Borbeni ateizam njegove metode i sredstva

Prola su naalost vremena, kad se smatralo, da je suvino govoriti ili pisati o ateizmu ili bezbotvu. Dok je jo nedavno bezbonik bio rijetka pojava, ukoliko se nije uope sakrivao pred mnotvom onih, koji su priznavali Boga u jav-nom i privatnom ivotu, vjerom i djelom, danas se bezbotvo usuuje nastupati kao sila, koja prijeti propau svim onima, koji vjeruju u Boga. Tako se zaprijetio vrhovni voa saveza bezbonika u sovjetskoj Rusiji Jaroslavski (Gubelman) svim, to vjeruju u Boga po cijelom svijetu, slino kralju Senahe-ribu, koji je poruio stanovnicima grada Jeruzalema preko svoga poslanika Rabsacesa (Izaija 36, 1320): Sluajte rijei velikoga kralja, kralja Asiraca. To govori kralj: Neka vas ne zavarava Ezehija, jer vas ne e moi izbaviti. Neka vam ne daje Ezehija pouzdanja u Gospoda, govorei: Izba-vit i oslobodit e nas Gospod, ne e biti predan ovaj grad u ruke kralja Asiraca. Nemojte sluati Ezehije, jer ovako vam govori kralj Asiraca: Uinite sa mnom blagoslov i iza-ite k meni i uivajte svaki od svoga vinograda i od svoje smokve i svatko neka pije od svoje atrnje, dok ne dodem i ne uzmem vas u zemlju, koja je kao vaa zemlja, zemlja ita i vina, zemlja kruha i vinograda. Neka vas ne smuuje Eze-hija, govorei: Gospod e nas oslobodit. Zar su oslobodili bogovi svoje narode, svaki svoj, iz ruku kralja Asiraca? Gdje je bog zemlje Emat i Arfad? Gdje je bog zemlje Sefarvajim? Zar su oslobodili Samariju iz mojih ruku? Koji je od svih bogova ovih zemalja oslobodio svoju zemlju iz moje ruke, da bi Gospod izbavio Jeruzalem iz moje ruke? Slino plai i svjetski savez bezbonika preko svoga voe sve one, koji vjeruju u Boga. Kralj Ezehija uzdao se u Boga i potaknuo na pouzdanje i cijeli grad Jeruzalem pa se nije prevario. Bog je usliao njegovu pouzdanu molitvu (Izaija 37, 3638): Iziao je aneo Gospodnji i ubio u taboru Asiraca 185.000. Kad je ujutro bilo ustajanje, evo svih, ljeine mrtvaca. I podigao se i otiao kralj Asiraca Senaherib i nastanio u gradu Ninive. A dogodi se, kad se klanjao u hramu svome bogu

Nesrohu, njegovi ga sinovi Adrameleh i Sarasar ubiju ma-em te pobjegnu u zemlju Ararat, i naslijedi ga na prijestolju njegov sin Asarhador.

Bez ikakve sumnje, Bog ne e ni nas ostaviti, ako se u njega uzdamo. Ali dakako da nae pouzdanje mora biti isti-nito, takovo, kakvo Bog od nas trai. A to znai ne samo uvjerenje, da e Bog ispuniti svoje obeanje, nego i uvjerenje da i sami moramo uiniti sve, to je u naoj vlasti. Samo ako smo uinili sve, to smo mogli uz pomo Boju, moemo i mo-ramo oekivati, da e Bog usliati nae molbe, ako je dobro za nas, to molimo. Tako i u borbi protiv ateizma nije dovoljno sve samo od Boga oekivati, nego moramo i sami s Njime su-djelovati. U ovo nae sudjelovanje ide u prvom redu molitva i pokora, a u drugom redu na rad. O molitvi i o pokori, prem-da su najnunije i najvanije, ne u ovdje raspravljati, nego samo o naem radu, koji treba da suprotstavimo ire-nju ateizma. A to treba da radimo, to emo najbolje upoznati, ako prouimo metode i sredstva, kojima se ateizam slui, da predobije sve to vie pristaa i sve to vei utjecaj.

Kad govorimo o metodama i o sredstvima, kao da je to dvoje, a ne samo jedno, mogao bi tkogod prigovoriti, da su i metode sredstva, jer se i njima sluimo, a sve, ime se sluimo, zove se sredstvo. Istina je, da su i metode sredstva, ali sredstva svoje vrste, i zato moemo sva sredstva razdijeliti na dvije skupine: metode i ostala sredstva.

METODE IRENJA ATEIZMA. Metoda uope zove se odgovor na pitanje, kako treba postupati,

da se kod nekoga djelovanja ili rada postigne svrha. Metoda je dakle neko pravilo ili skup pravila, kojih se treba drati kod rada, da posti-gnemo svoju svrhu. Kaoto se pitanja odnose na dvoje, naime na ukla-njanje zapreka i na stvaranje zgodnog raspoloenja i svega onoga, to pozitivno slui za postizavanje svrhe, tako i metoda sadraje u sebi ne-gativna i pozitivna pravila: negativna kazuju nam, kako treba ukloniti zapreke ili zaprijeiti nepovoljne dogaaje; pozitivna pravila, kako tre-ba poeljne uinke ili dogaaje prouzrokovati. U ovom smislu upotre-bljavat emo ove izraze, premda mogu imati i drugo znaenje. Katkada naime negativno pravilo zovemo ono, koje kazuje, to treba propustiti, a pozitivno ono, koje kazuje, to treba uiniti. ini mi se, da je jasnija i bolja ona prva terminologija. Mogli bismo negativna pravila zvati i destruktivnim, a pozitivna konstruktivnim pravilima, prema tome, da li idu za destrukcijom ili konstrukcijom, unitavanjem ili stvaranjem.

Da ustanovimo, koja su ova pravila, moramo promatrati, to im smeta kod njihova nastojanja, da raire svoju nauku i da predobiju to vie pristaa za potpuni praktini ateizam, t. j. ljudi, koji e ateizam potpunoma provesti u javnom i

privatnom ivotu. Smeta im i vjera i ufanje i ljubav, koju goje ljudi, osobito krani, prema Bogu. Zato postavlja ateizam kao pravilo, da treba unititi to troje i sve ono, na emu se osniva. Prema tome ovo kratko pravilo obuhvaa cijeli sistem u sebi. Obarati se mora na sve ono, na emu se osniva naa vjera i nae ufanje i naa ljubav prema Bogu.

