flasprare

VLAST I D E M O K R A C I J A

Živan Bezić

Budući da smo na drugome mjestu1 već obradili problem vlasti, te da nam je ovaj put cilj proučiti odnos između vlasti i demokracije, prisi­ljeni smo prije toga osvrnuti se i na druge moguće oblike vlasti.2

OBUCI VLASTI

Postojali su i postoje raznolike vrste i oblici vladanja. Nama nije do toga da ih sve nabrojimo i opišemo. Zadovoljit ćemo se samo s nekim važnijim razlikama.

S obzirom na izvor vlasti, ona može biti duhovna (ili vjerska) i svjetovna (ili profana, civilna). Duhovna se vlast temelji na objavi i vjeri u Boga kao tvorca, gospodara i suca svijeta. U tom se smislu znade govoriti o "kraljevstvu Božjemu" na zemlj (teokracija). Ako ta vlast potječe izravno od Boga, onda je božanska (potestas divina), ako dolazi od Crkve, onda je crkvena (potestas ecclesiastica, sacra). Obje ove vlasti još uživaju epitete: spiritualna, religiozna, vjerska i sveta.

Svjetovna vlast polaže svoje temelje na zemaljskim vrijednostima3 i na "volji naroda" ili vladara. Ona ima svoja dva glavna podoblika: druš­tveni i državni. Premda ih neki vole izjednačavati, nisu isto. Društvene su vlasti oni oblici vođenja i upravljanja koji vladaju unutar raznih dru-

1 Članak Izlazi u Maruliću, br. 5, god. 1992. 2 K. D. Bracher, Geschichte und Geivalt, Severin V., Berlin 1981; O. Šik, The comnumist

power sustem, Praeger, New York 1981; E. Canetti, Masa i moć, GZH, Zagreb 1984; G. Campanini, Potere politico e tmaglne paterna, Vita e Pensiero, Milano 1985; R. W. Connell, Gender and Poiver, Poliiy Press, Cambridge 1987; V. Pusić, Vladaoci i uprav­ljači, Novi Ltber, Zagreb 1992.

3 Ovdje, dakako, ne mislimo na prirodne sile kao što su to nuklearna, gravitaciona, elektromagnetska i si.

105

štvenih grupa, a nisu direktno uvjetovane državnom silom. To su npr.: obiteljske, školske, odgojne, socijalne, sindikalne, kulturne, tehničke (teh-nokratske), ekonomske, sportske i tome si.4 Državna ili politička vlast nalazi se u rukama vladara, predsjednika i sličnih nosilaca vlasti, a legitimira se fizičkom, zakonskom i suverenom moći naroda ili njegovih državnih organa.5 Ona se redovito poziva i na patriotske osjećaje naroda izjednačujući naciju i državu.6 Svaka država opet ima više stupnjeva vla­sti na nižoj regionalnoj razini (mjesne vlasti).

S obzirom na n o s i o c e vlasti imamo osobni i institucionalni auk-toritet. Osobna se vlast može shvatiti kao čisto personalna, oslonjena jedino na osobni auktoritet pojedinaca. Nju je Weber nazvao, premda netočno, karizmatska vlast. No, postoji i osobna vlast što se temelji na političkoj funkciji koja koncentrira svu moć u rukama pojedinca. U tom se slučaju zove autokracija, a nejzin je tipični primjerak monarhija. In­stitucionalna je vlast obično kolektivna i ustavna, raščlanjena na mnogo posrednih instanca, a dolazi do izražaja najviše u republičkom državnom uređenju.

