JU Mješovita srednja

rudarska škola Tuzla

SADRŽAJ: 1. Geologija

2. Kosmos

3. Terija velikog praska

4. Zvijezde

5. Galaksije

6. Crne rupe

7. Vjera i nauka

8. Najstarija metoda mjerenja

obima Zemlje

9. Zemlja

10. Nastanak planete Zemlje

11. Vulkani

12. Zemljotresi

13. Geološka vremenska skala

14. Pronađeni fosilni ostaci

najvećeg dinosuarusa ikada

15. Osam scenarija za nestanak

Zemlje

16. Naučnici pronašli najveće

prirodno oružje za masovno

uništenje

17. Organski ukrasi

18. Pećina sa gigantskim

kristalima

19. Planiranje terenskog rada

20. Ova biljka je siguran znak

da su u tlu dijamanti

21. Drugi po veličini dijamant

pronađen u Bocvani,

najveći u stoljeću

22. Rupe u tlu proždiru kuće,

ljude, automobile

infrastrukturu

23. Upotreba kompasa u

Geologiji

24. Humor, zagonetke

26. Križaljke

G E O L O Š K A S E K C I J A

Izdanje br: 1 mart 2016. godine

Geologija

Geologija je nauka koja se bavi proučavanjem Zemlje. Pokušava objasniti kako je

Zemlja formirana i kako se mijenja. Naučnici koji se time bave zovu se geolozi i

proučavaju tlo, stijene, planine, rijeke, okeane i druge dijelove Zemlje. Također,

geologija može obuhvatiti izučavanje građe drugih (terestričkih) planeta, pa se

naziv može proširiti na pojam planetarne geologije. Riječ geologija je nastala

od grčkih riječi Gea = Zemlja i logos = znanost (rasprava, diskusija).

Časopis namijenjen za sve radoznale koji žele da saznaju više

o tome šta proučava geologija

“Po teoriji Velikog

praska (eng. Big

Bang), svemir se prema

posljednjim

istraživanjima prije 13,8

milijardi godina počeo

širiti iz tačke neizmjerne

gustoće, te se nastavio

širiti do danas.”

Beskonačni Svemir

Teorija Velikog praska (Big Bang)

Kosmos Svemir, Kosmos, Vasiona ili Univerzum je beskonačno prostranstvo koje

nas okružuje. To je ustvari vremenski prostor u kome plovi mnoštvo

nebeskih tijela i koji postoji neovisno od ljudskog znanja. Još jedna od

definicija navodi da je Svemir ukupnost svega što postoji, uključujući sav:

prostor, vrijeme, materiju, energiju, planete, zvijezde, galaksije,

intergalaktički prostor i sve iza toga.

U prvoj polovini 20. vijeka riječ Svemir se upotrebljavala u smislu

značenja riječi cijelog prostorno-vremenskog kontinuuma u kojem

egzistiramo zajedno sa svom energijom i materijom unutar njega. Pokušaji

da se shvati sam smisao Svemira sa najveće tačke gledišta su napravljeni u

kosmologiji, nauci koja se razvila iz fizike i astronomije.

Tokom druge polovine 20. vijeka razvoj opservacione kosmologije,

nazvane još i fizikalnom kosmologijom, je doveo do podjele u vezi sa

značenjem riječi Svemir između opservacionih i teoretskih kosmologa,

gdje su prethodni obično odbacili nadu za opserviranjem cijelog

prostorno-vremenskog kontinuuma, dok su kasniji zadržali ovu nadu

pokušavjući pronaći najrazumnije spekulacije za modeliranje cijelog

prostorno-vremenskog kontinuuma, uprkos ekstremnim poteškoćama u

stvaranju slike bilo kojeg empirijskog ograničenja u ovim spekulacijama i

riziku od svođenja na nivo metafizike.

Einsteinova teorija uključuje jednačine koje naučnici rješavaju kako bi

opisali evoluciju Svemira. Jedno od mogućih rješenja uključuje da je

Svemir rođen. U trenutku rođenja, sve je bilo koncentrisano u jednoj tački

a to znači sve: sva materija, radijacija i sva energija koju sada vidimo. Ne

iznenađuje da je temperatura u toj tački ekstremno bila visoka. Svemir se

je počeo širiti jako brzo, raspršujući svoj sadržaj u svim smjerovima preko

sve većih udaljenosti. Obzirom kako ovo zvuči kao eksplozija, dodijeljen

je naziv Veliki Prasak. Teorija ima dvije osnovne ideje: Svemir je u po;etku

bio beskonačno malen i vruć prije nekoliko milijardi godina i od onda se

širi i hladi. Ali teorija ne kaže šta je stvorilo taj prasak. Ne kaže kako su se

formirale galaksije i zvijezde. I ne predviđa koliko ima materije u svemiru

i u kakvom se obliku nalazi. Da bi se dokazao Veliki Prasak kao pogrešan,

astronomi bi trebali vidjeti fenomen koji je u suprotnosti sa jednom od

zaista osnovnih ideja. To bi bilo, kada primjerice raspodjela galaksija ne bi

bila homogena ili kada bi se pronašla zvijezda starija od Svemira. Takvi

problemi su bili spomenuti, ali nikada potvrđeni. Tokom godina, tri glavna

ključa za dokaz Velikog Praska su potvrđena. Jedan objašnjava kako su se

formirali hemijski elementi, jedan objašnjava kako brzo raste Svemir i

jedan nam omogućuje da vidimo sam Prasak.

2

2

2 2

2 2

2 2

2

3

Zvijezde

Zvijezde su najrasprostranjenija nebeska tijela u

Svemiru. To su užarena plinovita tijela slična Suncu.

Golim okom možemo vidjeti oko 5000 zvijezda, a

teleskopom stotine milijardi. Udaljenosti među

zvijezdama su ogromne i mjere se svjetlosnim godinama

(SG). Svjetlosna godina je put dug oko 9,46 biliona

kilometara što ga pređe svjetlost za godinu krećući se

brzinom od 299 792 458 m/s. Sunce je Zemlji najbliža

zvijezda koja se nalazi na udaljenosti od 149 600 000 km

ili 8,3 svjetlosnih minuta (sm). Osim Sunca, najbliža

je Proksima Kentaura (Proxima Centauri ili Alpha

Centauri C), koja je udaljena oko 4,3 SG. Zvijezde se

međusobno razlikuju po veličini, boji i sjaju. Najsjajnija zvijezda u sazviježđu Orion

je Betelgez (Betelgeuze) ili Alpha Orionis, a Antares u sazviježđu Škorpion. Naša galaksija se

zove Mliječni put ili Kumova slama i spiralnog je oblika. Sunce se nalazi na samom rubu jednog

njenog rukavca, zajedno sa još nekoliko najbližih zvijezda. Najbliže galaktike našoj su Veliki i Mali

Magellanov oblak koji predstavljaju njene prirodne pratioce. Veliki Magellanov oblak je udaljen

179 000, a Mali Magellanov oblak 210 000 SG.

Galaksije Galaksija je velika nakupina zvijezda koje se drže na okupu

međusobnim gravitacijskim privlačenjem. Postoji više tipova

galaksija po veličini i po obliku. Najmanje su galaksije patuljci

sa oko 100.000 zvijezda, dok na drugom kraju skale postoje

gigantske galaksije sa oko 3000 milijardi zvijezda. U vidljivom

svemiru vjerovatno ima više od 100 milijardi galaksija. Prečnici

većine galaksija kreću se između 1000 i 100.000 parseka i

obično ih međusobno razdvajaju milioni parseka. Historijski,

galaksije su dijeljene prema njihovom prividnom izgledu (što se često naziva vizuelnom

morfologijom). Iako još uvijek nedovoljno shvaćena, tamna materija, čini se, učestvuje sa 90% u

masi većine galaksija. Posmatranja ukazuju na to, da bi u središtima većine, ako ne i svih galaksija,

mogle postojati supermasivne crne rupe. Pretpostavlja se da bi one mogle biti osnovnim uzrokom

aktivnih galaktičkih jezgara pronađenih u središtima nekih galaksija. Čini se da galaksija Mliječni

put u svojoj jezgri udomljuje najmanje jedan takav objekt.

Crne rupe Crna rupa ili crna jama (engl. black hole) je nebesko tijelo čija je druga kosmička

brzina veća od brzine svjetlosti tako da ga ni svjetlost ne može napustiti. Prostor u

kojem je velika masa zbijena u malom prostoru zbog čega se, nakon što pređe granicu

crne rupe (tzv. horizont događaja), ništa, pa čak ni svjetlost, ne može otrgnuti privlačnoj

gravitacijskoj sili te mase. Jedna od teorija koja opisuje crne rupe je i Einsteinova Opća

teorija relativnosti. Ona govori da masa zakrivljuje prostor-vrijeme, i da što veću masu

neko tijelo ima, to mu je gravitacija veća. Crne rupe se smatraju najgušćim, a time i

najmasivnijim objektima u svemiru, dakle, njihova je gravitacija najveća. One toliko

zakrivljuju prostor da im čak ni svjetlost ne može pobjeći.

Najveće crne rupe mogu biti čak i puno veće nego što su naučnici mislili. Novim istraživanjem je

ustanovljeno da se radi o crnim rupama veličine 10 do 40 milijardi puta većih od Sunca. Naučnici ih nazivaju

ultramasivnim crnim rupama, a one se nalaze u dalekim galaksijama oko 1, 3 milijarde svjetlosnih godina

udaljenim od Zemlje, te su puno češće nego što su naučnici prvobitno mislili, prenosi Russia Today. Najveća

masivna crna rupa u srcu Mliječne staze, u galaksiji koja sadrži Sunčev sistem, procjenjuje se da teži oko 6, 4

milijardi solarnih masa. "Novi rezultati mogu značiti da mi zapravo ne razumijemo način na koji crne rupe

koegzistiraju sa svojim galaksijama. Čini se kako se velike crne rupe sasvim drugačije 'ponašaju' nego one

koje su manje od njih", ističu stručnjaci, koji sada dodaju da ih ne bi iznenadilo da otkriju i mnogo veće crne

rupe u svemiru.

