SVEUILITE U MOSTARUFILOZOFSKI FAKULTETFilozofija
GLAZBA U SREDNJEM VIJEKUSeminarski rad
Mostar, travnja 2015.
SADRAJ
1.
Uvod........................................................................................................................32.
Povijest
glazbe.........................................................................................................43.
Glazba u srednjem
vijeku........................................................................................63.1.
Razvoj
notacije.................................................................................................73.2.
Jednoglasno - gregorijansko
pjevanje................................................................83.3.
Vieglasje.........................................................................................................104.
Pravci srednjovjekovne
glazbe...............................................................................114.1.
Notrdamska
kola...........................................................................................124.2.
Ars
antiqua......................................................................................................134.3.
Ars
nova..........................................................................................................145.
Svjetovna glazba jednoglasnog tipa u srednjem
vijeku.........................................166.
Instrumenti..............................................................................................................177.
Zakljuak..................................................................................................................208.
Literatura..................................................................................................................21
UVOD
Glazba je umjetnost koju doivljavamo prirodnim ili umjetnim
zvukovima, ali isto i tiinom ili umovima organiziranima u vremenu.
Mnogi glazbeni teoretiari, ali i filozofi, su tijekom povijesti na
razliite naine tumaili pojedine glazbene zakonitosti, stilove i
pojave. Glazba je oduvijek imala vrlo vanu ulogu u ivotu ljudi, pa
je stoga oduvijek bilo i religijskih i liturgijskih obreda i
slavlja. Uz glazbu su se ljudi veselili, te opinjeni njenim
harmonijama i strastvenim ritmovima esto i plesali, te im je i u
tunim prigodama pruala utjehu.U ranom srednjem vijeku glazba je
bila potpuno u slubi crkvene liturgije i u njoj su dominirale
gregorijanska crkvena pjesma ili horsko pjevanje. Velika glazbena
novina XI vijeka bila je polifonija usporedno harmonino preplitanje
dva ili vie glasova. Crkvena glazba takoer je uvedena u dramsko
prikazivanje dogaaja vezanih za Kristovo roenje i uskrsnue, kao u
Winchester u gdje je takvo izvoenje zabiljeeno jos 970. godine.
POVIJEST GLAZBE
Prve kole i prvi oblici glazbenog obrazovanja pojavljuju se ve
kod najstarijih civilizacija, tonije u dravama starogIstoka to to
kasnije utjee nagrku i rimsku civilizaciju. Kao i ostale umjetnosti
i glazba je prola jedno dugo razdoblje razvoja koje je s jedne
strane zavisilo od drutvenih okolnosti i mjesta koje je glazbaimala
u njima, a s druge strane od razvoja glazbene umjetnosti kao
senzacije zvuka, ritma, harmonije, tonaliteta pa sve do glazbene
pismenosti. Egipani su u svom dugom povjesnom razvoju upotrbljavali
velik broj instrumenata koji su nam danas prilino poznati. To su
razne udaraljke, egrtaljke, vei i manji bubnjevi, razne frule,
svirala s jezikom, trublje koje su se osobite upotrebljavale u
vojnim pohodima i razliiti instrumenti sa icama. Posebnu pozornost
zasluuju hidraulike orgulje pronaene tek u helenistiko vrijeme; u
kojima je teina vode stvarala stalan tlak, potreban za tjeranje
zraka iz cijevi. Instrumenti su imali vanu ulogu u ivotu Egipanane
kako na dvoru i u vjerskim ritalima tako i u svakidanjem ivotu,
pratei mnoga zbivanja, ponarprije radove u polju. Kod Sumerana
glazba je bila iskljuivo povezana uz crkvene obrede, u kojima se
oblino primjenjivala, ak su i hramove podizali uz pratnju glazbe. A
tako je bilo i kod Asiraca i Babilonaca. Uz raskoan dvorski ivot,
