Fra Rafo KalinićŽrtva svoga svećeništva

Split, 2011.

3

"E, sirotinjo, i Bogu si teška", pokat-kada se čuje izreka koja nije u skladu s vjerskim istinama jer Bog stvara svako živo i neživo biće sa potrebnim uvjeti-ma za opstanak, da bi se jednog dana, kad na zemlji izvrši ulogu, vrati svom Stvoritelju. Sirotinja postaje onda kad se stvaranjem u biću poremeti neki tjelesni ili psihički dio i medicinskim se sredstvima ne može vratiti u naravno stanje. Nedostaci nastaju i prilikom stvaranja djeteta kad roditelji u stva-ranju uzimaju protunaravna sredstva, ili kad prekomjerno koriste alkoholna pića, drogu i slično; ili ako djeca u ži-votu ne prihvaćaju nikakvo zanimanje i postaju problem društvu. Medicinska sredstva ne pomažu da ih oslobode zamke, a odgojna se ne prihvaćaju. Dosljednost je krađa i druga zlodjela.

Nažalost ima i takve sirotinje koji su odbacili moralna načela. Za njih ne po-stoji Bog niti išta što je Božje. Za njih je načelo jesti, piti, ne raditi, živjeti po nagonu. Ogubavili su se. Takva guba donijela im je neizrecivu nesreću u ži-votu. Ne prouzrokuje ju je gubin bakcil nego većinom grijeh. Mojsijeva je se-stra kažnjena gubom zbog mržnje na svog brata. (Broj 12, 10, II paral. 26). Danas se ne možemo ponositi kako ljudi procjenjuju težInu duševne gube, bolesti duše. Držimo se onoga što je sv. Ljudevit rekao: "Guba tijela svršava u grobu, a guba - grijeh muči i u vječ-nosti."

Postavlja se pitanje što činiš da ne budeš duhovna sirotinja, da se ne ogu-baviš? Između duhovnih obaveza zna-demo da smo po savjesti dužni promi-cati slavu Božju. Od mnogih ljudi Bog je obdario i fra Rafu Kalinića kao vrlo kreposnog svećenika i mučenika. Mi ovdje na zemlji zbog njegovih zasluga dužni smo širiti njegov kreposni život i mučeničku smrt. Na koncu našeg ži-vota Bog će nas pitati koliko smo se žrtvovali za širenje slave Božje iz živo-ta fra Rafe Kalinića, Ili smo se poput ostale tjelesne sirotinje zapustili i ogu-bavili "duhovnom gubom" od koje liječi jedino ruka Božja.

Ako smo upali u tu gubu, kako onda ozdraviti od nje? Da ozdraviš od takve gube, dijagnozu ćeš lako naći, samo ako hoćeš. Taj se lijek zove: hoću. Ni gubavca ni satnika iz evanđelja nitko nije natjerao da idu k Isusu. Oni su njemu sami pristupili. Znali su da gri-jeh čini čovjeka rasipnikom, a milost Božjim sinom (I. Iv. 3, 1). Grijeh zaslu-žuje osudu: "Odstupite prokleti", milost naprotiv: "Dođite blagoslovljeni." (Mat 25, 417). "Grijeh je neka vrst demon-skog opsjednuća, milost je sudioništvo u Božjoj naravi." (II Petr. 1, 4). Grijeh stvara zemaljski Babilon, a milost gradi nebeski Jeruzalem.

Krist je nad gubavcem izrekao riječi: "Očisti se". I one bijednike očistio je od gube. Satniku je rekao: "Neka ti bude". (Mat 8, 3). Svećenik Novog zavjeta u

PREDGOVOR

4

ime Kristovo govori: "Ja te odrješujem" i grijesi se opraštaju. U tom se trenutku događa čudo ozdravljenja. Čovjek gr-ješnik upućuje se na stazu novog živo-ta, života mira i sreće.

Razbojnik koji je visio do Krista na križu, priznao je svoj grijeh, pokajao se, molio je zagovor u Krista. Nakon te ispovijedi slijedilo je odrješenje i zaklju-čak: "Danas ćeš biti sa mnom u raju." (Lk 23, 43).

Ovdje se poslije ovih navoda može postaviti pitanje: "Čovječe jesi li svje-stan obaveze koju kao kršćanin moraš vršiti?" Krist nam je uputio riječi: "Idite po cijelom svijetu i širite riječ moju", to jest riječ ljubavi, slave Božje. Po duž-nosti si dužan i po savjesti Kristovu naredbu izvršavati. Nemoj misliti da Ti

nije obaveza širiti slavu fra Rafe Kalini-ća. Upoznat si s njegovim životom, ko-liko je on djela ljubavi na zemlji učinio, koliko se je za čovjeka žrtvovao i napo-kon iz ljubavi prema čovjeku i svoj život položio. I ovdje se može postaviti pita-nje: "Koliko si širio njegovu slavu, jer ujedno širiš i naredbu Kristovu: Idite po svijetu i širite riječi moje, djela moja".

Zar fra Rafo nije bio stopostotni Kri-stov nasljednik. Zaslužuje priznanje od ljudi i nagradu od Boga. Kršćanine, je li Ti savjest mirna? Ispunjavaš li svoju dužnost? Bit će mirna ako si išta dje-lovao na širenju slave Božje, širenju kreposnog života i mučeničke smrti fra Rafe Kalinića.

Koliko si dosada učinio? Hoćeš li i dalje biti takav ili ćeš živjeti u "gubi"!?

Urednik

PAPA BENEDIKT XVI. BLAGOSLIVLJE HRVATSKI NAROD

6

Papa Benedikt XVI. u Hrvatsku je stigao zrakoplovom talijanske zračne kompanije Alitalia nešto prije 14 sati u subotu 4. lipnja 2011. Svetom je Ocu srdačnim stiskom ruke dobrodošlicu

poželio zagrebački nadbiskup i kardi-nal Josip Bozanić.

Po izlasku iz zrakoplova Papu su oduševljeno kličući, plešući i mašući zastavicama pozdravili nazočni sveće-nici i veliko mnoštvo vjernika.

Svetog su Oca u zračnoj luci do-čekali i državni dužnosnici na čelu s predsjednikom Hrvatskog sabora Lu-kom Bebićem i predsjednicom vlade Jadrankom Kosor.

Papi je po izlasku iz zrakoplova do-brodošlicu poželio i predsjednik HBK mons. Marin Srakić.

Papa je održao govor u Međunarod-noj zračnoj luci Zagreb Pleso i zahva-ljuje Bogu za dugu povijest vjernosti hr-

PAPA BENEDIKT XVI. U HRVATSKOJ 4. - 7. lipnja 2011. godine

Papa Benedikt XVI. u Zagrebu, izlazi iz zrakoplova

7

vatskog naroda. "Srdačno pozdravljam ljubljenu Hrvatsku zemlju, kao nasljed-nik apostola Petra, velikim zagrljajem grlim sve njezine stanovnike".

Održao je govor predsjednik RH Ivo Josipović na dočeku Pape Benedikta XVI. Pozdravio ga je riječima "Vaša Svetosti! Dobro došli u Hrvatsku! Hr-vatska je počašćena i raduje se Va-šem dolasku" bile, su riječi kojima je pozdravni govor započeo predsjednik Josipović.

Službeni dio pastoralnoga i držav-ničkoga posjeta započeo je intonira-njem himne, papinske i hrvatske, u izvođenju Puhačkog orkestra Hrvat-ske vojske, a zapovjednik počasnog voda Hrvatske vojske pozvao je Papu na smotru vojnika postrojenih njemu u čast.

Papa je obišao postrojene vojnike u pratnji Ive Josipovića. Papa im se je obratio riječima "Pozdrav vojnici".

Dva dana doživio je vrhunac sreće hrvatski narod, osobito katolički vjerni-ci u tom narodu, pohodom pape Bene-dikta XVI. koja će biti upisana zlatnim slovima u povijest hrvatskog naroda. Sveti je Otac od prvog govora u zračnoj luci osvojio srca Hrvata, osobito onih koji su bili dionici susretanja. S geslom "Zajedno u Kristu" dolazim s vama pro-

slaviti prvi nacionalni dan hrvatskih ka-toličkih obitelji. Neka ovaj važni doga-đaj bude prigoda za ponovno isticanje vrijednosti obiteljskog života i općega dobra, učvršćivanje jedinstva, oživlja-vanje nade i zajedništvo s Bogom, koji je temelj bratskog suživota i društvene solidarnosti" bila je jedna od snažnih

Svećenici s vjernicima na hipodromu

8

poruka koja sadrži čitav program za-daća koje bi se u hrvatskom društvu trebale odraditi.

Ispred zgrade HNK Papu su doče-kali predstavnici uprave kazališta. Su-

sret pape Benedikta XVI. s predstav-nicima kulture, akademske zajednice, poduzetnika, civilnog društva zbora s ulaskom u HNK izazvao je odušev-ljenje nazočnih. U kazalištu je papu

Benedikta XVI. i predstavnike kulture pozdravio mons. Želimir Puljić s riječi-ma "Ohrabrite nas da smjelo kročimo putovima života." Profesor dr. Niko Zu-rak rekao je "Svjesni smo uloge vjere

i Crkve u našem narodu". Ulomke po-znatih djela hrvatske književnosti inter-pretirala je dramska umjetnica Renata Sabljak. U pretprogramu sudjelovao je i dramski umjetnik Joško Ševo. U Hr-

Krist, Rubens

9

vatskom narodnom kazalištu nazočilo je više od 700 predstavnika vjerskog, civilnog i političkog života.

Osobni susret s Papom imao je i ra-bin Prelević te muftija Omerbašić.

Na posebno uređenoj pozornici Papu je pratio kardinal Bozanić. Papa Benedikt XVI. skrušeno mnoštvo bla-goslovio je držeći Presveti oltarski sa-krament, koji je čuvala dragocjena po-kaznica iz XII. stoljeća.

Razdragano mnoštvo desetaka ti-suća mladih nije ravnodušnim ostavi-lo niti državnoga tajnika Svete Stolice kardinala Tarcisija Bertonea, koji je po salezijanskoj karizmi veliki prijatelj mla-dih, a niti domaćina kardinala Bozanića koji je imao razloga za golemi ponos.

Središnji događaj nacionalnog su-sreta hrvatskih katoličkih obitelji, eu-haristijsko slavlje na zagrebačkom hi-podromu predvodio je Papa Benedikt XVI. nakon što je njegov prethodnik bl. Ivan Pavao II. na istom mjestu okupio ujedinjeni hrvatski narod.

Impresivan prizor na zagrebačkom hipodromu: ulazna procesija praćena hodočasničkim pogledima u očeki-vanju Svetog Oca, minute ispunjene pjesmom koja otvara slavlje Crkve u Hrvata: Gospodin je slavno uskrsnuo. Papa je u homiliji rekao "Drage obitelji, radujte se očinstvu i majčinstvu! Lju-

bav se svodi na sentimentalni osjećaj i zadovoljavanje nagonskih poriva, bez nastojanja da se stvore trajne veze me-đusobne pripadnosti i bez otvorenosti životu. Pozvani smo da se odupremo tom mentalitetu" poručio je Papa.

Na svršetku misnog slavlja obitelj Hodžić darovala je Svetom Ocu manju repliku velike zavjetne svijeće, trajnu uspomenu Prvoga nacionalnog susre-ta hrvatskih katoličkih obitelji.

Euharistiji na zagrebačkom hipodro-mu nazočili su najviši hrvatski politički dužnosnici: Predsjednik Republike dr. Ivo Josipović sa suprugom, predsjed-nica Vlade Jadranka Kosor i predsjed-nik Hrvatskog sabora Luka Bebić.

Papa se je poslije završnoga blago-slova uputio na grob bl. Alojzija Stepin-ca. Pred zemnim ostacima hrvatskoga mučenika u zajedništvu sa svim na-zočnima u katedrali u tišini je utonio u predanu molitvu.

Susret je završen u opuštenom ozračju koji je stvorio oko 400 bogoslo-va tijekom zajedničkoga fotografiranja s Papom

Kardinal Bozanić papu Benedikta XVI. dopratio je do samog zrakoplova, zahvalivši mu još jednom u ime svih hrvatskih vjernika na apostolskom po-hodu našoj domovini.

Fra Petar Bezina

10

ŠEZDESET SEDMA OBLJETNICA MUČENIČKE SMRTI FRA RAFE KALINIĆA U SINJU

(6. IX. 2010.)

Dragi vjernici!Nakon svoga uskrsnuća od mr-

tvih Isus se više puta ukazivao svojim učenicima i poučavao ih kako će širiti njegovu nauku. Jednom im je rekao: "Tako stoji pisano da mesija mora tr-pjeti i treći dan uskrsnuti od mrtvih, da se na temelju njegova imena mora propovijedati obraćenje i oproštenje grijeha svim narodima, počevši od Je-ruzalema. Vi ste svjedoci toga" (LK 24, 46 - 48). Šaljući svoje učenike u svijet Isus im kaže: "Dana mi je sva vlast, na nebu i na zemlji. Zato idite i učinite sve narode Mojim učenicima! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovje-dio." (MT 28, 18 - 20).

Isus je morao hrabriti još uvijek ne-sigurne učenike koji su se bojali pre-uzeti ovu tešku zadaću naviještanja Evanđelja: "Ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti siđe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje" (Dj 1, 8).

Zatim reče Isus svima koji ga žele slijediti, dakle, ne samo apostolima: "Ako tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka svaki dan uzme svoj križ i neka me slijedi!" (LK 9, 23).

Biti Kristov učenik, biti kršćanin, znači svojim životom svjedočiti Isu-sovo evanđelje, slijediti njega, njegov način života, njegov način odnosa pre-ma Bogu, svijetu i čovjeku; znači uzeti svoj svakodnevni životni križ i nositi ga. Krist zahtijeva od svakoga od nas da na svoj osobni način svjedočimo njegovo evanđelje. Svatko treba činiti u svome vremenu u kojemu živi, u svome zva-nju gdje radi, prema svojim sposobno-stima koje mu je Bog dao. Od nekoga Krist traži da kao otac ili majka svjedoči evanđelje u predanju i služenju svojoj obitelji, u rađanju i odgoju svoje dje-ce, u svakodnevnom radu u domaćin-stvu. Drugi treba svjedočiti evanđelje kao profesor ili odgojitelj dajući sve od sebe da mlade ljude uputi na pravi put i sačuva ih od zlih utjecaja današnjeg društva. Na poseban način, riječima i djelima, trebaju svjedočiti evanđelje svećenici i redovnici kao i oni koje je Krist pozvao da u Crkvi poučavaju kr-šćansku vjeru i dijele svete sakramen-te. Svatko dakle treba životom i radom svjedočiti svoju kršćansku vjeru ondje gdje ga je providnost Božja postavila, u svome vremenu i prostoru u kojemu živi.

Nikada nije bilo lagano slijediti Kri-sta jer njegov put do slave vodi preko

11

Kalvarije. Ipak u nekim vremenima bilo je posebno teško biti kršćanin, slijediti Krista, jer su sljedbenici Sotone nemi-losrdno progonili Kristove sljedbeni-ke. Poznata su vremena sistematskih progona kršćanstva od strane držav-nih vlastodržaca, kao što je to bilo u rimskom carstvu u prvim stoljećima kršćanstva. U to vrijeme Crkva je bila

veoma bogata herojskim svjedocima vjere koji su bili spremni žrtvovati i svoj život za Krista. Oni su bili od svojih pro-gonitelja na razne načine mučeni često sve do smrti pa ih mi nazivamo muče-nici. Njihova herojska djela bila su "sje-me novih kršćana", doprinosili su rastu Mističnog tijela Kristova, svete Crkve.

Riječ mučenik na grčkom jeziku znači martyr, gen. Martyros, a najprije

znači svjedok, onaj tko je spreman dati svjedočanstvo za svoje uvjerenje. A istiniti svjedok Kristova evanđelja spre-man je za svoje uvjerenje, za istinu, podnijeti svaku žrtvu, pa čak dati i svoj vlastiti život.

Takvih Kristovih svjedoka, mučeni-ka, bilo je i kasnije, kroz svu povijest kršćanstva, u raznim vremenima i u

raznim zemljama svijeta sve do dana današnjega. Naša hrvatska kršćanska povijest koja traje već XIII. stoljeća po-sebno je bogata mnoštvom mučenika "za krst časni i slobodu zlatnu", kako kaže naš pjesnik. Bilo ih je mnoštvo u višestoljetnoj borbi s Turcima koji su nastojali narode porobiti, uništiti u nji-ma kršćansku, a nametnuti im svoju islamsku vjeru. Mnogo je mučenika

Misu predvodi fra Žarko Maretić, a koncelebriraju: fra Bože Vuleta, fra Nikica Ajdučić i fra Petar Bezina

12

bilo u vrijeme vladanja bezbožnih i pro-tukršćanskih revolucija i ideologija u svijetu i kod nas.

Tako su u dvadesetom stoljeću na-stale tragične ideologije komunizma, fašizma i nacizma. Svima je bilo zajed-ničko da su nastojali stvoriti novo ljud-sko društvo bez Boga pa su progonili Kristove vjernike, njegovu Crkvu. Pro-povijedali su mržnju prema svakome

tko drukčije misli, pa su svojim rato-vima i revolucijama odveli milijun ne-dužnih ljudi na smrt. U Hrvatskoj bilo je mnogo žrtava tih bezbožnih susta-va, među njima i više stotina katoličkih svećenika.

Što je to kršćanski mučenik i u čemu se on razlikuje od drugih heroja? Bilo je uvijek ljudi koji su kao borci za naciju, ideologiju ili neku drugu zemaljsku vri-jednost u borbi s neprijateljem izgubili život i postali heroji. Kršćanski se mu-

čenici razlikuju od tih heroja. Kršćan-ski mučenici nisu svoje neprijatelje mrzili niti ubijali kao što su to većinom činili nacionalni ili ideološki heroji koji bi ubijali neprijatelje i pri tom izgubili život kao danas talibani u islamskim zemljama ili drugi teroristi. Oni nisu išli s puškom u ruci niti prijetećim pesni-cama prema protivnicima već raširenih ruku da u Kristu zagrle sve ljude. Oni

su željeli druge, pa i svoje progonite-lje, uvjeriti u pravi put, privući ih Kristu i tako ih spasiti, pomoći im da postignu vječno spasenje. Oni su poput Krista dali svoj život za spas drugih i njiho-va životna žrtva pridružuje se Kristovoj žrtvi na križu. Oni nisu proklinjali već molili za svoje mučitelje kao što je Krist na križu molio: Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!

Naš fra Rafo Kalinić pravi je kršćan-ski mučenik, krvni svjedok evanđelja.

Pričest hodočasnika

13

Još u redovitim okolnostima on je bio uzoran redovnik i svećenik koji je sve svoje dužnosti obavljao savjesno u skladu s crkvenim i redovničkim pra-vilima. A kad je to zatrebalo, u izvan-rednim okolnostima, on je hrabro sta-vio svoj život u službu spasa čovjeka.

Svjestan je bio opasnosti po vlastiti život jer su se dana 24. rujna 1943. oko Sinja vodile oružane borbe izme-đu Nijemaca i partizana. Fra Rafo je razmišljao kršćanski, evanđeoski, ona-ko kako je bio odgojen i kako je druge odgajao: Ako ja ne pohodim bolesnika, ako ga ne ispovjedim i ne udijelim mu

bolesničko pomazanje, on bi mogao umrijeti u teškom grijehu, bez sakra-mentalnog oproštenja. On bi, ako ja ne dođem, mogao izgubiti vječni život. Kada je obavio svećeničku dužnost, susreo se s nacističkim zločincima i pokušao ih odvratiti od ubijanja ljudi

budući da je znao njemački jezik. Oni su međutim i njega bacili živa u vatru jer su mrzili ono što je on predstavljao. Znali su da je on katolički svećenik, da je Kristov sljedbenik, da predstavlja katoličku Crkvu. Oni navodno trebaju vladati svijetom i propisivati zakone, a ostali su bili manje vrijedni, a neke

Caravaggio

14

narode kao Židove trebalo je poubijati. Katolička crkva kao vjerska i moralna ustanova bila je zapreka njihovoj ide-ologiji i zato su je progonili, kao što su to činili i komunisti. Fra Rafo je ubijen "in odium fidei", iz mržnje prema vjeri, prema Crkvi, prema Kristu.

Dragi vjernici! Dok častimo našeg mučenika fra Rafu, upućujemo mu mo-litvu za nas kršćane našeg vremena. I u naše vrijeme nije lako biti kršćanin, svjedok evanđelja. Mnoge sile zla su se urotile protiv Krista i njegove Crkve. Mnogi danas, poput fašista, nacista i komunista u prošlom stoljeću, žele stvoriti čovjeka na svoju sliku, žele do-kinuti Božje zakone a uvesti svoje koje će prema volji i potrebi mijenjati. Zato nastoje oblatiti Katoličku crkvu, njene biskupe i svećenike, žele dokinuti mo-ralne zakone, razoriti obitelj i brak, čo-vjeka svesti na konzumenta, potrošača

koji će samo onoliko vrijediti koliko troši i proizvodi, to je praktični materijalizam koji agresivno prodire u naše domove i naša srca osobito preko medija. Zato moramo biti jaki u vjeri, svjedoci evan-đelja poput fra Rafe i mnogih naših mučenika. Molimo za zagovor i našu nebesku majku Mariju i sve svece.

Završimo ovu propovijed riječima himna iz Časoslova od Slavlja muče-nika:

"O Kralju mučenika svih, Proštenje grijeha prosimo Što krunom slave kruniš njih; U njima ti pobjeđuješ;Dobrostivo nas pogledaj Svjedoke svoje miluješ:I molitvu nam uslišaj, Pobijedi naše pakosti,Mi pobjednike slavimo, O djelitelju milosti. Amen."

Fra Žarko Maretić

15

Hrvatska televizija 20. studenog 2010. na prvom programu prikazala je život sluge Božjeg dr. fra Aleksa Beni-gara kog sam upoznao u Rimu 1960. u Collegio di S. Antonio. Susret s njime na mene je ostavio dojam kreposna, izrazito skromnog i Bogu potpuno pre-danog franjevca. Nakon njegove smrti njegova su braća franjevci u Zagrebu pokrenuli postupak za proglašenje bla-ženim. Kako oni tako i vjernici obraća-ju mu se da im svojim zagovorom kod Boga pomogne za tjelesne i duševne potrebe.

Dosta je postupaka u Republici Hr-vatskoj pokrenuto za proglašenje bla-ženim i svetim kreposnih svećenika i vjernika. Među pripravnicima je i fra Rafo Kalinić. Nadamo se da će on kao i mnogi drugi jednog dana biti postav-ljeni na oltar na javno štovanje.

Među svim pripravnicima posebno mjesto zauzima fra Rafo Kalinić. On ima uvjete koje drugi pripravnici ne-maju. Ima mnogo svjedočanstava o kreposnom životu koji bi bili dovoljni za proglašenje blaženim. Ne bi trebalo tražiti ni svjedočanstva o kreposnom životu jer dovoljno je dokazati da je poginuo za vjeru, da je bio mučenik. Time bi postupak za proglašenje bla-ženim mogao odmah započeti i brzo bi bio proglašen blaženim. Dokaz po-stoji, osim izvješća vjernika o njegovoj mučeničkoj smrti, i glavno izvješće fra

Bernardina Topića sinjskog gvardijana Franjevačkom provincijalatu u Splitu 6. X. 1943.

Širitelji za proglašenje blaženim fra Rafe oglašuju njegova kreposna djela i mučeničku smrt tiskom, filmovima ili propovijedima.

Postoji i molitvena zajednica koja se okuplja i moli Boga da bi se fra Rafo što prije uvrstio među blaženike. Nije mi poznato da na nekoj župi ili bilo gdje postoji molitvena zajednica fra Rafo osim u samostanu Gospe od Zdravlja u Splitu pod nazivom "Molitvena za-jednica fra Rafo". Za nju sam tiskao Molitve koje se mogu dobiti u uredniš-tvu "Fra Rafo Kalinić - Žrtva svoga sve-ćeništva". Molitve se upućuju Bogu da bi Bog što prije fra Rafu proglasio bla-ženim. Stoga se molitvena zajednica preporučuje svakome jer je ona jedan od važnih čimbenika da bi se održala molitva kao neprestana veza s Bogom, da Bog stalno sluša naše vapaje za proglašenje blaženim fra Rafe.

Fra Ante Antić, sluga Božji, bio mi je pet godina magistar (odgojitelj) u Bo-gosloviji u Makarskoj i profesor iz as-cetike i mistike. Dok me je izgrađivao u duhovnom životu, ja sam, koliko sam mogao kao student bogoslovije, pratio njegov duhovni život. Uvjerio sam se da je fra Ante vrlo krepostan redovnik, svećenik. Isticao se je u krepostima iznad ostalih svećenika. K njemu su

FRA RAFO SUVREMEN

16

dolazili svećenici i vjernici u većem broju za duševnu utjehu, posebno se to vidjelo u Zagrebu zadnjih godina njegova života.

Dobro poznam i fra Rafu Kalinića, mog mještanina i mog profesora grč-kog jezika na Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Sinju. Po mom dubokom

uvjerenju fra Rafo se je u kreposnom životu izdizao i iznad fra Ante Antića. Kad to izjavljujem ni najmanje ne uma-njujem krepostan život fra Ante Antića. On nam je bio svima uzor.

Kod širenja štovanja fra Rafe posto-ji mogućnost promidžbe i filmski pri-kaz njegova mučeničkog života. Pred desetak godina Nikola Bašić, njegov

mještanin, napisao je igrokaz pod na-slovom Junak pod Sinjem. Prema izjavi stručnjaka igrokaz je napisan vrlo dobro. Primjerci igrokaza nalaze se u uredništvu "Fra Rafo Kalinić - žr-tva svoga svećeništva" u Splitu, Trg Gaja Bulata 3. Nekima sam ga poklo-nio da bi ga u svojoj župi izveli. Nisam

čuo da ga je itko dosada izveo, niti ga je itko potraživao. Taj bi igrokaz bio vrlo dobar poticaj da ljudi upoznaju fra Ra-fin mučenički život i da mu se obraćaju za duševne i tjelesne potrebe.

Nitko se neće prevariti ako širi kre-posni život i mučeničku smrt fra Rafe Kalinića. U sjeni velikih osoba, iza ve-likih djela krije se trnovita staza, bur-

Stigmatizacija sv. Frane, fra A. Testen

17

no iskušenje. Danteova velika duša zabasala je u divlju šumu gdje su ga dočekale tri zvijeri: zavist, oholost i la-komost.

One mu priječe put na veselo brdo uspjeha, slave i sreće. Tko hoće doći

tom brdu mora ostaviti zlo i odabrati put kajanja i pokore. Fra Rafo je znao to učiniti. Ostavio je sve to. Uz duboku vjeru, s pomoću Kristovom postaje ve-liki pokornik. Živi životom pravog sveca i podnosi mučeničku smrt za brata čo-vjeka. Po Kristovim riječima: "Potreb-

no je da dođu sablaznici." (Mat. 18, 7). Sablaznici su kao iskušenja. Priroda u proljeće očekuje oluju da vjetar proku-ša i učvrsti stabla. Potreban je vjetar da ponese pelud. More očekuje jake stru-je da se pročisti. Vojnik očekuje bitku

da se pokaže njegova hrabrost. "Bez rana nema junaka", kaže narodna po-slovica. Bez kušnje nema prokušanih, nema čvrstoće, pobjede, radosti.

Teške rane fra Rafo je podnio kad je izgorio u žarkom plamenu. Ne možemo ni slutiti kako mu je bilo u izgaranju nje-

Sveto srce Isusovo, anonimni majstor, drvorez, XV. stoljeće

18

govog tijela. Tijelo mu je tražilo život. Borilo se je za opstojnost. Ali kako? Jača je bila prirodna sila. Tjelesno je nestao. Ali ostao je jaki duh, opstojnost u narodu. Ljudi govore: umro nam je svetac. Postao je heroj vjere i ljubavi prema čovjeku. Poput Krista koji je na križu umro, i on umire na križu. Krist je urodio plodom, a on ga je slijedio. I fra Rafin izgorjeli život donio je ploda. Obraća mu se velik broj ljudi da svo-jim zagovorom kod Boga dobiju pomoć duše i tijela.

Preko borbe dolazi se do pobjede, preko suza do plodova, preko trnja do ruža. Danak je veličini obično plaćen u iskušenjima, boli i patnjama. "Ako zrno ne istrune, ne donosi ploda" (Iv. 12, 24). Grmlje nije izloženo oluji, ali jesu stabla koja se penju prema oblacima. Fra Rafin je život istrunio kao zrno, do-nio ploda i svojom žrtvom pošao prema Kristu, prema nebu, poput onih uljulja-nih stabala da odatle gleda na svoj na-rod i pomaže mu što može.

Fra Rafo se nije plašio proći preko bodljikave žice u Brnazama prema ra-njenom Stipi Čariću. Držao se je one apostola, prilikom oluje kad su se pre-strašili i pitali Isusa, gdje si, Gospodi-ne? Bez Kristove pomoći more bi ih progutalo. Bilo je prirodno da se čovjek u takvim prilikama boji. Fra Rafo se nije bojao kad je Bog uvijek s njim, uvi-jek nazočan. Bio je siguran da će sret-no, proći i stići do Stipe Čarića i dušu mu svetim sakramentima smiriti. Krist ga prati, s njim je u euharistiji koju je čvrsto držao na prsima. Sličio je djete-

tu koji je u roditeljskom krilu. Kad bi i požar plamtio dijete bi tražilo to krilo s uvjerenjem da je zaštićeno. Ni fra Rafu nitko nije mogao otrgnuti od Kristovih krila.

Krist je naučio ljude da Boga zovu "Oče". Naučio ih je da ga tako oslov-ljavaju i kad mole. Taj zov stalno je u ustima fra Rafe. Vjerovao je u njegovu pomoć. Nije postojala nijedna svjetska snaga koja bi fra Rafu otrgla od uvjere-nja u Kristovu nazočnost u euharistij-skoj hostiji. Ona mu je davala snage u tim opasnostima po život. Snagom

Uznesenje Bogorodice, Caravaggio

19

Kristovom nastupa ne kao vojnik nego kao blago janje i brani pravedne ljude. Zbog te obrane nemilosrdni mu vojnik oduzima život, baca ga u goruću va-tru.

Tko ima toliko snage koliku je imao fra Rafo. Slijedi Kristove riječi koji nas je učio da budemo heroji, da svlada-vamo oluje koje se dižu protiv Kristova djeteta. Kod fra Rafe nije postojala tro-most koja lako uspavljuje. Uvijek je bio budan da priskoči čovjeku u pomoć.

Fra Rafo se je držao riječi sv. Jero-nima: "Neka te Bog uvijek nađe u po-slu". Dokonu čovjeku laž će preuzeti mjesto neispravnih misli, grijeh će za-sjati mjesto kreposti, zloća će istjerati dobrotu. Dokonom čovjeku prijeti pogi-belj. Ali Krist pred njim stoji i čovjeku je stavio znak upozorenja. Rekao je ljudi-ma: "Bdijte i molite " (Mat 26, 41). To bi značilo da svaku misao, želju, osjećaj, svako djelo treba legitimirati prije nego dođe na njivu duše. Samo pospanost omogućuje zlu da prodre u našu dušu. Ako pastir ne pazi, vuk će doći i pogra-biti ovce. (Iv 10).

Pred fra Rafom bio je uvijek znak: Krist, jer pospanost prouzrokuje smrt. Fra Rafo se je držao riječi sv. Pavla koji sve kršćane poziva na posao: "Držite se muževno, utvrđujte se." (I Kor, 16, 13). "Samo jaki, odvažni silnici osvajaju kraljevstvo nebesko." (Mat 11, 12). Na

to nas potiče narodna poslovica: "Do-bra volja i brda lomi." Tko radi može se suprotstaviti kukolju da ne uđe u nje-govu dušu. Odlučno odbija svako zlo, čuva njivu duše da neprijatelj ne posije kukolj.

Fra Rafo je znao za opasnost kuko-lja. Bježao je od lijenosti. Svojim noga-ma naredio je stupajte. Ruke bi htjele biti pospane, prekrižene. Naredio im je na posao. Neoprezne riječi, koje bi htjele izletjeti iz njegove duše, zatvorio bi im jezik u usnu šupljinu da ne okuže zrak. Svadljivost bi zakopao u zemlju. Sablažnjive knjige, društvo, isključio bi iz svog dnevnog reda.

Krist svojim životom i naukom nika-da nije zastario. Stalno je vječan i su-vremen. Riječi evanđelja su za danas, za uvijek. Nikada ne odlaze u prošlost, nikada ne iščezavaju. Kristova ljubav prema ljudima trajna je. Uvijek je na-zočna kod ljudi.

Istim stopama išao je i fra Rafo. Či-tav njegov život odiše suvremenošću. Čitamo li njegovu jedinu knjigu Fra Rafina duhovna razmišljanja u njoj je istaknuta Božja nazočnost. S fra Ra-fom je volja Božja vladala cijeli život. Nikada se nije od nje udaljivao. Riječi Kristove i djela nikada mu nisu zastar-jeli. Uvijek im je bio vjeran, uvijek je bio njihov vjerni sljedbenik.

Bezina

20

Fra Rafo nije zaboravio riječi svog Utemeljitelja sv. Frane koji je slijedio Božji poziv da treba popraviti razdrma-nu Crkvu. S misionarskim poslanjem nosi poruku mira i života u Kristu Isusu koju je primio od samoga Raspetog u Sv. Damjanu. Rekao mu je: "Franjo, idi popraviti Crkvu moju." Papa Inocent III., koji je poslije potvrdio njegov oblik evanđeoskog života, nanovo ga je po-slao govoreći: "Idite, propovijedajte pokoru!" To je Franjo prenio svojim pr-vim drugovima i šalje ih riječima: "Idite, predragi, dvojica po dvojica u različite krajeve svijeta." I ponovio je želju svoj braći na kraju svog života govoreći: "Gospodin vas posla u cijeli svijet da njegov glas svjedočite riječju i djeli-ma."

Sv. Frano mislio je poći u misije, ali Providnost Božja drukčije određuje.

Fra Rafo polazi istim putem. Ali on ni njegovi istomišljenici fra Frano Pe-tričević i fra Bernardin Bilođerić nisu ispunili želju svog Utemeljitelja sv. Fra-ne. Providnost Božja htjela je da riječi Božju siju po drugim njivama.

Pred fra Rafom za misionaranje bila je ogromna njiva kontinenta Afrike.

Nasljedstvo franjevačkih misija među muslimanima u modernim vre-menima jest osnivanje dviju kustodija ovisnih o Španjolskoj Provinciji sv. Ja-kova iz Compostelle (Coruna) i Naše

Gospe od Pravila (Cadiz) na sjeveru Maroka, te jedna druga u srednjem i južnom Maroku ovisna su o Francuskoj provinciji iz Avignona. U jedinicama osoblje se postupno smanjivalo. Jedi-nice su svedene na obične Delegacije koje su usklađivane iz jedne Federaci-je kako bi se stvorio jedinstven ustroj i stvorilo suglasje i zajedništvo među svom braćom.

Zadaci sadašnje franjevačke Fede-racije su potpomagati jedinstvo života i djelovanja braće i poticali ih kako bi oživjeli zajednički nacrt života među muslimanima, sukladno duhu sv. Fra-nje, a da se ne zanemari sudjelovanje u životu i služenju kršćanske zajednice kojoj pripadaju.

U Maroku živi osam franjevačkih bratstava koja se zalažu na područ-ju odgoja, profesionalne formacije, društvenog promicanja, a u suradnji s mjesnim udruženjima, marokanskim i muslimanskim. Važan dio djelatnosti Manje braće posvećen je pastoralnoj skrbi za male katoličke zajednice na-zočne u Maroku, sastavljeno od vjerni-ka stranaca. Tu je i prihvaćanje te prat-nja sub-saharskih iseljenika koji dolaze radi studija ili posla ili kako bi okušali sreću u nekoj europskoj zemlji.

Glavna značajka franjevačke na-zočnosti u Maroku jest živjeti susret s drugim, vrednujući rasprostranjeno

FRA RAFO ŽELIO BITI MISIONAR(Nastavak)

21

ozračje religioznosti koja se očituje u svakoj osobi.

Pozivom posljednjih generalnih ministara Franjevačka Federacija u Maroku postala je stvarnost koju prati i podupire cijeli Red, svijesno da ako su Manja braća rođena u Porcijunkuli,

onda su bili kršteni u Marakešu kršte-njem krvi prvih franjevačkih mučenika.

Misijska bratstva ovisna o Generalnom ministru

U jubilarnoj godini 2000. osnovano je međunarodno bratstvo "Notre Dame

des Nations - Naša Gospa naroda" koje je smješteno u franjevačkom sa-mostanu u Bruxellesu, višenarodnom i glavnom gradu Europe. Takvo je brat-stvo zamišljeno i željeno kako bi se po-buđivao misijski duh i podupirale misi-je "ad gentes" s posebnom zadaćom

pripravljanja budućih misionara po razlučivanju misijskog poziva, pratnji i formaciji kako bi se dostigla potrebna sredstva za misije.

Bratstvo prihvaća također franjevce koji su već u misijama i imaju potrebu za odmorom i duhovnim i kulturnim po-sadašnjenjem".

Misionar

22

"Misijski" stil i međunarodni sastav bratstva izražavaju sveopću protegu franjevačkoga života, otvorenog i pro-širenog po cijelom svijetu.

Formacija za misije danas je među-franjevačka i međunarodna. U Bruxe-lles dolaze mladi misionari Manje bra-će, konventualaca i kapucina. Dolaze

iz različitih zemalja i kontinenata te po-laze u druge zemlje i kontinente. Sva-ke godine u Bruxelles dolazi po jedna skupina iz francuskog i Engleskog go-vornog područja. Priprava traje tri mje-seca.

Raspored formacije pruža osobnu i zajedničku pratnju koju vode franjevci s misionarskim iskustvom, pripravlja

za život u višekulturalnom i međuna-rodnom bratstvu. Uvodi u studij pred-mete koji se tiču misija, upriličuje misij-ske pohode i iskustva. Upućen je fra-njevačkim misionarima koji se osjećaju pozvanima poći kako bi željeli i radili među narodima različite kulture od one vlastitog naroda.

Međunarodno bratstvo ovisi o Ge-neralnom ministru OFM dok o izvedbi među-franjevačke formacije odlučuju generalni ministri četiri franjevačkih redova, a usuglašuju ga četiri dotična generalna tajništva za misijsko promi-canje, te oblikuju i ostvaruju ga franjev-ci pratitelji svakoga reda u suradnji s mjesnim bratstvom iz Bruxellesa.

Misionari

23

Bratstvo za dijalog u Istanbulu

Manja braća nazočna su u Turskoj od početka 20. stoljeća.

Uslijed slabljenja takve tradicional-ne nazočnosti i s obzirom na nove iza-zove koje nam osobito dolaze sa stra-ne drugih kršćanskih ispovijedi i drugih religija, ponovno je osnovana i pre-raspoređena franjevačka nazočnost u Istanbulu otvaranjem međunarodnog bratstva 2003., označenog svjedoče-njem i dijalogom s mjesnim vjerskim stvarnostima.

Svrha bratstva jest biti mjesto susre-ta i dijaloga s drugim religijama prisut-nim u Turskoj, osobito s islamskom i sa židovskom. Manja braća imaju mnoge ekumenske veze s drugim kršćanskim crkvama, osobito s grčkim pravoslav-nim patrijarhom i s Armenskom pravo-slavnom zajednicom. Kršćani su u re-publici Turskoj potpuna manjina i zato je ekumenski susret od životne važno-sti za njegovo preživljavanje.

Međunarodno bratstvo boravi u sa-mostanu "Santa Maria Draperis", gdje svake godine upriličuje hodočašće pu-tovima sv. Pavla i tečaj trajne formacije za ekumenski i međureligijski dijalog.

Apostolski vikarijati povjereni Manjoj braći

Crkva je skrbi Reda Manje braće povjerila 11 Apostolskih vikarijata - 8 u latinskoj Americi, 2 u Libiji i 1 u Siriji -

skupa s Apostolskom prefekturom Ga-lapagos (Ekvador) i Prelaturom Nayar (Meksiko). U tih 13 posebnih crkvenih Okruga ima 12 biskupa franjevaca i oko 118 braće misionara.

Riječ je o mjesnim Crkvama koje su u službi rubnog stanovništva, ma-lobrojnog, materijalno i kulturno siro-mašnog, kao u pokrajinama Latinske Amerike, ili o malim kršćanskim zajed-nicama stranaca ili tajno useljenih, kao u muslimanskim zemljama. To su mje-sta istinskih misija "ad gentes", u koji-ma još treba raditi kako bi se izgradila Crkva još siromašna i krhka, u kojima je solidarnost sa siromasima i ljudsko promicanje učiteljski put evangelizaci-je.

Budući da su povjerene Manjoj bra-ći, u takvim se posebnim krajevima mi-sijska djelatnost obavlja sukladno duhu i stilu franjevačke karizme. Misija se živi u bratstvu, razvijanjem međusob-nih odnosa, osobito svjedočenjem ži-vota, a onda naviještanjem Riječi, pot-porom nužnih ali jednostavnih ustroja, a osobito otvorenom te raspoloživom suradnjom među tolikim sudionicima u igri.

Manja braća zalažu se opskrbiti svaku mjesnu Crkvu osobom biskupa, misionarima i sredstvima nužnim za evangelizaciju.

U takvim stanjima život fra Rafe i njegovih kolega franjevaca bi bio vrlo težak. Samo Bog zna bi li mogli ispu-niti svoju želju. On kao i njegovi kolege djelovati su na europskim njivama.

Fra Petar Bezina

24

Možda mislite da ću vam pisati o Isusu. O njemu znate. Radije bih vam ispripovjedio mnogo mlađi događaj, umalo zaboravljeni.

Priča se odvila u Zagori, ne bez ra-zloga jednom prigodom nazvanom "za-boravljena zemlja", a čovjek o kojem govorim je fra Rafael Kalinić. Fra Rafo je govorio nekoliko jezika te bio profe-sor i svećenik redovnik u franjevačkom samostanu u Sinju. U samostan je jed-nog dana došla vijest da Stipe Čarić traži bolesničko pomazanje. Taj posao mogao je obaviti bilo koji svećenik, no fra Rafo je odlučio sam obaviti. Fra Rafo nije poslao nekog drugog, možda manje školovanog, da obavi taj posao. On nije smatrao taj posao ni banalnim ni jednostavnim, ni manje važnim. Bo-lesničko pomazanje je sakrament, ta kako bi netko mogao to banalizirati?! U to vrijeme, još uvijek su se vodile bitke između partizana i nacista, no fra Rafu nije obeshrabrila mogućnost da naiđe na vojsku koja će s mržnjom gledati na njegovo poslanje. Kad je došao do za-selka Čarići, u kojem je prebivao ranje-nik, put su mu prepriječili nacisti. Mož-da je tu trebao završiti svoj put. Očito je taj problem nadilazio njegove spo-sobnosti. Najbolje bi bilo da se vrati u svoj samostan, gdje je siguran. Možda mu je koji dobronamjerni vojnik to i sa-vjetovao. Možda. No on taj savjet nije poslušao. Fra Rafo je na to otišao do

obližnje kapelice Srca Isusova i molio se. Je li u molitvi vidio što mu se može dogoditi ako pokuša doći do umirućeg? Je li osjećao strah? Je li molio da ga mimoiđe taj kalež krvave žrtve? Ipak, otišao je. Možda ga je hrabrila činjeni-ca da nosi Krista umirućem, a poslije što Bog da. Možda je u molitvi gledao kako vojnici uzmiču pred činom ljubavi, možda je vjerovao da i u ratu posto-ji mjesta za dobru volju. Možda ga je samo probodeno srce s križa molilo da pokuša, a tko može odoljeti takvoj mo-litvi?

Došao je do ranjenika, pridigao mu duh i okrijepio ga, te se zaputio natrag u samostan. Na povratku je vidio vojnike kako maltretiraju ljude i pale im kuće. Mogao je reći da ga se to ne tiče.

Svaki rat je grozan, a to nije trebala biti njegova bitka. On je odradio svoj posao. No, smije li ijedan kršćanin zva-ti se Kristovim ako to razmišlja? Je li fra Rafo osjećao teret na svojim leđima "teret koji mu je govorio da mu je mno-go dano i da će se od njega mnogo i tražiti?" Možda je osjećao probodeno srce kako mu govori: "Ja nisam uzma-knuo pred tvojim tlačiteljima, zar ćeš ti sada uzmaknuti pred mojima?" Je li mogao gledati još jedan udarac, još jednu vatru? I tako je brata pozvao na pristojnost, na suosjećanje, na obzir, a vojnik bratu je odvratio ratoborno i ni-malo časno. Jedan nacistički časnik je

BROD IZ VATRE

25

oduzeo fra Rafi svete predmete, bacio ih, te na koncu i njega bacio u vatru. I tako je fra Rafo izgorio zbog ljubavi.