Što se tičke z a k o n i t o s t i , državna je vlast zakonita, odnosno ne­zakonita, a nekada i poluzakonita. Ljegalnafe vlast obično priznata iznutra od samog naroda, a izvana od međunarodne zajednice, a zove se i legitim­na ako uživa sve prerogative tradicionalne opravdanosti. Nezakonita se vlast nameće putem nasilja (pubuna, puč, revolucija, zavjera, uzurpacija), a s vremenom, uz prešutno prihvaćanje naroda, može postati poluza­konita ili čak zakonita.7

Državni poredak ima za zadatak da zakonski osigura i regulira: unutarnji i vanjski mir, blagostanje, existenciju i slogu svih građana. U tu svrhu legalna vlast mora donositi i provoditi pravedne zakone, u slučaju njihova gaženja prosuditi tko je krivac, te manu phvsica uspos­taviti poremećeni red. Stoga se podjela vlasti obično obavlja na tri razine: zakonodavna (ligislativa), izvršna (executiva) i sudska vlast (Judicativa).

Vlast se općenito može obavljati na razne načine. K. Lewin je opisao tri s t i l a vladanja: autokratski, demokratski i slobodarski (laissez-faire). Autokratski ima prednost što Je brz i efikasan u svom djelovanju, ali mu je negativna strana što izaziva nezadovoljstvo podanika. Demokratski stil naprotiv uživa povjerenje i zadovoljstvo građana, ali su mu rezultati sporiji i manje djelotvorni (možemo uzeti za primjer sporost i oklijevanje među­narodne zajednice prema ratu protiv Hrvatske). Ispunjava se ona klasična: "Roma deliberante Saguntum periit".

4- M. Castells, Ctty, Class and Power, Macmillan, London 1978. 5 D. V. J . Bell, Pouuer, Influence and Authorttg, Oxford Un. Press, N. York 1975; J .

Regnier, L'Etat est-U mattre de 1a vie et de 1a mori? Centurion, Pariš 1983; V. Di-mitrijević, Strahovlada, Rad, Beograd 1985; P. Marshall, Thine is the ktngdom, Eer-dmans , Grand Rapids 1986; Th. St. Molnar, Twin poivers: poUhcs and the sacred, Eerdmans, Grand Rapids 1988; G. Benavides (ed), Religion and Political Power, State Un. of N. York Press, Albany 1989.

6 Zanimljivo je da u češkom jeziku "vlast" zapravo znači domovina (usp. spjev Franje Markovića Kohan i Vlasta, 1868).

7 Postojanje nezakonite vladavine za građane predstavlja problem savjesti i morala. To j e posebno poglavlje političke etike.

106

Potpuno slobodarski stil vladavine je zapravo bezvlašče, anarhija i potpuno zanemarivanje općeg dobra. Međutim, u našem je stoljeću stvo­ren još jedan način vladavine koji Lewin nije predvidio, a koji bih nazvao manipulativni. Majstori manipulacije, kao lutkarski rukovoditelji iza sce­ne, izmislili su "narodnu demokraciju" i obilato se služili izborima i drugim demokratskim ustanovama da bi ispod žita mogli građanima nametati svoju volju. I nije nikakvo čudo da Je takav način vladanja na koncu pokopao sam sebe.

Vanjski oblici vladavine se obično nazivlju monarhija (većinom u prošlosti) i republika (većinom danas). Oba se tipa mogu djelomično povezivati i protkivatl, pa tako onda imamo ustavne monarhije i preziden-cijalne republike. Pojedine se države opet mogu međusobno udruživati jačim ili slabijim vezama (federacija, konfederacija, imperija, common-wealth i si.).

S obzirom na režim vladanja iskustvo i povijest nam dozivaju u pamet teokraciju, autokraciju, hegemoniju, oligarhiju, aristokraciju, meri-tokraciju, plutokaraciju, birokraciju, tehnokraciju, tiraniju, diktaturu, to­talitarizam i demokraciju. Dakako, i među njima su moguće razne kom­binacije, pa tako imamo osobnu ili ideološku hegemoniju, birokratsku ili tehnokratsku demokraciju, itd.

Koji je od tih političkih režima najbolji? Po zvuku riječi to bi trebala biti teokracija.8 No, odmah moramo kazati da stvarna teokracija nikada nije ni postojala niti će ikada postojati iz jednostavnog razloga što Je Bog političke poslove prepustio ljudima. Ono što se Je u povijesti zvalo teo­kracija, bilo je zapravo vladavina ljudi koji su je vršili tobože "u Ime Božje". Za tu pojavu Imamo i danas svježih primjera (Iran).

