Crtežom protiv zaborava

Francuski paviljon, Zagreb

27.1. - 10.2.2016.

Izložba “Crtežom protiv zaborava” austrijskog umjetnika Manfreda Bockelmanna, u

organizaciji udruge Festival suvremenog židovskog filma Zagreb, a u sklopu obilježavanja 10.

godišnjice Festivala tolerancije, otvorena je u Francuskom paviljonu 27. siječnja, na

Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta. Ovime se u gradu Zagrebu i Republici

Hrvatskoj dostojanstveno obilježio dan koji se po službenoj rezoluciji generalne skupštine

Ujedinjenih naroda obilježava od 2005. godine. Rezolucija apelira na sve članice Ujedinjenih

naroda da poštuju sjećanje na žrtve holokausta i ohrabruje razvoj obrazovnih programa o

povijesti holokausta, čime se želi pokazati odlučnost da se pomogne u sprečavanju čina

genocida u budućnosti.

„Tragedija nastala kao posljedica holokausta se ne može izbrisati. Mora biti zapamćena sa

sramom i strahom dokle god ljudsko sjećanje bude postojalo. Samo ako se sjećamo, onda

možemo odati prikladnu počast žrtvama. Milijuni nedužnih Židova i pripadnika drugih

manjina ubijani su na nezamislivo barbarske načine. Nikada ne smijemo zaboraviti te

muškarce, žene i djecu, niti njihovu agoniju.“

(Generalni tajnik Ujedinjenih naroda Kofi Annan, 27. siječnja 2006.)

Upravo na tragu rezolucije Ujedinjenih naroda ova izložba zajedno s pratećim aktivnostima

bila je namijenjena obrazovanju mladih o strahotama holokausta s posebnim naglaskom na

mjesto održavanja, Francuski paviljon, s kojeg su prije nešto više od sedamdeset godina

odvedeni brojni građani Zagreba u koncentracijske logore i/ili smrt.

Izložba je organizirana pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, u suradnji s Francuskim

paviljonom – Studentskim centrom u Zagrebu te Austrijskim kulturnim forumom, te je

sufinancirana sredstvima Europske unije u okviru programa Europa za građane.

O izložbi

Izložba „Crtežom protiv zaborava” u tehnici ugljena na juti prikazuje portrete djece i mladeži,

žrtava nacističkog terora. Ti su mladi bili žrtve nacionalsocijalista iz logora Auschwitz-

Birkenau, iz bečkog logora/bolnice Am Spiegelgrund, iz ustanove za eutanaziju u dvorcu

Hartheim, iz Terezína (njem. Theresienstadt) i mnogih drugih stravičnih mjesta. Ubijeni su u

razdoblju od 1941. do 1945. godine zato što su bili Židovi, Slaveni ili „Cigani“, jer su patili

od neke tjelesne ili duševne bolesti, ili zato što su njihovi roditelji pružali politički otpor.

Prema rasnom fanatizmu Trećeg Reicha, bili su „nacionalne štetočine” koje je valjalo

istrijebiti radi obrane „čistoće njemačke arijevske krvi”. Kao predlošci za portrete poslužile su

tzv. „identifikacijske fotografije“ snimljene prilikom dolaska u logore. Osobe na njima

takoreći gledaju svojim ubojicama u oči. Logoraši koje bi fotografirali kao da su predosjećali

što će se dogoditi. Poneki, uglavnom Romi i Sinti, nisu slutili ništa. Pod izlikom

„dokumentiranja života Cigana“, službeno su ih pozvali, dok su još bili na slobodi, da dođu na

fotografiranje u određeno vrijeme. A zapravo se radilo o prikupljanju dokaza o „rasnoj

inferiornosti“ tih ljudi. Djeca bi obukla najljepše haljine ili odijela, htjela su ostaviti dobar

dojam ne sluteći kakvo im se zlo sprema. Nisu znala da je situacija smrtno ozbiljna, da se tu

radi o nekoj vrsti „castinga“ za logore smrti, u koje će ih ubrzo sve deportirati.

Manfred Bockelmann do sada je naslikao više od stotinu takvih monumentalnih portreta, a bit

će ih još. Kaže: „Nastavit ću raditi ta djela sve dok budem mogao raditi“. Naravno da zna da s

obzirom na tisuće i tisuća žrtava može portretirati samo mali broj likvidiranih. Pa ipak,

Bockelmann izgara za taj projekt, koji je nazvao „Crtežom protiv zaborava“. Stalo mu je do

toga „da barem nekolicini imena i brojeva da lice, da izdvoji nekoliko ljudi iz anonimnosti

statistike“. Umjetničkim sredstvima žrtve iz mraka potiskivanja ponovo izvodi na svjetlo

dana, kao što i nama na suptilan način predočava monstruoznost tog legaliziranog zločina.

