TijelovoI. UVODNA MOLITVA

Časolov ili pjesma Kriste, hvala ti (Božanski časoslov, str. 1068.)

II. SREDIŠNJI DIO

Objasniti povijesni kontekst nastanka blagdana Tijelova (devocionizam, Lateranski sabor, sv. Franjo)

„... mi tjelesnim očima gledajući kruh i vino vidimo i čvrsto vjerujmo da je to živo i pravo njegovo presveto tijelo i krv. I na taj je način Gospodin uvijek sa svojim vjernima, kao što sam reče: Evo, ja sam s vama do svršetka svijeta (Mt 28,20).“ (Sv. Franjo, Opomene, I.)

I. Povijesni kontekst i nastanak

Tijelovo je jedan od onih blagdana koji svoje postojanje u dobroj mjeri zahvaljuje privatnim objavama, iako pravi razlozi leže još dulje u povijesti. U ranom srednjem vijeku kršćani su se sve rjeđe pričešćivali zbog strogog shvaćanja uvjeta za sakramentalno odrješenje u ispovijedi. K tomu je misa zbog latinskog jezika postala nerazumljiva, što je također doprinijelo tome da su vjernici sve manje shvaćali misu kao žrtvenu gozbu. Tako je pučka pobožnost u svetoj misi sve više častila Krista prisutnog pod prilikama kruha i vina, a sve manje doživljavala da se tu radi o Kristu žrtvovanom koji se daje kao hrana. Misa je postala trenutak slavodobitnog silaska Kristova među svoje vjernike. Tako je nekako vrhunac euharistijske pobožnosti bilo promatranje posvećene hostije.

Ivana (Julijana) od Retinea (1193.-1258.), poglavarica jednog samostana u blizini Ligea, u molitvenom je zanosu vidjela jedan svijetao krug, čiji je tek jedan isječak bio taman. Razumjela je da taj krug predstavlja liturgijsku godinu kojoj nedostaje jedan blagdan u čast Presvetog Oltarskog Sakramenta. Tamošnji su teolozi prihvatili istinitost tih objava, pa je biskup iz Liègea odredio da se u njegovoj biskupiji Tijelovo slavi četvrtkom iza svetkovine Presvetog Trojstva. Bila je to 1246.

Kateheza Benedikta XVI. o svetkovini Tijelova (Opća audijencija srijedom, 17 studeni 2010.):

''Mjesec simbolizira život Crkve na zemlji, tamna crta pak predstavlja odsutnost jednoga liturgijskog slavlja. Od Julijane se zato tražilo da se djelotvorno potrudi oko njegova ustanovljenja. Bit će to svetkovina u kojoj će se vjernici moći klanjati euharistiji kako bi porasli u vjeri, napredovali u vršenju kreposti i davali zadovoljštinu za uvrede koje se nanose Presvetom Oltarskom Sakramentu.

Julijana, koja je u međuvremenu postala priorica samostana, dvadesetak je godina držala u tajnosti tu objavu, koja je njezino srce ispunjalo radošću. Zatim se povjerila dvjema drugim gorljivim klanjateljicama euharistije, blaženoj Evi, koja je živjela pustinjački, i Izabeli, koja joj se pridružila u samostanu Mont-Cornillon. Te su tri žene ustanovile neku vrstu "duhovnog saveza", kojem je cilj bio slaviti Presveti sakrament. Odlučili su u nj uključiti i jednog vrlo cijenjenog svećenika, Ivana iz Lausannea, kanonika u crkvi Svetog Martina u Liègeu, moleći ga da upozna teologe i crkvene velikodostojnike o onome što im je ležalo na srcu. Odgovori su bili pozitivni i ohrabrujući.

