FRANCUSKA Krajem XV stoljea zavreno je ujedinjenje Francuske. Imala je teritorij neto manji od dananjeg, sa oko 15 miliona stanovnika. U Francuskoj je napredovalo zanatstvo i trgovinana, proizvodnja platna, vunenih i svilenih tkanina, stakla, keramike... Krajem XV stoljea javlja se i tampanje knjiga, naroito u Lionu i Parizu. Javlja se i kuna radinost- uglavnom na selu, za razliku od cehova u gradovima, a djelimino se javljala i manufaktura. Trgovina na podruju Francuske javljala se sporije nego u Engleskoj. Francuska je u sutini i dalje bila zemljoradnika zemlja, i dalje je preko 9/10 stanovnitva ivilo na selu. Na poetku 16. stoljea francuski seljaci su veinom bili slobodni. ali nisu i otkupili svoju zemlju i dalje su plaali zemljarinu svojim plemiima, morali su ii na tlaku na njihova imanja i ispunjavati druge obaveze i pravo traiti na plemikim sudovima. Na sve to dolazili su jo i dravni porezi koji su se neprekidno poveavali. U Francuskoj XVI stoljea plemstvo je i dalje bilo vladajua klasa. Jaka kraljevska vlast je bila potrebna plemstvu jer mu je ona osiguravala vladajui poloaj i guila seljake ustupke. Postepeno se u Francuskoj utvrivala neograniena ili apsolutna monarhija. XI- do 1483, zatim arlo VIII X Kralj Fransoa I 1515-1547 vrstvo je vjerovao u neogranienost svoje vlasti i nikada nije sazivao dravne stalee. U dobra volja. Smatrao je da je to dovoljno da bi zakom mogao stupiti na snagu. Takva apsolutna monarhija je zahtijevala veliki broj inovnika. Vlada je poela prodavati poloaje a kao kupci javljali su se graani koj i su dotadanji poloaj trgovca ili poduzetnika mijenjali za inovniku karijeru. Jaanjem kraljeve vlasti poveavali su se porezi koje je vlada davala pod zakup. Zakupnici su bili bogati graani koji su esto davali zajmove vladi uz visoke kamate. Tako se francusko graanstvo nasuprot poduzetnom engleskom, bavilo vie kupovinom poloaja, zakupima i sv ojim ukazima je pisao- takva je moja

lihvarstvom nego trgovinom i privrednom djelatnou. Francusko plemstvo za razliku od engleskog nije se bavilo ov arstvom ni poljoprivredom ve je ivjelo od prihoda koje su ubirali od seljaka. Mnoge feudalne porodice su propadale u ratovima i sukobima tokom XV stoljea. One koje su ostajale kraljevi su nastojali da pretvore u svoje dvorjane. Dvorsko plemstvo je od kralja primalo platu odnosno penzije i poklone, vodilo raskoan ivot na kraljevom dvorcu u Parizu. Plemii srednjeg stanja (pokrajinsko plemstvo) su ivjeli na selu ali su i oni smatrali rad sramotom i nastojali su da uu u oficirske redove kraljevske vojske. Vlastela je samo rat smatrala zanimanjem dostojnim njihove asti: rat je pruao mogunost da se ovjek istakne, da dospije do visokog ina i da se pljakom obogati. Zbog toga je francuska plemika monarhija bila ratoborna drava. Nakon ujedinjenja Francuske pod Lujem XI francuski kraljevi su odmah poeli poduzimati velike osvajake pohode da bi zaposlili ratoborno plemstvo i omoguili mu bogaenje. Juno od Francuske nalazila se bogata ali razjedinjena i zbog toga slaba Italija. Zato je Fransoa I nastavio rat protiv Italije koji su zapoeli jo njegovi prethodnici. Njegov pohod je u poetku bio uspjean ali je kasnije doao u sukob sa panskim kraljem i njemakim carom Karlom V. Godine 1525 u bici kod Pavije Karlo je porazio vojsku Fransoa I a njega zarobio. Francuska je izgubila sve to je bila osvojila u sjevernoj Italiji. I kasniji ratovi Fransoa I protiv Karla V su su bili bezuspjeni . Karlova vojska je u nekoliko mahova upadala u francuske oblasti, dva puta dolazei gotovo do Pariza. Fransoa je traio saveznike na sve strane i stupio u vezu sa osmanskim sultanom dok je na podruju Njemake pomagao protestantske pokrete protiv Karla. Rat se nastavio pod nasljednikom Fransoa I i njegovim sinom Anrijem II. Godine 1559. poslije 60 godina neprekidnog ratovanja, sklopljen je mir u Kato-Kambreziju, po kojem su se obe strane odrekle teritorija koji su jedna drugoj bile zauzele. Vjerski ratovi Protestantizam je poeo prodirati u Francusku dvadesetih godina XVI stoljea. Budui da se Fransoa I borio protiv Karla V a dobro se slagao sa protestantskim

knezovima u Njemakoj, tolerisao je irenje protestantizma u zemlji. Od 1534. godine heretici su se toliko osmjelili da su lijepili svuda, pa ak i na kraljevom dvoru letke s pozivom da se katoliko idolopoklonstvo uniti. Popustljivost Fransoa I je omoguila protestantima da se umnoe, uvrste i organizuju. Od tada propovijedi se odravaju pod vedrim nebom ili u hramovima naoigled i sa znanjem svih. U pokrajinama oni se sastaju, obavjetavaju osnivaju saveze. Poziv na oruje e ih zbog toga zatei spremne. Na dvoru protestanti pristupaju stranci u kojoj ima i katolika. Fransoa I je to shvatio kao namjeru da se potkopa njegova vlast, pa je poeo progon protestanata. Bio je ustanovljenognjeni sud koji je neumorno spaljivao heretike na lomaama. I pored toga broj protestanata se i dalje poveavao. Krajem 40-ih godina u Francuskoj se iri kalvinizam koji je u poetku imao uspjeha meu graanstvom, zanatlijama, i radnicima. Za vrijeme Anrija II kalvinizmu pristupa i plemstvo, naroito na jugu. Fransoa je bio slavoljubiv i surov despot. S plemstvom je otro postupao i ono je sada prvi put osjetilo ruku apsolutnog monarha. Za vrijeme njegovog sina Anrija II progoni su postali jo jai. Zna se da je Anri II zakljuio sa panijom Karo-kambrezijski mir sa namjerom da se posveti borbi protiv reformacije, kako je bilo predvieno ekumenskim ediktom ali ga je iznenadna smrt 1560 sprijeila. Protestanti nisu bili nimalo umireni, jer enidba Fransoa II Marijom Stjuart, neakinjom vojvode Giza, znaila je istovremeno pobjedu agresivnog katolianstva. U junoj Francuskoj je bilo mnogo krupnih plemia. koji su se prisjeali svoje nekadanje nezavisnosti i eljeli su da kao njemaki knezovi postanu samostalni vladari. Mnogi sitni plemii s juga, koji su padali u bijedu, sa zavidnou su gledali na bogatstvo katolike crkve elei ga prigrabiti i meusobno podijeliti. Zbog toga su prelazili na kalvinizam, koji je traio konfiskaciju crkvenih imanja. Kalvinizam je vlastelu privlaio time to im je pruao ve gotovu organizaciju i ujedno zbijao njene redove u borbi protiv apsolutizma. Kalvinisti su u francuskoj dobili naziv hugenota. Nakon smrti Anrija II na francuski prijesto su dolazili su jedan za drugim njegovi slabi i nesposobni