na teritoriji Mezopotamije, sudjelovali su profesionalni
glazbenici. Uz Egipane, Sumerani su prvi razvili organiziranu
glazbenu profesionalnost i prikazivali su glazbenike u likovnoj
umjetnosti. Likovni izvori govore i o instrumentima s tog
teritorija, a to su lire i harfe, egrtaljke, zveke, razliiti oblici
bubnjeva, sistrumi, duguljaste flaute, duhaki instrumenti s
jezikom, rogovi, lutnje. .U antikoj Grkoj glazba je posebno
uvaavana i smatrana sastavnim dijelom odgoja i obrazovanja. Dvije
grke drave Sparta i Atena imale su razliit pristup glazbi. Dok u
Ateni u glazbi vide snano sredstvo ljudskog razvoja i smatraju da
bavljenje glazbom ini ovjeka boljim i plemenitijim u Sparti glazbu
vide kao sredstvo razvijanja borbenog duha i pripremanju
vojnika.Glazba starih Grka nije sasvim samonikla, jer se razvila na
elementima koje su Grci preuzeli s Kretsko-mikenskog i maloazijskog
podruja, ali oni su ih dalje razvili i usavrili. U javnom i
privatnom ivotu starih Grka glazba je imala veliku ulogu, nije bilo
nijednoga vanijeg ina a da nije bio popraen glazbom. Grci su glazbu
promatrali i prosuivali s etikog stajalita, nastojei da ustanove
koliko im ona donosi dobra a koliko zla. Smatrali su je darom
bogova i jedina je umjetnost kod Grka kojoj ime potjee od
boanstva.Glavni i najpopularniji grki instrumenti bili su lira i
aulos. Lira je iani instrument koji je povezivan uz Apolonov kult,
a aulos je dionizijski element uzbuenja i strasti. Grci su
poznavali i druge instrumente: harfu, forminks, jednoiani monokord,
flautu, panuovu frulu, trublje, kastenjete, bubnjie, cimbale i
dr.Nasuprottome,rimskorazdobljepredstavljavrijemeukojemseglazbipridavalosporedno
znaenje. Koritena kao popratna pojava gozbama i dravnim
sveanostima, a njome su se uglavnom bavili robovi. Kada se i
govorilo o glazbi u funkciji odgoja i obrazovanja onda se jedino
razmiljalo koliko ona moe pomoi urazvoju govornitva emu se
pridavala posebna panja. U drutevom ivotu glazba je imala vanu
ulogu. Rimska glazba je bila pod utjecajem sirijsko-babilonske i
egipatsko-aleksandrijske glazbe, a na nju je utjecla i glazba Grka
iz june Italije. Privatnici, osobito imuniji, posjedovali su kune
orkestre, sastavljene od robova. Rimska glazbena teorija je bila
izgraena na temeljima grke, ali joj nisu pridavali velik znaaj kao
u Grkoj.
GLAZBA U SREDNJEM VIJEKU
Srednjevjekovno razdoblje ipak glazbi pridaje posebno znaenje i
to razdoblje bilo je znaajno za razvoj glazbe uope. Glazba je
prvenstveno koritena za potrebe crkvenih obreda u kojima je imala
vidno mjesto. Ali bila je prisutna i na dvorovima, a za vrijeme
nekih vladara bila je i posebno njegovana. Pojavom trubadura glazba
se spaja s poezijom, a javlja se i interes za narodnu glazbu koja
je egzistirala izvan crkvenog i dvorskog ivota.Srednji vijek je
prouavao glazbu vie kao znanost nego kao umjetnost. U podjeli
znanosti na trivium (gramatika, retorika i dijalektika) i
quadrivium glazba je ulazila u sklop quadriviuma uz aritmetiku,
geometriju i astronomiju. Glazebna znanost u to vrijeme najvie se
razvija u samostanima, tadanjim najznaajnijim centrima kranske
kulture. Ali glazbenici se susreu i na vladarskim dvorovima jer je
kraljevima stalo da svoj ugled uvrste i kao zatitnici znanosti i
umjetnosti. Meu poznatim srednjovjekovnim samostanima koji su bitno
pridonjeli razvoju glazbene znanosti i glazbene kulture, istiu se
oni u St. Gallenu, pa u Metzu i u Tourusu.Kroz srednji vijek
djelovao je veliki broj glazbenih teoretiara. Najstariji
predstavnik glazbeno-teoretske misli latisnke antike bio je
Aurelije Augustin (354. 430.), svetac katolike crkve, redovnik,
filozof i teolog. Temelje srednjovjekovne glazbene teorije jest
nauk o tonusima ili modusima, odnosnto o starocrkvenim
tonalitetima. Iako srednjovjekovni tonusi vuku podrijetlo iz grkih
ljestvica, oni se ipak razlikuju. U srednjem vijeku meu tonusima
razlikovali su temeljne od izvedenih. Temeljna (autentina) tonusa
bila su etiri: dorski, frigijski, lidijski i miksolidijski, od
kojih su se izvodila etiri plagalna, s oznakom hipo.
