84UTJECAJI NA PROCESE

AKTIVNOSTI

''Priroda je osnova, ali je čovjek cilj''

Postoje zavisni međusobni utjecaji različitih činilaca u proučavanju igre i sporta, među kojima se mogu izdvojiti: biomehanički, fiziološki, psihološki, socijalni i drugi faktori. Činioci koji utječu i određuju razvoj materijalne baze, odnosno, programsko prostornih jedinica i sklopova treba tražiti u složenosti razvoja materijalne baze, a posebno one koji se u igri i sportu oslanjaju na tri karakteristična opća perioda čovjekovog života, i to: vrijeme zaštite života (psihološka potka), vrijeme održavanja života (efektivni rad), period opadanja cjelokupnih čovjekovih aktivnosti (odmor). U daljnjem raslojavanju navedene podjele može se prikazati takođe klasifikacija uzrasnih kategorija po osnovnim periodima čovjekovog života i na slijedeći način: -DJETINJSTVO (predskolški uzrast), -VRIJEME ŠKOLOVANJA (školski uzrast), -PERIOD ZRELOSTI (period aktivnog života), -PERIOD OPADANJA CJELOKUPNIH ČOVJEKOVIH AKTIVNOSTI (period starenja). Bilo po jednoj ili drugoj klasifikaciji, faze uzrasta su prirodna životu.granična vrijednost i podjela u čovjekovom

ODLIKE AKTIVNOSTI GRUPA PO REMPLAJNOVOJ PODJELI

''Svaka kultura vodi svoje porijeklo od

igre''

Većina spomenutih grupa značajne su u okviru istraživanja prostornih cjelina namjenjenih igri i sportu u širem smislu, a posebno zonsko planiranje i zonska

85podjela u kompleksu istih ili različitih prostornih sadržaja. U svako od ovih životnih faza nastaju (stalni) procesi neprekidnih promjena. Nastaju promjene u fizičkoj i psihičkoj strukturi čovjeka, koje treba uočavati i prilagođavati ponekad krutim i nepokretnim fizičkim strukturama materijalne baze. Svaka od životnih faza ima svoju zaokruženost, ali se isto tako može reći da se faze međusobno nastavljaju i oslanjaju jedna na drugu. U tom pogledu Remplajnova podjela na životne faze, posebno za mlađe uzrasne kategorije ima velikog odraza na uspostavljanje veće povezanosti i utjecaje duhovnog razvoja čovjeka, na izbor i opredjeljenje oblika kulture koji se iskazuju kroz igru i sport.

0 – 1,3 godine, prva i druga faza ranog djetinjstva 1,3 – 3,6 godina, treća faza ranog djetinjstva 3,6 – 6 godina, prva faza srednjeg do kasnog djetinjstva 6 – 10 godina, druga faza srednjeg do kasnog djetinjstva 10 – 12,5 godina, treća faza srednjeg do kasnog djetinjstva 12,5 – 14,5 godina, doba sazrijevanja 14,5 – 17 godina, pubertet 17 - 20 godina, adolescencija odrastao čovjek starac

Istraživanja u okviru pomenutih faza ukazuju na to da je izbor aktivnosti u igri i sportu sastavni dio neprekidnih procesa u životu i interesovanju čovjeka, i da ti procesi neposredno utječu na planska i programska opredjeljenja, a isto tako ukazuju na potrebu ka stalnom istraživanju višenamjenske upotrebljivosti površina i prostora, kao i cjelokupna funkcija objekata i centara za sport i igru.

86TIPOLOGIJA FIZIČKIH STRUKTURA

Programska polazišta i opredjeljenja u istraživanju prostornih rješenja programskih sadržaja za igru i sport u neposrednoj su vezi sa vrstama i oblicima aktivnosti pojedinih uzrasnih kategorija kao cjeline, ali isto tako i od osobenosti pojedinih poddkategorija, odnosno grupacija u okviru svake naznačene uzrasne kategorije. Aktivnosti: DJEČIJA IGRA

djeca do tri godine djeca od četiri do šest godina djeca od sedam do četrnaest godina

IGRA I SPORT U ŠKOLAMA osnovna škola, mlađi uzrast, sedam do deset godina osnovna škola, stariji uzrast, jedanaest do četrnaest godina srednja škola, uzrast petnaest do osamnaest godina visoka škola, uzrast devetnaest do dvadeset četiri godine

SLOBODNA I PROGRAMIRANA AKTIVNOST VANŠKOLSKE OMLADINE I ODRASLIH

uzrast od petnaest do osamnaest godina uzrast od devetnaest do četredeset pet i preko četrdeset pet godina

SPORT (VRHUNSKI SPORT) školska omladina zaposlena omladina ostalo stanovništvo u sportu AKTIVNOSTI I VJEŽBE U MEDICINSKO TERAPEUTSKE SVRHE preventivno terapeutsko rehabilitaciono

87GRAÐEVINE ZA TJELESNI ODGOJ

I SPORT

Arheološki nalazi iz mnogih dijelova svijeta potvrđuju da su tjelesni odgoj i sport, kao dijelovi društvenog života, pratili razvoj čovjeka od najstarijih doba. Najznačajnije i najizraženije doba povijesti tjelesnog odgoja i sporta je doba antičke Grčke i Rima. Društveni značaj tjelesne i duhovne kulture u staroj Grčkoj jasno je ilustriiran mnoštvom igara i slava od kojih su posebno bile poznate npr. Pajthijske igre (održavane u Delfima pod Parmasem u čast Apolona), Nemejske (u čast Diove u Nemeji na Korintu), Isthmijske (posvećene Posejdonu), Pahtenajske itd.. Najpoznatije od igara, Olimpijske igre, o kojima je prvi zapis iz 776 godine p.n.e. održavale su se, kako znamo, svake četvrte godine u svetom dijelu Olimpiji, sa hramom Diovim i Heržinim, koje se razvilo u privredno i društveno središte cijele Grčke. Tu je bio čuvan tzv. ''Disk Ifitov'' na kojem je bio zabilježen dogovor između spartanskog Likurga i elidskog kralja Ifita (Olimpija leži na sjeverozapadu Peloponeza u Elidi) o miru, koji su čuvali Grci na Peloponezu na dobu od jednog mjeseca koliko su trajale Olimpijske igre. Društveno – politički značaj starogrčkog tjelesnog odgoja tako je vrlo jasno izražen. Nasuprot tome u starom Rimu, karakterisano je kao potreba za obukom vojnika. Za imperijalističke ciljeve države, i dalje pak deformaciji prirodnog sportskog nadmetanja u atrakciji ''igara'' pri kojima su ljudi bili opijeni krvavim predstavama međusobne borbe gladijatora na život i smrt ili borbe robova sa divljim životinjama. Ove igre nisu neki razvojni stupanj tjelesnog odgoja, ali njihovim prethodnikom je kultni običaj natjerati borce na borbu na život i smrt među sobom. Doba gladijatorskih borbi na vodenim površinama bilo je tzv. naturalističko predstavljanje morskih bitaka, za njih je na brijegu Tiberybi iskopan vještački bazen, drugdje su

88održavane u vodom napunjenim arenama ili prostorima prirodnih jezera. Omiljene su bile, u Rimu, konjske trke. U drugom smislu razvio se, danas bismo rekli, ''rekreativni tjelesni odgoj'', za to su pogodni prostori bili rimske terme, gdje su se posjetitelji rekreirali kako u hladnim i toplim banjama, tako i u mnogim drugim tjelesnim aktivnostima, kulturom i zabavom, radilo se dakle o društvenim središtima za koje bismo danas rekli, središtima za slobodno vrijeme. Niti srednje stoljeće, sa kršćanskom ideologijom, smatrajući kulturu tijela nečim vrlo grešnim, nije moglo u potpunosti potisnuti tjelesni odgoj. Opet je bilo potrebno obučavanje vojnika ali i rekreacija pri lovu itd. Novi pogled na tjelesni odgoj donijeli su humanizam i renesansa. Nastanak modernog tjelesnog odgoja spojen je sa razvojem kapitalističkog društva, naročito sa narodnom emancipacijom i svakako sa razvojem društvenih klasa i njihovim shvatanjima. Karakterističnim dokazom toga je nastanak i razvoj tjelesnog odgoja u našim zemljama. Pri nastanku ''Sokola'' i pri osnivanju radničkih vježbaonica nije se radilo isključivo o vježbi tijela, nego o društvenoj aktivnosti čijim ciljem je bilo narodno i klasno prosvjećivanje. Djelatnost ove organizacije nije se ograničavala na tjelesno vaspitanje nego se tu podsticala kultura, priređivale zabave, itd. Stare sokolane i radnički domovi bili su u stvari integrirani centri tjelesnog odgoja, kulture, zabave (centri slobodnog vremena). Ta tradicija preživljava i do XX stoljeća kada se pak, po završetku I svjetskog rata može uočiti tendencija izoliranja tjelesnog odgoja od kulture i drugih društvenih aktivnosti. Takođe se uočava i nekakva specijalizacija unutar tjelesnog odgoja i sporta, osnivaju se specijalizovani klubovi npr. fudbalski, teniski klubovi, itd. To je naravno podupirano od vladajuće klase, zato što je njihovom interesu bilo da ''nepolitičnošću'' sporta i tjelesnog

89vaspitanja bude podupirana ideologija objektivizma i kosmopolitizma. Klasni karakter organizacija tjelesnog odgoja više nije mogao biti potisnut. Njihov razvoj se, prirodno, očituje kao paralela cijelog društvenog razvoja, u nas izrazom toga je nastajanje Federacije radničkih jedinica tjelesnog odgoja godine 1921., proistekle iz saveza radničkih jedinica za tjelovježbu (DTJ), čije je vodstvo postupno prešlo na suradnju sa buržoazijom. Početkom Federacije DTJ je i Spartakijada u junu 1921. godine u Pragu, dok je savez DTJ održavao svoju I olimpijadu na ljetnom stadionu, gdje se, do tada, održavalo nekoliko sokolskih sletova. Mjesto za održavanje spartakijade bilo je dogovoreno 12. lipnja, a 19. lipnja spartakijada se trebala održati. Članstvo Federacije je za jedan tjedan izgradilo stadion sa drvenim tribinama, garderobama, stazama, ostalim dodacima itd. 19. lipnja spartakijada je počela vježbama takmičara da bi u nedjelji 26. lipnja na defileu članstva bilo prisutno 100 000 gledatelja. Značajnim činom za povijest modernog tjelesnog odgoja je uspostavljanje ili bolje reći obnavljanje olimpijskih igara na incijativu francuskog pacifiste barona Pjera de Kubertena na kraju XIX stoljeća. Prve igre novog doba održale su se u Atini, na srednjevjekovnom stadionu, godine 1986. Obnavljanje ove tradicije praćeno je tradicijom građenja olimpijskih centara kao i pojedinačnih građevina. Svaka od zemalja organizatora olimpijskih igara trudila se dati svoj maksimum u arhitekturi sportskih objekata. Društveni značaj tjelesnog odgoja je veoma širok, a njegovo provođenje jasno, nije jednostavno. U cijelom poslijeratnom periodu susrećemo se sa tendencijom fokusiranja na vrhunski sport, bez proklamacija ''masovnosti'' i idejnog značaja tjelesnog odgoja. To se da objasniti time da stvarni razvoj ide

90cestom tzv. ''integracije'' tj. cestom zbližavanja dobrovoljne, školske i ostale tjelesne vježbe, cestom integracije tjelesnog odgoja, kulture i daljnih dijelova tzv. ''slobodnog vremena'', pri čemu vrhunski sport, najvjerojatnije, kreće specifičnom cestom. Integracija, koja zanima arhitekte i građevinske stručnjake, s ove tačke gledanja, je to da je spojena sa specifičnim pitanjima investicijske politike u oblasti sportskih građevina, sa arhitekturom sve do dispozicijskih detalja, svakako je tendencija koja je u skladu sa daljnim razvojem tjelesnog odgoja i njegovom ulogom u daljnjem razvoju društva i pojedinca. Pitanje tzv. slobodnog vremena i rekreacije, postalo je silno diskutiranim pitanjem po cijelom svijetu, u zadnjih 15 godina, najviše u ovisnosti investicione djelatnosti i građenja. Tome je bio posvećen XI kongres Međunarodne unije arhitekata 1971. godine. Tjelesni odgoj i turistika su osnovni dijelovi slobodnog vremena. Eksplozivni razvoj rekreacije je, naravno, uvjetovan ekonomskim mogućnostima, brzim povećanjem životnog standarda, njemu pripada značajno skraćenje radnog vremena a time porast kvanta slobodnog vremena. Dokazom da se sve veoma tiče urbanizma i arhitekture, je okolnost da na mnogim mjestima u svijetu dolazi do devastiranja prirodnih resursa, eksploatacije zemljišta sa rekreativnim ciljem, čemu se nismo ni mi oduprli i pored nastojanja planiranja razvoja (nepregledne kolonije vikendica na zemljištu pogodnom za rekreaciju). Rješenje uvjeta za tjelesno vaspitanje usko je povezano sa pitanjem rekreacije u slobodnom vremenu te je tako među zemljišnim planerima i arhitektima došlo do podjele ''slobodnog vremena'' na: dnevno, vikend i godišnje, te je stoga objekte za tjelovježbu potrebno graditi u svim tim sferama sa potrebnim vezama i u potpunom obimu. Mogućno je npr. kada bismo više pažnje posvetili stvaranju uvjeta za tjelesno vaspitanje

