GLUHE OSOBE U GERIJATRIJI

Hronološka dob nije jednaka biološkoj starosti, što znači da svaki čovjek drugačije stari.

Starenje je prirodna, normalna, fiziološka pojava, nepovratan individualan proces, koji u ljudi napreduje različitom brzinom i u različitoj životnoj dobi.

Starenje je izrazito individualan proces koji nastupa u svakog čovjeka drugačije.

KADA POČINJEMO STARITI?Proces starenja započinje od začeća i traje do smrti. Prema klasifikaciji Ujedinjenih naroda uzima se dobna granica od 65 godina kojom se ljudi u toj i višoj dobi smatraju starim ljudima, dok prema kriterijima SZO-a starost dijelimo na:

raniju (65-74 godine), srednju (75-84 godine) i duboku starost od 85 i više godina.

Promjene u organima i organskim sistemima tokom fiziološkog starenja VidPrvo osjetilo na koje starenje utiče je osjetilo vida.

pred očima se mogu pojaviti mrljice, potrebno je više vremena da se stariji ljudi prilagode promjenama

svjetlosti, vidno polje se smanjuje, a oštrina vida slabi.

Sluh Osjetilo sluha slabi naročito za više frekvencije. Gubitak sluha izrazitiji je u starijih muškaraca nego u žena.

Miris i okus slabe s porastom dobi, o čemu posebno treba voditi računa prilikom pripreme hrane.

Mišići Mišićna se masa smanjuje gotovo za trećinu, naročito u srednjoj i dubokoj starosti, kao posljedica nedovoljnog korištenja mišića, tjelesne neaktivnosti, nepravilne prehrane i slabe cirkulacije, a ne samoga starenja.

Kosti Mineralni sastav kosti gubi se za oko 10%. U starosti kosti gube kalcij, postaju tanje i krhkije, a to povećava opasnost od povreda i ozljeđivanja i smanjuje sposobnost brzog oporavka.

Disanje Što su ljudi stariji to teže udišu i izdišu zrak. Smatra se da je uzrok tome smanjena apsorpcijska površina pluća i njezino smanjenje elastičnosti. Slabljenje dišnih funkcija odražava se na ostale dijelove tijela, jer svaka stanica ovisi o opskrbi kisikom i o uklanjanju ugljičnog dioksida. Pluća postaju manje elastična i time se smanjuje širenje prsnog koša.

Kardio-vaskularni sistem U srednjoj i dubokoj starosti cirkulacija nije očuvana kao u mlađoj dobi. Arterije

postaju čvršće i djelomično su neprohodne, što dovodi do povišenog krvnog pritiska, jedne od najozbiljnijih bolesti starije dobi. Povišen krvni pritisak spada među uzročnike moždanog udara, srčanog udara, te zatajenja rada bubrega.

Jetra Težina jetre se smanjuje, a time i protok krvi kroz nju. Povećanjem dobi aktivnost jetre se smanjuje, a posljedica je pojačavanje učinka određenih lijekova.

Bubrezi Prohodnost kroz bubrege smanjuje se za 1% godišnje počevši već od 40god. pa nadalje. Zbog toga je jako važan unos minimalno 2 litre dnevno tekućine u starijih ljudi.

Visina U prosjeku stariji muškarci niži za 7,5 cm od onih u mlađim dobnim skupinama, dok u žena ta razlika iznosi 5,4 cm. Smanjivanje visine vidljivo je već od 55. godine života. Razlog je smanjivanje mišića koji podupiru tijelo i diskusa koji se nalaze između kralježaka. Posljedica je nepravilno držanje, te loša koordinacija mišićne aktivnosti od strane CNS-a.

Mozak Težina se mozga smanjuje za 7 do 10% starenjem. Ta redukcija nije uvijek povezana sa smanjenom funkcionalnošću moždanog tkiva, jer se zna da preostale moždane stanice, ako je star čovjek i dalje duševno aktivan, intenziviraju svoj metabolizam te tako nadoknađuju ispadanje funkcija propalih stanica. Usporavanje elektroaktivnosti u mozgu propisuje se propadanju živčanih stanica. Međutim, kontinuirana moždana aktivnost i u starijeg čovjeka ne dovodi do tog propadanja, a time ni do usporavanja elektroaktivnosti u mozgu u starijoj dobi.

Probava Motilitet jednjaka se smanjuje. To polako godinama izaziva gubitak želje za hranom. Povisuje se pH želučanog soka pa se pojavljuje gastritis. U starijih osoba je prisutno smanjenje bazalnog metabolizma.

Koža Ukoliko promatramo kožu zdravog tridesetogodišnjaka uočit ćemo bore, do kojih dolazi uslijed propadanja masnog tkiva ispod površinskih slojeva kože. Kako je čovjek stariji tendencija stvaranja bora je sve naglašenija, ukazujući da starenje nije nagla pojava, već trajan i postupan proces.

U vezi s procesom starenja su brojne tjelesne, psihofizičke, biološke i socijalne promjene, koje određuju funkcionalne sposobnosti i komunikacijske vještine starijih osoba, o čemu treba voditi računa ako s njima želimo uspješnije komunicirati. Promjene u spoznajnom funkcioniranju zdravih starijih ljudi su male pa komunikacija sa zdravim starijim osobama ne zahtijeva nikakve posebne prilagodbe, jedino malo više vremena i strpljenja. U 5% ljudi starijih od 65 i u oko 20% starijih od 80 godina, dešavaju se abnormalne promjene, najčešće staračka demencija, obilježena teškoćama pamćenja, promjenama osobina ličnosti i smanjenjem intelektualnih sposobnosti. U toj se skupini starijih osoba pojavljuju i problemi u komunikaciji.

Glavne su teškoće u komunikaciji sa starijim osobama temelje na nekoliko izvora, među kojima su:• stereotipi o starijima (socijalno - diskriminacijski),• teškoće zbog tjelesnih i psihofizičkih promjena u starijoj dobi (slabljenje sluha i vida i dr.),• promjene u psihosocijalnoj okolini u kojoj žive starije osobe.U komunikaciji s drugima pa i sa starijim osobama koje imaju neke komunikacijske teškoće dobro je voditi računa o elementima koji mogu pridonijeti uspješnosti komunikacije.

Govor Važno je ne samo što govorimo, nego i kako govorimo. Govoriti treba glasno, jasno i ne brzo. Tokom razgovora treba biti licem okrenut sugovorniku da nam vidi izraz lica i usta. Oblikovati jednostavne i nedvosmislene rečenice i birati lako razumljive riječi, a govor prilagoditi stanju i osobinama sugovornika - npr. sluha, vida i sl.

Slušanje Sugovorniku treba pokazati da slušamo - gledati ga u oči, davati neverbalne znake (kimanje glavom, izraz lica), sjediti opušteno ili nagnuto prema govorniku. Treba otkloniti vanjske i unutarnje smetnje - npr. ne razgovarati na bučnome mjestu...

Strpljenje Stari ljudi općenito postaju sporiji pa su strpljenje i upornost važni za uspjeh komunikacije. Požurivanje starije osobe može uzrokovati nerazumijevanje, sukob pa i prekid komunikacije.

Poštivanje i prihvaćanje Starije osobe su odrasli ljudi i tako se treba odnositi prema njima. Često su im navike drukčije od onih kakve očekujemo ili kakve bi htjeli da imaju, a njihove odluke i želje su nam ponekad teško prihvatljive, ali starije osobe imaju pravo na njih.

Komunikacija sa starijim osobama oštećena sluhaSlabljenje sluha u zdravih osoba počinje nakon 50. godine i u početnom se stepenu primijećuje kao smanjenje osjetljivosti na visoke tonove. Starije osobe imaju teškoća i u razlikovanju osnovne poruke od pozadine (buke) te u razumijevanju brzog govora. Pri komunikaciji sa starijom osobom slabijeg sluha treba se pridržavati sljedećih preporuka:• ako osoba koristi slušni aparat treba osigurati da aparat dobro funkcionira;• ako osoba bolje čuje na jedno uho, usmjeriti govor na tu stranu;• govoriti jasno i glasno;• govoriti normalnom brzinom (ne prebrzo);• ako govorite visokim glasom, pokušajte ga sniziti (učiniti dubljim);• ako starija osoba ne razumije poruku, treba je ponoviti drugim riječima;• starijem sugovorniku, koji slabije čuje, treba govoriti okrenut licem, • usmenu poruku treba dopuniti neverbalnom komunikacijom - gestama, izrazom lica;• pri razgovoru ne stavljati ruku pred usta i ne praviti nepotrebne grimase;• nastojati smanjiti buku u pozadini tokom razgovora (npr. ugasiti radio ili televizor);

• pokušati dobiti povratnu informaciju od osobe, kako bi doznali koliko je čula i razumjela upućene joj poruke.Nekoliko napomena kako ne treba razgovarati s ljudima koji imaju komunikacijska ograničenja:• reći im što da rade ili misle• govoriti nestrpljivo i Ijutito• upućivati pretjerane pohvale ili pogrde• ne ponašati se roditeljski – ne obraćati se starijima kao odrasli prema djetetu, • ne odgovarati umjesto njih;• ne govoriti u dugim i složenim rečenicama – bolje je koristiti kratke i jednostavne rečenice,• upute ponavljati i davati jednu po jednu.  

Specifičnosti lokomotornog aparata u osoba oštećena sluhaLokomotorni aparat je sistem našeg tijela koji nam omogućava kretanje, zauzimanje i promjenu položaja. Sastavljen je od

kostiju, zglobova, mišića, kičmenog stuba, srca, sistema za cirkulaciju, sistema za disanje i nervnog sistema.