Razvoj notacije
Jedna od najznaajnihij pojava srednjovjekovne, osobito crkvene
glazbe bila je njena notacija. Stari Grci imali su svoj sustav
notacije, i to alfabetske, no srednji vijek dugo nije pozavao
znakove za zapisivanje tonova. Po uzoru na Grke, zborovoa je davao
odreene znakove dizanjem i sputanjem ruku, oznaavajui time dizanje
i sputanje melodijske linije.Prvi pismeni znakovi za biljeenje
tonova su neume, izraziti tip akcentnog i interpukcijskog pisma
kome je podrijetlo iz antike. Uporaba tih znakova za doaravanje
melodijskog toka prvi put susree se VIII st., a u IX mnogo ee, ali
prvi neumatksi spomenici pojeu iz XI stoljea.U razvoju neumatskog
pisma mogu se razlikovati dva razdoblja. U prvom se upotrebljavaju
znaci bez crta, a u drugom znaci sa crtama.Neume bez crta nisu
mogle zabiljeiti visinu tona, one su samo upuivale u ope konture
melodijskog kretanja, te sluile vie kao podsjetnik. Ali ipak i u
tom razdoblju notacija je evoulirala. Malen broj osnovnih znakova i
njihovih meusobnih spojeva obogatio se jer su se s akcentnim
znacima poele dodavati i druge oznake; kukice i tokice. Zatim se
uvela dijastematska notacija: neume, koje su se uvijek upisivale
iznad teksta.Prava prekretnica od velikog znaaja nastala je u
trenutku kada se uvela prva crta. Ona je omoguila prikaz dranja
jednog te istog tona, na dui period vremena. Ali je donjela i drugu
korist; ona je zapravo omoguila upisivaje tri zvuka: jednog na
crti, drugog ispod nje, a treeg iznad crte. Poetkom XI st. crtu su
povlaili crvenom bojom, i na njoj se biljeio ton F. Kasnije su
poeli upotrebljavati jo jednu crtu, obino utu za ton C, a kasnije
su za izmeu te dvije crte stavili treu crtu, crne boje, za ton A.
Dalji razvoj notacije povezan je uz ime Guida D'Arezzo (oko
995.-1050.), glasovitog srednjovjekovnog teoretiara i reformatora
glazbene pedagogije. Njegova zasluga je to je definitivno odredio
poloaj neuma na sustav od etiri crte. On je tako dokrajio
neosnovanost, nestalnost i neusklaenost koja se u dotadanjoj
notaciji javljala. etiri su crte u notnom sustavu bile dovoljne za
zapisivanje koralnih melodija.
Jednoglasno gregorijansko pjevanje
Gregorijansko pjevanje je slubena liturgijska glazba u obredima
rimske katolike ckrve. Sastoji se od jednoglasne melodije koju, na
latinskom tekstu, pjevaju muki glasovi bez instrumentalne pratnje.
"Koral je bezlian, objektivan i pripada jednom drugom svijetu, u
kojemu su ulna ljepota i izazivanje emocionalnosti podreeni
izraavanju vjerskog sadraja teksta"[footnoteRef:1] Gregorijanski
koral povezan je uz obrede katolike crkve, tj. uz glavne crkvene
slube u koje pripadaju asoslov i misa. [1: D.J Grout, A History of
Western Music, New York 1960., str. 34.]
asoslov je skup molitava koje se mole, odnosno pjevaju svakoga
dana u odreeno vrijeme. Tekstovi se sastoje iz psalama s
antifonama, himni, biblijskih ulomaka i ulomaka drugi crkvenih
spisa. asoslov je obvezan za sve sveenike, ali je njegovo skupno
izvoenje ogranieno na samostane i neke katedralne crkve. Danas ga
tako izvode samo neki redovi, osobito benediktinci. Misa je glavno
bogosluje katolike crkve. Ime joj potjee od njenih zavrnihrijei Ite
misa est.[footnoteRef:2] Glavna joj je svhra komemoriranje i, u
odreenom smislu, obnavljanje Kristove zadnje veere. Misa je
poinjala Introitom koji se nekada sastojao od itavog psalma s
antifonom koje su pjevali dok je sveenik dolazio pred oltar, ali su
kasnije od itavog psalma ostali samo jedan stih i antifona. [2:
Potpuna zavrna formula glasi: Ite, congregatio missa est! to znai:
Poite, ova se skupina vjernika otputa.]
Gregorijanski napjevi za asoslov su sakupljeni u zbirci
Antiphonale, a napjevi za misu u zbirnci Graduale. Moemo
razlikovati tri naina izvedbe koralnih melodija: 1. sveenik sam
izvodi koralni ulomak, pri emu najee nastaje tzv. psalmodiki solo;
2. sveenik pjeva samo neke dijelove liturgijskog teksta, a ostale
izvodi zbor; to je tzv. responzorijalno pjevanje[footnoteRef:3]; 3.
liturgijski tekst izvodi zbor, tako da se podjeli u dvije pjevake
skupine koje naizmjenice pjevaju; u tom sluaju nastaje antifoniko
pjevanje, to je tip pjevanja u kojem sudjeluju dvije skupine
pjevaa. [3: Solistiki djelovi pjevali su se na istu melodiju, dok
su zborni djelovi donosili tekstivno i glazbeno novu cjelinu.]