„Ne prikazujem mučenike, brda leševa, izmučena stvorenja na čija se lica urezala glad, bolest

i iscrpljenost, kojima je oduzeta svaka individualnost. Prikazujem pojedince kojima

mučeništvo tek predstoji.“ Iza takve formalno estetske Bockelmannove odluke stoji

didaktička koncepcija. On zna da se „nitko zapravo ne može identificirati s takvim

strahotama. Ne podnosimo ono što je previše strašno i stoga odvraćamo pogled“. Portreti

prikazuju zdrave mlade ljude, a zaprepaštenje se javlja tek uslijed strašnog konteksta. I tu je

još aspekt trajnosti: „Slike se ne uništavaju tako lako(misleno) kao fotografije ili knjige,” kaže

Bockelmann, „jer čak ni nacisti nisu uništili tzv. izopačenu umjetnost. Kad jednom dođu na

svijet, umjetnička djela uglavnom dugo ostaju tu.”

Mračni portreti djece i mladih Manfreda Bockelmanna upečatljivo svjedoče o tome što ljudi

mogu učiniti drugim ljudima kada se, vođeni neobuzdanom rasnom mržnjom, bezobzirnom

koristoljubivošću i zaslijepljeni nemilosrdnom ideologijom, odluče za zlo, odnosno ne pruže

mu otpor. Lica djevojčica i dječaka u dobi od dvije do osamnaest godina dočarana su gusto

raspoređenim horizontalnim linijama nacrtanim komadićem ugljenog štapića na gruboj juti,

na upečatljivo velikom formatu od 1,50 m x 1 m. Na tim se licima ne nazire ni tračak

osmijeha. Kako bi to i bilo moguće? Kosa im je obrijana, crte lica ozbiljne i ukočene, pogledi

nesigurni, a duše pune zlih slutnji. Gornji dio tijela viri iz kažnjeničke odjeće, s crno-bijelim

okomitim prugama. Na nekima se može jasno pročitati kažnjenički broj i vidi se žuta

zvijezda.

O značaju i vrijednosti izložbe svjedoči i podatak da je prethodno bila izložena u njemačkom

Bundestagu te bečkom Leopold Museumu.

Iz opusa od stotinjak crteža, zagrebačkoj publici bilo je predstavljeno gotovo 60 radova,

odabranih prema mjestu podrijetla te autorovoj sugestiji.

O autoru

Manfred Bockelmann dobro je poznat na germanskom području. Njegov je umjetnički opus

opsežan. Ponajprije ga se prepoznaje po velikim formatima, koloričnim i monokromnim

pejzažima i prizorima horizonta. Na prvi pogled, njegove slike i fotografije djeluju smireno,

skladno, maštovito posvećene ljepoti i jednostavnosti. A onda, kad ih pobliže promotrite,

shvatite da Bockelmannova umjetnost nije tako bezopasna i apolitična kao što se to možda

isprva dalo zaključiti. Reakcije na raspoloženja, događaje i stanja svijeta zrcale se u njegovim

djelima. Ne govorimo o velikim, napadnim izrazima već o suptilnim promjenama koje

izražava: u odjeku razornog terorističkog napada 11. rujna 2001. na New York i Washington,

kao da je izgubio radost slikanja u boji. Otad, neko je vrijeme slikao samo crno - bijelo.

Bockelmannov posljednji veliki opus je upravo ciklus “Crtežom protiv zaborava”. Što je

dovelo ovog umjetnika da se baci u ambis horora novije njemačke povijesti? Njegova vlastita

biografija. I sram.

Manfred Bockelmann rođen je 1. srpnja 1943., u dobrostojećoj obitelji u Klagenfurtu u

trenutku kad su masovna pogubljenja u Europi dosezala svoj vrhunac. Njegova je obitelj bila

manje - više neokrznuta hororom, očajem i zločinima koji su se događali uokolo njih. Njegov

je otac, zemljovlasnik, 1941. postao članom Nacističke partije (NSDAP), iako to nije učinio iz

gorljivog uvjerenja - članstvo je njegovoj obitelji omogućilo stanovit mir u burnim

vremenima. Malo prije kraja rata evakuirao je svoju obitelj u Njemačku kako bi je zaštitio od

moguće osvete partizanskih trupa koje su se približavale. Nacistička vlast to je prepoznala kao

dezerterstvo, pa je Gestapo uhitio Manfredova oca. Kraj rat spasio ga je od zatvorske kazne.

Kao i mnogi drugi mladi ljudi i Manfred je ispitivao svoje roditelje o njihovoj ulozi i položaju

za vrijeme Drugog svjetskog rata. I poput brojnih drugih u Austriji i Njemačkoj bio je duboko

razočaran i potresen odgovorima koje je dobio na to pitanje. Otprilike: “Nacisti su nas zaveli”.