sinovi. Autoritet kraljevske vlasti je neprestano opadao. Za vrijeme najstarijeg Anrijevog sina Fransoa II vlast su prigrabile vojvode Giz. Oni su u svom posjedu drali ogromna imanja, naroito duhovnjake sinjorije, zbog ega su postali zatitnici katolicizma. Samovlau Giza i njihovo bezobzirno gonjenje protestanata ozlojedilo je hugenotsko plemstvo. Na elo hugenotske stranke doli su Burboni. najblii roaci kraljevske dinastije Valoa. Najstariji burbon bio je kralj Navare (male kraljevine u Pirinejima, na granici izmeu Francuske i panije). Poslije smrti Fransoa II na prijesto je doao drugi Anrijev sin, desetogodinji arlo IX. Uz njega je bila kao regent njegova majka, lukava spletkarka Katarina Medii. Ona se u prvo vrijeme ustezala da goni hugenote, jer su ovi bili ojaali, i mogli postati opasni protivnici. Zbog toga je lavirala izmeu katolika i protestanata. Voe hugenota u Francuskoj bili su Burbonci i dio visokog plemstva . papom i panijom. Prvi in vjerskih ratova bila je zavjera u Amboazu koju je pripremio La Renodi u martu 1560. kako bi se doepao Fransoa II i oslobodio ga porodice Giz. Ta zavjera je bila otkrivena i surovo uguena: tijela z avjerenika protestanata su bila objeena o pukarnice u Amboaza. Kasnije je uhapen Luj Konde kao tobonji voa zavjerenika. Smrt Fransoa I 1560, saziv skuptine dravnih stalea u Orleanu i zatim u Pontoazu i savjetovanje obiju strana u Pontoazsiju u septembru 1561. na kojima protestanti i katolici mogu da se izjasne predstavljali su odlaganje koje je Katarina Medii pokuala da produi izdajui u januaru 1562. edikt koji je protestantima davao pravo da slue i vre slubu izvan gradskih bedema. U martu 1562, vojvoda Giz prolazei sa svojom pratnjom kroz mjesto Vasi u sjeverpistonoj Francuskoj je napao hugenote, koji su se bili skupili na bogosluenje. U tom sukobu je poginulo nekoliko desetina osoba a oko dvije stotine je ranjeno. Pogibija u Vasiju dovela je do otvorenog rata izmeu katolika i hugenota. Krvoprolie u Vassyju (1562) bilo je poetak dugotrajnih borbi ; ratova, poznatih pod imenom Francusku (1562-98). Sa odobrenjem Kalvina protestanti su se latili oruja protiv porodice Giz koja je optuena da je otela hugenotski ratovi, koji su uz prekide trideset i est godina razdirali Protivnika

stranka, kojoj su na elu bili lanovi vojvodske porodice Giz bila je tijesno povezana s

kralja i njegovu majku i pregovaraju sa kraljicom Elizabetom. Knez Konte je krenuo na Pariz ali je bio odbaen, a zatim i sam opkoljen u Orleanu. Tada dolazi do neoekivanog preokreta: : vojvodu Fransoa Giza ubija jedan protestant pa uskoro bolazi do vjerskog izmirenja pa se protestantima odobrava vjerska sluba u po jednom gradu svakog okruga. Vremenom i katolici poinju da se sve vie organizuju po ugledu na protestante, a oni, snano utvreni u tvravi La Roel nastoje da sprijee poraz. Ovog puta ne samo da je kraljevska vojska bila angaovana protiv hugenota, ve joj se na elu nalazio kraljev brat, budui Anri III. Vojska kneza Kontea je poraena a on je ub ijen 13. marta 1569. kod irnaka, a ostatak njegovih trupa je rasturen. Katarina Medii, zbog nedostatka novca ne moe da izdrava dovoljan broj trupa koje bi se borile protiv protestanata svuda gdje se oni pobune pa zato potpisuje Sen-ermenski edikt 8. avgusta 1570. dajui hugenotima iru slobodu bogosluenja i etiri uporita od kojih je jedno bilo La Roel Protestanti su stalno raspolagali vojnim bazama i mogli su se osloboditi kraljeve vlasti jer su ih titili guverneri tih mjesta. God. 1572. dolo je, po zamisli Katarine Medici, organizovanog pokolja, poznatog pod ubijeno oko 25.000 hugenota. Za vladavine arlovog brata Anrija III (1574-89), koji je provodio politiku poputanja i tolerancije prema hugenotima, katolici su stvorili Svetu ligu na elu s Anrijem Gizom. Pod njenim pritiskom kralj je tzv. Nemourskim ediktom (1585) oduzeo hugenotima i ona prava koja su im jo preostala na osnovi tzv. Januarskog edikta od 1562. P ovoljne prilike nastale su za hugenote kad je na francuski prijesto stupio njihov pristalica Anri IV. lako je iz politikih razloga preao na katoliku vjeru, dao je Nanteskim ediktom (1598) hugenotima punu slobodu vrenja vjerskih obreda (izuzev Pariz i jo neke biskupske gradove). Vratio im je i sva nekadanja politika prava, te su bili posve izjednaeni s katolicima. Nakon Henrikove smrti ponovo se nastavljaju progoni hugenota. Provode ih Anrijeva udovica Marija Medici, kardinal Richelieu i kralj Luj XIV, koji je ediktom u Fontainebleau 1685. dokinuo Nanteski edikt i nasilno uspostavio vjersko jedinstvo u Francuskoj. Tada je dolo do masovnog iseljivanja hugenota iz zemlje (oko 200 000). Protiv preostalih voen je jo jedan rat (1702-05). Od nos prema majke kralja arla IX, do novog

imenom Bartolomejska no, u kojemu je

hugenotima mijenja se tek pod utjecajem ideja prosvjetiteljstva. God. 1787. izdaje Luj XVI Versailleski edikt o toleranciji, dok su punu ravnopravnost stekli tek nakon revolucije od 1789. u tzv. Code Napolon.

