1

GOVOR MAJKE TEREZIJE NA NATIONAL PRAYER BREAKFASTU

National Prayer Breakfast je godišnji događaj koji se održava u Washingtonu svakog prvog četvrtka u veljači

u organizaciji američkog kongresa. Na njemu sudjeluju vodeći ljudi iz društvenog, političkog i poslovnog

svijeta. Uz redoviti govor američkog predsjednika svake godine se poziva i jednog gostujućeg govornika.

Majka Terezije je bila pozvana kao govornik i održala govor 3. veljače 1994.

Daj nam snage, Bože, da služimo našoj braći i sestrama koji umiru u siromaštvu i gladi. Kroz naše ruke

pruži im kruh svagdašnji, kroz našu ljubav i razumijevanje donesi im radost i mir.

Isus je došao na svijet noseći radosnu vijest o tome kako nas Bog ljubi i želi da i mi ljubimo jedni

druge kao što On ljubi svakog od nas. I da nam pomogne u tome, Isus je rekao: „Što god učiniste jednomu od

ove moje najmanje braće, meni učiniste! … Ako pružite čašu vode, pružili ste je Meni, ako primite malo dijete

u Moje ime, Mene ste primili.“ Gdje takva ljubav započinje - u obitelji. A kako započinje - zajedničkom

molitvom. Obitelj koja moli zajedno, ostaje zajedno Ako ostaje zajedno, mi učimo ljubiti jedni druge kao što

nas Bog ljubi. Učite djecu moliti, molite zajedno s njima i uživat ćete u radosti, miru i zajedništvu Kristovu.

Okupili smo se ovdje da zajedno molimo, stoga mislim da će biti najprikladnije započeti s molitvom

koja vrlo dobro izražava što Isus želi da učinimo najmanjima. Sveti Franjo Asiški je razumio Isusove riječi i

njegov život prekrasno oslikava jedna molitva. A to je molitva, koju kažemo svaki dan nakon svete pričesti i

koja me uvijek nanovo iznenadi jer se odnosi na svakoga od nas. Često se pitam jesu li ljudi u doba kada je

sveti Franjo živio imali iste probleme kao mi danas. Mislim da neki od vas već znaju tu molitvu mira - pa

ćemo je moliti zajedno:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira:

Gdje je mržnja, da donosim ljubav.

Gdje je uvreda, da donosim praštanje.

Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.

Gdje je zabluda, da donosim istinu.

Gdje je sumnja, da donosim vjeru.

Gdje je očaj, da donosim nadu.

Gdje je tama, da donosim svjetlo.

Gdje je žalost, da donosim radost.

Gospodine, učini da ne tražim:

da me tješe, nego da ja tješim druge;

da ne zahtijevam da me razumiju;

nego da se trudim razumjeti druge;

da ne tražim da me ljube,

nego da ja ljubim druge.

Jer tko se daruje, prima:

tko prašta, bit će mu oprošteno

i tko umire sebi, rađa se za vječni život!

2

Zahvalimo Bogu što nam je dao priliku danas zajedno se moliti. Ovdje smo došli posebno moliti za

mir, radost i ljubav. Prisjećamo se kako je Isus došao donijeti radosnu vijesti siromasima. Pokazao je što je to

radosna vijest kada je rekao: "Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem." On nije došao dati mir koji je izraz

ravnodušnosti. Došao je dati mir srca koji proizlazi iz ljubavi - od činjenja dobra drugima.

I Bog je ljubio svijet toliko da je dao Svoga Sina - to je davanje. Bog je dao svoga Sina Djevici Mariji, i

što je ona učinila? Čim je Isus došao u Marijin život, ona je otišla prenijeti tu radosnu vijest. I čim je došla u

kuću svoje rođakinje Elizabete, Pismo nam govori da je nerođeno dijete - dijete u utrobi Elizabete – zaigralo

od radosti. Dok je još bio u utrobi Marije - Isus je donio mir Ivanu Krstitelju koji je skočio od radosti u

Elizabetinoj utrobi.