Primjer “Crne rupe”

Primjer “Crne rupe”

Zvijezde na noćnom nebu

Slika “Galaksije”

4

VJERA I NAUKA

''Za dokazivanje Božijeg postojanja osvrnimo se na neosporne, lahke, jednostavne i jasne dokaze koje

možemo shvatiti bez potrebe da ronimo u dubine dokazivanja i svađe i bez straha da će nastupiti

klonulost, nemoć ili varka. To su dokazi koje često spominje Kur'an i na kojima se temelji većina drugih,

složenih logičkih dokaza. Njih podjednako može shvatiti prost i neuk, kao i učenjak i filozof. Prost ih

razumije u cjelini, jer su jednostavni, jasni i očiti, a učenjak u pojedinostima, jer zna da se ta očitost

dokaza u Kur'anu zasniva na mnogim svjedočanstvima, koja kao cjelina čine jedan umni sud čije bi

osporavanje bilo jednako osporavanju nekog tačnog matematičkog zadatka.'' (Riječi islamskog filozofa

Ibn Rušda preuzete iz djela ''Kur'an nenadmašni fenomen – Caner Taslaman)

Primjer 1. ''Allah je sedam nebesa i isto toliko zemalja stvorio; Njegovo naređenje na sve se njih odnosi,

a nek znate da je Allah kadar sve i da Allah znanjem Svojim sve obuhvaća.'' (Sura Et-Talak: 12) Zemlja

je, kao i nebo, podijeljena na različite slojeve o kojima ovisi održivost života na Zemlji. Zemlja je u

arapskom društvu u kome je živio Muhammed, a.s., bila velika nepoznanica i bilo je nemoguće dokučiti

ovu navedenu činjenicu o različitim slojevima snagom ljudskog znanja u sedmom stoljeću. Na površini

Zemlje nalazi se vodeni sloj (1) litosfere, koji čini više od 70 % Zemljine površine. Zatim slijedi kopneni

sloj (2) litosfere, koji je veoma tanak u odnosu na ostale slojeve. Ispod ovih slojeva nalazi se gornji plašt

(3). A ispod njega astenosfera (4). Ispod ovog sloja slijedi donji plašt (5), a u sastavu ovog sloja nalaze

se materije poput silicijuma, magnezijuma, kisika, a, tvrdi se, sadrži još i željezo, kalcijum i aluminijum.

Ispod ovog sloja je vanjsko jezgro (6) koje čini 30% Zemljine zapremine. Unutar vanjskog jezgra nalazi

se fluid koji djeluje kao generator pokretan Zemljinom rotacijom proizvodeći zaštitno magnetno polje

oko Zemlje. To je unutarnje jezgro (7), koje je, zapreminski, jedan od najmanjih slojeva. Broj slojeva

odgovara navodima iz ajeta, te se na ovaj način ističe Božija mudrost u stvaranju i poziv čovjeku na

znanstveno promišljanje i dosezanje istine.

Primjer 2. ''Poslije toga je Zemlju okruglom učinio.'' (Sura En-Nazi'at: 30) Arapska riječ ''dehv'',

navedena u citiranom ajetu označava zaobljenost na način nojevog jajeta. Zemlja, zapravo, i ima oblik

nojevog jajeta. Ona predstavlja sferoid sa spljoštenim polovima. Tako Allah u Kur'anu govori o

Zemljinom obliku i daje odgovor na pitanje koje je čovječanstvo stoljećima nastojalo odgonetnuti. Dugo

se vjerovalo da je Zemlja počivala na leđima bika ili ribe, ili da je Zemlja ravna ploča. Vjerovjesnik, a.s.,

u sedmom stoljeću nije imao teleskop pomoću kojeg bi istraživao svemir, a što, još jednom, potvrđuje

istinitost kur'anskih ajeta.

5

Primjer 3. ''...a i gvožđe smo spustili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi.'' (Sura El-Hadid: 25)

Glagol ''inzal'', koji se spominje u Kur'anu označava spuštanje nečega što nije sa Zemlje. Glagolom inzal

nam se govori da je neka pojava ili entitet na Zemlji nastao zahvaljujući određenim procesima izvan

Zemlje. Prvobitna temperatura Zemlje nije bila podesna za nastanak željeza. Željezo koje trenutno postoji

na Zemlji, u Sunčev sistem je spušteno sa zvijezda veoma visokih temperatura. Kur'an nam iskazuje svoje

matematičke fenomene aludirajući raznim načinima na broj 26, atomski broj željeza:

a) u arapskom jeziku svako slovo ima svoju matematičku vrijednost, a brojčana vrijednost riječi

''hadid-ar.(željezo) je 26;

b) atomski broj je najosnovnija odlika nekog elementa, a određuje se protonima. Sa svojih 26

protona, željezo ima atomski broj 26, a od početka sure ''El-Hadid'' do kraja ajeta u kome se govori o

željezu riječ Allah, spominje se tačno 26 puta!!!

Primjer 4. U ovoj istoj suri ''El-Hadid'' se nalazi i aluzija na izotope željeza:

a) matematička vrijednost riječi ''el-hadid'', koja dolazi u značenju određenog željeza iznosi 57.

''El'' je određeni član u arapskom jeziku, kao što je ''the'' u engleskom. Broj 57, koji se dobije zbrajanjem

brojčanih vrijednosti riječi ''hadid'' sa određenim članom ''el'' jedan je od izotopa željeza;

b) sura ''El-Hadid'' (Željezo) je 57.sura Kur'ana, a 57 je oznaka jednog od izotopa željeza;

c) sura ''El-Hadid'' je 58.sura Kur'ana brojeći unazad od 114 sura Kur'ana, od posljednje sure. To

je, isto tako, jedan od izotopa željeza;

d) broj numeriranih ajeta ove sure je 29. Kada se tome doda Bismilla sa početka sure, taj broj je

30. Ova dva broja ravna su broju neutrona dva od četiri izotopa željeza.

Primjera iz Kur'ana je mnogo, a svi oni čovjeku ukazuju znakove koji stoje u svakom segmentu ljudskog

života, i svaki razuman čovjek ne može ih ignorisati. Na nama ostaje da te znakove proučavamo,

studiramo, promišljamo o njima i istina će nam se otkriti.

Muamer Jusić

6

NAJSTARIJA METODA MJERENJA OBIMA ZEMLJE

Na prostoru današnjeg Egipta živio je slavni antički geograf, Eratosten (276—194. godine stare ere).

Bio je, pored ostalog, upravnik čuvene biblioteke u Aleksandriji. U geografiji je poznat kao

utemeljivač naziva “geografija”. Putujući po “današnjem Egiptu” saznao je da u podne na dan ljetne

dugodnevnice (solsticija) Sunce u Sijeni (današnji Asuan) obasjava dno bunara i ne pravi sjenu. Tog

dana ono je nad Sijenom u najvišem položaju i nalazi se upravo iznad glave, u zenitu.

U Aleksandriji Sunce ni tog dana nije u zenitu. Zenitna udaljenost Sunca nad Aleksandrijom iznosi 7

stepeni i 12 uglovnih minuta, što odgovara 1/50 (jednu pedesetinu) obima kruga. Ovaj rezultat

Eratosten je direktno izmjerio pomoću sprave koja se naziva skafion (vidi sl. 3.).

Skafion je zdjela u obliku polulopte i sliči posudi, ćasi. U njegovom centru pričvršćen je uspravni štapić

ili igla visine skafiona, koji je uvijek u pravcu zenita. Sa unutrašnje strane nalazi se stepenska podjela

u obliku koncentričnih krugova. Sjena štapića pada na unutrašnju stranu skafiona do neke

koncentrične kružnice. Tako, na primjer, ako sjena svojim vrhom dostiže kružnicu sa oznakom 20, to

onda znači da se Sunce nalazi 20 stepeni ispod tačke zenita.

Ertosten je nacrtao skicu i zaključio da se ugao između Sijene i Aleksandrije nalazi 50 puta u punom

krugu (360 stepeni), to se onda i udaljenost između ova dva mjesta mora sadržavati 50 puta u

čitavom obimu Zemlje. U knjigama Aleksandrijske biblioteke, Eratosten je pronašao podatak da je

Aleksandrija od Sijene udaljena 5000 aleksandrijskih stadija (1 aleksandrijski stadij iznosi 158 m).

Ako je 1/50 dio Zemljinog obima jednak 5000 stadija, onda cijeli obim Zemlje iznosi 5000 x 50 =

250000 stadija. Ako ovaj rezultat pomnožimo sa 158 m, koliko je vrijednost jednog stadija, dobićemo

39500 km, što je mala greška u odnosu na stvarnu vrijednost obima Zemlje po ekvatoru—40009 km

(vidi sl. 4.)

Slika 1. Pad zraka Sunca u Sijeni i Aleksandriji Slika 2. Slike pada zraka Sunca u Sijeni i Aleksandriji

Slika 3. Skafion pomoću kojeg je Eratosten izmjerio obim Zemlje

7

Dakle, Eratostenov pristup se zasniva na određivanju obima polazeći od poznatog rastojanja dvije

tačke koje se nalaze na istom meridijanu, odnosno imaju iste geografske dužine. Ovom prilikom

možemo uopštiti njegov zaključak. Ako imamo dva mjesta koja su na istoj geografskoj dužini, ali

imaju različite geografske širine, koje se mogu označiti sa ϕ1 i ϕ2, a između kojih je rastojanje l, onda

je:

Sve u svemu, Eratostenovo rješenje, uz izvjesne nepreciznosti je ipak sjajno i predstavlja sjajan

primjer dosjetljivosti ljudi u antičkim vremenima.

Zemlja je planeta na kojoj živi mnogo biljnih i životinjskih vrsta a među njima i čovjek i jedina je nama

poznata planeta na kojoj postoji život. Ona je treća planeta po udaljenosti od Sunca i najveća terestrijalna

planeta u Sunčevom sistemu. Planeta Zemlja ima jedan prirodni satelit, Mjesec. Smatra se da je Zemlja

nastala prije otprilike 4,6 milijardi godina. Zemlja ima svojstvenu topografiju (71% kore prekriveno je

vodom), ima atmosferu s dušikom i kisikom, te biosferu. Jedina je planeta koji ima okeane, atmosferu s

mnogo kisika i živu geološku aktivnost. Do te raznolikosti, koju nema nijedan drugi planet, došlo je u toku

razvoja. Promatrana iz daljine, Zemlja je plava planeta. Zemlja se sastoji iz tri dijela: jezgra, omotača i

litosfere. Planeta Zemlja nije potpuno okrugla, spljoštena je na polovima. Zemlja u jednoj godini pređe 940

miliona kilometara. Vrti se oko svoje osi prosječnom brzinom od 29,78 km/s. Klima na zemlji konstantno se

mijenja tako da smo u njenoj prošlosti imali globalna zahlađenja i zatopljenja. Zemlja je naš dom i ukoliko

je ne budemo čuvali nećemo još dugo na njoj boraviti.

Zemlja

Nastanak planete Zemlje Prema većini naučnika stvaranje svemira započelo je "Velikim praskom" prije oko 13,7 milijardi godina.

