Glazbena škola Josipa Hatzea

Split

„ PRETEŽNO VEDRO“ – NA TRAGU KVALITETNE ŠKOLE

TEMJANUŠKA MASLOV, prof. klavira, Split, Hrvatska

(iko.temi@gmail.com)

ANAMARIJA KOCEIĆ GRISOGONO, prof. klavira, Split, Hrvatska

(anamarija_koceic@hotmail.com)

SADRŽAJ

SAŽETAK .................................................................................................................... 3

SUMMARY ................................................................................................................. 3

UVOD .......................................................................................................................... 4

IZABRATI GLAZBU – DA ILI NE? ............................................................................ 4

ISKUSTVO RADA NA OTOKU (Temi Maslov, prof.) ................................................ 5

DOLAZAK U SPLIT (Temi Maslov, prof.) .................................................................. 9

ISKUSTVO RADA NA OTOKU (Anamarija Koceić Grisogono, prof.) ..................... 11

DOLAZAK U SPLIT (Anamarija Koceić Grisogono, prof.) ........................................ 12

RADIONICE .............................................................................................................. 13

OSVRT NA POZITIVNA ISKUSTVA S RADIONICA ............................................. 17

IZLET ......................................................................................................................... 18

ZAKLJUČAK ............................................................................................................. 18

LITERATURA ........................................................................................................... 20

„ PRETEŽNO VEDRO“ – NA TRAGU KVALITETNE ŠKOLE

„MOSTLY SUNNY“ – ON THE TRAIL OF QUALITY SCHOOL

TEMJANUŠKA MASLOV, prof. klavira

ANAMARIJA KOCEIĆ GRISOGONO, prof. klavira

SAŽETAK

„Svatko tko provede makar pet minuta s nekim djetetom, odgaja ga svojom prisutnošću i

primjerom“(Jesper Juul)

Povjerenje u odnosu učenik - roditelj - nastavnik važan je čimbenik uspjeha. Nažalost,

školski sustav, obilježen sve većim pritiscima i stvaranjem natjecateljskog duha, dovodi u

pitanje međuljudske odnose i kvalitetno obrazovanje. U radu sa djecom nastavnici uviđaju

probleme koji uništavaju dječju urođenu znatiželju i želju za učenjem. Preopterećenost

raznim dodatnim aktivnostima, dosada, kritike, prevelika očekivanja i prigovori, tek su

neki u nizu razloga nezadovoljstva učenika, a ujedno i nastavnika. Učenici često

doživljavaju školu izvorom problema, a nastavnike doživljavaju kao neprijatelje. S druge

strane, nastavnici, pritisnuti sve opsežnijim planovima i programima teško mogu udovoljiti

potrebama učenika. Važno je prije svega ostvariti dobar odnos sa učenikom, a podrška

nastavnika i ohrabrivanje svakako ga učvršćuju. Ako nastavnik voli svoj poziv s lakoćom

će učenika potaknuti na učenje s veseljem. Na nastavnicima je da osmisle ovaj stvaralački

proces u kojem će svojim primjerom utjecati na izgrađivanje ovih „malih ljudi“ u

odgovorne, samostalne i kreativne osobe. Organizirajući radionice u kojima se djeca

uključuju u zajednički rad stvara se ugodna radna atmosfera u kojoj se i oni sramežljivi

učenici polako opuštaju i otvaraju u kontaktu sa drugim učenicima i nastavnicima.

Također, u usporedbi sa drugim učenicima stječu vještinu procjenjivanja kvalitete vlastitog

rada što je izuzetno važno za daljnji napredak. Podržavanje, ohrabrivanje, uvažavanje

učenikovih ideja svakako njeguje samopoštovanje, a u dobrom raspoloženju i poticajnoj

atmosferi grade se čvrsti temelji za kvalitetan rad.

SUMMARY

"Anyone who spends even five minutes with a child raises it by his own presence and

example", (Jesper Juul)

Trust is an important success factor in the student - parent - teacher relationship.

Unfortunately, the education system, characterized by increasing pressure and

competitiveness, challenges the human relationships as well as quality school. While

working with children, teachers recognize the problems that are destroying children's

innate curiosity and desire to learn. An overload of extracurricular activities, boredom,

criticism, high expectations and objections are just some of many causes of student's, and

therefore teachers, dissatisfaction. Students perceive school as a source of the problems,

and think of the teachers as their adversaries. On the other hand, teachers, pressed by the

ever growing plans and curriculums, can hardly meet the needs of the students. Above all,

it is important to establish a good relationship with the student, which is strengthened by

teacher’s support and encouragement. A teacher who loves their profession can easily

instigate a student to learn with joy. A creative process has to be envisioned by the

teachers, in which their example will influence “little people” to grow into responsible,

independent and creative individuals. Workshops help create pleasant working

environment where even shy students gradually relax and open up through the interaction

with their peers and teachers. By comparing themselves to their peers, students develop

competence to evaluate the quality of their own achievements, which is critical for further

improvement. The support, encouragement and respect of student’s ideas foster self-

confidence and a firm foundation for a quality education is built by a good mood and

stimulating environment.