91svakodnevno tj. građenje objekata direktno u mjestu ili u prigradskim zonama, da bi se smanjilo građenje vikendica. Rješenje rekreacije i tjelesnog odgoja je, tako, eminentno urbanističko pitanje, na koncu, ne bi samo vlastiti prostori ili gradski prostori trebali biti takvi da čovjek u njima rado provodi svoje slobodno vrijeme. Za predstavu o daljnjem razvoju tjelesnog odgoja i sporta mogu poslužiti podaci u naučno – istraživačke studije kabineta organizacije UV ČSTV iz 1973. godine o prognozi do 1990. godine. Tu se iz nekoliko alternativa (životne, ciljne, normativne, optimalne) prognozira razvoj broja učesnika tjelesnog odgoja u ČSR. Došlo se do zaključka da je rast rekreativnog tjelesnog odgoja eksplozivan. Godine 1955. rekreaciju je upražnjavalo 18% populacije, zahvaljujući uvođenju slobodnih subota 1965 još 39%, da bi 1970. i 1971. godine broj stanovnika koji upražnjava rekreaciju bio veći od 50 %. populacije. Poznavanje razvoja tjelesnog odgoja i sporta služi nam da bismo ispravno shvatili odnos između tjelesnog odgoja i sporta, društva, i konačno arhitekture koja omogućuje njegovo ostvarivanje. Uopćeno se može reći da je poziv arhitekture zadovoljiti jasne društvene potrebe, ali i odražavati stvarnost, tj. oslikavati društvene tokove i život, davati izraz osjećanja društva. Arhitektura ima osobine umjetnosti, ona je dio umjetnosti. Svojim osobinama arhitektura predstavlja jasan način života i odnos prema životu. Ovisnost među životnim stilom i osjećajima ljudi, s jedne strane, i arhitekture u oblasti tjelesnog vaspianja s druge strane, znači da je zadatkom arhitekture sportski objekata pored služenja potrebama sporta i tjelesnog vaspitanja, odražavati razumljivim načinom stvarnost i davati izraz odnosa društva prema sportu i tjelesnom vaspitanju. To se radi još u pripremi, npr. pri planiranju prostora na kojem treba da budu građeni objekti. Odraz takvog

92stava je pažnja u smještanju objekta u urbanističkom organizmu, o prostornom odnosu objekta sa urbanističkom cjelinom.

Objekti za tjelesni odgoj u zemljišnom planiranju i urbanizmu

Osnovna pretpostavka za rješenje zemljišnog plana je ispitati potrebu u pojedinačnim oblastima kojih se planiranje tiče. Nasuprot drugim oblastima npr. školstvu, distribuciji, itd., gdje se potrebe sa velikom preciznošću mogu ispitati (u odnosu sa predviđenim brojem stanovnika po zakonskim propisima može se odrediti potrebni broj školskih objekata, itd.), osnove za ispitivanje potreba za objektima namijenjenim tjelesnom odgoju, daleko su manje sigurne i teže ih je racionalno ispitati, jer je teže predvidjeti razvoj same rekreacije i tjelesnog odgoja. U prošlosti (ugrubo se može reći do drugog svjetskog rata) zemljište za gradnju objekata za tjelesnu vježbu određivalo se, u suštini, onda kada je nastajala konkretna potreba, kada je, u stvari, neki građevinar bio sposoban kupiti ili iznajmiti posjed i uzgraditi objekt. Takva praksa, je naravno, totalno neracionalna, i brzo poslije rata se susrećemo sa žestokim povećanjem potreba na planu tjelesnog odgoja i sporta. Studiranje tog pitanja rezultiralo je izdavanjem ''Zbirke osnova za planiranje građenja sportskih objekata'' pripremljenje od strane ČSTV godine 1967. koja obuhvata tzv. ''urbanističke ukazatelje'', ukazujući i određujući površinske zahtjeve objekata za tjelesno vaspitanje sa kojima treba računati u zemljišnom planiranju. Ukazatelji su podijeljeni u 3 grupe: 1. za ograniziranuu dobrovoljnu tjelovježbu, 2. školski tjelesni odgoj, 3. tzv. neorganiziranu dobrovoljnu tjelovježbu.

93Cijela površina za organiziranu tjelovježbu se ustanovljava na 8 m² po jednom stanovniku i dijeli se dalje na: VRSTA OBJEKTA M²/STANOVNIKU Igralištenastadionu 5,000 Sportske dvorane 0,400 Pokriveni bazeni 0,045 Otvoreni bazeni 0,150 posebni objekti - streljene, vodeni bazeni... 0,300 zelenilo i komunikacije unutar sportskih areala 1,250 UKUPNO 8,000 Ploha uvedena u ukazatelju znači tzv. ''urbanističku plohu'' tj. potrebnu plohu za građenje pripadajućeg objekta. U praksi se, nadalje koristi pojam tzv. ''čiste vježbajuće'' plohe, što je površina vlastitog korisnog prostora, npr. korisna površina ili radna, fiskulturne sale 12/24 je 288 m², u ukazatelju se na tu salu računa ''urbanistička ploha'' 870 m². Današnja ''urbanistička ploha'' nogometnog igrališta 100/65 m i sa 3000 gledatelja je 8550 m², igralište za košarku 1100 m², pokrivenog bazena 25/15 m 1125 m², otvorenog bazena 50/21 m 3150 m² . ''Zbirka osnova'' dalje donosi uzorke odnosa objekat za ''tjelovježbu građana'' i broja stanovnika, mjesta koja imaju od 2000 do 5000 stanovnika i uvijek se tu radi o nešto manjim plohama nego o onih 8 m² po stanovniku. Pokazatelji za opremanje škola za tjelesni odgoj u ''Zbirci osnova'' proistekli su iz konkretnih građevinskih programa opremanja pojedinačnih tipova škola, ovdje se pak ne navodi potreba za opremanjem visokih škola. Za dobrovoljno tjelesno vježbanje, neorganizirano (rekreaciono) ''Zbirka'' ustanovljava 2 m² po stanovniku. To obuhvata tzv. sitna igrališta u mjestima, dječija igrališta itd. Po pitanju dijeljenja tjelovježbe na kategorije, mogućno je navesti, pored ''Saznanja o razvoju tjelesne kulture – prognoza do 1990'' koja ima karakter resornog ''dijeljenja'' do ''Funkcionalnog

94sistema tjelesnog vježbanja i rekreacije u Pragu'' napravljenog od Sport projekta 1976. godine koji predlaže promjenu sistema dijeljenja na: 1. otvorene plohe za vježbanje, 2. zatvorene plohe za vježbanje, 3. otvorene vodene plohe, i 4. zatvorene vodene plohe. Pitanje koje će biti predmetom daljnjeg raspravljanja. Konfrontacija navedenih ukazatelja sa stvarnim stanjem broja objekata za dobrovoljnu tjelesnu vježbu u ČSR sadržava ''Pregled fiskulturnih objekata ČTO'' izdan u martu 1973. godine koji operira sa nešto drugačijim odnosom između urbanističke plohe i čiste vježbajuće plohe i iznosi da je stanje čiste plohe za vježbanje, koje je u to doba postojalo bilo 63,62% od potrebne u ČSR, od toga je fiskulturnih sala bilo 21,56%, na pokrivene bazene otpadalo je 1,96%, na otvorene bazene 19,86, na igrališta 67,18 i na umjetne ledene površine 16,22%. Nadalje, zanimljiva je uporedba naših pokazatelja sa istim u drugim zemljama. Po UNESCO-u potrebna ploha za tjelesnu vježbu čini u USA 35,0 m²/stan., u SSSR-u 28,0 m²/stan., u NDR 26,0 m²/stan., Švicarskoj 26,0 m²/stan., Engleskoj 20,0 m²/stan, na Kubi 18,0 m²/stan., itd. Iz navedene stvarnosti proističe, da je potrebno pitanju ukazatelja pristupati sa punim razumijevanjem, da je do potpunog zadovoljenja naših potreba još daleko, ili, možemo reći da ne bila greška ukoliko bi površine za tjelesnu kulturu bile i veće od trenutnih potreba. Kako će se pitanje tjelesnog odgoja i objekata za tu namjenu dalje razvijati, stvar je i životnog standarda kao i značaja tjelesne kulture u društvu. U svakom slučaju potrebno je shvatiti osnovni odnos između tjelesne kulture i realiziranom građevinarstvu. Tjelesnu kultura doprinosi razvoju građevinarstva, ali i obratno, realizirana građevina utječe na razvoj tjelesne kulture. Zadatkom zemljišnog planiranja i urbanizma je razmjestiti objekte raznih

95namjena u organizmu urbanističke cjeline u zavisnosti od njihovih potreba kao i potrebnom odnosu objekata među sobom i to ne samo sa stanovišta zadovoljenja jasnih potreba stanovništva, nego jasno iskazati stav društva spram stvarnosti i djela kojima su ti objekti namijenjeni. Ovdje se susrećemo sa cijelim sustavom odnosa, koji se stalno razvija i kojega na koncu moramo, sa ciljem planiranja razvrstati. Za osnovno se može uzeti dijeljenje u ovisnosti od kruga uživatelja, tu se radi naime o hijerarhiji objekata na objekte od svedržavnog značaja (za vrhunski sport i takmičenja u međunarodnim okvirima) do objekata pridruženim individualnim kućama i stanovima (danas nije izuzetkom da si porodica izgradi npr.saunu, bazen, teretanu, itd. izravno u kući ili rekreacionom objektu). Do sada nije bilo uobičajeno, ali bi potpuno prirodno bilo te objekte graditi kao neizbježni dio kuće ili stana. Fiskulturni objekti za dobrovoljnu i rekreacionu fiskulturu u urbanističkim cjelinama iznad 10 000 stanovnika imaju izgleda takvu strukturu (objekti za višu skupinu uvijek obuhvataju sve objekte nižih skupina): a.) skupina kuća (cca 2000 stanovnika) igralište za djecu predškolskog uzrasta – udaljenost do 100 m, b.) selo (cca 5000 – 6000 stanovnika) igralište za predškolsku djecu, igralište za neorganiziranu tjelesnu kulturu i rekreaciju mladeži i odraslih sa sitnim igralištima za neke lakoatletske discipline. Pristupna udaljenost 300 – 400 m, smješteno u ovisnosti sa školskim zemljištem i školskim igralištem i salom (oni se u večernjim satima koriste za vanškolske aktivnosti). c.) mjesto ( cca 10000 i više stanovnika) oblast igrališta za osnovnu tjelesnu kulturu, laku atletiku i daljne sportove, fiskulturnu salu za dobrovoljnu organiziranu tjelovježbu, plivački bazen itd. Pristupna udaljenost 800 – 1500 m, karakter objekata je uglavnom za vježbanje, izabrani objekti imaju i veće gledalište.