Vieglasje
Pojava vieglasja je jedno od najveih nasljea u povijesti
europske glazbe. Sav njezin razvoj tjesno je povezan s mogunostima
koje je sa sobom donjelo izraavanje u vieglasju. Bez njene pojave
ne bi se mogla razviti sva polifonija a ni harmonija, kako u
vokalnoj tako i instrumentalnoj glazbi. Najstarije
glazbeno-teoretske rasprave u kojima se govori o poetnom stadiju u
razvoju europskog vieglasja jesu tzv. Kolnski i Pariki traktat,
Musica enchiriadis i Scholije iz Bamberga. Glavni izvor je Musica
enchiriadis, djelo koje se pripisuje opatu Hogeru iz Werdena ili
opatu Otgeru iz St. Pons de Tomieres. U toj raspravi iz IX st.
opisuje se dvoglasje: jednu gregorijansku melodiju prati drugi glas
u donjim usporednim kvartama i kvintama. Takvo se vieglasje
nazovalo organum, a organum e ostati i skupni naziv za sve vrste
primitivnog vieglasja.[footnoteRef:4] [4: ]
U raspravi Musica enchiriadis razlikuju se dva tipa organuma: u
prvom tipu vox organalis prati gregorijansku melodiju u donjim
kvintama. Drugi tip organuma uvodi postupnost stizanja k paralelnim
kvartama (i stoga se naziva kvartni organum). Neto kasnije nastaje
Milanski traktat, od nepoznatog autora, u strukturi njegova
organuma znatna je gregorijanska melodija koja vie nije u gornjem,
ve u donjem glasu. O tipovima vieglasja znaajno je puno ouvanje
metriko-ritmikog jedinstva glasova. Najznaajnija osobina vieglasja
je samostalnos pomaka u svakom pojedinom glasu, odvajala se
postupno, u toku polaganog i dugog procesa. XII st. donosi
dalekosene novine i obogauje dotadanji izgled organuma. Ve u poetku
XII st. figuriranje postaje bogatije. Za to klasino razdoblje
organuma veoma su u tom smislu znaajni organumi to su od kraja XI
st. do poetka XIII st, nastajali u samostanima Sv. Marcijala u
Limogesu, poznatom obrtnikom i trgovakom francuskom srediu tog
doba. Od kraja XIII st. pojavljuju se troglasne skladbe u kojima se
upotrebljavaju u isto vrijeme paralelne terce i sekste. Dugo se za
sva takva djela upotrebljavao izraz fauxbourdon.
PRAVCI SREDNJOVJEKOVNE GLAZBE
U razvoju vieglasja primjeuju se obrisi nekoliko veih razdoblja.
Prvo je razdoblje od sredine XII do poetka XIV st. te obuhvaa epohu
parike notrdamske kole (od sredine XII st. do oko 1250. god.) i
razdoblje nazvano ars antiqua (oko 1250. god. do oko 1320. god.).U
XII st. Francuska postaje sredite europske glazbe i arhitekture,
tada poinje i razvoj gradova i gradskog drutvenog ivota. Samostani
tada vie nisu ognjita kulture ve tu ulogu preuzimaju katedrale u
gradovima. Meu francuskim gradovima tada se posebno istie Pariz, i
kao prijestolnica francuskih kraljeva i kao vano ekonosmko sredite.
U Parizu se podie jedan od prvih velikih spomenika gotike
umjetnosti, katedrala Notre-Dame, u kojoj svoju djelatnost
razvijaju najnapredniji glazbenici tog vremena.Uz gotiku koja ima
toliko dodirnih toaka s vieglasnom glazbom pomislimo na beskonano
preplitanje i stremljenje samostalnih arhitektonskih linija koje se
diu u vis razvija se i knjievnost graanskog stalea s tematikom iz
njihova ivota.[footnoteRef:5] [5: Josip Andreis, Povijest glazbe,
Sveuilina naklada Liber, Zagreb, 1989.]
Noterdamska kola
U Parizu, u kojem je tada razvijen i veoma bogat drutveni ivot
tu su dvorovi kraljeva, feudalne gospode, tu je katedrala, pa
samostani, graaski slojevi, studenti, putujue druine onglera
razvijao se u njegovoj katedrali rad prvih poznatih nam majstora
vieglasja uz koje je povezana epoha noterdamske kole.Za njih
saznajemo putem anonimnog traktata De mensuris et
discantu[footnoteRef:6] u kojem se spominju dva majstora: Leonin i
Perotina. Iz tog spisa ne moe se saznati ko su tono bili ovi
majstori, ali se predpostavlja da su djelovali kao zborovoe u
Notre-Dame katedrali. Smatra se da je Leonin stvarao u treoj
etvrtini XII st., a njegov nasljednik Perotin u prijelazu na XIII
st.. Vana je injenica da skladatelji notrdamske kole izlaze iz
anonimnosti; javnost ih prihvaa, priznaje i povezuje njihova ime sa
njihovom strunom djelatnou te ih predaje budunosti. [6: vjerojatno
engleskog podrijetla, iz doba oko 1270. godine]
Leonin je uivao glas izvrsnog skladatelja organuma. Za njega se
misli da je napisao veliko djelo u stilu organuma kojim je unio
raznovrsnost u bogosluje. Njegovi organumi su dvoglasni, a ima ih
vie od 80. Taj ciklus skladbi za cijelu crkvenu godinu ispunja
ospean zbornik kojemu je naziv Magnus liber organi de graduali et
antiphonario pro servitio divino multiplicando, a potjee vjerojatno
iz razdoblja izmeu 1160. i 1180. god.Perotina, kojeg su jo zvali
Perotinus Magnus, poznat je po pisanju kompozicija u tri i etiri
glasa. On je jo dalje usavravao Leoninov zbornik preradbama,
kraenjima, dodavanjem novih clausula i poveanjem broja
dionica..Velika novost koju uvodi Perotin jest prijelaz na
troglasje i etvoroglasje. Po analogiji drugog glasa u organumu koji
su zvali duplum, trei se zove triplum, a etvrti quadruplim. Njegova
djela se ubrajaju u vrhunska dostignua notredamske kole i
cjelokupne tehnike organuma.