I kao da to nije bilo dovoljno što je Božji Sin postao jedan od nas i donio mir i radost već dok je bio u

utrobi svoje majke Marije, Isus je umro na križu kako bi pokazao još veću ljubav. On je umro za vas i za mene,

i za gubavca i za čovjeka koji umire od gladi i za onoga koji leži gol na ulicama ne samo Kalkute, nego Afrike,

za svakoga. Naše sestre služe ove sirote ljude u 105 zemalja diljem svijeta. Isus je inzistirao na tome da

ljubimo jedni druge kao što On ljubi svakoga od nas. Isus je dao svoj život iz ljubavi prema nama i On nam

kaže da i mi moramo dati sve što je potrebno kako bismo činili dobro jedni drugima. I u evanđelju Isus govori

vrlo jasno: "Ljubite jedni druge kao što sam Ja vas ljubio."

Isus je umro na križu, jer to je ono što je morao učiniti ljubeći nas do kraja - da nas spasi od naše

sebičnosti u grijehu. Odustao je od svega da ispuni Očevu volju - da nam pokaže kako i mi moramo biti

spremni odustati od svega vršeći Božju volju - da ljubimo jedni druge kao što On voli svakoga od nas. Ako

nismo spremni dati sve što je potrebno da ljubimo jedni druge, grijeh je još uvijek u nama. Zato moramo

ljubiti do boli.

Nije dovoljno reći: "Volim Boga", nego moram voljeti i svoga bližnjega. Sveti Ivan kaže da smo

lažljivci, ako kažemo da ljubimo Boga, a ne ljubimo bližnjega. Kako možemo ljubiti Boga koga ne vidimo, ako

ne ljubimo bližnjega svoga koga vidimo, dodirujemo, s kojim živimo? Jako važno je za nas shvatiti da ljubav,

da bi bila istinita, mora boljeti. Moramo biti spreman dati sve što je potrebno da ne naštetimo drugim

ljudima i, u stvari, da im činimo dobro. To zahtijeva spremnost da podnesemo i patnju i bol. Inače, ne postoji

prava ljubav u nama, i mi širimo nepravdu, a ne mir onima oko nas.

Isus je patio ljubeći nas. Mi smo stvoreni na Njegovu sliku za velike stvari: voljeti i biti

voljeni. Moramo biti kristoliki, kako nam Pismo govori. Mi smo stvoreni da ljubimo kao što nas On ljubi. Isus

je onaj koji je gladan, gol, beskućnik, neželjen; On kaže: "Meni ste učinili." Posljednjeg dana On će reći onima

zdesna: "što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste“, a onima zdesna: „što god ne

učiniste jednomu od ovih najmanjih, ni meni ne učiniste."

Kad je umirao na križu, Isus je rekao: "Žedan sam." Isus žeđa za našom ljubavi, i to je žeđ svakoga od

nas, siromašnog i bogatog podjednako. Svi smo gladni ljubavi, željni da nam drugi ne nanose zlo nego čine

dobro. Smisao je istinske ljubavi dati sebe do boli.

Nikada neću zaboraviti iskustvo koje sam imala kada sam posjetila starački dom gdje su djeca ostavila

svoje roditelje i na njih možda zaboravila. Uočila sam kako na tom mjestu ti stariji ljudi imaju sve: dobru

hranu, udobnost, televiziju, sve; ali svatko je od njih gledao prema vratima. Nisam vidjela niti jednu osobu s

osmijehom na licu. Okrenula sam se prema sestri i pitala je: "Zašto su ti ljudi, koji ovdje imaju svu udobnost,

zagledani u vrata? Zašto se nitko ne smije? "