4

UVOD

U želji da našem pozivu vratimo početni entuzijazam, a obogaćene dosadašnjim iskustvom

rada sa djecom i osobnog sazrijevanja, kolegica i ja odlučile smo se na promjene.

Prije svega želimo zahvaliti svim našim učiteljima i nastavnicima koje smo imali sreću

susresti u toku našeg odrastanja i školovanja. Njihov rad i pristup pun podrške i

ohrabrivanja ostavio je trag u našim srcima i bez tog pečata naše misli i djelovanje ne bi

bili isti.

Također bi se zahvalile na podršci našoj ravnateljici i prijateljici Vesni Alebić koja je u

našem radu uočila želju za još kvalitetnijom nastavom uz više radosti, te nas potakla na

prisustvovanje ovom seminaru.

IZABRATI GLAZBU – DA ILI NE?

Različiti su razlozi upisivanja djece u glazbene škole. Dokazano je da učenje instrumenta

pozitivno utječe na više područja razvoja djeteta, napose na intelektualni, tjelesni, socijalni

razvoj te razvoj ličnosti. Dakle, bavljenje glazbom je dobrodošlo u svim razdobljima života

jer utječe na bolji i kvalitetniji život.

Skoro svako dijete, već se unaprijed raduje svom prvom satu glazbe. Upravo tu djetetovu

radost i iščekivanje treba dobro iskoristiti za razvijanje ljubavi prema glazbi i stjecanje

sviračkih navika. Jako je važno kod djece probuditi znatiželju, stvoriti raspoloženje i

zainteresirati ih razumljivim i upečatljivim predodžbama, naučiti ih da razumiju, osjećaju i

doživljavaju glazbu različitog karaktera.

Potrebno im je ponuditi puno ostvarivih izazova kako bi se sačuvala ljubav prema glazbi i

razvio interes za bavljenje glazbom. Sviranje instrumenta može poboljšati i doživljaj

vlastite osobnosti, ali samo uz pozitivna iskustva. Da bi glazbeno iskustvo bilo pozitivno,

nastavnik treba učenicima omogućiti ugodnu i poticajnu okolinu, dovoljno fleksibilnu da

njeguje razvoj kreativnosti i samorealizacije učenika.

Veliki je utjecaj nas nastavnika na naše učenike, a pri tome raste i odgovornost za njihove

živote, pravilne izbore… Treba se pitati kakav kontakt ostvarujemo sa svojim učenicima i

koje poruke šaljemo. Mi za djecu predstavljamo autoritet, oličenje idealnog glazbenika i

čovjeka. Takav odnos treba postojati, ali autoritet ne smije biti umjetni, lažni, koji proizlazi

iz pretjerane strogosti, distance ili uopće iz prevelike samouvjerenosti nastavnika.

5

Nastavnik treba biti uvjerljiv i to istinski i iskreno te se treba učeniku prijateljski približiti

da bi zajedno s njim otkrivao ljepote glazbe i rješavao probleme na koje nailazi u radu.

Iskustvo nam pomaže sagledati više putova kojima ćemo različite individualnosti voditi ka

istom cilju.

ISKUSTVO RADA NA OTOKU (Temi Maslov, prof.)

Nakon završene Glazbene akademije, našla sam se u koži nekog tko je pun prakse,

entuzijazma i znanja, na prvom satu nastave klavira, pred malenim djetetom koje treba to

znanje kroz mene primiti...i ostala sam šokirana osjećajem...A što sad? Gdje da započnem,

što da kažem...kako da krenem u ovaj proces za koji me nitko nije pripremio. Čvrsto

vjerujem da nema nastavnika koji nije imao ovakav ili sličan osjećaj na početku svoje

nastavničke karijere.

Međutim, želim ohrabriti sve svoje mlade kolege - početnike jednom istinitom tvrdnjom

proisteklom iz vlastita iskustva: za uspješan početak rada potrebno je imati otvoren um i

srce, a sve ostalo doći će vam s vremenom kao podrška na vašem putu koji će vas dovesti

do vlastite ličnosti iskusnog nastavnika...Vrijeme i povjerenje, jedino su potrebni u tom

procesu koji se odvija kroz cijeli naš život.

Moj dolazak na otok Vis, te osnivanje Glazbene škole na otoku, pravo je čudo, te sadržaj

za pisanje jednog romana... ali ukratko... gledajući unatrag... uvijek je postojala ta jedna

Ruka koja me vodila od početka sve do ovog sadašnjeg trenutka kroz sve prepreke,

izazove, davala mi snagu i podršku...i nisam mogla ništa drugo nego joj se prepustiti.

Rad u novoosnovanoj školi na otoku Visu, na temeljima bogate glazbene tradicije

starosjedioca, bio je prepun tih izazova, ali početnički entuzijazam toliko me obuzeo da

nije bilo nesavladivih prepreka.