Ars antiqua
O razdoblju Ars antiquae[footnoteRef:7], koje se pojavljuje od
oko 1250. do 1320. godine, posebno treba istai pojavu moteta, koji
postaje sredinji glazbeni oblik tog vremena, i izgraivanje sustava
menzuralne notacije. [7: Nazivom ars antiqua htjelo se provesti
razgranienje nasuprot razdoblju ars novae koje za njim dolazi.
Naziv se pojavio u ranom XIV st. u spisima raznih teoretiara, ali u
muzikoloku praksu ulzati mnogo kasnije.]
Motet nastaje u Francuskoj u XIII st., poto sredinom stoljea
zanimanje za oblike organuma i conductusa poinje opadati, motet
tada postaje najznaajniji polifoni oblik Ars antiquae. Izraz motet
nastaje od francuske rijei mot to znai rije, tim se izrazom htjelo
upozoriti da se u dionici nalazi i tekst. U proirenom smislu izraz
motet poeo je oznaavati cijelu skladbu, a ne samo jednu njezinu
dionicu. Postupno su se uvodile promjene u strukturu moteta. Poeo
se izvoditi izvan crkvenih obreda, s tekstovima na narodnom,
francuskom jeziku. Veina moteta postala je anonimna, mnogi su
postojali u razliitim rukopisima, sa varijacijama, pa je nemogue
utvrditi koji su najraniji. Nove rijei su se podemtale pod staru
glazbu i nova se glazba davala starim rijeima.. Ista je melodija
sluila za crkvene i svjetovne tekstove. Poneki bi motet, izvrsno
napisan u tri glasa, izgubio jednu od dionica i dalje ivio kao
dvoglasna skladba.[footnoteRef:8] [8: D.J. GROUT, History of
Western Music, New York, 1960.]
U XIII st. nastalo je na tisue moteta ne samo u Francuskoj, ve i
po ostatku zapadne Europe. Meu autorima moteta XIII st. poznati su
teoretiar Franco iz Kolna, Petrus de Cruce i Adam de la Halle.U
periodu ars antique, tonije u XIII st., dalje se usavrava i notno
pismo. Nakon modalne notacije koja se sluila ritmikim modusima i
metrikom teksta javlja se razdoblje menzuralne notacije koju
razrauje Franco iz Kolna u raspravi Ars cantus mensurabilis. On
uspostavlja sustav trajanja pojedinih notnih vrijednosti, ligatura
i pauza. Taj se sustav, kroz razdoblje crne i bijele notacije,
upotrebljavao do XVI st.. Novost menzuralne notacije je u tome to
ona naputa naelo "naglaene dobe prema ne naglaenoj" i uvodi naelo
"dulje note rema kraoj". Dakle, akcenti i naglaeni slog vie nisu
polazne toke, nego duljina trajanja tona. S daljim razvitkom
polifonije glazba sve vie afirmira svoju samostalnost, zakone svog
individualnog rasta i autonomije.[footnoteRef:9] [9: ]
Ars nova
etrnaesto stoljee otvara novo poglavlje u povijesti glazbe
nazvano Ars nova. Podrijetlo tog izraza dolazi od naziva rasprave
koju je oko 1325. godine napisao francuski skladatelj, pjesnik i
teoretiar Philippe de Vitry. Iako je naslov te rasprave postao
simbol novih vremena u povijesti glazbe, to ne znai da da rasprava
iznosi poglede na novi, drugiji glazbeni govor. Naprotiv, autor
rasprave iznosi nova gledita, na podjelu vremena, dodirujui druge
probleme notnog pisma ranijeg doba. Suvremenici su brzo prihvatili
ovu raspravu, a posebno ih je privukao njen naziv; koji je oznaavao
promjenu na glazbenom podruju koja se odvijala pred njihovim oima,
ne samo u Francuskoj, ve i u Italiji.Taj period nije donio znaajne
promjene samo u glazbi, nego i na ostalim podrujima. XIV stoljee