3

Navikla sam vidjeti osmijeh na licima ljudi, čak i onih koji umiru. Sestra je rekla: "Ovako je svaki

dan. Oni očekuju, nadaju se da će doći sin ili kćer posjetiti ih. Povrijeđeni su jer su zaboravljeni." Vidite, to

zanemarivanje u ljubavi donosi duhovno siromaštvo. Možda u vlastitoj obitelji imamo nekoga tko se osjeća

usamljeno, tko se osjeća bolesno, tko se osjeća zabrinuto. Jesmo li svjesni toga? Jesmo li spremni dati sve do

boli, kako bi bili s našim obiteljima, ili ćemo staviti vlastite interese na prvo mjesto? To su pitanja koja si

moramo postaviti, pogotovo što smo ušli u godinu obitelji. Moramo se sjetiti da ljubav niče u našim

domovima i da budućnost čovječanstva prolazi kroz obitelj.

Bila sam iznenađena kada sam na Zapadu vidjela toliko mladića i djevojaka koji su se odali drogama. I

pokušala sam saznati zašto. Zašto je to tako, kada oni na Zapadu imaju toliko više od onih na Istoku? A

odgovor je bio: "Zato što ne postoji nitko u obitelji tko bi ih prigrlio." Naša djeca ovise o nama u svemu –

njihovo zdravlje, njihova ishrana, njihova sigurnost, njihova spoznaja i ljubav prema Bogu. U svemu tome, oni

gledaju na nas s povjerenjem, nadom i očekivanjem. No, često su otac i majka toliko zauzeti da nemaju

vremena za svoju djecu, ili možda nisu ni u braku ili su odustali od svojeg braka. Dakle, njihova djeca idu na

ulice i traže ljubav u drogama i drugim stvarima. Govorimo o ljubavi djeteta kao mjestu gdje ljubav i mir

moraju započeti. A ove stvari uništavaju taj mir.

Ali osjećam da je danas najveći rušitelj mira pobačaj, jer je to rat protiv djeteta, izravno ubojstvo

nevinog djeteta, ubojstvo od strane same majke. I ako prihvatimo da majka može ubiti čak i vlastito dijete,

kako možemo reći drugim ljudima da ne smiju ubijati jedni druge?

Kako uvjeriti ženu da ne pobaci? Kao i uvijek, moramo uvjeravati s ljubavlju i podsjetiti se kako ljubav

znači biti voljan davati se do boli. Isus je dao i svoj život iz ljubavi prema nama. Dakle, majci koja razmišlja o

pobačaju, treba pomoći zavoljeti, to jest, da se u ljubavi koja ljubi do boli, odrekne svojih planova, svog

slobodnog vremena, da poštuje život svog djeteta. Otac tog djeteta, tko god on bio, mora se također odreći

svega i ljubiti do boli.

Odlučujući se za pobačaj, majke se ne uče ljubiti, nego čak ubijaju vlastito dijete kako bi riješili svoje

probleme. I pobačajem se očevima pokazuje da ne moraju preuzeti odgovornost za dijete koje su donijeli na

svijet. Taj muškarac će vjerojatno izložiti druge žene istoj nevolji. Dakle, pobačaj samo dovodi do više

pobačaja. Svaka zemlja koja prihvaća pobačaj ne poučava svoje stanovnike voljeti, nego korištenju bilo kojeg

nasilja kako bi dobili ono što žele. To je razlog zašto je najveći razarač ljubavi i mira pobačaj.

Mnogi ljudi su vrlo, vrlo zabrinuti za djecu u Indiji, za djecu Afrike gdje ih dosta umire od gladi, i tako

dalje. Mnogi ljudi su također zabrinuti zbog sve većeg nasilja u ovoj velikoj zemlji (Sjedinjenim Američkim

Državama). Takva je zabrinutost na pohvalu. No, često ti isti ljudi ne razmišljaju o milijunima koji su ubijeni

namjernom odlukom svojih majki. I to je ono što je najveći razarač mira danas - pobačaj koji osljepljuje ljude.