Izgorio je zbog toga što nije šutio. Zbog toga što se nije povukao. Zbog toga što nije propustio učiniti "ono što smo bili dužni učiniti". Možda je grijeh propusta najveći grijeh od kojih pati

moderno društvo. Zamislimo samo ko-liko smo stvari u životu propustili učiniti. Koliko stvari zbog toga možda nikada neće biti napravljene. Neke stvari tre-ba učiniti danas, dok još možemo - da se naša djeca ne bi zapitala - zašto to

nismo učinili dok smo još imali priliku. Prestanimo se zavaravati - ne posto-ji bolje vrijeme no sad. Prije nije bilo bolje. Ni kasnije neće biti bolje. Samo sadašnji trenutak je dovoljno i dobar za učiniti nešto.

Ni on nije savršen, ni to što treba učiniti nije lako - ali nikada nije bilo /

neće biti lako. Učinite ono što je isprav-no jer nitko drugi neće učiniti umjesto vas. Fra Rafo je svijetli primjer tog svje-dočanstva i možda naš najbolji zago-vornik u borbi protiv grijeha, propusta. On nam daje primjer kako podmetnuti

Krist

26

svoja leđa da Krist ne bi morao još jed-nom umrijeti. Da još jednom ne bismo ubili Boga. Da još jednom ne bismo ostavili/stvarali svijet bez Boga. Budi-mo sretni što naše odluke još uvijek ne zahtijevaju žrtve toliko velike kao fra Rafina. Zato učinimo nešto dok cijena ne postane toliko velika da je ne može-mo podnijeti.

Ovog studenog sjećamo se stote obljetnice njegova rođenja, koja ove studene dane boja žarkim bojama va-tre. Njegov život nas podsjeća na onu mudrost koju su naši djedovi utkali u poslovicu: "Brodovi jesu najsigurniji u

luci, ali nisu za to napravljeni." Zato neka naša molitva bude onaj usklik Petra Preradovića: "Prah pod našim, koracima prah nam slavnih pređa to je, prah Zrinskoga i mnogih sličnih njemu. Budimo i mi vrijedni gosti u njemu sa-hranit svoje kosti." I tako se, fra Rafo i arhanđel Rafael sjedinjuju na ovom mjestu, sjedinjuju se u jednom ime-nu, ali i u zajedničkom zagovoru za ozdravljenje svih nas - kao zajednice. Ozdravljenje od propusta.

Glas koncila 48, 28. studenoga 2010.

Hrvoje Kalinić

27

Od dvadeset i četiri nas đaka upi-sana u prvi razred u Franjevačku kla-sičnu gimnaziju u Sinju osmorica smo otišli u novicijat na Visovac. Šestori-ca smo položili veliku maturu u Sinju 1938. i iste godine upisali se u studij bogoslovije u Makarskoj. U pet posto-jećih razreda bilo nas je oko četrdeset do pedeset bogoslova. Ubrzo smo se uklopili u dnevni red klerikata i u na-stavni program bogoslovije.

U izobrazbi filozofsko-bogoslovnih predmeta vodili su nas profesori fra Ante Antić, fra Leonardo Bajić, dr. fra Jure Božiković, fra Ante Cikojević, dr. fra Gabro Cvitanović, dr. fra Petar Čap-kun, dr. fra Ante Jadrijević, fra Anđelko Milanović, dr. fra Bone Radonić i dr. fra Božo Vuco. Duhovna izgradnja bila je povjerena fra Anti Antiću. Osim preda-vanja na bogosloviji u smotri su Nova Revija, koju su osnovali, objavljivali članke. Svojim prilozima javljali su se i u drugim revijama.

Povremeno su u samostanskim prostorijama ili u crkvi držali predava-nja. Na njima su učestvovali osim stu-denata i vjernici iz Makarske i okolice. Takva predavanja bila su im potrebna zbog suzbijanja komunizma koji se razmahao i uvukao gotovo u sva druš-tvena zbivanja.

Opasan je bio i nacionalizam. U prošlosti, vladajuće države, ugnjetava-li su i materijalno iskorištavali hrvatski narod. Pokušale su mu ukinuti pravo

na opstojnost u čemu je osobito pred-njačila Srbija pa su profesori bogoslovi-ma jačali hrvatsku nacionalnu svijest.

Studenti su uz predavanja imali ra-zne sekcije kao liturgijsku, filozofsku, misijsku itd. u kojima su držali preda-vanja iz bogoslovnih predmeta i hrvat-ske prošlosti.

Bogoslovi su imali svoj zbor pod nazivom Milovan i pod tim imenom pojavljivali se u nastupima pred javno-šću. Drže i koncerte u crkvi kojima su učestvovali i građani. Takva izgradnja bila im je potrebna da se intelektualno, socijalno, moralno i nacionalno učvrste za buduće djelovanje.

Važnu ulogu uz profesore imao je magistar i profesor fra Ante Antić. Nje-mu je bila povjerena dužnost duhovne izgradnje bogoslova. Bio je svećenik izgrađene osobnosti, franjevac sa svim odlikama u najvećem stupnju. Nije mu se moglo ništa prigovoriti. Sebe je pot-puno predao Bogu, a svoje vrline pri-mjenjivao je na mlade bogoslove.

Kad smo došli u Makarsku susret s njime bio je neobično iskren, otvoren, kao s majkom. Žarenjem očiju, otvore-nošću srca, plemenitošću duše privla-čio nas je. K njemu smo pristupali bez straha.

U vrijeme mog studiranja u Makar-sku su došli na studij bogoslovije bogo-slovi iz Franjevačke provincije Bosne Srebrene i bogoslovi iz Provincije sv. Jeronima iz Zadra. Skupa nas je bilo

IZ MOJIH TEŠKIH DANA

28

preko pedeset. Nisu se mogli potpuno prilagoditi sredini u koju su došli. Re-zultiralo je da su nakon godinu dana potpuno napustili Makarsku i vratili se u svoju Provinciju.

Bogoslovi su imali i određeno vrije-me odmora, kao igre na balote (buće), vježbanje na klaviru, šah i slično. Šet-nja je bila obavezna svaki dan. Habit se nije skidao.

Magistrova služba bila je teška i od-govorna. Svakog je bogoslova duhov-no pratio. Nije ga uhodio. Načelo mu je bilo svakom utisnuti u dušu svijest o nazočnosti i Providnosti Božjoj. Kod nekih je u potpunosti uspio kao kod fra Rafe Kalinića, a on je to dokazao svo-

jim kreposnim životom i mučeničkom smrću. Postao je kreposnim životom i mučeničkom smrću pripravnik da bude proglašen blaženim. Izgrađivanje bo-goslova bio je govor o duhovnom ži-votu i izvršavanje pravila redovničkog života. Osobni govor bio je u njegovoj sobi, a najčešći na šetnji. Nekog bi bo-goslova izdvojio iz skupine i s njim bi razgovarao. Imao je posebnu moć uo-

čavanja duhovnog stanja. Prodirao je u dubinu duše. Teško mu je tko nešto zatajio. Nije nastupao ljutito. Bio je vrlo umiljat. Mislim da nije bilo nikog tko bi na njega bio ljut. Poslije završenih stu-dija mladi svećenici redovito su se s njim dopisivali.

Gospa Žalosna (Mater Dolorosa), Bartolome Esteban Murillo, XVII. st.

29

Za vrijeme mog školovanja u svijetu su bile vrlo teške političke prilike. Rat je bio neizbježan. I nažalost, započeo 1939. Ruši se Jugoslavija, a Hrvatska se proglašava nezavisnom državom. Poslije 1102. dobili smo slobodnu, ne-zavisnu državu Hrvatsku. 10. travnja 1941. Radio Zagreb javio je cijelom svijetu da je Hrvatska postala Nezavi-sna Država. Njezina se zastava vijorila u mnogim državama svijeta.

U Hrvatskoj među građanima i cr-kvenim licima nastalo je veliko vese-lje. Takvo stanje u svećenstvu izvuklo je dosta njegovih članova iz crkvenih služba i uključilo se u državne. Iz Ma-karske bogoslovije nekoliko bogoslo-va napustilo je studij i otišlo u državne službe. Od mojih kolega odlazi fra Mar-ko Viskić, kasnije dipl. ing. šumarstva, umro; Joso Skelin, diplomirani pravnik, izbjeglica, živi u Londonu i fra Kažimir Trogrlić, dr. liječnik, okulist, umro u Za-grebu. Ostali smo trojica. fra Jozo Ba-šić, uslijed oboljenja na bubrezima na-kon prve sv. mise 17. kolovoza 1943. u 1.15 sati umro je u Makarskoj. Nama dvojici nije bilo lako. Fra Karlo Jurišić i ja bili smo kao kap vode na listu. Ako se grana malo uzljulja, kap će skliznuti. Zarekli smo se da ćemo se držati čvr-sto grane.

Profesori zaneseni hrvatskom drža-vom drže građanima predavanja. Go-vore im po raznim ustanovama. Čitav samostan diše hrvatskim duhom. Prati politička zbivanja.

Komunisti iščekuju posvugdje ista-knute Hrvate. Ubijaju ih, posebno ustaše, domobrane i svakog tko diše

hrvatskim duhom. Povlači se hrvatska vojska prema Zagrebu, a onda prema Austriji. Među njima je i naš profesor dr. fra Bone Radonić. S vojskom odla-zi iz Makarske, a iz Mostara pješice s vojskom prema Sarajevu, i onda pre-ma Zagrebu. Početkom svibnja 1945. opet povlači se prema Austriji. Uhićen je, vraćen u Zagreb, osuđen na smrt i strijeljan 9. VII. 1945. Fra Dominik Šulenta, gvardijan u Makarskoj, s još nekoliko svećenika, vezani žicom, par-tizani iz Makarske odvode pješice pre-ma Kozici i u Kozici na groblju strijeljaju ih 4. XI. 1944.

Početkom 1945. partizani iz bogo-slovije u Makarskoj odvode bogoslove u svoju vojsku i stavljaju ih u prve bor-bene redove. Nekoliko ih je poginulo, a isto tako nekoliko ih se nije vratilo u bogosloviju.

Nakon svršetka rata partizani su preuzeli vlast. Provincija je ekonomski i brojčano bila gotovo na rubu propasti. Tako je jedna četvrtina fratara pribjegla preko granice, druga četvrtina ubijena, treća četvrtina, stariji i nemoćni, ostali po samostanima, a četvrta četvrtina su uglavnom mladi, mnogi sa tek svršenih studija u Makarskoj, preuzimaju službe u Provinciji.

Moj kolega fra Karlo Jurišić i ja odr-žali smo se kao rosa na listu. Na nama su se obistinile riječi magistra fra Ante Antića: budite svjesni nazočnosti i Pro-vidnosti Božje. Providnost je htjela da ostanemo na bojištu, na spašavanju ranjenog hrvatskog naroda. Fra Kar-lo obilazi župe Vrgorske krajine, a ja Dalmatinske zagore; fra Karlo pješice

30

iz Zaostroga, a ja isto pješice iz Spli-ta. Idemo tješiti ožalošćene, ranjene, u crno zavijene za ocem, majkom, bra-tom, sestrom, stricem, rodbinom i pri-jateljima. Utjehu im dajemo koju komu-nisti nisu mogli dati.

Nas dvojica uz provincijske dužno-sti upisujemo se kao izvanredni stu-denti na bogoslovni fakultet u Zagrebu i u Ljubljanu. Odlazimo povremeno u

Zagreb i Ljubljanu i polažemo ispite. Obojica doktoriramo.

Kroz to vrijeme iz samostana pje-šice idemo na župe. Susrećemo se s vjernicima. Ulazimo u oštećene kuće. Tješimo ih sjedeći na "katrigi" uz komin, grijući se na vatri, krijepeći se zajednič-kim jelom iz drvene zdjele s drvenim žlicama. U strahu odlazimo na spava-nje. Nema sobe. Samo je tavan, krevet

s lepušinom, ševarom ili slamom, a is-pod nas čuju se ovce, koze, voli... Bilo je tako više godina.

Težak je bio takav način pastorizi-ranja. Nije bilo prevoznih sredstava. Kratko vrijeme koristili smo bicikle. Za motorna vozila trebalo je imati šoferski ispit. Prijavio sam se na tečaj polaganja šoferskog ispita u Splitu. Preko preda-vanja ušao je u dvoranu neki čovjek i

pročitao odredbu komiteta po kojoj se zabranjuje posjetiocima tečaja fra Pe-tru Bezini i fra Anđelku Milanoviću po-laganje šoferskog ispita. Neka uzmu svoje takse i napuste dvoranu. Fra Anđelko Milanović tog dana nije bio na tečaju. Nakon sat vremena došao nam je u samostan Gospe od Zdravlja neki mladić kazati što je bilo kasnije. Rekao mi je da je onaj čovjek s Komiteta na-

Žrtva Izakova (detalj), Caravaggio

31

stavio dalje govoriti i rekao je: "Kad ti fratri polože šoferski ispit, Vatikan će im poslati auto i oni će ići po selima propovijedati protiv komunizma."

Nakon pet šest godina s jednim fratrom sam išao u Bugojno, u Bosnu. Zaustavili smo se u kavani u Livnu da popijemo kavu. Dok smo sjedili, do-lazi nam neki mlađi čovjek i pita me: "Je li me poznajete?" Odgovorio sam mu: "Ne!" On mi reče: "Ja sam onaj koji sam Vas isključio u Splitu iz dvo-rane s tečaja za polaganje šoferskog ispita. Oprostite. Nisam kriv. Poslala me je Udba da to izvršim." Rekli su mi kasnije da je to taj čovjek po zanimanju "pitur".

Za izgon s tečaja za polaganja šo-ferskog ispita saznao je moj prijatelj ing strojarstva Rudi Radaljac. Došao nam je u samostan i ponudio se da će nas teoretski spremiti za polaganje šoferskog ispita. Ni on nije imao šofer-skog ispita pa je htio s nama polagati. Fra Anđelko je odustao od polaganja, a inženjer je dolazio samo k meni. Na-kon što smo obojica položili ispit, kazali smo slučaj jednom inženjerovu pozna-niku u povjerenstvu za pokušaj polaga-nja ispita i on se samo čudio.

U ono vrijeme smatralo se je, ako neki svećenik položi šoferski ispit da to nije u redu. Vjerojatno će auto koristiti u nedozvoljeno. Uzalud mi je bilo što sam položio ispit. Ne smijem nikome kazati, a kamo li imati auto i voziti ga. Nakon pola godine usudio sam se reći fratrima u samostanu da sam položio šoferski ispit. Nastao je tajac. Nitko mi nije čestitao.

Onda je tako bilo, a danas, naš bi narod rekao "čim se pile izleže iz jaja, ima auto!"

Ipak mi je Vinko Montana, čije su kćeri kod mene pohađale vjeronauk, skleputio motor od raznih komada mo-torkotača Gillera od 500 kubika bez pri-gušivača (amortizera) talijanske vojske. Rad motora strašno je bučio i moglo se je čuti do Solina. Često je bio u kvaru. Dobro je došao jer sam s njim jednom prilikom spasio biskupa Franu Franića kad su ga komunisti proganjali, tukli. Zamolio me je da ga s motorom preve-zem do Dicma. Tamo je imao krizmu. K meni je došao preobličen, u civilno obučen, s opancima, s kapom raške-tom, neobrijan. Izgledao je kao seoski starac. Krenuli smo ispod samostana Gospe od Zdravlja. Na aute nismo na-ilazili jer ih je tada u Splitu bilo samo desetak. Vožnja do Solina bila je dobra jer put je bio asfaltiran. Uz Rupotinu do Grla bilo je nešto bolje, a prema Dicmu vrlo slab, neasfaltiran, nasut pijeskom i zemljom. Vozio sam prvom, drugom brzinom, držeći se nogama o cestu da se ne prevrnemo. Biskup me je dobro obuhvatio oko prsiju. I sretno smo stigli u Dicmo.

Posvuda je bilo opasno po život. Nisam znao gdje te komunisti čekaju. Redovito smo imali pratnju. Pred ne-koliko godina pozvao me je u splitsku bolnicu Firule Mate Sarić za ispovijed. Nakon ispovijedi rekao mi je: "Ja sam bio sekretar partijske ćelije. (Ćeliju su sačinjavali uz sekretara još dvojica i njih trojica bili su odlučujući o sudbini čovjeka). Članovi partijske ćelije bili su

32

za to da Vas ubijemo. Ja kao sekretar ćelije nisam dopustio. Rekao sam im da se Vi niste ništa ogriješili." Po drugi put pozvao me je opet da ga ispovje-dim, ali u Prugovu. Poslije ispovijedi isto je ponovio kao i gore. Na groblju sam mu se u govoru zahvalio.

Na sv. Ivana (27. XII.) bila je sv. misa u Broćancu gdje se ta svetkovina

svečano slavi. Okupilo se dosta svijeta iz okolnih sela. Obaviješten sam da će me komunisti ubiti. Da spriječe njihovu namjeru, oko dvadesetak mladića iz Broćanca i Dugobaba kružilo je cijelu noć oko kuće u kojoj sam se nalazio da me ne bi ubili. Iste večeri s istom na-mjerom čekali su me i kod Čulića Klan-

ca u Konjskome. Bilo je dosta takvih i sličnih slučajeva.

Bili smo izvan zakona. Najteže nam je bilo što nam je bila uskraćena liječ-nička i bolnička pomoć. Tada su se, mogu sa sto postotnom sigurnošću izjaviti, da su se javili liječnici i rekli nam da se uvijek u slučaju liječničke pomoći možemo bez ikakva straha k

njima obratiti. Ta odvažnost ne smije se nikada zaboraviti i zahvalnost im mora biti stalna. I do danas su ostali spremni da nam pomognu u bilo kojoj bolničkoj potrebi. Stoga im iskrena hvala.

U slobodno vrijeme u Splitu sam se bavio fotografiranjem. Imao sam svoj fotografski laboratorij. Izrađivao sam

Sv. Ivan (detalj), Caravaggio

33

vjerske slike razne veličine i davao žu-pnicima. Takvih slika oni nisu imali jer komunisti nisu dozvoljavali izrađivati niti uvažati izvana.

U Unešiću sam počeo sa snimanjem milimetarskom pokretnom kamerom. Stručno sam surađivao sa Jadran fil-mom iz Zagreba. Izradio sam pokretni film u boji, u trajanju od oko 45 minuta, život časnih sestra Franjevki od Bezgr-ješne u Šibeniku, s naslovom: "Kakve smo takve smo, ali tvoje smo, Gos-podine". Drugi isto pokretni film u boji snimio sam život novaka na Visovcu, iste dužine s naslovom: "Nek je bla-goslov Gospodnji nad nama." Treći sam film pokretni u boji snimio u Sinju, iste dužine prilikom "250 godina pre-nosa Gospine slike iz Rame u Sinj". A četvrti film bio je iste dužine pod na-slovom: "Moj brat Andrija" (život na selu). Nažalost, još su kod mene, ne-objavljeni.

Bavljenjem s filmom bilo je mnogo skupo pa sam taj "hobi" napustio i pre-bacio se na tisak čestitaka za Božić i Uskrs kada ih se nitko nije usudio tiska-ti, jer nije bilo dopušteno bez državnih vlasti. Poslije tiskanja očekivao sam poziv državnih vlasti na odgovornost i dosljedno da budem kažnjen. Prošao sam "lišo". Otposlije malo po pomalo su i drugi počeli tiskati božićne i uskr-sne čestitke.

Cijeli život proveo sam gotovo po župama Dalmatinske zagore u promje-ru do 15 kilometara i pješice po neas-faltiranom putu obilazio vjernike.

U Zadru sam, Šibeniku, Splitu i po

crkvenim arhivima u slobodno vrijeme skupljao gradivo o prosvjeti u Dalmaci-ji, posebno iz Provincije Presvetog Ot-kupitelja. Gradivo sam tiskao tek kad sam otišao u mirovinu i došao u Split.

Kroz cijelo vrijeme župnikovanja bio sam kuhar. To je bilo na brzinu, uglav-nom neznalački, a osvjetljenje bila je petroljača. Najteže mi je bilo pranje rublja. Katkada bi mi došla rodbina i oprala. Inače drugih puta obavljao sam osobno. Bio sam prisiljen da držim, ko-liko toliko i urednu kuću, pa sam vršio i tu službu "čistačice".

Nije mi žao što sam gotovo čitav dušobrižnički život proveo s vjernici-ma Dalmatinske zagore. Ljudima tre-ba otvoriti dušu. Kad sam nastupao u župu, u crkvi sam redovito s oltara rekao: "Došao sam k vama da vam pomognem. Ono što vi meni dajete to je vaše. Slobodno dođite i uzmite, sve vam je otvoreno. Mene ne pitajte. Ali kad ja ne budem imao što jesti, eto me k vama. Vjerujem da me nećete odbi-ti." Takav moj stav bio im je neobično drag. Zbog toga nikada nisu dopustili da njihov pastir bude gladan.

Bio je težak, ali i ugodan život. Žrtva je urodila plodom. Čovjeka smo podigli iz mrtvila na noge, a on je život nasta-vio s vjerom.

Žrtva i ljubav našeg čovjeka ne smi-je se zaboraviti. Do smrti se mora po-štivati!

A ja? Dugo i dugo godina bez priznanja, u mirovini bez mirovine, očekujem riječi"... uđi u kraljevstvo Oca svoga!"

Fra Petar Bezina

34

"TEŠKO MI JE GLEDATI GLADNE"

"Časna sestra Terezija rekla mi je kad bi fra Rafo dolazio u njihov samo-stan u Sinju da bi rekao: Teško mi je gledati gladne." To izjavljuje fra Rafina nećakinja Mila. I po drugim mjestima fra Rafo se susretao s gladnima, po-gotovo u vrijeme rata. Njemu i svima nama Crkva stavlja prizore koji mora-mo u tim trenucima promijeniti raspo-loženje i početi s božanskom dramom. Krist navješćuje da će biti izdan, biče-van, ubijen (LK 18, 31-43). Kroz vjeko-ve upozorava ljude na to jer se sudbina Kristovih sljedbenika nije promijenila.

Fra Rafo naoružan snagom Kristo-vom prije i u vrijeme rata provađa riječi Kristove kalvarijske muke i trpljenja. Stavlja ih pred oči ljudima koji su, mo-glo bi se reći, svakodnevno u jadima i bolima. Vidi križ na njihovim leđima kog je teško bilo ukloniti. Susretao je ljude ojađene, odnemogle, zapuštene. Ali, kako pomoći? S njima je suosje-ćao. Vrlo teško bilo je ukloniti glad na koju je nailazilo prije rata, a posebno u ratu. Zalagao se u tim teškim trenuci-ma koliko je mogao.

Gladni najviše prilaze k župnim i sa-mostanskim vratima. Znadu da neće biti protjerani, a većinom da će biti usli-šani. Zbog ratnih prilika ljudi nisu mo-gli obrađivati polja. Pojedine su vojske plijenile ili uništavale usjeve. Posljedi-ce su osjetili većinom sirotinja, odne-mogli i slično. Fra Rafo je među njima. Fra Rafo izgrađen u duhu Kristovu, ne

odbija ljude. Pristupa siromašnim, za-puštenim, duševno osakaćenim i na razne ih načine tješi, pogotovo u ratno vrijeme. Najteže mu je bilo, kako kaže, gledati gladne ljude. Znao je da je bol u životu gorka činjenica. Krist je naukom i primjerom rekao da preko trna boli do cvijeća moramo proći, preko smrti do uskrsnuća. To je lozinka, stvarnog puta za svakog čovjeka, za svaku pravu i dugotrajnu veličinu kojoj treba ukloniti žalac i pretvoriti je u sredstvo veličine.

Osim riječima fra Rafo je znao i djelom pomoći sirotinji. Često je puta otkidao od svog zalogaja i iznosio siro-tinji koja je čekala pred samostanskim vratima. Kao ptići zivali su ispred vra-ta, a fra Rafo bi iz svojih širokih ruka-va habita vadio komade kruha i davao im. Svima nije mogao dati jer ih je bilo mnogo, a nema odakle. Istina je da nije bilo dana, a da fra Rafo nije bio s njima i iz rukava vadio komadiće kruha ili ne-što slično.

Tješio ih je razumom. Bog će po-moći. Neka ne očajavaju. Moraju trpje-ti, koliko mogu. Smirivao ih je citatima iz Sv. pisma. U zlatnoj legendi pričali su dok smo bili djeca kako je Bog po-slao anđela na zemlju da mu dovede dušu jedne žene koja je mnogo trpjela od gladi. Anđeo je pošao, ali se vratio bez duše. Bog ga pita: "Zašto nisi do-veo dušu." Odgovorio mu je: "Nisam mogao jer sam uz umiruću ženu našao dvoje nejake djece pa mi je bilo teško

35

da ostanu kao siročad". Bog mu nare-di da pođe na morsko tlo i donese ka-menčić. Anđeo posluša i donese. Bog mu naredi da ga razbije. I opet Anđeo posluša te na svoje iznenađenje u ka-menčiću nađe dva živa crva. "Tko se brine za njih", zapita ga Bog. Na to an-đeo nije znao odgovoriti.

Krist je na to odgovorio kad je go-vorio o trpljenju, da život bez trpljenja ne postoji, ne može postojati bez boli.

Samo bol preko križa i boli čovjek može doprijeti do Petrova zanosa i reći: "Do-bro nam je ovdje biti, načinit ćemo sje-nice za stanovanje."

Prema iskazu fra Rafine rodbine mnogo ih je bilo koje im je trebala pre-hrambena pomoć. Bilo je teško obra-ćati se bilo kome. Ljudi koji su nešto

imali čuvali su za sebe jer su se bo-jali najgorega. Ipak fra Rafina rodbina pošla je k njemu u Sinj. On im iz samo-stana nije mogao ničim pomoći pa ih je upućivao k nekim poznatim obiteljima moleći ih da im pomognu. Stvarno su im pomogli dajući im po nekoliko kilo-grama pšenice. I oni izjavljuju da ih je fra Rafo spasio od smrti.

I neke obitelji iz Radošića fra Rafi su se obraćali. Ni tu fra Rafo nije zatajio.

Teško mu je bilo pri duši da im ne po-mogne. Odlazi u Čitluk i moli poznate obitelji za pomoć. I uspijeva. Ljudi su mu kasnije neobično bili zahvalni.

Fra Rafo za spašavanje ljudi od gla-di od Boga nije tražio nagradu za svoj trud. Znao je da mu je dužnost u ovoj zemaljskoj domovini pomagati ljude.

Sv. Frano u ekstazi (zanosu)

36

Zar nije bilo divno vidjeti fra Rafu kada iz Sinja na leđima vlakom, a onda pješi-ce preko Radinja, u rusaku za sirotinju nosi veliki kruh od preko šest kilogra-ma. Kada je Anaksagora ostavio bo-gatstvo rodne kuće i civilne poslove da se posveti proučavanju viših znanosti, proglasili su ga bezbrižnim, nemarnim i da ga nije stalo za domovinom, od-govorio je: "Meni je domovina nebo." Tko se brine za vječnu domovinu taj se ispravno brine. Slično bi i fra Rafo mogao odgovoriti onima koji govore da nije njegova dužnost brinuti se za bi-jedne, nego gradskih vlasti. Fra Rafo se je držao Krista koji je došao zbog čovjeka da mu pomogne. Fra Rafo je zbog čovjeka osim materijalne pomoći i svoj život položio. Krist mu je davao snage.

Tko je dao jakost sv. Stipanu pod kišom kamenica? Otvorena nebesa. Tko daje snagu mučeniku dok je pod mučilima? Slava vječnoga života. Pi-tali su nekog pustinjaka u uskoj špilji-ci: "Otkud ti crpiš snagu da izdržiš u ovako mučnom životu?" Odgovorio je: "Pogledam kroz prozor na dva prsta nebo, i to mi je dosta". Samo dva prsta neba, centimetar neba i duša se mišlju i osjećajem hrani, crpi snagu i usreću-je. Sveti je Filip Neri bio veseljak pa je i kroz veselje poučavao. Nuđali su mu kardinalski šešir, ali ga on baci u zrak i reče: "Nebo, ne šešir... jer ako se uzo-holim, zbog šešira, izgubiti ću nebo."

Sažalijevajući i pomažući gladnu sirotinju sebi je gradio nebo. Ljudi XX.

stoljeća ne slušaju pitanja o duši, vječ-nosti, moralu. Sv. Pavao je prorekao kad je pisao da će doći vrijeme kada ljudi: "Zdrave nauke neće primiti, nego će po svojim požudama skupiti sebi učitelje jer ih uši svrbe. I odvratit će uši od istine, a okrenut će se bajkama." (II Tim 4, 3-5). Nije to fra Rafu privlačilo. Svojim djelima dokazao je i u ovom dobrom djelu da je pravi učenik i sljed-benik Kristov. Sve od sebe daje da po-mogne čovjeku.

"Luda pamet gotova pogibelj", kaže naša narodna. Tako govori i druga: "Jao nogama pod ludom glavom." Lju-di XX. stoljeća govorio je ostaviše izvor vode, a izgubiše bunare koji ne zadr-žavaju vodu (Jer 2, 13). Odvraćaju uši od nauke Kristove, ali zato ne rade za dobra, do kojih ni moljci ni rđa ne dopi-ru. Odvraćaju uši od riječi Kristovih, ali osuda je izrečena. "Tko pada na taj ka-men, razbit će se, a na koga on padne, satrt će ga". (Mat 21, 44).

Sigurno je fra Rafo s ovim djelima pomoći od gladi zaslužio veliku nagra-du u vječnosti. Pridržavao se je one crkvene zapovijedi: "Napitati gladne, napojiti žedne". To djelo milosrđa pro-neseno je posvuda dokle je došlo ime fra Rafino. Dužnost je svakoga čovje-ka pomoći bratu čovjeku, a pogotovo svećenika. Fra Rafo nam je bio uzor. Ne daj, Bože, da se budu ponavljale slične prilike. Tada ne bi bilo dobro za ljudski rod. Molimo Boga po zagovoru fra Rafe da se ne bi više nikada nešto slično dogodilo.

Fra Petar

37

PAPA IVAN PAVAO II. PROGLAŠEN BLAŽENIM U RIMU U VATIKANU

1. V. 2011.

Na Trgu Sv. Petra u Rimu u Vatikanu u nedjelju 1. svibnja 2011. papa Bene-dikt XVI. proglasio je svog prethodnika Ivana Pavla II. blaženim. Spomendan mu je odredio 22. listopada, u dan kad

je godine 1978. službeno preuzeo pa-pinsku službu.

Hodočasnici su se okupili od blaže-nikove rodne Poljske i iz drugih strana svijeta na trgu sv. Petra i po okolnim ulicama. Veliki ekrani postavljeni su na četrnaest mjesta. Rimske vlasti, nakon

analize zračnih snimaka, službeno su izjavili da je bilo oko milijun i pol hodo-časnika. Na slavlju je nazočilo 16 šefo-va država, među kojima belgijski kralj Albert i španjolski prijestolonasljednik

Felipe sa suprugom Letizijom, i šest šefova vlada, među njima i predsjedni-ca Hrvatske vlade Jadranka Kosor.

Proglašenje blaženim Ivana Pavla II. pratilo je više od 2300 novinara. Osim preko izravnog televizijskog i ra-dijskog prijenosa u brojnim zemljama

Tvoj sam čitav

38

svijeta obred proglašenja se mogao pratiti i preko društvenih mreža "Twi-tter" i "Facebook".

Prije proglašenja blaženim, u skla-du s crkvenim propisima, pred papu je Benedikta XVI. izišao papinski vikar za Rimsku biskupiju kardinal Agostino Vallini. Zatražio je od Prvosvećenika Benedikta XVI. da slugu Božjeg Ivana

Pavla II. uvrsti među blaženike. Potvr-du proglašenja blaženim podržalo je i uvjerenje hodočasnika o svetosti Ivana Pavla II.

Nakon pripreme papa Benedikt XVI. preko mise, prema obredniku, progla-sio je blaženim Ivana Pavla II. Nakon papinih riječi na licima vjernika primi-jetila se radost. Uzvikivali su Sv. Ivane

Pavle II. moli za nas! Pod tim raspolo-ženjem nastavila se je misa.

Nakon mise slijedili su drugi obredi koje su pratile stotine milijuna vjernika. Promatrali su dirljiv prizor otkrivanja sli-ke novog blaženika Ivana Pavla II.

S papom je koncelebrirao mons. Mi-eczyslaw Mokrzycki, latinski nadbiskup Lavova, rimokatolički.

Potresno je bilo gledati svečani pri-jenos prilika blaženog Ivana Pavla II. Dvije časne sestre nosile su na oltar moćnik s blaženikovom relikvijom. Re-likvij se sastojao od krvi koja je izvađe-na Ivanu Pavlu II. nedugo prije smrti, zbog eventualnog budućeg medicin-skog postupka. Život redovnica, koje su moćnik nosile na oltar, povezuje sa

S. Tobiana i s. Marie Simon-Piere prinose močnik s relikvijom

39

životom Ivana Pavla II. Jedna od njih s. Tobijana, Poljakinja, članica Družbe Službenica Presvetog Srca Isusova, za čitavog pontifikata Ivana Pavla II. osobno je služila. Druga s. Marie, Si-

mon-Pierre, članica Kongregacije ma-lenih sestara Materinstva, zagovorom bl. Ivana Pavla II. čudesno je ozdravila od Parkinsonove bolesti.

Na svršetku slavlja papa Benedikt XVI. zahvalio se brojnim izaslanstvima

i onim koji su sudjelovali u organizaciji slavlja, kao i vjernicima koji su došli iz njegove rodne Poljske i iz dalekih ze-malja svijeta da učestvuju proglašenju blaženim Ivana Pavla II.

Nakon svečane mise Papa Bene-dikt XVI. ušao je u baziliku sv. Petra da bi počastio tjelesne ostatke novog blaženika.

Ivan Pavao II.

Urednik

40

MISNO SLAVLJE U PRUGOVU PRIGODOM 100. OBLJETNICE FRA RAFINA ROĐENJA

PREDVODIO FRA ANTE JURIĆ TALAJA

Stota obljetnica rođenja fra Rafe Kalinića u župi Prugovo, fra Rafinu rodnom mjestu, 7. studenoga, pro-slavljena je svečanom misom koju je

predvodio fra Ante Jurić Talaja, župnik Čvrljeva.

Propovjednik je kazao: - Došli smo u ovu našu, lijepu crkvu koju naši stariji napraviše, a mi je s velikom ljubavlju obnavljamo. Budimo na to ponosni.

Danas ne slavimo ovu misu za fra Rafu Kalinića jer: Duše su pravednika u ruci Božjoj i njih se ne dotiče muka nikakva. Sveti Ivan u svom Otkrivenju

kaže: Vidjeh: evo velikog mnoštva, što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakog naroda i plemena, i puka, i jezika! Sto-je pred prijestoljem i pred Jaganjcem odjeveni u bijele haljine, palme im u rukama. U tom mnoštvu nalaze se i

Fra Ante Jurić-Talaja slavi sv. misu

41

toliki sinovi i kćeri iz našeg hrvatskog naroda. Među njima, vjerujemo, i naš fra Rafo. On se sigurno, moli kod Boga za svoje i naše Prugovo. Danas slavi-mo dan kad je prije sto godina jedno dijete svojim plačem najavilo dolazak na ovaj svijet. Njegov kratki životni put okrunjen je palmom mučeništva. Zato se s ljubavlju i ponosom sjećamo da-našnje obljetnice.

Krv mučenika novo je sjeme kršća-na! Brojna redovnička zvanja župe

Prugovo plod su mučeničke krvi fra Rafe Kalinića.

Već u dječju dušu duboko mi se usjekao razgovor o poginulima i pogu-bljenim u Drugom svjetskom ratu i po-raću. Uvijek se tiho i oprezno o njima govorilo. Osobito o onima koji su pali od zločinačke "oslobodilačke" ruke.

Zapamćena su i mjesta njihove nesret-ne smrti. Prolazeći pored tih grobišta, a osobito navečer, kad bi zazvonila Zdravo Marija sa zvonika sv. Ante, mo-lio bi se: Mrtvi naši Bog Vam dao pokoj vječni! Navodno, čuo se glas: A vama živima zdravlje i veselje!

Sjećam se razgovora iz djetinjstva u mojoj kući o fra Rafi Kaliniću. Govorilo se o njegovom svetačkom životu i mu-čeničkoj smrti. Osobito se sjećam jed-nog razgovora, a potaknuo ga je naš

župnik koji je govorio s oltara o fra Rafi i o potrebi novih duhovnih zvanja. Že-leći u župi ojačati kršćanski život.

U Prugovu su pronađeni starokr-šćanski tragovi. Prvi put se spominje 1397. godine. Spadalo je pod župu Zmino koje se spominje za kralja Zvo-nimira 1083. U srednjem vijeku pripa-

Vjernici slušaju sv. misu

42

da župi Klis. Župa je postala samostal-na 1690. godine. Prvi poznati župnik bio je fra Lovre Jazičić iz Duvna 1690. - 1696., koji je ponovno župnik 1700. - 1703. godine. - Istaknuo je fra Ante spominjući svećenike i redovnike te re-dovnice rodom iz ove župe.

REDOVNICI:Fra Šimun Kalinić, Broćanac, oko -1693.- Sinj. 1774

Fra Ilija Bašić, Prugovo, 1700.- -Gala, 1764.Fra Marijan Varvodić, Prugovo -1736.- Sinj, 1772., časni brat.Fra Rafo Kalinić, Prugovo, 6. stude- -noga 1910.- Zapaljen u Brnazama, 24. IX. 1943.Fra Ivan Bezina, Prugovo, 1908.- -ubijen 1948.

Fra Ivan (Jerko) Jurić, Prugovo, -1913.- Split, 1983.Don Toma Bašić, Prugovo, 1913.- -Šibenik, 2003.Fra Petar Bezina, Prugovo, 14. IV. -1917.Fra Ivan (Jerko) Vuka, sin fra Rafine -sestre Ive, Prugovo, 1925. - Promi-na, 1990.Don Josip Jurić, salezijanac, Prugo- -vo, 1927.- Split, 2010.

Fra Jerko (Mate) Jurić, Prugovo, -1931.- Split, 2008.Don Ante Jurić, Prugovo, 1933.- -Split, 2009.Fra Silvestar (Stanko) Bota, Prugo- -vo, 1939.Fra Dujo Boban, Prugovo, 1942. -Fra Ante Jurić, Prugovo, 1946. -Fra Ante Jurić Talaja, Prugovo, -1946.

Pričest vjernika

43

Fra Branko Mijić, Prugovo, 1952. -Don Dalibor Milina, 1977. (Otac mu -je iz Prugova)Don Ante Delić, 1964. (Majka mu je -iz Prugova)

REDOVNICE:S. Vendelina (Ana) Mijić -S. Darija (Ivka) Bota -S. Davorina (Mara) Jurić -S. Ana Marija (Ana) Jurić -S. Animira (Ana) Jurić -S. Antonija (Mila) Jurić -S. Marija (Jelena) Mijić -S. Tamara (Ana) Bota -S. Stela (Ikica) Mijić -

Na kraju mise, fra Ante je upitao: - Majke i očeve Prugova, jeste li se umo-rili od života? Molite se Rafi, da Bog po njegovu zagovoru pošalje svećenika, jer mi, vaši svećenici, rođeni iz Prugo-va, pomalo obolijevamo i u poodmakloj smo životnoj dobi. Držim da smo mi svi plod njegove mučeničke smrti, a oso-bito to držim za sebe, istaknuo je fra Ante Jurić Talaja.

U sv. misi su sudjelovali najvjerniji fra Rafini štovatelji. Nakon mise, ho-dočasnici i fra Rafini štovatelji posjetili su fra Rafinu rodnu kuću, te su kod fra Rafine rodbine u obitelji pok. Mate Kra-ljevića s ljubavlju ugošćeni.

D. S. Z.

44

UZORITI KARDINAL JOSIP BOZANIĆ O HAAŠKOJ PRESUDI NEPRAVDA JE POGODILA CIJELI HRVATSKI NAROD

Nagovor kardinala Bozanića na križnom putu na Ksaveru (Zagreb)

Mi znamo da nas ne mogu slomiti sve svjetske sile, ni domaći meše-tari koji nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti, kako je osuđena samo jedna politi-ka i ništa drugo. U svjetlu Kristove patnje mi dobro znamo što je istina.

Nakon pobožnosti križnog puta na Ksaveru u Zagrebu u Nedjelju Muke Gospodnje, 17. travnja, nadbiskup za-grebački kardinal Josip Bozanić pred više tisuća vjernika održao je sljedeći nagovor:

Ovih dana Velikog tjedna s odanom pobožnošću slijedimo Krista na njego-

vom križnom putu. Dolazimo k Isusu sa žarkom vjerom da njegova otkupi-teljska patnja preobražava naša srca i naše živote, te sa zaufanom molitvom da nam patnja Božanskog otkupitelja postane izvorom snage i nade u na-šim patnjama, kako bismo i mi poput Krista proslavili Oca i prihvatili njegovu volju u svojim životima. Ipak, danas se u slobodi djece Božje, tom neizmjer-nom daru Kristovog otkupljenja, u ovim danima kada smo kao pojedinci i kao narod potreseni nepravdom koja se nanosi onima koji su časno branili svoj dom te čitavoj državi Hrvatskoj, pitamo kako razumjeti, kako prihvatiti, kako tu-mačiti sve ove događaje?

Premda kao vjernici spoznajemo kako je Kristova otkupiteljska žrtva cje-lovita žrtva našeg otkupljenja s ničim uspoređivana te da je trebamo oču-vati u njenoj posebnosti, ipak znamo da Isus u svojoj patnji nikada nije bio promatran izolirano, bez obzira kako tome pristupili. Isus supati s nama i mi supatimo s njime. Baš onako kako to svjedoči apostol Pavao u poslanici Kološanima: "Radujem se sada dok tr-pim za vas i u svom tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu (Kol 1, 24). Mi smo dionici Isusove agonije do kraja svije-ta, ma jedino On istinski supati s nama.

45

Jedino udjelom u njegovoj patnji može-mo doći do udjela u preobrazbi njego-va uskrsnuća."

Sve činiti da istina dođe na vidjelo

Prihvaćajući našu patnju, prihvaća-jući patnju našeg naroda, prihvaćajući

patnju onih koji su ovih dana nepra-vedno osuđeni, mi molimo Gospodina da bude njihov i naš supatnik, da im dade snage i jakosti u njihovoj i našoj agoniji života, agoniji koja upravo kroz

patnju otkriva sav prividan sjaj, a za-pravo bijedu svih onih koji su zbog slje-poće srca pristali biti dionicima mračne zavjere protiv istine, dobrote i ljubavi.

Premda znamo da je jedino Krist Gospodin potpuno nevin od svake kri-vice i premda znamo da ne smijemo olako svoje patnje uspoređivati s nje-govim, a ipak se nadamo jednom da

se i naše patnje i patnje sviju koji su bili žrtve nametnutog rata u Hrvatskoj, od godine 1991. do njegovog završetka, u ovom trenutku suobličuju i pridružuju Kristovoj patnji.

Raspelo

46

Na tome putu mi smo pozvani po-put Krista sve činiti da istina dođe na vidjelo, premda se čini da je zgažena; pozvani smo poput njega vlastitom odgovornošću, zalaganjem, dobrotom i spremnošću na žrtvu raskrinkati sve one sitne duše na pozornici u prvom redu domaćih, a i svjetskih, političkih i društvenih zbivanja, koje pod prividom blještavila ne vide svoju bijedu pred li-cem istinske patnje i pravednosti.

Dižući svoj glas protiv nepravde, koja je pogodila ne samo pojedince nego i cijeli hrvatski narod kao i svakog istinoljubivog građanina Hrvatske, mi znamo i vjerujemo da se mir može po-stići samo kao djelo pravde. Mi samo tako znamo da nas ne mogu slomiti ni svjetske sile, ni domaći mešetari koji nas žele uvjeriti kako smo krivi, kako ne trebamo biti zabrinuti, kako je osu-đena samo jedna politika i ništa drugo. U svjetlu Kristove patnje mi dobro zna-mo što je istina."

Poziv odgovornima na preispitivanje svoga djelovanja

Stoga s ovog mjesta molitve pozi-vam vjernike na obraćenje srca, misli i djelovanja. Pozivam hrvatski narod i sve građane Hrvatske da budu dosto-janstveni i odlučni u raskrinkavanju laži i nepravde ali u zalaganju za zajednič-ko dobro da budu razboriti i odgovorni pred sadašnjošću i budućnošću svo-jom i svoje djece. Pozivam odgovor-

ne da preispitaju svoje djelovanje i da učine sve kako bi zaštitili dostojanstvo hrvatskog naroda koji znade patiti, ali koji ne želi biti izigran i prodan za šaku srebrnjaka.