unosi nemir i nestabilnost, papinska mo postaje sve slabija, kao i
ugled vieg sveenstva. Ono jedinstvo sklada koje je obuhvaalo
boansko i ljudsko sada se poremetilo: boansko i ljudsko postaju sve
vie dva odvojena svijeta. Pored toga epidemija kuge je unitavala
ivote, javljali su se socijalni potresi (ustanci seljaka i
nezadovoljnost u gradovima) i na sve to dole su strahote
stogodinjeg rata. Srednji stale, graanstvo, postaje sve snanije, ak
i u politikom ivotu. Razvija se i znanost u kojoj se sve vie
naglaava potreba za eksperimentom, kontrolom i realnim provjerama
znanstvenih injenica.Pojavom humanizma, predrenesanse pokazuje se
sve vee zanimanje za grku i latinsku knjievnost. Latinski je i
dalje jezik znanosti i crkvene vlasti, ali se sve monije izgrauje
knjievnost na narodnom jeziku (Boanska komedija). I slikarstvo
prati nove dalekosene korake osvajajui mogunosti za prirodnije
prikazivanje objekata iz vanjskog svijeta (Giotto). Tako i za
glazbu tog doba moemo rei da se u njoj snano oituju humanistike
crte, predrenesansne tenje, nastojanje k novim slobodama i sve vea
prevlast svjetovnog elementa.Za talijansku kulturu XIV stoljee je
razdoblje snanog procvata i zamaha velikih stvaralakih ideja.
Velika imena talijanske knjievnosti i umjetnosti (Dante, Petrarca,
Boccaccio, Giotto) ispunjavaju to doba, u kojem se razvijaju
gradovi i postaju sredita novih kulturnih deavanja. Tako se istiu
Pisa, Genova, Venecija, Verona, ali nad svima Firenca. Talijanska
Atena prednjai u XIV stoljeu kako na podruju knjievnosti i likovnih
umjetnosti, tako i na podruju glazbe.U tom razdoblju talijanske,
posebno firentinske, kulture i glazba postie nove rezultate. Sluei
se naprednim tenjama, koje i karakteriziraju pokret ars nova,
talijanski glazbenici su doli jo dalje od francuskih. Dok je
francuska ars nova gajila i duhovne forme, talijanski smjer zastupa
preteno svjetovne oblike, u koje unosi svu onu blagost i poetinost
to izviru iz talijanskog pjesnitva i slikarstva tog doba.
Talijanske skladatelje ne privlai ritmika zamrenost ni
profinjenost, oni su mnogo jednostavniji, spontaniji, s izraenim
smislom za tonalnost. Svjetovni znaaj talijanske ars nove oito je
naglaen i glavnim formama u kojim tadanji talijanski skladatelji
stavljaju svoja djela, a to su madrigal, caccia i balada. Imena
istaknutih tadanjih talijanskih glazbenika doznajemo iz sauvanih
izvornika, meu kojima je najznaajniji Squarcialupi Codex. Njega je
napisao Antonio Squarcialupi, tienik Lorenza de Medici-a i moda
najznamenitiji majstor na orguljama svog vremena. Taj kodeks je
najbogatniji izvor za upoznavanje talijanske ars nove, bio je
sastavljen vjerojatno oko 1420. godine; bogato ukraen u raskonim
bojama, sadrav 352 skladbe, veinom u dva i tri glasa.
Najistaknutiji talijanski skladatelj tog doba je slijepi Francesco
Landini (oko 1325.-1397.), orgulja crkve S. Lorenzo u Firenci.
Slijepi majstor bio je veoma obrazovan, pisao je pjesme razliitih
sadraja na latinskom i talijanskom jeziku. Od njegovih djela
sauvalo se 12 madrigala, 87 dvoglasnih i 54 troglasne balade i
jedna caccia. U njima se primjeuju sve osobine ars novae: toplina
melodike, jasnoa kadence, mekoa harmonije i periodinost glazbene
misli.