I stoga apeliram u Indiji i drugdje u svijetu – „Posvetimo se našoj djeci!“ Dijete je Božji dar

obitelji. Svako dijete je posebno stvoreno na sliku i priliku Božju za velike stvari - voljeti i biti voljeno. U ovoj

godini obitelji moramo staviti dijete natrag u središte naše pažnje i brige. To je jedini način da naš svijet

opstane, jer su naša djeca jedina nada za budućnost. Kad Bog k sebi pozove starije ljude, jedino djeca mogu

zauzeti njihova mjesta.

Što nam Bog govori? On kaže: "Čak ako bi i majka mogla zaboraviti svoje dijete, tebe Ja zaboravit

neću. U dlanove sam te svoje urezao." Mi smo urezani u dlan Njegove ruke; nerođeno dijete je urezano u

4

Božje ruke od začeća, a Bog nas je pozvao da ljubimo i budemo ljubljeni, ne samo sada, u ovom životu, nego

zauvijek. Bog nas nikada ne može zaboraviti.

Sjećam kada se teško razboljelo jedno dijete koje smo dali na posvajanje. Ponudila sam roditeljima

da nam vrate to dijete. No otac obitelji mi je rekao: „Majko Terezijo najprije uzmite moj život, a onda uzmite

dijete.“

Reći ću vam nešto lijepo. Posvojenje je naš način borbe protiv pobačaja – pomažemo majke i

omogućavamo im dati njihovo dijete na posvajanje. Tako je spašeno na tisuće života. Poslali smo obavijest u

klinike, bolnice i policijske postaje: "Molim vas, nemojte uništiti dijete; mi ćemo uzeti dijete." Stoga uvijek

imamo nekog tko će reći majkama: "Dođite, mi ćemo se pobrinuti za vas, pronaći ćemo dom za vaše dijete."

Imamo veliki interes parova koji ne mogu imati dijete - ali nikada ne dajemo dijete paru koji je sam sebe

onemogućio za to. Isus je rekao: "Svatko tko primi dijete u moje ime, prima mene." Po usvajanju djeteta, ovi

parovi primaju Isusa, ali par koji pobaci svoje dijete, odbija primiti Isusa.

Molimo vas nemojte ubijati djecu. Ja želim djecu! Molim vas dajte mi djecu! Ja sam spremna

prihvatiti bilo koje dijete koje treba biti pobačeno i dati ga bračnom paru koji će voljeti dijete i biti voljeno od

strane djeteta. U našem dječjem domu u Kalkuti spasili smo preko 3000 djece od pobačaja. Ta su djeca

donijela takvu ljubav i radost svojim posvojiteljima i odrasla su u prekrasne ljude.

Znam da parovi moraju planirati svoju obitelj, ali za to postoji prirodno planiranje obitelji.

Kontracepcija nije način. Ona uništava život, kroz kontracepciju muževi i žene štete sebi. Postaju orijentirani

na sebe same i tako uništavaju izvor ljubavi koji imaju u sebi. U ljubavi, muž i žena moraju skrenuti pozornost

na onog drugog kao što se to događa pri prirodnom planiranju obitelji, a ne na sebe, kao što se događa u

kontracepciji. Nakon što je živa ljubav uništena kontracepcijom, pobačaju su otvorena vrata.

Isto tako znam da postoje veliki problemi u svijetu – da se mnogi bračni drugovi ne vole dovoljno da

prakticiraju prirodno planiranje obitelji. Mi ne možemo riješiti sve probleme u svijetu, ali ne moramo ni

potencirati najveće zlo, a to je uništavanje ljubavi. I to je ono što se događa kada ljudima kažemo da

prakticiraju kontracepciju i pobačaj.

Siromašni ljudi su veliki ljudi. Oni nas mogu naučiti toliko lijepih stvari. Jednom nam je jedna takva

osoba došla zahvaliti za poduku o prirodnom planiranju obitelji i rekla: "Vi koji živite čistoću, vi ste prave

osobe za podučavanje o prirodnom planiranje obitelji, jer nema većeg izraza ljubavi prema drugome od

samokontrole." To, što je rekla ta osoba, velika je istina. Siromašni ljudi možda nemaju što jesti, možda

nemaju krova nad glavom, ali oni još uvijek mogu biti veliki ljudi s neiscrpnim duhovnim bogatstvom.