Mi vjerujemo u Boga, jer nam razum kae, da svijet ne moe biti sam od sebe, nego da mora imati svoga Stvoritelja. Ovaj se razlog jo vie razvija pomou prave, skolastike filozofije, tako te se mogu razlikovati mnogi dokazi za bivanje Boje, Ali ne samo egzistenciju Boju, nego i Boja svojstva dokazujemo na temelju samoga razuma. to je na razum bolje razvijen, to bolje i lake i sigurnije vodi spoznaji Boje egzistencije i Bojih svojstava, A ovaj savreni razvitak na razum dobiva osobito klasinom naobrazbom i skolastikom filozofijom. Zato ateizmu tako smeta i jedna i druga. Zato tako mrze i na klasinu naobrazbu i na skolastiku filozofiju. Da ateizam ukloni one zapreke, koje ga prijee, da ne moe istrijebiti vjere u Boga iz ljudskoga drutva, uklanja iz kola klasinu naobrazbu, latinski i grki jezik, te uvodi posve re-alistiku kolu bez grkoga i s malo latinskoga ili samo s modernim jezicima i s novom posve povrnom metodom tuma-enja, koja nema nikakva dodira s filozofijom. Istotako atei-zam izbacuje iz kola svaku uspomenu na skolastiku filozo-fiju, a na njezino mjesto postavlja ili posve pozitivne nauke, koje nemaju nikakva posla s filozofijom, ili razne moderne sisteme, koji se u mnogim pitanjima udaljuju od istine tako, da razum od ovakve filozofije ima mnogo vie tete nego li koristi. Takva filozofija onesposobi ju je razum za shvaanje viih ideja, koje prelaze materiju i ono, to se moe izraziti brojevima. Ali za tim upravo ide ateizam, da tako ukloni sve ono, to bi moglo sluiti stvaranju uvjerenja, da Bog postoji.

Budui da se temelj vjere u Boga polae ve u najra-nijoj mladosti, dok je dijete jo pod okriljem obitelji, pod gotovo jedinim utjecajem oca i majke i brae, zato ateizam svim silama nastoji, kako bi pokvario ovaj obiteljski utjecaj. A to e postii, ako to prije izvede dijete iz obiteljskoga kruga i uvede u svoje bezvjerske kole; ili jo temeljitije, ako uope uniti obiteljski ivot time, da branom ivotu oduzme i svetost i nerazrjeivu stalnost te branu vezu pre-tvori u posve svjetsku svezu, koja se moe lako rijeiti. Razu-mije se, da takva nazovi-obitelj ne moe djece odgajati u vjerskom duhu. A isto je tako jasno, da mora bezvjerski

ambijenat, u koji se dijete postavlja u ateistikoj koli, na razvitak njegova mladoga razuma djelovati u protivuvjerskom smislu. Zato je ateizmu toliko stalo do toga, da dijete to prije i to potpunije dobije u svoje ruke.

Ako ateizmu toliko smeta odgoj u onim kolama, koje se dre naela naravnog reda, ukoliko se ravna prema isti-nama, koje moemo spoznati samim zdravim razumom, lako razumijemo, zato ne moe trpjeti onih kola, u kojima se odgaja prema objavljenoj vjeri. To su i lajike kole, t. j. one, koje ne stoje pod upravom crkvene vlasti, ali ipak slijede naela svete vjere u itavom odgoju, ili barem dre i pre-davanja iz vjeronauka. A osobito su to one kole, koje su pod upravom crkvene vlasti i zato u svemu slijede naela svete Crkve. To vrijedi u prvom redu za katolike kole, ali i za druge konfesijske kole, u kojima se ide za odgojem prema naelima vjere u Boga, Zato ateizam, gdje samo moe, ukida u lajikim kolama vjeronauk ili barem izluuje vjerski duh iz svih drugih predmeta te puta uiteljima potpunu slobodu, da mogu ili moraju sve ove predmete predavati bez vjere ili ak i protivu vjere. A osobito ateizam ukida, koliko samo moe, konfesijske kole, ili im barem ograniuje djelatnost, ograni-ujui broj uenika, steui slobodu i nameui materijalne i moralne terete, ne priznavajui njihovih ispita i svjedodbi. Tako se ateizam nada, da e odstraniti jednu od najjaih zapreka, koje mu se suprotstavljaju, da se ne moe tako lako iriti.

Ateizam ne pazi samo na potekoe, koje mu smetaju sa strane odgoja u obitelji i u koli, nego i u cijelom narodnom ivotu, kako se oituje u prosvjetnom i socijalnom pogledu. Ateizam pazi i na znanost i umjetnost, kako bi ih odvratio od svega onoga, to je povezano s vjerom u Boga, bilo da pret-postavlja ovu vjeru, bilo da za nju disponira. Zato ateizam nastoji, kako bi iz umjetnosti i znanosti uklonio sve teistike pretpostavke i premise te zaprijeio, da ne bi znanost ili umjet-nost priznala posljedice, koje bi mogle voditi teistikomu shvaanju, t. j. uvjerenju, da postoji Bog, i da ima ona svoj-stva, koja mu vjera pripisuje, osobito da je neizmjerno dobar i mudar i svesilan i pravedan Upravitelj itavoga svijeta. Istotako ateizam nastoji, kako bi iz umjetnosti izluio sve ono, to bi moglo potsjecati na religiozne ideje i prikazati ih u povoljnom svijetlu ili ak i oduevljavati za njih, kao da je religiozna umjetnost vrhunac umjetnosti.

Ateizam ne pazi samo na to, to se zbiva u viim sfera-ma znanosti i umjetnosti, nego i na popularne njihove izraze

i oblike. Zato ide svim silama za tim, da se popularizirana znanost i umjetnost oslobodi od svih onih elemenata, koji bi mogli djelovati u duhu vjere prema Bogu.