Specifičnosti lokomotornog aparata u osoba oštećena sluha ogledaju se kroz:

1. Ravnotežu - radi učestalog istovremenog oštećenja sluha i poremećaja ravnoteže.

Pri kretanju presudnu ulogu ima ravnoteža čiji je temelj vestibularno osjetilo. Dobra ravnoteža u jednostavnijim motoričkim obrascima uslov je za razvoj složenijih obrazaca.  

2. Motoričku stabilnost i spretnost - kod slušno oštećene osobe nije oštećena samo funkcija slušanja već je narušena i spaciocepcija, budući da je smanjena funkcija jednog, a često i drugih osjetila za spaciocepciju. Vježbama je moguće učiniti dijete motorički što stabilnijim i spretnijim i na taj način popraviti oštećenu spaciocepciju.

3. Mišićni tonus - slušno oštećena djeca imaju često poremećen osnovni mišićni tonus, posebno djeca s vestibularnim oštećenjem, a što se često povezuje sa teškoćama motoričke spretnosti i stabilnosti.

4. Držanje - Kod slušno oštećene djece često nalazimo smetnje držanja, vjerovatno je to povezano i s poremećenim tonusom mišića. Preporučuju se vježbe za korekciju lošeg držanja (kifoza, lordoza, asimetrično držanje, skolioza).

5. Kinestetiku – sticanje pojma i slike o sebi, djelovima vlastitog tijela i veličine pojedinih dijelova. Na taj način osoba procjenjuje i prepreke u prostoru i njihovo svladavanje.

6. Respiraciju – radi lakšeg postizanja govorne ekspresije, što je i cilj verbotonalne teorije. Govor se događa u ekspiratornoj fazi disanja, stoga se preporučuju vježbe ekspiratornog tipa.

GluhosljepoćaGluhosljepoća je specifično i složeno oštećenje. Osnovna karakteristika gluhosljepoće je istovremeno dvostruko senzorno oštećenje: oštećenje i vida i sluha. Ona onemogućava ili ograničava pojedincu optimalnu percepciju putem sluha i vida. Može biti posljedica neke bolesti, ali nije bolest, nego stanje. Na naučnom skupu "European Deafblind Network " (EDbN), održanom u Beču, maja 2001. godine, provedena je anketa, iz koje je postalo vidljivo da sve europske zemlje u novije vrijeme koriste termin gluhoslijepa osoba /deafblind/, za označavanje osobe sa dvostrukim senzornim oštećenjem, odnosno istovremenim oštećenjem vida i sluha. Do tada se sama riječ koja je trebala označavati gluhoslijepu osobu različito koristila i mijenjala od države do države. Govorilo se o gluhonijemim osobama sa oštećenjem vida,

o slijepim i gluhonijemim osobama, gluhonijemoslijepim osobama, te gluhim i slijepim osobama.

Donedavno se riječ "gluhoslijep" pisala kao složenica: gluho-slijep ili gluho/slijep."Gluhoslijepa osoba je ona osoba kojoj su istovremeno oštećeni i sluh i vid u tolikoj mjeri da joj to pričinjava specifične poteškoće u savladavanju audiovizuelnih prepreka u svakodnevnom životu.“Nije to uvijek potpuno gluha i slijepa osoba. Većina njih ili slabo čuje ili vidi, a može i slabo čuti i slabo vidjeti.Potpuno gluhe i slijepe osobe čine samo 1% u populaciji gluhoslijepih.

Gluhosljepoća može biti urođena (kongenitalna) ili stečena. Tako razlikujemo:

kongenitalno gluhoslijepe osobe, kongenitalno gluhe osobe koje gube vid kasnije u životu, kongenitalno slijepe osobe koje kasnije gube sluh i osobe koje u kasnijoj dobi steknu oštećenje sluha i vida.

Prema podacima Hrvatske udruge gluhoslijepih osoba DODIR oštećenja su klasificirana:

1. slabovidost i nagluhost 2. gluhoća i slabovidost3. sljepoća i nagluhost4. gluhoća i sljepoća

Demografski podaciPodaci o broju gluhoslijepih osoba, specifičnostima oštećenja i potrebama gluhoslijepih osoba su važni za razvoj službi podrške gluhoslijepim osobama. U svijetu, za utvrđivanje približnog broja gluhoslijepih osoba u nekoj zemlji vrijedi procjena od 5-18 gluhoslijepih na 100.000 stanovnika. U BiH, prema ovoj procjeni, broj gluhoslijepih osoba se kreće od 175 do 630.U svijetu je sve više gluhoslijepih osoba koje prihvaćaju svoju gluhosljepoću, te se identificiraju kao pripadnici zajednice gluhoslijepih. To su obično aktivne i obrazovane osobe i entuzijasti. U zadnjih dvadeset godina sve je više organizacija koje vode gluhoslijepe osobe. Takve organizacije pružaju mogućnost da razviju osjećaj pripadnosti i zajedništva. Oni se druže, rekreiraju, rade, izmjenjuju svoja iskustva, pronalaze nova rješenja... Najbolji primjer dobro organizirane zajednice možemo pronaći u Švedskoj i SAD-u.Najrašireniji oblik prepoznavanja gluhosljepoće je crveno-bijeli štap. Gluhoslijepi imaju najviše problema u komuniciranju, pristupu informacijama i kretanju. Međutim, mnoge od ovih poteškoća nisu direktno povezane sa oštećenjem, već su posljedica ne/adekvatne brige o ovim osobama.Osoba posebno educirana za rad sa gluhoslijepim osobama, mora pomoći spoznaju oslanjajući se na druga osjetila - okusa, mirisa, dodira i percepcije vibracija. Svakom gluhoslijepom djetetu treba biti pružen spektar metoda i kanala komunikacije iz kojega ono može izabrati onaj koji mu prema sposobnostima i mogućnostima najviše odgovara. U suprotnom dijete će biti izolovano i neće imati priliku da se razvija i uči. Bez adekvatnog tretmana, gluhoslijepe osobe stvaraju iskrivljenu sliku o svijetu, što rezultira društveno neprihvaćenim ponašanjem, intelektualnom i duševnom zapuštenosti, te smještanjem tih osoba u institucije za osobe s intelektualnom ometenosti.Metode komunikacije gluhoslijepih osobaRazvoj komunikacijskih vještina jedan je od glavnih zadataka edukacije i rehabilitacije gluhoslijepe djece, ali i odraslih gluhoslijepih osoba. Diferencijalna komunikacija znači «mogućnost izbora i korištenja jednog ili više oblika komunikacije primjerenih komunikacijskoj situaciji i komunikacijskim vještinama gluhoslijepe osobe, kako bi se na optimalan nacin uključila u život zajednice gluhoslijepih i šire drustvene zajednice”.Da bi prevladala ograničenja u audiovizuelnoj percepciji, gluhoslijepa osoba, u svakodnevnom životu, se koristi raznim tehnikama, a koje se razlikuju od tehnika koje koriste čujuće i videće, ali i gluhe i slijepe osobe.Većina gluhoslijepih osoba ima dovoljno ostataka vida da se mogu kretati u okolini, da prepoznaju poznate ljude, da vide znakovni jezik na manjoj razdaljini i čitaju veći ispis. Druge imaju dovoljno ostataka sluha da raspoznaju poznate zvukove, razumiju govor i razvijaju vlastiti govor. Da bismo znali koju metodu koristiti moramo prije svega poznavati koje metode pojedinac koristi u svojoj receptivnoj i ekspresivnoj komunikaciji, tj. u primanju i davanju informacija, kao i dob kada je nastupilo oštećenje sluha i vida, te ostatke sluha i vida.

Najčešće metode komuniciranja sa gluhoslijepim osobama: Razgovjetan govor i čitanje govora s lica i usana , pri čemu treba izbjegavati

bučna mjesta i po mogućnosti se smjestiti u tihoj prostoriji, smanjiti buku u ambijentu. Prostorija treba biti podjednako osvijetljena i sva direktna svjetla trebaju biti iza leđa osobe koja govori, lice treba biti osvijetljeno. Paziti da govor bude jasan i normalne glasnoće.

Komunikacija pisanjem . Smisao napisanog treba biti jasan, a rečenice kratke i sažete. Upotrijebiti crni flomaster i pisati na bijelom papiru. Provjeriti koja bi veličina slova odgovarala gluhoslijepoj osobi da bi mogla čitati. Treba pisati jasnim i čistim rukopisom, ostavljajući veće razmake između riječi i redaka.

Pisanje na dlanu. Kažiprstom ispisivati velikim slovima potpune riječi na dlanu gluhoslijepe osobe. Praviti stanku nakon svake riječi i provjeriti uspijeva li gluhoslijepa osoba pratiti što joj govorite.

Ručna abeceda gluhoslijepih . Svaki znak predstavlja jedno slovo, jednaka je ručnoj abecedi gluhih.

Znakovni jezik je jezik zajednice gluhih i koriste ga osobe koje su gluhe rođene. U komunikaciji s gluhoslijepima ponekad će biti potreban kvalifikovani tumač s odgovarajućim iskustvom.

Gluhoslijepe osobe mogu pratiti znakovni jezik na različite načine: znakovni govor u okviru vidnog polja (Visual Frame Signig – VFS). Znakove

treba pokazivati u okviru vidnog polja gluhoslijepe osobe kojoj je vidno polje smanjeno.

znakovni govor izbliza (Close signing – CS): koristi se za razgovor s gluhoslijepima koji su u stanju pratiti razgovore kad je sugovornik blizu, s tim da se utvrdi koja brzina znakovnog govora odgovara i znakovi moraju biti u granicama vidnog polja.

Znakovni govor s rukama na rukama (Hands On Signing – HOS) ovaj sistem koriste gluhoslijepi koji ne vide dovoljno da bi mogli pogledom pratiti znakove, gluhoslijepi će staviti svoje ruke na ruke osobe koja govori znakovima, ili će uhvatiti njena zapešća da bi mogao pratiti pokrete ruku

Znakov a ni jezik podrazumjeva poseban sistem znakova koji se daju paralelno s govorom kakvim se služe gluhi koji su izgubili sluh nakon naučenog govora.