Manfred je postao duboko razočaran. Jednako svojim roditeljima i cijelom njihovom

generacijom. Ali i svojim naraštajem koji se izbjegavao suočiti s počinjenim užasima

pravdajući se kako je Austrija bila prva Hitlerova žrtva. “Kao umjetnik, želio sam izraziti

svoje mišljenje i osjećaje po tom pitanju, ali nisam osjećao da ikako mogu sam doprinijeti

rješavanju problema holokausta.”

2010., to se promijenilo. Manfred Bockelmann se zapitao što se dogodilo s djecom koja su

rođena iste godine kad i on, a koja su, za razliku od njega, doživjela stravičnu sudbinu? Kako

sam kaže, “djecom koja su spavala u pogrešnoj kolijevci”. Koristeći se tehnikom ugljena na

jutenom platnu zacrtao je prve paralelne linije njihovih logoraških uniformi, portretirajući

najnevinije od nevinih: djecu i mlade koji su ubijeni u dobi od 2 do 18 godina.

Konferencija za medije

Izložba je najavljena konferencijom za medije koja se održala 26. siječnja u Francuskom

paviljonu. Predstavnicima medija, kojih se u Francuskom paviljonu okupilo više od 15,

obratili su se Branko Lustig, predsjednik Festivala tolerancije, dvostruki oskarovac i preživjeli

holokausta, Nataša Popović, direktorica Festivala te sam autor Manfred Bockelmann.

Izložba je dobila vrlo dobar publicitet te je najavljena i popraćena u brojnim istaknutim

medijima: Hrvatskoj radioteleviziji, Jutarnjem listu, Nacionalu, net.hr-u, tportal.hr-u i brojnim

drugima, kao i na stranicama partnera projekta i obrazovnih institucija u Zagrebu.

Otvaranje izložbe

Izložbu su pred brojnim visokim gostima otvorili Manfred Bockelmann, Branko Lustig te

gradonačelnik Grada Zagreba Milan Bandić. Među više od 250 posjetitelja, na otvaranje su

došli ministri Vlade Republike Hrvatske, saborski zastupnici, veleposlanici te brojni ugledni

gosti iz javnog, političkog i kulturnog života.

Posebni programi

Tijekom dva tjedna, izložbu je došlo pogledati više od 1450 posjetitelja. Zahvaljujući bliskoj

suradnji s obrazovnim institucijama, čak 60% te brojke činili su učenici. Za njih je

organizirano pet posebnih programa.

Dva puta je Branko Lustig proveo učenike osnovnih i srednjih škola kroz izložbu i pridonio

doživljaju svojim sjećanjima i perspektivom preživjelog holokausta. Detaljno je pojasnio

učenicima kontekst slika, ispričao o životnim uvjetima i načinu vođenja koncentracijskih

logora u kojima su ovi mladi ljudi bili zatočeni te odgovarao na brojna pitanja učenika.

Manfred Bockelmann također je u dva navrata proveo učenike kroz izložbu, upoznao ih sa

svojim radovima i njihovom pozadinom te osobnim pričama mladih s portreta, kao i

odgovarao na brojna učenička pitanja, iz čega se moglo saznati da mu za izradu jednog

portreta u prosjeku treba 1 do 3 dana te da nitko iz njegove bliže rodbine nije stradao poput

djece koji crta. Za njega ovaj rad, za koji kaže da „nikada neće biti dovršen”, nije umjetnost

nego stvaranje slike osobe koja je živjela kako bi rođaci, suvremeni svjedoci i kasniji naraštaji

imali mogućnost da je prepoznaju.

Radionica za učenike iz Gline

Posebna aktivnost je bila radionica koja je provedena u suradnji s OŠ Glina (školom s

područja od posebne državne skrbi). U sklopu radionice pod nazivom „Sudbine djece u

Nezavisnoj Državi Hrvatskoj“ učenici su se ukratko upoznali s poviješću, zločinima i

zakonima NDH te pročitali svjedočanstva osoba koje su kao djeca bila zatočena u

koncentracijskim logorima. Time se povukla paralela između teme same izložbe i djece koja

su pretrpjela slične strahote u Hrvatskoj tijekom ekstremnog ustaškog režima u 1940-ima.

U sklopu radionice, nakon proučavanja svjedočanstava, učenici su „igrali uloge“. Jedni su bili

„ispitivači“, a drugi su bili u ulogama osoba čija su svjedočanstva čitali. Bilo je to dojmljivo

iskustvo kojim se dokučila težina i strahota položaja djece, nevinih žrtava Drugog svjetskog

rata i holokausta.