Po sebi se razumije, da ateizam najbudnijim okom prati svaki pokret na podruju drutvenoga ivota. Nita mu ne izmakne, ticalo se ono najprimitivnijih drutvenih oblika i prilika, ili najkompliciranijih meunarodnih odnosa. Ateizam mrkim okom promatra religiozno shvaanje brane zajednice, koja je temelj svakoga drutvenog ivota i poretka. Pa i kod proirenog obiteljskoga ivota, gdje uz brane drugove i njihovu djecu ima i sluga, zazire od kranskoga nazora o odnosu izmeu gospodara i sluga: da izmeu njih mora vla-dati ne samo stroga pravda, nego i ljubav i dobrota i povje-renje s jedne i s druge strane, jer su i gospodari i sluge djeca istoga Oca nebeskoga i braa Kristova. Ateizam dakako ni-ta ne e da zna za takvo bratstvo po Bogu, nego samo po krvi. Kaoto ateizam zabacuje kranski pojam odnosa iz-meu gospodara i sluga u obitelji, tako i odnos izmeu poslo-davaca i radnika. I tu mora da bude iskljuena svaka uspo-mena na Boga i na ljubav i pravdu, koja se na Bogu osniva. Prema ateizmu odluuje samo sila i interes, a ne obzir prema Bogu. Pa i druga udruenja, kao dionika, koja idu za ne-kom zajednikom koriu, ateizam liava svake uspomene na kransku solidarnost ili bratsku ljubav u Kristovu duhu. Razumije se, da ateizam nada sve nastoji, kako bi iz vrhov-noga drutvenog ivota, narodnoga i dravnoga, izluio sve ono, to potsjea na Boga. Za ateizam vladar nije po milosti Bojoj, nego samo po volji naroda ili samo silom, jer za ateizam Bog, kojega nema, ne moe biti ni podrijetlo vlasti. Tako vlast gubi svoj uzvieni znaaj moralne sile, te ostaje samo fizika nadmo nad onim ljudima, koji se zovu poda-nici. Zato se ne moe pozivati na savjest niti moe zahtijevati zakletvu, koja bi u savjesti proizvela obvezu. A istotako ateizam oduzima i podanicima svako dostojanstvo, jer prema ateizmu dunost nema boanskoga podrijetla, budui da Boga nema. Uvjerenje, da dunost potjee od samoga Boga, jedna je od najveih zapreka za irenje ateizma. Zato se njegova borba osobito vodi protiv boanskoga znaaja dunosti. Ate-izam istotako ne moe trpjeti, da se ugovorima, pa i meuna-rodnim, pripisuje svetost. Zato on rijei svetost pridijeva posve drugo, juridiko znaenje. Za ateistu sveto je ono pra-vo, za koje on bezuvjetno zahtijeva da ga svi potuju i prak-tino priznaju. Ali ateizam ne moe odgovoriti na pitanje, zato bi svi morali takvo pravo praktino priznati; volja sva-

kako nije dovoljna, naime ljudska volja. Uza sve to ateizam svim silama nastoji, kako bi izluio svaku uspomenu na Boga ne samo iz privatnoga, nego i iz javnoga, dravnoga i meu-narodnoga ivota, pa makar iz njegove nauke nuno slijedilo, da su svi ugovori samo krpe papira.

Kaoio ateizam ide za tim, da ukloni sve, to bi moglo voditi vjeri ili raspolagati za nju, tako nastoji onemoguiti i ufanje u Boga. I ovo naime ateizmu veoma smeta. Zato trai sve razloge, kako bi onemoguio svako ufanje u Boga. Naj-radikalniji je razlog dakako taj, da nema Boga, prema atei-stikom tvrenju. Tko prihvati ovu njihovu tvrdnju, mora ostaviti, to se po sebi razumije, i svako ufanje u Boga. Zato ateizam kod svake zgode opetuje svoju tvrdnju, da nema Boga. Ako to nije dovoljno, onda kua ljude odvratiti od ufanja u Boga time, da ga prikazuje kao besmisleno i zato nemogue i ovjeka nedostojno. Ateizam mrzi i prezire uvjerenje, da ljudi trebaju pomoi Boje i da e je dobiti, ako sa svoje strane ispune sve uvjete, koje Bog stavlja. Prezire i sve ono, u emu je ovo uvjerenje sadrano, a to je kult uope, a na-pose molitva i rtva. Ateizam ne pozna ni jedne ni druge, ni molitve ni rtve. Porugljivo i s prezirom gleda na sve one, koji se jo mole i Bogu prikazuju rtve, a osobito prikazivanje nekrvne rtve svete Mise. Zato tako fanatiki mrzi na crkve i sveenike i na sve ono, to podsjea na to, da je ovjek po-treban pomoi i milosti Boje, pa da je moe i dobiti od Boga. Zato ateizam ne moe trpjeti procesija, euharistijskih i drugih religioznih sastanaka, pa ih zabranjuje, gdje samo moe, ili im stavlja zapreke, dok ih ne moe posve ukinuti. Njemu smeta i svaka uspomena na nagradu i kaznu, koja bi dola-zila od Boga, bilo na ovom bilo na onom svijetu. Zato uklanja svagdje, gdje samo moe, svaku uspomenu na prekogrobni ivot, koji je dakako nerazdruljivo spojen s nagradom ili kaznom za ivot na ovom svijetu. Razumije se, da ateisti nada sve smeta pomisao na vjenoga suca. Zato ne moe trpjeti raspela niti na javnim mjestima niti u kolama niti u sudskim dvoranama pa niti u privatnom ivotu, jer pogled na Raspe-toga nuno u nama pobuuje uspomenu na vjenoga Suca, koji e jedno prema svojoj boanskoj pravdi odluiti, da li e se ispuniti nae nade u vjenosti ili da li e ostati neispu-njene za uvijek, prema tome, to smo zasluili u vremenitom ivotu. Zato ateizam svagdje navijeta raspelu sa Raspetim borbu do unitenja. Ova se mrnja protiv Boga kao predmeta naega ufanja oituje i u nainu, kako govori i pie o nebu i

2

0 paklu, ne samo u onim djelima, koja se zovu znanstvenima, nego i u popularnim izdanjima, namijenjenima najirim sloje-vima. Ateizam svagdje i uvijek vodi rat do unitenja protiv svega onoga, to ikako pobuuje ili pripravlja ufanje u Boga.

