skripta

Upravljanje priobaljem

Uvod Obala je prostor dodira kopna i mora. U užem smislu obalu čini kopneni i morski prostor od najniže razine niskih voda do zone

utjecaja valova. U širem smislu, obala, tj. obalna zona je kontaktni prostor u kojem se prožimaju utjecaji

različitih prirodno-geografskih elemenata te područje intenzivne višestoljetne interakcije čovjeka i prirode.

Za potrebe planiranja razvitka u obalnim zonama potrebno je egzaktno utvrditi njihove granice (npr. zbog činjenice da pojedine odluke koje se odnose na obalu imaju zakonsku važnost), i to s morske i s kopnene strane. Pri tome se javlja problem definiranja granice s obzirom na mogućnost odabira različitih kriterija (politički, ekološki, funkcionalni i dr.). Najlakše je odrediti granice obalne zone s obzirom na granice administrativno-teritorijalnih jedinica

Obalno područje Geografski je moguće manje precizno definirati širi prostor oko obale. Taj prostor naziva se

općenito obalno područje. S funkcionalnog aspekta, obalno područje u kopnenom dijelu može obuhvatiti cijelo slivno

područje, velike ekosisteme, nacionalne parkove, veće admin.–terit. jedinice, pa i cijele regije.

S morske strane može se obuhvatiti akvatorij i izvan teritorijalnog mora (12 NM od obale kopna), tj. morski prostor u kojemu se može proglasiti gospodarski pojas (maksimalno do 200 NM od obale)

Općenito, u obalnom području funkcionira dinamičan sustav stalnih mijena pod utjecajem prirodnih te antropogenih sila i procesa.

Prostorni okvir istraživanja obalnog područja treba respektirati činjenicu da se uzroci velikog dijela različitih problema koji se manifestiraju na obali (onečišćenje mora, kopna i zraka, erozija, degradacija krajobraza i dr.) smješteni u unutrašnjosti, tj. zaobalju

Litoralizacija More i primorski prostor ne čine samo geografski scenarij povijesnim i suvremenim

društveno-gospodarskim mijenama nego i važan element kompleksne geografske transformacije.

Mogućnosti vrjednovanja obale i pripadajućeg mora kao izvora prirodnih bogatstava te medija komunikacije valja razmatrati u kontekstu globalnoga procesa litoralizacije, okupljanja društvenih i gospodarskih aktivnosti uz obale.

2

Pojam litoralizacija u hrvatski jezik preuzet iz francuskog (littoralisation), odnosno engleskog jezika (littoralization), a u tim jezicima ta je kovanica nastala od latinskog izvornika litus (-oris, m.), što znači obala (Cvitanović, 2002.).

U istom značenju u novije se vrijeme u svjetskoj literaturi koriste pojmovi coastalisation ili coastalization (Chaline, 2001., Teixeira, 2002., Coccossis, 2004.) i maritimisation ili maritimization (Vigarié, 1995., Teich, 1996., Lasserre, 2004.), pri čemu se ovim posljednjim pojmovima naglašava uloga mora i pomorskih aktivnosti

Integralno upravljanje obalnim područjem U suvremenim prilikama litoralizaciju nerijetko prati kriza preopterećenosti i onečišćenosti

obale i pripadajućeg akvatorija Smisleno planiranje uređenja, primorskih prostora, odnosno integralno upravljanje obalnim

područjem (IUOP) ima ključno značenje u permanentnom nastojanju usklađivanja potreba uravnoteženoga gospodarskog razvitka i očuvanja okoliša.

Pojam IUOP koristi se od 70-ih godina 20. st.: Integrated Coastal Area Management (ICAM) Godine 1972. u SAD-u je donesen Zakon o upravljanju obalnim područjima (Coastal Zone

Management Act)

Definicije IUOP-a Europska komisija definirala je integralno upravljanje obalnim područjima kao:

kontinuirani proces uprave čiji je cilj provesti održivi razvoj, očuvanje obalnih područja i njihove biološke raznolikosti. Kako bi se to postiglo, IUOP traži, kroz učinkovitije upravljanje, uspostavu i održavanje najboljeg načina korištenja i održivih razina razvoja i aktivnosti na obalnom području, a s vremenom i poboljšanje fizičkog statusa obalnog okoliša u skladu s uobičajenim dogovorenim normama.

IUOP je dinamički proces postizanja ciljeva ekološki održivog razvoja, unutar ograničenja postavkljenih fizičkim, socijalnim i ekonomskim uvjetima te pravnim, administrativnim i financijskim sustavom određenoga obalnog područja (Brachya i dr., 1988.).

Temeljna postavka IUOP-a je razumijevanje odnosa između obalnih resursa (uključujući i kopno i more!), načina njihovog korištenja i utjecaja na okoliš obalnog područja

IUOP je kontinuirani, fleksibilni i proaktivni proces Prihvatile su ga i provode brojne zemlje i međunarodne organizacije (UNEP, FAO, Svjetska

banka, UNDP, UNESCO i dr.)

Održivi razvoj Održivi razvoj (sustainable development) – pojam se prvi put spominje 1980. u Svjetskoj

strategiji zaštite koju je 1980. donijelo Međunarodno udruženje za zaštitu prirode

3

Održivi razvoj je prema Svjetskoj komisiji o okolišu i razvoju (WCED, 1987.): skup razvojnih aktivnosti koji omogućava ostvarivanje potreba postojećeg naraštaja ljudske i svih ostalih vrsta, bez ugrožavanja mogućnosti biosfere da podrži buduće ostvarenje razumnih potreba ljudske i ostalih vrsta

Koncept održivog razvitka međunarodno je prihvaćen na Konferenciji UN-a o okolišu i razvoju koja je održana u Rio de Janeiru 1992.

Principi održivog razvoja Svijest o budućnosti (briga o dugoročnim posljedicama sadašnjih ljudskih aktivnosti) Briga za okoliš – uvažavanje vrijednosti okoliša i utvrđivanje utjecaja na okoliš Pravičnost – ostvarenje prava na ispunjenje osnovnih potreba unutar jedne generacije i

između generacija Zbog ograničenja, osjetljivosti i vrijednosti prirodnih resursa obalna područja su oni dijelovi

okoliša gdje primjena koncepta održivog razvoja ima iznimnu važnost

Ciljevi IUOP-a Utvrditi resurse koje je moguće iskorištavati a da to ne dovodi do njihove degradaicije ili

nestanka Obnoviti oštećene resurse ta tradicionalne ili nove oblike korištenja Odrediti razinu korištenja resursa na način da se ne prijeđe nosivi kapacitet (carryng

capacity) resursne osnove Osigurati integriret i bioraznolikost ekosustava Umanjiti rizike uništavanja osjetljivih resursa Poštovati prirodne procese u obalnim područjima Podržavati i razvijati komplementarne umjesto konkurentnih aktivnosti i s time spriječiti

izazivanje konflikata u korištenju obalnog područja Osigurati da se ekološki i ekonomski ciljevi ostvare uz prihvatljivi trošak Osigurati provedbu suodlučivanja zaniteresiranih sudionika u procesu Razvijati ljudske resurse i unaprjeđivati institucionalne kapacitete za provedbu IUOP-a

Planovi i programi putem kojih se ostvaruje IUOP: UNEP Program Ujedinjenih naroda za okoliš (PUNO) - The United Nations Environment Programme

(UNEP). Osnovan je 1972.,a radi na poticanju održivog razvoja u svijetu, kroz aktivnosti koje nisu

štetne za okoliš. Program pokriva široki krug rješavanja problema, od atmosfere i ekosustava na Zemlji,

promoviranja znanosti i informiranja o okolišu, do rada na sposobnosti pravovremenog upozorenja i hitnog odgovora na ekološke katastrofe.

4

Planovi i programi putem kojih se ostvaruje IUOP: MAP Mediteranski akcijski plan - The Mediterranean Action Plan (MAP) – teži zaštiti okoliša i

potiče razvoj u Mediteranskom bazenu. MAP je prihvaćen u Barceloni 1975. od strane 16 sredozemnih država i Europske komisije,

pod pokroviteljstvom UNEP-a (program Ujedinjenih naroda za okoliš). Njegov zakonski okvir uključuje Barcelonsku konvenciju koje je prihvaćena 1976. i revidirana

1995., te šest Protokola koji pokrivaju specifične vidove zaštite okoliša.

Planovi i programi putem kojih se ostvaruje IUOP: PAP Program prioritetnih akcija/Centar za regionalne aktivnosti - Priority Actions

Programme/Regional Activity Centre. Utemeljen je 1978. i predstavlja ključni dio Mediteranskog akcijskog plana, koji je opet dio

UN-ovog Programa za okoliš. Dvadeset zemalja Sredozemlja i Europska unija tvore MAP, a njihov zajednički cilj je stvaranje

zdravijeg okoliša na Mediteranu koji se temelji na održivom razvoju. Jedan od šest Regionalnih centara unutar MAP-a ima sjedište u Splitu. Splitski Centar je

stekao svjetsku reputaciju zbog svoje stručnosti u Integralnom upravljanju obalnim područjem (IUOP).

PPA/CRA čine ljudi koji rade u centru, ali i mreža stručnjaka i institucija na Mediteranu.

Literatura Chaline, C. (2001.): Urbanistaion and town management in the Mediterranean countries.

Assessment and perspectives for suistanble urban development, Mediterranean Commision on Sustainable Development, Barcelona.

Coccossis, H. (2004.): Considering ICAM in the Mediterranean, Forum on Integral Coastal Management in the Mediterranean, United Nations Environment Programme – Mediterranean Action Plan, Cagliari.

Faričić, J. (2006.b): Obala – prostor kontakta i konflikta, Akademik Josip Roglić i njegovo djelo – Zbornik radova, Hrvatsko geografsko društvo, Split, Zadar, Zagreb, 269-298.

Trumbić, I. (1994.): Integralno upravljanje obalnim područjima i "Agenda 21" – Neke smjernice za buduće akcije, Mediteranski koncept razvojne strategije Hrvatske, Split, 201-219.

Trumbić, I. (2004.): Gospodarenje obalnim prostorom: sredozemna iskustva i mogućnosti njihove primjene u Hrvatskoj, Čovjek i prostor, 51 (2004), 9/10(604/605) ; str. 18-23

Trumbić, I. (2006.): Integrirano upravljanje obalnim prostorom: izbor ili nužnost, Čovjek i prostor, 53 (2006), 11/12 ; str. 36-39

Udžbenici i priručnici dostupni na internetu (pdf format)

5

A Handbook for Measuring the Progress and Outcomes of Integrated Coastal and Ocean Management. IOC Manuals and Guides, 46; ICAM Dossier, 2. Paris, UNESCO, 2006.

UNEP/MAP/PAP: Good Practices Guidelines for Integrated Coastal Area Management in the Mediterranean. Split, Priority Actions Programme, 2001.