Ponavljam riječi blagopokojnog kar-dinala Franje Kuharića: "Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje i zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka pred jakima". (Govor na susretu u Predsjed-ničkim dvorima, 29. rujna 1997.). Vod-stvo hrvatske države pozvano je ispra-viti ondje gdje je još moguće - eventual-ne propuste i učiniti sve što je potrebno kako bi pobijedila istina i pravednost, što jedino može jamčiti uspostavu mira i suživota u našoj državi i ovom dijelu Europe.

Kao Crkva u hrvatskom narodu ču-vamo dragocjeno iskustvo duhovne snage da nas je u teškim povijesnim, iskušenjima spasila jedino Božja po-moć koju smo osjetili u dubokoj pove-zanosti s Kristovom Majkom, sigurnim znakom naše nade i utjehe. Stoga po-zivam vjernike na molitvu Trojednom Bogu. Molimo za naše generale i nji-hove obitelji. Molimo za sve žrtve na-metnutog nam rata.

Molimo za sve koji su gladni i žed-ni pravednosti. Treba se nadati, što se kršćanskim rječnikom prevodi: treba moliti kako bi dobro pobijedilo. Neka nas u tom djelu naše vjere trajno prati zagovor Presvete Bogorodice Marije i blaženog Alojzija Stepinca."

Glas koncila, Zagreb, broj 17, 24. IV. 2011.

47

FRA RAFINO SLOBODNO VRIJEME

Riječi slobodno vrijeme čovjeku omogućuje da radi što god hoće. Nije spriječen ničim niti postoje ikakvi propi-si koji bi ga na to vezali. Prema svojim sklonostima određuje u što će provesti vrijeme. Mlađi provode vrijeme po kafi-ćima ili su na raznim zabavama, a sta-riji se uglavnom druže s ljudima svoje dobi. Ima velik broj koji slobodno vrije-me provode u polju, građevini, u kakvoj radionici ili ustanovi.

Teško je gledati drogaše koji uzi-maju razne droge od, kojih obolijevaju bez ikakve liječničke pomoći. Jednako je teško gledati i pijance koji sav svoj imetak troše u alkoholna pića.

Nekima je kafić dnevni boravak. Pred njima su kava, razna alkoholna pića. Prekomjerno uzimanje jednog ili drugog dovodi do raznih oboljenja. Neki su zadojeni cigaretama u kojima je nikotin, tekuća supstanca biljke du-hana koja se nalazi u svim vrstama cigareta. Pušenjem nikotin se udiše s dimom, remeteći ravnotežu zraka i krvi u plućima. Samo jedna cigareta ubrza-va rad srca i povećava krvni pritisak. Cigarete sadrže ljepljivu tvar, zvanu katran, koja se lijepi na pluća, izaziva žutilo zubi i prstiju. Ako osoba puši ku-tiju dnevno cigareta kroz godinu dana na plućima će mu se nataložiti litra ka-trama. Dim cigarete sadrži oko 400 ke-mijskih tvari. Mnoge su otrovne. Više od 40 njih uzrokuju rak. Izgledi pušača

da dobije rak pluća deset puta su veći nego nepušača. Dim cigarete je štetan za sve koji ga udišu, uključujući nepu-šače, itd.

Kod fra Rafe nije postojalo slobodno vrijeme. Ono vrijeme, kada bi se fratri šetali ili odlazili na ispomoć župnicima ili bili negdje na odmoru, fra Rafo bi vrijeme koristio u molitvi ili u razna do-bra djela. Znao je da su ljudi zaboravili kako se na mig stvoriteljev pokreću ne-besa, zemlja, povijest ljudi. Stoga je on klečao i molio Stvoritelja i Uzdržavate-lja svega postojećeg. Krist mu je dao primjer. Kao dijete ide u hram da moli. Na krštenju silaskom Duha Svetog, on moli. Mnoštvo ga želi učiniti kraljem, on se povlači i moli. Na križu umire i tu moli. (Luk 3, 21, 16, 12).

Lacordaire je rekao da je molitva svemoćni čin. Krist nam ju je preporu-čio: "Ako nešto zamolite od Oca u moje ime, dat će vam." (Iv. 16, 23). Fra Rafo slijedi Krista. Po kućnom redu uvijek je na molitvi točan. Kad ničim nije zauzet, njegova usta ne miruju. S njima miče, potiho izgovara molitvice, razmišlja o otajstvima vjere ili prebire zrnca kru-nice. Njegov školski kolega s fakulte-ta fra Stipan Šandrić kaže da ga se je često vidjelo kako se nalazi u sakristiji ili oko nje. Bojao se da netko dođe na ispovijed, a da nema nijednog svećeni-ka za ispovijedanje. Stoga je on uvijek bio na raspolaganju.

48

Želio je imati vezu s ljudima kojima je želio pomoći. Pristupio bi im skromno i započeo razgovor iz njihova života. Zanimao ga je njihov obiteljski život. U takvim razgovorima svrnuo bi razgovor na njihovo duhovno stanje. Bitna toč-

ka razgovora bio bi Bog i Bl. Djevica Marija. Takav način razgovora naslije-dio je od svog magistra fra Ante Antića koji je svakom studentu ili sugovorniku predočavao Boga, Isusa i Bl. Djevicu Mariju. To je činio i svakom svećeniku. Fra Rafo je bio njegov vjerni nasljed-

nik. Redovito bi nastojao svrnuti misli na upoznavanje samog sebe.

Nama đacima između satova znao bi vrijeme iskoristiti pa bi razgovor svr-nuo na nešto iz znanstvenog područja. Sjećam se kako je jednom prilikom go-

vorio da je na fasadi grčkog hrama u Delfima stajao natpis: "Upoznaj samog sebe!" To je prvi i najglavniji predmet u školi života. Zamislimo samo kako bi svijet izgledao kada bi ljudi bili svjesni da su ljudi, a ne postupaju kao ljudi. Nitko se ne smije zvati pametnim ako

Anđelov navještaj (detalj), Duccio di Buoninsegna

49

u ovoj znanosti ne prima odličnu ocje-nu. To je nama bilo zanimljivo. Ali ovaj razgovor imao je pozadinsku svrhu, a to je da u školi moramo dobivati dobre ocjene. Moramo učiti.

Često ga se je vidjelo u samostan-skom dvorištu, kad je drugim fratrima odmor, kako pristupa k mladićima. Na-

kon razgovora s njima odlazi na šetnju. Raspravljaju o vjerskim istinama, oso-bito u ono vrijeme kad se je komunizam razmahao. Nakon toga započeo bi kru-nicu bl. Djevice Marije. Poslije toga na-dodao bi razne molitve svecima moleći ih za dobro hrvatskog naroda.

U svoje slobodno vrijeme vidi ga se po hodnicima kako šeta, razmišlja i moli ili kako u večernjim satima, posli-je samostanske šutnje u 10 sati odlazi u kapelicu klerika i stojeći na nogama razmišlja, moli najmanje pola sata.

U ratno vrijeme odlazi po selima Sinjske krajine i ljudima pomaže sa-

vjetom, molitvom ili kakvim materijal-nim dobrima, posebno hranom. U isto vrijeme uz opasnost po život odlazi u susjedna sela Sinja, Splita pomoći žu-pnicima ispovijedati ili propovijedati. U Prugovu je bio tri puta. Jedanput je išao s vlakom do Dicma, a onda pješi-

Bijeg iz Egipta, Giotto

50

ce preko Radinja noseći u rusaku oko pet kilograma kruha za gladne u Pru-govu.

Fra Frano Kamenjarin bio je dugo vremena teško bolestan i nije pohađao nastavu. Izgubio je mnogo gradiva. Kad je ozdravio, pokušao je nadokna-diti izgubljeno gradivo. Išlo je teško. Za to je saznao fra Rafo, pa je fra Franu pozvao k sebi i rekao mu da će ga on u slobodno vrijeme poučavati latinski i grčki. Fra Frano je dva mjeseca do-lazio k njemu u sobu. Fra Rafo ga je strpljivo poučavao. I fra Rafo je uspio nadoknaditi mu izgubljeno gradivo.

Zbog osiguranja grada Sinja grad je bio opasan bodljikavom žicom. Po-stojali su "blokovi" preko kojih se je ulazio ili izlazilo iz Sinja. Jednom prili-kom teški bolesnik iz Glavica tražio je svećenika. Nitko se nije usudio ići zbog opasnosti po život. U slobodno vrijeme svojevoljno se javio fra Rafo. Došao je do bloka kod kapelice sv. Ante. Dalje nije mogao. Straža nije dopuštala. Na njegovo uporno traženje straža ga je ipak pustila na njegovu odgovornost. Nakon podijeljenih sakramenata sret-no se vratio.

Drugom prilikom u slobodno vrijeme odlazi u Prugovo s vlakom do Klisa, a odatle pješice do Prugova. Prolaze-

ći preko Kočinjeg Brda čuo je kako u gostionici psuju Boga, Bl. Djevicu i sve što je Božje. Zaustavio se je pred gostionicom, klekao na gola koljena i molio oko pola sata za zadovoljštinu za nanesenu uvredu Bogu.

Drugom prilikom došao je vlakom do Klisa, a onda pješice do Prugova. Održao je sv. misu, a crkvu su zaokru-žili partizani. Crkovinari su odmah u potkrovlju isparali daske da bi fra Rafu sakrili između dasaka i svoda. Srećom nije trebalo. Partizani su otišli i nikome nisu ništa učinili.

U njegovo slobodno vrijeme rodbina ranjenog Stipe Čarića iz Brnaza tražila je svećenika da bi podijelio sakramen-te teško ranjenom Stipi. Župno osoblje nije se usudilo poći, a fra Rafo se je svojevoljno javio i pošao uz opasnost života. Straža mu preko bloka nije dala prolaz zbog opasnosti. Ipak mu je na-kon izvjesnog vremena dopustila proći na njegovu odgovornost. Došao je k bolesniku i podijelio mu sakramente umirućih. Na povratku prema Sinju za-ustavio se kod zaseoka Malbaša. Pri-govorio je Nijemcu zašto ubija praved-ne ljude i pale im kuće. Nijemac ga bez ikakva obrazloženja zgrabio i bacio u goruću kuću Ivana Malbaše u kojoj je potpuno izgorio.

Fra Petar Bezina

51

ČETRDESET PET ŽRTAVA FRANJEVAČKE PROVINCIJE PRESVETOG OTKUPITELJA

(1942.- 1992.)(Nastavak)

Kroz oko pedeset godina komuni-stičke vlasti u Jugoslaviji ubijalo se u Jugoslaviji i u inozemstvu "u ime na-roda". Tko je taj narod? Komesar (vojni), Kos (tajna policija), Udba (Uprava za državnu bezbednost), Komitet! Partijska ćelija!

Partizani su bili uglavnom propali studenti, neradnici, skitnice, kriminal-ci, pljačkaši, ljudi bez morala, otimači dobara ljudima koji su svojim znojnim licem i žuljavim rukama kroz čitav život sticali da bi u starosti sa svojom obite-lji pristojno završili svoj život. Prijeteći oružjem mladost su nasilu, goloruku, nepoučenu u rukovanju oružjem, od-vodili na bojišta i stavljali u prve redove da se bore protiv Talijana, Nijemaca naoružanih modernim oružjem, ili pro-tiv svog vlastitog hrvatskog naroda, jednostavno da nevini ginu.

U ratu, na prostorima Jugoslavije ubijeno je bezbroj pravednih ljudi. Ali ne razumijem da su ljude ubijali s tupim oruđem, sjekli na komade i obješali o stabla ili ostavljali na zemlji za hranu životinjama, pekli na ražnju, žive baca-li u jame, što ne čine ni divljaci Azije i Afrike. Poslije rata komunisti su se, po praksi Sovjetskog Saveza, razletili, vjerni "srpu i čekiću", kao jastrebovi po

tuzemstvu i inozemstvu, po naređenju Ozne (Udbe) da tajnovitim načinom ubijaju sumnjive intelektualce i svakog onog koga su se bojali da može naš-koditi komunističkoj partiji u Jugoslaviji. Htjeli su se riješiti kreme hrvatskog na-roda. U tuzemstvu podižu namještene sudske postupke i ljude bez pravnog osnova osuđuju na smrt ili zatvor.

Tko ima "pravo" oduzeti život čo-vjeku? Samo Bog koji ga je stvorio! Ako je čovjek počinio neko kazneno djelo, po zakonu ga se može kazniti primjerenim kaznama ali ne smrću!

Komunisti su uvijek naglašavali i po-zdravljali se: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!" Zar smrt samo talijanskom fašizmu, njemačkom rasizmu, japan-skom militarizmu? A što je bio komu-nizam? Najveći fašizam! Prikrivali su ga pod nazivom antifašizam, a nagla-šavali da je to demokracija. Kolika je to laž i zavaravanje ljudi! Mnogi su ljudi vidjeli njegovu laž. Tko bi im se usudio suprotstaviti ili kazati istinu, čekala bi ga u najmanju ruku tamnica!

A gdje je ona izreka: "Sloboda na-rodu!" Oduzeli su čovjeku njegovu osobnost, nastojali ga materijalizirati. Tvrdili su da je čovjek bez duha. Uspo-redili su ga s običnom životinjom. Tko

52

se je mogao tome suprotstaviti?! Goto-vo samo crkveno osoblje uz vrlo mali broj građana.

Nevjerojatno, ali je istinito. U nekim mjestima kao primjerice u Drveniku kod Makarske. Mjesni odbor zabranju-je župniku preko sv. mise na godišnjicu smrti poginulog hrvatskog vojnika spo-menuti njegovo ime i za njega sv. misu reći. Sloboda narodu!

Mogle bi se knjige i knjige napisati kako su komunisti sprječavali slobodu na svim područjima ljudskog djelova-nja, služeći se raznim sredstvima kao progonima, zatvorom, smrću i slično da ljude zarobe...

Zar se može zaboraviti u samoj Španjolskoj za komunističke revolucije ubijenih sedam tisuća svećenika i tri-naest biskupa. Nepobitna je činjenica da su mnoge potkivali čavlima kao ko-nje, a tisuće i tisuće građana ubili su. Prema procjeni njemačke publiciste Jacobi Klaus u knjizi "Mein Tagebuch" (Moj dnevnik) prvo mjesto zauzima Mao-Ce-Tung za stradanja 50 miliju-na žrtava, Staljin za 40 milijuna, zatim Čang Kaj-Šek za 10 milijuna, Lenjin za 4 milijuna, Maršal Tito s milijun žrta-va. Koliko je ubijeno u Meksiku i dru-gim komunističkim zemljama? Teško je točno znati. Francuski povjesničari službeno su izjavili da su komunisti u komunističkim zemljama ubili najma-nje 139 milijuna ljudi.

Za vrijeme komunističke vlasti, go-tovo nitko, nije smio spomenuti da su komunisti ubili nekog iz obitelji ili opće-nito od ljudi. Odmah ga je milicija (poli-

cija) pozivala na odgovornost, sa stro-gom pripomenom da ne smije govoriti protiv državnih odluka.

Stupanjem na vlast Hrvatske Repu-blike počelo se je iznositi pred javnost koliko su komunisti u ratu i poraću ubili pravednih ljudi. O tome se pišu knjige, održavaju kongresi. Ljudima se predo-čuju žrtve rata i poraća.

Grad Kaštela htio se je odužiti ubi-jenim kaštelanskim svećenicima za njihovu privrženost narodu, čuvajući mu vjeru i naciju, sa stručnim predava-njima, govorom preko televizije Jadran te podizanjem spomenika u Kaštel Novom. Svećenici nisu mogli prihvatiti komunističku ideologiju, shvaćanje. U komunističkom materijalističko-bez-božničko truležu još se trzaju pojedin-ci, misleći da će im ponovno oživjeti trulo stablo socijalizma - komunizma, pa se oglasuju preko medija izjavljujući da se iznašanjem ubijenih kaštelan-skih svećenika i ostalih svećenika i ljudi kvari mladež. Pokušavaju da se prešute zločini koja su učinili hrvat-skom narodu.

Komunisti imaju "pravo" ubiti mog oca, majku, braću, sestre..., a ja ne-mam PRAVO reći da su ih oni ubili! Koja je to odvažnost, teror, logika! A tko su to oni?! To su oni koji su oteli crkve-nu i građansku imovinu, koristili kredite stranih država, pa gradili sebi kuće, ku-povali stanove, gradili vikendice, kupo-vali aute ne samo za se već i za svoju djecu koju su školovali na fakultetima. A čijom imovinom?! Jesu li to zaradi-li svojim žuljavim rukama? Ako jesu,

53

onda im svaka čast! Ako su oteli drugo-me imovinu, kako se smiju pojaviti pred javnošću! Hoće da nad narodom i dalje vrše silu, teror, ne dajući mu da svijetu kaže istinu kolika su zlodjela počinili! Svaki bi se onaj, koji je počinio zločin prema bilo kojem čovjeku, morao sa-kriti u mišju rupu, ne pojavljivati se pred javnošću i činiti pokoru živeći u pećini poput sv. Jere da mu Bog ublaži vječne kazne. Ako su preminuli s ovog svijeta neka im Bog sudi. Ako ih još ima živih,

nek se pokaju i traže milost u Boga da im oprosti zlodjela. Mi im opraštamo i nećemo ih proganjati podižući sudske postupke zbog njihovih zločina tražeći odgovarajuće kazne!

Među komunističke žrtve u prošlom broju glasila opisano je dvadesetčetri franjevca svećenika koje su komunisti u Drugom svjetskom ratu i poraću ubi-li. U ovom broju obrađujem dvadeset i jednog franjevca.

54

55

25. - Fra Petar Paviša Antin i Marije Mihaljević rođen u Hrvacama 29. listo-pada 1904., ređen je za svećenika u Makarskoj 21. VII. 1929. Zadnja mu je služba bila župnik u Baškoj Vodi. Par-tizani su ga osudili na smrt Nakon po-sjete brata Duje u Zemunu vraćao se parobrodom "Jadro" prema Makarskoj 8. XII. 1943. Između Sućurja i Drvenika partizani su zarobili brod, svu hranu i oko pedesetak ljudi među kojima je bio i fra Petar. Odveli su ih na Hvar i fra Petar je bio osuđen na smrt. Odveden je na gradsko groblje i nakon zadrža-vanja nekoliko minuta u crkvi izašao je i rekao: "Sada činite što hoćete".

26. - Fra Ante Pavlov Šantin i Iva-nice Jurić rođen u Kaštel Gomilici 25. III. 1905., ređen je za svećenika 29. srpnja 1928. Zadnja mu je služba bila župnik Kruševa. S oduševljenjem je dočekao proglašenje NDH. Znao je da su četnici brojniji pa se povezao s pravoslavnim popom da ga zaštiti. Fra Antu su partizani uhitili s još trojicom Kruševljana i odveli u zaselak Dopu-đe. Nakon ispitivanja pustili su ga na slobodu. Ponovno su ga uhitili i odveli u Žegar i osudili na smrt. Mučili su ga užarenom žicom, urezivali mu slovo U na čelo, žicom probadali mu jezik. S kule (utvrde) su ga bacili s visine oko šest metara na zemlju i onda u zatiljak pucali i tako ga ubili.

27. - Fra Vlade Pavlov Karlov i Iva-nice Šantić rođen u Kaštel Gomilici 27. II. 1900., ređen je za svećenika 29. VII. 1923. U Kruševu je župnik od 1929. Nije podržavao režim Aleksandra Kara-đordevića pa je u Šibeniku osuđen na osam mjeseci zatvora. Godine 1936. premješten je za župnika u Zlopolje. Tu se skrivao preko godinu dana. Zbog opasnosti po život sa Zlopolja otišao je u Sinj. Povlačenjem hrvatske vojske iz Sinja prema Splitu i on se je povlačio. Partizani su ga uhitili u Dicmu i odveli u Sinj u zatvor. Iz zatvora je izveden 27. X. 1944. i nestao.

28. - Fra Jozo Poljak Josipov i Kate Milun rođen u Sinju 19. III. 1908., ređen je za svećenika 27. VIII. 1933. Za NDH župnik je u Perušiću u Rav-nim Kotarima. Zbog opasnosti po život 3. XI. 1944. preko Drniša otišao je u Knin, a onda u Zagreb. Povlači se s hrvatskom vojskom iz Zagreba prema Austriji. Partizani su ga kod Maribora zarobili i vratili nazad. Pobjegao im je i skrivao se negdje oko Vukovara. Oda-tle je krenuo prema Istri. Njegov su bi-jeg prijavili partizanima. Uhićen je 22. IX. 1945. i upućen u Zadar, a onda u Split. Tu ga vojni sud osuđuje na smrt. Strijeljan je u Trogiru i pokopan u Trogi-ru. Kosti su mu prenesene u Sinj.

56

57

29. - Fra Bone Radonić Mijin i Joze Radić rođen u Kotezima, župa Vrgorac 12. II. 1888., ređen je za svećenika 26. VII. 1914. Neobično je volio svoju hrvatsku zemlju. Bio je franjevački i kršćanski filozof. Nakon dolaska par-tizana u Makarsku u listopadu 1944. povlači se s hrvatskom vojskom prema Mostaru i pješice s hrvatskom vojskom do Sarajeva, a onda prema Zagrebu. Dne 6. svibnja 1945. odlazi s hrvat-skom vojskom prema Austriji. Smjestio se u mariborski samostan. Komunisti su ga pronašli i odveli u Zagreb u za-tvor. Vojni sud u Zagrebu 9. VI. 1945., kome je predsjedao Vlado Ranogajac, osuđen je na smrt.

30. - Fra Serafin Rajić Antin i Jele

Šitun rođen u Cisti (Imotski) 2. XII. 1913., ređen je za svećenika 1938. Odlazi u Rim i na Antonijanumu radi u Skotističkoj komisiji. Godine 1942. župni je pomoćnik u Zagrebu u crkvi Majke Božje Lurdske. Optužen je da je surađivao u rušenju tvornice Gaon u Zagrebu, Vrbanićeva ulica. Zatvoren je od partizana 1947. u Zagrebu na Zrinjevcu. Udba ga je strašno mučila. Psihički je teško obolio. Osuđen je na smrt strijeljanjem. Kazna je izvršena u Zagrebu 4. IX. 1947. Ne zna se mjesto ukopa.

31. - Fra Ante Romac Ivanov i Jele Žanko rođen u Glavicama (Sinj) 8. X. 1900., ređen je za svećenika 29. VII. 1929. Župnik je u Brštanovu gdje je bilo zgodno mjesto za partizane. Par-tizani su ga odveli u Mosor. Tu je ostao oko tri mjeseca. Izbjegao im je i otišao u Sinj. Iz Sinja je bio u vezi sa svojim župljanima iz Brštanova. Kad su došli partizani u Sinj 26. X. 1944., uhitili su ga 27. X. 1944. Kad ga je u zatvoru vidio Vicko Krstulović, udario ga je no-gom otraga i rekao mu: "Ti si osuđen na smrt." Nestao je iz zatvora 27. X. 1944.

32. - Fra Ivan Romac Ivanov i Ice Matas rođen u Glavicama (Sinj) 8. X. 1900., ređen je za svećenika od mo-starskog biskupa fra Alojzija Mišić. Na Unešiću je od 1. I. 1939. Proglašenje NDH zajedno s vjernicima Unešića pri-mio je s posebnom radošću. Talijani su ga 27. VI. 1942. odveli u Šibenik u za-tvor. Zbog gladnih godina odlazi u Za-greb i skuplja hranu za ljude svoje župe. Komunisti su tražili zgodan trenutak da ga ubiju. Preko zaseoka Dželalija, 17. V. 1944. išao je u područnu crkvu Koprno slaviti sv. misu na sv. Paškala. Na putu u Zelinkovcu iz busije su isko-čili Ivan Petrović "Brko", Rade Biljak i Ante Gluić. "Brko" je ispalio tri metka i ubio ga. Iznakazili su ga. Ostavili su ga mrtva nasred puta. Fra Ivanovi pra-tioci odmah su javili ljudima da je fra Ivan ubijen. Ustaše su ga prenijeli na Unešić u župnu kuću, a odatle u Drniš i onda na Visovcu pokopali.

58

59

33. - Fra Pavao Silov Josipov i Marte Barišić rođen u Rupama 23. XII. 1885., ređen je za svećenika 1908. U Promini je župnik 1940. Bio je istaknuti Hrvat što partizani nisu trpjeli. Prijetili su mu da će ga ubiti. Oko tri i po sata poslije ponoći, 28. na 29. VI. 1942., ušli su preko krova u župni stan, prodrli do fra Pavlove spavaće sobe. Fra Pavao je iz puške ispalio tri metka znak vjerni-cima da su partizani napali župnu kuću. Partizani su razbili vrata spavaće sobe. Fra Pavao goloruk upustio se u fizički obračun. Pogođen je iz blizine metkom u srce, a s drugim u drugu stranu prsiju i pao je mrtav 29. VI. 1942. Prenesen je u Drniš, a odatle na Visovac gdje je pokopan.

34. - Fra Nikola Šabić Stipanov i Šime Marić rođen u Brnazama (Sinj), ređen je za svećenika u Splitu. Župnik je u Plini od 1. V. 1940. Naginjao je ustaškim idejama. Drži da bi dosta pri-donio hrvatskom narodu ako bi postao vojni svećenik, pa stoga napušta župu i odlazi u Zagreb gdje je primljen u voj-ne svećenike. Pri kraju rata s povlače-njem hrvatske vojske prema austrijskoj granici povlačio se i fra Nikola. Komu-nisti su ga smatrali svojim ideološkim neprijateljem pa su sve njegove govo-re čuvali. U povlačenju prema Austriji nestao je.

35. - Fra Božidar Šimić Mijin i Kate Šarić rođen u Tučepima 18. II. 1915., ređen je za svećenika u Makarskoj 7. IV. 1940. Imenovan je župnikom u Plini 1941. koja je bila dostupna komunistič-koj promidžbi. Iz Metkovića bi odlazio u Plinu. Komunisti su smatrali da surađu-je s Talijanima. Iz Metkovića je jednog dana pošao u Plinu. Prošavši Opuzen na putu cestovni radnik udarao ga je dok ga nije usmrtio. Zločin je učinjen s lijeve strane Neretve u Kuli Norijskoj, 10. IX. 1943. Nakon dva dana prona-đeno je njegovo tijelo među kukuruzi-ma. Pokopan je u Metkoviću uz uče-stvovanje velikog broja vjernika rodnog mjesta i okolice Metkovića.

36. - Fra Valentin Šimić Tomin i Marte Urlić rođen u Tučepima 20. IX. 1920. Nakon završenog novicijata 1941. upisuje se u VII. razred gimna-zije, a na studij bogoslovije u Makar-skoj 1943. Dne 26. X. 1944. pošao je s hrvatskom vojskom preko Tučepa u Sarajevo, a onda u Zagreb. Početkom svibnja (5. 6. i 7.) povlači se s hrvat-skom vojskom prema Austriji. Nema vjerodostojnih podataka kada je i gdje stradao.

60

61

37. - Fra Vjekoslav Šimić Mijin i Kate Šarić rođen u Tučepima 17. VIII. 1905., ređen je za svećenika u Makar-skoj 21. VII. 1929. Župnik je u Vrpolju kod Knina. Nakon proglašenja NDH surađuje s hrvatskim vlastima. Po nje-govoj želji napušta Vrpolje, a odlazi u Zagreb. Otada je vojni svećenik u Osi-jeku. Povlači se prema Austriji i svrša-va u logor Arnoldsteinu kod Engleza. Englezi su ga s ostalim zarobljenicima vlakom vratili prema Rosenbachu, a onda vlakom u pravcu Jesenica, Škofi-je Loke, Ljubljane i Zagreba. Presudom Vojnog suda Komande grada Zagreba 6. srpnja 1945. osuđen je na smrt stri-jeljanjem. Kao i drugima i njemu je ne-poznato mjesto pokopa.

38. - Fra Dominik Šulenta rođen u Drašnicama (Igrane) zaselak Saranač 20. X. 1900. Šimunov i Zane Marković, ređen je za svećenika u Splitu u crkvi sv. Klare 29. VII. 1924. Gvardijan je u Makarskoj od 1942. Dne 21. I. 1944. hrvatska vojska povlačila se prema Zagrebu. Dva partizana 2. XI. 1944. odveli su fra Dominika iz samostana i pridružili ga svezanim svećenicima i nekim vjernicima te odveli pješice u Kozicu. Dva dana kasnije odveli su fra Antu Antića u makarski zatvor. U zatvo-ru je ostao jedan dan. U Kozicu su fra Dominika sa svećenicima i s nekoliko civila osudili na smrt. Strijeljali su ih na groblju 4. studenog 1944.

39. - Fra Kruno Tadin Marinov i Kate Petrić rođen u Kaštel Kambe-lovcu 14. V. 1899., fra Alojzije Mišić, mostarski biskup, redio ga je za sve-ćenika 23. IX. 1922. Gvardijan je u Ka-rinu 1942. Tada se na tim prostorima pojavljuju četnici. Dolaze u samostan i odnose što im odgovara. U samostan dolaze i Talijani i Nijemci. Nakon što je fra Kruno kod župnika Pridrage don Vjeke Kurenta položio neke važnije cr-kvene predmete, vraćao se u Karin 14. XI. 1944. Kočijom je nagazio na minu koju su partizani zbog Nijemaca stavili na cestu. Poginuo je od smrtne eksplo-zije, kočijaš Luka Dupov i fra Kruno. Nakon obavljenog sprovoda u Karinu pokopan je u samostansku grobnicu.

40. - Fra Metod Vezilić Šimunov i Božice Šimac rođen u Sinju 26. III. 1883., redio ga je za svećenika biskup V. Palunko 20. VIII. 1905. U Provinciji je obnašao više služba, a od početka si-ječnja 1942. odlazi u Galu za župnika. Kažu neki seljaci da su ga komunisti objesili na Vrdovu 18. V. 1944. Prema nekima partizani su ga prisilili da zubi-ma čupa travu. U usta su mu stavljali drvo. Prema Dediću, Ćori milicioneru iz Gale, fra Metod je strijeljan na Vrdovu i bačen u jamu 24. IV. 1944. za koju se ni danas nije doznalo.

62

63

41. - Fra Matej Vodanović Lukin i Ane Burić rođen u Visu 3. I. 1885. na-kon završenog studija bogoslovije u Zadru 1909., u biskupiji je vršio razne službe. Nakon toga prešao je u Franje-vački red. Godine 1946. župnik je Maj-ke Božje Lurdske u Zagrebu. U istraž-nom je zatvoru od 19. IV. 1947. Parti-zani su izmislili "namješteni postupak" da je radio protiv naroda i države. Osu-đen je na smrt strijeljanjem. Presuda je bila 28. VII. 1947., a kazna izvršena u Zagrebu 4. IX. 1947., a pokopan je na groblju Mirogoj. Prema izjavi jednog grobara pokopan je kod potoka. (O ovom namještenom postupku opširno je pisao Dr. fra Petar Bezina, Franjev-ci provincije Presvetog Otkupitelja žrtve rata (1942.-1948.). Split, 1995., stranica 185. - 314.)

42. - Fra Rudolf Vučić Antin i Ane Grgat rođen 24. IV. 1921 poslije zavr-šene osnovne škole upisuje se u Fra-njevačku klasičnu gimnaziju u Sinju (1934.), a na studij bogoslovije u Ma-karskoj 1943. Kada su partizani zauzeli Makarsku, novačili su i studente bogo-slovije 3. IV. 1945. Iz Čiova su ih bro-dom prebacili na Rab, pa u Crikvenicu i Bazovicu. Komunisti su fra Rudolfa ubili polovicom 1945. Govorilo se je da su ga odveli iza jednog zida, a poslije toga su se čuli pucnji. On se više nije vratio u jedinicu.

43. - Fra Bože Vugdelija Božin i Pere Elek rođen u Otoku kod Sinja 11. VI. 1912., ređen je za svećenika u Splitu 5.VII. 1937. Župni je pomoćnik u Drnišu početkom 1942. Dopustom provincijala 1943. vojni je dušobriž-nik. Zbog opasnosti po život krenuo je prema Zagrebu. Nakon što je došao u Zagreb fra Bože je u crkvi Majke Božje Lurdske održao sv. misu za poginule Drnišane i Kninjane. U Zagrebu se bri-nuo za izbjegle Dalmatince. Iz Zagreba se povlačio početkom svibnja 1945. s hrvatskom vojskom prema Austriji. Na-kon povlačenja prema Austriji fra Bože se više nikome nije javljao. Sigurno je i on poginuo od partizana.

44. - Fra Andrija Zjačić Vicin i Ane Ćala rođen je 2. I. 1907. U Šibeniku ređen je za svećenika u Splitu 1931. Župnik je u Sinju i Lišanima. Lišani su bili opkoljeni partizanima i četnicima. Godine 1944., 11. I. partizani Ivica Bu-jas zvani Ronteč i Leonardo Krnčević zvani Zinga došli su u župni stan i fra Andriju odveli. Kad se udaljio iz kuće svezali su ga žicom. Najprije su ga odveli u Stankovce, pa u Banjevce, a onda u Nunić. Strijeljali su ga i bacili u kosturnicu u Nuniću.

64

45. - Fra Mile Mamić Markov i Ve-selke Ivković rođen u Lišanima 23. IX. 1955. poslije osnovne škole radio je neko vrijeme kao "manualni" radnik uglavnom u Zagrebu. Tu je položio šo-ferski ispit kategorije D. Zaposlio se u Zagrebu i počeo graditi vlastitu kuću. Želio je postati franjevac. Protiv očeve volje u listopadu 1981. dolazi na Vi-sovac. Obukao je franjevačko odijelo (habit) i započeo godinu kušnje 9. VII. 1983. Godine 1987. položio je svečane zavjete i postao punopravni član Fra-njevačkog bratstva. Po Provinciji obav-ljao je razne službe.

Dana 17. srpnja 1991. bio je u župnoj kući u Lišanima sa župnikom i s još neko-liko župljana. Ujutro oko 4 sata počele su oko kuće padati četničke granate s obli-žnjih brda. Fra Mile je sa svojim bratom Antom izašao vani da pomogne drugima. Točno u 4.40 kraj njega je pala četnička bomba i smrtno ga ranila u glavu. Župnik fra Mirko Klarić i brat mu Ante ubrzo su ga unijeli u kola i odveli prema Splitu na prvu pomoć. Međutim, negdje kod Trogira umro je. Sprovod je bio na Lovrincu u Splitu gdje je i pokopan.

Fra Petar Bezina

65

MOLITVA OCU RAFIMučeniku fra Rafi Kaliniću

Pogledaj, Rafo, Domaju nam dragu I za nju moli pred Prijestoljem svetim, Uslišit Bog će Tvoju molbu blagu, I suzbit vlast će dušmanima kletim.

Stradanja mnoga kroz vrijeme nas prate, I rane teške u srcu se kriju, I mnogi od nas bez prestanka pate; Majke za mrtvom djecom suze liju.

Vrati nam nadu u budućnost novu, Neka zli duh nam ne oslabi snagu; Volimo žarko svi Domaju ovu, Stupajuć trajno po krvavom tragu.

Moli nam svima za dar čiste vjere, Da nam obitelj Božji zakon slijedi, Da Oca svoga ljubimo bez mjere, Jer za Njeg živjet - to jedino vrijedi.

Nek mladež naša u ljubavi živi, Za vječne nek se ideale bori, Božjoj ljepoti u svemu se divi; Ognjem nek Duha Svetog duh joj gori!

Hrvatsku našu sačuvaj i brani, Da stara zloba više je ne svlada, Presvetim Kruhom i Riječju je hrani; Nek ljubav, pravda i istina vlada.

Hvala Ti, Rafo, za molitve Tvoje...Brani Domaju - štiti nas do kraja,Prikazuj Bogu mučeništvo svoje,I put nam vodi sve do vječnog Raja!

Samostan sv. Klare S. Marija od Prevetoga Srca, OSCSplit, 5. lipnja 2011. godine (Anka Petričević)

66

FRA RAFO POSJEDUJE ŠTO RIJETKO TKO DRUGI IMA

Istina je da kod Boga ništa nije slu-čajno, niti nemoguće... Tako i te prve subote u mjesecu (Srce Marijino) ču-desni slijed događaja, doveo me do uredništva "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva". Zatekla sam, tada meni potpuno nepoznatog fra Petra, urednika tog glasila kako se upio u knjigu i čita.

Misleći ostat samo trenutak, dok ne dobijem odgovor na moj upit (tada sam bila na neokatekumenskom putu), nje-govim izlaganjem o fra Rafi ostala sam dosta dugo. Sve mi je to bilo nepozna-to, ali me je neobično zainteresirao taj produhovljeni fra Rafin lik.

Od njega sam saznala tko je fra Rafo i koja je njegova svrha kao ured-nika. Fra Petar mi je rekao da mu je provincijal fra Šimun Šipić dao u duž-nost tražiti svjedočanstva o fra Rafi-nom kreposnom i mučeničkom životu jer ga Uprava Provincije misli predložiti Crkvi u Rimu da ga proglasi blaženim.

I tako se je malo po malo, s Božjom providnošću, formirala molitvena zajed-nica "Fra Rafo". Fra Rafo nas je zaista privukao, posebno svojom izuzetnom ljubavlju, pregaranjem i privrženosti prema Kristu, njegovom sveopćoj pri-lagodljivosti volji Božjoj, njegovoj jed-nostavnosti, ljubavi prema bližnjem...

Čitala sam o njegovu životu kako su mnogi svjedoci izjavili o njemu kao kreposnom svećeniku. Istinitost njiho-

vih potpisa potvrdila je nadbiskupska kancelarija u Splitu. U njima piše da fra Rafo u tančine izvršuje naredbe pogla-vara. Vršenje redovničkih propisa nije bila samo puka formalnost. Svakome činu davao je odgovarajuću sadržinu prožetu duhom Božjim. Svoj duhovni život ojačavao je povodeći u djelo kre-post vjere, ufanja i ljubavi. Za dobro svoje duše samo čini pokoru. U njemu je gorjela želja da i svoje tijelo ukroti kako bi što bolje služio Bogu. Zato nije čudno ako bi u tome katkada i pretje-rao.

Priznaje on, da je sve primio od Kri-sta što ima, da je sluga nekoristan, da je samo po sebi ništa. Otvarao se je Božjoj milosti koju će Bog proslaviti. Ni u čemu nije isticao svoje znanje. Bio je u pravom smislu riječi jednostavan, nezamjetan. Zajedničku molitvu nikada nije propuštao, a privatna mu nije pro-micala. Svugdje i uvijek traži zgodnu priliku da otvori um, volju, srce Božjem milosrdnom pohodu i raznim molitvica-ma drži vezu sa svojim Bogom.

Svjedoci su u izjavama napisali da je posebna oznaka njegova života bila bježanje od grijeha. Ni po čemu se ne može zaključiti da je bio "ekstravagan-tan". Bio je običan i normalan fratar. Nitko mu ne može pripisati da je bio sumnjičav. U ničiji život nije zalazio s namjerom da otkrije njegovu negativnu stranu. Načelo mu je bilo nikoga uvrije-

67

diti. Fra Rafo je bio pun ljubavi prema Bogu, siromasima i ljudima.

Svoj duhovni život fra Rafo je oja-čavao provodeći u djelo kreposti vjere, ufanja i ljubavi. Duboko je bio uvjeren u istine katoličke vjere. Nikakvim činom nije pokazivao sumnje u ispravnost vjerskih istina, a kamoli da ih je nijekao

ili prezirao. Njihovu vrijednost ističe u propovijedima, pa dubokim uvjerenjem poziva vjernike na njihovo prihvaćanje. Istinu o njima utiskivao je u srce male djece kad je bio vjeroučitelj.

Krepost ufanja resila je njegovu dušu. Ufao se je u Božju pomoć. Nije

sumnjao da bi ga Bog mogao napustiti. Za dobra djela očekivao je nagradu jer je to Bog obećao.

Zapovijedi Božje, koje pokazuju put do savršenstva, izradio je, moglo bi se reći, do savršenstva. Znao je i za cr-kvene zapovijedi. Stoga je svim srcem i umom prigrlio ova sredstva da po nji-

ma postigne kršćansko i redovničko savršenstvo.

Fra Rafo je znao da je ljubav pre-ma bližnjemu nerazdruživo povezana s ljubavlju prema Bogu. Obe su zapo-vijedi vrhunac i ključ Zakona. Tko ne ljubi svoga brata koga vidi, ne može

Krist Svevladar, Clement Frischauf, OSB (1869.-1944)

68

ljubiti ni Boga koga ne vidi. Po tome znademo da ljubimo djecu Božju kada god ljubimo Boga. Takvom ljubavlju fra Rafo je bio prožet.

U izjavama svjedoka ističe se da je ljubav po njemu bila iznad svega. U bratu redovniku vidio je drugog Krista. Nikada nije povrijedio bratsku ljubav.

Bilo je slučajeva kada je tražio oprošte-nje od klerika, misleći da ih je povrije-dio. Njegova duša nije mogla podnijeti ni najmanju sjenu mržnje. Svakome se znao približiti i razgovarati kao sa vla-stitim bratom. Svoju ljubav želio je pre-nijeti na drugog.

Da nije ove ljubavi uzaludno bi bilo nastojanje oko osobnog izgrađivanja. Nemoj nikada suditi, kaže fra Rafo, da je netko sagriješio, pogotovo, ili netko o njemu da je bilo što negativno rekao. Uvijek on ističe nađi dobro tumačenje. Nemoj rado slušati ako si u prigodi da čuješ o drugome slabo. Mučanje uzmi

za pokoru grijeha. Najvažnija briga prema bližnjemu bila je, kog je stvarno poticala k Bogu, da se uklanja od grije-ha. Fra Rafo govori, ukoliko u tome us-piješ, onda si učinio veliko djelo. Često izgovaraj "Srce Isusovo, plamti ljubav-lju prema nama". Stoga Bogu je naj-

Sveta Obitelj s Marijom Magdalenom, El Greco (1541.-1614.)

69

veća sreća ako steče novog prijatelja. Pita se fra Rafo zar će nam Bog ostati dužan? On je rekao da nam neće osta-ti neplaćana ni čaša vode koju dajemo nekome da pije.

Čitamo u njegovu životopisu da je za dobro svoje duše znao činiti poko-ru. U njemu je gorjela želja da i svoje tijelo kroti kako bi što bolje Bogu slu-žio. Možda nije znao do kakvih poslje-dica može dovesti pretjerana pokora. Jedna od pokora bila je cijele zime ići bos, bez čarapa, samo u sandalama. A sinjska zima bila je vrlo oštra pa je fra Rafu prisilila da nešto napravi, a da ne povrijedi redovničke propise. Uzeo bi dva plašta pa bi ih na nekoliko mjesta sašio koncem. Prema njegovom shva-ćanju to nisu više dva plašta nego je-dan. Druge zimske odjeće nije upotre-bljavao. Zbog takvog slabog oblačenja na proljeće bi fra Rafu stegla reuma i jedva je hodao. Poučen životnim isku-stvom on je svoje fizičke pokore sma-njio da bi mogao bolje vršiti redovničke dužnosti.

U njegovu životopisu se ističe da vr-šenje triju redovničkih zavjeta, temelj-nih zasada redovničkog života, nikada nije došlo u sumnju. A nije negodovao na poglavarove odredbe, a kamo li da je bio neposlušan. Kršenjem pravila smatrao je rušenjem sustava redovnič-kog života. Bio je svjestan da sa za-vjetom poslušnosti gradi tvrde temelje svog redovničkog života. Nije kritizirao ni mrmljao na zapovijedi pretpostavlje-nih. Bio je zaista sin poslušnosti. Kod njega je bila "slijepa poslušnost". On

je to izvršavao jer je naređivao pogla-var."

Fra Rafo je znao da je Isus Krist svojom poslušnošću postao Gospo-din kome je "dana sva vlast, nebeska i zemaljska." Upravo po poslušnosti njegovu evanđelju i riječi njegovoj Cr-kvi čovjek dopire do Boga u vjeri, iz-miče iskonskoj neposlušnosti i ulazi u otajstvo spasa. Isus Krist za kršćanina je jedini Zakon. Kršćanin uvijek sluša samo za to da služi Bogu, zato je i spo-soban ako treba prkositi nekoj nepra-vednoj naredbi i radije se pokoriti Bogu nego ljudima. Takva poslušnost rezulti-rala je da je fra Rafo dao i svoj vlastiti život za svog bližnjega.

U njegovu životopisu posebno se naglašava zavjet siromaštva. Ništa, a ma baš ništa nije sebi prisvajao. Sma-trao je da su stvari u njegovoj sobi, ili ono čime se on služi, samo sredstva do savršenijeg života. Nije dozvoljavao da se njegovo srce prilijepi za bilo koje materijalno dobro. Sve je odbacivao od sebe što bi ga moglo smetati u njego-voj duhovnoj izgradnji. Duboko je bio uvjeren u providnost Božju.