Očito su loši uzorci vladanja: autokracija, oligarhija, hegemonija, plutokracija, birokracija, tehnokracija i tome slično. Sasvim su opaki režimi poput tiranije, diktature, despotizma, apsolutizma i svih oblika totalitarizma (fašizam, komunizam, rasizam, itd.).9

Kao zamamljive paradigme vladavine spominjemo aristokraciju (vlast najboljih, plemenitih) i meritokraciju (vlast najzaslužnijih i najvrijednijih). O takvoj je vladavini sanjao i Platon nazvavši je "vladom mudraca" ili filozofa. Kad bismo odista imali takvih vrijednih, dobrih, plemenitih, mud­rih, sposobnih i poštenih velikana, njihova bi vlast bila poželjna i priv-lačiva. No, tu se postavljaju pitanja: Postoje li uopće takvi sveci? Ako postoje, koliko ih je, dostaje li njihov broj? Tko će ih procijeniti, odrediti i odabrati? Po kojim se odrednicama trebaju izabrati? Na koji način obaviti izbor, via facti ili juriš? Zar se ne možemo povjeriti osnovnoj dobroti i poštenju svih građana?

Osim tih i sličnih pitanja moramo uzeti u obzir i neke činjenice, povijesne i aktualne. Prvo: tzv. aristokracija - kako je poznamo iz robov­lasničkog i feudalnog sustava - toliko se je u povijesti blamirala da bi je teško netko danas mogao poželjeti. A pravu aristokraciju nismo do danas

8 Ps. 32 veli: "Beata gens, cuius dominus est Deus, populus quem elegit in hereditatem šibi."

9 E. Etiemble, S1x essais sur trois tunmnies, Fontaine, Pariš 1947; L. Strauss, On Turannu, Ithaca, Cornell 1968; E. Eucken-Erdisieck, Die Macht der Mtnderheit, Herder, Freiburg 1970.

107

imali prilike upoznati. Drugo: meritokracija kao oblik vladavine Još nikada nije postojala, ona je samo pobožna želja, jedan teoretski prijedlog. I na koncu konca jedna lijepa utopija. Dakle, preostaje nam samo demo­kracija?

DEMOKRACIJA

U očima najvećeg broja naših suvremenika demokracija važi kao najbolji način vladanja.10 Društvena i politička pravda traži da svi građani jednako sudjeluju u stvaranju općeg dobra. Prema tome, državom mora upravljati "slobodni" i "suvereni" narod. To je uostalom i želja svih gra­đana kao punopravnih članova tog naroda. Pa zar nije demokracija pro­klamirala tako lijepe i uzvišene ideale: slobode, jednakosti i bratstva!?

Većinom se smatra da je demokracija aktivno, ravnopravno i bratsko sudjelovanje svih članova neke zajednice u donošenju upravnih odluka. Što se svih tiče, to svi i odlučuju. Najkraća definicija demokracije nalazi se u doslovnom prijevodu same riječi: demokracija je vladavina naroda (grč. demos - narod, kratki - vlast). To je na prvi pogled sasvim dobra i jasna definicija. Ipak, ako o njoj razmislimo malo dublje, ona nam zadaje ozbiljne probleme i stavlja nas pred teška pitanja.

Najprije: što je to vladavina? Teško je to reći. O tome sam nešto kazao u članku Problem vlasti Pretpostavimo da Je vladavina određena konkretizacija neke vlasti. No odmah se nameće pitanje: kakva kon-kretlzacija? Da li je to izravna (direktna) 111 neizravna (indirektna) vlast? Ako ćemo biti iskreni, moramo priznati da je ova naša konkretna i realna demokracija, kako se danas prakticira u svijetu, samo neizravna i pos­redna. A trebala bi biti izravna i neposredna! Samo takva bi bila ona prava koju svi očekuju I koja se u posljednje vrijeme sve više zahtijeva. Danas je na tapetu dnevne politike jedna nova riječ - samoupravljanje!11

Dosad tog samoupravljanja nije bilo, a veliko je pitanje može li ga uopće i biti?