Kaoio vjera i ufanje u Boga, tako je za irenje ateizma zapreka i ljubav Boja. Zato se njegova borba vodi i protiv ove, moda i najea, ea nego li je borba protiv vjere i ufanja. Ljubav prema Bogu vrhunac je naega odnosa prema Njemu. Bez nje i vjeri i ufanju fali ivot i svrha. Vjera je istina temelj, ali samo temelj, bez kojega ne moe postojati ufanje, a bez ovoga nema ljubavi. Moe postojati sama vjera bez ljubavi, pa i bez ufanja. Moe postojati i ufanje bez lju-bavi. Ali to je neprirodno. No ljubav ne moe biti, gdje nema ufanja, niti ufanje moe biti bez vjere. Zato mora za ateizam biti glavni predmet mrnje ljubav prema Bogu. Nju mora u prvom redu da istrgne iz ljudskih srdaca. Stoga navaljuje i na vjeru i na ufanje, jer bi time pala i ljubav. Ali moe i di-rektno na nju navaljivati. Zapreka, koju mora u borbi protiv ljubavi svladati, jest sve ono, to nam Boga prikazuje kao vrijedna nae ljubavi. To su sva Njegova svojstva, a osobito Njegova dobrota, koja je neizmjerna u svakom pogledu, zato 1 neizmjerna ljepota i neizmjerna ljubav. Ova dakle svojstva ateizam mora da ukloni iz naega pojma o Bogu. Zato prika-zuje Boga, kao da nije nikako ili barem ne tako dobar, kaoto si ijudi predstavljaju. Tvrdi, da ljudi samo zato nemaju svega onoga, to bi htjeli imati, i da trpe samo zato, jer Bog nije dobar, ili barem ne dosta dobar. Zato ateizam toliko istie problem zla, ali ne nastoji, kako bi razumio i odgovor najveih umova, koji su ovaj problem rijeili, makar nam uvijek ostalo neko uvstvo straha, kad mislimo na svoju slobodu, o kojoj svakako ovisi naa sudbina, jer smo odgovorni za svoja slo-bodna djela. Ali o odgovornosti ateizam ne e da ita znade, nego zahtijeva apsolutnu slobodu prema Bogu, premda je sam prema drugim ljudima, koji su ateistu podvrgnuti, nikako ne priznaje, barem ne u praksi. Slobodu volje ateizam uope ni-jee, a bez ove nema ni dobrote. Zato ateizam toliko istie nemogunost svake slobodne volje, ne samo ljudske, nego i svake druge. Razumije se, da bi ateizam odvratio ljudsko srce od ljubavi Boje, ako bi uspio da Boga prikae kao bie, koje nema slobodne volje. Sve bi htio svesti na neumoljivi zakon ili slijepi sluaj. Svaku neispunjenu molbu, upravljenu Bogu, ateizam navodi kao dokaz, da Bog uope ne usliava nikoga i ni u kakovu sluaju. Tako ateizam uklanja iz pojma o Bogu

sve ono, to potsjea na Njegovu dobrotu. Po sebi se razumije da ateizam zabacuje s prezirom i onu rije, koja napunja nae srce tolikom utjehom, naime, da je Bog Ljubav. Tko mrzi, pretpostavlja, da ga Bog mrzi, ako uope postoji. Zato na-stoji, kako bi sakrio svaki znak ljubavi Boje prema nama, i kako bi Boga prikazao kao mrzitelja ljudskoga roda i njegove sree. To nam otkriva i tajnu, zato ateizam tako strastveno mrzi na onaj najvei dokaz ljubavi Boje prema nama, smrt Sina Bojega na kriu za otkupljenje svijeta. Sve znanosti zove u pomo, da dokae ili da Isus Raspeti nije Bog, ili da nije povjesna injenica njegova smrt na kriu, ili da nije umro za nas, nego za sebe. Da odstrani sve, to bi moglo Boga prikazati kao bie, koje zasluuje nau ljubav, ateizam hoe da lii Boga i svega onoga, to u nama pobuuje iako ne u prvom redu ljubav, a ono barem tovanje. To su sva svojstva Boja, a u prvom redu Njegova mudrost i svemo-gunost. Zato ateizam trai sve, to bi se protivilo ovim svoj-stvima Bojim. Ateizam zahtijeva potpunu kontrolu nad svi-me, to Bog radi, uvid u sve njegove namjere i sva sredstva, kojima se slui i sve uspjehe, koje je postigao ili koje e postii; dok ateizam za sebe trai pravo, da ga nitko ne kontrolira. Ateizmu smeta i ljubav i potovanje prema Bogu, pa zato svim silama ide za tim, da Boga prikae kao bie, koje ne zasluuje niti potovanja niti ljubavi. U odvratnim bojama prikazuje Boga kod svake zgode, ne samo kad mora o Njemu govoriti, nego i kada samo moe. Mrnja protiv Boga ne da mu, da zaboravi govoriti protiv Njega. Kaoto ljubav, tako ni mrnja ne pozna mira. Ovoj mrnji mora sluiti i znanost i umjetnost sve od najvie pa do najnie, koja niti ne zasluuje imena znanosti ili umjetnosti. Mrnja protiv Boga ne zaboravlja nigdje nikoga, da odvraa od Boga, i da iri svoju vlast, protivnu vlasti Boje ljubavi.

Promatrali smo negativne ili destruktivne principe bor-benog ateizma t. /'. to on hoe da uniti, koje zapreke on hoe da ukloni, jer mu smetaju, da se ne moe iriti. Ali ateizam hoe da neto i stvori. On ima i pozitivne ili konstruktivne principe. Koji su ovi, to treba sada ispitati. Ve smo kod promatranja negativnih principa opazili kojeta pozitivna, t. j. to bi ateizam htio postaviti na mjesto onoga, to bi htio da porui. Moemo se dakle kod ispitivanja i kod grupiranja ovih pozitivnih principa drati istoga reda, kojim smo pro-matrali negativne principe. Kaoto je prvi posve openiti prin-cip ruenja taj, da treba unititi Boga, tako je prvi

209

openiti princip protivnog stvaranja taj, da treba po-staviti na prazno prijestolje Boje neto drugo. to je ovo drugo, to se moe nazvati ili posve openito stvorenje, ili konkretnije svijet ili jo jasnije ovjek, ili na mjesto ovjeka aneo odmetnik davao, na mjesto Krista Antikrist, na mjesto Raspetoga onoga, koji je Sina Bojega razapeo. Prema tome moemo onda razlikovati i kult, koji ateizam iskazuje svomu novom boanstvu: kult stvorenja, oboavanje svijeta, kult materije, ili ako je svijet duhovno bie, kult duhovnoga, kult ovjeka ili ovjeanstva, kult avla, kult Antikrista. Poto je tako na mjesto Boga postavljeno novo boanstvo, kojemu treba iskazivati kult, treba odrediti, u emu treba da se sastoji ovaj novi kult. Moemo ukratko kazati, da i ovo novo boanstvo zahtijeva od nas i vjeru i ufanje i ljubav. Ali kakvu?