Fra Rafo piše: "Radi toga ponizi se i pazi da ne tražiš sve što možeš dobiti. Osobito nastoj da nadoknadiš Provinci-ji štetu učinjenu kupnjom matematičnih knjiga i plaćanjem instruktora. Redov-nički život je za nas velika blagodat. Stoga pazi kada te siromah moli, uputi ga gvardijanu. Pazi da budeš umjeren u zahtjevima."

U zavjetu čistoće može se reći da je fra Rafo bio sličan anđelu.

70

Poniznost suprotna je taštini, oho-losti. Fra Rafo priznaje da je sve od Boga što ima, da je sluga nekoristan, da sam po sebi nije ništa, čak da je gr-ješnik. On se otvara Božjoj milosti koju će Bog proslaviti. Ponizuje se u kušnji pod svemogućom rukom Božjom i su-djeluje u poniženjima Krista raspetoga. Stoga će ga kao i Isusa Bog uzvisiti kad dođe njegov čas i on će biti dionik

slave Sina Božjeg. Zajedno sa svima poniznima on će vječno pjevati svetosti i ljubavi Gospodina koji je u njima uči-nio velike stvari.

Fra Rafo u ničemu nije isticao svoje znanje i njime se ponosio iako je bio vrlo naobražen. U krugu svoje braće redovnika uvijek je bio u zadnjem pla-nu. On se nije nametao, a subraća ga nisu hvalila.

Fra Rafo je bio pun samilosti prema

đacima. Ne samo đacima Franjevačke klasične gimnazije u Sinju nego i đaci-ma realke u Sinju. Davao im je pouke, čak i iz matematike. Znao im je sastav-ljati zadaće iz hrvatskog jezika za ispit zrelosti.

Fra Rafi nije promicala ni privat-na molitva. Mjesto odmora proveo je vrijeme u molitvi. Ona mu je bila kao prirođena. Kretao se je sa svim svojim

bićem u njezinom ozračju. Fra Jerko Lovrić piše da je imao prigodu u Sinju, Zagrebu i Živogošću izbliza promatra-ti, razgovarati i slušati fra Rafu. Što ga je više promatrao, što je duže s njim razgovarao bio je sve uvjereniji kako je fra Rafo sretan što je sin Crkve i član franjevačke zajednice.

Iz članaka o njemu napisanih i iz njegova životopisa još ima mnogo po-dataka o njegovu kreposnom životu.

Povratak rasipnog sina, Bartolowe Esteban Murillo

71

Iznesena svjedočanstva bila bi dovolj-na da se otvori postupak o proglašenju fra Rafe blaženim. S tim dokazima do-voljno je da bude postupak.

Međutim, fra Rafo ima i drugi ra-zloga da bude proglašen blaženim. Padom Italije 8. rujna 1943. u Sinj je stizala njemačka vojska da bi zauzela grad kog su držali Talijani. Nijemci su bili silno goropadni. Svugdje su vodi-li borbe s partizanima. Posebno se to pokazalo za vrijeme nadiranja glavnine njihove vojske preko Trilja u Sinj. Tolike su kuće popalili i nevine ljude poubija-li Tako su činili po sinjskoj krajini. Nad Sinjem i susjednim selima nadlijetali su njihovi zrakoplovi, pikirali iznad Sinja i okolnih sela, bacali po dvije bombe, jednu razornu, a drugu zapaljivu, po-tom bi nastala silna eksplozija, dim, vatra, strava i užas.

Dana 24. rujna 1943. došla je izjutra iz Brnaza u Sinj Sonja Čarić u samo-stan i rekla fra Luiđu Šimiću da je nje-zin stric Stipe teško ranjen, traži sveće-nika. Od župnog osoblja nitko se nije usuđivao poći zbog velikog bombardi-ranja i mitraljiziranja. Kad je fra Rafo saznao za slučaj, dragovoljno se javio da će on poći. Molio je fra Luju Šušnja-ra da bi s njim pošao. Fra Lujo se nije usudio. Tako je fra Rafo sam pošao u sakristiju i iz crkve uzeo Presveti sakra-ment, Isusa u euharistiji. Kako je Sinj bio opasan bodljikavom žicom, straža mu u Brnazama preko bloka nije dopu-štala prolaz. Nakon izvjesnog vreme-na, prišao je blok i došao k ranjenom

Stipi Čariću. Podijelio mu je sakramen-te i poslije obrednih molitava vraćao se preko Malbaša u Sinj. Zaustavio se u Malbaša i rekao nekom Nijemcu da ne ubija nevine ljude i da im ne pale kuće. Nijemac mu je oduzeo torbu, odnio po-sudicu u kojoj se nalazio Presveti sa-krament, hostija i sv. ulje, bacio na tlo i nogama gazio. Potom ga je zgrabio i živa bacio u goruću kuću Ivana Malba-še u kojoj je potpuno izgorio.

Mjesto postupka proglašenja bla-ženih na temelju kreposna života, slo-bodno se može otvoriti postupak za proglašenje blaženim svećenik muče-nik. Kod fra Rafe je jedna i druga mo-gućnost. Kod njega se može otvoriti postupak osim na temelju kreposna ži-vota i postupak na temelju mučeničke smrti. Rijetko tko od prijavljenih ima takvu mogućnost da bude proglašen blaženim. Kod postupka za proglaše-nje mučenika blaženim ne treba nika-kvih dokaza. Dovoljna je izjava sinj-skog gvardijana fra Bernardina Topića Franjevačkom provincijalatu u Split o njegovoj mučeničkoj smrti. Ne traži se niti ikakvo čudo.

Dakle, postupak o proglašenju bla-ženim na temelju kreposna života i drugi postupak na temelju mučeničke smrti malo tko ima od prijavljenih osim fra Rafe.

Smatramo da smo svi dužni nasto-jati da se postupak obavlja ili kao o kre-posnom svećeniku ili kao o svećeniku mučeniku. Moramo sve moguće podu-zeti da postupak sretno svrši.

M. Bartulović

72

FRA VLADE TADIĆ ŠIRITELJ ŠTOVANJA FRA RAFE KALINIĆA

Posebnu pohvalu zaslužuje za šire-nje štovanja i spremanja svjedočansta-va o kreposnom i mučeničkom životu fra Rafe Kalinića, koji je izgorio 24. rujna 1943. u Brnazama kraj Sinja, fra Vladimir Tadić, član Franjevačke pro-vincije Presvetog Otkupitelja, tadašnji župnik župe Gospe Sinjske i gvardijan samostana u Sinju. Počeo je poseb-no kad je postao župnik u Sinju 1970. godine, a još više nastavio za gvardi-janstva 1983. Smetalo mu je govore-nje treba otvoriti postupak da se fra Rafo proglasi blaženim. Ta rečenica bila je samo mlaćenje prazne slame. Slagao se je s mišljenjem dr. fra Bo-naventurom Dudom sveučilišnim pro-

fesorom na bogoslovnom fakultetu u Zagrebu: "Zbog složenih prilika tih triju dana i zbog malog broja svjedoka, koji umriješe, ili su nekako na redu, taj po-sao ne trpi nikakva odgađanja. Dotle svi eventualni naslovi kojima se kiti o. Rafo ne daju dojam ozbiljnosti i odgo-vornosti."

Fra Vladimir je nastojao ojačati svi-jest kod svećenika i vjernika, a to čini u propovijedima i u pisanju. Nadbiskup Franić bio je voljan voditi postupak. Njegovom dozvolom fra Vlade je tiskao 20.000 sličica s fra Rafinom slikom i otraga s kratkim životopisom. Održao je Trodnevnicu 24. rujna 1943. prili-kom četrdesete obljetnice fra Rafine mučeničke smrti. Sv. misu predvodio je nadbiskup Frano Franić uz asisten-ciju biskupa Ive Gugića, provincijala fra Šimuna Šipića i preko sedamdeset svećenika Cetinskog i kliškog dekama s velikim brojem vjernika.

S provincijalom je formirao odbor koji bi prikupio potrebna svjedočanstva za otvaranje postupka o proglašenju blaženim fra Rafe Kalinića. Nažalost, gotovo nisu ništa učinili. Prilažem fra Vladin dopis.

73

74

Urednik

75

"BISER NAD BISERIMA"

Idući prema crkvi Gospe od Zdrav-lja u Splitu susrela sam neku gospođu koja mi je potresnim riječima rekla: "Što treba tražiti biser kad imamo biser nad biserima fra Rafu Kalinića". I nastavlja

dalje: "Zašto ići po drugim zemljama ili po našoj Hrvatskoj tražiti nekog tko će duhovno ili tjelesno pomoći. Gubi se vrijeme i veliki su troškovi."

Razmišljala sam o tome i bilo mi je neobično drago što sam naišla na takvu gospođu. Susrela je mene koja

sam u Molitvenoj zajednici - Fra Rafo Split, samostan Gospe od Zdravlja. Slažem se s njome i sretna sam, jer eto fra Rafo je tu uvijek nazočan i uvijek sa mnom u mojim radostima i bolima.

Ima nekoliko vremena spopada me nutarnja tuga i neki nemiri, a ni sama ne znam zašto. Slabije spavam, malo sam nervoznija s ljudima i u obitelji. Prestrašena sam svojim grijesima i pod njihovom težinom razmišljala sam kako bi pobjegla u samoću, daleko od

Korana Džaja

76

kuće, s nikim saobraćati! Pitam se,a što onda? Saznala sam u Molitvenoj zajednici "Fra Rafo" za fra Rafinu po-moć. I poznavajući djelomično njegov duhovni život, kome se mnogi vjernici obraćaju zbog njegovog sjedinjenja s Bogom i življenja s Bogom, i ja mu se obraćam. Tim još više što su mu ljudi dali priznanje još ovdje na zemlji. Sma-trali su ga pravim svecem. Znam da mi od ljudi nitko ne može pomoći. Eto fra Rafo je zbog svojih kreposnih dje-la i mučeničke smrti priznat i od Boga. Svojim posredovanjem pomaže lju-dima. Bog mu uslišava molitvu. Zbog toga sam se odlučila moliti da i meni pomogne. Znam da je Krist umro za nas, a zagovorom fra Rafinim uvjerena

sam da ga Bog neće odbiti i da će zbog njegovog života uslišati moju molitvu za moje potrebe. U to sam uvjerena i ne odustajem u svakodnevnoj molitvi zazivati ga za pomoć meni i mojoj obi-telji.

Uvjerena da će Krist po fra Rafinu zagovoru izliječiti moje duševne i tje-lesne boli. Ta me vjera drži na životu. Strašno bi doživila duševni lom kad bi Krist bio daleko od mene. Bog za moje velike "boli" i vjerujem da će mi pruži-ti ruku spasenja. Zbog toga na Krista prebacujem svoje duševne bijede.

A Ti, fra Rafo, ne zaboravi me. Tvo-ja sam. Kakva sam takva sam, ali tvoja sam. Budi uza me, a ja ću uza te, sa svojom obitelji.

Nerina Mustapić

77

FRA ŠIMUN ŠIPIĆ, PROVINCIJAL, O FRA RAFI KALINIĆU

Fra Šimun Šipić, provincijal Franje-vačke provincije Presvetog Otkupitelja, odlučio je nakon četrdeset godina mu-čeničke smrti fra Rafe Kalinića otvoriti postupak za proglašenje blaženim. Nje-govu odluku pozdravila su sva braća u Provinciji. Imao je vrlo dobrog surad-nika, gvardijana u Sinju, fra Vladimira Tadića koji je propovijedima i pisanjem obznanio velik dio svećenika i vjernika. Odazvao se vrlo rado nadbiskup split-sko-makarski Frano Franić, velik dio njegovog svećeništva, svi svećenici iz Cetinskog okružja i Kliškog dekanata. Središnja točka bilo je skupljanje svje-dočanstava o fra Rafinom kreposnom životu i mučeničkoj smrti. Počelo je prigodom Četrdesete obljetnice fra Rafine mučeničke smrti. Otvara-nje Obljetnice bilo je u Sinju 24. rujna

1883. Započelo je sa sv. misom koju je predvodio nadbiskup Frano Franić, uz asistenciju biskupa Ive Gugića te preko sedamdeset svećenika i uz nazočnost velikog broja vjernika. Za vrijeme sv. mise provincijal fra Šimun Šipić održao je govor slijedećeg sadržaja:

Sinj, 24. rujna 1983.

Braćo i sestre!U ovom franjevačkom samostanu i

u ovom Gospinom svetištu živjeli su i radili mnogi svećenici-franjevci koji su pravi velikani i naše Crkve i našega na-roda. Među takve spada i o. fra Rafo Kalinić, kojemu danas na 40. Obljet-nicu njegove mučeničke smrti po-stavljamo ovu skromnu spomen ploču i činimo ovu Obljetnicu.

Fra Rafo se rodio u Prugovu 6. stu-denoga 1910. kao deseto dijete, naj-mlađi sin, svojih roditelja: oca Mate i majke Kate rođ. Bašić. Završivši osnov-nu školu u rodnom Prugovu, 1922. go-dine stupa u Franjevačko sjemenište i gimnaziju ovdje u Sinju, a godine 1928. oblači franjevački habit i stupa u novicijat na Visovcu, gdje nakon godi-nu dana polaže svoje prve redovničke zavjete. Ispit zrelosti i filozofiju položio je ovdje u Sinju, a svečane zavjete u Zaostrogu 1932. god. Bogosloviju je studirao u Makarskoj, a za svećenika je zaređen u Splitu 22. rujna 1934.

78

Kroz 9 godina svećeničkog života fra Rafo je vršio samo nekoliko služ-ba: podmagistar klerika i nastavnik na Franjevačkoj gimnaziji ovdje u Sinju, student na prirodoslovnom fakultetu u Zagrebu i ponovno nastavnik ovdje u Sinju na našoj gimnaziji. Uz to, ovdje je

u ovom Gospinom svetištu radio i ispo-vijedao, karitativno djelovao i pomagao u pastoralnom radu kad je ustrebalo.

Premda je fra Rafo u čitavom svom životu odavao revna svećenika i stro-gog opslužitelja svojih redovničkih pra-

vila, ipak na prvi pogled izgleda kao da u tome nema ništa izvanredna što bi zasluživalo da mu se postavlja spo-men-ploča.

Ali, fra Rafo je sigurno pokazao svo-ju veličinu u zadnjem činu svoga života kad je 24. rujna 1943. Iz ljubavi prema Bogu i svome bližnjemu pošao u oči-tu smrt. Toga su dana naime njemački kazneni odredi u Brnazama palili i ubi-jali. U samostan je došla Sonja Čarić s viješću da je u Brnazama njezin stric Stjepan Čarić teško ranjen i da traži svećenika. Svećenici su u Samostanu smatrali da poći k ranjeniku u Čariće znači poći u sigurnu smrt. Fra Rafo se toga nije bojao. On je u dogovoru i s dozvolom tadašnjega župnika i gvar-dijana fra Bernardina Topića uzeo sv. ulje i sv. pričest te pošao k ranjeniku. Uspio je do njega doći, ispovjediti ga i dati mu sv. ulje. Ali ga nije pričestio jer ranjenik nije mogao primiti sv. pri-čest. Na povratku u Samostan fra Rafu je zaustavio njemački oficir, drsko mu oduzeo posudice sa sv. uljem i sv. pričešću. Fra Rafo ga je molio da mu posudice vrati i da ne obeščasti tajne naše svete vjere, da ne ubija nevine ljude i da ne pali njihove kuće. Na to je oficir odvukao fra Rafu iza kuće Ivana Malbaše, gurnuo ga u podrum, ispalio u njega nekoliko hitaca i zapalio kuću u kojoj je fra Rafo izgorio i završio svoj zemaljski život u 33. godini.

Mi franjevci ove provincije, posebno oni koji su fra Rafu poznavali, držimo da je fra Rafo žrtvovao svoj život iz či-ste ljubavi prema Bogu i svome bližnje-

Pietà Caravaggio

79

mu te da je on pravi kršćanski mučenik. Stoga smatramo da on ne smije pasti u zaborav nego, naprotiv, da treba bolje upoznati njegov život i sve detalje nje-gove mučeničke smrti sa svrhom da se povede crkveni proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.

Ovaj samostan i ovo svetište, gdje je fra Rafo živio i odakle je velikoduš-no pošao u očitu smrt da bi podijelio sakramente umirućem čovjeku, trebali bi biti središte toga nastojanja. Kao oz-biljniji početak toga nastojanja obilježa-vamo ovom komemoracijom u prigodi 40. Obljetnice mučeničke smrti o. fra Rafe, a ustanovljena je i posebna Komisija na rangu ove Provincije koja

će prikupljati potrebnu dokumentaci-ju za eventualno otvaranje službenog procesa za njegovu beatifikaciju i ka-nonizaciju.

Hvala našim o. Biskupima, posebno o. nadbiskupu Frani Franiću, koji nam u tom pružaju punu podršku i koji su spremni učiniti sve da fra Rafo ne pad-ne u zaborav nego da dođe do slave oltara kršćanskih mučenika.

Svi mi, braćo i sestre, danas zahva-limo Bogu za život i smrt o. fra Rafe Kalinića, nadahnimo se nad njegovim primjerom pa ozbiljnije shvaćajmo svoj kršćanski život i dosljednije ga živimo pokazujući požrtvovnu ljubav prema Bogu i prema svom bližnjemu. - Amen

Fra Šimun Šipić

Prilažem dopis iz Provincijalata Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja iz Splita o djelovanju Povjerenstva (komisije) za skupljanje svjedočanstava za pro-glašenje blaženim fra Rafe Kalinića.

Fra Vladimir prije odlaska iz Sinja napravio je ormar u koji je stavio sve spise i svjedočanstva o fra Rafi.

Urednik

80

81

FRA RAFO U CVIJEĆU I TRNJU

Ovih dana imam priliku još više upoznati fra Rafu držeći u ruci tiskano djelo koje je marljivim radom, na radost mnogih koji će poput mene upoznati fra Rafu, brižno pokupio i objavio fra Petar Bezina. Knjiga me uvodi u fra Rafinu osobnost, kroz zgode iz njegova živo-ta, u njegova kreposna djela kojima se istaknuo. Fra Rafu mogu upoznati kao osobu, bliže i potpunije. U mom srcu on je svetac bio i prije ove knjige, no sad je slika potpunija a fra Rafo posta-je još veći moj prijatelj kog poznajem.

Duhovni koraci koje je činio poznati su mi iz bilješka koje je pronašao fra Petar te ih objavio u knjizi Fra Rafina duhovna razmišljanja. U tim Bilješ-kama fra Rafo piše iskrena srca i otvo-rena duha, ne znajući da će njegove Bilješke ugledati svjetlo dana, pa mi je i iz toga razloga još vjerodostojnija briga koju je posvećivao izgradnji svoje duše kako bi u svemu vršio volju Bož-ju. Te Bilješke daju i meni smjernice u mom duhovnom životu i vrlo često na njih pomislim u raznim situacijama. Što bi učinio fra Rafo na mom mjestu

U ovoj novoj knjizi, pod nazivom Fra Rafini cvjetići i trnje, fra Petar je pri-kupio svjedočanstva ljudi koji su živjeli uz fra Rafu u razdobljima njegova ži-vota od ranijeg djetinjstva do kraja nje-gova života. Od malena je bio predan Bogu. Izdvajao se pokraj kuće i molio na koljenima, posebno u vrijeme dok je

u crkvi bila sveta misa, njezini najveli-čanstveniji dijelovi kad im ne bi mogao učestvovati.

Sa svojom obitelji molio je krunicu. Kad je već postao svećenik, mnogo je pomagao ljudima koji svjedoče o tome. Od svog obroka davao je siromasima, a sam ostajao gladan. Činio je to tiho, neprimjetno, bez želje da itko vidi nje-gova dobra djela. Bio je sramežljiv i povučen. Vrlo pomno je pazio da mu grijeh ne dodirne dušu. Imao je i vedri-nu duha te je oponašao druge fratre. I nasmijao bi ih.

Za vrijeme rata mnogo je trpio. Neki su govorili da je njemu lako, a oni su gladni ili su ga izrugivali jer je sveće-nik. Šutke je i posramljen bez pravda-nja odlazio jer je znao da ljudi u bijedi svakog krive. Nije rekao: isto mi je kao i vama, ili ja s vama dijelim svoj kruh... Ne, bio je tužan što im ne može pomo-ći i više.

Nije u njemu bilo oholosti niti želje da se opravda pred ljudima iako su ga optuživali krivo. U njemu je bila jača lju-bav i suosjećanje prema njima. Nije se dao kupiti ni zaplašiti ni od komunista. Bio je čvrstih uvjerenja, nikad nagao ili naprasit ali dosljedan, tih i Bogu vjeran do smrti.

Fra Rafo je moje trajno nadahnuće i mogla bih o njemu pisati bez prestan-ka, dokle teče moj život jer u svakoj si-tuaciji mogu predočiti sebi njegov dragi

82

lik i u svaku situaciju u svom srcu do-vesti njega, kako bi me zagovarao kod Boga.

Moj dragi fra Rafo, vrlo si mi blizak, zahvaljujući trudu koji ulaže već dugi niz godina fra Petar prikupljajući podat-ke i nesebično šireći štovanje i ljubav prema tebi.

Voljela bih da naši ljudi upoznaju ovog sveca. Svecem ga zovem kako su ga zvali i Sinjani dok je živio među njima, i kako su ga zvali kad je položio svoj život za bližnjega.

Velika mi je želja da se ljudi upozna-ju s njim i da mu se mole za zagovor, jer on je Božji miljenik. Krv mučenika i kreposni život njegov velik su zalog kod Boga za sve nas. Šteta je da ne uzmemo iz riznice Božje koja nam je dana. Imamo priliku upoznati fra Rafu, imamo priliku primiti ga u svoje srce,

imamo priliku moliti mu se i primiti mi-lost, imamo priliku svojim zalaganjem ubrzati postupak proglašenja blaženim i doživjeti da dragi fra Rafo bude što-van na oltaru kako zaslužuje.

Vesela Dujmić

Korana Džaja

83

MONS. FRANO FRANIĆ, NADBISKUP SPLITSKO-MAKARSKI, O FRA RAFI

Četrdeseta obljetnica fra Rafine mučeničke smrti obilježena je u Sinju 24. rujna 1983. sa velikim sudjelova-njem biskupijskog i redovničkog klera iz Cetinskog i Kliškog dekanata. Za tu obljetnicu franjevački samostan u Sinju je tiskao dvadeset tisuća spomen-sliči-ca s kratkim tekstom fra Rafina života i mučeništva, a spomen-sličice su se razdijelile vjernicima obaju dekanata i to po župnim i područnim crkvama. Franjevci u Sinju su se složili na sa-mostanskom kapitulu da se za ovu 40. obljetnicu postavi fra Rafi i spomen-plo-ča u znak zahvalnosti za sveti i samo-prijegorni život kao i mučeničku smrt, a to su pozdravila sva braća Provincije Presvetog Otkupitelja. Provincijalat u Splitu ustanovio je internu i posebnu Komisiju na rangu cijele Provincije za prikupljanje potrebnih dokumenata za eventualno otvaranje službenog po-stupka, što je s velikom ljubavlju i pa-

žnjom pozdravio splitski nadbiskup i metropolita Frano Franić, koji će - kako se očekuje - u dogovoru s provincija-lom o. fra Šimunom Šipićem formirati službeni informativni postupak od sve-ćenika svoga biskupijskog i redovnič-kog klera koje će Nadbiskup sam pred-voditi za sakupljanjem svjedočanstava o životu i mučeništvu oca Rafe, kako bi se u skoroj budućnosti mogao otvo-riti kanonski postupak prema crkvenim propisima i sudu Crkve.

Proslava ove obljetnice svete i mu-čeničke smrti o. fra Rafe u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske trajala je četiri dana, od 21. do 24. rujna 1983. Trodnevnicu, na kojoj su sudjelovali franjevci samostana i pjevali sjemeni-štarci franjevačke gimnazije u Sinju, predvodio je o. gvardijan fra Vladimir Tadić s temama "Svetost i svijet", "Mu-čeništvo-pobjeda nad progonstvima" i "Velika misao kršćanskih mučenika". Kod treće večeri Trodnevnice sveča-no je na sv. misi pjevao Splitski vokal-ni oktet pod ravnanjem prof. Zdravka Blaića. Oktet se u pravom smislu riječi poslije sv. mise na održanom koncer-tu latinskih, staroslavenskih i hrvatskih skladbi, pokazao dostojan svoga ve-likog splitskog imena i već stvorene i sjajne svoje tradicije, što je s čestim aplauzima pozdravila sinjska malobroj-na publika.

84

U subotu, 24. rujna, ujutro u devet i po sati, svetište Gospe Sinjske bilo je ispunjeno vjernicima-hodočasnicima iz Prugova, rodnog mjesta o. fra Rafe, koje je autobusima dovezao župnik o. fra Ante Grčić, te i drugim, vjerni-cima-hodočasnicima iz župa Turjaci, Trilj, Otok kao i domaćim vjernicama iz župe Gospe Sinjske. Prije svečanog euharistijskog slavlja nadbiskup Frano Franić u prisutnosti biskupa Ive Gu-gića, provincijala o fra Šimuna Šipića i preko sedamdeset svećenika bisku-pijskog i redovničkog klera, uglavnom iz Cetinskog i Kliškog dekanata, otkrio SPOMEN-PLOČU na kojoj stoji

O. FRA RAFI KALINIĆUUZORNOM SVEĆENIKU-

REDOVNIKU OVOG SAMOSTANAKOJI JE 24. RUJNA 1943.

POLOŽIO SVOJ ŽIVOT IZ LJUBAVIPREMA BOGU I BLIŽNJEMU

PODIŽU BRAĆA FRANJEVCI I VJERNICI

ŽUPE GOSPE SINJSKESinj, 24. rujna 1983.

Poslije blagoslova spomen-ploče u svečanoj procesiji za križonošom upu-tila su se pedeset i trojica koncelebra-nata do dna svetišta odakle su se sa pjevačima sjemeništarskog zbora pod ravnanjem č. s. Tatjane Labrović za-jednički i s cijelom Crkvom pjevali pje-smu "Hoćemo Boga" koja je odjekivala svodovima svetišta. Na početku je pro-vincijal pozdravivši Nadbiskupa, vjerni-ke i sve svećenike i iznijevši ukratko fra Rafin život i mučeništvo, istakao:

"Hvala našim o. Biskupima, poseb-no o. nadbiskupu Frani Franiću, koji nam u tom pružaju punu podršku i koji su spremni učiniti sve da fra Rafo ne padne u zaborav nego da dođe do sla-ve oltara kršćanskih mučenika. Svi mi danas zahvalimo Bogu za život i smrt o. fra Rafe Kalinića, nadahnimo se nad njegovim primjerom pa ozbiljnije shva-ćajmo svoj kršćanski život i dosljednije ga živimo pokazujući požrtvovnu ljubav prema Bogu i prema svom bližnjemu." Srca u žarkoj ljubavi prema mučeniku fra Rafi i mnogim nevinim žrtvama sve-ćenika i vjernika u drugom svjetskom ratu na području Splitske nadbiskupi-je podizao je nadbiskup Frano Franić riječima svoje homilije, propovijeđu, koja je vjernike pozivala na što češći razgovor s mučenicima i dragim pokoj-nicima.

"Za četrdesetu obljetnicu mučeničke smrti fra Rafe Kalinića 24. rujna 1983. mons Frano Franić nadbiskup splitsko-makarski u crkvi Gospe Sinjske u 9.30 uz asistenciju mons. Ive Gugića bisku-pa, o. provincijala Franjevačke provin-cije Presvetog Otkupitelja fra Šimuna Šipića, preko sedamdeset svećenika među kojima župnici Sinjskog i Kliškog dekanata, ispunjenoj vjernicima iz Si-nja i okolice, između ostalog rekao je o fra Rafinu mučeništvu: "Danas smo se ovdje sastali da se spomenemo čovje-ka za kojega mi mislimo da je zaslužio blaženstvo, da je Božju riječ prihvatio u svojem srcu, da ju je nosio i ostvario na jedan herojski način. Želimo unaprijed da sud Crkve kaže svoju riječ, koja će

85

biti vrlo trijezna i vrlo razumna; ali evo i uspomena na njega okupila je toliki broj svećenika kao da je najveći blagdan, okupila je i vas koji ispunjavate ovu cr-kvu, a to je zato što danas najviše cije-

nimo one ljude koji su iskreno u svome srcu nosili Božju riječ i koji su je opslu-živali ... Božja riječ je stvorila svjetove i galaksije po kojima se krećemo, i ovu našu zemlju i sve što je na njoj. Ona može stvoriti i u nama novoga čovjeka,

jer je i veće djelo svemogućnosti Bož-je obraćenje grješnika i obraćene svi-ju nas, preobražaj moralni i duhovni u nama. To je veće djelo Božje nego što je djelo stvaranja ovoga materijalnog

svijeta. A to je i potrebnije. Bog u svima nama želi promijeniti ovo naše kame-no srce i dati naše srce od mesa, srce koje će znati ljubiti svojega bližnjega, srce koje će se osloboditi od mržnje, od ljubomore i zavisti, od nasilja i po-

Raspelo, Meri Bartulović

86

stati srce mekano, srce u kojemu stoji Riječ Božja puna svemogućnosti, Riječ Božja u kojoj stoluje ljubav Božja da se u nama ostvari i zavlada ljubav, a ostra-ni se nasilje, svako nasilje: laži, novca, tlačenje jednog drugoga, potkopavanje ugleda, da zbilja u našim odnosima za-vlada ljubav Kristova koju je on donio

na ovaj svijet i u kojoj ljubavi je on nas otkupio..." Govoreći nadbiskup o Kri-stovoj otkupiteljskoj ljubavi rekao je: "...Mnogo ima smrti, mnogo je krvi pro-liveno na ovoj našoj zemlji, ali nije sva-ka smrt i svaka krv bila ugodna Bogu. Ako nečija smrt i nečija krv označuje

mržnju ili označuje osvetu ili označuje makar i samoobranu, onda takve smr-ti¸ makar to bile smrti u obrani domovi-ne, te smrti mogu biti i časne i poštene, ali one ne otkupljuju svijet. Otkupljuje svijet ona smrt koja biva po primjeru Kristove smrti koja je strpljivo podne-sena... On, Gospodin, je podnio smrt

iz čiste ljubavi prema Bogu i prema lju-dima. On je uskliknuo na križu: "Bože moj, Bože moj, zašto si me napustio!" To je bio znak njegove vrhunske ljubavi koja nije tražila ni Boga kao nagradu, nego je tražila Boga jedino kao ljubav i izvor svake ljubavi, takva ljubav je u

Braća prisustvuju primanju Isusovih rana sv. Frani, Giotto

87

temeljima našeg evanđeoskog i kr-šćanskog morala. I mi svi trebamo da imamo pred očima tu i takvu ljubav da nju tražimo, jer je ona smisao i vrhu-nac, dostojanstvo i Božjega i čovječjeg života." Doživljujući u sjećanje strahote drugoga svjetskog rata Nadbiskup je rekao: "Ja danas, kad se sjećamo o. Rafaela Kalinića iz Prugova, sjećam se svih onih ljudi koji su dali svoje živote ili slučajem ili u bilo kakvoj zgodi, a sje-ćam se i svih onih koji su poginuli, koji su nakvasili ovu zemlju svojom krvi, bilo kako i bilo zašto, svi su oni danas mrtvi, svi su oni pred licem Božjim i mi trebamo da se sjetimo svih njih. Kamo sreće da su bili slični o. Rafaelu. Tko je bio sličniji njemu taj je danas sretniji u vječnosti. Ali mi to sve ostavljamo Bož-joj mudrosti, Božjoj pravednosti koji je izrekao sud nad svim njima. Mi se danas sa najvećim pijetetom sjećamo, bez razlike njihovog uvjerenja ili vjere ili nevjere, svih njih, jer vjerujem da su svi ipak imali jedan ideal da brane svoj narod, da nešto dobra učine, da unaprijede pravednost, ravnopravnost među ljudima i narodima, pa zaslužuju danas našu pažnju, ali na vrhuncu ov-dje danas postavljamo o. Rafu Kalini-ća... Ja dijelim uvjerenje braće franje-vaca iz Sinja, koji su ga poznavali i oca Provincijala i svih drugih. Oslanjajući se na njihovo svjedočanstvo ja sam željan, ja želim, da moralne veličine o. fra Rafe postavimo pred svoje oči, kao svoj ideal, ne toliko mudrace i diploma-te, makar oni bili i svećenici, ne toliko sposobne ove i one, nego sve ponizne

i skromne ljude koji su živjeli za Boga, koji su uistinu živjeli a da se nisu isti-cali, ali su u svojem srcu duboko živjeli za ono zašto su morali živjeti, za svoj poziv, osjećajući svoj kategorički im-perativ svetosti. I zato danas čujem iz fra Rafina groba, koji ne postoji, jer je njegovo tijelo sažgano, čujem iz njego-va praha koji se pomiješao sa prahom naše mučeničke zemlje, čujemo poziv prema moralnom usavršavanju samo-ga sebe, čujem poziv na obraćanje Bogu i vječnosti, čujemo poziv da smo sinovi Božji, čujemo poziv da se ostavi-mo grijeha, da se obratimo sa grješnog života na život pravednosti, na još sve-tiji život i uvjerimo se da je prvotni poziv čovjeka poziv prema svetosti. Fra Rafo nam sigurno to poručuje iz onog svi-jeta, to je njegova ozbiljna opomena. Naučimo se razgovarati s mrtvima!"

Na svršetku svečani četrdeset godi-na obljetnice mučeničke smrti fra Rafe Kalinića nadbiskupu, biskupu, provin-cijalu i preko 70 svećenika uz velik broj vjernika zahvalnim riječima završio je upravitelj svetišta čudotvorne Gospe Sinjske fra Vladimir Tadić riječima: "...Nadamo se da će svijetli primjer i lik fra Rafe po svetoj Crkvi jednom pokazati svoje sjajne i velike plodove svetosti života i mučeništva, jer prema riječima našega Otkupitelja Otkupitelja Isusa Krista, da zrno treba pasti u zemlju i istrunuti, da bi donijelo plod, a fra Rafo je u vatri ljubavi prema Bogu i bližnje-mu za obranu otajstava vjere pao, iz-gorio i istrunio!"

Urednik

88

TAMJAN I SVIJEĆE

Misao na nebo i blaženstvo dušamiris tamjana, upaljene svijeće.Misao na svete, na klanjanje vječno,pogled na zemlju, na odar i cvijeće.

Mnogima nisam plamen svijeće bila,toliki odoše bez molitve moje,bila sam grč i očaj bez ciljazakopana živa u beznađe svoje.

O Bože, sad primi vapaje i uzdah,za duše što noćas, k tebi žude doći.Za duše kojima nitko svijeća nije,za one što kroz tunel smrti neće proći.

Dopusti da budem za one što trpesvijeća i pjesma, hvalospjev tebiza one što čiste se od gliba, zemlje,za one što molitvom privuć ćeš ih k sebi.

A jednom kad duši mojoj šapneš,kad svijeća se pali, a život moj minekleknite za me koja nisam znaladušama dragim svijetliti kroz tmine.

Vesela Dujmić

89

IZJAVE BISKUPA HRVATSKE O HAAŠKOJ PRESUDI

OVIH DANA PROŽIVLJAVAMO TEŠKE TRENUTKE ZBOG

NEPRAVDE

Nakon objavljivanja presude hrvat-skim generalima na Haaškom sudu više naših nadbiskupa i biskupa očito-valo se o toj presudi pred okupljenim vjernicima.

IZDAJA OD STRANE SVIJETAĐakovačko-osječki nadbiskup i metropolit mons. Marin Srakić

Nadbiskup se osvrnuo u đakovač-koj katedrali na Cvjetnicu i na aktual-ne događaje rekavši: "Čini nam se da je Isus gubitnik, ali on je svoj gubitak pretvorio u pobjedonosni dobitak za cijelo čovječanstvo. Mi u svom osob-nom, obiteljskom i nacionalnom životu doživljavamo trenutke gubitka, izdaje.

To smo doživjeli ovih dana - izdaja od strane svijeta, ali gubitak treba znati pretvoriti u dobitak." Okupljene vjer-nike nadbiskup je potaknuo riječima: "Iskoristimo ove dane Kristove muke i naše nacionalne muke kroz koju prola-zimo i pretvorimo ih u dobitak. Isusa ne zaustavlja ni Judina izdaja ni Petrova zataja, pogledao je jednoga i drugoga. Juda nije shvatio i prihvatio taj pogled i tragično je završio. Naprotiv, Petar je shvatio veličinu svoje bijede i apsurda svoga vladanja i još više shvatio je ve-ličinu Božje ljubavi i gorko zaplakao. To je trijumf božanske ljubavi Isusove".

"UZNEMIRENI SMO I NIJE NAM SVEJEDNO"

Nadbiskup mons. Želimir Puljić u Zadru

Povodom haške presude hrvatskim generalima, zadarski je nadbiskup Že-

90

limir Puljić, kao pastir kojoj pripada i general Ante Gotovina, na konferenciji za medije u subotu 16. travnja u Ordi-narijatu u Zadru objavio je izjavu koju je uputio vjernicima zadarske nadbi-skupije i javnosti.

"Pritisci iz europskih središnjica nisu od jučer. Razumljivo je stoga što je pokojni kardinal Franjo Kuharić govo-rio našim političarima neka se ni pred kim ne klanjaju i ne daju ucjenjivati - ni kreditima, ni obećanjima, ni ulaskom u EU. Sloboda se ne prodaje ni za kakvo blago, ostavili su nam stari Dubrovčani trajnu uspomenu u kamenu", upozorio je nadbiskup Puljić rekavši da je pre-suda hrvatskim generalima duboko potresla žitelje Hrvatske, osobito sa zadarskog područja. "Uznemireni smo i nije nam svejedno. Imajući u vidu što je general Gotovina značio opkoljenom i razaranom Zadru te njegovu ulogu u oslobodilačkoj akciji "Oluja" koja je Hrvatskoj donijela slobodu. Svi Hrva-ti, osobito stanovnici Zadra i okolice, s pravom generala Gotovinu nazivaju ratnim junakom, osloboditeljem i hero-jem. Isto onako kako su to činili ili čine i drugi narodi zbog oslobodilačkih ak-tivnosti svojih zemalja u Francuskoj, Rusiji, Češkoj ili Španjolskoj" rekao je nadbiskup Puljić istaknuvši da su mu brojni vjernici očitovali zabrinutost for-mulacijom haške optužnice. "Ne spada na vjerske službenike "izricati presude", "voditi kampanje" upletati se i udruži-vati u sindikalne i političke grupacije. Ali nije to zabranjeno, i to ovim putem činim, kao slobodnim građanima drža-ve koji su sa svojim vjernicima stvarali,

izreći svoju prosudbu i zauzeti određe-ne stavove koji se formiraju temeljem primljenih informacija. Jer, normalno je da svaki čovjek putem informacija stje-če dojmove, stvara mišljenje i zauzima stavove, kako gledam na sudište u Ha-agu, tako i na naše generale. I dobro je to dvoje razlikovati" poručio je nad-biskup. Čestitao je generalima na pri-mjerenom držanju za vrijeme izricanja presude. "Divimo se njihovoj spremno-sti da budu i ostanu heroji koji će, ako treba, i dalje trpjeti za našu slobodu. Izričemo iskrenu solidarnosti njihovim obiteljima, a njih i njihove suborce, koji su poput njih založili svoje živote za slobodu i neovisnost Republike Hrvat-ske, osobito poginule i stradale u Do-movinskom ratu, na bilo kojem bojištu, preporučujemo u naše molitve."

Nadbiskup Puljić je podsjetio da se očitovao i uz Dan ljudskih prava. 10. prosinca kad je stigla vijest o haaš-kom procesu protiv generala Gotovi-ne. Nadbiskup smatra da pred tolikim obratima kao građanin ove zemlje ne može ne razmišljati. Upozorava na paradoks suda i njegovih dvostrukih mjerila, "ono što se propisuje malima, ne vrijedi za velike." Nadbiskup, je na konferenciji za medije istaknuo kako je usprkos agresiji, u Hrvatskoj tada vla-dalo visoko povjerenje među ljudima, zajedništvo i suradnja, a solidarnost je bila okrunjena slobodom i nezavisno-šću, iako su se tome protivili svjetski političari i države. "Svi smo tome prido-nijeli, a najviše naši branitelji i generali. Mi svećenici utješnim riječima, sakra-mentima, karitativnom i duhovnom pot-

91

porom, bili smo također aktivni činitelji u stvaranju slobodne Hrvatske, te smo nama svojstvenim načinom dali časno svoj obol slobodi i demokraciji domovi-ne. I nije nama svejedno kako se ona sada razvija i usmjeruje u ovom porat-nom vremenu. Kako su napisali biskupi na Drugom vatikanskom koncilu. Nema ničeg ljudskog među našim vjernicima i sugrađanima što ne bi našlo odjeka i u srcima pastira. Jer, radost i nada, žalost i tjeskoba koji oni proživljavaju, ujedno je i naša briga i naša radost" rekao je nadbiskup Puljić potaknuvši svećenike, redovnike i redovnice da uz opće nakane crkvene nakane u moli-tvu vjernika uključe molitvu za domo-vinu, mir, za sve uznike i sve koji vode javne poslove u državi.

"Živimo u drugačijim okolnostima i novim problemima. Davno je apostol Pavao upozorio svog učenika Timoteja kako dolazi vrijeme kad ljudi neće pod-nositi zdrav nauk nego će nagomilava-ti učitelje kako im bude ušima godilo. Neka nam duh Božji pomogne prepo-znati njegove znakove. Ovo je prigoda našim državnim strukturama i sudstvu da ozbiljno pripreme daljini postupak. Konačno, tko je Haaški sud predložio nego Hrvatska? Ali nismo ga predložili da sudi nešto što nije za osudu, a to je opravdana i pravedna obrana. Može-mo graditi "babilonske kule", ali ako ne bude solidnih temelja, a to je duhovnost koja nas vraća našim korijenima, bojim se da će i ovo što, želimo ulaskom u Europu biti "kuća od karata" upozorio je mons Puljić zaključivši: "Osjećam kako nam je i sad potrebno, ne samo

hrabro svjedočiti i proročki govoriti, nego se još jače i usrdnije Bogu moliti. Jer, njemu je sve moguće. Kao biskup moram reći da je sloboda koju smo ostvarili bila plod naše zauzetosti, hra-brih vojnika branitelja, zauzetih gene-rala i političara: ali nadasve, bila je plod nečega što nadilazi naše snage. To je bio plod molitve koji zaista ne smijemo zaboraviti i moramo ga oživljavati."

NA OPTUŽENIČKOJ KLUPI ČITAVA HRVATSKA

Mons. Marin Barišić nadbiskup splitsko-makarski

"Ovo je danas žalosni petak za po-vijest, ali i za budućnost Hrvatske jer je danas u ovoj presudi na optuženičkoj klupi bila čitava Hrvatska. Ovaj je pe-tak najbliži Velikom petku, a nije ni to slučajno. Želio bih da nas ova poniža-vajuća presuda ne podijeli međusobno nego da je ponosno i zajedno izdržimo. Danas, stoga, želimo moliti za naše he-roje i domovinu, za one koji su osuđeni i osudom poniženi, za naše branitelje i njihove obitelji, za sve nas jer njihov križ

92

je i naš križ", kazao je splitsko-makar-ski nadbiskup mons. Marin Baršić na početku križnog puta grada Splita "Od Gospe do Gospe", u petak 15. travnja. "Danas smo tužni i žalosni, razočarani i ljuti. Želimo vjerovati u pravdu, ali že-limo da naša ljudska pravda bude što bliža nebeskoj pravdi. Želio bih da nas molitva ujedini pod križem osude i pat-nje, da pod križem posvjedočimo svoje dostojanstvo i ljubav prema domovini, da zahvalimo onima koji su žrtvovali i ugradili svoje živote u ovu domovinu. Želimo da nađu snagu u nevino osu-đenom Isusu Kristu i njegovu križnom putu, da ne klonu pod svojim i našim križem", kazao je nadbiskup nadodav-ši: "Molimo s vjerom i nadom da će istina pobijediti laž, život smrt, a ljubav sve oblike neljudskosti."