U prvoj nastavnoj godini mog djelovanja, radila sam s 38 učenika (!) - danas ih imam 13

do 17 ...i to početnika. Trebalo je doslovno sve organizirati, jer u napuštenoj zgradi Doma

bivše JNA nije bilo nikakve strukture osim napuštenih prostorija, napola devastiranih. U

dvije učionice bio je moj osobni mezzacoda klavir i ormar s mojim notama, a u drugoj još

jedan klavir, dat na korištenje od Narodne limene glazbe Vis.

Nitko od učenika nije imao klavir kod kuće. Svakodnevno sam radila u nastavi 8 sunčevih

sati, osim nedjeljom. U zgradi nije bilo struje, ni čistačice, podvornice... pročelnika,

6

direktora, kolega... dakle bili smo „samo“ mi; djeca koja žele naučiti svirati klavir, ja,

mlada i entuzijastična nastavnica koja kreće sve iz početka i roditelji koji su u svemu što se

počelo događati vidjeli novu, dragocjenu vrijednost na otoku i priliku da njihova djeca

rastu s novim mogućnostima. Sve ovo „sveto trojstvo“, gledalo je na naš Sveti Krug s

velikim poštovanjem. Djeca su dolazila na satove klavira 2 puta tjedno, a u ostale dane su u

školi vježbali uz dobrovoljno organizirana dežurstva roditelja u vrijeme kad mene nije bilo

u školi.

Taj prvi početak rada škole na otoku, vodio se kao Tečaj koji je bio preduvjet osnivanja

glazbene škole, te su djeca nakon 5 mjeseci učenja, polagala završni ispit. SVI , osim

jednog, upisali redovno iduće školske godine 1. razred. Taj jedan učenik koji nije upisao 1.

razred klavira, moram napomenuti, na prijemnom ispitu imao je najbolje rezultate, ali je

na lijevoj ruci imao samo prva 3 prsta, a ostali su mu bili uvučeni u šaku... nakon Tečaja

bio je sposoban svirati melodije desnom rukom , a lijevom držati ritmičnu i harmonijsku

pratnju. Nakon što je sam procijenio da je postigao maksimum, zbog urođene anomalije,

odabrali smo drugi, savršeni instrument za njega te je nastavio učiti svirati rog u Limenoj

glazbi Vis.

(Danas je taj dječak čovjek koji se bavi dizajnom, a u slobodno vrijeme bavi se glazbom.)

Zgrada u kojoj smo počeli raditi bila je zapuštena. Znala sam sjediti na stepeništu i čekati

idućeg učenika gledajući na glavni ulaz. Izvana je sunčeva svjetlost sjala, a kad bi se na

vratima atrija pojavila silueta učenika s malim kuferčićem za note...srce bi mi radosno

reklo...Evo ih...dolaze...mali Ratnici Svjetlosti! Bilo je to vrijeme Domovinskog rata,

vrijeme jednog velikog umiranja i začetka novog života. Znala sam da smo mi male

sjemenke i da će se u budućnosti u ovoj zgradi događati novi kulturni preporod...danas je

to zgrada Doma Kulture u Visu sa svim pripadajućim sadržajima.

Morala sam vam ovim uvodom dočarati barem približno, uvjete rada u nastavi u glazbenoj

školi, kako biste razumjeli, hajmo reći, težinu uvjeta rada... Ali kako je težina jedna te ista

kvaliteta lakoće... tako je tu bilo i mnoštvo prednosti koje se sigurno ne bi ukazale da sam

u to vrijeme radila u nekoj dobro organiziranoj ustanovi. Sve smo morali sami

improvizirati, kreirati prema potrebama i koristiti sva raspoloživa sredstva. Npr., neuredni

atrij smo prekrasno uredili jedne nedjelje...učenici su s toliko entuzijazma i ljubavi oslikali

zidove kredom u bojama na ulazu i uz stepenište, sve do učionica, motivima iz prirode da

je bila prava milina ući u zgradu škole. Činilo se da ulazimo u kakav dječji hram koji su

7

sami stvarali. Sami su se organizirali za čišćenje učionica, te su zaista sami pazili na red...

Škola je postala njihov drugi dom u koji su dolazili uvijek radosni, željni učenja i napretka.

Nisam imala potrebe zavoditi ikakvu disciplinu, naprosto, svi smo bili presretni što

možemo svoje vrijeme provoditi zajedno. Poštivali su sami sebe, bez da im je to netko

morao objašnjavati. Učenici ove škole redovito su sudjelovali u kulturnom javnom životu

otoka, svirajući na svim proslavama, obilježavanjima, blagdanima...osjećali su se korisnim

članovima zajednice jer su imali što podijeliti sa sugrađanima i veličati značajne događaje.

Počeli su se kupovati pianini... Na kraju školske godine, svi su učenici polagali godišnji

ispit pred komisijom koja je na otok dolazila iz matične škole u Splitu. Svi su učenici

položili ispite s odličnim i vrlo dobrim uspjehom. Najrevniji učenici su išli na regionalna i

državna natjecanja, te su se vraćali na otok s vrijednim nagradama, što je zajednica s

divljenjem dočekivala.