Ateizam zahtijeva od svojih sljedbenika slijepu vjeru, i onda kad se razum uzalud trudi, da bi barem kakav takav razlog naao za ono, to mu se nalae, da mora vjerovati. Ateizam je pun tajna, za koje nam nitko ne jami svojim ne-pogreivim auktoritetom. Ateizam ne moe nikoga oznaiti, koji bi bio nepogreiv, ili ija bi nepogreivost bila nedvo-umno dokazana. Pa ipak ne moe trpjeti, da bi itko sumnjao 0 njegovoj nauci. Nikomu nije slobodno, slijediti drugo uvje-renje, Za sebe dakako ateizam zahtijeva slobodu, ali drugima je ne ostavlja. Slobodu savjesti trai za sebe, a drugi moraju slijediti njegovo miljenje. Sve one krive nauke i zablude, na kojima se osniva, ateizam nalae svojim sljedbenicima, pa makar bilo nemogue navesti za njih barem koji vjerojatni dokaz. Ako mi vjerujemo neke tajne kao na pr. tajnu pre-svetoga Trojstva, mi znamo, komu vjerujemo i znamo, da zasluuje nae potpuno povjerenje. Ali ateizam nema nikoga, za koga bi znao da svjedoi istinu. Kazati, da vjeruje zna-nosti, slaba je utjeha, jer ne samo da ne zna, da li je ateistika znanost nepogreiva, nego zna, da je puna zabluda i potrebna sveudiljnog ispravljanja. A pojedini znanstvenici ateisti od-vie su oito podvrgnuti zabludama, te si ne e lako itko od njih pripisivati nepogreivost. Uza sve to ateizam s najveom bezobzirnou zahtijeva slijepu vjeru i tako zadaje najvee ponienje ljudskomu razumu. to ateizam nalae pojedinim svojim pristaama, to nalae i samoj znanosti. I ona mora nauavati one nedokazane i nevjerojatne tvrdnje, koje ate-izam propisuje. 1 ateizam ima svoj indeks zabranjenih knjiga 1 svoj silabus osuenih nauka, i jao si onomu, koji bi na to ivot 1937/5 1

zaboravio. Ateizam zahtijeva najsavreniju rtvu razuma uime kulta svoga boanstva, koje je postavio na prijestolje Boje na mjesto Boga.

Kult ateistikog boanstva zahtijeva i sve ufanje svojih sljedbenika tako, te ne smiju ni u koga drugoga traiti pomoi u svojim potrebama. Ali jadno je ovo ufanje, jer ateizam ne moe obeati, a jo manje dati nune pomoi uprav onda, kad je najvie trebamo. Niti moe tjeiti obeanjem vjene na-grade i svestranog obrauna u prekogrobnom ivotu, jer toga ivota nema. Zato ateizam nuno zahtijeva slijepu rezignaciju u neizbjeivu sudbinu. Ateizam nema nikakve utjehe za one, koji je najvie trebaju. Dok je ateista zdrav i slobodan i u mogunosti druge goniti, tako dugo moe si utvarati, da mu ne treba prekogrobnoga ivota i vjene nagrade. Ali kada dode bolest i gubitak slobode i progonstvo, kada gubi sve, to mu je bilo drago na ovom svijetu, onda i on osjea, da fatalistika rezignacija nije nikakva naknada za izgubljeno ufanje u Boga i onu nagradu, koju je Bog obeao svojim vjernim slubenicima. Ateizam bezuvjetno trai rtvu svake nade, koja se ne moe ispuniti na ovom svijetu, i koje ne moe ispuniti njegovo boanstvo.

Kaoto vjeru i ufanje, tako ateistiki kult zahtijeva od svojih pristaa i potpunu ljubav, koja se oituje u svestranoj rtvi za njegovo boanstvo. Ateizam ne doputa nikakva izu-zetka. Njemu nije nikakva rtva odvie velika. Za interese ateistikog idola treba dati i svoj ivot. Zato su borbe ate-istike revolucije tako krvave, bez obzira na to, koju e ko-rist pojedinci ili narodi imati od svojih rtava. Sve ove rtve ateista treba da dragovoljno prinosi, premda tim sam sebi protuslovi; jer nijee slobodu volje, a tko nema slobode, ne moe nita dragovoljno uiniti ili propustiti. Akoli svoje rtve ne e da prinese dragovoljno, bit e na to prisiljen. I za ate-istiko boanstvo sastoji se vrhunac kulta u savrenoj ljubavi, koja se sastoji u neogranienoj portvovnosti. Ali budui da ateistiko boanstvo niti obeaje niti moe obeati primje-renu nagradu, i to upravo za najvee rtve, osobito za rtvu ivota, zato se ovakva ljubav protivi itavomu ljudskom biu, koje se ne moe odrei svoga eznua za vjenim ivotom i vjenom sreom. Zato se i ateista boji smrti, jer se boji uni-tenja. A moda se jo vie zato boji, jer se ne moe uvjeriti, da nema vjenoga Suca, koji e buntovnicima pravedno suditi. I ateistu dolazi i protiv njegove volje, oajno pitanje, da li se moda ne vara, kad govori, da nema Boga ni vjene kazne

i nagrade. Ovo pitanje osobito onda uznemiruje, kad se pri-bliuje smrt, koja e dati konani odgovor. Ali jao si ga ateistu, ako ovaj odgovor bude u opreci s ateizmom!

Ako na Bog trai od nas vjeru, ufanje i ljubav, i to bez ikakva ogranienja, isto trai i ateizam za svoje boan-stvo. Ali kaoto je neizmjerna razlika izmeu naega Boga i ateistikoga boanstva, tako i izmeu vjere, ufanja i ljubavi, koju trai na Bog i one, koju zahtijeva ateizam. Naa vjera daje naemu razumu jamstvo apsolutne nepogreivosti, te je prema tome najvea ast i uzvienje naega raama; ateistika vjera nosi u sebi jamstvo, da je pogreiva i podvrgnuta bez-brojnim zabludama. Nae ufanje osniva se na neizmjernoj ljubavi i dobroti i mudrosti i svemogunosti Bojoj, koja moe i hoe da ispuni svoje obeanje nakon ovoga kratkoga ivota u beskrajnoj vjenosti; ateistiko ufanje bestemeljno je, jer ateistikomu boanstvu manjkaju sva ona svojstva, a osim toga i besmrtnost tako te za najvee rtve, kaoto je rtva ivota, ne moe obeati nita drugo, nego samo unitenje, od kojega zazire naa narav itavim svojim biem. Naa ljubav prema Bogu mora da bude neograniena, ne izuzimajui ni-jedne rtve, pa ni rtve ivota; takvu ljubav nalae i ateizam svojim sljedbenicima. Ali kolike li razlike! to su nae rtve vee, to e vea biti naa nagrada: za alost i bolove, koje smo poradi Boga podnosili u ovom kratkom ivotu, dobit emo vjeno veselje bez ikakve primjese alosti i patnja; za ovaj kratki ivot, koji smo rtvovali Bogu, dobit emo vjeni ivot. Kod ateizma ba je obratno: to vea rtva, to manja nagrada; tko je rtvovao i svoj ivot, taj ne e zato nita dobiti, jer ga vie ne e biti, pa zato ne e niti moi ita pri-miti. Niti moe itko, pa ni sam ateista, vjerovati, da je pot-puna zadovoljtina za rtve nada ili bolje strah, da je smrt svretak svega i poetak vjenoga nitavila.