Web preporuka http://www.coastlearn.hr

6

TEMELJI INTEGRALNOG UPRAVLJANJA OBALNIM PODRUČJIMA

Zašto “integralno” upravljanje obalnim područjima? Integralno upravljanje podrazumijeva cjelovitost i kompleksnost pristupa održivom razvitku

obalnih područja Nekoliko je temeljnih vrsta integracija, s obzirom na:

hijerarhiju nadležnih tijela uprave, aspekt upravljanja (geografski, ekološki, ekonomski, sociološki, pravni i dr.), sektore djelatnosti u obalnom prostoru (ribarstvo, pomorstvo, turizam,

graditeljstvo i dr.) suradnju između znanosti i upravljanja (menadžmenta) suradnju između službenih političkih tijela i nevladanih organizacija i udruga te

ekonomskih subjekata suradnju između regija, država i gospodarskih asocijacija

Integracije... Meduvladina integracija: na lokalnoj, regionalnoj i državnoj razini. Drugi naziv je “vertikalna

integracija”. Njezin je cilj uskladiti razvojnu politiku na državnoj razini i završnu provedbu na lokalnoj razini.

Međusektorska integracija: Ministarstvo mora, prometa, i infrastrukture, Ministarstvo prostornog planiranja i uređenja okoliša i Ministarstvo turizma. Drugi naziv je “horizontalna integracija”.

Prostorna integracija: kopnom i morem na obalnom području tradicionalno upravljaju različiti sektori (npr. turizam i/ili ribarstvo), ali aktivnosti medusobno utječu jedna na drugu.

Integracija vladinih i nevladinih organizacija: lokalna vlast, lokalne organizacije za zaštitu prirode i mala industrija ili privatni sektor na lokalnoj razini.

Integracija znanosti i upravljanja: društvene, prirodne i tehničke znanosti imaju zadatak informirati upravitelje obale i mora. Njihova komunikacija često nije na najboljoj razini.

Međunarodna integracija: ponekad su problematična područja podijeljena međunarodnim granicama. Preduvjet je međunarodna koordinacija, jer učinak iskorištavanja prirodnih resursa ne poznaje takve

7

Sl. 1. Horizontalna i vertikalna integracija često predstavljaju glavne zadatke IUOP-a

granice. Iako problem može bit regionalan, državne vlasti igraju glavnu ulogu u ovim slučajevima. Npr. zaštita prirodnih resursa Jadrana

Analiza obalnog sustava Predmet IUOP-a je obalno područje. Obalno

područje je složeno područje na kojemu se isprepliću različiti fizičko-geografski elementi i procesi te u kojem žive i međusobno komuniciraju mnoge sastavnice biosfere, ali i pravni subjekti (organizacije, zakoni). Dobar program IUOP-a treba se temeljiti na potpunom razumijevanju tih čimbenika, procesa i njihovih međusobnih odnosa.

Obalno područje je dobar primjer područja s međusobno povezanim, složenim problemima koje treba rješavati sustavnom analizom.

Sustavna analiza je široka strategija kojom se uredna i logična organizacija podataka pretvara u modul. Budući da je obalno područje sustav, treba utvrditi podsustave koji čine dio jedinstvene cjeline: prirodni sustav, funkcije korisnika i infrastruktura.

Jedan od osnovnih zadataka IUOP-a je razumjeti, pratiti i upravljati procesima između navedena tri podsustava

Podustavi obalnog sustava: prirodni sustav Prirodni sustav obuhvaća sve relevantne elemente i čimbenike koje nisu pod utjecajem ljudi

(atmosfera, litosfera, hidrosfera, biosfera) i koje uzajamno djeluju po svojoj dinamici kroz abiotičke, biotičke i kemijske procese (tzv. abc procesi).

To je područje prirodnih resursa koji mogu opstati i bez nazočnosti i aktivnosti čovjeka. Resursi mogu biti obnovljivi ili neobnovljivi.

Obnovljivi resursi mogu se regenerirati unutar razumnog razdoblja, npr. oporavak riblje populacije ili razgradnja organskog otpada.

Neobnovljivi resursi ne mogu se regenerirati unutar određenog razdoblja ili se ne mogu uopće regenerirati, kao npr. vađenje minerala s morskog dna ili uništavanje morskog dna povlačenjem mreža ili odlaganjem otpada.

Prirodni resursi Resursi obalnog područja nalaze se na/u hidrosferi, litosferi i atmosferi. U tim dijelovima

razlikuju se četiri glavne kategorije resursa:

8

Prostor - podrazumijeva prostor za aktivnosti kao što su poljoprivreda, ribarstvo, marikultura, industrija, stanovanje, rekreacija i dr. Tipični kriteriji kojima se izražava sposobnost “prostornih resursa” su površina područja, visina, duljina i dubina (npr. navigacijska dubina, duljina obalne crte, širina i duljina kupališnog pojasa i dr.)

Abiotički resursi - ova kategorija resursa podrazumijeva građevinski materijal (pijesak, oblutci i kamen), naftu i zemni plin, rudače i vodu; zrak (odredene kvalitete) takoder može spadati u ovu kategoriju (npr. aerosol koji se preporuča pri zdravstvenom turizmu)

Biotički resursi - flora i fauna koje se koriste za prehranu, tj. za opskrbu proteinima i ugljikohidratima (ribe, rakovi, školjke, alge i dr.).

Apsorpcija ili kapacitet pročišćavanja - tri dijela prostora obalnih resursa (H-L-A) predstavljaju određeni kapacitet u apsorbiranju, skladištenju, razgradnji i transportu otpadnih materijala koji su rezultat prirodnih procesa i (većim dijelom) aktivnosti korisnika.

Podsustavi obalnog sustava: funkcije korisnika i infrastruktura Funkcije korisnika predstavljaju cijeli niz ljudskih interesa u okviru “korištenja” u svom

najširem smislu koji se sastoji ili se može sastojati od vrjednovanja prirodnih resursa: Osnovne funkcije: proizvodnja hrane, opskrba vodom i energijom, Socijalne funkcije: stanovanje, odmor i rekreacija, Ekonomske funkcije: prijevoz, eksploatacija građevinskog materijala (vađenje pijeska i

dr.), industrijski razvoj i dr. Javne funkcije: obrana od prirodnih nepogoda i pročišćavanje otpadnih voda.

Podsustavi obalnog sustava: infrastruktura Infrastruktura se sastoji od tehničke i organizacijske infrastrukture. U mnogim slučajevima, infrastrukture su namjerno ili nenamjerno utjecale na prirodni

sustav, a ponekad – izravno ili neizravno – i na druge funkcije korisnika, što je dovelo do stresa i sukoba, tj. različitih konfliktnih situacija.

Pojam infrastrukture ima različite konotacije. Odnosi se na fizičke elemente kao što su ceste, mostovi, nasipi, zaštitni zidovi i valobrani, ali i na institucionalnu infrastrukturu (zakoni, podzakonski akti, prostorni planovi).

Elementi tehničke (fizičke) infrastrukture Zbog svog utjecaja na prirodni sustav, obalne građevine su važan element u studijama o

upravljanju obalnim područjem. Ovisno o njihovom utjecaju na obalni sustav, mogu se izdvojiti tri kategorije obalnih gradevina: Građevine koje se često sastoje od prirodnih materijala kao što su pijesak i šljunak.

Koriste se kao tampon zona u zaštiti obalnih područja od erozije. Primjeri takvih struktura su suhozidi, umjetni nasipi, plićaci i plaže prirodnim putem obogaćene

9

pijeskom i šljunkom. Ove građevine najmanje utječu na prirodne procese ili su čak i dio njih.

Građevine koje povoljno utječu na promjenu obale napravljene su od otpornijih materijala, kao što su glina i kamen, ili umjetnih materijala, kao beton. Koriste se za utvrdivanje postojećeg stanja obale i za zaštitu u slučaju ekstremnih valova i plima. To su npr. oblaganja nasipa i grebena. Ove građevine inače ne smetaju prirodnim procesima dok ne nastane neki ekstremni uvjet. Tada se aktivira njihova zaštitna funkcija i počinje njihov utjecaj na obalne procese.

Građevine koje nepovoljno utječu na obalne procese napravljene su u svrhu poboljšanja uvjeta nekih ili svih aktivnosti na obali (posebno u lukama). Sagrađene su od umjetnih materijala da bi izdržale udare prirode. To su, na primjer, betonski valobrani i zaštitni zidovi.

Institucionalna infrastruktura Za učinkovito upravljanje obalnim područjem potreban je sustav kontrole koji formulira

ciljeve upravljanja obalnim područjem, prati razvoj (stalni monitoring) i, kada je to potrebno, poduzima odgovarajuće kratkoročne i dugoročne radnje. U tom pogledu četiri su temeljna elementa: Politički sustav - određuje dugoročne ciljeve upravljanja obalnim područjem i kriterije za

primjenu raznih scenarija. Zakonodavni sustav - važeće međunarodne konvencije, državne zakone i

regionalne/lokalne odredbe kojima bi se provela ova politika. Financijski sustav - osigurava potrebna novčana sredstva. Izvršni sustav - definira raspon odgovornosti za sve aktivnosti vezane za upravljanje

obalnim područjem. Zbog različitih povijesnih događanja, različitih kultura i političkog uređenja, svaka je

država razvila različiti kontrolni sustav. S obzirom na vitalnu važnost kontrolnog sustava u uspješnom upravljanju obalnim područjem, upravitelj obalnog područja treba potvrditi karakteristike i odgovornosti tog sustava.

10

PROTOKOL IUOP-AEtape procesa integralnog upravljanja obalnim područjima

Faze provedbe IUOP-a Provedba IUOP-a u nekoj regiji provodi se u nekoliko faza. Postoji nekoliko modela po kojima se provodi proces IUOP-a. Jedan od modela je onaj unutar

kojega se razlikuju sljedeće faze: Početak (Inicijacija) Planiranje Provedba Prećenje (Monitoring) i vrjednovanje

Iterativni kružni pristup IUOP-a Svaka od faza provedbe IUOP-a sastoji se od zadataka koji su dio faze. Nije precizno

određeno što sve treba napraviti tijekom svake faze, te koliko faza postoji. Svaki pojedini slučaj je različit zbog svoje geografske, društvene, ekonomske, kulturološke

i/ili političke pozadine. Pojedine faze treba promatrati kroz iterativni kružni pristup (model ciklusa).

Iterativni pristup (lat. iterare - ponoviti) - tijekom bilo koje etape može postati razvidno da prethodna faza nije napravljena kako treba.

Kružni pristup - tijekom procesa IUOP-a poboljšava se razumijevanje obalnog sustava, novih razvojnih mogućnosti kao i negativnih učinaka u prostoru koji se mogu osvariti. U tom slučaju, trebaju se ponoviti sve četiri faze.

Novi ciklus može biti ‘projekt’ unutar postojećeg procesa IUOP-a, ili ‘politika’ (opći pristup upravljanju) ako se raspon postojećeg programa IUOP-a treba promijeniti...

1. faza: početak (prepoznavanje potrebe IUOP-a) Potreba za IUOP-om može biti rezultat krize okoliša – postojeće ili moguće ili rezultat

uočenih ekonomskih mogućnosti/prilika i odluka koje treba donijeti. Shvaćanje potrebe za IUOP-om može se poboljšati vanjskim utjecajima kao što je

međunarodni konsenzus o promicanju IUOP-a. Da bi se krenulo s IUOP-om, potrebne su i političke odluke. Stoga donositeljima odluka

trebaju biti na raspolaganju podatci koji ukazuju na hitnost i koristi integralnog pristupa.