Uvijek mi se čini da je sve to bio nekakav predivan san... ali zaista se dogodilo. Zahvalna

sam na tom daru neprocjenjivog iskustva svjedočenja u stvaranju jedne nove škole u

jednom tako specifičnom mikrosvijetu kao što je otok. Danas iz te generacije, imamo 3

završena profesora glazbe... a svi ostali su predivni ljudi raznih profesija i kad se sretnemo,

srca nam zaigraju od ljubavi i radosti, kao nekad...

Zanimljivo iskustvo za podijeliti s vama je dvogodišnji rad s djecom predškolske dobi.

Nekako, nakon nekog vremena rada u školi, glavom mi je prošla zamisao „Zašto ne bi

počeli raditi s djecom od najranije dobi?“

Na otoku sam upoznala jednu prekrasnu mladu ženu koja je u to vrijeme bila majka troje

djece, a kod nje mi se sviđao blag, a istovremeno izravan i snažan pristup djeci... Imala je

završenu osnovnu glazbenu školu, plesala je neko vrijeme i balet... družeći se s njom

procijenila sam da bismo nas dvije mogle pokrenuti rad s najmlađima. Osnovale smo

Glazbeni vrtić.

Imale smo dvije grupe različitog uzrasta: mlađi, 3,5 do 5 god., i stariji, 5 god. do školskog

uzrasta. Nas dvije bi se našle navečer kod mene doma, nakon što bi naša djeca zaspala... i

izabirale smo pjesmice i igre za iduće satove koji su bili pred nama. To je bio samo okvir...

a sam sadržaj sata, tempo, pa čak i tematiku određivala su sama djeca u grupi. Mi smo

intuitivno pratile energiju u grupi, usmjeravale, modelirale... imale smo najmekši mogući

materijal za oblikovanje, s ogromnim potencijalom.

8

Naš sat smo običavale započeti sjedenjem na plavom tapetu, u krugu i obavezno bismo

„napravili Tišinu“... To je za njih, razigrane i grlate, djecu punu energije, djecu koja žive u

prirodi, bio najčarobniji trenutak! Tišinu nismo ograničavali, već bi netko od djece iz kruga

tu tišinu prekinuo izgovaranjem rečenice iz unutarnjeg osjećaja. To bi bila prva tema

našeg druženja...

Npr. jedan dječak koji se bio doselio s obitelji na otok kao izbjeglice iz Vukovara i koji je

bio prilično nemiran za vrijeme naših satova... jednom je iz te tišine počeo pričati kako je

njegov tata bio ranjen i kako ga je prijatelj spasio od smrti izvukavši ga iz rova. Dječak je

tad imao 5 godina... izgovorivši nešto tako snažno što je u njegovoj maloj duši

predstavljalo velik teret i traumu, u tišini, gdje smo ga svi pozorno slušali... dječak se

oslobodio... kao da je iz njega izletio tamni demon. Vrata su se otvorila za temu - Što je to

prijateljstvo? Što to znači za njih? Naravno da smo pjevali pjesme o prijateljstvu i sreći.

Djeca su prirodno usvojila pravilo slušanja. Svatko je imao priliku nešto reći i biti s

pažnjom saslušan... ponovno... nije trebalo uvoditi nikakvu disciplinu! Naprosto su jedan

drugog upozoravali, ako bi netko zaboravio na „pravila“. Nas dvije smo imale ulogu

usmjeravanja energije prema potrebama grupe, ubacivale bi ritamske igre, pjesmice raznog

sadržaja, pričanje priče za nagradu...djeca nisu htjela ići kući nakon sata kad bi po njih

došli roditelji.

Naši javni nastupi su bili toliko profesionalni, savršeni... Jednom se dogodilo da dok su

djeca pjevala pjesmu „Lastavica“ na jednom nastupu u prepunoj dvorani... kroz otvorene

prozor su uletjele dvije lastavice i za vrijeme cijele izvedbe pjesmice , lastavice su letjele

iznad njihovih glavica! Zar to nisu čuda?

Ali, svakako, ono što želim za kraj podijeliti s vama je spoznaja: djeca su čisti potencijal,

prirodno radoznala, željna učenja, prirodno žele rasti i za to im treba prirodna i

podržavajuća sredina. Nakon tog iskustva, o sebi kao nastavniku imam sliku jedino biti

netko tko podržava, dijeli s ljubavlju i beskrajnim strpljenjem. Znam da u školama gdje

dobivamo ogromne količine znanja i stručno se usavršavamo, nedostaje ovog ključnog

znanja o pristupu u radu s mladima...znam da svi nemamo priliku proći ovakva katarzična

iskustva i da su mnogi nastavnici prepušteni samima sebi, često u sredinama gdje

prevladava okruženje rivalstva, razočarenja, bespomoćnosti, neznanja... Apeliram da hitno

treba nadodati ovo znanje u svim visokoškolskim ustanovama, bez obzira na profesiju... jer

ako želimo imati zdravo društvo, moramo imati kao prvo, zdrave škole. Zato, HVALA

9

svim učenicima, djeci i njihovim roditeljima i cijeloj zajednici otoka Visa na ovom

bogatom, nadahnjujućem iskustvu.