Na radionici je korišten niz participativnih i aktivnih metoda poučavanja i učenja: heuristička

metoda, grupni rad na povijesnim izvorima, analiza izvora, plenarna prezentacija grupnog

rada na izvorima, frontalni uvod u metodu i tehnike usmene povijesti, igra uloga – kazivač i

ispitivač intervjua usmene povijesti, zaključna rasprava. Većina učenika aktivno je

sudjelovala u aktivnostima, odgovarali su na zadana i naknadno postavljena pitanja te su

davali svoja viđenja i komentare na pročitano i izvedeno. Osobito su se iskazali u igri uloga u

kojoj su glumili ispitivače i kazivače (ljude koji su kao djeca preživjeli logore). Trudili su se

što spontanije i suosjećajnije voditi razgovor te istovremeno doznati što više o iskustvima

kazivača. U zaključnoj raspravi su isticali kako im je uvodni dio s čitanjem i analizom

povijesnih izvora dao kontekst koji prije nisu imali, a da su im intervjui pomogli da bolje

shvate strahote koje su ljudi proživljavali u logorima.

Radionicu su učenici i pismeno evaluirali. Neki od njihovih komentara su sljedeći:

Što ti je bilo posebno korisno?

„Igra uloga bila mi je posebno korisna i upečatljiva jer sad donekle mogu zamisliti kakvu su

sudbinu imali ljudi koji su bili u logoru.“

„Prvi dio (rad na povijesnim izvorima o NDH) jer sam doznala više o NDH i logorima.“

Najvrjednije saznanje?

„Saznanje o tome da su na hrvatskim prostorima bili logori jer to nisam znao.“

„Da je na području NDH bio logor u koji su išla djeca.“

Radionicu je provela Documenta - Centar za suočavanje s prošlošću, partner udruge na

projektu Edukacijskih jutara, a realizirana je uz podršku Zaklade Anne Lindh, Europske unije

te Nacionalne zaklade za razvoj civilnog društva.

Za sve ostale organizirane posjete škola također je osigurano stručno vodstvo. Izložbu je

organizirano posjetilo ukupno 19 osnovnih i srednjih škola s područja grada Zagreba.

Dojmovi

Kao što se moglo zaključiti iz komentara u knjizi utisaka, izložba je snažno dojmila

posjetitelje. Kroz gotovo stotinu upisa, dominiraju pohvale na organizaciji izložbe, isticanje

njezine edukativnosti te važnosti kao podsjetnika za budućnost da velika zla proizlaze iz

neprihvaćanja različitosti.

„Povijest koju ne smijemo zaboraviti. Ovo je stvarno 'mračno sjećanje' koje je umjetnik oživio

i ostat će vječno u našim srcima i očima zabilježeno.“

„Teško je izreći što se sve kroz mozak kovitla dok se gledaju ove slike. Tuga što smo mi ljudi

sposobni napraviti, koliko zla u nama čuči. A kako se boriti protiv toga!? Nadam se da takvo

zlo nikada više neće oživjeti i razarati živote.“

„Koliko je bilo samo djece. Neki nisu imali ni 3 godine. Te slike ne prikazuju samo židovsku

djecu, nisu nacrtane samo ugljenom. Osjećam kao da su još tu, da još postoje. Ovi crteži nam

govore kako ih ne smijemo zaboraviti.“

(učenik OŠ A.G. Matoš)

Posebno nam je važno da su učenici otišli s boljom perspektivom događaja za vrijeme

holokausta i s porukom da naprave sve u njihovoj moći da se takvi događaji više nikada ne

ponove.

Potrebno je imati na umu da kada i posljednjeg preživjelog nestane, u naslijeđe će ostati

jedino sjećanje da budući naraštaji ne zaborave. Izložba „Crtežom protiv zaborava“ kao

podsjetnik na strahote holokausta, istodobno vraća dostojanstvo svima onima koji su ubijeni,

ali i postaje baština koje će generacijama svjedočiti istinu o strahotama najsramnijeg poglavlja

ljudske povijesti.

Katalog

Kao popratni materijal izložbi izrađen je katalog u nakladi od 1.300 komada. Katalog je važan

dio projekta kao materijal koji će buduće generacije, i nakon izložbe, moći koristiti kao izvor

informacija i materijal za praktično upražnjavanje kreativne metode učenja koja

podrazumijeva aktivno rješavanje problema kroz propitivanje, poticanje empatije, razvoj ideja

i praktičnog rada.

Pokrovitelji i suorganizatori:

Pokrovitelj izložbe je gradonačelnik Grada Zagreba, g. Milan Bandić.

Partneri u organizaciji: Studentski centar u Zagrebu i Austrijski kulturni forum.

Izložba je sufinancirana sredstvima Europske unije u okviru programa Europa za građane.