Nakon eksplozije nastalo je mnoštvo zvijezda, a među njima i Sunce. Sunčev sistem čini osam planeta, od

kojih je jedan Zemlja. Zemlja se kao planet oblikovala prije 4,6 milijardi godina. Smatra se da je na početku

bila velika užarena kugla koja se postupno hladila, ali o tome se još raspravlja u geološkim krugovima

(prema nekim geolozima, Zemlja je u početku bila hladna, ali kompakcijom se zagrijala). Hlađenjem je na

površini nastala čvrsta kora, koja i danas pluta na polutekućoj unutrašnjosti. Nemirna površina Zemlje stalno

je mjenjala izgled neprekidnim eksplozijama i vulkanskim erupcijama. Plinovi i prašina koji su se stvarali

u tim procesima zadržavali su se uz površinu zahvaljujući privlačnoj sili Zemlje, gravitaciji. Tako je pomalo

nastajala praatmosfera sačinjena od vodene pare, prašine i ostalih plinova (voda, para, prašina, plin). Sve

teorije o postanku Zemlje temelje se uglavnom na pretpostavkama, jedno je sigurno trebao je dug period

da bi Zemlja postala ono što je danas, dom za milione živih vrsta.

Slika 4. Formule pomoću kojih je Eratosten izračunao obim Zemlje

8

Vulkani

Vulkan je geološki oblik (najčešće planina ili podmorski vulkan) gdje lava izlazi na površinu

Zemljine kore. Vulkani bitno utječu na oblikovanje Zemljinog reljefa. Najčešće se susreću na

rubovima litosfernih ploča. Vulkan može biti aktivan ili neaktivan, ovisno o njegovim erupcijama i

tektonskoj aktivnosti u njegovoj blizini. Najistaknutiji dio vulkana je vulkanska kupa koja se

neprestano povećava. Na vrhu kupe se nalazi krater, a vezu između kratera i vulkanskog ognjišta

čini vulkanski kanal. Prodor magme može se dogoditi iz više razloga kao što su: tektonski utjecaji

i promjene dubinskog pritiska koji je guraju, visoka temperatura (600 do 1200 °C) koja povećava

pokretljivost magme te tali stijene ili zbog plinova i para koji povećavaju uzgon magme. Magmu

na površini Zemlje nazivamo lava.

Izbijanje magme na površinu Zemljine kore

Lava može izbijati na površinu na dva načina:

izlijevanjem - magma izbija polagano i

jednolično, zbog čega nastaju bazaltni

pokrovi (primjeri: SAD, poluotok Dekan,

Kamčatka, Island), takozvani havajski tip

vulkana. Ovakav tip erupcija javlja se u

slučaju bazičnih magmi, s malom količinom

volatila.

Erupcijom - eksplozivno, nastaje zbog velike količine nakupljenih

plinova i vodene pare. Popraćeni su potresima, a zabilježeni su i

slučajevi katastrofalnih posljedica za okolinu. (St. Helens 1980. g,

Krakatau 1883. g, Mont Pele 1902. g), azijski tip vulkana. Javlja

se u slučaju magme sa puno volatila, kiselog tipa.

Erupcija vulkana na planini Sveta Helena 18.

maja 1980. u saveznoj državi Washington u SAD-

u.

Podjela vulkana prema svojstvima

Postoje stratovulkani – vulkani sa “slojevitim” strukturama koja nastaje izmjenjivanjem izljeva lave i pepela, vulkani u obliku štita – koji zbog izbijanja lave dobiju izgled štita (npr. Havaji, Island, Mauna Loa), supervulkani – veliki vulkani koji imaju potencijalno veliku razornu moć i utjecaj na okolinu (npr. Yellowstone Caldera). Vulkani postoje i pod morem pa tako imamo i podvodne vulkane koji nerijetko stvaraju nove otoke. (npr. Havaji). Aktivni vulkani na Zemlji tvore vulkanske zone. Najaktivnija vulkanska zona je ona koja oktužuje Tihi ocean, još se naziva Pacifički vatreni krug .

9

Zemljotresi

Potres ili zemljotres nastaje usljed pomjeranja tektonskih ploča, kretanja Zemljine kore ili

pojave udara, a posljedica je podrhtavanje Zemljine kore zbog oslobađanja velike energije.

Nasuprot rasprostranjenom uvjerenju da su to rijetke pojave, oni se dešavaju vrlo često, ali

njihov najveći broj je slabog intenziteta i javlja se na relativno malim poršinama kopnenih

prostora ili okeanskog dna. Na zemljinoj površini, zemljotresi se mogu manifestovati kao

drmanje ili dislociranje tla. Ponekada, mogu izazivati pojavu cunamija, razornog morskog

talasa. Do zemljotresa dolazi usljed zaglavljivanja tektonskih ploča pri čemu dolazi do

naprezanja stijenske mase i onog trenutka kada naprezanje postane toliko da ga stijene ne

mogu izdržati dolazi do lomljenja i klizanja duž rasjeda.

Podjela i nastanak zemljotresa Zanimljivosti:

Potres u Banjaluci 1969. bio

je potres jačine 8 stupnjeva

po Merkalijevoj, ili 6

stupnjeva po Richterovoj

skali, koji se desio 27.

oktobra 1969. godine. Počeo

je neuobičajeno jakim

„prethodnim udarom“, u

noći 26. oktobra u 2:55 sati;

podrhtavanje tla nastavilo se

do 8:53. Potres se zbio u

16:35. Hipocentar je bio 20

kilometara ispod grada.

Potres iz 1969. godine

devastirao je grad. Poginulo

je 15 Banjalučana, a 1.117

ljudi bilo je teže i lakše

ozlijeđeno.

Zemljotresi se, prema načinu postanka dijele na prirodne i

vještačke. Prirodni zemljotresi se, dalje, mogu podijeliti na

spontane i izazvane. Spontani zemljotresi su oni koji nastaju

usljed kretanja litosfernih ploča, pa se nazivaju i tektonski

zemljotresi. U grupu izazvanih prirodnih zemljotresa spadaju

vulkanski i urvinski zemljotresi.

Tektonski zemljotresi nastaju oslobađanjem seizmičke energije u

Zemljinoj kori. Nastaju pod dejstvom velikih pritisaka u

stijenskim masama Zemljine kore, najčešće izazvane pomjeranjem

većih blokova Zemljine kore. Tako dolazi do iznenadnog loma

stijenske mase, koji je praćen elastičnim deformacijama okolnih

stijenskih masa, koje se zatim šire u prostor u obliku seizmičkih

talasa.

Vulkanski zemljotresi nastaju kao posljedica kretanja magme u

oblastima savremenih vulkana. U neposrednoj su vezi sa snažnim

vulkanskim erupcijama i eksplozijama vulkanskih gasova i para.

Urvinski zemljotresi nastaju kao posljedica obrušavanja svodova

i bokova velikih pećina i podzemnih prostorija. Obično se javljaju

u terenima izgrađenim od krečnjaka, gipsa i drugih stijena

podložnih lakom razaranju u kojima nastaju pećine različitih

dimenzija.

Vještački zemljotresi nastaju usljed djelatnosti čovjeka, odnosno

njegovim dejstvom na prirodnu sredinu. Najčešći primjer takvih

aktivnosti može se pratiti u oblastima u kojima su formirana velika

vještačka akumulaciona jezera, gdje se formiraju tzv. indukovani

zemljotresi. Grupi vještačkih zemljotresa pripada i seizmička

aktivnost stimulisana upumpavanjem vode u duboke bušotine.

Najduža vremenska razdoblja su eoni. Eoni se dijele na ere, ere se sastoje od perioda, a periodi

od epoha.

Arhaj je najstariji eon. Počinje prije 3,8 milijardi godina a završava se prije 2,5 milijardi

godina. Vrijeme pre arhajskog doba zovemo prearhajsko doba. To je vrijeme nastanka Zemlje.

Proterozoik traje od prije 2,5 milijarde godina do fanerozoika - prije 570 miliona godina. Na

prelazu ova dva doba javljaju se beskičmenjaci.

Paleozoik je doba kada se pojavljuju mnoge životne forme. Iz tog perioda su ostali brojni

fosilni ostaci širom svijeta. Međutim iz za sada nerazjašnjenih razloga preko 90 % svih živih

organizama izumire krajem ove ere, u permu.

U mezozoiku se pojavljuju nove vrste životinja (između ostalih i dinosaurusi), ali ova era se

takođe okončava velikim izumiranjem živih bića. Računa se da je sa lica Zemlje tada nestalo

oko 80% svih živih organizama. Uzrok je vjerovatno udar velikog asteroida u blizini poluostrva

Jukatan u današnjem Meksičkom zalivu.

U heliocenu dolazi do naglog povlačenja ledenog pokrivača u Evropi i Sjevernoj Americi, do

izdizanja nivoa mora, te do pojave umjerene klime i ekspanzije ljudskih zajednica širom svijeta.

1 0

Geološka vremenska skala

1 1

Pronađeni fosilni ostaci najvećeg dinosaurusa ikada

Naučnici su objavili da su otkrili fosilne ostatke dinosaurusa starog 77 miliona godina, u oblasti

južne Patagonije i tvrde da je bio težak 65 tona i dug 26 metara. Otkriće, objavljeno u časopisu

"Natura Journal Reports" je senzacionalno zbog činjenice da je ovaj dinosaurus najveći dosada

pronađeni primjerak, veći čak i od tiranosaurusa koji je smatran najvećim dinosaurusom, prenosi

Rojters. Ovaj je dinosaurus bio težak 65 tona i dug oko 26 metara, vrata dugačkog čak 11 metara, a

repa oko devet metara.

Za otkriće je zaslužan paleontolog Kenet Lakovara sa Univerziteta Drekse u Filadelfiji.

"Ovaj dinosaurus je najveće poznato biće na Zemlji i sada konačno znamo koliko je bio težak, možda

je bio veći jedino argentinosaur, takođe pronađen u ovom predjelu, ali to ne možemo sa sigurnošću

znati jer se pokazalo da, ipak, nemamo dovoljno ostataka da bismo tačno izračunali njegovu težinu",

rekao je Lakovara.

Novopronađeni gigant dobio je naziv Dreadnoughtus.

"Odlučili smo se da ga tako nazovemo jer to u prenesenom smislu znači "onaj koji se nikoga ne boji",

pa mu to ime, s obzirom na to da je bio, kako se čini, najveće živuće stvorenje na Zemlji, i te kako

pristaje", rekao je Met Lamana, jedan od članova istraživačkog tima.

„Dreadnoughtus schrani bio je zapanjujuće velik. Težio je skoro kao 12 afričkih slonova ili 7

tiranosaura. Još više čudi činjenica da je životinja u vrijeme smrti još uvijek rasla. Ovo je najbolji

primjerak od svih dosad otkrivenih gigantskih dinosaura”, navodi Kenneth Lacovar, izvanredni

profesor na sveučilištu Drexel, koji je otkrio fosilizirani kostur u južnoj Patagoniji te proveo

istraživanje i iskopavanje.