96d.) grad; oblast igrališta sa većim kapacitetom gledališta, sale sa većim gledalištima ili sportske dvorane, pokriveni bazen, umjetno klizalište, specijalizirane objekte (streljane, kuglane, biciklističke staze..). Kapacitet gledališta u ovisnosti od vrste je od 1% do 10% stanovnika pripadajuće oblasti. e.) objekti od značaja u gradovima koji su centri većih oblasti (okruga, države..). Ova podjela ima rekreativan značaj s obzirom na ''slobodno vrijeme'' i pitanjem dnevne vikend i dugotrajne rekreacije. Konkretno rješenje urbanističkog zadatka potrebno je dobiti iz konkretnih uvjeta. To možemo podijeliti na dvije osnovne kategorije: uvjeti dati prirodnim okruženjem i uvjeti koji su dali stanje šire urbanističke cjeline, postojeće i izgrađene od društva. Prirodne uvjete je potrebno vrijednovati s gledišta potrebe korišćenja budućih objekata, s gledišta tehničkih osobina, svakako s ekonomijom gradnje i s gledišta emocionalnog utjecaja na okolinu (njihove estetske osobine). U prvom gledištu nameće se pitanje klimatskih uvjeta (naravno, čistoća), dalje pitanje preovladavajućih vjetrova i njihove snage (zbog bilježenja rekorda uspostavljeni su neki limiti brzine vjetra) i dalje (npr. atmosferski tlak ima utjecaj na korisnost objekata za trening vrhunskih sportista). Tehničkim osobinama pripadaju npr. geološka pomjeranja koja imaju utjecaj pri temeljenju objekata, ali i na druga pitanja, npr. propustljiva podloga u igralištu znači manje napora na gradnji donjeg dijela igrališta, u poređenju sa nepropusnom podlogom gdje se propusnost mora riješiti nekim tehničkim sredstvima. Značajnim činiteljem je i reljef terena, gdje npr. do izravnavanja potrebne površine može igrati glavnu ulogu u troškovima za izgradnju terena ili obrnuto, odlična prirodna konfiguracija može imati suštinski utjecaj na ekonomsku stranu građevine pri gradnji tribina. Svakako u rekreativnoj tjelesnoj

97kulturi od ključne važnosti je estetska strana prirodnog okruženja, koja je u stvari glavnom vrijednošću objekta, zato što je estetski utisak prostora veliki dio rekreativnog učinka. I na ostalim objektima se može pokazati da je zavisnost tjelesnog odgoja i prirode u tom smislu, da je tjelesni pokret u stvari izrazom čovjekove pripadnosti prirodi i njegove sveobuhvatne spojenosti s njim . Dakle, ovisnost među prirodom i objektima za tjelovježbu i rekreaciju je potpuno jasna, a ovisnost između arhitekture i prirodne okoline je, prirodno, u punoj mjeri. Uvjeti, koji su za urbanističko rješenje oblasti tjelesnog odgoja već dati postojećim stanjem šire urbanističke cjeline od ljudi već stvorene, mogu se vrlo razlikovati zato što, nekad stojimo pred zadatkom stvoriti široku urbanističku cjelinu ''na zelenom luku'' kad su potreba fiskulture i rekreacije zajedničkim tvoriteljem cijele koncepcije, a nekad je potrebno riješiti potrebe tjelesnog vaspitanja u uvjetima regeneracije egzistirajuće urbanističke cjeline. U takvim slučajevima mogućnosti su ograničenije. Na osnovu svega zadatak riješimo sa gledišta na dvije stvari: 1. sa glediišta funkcije i korištenja objekta, 2. sa gledišta organizma urbanističke cjeline u kompozicijskom smislu. Za prvo gledište osnovnim uvjetom je funkcionalno ispunjenje objekta, njegov obim i konkretna namjena. Od vanjskih uvjeta najznačajnije je pitanje komunikacije, pripojenost objekta na mjesnu komunikacionu mrežu. Kod manjih objekata to pitanje se može reducirati na pristupnost objekta pješačkim komunikacijama, sa značajem objekata raste, naravno, i složenost rješenja, sve do slučaja kada riješimo uvezivanje objekata sa najvećim kapacitetom u mjestu, na mjesnu komunikacionu strukturu, (obično je gradski stadion gledalište sa najvećim kapacitetom u gradu). Dešavanja na državnim stadionima ili do konca na

98olimpijskim objektima, su u pravilu najkoncentriranijim mjestima gradske transportne mreže. Izbor zemljišta za takve objekte je zato uvjetovan komunikacionim mogućnostima. Za centralni objekt, kao preduvjet za uvezivanje na gradski komunikacionu mrežu, se u pravilu uvodi da posjetioci moraju imati mogućnost napustiti oblast u vremenu od cca 1 sata (komunikacija unutar stadiona se po pravilu dimenzionira na napuštanje stadiona do vanjskih površina za 10 min). Pritom, moramo shvatiti da 100 000 gledatelja na centralnom stadionu, nije ništa neobično. Za takvu masu ljudi potrebno je obezbijediti prijevoz javnim sredstvima od kojih metro ima navedenu uobičajenu brojku od 25 000 – 30 000 ljudi na jednoj liniji u jednom smjeru za jedan sat, tramvaj 15 000 – 20 000, autobus 4500 – 6000 osoba za sat itd. Korištenje osobnih automobila ima svoju vlastitu problematiku, ne radi se samo o obezbjeđivanju parking površina nego i o kapacitetu prilaznih cesta, propusnosti raskrsnica itd. Po pravilu pitanje parkiranja kod centralnih objekata postavlja se kao osnovno u komunikaciji cijelog grada. Iskustvo nam pokazuje da je, tamo gdje je želja bila zadovoljiti parkiranje direktno u stadionu (npr. Aztečki fudbalski stadion u Meksiku ili San Sino u Italiji) došlo je do toga da unutar ogromnog parkirališta stoji soliter stadiona i da ta površina kada se ne koristi odaje hladan utisak, teška je za održavanje jer je tek s vremena na vrijeme korištena. Primjena drugačijeg rješenja je olimpijski stadion u Minhenu gdje je parkiralište u doba olimpijade služilo samo sportistima i novinarima tako da je njegova veličina relativno manja. Gledatelji su koristili isključivo javna prevozna sredstva tako da je tom parkiralištu mogla biti posvećena veća pažnja (obiluje zelenilom). Sa gledišta gradske komunikacione mreže položaj objekata velikog kapaciteta u pravilu je bolja u centralnoj

99oblasti mjesta zbog takvog usmjerenja prevoza i sredstava. Sa druge strane u mnogim mjestima je došlo do nedostatka potrebne površine u centralnim oblastima tako da su se objekti velikog kapaciteta morali graditi ekscentrično koje je i po pitanju komunikacije bilo potrebno riješiti. Pored komunikacijskog gledišta, spajanje funkcije sporta i tjelesnog odgoja u zavisnosti je sa ostalim funkcijama urbanističke cjeline naročito sa funkcijom tzv. društvene nadgradnje. Prostori gradskog zelenila privlače gradnju rekreacionih objekata, tako su Njemačkoj između oba rata nastajali veliki ''sportski parkovi'' na zelenim prostorima pokraj velikih gradova (Nirnberg, Dortmund, Frankfurt...). Pitanje centralnog ili excentralnog položaja glavnih sportskih oblasti je prije svega kompoziciono pitanje. Zanimljivo je, da je takva mogućnost da se u jednakim zavisnostima iskazuje u razvoju antičkog građenja isto kao i u razvoju modernih gradova. U antičko doba, u slučajevima kada radilo o tzv. ''rastućim mjestima'' koja su postepeno rasla i širila se, još u doba kada tjelesni odgoj nije imao neki veliki društveni značaj, nalazimo da je položaj sportskih objekata bio excentrični, tako je bilo npr. u Atini, njen poznati stadion leži van gradskih objekata. U mjestima koja su bila građena po planu, npr. u slučajevima kada su zarazne bolesti ili ratovi potpuno uništavali gradove, a oni potom bili ponovo građeni i obnavljani u razmjerno kratkom dobu susrećemo se sa sportskim objektima kao sastavnim dijelovima gradske kompozicije, često kao dijelom centralne gradske zone. Tako je npr. u Atini gdje glavna gradska kompozicijska osovina s jedne strane obuhvata i završava akropoljem, a s druge strane stadionom i gimnazijom i ide preko sustava agore sa javnim zgradama. Time je ovdje jasno iskazan značaj stadiona u hijerarhiji gradskih objekata. Mjesto je bilo izgrađeno između V i IV stoljeća p.n.e. i iz

100tog perioda datira stadion. Vrlo zanimljivim primjerom opremljenosti sportskim objektima je antički Rim. Na sastavu rimskih foruma je Koloseum, amfiteatar Flaviju (ovdje se svakako ne radi o ''fiskulturi'' u našem smislu, amfiteatar je prije svega služio gladijatorskim bitkama). Na centralnom mjestu smješten je cirkus Maksimus koji je služio kao hipodrom, a bio je, vjerojatno, gledalište sa najvećim kapacitetom svih vremena. Predpostavlja se da je njegov kapacitet bio 150 000 – 200 000 mjesta, neki autori navode čak 380 000 mjesta ( broj stanovnika antičkog Rima računa se na nekih 1,5 miliona, od kojih je 1/3 slobodnih a 2/3 robova). Dalje su, gotovo ravnomjerno po gradu bile razmještene ''carske terme'', stadioni, cirkusi.. U moderno doba imamo primjere kao što je olimpijski stadion u Parizu koji je svoje mjesto našao u predgrađu Colombes bez izravnog utjecaja na gradski organizam ili ''Dojče stadion'' u Berlinu koji i u komunikacijskom i kompozicijskom smislu ima utjecaj na centar grada, takva situacija je i u današnjem Rimu. Poslije II svjetskog rata u socijalističkim zemljama dolazi do zanimljivih realizacija sa urbanističkog a naročito kompozicijskog gledišta. Prije svih to je Moskva koja je 50-tih godina izgradila oblast na Lužnjiku na prostoru od 180 ha, smještenom u meandru rijeke Moskve u mjestu, gdje reljef terena zajedno sa rijekom tvori prirodni amfiteatar, gdje je na gornjoj plohi tzv. Lenjinovoj gori smještena visoka zgrada univerziteta Lomonosov. Kompozicioni utjecaj oblasti sa datom proizvodnom sredinom je vrlo očiledan. Oblast leži na osi koja spaja povijesno jezgro sa Kremljem sa dominantnim univerzitetom Lomosov. Kao specifičan problem javilo se građenje i smještanje centralne oblasti u Pragu. On je, prirodno, spojen sa razvojem tjelesne kulture u modernom dobu, gdje je iz doba XIX stoljeća nastavljena tradicija ''Sokola'' i njegovih ''svesokolskih'' sletova kao i tradicija

101radničkih društava i njihovih ''spartakijada''. Za svesokolske sletove bio je 1912. godine izabran Strahov, gdje se pak sa građenjem započelo za slet 1926. godine, po projektu ing. Čižka i arh. Krasneka. Između oba rata bilo je nastavljeno po prijedlogu arh. Drijaka, Balearka i Koppa. Godine 1948. bila je izgrađena sjeverna i južna tribina glavnog stadiona po projektu Balcarka i Koppa, a 70-tih godina je bilo potrebno preraditi stadion za laku atletiku. Prerađen je bio za prvenstvo Evrope u lakoj atletici održano 1978. godine (arh. Kutnar i Zeman KPU Prag) i dopunjen za sportsku halu. Oblast još uvijek nije završena i predpostavlja se njegovo daljnje građenje. Strahovskoj oblasti značajnu ulogu je igralo pitanje kompozicije. Strahovski vrhovi su dominantne tačke reljefa Praga, s njih je pogled na gotovo cijelu prašku kotlinu, povezani su sa centralnim povijesnim dijelom grada, uočljivi su u svim gradski panoramama. Njihovom manom je što su priključeni gradu, što u prošlosti nije bio problem, sa komunikacijskog gledišta oblast je u suštini exentrična. Daljnja mana (koja organizatora sletova nije zanimala) je velika sila vjetra, faktor koji ni na zadnjem lakoatletskom takmičenju nije bio do kraja otklonjen. Iz svega što je ovdje bilo rečeno o strahovskom arealu, jasni su razlozi što je gotovo paralelno sa završetkom njegove gradnje nikla ideja o gradnji daljnjeg sportskog centra sa takvom funkcijom, sa kojima se susrećemo u gotovo svim velikim gradovima svijeta. Usmjereni zemljišni plan predpostavlja daljni razvoj objekata na, može se reći, tradicionalnim površinama koje su toj namjeni i do sada služile, kao i na površinama koje do sada nisu bile korištene. Opremljenost Praga ovom vrstom objekata u poređenju sa ostatkom ČR je na najnižem nivou. Do sada je u Pragu 510 ha površine za tjelesno vježbanje što je 25% ispunjenja norme po ukazatelju ČSTV.

102Urbanističku stranu rješenja oblasti razumijemo konačno kao odnose među pojedinačnim objektima, prostornu i materijalnu koncepciju iste oblasti. Ovdje je opet potrebno stvar prosuđivati sa oba glavna gledišta: funcionalnog i kompozicionog. Sa funkcionalnog gledišta kao prvi zahtjev možemo smatrati pokušaj ograničavanja vanjskih utjecaja na minimum (npr. buku komunikacije), ali i obrnuto, onemogućiti loš utjecaj rada tjelesnog odgoja na okolinu (npr.školsko igralište se smjesti tako da ga nije mogućno vidjeti iz učionica itd.). Sa kompozicijskog gledišta, potrebno je isto kao i pri rješavanju smještaja oblasti u široj urbanističkoj cjelini, riješiti u lokalnom razmjeru odnos sa egzistirajućim odlikama prirodne sredine, kao i među pojedinačnim objektima i njihovom ljudskom i društvenom aspektu, i dalje materijalnom i prostornom utjecaju. U pravilu dominantni objekt je središnji stadion koji ima i najveći kapacitet gledališta, ali i najrobusniju masu. Prirodno je, da je u manjim oblastima, mjesnim ili seoskim, rješavanje ovih problema jednostavnije, ali je čak i tu potrebno držati se navedenih principa. Slični principi vrijede i pri rješavanju rekreacionih objekata, gdje se vrlo često susrećemo sa izuzetno vrijednim prirodnim prostorima čiji je dominantni dio vodena površina (''Džban'' u Pragu).

Dispozicijski i radni osnovi rješavanja funkcionalnih pojedinosti objekata

tjelesnog odgoja

U osnovi, korisni i radni prostori u sportskim objektima mogu se podijeliti u tri skupine: 1.) prostori koji služe sportistima ili aktivnim učesnicima u tjelesnom vježbanju, 2.) prostori za gledatelje, 3.) dopunski prostori (npr.fast food restorani, smještajni objekti, administrativni objekti, klupske prostorije..)