Ako dakle promatramo, to ateizam hoe da postavi na mjesto onoga, to bi htio da porui, onda vidimo, da je ne-izmjerno jadno i siromano i nitetno, i da ne moe nikako nadoknaditi onoga, to bi htio unititi, niti opravdati onih rtava, koje od nas trai.

Ova bi slika ateistikoga stvaranja postala jo ivlja i jasnija, ako bismo poredivali ateistiko boanstvo s Bogom: linost s linou, svojstva sa svojstvima, kult s kultom, Krista s Antikristom, Crkvu Boju s ateistikom crkvom, kransku obitelj s ateistikom zajednicom mukog i enskog, ateistiko drutvo s kranskim, ateistiku dravu s kran-

skom dravom, ateistiko meunarodno pravo s kranskim. Svakako bi nam ovo promatranje dalo mnogo najboljih ra-zloga, da budemo zahvalni, to poznamo i priznajemo Boga, i to ivimo meu takvim ljudima, koji su istoga miljenja. Isto bi nas promatranje napunilo i najdubljom odvratnou protiv ateizma i svega onoga, to bi nam htio dati na mjesto onoga, to bi nam htio oteti. Ali preimo na drugo pitanje, koje nam jo preostaje:

KOJIM SE SREDSTVIMA ATEIZAM SLUI, DA POBIJEDI? Ve smo dosada upozorili na razna sredstva, kojima se ateizam

slui u svojoj borbi protiv onih, koji vjeruju u Boga i svoju vjeru pri-znaju u svome ivotu, bilo privatnom bilo javnom. Treba dakle, da doda-mo ono, to smo izostavili, i da sve sistematski prikaemo. Da li smo togod izostavili i to je ono, to e se vidjeti iz samog sistematskoga pri-kaza sredstava. Zato je glavna naa briga, kako emo odrediti ovaj sis-tem, da bude potpun, da budu u njemu sadrana sva sredstva. Ovo emo postii, ako podijelimo sva sredstva pod vrhovnim vidicima, promatrajui naime, koja je narav svakoga sredstva, i emu ima da slui, bilo nepo-sredno bilo posredno, i kojim redom.

Ako gledamo na to, koja je narav sredstva, moemo sva sredstva svrstati u tri grupe: svako je sredstvo ili duhovno ili osjetno ili materijal-no. Duhovno je ono, koje je predmet samo razuma ili volje, ono, to je ivotinji nepristupano. Samo razumu pripadaju ideje ili pojmovi, suenje i zakljuivanje, bilo ispravno bilo krivo. Zato moe samo ovjek imati znanost, naalost ne samo istinitu, nego i krivu. Samo ovjek moe spo-znati odnose izmeu raznih stvari, svrhu i sredstva kao takva, i zato reflektirati o prolosti te stvarati nacrte za budunost i odrediti, to ima da ini, a ega treba da se kloni, da uzmogne ostvariti svoje nacrte. Samo razum moe spoznati i ljepotu i grdobu.

Volji, i to samo njoj, pripada tenja ili htijenje ili oduravanje onoga, to samo razum spoznaje. Samo volja moe initi ili propustiti neto poradi nekoga principa ili suda. Samo volja zna za rtvu poradi sretne budunosti. Samo volja moe djelovati ili odustati od djelovanja poradi ljepote ili rugobe. Samo volja moe prihvaati ili odbijati sred-stva, koja se odnose na neku svrhu. Zato je samo volja slobodna. Samo je volja udoredno dobra ili zla, zasluuje nagradu ili kaznu, pohvalu ili ukor. Samo volja moe imati uvstva veselja i alosti, nade i straha, koje imaju za motiv neku razumsku spoznaju.

Osjetno je sredstvo ono, koje je predmet sjetila. Budui da fan-tazija moe predoiti sve, to i svako pojedino sjetilo, to moemo kratko kazati, da je osjetno sredstvo svako ono, koje moe biti predmet fantazije. Da moe djelovati na fantaziju, mora najprije djelovati na posebno sje-tilo, ali apsolutno nuno je ovo samo za prvi puta, jer fantazije pretpo-stavljaju spoznaju pojedinog sjetila. Zato je osjetno sredstvo ono, to djeluje bilo neposredno na pojedino sjetilo, bilo posredno na fantaziju. Ova su sredstva osjetna, ali spoznajne naravi.

Druga su osjetna sredstva ona, koja su predmet sjetilne tenje, kakvu mogu imati i ivotinje. Sjetilna je tenja ona, koja se odnosi na predmet sjetilne naravi tako, te bez ove ne bi mogla djelovati. I ljubav i eznue i veselje, kaoto i protivna odvratnost i strah i alost i srdba sj etilni su ini, kad izviru iz sj etilnih predstava, a ne iz razumskih motiva. Tako su dakle osjetna sredstva poudne naravi sva ona, koja djeluju na sjetiinu poudnu mo ili tenju.

Napokon materijalna su sredstva ona, koja ne pretpostavljaju nikakve spoznaje, niti duhovne niti sjetilne. Ali ona mogu sluiti i zato, da prouzrokuju sjetiinu spoznaju li sjetiinu tenju, a preko nje i duhovnu spoznaju i djelovanje volje. Takva su materijalna sredstva n. pr. muila, koja preko muka, zadanih sjetilima, idu za tim, da utjeu na razum i vo-lju prema elji muitelj evo j.