DOLAZAK U SPLIT (Temi Maslov, prof.)

Prije dolaska u Split, radila sam u Trogiru u Područnoj školi „Melita Lorković“. To je već

bila organizirana škola sa svom strukturom i naravno, s te strane, bilo je puno lakše doći

odraditi nastavu. Moram primijetiti, da je uvijek bilo lako raditi s djecom čije su obitelji

bile na okupu. U Trogiru su se osjećale postojane tradicionalne vrijednosti. Sada sam imala

vremena više pohađati i seminare i stručna usavršavanja. Dolaskom u Split u matičnu

školu, počelo je moje čarobno druženje s kolegicom Anamarijom s kojom sam od prvog

trena imala osjećaj da se dobro poznajemo.

Pogledajte na ovim fotografijama s kakvim smo entuzijazmom krenule u uređenje naše

nototeke u učionici koju smo dijelile u smjenama. To je bio početak.

Nakon prvog polugodišta, shvatile smo da smo počele osjećati umor, povremene

glavobolje, nedostatak inspiracije... prvo zbog neadekvatne neonske rasvjete u učionici, a

onda zbog atmosfere koja je vladala među učenicima koji su mahom bili dodijeljeni nama

kao novopridošlim nastavnicama... to su u većini bili učenici s kojima više nitko nije imao

strpljenja... bili su prazni, bezvoljni, čak niti tužni... kao da su otupila sva njihova čula...

jako mi je teško to i reći... ali to se događa... to je naša stvarnost... u gradovima... u

školama... mjestu gdje bi trebalo da vlada radost i prijateljstvo... osjećala se težina i

izgledalo nam je nemoguće uklopiti se u tu atmosferu. Razgovarale smo, Anamarija i ja...

10

pitale smo se zašto se ovako loše osjećamo... gdje je nestao naš početnički entuzijazam?

Možemo li išta promijeniti? Što konkretno da uradimo?...

Prvo je bilo... pa da! U našoj učionici na sjeveru, NIKAD nema sunca... nikad! To svakako

utječe na raspoloženje. Moramo prvo bojom unijeti sunce u našu učionicu! Zamolile smo

našu ravnateljicu da nam odobri bojanje zidova. Ne samo da je odobrila nama, već je

odobrila bojanje svih učionica prema odabiru boja nastavnika koji u njima rade. Bilo je

zabavno vidjeti kolegice i kolege kako se dogovaraju oko izbora boja i kako se učionice u

staroj zgradi škole mijenjaju, a raspoloženje među kolegama postaje razigranije.

Naša je učionica osvanula u žarkim sunčevim nijansama. Kupile smo 3 grafike kod jedne

slikarice koja nam je usput poklonila svoj plakat s izložbe u Dubrovniku pod nazivom

Pretežno vedro. Zamolile smo kućnog majstora da nam izradi ugradbeni ormar, police za

cvijeće, dali napraviti drvenu klupu i radni stol... Naša učionica je postala prekrasan radni

prostor u kojem je bio užitak boraviti, raditi.

I djeca su osjetila promjenu. Poželjele smo naš prostor i dobar osjećaj dijeliti s drugima,

htjele smo vratiti povjerenje učenika i ohrabriti posrnule. Kao da smo liječile svoj unutarnji

prostor, ideje su počele dolaziti kao kiša, a naše je uzbuđenje raslo.

.

Tako su krenule radionice u učionici Pretežno vedro kao Prvi susret drugaša, prvi susret

trećaša, predbožićno druženje učenika. Ah, rekao je Bach, Vježba čini majstora ili 2 vuka...

11

gostovanje prof. K. Čudine, naše kolegice , više savjetnice... Kotač se nezaustavljivo počeo

okretati u smjeru koji smo priželjkivale svi srcem.

ISKUSTVO RADA NA OTOKU (Anamarija Koceić Grisogono, prof.)

Kao nastavnica klavira započela sam svoj rad na otoku Braču (Bol) odmah po završetku

Glazbene akademije. Bez ikakvog dotadašnjeg iskustva u radu sa djecom za mene je to bio

pravi izazov. Uloga nastavnice… Činjenica da ispred mene stoje znatiželjni „mali ljudi“

koje tek treba uvesti u čarobni svijet glazbe ispunjavao me istovremeno radošću i

strepnjom.

Rad na otoku bitno se razlikuje od rada u nekoj većoj sredini. Bila sam jedina nastavnica

klavira u Bolu, a nastavnicu solfeggia nisam ni viđala jer smo radile različitim danima.

Nitko od učenika nije imao instrument kod kuće, a posjedovanje vlastitog instrumenta

važan je preduvjet za uspješno napredovanje. Uz dobru organizaciju voditeljice, djeci se

omogućilo vježbanje klavira u školi prema unaprijed dogovorenom rasporedu. Također,

roditelji su bili susretljivi i podrška svojoj djeci što je u njihovom sazrijevanju važan

element.