Poređenje po težini Dreadnoughts schrani sa drugim

dinosaurima i boingom 737-900

Sa 59 tona dinosaur biljojed predviđa se da je imao najveću težinu od bilo koje poznate kopnene životinje

1 2

Osam scenarija za nestanak Zemlje

Gigantske erupcije dovode do masovnog izumiranja, uključujući i dinosauruse prije 65 miliona

godina. Mediji se bave raznim scenarijima nestanka našeg svijeta, a najčešće je u opticaju osam

mogućnosti za kataklizmu. Neki naučnici smatraju da su geološke opasnosti najrelanije.

Gigantska erupcija

Pad asteroida

Sudar Zemlje sa kometom

Po tom scenariju, moguća je gigantsku erupcija, poput

erupcije supervulkana koji leži ispod Nacionalnog parka

Jelouston u SAD-u. Taj je vulkan već imao ogromne

erupcije u prošlosti, dvije posljednje prije dva miliona

godina, a onda i i prije 640 hiljada godina. Danas bi

slična erupcija uništila veliki dio Sjeverne Amerike.

Gigantske erupcije dovode do masovnog izumiranja,

uključujući i dinosauruse prije 65 miliona godina.

Zahvaljujući ispuštanju sumpora, ugljen-dioksida i

pepela mogu uticati na promjenu klime koja pak utiče

na kolaps sistema ishrane.

Veoma često se razmatra i mogućnost da pad velikog asteroida

dovede do kataklizme. Asteroidi se najčešće nalaze na popisu

nebeskih tijela koja bi mogla udariti u Zemlju. Jedan takav, širok

15 kilometara, udario je u područje meksičkog poluostrva Jukatan,

te izazvao izumiranje dinosaurusa prije 65 miliona godina -

smatraju naučnici.

Oni su još 2004. najavili kako 300-metarski asteroid Apopis ima

šansu (doduše tek dva posto) da 2029. udari u Zemlju. Kasnija

mjerenja su tu vjerovatnoću svela na razmjer 1:250 000! Međutim,

NASA očekuje da svakih 100 godina asteroid širi od 60 metara

udari u Zemlju. Udar bi mogao uzrokovati lokalnu katastrofu

poput poplava, uništenja cijelih gradova i poljoprivrede.

Visoko na popisu mogućih

kataklizmi je sudar Zemlje sa

kometom. Kometa Hartlej 2 je

20. oktobra prošle godine

prošala unutar 11 miliona

kilometara od Zemlje, što je

najbliži prolaz u zadnjih

nekoliko vijekova.

Komete se kreću brzinom od

160 000 kilometara na sat, a

mogu se dodatno ubrzati zbog

Zemljine gravitacije. Osim toga,

vrlo ih je teško pronaći jer su

vrlo mračni objekti u svemiru.

Alge

1 3

Među osam najčešće spominjanih scenarija za

kataklizmu na Zemlji su i - alge!

Geobiolog Jo Kirshvink upozorava na mogućnost da bi

alge kremenjašice - vrsta algi koje nastanjuju vlažne

površine, rijeke, jezera, okeane i tlo - mogle izmijeniti

Zemljinu atmosferu.

Ovi mikrobi žive od goriva proizvedenog fotosintezom

prilikom koje vodu pretvaraju u vodik i kiseonik, kojeg,

pak, udišu drugi organizmi. Ali kada ne mogu da koriste

vodu ili druge supstance u okolini, poput željeza ili

vodika, alge biraju so - natrijev-hlorid, a tada kao

otpadak stvaraju smrtonosni hlor. Ako ih niko ne dira i

ne ometa njihov rast, alge bi kroz par miliona godina

mogle da unište cijeli ekosistem Zemlje zahvaljujući

hloru!

Alge u moru, plaža Kingdao, Kina,

Zaraze Na listi mogućih uzroka kataklizme su i smrtomnsne

zaraze. Ptičja gripa, H5N1 virus izazvala je pravu paniku

prije par godina. Ali sada postoji i jača verzija virusa koji

se, za razliku od običnog, može prenositi vazduhom.

Stvorili su ga američki i holandski naučnici u

laboratorijama. Jedan virus ipak ne može izbrisati sve

živo sa Zemlje jer je bioraznolikost dovoljno velika da

neki od organizama razvije otpornost. Čak je i novi

laboratorijski soj virusa H5N1, koji ima samo pet

mutacija, dovoljno sličan drugim verzijama ptičje gripe

da bi se ljudi mogli odbraniti.

Za čovječanstvo bi bio smrtonosan samo virus koji ubija

vrlo brzo - kroz sedam dana i manje. Ako bi ljudi imali

nešto više vremena imunološki sistem bi se polako počeo

braniti. Takav virus bi morao zaraziti veliku većinu

populacije istovremeno.

Samoubilačke supernove

Naučnici navode i opasnost od "samoubuilačke supernove".

Supernove su najsnažnije eksplozije u svemiru i mogu se uporediti sa

istovremenom eksplozijom "nekoliko puta 10 na 48 nuklearnih

bojnih glava" – objašnjavaju naučnici. Ali, jedna od vrsta supernova,

u kojoj se jezgro zvijezde uruši samo u sebe, događa se jednom u

stotinu godina i to vrlo daleko od Zemlje - između 16,5 i 33 svjetlosne

godine, pa ne može učiniti nikakvu štetu. Kada bi se supernove

nasumično dešavale u našoj galaksiji, Zemlja bi ih mogla očekivati

svakih pet milijardi godina. Ali s obzirom da se one okupljaju u

galaktičkim krakovima, Zemlja se nalazi na udaljenosti od 10

paraseka od neke supernove svakih 100 miliona godina.

Gigantske erupcije dovode do masovnog izumiranja, uključujući i

dinosauruse prije 65 miliona godina. Zahvaljujući ispuštanju

sumpora, ugljen-dioksida i pepela mogu uticati na promjenu klime

koja pak utiče na kolaps sistema ishrane.

1 4

Orbitalno uništenje

Među osam mogućih uzroka kataklizmi je i

orbitalno uništenje. Način na koji se planete okreću

oko Sunca sasvim je dobar kandidat za Zemljino

uništenje. Jupiter je najmasivnija planeta u našem

sistemu, a kao takav "priteže" orbite svih ostalih

planeta. Tokom miliona godina, ovaj plinoviti div

promijenio je orbitu malog Merkura toliko da se

njegova orbita oko Sunca počela sve više "rastezati".

Kako se njegova orbita mijenja, tako Merkurov pad

u Sunce postaje sve izgledniji. Taj bi scenario još bio

i prihvatljiv, jer alternativa je mnogo gora. Naime,

Merkur bi u jednom trenutku mogao iskočiti iz svoje

orbite i zaletjeti se ravno na Veneru. Uništenje te

dvije planete napravilo bi haos u cijelom našem

sistemu, a moglo bi, tvrde astronomi, da dovede do

ispadanja Marsa iz orbite. Naravno, najgori scenario

bio bi da Merkur udari u Zemlju. Udarac bi potpuno

uništio Zemlju, iako naša planeta ima masu 20 puta

veću od Merkura.

Vatra

Naša planeta će se u jednom trenutku pretvoriti u

pravu buktinju zbog Sunca - smatraju naučnici.

Kako naša zvijezda izgara, tako se hidrogen u

njenom jezgru pretvara u helij, a u toj fuziji

nastaju ogromne količine topline. Kako vrijeme

prolazi,

naša pet milijardi godina stara zvijezda postaje sve

toplija i sve sjajnija. Za otprilike milijardu godina,

predviđaju naučnici, Sunce će sjati 10 posto sjajnije

nego sada. Ta dodatna vrućina će zagrijati Zemlju

mnogo više od 100 stepeni Celzijusa. Okeani

će prokuhati, klima će se urušiti, a čovječanstvo će

morati da potraži drugu planetu, ako se ljudi do

tada već ne presele.

"Nisam veliki vjernik, ali treba priznati kada je

neko u pravu. Biblijska predviđanja kako će sve

završiti u vječnoj vatri donekle su tačna" - rekao je

astrofizičar Klaus-Piter Schreder aludirajući na

zagrijavanje Zemlje.

1 5

Naučnici pronašli najveće prirodno oružje za masovno uništenje?

Ruski naučnici otkrili su nešto što je opisano kao najopasnije oružje masovnog uništenja na svijetu, koje

je toliko zapanjilo istraživački tim, da je vođa tima rekao da nikada nije vidio toliku količinu energije

spremnu za uništenje čovječanstva. Dok korporacije Novog svjetskog poretka plaćaju milijarde dolara

medijima i političarima da zataškaju otkriće naučnika, šef ruskog tima istraživača izvještava o oblacima

metana bez premca, koji su 20 puta jači od ugljen-dioksida, a koji izlaze u vidu mjehurova na površinu

Arktičkog okeana. Naučnici su nabasali na ovo otkriće istražujući region.

„Količina oslobađanja metana zapanjila je ruski istraživački tim koji je ispitivao morsko dno pojasa oko

istočnog Sibira na sjeveru Rusije skoro 20 godina“, izvještava Independent. Independent je sproveo

intervju sa Igorom Semiletovom iz Međunarodnog arktičkog istraživačkog centra na Univerzitetu

Ferbenks, Aljaska, koji je vodio osmo zajedničko krstarenje SAD i Rusije istočnosibirskim arktičkim

morima. Semiletov je rekao da nikada nije vidio toliku količinu metana koja se oslobađa sa dna

Arktičkog mora. „Ranije smo pronašli strukture u vidu baklji koje su imale oko desetak metara u

prečniku. Ovo je prvi put da smo pronašli moćne, cureće strukture sa više od 1.000 metara u prečniku. To

je nevjerovatno“, rekao je dr Semiletov. „Ponajviše sam bio impresioniran srazmjerom i gustinom

oblaka. Nad relativno malom oblašću pronašli smo ih oko stotinu, ali na široj oblasti bi trebalo da ih je na

hiljade“, rekao je on.

Naučnici procjenjuju da se ispod arktičkog permafrosta nalaze milioni tona metana. Najveći strah

predstavlja činjenica da bi taj metan, pošto globalne temperature rastu iz godine u godinu i pošto se led

na Sibiru topi, mogao iznenada da se oslobodi u atmosferu, dovodeći do klimatskih promjena. Nekoliko

takvih džinovskih eksplozija bi imale dejstvo stotina atomskih bombi koje bi blokirale atmosferu.