Kada pokupim osobu s ulice, gladnu, dadem joj tanjur riže, komad kruha. No, osoba koja je

odbačena, koja se osjeća neželjeno, nevoljeno, prestrašeno, osoba koja je izbačena iz društva – takvo je

duhovno siromaštvo mnogo teže prevladati. I pobačaj, što često prati kontracepciju, čini ljude duhovno

siromašnima, a to je najgore siromaštvo i najteže za prevladati.

Oni, koji su materijalno siromašni, mogu biti vrlo divni ljudi. Jedne večeri izašle smo van i pokupile

smo četiri osobe s ulice. Jedna od njih je bila u jako teškom stanju. Rekla sam sestrama: "Vi se pobrinite za

ostalo troje; ja ću se pobrinuti za ovu koja izgleda najgore. "Učinila sam za nju koliko sam mogla. Stavila sam

je u krevet, a na njezinu licu cijelo je vrijeme bio predivan osmijeh. Primila me za ruku i rekla samo jednu

riječ: hvala - i zatim je umrla.

5

Nisam si mogla pomoći, a da ne ispitam svoju savjest pred njom. Sama sebe sam upitala: "Što bih ja

rekla da sam na njezinu mjestu?" I moj odgovor je bio vrlo jednostavan. Pokušala bih privući malo pažnje na

sebe. Rekla bih: "Gladna sam, umirem, hladno mi je, boli me", ili tako nešto. Ali ona mi je dala mnogo više -

ona mi je dala svoju zahvalnu ljubav. I umrla je s osmijehom na licu. Zatim tu je bio čovjek kojeg smo pokupili

iz odvoda, napola pojedenog od crva, a nakon što smo ga doveli do kuće, samo je rekao: "Živio sam kao

životinja na ulici, ali ću umrijeti kao anđeo, voljen i skrbljen." Onda, nakon što smo uklonile sve crve iz

njegova tijela, sve što je rekao, s velikim osmijehom, bilo je: "Sestro, odlazim kući k Bogu" - i onda je

umro. Bilo je tako divno vidjeti veličinu tog čovjeka koji je mogao govoriti bez okrivljavanja ikoga, bez

usporedbe s nekim kome je bolje nego njemu. Poput anđela - to je veličina ljudi koji su duhovno bogati, čak i

kad su materijalno siromašni.

Mi nismo socijalni radnici. Možda obavljamo socijalni rad u očima nekih ljudi, ali zapravo smo

pozvani biti kontemplativci u srcu svijeta. Dodirujemo Tijelo Kristovo u siromasima i stoga uvijek moramo biti

u Njegovoj prisutnosti.

I vi morate donijeti Božju prisutnost u svoje obitelj, jer obitelj koja zajedno moli, ostaje zajedno. Tu je

toliko mržnje, toliko jada, stoga mi s našim molitvama i žrtvama moramo započeti od kućnog ognjišta. Ljubav

počinje tamo gdje je dom, i nije stvar u tome koliko činimo, nego s koliko ljubavi to činimo.

Ako smo kontemplativci u srcu svijeta sa svim njegovim problemima, ti problemi nas nikad ne mogu

obeshrabriti. Mi se uvijek moramo sjetiti što nam Bog govori u Svetom pismu: Čak ako bi i majka mogla

zaboraviti dijete u svojoj utrobi - nešto što je nemoguće – tebe Ja zaboraviti neću nikada.

Željela bih da pronađete siromašne ovdje, prvo u svome vlastitom domu. I započnete ljubiti na tom

mjestu. Budite najprije radosna vijest za svoje najbliže. Upoznajte svoje susjede. Znate li tko su oni?