103 Prostore koji služe aktivnoj tjelesnoj vježbi dalje možemo dijeliti na: a.) osnovne plohe i prostori za tjelesnu vježbu, i b.) pribor sportista.

Plohe i prostori za tjelovježbu

Tipologija strana ovih ploha ima specifičnu karakteristiku: gotovo sve sportske igre i discipline imaju svoja osobna takmičarska pravila koja do značajne mjere određuju pravljenje i opremanje radne plohe ako se želi da ona bude adekvatna datoj sportskoj disciplini. Time je tipologijska strana objekata određena, a promjenljiva je samo u određenoj mjeri. Za namjene treniranja, po pravilu je namjera korisnika da te plohe odgovarajui takmičarskim pravilima. Za rekreativno tjelesno vježbanje nije neophodno se držati ovog aspekta, neki rekreativni objekti imaju svoje specifičnosti, koje iz njihovih funkcija logički proističu (kupalište, dječija igrališta, itd.). Specifičnim pitanjem objekata pod otvorenim nebom je orijentacija igrališta i staza u odnosu na strane svijeta. Rješenje tog pitanja dato je učinkom direktnog sunčevog zračenja u odnosu potrebu korišćenja, da bi takmičari bili minimalno pod utjecajem sunčevih zraka (istok - zapad). Značaj ovog činitelja svakako je različit u raznim vrstama sporta. U nekim vrstama nema osobit značaj, dok je u drugim odlučujući. Drugi primjer je u igrama sa loptom npr. tenisu. Ovdje je jasno da značaj pomenutog činitelja ima direktnu ovisnost sa smjerom pokretanja loptice i igrača, koji je manje – više paralelan sa osovinom koja dijeli igralište, pa je stoga ciljem da se sunčev kolut, ako je moguće, ne pojavljuje u vidnom polju igrača. Igralište se zbog toga orijentira da osovina dijeljenja bude u pravcu sjever – jug (obično se dopušta

104mogućnost odstupanja ±15º). Kao razlog ovome navodi se da se igra obično odvija u popodnevnim satima, kada je sunce na zapadu, naravno puno jačim razlogom je ta okolnost da je u ranim jutarnjim i ranim večernjim satima sunce blizu horizonta, tako da bi u obrnutoj orijentaciji ono neprikidno nalazilo u vidnom polju igrača. Kao daljni razlog ovakve orijentacije navodi se da je glavna tribina za gledatelje najbolja na zapadu, odakle gledatelj ima dobro osvjetljenje dešavanja na terenu, a sam nije osunčan. Aplikacija ovog pitanja na pokrivene prostore za tjelesnu vježbu je pitanje njihovog dnevnog osvjetljenja. Učinak dnevnog svjetla u suštini ima trostruki značaj: radni, psihološki i biološki. Biološki se pojavio u doba funkcionalizma, radi se u suštini na utjecaj sunčevog zračenja na mikroorganizme, ili pitanje higijene, koji ni izdaleka nema tu vrijednost za koju se mislilo. Psihološki značaj dnevnog svjetla je neuporedivo veći, radi se o kompletnom raspoloženju objekta u koji dospijeva dnevno svjetlo. Kada bismo suprostavili psihološki značaj dnevnog svjetla i vezu sa exterijerom dali bismo sa radnog gledališta prednost vještačkom osvjetljenju koje se da idealno riješiti (pomenemo li naravno, pitanje energije, onda se ne radi samo o energiji namjenjenoj osvjetljenju nego i onoj za provjetravanje). Sa radnog gledišta ili gledišta korištenja prostora (uz psihološko gledište) osvjetljavanje objekata dnevnim svjetlom rješava se sa obzirom na karakter korisnika. Različito će biti fiskulturne sale za školsku djecu riješene (znatnu ulogu ima psihološki utjecaj dnevnog svjetla), od sala za igre sa loptom za vrhunske sportiste, gdje je radno gledište, naravno, dominantno. Iz radnog gledišta radi se u osnovi o dva cilja: za prvo dostići nivo osvjetljenja dovoljnog intenziteta, na datoj plohi ravnomjerno raspoređenog, za drugo smjestiti osvjetljavajuće otvore tako da bude onemogućeno

105osunčavanje sportista i gledatelja. Zato u sportskim salama ne smještamo osvjetljavajuća tijela ili otvore iza golova (specijalno ne iza koševa za košarku), tj. na čelo prostora. Prosječni nivo osvjetljenja zavisi naravno od razmjera osvjetljavajućeg otvora, na njegovoj visini i na odnosu visine i širine osvjetljavanog prostora. Pri jednako visokom redu prozora, red koji je blizu poda osvjetljava plohu podloge vrlo intenzivno u blizini samog okna ali ta vrijednost brzo pada prema unutrašnjosti prostora. Red prozora iste veličine smještenih na stropu sale pruža manje intenzivno svjetlo ali je zato ono ravnomjernije raspoređeno. U uobičajenom tipu fiskulturnih sala jednostavno osvjetljenje je nedovoljno te se koristi bilateralno osvjetljenje koje omogućava dovoljan intenzitet i ravnomjernost osvjetljenja. Karakterističnom osobinom ovog rješenja je okolnost, da pri svakoj orijentaciji najmanje jednim redom prozora može do prostora prodirati direktno sunčevo zračenje, koje je, sa gledišta korisnosti, za igre sa loptom nepoželjno. Zato se za višenamjenske fiskulturne sale preporučuje odstranjivanje direktnog sunčevog zračenja npr. žaluzinama. Za specijalizirane fiskulturne sale npr. za igre sa loptom, često se susrećemo sa rješenjem središnjeg osvjetljenja urađenog tako da bi propuštalo samo razbacano svjetlo (sjene obrnute ka sjeveru). Ovo rješenje ima značajan psihološki učinak dnevnog osvjetljenja, koje se pojčava kada se provede kombinacija bočnog osvjetljenja (sa sjevera) i središnjeg osvjetljenja. Sjedinjavanje sa exterijerom se najbolje dostigne bočnim ostakljenjem po cijeloj visini prostora. U fiskulturnim salama ovo je rijetko iako ima i drugačijim primjera. Prozorska okna potrebno je svakako zaštiti od razbijanja, uglavnom čeličnim mrežama koje ovaj efekat smanjuju. Kod pokrivenih bazena, pak, potpuno ostakljenje stanice su u cijelosti

106uobičajene, to je dato karakterom funkcije objekta (radi se u suštini o psihološko – emocionalnom razlogu, plivački sport, naročito rekreativnog karaktera, emocionalno vežemo sa prisustvom prirode). Umjetno osvjetljenje fiskulturnih površina je specijalno pitanje, koje je pri projektiranju objekta predmetom rješavanja specijalista, za te prostore se proizvode specijalna svjetlosna tijela, u ideji građevine je čak potrebno stvoriti optimalne pretpostavke za njihovo razmještanje, instalaciju i održavanje. Potrebno je shvatiti da rješenje umjetnog osvjetljenja bitno utječe na arhitektonski izraz objekta. Zahtjevi za umjetno osvjetljenje dati su sa istih aspekata kao i za prirodno osvjetljenje, kako sa gledišta sportista tako i gledatelja i pri tome još i sa aspekta potreba snimanja televizije ili filma. Jednako kao osvjetljavanje, ne smije se u fiskulturnim salama zaobići i pitanje prostorne akustike. Ne radi se, naravno, o kvalitetu akustike prostora kakva je tražena u drugim tipologijskim vrstama, ali se radi o komponenti sredine, koja u negativnom primjeru može čak onemogućiti predviđenu namjenu. Npr. pomenemo li akustičke uvjete pokrivenih bazena, kod kojih su sve strane uključujući i samu površinu vode kao i strop vrlo jakog odraza, buka može dostići takav intenzitet da bitno naruši mogućnost korištenja bazena za obuku ili trening plivača. Zato je potrebno u salama, a naročito bazenima koristiti upijajuće materijale kako bi se nivo buke smanjio na najmanju moguću mjeru. Veliki značaj za ispravnu funkciju objekata za tjelesni odgoj ima rješavanje podloge igrališta i staza kod otvorenih objekata i podloga u zatvorenim objektima. Zahtjevi za osobinama površine igrališta i staza su: ravnina i njena stalnost (čvrstina, da ne nastaju deformacije korištenjem), tvrdoća (ima utjecaj na sportski domet i sigurnost pri padu), bezprašnost, propusnost (da bi

107voda što prije otekla, a površina ne promijenila svoje osobine), neklizavost, lako održavanje. Pravim uvjetom za izbor materijala je osobina podloge zemljišta na kojem se igralište i staze grade, odnosno njihovoj propustljivosti. Razlikujemo tzv. propusne podloge kod kojih se sloj vode debljine 1,0 cm utopi najdalje za 2,0 min, polupropusne kod kojih voda otekne za 2,0 – 16,0 min te nepropusne podloge kojima je potrebno preko 16,0 min za otjecanje. Pored tradicionalnih materijala u novije doba se koriste i razne vještačke mase izgradnji sportskih objekata. Njihova era je počela pojavom čuvenog ''tartana'', a danas postoji nebrojeno mnogo firmi koje se bave proizvodnjom za ove namjene. Hemijski sastava materijala i način proizvodnje firme svakako nastoje držati u tajnosti. Osnovnim sastojkom obično bivaju poliuretan guma, neopren, itd.. Takvi vještački materijali ne proizvode se samo za igrališta i staze nego čak i kao zamjena za snježne površine za skijanje, klizanje, ski skokove, itd. Proizvodi se i umjetni travnjak za korištenje u dvoranama, gdje bi korištenje pravog bilo nemoguće zbog održavanja. Prvi od takvih proizvoda bili su nepropusni, ali danas je i ta osobina riješena. U podlogama dvorana i pokrivenih prostora otpada zahtjev za propusnošću, povećava se zahtjev za bezprašnost i jednostavno održavanje a specifično se javlja zahtjev za tvrdoćom sa čijeg gledišta raspoznajemo dvije vrste: 1. tvrde podloge, gdje pri udaru lopte ili igrača podloga iskaže silu suprotnog smjera, ''odbija'', lopta se jače odrazi od podloge, i 2. plastično – elastične podloge, koje se pod pritiskom, udarom deformišu, ali ne iskažu protivsmjernu silu, ne odbije. Prva vrsta se koristi za igre sa loptom, dok je druga vrsta, uglavnom, za gimnastiku. Podloge je dalje mogućno dijeliti na podloge sa tzv. lineranom deformacijom (gdje je protivsmjerna sila linearno zavisna od na silu koju ima udarajući

108predmet) i podloge sa tzv. ''exponencijalnom deformacijom'' gdje razmjer udarajuće sile ka deformaciji nije linearno zavistan nego se sa veličinom udarajuće sile postepeno smanjuje. Mnogo sportskih disciplina zahtijeva specijalno uređenje podloga i daljnih dopuna (npr. doskočišta, staze za kuglanje, plohe za tešku atletiku,itd.), koje su pravilima tih disciplina precizno opisana. Veličina prostorija za pribor sportista u sportskim salama cijeni se na 10,0 – 15,0 % površine istih.

Prostorije za sportiste

Glavne funkcionalne jedinice dopunskih objekata za sportiste su garderobe i higijenske prostorije. Pri njihovom kreiranju potrebno je pored propisa poštovati i funkcionalnu stranu u zavisnosti od načina njihovog korištenja, koja su specifična radi li se o igralištu pod vedrim nebom ili pokrivenim objektima ili objektima za vrhunski sport ili rekreacionim objektima, kao i kod vrste sportske discipline (npr. garderoba za hokejaše ima drugačije zahtjeve od garderobe za osnovno tjelesno vježbanje).