Čovječanstvo to ne bi moglo da podnese. To bi bio početak kraja. Prosto rečeno, čovječanstvo bukvalno

sjedi na džinovskim nuklearnim bombama, pitanje je kada će se aktivirati, i potpuno je nevažno gdje će

se aktivirati, opasnost je globalna.

Tim dr Semiletova je 2015. godine objavio studiju u kojoj se procjenjuje da emisije metana u ovom

regionu iznose oko 8 miliona tona godišnje, ali posljednja ekspedicija ukazuje na to da je procjena veoma

blizu stvarnoj srazmjeri fenomena. Kako su klimatske promjene postale „prevara“ za trećinu

čovječanstva koje bez pogovora podržava Novi svjetski poredak. Filozof i politički aktivista, Noam

Čomski, pričao je o Trgovinskoj komori, Američkom institutu za naftu i drugim poslovnim lobijima koji

vrše kampanje kako bi „ubijedili stanovništvo da je globalno zagrijavanje liberalna prevara“. Prema

njegovim riječima, ova kampanja je uspješno zavela većinu stanovništva da posumnja u ljudski uzrok

globalnog zagrijavanja, da misli da je sve prirodni tok i da većih problema neće biti. Za tu glupost ćemo

platiti glavom. Korporacije imaju jedan cilj, da se maksimalno poveća profit uprkos tome što će se

budućnost njihove djece i unuka staviti na kocku.

1 6

On je genijalac: Studenta (9) zanimaju fizika i Veliki prasak Tanishq Abraham iz Kalifornije nije kao njegovi vršnjaci. On naime već studira, a kaže kako ga najviše zanimaju fizika elementarnih čestica, antimaterija, sudbina Svemira te Veliki prasak, piše Huffington Post. Tanishq je u Mensu primljen kada je imao samo četiri godine. Već sa sedam godina je objavljivao eseje o astronomiji na stranici instituta NASA-e za istraživanje Mjeseca, a tada je i upisao studij geologije i astronomije. Osim što voli astronomiju dječak pjeva u zboru, trenira gimnastiku, igra nogomet te svira klavir. Klavir obično svira s mlađom sestrom koja je također članica Mense. Dječak kaže kako mu ne smeta što je na fakultetu okružen studentima koji su puno stariji od njega. - Poklanjaju mi puno pažnje, a jednom nakon što sam održao predavanje o geologiji, neko mi je prišao i tražio mi autogram – kaže Tanishq.

astronomije. Osim što voli astronomiju dječak pjeva u zboru, trenira gimnastiku, igra nogomet te svira klavir. Klavir obično svira s mlađom sestrom koja je također članica Mense. Dječak kaže kako mu ne smeta što je na fakultetu okružen studentima koji su puno stariji od njega. - Poklanjaju mi puno pažnje, a jednom nakon što sam održao predavanje o geologiji, netko mi je prišao i tražio mi autogram - kaže Tanishq.

ORGANSKI UKRASI

Neka od najljepših Zemljinih bogatstava nastala su od živih organizama, biljaka i životinja, a ne stijena. Slijedi opis nekoliko najpoznatijih.

Jantar

Jantar je ljepljiva smeđa ili žuta smola koja se cijedi s crnogoričnog drveća te se na zraku stvrdne. Može sadržavati razne predmete koji se nađu zatočeni u ljepljivoj smoli prije stvrdnjavanja. Među njima su mjehurići zraka, lišće, češeri, komadi drveta, kukci, pauci, čak i žabe.

Mjehurići zraka zamućuju boju jantara, pa ih uklanjamo toplinskim postupkom. Ostali spomenuti predmeti, naprotiv, jako povećavaju vrijednost primjerka, osobito ako u sebi sadrže rijetku ili izumrlu vrstu. Ova fosilizirana smola je prošla mnogobrojne promjene kroz period od nekoliko miliona godina. Rezultat ove pretvorbe je izniman dragi kamen sa izvanrednim svojstvima. U današnje vrijeme ga koriste obrtnici i naučnici.

Jantar, de facto fosil, je često kategoriziran u istoj kategoriji sa polu-dragim kamenjima kao što su tirkiz i žad zbog njegove dekorativne primjene. Za razliku od ovih kamenja, jantar nije mineraliziran. Tačnije, on je jednostavno fosilizirana smola drveta. Najbolji i najvrjedniji jantar je proziran a od jako uglačanih primjeraka rade se talismani i kuglice. Trljanjem jantara stvara se statički elektricitet.

Zanimljive činjenice o jantaru: Rimljani su znali više platiti za male količine jantara nego za zdravog roba. Martin Luther je nosio komad jantara u svom džepu kao zaštitu protiv bubrežnih kamenaca. U davnim vremenima, u Kini bio je običaj gorjeti jantar tokom velikih fešta. Ovaj običaj označavao je domaćina kao i poštivanje gosta. Hipokrat, deklarirao je jantar aktivnim protiv mnogo bolesti uključujući ludilo.

Mnogo jantara, današnjeg vremena, su stara između 30 i 90 miliona godina. Jantar se može pronaći na obalama Sjevernog i Baltičkog mora. Najveći svjetski proizvođač jantara je Rusija. Naime, 90% svjetskog raspoloživog jantara se nalazi u području Kalinjingrada, ruski dio Baltičkog mora. Ovdje, morske struje niz godina odlome i odnose jantar koji se natoložio na dno mora te izbace jantar na obalu. Najbogatije naslage jantara nalaze se na sjevernoj obali Njemačke: jantar može dospjeti s dna Baltičkog mora sve do obala Velike Britanije. Nalazimo ga još u Burmi, Kanadi, Češkoj, Dominikanskoj Republici, Francuskoj, Italiji, Rumuniji, Španiji i SAD-u.

1 7

Bjelokost ili slonovača

Bjelokost je oblik dentina

(tvari od koje su načinjeni

zubi) koji gradi kljove

velikih divljih životinja—

ponajprije slona, ali i

vodenkonja, bradavičaste i

divlje svinje. Morski sisari

poput narvala (vrste kita) ,

morskog lava i morža

također su bili na meti

lovaca zbog bjelokosti.

Bjelokost je rijetka,

žućkasto-bijele boje i

veoma lijepa. Iako je

bjelokost od postanka

čovječanstva bila naveliko

tražena kao ukras —

komad rezbarene kljove

mamuta pronađen u

Francuskoj stariji je od

30 000 godina — u

posljednjih 50 godina

pogled na tu vrstu

iskorištavanja životinja

samo zbog ljudskog

zadovoljstva i zarade

drastično se promijenio.

Osobe koje vole bjelokost

podstiču se da

upotrebljavaju brojne

zamjenske oblike, poput

biljne bjelokosti, kosti i

jaspisa.

Atol de bikini

Koralji Rekorderi u izgradnji najvećih tvorevina među živim bićima

nisu ljudi nego sićušni organizmi koji se udružuju i tako grade koraljne

grebene. Koralj se sastoji od kostura koraljnih polipa, morskih životinja

koji pripadaju redu Anthozoa. Ti polipi imaju šuplja, valjkasta tijela, a

najčešće žive u velikim kolonijama rastući jedan na drugom, iako

katkad žive i sami. Njihovi kosturi s vremenom stvore velika geografska

obilježja poput koraljnih grebna i atola. Pojedinačni kosturi građeni su

od kalcijevog karbonata (kalcita) koji s godinama naraste do velikih

dimenzija. Tako je, na primjer, australski Veliki koraljni greben duži od

dvije hiljade kilometara te je najveća živa cjelina na svijetu. Da nastane

potrebni su deseci hiljada godina. Iako se većina koralja pojavljuje u

tropskim vodama, neki žive u najtoplijim dijelovima Sredozemnog

mora, u sjevernom Atlantiku te na dnu norveških fjordova. Koralj može

biti plave, ružičaste, crvene i bijele boje. Crveni koralj je najvrjedniji i

hiljadama godina se koristi za izradu nakita.

Gagat

Gagat je oblik uglja i poput njega nastao je prije nekoliko miliona

godina. Nastaje razgradnjom drva koje se taložilo na dnu mora. Tamo

ga je u debelom sloju prekrio sediment pa se našao pod uticajem

visokog pritiska i temperature. Gagat je čovjeku poznat od 1400

godina prije nove ere. Poliranjem mu se uveliko poboljšava izgled a

zbog crne je boje bio vrlo omiljen u 19. vijeku kao nakit u koroti (kod

ožalošćenih). Poput jantara, gagat pri trljanju stvara statički

elektricitet. Gagat nalazimo širom svijeta, na primjer u Kini,

Francuskoj, Njemačkoj, Indiji, Rusiji, Poljskoj, Španiji, Turskoj i

američkoj saveznoj državi Utahu. Najfiniji i najpoznatiji gagat

pronađen je u okolini Whitbya te u naslagama škriljaca u drugim

dijelovima Yorkshirea.

1 8

Pećina sa gigantskim kristalima

U Meksiku je prije 15 godina otkrivena pećina puna kristala koja vas može ubiti za samo nekoliko minuta

ukoliko u nju uđete bez adekvatne zaštite. Ništa se ne može uporediti sa gigantima koji se mogu naći u Cueva

de los Cristales, ili Pećini kristala.

Mjesto, koje je ujedno i prelijepo i preopasno za ljudski život, otkriveno je kada je rudarska kompanija počela

iskopavanja u blizini meksičkog grada Naika u potrazi za cinkom i bakrom. Tom prilikom otkriveni su

džinovski kristali od kojih su mnogi dužine 12 metara i samim tim su najveći na svijetu. Krečnjačku pećinu

otkrili su 2000. godine par braće prilikom bušenja skoro hiljadu metara ispod zemlje u rudniku Naika, jednom

od najproduktivnijih rudnika u Meksiku, koji donosi velike količine olova i srebra svake godine. Braću su

zapanjila njihova otkrića, ali to nije bilo bez presedana. Geološki procesi koji dovode do stvaranja olova i

srebra također pružaju sirovine za nastanak kristala. U pećinama Naika, rudari su pronašli kristale i komore,

iako znatno manji, kristali su pronalaženi i prije. Ali osim novosti oko širenja otkrića masivnih kristala,

pojavilo se pitanje sa kojim su se suočavali naučnici: „Kako su kristali mogli da narastu tako veliki?“

Kada uđete u pećinu možete da vidite pale obeliske, stupove svjetla, kristali su ogromni, debeli neki nekoliko

metara. Na podu i zidovima su pramenovi manjih kristala, oštri kao noževi i besprijekorno transparentni. U

pećini morate se kretati polako, paziti da ne oštetite kristale, koji su napravljeni od selenita, oblika zajedničkog

minerala gipsa. Selenit je proziran i mekan, te se može lako izgrebati čizmama, čak i noktima.