Ono što se dogodilo Julijani iz Cornillona ponavlja se često u životu svetaca: da bi dobili potvrdu da neko nadahnuće dolazi od Boga, potrebno je uvijek uranjati u molitvu, znati strpljivo čekati, tražiti prijateljstvo i utjehu s drugim dobrim dušama i sve podvrći sudu crkvenih pastira. Upravo je biskup Liègea Robert iz Thourottea, nakon početnog oklijevanja, prihvatio prijedlog Julijane i njezinih drugarica te, po prvi put, ustanovio svetkovinu Tijelova (Corpus Domini) u svojoj biskupiji. Kasnije su se za njim poveli i drugi biskupi, ustanovivši istu svetkovinu na teritorijima povjerenim njihovoj pastoralnoj brizi.

Dobar odjek na koji je u vjerničkom puku naišla svetkovina Tijelova osvojio je također Giacomea Pantaléona iz Troyesa, koji je upoznao sveticu tijekom svoje službe arhiđakona u Liègeu. Upravo je on, kada je postao papa Urban IV., 1264. godine ustanovio svetkovinu Tijelova kao zapovijedani blagdan za opću Crkvu, odredivši da se ima slaviti u četvrtak nakon Duhova.

Sâm Papa je htio pružiti primjer, slaveći svetkovinu Tijelova u Orvietu, gradu u kojem je tada boravio. Upravo po njegovu nalogu u katedrali toga grada čuvao se – i još uvijek se čuva – glasoviti korporal s tragovima euharistijskog čuda koje se dogodilo godinu dana ranije, 1263., u Bolseni. Nekog su svećenika, dok je posvećivao kruh i vino, obuzele snažne sumnje u stvarnu prisutnost Kristova Tijela i Krvi u sakramentu euharistije. I tada se dogodilo čudo: nekoliko kapi krvi počelo je teći iz posvećene euharistije, potvrđujući na taj način ono što naša vjera ispovijeda. Urban IV. je zatražio od jednog od najvećih teologa u povijesti, svetog Tome Akvinskog – koji je u to doba pratio papu i nalazio se u Orvietu –, da sastavi tekstove liturgijske službe za tu veliku svetkovinu. Ti su tekstovi, koji se i danas koriste u Crkvi, prava remek-djela, na kojima se temelje teologija i poezija. Od tih tekstova zatitraju strune srca te ono uzdiže hvalu i zahvalnost Presvetom Sakramentu, dok um, uranjajući s divljenjem u to otajstvo, prepoznaje u euharistiji živu i istinsku prisutnost Isusa, njegove žrtve ljubavi koja nas pomiruje s Ocem i daje nam spasenje.

Premda je nakon smrti Urbana VI. proslava svetkovine Tijelova bila ograničena na neke krajeve Francuske, Njemačke, Mađarske i sjeverne Italije, ponovno je jedan papa, Ivan XXII., 1317. godine potaknuo njezino širenje na čitavu Crkvu. Od tada pa nadalje, ta se svetkovina silno razgranala i postala vrlo draga kršćanskom puku.''

Ukratko protumačiti značenje Tijelova danas tj., općenito za život Crkve i značenje sakramenta Euharistije kroz liturgijske tekstove blagdana Tijelova

II. Liturgija Tijelova

Zborna molitva

Gospodine Isuse Kriste, u divnom otajstvu ostavio si nam spomen svoje Muke.

Daj da tako slavimo svete tajne tvoga tijela i krvi

da vazda uživamo plod tvog otkupljenja. Koji živiš.

Darovna molitva

Gospodine, prinosimo ti jedan kruh od mnogo zrnja i vino iz mnogo grozdova.

Molimo te, obdari svoju Crkvu jedinstvom i mirom što ih ovi darovi tajanstveno označuju.

Po Kristu.

Popričesna molitva

Gospodine, pričest tvoga dragocjenog tijela i krvi predokus je buduće slave.

Molimo te, privedi nas uživanju tvoga božanstva u vječnosti. Koji živiš.

Čitanja: godina A

Hranio te manom za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci.