Prostori za gledatelje

Tzv. ''vidljivost'' gledališta je osnovni funkcijski zahtjev, koji vrijedi za gledališta uopće, a koji u sportskim objektima ima i neke specifičnosti. Vrlo je bitna udaljenost gledatelja od mjesta dešavanja na borilištu. Nekad se to iskazuje empirijskim brojevima tako da npr. gledatelj nogometa ili lake atletike ne smiju biti udaljeniji od sredine igrališta više od 150 m ili u hokeju više od 60 m itd. Ti brojevi imaju svakako relativnu vrijednost zato što u manjim objektima imaju i manje vrijednosti dok u velikim

109stadionima (npr. Marakana u Rio de Žaneiru) daleko prekoračuje te vrijednosti. Također, bitno je da sama konstrukcija objekata ne predstavlja prepreku u vidljivosti gledatelja što je kod starijih objekata bilo sasvim uobičajeno. Pri kreiranju gledališta takođe se postavlja pitanje ''krivulje vidljivosti'' tj. ispunjenje uvjeta da gledatelj iz udaljenijeg reda gledališta može vidjeti preko glava gledatelja koji stoje ili sjede ispred njega. U praksi se koristi rješenje proisteklo iz grafičkog istraživanja prosjeka rasta gledališta, a ono se bira iz konkretne namjene stadiona: za igrališta sa igrama sa loptom ili stazama za trčanja, itd., u pravilu je to granica borilišta (mantinel) a to je 50 cm visoko nad plohom. Dalje biramo s osvrtom na ostale okolnosti udaljenosti prvog reda tribina i njene plohe. Nad površinom prvog reda, u visini očiju gledatelja (120 cm sjedećeg, 160 – 170 cm stojećeg) nacrtamo kružić šematski prikazujući glavu gledatelja sa poluprečnikom jednakim udaljenosti visine očiju i tjemena gledatelja u pravilu 12,0 cm (tehnički naziv za ovaj poluprečnik je ''nadvišenje''). Daljnje redove konstruiramo tako da ''oko'' gledatelja bude u visini sredine glave daljnjeg gledatelja itd.. Mjera maksimalnog mogućeg plastičnog dojma pri praćenju dešavanja na borilištu je posljednji od glavnih činitelja dobre vidljivosti sa tribina. Plastična vidljivost je uslovljena sa četiri činitelja: 1. tzv. binokularnim viđenjem, 2. tzv. zračnom perspektivom, 3. tzv.geometrijskom perspektivom, i 4. osvjetljenošću dešavanja na borilištu, eventualno osunčenjem gledatelja. Binokularno viđenje je poznati efekat, koji leži u tome, da je rezultatom stvarnosti da gledamo sa dva oka, koja su na određenoj udaljenosti među sobom, vidimo posmatran predmet iz dva različita ugla, na toj osnovi smo sposobni do određene mjere razaznavati udaljenost od koje je posmatrani

110predmet smješten i njegovu plastičnu formu. Što je predmet bliže taj je efekt jasniji. Pri većim udaljenosti on se praktično gubi. Zračna perspektiva znači mogućnost prosuđivanja udaljenosti predmeta od posmatrača, čim je između posmatrača i predmeta veća udaljenost tim neprovidni dijelovi zraka (prašina, magla) čine sliku predmeta manje jasnom. Obrnuto, taj efekt vrijedi pri velikim udaljenostima (npr. pri panoramskom pogledu razaznajemo nekoliko vrsta ''planova''). Oba ova efekta za kreiranje gledališta nemaju praktični značaj zato što njihovi rezultati nisu odlučujući i na njih u suštini ne možemo ujecati. Odlučujući značaj pak ima tzv. geometrijska perspektiva, čiji značaj se može ilustrirati jednostavnim primjerom: kada bismo gledali utrku brodova iz smjera njihovog kretanja sa nivoa površine vode ne bismo razaznali koji je brod naprijed a koji nazad. Kada bismo na utrku gledali iz istig smjera ali sa višeg položaja bolje bismo razaznali međusobni položaj brodova. Teoretski ovaj efekt možemo karakterizati sa dva činiteljima: horizontalnim kutom gledanja i vertikalnim kutom gledanja.

Utjecaj osvjetljenja na vidljivost Naplastičnije se posmatrani predmet ili radnja vidi ukoliko osvjetljenje dolazi normalno na smjer pogleda gledatelja, manje ukoliko je ono sa strane gledatelja, a najmanje ukoliko je osvjetljenje istog smjera ali sa suprotne strane, gdje u ekstremnim slučajevima gledatelj vidi samo puku siluetu posmatranog predmeta. Problem osunčavanja dolazi u obzir kod otvorenih stadiona i to tada kada se u vidnom polju gledatelja pojavljuje intenzivan svjetlosni izvor tj. sunce. Uz predpostavku da dešavanja na borilištu gledamo poslijepodne i da orijentiramo borilište osom dijeljenja u smjeru sjever – jug,

111pritom reflektiramo zahtjeve vođene geometrijskom perspektivom, sa gledišta osvjetljavanja i osunčavanja, najveću vrijednost ima zapadna tribina. Zato se kod malih gledališta gradi tribina samo na zapadu, a kod velikih se zapadna tribina smatra glavnom. Prototipom najdosljednije primjene svih efekata teorije vidljivosti je stadion meksičkog univerziteta iz 1955. godine, gdje je najveća tribina zapadna, nešto manja je istočna, a najmanje su na sjeveru i jugu. Oblik je približno kružni. U ovom primjeru poštuje se udaljenost , horizontalni i vertikalni kut, osvjetljenost i osunčanost. Od doba njegove gradnje u suštini sve vrhunske ideje i realizacije apliciraju ovaj tip (Tokio 1964., Minhen 1972.). Stadion u Montrealu se od ovog niza razlikuje zato što je zbog ideje potpunog pokrivanja došlo do nešto drugačijih pretpostavki i zavisnosti.

Pražnjenje gledališta i osnovi kreiranja komunikacije u gledalištu

Osim vidljivosti pitanje projektiranja komunikacija u gledalištu je najvažnija komponenta projekta. Ispravno kreiran komunikacijski sistem mora obezbijedititi nesmetan i neprekidan protok ljudi i naročito mora biti zagarantirana sigurnost gledatelja. Tu je izuzetno bitna požarna sigurnost objekata gdje se mora ispuniti niz uvjeta kao što je broj ''požarnih usjeka'', zatim širina i dužina puteva za evakuaciju, njihov broj u odnosu na kapacitete gledališta, odoljivost korištenih konstrukcija na požar tj. sposobnost odolijevanja materijala koji su korišteni, zatim i druge okolnosti, da li se radi o zatvorenoj građevini ili gledalištem pod otvorenim nebom. Najmanja mjera ''požarnog usjeka'' ustanovljena je na 100x160 m, iz čega prizilazi da tribine moraju biti uvijek konstruirane bez požarnog rizika, praktično da sve konstrukcije moraju biti negorive, a

112požarno opterećenje može biti najviše 7,5 kg/m² (npr.sjedalo od drveta ne smije biti teže od 7,5 kg/m²). Pitanje zaštite od požara rješava specijalista, arhitekta još na konceptu mora sarađivati sa njim kako bi došao do efektnog rješenja. Širina puteva za spašavanje zavisne su od broja osoba koje te puteve trebaju proći a takođe i od požarno – tehničkih osobina tih puteva. Iz ustanovljenih normi proističe da bi jednim putem za spašavanje širine 55 cm moglo proći 1600 osoba, što bi značilo da bi pražnjenje gledališta trajalo otprilike 45 min. Iz dosadašnje prakse vrijedi da otvoreni nepokriveni stadion se mora isprazniti za 10 min, a pokriveno gledalište za 5 min. Pri kreiranju unutarnjih stadionovih komunikacija je svakako bitno zadovoljiti sigurnost gledatelja, a iz mnogo puta provjerenog iskustva nalazimo da je opasnost od havarije kud i kamo manja prilikom punjenja gledališta nego prilikom njegovog napuštanja. Iz daljnjih iskustava proizilazi da do havarisanja ne dolazi prilikom kretanja gledatelja po ravnini ili stepenicama u smjeru kretanja prema gore, nego gotovo uvijek pri silasku niz stepenice, a što je njihova dužina veća time je veća i opasnost. Zbog toga se broj stepenica u jednom nizu preporučije najviše na 15. Taj uvjet uvijek moramo poštovati na stepenicama mimo vlastitog prostora gledališta. Zato bi se na vlastitom prostoru gledališta gledatelji uvijek morali kretati smjerom nagore, a smjerom prema dole samo onda kada je broj stepenika veći od 18 što odgovara 6 redova tribina. Za napuštanje gledališta potrebno je stepenište podijeliti odgovarajućim podestima.

Prostorije za potrebe gledatelja

Higijenske prostorije gledatelja potrebno je raščlaniti i smjestiti na osnovu ukupne dispozicije, da bi njihova dostupnost bila odgovarajuća:

113Igrališta

WC ŽENE 1 sjedalo do 50 žena

2 sjedala do 200 žena 1 sjedalo na svakih daljnjih 200 žena WC MUŠKARCI 1 sjedalo na 100 muškaraca

1 sjedalo na svakih 100 daljnih muškaraca na 1 WC 1 pisoar UMIVAONICI na 3 WC-a 1 umivaonik

Stadioni i sportske hale WC ŽENE

do 1000 gledatelja – 1 sjedalo na 125 žena 1000 – 2000 gledatelja – 1 sjedalo na 500 žena 2000 – 10 000 gledatelja – 1 sjedalo na 1000 žena 10 000 – 30 000 gledatelja – 1 sjedalo na 2000 žena WC MUŠKARCI do 1000 gledatelja – 1 sjedalo na 250 muškaraca 1000 – 2000 gledatelja – 1 sjedalo na 500 muškaraca 2000 – 5000 gledatelja – 1 sjedalo na 2000 muškaraca 5000 – 15000 gledatelja – 1 sjedalo na 2000 muškaraca 15000 – 50000 gledatelja – 1 sjedalo na 5000 muškaraca 1 sjedeći pisoar na svakih 100 gledatelja broj stojećih pisoara može biti manji UMIVAONICI žene: na 3 WC 1 umivaonik muški: na 5 WC-a 1 umivaonik

Broj muškaraca i žena preporučuje se uvažavati u odnosu 7 : 3 (u nekim sportovima može biti i obrnut npr. gimnastika).

114Dopunski prostori

U sportskim objektima u pravilu bivaju projektirani i realizovani daljni prostori koji služe gledateljima ili sportistima. To su npr. prostori za ishranu, naročito bifei ili još veći rang restorana. Dalje to su administrativne prostorije, društvene prostorije (npr. klubovi), prostorije za sastanke, za poslugu, prostorije za obuku i učenje itd. Takođe, prave se i specijalizirani prostori koji su u oblasti ljekarske brige, kao i prostori za regeneraciju (masaža, rehabilitacija u ljekovitim vodama). Specijalnim prostorijama se smatraju saune koje se grade kao samostalni tipologijski tip, jednako u sportskim objektima kao i u hotelima ili potpuno samostalno. Za dio dopunskih prostorija za sportiste, možemo smatrati i teretane gdje su smještene specijalne sprave i pribori koji imaju za cilj povećanje fizičke spremnosti. U sportskim objektima potrebno je, dalje, graditi prostorije za novinare, reportere, itd. (reporterske kabine, mjesta za tv kamere, itd.). Za reporterske kabine potrebno je odabrati mjesto gdje je vidljivost najbolja, pedestih godina to su bila mjesta na zapadnim tribinama iznad zadnjeg reda gledatelja, odakle je vidljivost bila najbolja. Dalje, na gotovo svim velikim centralnim stadionima zahtijeva se odvojeno gledalište od ostalog za tzv. oficijelne goste i njihove dopunske prostorije, takođe, tu su i zahtjevi za vatrogasce, prvu pomoć, javnu sigurnost, itd. Kod velikih objekata to su razne prodavnice, informacijska središta, pošte mjenjačnica, itd.

Neke vrste objekata za tjelesno vaspitanje

Broj vrsta objekata za tjelesni odgoj je veoma širok, kako sa tipologijskog gledišta tako i sa konkretnih građevinskih oblika. Zapravo, zahtjevi na širini

115graditeljskih radova se u pojedinim tipologijskim vrstama vrlo razlikuju. Prvi od ''objekata'' za tjelesni odgoj je u stvari slobodna priroda, gdje se ostvaruju tako reći najfrekfentniji i najveći primjeri tjelesnog odgoja (turistika, kupanje, zimski sportovi, itd.), gdje za takve objekte nije potreban nikakav ljudski zahvat u formi graditeljskih djela. Na drugoj strani su objekti koji predstavljaju vrhunske primjere graditeljske tehnike (stadioni, sportske hale).