Engleska XVI-XVIII st. Genealoka tabela* * * * * * *

- Henri VII

1485.-1509. 1509-1547. 1547-1553. 1553-1558. 1558-1603.

- Henri VIII - Edvard VI - Meri Tjudor - Elizabeta - Engleska XVI-XVIII st.

*

Obje rue iz grbova zaraenih porodica Henrik VII je spojio u jedan cvijet, koji je postao grb dinastije Tjudora. Pomou branih veza je priprenio i budue saveznike u inostranstvu. preko svoje djece se orodio sa kraljevskim kuama panije i kotske. - Henri VII imao je za cilj da sebi i svojim potomcima osigura engleski prijesto i uspostavi red u zemlji. Natojao je da ojaa stajau vojsku, koju su sainjavali najveim dijelom najamnici. Posvetio je veliku panju osiguranja finansija i nakupio

je itavo bogatstvo. - Nametao je istovremeno ogranienja velikaima, zabranio im da mogu drati najamnike. Iz kraljevskog savjeta je iskljuio sve velikae koji mu nisu bili po volji. Veinu u savjetu vie nisu predstavljali plemii nego ljudi graanskog porijekla. Reformisao je sudstvo. Osnovao je sud nazvan Sud dvorane zvijezda, kojem su podlijegali i najvii plemii. * Srednja klasa je bila uz Henrija jer je u njemu vidjela garanciju svojih interesa. Iz redova tih ljudi Henri je stvarao tzv. Tudorsko plemstvo. - Henri VIII 1509-1547 - Prestolonasljednik Artur je ubzo umro, tako da je prijesto naslijedio njegov mlai brat Henri, koji je sa 18 godina kao Henri VIII postao kralj Engleske. Nakon tri mjeseca oenio se svojom snahom Katarinom Aragonskom. - Henri VIII je uivao u pomorstvu i razumio se u brodove i potrebe mornarice. Nabavio je vie brodova, opremio ih topovima, to je predstavljalo novi nain ratovanja na puini. - Raskid sa Rimom- povod- zaljubio se u dvorsku damu Anu Bolen, elei da se razvede od Katarine i njome oeni. Budui da je Katarina bila u rodbinskim vezama sa panskim kaljem Karlom V, papa je odbio da prizna razvod. To je imalo za posljedicu sukob izmeu Londona i Rima, koji se zavrio otcjepljenjem engleske crkve od pape. - Godine 1529. Henri je sazvao tzv. parlament reformacije, koji je zasjedao sedam godina i do 1536. izglasao 137 statuta, od kojih je najvaniji bio onaj kojim se kralj proglaavao poglavarem engleske crkve umjesto pape. - Engleska crkva je dola u zavisan poloaj od kralja i parlamenta. Henri je poduzeo i napade na monake redove, koji su bili nepopularni. Izmeu 1536-1539. kalueri su razvlateni imovine, koja je postala kraljevo vlasnitvo. Oduzetu zemlju Henri je prodavao na licitacijama, obrazujui novi sloj zemljoposjednike klase. - Henri je napustio Anu koju je optuio za blud i ona je uskoro bila pogubljena. Tek esta supruga je nadivjela Henrija. Iz 6 njegovih brakova preivjelo je troje djece, koja su nakon njegove smrti redom vladali: Edvard VI 1547-1553., Meri Tjudor 1553-1558 i Elizabeta (1558-1603.

- Edvard VI je bio maloljetan kada je postao kralj i umjesto njega su vladali njegovi namjesnici, dva mona velikaa, iji je cilj bio da proire protestantski utjecaj u zemlji i steknu to vie crkvenih bogatstava u zemlji. - Henrijeva kerka iz braka sa Katarinom Aragonskom Meri je bila vaspitana u katolikom duhu. eljela je da Englesku vrati u krilo katolike crkve. U svom vjerskom fanatizmu ona je potpisala smrtnu presudu za spaljivanje tri stotine osoba. Bila je vrlo nepopularna i zbog braka sa panskim princem, koji je postao panski kralj Filip II. Meutim Meri je uskoro umrla. Kada je 1485. Henri VII supio na vlast, zemlja je bila sita dinastikih borbi i spremna da prihvati novog vladara koji se inio mudrim i energinim. Poto je bio u srodstvu sa Lankasterima, dao je obeanje da e se oeniti princezom iz suprotnog tabora, iz dinastije Jork. Obje rue iz grbova tzaraenih porodica Henri je spojio u jedan cvijet, koji je postao grb dinastije Tjudora. Pomou branih priprenio je i budue saveznike u inostranstvu. preko svoje djece se orodio sa kraljevskim kuama panije i kotske. henri je sve svoje sposobnosti usmjerio u dva pravca: da sebi i svojiim potomcima osigura engleski prijesto i uspostavi redd u zemlji. Henri je nastojao ojaati stajau vojsku. Nju su sainjavali najvim dijelom najamnici. Posvetio je veliku panju osiguranja finansija i nakupio je itavo bogatstvo.

Elizabeta I (1558-1603).

Vladavina kraljice Elizabete znaila je polaganje temelja savremene Engleske. Elizabeta je bila kerka Henrija VIII sa Anom Bolen koju je pogubio. Ona, kojoj je tada bilo samo tri godine, iskljuena je iz nasljedstva, a kasnije joj je otac ipak vratio ta prava i vaspitao je na svom dvoru. Ona je dobila najvie obrazovanje, itala je grki i latinski u originalu, govorila francuski i italijanski. Kao i njen otac uivala je u lijepom drutvu, luksuzu i zabavi. Bila je lijepog izgleda, prodornih oiju koje su odavale odlunost i inteligenciju.