Međutim, ukoliko biste odlučili da posjetite ovo mjesto, u njemu biste nezaštićeni preživjeli samo desetak

minuta. Naime, temperatura u pećini je 58 stepeni Celzijusa, a vlažnost vazduha je 100 posto. Zbog ovako

esktremnih uslova u pećini, vaša pluća bi bila najhladnija stvar koja se tu nalazi, pa bi se samim tim voda

kondenzovala u njima, što bi dovelo do gušenja.

Ovako teški uslovi otežavaju istraživanje najveće kristalne pećine na svijetu, a u njoj se možda kriju i novi

vidovi života koje do sada nismo vidjeli. Sada, u pećini, tim naučnika i istraživača provodi istraživanja i radi

dokumentarni film o njoj. Stein-Erik Lauricen, profesor geologije na Sveučilištu u Bergenu u Norveškoj, je

angažovan na pronalaženju uzoraka za datiranje straosti pomoću uran-torijum metode. Njegova

preliminarna istraživanja pokazuju da su najveći od kristala stari oko 600.000 godina. Penelope Boston,

vanredni profesor predmeta o pećinama i kršu u Novom Meksiku, traži mikrobe koji bi mogli živjeti među

kristalima. U nekim od njih nalaze se balončići suspendovanih tečnosti. Oni su male vremenske kapsule, iz

kojih će talijanski naučnici na čelu sa Anna Maria Mercuri izvući polen koji je možda zarobljen unutar ovih

uklopaka. Čini se da su zrna stara 30.000 godina i ukazuju na to da ovaj dio Meksika nekada nije bio pustinja

već je bio prekriven šumom.

1 9

Planiranje terenskog rada

Traženje minerala sve je popularnija savremena razonoda. Kao hobi nastala je u XIX vijeku kad su napori

geologa–amatera nagrađeni stvaranjem zapanjujuće vrijednih zbirki minerala.

Rad na terenu može biti istinski test vaših sposobnosti, zapažanja i upornosti. Potrebne su detaljne

pripreme i proučavanje, ali i fizička spremnost, jer katkad obuhvata naporne šetnje kroz krajolik ovisno

o tome koje minerale tražite. Rad na terenu će vas odvesti u različita područja. Kad vas potraga odvede

na private posjede, važno je da prethodno zatražite dopuštenje vlasnika. Omiljena mjesta lovaca na

minerale su stari kamenolomi i iscrpljeni rudnici ali, ponavljamo, prethodno svakako zatražite dopuštenje

vlasnika i svakako potražite znakove upozorenja oko područja koje posjećujete.

Mineralozi na terenu u 19. vijeku

To je razdoblje bilo možda najuspješnije u potrazi za mineralima jer su neki istraživači - amateri uspjeli

pronaći iznimno vrijedne minerale.

Poznavanje terena

Nikad nemojte krenuti na teren a da najprije dobro ne proučite kuda se upućujete. Posebnu pažnju

posvetite vrsti terena, godišnjem dobu i vremenu koje vam stoji na raspolaganju za traganje za

mineralima. Nije dobro odabrati mjesto udaljeno nekoliko sati vožnje ili hoda, jer kad dođete tamo neće

vam ostati mnogo vremena za istraživanje. Za terenski rad trebat će vam dobre karte, a najbolje ćete

svakako pronaći u Zavodu za geologiju u Sarajevu ili na Rudarsko-geološko-građevinskom fakultetu u

Tuzli. Karte mogu biti raznih mjerila, a one koje će vam trebati trebale bi biti u mjerilu 1:50 000 (dakle

2 cm na karti predstavlja 1 km u stvarnosti). Od ostalih korisnih pomagala za snalaženje po terenu uzmite

kompas i dobar, mali laki dvogled. Danas većinu instrumenata je moguće zamijeniti GPS uređajem ili

dobrim mobitelom na koji se mogu skinuti većina karata. Potreban vam je i kompas, navigator koji vas

može voditi planiranom maršrutom na terenu.

Prije polaska provjerite da u području koje namjeravate posjetiti nema nikakvih ograničenja kretanja

kojim ćete kršiti zakon ili ugroziti svoj život. Primjera radi, ako uđete na vojni poligon (za vježbe ili na

kojem se nalazi neki vojni objekat) mogli biste se naći u nevolji (nasreću, takva su područja označena na

kartama). Još veću opasnost danas u BiH predstavljaju minirana područja a karte miniranih područja

možete pronaći na internetu i tako zaobići potencijalno opasna područja.

Trebat će vam udobna odjeća i obuća—hlače od otpornog materijala, čvrste čizme ili

gojzerice, vjetrovka i kabanica koju možete spremiti u džep. Također će vam trebati i

par mekanih kožnih rukavica, zaštitne naočare i džepna svjetiljka, te dovoljno veliki

ruksak da u njega možete staviti hranu, dodatni pribor i uzorke minerala koje

pronađete. Vrlo su prikladni s vanjskim džepovima.

Kompas, visinomjer, karte, olovka i dvije džepne bilježnice —-

jedna za bilješke, druga za ucrtavanje obilježja terena. Alat koji bi

lovac na minerale trebao imati obuhvata mali bat ili čekić, dva

dlijeta dužine oko 25 cm (jedno špicasto i jedno pljosnato), džepni

nožić, povećalo, videokameru (u današnje vrijeme može je

zamijeniti android mobitel) i vrećice za primjerke sa naljepnicama.

Također vam treba i obična olovka i džepna bilježnica za

upisivanje podataka na licu mjesta te za skiciranje terena.

Dobro spakovan ranac

Kad prikupite svu potrebnu opremu, vrlo je pažljivo spakujte u ruksak. Čekić (ili malj) i dlijeta uvijek držite

u mekanom kožnom džepu ili zasebno umotane u izdržljivi material. Čekić bi trebao biti u ruksaku s ručkom

okrenutom prema gore, a dlijeta i malj u bočnim džepovima. Zapamtite da je pri pakovanju ostatka opreme

nužno ravnonjerno rasporediti teret u rancu jer ako vam je jedna strana preopterećena, vaše kretanje će biti

usporeno.

Sigurnost na prvom mjestu

Nemojte nikada sami ići u planinska ili udaljena područja. Zapamtite da se mala nezgoda u svakodnevnom

okruženju može vrlo lako pretvoriti u katastrofu ako oko vas nema nikoga ili ničega. Čak i ako imate mobilni

telefon baterija se može isprazniti ili možete doći u područje bez signala - zamislite nastale probleme ako ste

kilometrima udaljeni od pomoći, a uganuli ste skočni zglob i ne možete hodati.

Prije odlaska svakako obavijestite neku pouzdanu osobu kamo idete i kad mislite da ćete se vratiti. Priuštite

si lagani obrok prije kretanja i nemojte zaboraviti sa sobom ponijeti energetske grickalice (čokoladice,

slastice ili tablete sa glukozom). Svakako ponesite dovoljno vode.

Nemojte nikada precjenjivati vlastitu snagu. Ako se nađete u poteškoćama, bolje je odustati nego nastaviti

potpuno iscrpljen. Pri planiranju maršrute izbjegavajte potencijalna problematična mjesta, npr. klance i jarke.

Također, ne zaboravite da padine koje vam se čine sigurnim mogu, ako su dovoljno strme, predstavljati

opasnost u slučaju odrona tla.

Grmljavinske oluje

Nađete li se u grmljavinskoj oluji, nikako nemojte početi trčati jer biste se mogli poskliznuti na mokrom tlu i

ozlijediti. Pronađite najbliže sklonište, ali izbjegavajte stabla, posebno osamljena koja su češće na udaru

munja. Uz to, sve metalne predmete stavite što dalje. Ne uspijete li u blizini pronaći neko sklonište, najbolje

je mirno ostati na mjestu i što bolje se pokriti vjetrovkom ili kabanicom.

Sigurnosna oprema za rad u krševitim područjima—zaštitne naočare, kaciga, mekane kožne

rukavice i džepna svjetiljka

Jedno od najvažnijih pravila potrage za mineralima je da nikamo ne odlazite sami. Teški, neprohodni tereni,

pa i planine, mnogo su zabavniji za istraživanje kad vas je više.

2 0

2 1

Ova biljka je siguran znak da su u tlu dijamanti

Geolozi su prvi put u povijesti pronašli jasan vanjski znak koji otkriva gdje bi se u zemlji mogli

nalaziti dijamanti – biljku koja raste samo na tlu bogatom dragocjenijim kristalnim oblicima

ugljika. Istraživanje predstavljeno u časopisu Economic Geology moglo bi biti gospodarski vrlo

značajno za Zapadnu Afriku koja ima velika nalazišta dijamanata, a istovremeno je domovina

neobičnog stabla nalik na palmu.

Rezultati nove studije pokazali su da trnovita afrička biljka Pandanus candelabrum raste samo na

tlu koje je bogato naslagama vulkanskog stijenja kimberlita. Dijamante koji se stvaraju stotinama

kilometara ispod Zemljine površine na visokim temperaturama i pod velikim tlakom, kimberlit u

vulkanskim aktivnostima podiže prema površini. Kimberlit nastaje u uskim cjevastim vulkanskim

dimnjacima koji se mogu naći na gotovo svakom kontinentu. Tako nastaju žile bogate dijamantima.

Prije ovog otkrića nije postojao ni jedan pouzdan način kojim bi se mogla otkriti nalazišta

dijamanata koja se obično kriju pod površinom manjom od hektara, a često su prekrivena šumama

ili džunglom.

Znanstvenici su već ranije otkrili da neke biljke mogu biti indikatori da je tlo na kojem rastu bogato

određenim dragocjenim mineralima ili metalima. Tako je, primjerice, 2013. u Australiji otkriveno

drveće eukaliptusa koje je u svojem lišću sadržavalo mikroskopske čestice zlata koje su kroz duboko

korijenje stigle iz podzemnih naslaga.

Stephen Haggerty, profesor na Florida International University u Miamiju, voditelj studije koja je

provedena u Liberiji, kaže da za sada još nije jasno zašto Pandanus candelabrum toliko voli

mješavinu četiri minerala karakterističnu za kimberlit.

No smatra da bi se satelitskim snimanjem spektralnih znakova Pandanus candelabrum u gustim

prašumama mogle pouzdano otkrivati žile kimberlita. U nalazištu u Liberiji u kojem je otkrio tajnu

vezu između Pandanus candelabrum i kimberlita, već je pronađeno nekoliko vrijednih dijamanata,

dva čak od 20 karata svaki.