Druga je nevolja s pitanjem: što je to narod? Ni na to nije lako odgovoriti. Nema jasne, potpune i općenito prihvaćene definicije pojma narod. Može se misliti na narod u etničkom smislu riječi kao na krvnu, povijesnu i jezičnu istovjetnost jedne velike grupe ljudi (grč. etnos, lat. gens). Ili je to možda teritorijalno, pravno strukturirano političko zajed­ništvo (demos, natio, populus) pripadnika Jedne države? Nije li pravi narod onaj mali puk, najniži i najširi slojevi stanovništva (pletos, plebs)? Ili možda svi ljudi bez razlike, svljet(ina), mnoštvo (eng. people)?

10 E. M. Foster, Two Cheers for Democracu, lb. Arnold 1951; C. B. Macpherson, Demok-ratietheorie, Beck, Munchen 1977; P. Graf Kielmansegg, Nachdenken uher Demokratie, Clett-Kotta, Stuttgart 1980; W. Steffani (Hg.), Pluralistische Demokratie, Leske, Op-laden 1980; G. Galeazi (ed), Valori morali e domocrazia, Massimo, Milano 1986; K. Hommann, RaiinaUtči und Demokratie, Mohr, Tubingen 1988; R. Gatti, Pensare la democrazia, AVE, Roma 1989; S. Ceccanti, Le tstituzione della democrazia, Ed. De-honiana, Roma 1991; M. Novak, Democratie et bien commun, Cerf, Pariš 1991; A. Lijphard, Demokracija u pluralnim, društvima, Globus, Zagreb 1992.

11 Posebna je teškoća u tome što se je ta riječ, osobito u komunističkim zemljama, ogavno zloupotrebljavala.

108

Premda je u Grčkoj demos bio samo politički organizirani narod, danas taj izraz mora proširiti svoj semantički obujam i na pučko (populis­tičko) značenje te riječi. Današnja demokracija nikoga ne isključuje iz stroja vlasti, barem u teoriji. U njoj moraju sudjelovati svu i to svi jednako. To znači da svi imaju jednako pravo odlučivanja i upravljanja. Dakle: i pismeni i nepismeni, dobro informirani i neupućeni, učeni i neznalice, pametni i glupani, pošteni i nepošteni, bez obzira na moralne kvalitete i bez ikakve iznimke (osim za djecu i zločince). Demokracija bi bila dobra stvar kad bi svi birači bili jednako učeni, jednako informirani, jednako sposobni, jednako pošteni i Jednako puni dobre volje. A je li to tako? Je li tako ikada bilo? I hoće li ikada biti?

Prema tome, stvarne i ostvarene demokracije nema. Ovo što zovemo demokracijom to su samo naše lijepe želje, naši snovi, naše iluzije. Jedan zgodan eufemizam. Idealna je demokracija utopija. Svi naime glasački listići jednako vrijede i jednako određuju sudbinu zemlje. Oni se samo zbrajaju a nikada ne vagaju. A glasove bi trebalo vagati, ne zbrajati. Nije svaka jednakost gola pravda.12

Demokracija ne uzima u obztr pravilo kompetencije. Mudrost traži da nečim upravlja samo onaj koji se u to razumije. Ako netko, npr. dobije napadaj slijepog crijeva, ne ćemo ga povesti bolničkom mesaru, već lije­čniku. I to opet ne svakom liječniku, nego upravo kirurgu. Brodovima ne upravljaju brodski kuhari, već samo kapetani. A i oni, kad se nalaze pred velikom lukom, traže pomoć pilota. Već su stari govorili: "Ne sutor ultra crepidam!" A u demokraciji smo svi jednako "postolari".