116IGRALIŠTA I OTVORENI STADIONI

Grčka ''palaistra'' je porijeklom bilo igralište, vježbalište za koje se koristilo prosto komad ravnog terena. Kasnije ono biva ograničeno, okruženo kolonadom, dalje mu bivaju pripojeni kupatila, garderobe, prostor za mazanje tijela uljem (za borce), iz toga nastaje tipologijska vrsta ''gimnazion''. Kao stadion najranije je služio odgovarajući prirodni oblik. Tako je bilo npr. u Atini, gdje su, na mjestu kasnijeg tipičnog grčkog stadiona, gledatelji dolazili borbama na ravnom terenu sa prirodnih padina terena. U Priomu je bila izgrađena jednostavna glavna tribina oblikovanjem pada samog terena prema ravni borilišta, a na njegovom vrhu (tribine) bio je dodan pokriveni ''dromos'', kolonada služeći kao pokrivena staza za trčanje. U Miletu je s jedne strane ista ovakva tribina, dok je na drugoj izgrađena tribina nasipanjem zemlje na potporni zid. Tako nastaje daljni tip sa dvostranom glavnom tribinom. Primjer krajnjeg razvojnog tipa je stadion u Atini koji ima formu potkovice, a njena današnja forma polazi još iz II stoljeća naše ere. Lučni oblik potkove zasigurno zavisi od razvoja hipodroma, borilišta za trke konja. Pri trkama, na mjestu luka, borci ili takmičari su okretali svoje zaprege u suprotni smjer i ovdje je dolazilo do najdramatičnijih momenata trke, zato su ta mjesta za gledatelje imala najveću cijenu. Borilište stadiona je bilo dugo cca 200 m (1 ''stadion'', starogrčka mjera udaljenosti na kojoj se takmičilo u trčanju), a širina je bila cca 30 m. Takav oblik borilišta odgovarao je straogrčkim disciplinama u kojima se takmičilo (grčki ''penatlon'' – petoboj, obuhvatao je trčanje, skok u dalj, bacanje diska i koplja i borbu – hrvanje). Iz hipodroma se u doba Rima razvio tzv. ''cirkus'' koji je služio za omiljene trke konja i zaprega kao i za predstave sa divljim životinjama. Tipičnim primjerom je Neronov cirkus u Rimu. Najveći od

117rimskih cirkusa je bio ''cirkus maximus'' u centru Rima, koji je primao 250 000 gledatelja, a po nekim autorima čak 380 000 gledatelja. Tipičnom rimskom vrstom bio je pak ''amfiteatar'', građevina ovalnog oblika, zatvorene tribine oko ovalne arene, mjestom drastičnih gladijatorskih bitaka. Naziv ''amfiteatar'' nastao je tako što u stvari izlazi iz dva ''teatra'' čelom okrenutih među sobom (antički ''theatron'' imao je otprilike polukružnu formu, a riječ amfi znači dvoje, oboje). U sredozemnoj oblasti poznato je oko 140 objekata ovog tipa (Pompeji, Verona, Pula, itd.). Najpoznatiji je rimski ''Koloseum'', amfiteatar Flavija iz prve polovine I stoljeća naše ere. Sa formalne strane na početku modernog doba razvoja nastaje spor između pristalica antičke forme ''potkovice'' i pristalica rimske forme ''amfiteatra''. Forma potkovice se primjenila npr. na stadionu Via Flaminia u Rimu, vojnog stadiona u Čikagu, olimpijskog stadiona u Štokholmu iz 1912. godine itd. Ovalna forma primjenjena je na sadionu u Los Anđelosu, Vankuveru, Yale – univerzitetskom stadionu u New Havenu, itd. Ovalna forma je prevladala zbog iskustva da ima bolju vidljivost od onih sa ravnostranim tribinama. Nakon II svjetskog rata nastaje doba povećanja zahtjeva za funkcionalne osobine stadiona, a u zavisnosti s tim specijalizacija njhovih funcionalnih namjena. Nasuprot dobu kada je pred jednim gledalištem bilo smještano borilište za laku atletiku, nogomet, biciklistički, eventualno plivački sport, sada dolazi do realizacija nogometnih stadiona koji kapacitetom gledališta često premašuju dosadašnje stadione. Pedesetih godina izgrađen je stadion Marakana u Rio de Janeiru, po projektu R. Calvea i drugih arhitekata. Stadion ima ovalnu formu i prima 150 000 gledatelja, a nekada čak i 220 000. Radi se o najvećem stadionu na svijetu. Otvoreni stadioni se grade i za druge vrste sportova, vodene sportove, hokej,

118tenis, odbojka, itd. Zakonitosti njihovih rješenja vrijede jednako, ali pošto se radi o manjim borilištima time su i zahtjevi za gledalištima jednostavniji i manji nego kod nogometnih stadiona. Vrlo važno pitanje pri projektiranju je pitanje izbora konstrukcije za tijelo tribina. Kako u Starom vijeku (u Grčkoj) tako i u modernom dobu smještanje stadiona često uuvjetuje mogućnost iskorišćenja reljefa terena za njegovo oblikovanje za tribine. U većini slučajeva nije mogućno reljef terena iskoristiti za cijelu tribinu nego je to uglavnom za njene dijelove, a ostatak se gradi nasipanjem i konstruiranjem od građevinskih materijala. Tehnologija je omogućila relativno mali pad terena što prisiljava sa gledališta vidljivosti udaljiti prvi red tribine od cilja gledanja. S obzirom na sve okolnosti u pravilu je dolazilo do kombiniranja terenskih tijela i građevinskih konstrukcija iz monolita, čelika, a negdje i drvenih konstrukcija.

Stadioni

Riječ stadion (stadij) je grčkog porijekla nastala u antičkoj Grčkoj i znači: 1. stara mjera za dužinu veličine 125 koraka ili 600 grčkih tj. 625 rimskih stopa, 2. 40 stadije je jednako 1 geografska milja, 3. trkalište ili mjesto viteškoh igara, 4. naročito uređeno mjesto za sportske igre većeg obima. Stadioni su borilišta sa jednostranim ili tribinama – gledalištem sa sve četiri strane velikog borilišta u sredini na kojem se održavaju različita sportska takmičenja, kao što su: Oblast individualnih sportova: 1.1-atletika, 1.2-biciklizam, 1.3-dizanje tegova, 1.4-streličarstvo, 1.5-gimnastička sportska takmičenja i ritmička gimnastika u uređenim sportskim

119 površinama, 1.6-displine iz oblasti konjičkog sporta, 1.7-masovni gomnastički prikazi (sletovi) i dr. Oblast duelnih sportova: 2.1-boks, 2.2-hrvanje, 2.3-džudo i karate, 2.4-mačevanje, 2.5-tenis kao posebni stadioni na otvorenom prostoru gdje se održavaju često i košarkaška takmičenja. Kolektivni sportovi: 3.1-fudbal, 3.2-ragbi, 3.3-hokej na travi, 3.4-polo, konjički hokej, 3.5-košarka, 3.6-rukomet, 3.7-odbojka i drugo. U današnje vrijeme, početkom XXI stoljeća stadioni se pokrivaju moćnim konstrukcijama velikih raspona, različitog konstruktivnog sklopa. Prvi stadioni su izgrađeni u Antičkoj Grčkoj u Olimpiji i Delfima, kao i u Rimu – Cirkus Maksimus koji je primao 180 000 gledatelja, ali ne isključuje se mogućnost postojanja sličnih objekata u Kini i Indiji. Prema arheološkim nalazima sa još neizrađenim planskim prikazima, postoje indikacije o površinama namijenjenim za sport. Atinski stadion ima dva prava dijela i jednu polukružnu krivinu sa 6 trkačih traka a staza je dužine 185 m. Širina sa borilištem u sredini je okop 30 m. U arheološkom pogledu ovaj stadion je preteča i osnov za izgradnju današnjih sportskih dvorana. U Olimpiji, Epidauru i Prijeni stadioni nemaju polukružne završetke – krivine, već su potpuno četvrtasti ali svi obvezno imaju tribine. Trkačke staze su od gledališta odvojene zidom iza koga

120počinje nadvišeni prvi red, širine 1,82 m, a sjedišta su u visini ivice ograđenog zida ili na 1,6 m od novoa staza. Za takmičare i suce bio je osiguran izlaz na borilišta širine 3,8 m. U Aizani na tribinama bilo je 12 760 mjesta, na Atinskom 50 000 sa tzv. izlomljenom linijom presjeka tribina u dva dijela sa različitim nagibnim uglovima. Najčuveniji je Olimpijski stadion sa 45 000 mjesta, pravougaone osnove čije su strane 32 x 211 m. Hipodromi su stadioni znatno šireg i dužeg borilišta i služe za trku konja i konjskih prikolica.

Prijedlog normativa za površine i tipove

stadiona

U stambenom rejonu: 2 m² površine stadiona na 1 stanovnika rejona. 1 stadion na 30 000 – 50 000 stanovnika sa poluprečnikom korišTenja od 2 km. Broj mjesta za gledatelje na stadionu stambenog rejona određuje se prema mjesnim uvjetima sa maksimalnim kapacitetom od 2000 mjesta. U gradskom rejonu: reonski stadion pri količini stanovnika reona: 50 000 – 100 000 ima 10 – 15 ha. Preporučuje se da broj mjesta na rejonskom stadionu na rejonskom stadionu ne prelazi 5000. Općegradski: općegradski stadion traži slijedeću površinu u zavisnosti od broja stanovnika: grad do 50 000 do 10 ha.

Orijentacija stadiona

Klasična preporuka za stadione na otvorenom i nepokrivene stadione orijentacija je: -podužno sjever-jug, -poprečno istok – zapad. Odstupanje je dozvoljeno, ako je neophodno. Sjeveroistočno od jugozapadne pomjerljivosti i to ne više od 7º – 10º od podužne ose sjever – jug. U

121ovakvim položajima gledatelji u većini imaju sunce za leđima. Ovo pravilo ne mora uvijek da važi, naročito u slučaju specijaliziranih stadiona, onih posebne namjene. U današnje vrijeme širom svijeta takmičenja se izvode u večernjim i noćnim satima, (atletika, nogomet, ragbi i drugo), a ovo nije slučajno. Zaposleni poslije dvokratnog radnog vremena tokom cijele radne nedjelje imaju šansku da uživaju kao gledatelji u igrama svojih klubova, a sve to usputno kako preporučuje engleski nogometni savez, pri povratku svojim kućama. Težnja za gradnjom stadiona u centru ili što bliže centru grada, blizu svim vrstama usputnog transporta i što manjeg pješačenja do stadiona daje izvanredne ekonomske i funkcionalne rezultate. S obzirom na urbanističke uvjetovanosti kao što su: korišćenje što manjeg prostora za gradnju stadiona sa max brojem gledatelja, korišćenje postojeće gradske infrastrukture, naročito gradskog saobraćaja koji dobrim funkcioniranjem oslobađa veliki dio prostora potrebnog za parkiranje, mala ulaganja u novogradnju a posebno u rekonstrukciju starih stadiona i dijelova grada potvrđuje tezu ekonomičnosti. Izvanrednim tehnikama osvjetljavanja stadiona vještačkim svjetlom (stubnim reflektorima ili reflektorima na vijencima tribinskih pokrivača – krovova) i moguća pokrivanja stadiona, orijentacija sjever – jug nema više presudan značaj za urbanističko projektiranje, i posebno igru, mahom iz kolektivnih sportova. Visoke tribine riješene u dva ili više nivoa omogućavaju zasječenost cijelog borilišta a popodnevne igre se ostvaruju i bez orijentiranosti sjever – jug. Izuzetan primjer je stadion Meazza u Milanu ili novi stadion u Torinu.

122Borilišta - kategorije stadiona

Savremeni stadioni sa velikim brojem sjedećih mjesta na tribinama mogu biti sa pokrivenim i nepokrivenim tribinama ali uvijek sa općim borilištem u sredini. Pod općim borilištem podrazumijeva se središnji prostor sa lakoatletskom stazom sa 8 trkačkih traka dužine min. 400 metara sa obvezno polukružnim krivinama čiji je poluprečnik krivine r= 36,5 – 37,5 m, što omogućuje smještaj normalnog nogometnog igrališta 65 - 70 x 100 - 105 m i unutar njega bacačka atletska borilišta (pravi dio staze za sprint i prepone može imati i 10 trkačkih traka). Prema standardima internacionalne akademije za sport i sportske objekte IBA i ASJ stadioni su svrstani u četiri kategorije. I KATEGORIJA olimpijske igre, svjetska i evropska prvenstva. II KATEGORIJA međunarodni susreti i domaća takmičenja. III KATEGORIJA međunarodna takmičenja, mitinzi manjeg značaja, takmičenja IV stepena za juniore i domaća prvenstva. IV KATEGORIJA održavanje domaćIh i ostalih manje značajnih takmičenja. Ova kategorija ne mora imati tribine. Konstruktivni sklopovi borilišta za atletiku su različiti i izvide se prema kategorijama. Preporuka je da bude, a i treba, najkvalitetnije urađena od savremenih materijala kao što su: sintetički materijali na bazi poliuretana ili neoprena (rub-kor mješavine mineralnih sastojaka sa dodatkom prirodne ili sintetičke gume i bitumena kao vezivnog sredstva, a sa mješavinama prema proizvođaču). Centralni dio borilišta je zatravljena površina sa podlogom koja omogućava

123odvodnjavanje u okvirnu kanalizacionu mrežu različitim sistemima drenaže. Kako se na stadionima održavaju i noćna takmičenja, mora se stvoriti vještački osvjetljaj 1 000 lux/m² terena minimum. Nagib atletske staze mora biti kod svih zastornih materijala, sem kod šljake i glinenog zastora, u nagibu – poprečno 1:100 i podužno u pravcu trčanja 1: 1 000. Zatravljeni dio je takođe u nagibu i to u vidu četvorovodnog krova. Razlika u nivoima je 20 cm, u sljemenu – podužnoj osi a u uglovima 8 cm u odnosu na atletsku stazu. Sva borilišta moraj biti propisno obilježena.

Gledalište

Gledališta treba da su u svojim prvim redovima što blize borilištu. Ta bliskost izražena u metrima iznosi min. 2,5 - 3 m ili max. 5 m kao racionalno i bez obzira na oblik gledališta i vrstu stadiona (nogomet sa atletikom, samo nogomet, bejzbol, ragbi i slično).