DANAS POSTOJE "JEDNAKIJI"Riječki nadbiskup i metropolit

mons. Ivan DevčićIstaknuo je riječki nadbiskup u pri-

godnoj pripovjedi na 7. Riječkom pla-ninarskom, križnom putu 16. travnja

da su ljudi stoljećima bili proganjani zbog vjeroispovijesti. "I danas u druš-tvu, zemljama i gradovima u kojima se propagira i hvali vjerska tolerancija, nje u praksi nema" podsjetivši nadbiskup da su Isusa osudili zbog vjerskih i po-litičkih razloga. "Isus je osuđen zbog nečijih privatnih interesa", naglasio je povukavši paralelu sa suvremenim društvom u kojemu se često pod krin-kom pravde kriju različiti oblici egoizma kojega smo bili svjedoci i ovih dana. "Pravda i jednakost svih, ono je što svi ističu, no istina je takva da posto-je "jednakiji". To su oni moćniji, oni koji drže kapitalizam, i to je slika današ-njeg društva!" Propovijed je zaključio porukom da je Gospodin jedini sudac i sudit će nam po našim djelima. "Isus je umro radi jedinstva i duhovnog oslo-bođenja naroda. On je umro da bismo se mi vratili u zemlju slobode. "

SVAKA ŽRTVA UGRAĐENA JE U NEKO DOBROPožeški biskup

mons. Antun ŠkvorčevićU Voćini je u subotu 16. travnja u

homiliji istaknuo biskup da se proces

93

u Haagu i njihov ishod može nekome učiniti sličnim onom u Jeruzalemu, i da neki suci kao da nisu željeli slijediti ar-gument činjenica, nego interesa po na-čelu "bolje je da jedan umre za narod". Istaknuo je da događaju u haaškoj sud-nici, gledan tek izvanjski u onom što je hrvatskim generalima dodijelila ljudska pravda, ne zahvaća svu dubinu stvar-nosti i konačne istine. Svaka žrtva, pa i ona povezana s nepravdom izrečenom i prihvaćenom presudom, ugrađena je u neko dobro, i očitovat će se jednom u pobjedi konačne istine kojoj je jamac Bog. Stoga je biskup, pozvao nazočne da povjere Bogu i njegovoj pravdi i lju-bavi osuđene generale i svoju domo-vinu, čija je žrtva ugrađena u hrvatsku slobodu i dostojanstvo.

PRESUDA JE JOŠ JEDAN KRIŽNI PUT

Biskup mons. Josip Mrzljak, varaždinski biskup

Nakon završetka križnog puta na Cvjetnicu u Lepoglavi podsjetio je va-raždinski biskup Josip Mrzljak u svom

kratkom nagovoru da križni put nije samo povijesni događaj, nego se, on kroz vjekove ponavlja do današnjega dana. Istaknuo je kako mnogi pojedin-ci, mnoge obitelji, a onda i cijeli narodi i danas proživljavaju svoje vlastite križ-ne putove. Također je podsjetio kako je hrvatski narod doživio jedan od naj-većih križnih putova u svojoj povijesti u mjesecima travnju, svibnju i lipnju 1945. godine kada su ubijene tisuće ljudi počevši od Bleiburga pa sve do naših krajeva. Dodao je da je i nedav-na presuda našim generalima također jedan križni put koji je pogodio našu domovinu. "Tako je i s našim životima. Mi prolazimo doduše kroz smrt, ali ne ostajemo u smrti nego ulazimo u vječni život zahvaljujući Isusovu uskrsnuću", poručio je biskup Mrzljak.

POLITIKA SE SLUŽI SUDSTVOMSisački biskup mons. Vlado Košić

Biskup Vlado Košić na Cvjetnicu u Hrastovici predvodio je misu te je uz ostalo rekao: "Želio sam danas biti s vama zbog postavljanja spomenika Vi-

94

limu Cecelji, da s vama podijelim uspo-menu, ali nadu koju Božji ljudi donose u ovaj svijet slijedeći upravo Isusa koji se za nas žrtvovao, koji je za nas umro, trpio, bio mučen, pokopan, ali treći dan uskrsnuo. To je ono što može dati nadu i snagu našemu narodu i svima nama koji proživljavamo ovih dana teške tre-nutke zbog nepravde koja se čini nad našim generalima i nad prosudbom o tome je li to bio obrambeni rat, jesmo li mi nekoga progonili ili je netko pro-gonio nas.

Tu smo danas u Hrastovici gdje ove crkve nije bilo jer su je srušili i na-pravili put preko oltara. Tko je tu koga prognao, tko je tu komu zlo činio? Tko je započeo nasilje? Zar to nama treba netko govoriti? Zar smo mi slijepci? Ili nas doista prave ludima?" upitao se biskup Košić te dodao: "Od Poncija Pilata pa do ovih Oriea i takvih sličnih sudaca, nikada nije bilo da se nije poli-tika služila sudstvom. Pilat je bio civilni zapovjednik Palestine, dakle upravitelj i namjesnik rimskog cara u tom dijelu rimskog Carstva, ali je bio i vrhovni su-dac. Dakle, to je isto. Govorilo se za Turaka: "Kadija te tuži, kadija te sudi". To je tako, otada do dana današnjega, pa pogledajte i moderne procese, zar se upravo politika ne miješa: koga tre-ba progoniti, a koga ne treba. Koliko smo puta i mi biskupi, već dizali glas: Kako je to moguće da se progone naši branitelji iz Domovinskog rata, a od onih koji su napravili najveći pokolj nad hrvatskim narodom još uvijek nitko nije progonjen!? Vidite kako se politika mi-ješa, jednostavno montira procese, tu

nema pravde i pravosuđe nikada nije bilo neovisno od Poncija Pilata pa do dana današnjega" kazao je biskup Vla-do.

KRIK, VAPAJ I ŠAPAT: BOŽE, ZAŠTO

Šibenski biskup mons. Ante IvasU homiliji misnog slavlja na Cvjetni-

cu u katedrali sv. Jakova biskup je po-vukao paralelu između Kristove osude i haaške presude hrvatskim generalima. "Isus Krist bio je ustrajan u izvršavanju volje Očeve da daruje i položi svoj život za sve ljude. I onda kad se krvavo zno-jio pod maslinama, i kad je primio iz-dajnički Judin poljubac, kad ga je Juda prokazao, "locirao i identificirao", kad je bio svezan i "transferiran", odveden u zatvor u Jeruzalem i predan na milost i nemilost suda i sudaca. Isus je ostao postojano na Očevoj strani. I kad je bio ispitivan, i kad su mnogi lažni i kupljeni svjedoci svjedočili a njegovi ga ostavi-li, zaboravili su, neki ga se i odrekli i zatajili ga od straha pred običnim sluš-kinjama i vratarima svjetskih moćnika"

95

rekao je biskup Ivas. Potom je istaknuo da evanđelje Cvjetnice govori kako se pred tom nepravednom osudom, pred tim uprljanim licima izdajica, lažnih i za-štićenih svjedoka i tajnih iskaza, pred tom zloćom ljudske nepravde zgrozilo nebo i zemlja. "Prekjučer je nastala tama po zemlji našoj Hrvatskoj. I po-tresla se sva zemlja naša, čuo se krik, vapaj i šapat: "Bože, zašto?" Pozvao je vjernike da se pridruže Kristu koji otvara sve pećine i grobove, naročito one u ljudskim srcima, ma kako veli-kim i strašnim pečatima ljudskim bili zapečaćeni i kako god ih čuvala zloba ili strah ljudski.

Glas koncila, 24. IV. 2011., broj 17

NEPRAVDE NAS TREBAJU OJAČATI

Mons. Mile Bogović, gospićko-senjski biskup

Na prosvjednom skupu povodom haaške presude na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u subotu 16. travnja sudje-lovao je gospićko-senjski biskup mons Mile Bogović.

Tom je prilikom rekao: "Draga braćo i sestre, dragi branitelji, dragi hrvatski puče!

Nisam smio sebi dopustiti da ne bu-dem danas ovdje s vama jer bi inače netko mogao pomisliti da me ne poga-đa nepravedna presuda našim gene-ralima, da ne vidim kako se sudi našoj državi i našem narodu. Strah me je šu-tjeti kada treba govoriti.

"Žao mi je naroda jer je poput ovaca bez pastira!" ponavljam Isusove riječi.

Nemojte misliti da u ovoj stvari drugi misle drukčije od mene. Ako nisu ov-dje, to je zbog njihovih obveza ili zato što su obazriviji od mene i ne vole da ih se stavlja u nepredvidljive političke okvire. I oni osjećaju bilo svoga naroda i uza nj stoje.

Očito je da su se europski vlasto-dršci poveli za tzv. Blajburškom anti-hrvatskom koalicijom po kojoj je svaka hrvatska država crimen (zločin), dapa-če Magnum crimen, kako je to formuli-rao mason Viktor Novak. Po tom stavu treba kazniti svakoga koji se opredije-lio za hrvatsku državu, a pogotovo koji se za nju borio. Stepinac je bio suđen najviše za to što se pri koncu rata opre-dijelio za samostalnu hrvatsku državu (ne za NDH!).

O ugrožavanju hrvatske države pre-ko Haaškog sudišta pred nekoliko dana progovorila je "Iustitia et pax", Komisija Hrvatske biskupske konferencije. Neki rekoše da je ta izjava zakasnila za de-set godina. No valja podsjetiti da je već 2000. godine, kada su se dolaskom koalicijske vlade pojavile tendencije opasne za hrvatsku državu. Hrvatska

96

biskupska konferencija sa svoga za-sjedanja u Poreču 21. rujna iste go-dine je poručila: "Hrvatski se narod plebiscitarno opredilio za samostalnu hrvatsku državu, a to je tijekom Domo-vinskoga rata uz velike žrtve ostvario zahvaljujući Bogu i svima onima koji su pridonijeli da je stvorena država u kojoj su svim njezinim građanima ustavom zajamčena temeljna ljudska prava, do-stojanstvo svakoga čovjeka, socijalna sigurnost, sloboda, demokratska prava i mir. Pozivamo sve političke subjekte da ne poduzimaju ništa što bi ugrozilo državu, što bi bilo protivno zajamče-nim vrijednostima i što bi imalo prizvuk omalovažavanja žrtava podnesenih za domovinu."

Još izričitija bila je izjava komisije "Iustitia et pax" iduće godine (27. srp-nja 2001). Tu se, među ostalim kaže: "Pored krize odnosa prema među-narodnim čimbenicima, postala je još opasnija kriza odnosa unutar same države, do te mjere da se može govo-riti o dvije Hrvatske, odnosno na dva suprotstavljena pogleda na jednu te istu stvarnost, o lomu unutar hrvatsko-ga nacionalnog bića. Za izlazak iz te dvostruke krize potrebno je na među-narodnoj razini izboriti jasnu pregova-račku poziciju. Ponajprije tako što će svatko tko smatra da ima pravo upletati se u stvari hrvatske države jasno defi-nirati svoj stav prema njezinoj prošlosti i prema njezinoj budućnosti. Nismo da-kle šutjeli kada je trebalo govoriti, kada su se naši političari klanjalo haaškim činovnicima.

Dakako, jedna i druga izjava bile su

žestoko napadnute od službene politi-ke njezinih medija.

Slušao sam i čitao u nekim našim medijima prijašnjih dana kako će nam Haški sud reći istinu o onome što se dogodilo u vrijeme Domovinskog rata. Kakva iluzorna očekivanja! Kao da je u Haagu novi Sinaj s kojeg ćemo primiti vječnu istinu.

Haaško sudište i ovom presudom nije pokazalo kako se istini služi, nego kako se ona podjamljuje političkim in-teresima. Tu je izvorište i drastičnih ka-zna našim generalima.

Nadamo se da će svjetska javnost sada bolje uočiti neodrživost ovakva stava prema hrvatskoj državi! I hrvat-skom narodu. Možda će nakon ovakve presude neki baciti srebrnjake koje su dobili za izdaju. U ovo korizmeno vrije-me pred Veliki tjedan, prizovimo u pa-met što su radili Herod, Pilat, farizeji i Juda. Taj rod nije izumro. Sjede oni na visokim svjetskim stolicama i vrebaju svojoj bahatosti na malene i nemoćne. Nažalost, do ovakve presude među-narodnog suda ne bi moglo doći bez mnogovrsne pomoći koja je stizala iz Hrvatske.

Ovaj svijet ima svoje grješne struk-ture koje tako i funkcioniraju. Nije do-voljno da si pravedan pa da te zahvati nepravda. Živimo u svijetu kojem se događaju i ovakve nepravde. One nas ne smiju slomiti, nego nas trebaju oja-čati kako je to bilo mnogo puta u našoj prošlosti.

Nije li Ivan Pavao II. rekao Hrvatima da su narod nade jer se znaju dosto-janstveno nositi s nepravdama ovoga

97

svijeta? Pokazat ćemo to i ovaj put! Zahvaljujemo Bogu što su naši haški osuđeni tome dorasli. Molimo se da im Gospodin dade snagu nositi se s ovom nepravednom presudom da svoj križ

nose za sebe i za svoj narod. Ali ovaj narod traži da i oni osjete kako ona dr-žava za koju su toliko puta izložili svoje živote bude čvršće iza njih nego je to bilo dosada. Podržimo ih svojim mo-

litvama i u ovo vrijeme kada se spo-minjemo nepravedne osude Kristove i njegova križnog puta prema Kalvariji, ali i prema Uskrsu. Neka kroz gustu maglu svjetske nepravde proplašene

na "žalosni petak" probiju svijetle trake uskrsnog jutra.

Smiluj se, Gospodine, ovome naro-du jer ga silnici gaze i tlače! Neka se vrši tvoja sveta volja."

Prijenos tijela Kristova, Raphael

Glas koncila, 1. svibnja 2011., broj 18

98

MONS. ANTE JURIĆ, NADBISKUP SPLITSKO-MAKARSKI I FRA RAFO

Poznato mi je kako je don Ante Ju-rić prije nego je postao nadbiskup split-sko-makarski razgovarao o fra Rafi s fra Franom Carevim kad je bio župnik u Makarskoj, o njegovom kreposnom životu i mučeničkoj smrti. Pričao mi je fra Frano Carev kakvog je don Ante bio mišljenja da se otvori postupak i traži proglašenje blaženim fra Rafe.

Kad je don Ante postao nadbisku-pom, onda je bio još više gorljiv za otvaranjem postupka za proglašenje blaženim Fra Rafe Kalinića. U svojim propovijedima po župama često je naglašavao fra Rafin krepostan život preporučivao vjernicima. Franjevce je poticao da otvore postupak za njegov krepostan život i mučeničku smrt. Kad sam s njim putovao u autu molili smo krunicu Bl. Dj. Marije s posebnom mo-lbom fra Rafi za dobro Crkve i hrvat-skog naroda.

Godine 1990., 27. kolovoza napisao je: "Često se čuje riječ u našem naro-du: Svi su nas ubijali. Ubijali su nas dok smo branili rodnu grudu a ne napadali drugog vani svoje domovine. Stoga su vrijedni divljenja svi koji padoše u obra-ni drage nam domovine. Među onima koji padoše ima ih koji padoše a da se nisu branili. Padoše zato, što su vjerni svojoj službi, željeli pomoći bližnjima da postignu sreću vječne domovine. Stotine i stotine, četiristotine padoše njih pastira duša u hrvatskom narodu. Jedan od izrazitih primjera onih koji padoše kao jaganjci bio je o. fra Rafo Kalinić. Bližnji u velikoj potrebi, ranje-nik koji traži svećenika bio mu je važ-niji negoli vlastiti život. Zbilja, vrhunac ljubavi, dati život za spas bližnjega. U vremenu kad je ohladila ljubav potreb-no je isticati ovakve heroje ljubavi. U vremenu kad se gubi cijena duhovnog života i duše potrebno je naglasiti ovaj divni primjer gdje se spas duše bližnje-ga više cijeni od svog vlastitog života. U vremenu nedostatka revnih duhov-nih pastira potrebno je istaknuti lik ova-kvog pastira koji život daje za ovce. Svima nama duhovnim pastirima neka ovaj lik svećenika-mučenika bude po-ticaj na što nesebičnije služenje duša-ma a mladima nadahnuće i poziv da se ne boje život posvetiti uzvišenim ideali-ma za koje je o. fra Rafael živio i mladi

99

100

život položio. Dok molimo i radimo za njegovu kanonizaciju mislim da mu se možemo moliti za zagovor, za sebe i cijelu domovinu.

Dragi o. fra Rafael se priključio ti-sućama pravih mučenika iz hrvatskog naroda. Molimo ih sve skupa: Sveti hr-vatski mučenici, molite za nas!"

+ Ante Jurić nadbiskup

Mons Ante Jurić kad je u Prugovu 9. - 25. IX 1990. bila Komemoracija, a 16.- 23. IX Duhovna obnova u povodu smrti fra Rafe Kalinića i ostalih žrtava rata 23. IX u 10.30 sati bila je Procesi-ja sa likom fra Rafe Kalinića, zatim sv. misa koju je predvodio msgr nadbiskup Ante Jurić uz sudjelovanje uprave Pro-vincije, Svetišta Gospe Sinjske, Gospe od Zdravlja i prugovačkih svećenika.

Kad je bio provincijal dr. fra Jure Br-kan 1997. mene je predložio da otvo-rim biskupski postupak za proglaše-nje slugom Božjim fra Rafe Kalinića. Nakon što sam nadbiskupu predao pismenu molbu rado je prihvatio prijed-

log. Poslao je k meni preč. don Jozu dr. Delića da pregleda svjedočanstva o fra Rafinom kreposnom i mučeničkom životu. Preč. don Jozo dr. Delić došao mi je u ured i pregledavao Svjedočan-stva oko dva sata. Nakon toga nadbi-skupu je dao izvješće da su svjedočan-stva ispravna i da ih ima dovoljno da se može otvoriti biskupski postupak. Pristankom prezbioterijalnog vijeća nadbiskup je otvorio postupak. Mene je imenovao da zastupam Provinciju. Dalje je postupak prekinut, a provinci-jal se obratio generalnom postulatoru p. Luca De Rosa.

U susretu s nadbiskupom Jurićem bio sam pitan što je s fra Rafom. Jed-nako tako pitao me i prečasni don Jozo dr. Delić kao i preč don Ivan dr. Čube-lić. Na susretu s prečasnim Čubelićem kod sestara Milosrđa (Anćela) prigo-dom polaganja svečanih zavjeta peto-rice njihovih pripravnica, rekao je pred zadarskim nadbiskupom d. Želimirom Puljićem fra Rafo mora biti čim prije proglašen blaženim.

Bezina

101

U TE SE UZDAM, GOSPODINE

Časne sestre klarise svjesne su da je apostolat, kako kaže sv. Frano, i njihov poziv. Stoga su one neumorne klanjateljice i praktični apostoli riječju

i djelom. Čvrsto sjedinjene sa svojim Bogom apostalat obavljaju u duhov-nom predanju, molitvi i neumornom radu, tihim svjedočenjem i plodono-snim samoprijegorom. Slijedeći primjer serafskih svetaca Frane i Klare, trajno su, u okviru svojih mogućnosti u apo-stolskoj službi. Mole i rade za Crkvu, a svoj grad i narod uzdižu duhovno, kul-turno i karitativno.

Tu je zajednicu, iako preko dvjesto kilometara daleko od njezina rodnog mjesta Lovran, Primorske Goranske županije, pronašla mlada djevojka Vesna Brumnjak. U vanjskom svijetu materijalna dobra, mladenački dani, zamišljanje obiteljskog života, društve-ni položaj nisu je zadovoljavali. Njezina je duša tražila trajni mir. Poznate su joj bile crkvene organizacije, redovi za-tvorenog tipa, redovi s djelovanjem s vanjskim svijetom. Vidila je da ni kod njih neće moći naći potpuno smirenje. Nakon što je saznala za duhovni život sestara klarisa osjetila je u sebi poziv da bi tu mogla naći mir.

Dolazi u Split u samostan sestara klarisa u zreloj djevojačkoj dobi i sestre je srdačno primaju u svoju sestrinsku zajednicu. Sva sretna priključila se na-činu samostanskog života. Nakon pro-vedene kandidature, položenih jedno-stavnih (privremenih) zavjeta, uzevši ime S. M. Anđela od Presv. Euharistije, opatica Suzana izjavila je da ima sve

S. Marija Anđela

102

uvjete da pristupi svečanim zavjetima. Kad je s. M. Anđela od Presvete Euha-ristije čula za tu vijest, osjetila je u duši najveću radost, najsretniji trenutak.

Na utanačeni dan 3. listopada 2010. za polaganje svečanih zavjeta samo-

stanska crkva Sv. Klare bila je okićena svježim cvijećem i ispunjena vjernici-ma. Došlo je desetak svećenika iz Spli-ta i okolice, te župnik iz njezinog rod-

nog mjesta Lovrana vlč. Matija Rašpi-ca. Mons Marin Barišić nadbiskup splitsko-makarski imao je obaviti obred polaganja svečanih zavjeta. Svečano slavlje započelo je sv. misom koju je predvodio isti nadbiskup, a sestre su u koru pjevanjem uzveličavale slavlje. Nakon nadbiskupove propovijedi, u kojoj je istakao predanje s. M. Anđele od Presvete Euharistije Bogu, započeo je obred polaganje zavjeta. Vjernici su sa zanimanjem pratili ganutljive riječi i čine s. M Anđele od Presv. Euharistije koja se smireno i svjesno predaje Bogu obećavajući mu da će zavjetima biti vjerna do smrti. Vjernici su posebno sa zanimanjem pratile njezino prostiranje na tlo koje simbolično označuje potpu-no predanje Bogu. Zazivi Bogu iz Li-tanija svih svetih, Presvetom Trojstvu, Presv. Dj. Mariji, svecima i sveticama, iza svakog zaziva svećenici su i vjer-nici molili za nju sa zazivom moli za nju. Ležeći S. Marija Anđela od Pre-svete Euharistije pomnjivo ih je pratila i svečano rekla: Tvoja sam Gospodine, u Tebe se uzdam!

Nakon glavnog i svečanog obreda nastavila se je sv. misa, a onda pri svr-šetku sv. mise, sv. pričest. S. Marija Anđela od Presvete Euharistije prima Krista moleći ga da je jača u njezinim obećanjima.

Vjernici su bili sretni što su vidjeli mladu djevojku kako se Bogu predaje. Prilaze k njoj i čestitaju joj na uzviše-nom činu.

Nakon svečanog slavlja u crkvi slije-dila je tjelesna okrepa u dvorani sesta-ra. Raspoloženje je bilo obostrano.

S. Marija Antonela, prostrta po poduSv. Marijo, moli za nju...Sv. Klaro, moli za nju...

moli za nju, moli za nju...

103

Neka čin s. Marije Anđele od Pre-svete Euharistije potakne i još neku djevojku da pristupi zajedničkom se-strinskom životu.

Gosti su se razišli, a s. Marija An-đela od Presvete Euharistije ostala je u samostanskim prostorijama sa se-strama da ostvaruje svoje obećanje Bogu: proživljavati redovničku duhov-nost, provoditi Klarinu klauzuru (koja se osniva na posebnom odricanju), samostansku zatvorenost, siromaštvo, kontemplaciju, predanje Bogu i osobno posvećenje. Sve je to prvotni cilj pozi-va i zalog plodonosne baštine s. Marije Anđele od Presvete Euharistije.

Meri

S. Marija Anđela

104

FRA RAFO U ŽUPNOJ CRKVI U CAVTATU

Vjerojatno je fra Rafo dolazio u Du-brovnik. Tamo je na ulazu u Grad veliki franjevački samostan, a Dubrovnik je biser Jadrana. Poznat je u svijetu više od Zagreba, Splita, Rijeke i Osijeka ili čak i naše domovine. Oduvijek je Du-brovnik bio privlačan. Mogao si vidjeti školsku djecu i mladež kako dolaze na izlet u Dubrovnik, a stariji na razgleda-nje i odmor. U jednoj takvoj grupi bio je i fra Rafo. Danas je to drugačije. Da-nas znade biti i po deset tisuća turista u jednom danu u Gradu pa je na vra-tima od Pila i Ploča poseban režim za ulazak i izlazak iz Grada, kad dođu oni veliki brodovi Kruzeri, koji su kao veliki hoteli ili gradići.

- Korijeni su Dubrovnika i Dubro-vačke Biskupije u Cavtatu. Naime, u Rimsko doba tri su grada na jugu Dal-macije bila znamenita: Salona, Naro-na i Epidaurum (danas Cavtat). Ti su gradovi bili glavni administrativni i lučki gradovi u tom dijelu Dalmacije. Danas su ti gradovi samo arheologija. Epidau-rum je i u tom pogledu najlošije prošao. Avari ga i Slaveni razoriše do temelja. Ni kamen na kamenu ne osta. Stanov-nici koji su preživjeli pobjegoše prema Zapadu na puste hridi ispod Srđa i tako osnovaše Dubrovnik. Epidaurum je bio i biskupijsko sjedište, pa se i biskupij-sko sjedište preseli gdje i stanovnici, pod Srđ.

- A danas?- Mnogi prvi bit će posljednji, i po-

sljednji prvi. (Mt. 19, 30). - Ivan Gundulić "Osman".

Tko bi gori, eto je doli,a tko doli gori ustaje.

Sad vrh sablje kruna visi,sad vrh krune sablja pada.sad na carstvo rob se uzvisi,a tko car bi, rob je sada.

Da je fra Rafo bio u Cavtatu, čisto sumnjam iako i tamo ima lijepi franje-vački samostan koji je proslavio već 500 godina, a sam je Cavtat pun zna-menitosti: Meštrovićev mauzolej, hoteli Croatia, Cavtat, Albatros, Epidaurus.

Glasoviti Cavtaćani: Baldo Bogišić, pravnik, Vlaho Bukovac, slikar, Frano Supilo, političar, Tino Pattiera, operni pjevač.

Eto, u taj sam milje htio dovesti hr-vatske duhovne velikane jer je Cavtat hrvatski i katolički gradić. O tome sam svemu razmišljao i odlučio se za jedan poliptih na kojem će biti hrvatski sveci, blaženici i sluge Božje. Svakako, nisam mogao sve te velikane strpati na taj po-liptih, pa sam birao one koji su glaso-vitiji u Cavtatu ili o kojima sam nešto više znao ili su više bili znameniti. Tako je došao i fra Rafo Kalinić u Cavtat. Je-dan dio poliptiha prikazuje nekoliko si-

105

Fra Rafo u poliptihu u župnoj crkvi u Cavtatu

106

lueta (znani i neznani duhovni velikani) koji idu prema Crkvi (prikazan zvonik župne crkve u Cavtatu) a tih je u hrvat-skom narodu jako puno u svim vreme-nima i prijašnjim i današnjim.

Nisam bio sretan izborom umjetnika koji će to najbolje prikazati, ali sam bio sretan jer sam hrvatske duhovne veli-kane okupio u Cavtatu i stavio pred oči Cavtaćana da im budu uzori i zaštitni-ci.

Bože moj, koliko i dan danas ima ve-likana koji žive tu pored nas a mi toga nismo svjesni, a to su budući sveci.

Sve što je materijalno nestaje, stari i propada a duhovno ostaje. Htio sam nešto trajno imati u Cavtatu, a to su du-hovni velikani našeg naroda.

Poliptih je velik 2,5 x 3,75 metra. Podijelio sam ga na tri jednaka dijela. U prvom su dijelu proglašeni hrvatski sveci, na drugom hrvatski blaženi-ci; tu sam stavio i fra Antu Antića, jer samo što nije proglašen blaženim, a na trećem dijelu koji je podijeljen po pola su sluge Božje i ostali kandidati za oltar. Fra Rafo Kalinić je u društvu Pe-tra Barbarića, nadbiskupa Josipa Štad-lera, biskupa Josipa Langa i Miroslava Bulešića. Druga polovica ove trećine su siluete "svetaca" koji idu prema ol-taru. Sa strane sam napravio legendu ovog poliptiha, pa sam napisao tko je na slici, te njegov status s godinom ro-đenja i godinom rođenja za nebo.

Don Mirko Maslać

107

"TAJNA GILIĆA JAME"

U vrijeme Drugoga svjetskog rata partizani su gotovo po svim mjestima Hrvatske ubijali nevine i pravedne lju-de i bacali ih uglavnom u jame gdje se ni do danas, uza sva istraživanja, ne može otkriti koje su to jame. Jedna

od tih jama je i jama nazvana Giliće-va jama na mosećkom brdu Movran u kojoj su otkrili speleolozi da se u njoj nalazi najmanje četiri kostura. Našli su i neaktiviranu ručnu bombu (lijevo).

Slobodna Dalmacija, 2. X. 2009.Tajana Gilića jame

108

PARTIZANI SU 1944. U BRŠTANOVU (SPLIT) UBILI NAJMANJE DVADESET CIVILA

Partizani "Mosećke leteće čete" ubili su 1944. u Brštanovu najmanje 20 civi-la i pokopali ih na nekoliko mjesta, bilo je ljudi iz Unešića, Dicma, Primorskog Doca, a jednoga, Ivana Cvrlju potko-

vali su konjskim kopitama, tirali ga da ide na sve četiri, a onda ubili - kazuje to 76-godišnji Marko Šolić, pokojnog Ante, nedaleko od Brštanova, kod Kli-sa, točnije u zaselku Šolići.

Punih 67 godina nakon stravičnih zbivanja obavljena je ekshumacija, a otkriveno je jučer (13. travnja 2011.) najmanje sedam kostura. Tako je na-kon mnogo godina zataškavanja, do-

šao red da se istraži još jedan zločin iz Drugoga svjetskog rata. U splitskom Općinskom sudu su ovi zločini dobili svoj broj i spis, a na kraju je obavljena ekshumacija na kojoj su bili istražni su-

Stanko Grbavac, istražni sudac

109

dac Stanko Grbavac, patolog Antonio Alujević, te policija.

Saslušano sedam svjedoka

Već smo saslušali šestero svjedoka koji su nam mnogo pomogli, a još više ćemo znati kada izvadimo kosti, barem donekle znamo koliko je ljudi stradalo, kaže Stanko Grbavac.

Na nekadašnjem stratištu na predje-lu Ogradica, više od šest desetljeća od stravičnih događanja, nikada više nije narasla trava, a otkopana zemlja dala je prve znake da u priči Marka Šolića ima istine.

Imamo najmanje sedam kostura, pa za sada možemo reći da su u zemlji

više od 50 godina. Više ćemo znati na-kon što obavimo cijeli posao - kratko kaže dr. Antonio Alujević u pauzi tije-kom cjelokupne ekshumacije.

Među onima koji su strpljivo prati-li kako se iz zemlje izvlači svaka, pa i najmanja kost je i 76 godišnji Marko Šolić, u to vrijeme imao je devet godi-na, no iako je bio dijete, nekih se doga-đaja jako dobro sjeća.

"Ja san bija dite, ali kako se neću sićat da je partizanima tu bija štab, jer su ga preselili iz Splita, te zatvor "poja-ta" tamo su dovodili ljude posli ih ubili. Znam za par mista na ovom području u našim Šolićima, evo tu su van Duge njive, tu su ljudi ubijani. A tu baš u Ogra-dici metkom u čelo ubijeno je i više od

Dr. Antonio Alujević, patolog

110

deset ljudi" prepričava svoja stravična sjećanja Marko Šolić.

Što ćete to sada kopat, tribalo je to napraviti prije 20 godina kada su zlo-činci bili živi, sada nam je svejedno - u prolazu dobacuje Ante Šolić.

Za razliku od njega, Mijo Žižić u sve-mu vidi smisao.

Neka se sve zna, vrime je došlo. Ja san u ovom ratu bija pet i po godina

i znam šta je rat, ali ode su u našem zaseoku stradali nedužni civili. Šteta je šta više nema onih koji su ubijali. A zato mi danas plaćamo račun ka hrvat-ski narod i čekamo šta će biti s našim generalima u Haagu, iskreno će Žižić.

Policajac Mladen nada se da će naći kosti pradida Jure

Da se sudbina doista zna poigrati s čovjekom, potvrđuje Mladen Zekić, policajac kojega je na stratište dove-la dužnost. No, nije ovo zadatak kao svaki drugi, kaže nam Mladen: "Pret-postavljam da su tu kosti moga pradida Jure Dujmovića, ako ga tu pronađemo,

stvarno ćemo biti sritni svi u obitelji" govori nam Mladen. Pred istražnim su-cem, policijom i patologom još je dosta posla, dio stratišta je ekshumiran, dio će uslijediti, a tada će se tek krenuti utvrđivanjem idenditeta žrtava, kako bi se zatvorila još jedna dugo skrivana tužna priča iz Drugoga svjetskog rata.

Marko Šolić na prostoru ekshumacije u zaseoku Šolić

Ojdana Hokarević, Slobodna Dalmacija, 13. IV. 2011.

111

FRA RAFO JE ŽIV

Fra Rafo je s vanjskim i nutarnjim oznakama pravi fratar. Ne strši ni u čemu. Skladan u duši i tijelu. Iz njega ne izbija nikakva divlja mladica. Sve radi po Božjim odredbama. Među lju-dima je obično malo biće, a izrastao je u veliko stablo koje je donijelo obilno ploda.

Ivanova trublja nije bila snažna. Gu-bila se je u pustinji. Ali je naviještala dolazak Onoga koji će vladati cijelom kuglom zemaljskom. Prijetila mu je grčka filozofija pred kojom je bilo sve neuko, prosto. Ni bahata rimska kopi-ta, koja se je silom razgranala u naj-veće kraljevstvo, nije ga mogla ome-sti. Fra Rafo je pripadao Božjoj snazi. Pridržavao se je njegovih odredaba. Sijao je riječi Božje koje je plodilo po čitavom svijetu. (Mat 24, 14). Možda je ljudima izgledalo ludo, ali za Boga bilo je pametno. (I Kor. 1, 25). Sudbinom ljudi ravnao je onaj koji je ovijao brdo Sinaj u oblake, tresao brdima, stišavao oluju, lomio kamenje kada je umirao. Gamalijel, učitelj Zakona, ustvrdio je da ljudski pothvati, osobito ako im se stavljaju zapreke, propadnu po sebi. "Ako je od ljudi propast će, ako li je od Boga, nećete ga moći uništiti." (Dj. ap. 6, 39).

Fra Rafo u svojim propovijedima naglašava da je Kristova riječ zalivena krvlju Bogočovjeka iz koje niču nova kraljevstva, a koju neće nitko na svije-tu uništiti. Kada su Napoleonu govorili,

da pokuša uništiti kraljevstvo Kristove Božje, on je mudro i jednostavno od-govorio: "Ja se nemam namjere popeti na Kalvariju." Ako se sve stvari pla-ćaju krvlju, onda je krv Bogočovjeka bila najdragocjeniji danak tom velikom pothvatu. U toj krvi stoji jamstvo da će čovjek primiti nagradu i da nema one sile na svijetu koju će je uništiti. Uvijek postoji, čvrsto stoji kao ogromna hrid. Nimalo istrošena, uvijek nova.

Fra Rafo je bio svjestan da je po-zvan da riječju, perom i djelom širi Ri-ječ Kristovu. Sebe je smatrao pozva-nim apostolom da propovijeda riječju, primjerom, djelom, molitvom i žrtvom. To je izvršavao i ojačavao duhovni ži-vot. Nije stario, uvijek iz njega izbija mladost. Podržavaju ga riječima Kri-stovim koje su vječno mlade. Ništa nije teško sudjelovati s Božjim snagama jer ih Krist podržava. S Kristom se može sve. (Filip. 4 ,13).

Duh Sveti fra Rafi je davao snagu da svijetli, upućuje na dobro, jača i hrani, da dobiva kapital znanja, sve-tosti i zasluga. Riznica mu se dobrih djela povećavala. Nema nikoga tko bi se mogao suprotstaviti Duhu Svetom. Neki su pokušali, ali uzalud. Voltaire je 1758. rekao da će za dvadeset godina obračunati s djelom Galilejca. Nakon dvadeset godina umirao je i zvao sve-ćenika. Nije mogao osjetiti mir duše. I umro je u mukama, ostavljen od Boga i od ljudi.

112

Poslije fra Rafinih križeva zablistala je njegova duša. Fra Rafo je znao da su katakombe utočište progonjenima, kolijevka novim naraštajima. Stoga je odbacio pospanost i neodređenost. Budućnost je nalazio u vjernosti Bogu jer "gdje je Petar, tamo je Bog, a gdje je Bog, tamo je život vječni" (Ambroz IV.)

Znao je dobro o kralju koji je imao slugu koji je morao svako jutro doći kralju i prišapnuti mu: "Čovjek si". Kada bi kralj morao ići van kuće, u posjete, sluga bi mu morao tri puta viknuti: "Fili-pe, čovjek si!" To mu je bio upozorenje da postupa kao čovjek. Fra Rafi nije trebalo upozorenje, šaptati mu: "Fra Rafo, svećenik si." Bio je svjestan da

je svoj život započeo s Kristom, preko sv. euharistije s njim se suživio. Bio je čvrsto uvjeren u Božju nazočnost koja ga je učinila da nikada ne učini bilo koji grijeh. I nije mu nikada dopuštao da zađe u njegovu dušu. Tako mu se nije-dan grijeh nije mogao približiti. Ukoliko bi pokušao izgorio je jer ga je fra Rafi-na ljubav prema Kristu uništavala. On je Kristovo dijete i Krist ne dopušta da mu se bilo tko približi.

Fra Rafo se je prepoznavao po ra-zumu i kreposnoj privrženosti Kristu. Kad bi ga tijelo pokušalo zarobiti ni-skim prohtjevima, sjetio bi se da mora prvenstveno raditi po razumu. Ako bi ga zlo htjelo odvesti s puta dobra, bila mu je volja jaka kao poluga, puna kreposti i to nije dopuštala. I kad bi ga niski osjećaji htjeli zaprljati, nisu mogli jer mu je srce pripadalo samo bezgra-ničnom dobru, Bogu.

Fra Rafo je bio spreman u svom ži-votu da svakog trenutka pođe k Bogu. Pretpostavljao je da bi mogao poći i na muke kako je toliko puta govorio kad je spominjao ubijene svećenike. Stoga je često naglašavao budimo spremni na najveće muke. Pa, iako nas predadu na muke, smatrat će nas kao predmet mržnje. Krist je kazao zbog čega: "Po-radi imena moga." (Mat 10, 22, 24, 9).

Fra Rafo je znao da su ljudi navikli živjeti pospano. Upozorava ih da budu gospodari nad tijelom, da napreduju u kreposti, da žive u Bogu, da budu spre-mni za žrtve, da na leđima nose križ, da slijede Krista na Golgotu. Moraju biti djeca Božja, fotografija Kristova.

Gospa veliča (detalj), Sandro Boticelli

113

Fra Rafo je pitao sebe je li živi kao čovjek, kao kršćanin, kao prijatelj Bož-ji. Znao je da je u milosti, a ona je glav-ni izvor dobrih djela, mjerilo nagrade. "Bog dijeli milost kako hoće i kome hoće" (I. Kor 12, 11). Glavna se zaslu-ga mjeri prema milosti Božjoj (I Kor 1,

31). Poslije najvećih djela treba reći "Sluge smo nekorisni" (LK 17, 10)

Konačna je sudbina svih kršćana u rukama Božjim. Neki je kralj pitao mudrace da mu reknu što je u životu najstrašnije. Jedan mu je odgovorio da je najstrašnije biti bolestan. Drugi je

osjećao minulu mladost pa mu je od-govorio da je najstrašnije ostarjeti, treći da je najstrašnije dočekati smrt s golim rukama, bez dobrih djela.

Pred fra Rafinim očima uvijek je bilo glavno činiti dobra djela u milosti i reći sa sv. Pavlom: "Radio sam više od dru-

gih... ali ne ja, nego milost Božja koja je u meni." (I Kor 15, 10). I dobio je mi-lost Božju. Postao je uzor u kreposnom životu, a mučenička palma mu je podi-jeljena kao heroju kršćanske vjere.

Fra Rafo je sebi stavio cilj ići sto-pama Kristovim. Kad se pojavio Krist,

Pietà, El Greco

114

prvi sijač riječi Božje, pred njim se pro-stiralo ogromno polje čovječanstva. Ljudsko srce lutalo je u bespuću. Tre-balo je uliti duh istine, kreposti, milosti da iz tih razvalina ponovno uskrsne zgrada pravog ljudskog života. Treba-lo je udahnuti život jer je čovječanstvo izgledalo groblje mrtvih duša. Kristove riječi obasjavale su ljudske duše koje su privlačile, zanosile, usrećivale. Lju-di su pitali kako se načela mnogih lju-di puštaju na miru, a Kristova se riječ neprestano napada. Na to nije teško odgovoriti. Kristova riječ traži svega čovjeka, njegovu preobrazbu. Kristo-va riječ želi postati našim životom, za naše dobro. Svaka je istina Božje riječi kondenzator energije. U njoj se krije lijek kog treba uzeti i u hranu asimili-rati. "Tko samo sluša riječ Božju i misli da je riječ Božja za drugoga, vara sam sebe" (Jak. 1, 22, Rim 2, 13). Fra Rafo je znao da Riječ Božja nikad ne zasta-ruje, uvijek je suvremena. Ona stalno živi i ne može nikada umrijeti jer riječ Božja daje život.

Teorije što ih ljudi izmišljaju, nad-vladavaju jedna drugu. Samo Kristova nauka obara jednu po jednu krivu na-uku, a njegova ostaje. Otkad je nauka Kristova zasjala na zemlji može se reći da čovječanstvo živi kao jedna obitelj, kao zajednica svetaca, kao zemaljski Jeruzalem. Krist je rekao: "Neće ući u kraljevstvo nebesko onaj koji sluša ni onaj koji govori nego onaj koji vrši volju Oca". (Mat 7, 21). U poplavi krivih na-zora, lozinka i teorija sjetite se riječi Kri-stovih "Nebo će i zemlja proći, ali moje riječi neće proći." (Marko 13, 30).

Oni koji zaboravljaju herojski i kre-posni život fra Rafe, pred Bogom će odgovarati. Pravda traži da se prizna i nagradi onaj koji je sebe prigorio za Boga i za drugoga. Takav život ne smi-je biti zaboravljen. Dužni smo prizna-ti njegova herojska djela i širiti ga da ne bude zaboravljen, da budu ljudima uzor i postaviti ga na oltar na javno štovanje. On ne može nikada prestati živjeti. Fra Rafo je uvijek živ!

Fra Petar Bezina

115

KAKO SU NAS UBIJALI...

Hrvatske generale i visoke časnike NDH

"Kroz povijest su nas ubijali. Ni ubijanjem ondašnjih ni sadašnjih generala i visokih časnika neće uništiti Hrvatsku". Op. Urednika

Mjesec svibanj u domovini Hrvata je najljepši mjesec u kojemu sve cvje-ta i rađaju se novi životi. Ali nažalost hrvatski narod nikada neće moći zabo-raviti najstrašniji svibanj 1945. kada je cijela Hrvatska pretvorena u stratište i poprište pokolja jugokomunističkog, u stvari velikosrpskog, genocida nad Hrvatima. Kao jedna od potvrda tome slijedi i ovaj zapis jednoga od rijetkih preživjelih. Njegovi zapisi ostaju u cr-noj kronici hrvatskog naroda tih zločina nad Hrvatima.

Dana 7. srpnja 1945. svanulo je div-no jutro. Kroz rešetke malih prozora "Nove Vesi" u Zagrebu tek se nazira-la zora. U sobi tiho disanje hrvatskih uznika. Tek po koji bi se trznuo u snu vjerojatno sanjajući o svojima kod kuće koji ne znaju što se je s njima dogodilo niti gdje se nalaze, da su na životu ili ne. "Diži se brže, ustajte koljači!", pro-lama se najednom hodnikom i već se otključavaju teška vrata uzničke sobe. Jedan partizan od kojih petnaestak go-dina, sa šmajserom ulazi u sobu i na-stavi nas buditi najpogrdnijim psovka-ma i lupanjem kundakom po nogama.

Začuđeni što to ima značiti, jer do sada su one koje su odvodili na strijeljanje u grupama prozivali i odvodili uvijek oko ponoći. Dižemo se još sneni i užurba-no oblačimo ono malo odjeće što nam je još ostavljeno. Isto nas je začudilo kada je komesar stigao i počeo prozi-vati.

1. Artur Gustović, 2. Đuro Grujić, 3. Tomislav Sertić, 4. Ivan Markulj, 5. Ivan Tomašević, 6. Slavko Skoliber, 7. Zvo-nimir Stimaković, 8. Mirko Gregorić, 9. Bogdan Majetić, 10. Franjo Dolacki, 11. Muhamed Kromić, 12. Antun Nardelli, 13. Julio Fritz, 14. Josip Šolc, 15. Vla-dimir Metikoš, 16. Rudolf Lukanec, 17. Miroslav Sacher, 18. Ivan Severović, 19. Romuald Manola, 20.Ivan Kurelac, 21. Dragutin Mesić, 22. Rudolf Setz, 23. Mićo Mičić, 24. Zvonimir Jakšić. 25. Vladimir Majer, 26. Petar Sabljak, 27. Anđelko Grabić, 28. Ivan Poić, 29. Nikola Mikec, 30. Zlatko Šintić, 31. Fra-njo Džal, 32. Antun Schuh, 33. Hinko Hubl, 34. Julio Niderlender, 35. Dragu-tin Čanić. Ukupno nas 35. Bili smo svi visoki časnici vojske NDH. Sami gene-rali i pukovnici koji smo se tada nalazili u Novoj Vesi u Zagrebu. Ostali su ge-nerali samo pukovnici Švarc, Gestaldić i Lorin te mladi časnici. Nakon proziva podijeliše nam svakome po pola kila kruha i po jedan komadić marmelade. Potom nas odvedoše u dvorište zatvo-ra koje je bilo načičkano s partizanima

116

sa šmajserima i torbicama za kruh, po čemu smo odmah zaključili da se radi o nekom maršu. O maršu u nepozna-to, vjerojatno na strijeljanje. Ali zašto po danu i to sa kruhom i marmeladom? Pa niti komesarovo mitingovanje nije nam objasnilo cilj našega puta. I da će svatko biti na licu mjesta strijeljan koji se ne bude pokoravao nalozima prat-nje.