11

Razina pristupa donositelja odluka – lokalna, regionalna/županijska, državna – ovisi o geografskom djelokrugu problema na koji će proces biti usmjeren.

1. faza: početak (prijedlog dokumenta) Na početku treba sastaviti prijedlog dokumenta. Prijedlog bi trebao sadržavati:

pregled problema koje treba riješiti (hitnost) ograničenja trenutnog sektorskog pristupa što će značiti proces IUOP-a, sveukupna poboljšanja koja će IUOP donijeti u odnosu na prvu točku (zatečeno stanje), korake potrebne za djelovanje IUOP-a, uključujući plan rada, satnicu i troškove, i na

kraju, određivanje koordinacijskog mehanizma (tko će voditi proces) i njegove uloge.

Da bi prijedlog bio uspješan, potrebno ga je predstaviti kao priliku za jačanje njihovog međusobnog djelovanja i pomoć u postizanju zajedničkih ciljeva, a ne kao prijetnju postojećim strukturama.

2. faza: planiranje (prikupljanje podataka) Svrha faze planiranja je određivanje i podržavanje prijedloga donositeljima odluka kojima bi

se uspostavilo stalno i integralno upravljanje obalnim i morskim područjem. Mogu se razlikovati tri podfaze: prikupljanje podataka, razvojna politika i donošenje odluka.

Kao prvo, potrebno je napraviti profil obale koji predstavlja pregled svih obilježja (priroda, društvo, tehnika, institucije i upravljanje) relevantnih za probleme odredenog područja. Svjetska banka navodi sljedeće stavke koje je potrebno pokriti:

Baza obalnih resursa Društvena organizacija obalnog područja Postojeći problemi vezani za okoliš i resurse Institucije. Zakonodavstvo i financijski kapacitet

Profil obale daje detaljni opis problema kao i potrebu za određenim podatcima koji nedostaju.

2. faza: planiranje (razvojna politika) Kao drugo, na temelju profila, potrebno je odrediti razvojnu politiku koja predstavlja osnovu

IUOP-a prema programu IUOP-a. Taj dokument daje: Definiciju odredenog područja: obalno područje. Granice mogu biti određene fizičko-

geografskim procesima, biološkim procesima ili postojećim zakonskim okvirima (adminst. Ustroj)

Ciljevi programa IUOP-a: Dobar program upravljanja ima jasno određene ciljeve kako bi se spriječio gubitak poticaja,

12

Strategije: Ciljevi moraju biti upotpunjeni dodatnim mogućnostima koje se procjenjuju prema njihovoj uspješnosti postizanja ciljeva

Opis predloženog institucionalnog dogovora, uključujući dodjeljivanje odgovornosti raznim dijelovima programa,

Financiranje i potreba za kadrom, i Popis formalnih radnji potrebnih za službeno prihvaćanje plana i predloženog razdoblja

za njegovo ostvarivanje.

2. faza: planiranje (donošenje odluka) Na kraju, program IUOP-a moraju prihvatiti i primijeniti donositelji odluka. Mogućnosti da se

program prihvati na vrijeme povećavaju se ako: se u programu koriste jasni i razumljivi termini, program opisuje koristi opipljivim i smislenim terminima, program podržavaju sve interesne grupe, je program poznat ključnim političarima koji su redovno informirani o najnovijim

promjenama i formuliranju procesa koji je u tijeku, ako program ilustrira troškove i načine njihova pokrivanja.

3. faza: provedba Nakon odobravanja programa, program treba zaživjeti. Ostvarivanje plana u ovom slučaju podrazumijeva učinkovitost dogovora koji su isplanirani u

programu IUOP-a i koje je potrebno obaviti. Postoje sljedeći tipovi obavljanja plana: institucionalni dogovori - uspostava administrativne strukture koja osigurava

horizontalnu i vertikalnu integraciju upravljanja, zakonski dogovori - zakoni, konvencije, proglasi i standardi koji omogućavaju

upravljanje, financijski dogovori - dodjela novčanih sredstava za plaćanje troškova tijekom procesa.

Program IUOP-a bi trebao početi davati željene rezultate ako su sve pripreme dobro i temeljito napravljene. Međutim, upravljanjem složenim i iterativnim procesom kao što je IUOP, nije tako jednostavan zadatak. Povratne informacije prikupljene praćenjem i programima procjene mogu dovesti do promjena u trenutnom programu, a novi sukobi interesa mogu izazvati neočekivane probleme.

4. faza: praćenje Program praćenja započinje čim program IUOP-a postane funkcionalan. Praćenjem se stalno

prikupljaju podaci koji se zatim procjenjuju i daju povratnu informaciju za druge faze, a mogu dovesti i do spoznaje da je potrebno mijenjati politiku. Vrsta praćenja uvelike ovisi o ciljevima programa IUOP-a

13

Dobar sustav praćenja obale pokriva cijelo područje interesa, tijekom duljeg razdoblja. Novčana sredstva su najčešće ograničena, ali naglašava se da je bolje imati mnogo manje

kvalitetnih podataka (pokrivajući cijeli obalni sustav) nego manje visokokvalitetnih podataka (pokrivajući samo nekoliko mjesta).

Podatci dobiveni praćenjem Podatci obuhvaćeni praćenjem mogu biti

društveni - litet, zdravlje, kvaliteta življenja, ekonomski - npr. osobna primanja, broj industrijskih tvrtki, promet izmedu dviju regija, ekološki - npr. broj pojedinih biljaka, “zdravlje” populacije, broj plodova, fizički - npr. položaj obale, dubina kanala i dr.

Podatci već mogu biti pohranjeni u nekoliko institucija. U tom slučaju, potrebno ih je sakupiti na jedno mjesto iz kojeg se mogu koristiti za vrednovanje.

U slučaju da podatci nisu prikupljeni, potrebno je osmisliti i provesti praćenje. Taj dio trebali bi napraviti znanstvenici, koje treba obuciti odgovarajucim vještinama, i njihovi instituti. Na ovom stupnju, teledetekcija (interpretacija snimki dobivenih daljinskim istraživanjima) i GIS tehnike imaju važnu ulogu, jer one relativno jeftino mogu omogućiti i procesirati visokokvalitetne podatke.

4. faza: vrjednovanje U fazi vrjedovanja, analizom prikupljenih podataka doznaje se u kojoj su mjeri radnje

programa IUOP-a usmjerene na probleme određene ciljevima programa i njihovo rješavanje. Ukoliko vrjednovanje pokaže potrebu za prilagodbom funkcioniranja programa IUOP-a, treba

paziti da se nova, prilagođena metoda rada procijeni unaprijed. Može se odrediti nekoliko etapnih ciljeva:

cilj 1. reda: oblikovanje institucionalnih odredbi i izborna tijela (npr. uspostava agencije),

cilj 2. reda: ublažavanje neprijateljskog ponašanja i provedba razvojnih aktivnosti (npr. smanjiti broj građevina na plažama),

cilj 3. reda: poboljšanja društvenih i okolišnih pokazatelja (npr. povećati osobna primanja),

cilj 4. reda: održivo iskorištavanje resursa i poboljšanje kvalitete življenja (npr. održivo iskorištavanje prirodnih resursa). Najviši cilj, cilj 4. reda, ne može se – po svojoj definiciji – postići kratkoročno (godinama), a njegova realizacija ne može se ocekivati tijekom prvih vrjednovanja

14

HRVATSKA OBALA, PROSTOR SUČELJA ČOVJEKA I PRIRODE

Definicija obale Među hrvatskim geografima do sada se proučavanjem obale jedini sustavno bavio Ivo Rubić.

Brojni drugi geografi istraživali su obalna područja, ali pretežno su obalu proučavali s različitih geografskih aspekata (geomorfološkog, pomorsko-geografskog i dr.)

I. Rubić (1927.) prostor koji je različitim funkcijama povezan s morem naziva obalnim krajem, odnosno područjem koje gravitira prema moru.

Pri tome se razlikuju: morfološka gravitacija (od crte grebena najbližih uzvisina do obalne crte) i antropogeografska gravitacija (može zahvaćati uži ili širi prostor u odnosu na

morfološku gravitaciju). Podsjetimo se, pod obalom u užem smislu smatra se pojas interakcije različitih prirodno-

geografskih procesa na kontaktu mora, kopna i zraka, a njegova je prosječna širina u Hrvatskoj oko 10 m. To odgovara obalnoj crti i obalnom rubu Rubićeve klasifikacije obalnog prostora.

Utjecaj čovjeka na definiranje obalnog prostora Uvriježeno definiranje obale kao pojasa između crte do koje se proteže utjecaj mora

prskanjem valova i najniže razine niskih voda potrebno je donekle proširiti jer u obzir treba uzeti i antropogeni čimbenik tog prostora.

Čovjek je svojom djelatnošću vezanom uz more, najčešće iz nužde, a danas nerijetko i drugih razloga, često pomicao progresivno obalnu crtu na štetu mora, ponajviše nasipanjem, izgradnjom valobrana i pristaništa za brodove, operativne rive, priobalne putove i sl.

Višestoljetni utjecaj čovjeka pridonio je oblikovanju specifičnoga hrvatskog obalnog krajobraza koji je jedinstven i u svjetskim okvirima

Pučki nazivi za obalni prostor U literaturi se uski obalni pojas često naziva mrkjenta Mrkjenta je tamni pojas između gornje razine visokih i donje razine niskih voda nastanjenog

litofitskim modrozelenim algama ili cijanoficejama (Cyanophyceae) Izvan mrkjente nalazi se bijeli pojas u zoni prskanja mora. Bijela boja je boja golih karbnatnih

stijena s oskudnom halofitnom vegetacijom Na otocima Sjeverne Dalmacije pojas litorala otočani jednostavno nazivaju "kraj". U pravnom shvaćanju uski priobalni pojas, širine do 10-ak m, na zadarskim otocima naziva se

maritimo (maritima).

15

Pomorsko javno dobro Maritimo je prostor javnoga pomorskog dobra, u načelu dostupan za privremeno kraće

korištenje svima (primjerice, za potrebe ribolova, vezivanja brodice, sunčanja i sl.) i na njemu se ne može stjecati pravo vlasništva.

U tom je pojasu zabranjena svaka izgradnja privatnih stambenih i gospodarskih objekata, a moguće je graditi lučke instalacije, uređivati pristaništa i graditi pojedine objekte samo za javnu upotrebu.

Običajno pravo i zakonska regulativa zabranjuju u prostoru pomorskog javnog dobra svaki drugi oblik izgradnje.

Iznimno se dio obale može dati na privremeno korištenje (koncesiju) nekoj ustanovi ili drugoj pravnoj osobi, ali uz određenu nadoknadu nadležnom tijelu lokalne i regionalne (samo)uprave.

Na žalost, te se odredbe u posljednje vrijeme učestalo krše pa je upravo obalni dio otočnog prostora bespravnom izgradnjom (betonizacijom i apartmanizacijom) najviše je ugrožen.