Kako bi sateliti otkrivali Pandanus candelabrum? Vegetacija ima izuzetno snažnu refleksiju

elektromagnetskih valova u dijelu spektra bliskom infracrvenom i slabu refleksiju u vidljivom

crvenom dijelu spektra. Spektralni potpis biljaka je vrlo karakterističan. Hlorofil u biljci koja raste

za potrebe fotosinteze apsorbira vidljivo svjetlo, osobito crveno. No u dijelu spektra bliskom

infracrvenom biljke snažno reflektiraju svjetlost. Ova refleksija različita je za različite biljke.

Ovakvo istraživanje nalazišta dijamanata bilo bi mnogo manje štetno za okoliš od uobičajenih

invazivnih metoda u kojima se uništavaju velike površine šuma.

2 2

DRUGI PO VELIČINI DIJAMANT PRONAĐEN U

BOCVANI, NAJVEĆI U STOLJEĆU

Novootkriveni dijamant - 1111 karat Cullinan najveći dijamant - 3,106.75 karata

Jedan od najvećih dijamanata stoljeća otkriven je u Bocvani, u Lucar Karow rudniku. Novopronađeni

dijamant je veličine 1.111 karata, a drugi je najveći dijamant koji je pronađen, nakon što je Cullinan

dijamant pronađen u Južnoj Africi.

Vrijednost ovog dijamanta još nije procijenjena, ali se očekuje da će vjerovatno biti jedan od najskupljih

dijamanata. To je drugi najveći svjetski dijamant visoke kvalitete koji je pronađen, a to je otkriveno

pomoću novoinstaliranog Large Diamond Recovery ("LDR") XRT stroja, navodi se u izvješću Lucar.

Dimenzije dijamanta su oko 65 mm x 56 mm x 40 mm, što je otprilike veličine teniske loptice.

Bocvana je drugi najveći proizvođač dijamanata na svijetu i to je najveći dijamant koji je ikad pronađen u

toj zemlji.

"Uvijek smo imali vrlo visoko mišljenje o našim resursima", rekao je na poziv s investitorima u četvrtak

William Lamb, glavni izvršni direktor Lucara. "Morao bi biti vrlo hrabar čovjek pa predvidjeti pronalazak

ovako velikog kamena." Lucara Karowe u Bocvani je konkurent Gem Diamonds Ltd. Letseng koja radi u

Lesotu kao izvor najvećeg i najboljeg svjetskiog kamenja.

Gem Diamonds ranije je držao rekord za najveće otkriće ovog stoljeća s 603-karata. "Gotovo je nemoguće

procijeniti vrijednost za takav izvanredan kamen obzirom da je procjena vrlo ovisna o boji, jasnoći kao i

karakteristikama rezanja i poliranja," izjavio je Edward Sterck, londonski analitičar BMO Capital

Marketsa. Lucara je prodala 341,9 karata Tip-IIa dijamant u junu za 20,6 milijuna $ ili 60.000 $ karat,

rekao je Sterck. Vrijednost nalaza i ko će sve htjeti kupiti će ovisiti o veličini i kvaliteti poliranog kamenja

koje može biti izrezano iz njega. Dok će ga Lucara vjerojatno prodati na natječaju u Bocvani, rezanje,

poliranje i eventualna prodaja konačnom vlasniku može potrajati mnogo godina. Antwerpen i New York

su vodeći centri za rezanje ovako iznimnih dragulja. Lamb je rekao da je vjerojatno da će se kamen

prodavati ove godine. Kamen je prevelik da stane u skener i morat će se prebaciti u Antwerpen gdje se

nadamo da će imati veći skener.

"Moramo vidjeti kako najbolje možemo zapravo dobiti maksimalnu vrijednost za kamen", kazao je Lamb.

"To će uzeti vremena za nas da bismo shvatili kako na najbolji način da izrežemo kamen." Tipično,

draguljari poput Graff dijamanti Corp ili grupa investitora će kupiti dragulj i koristeći računalne

tehnologije skeniranja odlučiti kako profitabilno rezati kamen na nekoliko komada i montirati ih u nakit,

smatra Maurice Mason, analitičaru rudarstva na Stifel Nicolaus Europe Ltd. u Londonu.

Graff je najplodniji kupac velikog kamenja, uključujući Gem Diamonds iz Lesoto Promise za koji je

plaćeno 12,4 miliona $. Graff ga je izrezao na 26 besprijekornih dijamanata, uključujući i 76,4 karatni

kruškoliki dragulj, te ih oblikovao u jednu ogrlicu. Ogrlica još nije prodana.

Cullinan je ručno rezan u devet glavnih kamenova i 96 manjih. "Krajnji kupac će vjerovatno biti ultra-

ultra high-net-kolekcionar vrijednih dijamanata", rekao je Martin Potts, analitičar rudarstva u londonskoj

Finn Cap doo "Tu će biti ogroman prestiž za posjedovanje najvećeg dijamanta koji nije dio kraljevske

kolekcije."

2 3

Rupe u tlu proždiru kuće, ljude, automobile i infrastrukturu

Geologija je do sada poznavala nastanak rupa u tlu (vrtača – ponikava) uz otapanje krečnjaka i dolomita u

tektonski razlomljenim područjima. Ove tvorevine su nastajale polagano i postepeno tačnije tokom desetak

do stotinjak hiljada godina, no u zadnje vrijeme mediji su prepuni vijesti stvaranja superbrzih vrtača koje

proždiru sve nad sobom. Jesmo li mi svjedoci sve veće destabilizacije planete i njenih promjena?

Crveno i Modro jezero, primjeri vrtača nastali kroz milenije otapanja krša

Superbrza vrtača nastala u Gvatemala Cityju

Pa, ipak, da se nešto definitivno interesantno događa sa našom malom šarenom planetom dokazuju na

hiljade slučajeva trenutačnih ili superbrzih vrtača zbog kojih su se naučnici našli u čudu. Takve formacije

bukvalno gutaju zgrade, automobile, ljude ili šta god im se nađe na putu, tačnije iznad njih.

Vrtača nastala kod Malmbergeta u Švedskoj je nastala u nekoliko sati zbog urušavanja prastarih rudarskih tunela

Krški teren je poznat po interesantnim

morfološkim oblicima od kojih su vjerovatno

najpoznatije vrtače – ponikve. Bosna i

Hercegovina, Republika Slovenija i Hrvatska su

prepune takvih oblika, a najpoznatije su vrtače po

Velebitu, u Crvenom i Modrom jezeru kod

Imotskog, Phong Nha-Ke Bang u Vijetnamu,

predio oko Škocijanskih jama u Sloveniji,

Gunung Mulu u Maleziji te veliki južnokineski

krš koji je prekriven raznolikim škrapama,

vrtačama i jamama.

Svi ovi nevjerovatni predjeli su se stvarali

desecima hiljada godina, dok je Phong Nha-Ke

Bang evoluirao od paleozoika do danas.

Jedna od vrtača u Phong Nha-Ke Bang

koja je s vremenom prerasla u splet špilja

Veliki broj rupetina je nastao nakon snažnih oborina i

stvaranja podzemnih rijeka, no ponegdje je ljudski

nemar skrivio propadanje površinskog tla, naročito u

predjelima u kojima se vjekovima intenzivno rudarilo ili

na lokacijama u kojima se nalaze naftne i plinske

bušotine i takozvani fracking.

Najupečatljivije superbrze vrtače su nastale na području

Gvatemala Cityja, Lisabona, St Judea u Kanadi i diljem

Kine, a većina područja savezne države Florida se

smatra iznimno opasnim jer se svakog dana pojavljuju

novi primjeri rupa u tlu, naročito u gradovima i

naseljima. Da li ove rupe predstavljaju upozorenje zbog

nedomaćinskog ponašanja ljudi na Zemlji?

2 4

UPOTREBA KOMPASA U GEOLOGIJI

Ne zna se ko je izumio kompas no prvi koji su upotrijebili magnetsku iglu za pokazivanje smjera bili su

Kinezi. Du Halde u djelu General Histori of China u kojem opisuje događaje za vrijeme vladavine cara

Hoang Tia opisuje kolica s velikom iglom koja je pokazivala 4 glavne strane svijeta po kojoj su se carski

vojnici orijentirali i pobijedili neprijatelja. Sprava se zvala "čin-nan" a tako Kinezi i danas zovu brodski

kompas. Po nekim napisima kineski su brodovi već u IV st. dolazili u indijske i istočnoafričke luke opremljeni

kompasima.

Kompas o kome se govori u prethodnom tekstu je geografski kompas a u geologiji mi koristimo geološki

kompas. Geološki kompas od uobičajenog geografskog kompasa razlikuje se po dvije stvari. Na stakalcu su

obrnuti položaji istoka i zapada (za izravno moći očitavati azimut), a poklopac ujedno ima na sebi oznake

stupnjeva kuta pod kojim je poklopac položen u odnosu na kućište kompasa (klinometar). Geološkim

kompasom mjeri se položaj i nagib geoloških struktura.

Prilikom rada na terenu geologu je kompas osnovno sredstvo za rad. Osim za određivanje položaja i

orijentaciju geolozi kompas koriste i za rad na izdancima. Izdanak predstavlja mjesto gdje se stijena pojavljuje

na površini (gdje „izdanjuje“).

U tektonski neporemećenim terenima slojevi stijena se nalaze u svome prvobitnom položaju. Međutim,

djelovanjem tektonskih sila ili gravitacije oni se mogu nagnuti pod nekim uglom u odnosu na horizontalu što

znači da su promijenili orijentaciju, tj. pretrpjeli su strukturnu deformaciju. Kako bi odredili postojeću

orijentaciju nekog sloja na terenu pomoću geološkog kompasa mjerimo elemente položaja sloja. To su smjer

nagiba, ugao nagiba i pružanje sloja (Sl. Položaj sloja). Smjer nagiba sloja pokazuje prema kojoj strani svijeta

je sloj nagnut. Pri tome izmjereni smjer od 0° (ili 360°) pokazuje orijentaciju prema sjeveru, 90° prema istoku,

180° prema jugu, a 270° prema zapadu. Ugao nagiba sloja predstavlja ugao kojeg zatvara slojna ploha s

vodoravnom ravninom, a kreće se između 0° i 90°. Ukoliko je ugao nagiba 0°, za sloj kažemo da je u

vodoravnom položaju i tada mu elemente ne možemo mjeriti. Pružanje sloja je sjecište nagnute slojne plohe

s vodoravnom ravninom. Ako je ugao nagiba nagnutog sloja manji od 90° njegovo pružanje nije potrebno

mjeriti jer je ono uvijek okomito na smjer nagiba sloja. Ako se pak slojna ploha nalazi pod uglom od 90°,

tada se radi o vertikalnom sloju pa mu mjerimo samo pružanje. Tako npr. rezultat mjerenja položaja sloja

kojeg prikazujemo kao 45/60 govori o nagibu sloja prema sjeveroistoku pod uglom od 60°, a 255/24 o nagibu

prema zapad – jugozapadu pod uglom od 24°. Pružanje vertikalnog sloja prikazujemo npr. kao 338–158 što

označava pružanje pravca sjeverozapad – jugoistok.