Doživjela sam izvanredno iskustvo ljubavi prema bližnjemu s hinduističkom obitelji. Jedan gospodin

je došao u našu kuću i rekao: "Majko Terezijo, ima jedna obitelj koja nije jela jako dugo. Učinite nešto." Uzela

sam nešto riže i otišla odmah tamo. Vidjela sam djecu – na očima im se vidjela glad. Ne znam jeste li ikada

vidjeli gladne ljudi. Ja ih viđam vrlo često. Majka te obitelji je uzela rižu i odjurila van. Kad se vratila, upitala

sam je: "Gdje ste otišli? Što ste učinili", a ona mi je dala vrlo jednostavan odgovor: "Oni su također gladni.“

Najviše me dojmilo što je znala tko su oni. Bila je to muslimanska obitelj. Nisam nosila više riže te večeri, jer

sam željela da, hindusi i muslimani, uživaju radost dijeljenja. I ta su djeca zračila radošću, dijeleći je sa svojom

majkom jer je imala ljubav dati se do boli. A takva ljubav raste - kod kuće u obitelji.

Dakle, kao što primjer ove obitelji pokazuje, Bog nas neće nikada zaboraviti i postoji nešto što vi i ja

uvijek možemo učiniti. Možemo zadržati radost ljubavi prema Isusu u našim srcima, i dijeliti tu radost sa

svima s kojima dolazimo u kontakt. Odlučimo se za jedan cilj - da ni jedno dijete neće biti neželjeno,

nevoljeno, zapušteno ili ubijeno. I darujmo sebe u boli i patnji - sa smiješkom.

Zato što puno pričam o davanju s osmijehom, jednom me je profesor iz SAD-a pitao: "Jeste li

oženjeni?" Odgovorila sam mu: "Da, i mislim da je ponekad vrlo teško biti nasmiješena momu suprugu, Isusu,

jer ponekad zna biti vrlo zahtjevan." To je velika istina. Ali tada prava ljubav dolazi do izražaja - kada je

zahtjevna, a ipak je dajemo s radošću.

Jedna od najtežih stvari za mene su putovanja - popraćena velikim publicitetom. Jednom sam rekla

Isusu da ako ne bude ni jednog drugog razloga da uđem u raj, onda će biti taj što sam toliko puno putovala s

toliko puno publiciteta. To me je očistilo i posvetilo i učinilo stvarno spremnom otići u raj.

6

Ako se sjetimo da nas Bog ljubi i da možemo ljubiti druge kao što nas On ljubi, onda Amerika može

postati znak mira za svijet. S ovog mjesta, poruka skrbi za najslabijeg od najslabijih - nerođeno dijete - treba

odjeknuti cijelim svijet. Ako ste postali svjetlo pravde i mira u svijetu, onda ćete biti autentični spram onoga

za što su se oci ove zemlje zalagali.

Ljubimo jedni druge, kao što nas je Bog ljubio. Gdje ta ljubav započinje - u našim domovima. Kako

započinje - tako da molimo zajedno. Molite i za nas sestre da nastavimo svoj rad s još većom ljubavlju prema

Bogu. Svi smo mi jedno srce koje je pozvano donijeti radost kud god idemo. Moja molitva je da ljubeći jedni

druge, kroz mir i radost u obitelji rastete u svetosti.

Svetost nije luksuz nekolicine, nego jednostavna dužnost koju svi možemo svakodnevno ispunjavati.

Isus je vrlo jasno rekao: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.“ Stoga molimo jedni za druge

da rastemo u ljubavi i da u tome rastu postanemo sveti jer Isus to želi od nas, On je radi toga umro na križu

ljubeći nas.

Želim zahvaliti svim obiteljima koje su nam dale svoje kćeri i dopustile im da posvete svoj život Isusu

u zavjetu siromaštva, čistoće i poslušnosti. One darivaju sebe služeći najsiromašnijima među siromašnima.

Bog vas blagoslovio!

Snimka cjelovitog govora: http://www.c-spanvideo.org/program/Breakfast (govor Majke Terezije počinje od 48 minute)

Preveo: Filip Đekić