Pučka percepecija pomorskoga javnog dobra Otočani i stanovnici kopnenog dijela hrvatske obale jako su osjetljivi na svaku uzurpaciju

pomorskoga javnog dobra. Tako se, primjerice, za uski obalni pojas na Rivnju kaže …tuote ne smiš ni ziđati ni činiti, to ti

je maritime, a na maritime ni ničigovo, nego pače državno (Radulić, 2002.), U Salima na Dugom otoku: Zna se ča je maritimo, pe do sedan metri o kraja, no ča more

obliva. Tute se moreš vezati prez ikoga pitati. (Piasevoli, 1993.), U Povljani se kaže: Do sedan metri od mora do kraja je maritimo i to nije ničije (Tičić, 2004.) U Kolanu na otoku Pagu je zabilježeno: Ono kad je on ugradi kuću ni njegovo, nego

maritimno. Onde se svakimore poć kupat, a on nikomu ne da (Oštarić, 2005.).

Zakonodovani okvir (ne)korištenja pomorskoga javnog dobra Obala kao javno dobro bila je zaštićena još u rimskom pravnom sustavu (res omnium

communis, res que in publico usu habentur). Tijekom srednjeg vijeka obalom su gospodarili feudalni zemljoposjednici (npr. uređenje

obale, proizvodnja vapna i dr.) Obala kao dio pomorskog javnog dobra bila je definirana i zakonskim odredbama država u

čijem je sastavu bila Hrvatska: člankom 287 austrijskoga općeg građanskog zakonika, Uredbom o pomorskom javnom dobru u Kraljevini Jugoslaviji (SN, 104/1939.) te Zakonom o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima SR Hrvatske (NN,

19/1974.)

16

U glavi II, članku 3. Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama (NN, 158/2003.) izričito stoji: Pomorsko dobro je opće dobro od interesa za Republiku Hrvatsku, ima njezinu osobitu zaštitu, a upotrebljava se ili koristi pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Pomorsko dobro čine unutarnje morske vode i teritorijalno more, njihovo dno i podzemlje, te dio kopna koji je po svojoj prirodi namijenjen općoj upotrebi ili je proglašen takvim, kao i sve što je s tim dijelom kopna trajno spojeno na površini ili ispod nje. U smislu stavka 2. ovoga članka, dijelom kopna smatra se: morska obala, luke, nasipi, sprudovi, hridi, grebeni, plaže, ušća rijeka koje se izlijevaju u more, kanali spojeni s morem, te u moru i morskom podzemlju živa i neživa prirodna bogatstva.

U članku 4. istoga zakona morska obala se definira kao prostor koji se ...proteže od crte srednjih viših visokih voda mora i obuhvaća pojas kopna koji je ograničen crtom do koje dopiru najveći valovi za vrijeme nevremena kao i onaj dio kopna koji po svojoj prirodi ili namjeni služi korištenju mora za pomorski promet i morski ribolov, te za druge svrhe koje su u vezi s korištenjem mora, a koji je širok najmanje šest metara od crte koja je vodoravno udaljena od crte srednjih viših visokih voda. Morska obala uključuje i dio kopna nastao nasipavanjem, u dijelu koji služi iskorištavanju mora. Crtu srednjih viših visokih voda utvrđuje Hrvatski hidrografski institut. Iznimno, na prijedlog županijskog poglavarstva, Ministarstvo može odrediti da se morskom obalom smatra i uži dio kopna ako to zahtjeva postojeće stanje na obali (potporni zidovi, zidovi kulturnih, vjerskih, povijesnih i sličnih građevina).

Najnovija zakonska regulativa Najnovija zakonska regulativa nastoji uvesti red u divljanje bespravne izgradnje uz obalu, što

je negativna pojava vezana uz litoralizaciju Hrvatske, ali glavnine Sredozemlja. Vlada Republike Hrvatske 9. rujna 2004. donijela je Uredbu o uređenju i zaštiti zaštićenog

obalnog područja mora (Narodne novine, 128/2004.) u kojoj se određuje zaštićeno obalno područje koje obuhvaća sve otoke, pojas kopna u širini od 1000 m od obalne crte i pojas mora u širini od 300 m od obalne crte, pri čemu je obalna crta zapravo crta plimnog vala na obali (Članak 2.).

Gospodarske objekte moguće je graditi samo na udaljenosti većoj od 300 m od obalne crte na kopnu te 100 m od obalne crte na otocima.

Zona stambene izgradnje u obalnom prostoru U građevinskom području naselja, stambeni objekti mogu se graditi u pojasu do 70 m od

obalne crte. Prema odredbama članka 6 navedene Vladine uredbe iznimno se u neizgrađenom dijelu

građevinskog područja naselja u pojasu najmanje 70 m od obalne crte može ... planirati samo izgradnja hotela, građevina javne namjene i uređenje javnih površina, infrastrukturnih

17

građevina i drugih građevina koje po svojoj prirodi zahtijevaju smještaj na obali (brodogradilišta, luke i sl.).

Ove odredbe doista bi trebale pridonijeti uvođenju reda u izgradnji, odnosno svekolikom razvitku obalnog prostora, s time da bi se, uz striktno držanje kriterija matematičke udaljenosti od obalne crte trebale prihvatiti i lokalne specifičnosti geomorfologije terena na kojemu se planira izgradnja objekata ili razvijanje drugih oblika gospodarskog vrjednovanja.

18

OBLICI VRJEDNOVANJA HRVATSKOGA OBALNOG PROSTORA

Uvod Prema dosadašnjim istraživanjima ukupna duljina obalne crte svih hrvatskih otoka,

otočića i hridi je 4 398,44 km, a duljina obalne crte kopna Hrvatske 1777,3 km. Izrazito velika razvedenost hrvatske obale pridonosi tezi da reljef čini najvažniji element

obalnoga krajobraza. Općenito, otoci i obala kopna Hrvatske pripadaju ingresivnoj boranoj obali, nastaloj

gornjopleistocensko-holocenskim izdizanjem razine mora za 121 ± 5 m. Karakterističan paralelizam osnovnih morfostruktura – otoka i međuotočnih kanala s

prevladavajućim pravcem pružanja NW – SE: dalmatinski tip obale. Postoje i iznimke, npr. prostor Brača, Hvara i Korčule (hvarski pravac pružanja)

Korištenje uskoga obalnog pojasa Stanovnici hrvatskih otoka i susjednoga priobalja vrlo rano su počeli preoblikovati uski

obalni pojas iskorištavajući ga i prilagođavajući svojim potrebama. Poradi dostupnosti prvi kamenolomi bili su otvarani neposredno uz obalu da bi se

smanjila duljina transporta teškog građevinskog materijala. Eksploatacija vapnenca i dolomita nastavljena je sve do sredine 20. st. i za potrebe

proizvodnje vapna u tzv. vapnenicama Te su aktivnosti pridonijele retrogradnom pomicanju obalne crte jer su otkidani veliki

kameni blokovi čime je obala denivelirana i potapana. Materijalni ostatci kamenoloma (kava) i vapnenica i danas su vidljivi na velikom dijelu

hrvatskoga obalnog prostora.

Devastiranje obale vađenjem školjkaša Plitki dijelovi obale devastirani su višestoljetnim vađenjem pijeska i šljunka (žala) za

građevinske potrebe. Na taj način uništen je biotop različitih marinskih biocenoza. Stjenovita obala dodatno je devastirana vađenjem prstaca (datala), osobito posljednjih

desetljeća kada ronilačka i druga oprema omogućavaju duže zadržavanje i otkidanje velikih ulomaka stijena u plitkom podmorju.

Poradi toga vađenje i konzumacija prstaca u Hrvatskoj je zabranjena. Dakako, pod okriljem noći i u skrovitim uvalama i dalje se nastavlja s tom nezakonitom radinošću.

Međutim, uništavanju obale pridonose i sami prstaci čije kolonije razaraju stijene, ali taj je proces dugotrajan i, što je potrebno naglasiti, prirodan. Otud i stari hrvatski nazivi za prstace – kamotoč i kamotočac

Graditeljski zahvati u obalnom području

19

Da bi se uz (pre)plitke pješčane uvale te stjenovite obale oštrih izdanaka stijena, prepune škrapa, procjepa i sl., moglo što lakše i sigurnije pristajati brodicama izgrađena su brojna mala pristaništa – muli(ći).

U gotovo svim većim uvalama i zaklonjenim bokovima uvala izgrađeni su nešto veći valobrani, čija je uloga zaštita brodova od djelovanja valova.

U naseljima i većim pristaništima velik dio obale je uređen i betoniran. Da bi uz obalu (rivu) mogli pristati veći brodovi obala se proširuje nasipavanjem, a istim postupkom grade se i dugi lukobrani koji štite veće luke.

Tijekom prošlosti zbog manjeg broja brodova i općenito male veličine različitih plovnih jedinica, građevinske intervencije uz obalu bile su neznatne. Međutim, tijekom druge polovice 20. st., u skladu s intenzivnijim razvitkom nautičkog turizma, sportskog ribolova te, posebno s izgradnjom velikog broja objekata za odmor i rekreaciju, pojačan je graditeljski pritisak na obalni rub

Betonizacija obale Oblici trajnog i često nezakonitog saturiranja obalne crte su različiti: izgradnja valobrana,

betoniranje plaža, izgradnja vikendica neposredno uz obalni rub, uzurpacija obalnog pojasa ograđivanjem čime se nastoji postići de facto privatizacija pomorskoga javnog dobra i sl.

Primjeri divlje betonizacije obale su brojni. Na tlu Sjeverne Dalmacije takvim oblicima devastacije posebno su izloženi brojni dijelovi obale kopna, ali i ottoci, npr. Bošana i Povljana na otoku Pagu, južni i istočni dio otoka Vira, jugoistočni dio Kukljice na otoku Ugljanu, sjeverozapadni dio Ždrelca na otoku Pašmanu, periferni dijelovi naselja Silba na istomenom otoku, više uvala na Kornatima te pojedini periferni dijelovi murterskih naselja.

Općenito, tehnogeni pritisak je znatno veći obali kopna i na otocima bližima obali koji su dostupniji, osobito s aspekta transportnih troškova građevinskog materijala.

Turistička valorizacija obale U vrijeme intenzivnog razvitka turizma u Hrvatskoj obala se koristi kao značajan razvojni

resurs Prevladavajući 3S turizam (sea, sun, sand) uglavnom se nameće kao isključivi korisnik

najatraktivnijih dijelova obale (pješčane i šljunčane plaže, niski i pristupačni stjenoviti dijelovi obale i dr.) s očevidnim ali kratkoročnim financijskim efektima, te istodobno brojnim negativnim posljedicama

Najčešći negativne pojave su onečišćenje obale (mora, otoka i kopna), ometanje i uništavanje živog svijeta, opterećenje infrastrukture i dr.

Kupališnom turizmu u bezobzirnoj valorizaciji obale pridužuje se i “elitni” nautički turizam (problem crnog veza i dr.)

20

Valja istaknuti da pri tome nisu jedini pa čak ni najvažniji krivci turisti, već su to (i) oni koji planiraju i upravljaju turističkim razvojem

DRUŠTVENO-GOSPODARSKI RAZVITAK HRVATSKIH OBALNIH REGIJA

Uvod Obalno područje je iznimno važan razvojni resurs Hrvatske. Obalni prostor Hrvatske kontaktni je prostor putem kojega se ostvaruju višestruki

(geografski, gospodarski, demografski, kulturni, jezični i dr.) i višeslojni dodiri naše domovine sa Sredozemljem

S funkcionalnog aspekta, hrvatske su obalne regije tijekom prošlosti mijenjale svoj prostorni obuhvat

Jadran kao geografska poveznica Primorska Hrvatska jedna je od najvažnijih geografskih sastavnica hrvatskoga državnog

teritorija. U njezinom okrilju, na starijim prapovijesnim i starovjekovnim temeljima, razvila se prva

jezgra hrvatske države. Također, preko hrvatske obale i otoka, putem Jadranskog mora, odvijala se komunikacija s

ostalim sredozemnim regijama, koja je omogućavala razmjenu ideja, roba i tehnologija.