A što da reknemo o "demokratskom" strančarenju? Zar ne opažamo svaki dan, u vlastitoj i tuđoj sredini, da političke stranke zapravo gledaju jedino svoj stranački interes, a malo brinu o općem dobru? Demokracija je mnogima izlika za partitokraciju. U podmukloj igri i borbi za vlast mnoge stranke znaju prijeći svaku mjeru objektivnosti. A pogotovo njihovi vlastoljubivi šefovi. Svoje prljave računice proglasuju interesom naroda.

Osim same vlasti za demokratsko državno uređenje posebna su opasnost ekonomski interesi pojedinaca i grupa. Često tu novac igra glavnu ulogu. Kapital uvijek i prije svega traži ne opće blagostanje nego vlastiti profit. Iz tih razloga novčani magnati dirigiraju izbornom kampa­njom, a poslije Izbora, u parlamentu 1 drugdje opet oni vladaju preko tzv. narodnih zastupnika.13

Svima nam je u svježem sjećanju vrijeme kad Je kod nas vladala "narodna" vlast, "narodna" armija, "narodni" odbori, "narodni" sudovi i "narodna" milicija. To, uostalom, i nije Jedini primjer kako se demokracija

12 G. Campanini, Personalismo e democrazla, Ed. Dehoniane, Bologna 1987; B. Bany, Democracy, power andjusttce, Oxford Un. Press, Oxford 1989; R. Dahl, Democracy and tts Crttics, Yale Univ. Press, Yale 1989; J. Maritain, La tragedia della democrazte, Logos, Roma 1990.

13 N. Luhmaim, Macht, Enke Verlag, Stuttgart 1975; J. Chatillon (ed), Le pouvoir, Beauchesne, Pariš 1978; S. Bowles, H. Gintis, Democracy and Capttalism, Routledge, London 1986.

109

može pretvoriti u demagogiju, a iz demagogije nije dalek put do auto­kracije ili pak do ohlokracije (grč. ohlos ~ svjetina, rulja).14

Posebno težak problem za demokraciju jest pitanje manjina.15 U demokraciji caruje broj, dakle većina: "Stat pro ratlone numerus". Mora li se manjina (koja je često bolji dio zajednice, možda i elita) stalno podređivati većini? Je li većina uvijek u pravu? Iz povijesnog iskustva znamo da nije. Prečesto se je događalo da je upravo većina Imala krivo i vladala naopako. Kad će domokracija moći riješiti antinomiju: većina -manjina?

Premda kritičari demokracije ističu 1 neke druge njezine nedostatke, mi odustajemo od njihova nabrajanja. Nedostatci ovise najviše o modelu demokracije koja Je na snazi.16 Samo ćemo napomenuti da se demokratski režim može odvijati na četiri razine:

1. Idealna demokracija. Kako smo vidjeli, ona zapravo ne postoji, premda je mnogi idealiziraju poput Lincolna: "A governement of the pe-ople, for the people, wlth tihe people, but not by the people."17

2. Stvarna, tj. kako je ostvarena u pojedinim državama. Već smo konstatirali da ona nije idealna te da je opterećena mnogim slabostima. Ne postoji ni jedan oblik demokracije koji je savršen. To je ustvrdio i papa Pavao VI. (Octogesima adveniens, 24).

3. Fiktivna je ona što se kiti perjem demokracije, a s njom nema veze osim verbalne. Ona se obilato služi sredstvima propagande i ma­nipulacije. Obična je politička floskula, izborna parola, laž i fikcija. Upravo smo i sami preživjeli njezine "blagodati".

4. Anarhična demokracija je tamo gdje nema nikakve "arhije" osim anarhije, tj. praktičnog bezvlašća i nezakonitosti. Ni ona ne može biti duga vijeka, obično završava u tiraniji.

To znači da se moramo zadovoljiti demokracijom kakva jest, ali uz opće nastojanje da se za nju - svi jednako! - odgojimo.