Metoda “ TADOMA ” se sastoji u tome da gluhoslijepa osoba položi ruku na grlo govornika pa nastoji pa nastoji po vibracijama i pomjeranju govornih organa pratiti govor

Komunikacija s gluhoslijepim osobama uz pomoć tumača Tumač je potreban: ako obje strane nisu u stanju komunicirati, ako bilo koja strana osjeća da će biti učinkovitije ako pomogne tumač, prilikom sastanka ili razgovora između gluhoslijepog i više od jednog sugovornika.Tumač ne sudjeluje u razgovoru, samo je prijenosnik koji posreduje u uspostavljanju kontakta i komuniciranju s gluhoslijepom osobom. Govornik svoje riječi upućuje direktno gluhoslijepoj osobi, a ne tumaču. Tumač se ne uključuje u razgovor, osim da bi zamolio ljude da ponove što su kazali ili da sporije govore, kako bi on i gluhoslijepa osoba mogli pratiti što se govori.Tumač bi trebao gluhoslijepoj osobi prenijeti razgovor, i to na način koji njoj najviše odgovara, također trebao bi prenijeti vizualne i druge neverbalne informacije.

Orijentacija i mobilitetStručnjaci za orijentaciju i mobilitet mogu pomoći roditeljima i učiteljima da formiraju siguran i motivirajući prostor za gluhoslijepo dijete. Vrlo često gluhoslijepo dijete ima dodatne psihičke i zdravstvene probleme, koji limitiraju njegovu mobilnost. U tom slučaju roditelji moraju angažovati fizio i okupacionog terapeuta, tiflologa, te stručnjaka za orijentaciju i mobilitet, kako bi osmislili pristupačnu i motivirajuću sredinu za ovo dijete. Vođenje Prilikom vođenja:

slijepa osoba će uhvatiti vodiča za lakat ili iznad lakta;

staviti će svoju ruku ispod vodičeve i lagano pridržavati vodičevu podlakticu;

ukrstit će podlaktice ili držati vodiča za ruku.Pri vođenju gluhoslijepe osobe, najbolje je biti pola koraka ispred nje, tako će biti lakše davati joj smjer i izbjeći sudar sa zaprekama.

Vođenje do stolice – staviti ruku gluhoslijepe osobe na naslon stolice, ili na oslonac na ruke naslonjača, tako će ona sama saznati položaj sjedala

Kroz uske prolaze – svoju ruku, za koju se gluhoslijepa osoba drži, staviti sebi na leđa, tako da ona ide iza

Uz i niz stubište – staviti ruku gluhoslijepe osobe na ogradu stubišta, u ovisnosti o tome koliko ima prostora, hodati ispred nje ili uz nju, s tim da ona drugom rukom drži vašu ruku.

Ulazak u auto – staviti ruku gluhoslijepe osobe na kvaku pa pustiti da sama otvori vrata i smjesti se na sjedalo, sama će moći provjeriti visinu krova

Edukacija gluhoslijepe djeceNastavnik bi se prije svega trebao upoznati sa receptivnom i ekspresivnom komunikacijom, slušnim, vidnim, intelektualnim, socijalnim, emocionalnim i porodičnim statusom učenika. Individualizacija nastave ovisi o:

Hronološkoj dobi djeteta Vremenu nastanka oštećenja sluha i vida Stupnju oštećenja sluha i vida Prisustvu dodatnih oštećenja

Kako gluhoslijepim osobama informacije učiniti dostupnimBraille

Braille je sistem ispupčenih tačaka složenih tako da predstavljaju slova i brojke, a mogu se čitati dodirom prstima. Braille se može čitati I upotrebom posebnog softwarea i brailleova pisača povezanog s računalom.

Uvećani crni tisak Mnogi ljudi s oštećenjem vida mogu čitati crni tisak ako su slova velika i jasno

napisana. Kao minimalna veličina slova preporučuje se 12 grafičkih tačaka, a obično se koriste slova veličine 14 i 16 tačaka. Ako je gluhoslijepoj osobi potrebno mogu se koristiti i veća slova.

Preduslovi za bolju vidljivost crnog tiska: izbjegavati upotrebu tankog i sjajnog papira paziti na kontrast slova i pozadine izbjegavati tanka slova i neobične vrste slova izbjegavati pisanje tekstova velikim slovima služiti se kratkim rečenicama i razdvajati tekst u odlomke razmak između riječi neka bude uvijek jednak,

Ispupčeni tisak (MOON)

Individualni pristup, individualizacija nastaveIzrada prilagođenih programa

U okviru nastave, primjenom odgovarajućih postupaka i metoda učeniku sa višestrukim teškoćama, može biti osigurana značajna podrška pri praćenju nastave i usvajanju znanja. Spoj opštih, didaktičko-metodičkih postupaka i specijalnih - audioloških, i drugih postupaka može pomoći učeniku, ali i nastavniku /učitelju u uspješnoj realizaciji postavljenih zadataka.

OBLICI ŠKOLOVANJARedovne škole

POTPUNA INTEGRACIJA Individualizirani pristup Individualni edukativni plan i program Prilagođeni program

DJELIMIČNA INTEGRACIJA

Prema učenikovim potrebama potrebno je odrediti treba li se pristup / program odnositi na: -   posebno određenje nastavnih predmeta i sadržaja-   posebno određenje nivoa usvajanja pojedinih nastavnih sadržaja-   posebno određenje vremenskih dimenzija za pojedine nastavne sadržaje-   posebno određenje nastavnih metoda, oblika i sredstava radaINDIVIDUALIZIRANI PRISTUPZasniva se na principu Individualizacije nastave je koji obavezuje školu i nastavnika da nastavne metode i pomoć u nastavi prilagođavaju učeniku, da otkrivaju, uvažavaju i poštuju individualne razlike među učenicima.U osnovi individualizacije je težnja da se programi i metode rada koliko je god moguće prilagode odgojno-obrazovnim mogućnostima i potrebama učenika.INDIVIDUALIZACIJA PRISTUPA I METODA RADA se odnosi na

Specifičnost potrebe kod učenika,Prilagodbu načina rada potrebama djeteta,Prilagodbu načina korištenja sredstava i pomagala u radu, Prilagodbu uslova za rad,Prilagodbu komunikacije s učenikom,Prilagodbu provjere znanja i valorizacije postignuća.

PRILAGOĐENI NASTAVNI PROGRAM se odnosi naposebno određenje nastavnih sadržaja - ključni pojmovi, obrazovna postignuća,posebno određenje vremenskih dimenzija za određene nastavne sadržaje (kratkoročni i dugoročni ciljevi),posebno određenje nivoa usvajanja određenih nastavnih sadržaja,posebno određenje nastavnih metoda, oblika i sredstava rada.

INDIVIDUALIZIRANI PRISTUP PRILAGOĐENI PROGRAM

Djelovati na informaciju kvalitativno - Prilagoditi informaciju

Obraditi i pojasniti sve ključne pojmove

Prilagoditi pristup

Djelovati na informaciju kvantitativno - Smanjiti broj informacija

Reducirati ključne pojmove

Prilagoditi sadržaje

Primjer mjesečnog programa rada - Prilagođeni program -TEME Ključni

pojmovi/Obrazovna postignuća

Razina znanja

Ciljevi i aktivnosti

Metode i postupci prilagodbe

Praćenje

Primjer mjesečnog programa rada - Individualizirani pristup -TEME Ciljevi i

aktivnostiMetode i postupci prilagodbe

Praćenje

INDIVIDUALNI PLAN I PROGRAM – Prilagođeni programje pisani, radni dokument. U njemu se opisuju potencijali i područja potrebe nekog učenika, sadržaji, usluge koje je potrebno pružiti djetetu, te način na koji će se one ostvariti. PP je baziran na detaljnoj procjeni učenikovih potencijala, interesa i potreba. U njemu se govori i o očekivanom progresu djeteta. Kreiranje, provedba i praćenje provedbe PP-a se provodi timski.Osnovni razlog za izradu individualnih (planova i) programa leži u potrebi da se poštuju individualne razlike među djecom, ali i u činjenici da mnoge vještine, ideje, sadržaji nastavnog programa nisu u skladu sa sposobnostima učenika.Ko ga izrađuje?Tim stručnjaka, i to audiolog u saradnji sa stručnim saradnikom: učiteljem, pedagogom, psihologom i drugim stručnjacima. usvaja ga Nastavničko vijeće. poželjno je da bude dostupan roditelju/staratelju.Kako ga izraditi i pratiti?