Gledalište treba i na nekim stadionima (nogomet-atletika) moraju imati samo sjedeća mesta kao uvjet organizacije takmičenja i priznavanja rekorda, na međunarodnim relacijama. Gledano u poprečnom preseku, gledališta mogu biti pravolinijska sa izlomljenim nagibom i zakrivljena ali i na više nivoa.

Sami redovi tribina - gledališta su u vidu stepenica sa visinom i širinom bez obzira na dužinu reda u antičkom odnosu i po preporuci Vitruvija u odnosu oko 1:2.

h=1 ili 40 – 45 cm b=2 ili 76 – 90 cm

širina mjesta a=47 – 60 cm Za dimenzioniranje gledališta sa sjedećim mjestima uzima se u jednom podužnom redu 0,40 do 0,50 m po 1

124mjestu ne računajući stepeništa i pristupe sjedećim mestima. Što se tiče vidljivosti i ugodnom sagledavanju igre i duela u njoj najudaljenije točke su:

po podužnoj osi SI - JZ/A od centra 119-140 m, i po poprečnoj osi SZ - SI od centra 92-146 m.

U odnosu na posmatrača u posljednjem redu bez obzira da li sjedi ili stoji a kod stadiona sa atletskim borilištem. Pristupi mjestima gledanja mogu biti različiti i to: - Od poslednjeg reda - najvišeg reda prema dole prema areni - borilištu skroz okolo kao najidealnije. Primjenljivo kod tzv. zemljanih tribina ili galerija. - Stepenicama sa ulazima na sredokraći visine tribina. Spuštanje i penjanje. Veoma povoljno. Ulazi na svakih 25-30 m međurazmaka. - Ulazi na nivou prvih redova sa stepenišnim prolazima prema gornjim redovima. Postavljaju se na razmacima 15 - 20 m, sa proširenim podestima i uzlaznim stepenicama. Ulazi širine min. 2.5 m. Pristupi gledalištu treba da su sa svih strana, kao najpovoljnija mogućnost, a minimum je sa dvije strane čeono ili bočno. Kombinacija bočnog sa čeonim pristupom je nefunkcionalna i neekonomična. Bolje dva bočna ili dva podužna (gužve pri punjenju i pražnjenju stadiona, panika, loša kontrola, losi pristupi borilištu i drugo). Što se tiče pražnjenja stadiona po preporuci ing. C. van Eisterna a značajno za projektiranje uzima se da 1 gledatelj u širini prolaza od 1 m prođe za 0,8 sec.

Objekat prve kategorije - namijenjen je održavanju olimpijskih igara, Atletska staza dužine 400 m, najmanje širine 9,76 m (osim staza) oivičena

125ivičnjakom, sa jamom za prepreku sa vodom za trčanje sa preprekama. U okviru atletske staze objekat mora imati i slijedeća borilišta za skokove i bacanja: 1. dva zaletišta za skok uvis sa elastičnim doskočistima, 2. dva elastična doskočišta za skok motkom sa obostranim zaletištima, 3. dva zaletišta sa jamama za doskok na oba kraja zaletišta za skok u dalj i troskok, 4.po dva kruga za bacanje kugle, diska – kladiva, i 5. dva zaletišta za bacanje koplja. Zastor na atletskoj stazi i zaietištima borili-šta za skokove i bacanja treba da bude od sintetičkog materijala na bazi poliuretana ili neoprena kvaliteta koji zadovoljava standarde internacionalne grupe za sportske građevine (IAKS) = (IAB). Staza i borilišta moraju imati riješeno odvođenje i prihvatanje atmosferske vode. (staza 1% poprečno, 0.1% podužno). Raspored borilišta za skokove i bacanja treba da bude takav da omogućuje održavanje takmičenja po ustaljenom redoslijedu disciplina, da borilišta budu u vidnom uglu gledatelja kao i da sektori izbačaja kod disciplina bacanja budu tako postavljeni da ne ugrožavaju sigurnost takmičara ni gledatelja. Staza i borilišta moraju biti razmjerena i obilježena prema uvjetima propisanim Pravilima za atletska takmičenja. Tehnička dokumentacija objekata pored plana rasporeda borilišta mora da sadrži proračun dužine kružne staze i staze za trčanje sa preponama kao i veličine podužnih i poprečnih nagiba staza, zaletišta i bacališta. Ovu dokumentaciju izrađuje i ovjerava stručna komisija ili stručno lice - geometar. Za zagrijavanje takmičara u sklopu objekta mora biti obezbjeđena pomoćna staza sa borilištima za bacanje

126i skokove sa zastorom od sintetičkih materijala na bazi poliuretana ili neoprena.

Spisak neophodne opreme Stadion mora imati: 1. Veliki elektronski semafor sa satom, kapaciteta koji omogućava istovremeno objavljivanje: naziv discipline, četiri rezultata rekorda (olimpijski, svjetski, europski i državni) i ime i rezultat osam prvoplasiranih takmičara. Osam malih pokretnih elektronskih semafo-ra za objavljivanje rezultata na pojedinim borilištima, 2. Uređaj za potpuno automatsko električno mjerenje vremena u disciplinama trčanja. 3. Dva optička instrumenta za očuvanje rezultata kod daljinskih skokova 4. Dvije optičke sprave za mjerenje rezultata bacanja diska, koplja i kladiva 5. Četiri sprave za mjerenje brzine vjetra. 6. Šest časovnika za mjerenje vremena pripreme kod discipline skokova i bacanja. 7. Po dvije garniture stalaka za skok uvis i skok motkom sa mjeračima visina 8. Dvije pneumatske stolice za podizanje letvice i očitavanje visine kod skoka uvis i skoka motkom 9. 100 komada prepona sa ispravnim mehanizmima za podešavanje visine prepona i položaj tegova. 10. Mašinu za čišćenje zastora staze i zaletišta na borilištima. 11. Dvoja električna kolica za razvođenje opreme i sprava. 12. Piramide sa brojevima staza. 13. 20 komada startnih blokova 14. Po dva etažera - stalka za: bacačke sprave, startne blokove, štafetne palice i motke za skok motkom. 15. Zaštitnu mrežu sa odgovarajućom konstrukcijom oko kruga za bacanje diska i kladiva. 16. Duple oznake karakterističnih daljina za

127discipline bacanja kugle, diska, koplja za muškarce i žene. 17. Trake i metalne zastavice odgovarajućih dimenzija za označavanje graničnih linija sektora izbačaja kod disciplina bacanja. 18. Dvije zastavice na štapu visine 1,5 m za označavanje krajeva linije koja označava mjesto na kome takmičari mogu napustiti svoje odvojene staze. 19. Četiri kompleta markacija za označavanje mjesta pada sprave kod disciplina bacanja. 20. Ciljne stubove i brojač krugova sa zvonom 21. Postolje - merdevine za mjeritelje vremena i sudija na cilju 22. Dvije elastične doskočne platforme za skok uvis dimenzija 5 x 3 m. 23. Dvije elastične doskočne platforme za skok motkom dimenzija 5 x 5 m sa dodatnim dijelom oko kutije za ubadanje motke dimenzije 5 x 3 m. 24. Po dvije čelične metarske pantljike dužine od 100, 75, 50, 25 i 10 m. 25. Pobjedničko postolje. 26. Klupe i suncobrane za takmičare na svakom borilištu. Stolove, stolice i suncobrane za sekretarijat i sudijske žirije. 27. Tri garniture oznaka rekorda kod disciplina bacanja: (olimpijsko, svjetsko, europsko i državno) 28. 30 pomoćnih radnika.

Objekat druge kategorije -namijenjen je održavanju međunarodnih susreta reprezentacija, drugih međunarodnih takmičenja i domaćih takmičenja. Atletska staza dužine 400 m, najmanje širine 9,76 m (osam traka) ili alternativno rješenje sa najmanjom širinom u kružnom dijelu od 7,32 m (šest traka). Staze sa unutrarnje strane mora da budu oivičene

128ivičnjakom i da imaju jamu za prepreku sa vodom za trčanje sa preponama. U okviru staze objekat mora imati borilišta za skokove i bacanja: 1. dva zaletišta za skok uvis sa elastičnim doskočištem, 2. elastično doskočište za skok motkom sa zaletištima sa obje strane doskočišta, 3. zaletište u jamu za doskok za skok u dalj, 4. zaletište za skok u dalj i troskok sa jamom za doskok na oba zaletišta, 5. dva kruga za bacanje kugle, 6. krug za bacanje diska, 7. krug za bacanje kladiva, i 8. dva zaletišta za bacanje koplja. Zastor na atletskoj stazi i zaletištima borilišta za skokove i bacanje treba da bude od sintetičkog materijala na bazi poliuretana ili neoprena koji zadovoljava standarde internacionalne grupe za sportske građevine (IAKS) = (IAB). Staza i borilište moraju imati riješeno odvođenje i prihvatanje atmosferske vode (poprewčno 1%, podužno 0,1 %). Raspored borilišta za skokove i bacanje treba da bude takav da omogućava održavanje takmičenja po ustaljenom redoslijedu disciplina, da borilišta budu u vidnom uglu gledatelja kao i da sektori izbačaja kod disciplina bacanja budu tako postavljena da ne ugrožavaju takmičara ni gledatelja. Staza i borilišta moraju biti razmjerena i obilježena prema uvjetima propisanim pravilima takmičenja. Tehnička dokumentacija objekata pored plana rasporeda borilišta mora da sadrži proračun kružne staze i staze za trčanje sa preprekama kao i veličine podužnih i poprečnih nagiba staze, zaletišta i bacališta. Ovu dokumentaciju izrađuje i ovjerava stručna institucija ili stručno lice - geometar. Za zagrijavanje takmičara obezbjediti u najpovoljnijem slučaju površinu sa zastorom od šljake ili njegovane trave

129sa obilježenim borilištima za diiscipline bacanja.

Spisak neophodne opreme Stadion mora imati: 1.uređaj za potpuno automatsko električno mjerenje vremena u disciplinama trčanja, 2. dvije sprave za mjerenje brzine vjetra, 3. 90 komada prepona sa ispravnim mehanizmima za podešavanje visine prepona i položaja tegova, 4. 1O komada startnih blokova, 5. 9 komada piramida sa brojevima staza, 6. ciljne stubove i brojač krugova sa zvo- nom, 7. postolje - merdevine za mjeritelje vremena i sudije na cilju, 8. pobjedničko postolje, 9. etažer - stalke za bacačke sprave i motke za skok motkom, 10. zaštitnu mrežu sa odgovarajućom konstrukcijom oko kruga za bacanje diska i kladiva, 11. duple oznake karakterističnih daljina za discipline bacanja kugle, diska, kladiva i koplja za muškarce i žene, 12. tri kompleta markacija sa brojevima od 1 do 14 za označavanje postignutih daljina u disciplinama bacanja, 13. garnituru stalaka za skok uvis i skok motkom sa odgovarajućim mjeračima visina, 14. elastičnu doskočnu platformu za skok u vis, dimenzije 5 x 3 m. 15. plastičnu doskočnu platformu za skok motkom, dimenzije 5 x 5 m sa dodatnim dijelom oko kutije za ubadanje motke, dimenzije 5 x 3 m. 16. po jednu čeličnu metarsku pantljiku, duzine 100 m i 50 m i po dvije dužine 75 m, 25 m i 10 m. 17. trake i metalne zastavice odgovarajućih dimenzija za označavanje graničnih linija sektora izbačaja kod disciplina bacanja,

13018. dvije zastavice na štapu visine l, 5 m za označavanje krajeva linije koja označava mjesto na kome takmičari mogu napustiti svoje odvojene staze, 19. četiri časovnika za mjerenje vremena priprema kod disciplina skokova i bacanja, 20. klupe i suncobrane za takmičare na svakom borilištu, 21. stolove, stolice i suncobrane za sekretarijat i sudijske žirije, 22. dvije garniture oznaka rekorda u disciplinama bacanja (svjetska, europska i državna) 23. pomoćnih radnika 15.

Objekat treće kategorije

Namjenjen je održavanju međunarodnih takmičenja – mitinzi manjeg značaja, takmičenja IV stepena sa juniore i juniorke i ostalih domaćih takmičenja. Atletska staza dužine 400 m najmanje 7,32 m (6 traka) sa unutarnje strane s ivičnjakom, sa jamom za prepreku sa trčanje sa preprekama. U okviru staze objekat mora imati i slijedeća borilišta za skokove i bacanja: 1. zaletište za skok u vis sa elastičnim doskočištem, 2. zaletište za skok motkom sa elastičnim doskočištem, 3. dva zaletišta sa jamom za doskok za skok u dalj i troskok, 4. krug za bacanje diska i krug za bacanje kladiva (na dvjema stranama igrališta ili jedan iza drugog), 5. dva zaletišta za bacanje koplja. Zastor na atletskoj stazi i zaletištima borilišta freba da bude od "rub-kora" (mješavine mineralnih sastojaka sa dodatkom prirodne ili sintetičke gume i bitumena kao veziva).