Elizabeta je imala 25 godina kada je postala kraljica Engleske. Imala je bogato iskustvo ivota na dvoru, gdje je bila upuena u sve spletke. Mnogi su eljeli da je iskoriste za svoje politike planove, ali je ona uspijevala da izbjegne zamke koje su joj pripremane. Njena razboritost i lukavstvo su joj pribavili autoritet meu plemstvom. Ona se okruila sposobnim saradnicima a i sama je bila sposoban dravnik. Uestvovala je u rjeavanju niza razliitih drutvenih pitanja- ekonomiju, unutranju i spoljnu politiku, vojsku, mornaricu, crkvu, pravosue... Njen lini utjecaj u cijweloj Engleskoj je bio veliki pa se njenim imenom obiljeava druga polovina XVI stoljea kao elizabetinsko doba. Zbog svoje udne prirode ostala je usamljena, nesposobna da voli. U tjelesnim zadovoljstvima je uivala kao i njen otac, javno je mijenjala ljubavnike ali se nikada nije udala. Svoje brojne strane prosce i njihove diplomate je je zavaravala i davala nadu u svoj pristanak uivajui u toj diplomatskoj igri. Jedan od prvih zadataka koji je ona poduzela odnosio se na sreivanje kraljevske blagajne jer su joj prethodnici ostavili ogomne dugove. Kad je ona um rla njen nasljednik je primio stabilne finansije. Druga njena velika briga je bila kako da sauva samostalnost i oddbrani zemlju od tradicionalnih protivnika panije i Francuske. Francuska je ugroavala Englesku na taj nain to je podupirala kotsku kraljevsku porodicu u njenim pretenzijama da se domogne engleske krune. Pretendent na engleski prijesto je bila kotska kraljica Meri Stjuart, kerka Henrija VIII ije su pristalice tvrdile da Elizabeta vlada nezakonito. Bila je vaspitana u katolikom duhu i na stojala je da se Engleska vrati u krilo rimske crkve. Bila je to udesno lijepa i privlana ena, san mnogih mukaraca. Ipak se udala za svogroaka a iz ovog braka je roen ems Stjuart, budui nasljednik kraljice Elizabete. Budui da se ponaala nedolino njen ljubomorni mu je ubio njenog ljubavnika. Meri je zatim nala novog ljubavnika i sa njim organizovala ubistvo mua a zatim ser udala za ubicu. Zbog toga razvrata u kraljevskom domu narod je bio ogoren. Nezadovoljnici su digli pobunu i zatvorili Meri u Edinburku tvravu. Zbog sauesnitva u ubistvu mua bila je primorana da se odrekne prijestolja.

Uspjela je da pobjegne i da utoite nae kod svoje roane Elizabete koja joj je pruila gostoprimstvo ali joj je ograniila slobodu kretanja. Dodijelila joj je jedan zamak i sluge da u njemu ivi daleko od Londona. Uprkos tome, meri je neprestano kovala zavjere kako bi preotela prijesto od Elizabete. Te zavjere su donekle potpomagale panija i Francuska, a u tome su posebno aktivni bili jezuitski sveenici. Elizabeta je uspijevala da sprijei sve njene zavjere u kojima su mnogi izgubili ivote. Meutim Elizabeta je i dalje tedila njen ivot i na kraju poslije skoro 20 godina odrano joj je suenje zbog izdaje. Elizabeta se i tada kolebala da potpie smrtnu presudu i to je uinila tek na zahtjev parlamenta 1587. Meri se je na gubilitu drala dostojanstveno a svoju krunu je zavjetala panskom kralju. Sudbina ove lijepe kraljice i njen tragini kraj su bili nadahnue za brojne knjievna djela meu kojima se istiu tragedije od Alfijerija i od ilera. Rat sa panijom- nepobjediva armada... Pored pomorskog rata Elizabeta je vodila i borbe na kopnu. Pomagala je vojskom panske neprijatelje u Nizozemskoj i Francuskoj. Najkrvavije borbe su voene u Irskoj gdje je izbila pobuna protiv engleske vlasti. Elizabeta je tada poslala vojnu ekspediciju na elu sa svojim ljubimcem grofom od Eseksa, sa zadatkom da ugui pobunu. Grof je vjerovao da e mu tajpohod pribaviti jo vei utjecaj kod kraljice. Meuti m, pretrpio je vie poraza i bio je primoran da potpie primirje i da se vrati u London. Elizabeta je zbog toga bila nezadovoljna i nije htjela da ga primi na dvor. On se zatim odluio da silom prigrabi vlast i poeo da okuplja svoje pristalice. Meutim, kraljica je preko uhoda saznala za njegovu zavjeru i naredila da ga uhvate i zatvore u Londonsku tvravu. Uskoro je eseks izveden pred sud gdje je dokazana njegova zavjera pa je pogubljen. Na elo vojske Elizabeta je postavila novog komandanta koji je poduzeo novi pohod na Irsku pa su Englezi sa uspjehom savladali pobnunjenike. Od toga vremena Engleska je jaala svoju vlast u Irskoj, koju je drala u potinjenosti sve do poslije Prvog svjetskog rata. Snano je porasla ekonomska, a posebno pomor ska mo zemlje; potreba izvoza vune i

tekstila uvjetovala je tzv. prvobitnu akumulaciju ili ograivanje (veleposjednici su zamjenom, kupnjom ili silom jo od kraja XV st. uzimali opinsku zemlju i seljake oranice i pretvarali ih u panjake, to je ujedno s jedne strane stvaralo klasu najamnika bezemljaa, a s druge omoguilo razvoj naprednijih oblika poljoprivrede na veleposjedima); osnivala su se trgovaka drutva s nizom povlastica; zapoela je kolonizacija prekomorskih krajeva; konano je bila pokorena Irska i suzbijena je panska invazija (1588), a kulturni je ivot bio obiljeen procvatom renesanse. Elizabetu je naslijedio Jakov I (1603-25) iz kotske porodice Stuart. Nakon njene smrti na vlast je dola Elizabeta I (1558-1603). Vladavina te kraljice znaila je polaganje temelja savremene Engleske. * Elizabeta je dobila je najvie obrazovanje, itala je grki i latinski u originalu, govorila francuski i italijanski. Kao i njen otac uivala je u lijepom drutvu, luksuzu i zabavi. Bila je lijepog izgleda, prodornih oiju koje su odavale odlunost i inteligenciju. Imala 25 godina kada je postala kraljica Engleske. Imala je bogato iskustvo ivota na dvoru, gdje je bila upuena u sve spletke. Ona se okruila sposobnim saradnicima a i sama je bila sposoban dravnik. Uestvovala je u rjeavanju niza razliitih drutvenih pitanja- ekonomiju, unutranju i spoljnu politiku, vojsku, mornaricu, crkvu, pravosue... * Njen lini utjecaj u cijeloj Engleskoj je bio veliki pa se njenim imenom obiljeava druga polovina XVI stoljea kao elizabetinsko doba. * Jedan od prvih zadataka koji je ona poduzela odnosio se na sreivanje kraljevske blagajne jer su joj prethodnici ostavili ogomne dugove. Kad je ona umrla njen nasljednik je primio stabilne finansije. Druga njjena velika briga je bila kako da sauva samostalnost i odbrani zemlju od tradicionalnih protivnika panije i Francuske. * Francuska je ugroavala Englesku na taj nain to je podupirala kotsku kraljevsku porodicu u njenim pretenzijama da se domogne engleske krune. Pretendent na engleski prijesto je bila kotska kraljica Meri Stjuart, kerka Henrija VIII ije su pristalice tvrdile da Elizabeta vlada nezakonito. Bila je vaspitana u katolikom duhu i nastojala je da se Engleska vrati u krilo rimske crkve. Bila je to udesno lijepa i