1. utvrditi nivo sposobnosti i znanja učenika za svako nastavno područje (inicijalna procjena sprovodi se za svako nastavno područje svake školske godine)

2. utvrditi posebne učenikove potrebe i način njihova zadovoljavanja3. utvrditi obim do kog će dijete - učenik učestvovati u redovnom programu4. odrediti kratkoročne ciljeve vaspitanja i obrazovanja 5. odrediti dugoročni cilj vaspitanja i obrazovanja

KORACI PRI IZRADI PRILAGOÐENOG PROGRAMA1. inicijalna procjena

UTVRĐIVANJE SPOSOBNOSTIUTVRĐIVANJE NIVOA ZNANJAUTVRĐIVANJE INTERESAODREĐIVANJE POTREBA

Jake strane učenikaŠto učenik već zna i možeŠto ga zanimaPostojeća iskustvaNačini na koje učenik najlakše učiŠto ne zna i ne možePodručja koja treba razviti

2. prilagođavanje u edukacijskom procesu

PRILAGOĐAVANJE I PROGRAMIRANJE Razred GLOBALNI (GODIŠNJI) PROGRAM - ukratko opisuje koje teme treba svaki mjesec obraditi MJESEČNI / TEMATSKI PROGRAM - opisuje ciljeve, aktivnosti za učenike/ce, ključne pojmove, metode i postupke DNEVNE PRIPREME

- Priprema o artikulaciji sata, vrsta sata, metode, vremensko trajanje etapa, ciljevi, principi i dr. štoo učitelj smatra važnim za izvedbu sata

- radni listovi- sredstva i pomagala

Učenik OS GLOBALNI (GODIŠNJI) PROGRAM - opisuje postignuća koja treba razviti kod učenika, dugoročne ciljeve MJESEČNI / TEMATSKI PROGRAM - izdvaja ključne pojmove i obrazovna postignuća; ciljeve i aktivnosti za učenika/cu,

- opisuje načine prilagođavanja zadataka za učenika/cu DNEVNE PRIPREME- bilješke o prilagođavanju- radni listići- slike, fotografije, kartice, materijali, tablice, prilagođeni zadaci, tekstovi, snimke .

Zahtjevi za izradu prilagođenog edukativnog programa1. Evidentirati u kojim je oblastima dijete najuspješnije. Ovaj podatak nam

omogućava da:1. izradimo pozitivnu sliku o djetetu, kako kod učitelja tako i kod vršnjaka,2. spoznamo dječije mogućnosti i sposobnosti, a ne samo teškoće koje treba

rješavati,3. razviti strategiju podrške.

2. Odrediti prioritetna područja u kojima treba ostvariti postavljene ciljeve. Npr savladavanje gradiva ne mora da bude obavezno prvi cilj kojem moramo težiti - ako je dijete emocionalno uznemireno zbog stalnog neuspjeha u učenju prioritet bi bio ostvariti emocionalnu ravnotežu i osjećanje samopoštovanja kroz uspjeh na drugim područjima.

3. Precizno definisati i vremenski odrediti ciljeve koje treba ostvariti na osnovu dosadašnjeg napredovanja:

4. Realno postaviti ciljeve. Nerealno postavljeni ciljevi mogu dovesti do regresije u razvoju djeteta, do demotivisanja zbog neuspjeha. Poslije bržeg napredovanja može doći do zastoja u napredovanju učenika, što može biti prirodna psihološka pojava, a nekada nam može biti znak da mijenjamo metode i oblike rada, pronađemo druge motivacione podsticaje.

5. Ostvarivanje ciljeva zavisi i od stavova nastavnika, učenika i roditelja, organizacije škole, opremljenosti škole nastavnim sredstvima i pomagalima

Procjena, razvoj i diferencijacija motoričkih, intelektualnih i komunikacijskih sposobnostiFUNKCIONALNA PROCJENAsluži pri izradi programa ili individualiziranog procesa, teži detaljnom i opširnom poznavanju različitih karakteristika djeteta ili situacija koje se ispituju. Funkcionalna procjena ima dva značenja:

1) služi određenom cilju i osobama koje je koriste, 2) sadrži detaljan opis funkcioniranja osobe, obraćajući posebnu pažnju

postojećim resursima i sposobnostima, umjesto ograničenjima i slabim stranama.

KONTEKSTUALNA PROCJENA- prikupljanje informacija o djetetovom iskustvu, vještinama i sposobnostima u različitim kontekstima. Cilj je da se procjena djeteta smjesti tamo gdje provodi svoje vrijeme, tamo gdje živi.DINAMIČNI FUNKCIONALNI PROFIL

- predstavlja instrument koji povezuje osobine djeteta (od strane škole) iz kojih proizilazi funkcionalna dijagnoza i planiranje i definiranje aktivnosti IPP i nudi globalnu viziju pravca.

Vrste prilagođavanja i podrškePerceptivno prilagođavanje

– korištenje preostalih sposobnosti i intaktnih čula, – prilagođavanje sredstava za predočavanje: slike, karte, crteži,

pojednostavljenjem, izdvajanjem bitnog, izostavljanjem suvišnih detalja– prilagođavanjem teksta: uvećavanjem ili pojačavanjem teksta, povećanjem

razmaka između riječi, rečenica ili redova teksta– razni oblici isticanja u tekstu: podvlačenje, markiranje, uokvirivanje,

mijenjanje boje, papira isl.Spoznajno prilagođavanje

– postepeno uvođenje u postupak rješavanja problema;– pojednostavljivanje slijeda radnji putem slike, pitanja...– pojednostavljivanje sadržaja učenja; sažimanje teksta: izdvajanje bitnog

sadržaja, smanjivanje broja činjenica– semantičko pojednostavljivanje sadržaja učenja: prerada sadržaja u skladu

sa saznajnim sposobnostima učenika– primjena shematskih prikaza; – postupno uvođenje u apstraktan način mišljenja.

Govorno prilagođavanje – prilagođavanje boje, visine i jačine glasa; – prilagođavanje razumljivosti, – objašnjavanje novih riječi, – ponavljanje izrečenog; – govorno usmjeravanje pažnje.

Prilagođavanje zahtjeva – zahtjevi u odnosu na samostalnost pri izvršavanju zadataka, – prilagođavanje vremena rada, – korištenje odgovarajućih tipova zadataka, – češće vježbanje i ponavljanje; – prilagođavanje načina provjere znanja, – češća provjera manjeg obima gradiva, – smanjeni broj zadataka.

3. praćenje, ocjenjivanje i finalna procjena

pojedinačno i grupnousmeno ili pismeno uz prilagođavanje zahtjevakontinuiranoDjeluje poticajno, motivirajuće za učenika Svrha - Dinamika i prilagođavanje programa u odnosu na uspjeh

Realne teškoćeBROJ DJECE U RAZREDUOBIMAN PROGRAMNEDOVOLJNA EDUCIRANOST NASTAVNIKA“PREVIŠE PAPIROLOGIJE”SLABA SURADNJA SUBJEKATA INKLUZIJE NERAZUMIJEVANJE OKOLINE

OŠTEĆENJE VIDADefinicija i klasifikacijaPod terminom OŠTEĆENJA VIDA misli se na stanja vida koja djeci, mladima i odraslim osobama u njihovom radu i svakodnevnom životu, predstavljaju određene veće ili manje poteškoće i probleme, te im je potreban odgovarajući poseban tretman.Različita su po etiologiji, vrsti i stepenu oštećenja, pa se i različito reflektiraju na razvoj, život i rad.Stepen oštećenja vida određuje se ostatkom oštrine vida i širinom vidnog polja. Na temelju toga razlikujemo sljepoću i slabovidost, te njihove stepene.

U različitim zemljama postoje različite definicije oštećenja vida i sve se one nastoje uskladiti s prijedlogom koji je dala WHO.

I. Slabovidne osobe koje na boljem oku, s korekcijom ili bez korekcije, imaju ostatak vida od 0,05 do 0,40.

II. Slijepe osobe koje na boljem oku, s korekcijom ili bez korekcije, imaju ostatak vida od 0,0 do 0,05.

Pod sljepoćom se podrazumijeva: 1. potpuni gubitak vida i osjeta svjetla (amauroza) ili potpuni gubitak vida uz posjedovanje osjeta svijetla 2. vidna sposobnost na boljem oku uz korištenje korekcijskog stakla, koja je manja od 10%, uz suženje vidnog polja na 20 stepeni ili manje (praktična sljepoća) 3. vidna sposobnost na boljem oku s korekcijskim staklom i do 25%, kada se radi o centralnom vidu i suženju vidnog polja na 20 stepeni ili manje

Pod slabovidosti se podrazumijeva: 1. vidna sposobnost na boljem oku s korekcijskim staklom na 10% do 40% normalne oštrine vida 2. vidna sposobnost na boljem oku s korekcijskim staklom koja je i veća od 40%, ali se predviđa pogoršanje vida 3. vidna sposobnost na boljem oku s korekcijskim staklom koja je i manja od 10% do najmanje 5% normalne oštrine vida ukoliko se osoba uspješno služi takvim vidom

Kognitivni razvojKod djeteta koje je rođeno slijepo, pojmovi se grade na osnovu drugih čula. Njihov kognitivni razvoj je u ovisnosti o mnogim faktorima, te su evidentne individualne razlike kod djece oštećena vidaČak i minimalni ostaci vida mogu obogatiti spoznaju i uticati na kognitivni razvoj.

Govor i jezik Govor i jezik se razvijaju kao kod videće djece, s tim da govor ima značajniju funkciju u slijepe djece, jer su slijepa djeca u značajnoj mjeri ovisna su o verbalnim opisima predmeta i događaja, te na taj način stiču spoznaje o svijetu.

Jezik, međutim, je nužno nepotpun. Input iz konteksta im je uskraćen, je iskustvo slijepih nije ni potpuno ni tačno, nije iz prve ruke, samim time njihov jezik je manjkav, a riječi nepotpunih i iskrivljenih značenja.Slijepa djeca čine više pogrešaka od djece koja vide u produkciji fonema koji imaju izrazito vidljive artikulacijske pokrete (npr. /b/, /m/, /f/) Uočena je razlika između slijepe djece i djece koja vide, u području sintakse, semantike i pragmatike, uzrokovanom deprivacijom iskustava.Ova djeca vrlo rijetko iniciraju teme razgovora, a kada to i čine, uglavnom su orijentirani na sebe same - njihove rečenice orijentirane su na stanje vlastitog tijela, a ne toliko na svijet izvan tijela.Postoje mišljenja da su koncepti same riječi devijantni i manje apstraktni, da oni koriste riječi, ali bez potpunog znanja o čemu zapravo govore.Kod slijepe djece, u manjem broju slučajeva, dolazi do pojave semantičkih proširenja (sve četveronožne životinje zovu macama), a proces stvaranja kategorija je otežan. Činjenica je da na osnovu bogatijeg iskustva, više stvari možemo staviti u istu kategoriju. Vizualno dostupne informacije igraju bitnu ulogu u kategorizaciji.