Imala sam sreću upoznati divnu djecu, presretnu zbog mogućnosti pohađanja glazbene

škole, jer su na našim otocima vanškolske aktivnosti bile prava rijetkost. Uzajamno smo

uživali u radu, veselili se nastupima, natjecanjima…

Poslije trećeg razreda dio đaka (mali broj) pomalo kao da je posustao. Zahtjevi su postajali

veći, ponestalo je volje za vježbanjem, a uslijed svega i njihovo ponašanje se promijenilo.

Pritisnuta nastavnim planom i programom, uvidjela sam da neki od njih ne napreduju

prema očekivanju. U razgovoru sa roditeljima savjetovala sam više rada, bilo je tu

kritiziranja i kazni. Ali, niti jedan od tih postupaka nije poboljšao situaciju. Dapače, stvorio

se još veći otpor.

Prednost otoka je u tome što se sva djeca koja pohađaju glazbenu školu i inače susreću,

svakodnevno u općeobrazovnoj školi, druže se na nekim drugim aktivnostima, igraju se

skupa… To me potaklo na ideju uključivanja uspješnih učenika u rad sa slabijima i

mlađima. Ova ideja suradnje pokazala se izuzetno motivirajuća za uspješne đake, a također

korisna i poticajna za one manje uspješne. „Mentori“ bi dolazili na nastavu radosni, s

mnoštvom novih pitanja, ali i odgovora, kako riješiti neki novi problem. Slabiji učenici su

12

napredovali svojim tempom ohrabreni za daljnje savladavanje izazova. Osjećaj da nisu

sami, pružio im je sigurnost i volju za daljnji napredak.

DOLAZAK U SPLIT (Anamarija Koceić Grisogono, prof.)

Poslije 6 godina rada u maloj sredini dobila sam mjesto nastavnice u matičnoj školi u

Splitu.

Dolaskom u veći kolektiv susrela sam se sa novom situacijom, različitim stavovima i

djelovanjima. No u radu sa djecom javili su se isti problemi na koje sam naišla u radu na

otoku. Povećanjem zahtjeva u starijim razredima, učenici bi počeli zaostajati. Opet sam se

počela „ vrtjeti u krugu“. Kritike, prigovaranja, razgovor sa nezadovoljnim roditeljima…

moje nezadovoljstvo je sve više raslo. S druge strane vidjela sam djecu koja, pretrpana

obavezama i ostalim aktivnostima, jednostavno nemaju dovoljno vremena, a ni snage. Neki

od njih postajali su nesigurni, drugi opet napeti ili bijesni . Nezadovoljstvo bi poraslo pred

kraj školske godine i ispit, kada bi se mnogi od njih zbog loše ocjene u konačnici i ispisali.

Nažalost, naš sustav ocjenjivanja još uvijek vrednuje rad ocjenama od 1 do 5. U tom

sustavu, zbog specifičnosti škole, neki đaci koji su u općeobrazovnoj školi vrlo uspješni, u

glazbenoj školi ne postižu tako dobre rezultate. Roditelji i učenici često ne razumiju da uz

urođeni talent treba uložiti i zaista puno truda i smatraju da je glazbena škola još jedna u

nizu izbornih aktivnosti za koje nije potreban dodatni angažman.

Velika sredina, nažalost, djeci ne ide u korist. Metodu suradnje koja se pokazala kao dobro

rješenje na otoku, ovdje nisam mogla realizirati. Djeca, opterećena školskim obavezama i

drugim vanškolskim aktivnostima nerado pristaju na dodatne satove vikendom. Osim toga,

oni se međusobno viđaju samo 2 puta tjedno na nastavi teorije i većinom ne ostvaruju

prisnije kontakte. Ovaj problem zajednički je većini kolega već duže vrijeme.

Dolazak na nastavu više mi nije predstavljao užitak, već golemo opterećenje.

Preispitivanje, sumnja, postale su svakodnevnica. U razgovoru sa kolegicom, ujedno i

prijateljicom, koja dijeli slična uvjerenja, došle smo na ideju da organiziramo radionice za

učenike. Želja nam je bila približiti djeci glazbu na njima razumljiv i prihvatljiv način.

Pokušale smo oživjeti duh vremena u kojem su djela nastajala, a i njih same, uključivši ih u

rad, potaknuti na razmišljanje.

Naravno, nismo mogle predvidjeti reakcije ostalih kolega, ali trebalo je krenuti. Za našu

inicijativu pročelnica klavira pokazala je veliko zanimanje te smo pozvale sve nastavnike

13

da uključe svoje učenike u rad na radionice „ Pretežno vedro“. Odaziv na prvoj radionici

bio je neočekivano velik što nas je ohrabrilo za ustrajnost u ovoj ideji.

RADIONICE

1. Ah, rekao je Bach

Ovu smo radionicu zamislile kao putovanje kroz razdoblje baroka. Iskustvo nam je

pokazalo da su veoma rijetki učenici osnovne glazbene škole koji vole vježbati Bachove

skladbe, a prema programu ih svi moraju savladavati, čak i svirati na godišnjem ispitu. Tu

je uvijek bilo problema... zapitale smo se koliko je uopće djeci zanimljivo vježbati skladbe

koje su im tako strane, kompleksne, pune tehničkih i muzičkih teškoća, polifone strukture.