privlana ena, san mnogih mukaraca. Ipak se udala za svog roaka a iz ovog braka je roen Dems Stjuart, budui nasljednik kraljice Elizabete. Budui da se ponaala nedolino njen ljubomorni mu je ubio njenog ljubavnika. Meri je zatim nala novog ljubavnika i sa njim organizovala ubistvo mua a zatim se udala za ubicu. Zbog toga razvrata u kraljevskom domu narod je bio ogoren. Nezadovoljnici su digli pobunu i zatvorili Meri u Edinburku tvravu. Zbog sauesnitva u ubistvu mua bila je primorana da se odrekne prijestolja. Uspjela je da pobjegne i da utoite nae kod svoje roane Elizabete koja joj je pruila gostoprimstvo ali joj je ograniila slobodu kretanja. Dodijelila joj je jedan zamak i sluge da u njemu ivi daleko od Londona. Uprkos tome, meri je neprestano kovala zavjere kako bi preotela prijesto od Elizabete. Te zavjere su donekle potpomagale panija i Francuska, a u tome su posebno aktivni bili jezuitski sveenici. Elizabeta je uspijevala da sprijei sve njene zavjere u kojima su mnogi izgubili ivote. Meutim Elizabeta je i dalje tedila njen ivot i na kraju poslije skoro 20 godina odrano joj je suenje zbog izdaje. Elizabeta se i tada kolebala da potpie smrtnu presudu i to je uinila tek na zahtjev parlamenta 1587. Meri se je na gubilitu drala dostojanstveno a svoju krunu je zavjetala panskom kralju. Elizabetu je naslijedio Dems I (1603-25) iz kotske porodice Stuart.

panija u 16. stoljeu panija je u 16. stoljeu samostalna drava nastala na batini rimskog carstva etnikim mjeanjem. Sastavljena je od razliitih kraljevina i kneevina. Od tri kranske kraljevine sredinom 15. stoljea Aragon se javio kao najmonija i najaktivnija. Vjenanje Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog 1469 ne dovodi odmah do ujedinjenja kraljevina- carinska unija ih i dalje razdvaja ali je politiko ujedinjenje potpuno, i ogledalo se u u voenju bobe protiv Granade, 1482-1492, u posljednjoj epizodi rekonkviste. panija je oblast iznutra razjedinjena. Postoji i Katalonija kao posebna oblast. Osnovna podjela Pirinejskog poluostrva je na

Portugal i paniju. panija se dijeli na Kastilju i Aragon. U Kastilju ulaze Galicija, Asturija, Leon, Stara i Nova Kastilja, Andaluzija. Aragon ine pokrajina Aragon, Katalonija, Valencija i ostrva. U odnosu na vjeru politiko jedinstvo je ostvareno- kraljevska inkvizicija zavedena 1478 sudila je i osuivala heretike, uznemiravala preobraene muslimane i Jevreje. Osvajanje emirata Granade prae no je progonom Jevreja privrenih svojoj vjeri. Oni se raseljavaju po Portugalu, Francuskoj, Africi i na Istoku. Rauna se da je da je krajem 16. stoljea panija imala 11.500.000 stanovnika. a Portugal 1.500.000. Kastilja ima 8,5 miliona Aragon i Navara 1,5 miliona. Poluostrvo nije bilo plodno ali drutva izrasla na ovom prostoru mogu imati jau kulturu. panija nije jedan teritorij koji bi dao jedno drutvo i to bogato. 10 % teritorija je kamenje, 35 % neplodna zemlja 45 %v relativno plodna 1 10 % bogato plodna. To je visoravan sa malo vode. Aragon dri u Italiji Napulj i Siciliju, panija je dakle mediteranska sila a od 16. stoljea svjetska sila po svojim kolonijama. ta je to to odrava panskom jedinstvo. Postoje sukobi provincija gdje to religija nije ujedinila. ujedinila klasa monog plemstva koje je bilo djelimino u svijetu. 1492. pada mavrska Granada, i kao znak zahvalnosti za ukidanje muslimanske drave papa e dati titulu katolikih kraljeva. Nastupio je proces protiv onih koji nisu bili dovoljno katolici jer se sauvalo dosta arapskih elemenata. U vrijeme kad se u Evropi uspostavlja vjerska tolerancija u paniji se deava obrnuto. i tu se stvara kruto katolianstvo. panac je netolerantan a duboko vezan za katoliku crkvu i zato je ona mogla pomoi ujedinjenju. Od 1580-1640. i Portugal se nalazi u sastavu panije i odvaja se uz pomo Francuske. Portugalci to oznaavaju kao 60 godina panskog ropstva. panija je u socijalnom i finansijskom pogledu neujedinjena. Postoje napredne i zaostale oblasti. Aragon sa gradovima je ekonomski i socijalno napredniji nego u drugim evropskim podrujima. T i gradovi se ujedinjuju u saveze. Bore se za manje oporezivanje i diu ustanke. panija nije centralizovana drava nego je provincijska. Najznaajnija pance je njemakog porijekla. i

mona crkva koja je bila u ofanzivi i koja je imala inkviziciju. Ta je crkva bila najjaa

institucija koja vodi ujedinjenje su staleka tijela- kortesi, posebni za Kastilju, podjeljeni u tri doma- sveenstvo, plemstvo i gradovi. Ovi su se domovi zvali brao. U Aragonu su 4 doma- plemstvo se dijelilo na nikohombres vii i kabaleros- nii. Staleka tijela su nastojala da onemogue centralizaciju. Imala su pravo pri krunisanju jer se kralj mora krunisati po njihovoj formuli jer je on jednak njima. a mora ih potovati ako eli da i oni njega potuju. Ovakav odnos kralja i plemstva nije mogao dovesti do ujedinjenja. 16. i 17. stoljee je vrijeme izrastanja apsolutistike monarhije u Evropi u katolikim zemljama. Ima jedna teorija da su slom reformacije i obnova crkve predstavljali poetak jaabnja centralistike vlasti u katolikim zemljama. Vaan uvjet za to je bio izrastanje kapitalizma. Ali apsolutna monarhija ima unutranju dinamiku jer kralj lomi plemstvo oslanjajui se na graanstvo. panija se nalazi u epohi uspona. Ima jednu dravu u usponu koja sve uklanja to joj se suprostavlja. Ta je crkva imala vjerne podanike. Velika sredstva dolazila su iz kolonija i kralj nije morao poveavati poreze i smanjivati privilegije stalea. Zato je vlast postala jaka. Pored kralja postojao je i kraljevski savjet, koji su u poetku inili plemii a kasnije najamnici. Kasnije je on svu kraljevsku vlast podvrgao sebi. U paniji se borio kralj protiv gradova i pobjedivi ih uvodio je svoje funkcionere, koregidore koji su upravljali sa regidoresima. On je u kraljevska vijea postavljao svoje ljude i dobiva staleki dom gradova pored sveenstva i ostaje samo plemstvo ali on i tamo ukida institucviju major, sudstvo i njih podvrgava. panija je bila utopljena u SRC ali je tako bilo nemogue upravljati pa je Karlo V 1555 razdijelio carstvo na 2 dijela. Poslije osamostaljena vlast je preuzeo Filip II i tada je panija bila na vrhuncu moi i najbogatija zemlja. Ona je rigoroznom crkvenom politikom izazvala Nizozemsku revoluciju. Ali i nakon otcjepljenja Nizozemske panija je ostala najmonija drava. Kralj Filip II je bio najmoniji vladar Evrope. U vrijeme njegove vladavine protestantizam je bio surovo proganjan u zemljama pod njegovom vlau. Pred progonom inkvizicije mnogi protestanti su uspjeli da pobjegnu u Englesku, gdje su nalazili zatitu. To je bio jedan od razloga nezadovoljszvas Filips II prema Engleskoj.