SVJETOVNA GLAZBA JEDNOGLASNOG TIPA U SREDNJEM VIJEKU
O jednoglasnoj svjetovnoj glazbi u srednjem vijeku ne moe se
toliko govoriti koliko o crkvenoj. Najvei broj dokumenata
srednjovjekovne jednoglasne glazbene prakse pripada podruju crkvene
glazbe. S druge strane, crkva je zauzimala neprijateljski stav
prema onim elementima u narodnom glazbenom stvaralatvu koji su se
zbog vee slobode u tematici i izraavanju sukobljavali s naelima i
smjernicama crkvene znanosti. Poto je naobrazba irih narodnih
slojeva u srednjem vijeku bila veoma primitivna razumljivo je to
joj nije ostalo traga. Prvi sauvani zapisi narodnih popjevaka (XII
st.) daju uvid u bogatu raznovrsnost narodnih glazbenih
tvorevina.Teoretiar Johannes de Grocheo, koji je djelovao poetkom
XIV st. obiljeava narodne popjevke opim nazivom cantilenae i dijeli
ih ,prema njihovu sadraju, u: balade, romance, ljubavne pjesme,
pjesme rastajanja, satirine, vojnike, radnike, mornarske,
zanatlijske, pastirske i djeije pjesma, uspavanke, obredne itd.U
razvitku i irenju narodne glazbe znaajnu su ulogu imali putujui
pjevai i svirai, poznati pod nazivom ongleri. Ti putujui umjetnici
javljaju se oko V st. a njihova se djelatnost moe pratiti kroz
itavo tisuljee, sve do XV st. O njihovom podrijetlu nemamo sigurnih
podataka, nasluuje se da bi mogli biti nasljednici osloboenih,
nekadanjih rimskih robova glazbenika; drugi smatraju da su potekli
od barbarskih plemena koji su se bavili pjesnitvom i glazbom. Oni
se nisu bavili samo pjesnitvom i glazbom, nego i plesom; glumili
su, lakrdijaili, izvodili maioniarske trikove i toke sa
izdresiranim ivotinjama. Putovali su i selili se u velikim
skupinama, zaustavljajui se i prestavljajui se po sajmovima, u
vojnikim ligorima, na gradskim i seoskim trgovima. Bez njih nije
moglo biti gozbe, plesova, svatova i drugih sveanih zgoda. Ali
drutveni poloaj im je bio prilino teak, nisu imali nikakva prava ni
graanska ni politika. U gradovima se nisu smjeli nastanjivati niti
sudjelovati u crkvenim priredbama. Crkva ih je posebno progonila,
gledajui u njima pomonika avola. Crkvene vlasti su ih optuivale
zbog slobodnijeg sadraja mnogih njihovih pjesama i zbog poganskih
elemenata u njihovim nastupima. "U XII st. ongleri se mogu
podjeliti u tri kategorije: jedni ostaju na feudalnim dvorovima
gdje stupaju u slubu trubadura kao njihovi pratioci ili kao
samostalni izvoditelji njihovih djela; drugi ulaze u gradske slube
gdje uz njihovo sudjelovanje nastaju stalni gradski sastavi,
redovito duhaki. U takvim je sastavima obino bilo po etiri lana, a
i vie. Svirali su trublje, kornete i pozaune. Bili su odjeveni u
arena odjela koja su predstavljala boje pojedinih gradova. Trea
kategorija su ongleri koji i dalje nastavljaju skitalaki ivot,
pisali su svoje pjesme i na latinskom jeziku, esto sa satirikim
alcem uperenim protiv feudalaca i crkvene vlasti; slavili su ljubav
i tjelesne uitke. Jedan od najpoznatijih zbornika takvih pjesama je
Carmina Burana iz XIII st. s latinskim, francuskim i njemakim
tekstovima u kojima se esto parodiraju ulomci liturgijskih
tekstova, a u drugim se javlja slobodna, otvorena erotika, uz
raznovrsne elemente, lirske, dramske, kroniarske."[footnoteRef:10]
[10: ]
ongleri i njima srodni glazbenici su zasluni za razvoj europske
glazbene kulture. Oni su odravali i propagirali tradicije svjetovne
glazbe u vrijeme kad je ta glazba bila van zakona, kao i oni sami.
Njegovali su instrumentalnu glazbu, kojoj u crkvi nije bilo mjesta.
Uz sva htjenja crkve i feudalne vlasti da ih uniti, uspjeli su da
odre tradiciju narodne glazbe, da njeguju instrumentalnu glazbu,
ukratko da ouvaju i razviju svjetovni glazbeni izraz.Djelatnost
onglera nestaje u XV st. to je i shvatljivo jer nisu vie bili
jedini nositelji svjetovnih tenji na podruju glazbe.
INSTRUMENTI
Mnoge slike, kipovi i minijature prikazuju glazbenike s
instrumentima. U srednjem vijeku instrumentalna glazba oituje u
prvom redu mnogo nesamostalnosti. Ona pojaava nastupe glasova ili
kad se ne javlja kao pratilica vokalnih sastava, izvodi glazbu
namjenjenu glasovima. Samostalnija je jedino onda kada prati ples.