Čitanje Knjige Ponovljenog zakona

Mojsije reče narodu: »Sjećaj se svega puta kojim te Gospodin, Bog tvoj, vodio po pustinji ovih

četrdeset godina da te ponizi i iskuša i dozna što ti je u srcu: hoćeš li držati zapovijedi njegove ili nećeš.

Ponizivao te i glađu morio, a onda te hranio manom, za koju nisi znao ni ti ni tvoji oci, da ti pokaže kako

čovjek ne živi samo o kruhu nego da čovjek živi o svakoj riječi što izlazi iz usta Gospodnjih.

Nemoj zaboraviti Gospodina, Boga svoga, koji te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva; koji

te proveo kroz onu veliku i strašnu pustinju, kroz zemlju plamenih zmija i štipavaca, suhim i bezvodnim

krajem; koji ti je izveo vodu iz stijene tvrde kao kremen; koji te u pustinji hranio manom, nepoznatom

tvojim ocima.

Riječ Gospodnja!

Jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima

Braćo! Čaša blagoslovna koju blagoslivljamo nije li zajedništvo krvi Kristove? Kruh koji lomimo

nije li zajedništvo tijela Kristova? Budući da je jedan kruh, jedno smo tijelo mi mnogi; ta svi smo dionici

jednoga kruha.

Riječ Gospodnja!

Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko.Čitanje svetog Evanđelja po IvanuU ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od

ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«Židovi se nato među sobom prepirahu: »Kako nam ovaj može dati tijelo svoje za jelo?« Reče

im stoga Isus: »Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu. Kao što je mene poslao živi Otac i ja živim po Ocu, tako i onaj koji mene blaguje živjet će po meni. Ovo je kruh koji je s neba sišao, ne kao onaj koji jedoše očevi i pomriješe. Tko jede ovaj kruh, živjet će uvijeke.«

Riječ Gospodnja!

III. Promišljanje o Tijelu i Krvi

Zašto baš kruh i vino? Nije dakle, tako teško otkriti zašto je Isus upotrijebio baš kruh i vino. Potrebna je zajednica da pripremi i kruh i vino. Potrebno je uzgojiti pšenicu, požnjeti, samljeti u brašno, umijesiti, ispeći, potrebno je zasaditi vinograd, braniti ga, uzgajati dok ne rodi, a onda sakupiti grožđe, iscijediti ga, pripremiti vino. Kruh nas održava na životu, on je, kao osnovna namirnica u mnogim kulturama, slika samog života („kruh naš svagdanji daj nam danas“ molimo u Očenašu), a vino je znak onoga što razveseljuje dušu. Vjera nije samo ozbiljnost očekivanja vječnog života, već i

radosti postojanja. Ali, kao što je i za kruh i vino potrebna zajednica koja ih priprema, tako je i za vjeru potrebna zajednica koja tu vjeru živi i prenosi. Zajednica ne nastaje sama po sebi, već se ostvaruje u Isusu Kristu, Glavi Crkve, pa tako budući da je sam Isus Hrana Crkvi, euharistija čini Crkvu, a Crkva sama budući da je jedno tijelo sa Glavom, Isusom Kristom, čini euharistiju. Tako imamo zajednicu i hranu na početku ljudskog bivstvovanja i na kraju. Počeli smo sa rajskom hranom, koju nismo dobro upotrijebili i pretvorili je u tvrdi, zemaljski kruh, a završavamo sa tvrdim, zemaljskim kruhom, koji po Isusu ponovo postaje rajska hrana.

Iz bule Transiturus (11. kolovoza 1264.):

''... Dao se u hrani nadilazeći svu puninu darežljivosti, prevršivši svaku mjeru ljubavi. O jedinstvene li i zadivljujuće darežljivosti, gdje darovatelj dolazi u daru, adarovano je potpuno isto s darovateljem! ...