Drugi razlog je bio taj to su engleski trgovaki brodovi ugroavali panske moreplovce, napadajui i otimajui njihove skupocjene tovare koje su prevozili iz June Amerike. Filip II je za borbu protiv Engleske izgradio veliku flotu kojoj je dao naziv Nepobjediva armada. U isto vrijeme se Enleska se pripremala i sama kraljica Elizabeta je preuzela komandu nad odbranom. Izvrenaje mobilizacija u junim pokrajinama, a najvie panje je posveeno pripremama mornarice. uvena dva moreplovca koji su proslavili englesku mornaricu su bili on Hokins i Fransis Drejk. U toku priprema za odbranu Drejk je isplovio sa 6 brodova, upao u pansku luku Kadiz izazvao veliku pometnju nakon to je zapalio i potopio 18 brodova. Nakon toga Filip II je poslao Nepobjedivu armadu sa 130 brodova u pravcu Lamana. Medina Sidorija komanduje armadom i treba se u Flandriji sresti sa tamonjom vojskom. U avgustu 1588 je dolo do borbe U prvih 15 dana ni jedna strana nije uspjela da postigne odluujuu pobjedu. panski admiral je veinu svoje flote uveo u luku Kale. Vidjevi to Drejk je primjenio ratno lukavstvo. rtvovao je 6 svojih starih laa, zapalio ih i otisnuo meu panske brodove. panci su se pobojali poara te su iz zaklona isplovili u kanal Laman. Tu ih je zahvatio nepovoljan vjetar i nabacio njihove brodove du belgijske obale. a zatim je vketar promijnio smjer te su brodovi isplovili na puini Sjevernog mora. Bura je bila tako jaka da se panci nisu mogli vratiti natrag ve su se nakon nekoliko dana nali na obali Sjeverne kotske. Englezi, kojima je ponestalo hrane i municije, morali su obustaviti potjeru a panci se nakon toga povlae kui. Plovei du zapadnih obala engleskih ostrva brodovi Armade nisu uspjeli da sauvaju svoj poredak jer ih je stalno pratila jaka bura. Mnogi brodovi su se razbili o hridine kotske i Irske. Veliki dio posade se utopio a preivjeli, koji su se domogli obale su bili posjeeni od strane suhozemne vojske koja ih doekivala na kopnu. U paniju su se vratile samo 64 lae. Nakon ove odluujue pobjede nad do tada najveom pomorskom silom panijom, poela je engleska nadmo na moru. gdje je

PortugalNajstarije poznato stanovnitvo Portugala bila su keltsko-iberska plemena. Arapskim prodorom 711714. podruje Portugala dolo je pod vlast Maura, a 756. ulo u sastav Kordovskog

emirata. Poetak port. samostalnosti datira od XI st.. Portugalska rekonkvista zavrena je sredinpm XIII stoljea za vladavine Alfonsa III (1245-79), kad su Arapi protjerani iz najjunije oblasti zemlje. U drugoj deceniji 15. stoljea je poelo razdoblje portugalske st. prekomorske

ekspanzije pod vodstvom kraljeva sina Henrika Pomorca. Tako su Portugalci u XV zauzeli Madeiru, Azorska ostrva, istraivali zapadne obale Afrike, dostigli ekvator i Rt dobre nade. Pod Manuelom I (1495-1521) Portugal je uao u razdoblje ekonomskog i politikog procvata. Kolumbovo otkrie Amerike prouzrokovalo je suparnitvo izmeu Portugala i panije. Spor je rijeen posredovanjem pape Aleksandra VI: podruje istono od meridijana koje prolazi Kapverdskim ostrvima postalo je portugalska interesna sfera, a zapadno od njega paska. God. 1498. Vasco da Gama, otkrivi morski put u Indiju, iskrcao se u Calicutu; 1500. Cabral , na putu u Indiju, otkrio je braz. obale, a Diego Diaz - Madagaskar. U razdoblju 1505-15. portugalski potkraljevi u Indiji - Almeida, a zatim i Albuquerque - polau temelje velikom portugalskom kolonijalnom carstvu, koje se sredinom XVI st., za vladavi ne Ivana III (1521-57), protezalo od Gibraltara do Malacce. Portugalski trgovci su osnovali svoje faktorije ak u junoj Kini: Liampo (1542), Macao (1557)-te doprli sve do Japana (1542). Sjedite portugalskog vicekralja bila je Goa u Indiji; njemu su bili podvrgnuti guverneri Mozambika, Hormuza, Muskata, Cejlona i Malake. Kriarski rat protiv Maroka 1578. zavrio je tekim porazom Portugalaca. Poto se 1580. ugasila dinastija Aviz, Portugal je okupirala vojska panskog kralja Filipa II, kojeg su, cortesi priznali kraljem 1581. Iako je formalno zadrao autonomiju, 1640. nalazio pod vlau panije i zajedno je s njom uao u Portugal se do

ekonomsko- politiku dekadenciju; njegov se kolonijalni imperij sruio pod udarcima Nizozemaca, Engleza i Francuza. Ustankom 1640. Portugal se oslobodio panske vladavine a za kralja je proglaen vojvoda od Braganze kao Ivan IV; panija je tek 1668. priznala nezavisnost Portugala, kojem je uspjelo da djelomino povrati svoje kolonijalne posjede: Brazil, Angolu, Mozambik, Gou, Diu, Macao, Madeiru i Azorske otoke. God. 1654. Portugal je sklopio sporazum s Engleskom, ime poinju dugotrajni savezniki odnosi izmeu obiju zemalja