More – ključ razvitka Hrvatske Geograf I. Juras (1930.) je slikovito istakao: Hrvati bez mora ne bi bili ono, što su bili i što im je

Providnost namijenila, da budu u kolu prosvijećenih naroda. Bez mora bili bi oni kao biljka iščupana iz zemlje, na kojoj je nikla i na kojoj se razvila. Kao što biljka iščupana iz zemlje vene pa se osuši, tako bi i naš narod bez svog mora venuo i propao.

Nešto kasnije je, u istom duhu, L. Marčić (1936.), jedan od prvih hrvatskih geografa koji se iscrpnije bavio problematikom obale i otoka, napisao: Hrvati su se brzo (poslije doseljenja na istočnojadransku obalu – op. JF) sprijateljili s morem.

Strategija prostornog uređenja Republike Hrvatske (1997.): Obalno područje je nacionalno bogatstvo...

21

Početci vrjednovanja obalnog područja kompleksnom vrjednovanju hrvatskoga obalnog područja jasno svjedoči bogata kulturna

baština kao reprezent milenijskoga povijesno-zemljopisnog razvitka unutar sredozemnoga kršćanskog kulturnog areala.

Hrvatski vladari dobro su znali koje je značenje Jadrana za društveni i gospodarski prosperitet države, čuvajući more i obalu, prema pisanju bizantskoga cara Konstantina Porfirogeneta, snažnom flotom.

Vojna, politička i ekonomska prisutnost Hrvatske na Jadranu jasno se očituje u navodu Petra Krešimira IV. koji izrijekom ističe kako je to more zapravo mare nostrum

Demaritimizacija Hrvatske Nakon vezivanja Hrvatske s Ugarskom početkom 12. st. političko težište države pomiče se

prema Podunavlju što pridnosi višestoljetnom procesu demaritimizacije Hrvatske. To dakako ne znači da se prekinuo razvoj obalnog dijela Hrvatske, već se on, sve do

osamostaljenja neovisne Hrvatske 1991., odvijao u različitim političko-geografskim okvirima, unutar kojih je, uz iznimku prostora Dubrovačke Republike (i to samo do njezina ukidanja 1808.), na različite načine bio sputavan i podređivan interesima jadranskih sila.

U takvim prilikama svu inicijativu preuzeli su primorski gradovi (Osor, Krk, Rab, Zadar, Šibenik, Trogir, Split, Hvar, Korčula, Dubrovnik, Kotor i dr.) i lokalni dinasti (kneževi Šubići, Krčki i dr.) koji su se sami pokušavali izboriti za sudioništvo u gospodarskom sustavu Sredozemlja, ponajprije preko pomorske trgovine.

Pulsiranje gravitacijskog utjecaja obalnih regionalnih središta Živa komunikacija između Zadra, Splita, Dubrovnika, Kotora i ostalih istočnojadranskih

gradova s brojnim pomorskim gradovima širom Sredozemlja omogućila je ekonomsku (ponajviše trgovinsku) ali i kulturnu razmjenu.

Razmjenu roba, ideja i tehnologija, od početka 15. do kraja 18. st. u velikom dijelu Istre, Kvarnera i Dalmacije ograničavala je ili kanalizirala za svoje potrebe Venecija.

Gravitacijsko područje pojedinih hrvatskih primorskih gradova ovisilo je o prometnom vrejdnovanju komunikacija koje je sustavno uredilo još Rimsko Carstvo, ali i o vojno-političkim zbivanjima.

Primjer pulsiranja granica obalnih regija - Zadar Tijekom srednjeg i novog vijeka prostornog utjecaj litoralnih gradova izrazito je pulsirao. Primjerice, Zadar je u vrijeme Anžuvinaca, u drugoj polovici 14. st. bio prava jadranska

metropola koja je imala čvrste veze s kontinetlanim dijelom Hrvatske.

22

To se odrazilo u gospodarskom i kulturnom prosperitetu Zadra, ali i u činjenici da je upravo u to vrijeme, 1396., u Zadru osnovano prvo sveučilište na hrvatskom tlu, koje je u kontinuitetu djelovalo sve do 1806.

Međutim, u skladu s osvajanjima osmanlijskih Turaka, od prve polovice 16. do kraja 17. st. gravitacijsko područje Zadra u zaobalju svedeno je gotovo na domet topova s gradskih utvrda.

U vrijeme Austrije Zadar i njegovo obalno područje znatno prosperiraju. Novi prekid u kontinuiranom razvoju zadarske regije uslijedio je u razdoblju između dva

svjetska rata kada je Zadar pripojen Italiji

More i obala nisu samo geografska kulisa! More i primorski prostor ne čine samo geografski scenarij povijesnim i suvremenim

društveno-gospodarskim mijenama nego i važan element kompleksne geografske transformacije hrvatske obale i otoka.

Mogućnosti vrjednovanja mora kao izvora prirodnih bogatstava te mora kao medija komunikacije valja razmatrati u kontekstu globalnoga procesa litoralizacije, okupljanja društvenih i gospodarskih aktivnosti uz obale.

Hrvatska kao primorska i pomorska zemlja Unutar Primorske Hrvatske, unatoč spontanom i pretežito nekoordinarnom razvoju obale,

otoka i pripadajućeg akvatorija, što je posljedica višestoljetnoga procesa demaritimizacije od strane središnjih državnih političkih vlasti, postignuti su značajni uspjesi u različitim aspektima pomorstva (brodarstvo, brodogradnja, ribarstvo, marikultura, proizvodnja soli, nautički turizam i dr.) i drugim sferama gospodarskih djelatnosti, tehnologije, znanosti i kulture koji vrjednuju more kao izvor života, medij komunikacije, objekt istraživanja i motiv vrhunskih nadahnuća.

Poradi toga Hrvatska i zaslužuje atribut pomorske, a ne samo primorske zemlje, i to na svakom centrimetru njezine obale od Savudrijske vale do Boke kotorske.

Hrvatske obalne regije – definicija područja Prema uobičajenoj podjeli Hrvatske na veće regionalne cjeline, dio države koji se nalazi uz

Jadransko more, a od ostatka zemlje je reljefno odvojen dinaridskim planinskim sustavom naziva se Primorska Hrvatska.

Postupnim razvojem na hrvatskom dijelu Jadrana oblikovalo se šest obalnih regija, okupljenih oko regionalnih središta Pule, Rijeke, Zadra, Šibenika, Splita i Dubrovnika.

Ti su gradovi istaknute jadranske luke, žarišta tisućljetnog razvoja gospodarstva, kulture, znanosti i vjere, te kontaktne točke preko kojih je Hrvatska čvrsto integrirana u tkivo Europe i cijeloga Sredozemlja.

23

Zakonodavni – arbitrarni okvir Prema suvremenom upravno-teritorijalnom ustroju Republike Hrvatske, definiranom 1992.

(Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, 90/1992.), a dijelom promijenjenom 1997. (Zakon o područjima županija, gradova i općina u Republici Hrvatskoj, Narodne novine, 10/1997.), primorski prostor Hrvatske podijeljen je na sedam županija: Istarsku, Primorsko-goransku, Ličko-Senjsku, Zadarsku, Šibenko-kninsku, Splitsko-dalmatinsku i Dubrovačko-neretvansku.

Granice županija na obali i moru uglavnom podudaraju sa zonama gravitacijskog utjecaja obalnih urbanih središta s iznimkom Ličko-senjske županije, koja, uz područje Like, Gacke i dijele Krbave, obuhvaća obalni prostor podno Velebita te sjeverni dio otoka Paga, što je zapravo zona preklapanja gravitacijskih utjecaja Rijeke i Zadra.

Geografski profil obalnih regija Bez obzira je li se u regionalizaciji hrvatskoga obalnog prostora uzima nodalno-funkcionalni ili

upravno-teritorijalni kriterij, hrvatske obalne regije moguće je, prema geografskom položaju te utjecaju i značenju mora, podijeliti na tri, pretežito uzdužna, pojasa:

otočni, obalni zaobalni

Obalnim regijama, dakako, pripada i odgovorajaući morski prostor, omeđen administrativnim granicama županija te granicom teritorijalnog mora koja je udaljena 12 nautičkih milja od najudaljenijih otoka ili obale kopna ispred koje nema otoka.

U funkcionalnom smislu more je nedjeljiv dio hrvatskih obalnih regija jer se na njemu temelje brojni oblici društvenoga i gospodarskog vrjednovanja.

Funkcionalna geografska raščlamba obalnog područja S geografskog aspekta najlakše je izdvojiti otočni pojas, ali postoje problemi s raščlanjenjem

obalnog i zaobalnog pojasa. Ukoliko bi se kao kriterij uzeo smještaj naselja, onda se obalni pojas najjednostavnije (što ne

znači i najbolje) može definirati granicama svih naselja na kopnu koja imaju izlaz na more. Prema istom kriteriju, sva ona naselja na kopnu koja nemaju izlaz na more smatraju se

zaobalnim prostorom, tj. zaleđem. Međutim, funkcionalnu geografsku raščlambu prema tom kriteriju nije moguće dosljedno

provesti jer se granice nekih naselja smještenih i stješnjenih uz obalu podno Velebita i Biokova protežu do grebena tih primorskih planina, dakle do vrhova koji prelaze 1500 m visine (npr. naselja Stinica, Jablanac i Prizna u senjskom kraju, Cesarica i Barić Draga u blizini Karlobaga, Baška Voda, Tučepi, Živogošće, Drvenik, Zaostrog i dr. u blizini Makarske i sl.).

24

Kriteriji za definiranje obalnog pojasa – utjecaj mora na klimu, biljni pokrov i gospodarstvo Visokoplaninski dijelovi nemaju baš izrazitijih veza s morem, niti prirodno-geografskih niti

funkcionalnih. S druge strane, pojedina naselja koja nemaju izravnu administrativnu vezu s morem

istodobno imaju prometne i različite druge društvene i gospodarske veze s obalnim i otočnim prostorom, a s time i s morem, pa značajno participiraju u aktivnostima vezanim uz vrjednovanje morskoga i obalnog prostora (npr. Opuzen, Metković, Poličnik, Zemunik i dr.).