SocijalizacijaSocijalizacija je proces učenja kojim jedinka stiče socijalno relevantne oblike ponašanja i formira se kao ličnost sa svojim specifičnim obilježjima.Neuspješna socijalizacija kod djece oštećena vida može rezultirati poremećajima u ponašanju, odnosno odstupanjem od prosječnog socijalnog razvojaU prvim godinama života takva djeca imaju ograničenja u uspostavljanju kontakta s okolinom

Komunikacija i interakcija s okolinomOsobe oštećena vida imaju teškoće u u području komunikacije i interakcije sa okolinom, prije svega zbog smanjene mogućnosti ostvarivanja socijalnih kontakata, uzrokovanih jednim dijelom smanjenim mogućnostima kretanja. Otežana komunikacija i prijem informacija, su rezultat i teškoća čitanja i pisanja. Ta je populacija vezana i usmjerena na korištenje Brailleova pisma za slijepe.Takve osobe mogu imati teškoće čitanja štampe i knjiga, dakle u procesu primanja informacija u okolini i od nje.Zadatak pružanja podrške je u pronalaženju i primjeni kompenzacijskih mehanizama i postupaka za prevazilaženje ovih prepreka.

Područje razvoja motorikeOštećenje vida neupitno utiče na razvoj motorike, mada taj uticaj nije uzrokovan samim oštećenjem, nego nemogućnošću vježbanja i vizualne imitacije pokreta i radnji osoba iz okoline.Zbog toga će kod te djece biti otežano učenje radnji kao što su (oblačenje, hranjenje, zakopčavanje dugmadi)Djeca s ostacima vida, imaju sasvim drugačiji razvoj motorike od potpuno slijepe djece ili one s percepcijom svijetla.

Obzirom na mogućnost vježbanja motorike kod slijepe djece postoje ograničenja:

1. za slijepu djecu okolina ima mnogo manju stimulativnu vrijednost nego za videću djecu2. u slijepe djece ne postoji mogućnost vidne imitacije pokreta3. u slijepe djece ne postoji vizuomotorna koordinacija

Školovanje djece oštećena vidaOdgoj i obrazovanje djece s oštećenjima vida, bez drugih teškoća u razvoju, u redovnim osnovnim školama - pravo je djeteta osigurano Zakonom o osnovnom obrazovanju.U pedagoškom smislu, slijepim se učenikom smatra onaj koji ne može čitati tisak ispod veličine J8, što odgovara veličini fonta Times New Roman 20 na računaru. Učenik koji ne može pročitati veličinu štampe manju od rečene, bez obzira na to što o preostaloj vidnoj oštrini kažu liječnički nalazi, smatra se pedagoški slijepim učenikom, te kao osnovno pismo treba koristiti Brailleovo pismo.  

Didaktička sredstva i pomagala za slijepu i teže slabovidu djecu Koriste se gotovo sva didaktička sredstva koja se koriste i u radu s djecom koja

vide, ali ne na isti način i u istu svrhu Predmeti iz svakodnevnog života i prirode Predmete koje nije moguće približiti putem opipa moguće je pokazati pomoću

makete, reljefno izraženog crteža, opisivanjem i sl. Umjesto geografskih karata i globusa, koriste se reljefne karte i reljefno izražen

globus Posebne tablice za pisanje i računanje Odgovarajuća šila za ručno pisanje Brailleovog pisma

Organizacija radne prostorije za slabovidu djecuPrilagođena školska klupa koja omogućava pravilan položaj pri čitanju i pisanju i pravilno osvjetljenje, mora imati:

Mogućnost reguliranja nagiba radne površine Mogućnost reguliranja visine sjedišta i nagiba naslona Mogućnost pomicanja radne površine klupe naprijed i nazad Boja školske ploče (tamno-zelena, sivo-zelena), dobro osvjetljena

Optakon – aparat za čitanje običnog pismaZa geometrijsko crtanje poseban pribor (poseban lenjir, trokuti i metar s reljefnim obilježjima)Za orijentaciju u prostoru odgovarajući štapPisaći stroj za Brailleovo pismo

Korekciona pomagala za slabovide Ručne ili posebne lupe instalirane na školskim klupama Fiksne lupe za čitanje koje zahvataju veće površine Teleskopske naočale za gledanje na daljinu (pozorište, kino) Posebni udžbenici s uvećanim tiskom

Naočale Djeca s albinizmom koriste kontaktna tamna stakla na rožnici Periskopske naočale – za čitanje u ležećem položaju

Snalaženje u školi Prilikom uključivanja slijepog djeteta u školu, treba paziti na sljedeće:

Nekoliko dana prije početka nastave, neophodno je pozvati dijete i roditelja u školu da bi učenik upoznao školsku zgradu, učionicu, svoje mjesto, i ostale prostorije, te da bi ih mogao i sam pronaći kada počne nastava.

Prostorije u školi, a u prvom razredu se to odnosi samo na one koje učenik koristi, treba označiti na brajici.

Slijepom djetetu često neće biti jasno što se događa u razredu. ako mu nitko o tome ne govori. Npr., ako učitelj nešto piše na ploči, treba glasno govoriti o čemu se radi.

Slijepom učeniku se treba obraćati njegovim imenom, a u razgovoru s njim treba izbaciti izraze poput «ovdje», «tamo» itd: Umjesto toga treba koristiti «ispred tebe», «iza tebe» itd.

Na satovima tjelesnog odgoja, možemo na primjeru slijepog učenika pokazati pravilno izvođenje vježbe. Na taj će način i on biti aktivno uključen.

U obrazovanju slijepe i slabovide djece treba osigurati: prilagođene udžbenike pisane brajicom s reljefnim ilustracijama i prikazima, udžbenike štampane uvećanim crnim tiskom s ilustracijama odgovarajuće veličine

i bez suvišnih detalja, pribor za pisanje (šilo i Brailleova tablica, (digitalni) Brailleov pisaći stroj, različita audiovizualna sredstva, klupu za slabovide učenike i adekvatno osvjetljenje.

Rad na računaruVećina učenika koji su slijepi ili slabovidi koriste standardnu tastaturu, ali danas je dostupna i Brailleova digitalna mašina.Pomoć pri radu na računaru pružaju programi koji čitaju sadržaj s ekrana, dok sintetizator govora „izgovara“ tekst. Također, dostupno je i korištenje Brailleovog retka koji prikazuje prijevod teksta s ekrana liniju po liniju. Čitanje s Brailleovog retka koriste oni koji su usvojili vještinu čitanja.Također, postoje i Brailleovi štampači koji štampaju napisani tekst.

IgreBudući da u integraciji slijepog djeteta u uvjete potpune edukacijske integracije, sudjeluju i njegovi drugari u razredu, dobro je uputiti ostalu djecu kako prilagoditi igre slijepom djetetu:

dodavanje zvučnom loptom umjesto onom koja ne proizvodi zvuk, pljeskanje rukama dok trče da bi slijepo dijete moglo znati gdje su (uz

obveznu napomenu da izbjegavaju prepreke ako je zadatak slijepog djeteta da ih lovi),

vješanje zvončića na uže za preskakanje da bi slijepo dijete moglo svladati tu vještinu.

U RADU S UČENICIMA OŠTEĆENA VIDA OPĆENITO SE PRILAGOĐAVAJU: OBLICI RADA: rad u skupinama, rad u paru, individualni rad METODE RADA: razgovor, izlaganje, demonstracija, praktičan rad, čitanje,

pisanje DIDAKTIČKI MATERIJAL - audio-vizualna, auditivna i dr. NIVO ZNANJA

ZPR - znanje prisjećanja; ZPP - znanje prepoznavanja; ZR - znanje reprodukcije; ZO - znanje operativnosti; SZ - stvaralačko znanje

Emocionalno-socijalni poticaji - osmjehivanje, dodirivanje, pohvala, isticanje, nagrađivanje.

RANA INTERVENCIJARani tretman ometene djece, djece koja zaostaju u razvoju i riziko-djece sprovodi se u periodu od rođenja do 5. godine života i obično se označava sintagmom “rana intervencija”. Rana intervencija predstavlja niz tretmana (psiholoških, medicinskih, obrazovnih, socijalnih) usmjerenih na djecu koja pokazuju neki stepen zaostajanja u razvoju ili pripadaju nekoj rizičnoj grupi dece, kao i na njihove porodice. To je rani, kontinuirani i sveobuhvatni tretman. Pojam rana intervencija označava proces informiranja, savjetovanja, edukacije i podrške djeci u ranoj dobi (i njihovim roditeljima) kod koje je utvrđeno stanje mogućeg odstupanja u razvoju, s visokim rizikom za dalji razvoj.

Cilj rane intervencijeCilj je potaknuti optimalan rast i razvoj djeteta kako bi ono u potpunosti razvilo svoje potencijale.

1. Podsticanje senzomotornog, emocionalnog, socijalnog i intelektualnog razvoja2. Obezbjeđivanje svaeukupne stimulacije3. Rano otkrivanje i4. Prevencija sekundarnih posljedica ometenosti

Rana intervencija ne počinje postavljanjem dijagnoze jer je do njenog utvrđivanja potreban dug put. Rano djetinjstvo najkritičnije je razdoblje u razvoju djeteta jer je važno za sticanje ranog iskustva i razvoj mozga u cijelosti. Razlog zbog kojeg se naglašava važnost ranog djelovanja i uključivanja djeteta u tretman, upravo je plasticitet mozga. To je sposobnost moždanog tkiva djece da se održi funkcionalni kapacitet zamjenom oštećenog tkiva nekim drugim živčanim tkivom.