Nizozemska

Na podruju Nizozemske (do u novi vijek naziv za dananju Nizozemsku i Belgiju) razvija se u toku Brabant, Flandrija, feudalnih teritorija pomorskih i srednjeg vijeka niz samostalnih svjetovnih podruja - Artois, Geldern, Hennegau, Holland, Limburg, Zeeland - i crkv. biskupije Utrecht i Li ge. Od XI st. N., kao stjecite najvanijih puteva u Evropi, doivljava snaan ekonomski

kopnenih trgovakih

razvoj; u junim podrujima se razvijaju brojne tekstilne manufakture, a u sjevernim provincijama pomorska trgovina donosi velike prihode. U XIV-XV st. gotovo itava zemlja bila je ujedinjena pod vlau burgundijskih vojvoda: 1463. zasjedaju prvi put dravni stalei svih nizozemskih provincija. enidbom budueg rimsko-njemakog cara Habsburgovca Maksimilijana I s Marijom, kerkom burgundijskog vojvode Karla Smjeloga, 1477., Nizozemska je postala posjed kue Habsburgovaca. Nakon abdikacije cara Karla V (1556) pripala je panskoj grani Habsburgovaca. Filip II, nastojei da sve ekonomske izvore zemlje u najveoj mjeri angauje za saniranje prilika u paniji, da Nizozemsku (peticija plemstva 1566). Krvava intervencija vojvode Albe i ubijanje voa otpora, grofova Egmonta Hoorna (1586), rezultirali su u velikom ustanku na elu s Vilimom i Oranskim. Alessandro Farnese, namjesnik u Nizozemskoj, spasio i Moritzom dravnopravno vee uz paniju i vrstom rukom provede u njoj protureformaciju, izazvao je revolt u zemlji

je vojnikom i

diplomatskom spretnou za paniju june, preteno katolike, provincije (Arraska unija). Te provincije, kasnija Belgija, ostale su sve do kraja Rata za pansku batinu u posjedu panjije (pansdka Nizozemska), a onda su (1714) pripale Austriji (Austrijska Nizozemska), poto joj je Francuska prethodno otkinula Artois i dijelove Flandrije i Hennegaua Hainant Sjeverne provincije - Friesland, Geldern, Groningen, Holland, Overijssel, Utrecht, Zeeland - sklopile su 1579. Utrechtsku uniju i proglasile 1581. otcjepljenje od panjolske. U upornoj borbi sve do 1648 (uz prekid 1609-21) sauvale su nezavisnost, nalazei punu potporu u Engleskoj (poraz panj. Velike armade 1588). Westfalskim mirom (1648) priznata je nezavisnost republike Sjedinjene Nizozemske. Zajedno s polit. slobodom Nizozemska je izborila za sebe i veliki utjecaj na svjetsku trgovinu i kolonizaciju.

vajcarskaU drugoj pol. XIII st. dominiraju u jugozapadnom dijelu zemlje grofovi Savojski, koji su podvrgli svojoj vlasti podruja Valaisa i Vauda, a na sjeveroistoku grofovi Habsburki. Velike posjede imali su i samostani St. Gallen, Muri, Fraumnster i dr. Kao ekon. sredita razvili su se u to vrijeme eneva, Zrich, Bern, Basel, Schaffhausen i dr., dobivi privilegije i slobotine carskih gradova. Habsburgovci u XIII st. nastojali su svojoj vlasti podvrgnuti kantone Uri, Schwyz i Unterwalden, koji su ne samo razdvajali njihove posjede ve su i vladali planinskim prijevojima. God. 1291. Uri, Schwyz i Unterwalden sklopili su savez za obranu od zajednikog neprijatelja; taj je savez bio temelj vicarske Konfederacije. Pokuaj Fridriha III Lijepog da silom podvr gne planinske kantone doveo je do bitke kod Morgartena 1315, u kojoj su vajcarski pjeaci potpuno razbili habsburke vitezove. Predstavnici triju kantona obnovili su zatim u Brunnenu svoj savez od 1291. Ta je pobjeda utjecala i na druge vajcarske kantone pa su se savezu triju prakantona prikljuili 1332. Luzern, 1351. Zrich, 1352. Zug i Glarus, 1353. Bern. Na taj savez od osam zemalja prakantona. Novi pokuaj protegnulo se u drugoj pol. XIV st. ime vajcarske (prema kantonu Schwyz), koje je nakon pobjede kod Morgartena, primjenjivano samo na tri habsburke intervencije doveo je 1386. do bitke kod Sempacha i 1388. do bitke kod Nflsa. Tim je pobjedama mo Habsburgovaca unutar granica konfederacije bila zauvijek slomljena i oni su priznali konfederaciju mirovnim ugovorima 1389. i 1394, a 1474. i formalno su se odrekli svojih feud. prava. Uspjesi u borbama s Habsburgovcima i burgundskim knezom Karlom Smjelim, koji je nakon trogodinjeg ratovanja teko poraen kod Nancyja 1477, pokazali su na dmo vajcarske pjeadije (sastavljene od slobodnih seljaka i graana) nad feudalnim vojskama. To je ponukalo evropske vladare da angauju vajcarce u svoje najamnike vojske, pa je ta najamna vojna sluba postala za neke kantone prilian izvor prihoda. Poslije pobjeda kod Sempacha konfederacija se pristupanjem Fribourga i Solothurna Konfederacija 1481. poveala na deset drava. Poto je i car Maksimilijan I u elji da se nametne vajcarcima pretrpio poraz, mirom u Baselu (1499) vajcarska otcijepila se od Njemakog carstva i stekla punu nezavisnost. God. 1501. pristupili su konfederaciji Basel i Schaffhausen, a 1513, i Appenzell pa je tako (sastavljena od 13 kantona) doekala Francusku revoluciju. Osim

punopravnih lanova konfederacije postojale su i zemlje sa saveznikim pravima: Sankt Gallen na istoku, Grisons na jugoistoku, eneva, Neuchtel na zapadu, Valais na jugu i neke druge oblasti. Svi kantoni saveznike autonomiju, a zajednike su poslove konfederacije zemlje uivali su

rjeavali na skuptinama

delegata kantona, na kojima nisu imale pravo sudjelovanja i saveznike zemlje. Mo i utjecaj konfederacije u XVI st. znatno su porasli i njena se vlast protezala i na tzv. podanike oblasti - Aargau i Thurgau na sjeveru, dijelove Ticina na jugu, Vaud na jugozapadu i dr. U prvoj polovini XVI st. izmeu lanova konfederacije, pa i unutar samih kantona, izbijali su ekonomskpg. grada i sela, suparnitva, zatim (ponekad i oruani) sukobi zbog trgovakoklasnih suprotnosti izmeu patricijskih

veleposjednika, trgovakog graanstva i zanatskih cehova u gradovima, te izmeu koje se odupiralo gradskoj eksploataciji. Osim toga unutranju napetost pojaavalo je slanje najamnika iz umskih kantona tuim dravama (to je, postavi pravim zanatom, donosilo veliku dobit uskom krugu vladajuih), a i jezina podvojenost na njemaku i francusku skupinu. U takvim je prilikama Zwingli u Zrichu pokrenuo nezavisnim od rimske crkve, Zrich je samostanskih posjeda, a zatrailo reformaciju. Proglasivi se