Iz zgrade smo pošli jedan iza dru-goga u jednoredu, na razmaku od dva koraka, a pored svakoga po jedan par-tizan s lijeva i jedan s desna. Na zagre-bačkoj katedrali je upravo otkucavalo četiri sata ujutro. Ulice su bile puste. Naši koraci odzvanjaju uobičajenim ri-tmom, jedan-dva jer smo još uvijek bili vojnici. Ako netko od nas pogleda lijevo

ili desno, prolazeći pored kuće kojega znanca, ne bi li ugledao poznato lice i u nadi da ga dotični vidi i javi njegovima da je još živ, odmah dobiva kundakom u rebra, uz najpogrdnije psovke i pri-jetnje da će ga strijeljati ako samo još jednom pogleda na stranu.

Na Jelačićevu trgu skrećemo prema Zrinjevcu. Sada znamo, idemo prema kolodvoru. Dakle, nekamo ćemo pu-

tovati. Ali kuda? Na kolodvoru nas str-paše u jedan vagon za stoku. Zavoriše vrata i prozore. Uskoro nas priključiše za jedan vlak koji nas odmah nekuda poveze. To je za mnoge bio posljednji rastanak sa Zagrebom. Naš vlak vrlo sporo napreduje. Svaki čas zastaje-mo. Na kolodvorima se čuje kako se plešu partizanska kola. Drugoga dana

Zarobljenička kolona u prolazu kroz Koprivnicu, svibanj 1945; Hrvatski holokaust

117

pred večer stigosmo u Osijek. Ovdje nas po prvi put puštaju iz vagona da se napijemo vode i ostalo, jer smo bez ičega kupajući se u znoju ljetne žege. Nakon jednoga sata krećemo dalje. Sada nam ostavljaju prozore otvorene, pa nam je ipak malo udobnije. Ali i to

nam se osveti. Skoro na svakoj postaji viču žene i muškarci: "Ustaše vode na sud. Da im oči iskopamo. Mi ćemo im suditi!" To sve bacajući kamenje i blato na naše prozore, tako da smo sakrivali glave rukama.

Tako je išlo sve do sljedećega pod-neva, kada stigosmo u Zemun, na

kolodvor. Sada nam tek posta jasno da nas vode u Beograd na suđenje, da nam sude Srbijanci, u čijoj zemlji kao hrvatski vojnici nismo nikada bili. Kada smo izašli iz vagona, skupila se oko nas masa srbijanskog naroda. Svi mlataraju štapovima i šakama, pljuju-

ći po nama hrvatskim časnicima, uz najpogrdnije srbijanske psovke, traže-ći da nam oni odmah sude. Slučajno se okrenuh prema našemu vagonu i tada mi posta jasno zbog čega ono po kolodvorima pri prolazu našega vago-na. Na vagonu je bilo bojom ispisano: "Vodimo ustaške koljače na suđenje",

Zarobljenički logor u Maksimiru u Zagrebu, svibanj 1945.; Hrvatski holokaust

118

"Smrt Ustašama!", kao i druge slične parole. I to sve ogromnim slovima. Stražari su očito uživali sa srbijanskom masom koja nas je dočekala na kolod-voru u hrvatskom Zemunu. I jedva su nas uspjeli čuvati od te gomile. I tako krenusmo u koloni po dva put zemun-skog mosta. Ispred naše kolone vozi se jedan partizanski oficir koji stalno pojačalom ponavlja: "Narode, vodimo ustaše, dođite ih vidjeti!" I zaista narod se skupljao sa svih strana cijelim našim putem do beogradskog kolodvora pa i dalje do našega zatvora. U početku se čuje samo pokoje mrmljanje i povik protiv nas. Što smo se više približavali središtu Beograda to masa postaje sve veća i otrovnija. Pred samim beograd-skim kolodvorom dođe do vrhunca napetosti strasti i psovki. Počeše nas zasipati kamenicama od kojih jedna pogodi i stražara. Tek tada komesar naredi stražarima da potjeraju ljude od nas, ali kamenice sipaju po nama kao kiša. Jedan oveći kamen pogodi Julija Niderlendera i pukovnik odmah pade. Iza smrtnog udarca po Juliju stražari uzeše oružje "na gotovo" po naredbi komesara. Po nama kamenje više pre-stade padati, niti ima više smrtnih sluča-jeva. Tako stigosmo u logor na Banjici. Pukovnik Julio umre pola sata nakon našega dolaska u Banjicu. Jedva smo ga nosili jer smo bili na izmaku snaga. U logoru na Banjici nas svakoga dana posjećuju neki Srbijanci sa psovkama i najpogrdnijim uvredama, a Srbijanske su još prostije. Nakon nekoliko dana premjestiše nas u Dobrinjčevu ulicu, a

potom u Đusinu u sudski zatvor. "Po-sjete" ne prestaju. Konačno početkom rujna, dođe nas posjetiti i javni tužitelj partizanski pukovnik Crnogorac Ma-lović. I reče nam kako čaršija traži da nam sudi kao što se sudilo nekakvom četničkom centralnom komitetu Srbi-janaca, te da više nismo zarobljenici nego ratni zločinci. To nas naivne malo i ohrabri, jer smo mislili da će nas ipak na sudu suditi čemu do sada nismo bili navikli. Pored toga suđenje četničkom komitetu nije bilo drastično. Samo je-dan je bio osuđen na smrt i pomilovan, a koliko nam je poznato nekima su bile izrečene minimalne kazne od šest mje-seci zatvora.

Dana 13. rujna počelo je suđenje sada trideset i četvorici hrvatskih ge-nerala i visokih časnika Vojske NDH u Beogradu. I to suđenje je bilo javno. Gradska općina stavila je na raspola-ganje svoju veliku dvoranu za suđe-nje hrvatskim časnicima u Beogradu. Dovode nas u maricama. Masa srbi-janskog naroda s obje strane, sve do prvog kata gdje nam sude. Ulaze suci. Na čelu im predsjednik partizanski pu-kovnik Hrnčević, bivši domobranski sudski časnik. Dodijelili su nam čak i branitelja i sudi se "po zakonu". Javni tužitelj je Crnogorac pukovnik Malović. On traži za svakoga od nas, osim apo-tekarskog pukovnika Pasića, smrtnu kaznu. Nakon pročitane optužnice koju nismo mogli niti shvatiti, niti razumjeti slijedi ispitivanje pojedinaca. Neki od nas su se počeli pozivati na svjedoke, što se nikome nije dopustilo. Samo je

119

sud dovodio nekakve svoje svjedoke koje nitko od nas nije nikada niti oči-ma vidio. Tako je to išlo punih sedam dana, cijeli tjedan. Još uvijek smo vje-rovali da ćemo se ipak moći braniti. Neki se počeše žaliti protiv novinarskih

izmišljotina dočim nas pukovnik Hrnče-vić uvjerava da ćemo to moći reći ka-snije u obrani. Na kraju sedmoga dana svi su rekli svoje. Jedino se pukovnik Miletić drži svoje uloge branitelja i na kraju hoće dokazati kako djela navede-na u optužnici uglavnom ne postoje niti

u dokazima i da se nama zapravo ne bi smjelo niti suditi, jer da smo vojni zaro-bljenici. Svi ostali branitelji govore kao i javni tužitelj. Jedan poručnik poče rije-čima kako ga je sram braniti nas hrvat-ske ustaše, najzloglasnije koljače. Nje-

ga pukovnik Hrnčević ne prekida kao pukovnika Miletića, kojemu je zabranio govoriti. Nakon te sudske ceremonije pozvaše prvo generala Gustovića. "Da li se osjeća krivim?" Odlučnim "Ne!" odgovori ovaj hrvatski general. "Dobro, sjednite!" Više mu ništa ne dozvoli reći

Raspeće, Donatello

120

general Hrnčević, osim te jedine riječi "Ne". Osamnaest hrvatskih genera-la osudiše na smrt, dok je najmanja kazna bila tri godine strogog zatvo-ra. One koje osudiše na smrt odmah povezaše lancima i staviše u smrtne okove smrtne ćelije u Đusinoj ulici. Pri povratku srpska masa u Beogradu nas tuče i pljuje po nama, kao i po svima od rodbine koji su bili došli na suđenje. Sve molbe za pomilovanje su odbije-ne. Smrtne presude su izvršene 24.

rujna. Ostali smo otpremljeni u zatvor Srijemske Mitrovice. Nakon odsluženih godina robovanja ili s pomilovanjima smo pušteni. U zatvoru su umrli gene-ral Dolacki i pukovnik Šintić, dok je u zatvoru ubijen pukovnik Čanić. Odmah poslije izlaska iz zatvora umro je gene-ral Lukanec. I zemni ostaci pobijenih hrvatskih generala i visokih časnika leže u Beogradu i Srbiji. Kada će biti vraćeni i dostojno sahranjeni u svojoj zemlji Hrvatskoj?

Anonimni sudionik događaja

121

FRA IVAN VUKA I UJAC MU FRA RAFO

Jerko (fra Ivan) Vuka rođen u Pru-govu od oca Ivana i majke Ive rođene Kalinić, sestre fra Rafe Kalinića, otišao je u Franjevačko sjemenište u Sinj s namjerom da postane svećenik, franje-vac. U gimnaziji mu je fra Rafo bio pro-fesor iz latinskog jezika. Nakon što je fra Rafo izgorio u kući Ivana Malbaše u Brnazama išao je kao gimnazijalac s gvardijanom fra Bernardinom Topićem tražiti ostatke fra Rafinog izgorjelog ti-jela.

Nakon završenih nauka ređen je za svećenika i u Provinciji je obnašao razne službe. Kroz sve vrijeme svoga djelovanja smišljao je kako bi napisao životopis o fra Rafi. Uprava Provincije podržavala je njegovu namjeru. Godi-ne 1972. u Vjesniku Provincije doni-jela je UPITNICU tražeći od članova Provincije da sve što znadu o fra Rafi pošalju na upravu Provincije. Međutim, to nije dobro išlo. I dalje se stalno go-vorilo fra Rafo je mučenik, a po kre-postima pravi svetac. Treba otvoriti postupak za proglašenje blaženim. Ova uzrečica stalno je kolala među fratrima, a nikada se nije ostvarila.Ta uzrečica treba, mora se, neka se učini, je rak-rana, mlaćenje prazne slame, na što je više puta upozora-vao dr. fra Bonaventura Duda profesor na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Ostavite se takvih uzrečica. Ostvari-ti treba! Radite! Otvorite postupak.

Fra Ivan Vuka je namjeravao napi-sati životopis o fra Rafi i evo što je on zapisao o njemu u jednoj bilježnici:

1. Vidio sam ga kao mladomisnika.a) kad je izišao iz autobusa 1933. ili

1934. iako sam imao franjevca župni-ka, nijedan mi susret nije ostavio tako duboko usječen u pamet - s bilo kojom osobom i bilo kada kao ovaj susret? Pozdravio sam ga. - Čiji si ti mali? - Ja sam sin Vaše sestre Ive, odgovorio sam, misleći da će me tako bolje pre-poznati nego da sam se predstavio po imenu i prezimenu pokojnoga oca.

b) Zatim sam ga posjetio u rodnoj kući. Razgovora se ne sjećam. Sjećam se samo njegove pojave sa Brevijarom u ruci. Sve mi je na njemu bilo sklad-no, sjajno, čisto, lijepo, sveto. Da li sam tada zaželio biti ono što je i on?!

Još je o njemu napisao ali to nisam pronašao.

Pod brojem 9 postavio je pitanje (ne znam kome, jer nije označio): Zašto je fra Rafo, prekinuo studij? - Odgovor je bio. Bilo je to vrijeme kod Uprave Pro-vincije. Nije pitala studente za sklono-sti pojedinim predmetima nego ih je određivala na studij prema potrebama svojih učilišta. Tako je i fra Rafael, ina-če sklon klasičnim jezicima, određen za studij matematike. Zbog bolesti pre-kinuo je studij 1940. i vratio se kao pre-davač na klasičnu gimnaziju u Sinj te je predavao grčki i latinski.

122

I Providnost je imala svoj plan sa fra Rafom. Da je nastavio studij u Zagrebu ne bi se vjerojatno našao u Sinju niti teških ratnih godina 1941. - 1943. i ne bi došlo do izražaja njegova svećenička ljubav prema siromasima, siromašnim đacima, a posebno prema bolesnici-

ma i bratskoj ljubavi. Ne bi pokazao da je heroj ljubavi, žrtva ljubavi, mučenik ljubavi. Maksimilijan Kolbe umire kao žrtva, zamjena za oca obitelji, u bunke-ru gladi... Mogao je o. Maksimilijan po-štedjeti svoj život, jer ga onaj herojski čin nije vezao naravni niti nadnaravni zakon.

Fra Rafo je izložio svoj život da bi mogao providiti bolesnika u Brnazama kraj Sinja.

Razgovor s fra Jozom Soldom, profesorom na Franjevačkoj klasič-noj gimnaziji u Sinju (28. VIII. 1972.)

Na povratku iz Prozora gdje sam bio, u društvu s o. Abrusom, Markotom, na oproštaju misionara fra Ilije Barišića u misije u Afriku. Drago mi je bilo da sam se susreo sa o. Soldom pred sa-mostanskom crkvom u Makarskoj, jer sam znao da je on zadužen za biblio-teku i arhiv u franjevačkom samostanu u Sinju.

O. Vuka: Oče Josipe, do godine je trideseta godišnjica smrti o. fra Rafe Kalinića, pa bi trebalo napisati kratki životopis.

- To svakako. Trebalo bi još više an-gažirati našu kat. štampu, Glas koncila da tome dade veći publicitet.

O. Vuka: Vi ste zadužan s arhivom u Sinju, pa znadete da tamo postoji i zapisnik kojeg je sastavio o. Petrov o smrti o. fra Rafe?

- Nije to sastavio o. Petrov, nego on-dašnji gvardijan Topić. I ti si potpisan.

O. Vuka: Ja sam mislio da je o. Pe-trov.

- Nije, nego Topić. Ja znam da se to nalazi u... Arhivu i još nekoliko relikvija. Samo ja ne znam komu ću ja to preda-ti, jer ja sada idem na službu ovdje u Makarsku.

O. Vuka: Ja bih i Vas zamolio, uko-liko prikupim podatke o Rafi, da mi ih pregledate. Možda bi mi i još netko drugi pomogao.

Pietà, Sandro Boticelli

123

Ja ću Ti to vrlo rado učiniti, jer to fra Rafo zaista zaslužuje. Znaš, što se tiče da Ti i drugi pomognu, mislim, da ćeš od toga imati malo koristi. Ti ćeš iona-ko dolaziti ovdje u Makarsku, pa ćemo to srediti.

- Kako doći do Zapisnika? Ja bih ga samo prepisao. - To je lako. Može se i preslikati, odnosno izvući na aparatu u provincijalatu u Splitu. To svakako uči-ni.

(Zapisano u Prološcu, 30. VIII. 1972. O. fra Ivan Vuka).

Razgovor fra Ivana Vuke s fra Kr-stom dr. Kržanićem, direktorom Fra-njevačke klasične gimnazije u Sinju

1. Vi ste Oče Krsto, bili direktor franj. gimnazije u Sinju prije zadnjeg rata i za vrijeme rata. Vama je poznat o. Rafael Kalinić, jer je bio profesor na istoj gi-mnaziji. Što možete o njemu kazati?

- O. Rafo Kalinić je bio šutljiv, tih, za-tvoren tip s nikim nije imao bilo kakvih veza.

Svoje dužnosti, kao profesor, vršio je savjesno. Kao direktor nijesam imao s njim nikakvih poteškoća. Predavao je grčki i latinski.

Samo mi je sumnjivo, da li je on bio svjestan kad je išao sa Sakramentom k bolesniku - da ide u smrt? Da li ga je netko odvraćao da ne ide zbog opa-snosti života?

2. Možete li reći razlog zbog kojeg je o. Rafo prekinuo studij u Zagrebu?

- Razlog zbog kojeg je prekinuo stu-dij u Zagrebu, bio je - potreba gimna-zije; zvali su ga natrag (kao što biva sada, na pr. fra Vicu Kapitanovića).

- U svakom drugom bi znao nešto više kazati. O njemu ne mogu, jer je bio šutljiv kao riba. Ne znam na koga se sveca umetnuo. Ti bi mogao o tome više znati. Ima li koga u rodu koji je bio tako šutljiv?

- Malbašina kuća, čudi me, da nije obnovljena. Trebalo bi predložiti, da se, bilo kako obnovi. Možda za... I druge su kuće bile srušene, pa su se obnovi-le. Ta je kuća između dviju kuća.

Možda je bilo zgodno, kad su imali raditi dvoranu za vjeronauk, da su ot-kupili upravo tu kuću i adaptirati je za vjeronaučnu dvoranu?

- Ne bi bilo zgodno, jer je ta kuća između dvije kuće. Dvorana za vjero-nauk, kapela, napravljena je još dalje od Sinja, na raskrsnici kod Kolića.

3. Da li je zatvorenost o. Rafe bila prirodna?

- Da, prirodno je to bilo; takva mu je bila narav. Nije bio dosadan u društvu, jer nije ništa prigovarao nikome.

4. O. Kržanić sam postavlja pitanje i nastavlja: Da li mu je o. Topić zabra-nio ići? Tu je bila borba pa je to značilo ići u očitu smrt. To bi trebalo upitati o. Topića.

5. Da li je netko dolazio zvati k bo-lesniku?

- Mislim da jest. Ne znam točno. No, pa bilo je ranjenika, jer je bila borba.

- U pretpostavci, da je išao s blago-slovom oca gvardijana, to je bio heroj-ski čin.

6. Da li ste Vi onda bili u Sinju?- Kako nisam, bio sam. 7. Da li ste Vi u Sinju odmah doznali

što se dogodilo u Brnazama?

124

- Čuli smo iste večeri da su spaljeni. To je na nas užasno djelovalo.

8. Koju svrhu, cilj, po Vašem mišlje-nju imalo bi izdavati njegov životopis?

- Bilo bi pozitivno! 1/Bio je uzoran svećenik; 2/ Bio je to zaista herojski čin ići spašavati bolesnike.

9. Da li bi njegov herojski čin bio pozitivan poticaj današnjoj generaciji svećenika?

- Bilo je u povijesti raznih svećenika koji su se izlagali, na pr. za vrijeme ra-znih zaraznih bolesti: ali ovdje je očito izlaganje smrti.

10. Po Vašem mišljenju da li bi bilo opravdano pokrenuti proces za fra Ra-finu beatifikaciju? Ili da se jednostavni-

je izrazim, da li bi bilo uputno pokrenuti postupak na kojem bi se ispitao fra Ra-fin život i mučeništvo?

- Trebalo bi ispitati da li je on poka-zao neki znak iz drugoga života, nai-me, da li se zna da mu se netko molio i da je bio uslišan. Ja to ne znam. Treba-

lo bi to svakako učiniti. Tek na temelju ustanovljene materijalne istine, moglo bi se dalje postupati. Inače, kod nas je bilo i drugih slučajeva u kojima su se neki svećenici herojski ponijeli idući i u smrt. Na pr. o. Ivanković, kome je sutra godišnjica.

O. fra Krsto dr. KržanićSplit, 28. Kolovoza 1972.

Početak muke Kristove, Pietro and Ambrogio Lorenzetti

125

Razgovor između fra Ivana Vuke i fra Petra dr. Čapkuna.

Polazak u Franjevačko sjemenište u Sinj.

Jednog dana (kada...?) dođe Mate Kalinić s Prugova k svome prijatelju Anti Čapkunu u Konjsko da se s njim dogovori o prijevozu u Sinj njihovih dje-čaka Ivana i Lovre.

Nakon uobičajenog izmjenjivanja kršćanskog pozdrava, Ante Čapkun odmarajući se na krevetu, rukama is-pod glave, daje prijedlog: Prijatelju Mate neka Tvoj Jozo i moj Jozo uzmu moj kar i tvoga konja, pa neka ta naša dva mala odvedu u Sinj. Tako je i bilo. Jozo Čapkun i Jozo Kalinić su se točno dogovorili kada će otputovati. Imali su dva puta prema Sinju: preko Koprivna na cestu koja vodi iz Splita u Sinj i onu drugu preko Sutine u Sinj.

Da li je bio prvi susret dvojice dje-čaka na putu u Sinj? (Bilo bi zanimljivo opisati ovaj susret i prve dane boravka ovih dječaka u Sinju: dolazak u posjet njihovih roditelja...)

2. Ivan Kalinić je ostao jednu godi-nu, zbog bolesti ruke, pa tako rastali se u školi: Lovre je bio jednu godinu napredniji. O ovoj bolesti ruke Ivana Kalinića pripovijedala mi je majka Iva, sestra Ivanova (fra Rafina).

3. Čapkun je godinu dana prije bio ređen i rekao mladu misu u Konjskome. Tako je mogao organizirati mladu misu kolegi Rafi na koju je doveo vjernike iz Konjskoga (Split, 25. VIII 1972).

4. Putujući u avionu iz Zagreba u Split, nakon prijenosa tijela o. Ante

Antića iz redovničke grobnice na Miro-goju u baziliku (kriptu) M. B. Lurdske u Zagrebu, između ostaloga, razgova-rali smo i o fra Rafi. Bilo je to 15. XII. 1970.

Kad je bila vizitacija (1941.) naše Provincije, vizitator Rizinski, Poljak, a ja sam mu bio tajnik. Rafo je tada bio u Zagrebu i studirao na Filozofskom fakultetu matematiku. Ja sam i činio Grabića da ga pošalje za matematiku, iako je bio sposobniji za predavanje klasika.

Znaš, tom prigodom je pitao vizita-tor fra Rafu: koga ti predlažeš za pro-vincijala?

- Padre Pietro.- Padre Grabić?- Ne, nego padre Pietro Čapkun.- On je još mlad.Tako je fra Rafo prorekao, na neki

način, da ću biti provincijal. O. Vuka: Mene ovo zanima imam nakanu priku-piti podatke o životu fra Rafe, i, ako bu-dem mogao, napisati kratki životopis.

To učini svakako. Fra Rafu ja dobro poznajem. Mi smo kolege od prvoga ra-zreda. On je, zbog bolesti ruke, izostao iza mene jednu godinu dana, ali ga do-bro poznajem.On je uvijek bio dobar i svet. Ja sam ga stavio - kao mučenika, u naš šematizam Provincije.

5. U prvom susretu - službenom - kad je fra Petar Čapkun izabran za provincijala (srpanj 1957.?, kad smo mu, prema običaju i obredniku iskazi-vali čin poslušnosti, u crkvi Gospe od Zdravlja, rekao mi je: Ja u tebi gledam mojeg kolegu fra Rafu. On je bio svet

126

svećenik, mučenik.- Bilo je to kasno uvečer, jer smo morali čekati fra Petrov dolazak iz Rima, iz Pescare brodom do Splita.

6. Vuka: Trebalo bi nešto napisati u Vjesniku Provincije o fra Rafi, jer mu je dogodine 30-obljetnica mučenič-ke smrti. Treba pozvati one koji nešto

znaju o njemu, da dadu izjavu. Ja sam se nadao da će to učiniti netko drugi. Ja sam i prije to mislio, a uvijek mi je obećavao fra Silvestar Aračić da će on to učiniti. On je bio 13 godina u Sinju kao kapelan i župnik, pa sam se na-dao da će on ispitati neke osobe koje

su poznavale fra Rafu i slučaj njegove smrti. Međutim, od toga ništa.

- Nemoj se uzdati u njega. On je preveć zaposlen. Ja bih njega ovlastio da drži prigodne propovijedi po Provin-ciji. To bi njemu najbolje odgovaralo.

U razgovor se umiješao i o.Roko Tomić također kolega fra Rafe. Znao

sam da on mnogo znade o fra Rafi. Osim toga, kazao mi je o. B. Topić, da prikuplja podatke o fra Rafi i da ih je dostavio ocu Roku.

O. R. Tomić: Da, ja sam zamolio o. Topića da ispita svjedoke o fra Rafi i on je to učinio. Sve je napisano u tri

Izrugivanje Krista (detalj), Fra Angelico

127

primjerka, a župnik o. Tadić to je i služ-beno potvrdio i stavio župni pečat.To je neko službeno svjedočanstvo.

Ja ću ti poslati od svega jedan pri-mjerak, pa gledaj do Božića nešto na-pisati - desetak stranica. Ja bih pošao po poslu u Rim, i to bi prevedeno na latinsko, predao Prokuratoru Reda da pregleda i dade svoje mišljenje da li bi se mogla zavesti kauza za fra Rafu.

/ Ovaj razgovor je vođen u Splitu 23. VIII. 1972, na dvorištu kraj zvoni-ka Gospe od Zdravlja. Posebno ću ga opisati pod naslovom: O. Roko Tomić o fra Rafi Kaliniću. /

7. 25. kolovoza 1972. o. Vuka je zamolio Provincijala: Trebalo bi sasta-viti jednu UPITNICU o fra Rafi i tiska-ti je u Vjesniku Provincije Presvetog Otkupitelja, jer je do godine trideseta godišnjica mučeničke smrti. To bi tre-balo vidjeti kako je o. Roko učinio oca Antića. Pogledaj tamo u vjesniku, pa nešto napiši. Ja sam prezauzet. Imaš

u našem šematizmu (1965), evo ti ga.. Vidiš, kako sam mu tu stavio. Za nje-ga je bitno da je uvijek želio vršiti volju Božju. Bio je svet...

O. Vuka: Kako je došlo do toga da je upisao matematiku, a ne klasike. U tome i jest njegov slučaj. On je htio da mu starješine narede što će studirati, a nije se htio sam odlučiti. Zato mu je i dana matematika. Htio je vršiti volju starješina, volju Božju, a ne svoju.

O. Vuka: Evo, ja sam nešto sasta-vio, pa Vi pregledajte.

- Stavi tu. Netom završim, ja ću to pregledati. Kasnije. Kazao je: vidiš kako sam lijepo napisao o fra Rafi. Neka i ovo o. Abrus tiska u Vjesniku, a nekoliko separata izvadi posebno.

Samo radi. Ne kasni!Ovo pribilježio o. Ivan Vuka, u Pro-

lošcu 30. VIII. 1972.Nažalost, pokušaj nije uspio.

Ostalo je i dalje: trebalo bi, on je bio svet, mučenik, trebalo bi...!!!

Urednik

128

FRA RAFIN NADZOR

Čovjek satkan od duhovne i tjelesne naravi čim se rodi nailazi na životne prepreke. Kod tjelesne naravi pojav-ljuju se razne bolesti, a kod duhovne

razni grijesi. Protiv jednih i drugih fra Rafo poduzimlje lijekove da bi se odr-žao u Božjem životu.

Fra Rafo je bio vrlo oprezan. Pazio je da mu se nijedan grijeh ne bi prilije-pio o dušu. Stoga poduzimlje sva mo-

guća sredstva da bi ih spriječio. Glavna mu je mjera bila ispit savjesti ujutro, o podne i navečer. Pitao se je li se ogri-ješio o vjeru, ufanje i ljubav, zatim o de-

set Božjih zapovijedi, o pet crkvenih, o redovničke dužnosti. Kako se je obve-zao vršiti redovničko pravilo, nastojao je biti u potpunosti pravi fratar. Stoga je svaki grijeh, pa i najmanji propust bilježio i kod ispovjednika u ispovijedi

Korana Džaja

129

izbrisao. Mogao je poći bilo kojem is-povjedniku. On je imao i posebnog is-povjednika, redovito svećenika koji se isticao u molitvi i pokori. Kod njega su bili fra Leonardo Bajić, meštar novaka na Visovcu, fra Ante Antić u Makarskoj, magistar bogoslova, fra Stanko Petrov, profesor u Franjevačkoj klasičnoj gi-mnaziji u Sinju. Po ondašnjim redov-ničkim propisima svaki bi fratar, pa i fra Rafo, kad bi išao na ispovijed došao u sobu ispovjednika, klekao na klupicu ili na tlo, a fra Rafo bi redovito klekao go-lih koljena. Ali prije nego bi klekao uzeo bi dva pramena pasca koja su visjela oko njegova pojasa u ruku i obavio oko vrata, kao znak predanosti na bilo koju pokoru. Kad bi ga svećenik-ispovjednik odriješio,on bi ta dva pramca uzeo u ruku i vratio na svoje mjesto, oko sebe. Nakon toga bi napustio sobu ispovjed-nika i otišao u crkvu odnosno kapelu izmoliti pokoru.

U ispovijedi fra Rafo bi stvorio čvrstu odluku ne griješiti više. U tu svrhu je molio Boga, Bl. Djevicu Mariju i svece. Obavezni molitveni život bio mu je jaka zaštita i obrana od grijeha. U takvim okolnostima s uspjehom je obavljao svoje svećeničke i redovničke dužno-sti. Nikada ga nije progonila savjest da

se je ogriješio o bilo koji Božji ili crkveni propis ili redovničko pravilo. Podršku su mu davali Sv. pismo, razni crkveni naučitelji, sveci ili svetice.

Čita u psalmisti: "Uzdšćite i okanite se grješnog djelovanja! Smislite se na postelji svojoj. (Ps 4, 5, Šarić)

Sv. Toma Akvinski preporučuje ispit savjesti dvaput dnevno o tri stvari: što se je učinilo, kako i što se je propustilo. Preporuka i praksa svetaca. Ispit sa-vjesti osobito preporučuje sv. Ignacije Lojolski. Ona se ne smije izostaviti jer je bolja i lakša od molitve.

Ako imamo kakvu manu osobito vanjsku i upadnu, moramo najprije o njoj ustanoviti posebno ispitivanje. Sv. Luka nam kaže: "Ne smijemo se uvijek ispitivati o vanjskim pogrješkama kao takvim već moramo gledati da zasadi-mo i gojimo razne kreposti tj. da radimo pozitivno. Odluči se vježbati u kreposti i to velikom stupnju pa ćeš u isti mah lako ubrzo svladati mane i steći niže kreposti.

Tih i sličnih savjeta fra Rafo se je u potpunosti pridržavao. Čista savjest bila mu je mjerilo njegove duhovnosti. U nju se je uživio i sebi osigurao život s Bogom, da u zajednici uživa u vječnoj slavi.

Fra Petar

130

131

DAN SJEĆANJA NA ŽRTVU VUKOVARA(Vukovar, Memorijalno groblje, 18. studenog 2010).

U svetištu naše žrtve i stradanja, u Vukovaru, u hramu naše patnje i pono-sa, čitava je Hrvatska danas i u duhu nazočna. Dan sjećanja na žrtvu Vuko-vara, blagdan je nacionalnog sjećanja te molitve za sve poginule i nestale bra-nitelje i civile. Zato s osobitim poštova-njem pozdravljam roditelje, djecu, obi-telji i rodbinu poginulih branitelja i sve braniteljske udruge. Pozdravljam naj-više dužnosnike Republike Hrvatske, predsjednika Republike, gospodina Ivu Josipovića, predsjednika Sabora, gos-podina Luku Bebića, predsjednicu Vla-de, gospođu Jadranku Kosor, te pred-stavnike hrvatske vojske, mornarice, policije, županija, gradova te građane i gradonačelnika grada Vukovara.

Bratski pozdrav upućujem nadbi-skupu đakovačko-osječkom Marinu Srakiću, predsjedniku HBK, braći u episkopatu, svećenicima, redovnicima i redovnicama, kao i hodočasnicima iz svih krajeva Hrvatske danas na križ-nom putu vukovarskih žrtava. Pozdrav i svima vama, poštovani građani Hrvat-ske u domovini i po svijetu kojima je posredstvom HTV-a danas naš Vuko-var još prisutniji u domu i u srcu.

1. Tiha i dostojanstvena gesta pola-ganja vijenaca, cvijeća i svijeća dirljiv je govor srca, izraz našeg vjerničkog i ljudskog pijeteta za sve one koji su živo-te dali za slobodu naše domovine, po-sebno za slobodu ovoga napadnutog,

ali ponosnog i nikad slomljenog grada Vukovara. No, ova tiha gesta molitve i zahvalnosti istovremeno je znak naše otvorenosti i osluškivanja poruke svih onih koji su darovali svoj život za nas i našu slobodu.

Braćo i sestre,nalazimo se u gradu koji je bio opustošen i razoren ne jed-nom prirodnom katastrofom, potresom, poplavom ili požarom, nego, ljudskom zloćom - katastrofom ljudskosti. Bolno je sjećanje na ubijene branitelje i civile u Vukovaru i na Ovčari, ali je još bolnija i žalosnija pomisao da je takva razara-nja i pogubljenja mogao učiniti čovjek.

Gotovo je nevjerojatno koliko čovjek može pasti ispod razine svoga dosto-janstva, koliko može biti nečovjek kad ideologija pomrači um i sljepoća zla zahvati srce. Žao mi je da još neki ne shvaćaju da je Hrvatskoj bio nametnut rat zbog suludih pretenzija na tuđe te-ritorije. Sa svojim žrtvama i ranama na duši i tijelu, s tolikim roditeljima, oče-vima, majkama, suprugama i djecom, s bolnim ranama onih koji još uvijek tragaju za grobovima svojih najmilijih, zbog njih i u ime svih Vukovaraca i danas vapi i moli! Ne osvetnički, nego oprosnički i istinoljubivo, s molitvom koju svi mi ovdje okupljeni zajednički izričemo: O Bože, oslobodi nas i sve ljude pomračenosti uma! Prosvijetli srca svih ljudi i udalji ih od sljepoće zla i mržnje! To je i vapaj, štoviše krik i

132

svih poginulih, na bilo kojoj strani i od bilo čije zloćom zaslijepljene i vođene ruke.

2. Krv pogubljenih i nevino osuđe-nih vapije u Nebo. A Nebo traži i dozi-va čovjeka: a gdje ti je brat tvoj? Sam Bog uzima čovjeka pod svoju zaštitu.

Budući da se radi o slici Božjoj i o bratu - čovjeku, ni zemlja ne smije i ne može zaboraviti ljudska zlodjela. Ne smije prijeći preko onoga što se ovdje doga-đalo, zbog Boga i čovjeka, Neba i ze-mlje; ne smije ostati ravnodušna zbog naše budućnosti. Potrebno je da istina iz tame groba izađe na svijetlo. Samo istina oslobađa. Samo ona je put po-mirenja, temelj života i suživota. Samo

istina, istina u pravdi i ljubavi je odgoji-teljica ljudskosti i put naše budućnosti.

Istina o našoj prošlosti ne želi nas zatvoriti u prošlost, već je bitna za našu budućnost. Riječ je o kriterijima dobra i zla, o vrednotama i odgovornosti kako unutar našeg društva, tako i za odno-

se s drugima. Uvjeren sam da nam je svima stalo do objektivne povijesne istine, do istine i poštovanja prema toli-kim žrtvama. Nije moguće pobjeći pred istinom, jer ako i pokušamo sakriti se u tamu zemlje, ipak, pojaviti nam se je pred svijetlom istine Neba.

3. Braćo i sestre! Da, život nas za-nima istina, ali ne samo ona tamnih noći prošlosti, već nas kao ljude i kao

Masovna grobnica Tezno kod Maribora; Hrvatski holokaust

133

vjernike još više zaokuplja pitanje cje-lovite istine i konačne budućnosti živo-ta naših poginulih branitelja. Konačno, priznat ćemo, ovo pitanje budućnosti i cjelovita istina o ljudskom životu, ipak, postaje i ostaje najvažnije pitanje.

Na ovome mjestu tišine i sabranosti, spremni smo čuti odgovor na to teme-ljito i odlučno pitanje ljudskog života. Slušali su ga i oni koji su u ime toga odgovora mogli položiti svoje živote. Odgovor i njima i nama daje Onaj koji može i smije govoriti, koji je sam Riječ Božja, koji nam progovara i iz prošlosti, a još više, i to puno više iz budućno-sti. U prošlosti, On je bio žrtva ljudske zloće na Kalvariji, ali i u tami i u noći Ovčare i svih drugih poznatih nam i ne-poznatih stratišta.

Dok su Ga razapinjali, izvješćuje evanđelist Luka: "Bijaše već oko šeste ure kad nasta tama po svoj zemlji... jer sunce pomrča" (Lk 23, 44-45). Nije tama zavladala čovjekom samo u tre-nutku ubijanja Isusa iz Nazareta. Svaki put kad se zločinački ponižava i ubija čovjeka, kad se u njemu ne prepo-znaje brata i sina istoga Oca, na djelu je ona ista tama s Kalvarije. U svima koji su pogubljeni tamom ljudske zloće Isus Krist je bio ponovno razapinjan i ubijan, u njima i zajedno s njima. Nje-gov križ izraz je ljubavi i solidarnosti sa svim žrtvama. On jedini dobro poznaje istinu skrivenu u tami prošlosti, jer je sve osobno i zajedno s njima proživio.

U njegovoj osudi, križu i smrti činilo se da je zlo doista jače od dobra, laž od istine, tama od svijetla, prošlost od

budućnosti, smrt od života. Ali, konač-na istina ugodno iznenađuje, ohrabru-je, izvor je radosti i nade za sve nas. Ona nam poručuje: "Što tražite živoga među mrtvima? Nije tu. Uskrsnu!" (LK 24, 5-6).

Poštovani narode Božji, tajna ili bo-lje rečeno otajstvo života nadilazi sve naše ljudske sposobnosti i domete samoga razuma. Nije svedivo na za-gonetku koju mi sami možemo riješiti. Upravo kao otajstvo zahtijeva otvore-nost našega uma i srca Bogu, ljubite-lju života kojega prihvaćamo vjerom i nadom i s kojim smo već za života u zajedništvu po ljubavi.

4. U tom duhu, navješćujući novost života, usmjeruje nas sveti Pavao i po-ziva da "s radošću zahvaljujemo Ocu koji nas osposobi za dioništvo u baštini svetih u svjetlosti. On nas izbavi iz vlasti tame i prenese u Kraljevstvo Sina, lju-bavi svoje, u kome imamo otkupljenje, otpuštenje grijeha" (Kol 1, 13 - 14).

U Isusu Kristu raspetom, u njego-voj žrtvi ljubavi čitamo život i žrtvu na-ših pokojnih branitelja. Njihova žrtva svjedoči predanje u ljubavi za svoje bližnje. Krist svoj Uskrs, pobjedu živo-ta nad smrću, dijeli sa svima onima u kojima prepoznaje svoju ljubav i svoj križ. I naši pokojni branitelji žive iz ove osobne povezanosti s Kristom raspe-tim i uskrslim, temeljem naše vjere i izvorom naše nade. Stoga, nije više moguće pisati njihov cjeloviti životopis bez Kristova uskrsnuća u kojemu i po kojemu se ostvaruje i uskrsno jutro na-ših dragih pokojnika.

134

U svijetlu istine vjere, čovjek - slika Božja ne prestaje biti sa smrću i gro-bom, jer sam Bog posta čovjekom da čovjek ostvari svoju božansku dimen-ziju: prihvaćajući i ljubeći nas u svo-me Sinu sve do smrti, smrti na križu. Kristov križ ljubavi postaje ključ čitanja života naših branitelja i nevinih žrtava koji iz ljubavi darovaše ono najvrjedni-

je, svoj život za nas i našu Domovinu. Prije svega, takav je križ Krista raspe-tog i uskrslog koji radi nas i našega spasenja čovjekom posta. U žrtvi lju-bavi i križa naših branitelja prisutna je logika Kristove ljubavi, jer veće ljubavi nema nitko od ove: "da tko život svoj položi za svoje prijatelje" (Iv 15, 13).

Zato, braćo i sestre, Kristov križ lju-bavi, simbol prošlosti i budućnosti živo-ta stoji podignut ovdje u sredini. Prema

njemu su usmjereni i svi križevi naših branitelja, jer su sudbinski s njime po-vezanih. Raspeti i uskrsli Krist je put čitanja istine prošlosti naših branitelja kao i istine budućnosti njihovih života.

U Kristu raspetom i uskrslom nala-zite i crpite vi, dragi očevi, majke i dje-co, snagu, ohrabrenje i nadu te pogled na budućnost svojeg i njihovog života.

Kristov križ ljubavi i pobjede, pobjede upravo zato jer ljubi, ostaje nam trajna i stalna zvijezda kroz sve životne noći, tame i životne izazove. Samo Kristov križ ljubavi može biti izvor našega mira i pomirenja.

5. Poštovana braćo i sestre, dopusti-te mi danas ovdje navesti riječi duhov-nog i mudrog starca Zosima iz roma-na Braća Karamazovi koji reče: Svijet je lijep, samo mi smo nerazumni. Ne

Masovna grobnica Tezno kod Maribora; Hrvatski holokaust

135

vidimo koliko je život lijep. Kad bismo samo pokušali shvatiti da je život lijep, to bi bio već raj. Tada bismo, zagrljeni, od radosti zaplakali.

Dobro sam svjestan kao i svi vi da Vukovar danas s tolikom tragedijom poginulih, nestalih, ranjenih, raselje-nih, s teškim ranama na duši i tijelu, što je i razumljivo, nije prikladno tlo za ovakve idealizirane naše životne odno-se. Ali, uza sve to, iznosim ih kao jedno proročko sjeme koje u sebi posjeduje i nosi snagu dobrih plodova: mira, pomi-renja, praštanja, solidarnosti.

Za takve dobre plodove potrebni su i naši mali koraci. Osobni i zajednički. U prvom koraku, usuđujem se s ovo-ga mjesta pozvati sve institucije dotič-nih država da učine sve kako bi toliki, poput Josipa Arimatejca iz današnjeg evanđelja, koji već dugi niz godina tra-gaju za mrtvim tijelom svoga sina, oca, supruga, konačno mogli doznati istinu o svojim milima i dostojno ih pokopati. Isto tako, želio bih da danas ove riječi zahvate sve pojedince koji znaju ne-što o toliko skrivenim grobištima, da ne ostanu neosjetljivi za suze, na bol i patnju brojnih obitelji. U nadi da će ih Kristova istina osloboditi i ohrabriti, molim ih da pridonesu rađanju novoga čovjeka u sebi i na ovim našim ratovi-ma i krvlju izmučenim prostorima. Nji-hova riječ bit će itekako važan korak za izlazak iz tame prošlosti i za buduće nove odnose mira i pomirenja, među pojedincima i narodima.

A naši pokojni branitelji iz svoje bu-

dućnosti i danas nas podsjećaju da je slobodna i neovisna Hrvatska uteme-ljena na žrtvi sebedarja i nesebične lju-bavi. Ovaj temelj je trajni izvor nadah-nuća socijalnijeg i pravednijeg društva gdje je u središtu čovjek i opće dobro. Drugog temelja i drugog puta Hrvatska ne smije imati.

Braćo i sestre! Pozvani smo rasti i odgajati nove naraštaje u izvornom duhu naših branitelja - u duhu odgovor-nosti i poštenja, solidarnosti i ljudsko-sti. Takav živi i trajni spomenik dobrote i požrtvovnosti za opće dobro bit će naš najzahvalniji način sjećanja na sve žrtve: od Vukovara, Škabrnje, Dubrov-nika... na sve branitelje Hrvatske. Bilo bi to svjedočanstvo svima nama da u Lijepoj našoj život može biti lijep, jer smo svi sinovi i braća jednoga Oca.

A svim našim dragim pokojnim bra-niteljima koji darovaše svoje živote za nas i našu domovinu, zahvalni do groba i preko groba želimo sretnu bu-dućnost. A gdje je ta sretna budućnost kamo su otišli, neka nam iz nje progo-vori i danas jedan od njih - Glas Vuko-vara: "Ali mi sve dobro znamo gdje su. Ako nam život omogući da naša ljubav ovlada nama, kao što je njihova ljubav nosila njih, jednom, na kraju puta, mož-da možemo očekivati da i mi umremo sretni." (Siniša Glavašević). Neka nam ova, gotovo oporučna riječ o ljubavi koja je njih nosila bude nadahnuće za život i nit vodilja svima nama na putu one budućnosti, koja je smisao naše sadašnjosti. Amen!