Poto smo tako sva sredstva podijelili u ove tri grupe; duhovna, osjetna i materijalna, razvrstajmo ih pod vidikom uinka, koji mogu pro-izvesti, ili svrhe, kojoj mogu sluiti, bilo neposredno bilo posredno. Da zaponemo s najniim t. j. materijalnim sredstvima. Ova mogu djelovali na organe, bilo u pozitivnom bilo u negativnom smislu, dobro li zlo, pot-pomaui ili prijeei organ u njegovu djelovanju. Materijalna sredstva mogu i popraviti i pokvariti raspoloenje organa, pae i unititi sam or-gan. Uope govorei, lake mogu koditi ili unititi, negoli koristiti. A kad je organ uniten, nikakvim se sredstvom ne moe povratiti. O organ-skom djelovanju ili raspoloenju opet ovisi djelovanje sjetila, t. j. os-jetne spoznaje. A osjetna spoznaja utjee na sjetiinu tenju te proizvodi ugodna ili neugodna uvstva eznua ili straha, veselja ili alosti. Utje-canjem na organizam ili na osjetne organe moe se osjetna spoznaja posve zaprijeiti, a unitenjem organa uope zauvijek onemoguiti. A time je onemogueno i djelovanje sjetilne tenje. O sjetilima opet ovisi djelovanje naega razuma. Sjetila mogu potpomagati razumsko djelova-nje, ali i prijeiti, jer razumu predlau predmet, o kojem on razmilja; ako osjetna predstava odgovara svrsi, za kojom ide razum, onda potpo-mae razum; akoli ne odgovara, onda mu smeta. A o razumu ovisi volja, jer joj on predlae predmet i omoguuje izbor. Tako dakle mogu materi-jalna sredstva napokon utjecati i na razum i na volju, iako ne tako apso-lutno, te bi se materijalnim sredstvima moglo potpunoma odrediti milje-nje i htijenje naega razuma i nae volje. Neki pod mukama promijene svoju vjeru, a drugi ne, nego ostaju stalni.

Ali ne ovisi samo vie djelovanje o niem, nego i obratno. Istotako ne ovisi samo tenja o spoznaji, nego i spoznaja ovisi o tenji. Volja ima velik utjecaj na razum, jer ga potie na to, da opravda njezino djelovanje: volja tei za tim, da izmeu nje i razuma vlada harmonija, a ne opreka, koliko je mogue. Volja moe poticati razum u dobrom, ali i u zlom smi-slu: moe ga poticati na traenje i priznavanje istine, ali i na zabludu. Tko dakle ima volju u svojoj vlasti, taj moe esto puta, premda ne uvijek, odrediti i uvjerenje. Razum opet ima veliku mo nad sjetilima, ukoliko moe upravljati njihovim djelovanjem i odreivati vrijednost ovoga djelovanja uope i pojedinih ina. Ova mo razuma nad sjetilima, istina, nije apsolutna, ali ipak jest barem ograniena. Tako ima i sjetilna tenja ili poudna mo velik utjecaj na sjetiinu spoznaju, osobito na fan-

taziju, premda nije ni ovaj utjecaj neogranien i u svakom sluaju sigu-ran, jer ostaje sloboda volje, Tako si neki i pored najveih tjelesnih mu-ka nijesu predstavljali nita nedozvoljeno. Ali esto puta sjetilna pouda pobijeuje. Zato ima veliku mo nad ovjekom, tko moe utjecati na njegove sjetilne osjeaje: muenjem moe se mnogo postii, pa i naslada-ma. Sjetila mogu i na materijalna sredstva utjecati, ukoliko se ova ne mogu bez njih zamisliti niti napraviti, pa ni upotrijebiti.

To su dakle najrazliitija sredstva, sistematski prika-zana, koja ima ateizam na raspolaganje u svojoj borbi za gospodstvo nad svijetom. Svima se slui, nijedno mu nije odvie podlo ili ogavno i odvratno, da bi se ustruavao sluiti se njime. Izbor se vri samo prema tome, da li slui svrsi. Zlo je sredstvo samo ono, koje ne vodi svrsi. Ateizam se slui svakim sredstvom, koje vodi svrsi; takvo mu je sredstvo sveto, ako za ateizam ova rije uope togod znai. Zapravo ateizam ne moe govoriti o svetosti, nego samo o prikladnosti, jer se ovjek prema njemu ne razlikuje bitno od ivotinje, a djelima ivotinja nitko ne pridijeva svetosti. Niti moemo govoriti o svrsi u strogom smislu, gdje nema slobode. Ateizam, istina, u teoriji nijee slobodu volje, ali u praksi je priznaje, to pokazuje i injenica, da bira sredstva za postizavanje svoje svrhe, osvajanje svijeta, koje je posljednja svrha.

Tako moemo razumjeti, zato se ateizam slui i silom i zavoenjem, mukama i nasladama, gladom i sitou, sluba-ma i nezaposlenou, au i pogrdom, slobodom i tamnicom, privilegijem i bespravnou, posjedovanjem i neimatinom, ljepotom i grdobom, znanou i prijevarom, obeanjem i pri-jetnjom. Sve prema prilikama, jer ne moe svakoga predobiti na isti nain. Neki se odriu Boga, kad moraju podnositi teke muke, koje djeluju na sjetila te prouzrokuju u fantaziji predstavu, kao da je Bog neto odvratno. Tako onda moe i volja dobiti neugodna uvstva kod pomisli na Boga, te moe razum potaknuti na to, da zanijee Boga. Neki opet mogu se navesti na otpad od Boga time, to im se daju uivati na-slade, koje su od Boga zabranjene, te se tako vjera u Boga prikae kao odvie velika rtva. Neki ostavljaju Boga, jer im je odvie teko podnositi glad; a drugi se odriu Boga, jer su siti, pa misle, da ne trebaju Boga, nego da je Bog su-vian. Jedni zaboravljaju na Boga, jer imaju posao, koji im je drag, pa stoga ne osjeaju nikakve potrebe priznati Boga; a drugi nemaju posla, koji bi htjeli imati, pa se srde na Boga, kao da im ne e da pomogne. Jedni uivaju ast i ugled, pa za to Boga smatraju suvinim; drugi su prezreni pa ostavljaju Boga, kad ih ne izbavlja iz njihova stanja. Jedni uivaju

slobodu, pa ne e da priznaju Bojega gospodstva nad sobom; drugi u tamnici ili u ropstvu proklinju Boga, to im ne vraa slobode. Jedni posjeduju bogatstvo pa zaboravljaju na Boga; drugi nemaju nita pa se zato srde na Boga, kad im ne daje bogatstva kao drugima. Jedan drugima zapovijeda pa zato ne moe trpjeti Gospodara nad sobom; drugi se mora poko-ravati pa se srdi na Boga, to nije gospodar kao drugi. Jedni se dadu sklonuti na otpad zato, da mogu uivati ljepotu, koja je od Boga zabranjena; drugi ostavljaju Boga, da se mo-gu rijeiti rugobe, koju moraju podnositi prema volji Bojoj, Jednima daje povod za otpad od vjere znanost, uko-liko krivo misle, da se vjera protivi znanosti; drugi ne pri-znaju Boga, jer ih u tom prijei neznanje; ostavljaju vjeru, jer je uope ne poznaju. Jedni se dadu sklonuti na otpad obeanjem, drugi, jer se boje prijetnje.