Program rane intervencije- I period od 0. do 3. godine, - II period od 3. do 5. godine

Ovim programima se :• uspješno detektuju specifične poteškoće koje su mogu ublažiti ili otkloniti,• djeluje na ponašanje djeteta u različitim oblastima,• preveniraju sekundarne posljedice,• smanjuju se troškovi tretmana na starijim uzrastima,• predviđa saradnja sa porodicom i pružanje podrške članovima porodice.

Ranim tretmanom obuhvaćena su: djeca ometena u razvoju djeca koja zaostaju u razvoju i djeca izložena riziku (riziko-djeca)

Postoje tri kategorije rizika: Rizici koji su se već ispoljili Biološki rizici Ekonomski i socijalni rizici

Pozitivni ishodi rane intervencije po dijete:1. Rana intervencija može prevenirati uticaj rizičnih faktora na zaostajanje u razvoju

djeteta. To se postiže pružanjem adekvatnog načina stimuliranja, te interakcijom djeteta i njegove okoline od najranije dobi.

2. Rana intervencija ima terapeutsku ulogu za djecu koja već imaju neki oblik zaostajanja u razvoju. Na taj se način pomaže djetetu u smanjenju tog zaostatka, te se prevenira pogoršanje u razvoju djeteta.

3. Rana intervencija smanjuje moguće popratne negativne uticaje kao što su nefunkcionalna, nepoželjna ponašanja, koja mogu negativno uticati na porodicu ili na razvijanje očekivanog nivoa samostalnosti djeteta.

Pozitivni ishodi rane intervencije za roditelje:1. Rana intervencija štiti roditelje od poteškoća koje donosi samo nošenje s

emocionalnim problemima, te doprinosi procesu prihvaćanja. 2. Rana intervencija eliminira ili smanjuje nesposobnost roditelja da se nose s

djetetovim problemom, poboljšava interakciju dijete - roditelj, potiče stvaranje uravnoteženog emocionalnog odnosa, te prevenira provođenje nepoželjnih postupaka po dijete.

3. Rana intervencija sprečava da roditelji budu uskraćeni za relevantne informacije. Ove se informacije mogu odnositi: na samu dijagnozu, uzrok invaliditeta, te prognozu, znanje o načinima stimulacije razvoja kod djeteta s posebnim potrebama, te znanje o uslugama koje su roditelju dostupne.

Pozitivni ishodi rane intervencije za porodicu: 1. Rana intervencija može prevenirati usvajanje nepogodne uloge između braće i

sestara djeteta s teškoćama u razvoju, usljed čega može biti ugrožen i njihov razvoj ili biti stimuliran razvoj neadekvatnih oblika ponašanja.

2. Rana intervencija može omogućiti da se porodica kao sistem nauči nositi s problemima odgajanja djeteta s teškoćom.

3. Smanjenje pritiska na porodicu pronalaženjem adekvatnih usluga (vrtić, socijalna pomoć, adekvatni materijali za rad s djetetom i sl.)

Pozitivni ishodi rane intervencije za društvo: 1. Rana intervencija promovira svjesnost članova društva na postojanje djece s

poteškoćama u razvoju koja su dio društvene zajednice i imaju pravo na podršku.2. Rana intervencija nudi dugoročno djetetu različite mogućnosti: ranom

intervencijom povećavamo mogućnosti za razvoj samostalnosti odrasle osobe s posebnim potrebama, koja će manje biti ovisna o sistemu socijalne zaštite.

3. Rano educirani roditelji koji znaju što mogu očekivati i kako se nositi s budućim problemima svoga djeteta, sve će manje tražiti pomoć dodatnih službi socijalne zaštite.

Tim za ranu intervenciju čine stručnjaci različitih profila u zavisnosti od zakonske regulative i potreba konkretnog djeteta i njegove porodice.Timovi obuhvataju specijalne edukatore i rehabilitatore, medicinsko osoblje, psihološku službu, službu socijalnog rada itd.

Mogući članovi tima: pedijatar dečji neurolog fizioterapeut socijalni radnik psiholog defektolog liječnik medicinska sestra

Uloga roditelja u timu: Može biti marginalna, konsultativna ili aktivna. Važno je da se izbjegne zamjena uloga između roditelja i stručnjaka

NEKI PROBLEMI VEZANI UZ PROVOĐENJE RANE INTERVENCIJEStručnjaci različitih struka sve više naglašavanju važnost rane intervencije, ali ukazuju i na brojne prepreke njenom sistemskom provođenju.

nedovoljna povezanost različitih stručnjaka veća potreba za interdisciplinarnim i timskim radom - kod strućnjaka koji radi

sam, postoji rizik profesionalnog „tunelskog vida“, odnosno orijentacije na samo jedan aspekt djetetova razvoja.

nedovoljno uvažavanje roditeljskih opservacija – roditelji često vide odstupanje u razvoju djeteta, ali im se savjetuje da čekaju.

Nepostojanje mreže rane intervencije u nas rezultira nedovoljnom informiranošću roditelja koji su zbunjeni i preplašeni, nerijetko prepušteni sami sebi.

Rad sa zajednicomPorodica - krug ljudi vezanih brakom ili srodstvom, krvnim ili adoptivnim koji imaju obaveze, prava i dužnosti i snose posljedice ako ih ne poštuje (Levy, 1980).Porodica - je grupa/zajednica koja ispunjava temeljne potrebe djeteta za ljudskim kontaktom i osigurava konstantni model kompleksnije interakcije u kojoj dijete uči razlikovati vlastitu ulogu u odnosu na druge i razumjeti i ocijeniti realnost na način kako je odrasli razumiju. Odgoj djeteta počinje u porodici. Socijalizacija, razvoj i učenje započinje u roditeljskom domu. Od angažmana roditelja kao odgajatelja ovisit će cjelokupno formiranje i kasnije ponašanje djece. Porodica kao odgojna sredina, značajno utiče na dijete uglavnom u predškolskoj i školskoj dobi i svojim pogreškama i propustima može učiniti mnogo štete u odgoju. Roditelj djeteta s teškoćama u razvoju prolazi kroz različite etape prilagodbe na životne okolnosti i činjenicu da podiže dijete s teškoćama u razvoju. U ovoj situaciji je važna unutarnja snaga i stabilnost ličnosti, koja omogućuje prilagodbu, ali je i činjenica da roditelji ne smiju biti prepušteni sami sebi, već da im je neophodno pružiti različite oblike podrške. Podrška roditeljima u posebno osjetljivim fazama adaptacije važan je faktor psihosocijalne stabilnosti porodice i njene aktivne socijalne participacije.Utvrđeno je da postoji povezanost između stava roditelja prema djetetu i njegovog stava prema samom sebi.

Smatra se da negativne posljedice roditeljskog odbijanja uzrokuju kod djeteta osjećaj manje vrijednosti, agresivnost, hiperaktivnost i neposlušnost. Pozitivan odnos, pomaže formiranju kooperativne osobe, ljubaznog, emocionalno stabilnog, iskrenog i samopouzdanog djeteta.Govoreći o reakciji roditelja neposredno poslije upoznavanja s dijagnozom autori upozoravaju na početak porodične krize koja varira u svom trajanju i prolazi određene faze. Ovaj proces je prožet snažnim emocijama zbog narušavanja očekivanja, nada i planova roditelja. Nije rijedak slučaj da neposredno nakon detektiranja oštećenja kod djeteta, može uslijediti potpuno neprihvaćanje stvarnog stanja od roditelja koji su nesposobni prihvatiti tu činjenicu. Nadaju se da se kašnjenje u razvoju kod njihova djeteta može «izliječiti».Očito je da kada roditelji doznaju za oštećenje/smetnju djeteta ili rizik da dođe do smetnje za njih je to posve novo iskustvo. Ova situacija u cijeloj porodici uzrokuje posljedice na emocionalnom i praktičnom planu. To je takav događaj u životu članova porodice da se može govoriti o fizičkoj krizi. Istraživanja su pokazala da djeca s teškoćama izazivaju poremećaj ravnoteže u socijalnom sistemu porodice. Uzajamno djelovanje uzrokuje da i sama porodica može postati «posebnom porodicom», porodica s teškoćama.Od roditelja se tada traži promjena, prestrukturiranje, zapravo prilagodba svakodnevnih aktivnosti, a na emocionalnoj razini potrebno je poznavati vlastite obrasce reagiranja na određene situacije. Kada se bolje upoznaju vlastiti načini reagiranja, moguće ih je mijenjati. Za uspjeh svakoga braka, i porodice, neophodna je ova sposobnost. Za porodice koje imaju dijete s teškoćama u razvoju ona je presudna. Ako nisu sposobni za promjenu supružnici će se sve više udaljavati što će uticati i na odgoj njihovog djeteta.Roditelji djece u razdoblju krize oblikuju stavove u odnosu prema djetetu, vlastitoj porodici i socijalnoj sredini. Ti stavovi mogu uveliko uticati na ponašanje roditelja prema djetetu, ostalim članovima porodice i porodičnom životu općenito. S obzirom na procjenu sposobnosti djece, roditelji ih precjenjuju ili potcjenjuju. Postavljat će pred njih preteške ili prelagane zadatke. Uz potcjenjivanje sposobnosti djeteta javlja se i prezaštićivanje čime mu se otežava osamostaljivanje.Roditelji su djetetovi prvi i najinspirativniji učitelji. Podupiru djetetov socijalni, jezički i akademski razvoj. Zbog toga rani intervencijski programi sve više u središte svoga djelovanja, osim djeteta, stavljaju i cjelokupnu porodicu iz koje dijete potiče.Roditeljima bi trebalo pružiti mogućnost sudjelovanja u planiranju rada s njihovom djecom, ali treba uvažavati i njihova zapažanja kao feed-back o primjerenosti i uspješnosti u radu.Dobro osmišljen suradnički odnos roditelja, rehabilitatora i učitelja/nastavnika utiče na postignuća djeteta.