Azimut – ugao između sjevera i mjerenog smjera pada (smjera nagiba) slojeva. Očitava se u smjeru kazaljke

na satu.

Prilikom mjerenja položaja sloja mjerimo:

a) pravac PRUŽANJA SLOJA: presjek slojne ravnine (slojne plohe) s horizontalnom ravninom,

b) SMJER NAGIBA: ili azimut sloja pokazuje na koju stranu svijeta je sloj nagnut. Smjer nagiba je uvijek

okomit na pružanje sloja

c) UGAO NAGIBA: ugao što ga sloj (slojna ploha) zatvara s horizontalnom ravninom.

2 5

Kada radimo na terenu veoma je važno da poznajemo našu opremu kao i njenu pravilnu upotrebu. Ovdje ćemo pokazati kako se koriste četiri vrste kompasa tako da naše učenike u budućnosti ne može iznenaditi kad se sretnu sa nekim kompasom na terenu a da ne poznaju rad s njim. Sve ove kompase su koristili prilikom određivanja elemenata pada učenici četvrtih razreda geološke struke prilikom terenske prakse na rudniku krečnaka „Vijenac“. Sve slike u ovom članku su sa terenske prakse. Prilikom dolaska na stajnu tačku ili mjesto izdanka naš prvi korak je da orijentišemo kartu i da odredimo strane svijeta.

Orijentacija karte na terenu pomoću Clar kompasa

Kada smo orijentisali kartu odredimo sloj, rasjed ili pukotinu kojoj ćemo određivati elemente:

1. Kada smo odredili površinu za mjerenje onda otvorimo poklopac kompasa i postavimo poklopac

na površinu za mjerenje (slika 1);

2. Pomjeramo tijelo kompasa dok nam se mjehurić na libeli ne poklopi sa crvenim kružićem što

označava da je kompas u potpuno ravnom položaju (slike 2 i 3).

3. Pritisnemo dugme kočnice magnetne igle, otkočimo je i čekamo da se magnetna igla umiri (slika

4).

4. Pustimo kočnicu magnetne igle zakočimo je (slika 5).

5. Očitamo izmjereni ugao (ovdje se vidi prednost zamjene istoka i zapada na geološkom kompasu)

smjera pada na kompasu (slika 6).

6. Očitamo ugao pada sloja (slika 7)

Koraci pri orijentaciji karte:

1. Okrenemo pravac sjevera na kompasu u pravcu

sjevera na karti.

2. Postavimo kompas paralelno sa jednim od

meridijana prikazanim na karti.

3. Pritisnemo dugme kočnice magnetne igle i

okrećemo kartu zajedno sa kompasom dok se

magnetna igla na kompasu ne poklopi sa pravca

sjevera.

4. Ovim smo orijentisali kartu pa, ako imamo

naljepnicu za označavanje sjevera, označimo ga

da bismo sebi olakšali posao kasnije u

kancelariji.

1

.

2

.

3

. 4

.

7

. 6

.

5

.

2 6

Tip Clar sastoji se od kućišta, pločice za mjerenje ugla nagiba i skale klinometra. U kućištu se nalazi azimutni brojčanik, magnetna igla koja pokazuje sjever, kočnica, libela okrugla za horizontiranje kompasa, libela za horizontiranje prilikom mjerenja ugla nagiba sloja, vijak za poništavanje deklinacije. Sa ovim kompasom smo mjerili na prethodnim slikama.

Tip Brunton sastoji se od kućišta, poklopca i dioptra. U kućištu se nalazi igla, azimutni brojčanik (koji se posebnim vijkom može okretati oko vertikalne osovine radi poništavanja deklinacije). Ovaj kompas je tako konstruiran da može služiti za mjerenje elemenata pada i kao priručni mjerni instrument.

Rad sa ovim kompasom se malo razlikuje u poređenju sa radom sa Clar kompasom na terenu. Određivanje

elemenata pada se svodi na sljedeće:

1. postavimo kompas na sloj na kome mjerimo smjer i ugao nagiba i pomjeramo ga tako da mjehurić u libeli

ne uđe u sredinu kruga (slike 1 i 2),

2. pritisnemo kočnicu magnetne igle i zakočimo je (slika 3),

3. očitamo vrijednost ugla prikazanog na kompasu (slika 4),

4. postavimo kompas bočnom stranom nalonjenom na sloj (slika 5),

5. pomjeramo ručicu klinometra sve dok zelena libela ne zauzme horizontalnu poziciju (slike 6 i 7),

6. očitamo vrijednost izmjerenog ugla (slika 8),

7. unesemo očitane vrijednosti u dnevnik mjerenja.

1 2

6 5

3 4

7 8

2 7

Nedžad Srabović

Geološki fenomen – kamenje koje raste

Zemlja je izuzetan planet i priroda koja nas okružuje puna je fascinantnih pojava. Jedna od takvih je i

nevjerovatan geološki fenomen – kamenje koje raste!

Rumunjski muzej i prirodni rezervat Trovant nalazi se u regiji Valcea, blizu ceste koja povezuje Râmnicu

Valcea i Targu Jiu, 8 km od Horeza. Ovdje, u malenom naselju Costesti nalazi se misteriozno kamenje koje

nazivaju trovanti i za koje se vjeruje da je živo. Trovant je inače geološki termin koji se često koristi u

Rumunjskoj i znači cementirani pijesak. Trovanti su geološki fenomeni u obliku sferično oblikovanog

“cementiranog pijeska”, a uzrokom njihovog pojavljivanja smatra se neka vrsta snažne seizmičke aktivnosti.

Smatra se da su se prvi trovanti pojavili nakon potresa koji su se dogodili prije gotovo 6 milijuna godina.

Ono što trovante čini tako jedinstvenima i misterioznima jest činjenica da nakon što dođu u dodir s vodom –

ožive! Nakon obilnih kiša kamenje veličine 6-8 mm naraste u prosjeku do veličine od 6 do 10 metara, što je

stvarno nevjerovatno. Jedno od najčudnijih svojstava tog kamenja jest da, unatoč razlici u veličini pojedinih

primjeraka, koje se kreću od nekoliko milimetara pa do gotovo 10 metara, je svo kamenje vrlo slično. Pri

tom uzimamo u obzir prirodni zakon koji kaže da ne postoji nešto poput dva identična kamena.

Osim toga, baš kao i poznato kamenje u Dolini Smrti u Kaliforniji, i ovo se kamenje često premješta s jednog

mjesta na drugo.

Naučnici vjeruju da kamenje mijenja svoju veličinu zbog visoke razine različitih mineralnih soli koje se

nalaze ispod kore ovog kamenja. Kada dođu u dodir s vodom hemikalije se počinju širiti, stvaraju pritisak na

pijesak i događa se da kamenje “raste”. Međutim, unatoč svim svojim nastojanjima, naučnici nisu uspjeli

doći do logičnog objašnjenja zašto ovo kamenje ima nastavke koji podsjećaju na korijenje. Ako se ti nastavci

odrežu, vide se obojeni prstenovi koji izgledaju poput godova kod stabala.

Ovo kamenje se ponaša gotovo kao nekakav nepoznati anorganski oblik života. Ne možemo poreći da je

naša planeta zaista nevjerovatna. Lokalni stanovnici znaju za postojanje ovog kamenja već preko stotinu

godina, ali nikad nisu obraćali posebnu pažnju na njih. Kamenje se često koristilo kao građevinski materijal i

za građenje nadgrobnih spomenika.

Danas je muzej Trovant pod zaštitom UNESCO-a.

2 8

2 9

Informatika u

prahistorijsko doba

(učimo strane jezike)

Ne

jedem

ništa

noću.

Pet je kuća u nizu različite boje. U svakoj kući živi osoba druge nacionalnosti. Pet vlasnika kuća pije

određenu vrstu napitka, puši određeni tip cigareta i ima određenu vrstu kućnog ljubimca. Nitko od njih nema

istog ljubimca, ne puši iste cigarete i ne pije isti napitak.

Smjernice:

1. Englez živi u crvenoj kući. 2. Šveđanin ima psa. 3. Danac pije čaj. 4. Zelena se kuća nalazi s lijeve

strane bijele kuće. 5. Vlasnik zelene kuće pije kavu. 6. Vlasnik koji puši Pall Mall ima ptice. 7. Vlasnik žute

kuće puši Dunhill. 8. Vlasnik koji živi u srednjoj kući pije mlijeko. 9. Norvežanin živi u prvoj kući.

10. Vlasnik koji puši Blends živi do vlasnika koji ima mačke. 11. Vlasnik koji puši Bluemasters pije pivo.

12. Vlasnik koji ima konje živi do vlasnika koji puši Dunhill. 13. Njemac puši Prince. 14. Norvežanin živi do

plave kuće. 15. Vlasnik koji puši Blends živi do vlasnika koji pije vodu.

Pitanje: Tko ima ribice?

Ne postoji trik za rješavanje ove zagonetke, potrebna je samo jednostavna logika.

3 0

Za ovu zagonetku se tvrdi da ju je osmislio Einstein dok je bio dječak. Ponekad se

pripisuje i Lewisu Carrolu, iako ne postoje nikakvi dokazi da ju je ijedan od njih

zapravo osmislio. Međutim, inteligentna je i popularno nazvana Einsteinova

zagonetka. Smatra se da je samo 2% populacije može riješiti.

Možete li Vi riješiti ovu zagonetku?

3 1

REDAKCIJA ČASOPISA

Urednici: Nedžad Srabović, Ismeta Hajdarević, Edina Smajlović

Novinari: Dinela Gračić, Nihada Bećić, Amra Šišić, Mehmed Lukavačkić, Lejla Hodžić, Emina Mehmedović, Amina Arapović, Sadmira

Beganović, Mirsada Čeliković, Azra Čikarić, Adelisa Čičkušić, Edis Gulamović, Nihad Habibović, Amila Hirkić, Denis Husičić, Adnan Jašarević, Melisa Mehmedinović, Semir Mušić, Elma Omerašević, Džanana Ribić, Esmir Sufendić, Irma Žilić, Azra Selimović, Numa Alić

Lektor: Amra Hadžibeganović

Tiraž: 100 primjeraka Izdavač: Mješovita srednja rudarska škola, Tuzla

Bosne srebrne 55.

Tel. (035) 228 – 516 Tel./fax (035) 228 – 516

e-mail: msrudskola@bih.net.ba