Višeglasje se, prema programu, mora njegovati od najranije dobi. Sve bude dobro dok ne

postane složenije i zahtjeva više vježbe… nastanu otpori, nezainteresiranost, a zatim

odbojnost.

Znajući da svi naši učenici u školi sviraju skladbe baroknih majstora, pozvali smo ih u našu

učionicu Pretežno vedro da ih sviraju jedne subote ujutro. Bilo je jako puno učenika i

njihovih profesora, nismo svi mogli stati u našu ne baš veliku učionicu, pa je Pretežno

vedro otvorilo oba krila naših vrata, te se sjedilo i u hodniku.

Kolegica i ja smo se dobro pripremile. Vodile smo djecu kroz vremeplov u barok: što je to,

kada je nastao, kako su ljudi tada živjeli, što ih je zanimalo, kako su se ljudi tada

odijevali...? Kraljevi, dvorovi, muzika, plesne dvorane, skladatelji, skladbe, poezija.... U

dva školska sata prošli smo cijelo jedno povijesno razdoblje i oživjeli duh tog vremena.

Pojedine dijelove o povijesti pripremili su sami učenici u dogovoru sa svojim profesorima,

čitali su svoje uratke, stalno su se izvodili menueti, poloneze, preludiji, koračnice… Nakon

svake izvedbe svi bismo duboko uzdahnuli i rekli istovremeno: „Ah!...rekao je Bach“.

Program je išao dalje - čitalo se, slušali su se i odlomci sa CD-ova, svirali smo pa čak i

plesali. Najuzbudljiviji trenutak je bio kad smo kolegica i ja izašle iz učionice i vratile se s

perikama na glavi! Dalje su i djeca željela svirati s tim perikama na glavama da osjete kako

je tad Bachu bilo... i svim tim skladateljima, izvođačima. Bilo je zabavno, što se i vidi na

fotografijama koje je snimila mama jedne učenice - osmijeh je na svim licima, i djece i nas

nastavnika. Ovo je bila najljepša radionica jer smo svi u njoj sudjelovali ravnopravno, na

neki način, a opet svatko na svom mjestu. Vladala je atmosfera prijateljstva, zabave, a tako

smo puno naučili!!!

14

15

2. Vježba čini majstora ili 2 vuka

Ovu smo radionicu organizirale potaknute vrlo čestim problemom koji smo uočile kod

podosta učenika, a to je presporo čitanje notnog teksta, teško usvajanje novog gradiva,

otpor i strah prema nepoznatome. Htjele smo zajedno s učenicima zaviriti u te prostore

unutar nas samih i istražiti kakvih sve osjećaja ima u nama prilikom čitanja novog notnog

teksta. Pri tom smo se potpuno izjednačile sa učenicima u načinu odnošenja prema

nepoznatom - novom, i pristupanju istom. Na taj način mogle smo bolje razumjeti i osjetiti

što se događa u njihovim umovima i srcima. Pripremili smo nekoliko notnih zapisa,

odnosno isječaka skladbi primjerenih uzrastu i krenuli s čitanjem na radionici. Dobrovoljci

su bili rijetki, otpor je bio prisutan kod većine. Zato smo im ispričali priču o dva vuka,

metaforu kako svi u sebi imamo dobrog i lošeg vuka i da je jači onaj kojeg više hranimo.

Ta nas je priča ohrabrila da ipak možemo pokrenuti one dobre snage u nama i krenuti u

nepoznato s povjerenjem da ćemo to moći savladati, korak po korak. Za to nam treba

vrijeme, pažnja i strpljenje. Jedan je učenik bio taj koji prvi put vidi notni tekst i čita, a

ostali su bili oko njega i podržavali ga.

Bila je to prekrasna radionica koju ćemo ponoviti, jer je jako poučna za sve, učenike, a i

nas nastavnike. Proces učenja je beskonačan!

16

3. Rješavanje tehničkih problema – prof. Čudina Kosovka

Često se u nastavi klavira susrećemo s nekom problematikom koju ne možemo lako riješiti.

Ili nemamo dovoljno iskustva, znanja ili izgubimo entuzijazam kad vidimo i osjetimo da

naš učenik ne napreduje. Zato smo pozvale sve svoje kolege da dođu na ovu radionicu sa

svojim učenicima s kojima imaju takve ili slične situacije, te da konkretno pitaju i

poslušaju savjet naše iskusne kolegice i više savjetnice prof. Kosovke Čudine.

4.Predbožično druženje učenika u Pretežno vedro

Ovaj susret bio je pravo predbožićno druženje. Slike govore same za sebe.