(1523) poeo provoditi sekularizaciju

1525. ukinuo katoliko bogosluje. Zwinglijeve rijei o

graanskoj upravi crkvenim poslovima i posjedima potaknule su seljatvo, koje je ukidanje kmetstva, stalo prisvajati crkvenu zemlju i postignulo znatne jaz izmeu ustupke, a Zwinglijev je zahtjev da se ukine najamnitvo produbio kantona koji su imali koristi od ak

oblasti u kojima je pobijedila reformacija (Zrich, Bern, Basel, St. Gallen, Glarus) i najamnitva i ostali uz katolicizam (Luzern, Fribourg, Solothurn, Zug i tri prakantona). U nekim kantonima (Appenzell) dolo je do rascjepa na protestantski i katoliki dio. Vjerski sukobi i tenja pobjedu u bitki kod protestanata za sjedinjenjem vicarske pod vodstvom Zricha doveli su konano do rata. Bolje organizirani, katoliki su kantoni izvojevali Kappela 1531, u kojoj je poginuo i sam Zwingli. Savez protestantskih kantona

zatim se raspao, Zrich gubi vodei poloaj u konfederaciji, a Zwinglijevo je uenje u katolikim kantonima zabranjeno. Sredite reformacijske djelatnosti postala je eneva, u koju je protestantizam prenesen iz Francuske, i u kojoj je od 1536. ivu

djelatnost razvio an Calvin. Praena otrim socijalnim stanovnitva i bogatog graanstva, reformacija je sporazumom u Zrichu 1549. vajcarskoj. Za Tridesetogodinjeg

sukobima izmeu

konano pobijedila 1541, a

kalvinizam je prihvaen u cijeloj protestantskoj rata vajcarci su prodavali najamnike i robu

jednoj i drugoj koaliciji; prednosti neutralnosti bile su oite, pa su, usprkos vjerskoj podvojenosti, predstavnici 13 kantona 1647. u Wilu sklopili sporazum o mjerama za osiguranje svojih granica. Odredbama Westfalskog mira 1648. nezavisnost viajcarske je prvi put dobila meunarodnu sankciju. Njemaka od 1555. do 1618. Od vjerskog mira do tridesetgodinjeg rata Njemaka se prema okolnim dravama ponaala gotovo posve defenzivno. Za razliku od panije i Engleske, od papstva i nekih nordijskih i istonih zemalja, ona u to doba nije dala nijednu znaajnu vladarsku linost. U Njemaku su dodue izvana prodirali vjerski pokreti kalvinizma i tridentskog reformiranog katolianstva; ali u velikom europskom obraunu tih dvaju pokreta Njemaka je sudjelovala tek u manoj mjeri. Ona se i kao politiko tijelo drala po strani od borbe za prevlast meu drugim dravama, a tako su se ponaali veinom i dravni stalei. Ako je i bilo dodira s inostranstvom oni su se veinom odnosili na sitne teritorijalne sporove; izuzetak su bile jedino politike akcije kalvinista i odbrana od Osmanlija. Poslije Karla V. na kormilo je doao narataj zemaljskih vladara - njemu su pripadali i car Ferdinand I. (1556-64) i Maksimilijan II. (1564- 76) - koji je nadasve elio uvrstiti mir, teko steen 1555. Vladari te generacije istovremeno su se bori li i da izgrade svoju teritorijalnu vlast, da svoje zemaljske Crkve reformiu u luteranskom odnosno katolikom smislu i da svojim podanicima nametnu vjeru za koju su se sami opredijelili. lzmeu 1580. i 1590. ta je generacija "mirovnih" vladara u njemakim zemljama pomalo izumrla. Od tada se u dravi poveavala napetost koju su najvie uzrokovala vjerska pitanja Unutar nekih teritorija, posebno onih veih, izbile su i prave vjerske borbe, vrlo

dugotrajne

i

estoke

posebno

u

nekim

nasljednim

i

krunskim

zemljama

Habsburgovaca (izmeu ostaloga u tajerskoj, Gornjoj Austriji, Ugarskoj, ekoj i Moravskoj), gdje su se vjerski motivisani otpori ujedinili s politikom opozicijom stalea, posebno plemstva, protiv vlasti pokrajinskih knezova. Sprega protestantizma i plemike opozicije dovela je oko 1590. habsburke zemije na Dunavu i Vltavi u trajnu krizu. Neprestana napetost izmeu zemaljskog kneza i stalea napokon se otvoreno pokazala u eskom ustanku u Pragu 1618., iz kojega se razvio Tridesetgodinji rat. Zbivanja u Gornjoj Austriji u pravilu su utjecala i na ostali dio drave. Uzrok tome nisu bile samo uzajamne veze s politiki organizovanim austrijskim protestantima, nego i izloen poloaj Austrije i habsburkog dijela Ugarske. Te zemlje bile su granica prema Osmanskom carstvu koje se u 16. st. ponaalo ekspanzionistiki. Tu granicu Habsburgovci nisu mogli drati sami, i osmanskim prodorima jedva odolijevali tek kad bi im doli u pomo njihovi zemaljski i dravni stalei. Ali tu su pomo mogli iskupiti jedino u stupcima (vjerskim koncesijama, stalekim slobotinama, itd.). Tek u ezdeset godina primirja nakon ugovora Austrije i Osmanskog carstva na itvi 1606. njima je uspjelo da se odupru staleima i uvedu apsolutizam. Njemaka je izmeu 1520. i 1550. svijetu predala evangeliki pokret, a potom se sama brzo provincijalizirala. Takvu sliku prua i tadanja politika historija Njemake u poreenju s historijom Engleske, Nizozemske, panije Francuske i papstva, pa ak i vedske ili Poljske: dok je pape, paniju Englesku i Nizozemsku zanimao gotovo itav svijet, Njemaka se bavila samo ogranienim teritorijalnim pitanjima, moda jo i svaama u dravnom saboru. Neto kasnije Njemaka se ponovo nala u sreditu evropskog zbivanja, prije svega kao ratite na kojemu e se velike europske sile i njihovi saveznici trideset godina razraunavati oko svojih suprotnih politikih interesa, a Njemaku opustoiti.