Utjecaj mora na pojedine dijelove Istre i Ravnih kotara, a u određenoj mjeri i duž dolina rijeka jadranskog sliva jasno se očituje u sredozemnoj klimi sa suhim i vrućim ljetom (Csa) i umjereno toploj vlažnoj klimi s vrućim ljetom (Cfa) po Köppenovoj kasifikaciji klima te biljnom pokrovu, što je pak povezano s kompleksnom organizacijom tih prostora

Usporedba sa svijetom Prema do sada navedenom, širina uskog obalnog i zaobalnog pojasa unutar pojedine

hrvatske obalne regije ovisi i o prirodno-geografskim i o društveno-gospodarskim obilježjima. Primjerice, obalni pojas stješnjen je podno Učke, Velebita, Biokova i Rilića, a proširen je u

zapadnoj i južnoj Istri te u prostoru Ravnih kotara. Međutim, u globalnim ili kontinentalnim razmjerima, posebno u usporedbi s državama

istaknute pomorske orijentacije, takve razlike nisu presudne, budući da moru i obalnim

25

Sl. 2. Hrvatske obalne regije Sl. 3. Područje sredozemne klime sa suhim i vrućim ljetom (Csa) i umjereno tople vlažne klime s vrućim ljetom (Cfa tip) po Köppenu

prostorima razvijenih zemalja intenzivne litoralizacije (Japan, Sjedinjene Američke Države, Ujedinjeno Kraljevstvo, Nizozemska, Italija i dr.) gravitira prostrano zaleđe.

Ono je s obalom i morem povezano višestrukim i višeslojnim komunikacijama te socio-ekonomskim odnosima.

Prevladavajući socio-ekonomski procesi u hrvatskim obalnim regijama Prevladavajuće socio-ekonomske procese u hrvatskim obalnim regijama moguće je

razmatrati kroz prizmu tri razvojna modela model konvergencije model jezgra – periferija model urbanizacije

Model konvergencije Stihijska litoralizacija potakla je

neuravnoteženi razvitak hrvatskih obalnih regija.

Prevladavajući socio-ekonomski procesi nalik su modelu konvergencijskih gibanja zračnih masa prema fronti pri čemu obala kopna ima ulogu fronte dok otočni i zaobalni prostor (središnja Istra, Ravni kotari, Bukovica, Zagora i dr.) imaju ulogu zračnih masa koje se primiču fronti, a da pri tom nema kompenzacije novoga zraka s visine ili sa strane.

26

Sl. 4. Model konvergencije na primjeru Sjeverne Dalmacije

Hrvatska Primorska Hrvatska* Popis

Broj Indeks promjene 1857.=100,0 Broj Udio u stan.

Hrvatske (%) Indeks promjene

1857.=100,0 Lančani indeks

1857. 2 181 499 100,0 636 047 29,1 100,0 - 1869. 2 398 292 109,9 690 659 29,8 108,6 108,6 1880. 2 506 228 114,8 753 589 30,1 118,5 109,2 1890. 2 854 558 130,8 837 450 29,3 131,7 111,1 1900. 3 161 456 144,9 940 629 29,7 147,9 112,3 1910. 3 460 584 158,6 1 054 319 30,5 165,8 112,1 1921. 3 443 375 157,8 1 036 154 30,1 162,9 98,3 1931. 3 758 455 172,2 1 095 086 29,1 172,2 105,7 1948. 3 779 858 173,2 1 043 819 27,6 164,1 95,3

Tab. 1. Kretanje broja stanovnika Primorske Hrvatske od 1857. do 1948.

REGIONALNA SREDIŠTA Ukupno Popis Pula Rijeka Zadar Šibenik Split Dubrovnik

Broj Udio u stan. Prim. Hrv. (%)

1857. 3 628 20 927 8 331 6 611 10 358 7 738 57 593 9,1 1869. 10 601 25 837 9 898 6 821 12 196 7 148 72 501 10,5 1880. 25 562 29 536 11 992 7 716 14 513 9 418 98 737 13,1 1890. 31 739 40 617 13 726 8 488 15 697 9 376 119 643 14,3 1900. 36 417 53 230 15 847 10 974 18 547 11 584 146 599 15,6 1910. 59 610 67 875 18 077 13 659 21 407 12 683 193 311 18,3 1921. 38 591 61 157 15 804 15 708 25 052 11 539 167 851 16,2 1931. 44 568 73 726 17 358 16 996 35 332 15 320 203 300 18,6 1948. 21 065 68 780 13 954 15 353 48 248 16 735 184 135 17,6

Tab. 2. Kretanje broja stanovnika regionalnih središta Primorske Hrvatske od 1857. do 1948.

Hrvatska Primorska Hrvatskac Popis

Broj Indeks promjene 1948.=100,0 Broj Udio u stan.

Hrvatske (%) Indeks promjene

1948.=100,0 1948. 3 779 858 100,0 1 043 819 27,6 100,0 1953. 3 936 022 104,1 1 083 393 27,5 103,8 1961. 4 159 696 110,0 1 159 173 27,9 111,1 1971. 4 426 221 117,1 1 260 162 28,5 120,7 1981. 4 601 469 121,7 1 360 857 29,6 130,4

1991.a 4 784 265 126,6 1 466 740 30,7 140,5 1991.b 4 499 049 119,0 1 373 558 30,5 131,6 2001. 4 437 624 117,4 1 352 659 30,5 129,6

Tab. 3. Kretanje broja stanovnika u Primorskoj Hrvatskoj od 1948. do 2001.

REGIONALNA SREDIŠTA Ukupno Popis Pula Rijeka Zadar Šibenik Split* Dubrovnik

Broj Udio u stan. Prim. Hrv. (%)

1948. 21 065 68 780 13 954 15 353 48 248 16 735 184 135 17,6 1953. 28 512 75 328 16 146 17 933 58 443 19 172 215 534 19,9 1961. 37 403 100 989 25 243 24 800 99 614 23 059 311 108 26,8 1971. 47 498 132 222 43 087 30 066 152 905 31 182 436 960 34,7 1981. 56 153 158 030 63 364 36 952 169 322 43 759 579 949 42,6

1991.a 63 378 167 964 76 343 41 012 189 388 41 864 587 813 40,1 1991.b 61 052 162 705 71 669 39 547 182 279 48 150 565 402 41,2 2001. 58 694 143 800 69 556 37 060 175 140 30 436 514 586 38,0

Tab. 4. Kretanje broja stanovnika regionalnih središta Primorske Hrvatske od 1948. do 2001.

Moguće rješenje problema konvergencije S "klimatološkog" aspekta moguće je

predložiti okvire možebitnih rješenja za stabilizaciju aktualne socio-geografske problemske situacije:

a) preokret smjera socio-ekonomskih gibanja nalik klimatološkom modelu divergencije zračnih masa, odnosno redistribucija gospodarskih aktivnosti i stanovništva od "viška" duž obalnog pojasa prema otocima i zaobalju

b) kompenzacija postojećeg "manjka" (stanovništva, gospodarskih aktivnosti) iz nekog drugog prostora ("sa strane"), odnosno intervencije lokalnih i državnih vlasti ("s visine", odozgo) s ciljem bitnog poboljšanja društveno-gospodarskih prilika te stvaranja pozitivnog ozračja za o(p)stanak postojećeg i djelomični priliv novog stanovništva.

Demografsko je pitanje ključno jer su ljudi temeljni gospodarski resurs bez kojega teoretski modeli i zakonski akti jednostavno ne mogu funkcionirati.

27

0

200000

400000

600000

800000

1000000

1200000

1857. 1869. 1880. 1890. 1900. 1910. 1921. 1931. 1948. 1953. 1961. 1971. 1981. 1991. 2001. godine

broj

stan

ovni

ka otociprioabljezaobalje

Sl. 5. Kretanje broja stanovnika na otocima, u priobalju i u zaobalju Primorske Hrvatske

0%

10%

20%

30%

40%

50%

60%

70%

80%

90%

100%

1857. 1900. 1953. 2001. godine

udio u %

otoci

zaobalje

prioablje

Sl. 6. Udjeli otočnoga, obalnoga i zaobalnog stanovništva u Primorskoj Hrvatskoj 1857., 1900., 1953. i 2001.

Model urbanizacije i model jezgra - periferija Model konvergencije najvećim se dijelom podudara s modelom urbanizacije te modelom

jezgre i perfierije. Naime, rijetka su gradska naselja na otocima te u zaobalju unutrašnje Isre, Ravnih kotara i

Dalmatinske Zagore koja svojim funkcijama mogu okupiti veći otočni ili zaobalni prostor te generirati uravnoteženi razvitak svojih okolica.

Poradi toga, najveći dio hrvatskih otoka i zaleđa primorskih gradova zapravo ima obilježja ruralnog prostora u kojemu se iscrpljuju osovni prostorni resursi za potrebe rasta i razvitka regionalnih središta.

Taj prostor je periferija u odnosu na aktualne litiralizacijske trendove, a sve do nedavno i u odnosu na stvarna nastojanja političkih elita za poboljšanjem ili bar ublažavanjem demografskog i gospodarskog stanja.

Polarizacija na regionalnoj razini Učinci polarizacije na regionalnoj razini još su očitiji od onih na nacionalnoj razini. Regionalna središta funkcioniraju kao polovi rasta i razvoja, dok se u preostalom prostor ne

uočavaju značajnije razvojne tendencije ili razvoja pozitivnog predznaka uopće nema. Dakako, spomenuti modeli ne mogu objasniti pojedine regionalne i lokalne razlike u

društveno-gospodarskom razvitku, koji se, uz ostalo, velikim dijelom temelji na različitim oblicima vrednovanja mora.

Suvremeni procesi koncentracije gospodarskih aktivnosti (posebno industrije i turizma) i naseljenosti uz hrvatske obale različito su se odrazili na pojedinim hrvatskim otocima i u zaobalju.

Iscrpljivanje demografske baze u otočnoj i zaobalnoj periferiji Općenito, hrvatski otoci i ruralno zaobalje dugo su imali funkciju demografske baze i

prostora iskorištavanja koje se mjestimično pretvaralo u bezobzirnu degradaciju i trajno

28

UKUPNO AKTIVNO OBAVLJA ZANIMANJE Županija Središte Žup. Sred. % Žup. Sred. % Žup. Sred. % Istarska Pula* 206 344 58 594 28,4 95 694 27 098 28,3 79 876 22 233 27,8 Primorsko-goranska Rijeka 305 505 143 800 47,1 141 139 66 988 47,5 113 424 52 793 46,5

Zadarska Zadar 162 045 69 556 42,9 65 154 30 641 47,0 47 132 23 053 48,9 Šibensko-kninska Šibenik 112 891 37 060 32,8 44 892 16 597 37,0 30 990 12 583 40,6

Splitsko-dalmatinska Split 463 676 175 140 37,8 194 082 76 074 39,2 143 526 57 294 39,9

Dubrovačko-neretvanska Dubrovnik 122 870 30 436 24,8 52 242 13 223 25,3 39 848 10 296 25,8

Tab. 5. Udio ukupnog i aktivnog stanovništva te stanovništva koje obavlja zanimanje u primorksim regionalnim središtima u odnosu na županije 2001.

devastiranje (npr. Vir, pojedini dijelovi Čiova, Pašmana, Paga, Krka i dr.) od strane različitih društveno-gospodarskih čimbenika, posebno iz većih gradskih središta.

Situacija je najnepovoljnija u zadarskoj i šibenskoj regiji. Primjerice, prema popisu stanovništva iz 2001. u Zadarskoj županiji osim Zadra i Biograda nema niti jedno naselje veće od 5 000 stanovnika.

Budući da je stanovništvo temeljni razvojni potencijal, moguće je pretpostaviti i odgovarajuće gospodarske implikacije neuravnoteženosti geografskog razmještaja stanovnika.