USPRKOS SVEMU - DEMOKRACIJA

Što na kraju reći o vrijednostima demokracije? Kako smo vidjeli, o tome postoje različite ocjene.18 Od onih s toje vrednuju potpuno pozitivno do onih što je sasvim osuđuju.19 Mi ne želimo ići putem extrema. Čini nam se da moramo reći dvije stvari:

14 S. Ferrero je zapazio jedan paradox: Progresisti i revolucionari traže opće pravo glasa, a konservatlvci mu se protive. Međutim su široke mase još uvijek konservativne i ne glasuju za one koji su im pribavili pravo glasa. Stoga "naprednim" demokratima ne ostaje ništa drugo nego da nasiljem osiguraju sebi vlast. (G. Ferrero, Pouvoir, Plon, Pariš 1945, str. 266 i dalje).

15 E. Rivero, Democrazia e gioco maggiorttario, Armando, Roma 1977; I. Pavlović, Princip većine i manjine, Radnička štampa, Beograd 1987.

16 D. Held, Models of Democracy, Politv press, Cambridge 1987. 17 Ili po Bergsonu: "La democratieest d'essence evangeUque etelleapour moteur Vamour."

(H. Bergson, Les deux sources de la Morale et de la Religion, Pariš 1932, str. 300). 18 W. Dettling, Demokratislerung. Wege und Irnvege, Deutscher Inst. V., Koln 1974. 19 Kao primjere navodim Nietzschea, čija je manija za vlašću pripravila putove nacizmu,

i A. Carrella koji osuđuje demokratsku jednakost, tvrdeći da ona vodi do niveliranja na dnu, a ne na vrhu (v. Čovjek - nepoznanica, Zagreb 1941, str. 293-294).

110

Prvo: idealna bi demokracija bila zaista poželjna, ali je, nažalost, nema i bojimo se hoće li je uopće ikada biti. Vlast, koja bi trebala služiti zajednici, obično se pretvori u vladavinu nad njom. Od demokracije ostaje redovito samo ime. To nam je iskreno žao.

Drugo: iako danas postojeća (stvarna) demokracija nije idealna, ipak je u datim mogućnostima najbolji način vladanja.20 Premda u njoj dolaze do riječi također i negativci, mudri i aktivni pozitivci nisu prikraćeni u svom pravu i nastojanju. U toj iskonskoj borbi između dobra i zla, demokracija ostavlja otvorena vrata pobjedi Dobra. U stvarnoj demokraciji ono ima sve šanse na svojoj strani.

Kad naime budemo svi jednako pošteni, Jednako obaviješteni, jed­nako pametni i jednako vrijedni, bit će i naša demokracija vrijedna. Dok se to ne zbude - a Bog zna hoće li se ikada zbiti!? - upravu zemlje moramo prepustiti najboljima i najsposobnijima. A to je problem koji demokracija još nije riješila (dosadašnji izbori su samo prividno rješenje). On nam ostaje kao trajan zadatak. U međuvremenu, nama novajlijama u slobodnom demokratskom poretku, preostaje samo to da se koristimo iskustvima onih koji su već duže vrijeme imali prigodu da okuse blagodati i slabosti demokracije.

Na kraju nam ostaje zaključna misao: ova naša demokracija nije najveće dobro, ali je ipak najmanje zlo.

AUTHORITY AND DEMOCRACY

S u m m a r y

In the flrst part of the article the author observs the origin and the bearers of the authoritv, its legitimacv, style and forms. So, the authority could be spiritual or secular, connected with personal or instltutional authoritv, legal or non legal, autocratlc or democratic.

In the second part the author refers to the problem of democratic authority, i.e. "authoritv of the people". Democracv has its advantages (authoritv of the people, in a certain way, is "authority of everybody") but also its defects (problem of minority and objective ability of ali to par-ticipate in authoriry activly.

Complete democracy is an ideal which would be hardly ever com-pletely realized. However, it is permanent task of indlvidual and society, because in spite of ali defects, it is still the best form of governing.

S time se slaže i naš J. Jurjević (Ofo. Život, br. 3-4, g. 1981, str. 272).

H l