Dao nam se dakle za hranu, kako bi se čovjek, koji je po smrti pao, uzdigao naživot. Hrana je ranila, hrana i liječi. Vidi, odakle je naime nastala rana odatle je došaoi lijek, i odakle je ušla smrt odatle je proizišao život. O onoj je naime hrani rečeno:,,U onaj dan u koji s njega oskusiš, zacijelo ćeš umrijeti!" [Post 2,17];a o ovoj sečita: „Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke" [Iv 6,52]....

Bila je naime to dostojna darežljivost i prikladan čin, da se vječna Božja Riječ,koja je razumnom stvorenju hrana i okrepa, koja je postala tijelom, podijeli kao hranatjelesnosti i tijelu razumnog stvorenja, to jest čovjeku.... Taj kruh se uzima ali sestvarno ne troši, blaguje se ali se ne mijenja, jer se ni najmanje ne mijenja u onogakoji ga blaguje, nego, ako se dostojno prima u sebe pretvara primatelja.''

IV. Franjo i euharistijski Isus

Kontemplativno promatranje žive prisutnosti Gospodina Isusa u franjevačkoj duhovnosti najviše dolazi do izražaja u sakramentima, prvenstveno u euharistiji, u kojoj nas Gospodin nije ostavio same. Dvije su činjenice u euharistiji posebno naglašene u franjevačkoj duhovnosti: poniznost Isusa koji se udostojao biti s nama pod prilikama kruha i vina te njegova zapovijed (poziv) da se njima hranimo. To u Franji izaziva duboke osjećaje koji se pretaču i u njegova pisma i pravila koja piše za sljedbenike.

Franji je euharistija bila toliko središte zajednice, da je gotovo svako pismo koje je pisao nekom obliku zajedništva (klericima, vjernicima, kustodima, upraviteljima naroda, cijelom redu) započinjao poticajem na često slavljenje, čašćenje i poštivanje euharistije. Štoviše, govori o velikom grijehu i neznanju koje neki imaju o presvetome tijelu i krvi Gospodina. Ipak, uvijek je prisutan poziv na pokoru, tj., na primanje čistim srcem.

Put i nadahnuće sakramentalnog, euharistijskog života svjetovnih franjevaca jest vjera svetoga Franje. Euharistija je središte života svjetovnih franjevaca. U njoj Krist sjedinjuje narod (braću) u jedno tijelo, a braća žive otajstva Krista. Euharistija, zajedno s ostalim sakramentima, je također i sredstvo služenja Crkvi i proširenja Kraljevstva Božjega: „Neka sudjeluju u sakramentima Crkve pozorni ne samo na osobno posvećenje nego također na služenje Crkvi i na proširenje Kraljevstva.“ To pozornost na izgrađivanje Kraljevstva opet vraća na ono prelaženje iz

evanđelja/sakramenata u život. U središtu svijesti o potrebi izgradnje Kraljevstva nalazi se pak, slika Krista kao savršenog čovjeka: „Pozvani, zajedno sa svim ljudima dobre volje, izgrađivati bratskiji i evađeoskiji svijet, da bi se ostvarilo kraljevstvo Božje, a svjesni da svatko 'tko slijedi Krista, savršenog čovjeka, i sam postaje više čovjek', neka stručno izvršavaju svoje dužnosti u kršćanskom duhu služenja.“

''Himan'' iz Pisma cijelome Redu

Neka čovjeka prođu trnci, neka se potrese cijeli svijet

i neka nebo klikče kad je na oltaru u svećenikovim rukama Krist, Sin Boga živoga (Iv 11, 27)!

O divne li veličine i zadivljujućeg udostojanja! O uzvišene li poniznosti!

O ponizne li uzvišenosti, gdje se Gospodar svega, Bog i Sin Božji tako snizuje da se za naše spasenje sakriva

pod neznatno obličje kruha!

Pogledajte, braćo, Božju poniznost i pred njim srca izlijevajte (Ps 61, 9). Ponizite se da vas on uzvisi (1 Pt 5, 6; Jak 5, 19).

Ništa, dakle, svoga ne pridržite za sebe, da vas primi cijele onaj koji se vama cio predaje.