Remaritimizacija Nakon osamostaljenja Republike Hrvatske otvorene su nove mogućnosti svojevrstne

remaritimizacije koju bi trebao pratiti uravnoteženi društveno-gospodarski razvoj cijele države, oslonjen, uz ostalo, na različite oblike održivoga razvoja obalnoga i morskog prostora.

Pored pozitivne zakonske regulative te dobre i uglavnom deklarativne strategije prostornog razvitka države, potrebna je jasna volja da se rastereti sadašnja jezgra nacionalnog prostora, Zagreb i njegova urbana regija, i da se provodi jasni razvojni prostorni koncept u kojem će značajno mjesto imati život

s morem uz more od mora, ali i za more, jedno od temeljnih nacionalnih blaga.

Zaključna misao Hrvatski strateški cilj trebao bi biti komplementarni razvitak svih geografskih cjelina i

gospodarskih djelatnosti da bi svaki dio domovine imao izravne koristi od izvrsnoga geografskoga i geoprometnoga položaja uz Jadransko more, područje mnogih prirodnih blagodati i bogatoga kulturnog nasljeđa koji zajedno čine kompleksnu i neponovljivu geografsku "simfoniju" Mediterana.

29

ZAKONODAVNI PROSTORNI OKVIRI DRUŠTVENOGA I EKONOMSKOGA VRJEDNOVANJA MORA

Uvod More čini jedan od glavnih geografskih elemenata obalnoga prostora More je istodobno izvor života i medij komunikacije. Iz toga proizlaze različiti aspekti

vrjednovanja mora kao temeljnoga razvojnog resursa obalnih regija S obzirom na brojne blagodati koje pruža more, na njemu i u njemu valja planirati razvoj

komplementarnih gospodarskih aktivnosti, i to od međunarodnoga preko nacionalnoga do regionalnoga i lokalnoga sustava

More je sučelje dodira pri čemu treba, koliko god je moguće, izbjegavati situacije da zbog različitih razloga postane prostor latentnog, a posebno otvorenog konflikta (ekonomskoga, ekološkog, vojno-političkog i dr.)

Međunarodni zakonodavni geografski okviri vrjednovanja mora Na međunarodnoj razini svjetska zajednica naroda nastoji regulirati prava i obveze

društvenoga i ekonomskog vrjednovanja pojedinih dijelova svjetskog mora Prirodno-geografski okvir jesu oceani i njihovi dijelovi (prema sistematizaciji Međunarodne

hidrografske organizacije iz 2004.):o Tihi oceano Atlantski oceano Indijski oceano Arktički oceano Južni ocean

Razgraničenje na moru i međunarodno pravo mora regulirani su Konvencijom Ujedinjenih naroda o pravu mora iz 1982. Konvencija je stupila na snagu 1994.

Pravne kategorije morskog prostora Prema međunarodnom pravu, brojne su pravne kategorije po kojima se dijeli morski prostor. Među najvažnijim kategorijama su:

o Unutrašnje morske vodeo Teritorijalno moreo Vanjski pojaso Epikontinentski pojaso Isključivi gospodarski pojaso Otvoreno moreo Zatvoreno i poluzatvoreno moreo Zajednička baština cijelog čovječanstva

30

Unatoč odredbama međunarodnih konvencija, pojedine države ne poštuju opće kriterije te nastoje posizati za morskim prostorima koji im ne bi trebali pripadati. To pridonosi nerazumijevanju i potencijalnim sukobima.

Unutrašnje morske vode Unutrašnje morske vode (eng. internal waters) – dijelovi mora koji su s kopnenim područjem

neke države u toliko uskoj vezi da ta država ima najveći interes na njima i zbog toga potpuno vlada tim prostorom

Po međunarodnom pravu, unutrašnje morske vode nalaze se pod jednakim suverenitetom neke zemlje kao i njezino kopneno područje.

UMV određuju se kao dio mora između obale kopna i polazne crte koja spaja najistaknutije dijelove obale i otoka (uz iznimke ako su otoci na velikoj udaljenosti od kopna, npr. viški akvatorij). U unutrašnje morske vode uključuju se luke, zaljevi, more unutar otočja ili otočnih nizova i ušća rijeka.

Nizozemski pravni stručnjak Hugo Grotius (17. st.), pobornik slobode mora (mare liberum), tvrdio je da manje prostorne jedinice mora u neposrednoj blizini kopna (diverticula maris) potpadaju pod neograničenu vlast obalne države.

Teritorijalno more Teritorijalno more (eng. territorial sea) – pojas mora određene širine koji se nastavlja na

obale ili na unutrašnje morske vode. Prema Konvenciji UN-a o pravu mora to je pojas širine 12 NM.

Teritorijalno more je dio državnog područja. Obalna država u njemu ima punu suverenost koja je ograničena pravom slobodnog (neškodljivog) prolaska stranih brodova

Širina pojasa teritorijalnog mora je različita. Osnovna načela među prvima je razradio Hugo Grotius u 17. st. (pragmatički povezujući djelomični suvrenitit nad morem izvan unutrašnjih morskih voda efektivnom snagom države da nametne svoje pravne norme (ograničeno dometom topova, a kasnije i mnogo šire)

Do 20. st. države su određivale različitu širinu pojasa teritorijalnog mora, od 3 NM do 200 NM. Prema Konvenciji UN-a o pravu mora širina tog pojasa veća od 12 NM (nmi) u suprotnosti je s općim međunarodnim pravom. Unatoč tome, neke su obalne i otočne države s izlaskom na otvoreni ocean proglasile pojas teritorijalnog mora širine 200 NM.

Opseg suvereniteta Suvrenitet u pojasu teritorijalnog mora država ima u moru, u zraku nad njim te nad njegovim

podmorjem.

31

Teritorijalno more proteže se od polazne crte – crte niske vode uz obalu. U slučaju iznimno razvedene obale te obale ispred koje se nalaze otoci, polazna crta određuje se u odnosu na najistaknutije rtove te vanjsku obalnu crtu otoka, uključujući i hridi stalno iznad razine mora.

Teritorijalno more i unutrašnje morske vode zajedno čine obalno more.

Dio svjetskog mora u okvirima obalnog mora pravno se tretira kao zatvoreno i poluzatvoreno more (u posebnim slučajevima kada jedna ili više država ima izlaz na prirodni ili umjetni prolaz i dr.)

Posebna je pravna kategorija korištenje morskog dna i prostora u podzemlju.

32

Sl. 7. Vanjska granica teritorijalnog mora

Sl. 8. Granice teritorijalnog mora između Grčke i Turske

Pravo korištenja tog dijela morskog prostora regulira se međunarodnim konvencijama te aktivnostima međunarodne organizacije Međunarodna vlast za morsko dno.

Primjeri širine pojasa teritorijalnog mora 3 NM – Danska, Jordan, Singapur 4 NM – Norveška 6 NM – Grčka i Turska (samo na

Egejskom moru) 12 NM – većina zemalja svijeta

(među njima i Hrvatska te ostale jadranske zemlje)

30 NM – Togo 200 NM – Benin, Kongo, Liberija, Ekvador, Salvador, Peru, Somalija Postoje i brojne iznimke, osobito kod zemalja kojima pripadaju otočne skupine udaljene od

kopna te kod pojedinih europskih država koje posjeduju prekomorske teritorije (nekadašnje kolonije)

33

Sl. 9. Razgraničenje između Hrvatske i Slovenije crtom sredine u Savudrijskoj vali

Sl. 10. Razgraničenje na moru između Hrvatske i Slovenije prema sporazumu Drnovšek-Račan, Politički dogovor koji nije utemeljen na odredbama Konvencije UN-a o pravu mora. Nije ratificiran u Saboru RH

Otvoreno more Otvoreno more (eng. high seas) je naziv za cijelo more izvan obalnog mora neke države. Nije

podložno suverenitetu niti jedne države. Otvoreno more je zajednička baština cijeloga čovječanstva.

Tijekom prošlosti brojne su zemlje nastojale steći gospodstvo nad pojedinim dijelovima otvorenog mora, primjerice Engleska, Portugal i Španjolska nad dijelovima Atlantika, Venecija nad Jadranom, Genova nad Ligurskim zaljevom

Prvi veliki pobornik slobode korištenja otvorenog mora bio je Hugo Grotius. Suvremeno poimanje slobode otvorenog mora podrazumijeva pravo na slobodnu plovidbu,

ribolov, polaganje kabela i naftovoda te let zrakoplovima iznad mora. Ekonomsko korištenje i ekološka zaštita moguća je u prostoru isključivoga gospodarskog

pojasa (ili njegovoga dijela ekološko-ribolovne zone). To je dio morskog prostora, izdvojen iz područja otvorenog mora, nad kojim država nema pravni, politički i vojni suverenitet.

Isključivi gospodarski pojas (IGP) Isključivi gospodarski pojas (eng. exclusive economic zone) je područje izvan teritorijalnog

mora i uz njega, podvrgnuto posebnom pravnom režimu ustanovljenom u V. dijelu Konvencije UN-a o pravu mora

IGP se ne smije protezati izvan 200 NM od polaznih crta od kojih se mjeri širina pojasa teritorijalnog mora.

IGP nije dio državnog područja, a obalna država u njemu može ostvarivati samo određena suverena prava.

Uz ekonomsko korištenje (npr. ribolov), država koja proglašava IGP ima obvezu i pravo očuvanja živih bogatstava, ali i općenitoga očuvanja morskog okoliša te pravo na znanstvena istraživanja

IGP država proglašava jednostrano, u okvirima predviđenim Konvencijom UN-a o pravu mora.

Zaštićeni ekološko-ribolovni pojas RH Hrvatska nije u potpunosti konzumirala pravo proglašenja isključivoga gospodarskog pojasa

kako je predviđeno u Glavi IV. (čl. 32-41) Pomorskog zakonika (8. 12. 2004.). Čl. 32: Gospodarski pojas Republike Hrvatske obuhvaća morske prostore od vanjske granice

teritorijalnoga mora u smjeru pučine do njegove vanjske granice dopuštene općim međunarodnim pravom.

Hrvatska je proglasila zaštićeni ekološko-ribolovni pojas (ZERP) Odlukom o proširenju jurisdikcije Republike Hrvatske na Jadranskom moru 3. 10. 2003.

ZERP je stupio na snagu 1. 1. 2008., ali se odredbe odluke o proglašenju ZERP-a ne provode za pravne i fizičke subjekte država članica EU.

34

Istodobno, Slovenija i Italija jednostrano su proglasile svoje gospodarske pojaseve. Pri tome ostaje nejasno gdje bi to bio gospodarski pojas Slovenije.

Epikontinentski pojas Epikontinentski pojas (eng. continental

shelf) je pojas obalne države koji obuhvaća morsko dno i podzemlje mora uz obalu, od vanjske granice teritorijalnog mora do dubine od 200 m ili preko te granice do točke gdje dubina mora dopušta iskorištavanje prirodnih bogatstava tog dijela podmorja.

Vanjska granica epikontinentskog pojasa može se podudarati s crtom sredine (linea media), npr. u Jadranskom moru

Epikontinentski pojas se ne proglašava već ga neka obalna država posjeduje ipso facto (samom činjenicom da je država zapravo obalna država)

U području unutrašnjih mora ili mora koja u prirodnom smislu čine velike zaljeve (Jadransko more, Crno more, Baltičko more i sl.) gdje su pojedine obalne države međusobno položene sučelice, vanjske granice se utvrđuju međunarodnim ugovorima.