Msr. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski

136

FRA RAFO MEĐU IZABRANIM

Gospićko-senjska biskupija za go-dinu 2011. tiskala je katolički kalendar pod naslovom Hrvatski mučenici. Za svaki mjesec priložila je sliku ubijenog značajnog pripravnika svećenika, re-dovnika s kratkim životopisom za pro-glašenje blaženim. Među njima su fra Rafo Kalinić, član Provincije Presve-tog Otkupitelja (Split) i dr. fra Bernar-din Sokol, član Provincije sv. jeronima (Zadar) čije se slike i kratki sadržaj o životu nalaze u mjesecu rujnu.

Biskupija je s ovim kalendarom htje-la vjernicima predstaviti svećenike, redovnike, hrvatske mučenike iz Dru-goga svjetskog rata i ranog poraća za koje smatra da zavrjeđuju mjesto u cr-kvenom bogoslužju kao uzori vjernosti Bogu. Oni nisu dobili službenu potvrdu crkvene vlasti, a neki moguće neće ni dobiti. Jedini je dobio kardinal Stepi-nac kojega kao predvodnika te velike skupine od 644 svećenika, redovnika stavlja na početnu stranicu zidnog ka-lendara. Iz njegove biskupije stradalo je više od 70 svećenika. Ovdje su do-neseni oni za koje je pokrenut postu-pak za proglašenje blaženim i svetima. Njima smo dodali još nekoliko muče-nika koji svojim životom, a posebno svojim, vjerničkim svjedočanstvom u zadnjim trenucima zemaljskog života, mogu biti primjer vjernosti svojim kori-jenima - vjerničkim i nacionalnim. Sva-kako, mnogo je veći broj žrtava među vjernicima laicima. Svi ovdje navedeni

snažni su poticaj živućim vjernicima na potrebu vjernosti Bogu i idealima. Ovo bi trebala biti podrška cijeloj Crkvi u Hr-vata da marno gaji sjećanje na svoje žrtve koje su svijetli putokaz konačnoj pobjedi.

Siječanj

Don Ante Zrno rođen u Duvnu 1909. (Tomislavgradu) ređen za sve-ćenika 1934., a član je Mostarsko-du-vanjske i trebinjsko-mrkanjske bisku-pije. Predstavnik je brojnih svećenika i laika koji su prošli tešku Kalvariju iako se politički nije zauzimao za bilo koju stranku. Bio je nesklon komunistima- partizanima. To je bila dovoljna "krivi-ca" da ga stave u popis svojih nepri-jatelja i "domaćih izdajnika". Partizani su ga odveli iz župnog stana 2. veljače 1945. i doveli u dubrovački zatvor. U

Don Ante Zrno(1909. - 1944.)

137

zatvoru je bio miran i staložen. Cijeli je dan molio. Strijeljan je potkraj 1944. Ili početkom 1945. U župi je ostavio trag dobrog i savjesnog svećenika. Iz za-hvalnosti narod je sa župnikom izrazio želju izgraditi oltar u Crkvi hrvatskih mučenika na Udbini.

Ukupan broj mučenika u Mostar-sko-duvanjskom i Trebinjsko-mr-kanjskoj biskupiji, Mostar, bio je 20.

Veljača

Dr. fra Leonardo Petrović (1883.- 1945.) nakon završene osnovne škole i klasične gimnazije bogosloviju je stu-dirao u Mostaru i Fribourgu (Švicarska) gdje je 1908. doktorirao. Franjevački habit obukao je 1900. i postao članom Hercegovačke Franjevačke provincije Uznesenja Marijina. Za svećenika je ređen 1905. u Fribourgu. Gotovo cije-li život bio je profesor na bogosloviji u Mostaru, a kratko župnik u Klobuku i Mostaru. Neko vrijeme bio je generalni vikar Mostarsko-duvanjske i Trebinj-

sko- mrkanjske biskupije. Godine 1943. izabran je za provincijala hercegovač-kih franjevaca. Bio je biskupov zamje-nik i savjetnik. Prvi je doktor bogoslo-vije među hercegovačkim franjevcima. Dana 14. veljače 1945. kao provincijal odveden je od partizana iz samostana u Mostaru, strijeljan bez suda i bačen s još nekoliko subraće u Neretvu.

Ukupan broj mučenika u Herce-govačkoj Franjevačkoj provinciji, Mostar, bio je 66.

Ožujak

Dr. Dragan Dujmušić rođen u žu-pnom Docu kod Travnika 18. rujna 1899., ređen je za svećenika 1922. Studirao je u Strassburgu, a doktorirao na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kao kateheta na pučkim i građanskim školama u Tuzli i kod inte-lektualaca uživao je ugled a posebno kod hrvatske inteligencije. Razumljivo je da su on i hrvatski intelektualci došli na udar nove vlasti kada je Tuzla pala

Dr. fra Leon Petrović(1883. - 1945.)

Vlč. dr. Dragan Dujmušić(1889. - 1943.)

138

u partizanske ruke. Ostao je u Tuzli uvjeren da nije nikome ništa zlo učinio i da će se lako obraniti u slučaju op-tužbi. Prevario se je. Komunisti su ga uhitili. Na preslušavanjima je otvoreno iznosio svoje vjerničko uvjerenje, su-protstavljajući se ateističkim i komuni-stičkim zabludama. Kao nikome tako ni njemu komunisti nisu uvažili razlo-ge. Bio je osuđen na smrt strijeljanjem. Kada je 7. rujna 1943. doveden na mjesto strijeljanja, rekao je izvršiteljima presude: "Tijelo je sada svakako vaše, dajte mi malo vremena da dušu pre-poručim Bogu." Presuda je izvršena u Parselu kraj Tuzle.

Ukupan broj mučenika u Vrhbo-sanskoj nadbiskupiji, Sarajevo, bio je 39.

Travanj

Vlč. Dragutin Kukalj rođen u Cri-kvenici 17. svibnja 1899. školovao se u Zagrebu i Senju gdje je za svećenika ređen 1922. Služio je kao kapelan i ka-

teheta u Mrkopolju, zatim kao kateheta i župnik u Ogulinu, Slunju, a 1940. ime-novan je župnikom i dekan u Gospiću. Godine 1942. postao je biskupski de-legat za gospićki, perušički i udbinski dekanat. Između dva svjetska rata bio je među Hrvatima najplodniji popular-ni liturgijski pisac. Organizirao je broj-ne podružnice Hrvatskog katoličkog pokreta. Poznat je kao veoma razbo-rit, inteligentan i pobožan svećenik. U vrijeme rata pomagao je svima kome je bila potrebna pomoć pa je zbog toga dolazio često u sukob s gospić-kim ustaškim vlastima. Kao Vinodolac imao je dosta poznatih partizana. Slao im je hrane i lijekova u zatvor i na bo-jišnicu. Računajući da se nema zašto bojati, ostao je u Gospiću. I kad su 4. travnja 1945. partizani ušli u Gospić, uhitili su ga, mučili i posramili (svukli ga do gola) i 5. travnja 1945. strijeljali i bacili u jamu zajedno s brojnim građa-nima Gospića.

Ukupan broj mučenika u Gospić-ko-senjskoj biskupiji, Gospić, bio je 18.

Vlč. Dragutin Kukalj(1899. - 1945.)

139

Svibanj

S. Žarka (Julijana) Ivasić Družbe sestara Milosrdnica rođena u Kraši-ću 18. studenog 1908. U Družbu se-stara milosrdnica stupila je u Zagrebu 1931. Za vrijeme rata njegovala je po bolnicama ranjene i bolesne ustaše, domobrane i partizane. Godine 1943. radila je u bolnici u Otočcu koji je bio u partizanskim rukama. Padom Italije, partizani su otišli u Primorje razoruža-vati talijansku vojsku, a ostavili su ne-branjen Otočac. Ustaše su to iskoristili i prošli kroz Otočac i ostavili osvetničke tragove. Kad su se partizani vratili, stri-jeljali su dvadesetak građana "ustaških špijuna" među kojima je bio i kapelan Zvonko Žilavec (Slovenac projugo-slavenski nastrojen). Za zlo u bolnici okrivili su sestre milosrdnice. Od se-stara "najopasnija" bila je sestra Žarka Žilavec. Još više bila je kriva što je iz Stepinčevog mjesta Krašića. Iz zatvor-ske sobe čula se je molitva i pobožne pjesme sestara. Sestra Žarka strijelja-

na je na gospićkom groblju 16. svibnja 1946. Druge sestre dobile su blaže ka-zne. Pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom.

Ukupan broj mučenica Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka, Za-greb, bio je 15.

Lipanj

Don Kerubin Šegvić rođen u Spli-tu 23. veljače 1867., nakon završenog studija bogoslovije u Splitu, ređen je za svećenika u rujnu 1889. Poznati je književnik, povjesnik i publicist. Poseb-no ga je zanimala pravaška ideologija i njezini tvorci. Imao je kao povjesnik više originalnih pristupa koje je potkri-jepio čvrstom znanstvenom logikom. Jedna od njegovih teorija bila je da Hrvati nisu slavenskog podrijetla. To mu je bio, nakon dolaska komunistič-ke vlasti, glavni zločin koji je "oslobo-diteljima" bio dovoljan da ga osude na smrt. Presuda je bila 29. lipnja 1945., a izvršena na stravičan način. Piše je-

S. Žarka Ivasić(1908. - 1946.)

Don Kerubin Šegvić(1867. - 1945.)

140

dan svjedok: "Bio je privezan za "japp" i tako povlačen zagrebačkim ulicama (Maksimirskom i ulicama Peščenice) dok nije bio usmrćen kad mu je iz pu-knute lubanje prsnuo mozak... To je potrebno iznijeti da se zna što su naši ljudi doživili i to od neljudi kojima su usta bila puna humanizma, a za kojima neki još nostalgično uzdišu."

Ukupan broj mučenika u Split-sko-makarskoj nadbiskupiji, Split, bio je 27.

Srpanj

Juraja Gospodnetića (1910.- 1941.), Waldemara Maksimilijana Nestora (1888.- 1941.), Krešimira Ba-rišića (1907.- 1941.) i Vladimira Stu-parića (1911.- 1943.) četnici i partizani, surađujući, ubili su ih nakon zvjerskog mučenja zajedno s brojnim župljanima u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Krnje-uši (Bosna) i Boričevcu (Hrvatska).

Njih četvoricu stavljamo zajedno jer je njihovo mučeništvo vezano uz

Vlč. Juraj Gospodnetić

Vlč. Krešimir Barišić

Vlč. Waldemor M. Nestor

Vlč. Vladimir Stuparić

141

27. srpnja 1941. koji se za vrijeme ko-munističke Jugoslavije slavio kao dan ustanka u Hrvatskoj i Bosni i Hercego-vini. Ubijeni su dakle od ustanika (čet-nika i partizana). Nestor je bio župnik u Drvaru. Skinuli su ga u Trubaru s vla-ka kada se je vraćao kući s hodoča-snicima s proštenja sv. Ane u Kosovu (Knin) i zajedno s nekima ubili ga u ju-tarnjim satima 27. srpnja 1941. Po na-rodnosti bio je Nijemac. Gospodnetić je bio župnik u Bosanskom Grahovu. Istog su ga " ustaničkog " dana nakon mise (bila je nedjelja) uhvatili i mučili (doslovno ga pekli na ražnju!). Bari-šića koji je bio župnik u selu Krnjeuši, slični su ustanici u Krnjeuši isprebijali i polumrtva bacili u zapaljenu crkvu. Na Hrvatskoj strani u Senjsko-modruškoj a sudbinu spomenutih svećenika doži-vio je nešto kasnije i boričevački župnik Vladimir Stuparić. Biskup mu je do-dijelio župu Sinac gdje su ga partizani uhvatili i prije nego su ga ubili morao je sam sebi iskopati grob.

Ukupan broj mučenika u Banja-lučkoj biskupiji, Banjaluka, bio je 25.

Kolovoz

Vlč. Miroslav Bulešić rođen 13. svibnja 1920. u Čabrunićima, u župi Svetvinčenat studirao je bogosloviju u Kopru, Gorici i Rimu. Godine 1947. postao je podravnatelj Biskupskog sjemeništa u Pazinu i ujedno je pro-fesor na sjemenišnoj gimnaziji. Među suprotstavljenima (fašisti, partizani, Nijemci) znao je pronaći uravnote-ženo stajalište, ali je svima znao reći da ga je rodila majka Hrvatica. To mu nisu opraštali fašisti, a Nijemci su ga smatrali naklonjenim partizanima jer je nekima od njih pomagao. Partizanima je smetalo što su ga ljudi rado slušali, a mladež se rado oko njega okuplja-la. Neki su se komunisti izjasnili: "Dok je ovaj živ, narod neće ići za nama niti dolaziti na naše sastanke." Bulešić je doznao za njihove prijetnje, ali nije promijenio način djelovanja. Dapače, znao je prijateljima reći: "Ako me ubi-ju, ubit će me radi Boga i vjere." Pri-jetnja je ostvarena 24. kolovoza 1947.

Vlč. Miroslav Bulešić(1920. - 1947.)

142

u Lanišću nakon podjele sakramenta sv. krizme. Zločinci su provalili u župni stan i u njemu zaklali vlč. Bulešića. Po-krenut je postupak za njegovo progla-šenje blaženim.

Ukupan broj mučenika u Poreč-ko-pulskoj biskupiji, Poreč, bio je 14.

Rujan

Fra Rafo Kalinić, član Franjevač-ke provincije Presvetog Otkupitelja, rođen 6. listopada 1910. u Prugovu, ređen je za svećenika u Splitu 1934. Bio je odgojitelj klerika i profesor klasičnih jezika. Pomagao je okol-nim župnicima. U vrijeme borba iz-među partizana i Nijemaca u okolici Sinja u Brnazama teško ranjenom Stipi Čariću dobrovoljno se javio podijeliti sakramente umirućih. Na povratku zaustavio se u zaseoku Malbaša i prigovorio njemačkom

časniku zašto pravednim ljudima pale kuće i ubijaju ih. Taj mu je odu-zeo boršu, crkvene posudice, zga-zio ih, zgrabio ga i bacio u goruću kuću Ivana Malbaše u kojoj je 24. rujna 1943. potpuno izgorio. Osim mučeničke smrti fra Rafo je bio vrlo krepostan i vjernici su ga nazivali "Sveti Rafo". Franjevci poduzimlju sve što je potrebno da bude progla-šen blaženim.

Dr. fra Bernardin Sokol rođen 20. svibnja 1888. u Kaštel Sućurcu nakon je stupio u Franjevačku provinciju sv. Jeronima u kolovozu 1905., ređen je za svećenika 7. srpnja 1912. Nekoliko godina predavao je na bogosloviji u Dubrovniku. U Rimu je stekao naslov doktora muzikologije. U Zagrebu je profesor crkvene glazbe, a onda pre-daje u Badiji na Korčuli i posvećuje se skladateljskom radu. Zadnje su mu ri-ječi: "Živio Isus, slava pobjedniku Pre-svetom Srcu Marijinu, živio Papa, ži-vjela katolička Hrvatska!" Partizani su ga na Badiji uhitili, ubili 28. rujna 1944. i bacili u more blizu Badije na Korčuli.

Ukupan broj mučenika u Franje-vačkoj provinciji Presvetog Otkupi-telja, Split, bio je 45.

Ukupan broj mučenika u Franje-vačkoj provinciji sv. Jeronima, Za-dar, bio je 9.

Fra Rafo Kalinić(1888. - 1944.)

Dr. fra Bernardin Sokol

(1888. - 1944.)

143

Listopad

P. Petar Perica rođen 27. lipnja 1881. u Kotišini kraj Makarske, u obi-telji Kačić-Perica, nakon završene osnovne i građanske škole u Makar-skoj odlazi u Travnik gdje završava isu-sovačku gimnaziju. Nakon završenog novicijata u Velehradu 1903. poslan je u Kalksburg kraj Beča na humanističke nauke. U Koruškoj je studirao retoriku, u Slovačkoj filozofiju. Studij bogoslovi-je upisao je 1911. u Innsbrucku gdje je 1914. ređen za svećenika. Kao duhov-nik u sjemeništu djelovao je u Zagrebu i Splitu, a kao duhovnik hrvatske kato-ličke mladeži u Travniku, Šibeniku i u Dubrovniku. Kad su partizani u jesen 1944. ušli u Dubrovnik, odmah su uhi-tili ugledne građane i nekoliko svećeni-ka. Među šestoricom svećenika bio je o.Perica. Poznat je pjevanju njegovih pjesama u Hrvatskoj: Do nebesa..., i Zdravo Djevo... Sve te svećenike ubili

su na otočiću Daksi između 24. i 25. listopada 1944. Dok su ga komuni-sti strijeljali, o. Perica je pjevao Tebe Boga hvalimo.

Ukupan broj mučenika u Hrvat-skoj provinciji Družbe Isusove, Za-greb, bio je 9.

Studeni

Fra Bono Grebenarević rođen je 13. kolovoza 1884. u Biloj kraj Livna. Nakon završene gimnazije u Visokom, a bogoslovije u Livnu i u Sarajevu re-đen je za svećenika 1909. Bio je ka-pelan u Čukliću i u Livnu, nastavnik u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji u Vi-sokom, gvardijan na Gorici te kapelan i župnik u Pohumu. Zbog svog velikog ugleda postao je meta partizanima. Prijatelji su ga svjetovali da se sa župe makne na vrijeme. Odgovorio im je: "Neću bježati iz župe pa što Bog dade. Kad narod pati, patit ću i ja." Partizani-ma je bio opasan jer o njima nije lijepo

p. Petar Perica(1888. - 1944.)

fra Bono Grebenarević(1884. - 1943.)

144

govorio. Uhitili su ga 6. studenog 1943. i 1. prosinca strijeljali između Livna i samostana Gorica. Jedan od njegovih ubojica pričao je, dok su ga vodili na strijeljanje, da je pjevao: "Zbogom mili roditelji, braćo, sestre, prijatelji. Ja se od vas sada dilim, sastajem se s Bo-gom milim".

Ukupan broj mučenika u Franje-vačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, Sarajevo, bio je 73.

Prosinac

Drinske mučenice zajednički je naziv za pet redovnica Družbe kće-ri Božje ljubavi koje su 15. prosinca 1941. u Goraždu mučenički završili život. Bila su im imena: Jula Ivani-

šević (1893.), Hrvatica, Berchmana Leidenix (1865.), Austrijanka, Krizina Bojanc (1885.) i Antonija Fabijan (1907.) Slovenke, i Bernadeta Banja (1912.) Hrvatica mađarskog porijekla. Živjele su u samostanu na Palama kraj Sarajeva gdje su držale školu koju su pohađala također pravoslavna i mu-slimanska djeca. Dana 11. prosinca 1941. provalili su u samostan četnici, opljačkali ga i zapalili, a sestre pješice uputile preko Romanije. To putovanje trajalo je gotovo pet dana. 15. prosin-ca stigle su u predvečerje u Goražde. Četnici su ih smjestili u vojarnu.

Kada su se ponapili, počeli su se-stre mučiti i pokušali silovati. Sestre su se junački opirale. Kada su vidjele da nemaju snage, skočile su vani kroz prozor. Njihova polumrtva tijela četni-ci su izboli nožima, svukli ih i bacili u Drinu. Polugola njihova tijela nosila je Drina po kojoj su dobile ime: Drinske mučenice. Sličnu sudbinu doživjelo je u tom kraju tisuće Hrvata i muslimana. Pokrenut je postupak za proglašenje blaženim spomenutih pet sestara kćeri Božje ljubavi.

Ukupan broj mučenica Družbe kćeri Božje ljubavi, Sarajevo, bio je 7.

Drinske mučenice

Urednik

145

TI JESI, A JA BEZ TEBE SAM NIŠTA

Ti posla meni MojsijaDa me povede iz zemlje egipatskeDa jaram grijeha s mene zbaci.Ti meni objavi ime svojea ja zaboravom pokrih milost,nezahvalno je srce moje.U podnožju brda svoje dušezatvorih dvije ploče zapovijedi tvojihšto ih napisa da se ne izgubim.Podigoh sebi zlatno tele,u igri i plesu veselje nađohprijevarnome srcu svome.O Bože, poruši sad kumire mojeali ruku pravde ne podiži,bez tvoje milosti propadoh.Stid mi prekri lice,pogled skrivam, kajanje me mrvidokle ćeš me trpjeti.Oprosti mi i smiluj seza petama mojim zatvori more,neka se neprijatelj potopi zauvijek.Onaj što dušu danonoćno vrebaonaj što za leđima strašno bučiI u potaji zamke za me smišlja.Podigni me da te slavimjer mrtvi ne mogu čast tebi dati,hvala s usahlih usana ne izlazi.Uzdanje jače je od sramasrce se podignut k tebi želijer ti Bože jesia ja bez tebe sam Ništa!

Vesela Dujmić

146

BISKUPI HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE O PRESUDI HAAŠKOG SUDA

(Zagreb 20. travnja 2011.)

ISTINA I PRAVDA SU OSNOVNI PREDUVJETI MIRA

Haaška presuda generalima Anti Gotovini, Ivanu Čermaku i Mlade-nu Markaču unijela je nemir u srca mnogih hrvatskih građana te je na-rušila njihovo povjerenje u instituci-je zbog te presude i njezina pravnog obrazloženja. Zabrinuti smo i zbog njezina negativnog utjecaja na inter-pretacije i povijesne prosudbe oslo-boditeljskog rata Republike Hrvat-ske, tj. obrane od srpske agresije. Bojimo se k tomu da će to utjecati i na međunarodni ugled Republike Hrvatske i hrvatskog naroda u cje-lini te na izgradnju mira i pravde u međunarodnim odnosima.

Izražavamo svoju kršćansku i ljudsku solidarnost s osuđenim ge-neralima, Antom Gotovinom i Mla-denom Markačem, i s njihovim obi-teljima. Isto tako izražavamo soli-darnost i sa svima nevinim žrtvama i ljudima bez obzira

Haaška presuda može postati opasna i indirektna potpora novom nasilju kao izazovom daljnjih ne-pravda u svijetu. Zbog toga nasta-vak suđenja u tom procesu zaslužu-je maksimalnu osjetljivost pravnih

stručnjaka za istinu i za pravdu, kao pozornost čitave međunarod-ne zajednice za konačni pravedni pravorijek u tom procesu, ma kojem narodu pripadali, a stradali su tijekom Domovinskog rata na bilo kojem boji-štu od Iloka i Vukovara do Konavala i Dubrovnika. Njihova patnja i stradanje zaslužuje našu sućut i osudu. Zbog toga pozivamo sve odgovorne u našoj domovini da počinjene zločine istražu-ju i pravedno kažnjavaju, kako bi prav-da postala službenicom mira na našim prostorima. Istodobno očekujemo da svi odgovorni u svijetu postojano bra-ne načela međunarodnoga prava koje će biti jednako za sve, velike i male narode. Jer, samo tako pravda i istina mogle bi biti jamac i temelj mira i uza-jamnog razumijevanja.

Formulacija o "udruženom zločinač-kom, pothvatu" je neutemeljena i teška uvreda hrvatskom narodu, kao i pravdi uopće. Takvom doživljavamo i presu-du tadašnjem državnom hrvatskom vodstvu i generalima koji su vodili oslo-bodilačke akcije u Domovinskom ratu. Smatramo da ta presuda može postati opasna i indirektna potpora novom na-

147

silju, kao i izvorom daljnjih nepravda u svijetu. Zbog toga nastavak suđenja u tom procesu zaslužuje maksimalnu osjetljivost pravnih stručnjaka za isti-nu i za pravdu, kao i pozornost čitave međunarodne zajednice za konačni

pravedni pravorijek u tom procesu. Po-novno pozivamo građane Republike Hrvatske da unatoč doživljenoj neprav-di čuvaju svoje dostojanstvo, mir srca i bistrinu uma. Sve pozivamo na slo-gu, zajedništvo i ustrajnost u traženju

i prihvaćanju cjelovite istine i pravde. A vjernike pozivamo na molitvu te neka se nadahnjuju snagom i dostojan-stvom poniženog, osuđenog i uskrslo-ga Krista. Neka budu postojani u nje-govoj školi ljubavi koja ne pita za cijenu

i za žrtvu. Neka mole i za prosvjetljenje srca svih odgovornih za ostvarenje vla-davine pravde i istine. Istina i pravda su, naime, preduvjet mira i solidarnosti među ljudima i narodima.

Izjava HBK (Hrvatske biskupske konferencije) povodom haaške presude, Glas koncila,

Zagreb 1. V. 2011., broj 18

Raspeti Krist, Samostan Gospe od Zdravlja

148

"FRA RAFO VEĆ BLAŽEN..."

149

Nekoliko svjedočanstva o mučenič-kom životu fra Rafe Kalinića prije ne-koliko godina sabrao je fra Vlade Tadić i ostavio na čuvanje u Franjevačkom samostanu u Sinju. Godine 1990. pro-vincijal fra Šimun Šipić dao je u duž-nost fra Petru Bezinu da bude urednik glasila "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva", da skuplja svjedočanstva o kreposnom i mučeničkom životu fra Rafe Kalinića, da širi njegovo štovanje, da se brine za razne proslave u vezi s fra Rafom... Tada su uglavnom sva svjedočanstva o mučeničkom životu iz Sinja prenesena na čuvanje u Split u samostan Gospe od Zdravlja. jedan se dio čuva u Uredništvu "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva", a drugi dio isto u samostanu Gospe od Zdravlja u sobi fra Petra Bezina.

Istinitost potpisa svjedoka o iskazi-ma potvrdila je nadbiskupijska pisarna u Splitu. Time im je dala vrijednost kao da ih je potvrdila vatikanska kongrega-cija. Provincijali dr. fra Jure Brkan i fra Žarko Maretić svjedočanstva su poslali Franjevačkom generalnom postulatoru u Rim. Svjedočanstva nisu bila tehnički sređena.

Poslije nekoliko godina svjedočan-stva o kreposnom i mučeničkom životu kao i svjedočanstva koja je tražio ge-neralni postulator tehničko sređenje organizirao je fra Petar Bezina. Sređe-nje su tehnički marom i naporom sre-dile članice Molitvene zajednice "Fra Rafo" Split, Trg Gaja Bulata 3. Napravi-le su četiri preslika (kopija) obloživši ih preslikom (kopijom) fra Rafe Kalinića radom akademskog slikara iz Prugo-va Petra Jakelića. Jedan dio preslika (kopija) spremljen je u uredništvu "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeniš-tva", a drugi dio u samostansku sobu fra Petra Bezine.

Djelovi su kataloga:- Kratki životopis o. Rafe Kalinića;- Motivi podizanja postupka o progla-

šenju blaženim fra Rafe Kalinića;- Svjedočanstva o kreposnom životu

fra Rafe Kalinića;- Svjedočanstva o mučeničkom živo-

tu fra Rafe Kalinića;- Primljene milosti po zagovoru fra

Rafe Kalinića;- Tiskana djela i članci.

150

Svjedočanstva su svjedoka o kreposnom životu 1. fra Augustina

Nastavljaju se izjave svećenika: 2. Fra Stanko Bačić 3. Fra Bernardin Bebić 4. Fra Celestin Belamarić 5. Dr. fra Petar Bezina 6. Fra Anđeo Cvitanović 7. Fra Ljubo Ivančević 8. Fra Jerko Jurić 9. Dr. fra Karlo Jurišić 10. Fra Bernardin Kamber 11. Fra Frano Kamenjarin 12. Dr. fra Krsto Kržanić 13. Fra Metod Latinac 14. Fra Jerko Lovrić 15. Fra Pavao Matić 16. Fra Ivon Menđušić

17. Fra Stipan Pavić 18. Fra Stanko Radić 19. Fra Mario Stipić 20. Dr. fra Jerko Šetka 21. Fra Bonifacije Šipić 22. Fra Lujo Šušnjara 23. Fra Bernardo Tičić 24. Fra Gabrijel Tomić 25. Fra Josip Visković 26. Fra Vjeko Vrčić 27. Fra Kruno Vukušić

Vjernici: 1. Tomo Ajduković 2. Tonko Kržanac

151

Slijede svjedočanstva o mučeničkom životu. Slijedi fotokopija prvog svjedočanstva 1. fra Bernardina Topića:

152

153

Nastavljaju se svjedočanstva sve-ćenika: 2. Dr. fra Stanko Petrov 3. Fra Luiđi Šimić i fra Bernardin Topić 4. Fra Lujo Šušnjara 5. Fra Bernardin Topić

Svjedočanstva vjernika: 1. Stipe Bašćevan 2. Mara Čarić 3. Ante Malbaša pok. Marka 4. Mirko Malbaša pok. Stipe 5. Šima Malbaša (žena Mirkova) 6. Milica Mastelić 7. Anđelka Rogulj 8. Skupna 9. Petar Šentija 10. Asim Zvonić

U katalogu se nalazi prema traženju p. Luca de Rosa generalnog postulato-ra životopis sluge Božjega, kandidata za proglašenje blaženim. Generalnom postulatoru poslan je kratki životopis. Sada postoje knjige o fra Rafi: Živo-topis fra Rafe Kalinića, Duhovna raz-mišljanja fra Rafe Kalinića, Fra Rafo junak pod sinjem, Fra Rafini cvjetići i trnje, Postupak o proglašenju blaženim fra Rafe Kalinića, Glasilo "Fra Rafo Ka-linić - žrtva svoga svećeništva" u kom je o fra Rafi napisano preko šesto stra-nica.

Prema traženju generalnog postula-tora poslani su mu i motivi proglašenja blaženim.

U katologu su unesene fra Rafinim zagovorom osam postignutih milosti.

Crkva ga službeno proglašava blaženim.

Urednik

154

PROSLAVA STOTE OBLJETNICE ROĐENJA FRA RAFE KALINIĆA U CRKVI GOSPE

OD ZDRAVLJA U SPLITU

Prugovo, u vrijeme tuđinskih vlasti, politički, ekonomski i vjerski nije se mo-glo razvijati poput ostalih naroda u Eu-

ropi. Ljudi su se mučili da bi preživjeli, a nikada nisu odstupali od svoje kato-ličke vjere. Bili su joj vjerni. Ekonom-ske prilike poslije Prvoga svjetskoga rata bile su bolje pa je blizu dvadese-tak dječaka iz Prugova kroz kratko raz-doblje otišlo u biskupsko ili franjevačko

sjemenište. Fra Rafo se je odlučio poći u franjevačko sjemenište u Sinj. Rođen je 6. studenog 1910.

Kroz odgojne zavode pokazao je da u njemu postoji iskreni poziv da bude franjevac i da riječ Božju raznaša među ljude. U to su se uvjerili i vjernici koji su ga poznavali. Bio je tražen za ispovi-jed, za savjete i za duhovnu pomoć nji-hovoj djeci u poučavanju gimnazijskih

Unutrašnjost porušene fra Rafine rodne kuće

155

predmeta. Zbog svog duhovnog djelo-vanja i profesorskog rada nazvan je od ljudi svecem. U stvari je i bio kad se zna da u vrijeme Drugoga svjetskog rata prilikom sukoba Nijemaca i parti-zana u Sinju i u okolici on svojevoljno odlazi ranjenom Stipi Čariću da mu po-dijeli posljednje sakramente. Vraćajući se u Sinj zbog prigovora Nijemcima zašto ubijaju pravedne ljude i pale im kuće, bačen je živ u vatru u kojoj je pot-puno izgorio.

Samostan Gospe od Zdravlja na njegovu stotu obljetnicu rođenja održao je sv. misu koju je predvodio gvardijan fra Marko Duran a sumisili su fra Pe-tar Bezina i fra Ivon Menđušić. Nakon objavljivanja preko radija stote obljetni-ce fra Rafina rođenja da će se održa-ti sv. misa, u crkvi Gospe od Zdravlja skupilo se mnoštvo vjernika.

Fra Marko je u propovijedi istakao fra Rafine kreposti. U životu je bio ne-

poročan što su priznali svećenici i vjer-nici. Takvih priznanja je velik broj, a potpis nekih potvrdila je nadbiskupska kancelarija u Splitu da je potpis istinit

Osim toga fra Marko je ukratko pri-kazao njegov mučenički put. Svojevolj-no iz ljubavi prema bratu čovjeku daje svoj život. Zbog obrane ljudi koji pra-vedno ginu i kuće im se bespravno pale Nijemac ga je iz mržnje zgrabio i živa bacio u goruću kuću Ivana Malbaše u Brnazama u kojoj je potpuno izgorio. Time je dao značajno svjedočanstvo svoje ljubavi prema Bogu i čovjeku I bez ikakva oklijevanja Crkva ga može odmah proglasiti blaženim i postaviti na oltar na javno štovanje.

Preko sv. mise velik se je broj vjer-nika pričestio. Nakon mise vjernici su se razišli, otišli svojim kućama. Najuža rodbina kratko se je zadržala u Ured-ništvu Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva.

Fani Bajić

156

Urednik

Pismo mons. Slobodana Štambuka, biskupa hvarskog

157

RADE I ANTE (TONĆI) ANĐELIĆ(Rade: 7. VI. 1916. - 8. II. 2011. - Tonći: 8. XII. 1950. - 24. III. 2011.)

Rade Anđelić Markov i Uršule Jonjić rođen u Biskom (selo između Sinja i Splita) od hrvatskih katoličkih pobožnih roditelja. Dvije sestre Vicenca i Imelda postale su sestre milosrdnice. Brat im Ante, rođen 15. Kolovoza 1913., otišao je u Franjevačko sjemenište u Sinj. Po-stao je svećenik franjevac i uzeo ime

fra Petar. Ređen je za svećenika u Splitu 12. ožujka 1938. Nakon prve sv. mise teško je obolio na bubrezima. U Zagrebu na cistoskopiji pronašli su mu u bubrezima neke čireve i klice tuber-kuloze. Odbio je operaciju i vratio se u Makarsku. Za vrijeme bolesti bogoslovi su ga danju i noću čuvali među kojima sam bio i ja. Kako onda nije bilo anti-obitika, podlegao je bolesti i u umro u Makarskom samostanu 3. studenoga 1938. ujutro u 6.50 sati. U Makarskoj je pokopan u gradskom groblju u Fra-njevačku grobnicu.

Između braće u obitelji u spretno-sti i znanju posebno se isticao Rade. Pokazivao je znakove raznih vještina. Opredijelio se mehanici. U Splitu je završio mehanički zanat i zaposlio se kao šofer u Cisti. Uglavnom je živio u Imotskoj krajini. Tu se je upoznao sa Zlatom Jukić Ivanovom i s njom sklo-pio brak u Solinu 1950. Rodio im se je sin i dali su mu ime Ante u ime strica Ante (fra Petra) koga su od milja zvali Tonći.

Kao student ekonomskih nauka u Splitu upoznao se je sa Helli Buličić iz Okruga. S njom se u Trogiru vjenčao 1974. Sinovi su im Radoslav, Zlatko i Ivan koji su se oženili i imaju djecu. Nastavili su raditi kao mehaničari u di-dovoj odnosno očevoj radnji u Splitu, na Spinutu.

Rade Anđelić

Ante (Tonči) Anđelić

158

S Radom sam se upoznao kada je dolazio u Makarsku posjećivati bole-snog brata fra Petra. Kad se nastanio u Splitu, često je posjećivao samostan Gospe od Zdravlja u kome sam se i ja nalazio. Otada smo bili još tijesnije povezani. Kako je otvorio mehaničku radnju u Splitu na Spinutu, svećenici su mu i časne sestre dovozili kola na popravak. Rade ih je bez straha pri-mao i redovito kola mukte popravljao. Po tome je bio poznat u Splitu.

Posebna njegova odlika bila je kad sam preuzeo uredništvo Fra Rafo Ka-linić - žrtva svoga svećeništva. Su-rađivao je sa mnom. Dolazio bi mi s autom, prenašao glasilo i odvodio po selima bez ikakve naplate. Bila mu je nakana da njegov trud bude na duhov-nu korist njegovo obitelji.

Sa mnom je išao svojim kolima i po

Slavoniji i raznašali bi župnicima fra Rafino glasilo. Nije se bojao nikoga i troškove nikada nije naplaćivao. Bio je sretan kad bi vidio kako vjernici traže fra Rafino glasilo.

Bio je vedar sve do zadnjih dana svog života. U svojoj obiteljskoj kući završio je ovozemni život i otišao k svom i nebeskom ocu - Bogu.

U njegovoj obitelji došla je brzo druga žrtva. Nije prošao ni mjesec i po dana i njegov sin Ante (Tonći) za njim odlazi s ovog svijeta da zajedno s ocem prebiva u vječnoj sreći. Jedan i drugi primili su nagradu od Boga. Uza nj vječno prebivaju.

Obojica su pokopana u obiteljsku grobnicu, jedan uz drugoga u Bisku, čekajući dan Uskrsnuća kada će izaći pred lice Božje da s Bogom uživaju u vječnoj sreći.

Fra Petar Bezina

159

S. M. CECILIJA SABLJIĆ(Klarisa)

S. Marija Cecilija od Bezgrješnog začeća - Milenka Sabljić Petrova i Ane rođena u Prološcu (Imotski) 27. IV. 1959., klarisa u samostanu Sv.Klare u Splitu nakon kratke bolesti umrla je 19. XII. 2010., a sahranjena na Lovrincu u Splitu 20. XII. 2010.

Vijest o njezinim zadnjim trenucima života iznenadila je njezinu rodbinu i sestre klarise kao i mnoge poznanike. Žalosna vijest bila je teška, ali vjera nas izdiže po kojoj gledamo bolji život. Već je uz svog Oca u Nebu gdje nema

više boli ni smrti. Njezina duša blista u sreći, istini i ljubavi. Zajedno s Bogom uživa u vječnoj slavi.

Kao mlada djevojka svoj redovnič-ki poziv ozbiljno je shvatila i Bogu se potpuno predala. Bila je svijesna da je žrtva paljenica i da izgara u ljubavi pre-

ma Bogu. Neprospavane noći, prove-dene u tišini, u razgovoru s Bogom, u razmišljanju o istinama Božjim, bile su svakodnevne, približujući se k Bogu, upravo sjedinjenju s Bogom. Po neko-liko sati uronjena u njegovu nazočnost,

160

činilo ju je još više otpornijom u borbi protiv prolazne zemaljske sreće.

Svoj život provodila je kao i osta-le sestre u molitvi, radu, u čitanju du-hovnog štiva, razmišljanju. Listala je i glasilo "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva" i usmjeravala svoj život prema njemu. Ona kao i ostale sestre prenosile su njegov kreposni život i mu-čeničku smrt među vjernike s kojima su razgovarale. U načelo svog života sta-vile su fra Rafine dvije značajne odlike: Bog je nazočan i vršenje volje Božje, oružje protiv grijeha.

S. Cecilija kao i ostale sestre nisu propuštale vršiti ono što im je Bog odre-dio preko njihova Pravila, odredaba. Bio je to put koji ih je vodio konačnoj sreći. Istinitost o predanosti volji Bož-joj potvrđuje njezin dnevni život. Sve je odisalo na djetinjstvo prema Bogu. Po-misao na Njega jačalo je njezinu dušu, a lice obasjano svijetlom Božjim, do-kazivalo je njezinu nutarnju sreću. Bila je u svom samostanu marljiva pčelica, tiha, susretljiva. U sestrama je gledala

Božju sreću koju je sigurno nastavila u Nebu.

Suze njezine majke Ane bile su opravdane jer joj je bilo teško rastavi-ti se od kćeri kojoj je dala život. Ipak se rastavila s nadom da će se jednog dana vidjeti kad i ona s ovog svijeta pođe k njoj u Nebo, uživati u vječnoj sreći.

Shvatljivi su bili i jecaji opatice Su-zane i ostalih sestara. Čitav život se-stre su s njom provele u Božjoj obitelj-skoj radosti, u sestrinskoj zajednici i zajedno dijelile žalost i radost. I nije se bilo lako rastaviti. A da će sestre odsad pratiti suze radosnice jasno je jer će se jednog dana s njom sastati i s njom vječno u Nebu prebivati.

Moramo biti svjesni da i mi putuje-mo istim putem i da ćemo se jednog dana sastati sa s. Cecilijom gdje je ona sada. Njezin odlazak sa zemlje samo je bio prijelaz preko mosta u drugi svi-jet, preko kojeg ćemo i mi jednog dana proći k Bogu kome smo služili i dobiti nagradu za život vječni.

Urednik

161

PREDSTAVLJANJE KNJIGE FRA PETRA BEZINE "FRA RAFINI CVJETIĆI I TRNJE"

Autor dr. fra Petar Bezina posvećuje knjigu "Fra Rafini cvjetići i trnje" muče-niku fra Rafi Kaliniću prigodom njego-ve stote obljetnice rođenja. Knjiga je

predstavljena u samostanskoj crkvi ča-snih sestara Klarisa u Splitu u subotu 11. lipnja 2011. Dr. fra Petar Bezina je i urednik glasila "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva", kojim širi štova-

nje fra Rafe, u čijem je izdanju knjiga i objavljena.

O knjizi kao i o brojnim (ne)zgoda-ma iz fra Rafina života govorio je prof.

fra Gabrijel Hrvatin Jurišić. Kroz 170 ilustriranih i sažetih stranica na en-gleskom, njemačkom, španjolskom i talijanskom jeziku opisuje 154 zgode ili izjave iz fra Rafina života koje je pi-

Fra Petra Bezina, fra Gabrijel Jurišić i fra Josip Marcelić

162

sac pronašao kod rodbine, svećenika, vjernika, u tisku ili kod sebe. Knjiga pri-kazuje i jedan dio njegova duhovnog života.

Na sadržaj knjige posebno se osvr-nuo profesor dr. fra Josip Marcelić. Me-taforički je usporedio mnoge događaje

iz fra Rafina života s malim cvjetićima koji svojom duhovnošću svjedoče sve-tost fra Rafina života. U svakom cvje-tiću osjetio je i žestoke ubode životnih trnova. Najveći trn bila mu je muče-nička smrt. Taj trn i danas cvjeta kao najljepša ruža koja simbolizira tisuće ti-suća ubijenih Kristovih svećenika zbog mržnje na Katoličku crkvu.

U glazbenom dijelu programa su-djelovao je Špiro Boban (tenor) koji je uz orguljašku pratnju prof. Rozarije Samodol otpjevao "Ave Maria" (Vladan Vuletin) i "Sin" (Ante Sardelić).

Mara Ljubić pročitala je pismo don Mirka Maslaća koji je u župnoj crkvi u

Cavtatu (Dubrovnik) postavio poliptih na kome su hrvatski sveci i blaženici kao i duhovni velikani naše Crkve među kojima se nalazi i fra Rafo Kalinić.

Uz knjigu predstavljena je od istog autora i pjesma u prozi "Majka mučeni-ca" (Na grobu majke) koju je predstavi-la splitska klarisa č. s. Dolores Mandić. Milozvučnim glasom razgovijetno je

Špiro Boban, tenor, pjeva za vrijeme predstavljanja

163

krasnoslovila fra Petrovu pjesmu u pro-zi o patnjama i bolima njegove majke. Suživila se s bolima majke te nježnim glasom prenijela je na nazočne sluša-telje što je kod mnogih izmamila i suze žalosnice.

Nekoliko izdvojenih poruka zahvale, poticaja i čestitanja autoru knjige proči-tala je bistro i jasno gospođa Ivana To-mić. Među njima se ističu izjave mons. Josipa Bozanića, mons. Vinka Puljića, mons. Marina Srakića, mons. Ante Ju-rića, mons. Mile Bogovića, mons. Ilije Janjića, mons. Antuna Škvorčevića, mons. Slobodana Štambuka, te broj-nih drugih svećenika i civilnih osoba od kojih su ga mnogi poznavali.

Izjave i pisma potpore upućena su fra Petru da ustraje u širenju štovanja fra Rafe kako bi što prije bio proglašen blaženim.

Na kraju predstavljanja nazočnima se obratio i pisac knjige. Zahvaljuje svima koji su došli na predstavljanje knjige, a posebno onima koji su ga mo-ralno podržavali u ustrajnosti u pisanju fra Rafinih zgoda iz života. Posebno se zahvaljuje č. s. Suzani, opatici s. Klari-

sa u Splitu i svim sestrama samostana koje su mu ustupile crkvu i sporedne prostorije za predstavljanje knjige. Za-hvaljuje svim suradnicima za pomoć u predstavljanju, posebno Molitvenoj za-jednici "Fra Rafo" Split koja je veći dio truda podnijela.

Zahvaljuje prof. fra Gabrijelu Hrva-tinu Jurišiću što se odmah odazvao da predvodi predstavljanje knjige. Bit-ni dio prikazanja preuzeo je neumorni profesor dr. fra Josip Marcelić. Stručno je prikazao srž knjige. I njemu iskreno zahvaljuje.

Špiro Boban uvijek je spreman da sudjeluje u predstavljanju fra Petrovih djela. Ovom prilikom kao i uvijek svo-jim je tenorskim glasom zadivio nazoč-ne. Stoga mu autor iskreno zahvaljuje.