17

OSVRT NA POZITIVNA ISKUSTVA S RADIONICA

Osobni angažman i druženje na radionicama učenicima pruža jedan novi pogled na glazbu

i veće zadovoljstvo muziciranja. Zajednički rad ohrabruje i one sramežljive da se polako

opuste i otvore u kontaktu sa drugim učenicima i nastavnicima. Isto tako, slušajući, a

poslije kroz razgovor i komentirajući izvedbu, uče prepoznavati kvalitetu. Na taj način

učenici stječu vještinu procjenjivanja kvalitete vlastitog rada, što je izuzetno važno za

unaprjeđivanje sviranja. Vođeni saznanjem da motivacija dolazi iznutra, željeli smo

osmisliti rad kroz koji bi učenici uspjeli zadovoljiti barem dio osnovnih potreba

(pripadanje, ljubav, zabava, sloboda, moć) i pri tom izbjeći dosadu. Osnovni pokazatelj da

smo uspjele u tome jest taj što su djeca jedva čekala ponovne susrete.

I mi nastavnici, kad smo bili učenici i studenti, imali smo neke jako dobre profesore.

Zahvaljujući njima, danas radimo na mjestu nastavnika i podučavamo djecu. Svatko od nas

ima neko znanje i neko iskustvo. Osjećamo da je dragocjeno to što se povremeno

18

sastajemo i zajedno održavamo ove radionice, susrete s učenicima i sa nama samima.

Imamo priliku učiti jedni od drugih, radovati se, zabaviti, družiti, rasti.

Svi zajedno smo jedna velika riznica znanja, a znanje se množi jedino kad se dijeli, naraste

veliko kad se dijeli s ljubavlju. Pozivamo vas sve da pokrenete zajedničke susrete u vašim

školama i ostvarite izvrsnu suradnju s kolegama i učenicima. Naši mladi zaslužili su da

rastu u okruženju podrške i razumijevanja, međusobne tolerancije, mira i ljubavi, a najviše

će naučiti ako smo im u tome primjer. Tada nećemo imati potrebu postavljati stroga

pravila, uvoditi disciplinu. Priroda čovjeka je da uči i raste, a onaj koji podučava treba se

voditi tom prirodom i poštivati njen tijek u djetetu koje imate čast podučavati.

IZLET

Na kraju školske godine organizirale smo koncert i izlet „Vedriša“ na otok Brač (Supetar).

Cilj je bio još više spojiti djecu i izbjeći svaki elitizam. Dakle, ovdje su bili prisutni svi

učenici koji su tokom godine aktivno sudjelovali na radionicama „Pretežno vedro“, a bez

obzira na postignuti uspjeh na ispitu.

ZAKLJUČAK

NE DA

KRITIZIRANJE SKRB

OKRIVLJAVANJE SLUŠANJE

PRIGOVARANJE PODRŽAVANJE

ZANOVIJETANJE SUDJELOVANJE

PRIJEĆENJE OHRABRIVANJE

KAŽNJAVANJE VJEROVANJE

NAGRAĐIVANJE PRIJATELJEVANJE

„NEKA VAŠA LJUBAV BUDE KAO KRUG, KOJI OBUHVAĆA SVE ŠTO POSTOJI I

KOJI SE LAGANO ŠIRI DA BI OBUHVATIO SVE ŠTO ĆE BITI…“, H.Gilbran

UČ

EN

IK

RO

DIT

ELJ

NASTAVNIK

19

Važno je na početku svake školske godine ostvariti dobar kontakt sa roditeljima i svojim

učenicima. Vrlo je vrijedno organizirati roditeljski sastanak na kojem će se roditelji

međusobno upoznati i istovremeno otvoriti prostor za dijeljenje iskustava „starih“ roditelja

s „novima“. Korisno je upoznati roditelje sa zadacima i očekivanjima, ali i s mogućim

poteškoćama i dati im smjernice kako se postaviti u tim situacijama, te ih smatrati kao

izvrsne prilike za sazrijevanje i razvoj njihove djece u svrhu kvalitetnog prolaska kroz iste.

Također treba stvoriti ugodnu atmosferu s učenicima u kojoj će skrb, podrška i

ohrabrivanje postati prioritet, nasuprot kažnjavanju i kritiziranju zbog kojih učenici često

školu smatraju izvorom problema, a nastavnike doživljavaju kao neprijatelje.

Naravno, lijenost je uvijek osobni izbor i treba objasniti učenicima da je to bježanje od

odgovornosti. Uz više angažiranosti i nastava može biti zanimljivija. Na nama je da

izbjegavamo šablone i osmislimo ovaj stvaralački proces (sat sa učenikom) sa što više

kreativnosti i fleksibilnog pristupa rješavanju problema, jer što važi za jednog učenika

možda neće važiti za drugog.

Najvažnije od svega je zapaliti iskru u njihovim srcima, te sa puno ljubavi i strpljenja ne

dopustiti da se ona ikada ugasi, bez obzira koje će zanimanje u budućnosti izabrati ovi

danas naši „mali ljudi“.

20

LITERATURA

Glasser, William: Kvalitetna škola, Zagreb, Educa, 1994.

Dr. Glasser, William: Svaki učenik može uspjeti, Zagreb, Alinea, 2001.

Dr. Glasser, William: Teorija izbora, Zagreb, Alinea, 2004.

Juul, Jesper: Škola u infarktnom stanju, Zagreb, Znanje, 2013.

Časopis glazbenih i plesnih pedagoga „Tonovi“, Zagreb, HDGPP, lipanj 2014.