Sauvanih spomenika srednjovjekovne instrumentalne glazbe nema
mnogo, takva se glazba svirala napamet. Instrumentalnu glazbu smije
izvoditi samo onaj instrument ili instrumentalni sastav za koji je
djelo napisano. Bilo koju melodiju izvodio je bilo koji instrument
ako je raspolagao dovoljnim brojem tonova. Duhaki instrumenti su se
preteito upotrebljavali za solistike nastupe, a instrumenti sa
icama za pratnju. Broj insrumenata koji se upotrebljavao u srednjem
vijeku bilo je prilino velik.Teoretiar Jean de Grocheo u poetku XIV
st nabraja niz instrumenata i instrumentalnih vrsta; tubae, calami,
fistulae, organa, psalterium, cithara, lyra, quittarra sarracenica,
viella, obuhvaajui i time i instrumente iz kovine, sviranjke s
jezikom, orgulje i razne instrumente sa icama. Sve njih nalazimo
prikazane na slikama, minijaturama, kipovima, reljefima, freskama i
crkvenim prozorima iz tog doba.Meu instrumentima sa icama posebno
mjesto imaju gudaki instrumenti. Meu gudakim instrumentima, jedna
od naomiljenijih i najproirenijih bila je viella. Nju su posebno
upotrebljavali ongleri u slubi trubadura, izvodei na njoj melodiju.
Takoer treba spomenuti i rebab. Imao je 1-3 ice. Rebabu duguju
podrijetlo dva gudaka instrumenta: ribeba (rubeba) i ribeca
(rebec), koji su zapravo varijante vielle.Jedan od najstarijih
instrumenata jest rota , keltski instrument koji je imao srodnih
toaka sa citrom i harfom. Rotine 3-6 ica u prvo su se vrijeme
trzale; kasnije su se tonovi proizvodili pomou gudala.U gudake
instrumente treba jo uvrstiti i trummscheit, koji se sastojao od
veoma uske i neobino duge kutije koja je bila via od ovjeka, preko
nje je bila redovito prevuena samo jedna ica, uz koju bi se katkada
nategla jo jedna, kraa.Od ianih instrumenata kojima su se ice
trzale treba navesti raznovrsne harfe, psaltire i lutnju koja e u
XV i XVI st. biti popularna po citavoj Europi.Trebamo spomenuti
takoer i organistrum, koji je slian vielli, u kojemu je posebna
ruica smjetena na donjem dijelu instrumenta,zamjenjivala gudalo. U
duhake instrumente srednjeg vijeka mogu se svrstati rogovi i frule.
Rogovi su imali najveu jainu zvuka, a smatrali su ih sastavnim
dijelovima viteke opreme. Takoer treba navesti i calamus i gajde,
orgulje (prvi tipovi orgulja, maleni i prenosivi, tzv. portativi
bili su veoma proireni i dugo su se upotrebljavali, a sastojali su
se od etverouglaste kutije s oko 20 cijevi nejednake duljine). Na
portativima se sviralo u crkvama, samostanima, procesijama, u
dvorcima i graanskim domovima. Mnogi slikari : Fra Angelico,
Giotto, Rafael su davali vie puta svojim likovima portativ u
ruke.Portative su kasnije nadomjestili instrumenti veih razmjera,
tzv. pozitivi. Njihova je tastatura bogatija, izvoditelj
upotrebljava obje ruke za sviranje, a mijeh je preputen brizi
drugih osoba. Van Eyeck je naslikao pozitiv na poznatoj slici
oltara u Gentu. Prirodna podjela ljudskih glasova u vie i nie
postupno je poela utjecati i na izgradnju i na usavravanje
instrumenata. Isti ili srodni tipovi instrumenata gradili su se u
nekoliko razliitih veliina i opsega, pri emu je za uzor sluila
prirodna podjela glasova.
ZAKLJUAK
Glazba je umjetnost tona koja oplemenjuje ud ovjeka, budi osjeaj
za red i ljepotu, te time idealizira i karakterizira razliite
narode. Definirati glazbu ve je malo tee, a to su pokuavali mnogi,
od muzikologa do interpretatora. Glazba kao imanentno ljudska
djelatnost kroz povijest je imala razliiti tretman to je najee
zavisilo od niza drutvenih okolnosti. Ipak, jasno je da je ona
uvijek na odreeni nain bila prisutna bilo kao umjetnost koja je u
funkciji razvoja znaajne ljudske dimenzije ili kao znaajan pratilac
odreenih drutvenih dogaanja. Samo uenje glazbe razlikovalo se
ovisno o tome osposobljava li se pritom izvoae glazbe ili je uenje
glazbe sastavni dio opeg obrazovanja. Srednjevjekovno razdoblje,
koje se kad je rije o znanosti i umjetnosti uglavnom negativno
vrednuje, u glazbi je bilo znaajno i produktivno. Tu se ak javlja i
znanstveno bavljenje glazbom muzikus koji se razlikuje od kantora
koji predstavlja onoga koji izvodi glazbu. U tom razdoblju ne samo
da glazba izlazi iz crkvenih prostorija nego postaje podruje
teorijskog izuavanja, a iznalaze se i nova metodika rjeenja u
pouavanju glazbe.
15