Među predstavljačima posebno se isticala č. s. Dolores Mandić, klarisa ovog samostana. Razgovijetnim gla-som svrnula je na se pažnju pa joj od srca zahvaljuje.

Gospođama Mari Ljubić i Ivani To-mić zahvaljuje na sabranom i jasnom čitanju.

M. B.

164

DOMOVINSKI RAT I HAAŠKE PRESUDE

Prošle nedjelje pogledao sam na HRT 1 višekratno najavljivani NU2 s temom Haaške presude hrvatskim generalima. Voditelj te vrlo gledane emisije gosp. A. Stanković i njegov su-govornik gosp. M. Pupovac vodili su jedan veoma harmoničan razgovor. U svemu su se, očito, slagali i od strane, inače provokativnog voditelja, nije po-stavljeno nijedno za sugovornika "nez-godno" pitanje. Oba su se u bitnom slo-žili: za vrijeme i poslije akcije hrvatske vojske Oluja učinjeni su veliki zločini nad srpskim stanovništvom. Dogodilo se etničko čišćenje Srba. Ti su zločini od strane hrvatske službene politike namjerno prešućivani. Glavni krivci za ta zlodjela su pok. predsjednik F. Tuđ-man i svi njegovi bliži suradnici, a nisu bez krivnje ni oni koji su ih na izborima birali. Haaški sud je donio pravednu presudu koja je trebala biti i strožija.

Ja se čudim da u ovoj našoj Hrvat-skoj glavni mediji najviše prostora daju onima koji govore protiv države, protiv domoljublja, protiv vrijednosti Domo-vinskog rata i hrvatske vojske, protiv katoličke Crkve i svih moralnih i etičkih vrijednosti do kojih drži većina naših građana.

Čudim se da Haaški sud a i mnogi drugi koji procjenjuju to ratno vrijeme uvijek započinju s posljedicama umje-sto da najprije prouče uzroke, tj. tko je taj rat započeo, koji su zločini i od

čije strane i nad kim učinjeni prije Olu-je? Jasna je činjenica da većina Srba u Hrvatskoj nikada nisu željeli nikakvu samostalnu državu Hrvatsku što se može dokazati iz mnogih najnovijih pi-sanih dokumenata i izjava iz povijesti i sadašnjosti. Čim se Hrvatska proglasi-la neovisnom oni su, uz pomoć Srbije, odlučili pobuniti se protiv te države i nikakva autonomija im u toj državi nije bila dovoljna. Kod srpske agresije na Hrvatsku često se spominju kao mjesta stradanja samo Vukovar ili Dubrovnik. Treba spominjati da je npr. grad Drniš bio razoren skoro kao Vukovar, da su mnoga sela poput Kruševa, Kijeva, Li-šana ostrovičkih, Promine, Lovinca... bila sravnjena sa zemljom topovskim i avionskim granatama. (A osuđuje se "prekomjerno granatiranje" Knina za vrijeme Oluje!?). U tim mjestima je bilo manje ljudskih žrtava zato što su ljudi, ostavivši sve svoje, bijegom pre-ko neprohodnih brda spasili goli život. Činjenica je da su mnogi stari i nemoć-ni, što nisu uspjeli pobjeći, ubijeni u svojim kućama. Činjenica je da su sve katoličke crkve i kapelice bile spaljene ili minirane, da su npr. hrvatski građa-ni srpske nacionalnosti katoličku crkvu u Benkovcu najprije srušili a onda sva kamenja od ruševine odnijeli, čak i te-melje bivše crkve, da bi mogli tvrditi kako tu crkva nije nikada ni postojala. Htjeli su sve Hrvate iz tzv. Krajine, koja

165

je po njihovim planovima trebala biti mnogo veća, protjerati i izbrisati svaki trag njihove povijesti u tim krajevima. Činjenica je da je najmanje 90% Srba podržavalo "Krajinu" i da su kod pa-ljenja kuća i crkava većinom sudjelo-vali susjedi svojih građana Hrvata. To

mogu i danas ljudi posvjedočiti. Zar to nije bilo stopostotno etničko čišćenje, genocid i kulturocid?

Jesu li Srbi za vrijeme Oluje protje-rani ili su samo otišli? Normalno je da onaj tko je spalio kuću i crkvu svoga susjeda, ili mu još ubio i staru majku, neće čekati pobjeglog susjeda koji se vraća svojoj zapaljenoj kući. Mnogi hr-

vatski Srbi bježali su iz straha od osve-te jer su se osjećali krivim.

Kakva su to zlodjela hrvatskih vojni-ka ili civila nad Srbima ili njihovom imo-vinom za vrijeme i nakon Oluje? Zaista, bilo bi dobro da nijedna kuća sugrađa-na nije bila ni opljačkana ni srušena,

a osobito da nijedan civil ni zarobljeni vojnik nije bio ubijen. Treba svaki zločin osuditi. Ipak treba imati u vidu ljudsku srdžbu i nagon za osvetom. Može li se onaj Hrvat koji se nakon mučnog pro-gonstva od pet godina vratio na svo-je zapaljeno ognjište, možda u buna-ru, našao ubijenu majku ponašati bez osvete? Je li bilo da se očekuje da on

Masovno grobište Macelj; Hrvatski hohlokaust

166

čuva netaknutu kuću i imanje svakog svoga susjeda? Teško je to bilo očeki-vati od odlučnih ljudi. To se moglo oče-kivati samo od svetaca. A onda nakon bijega većine takvih susjeda iz "Krajine" nije li normalno da Hrvati povratnici uz-

dahnu i kažu: "Hvala Bogu što su otišli, da bogda se više nikad ne vratili!" A što se postupno događa nakon oslobađa-nja hrvatskih okupiranih područja? Ne znam da li dobrovoljno ili pod nekim međunarodnim pritiskom predsjednik

Tuđman, koga većina Srba smatra rat-nim zločincem, žele prikazati kao "no-vog Pavelića." Dao je svim "krajinskim" Srbima aboliciju, tj. oprost od progona za eventualne zločine nad Hrvatima, a ta se abolicija ne odnosi na hrvatske

branitelje. Hrvatska država omogućuje povratak svih srpskih izbjeglica dajući im uvjete kakve ni hrvatski prognanici nisu dobili: popravak kuća, povratak stanova, davanje mirovine u ono vrije-me kad su protiv Hrvatske ratovali itd.

Stradanja tijekom Domovinskog rata

167

Sve je to možda i dobro da je prije toga došlo do stvarnog pomirenja među lju-dima, građanima hrvatske i srpske na-cionalnosti u Hrvatskoj. Trebalo je prije svega na tom raditi još prije povratka. Srbi dolaze nazad u državu koju još uvijek ne smatraju svojom i kao da se nisu odrekli sna da će ovo jednom biti Srbija, a Hrvati ih prihvaćaju samo kao nužno zlo. Mislim da je trebalo sa srpske strane jasno izraziti žaljenje za počinjene zločine za vrijeme "Krajine" i zatražiti oproštenje kod svojih susjeda, a hrvatska strana bi sigurno rado opro-stila i primila povratnike.

U cijeloj toj problematici kao da se očekuje da bi Hrvati srpske povratni-ke trebali dočekati s cvijećem u ruci i isprikom za njihove patnje progonstva. S drug strane nitko ne vodi računa o stotinama tisuća prognanih Hrvata iz BiH ili iz Srbije. Njihovi su domovi u BiH porušeni, sva imovina uništena i nitko ne postavlja pitanje njihova po-vratka u Republiku srpsku ili na druga mjesta. Srbi su ih iz njihova zavičaja protjerali, a Hrvatska se prema njima ponaša kao maćeha, a ne kao majka iako su oni toliko pridonijeli za hrvatsku slobodu i opstojnost hrvatske države. Čudno zvuči ali je istina da je Hrvatska kao pobjednik u ratu u svemu najviše

izgubila: pola stanovništva BiH i veliki dio Hrvata u Vojvodini.

Žalosno je također da se u ovoj dr-žavi naši branitelji sudski progone od strane srpskih i bosanskih sudova, a i međunarodnog suda u Haagu, za na-vodne zločine počinjene čak i u vrijeme JNA agresije na Hrvatsku, kao što je obrana Vukovara. Čudno je da je sva-ki "hrvatski zločin" u Bosni ili Hrvatskoj zabilježen i predan sudovima, a nitko nije napravio niti popis ubijenih hrvat-skih civila - radi se o stotinama! - na području tzv. Krajine, a da ne govorim o porušenim vjerskim objektima i ku-ćama? Što rade naše pravne službe i odvjetnici? Čudno je i to što je Hrvat-ska već nekoliko godina članica NATO pakta i već jednom nogom u Europskoj uniji, a da nije u stanju tome svijetu uvjerljivo reći istinu o ratnim zbivanjima i zastupati hrvatske interese?

Imamo li mi diplomatska predstav-ništva i što oni rade? Promatrajući sve ovo čovjek se ne može oteti dojmu da u Hrvatskoj postoji jedan, možda mali ali vrlo utjecajni, dio građana zastuplje-nih u svim strukturama moći, osobito u medijima, koji ne žele samostalnu hr-vatsku državu i koji rade prema onom: "Što gore to bolje"!

Žarko Maretić, 23422 Stankovci

168

IZJAVE O KNJIZI "FRA RAFINI CVJETIĆI I TRNJE"

Od poslanih tridesetak do četrdeset knjiga "Fra Rafini cvjetići i trnje" neki su se o njoj izjasnili:

Kardinal mons. Josip Bozanić. Kardinal mons. Vinko Puljić, nad-

biskup metropolit vrhbosanski, piše "Ovim potvrđujem primitak knjiga, ali upućujem i najiskreniju zahvalu na ovom lijepom daru. Također Vam če-stitam na ovim izdanjima. Prvo sam uočio da su knjige tehnički vrlo lijepo opremljene. Odmah sam posegnuo iščitati kratki prikaz života fra Rafe. Vjerojatno, čim mi vrijeme dopusti da ću u "ratama" posegnuti i nastavi-ti upoznavati ovaj divni lik svećenika, redovnika i svjedoka vjere. - Radujem se da otimate zaboravu svijetle primje-re vjere naše prošlosti. Ujedno je to poticaj ljudima naših dana da budemo oduševljeniji, revniji i vjerniji svjedočeći vjeru naših otaca. Uz zahvalu i čestitku na knjigama iskreno Vas pozdravljam zazivajući na Vas Božji blagoslov."

Nadbiskup splitsko - makarski u miru mons. Ante Jurić napisao je: "Dragi fra Petre! Zahvaljujem na Tvojoj knjizi "Fra Rafini cvjetići i trnje". Česti-tam Ti na upornosti i marljivosti što je pokazuješ u pisanju da bi sačuvao od zaboravi divni lik fra Rafe ali i svih naših mučenika iz ratnog i poratnog vreme-na. Gospodin Te poživio i dao Ti snage

i za daljnje djelovanje na području koje je tako važno za našu vjersku i nacio-nalnu povijest. Od srca Te pozdravlja Tvoj u Isusu."

Mons. Marin Srakić, nadbiskup đakovačko-osječki piše: "Mp. Oče! Zahvaljujem na poslanim knjigama: Fra Rafini cvjetići i trnje i Fra Rafina du-hovna razmišljanja. Čestitam Vam na ustrajnosti i uspješnom osvjetljavanju života fra Rafe Kalinića. Njegova živa vjera i hrabrost života bit će primjer i poticaj svim čitateljima. Jednostavnost i revnost u svagdašnjim dužnostima od mladosti do mučeničke smrti svjedoči snagu Uskrslog Krista koji je u fra Rafi i po njemu bio prisutan u mjestima nje-gova života i djelovanja. Gospodin bio s Vama u daljnjem neumornom pisa-nju."

Mons. Mile Bogović gospićko-senjski biskup piše: "Mnogo pošto-vani Oče. Osjećam se dužnim zahvaliti za vrijedne knjige o našem mučeniku fra Rafi Kaliniću koje ste mi nedavno poslali. Bit će to novi i vrijedan prilog knjižnici hrvatskih mučenika na Udbini. Dakako, fra Rafo mi je i zajedno s Vama molim se da što prije bude proglašen blaženim. Nemajući nekog drugog uz-darja, šaljem Vam ovu svoju knjigu kao izraz zahvalnosti. Zahvaljujući srdačno Vas pozdravlja."

169

Mons. Antun Škvorčević, požeš-ki biskup piše: "Poštovani fra Petre! Ponovno ste me obradovali pošiljkom svojih dviju knjiga: "Fra Rafina duhov-na razmišljanja" i "Fra Rafini cvjetići i trnje". Od srca Vam hvala za bratsku pažnju. Neka Gospodin svojim blago-slovom prati sva Vaša plemenita na-stojanja oko boljeg poznavanja lika fra Rafe Kalinića. U Zajedništvu molitve i srdačan pozdrav u Gospodinu."

Također još pišu: mons. Želimir Puljić, nadbiskup zadarski, mons. Slobodan Štambuk, biskup hvar-ski, dr. fra Ivan Damiš, franjevac. Fra Matija Koren, franjevac, bivši vizitator Provincije Presv. Otkupitelja napisao je: "Poštovani i dragi fra Petre! Od srca Vam zahvaljujem na knjigama, a na-dasve na Vašem samoprijekornom i strpljivom radu oko fra Rafe Kalinića. Neka Vas Gospodin blagoslovi i čuva! Mir Vam i dobro."

Posebno se osvrnuo prof. Luka Marijanović, Đakovo.

Poštovani pater. Upravo jučer sam primio Vašu pošiljku s knjiga-ma Fra Rafini cvjetići i Fra Rafina duhovna razmišljanja. Od srca Vam zahvaljujem na Vašem daru, s Va-šom osobnom posvetom i još više na Vašoj pažnji. Sad imam cijeli niz Vaših knjiga od ranije. Vidim da ste u Fra Rafinim cvjetićima objavili moj dopis Vama. Pročitao sam i dru-ga pisma i osvrte koji su Vam bili upravljeni. Još nisam pročitao Fra Rafina duhovna razmišljanja, koja su za mene veoma zanimljiva.

Tu se vidi brižan čovjek i redov-nik i njegova forma mentis. Vama čestitam na prekrasnim bilješkama kojima ste znalački popratili tekst njegovih razmišljanja. Imali ste do-sta posla s biblijskim navodima na latinskom. Za mnoge od nas će to sve biti itekako poučno. Uvjeren sam da će i fra Rafina kauza pruži-ti svima nama sliku ovog vjernog i neustrašivog svećenika i redovni-ka, koji je u teškom vremenu dao svjedočanstvo vjere, nade i ljubavi, a završio mučeničkom smrću puno prije Bleiburga... Dok Vam zahvalju-jem na pažnji, koristim se izuzetnom prigodom da Vas i svu Vašu redov-ničku subraću srdačno pozdravim, te ostajem odani Vam Msgr. Luka Marijanović, profesor. Đakovo, 14. svibnja 2011.

Slijede druge izjave. Fra Vinko Prlić, franjevac, fra Vjeko Vrčić, franjevac.

Izvadak iz pisma fra Vlade Tadi-ća:

Dragi cijenjeni fra Petre! Dobih Vaš cijenjeni dar knjigu "Fra Rafini cvjetići i trnje" kojom ste ga uvrsti-li među obljubljene svete Crkve: s Franjom Asiškim i Svecem svijeta Antom Padovanskim i Biljčicom sv. Klarom". Vrijedna, sveta i veoma lije-pa i poučna stvar. Stoga je knjiga di-van poklon fra Rafinim štovateljima u našoj Provinciji, te Prugovu, Sinju i najviše Brnazama, a i široj vjerskoj i kršćansko čitateljskoj publici. Žao mi je zbog zdravstvenih poteškoća, ne usuđujem se biti predstavljač ci-

170

jenjene knjige, osobno vjerujem da bi iznio što drugi nisu znali ni čuli a ni upoznali.

Fra Rafo mi je na srcu, uzor je svećeničke ljubavi i svetosti. Kon-templaciju, odricanje, molitvu, po-

niznost... mučenik fra Rafo je sjajno živio prije svog mučeništva.

Vas i sve cijenjene predstavljače i slušatelje iskreno pozdravljam.

Zahvaljujem za knjigu. (Fra Vladi-mir Tadić u Makarskoj, 14. V. 2011).

Fra Petar Bezina, urednik

171

MOJA SJEĆANJA NA FRA ĆIRU UJEVIĆA

Među svim misnicima koje pozna-jem od djetinjstva, fra Ćiro Ujević za-sigurno zauzima najodličnije mjesto, u mojim sjećanjima.

Za vrijeme svoga trogodišnjeg bo-ravka u đačkom domu i pohađanja niže gimnazije, zauvijek mi se usjekao u pamćenje jedan doživljaj.

Bilo je to druge ili treće završne go-dine boravka (kako su običavali reći naši stariji) u varošu - Imotskom.

Naime, svi smo se međusobno do-bro poznavali, učenici i učenice. Redo-vito u predvečernjim satima, čekajući večeru, boravili smo na dvorištu ispred glavne (lijepe kamene) zgrade Doma, predratnog samostana časnih sestara.

Toga dana, u predvečerje, starje-šinstvo nas je otpravilo, pokraj omanje zgrade u vlasništvu doma, iza koje je, sa sjeverne strane ispod takozvanog "igrališta placa" gdje su igrali imotski mladići. Tu su nas posložili na travna-toj površini nasipa. Većini nas nije bilo jasno, čemu ta priredba...

No, sve nam je postalo jasno, netom je procesija odozgo iza zgrade pristigla nama "na dohvat ruku"...

Kad se veliki baldahin, pod kojim je fra Ćiro u rukama nosio Pokaznicu sa Presvetim približio, odjednom je iz sve-ga glasa (baš fra Ćirina Ujevićka, mla-da Krivodolka - kći paloga borca) stala gotovo gangajući - podrugljivo klicati: "Oj, fra Ćiro, vođo od fratara, ka š na silo kod časnih sestara?!" U tili čas na-

stala je galama i lupanje. Naravno, ne od sviju nas, nego od one nekolicine nagovorenih.

Ja i Mate Roščić (Hvala Gospodinu, kasnije smo postali ja don, a on fra Ni-kola Mate, konventualac) gledali smo se bez riječi i bez slovca...

Kasnije mnogo godina u ponekim prigodama, kad smo evocirali ona neg-dašnja događanja, ponavljali smo sla-žući se u procjeni svega - da ondašnja mladež, uglavnom siročad nije znala što čini.

Navodim ovdje i još jedan "biser" iz onoga vremena. Jednoga dana naša odgojiteljica Z. Lešina, dok smo u tiši-ni učili lekcije za popodnevnu nastavu, bez ikakva povoda i bez uvoda, stupi među nas i saopći slijedeće: "Ej, đaci naši, malo prije naiđoh putem onamo od pošte i od ambulante, ispred samo-stanskog prostora; gledam i čudom se čudim - fratar zasio na zidnu ogradu i kilja pršut, a petak!"

Bože dragi, kao da mi bijasmo ne naivci, već imbecili.

Sjećanje na fra Ćiru iznjet ću malo kasnije.

Nakon niza desetaka godina gimna-zijskog i fakultetskog školovanja, sla-vio sam i svoju Mladu misu. Nadbiskup Franić povjerio mi je službu kapelana u katedrali. No, majka mi teško bolovala od raka na želucu. Ni operacija ništa nije pomogla. Dolazio sam joj svakod-nevno u posjete. Čak mi je nadbiskup

172

dao dozvolu, te sam nekoliko puta sla-vio misu u našoj kući, pokraj njezine bolesničke postelje. Molio sam ga zato jer nije mogla prisustvovati mojoj mla-doj misi, pa neka me eto vidi sada kao misnika (Hvala nadbiskupu Franiću).

Nekoliko puta mi je ponovila: "Sinko, nosi svoj križ do kraja, i nikome nemoj biti na putu! Eto ostat ćeš bez matere, ne plači i ne tuguj vele. Lipo ti zaprpaj

svoju mater, budi junak ko Martinica Ujević." Nato zapitah: "Majko, je li taj Martinica bio svećenik?"

"Nije sinko, bio svećenik. Bio je aj-duk. U ona teška vrimena mora se kriti u gori a mater mu kod kuće boravila sama. Kad je dozna da je umrla, kri-

omice je došao po noći i na rukama svoju mrtvu mater odnio i pokopao, upravo na groblju kod crkve sv. Ane u Poljicima."

Na blagdan Gospe od Zdravlja tri mjeseca nakon moje Mlade mise umr-la mi je majka.

Naveo sam ovo, jer mi je za uzor dozvala u sjećanje baš Ujevića, ajduka Martinicu.

Želim u ovoj prigodi navesti i jedan slučaj njezina junaštva, zapravo slučaj kad se pokazala kao milosrdna Sama-ritanka.

To sam saznao od drugoga, a ne od nje. Nikada nije spominjala niti jedan slučaj dobra što je činila...

Fra Ćiro Ujević i don Marijan Ivan Čagalj na stepeništu župnog dvorišta u Metkoviću

173

Tri prijatelja otputovala u Ameriku, dvojica medovljana i jedan studenča-nin. Nakon nekog vremena ta trojica sretnika našli se u blizini ceste kuda je kočija natovarena kutijama punim novca žurila prema banci. Jedna kuti-ja ispadne. Zbog buke koja se stvara-la kotrljanjem kotača i topota konja to nisu primjetili oni koji su pratili kočiju. Naši sretnici koji su u tom momentu

bili u blizini dočepali se kutije i novac prigrabili i podjelili međusobno. Ame-riku su odmah napustili i vratili se u zavičaj. Rodbina sretna i zadovoljna. A, njih svu trojicu počela nemilo gristi savjest. I nakon nekog vremene Džaja se objesio, studenčanin se zapalio, a bidni Luka Šćurla poludio.

Jednoga vrućega litnjega dana Luka se zblanio i uputio se u Gornje selo. U Džjajićima ga dočekali i izmlatili ko zvir! (baš su tim riječima to kazivali).

Kad je došao u naš komšiluk Ča-glje, tada su se dica stala okupljati i be-ljiti prema nevoljniku, a ni stariji ga nisu baš ljudski dočekali.

U te mire, eto i moje matere, uze-la Luku za ruku i odvela ga prid našu

kuću u "Rupi". Dala mu stolac da sid-ne. Rakijom mu isprala rane, ponajviše na glavi, i uzela makazice i podšišala ga, a vjerojatno mu je nešto i dala za okrepu. O tome mi nisu govorili. Ali ono što mi je najdraže bilo slušati, taj ludi Luka nekoliko puta je ponovio: "Mare, neka ti Bog plati!"

Z. Šulentić, Sv. Franjo u zanosu, Zagreb, Samostan oo. trećoredaca, 1965. god.

174

Fra Ćiro gvardijan u Imotskom samostanu i svjedok povijesnih zbivanja

Peko Dapčević, Crnogorac (na po-sljetku ratni zločinac) krstario je oko Imotskoga i u samom Imotskom, pri-premajući dolazak partizanima. Fra Ćiro ga je sretao, upoznao se s njim. U neprilikama, kad bi se našao u opa-snosti od ustaške patrole, vele da ga je fra Ćiro ogrtao svojim fratarskim ogrta-čem. Kasnije, kad su se ustaše i Nijem-ci povukli iz Imotskoga, pričalo se,kad bi god Peko došao u brijačnicu, poru-čivao bi da dođe fra Ćiro na razgovor. I ponavljao je da u životu nije doživio takva "čovještva" kao kod fra Ćire!

A prije toga kad su Nijemci stigli u Imotski, ustaški oficir došao je u samo-stan i pozvao fra Ćiru, da kao gvardi-

jan, crkveni predstavnik pozdravi novu vlast. I nekoliko puta sam ga u susre-tima priupitiva: "Fra Ćiro kako je izgle-dao Vaš dolazak i pozdrav novoj vlasti u Vašem gradu?" "Sinko moj, šta ću ti reći? Prvo taj ustaški oficir vrlo loše je govorio njemački. Bio sam kratak, ni-koga ja nisam pozdravio niti rekao: Do-bro nam došli. Rekao sam im kratko i jasno: Evo do čega ste nas doveli. Do-veli ste nas do toga da mi svojim man-tijama i abitima zaustavljamo njihove tenkove. I tako odgađamo nevolje koje su nas kasnije snašle."

Eto time završavam svoja sjećanja na dičnog redovnika, misnika i rodo-ljuba fra Čiru Ujevića! Imao sam sre-tan trenutak te sam se slikao s njime u Metkoviću na stubištu ispred župne kuće.

Don Marijan Ivan Čagalj

175

ROBERTINA HRSTIĆ PO FRA RAFINU ZAGOVORU PRIMILA MILOST

Robertina Hrstić rođena Mastelić u Brnazama kraj Sinja udana za Zvoni-mira Hrstić u Drniš, profesorica na gi-mnaziji hrvatskog jezika u Drnišu, ak-

tivna je u župi, vodi meb. stranicu župe i čita na nedjeljnim sv. misama poseb-no djelove sv. mise, koju redovito tri sina drže za haljinu.

"Kad je moja kći iz Drniša trebala roditi trećeg sina, došla je u Brnaze da joj budem pri ruci. Trudovi su počeli na

Veliku subotu pred početak Uskrsnog bdijenja. Mogla sam biti s njom u ra-đaoni bez problema, ali ona kaže: "Ti majko, idi na sv. misu i samo moli. Tako

je i bilo. Preklečala sam cijelu sv. misu u Brnazama koja je trajala tri sata i za-zivala fra Rafu u pomoć. Rekla sam mu po prilici ovako: Dragi moj mladi muče-niče, zaštitniče moga sela, sada rađa mlada žena, divojka, iz Brnaza, budi joj blizu, čuvaj je da sretno rodi još jedna

Rafo je prvi s desne strane

176

usta koja će hvaliti i slaviti Gospodina našega. Proslavi se i na taj način u na-šim životima. Olakšaj joj porođajne boli i neka sve bude blagoslovljeno.

Kad sam došla kući iz crkve s koša-rom blagoslovljene hrane, čula sam od mojih da je rodila dječaka i da je sve u redu. To mi je bio najradosniji Uskrs u životu. Zamislite! Roditi se u Uskrsnoj noći. Divote! Kad je moja kći išla kući za par dana, došla sam po nju u sobu u bolnicu. Ona stoji u uglu sobe i tiho mi govori da ne čuju druge rodilje: Majko, evo sad kad idem kući, moram Ti reći da na sebi osjećam veliku milost Božju. Ja bih sada mogla kući na bicikli tako

se osjećam čvrsto i zdravom i ništa me ne boli, a ove jadne žene oko mene ne mogu se ni pomaknuti u krevetu da se vode napiju. Ja sam s velikom lakoćom rodila kao da mi se, nešto dogodilo lije-po. Nisam uopće osjećala boli.

Ja sam protrnula od radosti i sjetila sam se fra Rafinog zagovora i to sam joj priznala sve po redu. Bila je i ona ra-dosna i prožeta blizinom Božje milosti koju je dobila po zagovoru fra Rafe.

Dječaku smo dali ime Rafo, a ostala su mu braća Mihovil i Ive. Kuma iz Nje-mačke nije imala nijedan sakrament i to je učinila "pod hitno."

Slavica Mastelić

177

LITERATURA O FRA RAFI KALINIĆU

Fra Rafo tiskano ništa nije ostavio. U rukopisu je ostala bilježnica manjeg oblika u kojoj je napisao svoja duhovna razmišljanja. Objavio sam je 2008. go-dine pod nazivom Fra Rafina duhov-na razmišljanja. U njegovu se arhivu nalazi vrlo malo raznih spisa.

Schematismus Provinciae SS. Re-1. demptoris, Spalati, 1965., p. 66.Marija, VIII/1970.,4, 166 - 168.2. Sv. Nikola Tavelić, Zagreb, 1971., 3. str. 214., red. br. 259 (U Katalogu Hrvatskih Božjih ugodnika - o. fra Karlo Jurišić. Vjesnik Franjevačke provincije 4. Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji, Split 1972., god XXI. str. 259 i 279 - 281.Samostanski nekrologij Provincije 5. Presvetog Otkupitelja u Dalmaciji, na dan 24. IX. 1943.AKSA (Aktualnosti KS Informativ-6. ni bilten, 35 (123) 72. 2. IX.., str. 1, " Franjevci prikupljaju podatke o svome subratu mučenom za vrijeme rata". Prenosi iz Vjesnika Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja. (Vidi gore).Radio Vatikan, emisija na hrvat-7. skom jeziku 7. IX. 1972. u vijestima

u 19, 15, 19, 30, prenosi vijesti i o fra Rafi Kaliniću u AKSA - 2. (Vidi gore br. 6, 9). U Sinju u crkvi Gospe Sinjske 24. 8. IX. 1972. Nedjelja održana kome-moracija prigodom 29. godišnjice mučeničke smrti fra Rafe Kalinića. BiIo je u kapeli Gospe Sinjske gdje su bili fra Jerko Lovrić, gvardijan, Gabrijel Jurišić, profesor, Ferdo Jukić, župni pomoćnik u Sinju. (Proložac, 24. IX. 1972.)O. Roko Tomić iz Zagreba 22. IX. 9. 1972. dostavlja jedan primjerak svjedočanstva o mučeničkoj smrti o. Rafe Kalinića. Ima deset spisa s kratkim pismom.Vjesnik Franjevačke provincije 10. Presvetog Otkupitelja, Split 1972., god. XXI. br. 10, stranica 318.

Fra Vjenceslav Glibotić, urednik li-

sta "Marija" javlja da je on nazvao o. fra Rafu "Novi Nikola Tavelić", franjevac o. fra Rafo Kalinić svježi hrvatski mučenik Nikola Tavečić dvadesetog stoljeća.

Prvotni naslov članka je bio (koga je napisao o. Vjeko Vrčić u "Mariji").

"Hrvatski o. Kolbe", a svršetak član-ka je glavno o. fra Rafo je Božji heroj - hrvatski Kolbe".

178

Literatura u glasilu "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva" od 1990.- 2010. godine

Članci pod raznim naslovima, veličine 18 x 14 pisano je o fra Rafi u glasilu "Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga svećeništva":

/godine : stranica/

1990 : 30 1991 : 35 1992 : 56 1993 : 38 1994 : 261995 : 20 1996 : 24 1997 : 20 1998 : 20 1999 : 262000 : 30 2001 : 29 2002 : 44 2003 : 30 2004 : 302005 : 46 2006 : 45 2007 : 75 2008 : 56 2009 : 712010 : 55

Ukupno 806 stranica.

Pjesme napisane o fra Rafi:/godine : stranica/

1990 : 1 1991 : 1 1992 : 1 1994 : 1 1995 : 11996 : 1 1998 : 2 2000 : 1 2001 : 1 2002 : 12003 : 1 2004 : 1 2005 : 1 2006 : 1 2007 : 22008 : 3 2009 : 1 2010 : 6

Ukupno 27 pjesama.

Vrlo malo pisano je u Glasu koncila. Fra Ivan Vuka napisao je u "Župa sv. Ante" Prugovo, Split 1980. članak "Fra Rafo Kalinić mučenik" i "Fra Rafo Kalinić i euha-ristija".

Urednik

179

NAŠA SVETINJA

Meni baba nikad nije dala dirati dr-veni zeleni kufer na tavanu. Rekla bi mi: "Tu leži naša svetinja." A kad je ona jednom otišla u goste prišuljala sam se ja do kufera da me ne vidi nitko i otvorim ga. A kad tamo: Hrvatska za-stava, hrvatski grbovi, pisma i slike moga strike Dragana.

A dobro se sjećam moga strike. Vo-dila me baka k njemu u zatvor u Gra-dišku. Naredio joj je da me dovede da vidi malu "Hrvaticu". A smijao se, ba-cao me u zrak od radosti. A ja plakala, bojala se da ne promašim njegove čvr-ste ruke.

Bilo je u kuferu i pismo njegove cure učiteljice Marije iz Zagreba pisano ze-lenom tintom na požutjelom papiru. Piše mu ona: "Kad će više završiti ta Tvoja hrvatska Golgota da nekada živimo ko ljudi."

Nikada se više nismo vidjeli. Vra-tio se nije. Poslali su ga u mrtvačkom sanduku na kojem je bio zeleni drveni kufer.

Kad su moji pitali: "Zašto tako?!" Rekli su im drugovi: "OVAJ JE VRLO OPASAN ZA SISTEM!"

Slavica Mastelić

180

HVALA UZORITOM KARDINALU MONS. VINKU PULJIĆU NADBISKUPU

I METROPOLITI VRHBOSANSKOM

Moje istraživanje o kreposnom životu i mučeničkoj smrti fra Rafe Kalinića od 1898. kada me je ta-dašnji provincijal fra Šimun Šipić imenovao istražiteljem kreposnog života i mučeničke smrti fra Rafe Kalinića te urednikom glasila Fra Rafo Kalinić - žrtva svoga sveće-ništva za širenje njegova štova-nja, mons. Kardinal Vinko Puljić, mislim da je stalno pratio moj rad. Najveći su dokaz njegova pisma

meni upućena. U njima me je poti-cao i podržavao u pothvatu. Njego-va želja davala mi je još više sna-ge da ustrajem u istraživanju kre-posnog života, mučeničke smrti i širenja njegova štovanja. Stoga se osjećam dužnim da mu javno pre-ko glasila zahvalim u podržavanju mojeg rada. Iskrena mu hvala na svemu što mi je učinio sa željom da fra Rafinim zagovorom dobije od Boga željenu pomoć.

Fra Petar Bezina, urednik

181

HODOČAŠĆE U SINJ, BRNAZE I PRUGOVO(27. IX. 2010)

Dne 24. IX. 2010. šezdeset sedma je obljetnica fra Rafine mučeničke smr-ti pa je Uredništvo glasila "Fra Rafo

Kalinić - žrtva svoga svećeništva" 27. rujna 2010. Iz Splita organiziralo hodočašće u Sinj, Brnaze i Prugovo.

Tog dana skupina se ljudi prije 8 sati okupila ispred crkve Gospe od Zdravlja. Točno u osam sati autobus je krenuo, a hodočasnici predvođeni s fra Petrom Bezina, s molitvom Anđeo

Gospodnji zazvali su pomoć Božju za sretan odlazak u predviđena mjesta i povratak k svojim kućama.

Iz Splita preko Solina prema Sinju fra Petar je put uljepšavao s molitvom i s povremenim tumačenjima iz proš-losti i sadašnjosti mjesta kroz koja prolazimo. Govorio je o znamenitosti-ma Solina, Klisa, Sinja. Posebno nam je govorio o događanjima iz Drugoga svjetskog rata. Sukobi ideologija odra-

Hodočasnici pred kućom B. Malbaše u kojoj je fra Rafo izgorio

182

žavala su se u ratu. Zbog toga je mno-go ljudi izgubilo živote, posebno oko Klisa i Dicma. Kad se je 26. X. 1944. iz Sinja povlačila Hrvatska vojska prema Splitu, partizani su u Butigama zarobili hrvatsku vojsku, odveli nekoliko sveće-nika - fratara u Sinj u zatvor i ubili ih u nepoznatom. U Mojanci su Nijemci

1943., idući od Imotskog prema Sinju, ubili 43 nevina čovjeka.

Tumačenja o fra Rafinoj mučenič-koj smrti hodočasnici su s posebnim zanimanjem pratili. Putovanje nije bilo dosadno. Osvježenje je bila molitva upućena k Bogu da fra Rafu, zbog nje-govog kreposnog i mučeničkog života, što prije stavi na oltar na javno štova-nje.

U Sinj smo stigli oko devet sati. Na-kon što smo se iskrcali na alkarskom trkalištu, krenuli smo pješice prema

središtu grada. Do deset sati bio je od-mor na razne načine.

Fra Petar je kroz to vrijeme otišao u samostan i sa župnikom se sastao i prema već dogovorenom programu sa fra Žarkom Maretićem, s gvardijanom u Sinju fra Božom Vuleta i fra Nikicom Ajdučić, župnikom Sinja, kroz crkvu

krenuli k velikom oltaru. Crkva je bila ispunjena vjernicima župe Gospe Sinj-ske kojima su se pridružili hodočasnici iz Splita.

Sv. misu sa zborom Gospe Sinjske pratio je fra Jure Župić zajedno s po-moćnicom časnom sestrom Marijom Mijić. Lijepim melodijama i izabranim pjesmama doživjeli smo nadzemaljski ugođaj.

Predvoditelj sv. mise bio je fra Žar-ko Maretić, eksprovincijal, sad župnik u Banjevcima. Sudjelovali su gvardijan

Cvijeće na mjestu gdje je fra Rafo izgorio

183

u Sinju fra Bože Vuleta, župnik Gospe Sinjske fra Nikica Ajdučić i fra Petar Bezina, voditelj hodočašća. Preko sv. mise fra Žarko je održao propovijed o kreposnom životu i mučeničkoj smrti fra Rafe Kalinića. Predočio ga je nama kao kandidata za budućeg blaženika

jer ima sve uvjete kao kreposni sveće-nik i kao mučenik da bude proglašen blaženim i da ga Crkva postavi na oltar na javno štovanje.

Nakon što je završila sv. misa gvar-dijan, fra Bože Vuleta pozvao je hodo-časnike na zakusku u novu dvoranu. Nakon toga profesor fra Gabrijel Juri-šić vrlo razgovijetno, širokim znanjem protumačio nam je bogat muzej iz an-tičkog doba i iz hrvatske prošlosti, a po-

sebno iz života Franjevaca samostana Gospe Sinjske.

Nakon stručnog tumačenja krenuli smo iz samostana prema autobusu, noseći svatko u sebi utiske koje je do-živio prilikom sv. mise i susreta s fra-njevcima. Na alkarskom trkalištu ušli

smo u autobus i krenuli prema Brna-zama, kući Bože Malbaše u kojoj je fra Rafo potpuno izgorio. Zaustavili smo se pred kućom. Kako nije bilo vlasnika kuće Boška Malbaše, prizemlje kuće gdje je fra Rafo izgorio, otvorila nam je njegova nećakinja. Tu smo se u molitvi neko vrijeme zadržali razmišljajući o fra Rafinim mukama. Nakon što smo se slikali pred ulaznim vratima krenuli smo s autobusom prema Prugovu.

Put križa po crkvenoj ogradi u Prugovu, predvodi fra Žrko Maretić

184

Petar Bezina održali su kratke govore pred fra Rafinom novom kućom.

Odatle smo oko pedeset metara krenuli prema kući Kate Kraljević, se-stre fra Ante Jurić Talaja, koja se udala za fra Rafina nećaka. Kod nje smo ot-sjeli. Srdačno nas je počastila s raznim jelima i pićima. Iznenadili smo se njezi-

noj gostoljubivosti i srdačnosti. Stoga joj iskrena hvala!

Nakon toga smo krenuli prema Br-danićim, gdje nas je autobus čekao. Ukrcali smo se i krenuli uz molitvu i ugodni razgovor prema Splitu. Stigli smo sretno ispred crkve Gospe od Zdravlja oko 17.30 sati.

Fra Žarko Maretić voditelj obreda u Sinju s velikim križem, u crkvenoj ogra-di sv. Ante u Prugovu, pred postajama Put križa molio je molitve Put križa uz pjevanje pobožnih pjesama muke Kri-stove.

Nakon toga smo krenuli s autobu-som prema fra Rafinoj rodnoj kući.

Kako autobus ne može doći do kuće, oko 300 metara morali smo pješačiti. Pred kućom smo se zadržali oko pet-naestak minuta. Promatrali smo ruše-vine kuće u kojoj se fra Rafo rodio, i na njezin zid postavili cvijeće i svijeću. Fra Ante Jurić Talaja, fra Žarko Maretić i fra

Kata Kraljević (rođ. Jurić) ugošćuje hodočasnike

Meri

185

Pisma • Pisma • Pisma

186

187

188

189

190

191

Joko Jelaska, 1000 kn, Split, Trg Gaja Bulata 6Vinko Kalinić, 300 kn, SolinŽeljka Kalinić, 500 kn, Split

Matić fra Stipe, župnik Siverića, 140 knMolitvena zajednica "Fra Rafo", 500 kn, Split, Trg G. Bulata 3

Dr. Ivo Slade, 200 kn, Šibenik, Stjepana Radića 123Č. s. Služavke Malog Isusa, 200 kn, Lichtensteinov put 22, Dubrovnik

Vjekoslava Sokol, 100 EURA, Split

miLODaRi

192

ČITAJTE! ČITAJTE! ČITAJTE!

193

194

195

NOVO! NOVO! NOVO!

197

Kazalo

Urednik 3 Predgovor Fra Petar Bezina 6 Papa Benedikt XVI. u Hrvatskoj 4.- 7. VI. 2011. godine Fra Žarko Maretić 10 Šezdeset sedma obljetnica mučeničke smrti fra Rafe Kalinića u Sinju (6. IX. 2010.) Bezina 15 Fra Rafo suvremen Fra Petar Bezina 20 Fra Rafo želio biti misionar Hrvoje Kalinić 24 Brod iz vatre Fra Petar Bezina 27 Iz mojih teških dana Fra Petar 34 "Teško mi je gledati gladne" Urednik 37 Papa Ivan Pavao II. proglašen blaženim u Rimu u Vatikanu 1. V. 2011. (D.S.Z.) 40 Misno slavlje u Prugovu prigodom 100. obljetnice rođenja fra Rafe Kalinića Glas koncila, Zagreb, 44 Uzoriti kardinal Josip Bozanić broj 17. - 24. IV. 2011. o Haaškoj presudi Fra Petar Bezina 47 Fra Rafino slobodno vrijeme Fra Petar Bezina 51 Četrdeset pet žrtava Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja (1942.-1992.) S. Marija od Presvetog 65 Molitva ocu Rafi Srca, OSC (Anka Petričević) M. Bartulović 66 Fra Rafo posjeduje što rijetko tko drugi ima Urednik 72 Fra Vlade Tadić širitelj štovanja fra Rafe Kalinića Nerina Mustapić 75 "Biser nad biserima" Urednik 77 Fra Šimun Šipić, provincijal o fra Rafi Kaliniću Vesela Dujmić 81 Fra Rafo u cvijeću i trnju

198

Urednik 83 Mons. Frano Franić, nadbiskup splitsko-makarski o fra Rafi Vesela Dujmić 88 Tamjan i svijeće Glas koncila broj 18, 89 Izjave biskupa Hrvatske o svibnja 2011. Haaškoj presudi Bezina 98 Mons. Ante Jurić, nadbiskup splitsko-makarski i fra Rafo Meri 101 U te se uzdam, Gospodine Don Mirko Maslać 104 Fra Rafo u župnoj crkvi u Cavtatu Slobodna Dalmacija, 2. X. 2009. 107 "Tajna Gilića jame" Ojdana Hokarević, Slobodna 108 Partizani su 1944. u Brštanovu Dalmacija, srijeda 13. IV. 2011. (Split) ubili najmanje dvadeset civila fra Petar Bezina 111 Fra Rafo je živ Anonimni sudionik događaja 115 Kako su nas ubijali... Urednik 121 Fra Ivan Vuka i ujac mu fra Rafo fra Petar 128 Fra Rafin nadzor Zdenko Kraljević 130 Izjava o fra Rafinoj pomoći Msr. Marin Barišić, 131 Dan sjećanja na žrtvu Vukovara nadbiskup splitsko-makarski Urednik 136 Fra Rafo među izabranim Vesela Dujmić 145 Ti jesi, a ja bez tebe sam Ništa Glas koncila, 146 Biskupi hrvatske biskupske Zagreb, 1. V. 2011. konferencije o presudi haaškog suda, Istina i pravda su osnovni uvjeti mira Urednik 148 "Fra Rafo već blažen..." Fani Bajić 154 Proslava stote obljetnice rođenja fra Rafe Kalinića u crkvi Gospe od Zdravlja u Splitu Urednik 156 Pismo mons. Slobodana Štambuka, biskupa hvarskog Fra Petar Bezina 157 Rade i Ante (Tonći) Anđelić Urednik 159 S. M. Cecilija Sabljić (Klarisa) M. B. 161 Predstavljanje knjige fra Petra Bezine "Fra Rafini cvjetići i trnje"

199

Žarko Maretić 164 Domovinski rat i haaške presude Fra Petar Bezina, urednik 168 Izjave o knjizi "Fra Rafini cvjetići i trnje" Don Marijan Ivan Čagalj 171 Moja sjećanja na fra Ćiru Ujevića Slavica Mastelić 175 Robertina Hrstić po fra Rafinu zagovoru primila milost Urednik 177 Literatura o fra Rafi Kaliniću Slavica Mastelić 179 Naša svetinja Fra Petar Bezina, urednik 180 Hvala uzoritom kardinalu mons. Vinku Puljiću nadbiskupu i metropoliti Vrhbosanskom Meri 181 Hodočašće u Sinj, Brnaze i Prugovo (27. IX. 2010) 185 Pisma 191 Milodari 197 Kazalo