Tretman u porodici zasniva se uglavnom na timskom radu: socijalnog radnika; psihologa; audiologa.

Audiolog bi trebalo da: izradi individualni program za rad sa djetetom učestvuje u individualnom i grupnom radu s roditeljima; priprema dijete za uključivanje u organizirane oblike rada; učestvuje u savjetovanju vaspitača i nastavnika savjetuje roditelje

Porodica djeteta dolaskom audiologa, biva upućena u pravo stanje problema i potencijala djeteta, koje je moguće razviti, ako se s njim radi postepeno i planski.

Audiolog provodi izrađen program rada nastojeći što je moguće više da i roditelje uključi u rad sa djetetom.To je naročito važno, jer roditelji, braća i sestre, trebaju u svoje slobodno vrijeme, vikendima i praznicima, provoditi vježbe i postupke koje su naučili od rehabilitatora.

Područja savjetovanja roditelja su: rješavanje postavljenih zadataka; način ispravne primjene pomagala; upotreba didaktičkog materijala i igračaka; način igre s djetetom; pružanju pomoći djetetu i sl.

Audiolog upućuje na neophodnost uključivanja roditelja i djeteta u organizirane oblike grupnog rada.Pri tome pazi da je dijete spremno, stabilizirano za uključenje u grupni rad i savjetuje roditelje i vaspitače koji primaju dijete u odgojnu grupu, prati dijete, te pruža pomoć u uspješnom prilagođavanju djeteta za život u grupi.Audiolog organizira zajedničke roditeljske sastanke i zajedničke ekskurzije i izlete roditelja i djece, kako bi se uspostavili kvalitetniji socijalni odnosi među roditeljima i djecom sa sličnim problemima Moguće je organizirati i vikend programe za roditelje i djecu, rad u školama za roditelje i djecu, tokom ljetnih i zimskih praznika. Audiolog vodi evidenciju (pripreme i dnevnik rada) u koju zapisuje ostvarivanje postavljenih zadataka, bilježi najznačajnije događaje i probleme s kojima se susretao u radu s djetetom.Taj spis zabilješki treba pratiti dijete i u predškolsku i školsku ustanovu, koja će na osnovu njega bolje upoznati dijete i njegovu porodicu, te će biti važna podloga za uspješniju izradu pojedinačnog programa rada s djetetom.

Roditelji djeteta bi u najranijem dobu trebali dobiti:

zdravstvene informacije - to su prve informacije koje po pravilu daje liječnik.

Osim postavljanja dijagnoze i pružanja stručne medicinske pomoći, liječnik bi trebao roditelje uputiti na odgovarajuće službe i ustanove gdje mogu dobiti pomoć rehabilitatora.

Psiho-terapijska pomoć - ovaj oblik rada namijenjen je prvenstveno emocionalnom prihvaćanju djeteta od strane roditelja.

Međutim ova pomoć je usmjerena i na odnos braće i sestara, te potrebnim reakcijama i mjerama koje zajedno trebaju poduzimati.

Socijalne informacije - odnose se na informacije o socijalnim i drugim pravima koje ima njihovo dijete prema postojećim propisima.

Tako se spominju četiri faze/kritična perioda, u procesu savjetovanja roditelja. Dužina trajanja pojedinih faza je različita, a u okviru svake faze mogu biti zastupljene individualni i grupni oblici rada s roditeljima.

Prva faza je ona u kojoj se nakon postavljanja dijagnoze razmatraju uvjeti pod kojima se djetetu pružaju najpovoljnije razvojne mogućnosti.

Druga faza odnosi se na obuhvatanje djeteta odgovarajućim tretmanom.To je najduža faza i obuhvaća organizirani rad s roditeljima tokom čitavog razdoblja odgoja i obrazovanja.Rad s roditeljima započinje individualnim savjetovanjem, čiji osnovni cilj je upoznavanje roditelja s uzrokom i težinom oštećenja kod njegovog djeteta.Grupni rad s roditeljima odnosi se na informativni i terapeutski vid rada. Treća faza započinje neposredno pred prelazak djeteta iz institucije u

instituciju, jer nova okolina donosi i za roditelje i za dijete nove probleme za koje ih je potrebno predhodno pripremiti.

Posljednja je faza praćenja koja roditeljima treba pružiti osjećaj da se uvijek mogu obratiti osobi koja poznaje njihove probleme i koja će im pomoći u kritičnim situacijama.

Treba istaći da je roditeljima potrebna kontinuirana pomoć, podrška i edukacija koja se može ostvariti na različite načine.

Svi mi koji se profesionalno bavimo djecom - bilo da ih vaspitavamo, obrazujemo, liječimo, bavimo se rehabilitacijom i tretmanom - vrlo često zaboravljamo da su roditelji ti koji nam zapravo daju pravo da se na bilo koji način bavimo njihovom djecom.

Rad sa zajednicomPrema nekim istraživanjima oko 10% populacije su osobe sa teškoćama u razvoju - nema društva/zajednice u kojoj nema osoba s invaliditetom Kroz istoriju diskriminirana skupinaRatovi, promjene i razvoj društva, naučno-tehnološki razvoj uticali su na stav okoline i stvaranje boljih uslova za poboljšanje njihovog položajaInvalidnost je socijalni, privredni i politički problem

Sam invaliditet ne utiče na kvalitete i ambicije pojedinca – on samo otežava postizanje punog potencijala individue

Terminološke nedoumice: defekt, hendikep, anomalija, abnormalnost, deficijencija, invalidnost… Osobe s posebnim potrebama, s teškoćama u razvoju, s invaliditetom…

Karakteristični modeli rehabilitacije do danas:Medicinski model - osoba je problem

- polazi se od “nedostatka” - rješenje vidi u njezinoj zaštiti, liječenju i izbjegavanju rizika - cilj je da se osoba promijeni, kako bi se mogla uklopiti u socijalno

okruženje- osoba se izdvaja, isključuje iz prirodne okoline,- institucionalizacija

Model deficita – prelaz od medicinskog ka socijalnom- naglašava značaj utvrđivanja i zadovoljavanja posebnih potreba- rehabilitacija se odvija u segregacijskim ili parcijalno integracijskim sistemima- cilj je smanjiti ili otkloniti ono što čini teškoću socijalnoj integraciji

Socijalni model – savremeni pristup- osobe s teškoćama vidi kroz njihove interese, potrebe i prava- naglašava prava pojedinca- rješenje vidi u restrukturiranju društva

Transformacija medicinskog u socijalni model odvija se ovisno o ekonomskoj moći i razvoju nauke, ali prije svega o prevladavajućoj filozofiji društva/zajdnice prema pojedincu i poštivanju ljudskih prava.Inkluzivni model:

Naglašava da je različitost u sposobnostima i potrebama nezaobilazna, prirodna i poželjna

Podrazumijeva neposredno uključivanje osoba s teškoćama u zajednicu i socijalnu okolinu

Uvažavanje i poštivanje prava svih osobaPrincipi uključivanja u zajednicu1. Svakoj osobi mjesto je u lokalnoj zajednici.2. Osobe s teškoćama treba uključiti u uobičajenu životnu i radnu sredinu, te aktivnosti koje lokalna zajednica nudi.3. Poticati razvoj socijalnih odnosa između osoba s teškoćama i drugih članova zajednice.4. Njegovati sudjelovanje u životu zajednice i razvoj vještina potrebnih za život u zajednici.5. Uključiti korisnike i roditelje korisnika u kreiranje, djelovanje i vrednovanje stručnih službi.

Osobe s teškoćama imaju pravo na: Zdravstvenu zaštitu Odgoj i obrazovanje Profesionalnu orijentaciju Profesionalno osposobljavanje Zapošljavanje Socijalnu brigu Socijalnu integraciju i okruženje Primjereno stanovanje Ostala prava

Tjelesna invalidnost (motorički poremećaji) i hronične bolestiTjelesna invalidnost je pojava koja podrazumijeva ispodprosječno tjelesno funkcioniranje različitih uzroka i fenomenologije.Tjelesna invalidnost ili smetnje motorike, odnosi se na širok raspon smetnji i nepravilnosti tijela, koje su ponekad izražene u području grube motorike (motorika korpusa i ekstremiteta), ili u području fine motorike (motorika lica, prstiju ruke…)S medicinskog aspekta, kod osoba s tjelesnim invaliditetom postoje oštećenja, deformacije, funkcionalna insuficijencija ili smetnje uzrokovane oštećenjem lokomotornog sistema, centralnog ili perifernog nervnog sistema ili hroničnim bolestima. Tom definicijom se naglašava ograničenost funkcioniranja koštano-zglobnog i nervno-mišićnog sistema, te različiti deformiteti na korpusu i ekstremitetima.Sa socijalnog aspekta naglasak je na organsko-funkcionalnim nedostacima i nepravilnostima koji smanjuju sposobnost uključivanja u rad i društveni život. S pedagoškog aspekta ističu se one tjelesne nepravilnosti koje otežavaju ili onemogućavaju odgoj i obrazovanje djece u standardnim uslovima odgoja i obrazovanja.