Izvadci iz Pomorskog zakonika: IGP Čl. 6, st. 2: U svome gospodarskom pojasu i u epikontinentalnom pojasu Republika Hrvatska

ostvaruje suverena prava i jurisdikciju radi istraživanja, iskorištavanja, zaštite, očuvanja i unaprjeđivanja prirodnih morskih bogatstava, uključujući bogatstva na morskome dnu i u morskom podzemlju te radi obavljanja drugih gospodarskih djelatnosti.

Čl. 33, st 1: U svojemu gospodarskom pojasu Republika Hrvatska ostvaruje suverena prava radi:a) istraživanja i iskorištavanja, očuvanja i gospodarenja živim i neživim prirodnim

bogatstvima,b) proizvodnje energije korištenjem mora, morskih struja i vjetrova.

Čl. 41, st. 1: Prilikom plovidbe gospodarskim pojasom Republike Hrvatske plovni objekti su dužni poštivati općeprihvaćene međunarodne propise i standarde i hrvatske propise o zaštiti

35

Sl. 11. Područje šelfa (epikontinentskog pojasa) u Europi

od onečišćenja mora i zraka s brodova i onečišćenja prouzročenog potapanjem ili djelatnostima u podmorju.

36

Sl. 12. Vertikalni presjek obalnoga i otvorenog mora

Sl. 13. Razgraničenje epikontinetskog pojasa u Sjevernom moru

Izvadci iz Pomorskog zakonika: EKP Čl. 42: Epikontinentalni pojas Republike Hrvatske obuhvaća morsko dno i morsko podzemlje

izvan vanjske granice teritorijalnoga mora Republike Hrvatske u smjeru pučine do granica epikontinentalnog pojasa sa susjednim državama.

Čl. 43, st. 1: U epikontinentalnom pojasu Republika Hrvatska ostvaruje suverena prava radi njegova istraživanja i radi iskorištavanja prirodnih bogatstava toga pojasa.

Čl. 43, st. 2: Pod »prirodnim bogatstvima« iz stavka 1. ovoga članka razumijevaju se rudno i drugo neživo bogatstvo morskog dna i njegova podzemlja te morska bića koja su u stadiju u kojemu se love, nepokretna na morskome dnu ili ispod njega, ili se mogu kretati samo u stalnome fizičkom dodiru s morskim dnom ili samo u morskome podzemlju.

Vanjski pojas Vanjski pojas (eng. contiguous zone) je

pojas otvorenog mora uz vanjsku granicu teritorijalnog mora u kojem obalna država obavlja nadzor radi:

o sprječavanja povreda carinskih, useljeničkih ili zdravstvenih propisa na svom području

o kažnjavanja povreda istih propisa Maksimalna širina vanjskog pojasa nije

strogo određena. Većina zemalja svijeta proglasila je taj pojas

u širini od 24 NM od polazne crte za određivanje teritorijalnog mora. Npr. ako neka zemlja ima teritorijalno more širine 6 NM, širina vanjskog pojasa može biti maksimalno 18 NM. Ako neka država ima teritorijalno more širine 12 NM, ta država može imati vanjski pojas maksimalne širine 12 NM.

37

Sl. 14. Pravne kategorije suvereniteta nad morem

Sl. 16. Neostvarene političke fantazije na karti – "teritorijalno more" Bosne i Hercegovine

38

Sl. 15. Crte razgraničenja na Jadranu

“Slučaj” Rockall Kada je

Ujedinjeno Kraljevstvo nastojalo proširiti isključivi gospodarski pojas u

Atlantiku, dobro im je

39

Sl. 17. Razgraničenje u prostoru Kleka i Neuma na austro-ugarskoj topografskoj karti, 19. st.

Sl. 18. Suvremena morska granica Hrvatske i BiH – propust hrvatske diplomacije

poslužio greben Rockall površine svega 74 m2, koji je od obale Škotske udaljen 461 km prema zapadu.

Posebnim zakonom britanskog parlamenta (skraćeno Rockall Act of 1972) taj je greben pripojen Škotskoj (i Ujedinjenom Kraljevstvu).

Da bi se ispoštovala uredba iz 1861. kada je prilikom popisa u Škotskoj otok bio funkcionalno definiran kao dio kopna okružen morem koji je naseljen i ima dovoljno pašnjaka za ispašu najmanje jedne ovce, na Rockall je 1985. poslan umirovljeni profesionalni vojnik Tom McLean. On je na otoku boravio od 26. 5. 1985. do 4. 7. 1985. i tako ga učinio naseljenim otokom.

UK je zahvaljujući toj pravnoj dosjetki 1997. proglasila pripadajući akvatorij širine 12 NM oko Rockalla svojim teritorijalnim morem, a na temelju toga donijela odluku o isključivom gospodarskom pojasu širine 200 NM na morskoj površini od 134 680 km2.

40

Sl. 19. Geografski položaj (a) Rockalla, jedne od najmanjih hridi na Atlantiku (b), zauzete od vojnih postrojbi UK (c) i privremeno naseljene 1985.

SADRŽAJUVOD...............................................................................2

OBALNO PODRUČJE..........................................................2

LITORALIZACIJA.................................................................2

INTEGRALNO UPRAVLJANJE OBALNIM PODRUČJEM..........3

DEFINICIJE IUOP-A..........................................................3

ODRŽIVI RAZVOJ...............................................................4

PRINCIPI ODRŽIVOG RAZVOJA...........................................4

CILJEVI IUOP-A................................................................4

PLANOVI I PROGRAMI PUTEM KOJIH SE OSTVARUJE IUOP: UNEP 5

PLANOVI I PROGRAMI PUTEM KOJIH SE OSTVARUJE IUOP: MAP 5

PLANOVI I PROGRAMI PUTEM KOJIH SE OSTVARUJE IUOP: PAP 5

LITERATURA......................................................................6

WEB PREPORUKA.............................................................6

TEMELJI INTEGRALNOG UPRAVLJANJA OBALNIM PODRUČJIMA 7

ZAŠTO “INTEGRALNO” UPRAVLJANJE OBALNIM PODRUČJIMA? 7

INTEGRACIJE.....................................................................7ANALIZA OBALNOG SUSTAVA............................................8

PODUSTAVI OBALNOG SUSTAVA: PRIRODNI SUSTAV........8

PODSUSTAVI OBALNOG SUSTAVA: FUNKCIJE KORISNIKA I INFRASTRUKTURA 9

PODSUSTAVI OBALNOG SUSTAVA: INFRASTRUKTURA.......9

PROTOKOL IUOP-A...............................................12

FAZE PROVEDBE IUOP-A...............................................12

ITERATIVNI KRUŽNI PRISTUP IUOP-A.............................12

1. FAZA: POČETAK (PREPOZNAVANJE POTREBE IUOP-A)12

1. FAZA: POČETAK (PRIJEDLOG DOKUMENTA)................13

2. FAZA: PLANIRANJE (PRIKUPLJANJE PODATAKA)..........13

2. FAZA: PLANIRANJE (RAZVOJNA POLITIKA)..................14

2. FAZA: PLANIRANJE (DONOŠENJE ODLUKA).................14

3. FAZA: PROVEDBA.......................................................14

4. FAZA: PRAĆENJE.........................................................15

4. FAZA: VRJEDNOVANJE................................................16

HRVATSKA OBALA, PROSTOR SUČELJA ČOVJEKA I PRIRODE 17

41

DEFINICIJA OBALE...........................................................17

UTJECAJ ČOVJEKA NA DEFINIRANJE OBALNOG PROSTORA17

PUČKI NAZIVI ZA OBALNI PROSTOR.................................17

POMORSKO JAVNO DOBRO............................................18

PUČKA PERCEPECIJA POMORSKOGA JAVNOG DOBRA.....18

ZAKONODOVANI OKVIR (NE)KORIŠTENJA POMORSKOGA JAVNOG DOBRA 19

NAJNOVIJA ZAKONSKA REGULATIVA...............................20

ZONA STAMBENE IZGRADNJE U OBALNOM PROSTORU...20

OBLICI VRJEDNOVANJA HRVATSKOGA OBALNOG PROSTORA 21

UVOD.............................................................................21

KORIŠTENJE USKOGA OBALNOG POJASA.........................21

DEVASTIRANJE OBALE VAĐENJEM ŠKOLJKAŠA................21

GRADITELJSKI ZAHVATI U OBALNOM PODRUČJU............22

BETONIZACIJA OBALE......................................................22

TURISTIČKA VALORIZACIJA OBALE...................................23

DRUŠTVENO-GOSPODARSKI RAZVITAK HRVATSKIH OBALNIH REGIJA 23

UVOD.............................................................................23

JADRAN KAO GEOGRAFSKA POVEZNICA..........................23

MORE – KLJUČ RAZVITKA HRVATSKE.............................24

POČETCI VRJEDNOVANJA OBALNOG PODRUČJA..............24

DEMARITIMIZACIJA HRVATSKE.......................................24

PULSIRANJE GRAVITACIJSKOG UTJECAJA OBALNIH REGIONALNIH SREDIŠTA 25

PRIMJER PULSIRANJA GRANICA OBALNIH REGIJA - ZADAR25

MORE I OBALA NISU SAMO GEOGRAFSKA KULISA!.........25

HRVATSKA KAO PRIMORSKA I POMORSKA ZEMLJA.........26

HRVATSKE OBALNE REGIJE – DEFINICIJA PODRUČJA.......26

ZAKONODAVNI – ARBITRARNI OKVIR..............................26

GEOGRAFSKI PROFIL OBALNIH REGIJA............................27

FUNKCIONALNA GEOGRAFSKA RAŠČLAMBA OBALNOG PODRUČJA 27

KRITERIJI ZA DEFINIRANJE OBALNOG POJASA – UTJECAJ MORA NA KLIMU, BILJNI POKROV I GOSPODARSTVO27

USPOREDBA SA SVIJETOM..............................................29

PREVLADAVAJUĆI SOCIO-EKONOMSKI PROCESI U HRVATSKIM OBALNIM REGIJAMA 29

MODEL KONVERGENCIJE................................................30

MODEL URBANIZACIJE I MODEL JEZGRA - PERIFERIJA.....32

POLARIZACIJA NA REGIONALNOJ RAZINI.........................32

42

ISCRPLJIVANJE DEMOGRAFSKE BAZE U OTOČNOJ I ZAOBALNOJ PERIFERIJI 33

REMARITIMIZACIJA.........................................................33

ZAKLJUČNA MISAO.........................................................33

ZAKONODAVNI PROSTORNI OKVIRI DRUŠTVENOGA I EKONOMSKOGA VRJEDNOVANJA MORA..................................................................................35

UVOD.............................................................................35

PRAVNE KATEGORIJE MORSKOG PROSTORA...................35

UNUTRAŠNJE MORSKE VODE..........................................36

TERITORIJALNO MORE....................................................36

OTVORENO MORE..........................................................39

EPIKONTINENTSKI POJAS.................................................40

VANJSKI POJAS................................................................43

“SLUČAJ” ROCKALL........................................................46

43