Svim se ovim sredstvima ateizam slui prema raznim okolnostima. Ipak se najvie slui silom, liavanjem imetka i slobode i asti, varanjem pod krinkom znanosti, i najveom prijevarom, koja je sadrana u obeanju, da e ateizam doni-jeti raj na zemlji.

Dao Bog, da svi oni, koji su u pogibelji, da e pristati uz ateizam, spoznaju pravu istinu, neizmjerno ozbiljnu i utjenu: Samo e vjera u Boga i ivot prema njoj donijeti raj u vjenosti, a u ovom ivotu onu pravu sreu, koja je priprava na rajski ivot u vjenosti. A oni, koji su ve otpali od Boga, neka se opet k njemu vrate, da se ne prevare dvaput u svome oekivanju: u ovom ivotu, gdje im ateizam obeaje sreu; i u drugom, prekogrobnom ivotu, gdje im Bog obeaje vjeno blaenstvo. U ovom e se ivotu prevariti, jer ateizam ne moe ispuniti svoga obeanja, pa makar i htio; a u drugom ivotu ne e postii vjenoga blaenstva, jer ga nijesu zasluili u ovom ivotu, kako to Bog zahtijeva, jer nam je dao slo-bodnu volju, koja moe initi dobro i zlo. Bog nam ostavlja slobodu, da si uz njegovu pomo zasluimo svoju vjenu sreu; on ne e da nas uini sretnima protiv nae volje. Ateizam nam oduzima slobodu te nas hoe da uini sretnima i protiv nae volje, ali prividnom sreom, koja nas ostavlja, kad je najvie trebamo.

Zato je najstranije zloinstvo protiv svakog pojedinog ovjeka i itavog ljudskog roda otimati mu vjeru u Boga, bilo milom bilo silom. Osobito silom ljude odvraati od vjere u Boga, to je najstranije ropstvo, s kojim se nijedno drugo ne moe nikako porediti. Gospodstvo ateizma, pa nadijevalo

si ne znam kakva zvuna imena, znai propast svake istinite slobode i sree.

Zato je najstraniji onaj rat, koji ateizam vodi protiv Boga i njegovih vjernika, jer se radi o najveim dobrima i svakog pojedinca i naroda i itavoga ljudskog roda, i naj-okrutnijim se sredstvima vodi sa strane ateizma, bez ikakva obzira, do potpunog unitenja vjere u Boga i njezinih pristaa.

Hoe li ateizam pobijediti? Kod ovoga pitanja moe lako nekoga obuzeti strah. Ako promatramo sva ona sred-stva, koja ateizam ima na raspolaganje, moglo bi se lako initi, da mu je pobjeda potpunoma osigurana. On se moe sluiti sredstvima i metodama, kojih mi ne smijemo upotrebljavati. Za nas nije jedini vidik, prema kojem treba da biramo pri-kladnost, da li nam pomae, da utuemo neprijatelja. Mi se smijemo sluiti samo moralnim sredstvima i metodama. La, prijevara, okrutnost, nepravda, zavoenje, krivo obeavanje, kriva znanost, pokvarena umjetnost dobro slui za irenje ateizma, ali nama nije doputena, pa makar mi njima mogli ako to apsurdno pretpostavimo unititi ateizam i spasiti cijeli svijet. Zato je u ovom pogledu ateizam u mnogo boljem poloaju nego li njegovi protivnici. Ipak imamo i mi mnoga sredstva na raspolaganje, kojima se ateizam ne moe sluiti. To su najprije sva moralna sredstva: istina i ljubav i pravda, prava znanost i prava umjetnost. A onda ne smijemo zabo-raviti na najsilnije sredstvo, koje nama stoji na raspolaganje, a ne ateizmu: to je milost Boja, koju moemo stei molitvom i rtvom i dobrim djelima. Samo nama daje jakost za svaki napor i za svaku rtvu vjera u vjeno blaenstvo, koje emo dobiti kao nagradu za vjerno ispunjavanje svete volje Boje. Samo nas odvraa od otpada od naega svetog uvjerenja vjera u vjenu nesreu, koja bi nas stigla, ako bismo se Bogu iznevjerili. Ateizam ne pozna ni milosti ni molitve. To vri-jedi, pa makar mi pomislili i na pomo, koju moe ateizam dobiti od anela odmetnika, uz doputenje Boje. I aneo odmetnik, avao, ostaje samo stvor, pa makar ^ podigli na prijestolje Boje.

I dananja i vjeita borba izmeu ateizma i teizma na-likuje na onu, o kojoj nam pripovijeda sveto Pismo: izmeu Golijata i Davida. Golijat sluio se svim sredstvima: i fizikom silom i vjetinom i pogrdama i zastraivanjem i hulom na Boga, samo ne molitvom za pomo Boju. David sluio se isto tako svojom jakou i spretnou; odgovorio je i na pogrde, ali bez pogrda; i on se prijetio pravednom kaznom. Ali sva je ova sredstva David upotrijebio s pouzdanjem u pomo

Boju. Tako emo i mi pobijediti, ako se sluimo svim dopu-tenim, t. j. moralnim sredstvima, ali uvijek s pouzdanjem u pomo Boju, koju emo primiti, ako se za nju molimo, prika-zujemo za to svoja dobra djela i svoje rtve. Zato su muenici sjeme krana, njihova krv krijepi bojovnike Boje za naj-sjajniju pobjedu u najstranijem ratu izmeu ateizma i teizma.

Istinita je rije, koju je izrekao mukotrpni Job (7, 1): Militia est vita hominis super terram rat je ivot ljudski na zemlji. Ali je istinita i ona rije, koju je napisao sv. Pa-vao (Phili 4, 13): Omnia possum in eo, qui me confortat sve mogu u onom, koji me krijepi. Istinito je i obeanje Isu-sovo (Jo 16, 24): Petite, et accipietis, ut gaudium vestrum sit plenum molite, i dobit ete, da bude vae veselje potpu-no. Ali ne smijemo zaboraviti i na onu opomenu, koju je dao Isus svojim uenicima (Mat. 10, 16): Eto ja vas aljem kao ovce meu vukove. Budite dakle mudri kao zmije i bezazleni kao golubovi. I one druge opomene, da ne pripisujemo kriv-nje za progonstvo, koje trpimo, sebi samima ili svetoj Crkvi, nego mrnji protiv Njega (10, 22): Svi e mriti na vas po-radi mojega imena. I napokon, da ustrajemo (10, 22): Koji ustraje do kraja, taj e se spasiti.

Fr. anc D. I.