U tjelesna oštećenja ubrajaju se:1. visceralna oštećenja (unutarnjih organa, specijalnih funkcija), 2. oštećenja skeleta (glave, trupa, udova),3. izobličavajuća oštećenja (glave, trupa, udova),

1. Visceralna oštećenjaOštećenja unutrašnjih organa (mehanička i motoričkaOštećenje kardiorespiratorne funkcijeOštećenje gastrointerstinalne funkcijeOštećenje urinarne funkcijeOštećenje reproduktivne funkcijeNedostatak unutrašnjih organaDruga oštećenja unutrašnjih organa

2. Oštećenja skeleta Oštećenja glave i trupa Mehanička i motorička oštećenja ekstremiteta Nedostaci ekstremiteta

a) Oštećenja glave i trupa:Mehanička i motorička oštećenja glave

Mehanička i motorička oštećenja licaMehanička i motorička oštećenja čeljustiMehanička i motorička oštećenja vrataOštećenja držanja (zakrivljenost kičme – kifoza, skolioza i lordoza, nevoljni pokreti tijela – diskinezija i distonija, te stereotipije)Oštećenje fizičkog izgledaGeneralni defekti skeleta Druga mehanička i motorička oštećenja trupa (oštećenja karlice)

b) Mehanička i motorička oštećenja ekstremitetaOštećenja ekstremiteta sa deformacijom ili bez (ankiloze, frakture, kontuzije, spastične i atonične pareze ili paralize)

c) Nedostaci ekstremitetaNedostaci transverzalnog karaktera (gornjih i donjih ekstremiteta)Nedostaci longitudinalnog karaktera (proksimalni i distalni dijelovi gornjih i donjih ekstremiteta)

3. Izobličavajuća oštećenjasu oštećenja koja svojim egzistiranjem mogu da naruše društvene odnose jedinke.

Izobličenje glave i trupa (nedostatak gornje, donje čeljusti, rascjep nepca, dentofacijalni nedostaci, deformiteti veličine i oblika glave, nedostaci vrata i toraksa, abdomena Izobličenje ekstremiteta (izostanak diferencijacije ekstremiteta, kongenitalne malformacije, prekobrojne tvorevine, poremećaj pigmentacije, drugi poremećaji kože)Druga izobličavajuća oštećenja

PrevalencaU populaciji djece koja su ometena u razvoju predškolskog uzrasta

17,41% djece sa TI6,99% djece sa CP1,10% djece sa MD

Iznad 15 godina6,93% osoba sa TI3,63% osoba sa CP1,04% osoba sa MD

Prema lokalizaciji TI se dijeli na:Oštećenja lokomotornog aparataOštećenja CNS-a i PNS-aOštećenja nastala kao posljedica hroničnih oboljenjaOštećenja psihomotorike

Oštećenje lokomotornog aparata je urođeni ili stečeni nedostatak ili deformacija, smanjenje ili gubitak motoričkih ili funkcionalnih sposobnosti u izvođenju pojedinih aktivnosti: bolesti koje zahvataju kosti, zglobove, mišiće, što rezultira ograničenom pokretljivošću (oštećenje kuka, stopala, krivi vrat, deformacije kičme, nedostatak cijelog ili dijelova ekstremiteta, oblici rahitisa, mišićnu distrofiju, oštećanja uslijed trauma)

  Oštećenje centralnog nervnog sistema je posljedica urođene ili stečene bolesti ili povrede koje uzrokuje smanjenje ili gubitak funkcionalnih sposobnosti u izvršenju pojedinih aktivnosti ili promjena svijesti, centralno uzrokovani (CP).Oštećenje perifernog nervnog i mišićnog sistema je posljedica urođene ili stečene bolesti ili povrede koja uzrokuje smanjenje ili gubitak mišićne funkcije u izvršenju pojedinih aktivnosti. Podrazumijeva oštećenja kičmene moždine i perifernih nerava, kao posljedica raznih bolesti, trauma ili nasljeđa.Oštećenje drugih organa i organskih sistema (respiratorni, kardiovaskularni, probavni, endokrini, kože i potkožnog tkiva i urogenitalni) kao posljedica urođene ili stečene bolesti ili povrede organa ili organskog sistema koje dovodi do smanjenja ili gubitka sposobnosti u izvršavanju pojedinih aktivnosti.

Odgoj i obrazovanje djece sa tjelesnim invaliditetomCiljevi i zadaci obrazovanja i odgoja djece s tjelesnim invaliditetom uglavnom su isti kao za djecu bez invaliditeta. Specifični ciljevi odgoja i obrazovanja ove djece su:— primjena nastavno-tehničkih pomagala (standardnih ili posebno kreiranih)— primjena principa, oblika rada i nastavnih metoda primjerenih mogućnostima i ograničenjima djeteta,— češća primjena individualizacije u nastavi,— potreba za prilagođavanjem programa,— posebna podrška edukatora u procesu nastave ili rehabilitatora u produženom stručnom tretmanu— usklađivanje edukacijskih sa rehabilitacijskim programima i postizanje korelacije u zahtjevima prema djetetu,

– potreba za pojačanom motivacijom djeteta,- pomaganje djetetu da se pripremi i lakše podnese različite oblike neophodnog

medicinskog tretmana (hospitalizacija, hirurški zahvat, fizijatrijski tretmani, pretrage i dr.)

- pripremanje i osposobljavanje djeteta za formiranje adekvatnog stava prema sebi i svom invaliditetu što bi mu omogućilo sagledavanje i pronalaženje kompenzacijskih mehanizama i sadržaja uspješnosti i afirmacije,

- osposobljavanje učenika za komunikaciju sa društvenom sredinom, - pravovremeno profesionalno informisanje i adekvatno profesionalno

usmjeravanje, - osposobljavanje učenika s teškim psihomotornim teškoćama za samoposluživanje, komunikaciju i socijalizaciju,- rad s roditeljima s ciljem pravilnog odnosa prema djetetu i njihovog maksimalnog uključivanja u odgojno-obrazovni proces

Učenicima s motoričkim poremećajima koji su uključeni u redovnu školu najčešće su potrebne prilagodbe koje uključuju metodičke specifičnosti u obradi pojedinih tema i dobivanju povratnih informacija od učenika pismenim putem naročito kada se traži preciznost i brzina te korištenju posebnih pomagala u radu. Učenicima s hroničnim bolestima ponekad će biti potrebno prilagođavati tempo rada (ako se zbog bolesti ili medikamentozne terapije brže umaraju i sporije reagiraju).

Ukoliko učenik zbog liječenja češće odlazi u bolnicu potrebno je održavati stalnu vezu i izmjenjivati informacije o napredovanju i specifičnim potrebama učenika sa učiteljima koji rade na bolničkom odjelu na kojem se učenik liječi, a ako učenik zbog hronične bolesti ne može pohađati nastavu u školi, obavezno je organizirati nastavu u kući.

Osnovne pretpostavke za uključivanje učenika s motoričkim smetnjama u školu su:

– uklanjanje arhitektonskih barijera , Pristup školi, pojedinim učionicama i kabinetima unutar škole (širina i nagib prilaza, širina ulaza). rampa za ulazak ili rukohvati.WC prilagođen invalidskim kolicima

– zapošljavanje ličnog asistenta , – prilagodba školskog namještaja, didaktičkih sredstava ,

Mogućnost da učenik sam smjesti svoj kaput. Tabla i ostala pomagala su dostupna učeniku Osvijetljenost učionica i kabineta.

– nabava posebnih pomagala.

PrilagodbeOpšti uslovi koje je potrebno osigurati učenicima s motoričkim poremećajima ovise su o vrsti i stepenu teškoće ili bolesti i mogu se odnositi na sto, sjedalicu i pribor.

Sto: • obični • prilagođeni • ploha na kolicima • ploha na podu Sjedalica: • obična • prilagođena • kolica. Pribor i sredstava za grafi č ke radove : • uobičajena sredstva za pisanje i crtanje

• prilagođena sredstva za pisanje i crtanje • pomagala za pridržavanje pisaljke • uvećani format papira • fiksiranje papira za pisanje • računalo • računalo s prilagodbama • piše drugim dijelovima tijela (nogom, glavom, ustima) i pritom koristi prilagodbu

Kod čitanja je potrebno: • pomagalo za listanje • pomagalo za pridržavanje

PREPORUKE NASTAVNIKUUčeniku treba osigurati primjereno radno mjesto, radni stol i stolicu prilagođene individualnim potrebama učenika, Učeniku treba omogućiti pisanje na većim formatima (najčešće A4, ponekad i A3), ponekad samo velikim štampanim slovima, a u slučaju da učenik ne može samostalno pisati, koriste se drugi oblici (diktiranje drugoj osobi, snimanje na kasetu i korištenje računara za pisanje uz prilagodbe tastera i miša).Nekim učenicima bit će potrebno papir za pisanje ili svesku fiksirati za podlogu, a pribor za pisanje prilagoditi njihovim specifičnim mogućnostima - sveske/papir s crtama i proredima odgovarajuće veličine i proreda te pojačane oštrine linija, pomagalo za držanje knjige u optimalnom položaju, pomagalo za okretanje stranica,

Učenicima treba osigurati više vremena za izvođenje grafičkih aktivnosti, a tekst predviđen za plan table najčešće treba biti kopiran i nalijepljen u učenikovu svesku. Pismeni ispiti se moraju se prilagoditi manuelnim sposobnostima učenika (širi prostori za pisanje, zaokruživanje ponuđenih odgovora, pomoć druge osobe u pisanju, korištenje računara za pisanje, samo usmeno odgovaranje),

Nakon završene osnovne škole TID ulaze u proces srednješkolskog obrazovanja, tj. profesionalnog osposobljavanja.S tim u vezi neophodno je:

1. Obezbjediti obrazovanje koje će osobi pružiti uspješno uključivanje u proces rada ili iz koga može nastaviti školovanje na višem stepenu stručnosti.

2. Pripremiti ga za obaveze i prava građanina sa pozitivnim crtama ličnosti i pronalaženje svoga mjesta u društvu

3. Poticati osamostaljenje, sa što manjim stepenom ovisnosti o drugima Profesionalno osposobljavanje je kruna VO procesa, jer tek kada osobu osposobimo za samostalno funkcionisanje, možemo reći da je VO proces u potpunosti uspio.