131Staza i borilišta moraju imati rješeno odvođenje i prihvatanje atmosferske vode. Borilišta za discipline skokova i bacanja treba da budu tako postavljena da omogućavaju nesmetano odvijanje pojedinih disciplina kao i da sektor izbačaja kod disciplina bacanja bude tako postavljen da ne ugrožava sigurnost ni takmičara ni gledatelja. Staza i borilišta moraju biti razmjerena i obilježena prema uvjetima propisanim Pravilima za atletska takmičenja. Tehnička dokumentacija objekta pored plana rasporeda borilišta mora da sadrži proračun dužine kružne staze i staze za trčanje sa preprekama kao i veličine podužnih i poprečnih nagiba staze, zaletišta i bacališta. Ovu dokumentaciju izrađuje i ovjerava stručna institucija ili stručno lice - geometar. Za zagrijavanje takmičara obezbijediti površinu sa zastorom od šljake ili trave i obilježena borilišta za zagrijavanje disciplina skokova i bacanja.

Spisak neophodne opreme Stadion mora imati: 1. uređaj za potpuno automatsko električno mjerenje vremena u disciplinama trčanja, 2. spravu za mjerenje brzine vjetra, 3. garnituru stalaka za skok uvis i skok motkom sa mjeračima visine, 4. 70 komada prepona sa mehanizmom za podešavanje visine prepone i položaja tegova u ovisnosti od visine prepona, 5. 12 komada startnih blokova, 6. piramide sa brojevima staza, 7. duple oznake karakterističnih daljina kod disciplina bacanja: kugle, diska, kladiva, i koplja za muškarce i žene, 8. trake i metalne zastavice odgovarajućih dimenzija za označavanje graničnih linija sektora izbačaja kod disciplina bacanja, 9. dvije zastavice na štapu visine 1,5 m za

132označavanje krajeva linije kojom se obilježava mjesto na kome takmičari mogu napustiti svoje odvojene staze, 10. ciljne stupove i brojač krugova sa zvukom, 11. postolje - merdevine za mjeritelje vremena i suce na cilju, 12. elastičnu doskočnu platformu za skok u vis, dimenzija 5 x 3 m, 13. elastičnu doskočnu platformu za skok motkom, dimenzije 5 x 5 m sa dodatnim dijelom oko kutije za ubadanje motke, dimenzije 5 x5 m, 14. po jednu čeličnu metarsku pantljiku dužine 75 m, 20 m i 25m i dvije pantljike dužine 10 m, 15. tri kompleta markacija sa brojevima od 1 do 12 za označavanje postignutih daljina u disciplinama bacanja, 16. zaštitnu mrežu sa odgovarajućom konstrukcijom oko kruga za bacanje diska i kladiva, 17. pobjedničko postolje, 18. klupe i suncobrane za takmičare, 19. stolove, stolice i suncobrane za rad sekretarijata i sudijskih žirija, 20. 5 pomoćnih radnika. Da zbog nedostatka izvjesnih dijelova opreme objekat više kategorije ne bi bio uvršten u nižu kategoriju, omogućava se da se nedostajući dijelovi opreme obezbijede pozajmljivanjem sa drugog ili drugih stadiona samo ako je takvo pozajmljivanje predviđeno samoupravnim sporazumom između dvije ili više uprava stadiona ili dva ili više atletskih klubova.

133Objekat četvrte kategorije

Namjenjen je održavanju ostalih domaćih takmičenja. Atletska staza dužine 400 m, najmanje širinr 7,32 m (6 staza) sa unutarnje strane oivičena ivičnjakom. U okviru objekta mora da ima slijedeća borilišta za skokove i bacanja: 1. zaletište za skok u vis sa elastičnom doskočištem, 2. zaletište za skok motkom sa elastičnim doskočištem, 3, zaletište sa jamom za doskok za skok u dalj i troskok, 4. po jedan krug za bacanje kugle, diska i kladiva, i 5. zaletište za bacanje koplja. Zastor na atletskoj stazi i zaletištima borilišta može biti od šljake ili sličnog prirodnog zrnastog materijala. Borilišta za discipline skokova i bacanje treba da budu tako postavljenja da se omogućava nesmetano odvijanje pojedinih disciplina kao i da sektori izbačaja disciplina bacanja budu tako postavljeni da ne ugrožavaju sigurnost takmičara i gledatelja. Staza i borilišta moraju biti razmjerena i obilježena prema uvjetima propisanim Pravilima za atletska takmičenja. Tehnička dokumentacija objekta pored plana rasporeda borilišta treba da sadrži i proračun dužine kružne staze izdan i ovjeren od strane sručne institucije ili stručnog lica – geometra.

Spisak neophodne opreme Stadion mora imati: 1. garnituru stalaka za skok i skok motkom sa mjeračima visine, 2. 65 komada prepona, 3. piramide sa brojevima staza, 4. oznake karakterističnih daljina za discipline bacanja,

1345. trake i zastavice odgovarajućih dimenzija za obilježavanje graničnih linija sektora izbačaja i mjesta prelaza takmičara iz odvojenih staza, u prvu stazu, 6. ciljne stupove i brojače krugova, 7. postolje – merdevine za mjeritelje vremena i suce na cilju, 8. elastično doskočište ili sunđerasti materijal u tablama za formiranje elastičnog doskočišta za skok u vis i skok motkom, 9. čelične metarske pantljike slijedećih dužina: 75 m, 50 m, i 25 m, 10. zaštitnu mrežu sa odgovarajućom konstrukcijom oko kruga za bacanje diska i kladiva, 11. pobjedničko postolje, 12. klupe za takmičare, 13. stolove i stolice za rad sekretarijata i sudijskog žirija, 14. tri garniture markacija sa brojevima od 1 do 10 za označavanje daljina u disciplinama bacanja, 15. startni pištolj i municiju sa naglašenim plamenom odnosno dimom, 16. upotreba ''MG'' pištolja – kapislara nije dozvoljena, i 17. 3 pomoćna radnika.

135Park prinčeva

Park prinčeva je konstruiran 1897. godine za dolazeći Tour de France. Danas je ovaj stadion jedan od najvažnijih u Europi. Ugostio je finale Lige Šampiona 1955. godine, te europski kup 1950. godine. Transformacija od velodroma do stadiona je bila vrlo kratka. 1932. godine stadion je već bio transformiran u nogometni i ragbi stadion sa 42 000 sjedećih mjesta. Ipak ime je ostalo nepromijenjeno, koje dolazi od prijašnje svrhe terena na kojem se nalazi stadion, a koji je korišten kao polje za lov kraljevske obitelji. 60 - te su donijele drugu impozantnu rekonstrukciju. Između 1967. i 1972. godine stadion je kompletno rekonstruiran od strane arhitekte Rogera Tailliberta, i nova kružna ulica je prošla ispod novih tribina. Stadion je impozantan, sa 50 betonskih rebara, koji su postavljeni duž stadionske elipse. Rebra su blago nagnuta ka centru stadiona, da bi držala krov. Nosiva rebra se vide i na vanjskoj fasadi stadiona, te se spuštaju prema uglovima dajući stadionu lelujavi izgled. U unutrašnjosti stadiona, dva nivoa neprekinutih tribina daju oko 50 000 sjedala. Krovni držači imaju različitu dužinu, te su pričvršćeni na vanjski profila sa pravougaonim unutarnjim profilom. Oni doprinose kreiranju fine i tople atmosfere.

136OLIMPIJSKI STADION MINHEN

Cirkus ili sportski spektakl?" zapitao se vodeći list u Minhenu, "Suddeutsche Zeitung". Zeleni i rascvjetali brežuljci, rimski amfiteatri, pleksiglas i elektronska čudovišta, beton i trava zagrijavana skrivenim cijevima: Oberwiesenfeld podseća na djelo mudrog fantaste, stručnog za suzbijanje ekoloških katastrofa i sposobnog da iskoristi suvremenu tehnologiju a da ne uništi prirodu. Od februara do aprila 1969. "Deutscher Werkbund Bayern" i "Neue Sammlung" u Minhenu organizirali su izložbu koja je omogućila da se uporede arhitektonska i likovna rešenja izvedena radi održavanja triju prethodnih olimpijskih igara (Rim, Tokio i Meksiko Siti) i onoga što je već predviđeno za Olimpijadu koja se održavala 1972. u Minhenu. Opća postavka minhenskog arhitektonskog kompleksa bila je određena još 1966. u Rimu, kao antiteza anorganskom projektu za Olimpijadu iz 1960. Namjera je bila i da se izbjegne podizanje građevinskih kompleksa isuviše mastodontskih, poput onih koje je projektirao Kenzo Tange za Tokio 1964, već da arhitektura postane vrsta povratne sprege između predjela i onog što je izgrađeno. Kompleks je trebalo da se spoji u jedinstvenu cjelinu sa okolnim ambijentom, a morao je, istovremeno, da ima i izgled privremenog, sjajnog, uzbudljivog, da bude plod susreta sporta i umjetnosti. Čitav olimpijski projekt razvijao se kao dio programa koje je minhenska Općina razradila s ciljem da se novi objekti uklope u urbanistički plan utvrđen prije no što je odlučeno da grad prihvati Olimpijske igre. Oberwiesenfeld (Olimpijski park, zahvata 140 hektara), vrhunac čitavog olimpijskog kompleksa namijenjen za rekreaciju, brijeg visok 68 metara načinjen od ruševina poslije bombardovanja u drugom svjetskom ratu, i udaljenost od samo 4 kilometra od gradskog centra, u stvari su reklama

137Minhena, a i zaštitni znak Olimpijade održane 1972: igre na "kratkom rastojanju". Sve je to postignuto suvremenim organiziranjem veza usmjerenih iz gradskog centra ka olimpijskom kompleksu kao središnjoj odrednici, pružanjem boljih uvjeta sportistima i ljudima iz mas - medija: radija, televizije (za koju je podignut toranj visok 200 m s rotirajućim restoranom), filma, dnevne i nedjeljne štampe. Francuski kritičar Žan Pier Kuzen ipak je bespoštedno otkrio drugu stranu medalje ukazujući na ogromne troškove (koji su se simbolično popeli na 1972 miliona maraka: prilikom ovog poigravanja ciframa čulo se i da bi se na Olimpijadi uštedjelo 4 miliona maraka da je bila organizirana 4 godine ranije), na apsurdna i skupa pretjerivanja u detaljima i tehničkim pojedinostima, na kult sportiste i sporta. "Panem et circenses" - hljeba i igara, uzviknuo je Kuzen. Igre, postavljajući između gledatelja i izvođača vrstu psihološke "barijere", ulijevaju gledatelju poštovanje prema mitu o idolu - ovom prilikom sportisti. Olimpijada je istinski ključ za spoznavanje igara kao univerzalne tvorevine, a Njemci nisu imali nikakvih teškoća da sve pretvore u pravi pravcati spektakl; njima je to bilo izuzetno lako: plastične šatore koje je zamislio arhitekt Fraj Oto (već isprobane kao paviljon SR Njemačke na Svjetskoj izbožbi u Montrealu 1967, a kojima je pokrio 8000 kvadratnih metara) mogle su da se razastru do 80000 m2. Olimpijski stadion, u čijem se okviru nalazi sam stadion, olimpijski bazen i višefunkcionalni sportski prostor, pokriven zategnutim strukturama Fraja Ota, najbolje je mogao prikazati domete u oblasti tehničke opreme. Poznatom zapadnonjemačkom arhitekti Benisu i Fraju Otu povjerena je izrada lavovskog dijela projekta kompleksa sportskih objekata i nadzor nad izvođenjem olimpijskog stadiona. Mali je

138broj drugih stručnjaka, gotovo svi iz Minhena, učestvovao u izradi planova olimpijskog sela i u projektiranju i realizaciji različitih pratećih objekata. Objedinjavanje triju elemenata - stadiona, bazena i višenamjenskog prostora - jednim velikim šatorom, enterijerom tehnološkog porijekla u vještačkom pejzažu čitavog olimpijskog sela, plod je, međutim, uspješne saradnje dvaju arhitekata: Benisa (idejnog tvorca čvrstih potpornika u armiranom betonu: tribine stadiona, središnjeg prostora namjenjenog atletici, bazena za sportove u vodi, višenamjenskog prostora za različite sportove) koji je uspio da načini solidan oslonac za fleksibilni pokrivač, i Fraja Ota koji je stvorio sam pokrivač. Ispod tog funkcionalnog podupirača smješteni su tehnika, opslužni prostori namjenjeni sportistima, dvorane za odmor, pres - centri, stadion za "zagrijevanje" sportista. Sve zajedno, od tla koje prelazi u skulpturu, preko betona, do plastičnog prostranstva, pruža prizor pejzaža - međuprostora između unutrašnjosti i vanjštine građevina. Gigantski prekrivač u obliku šatora, poduprt ogromnim čeličnim cijevima (visokim od 20 do 84 metra, promjera od 3 do 4 metra i načinjen od providnih ploča pleksiglasa debelih 7 centimetara, stvara vizuelni utisak natkrivenog pejzaža u koji su smješteni sportski objekti. Čitav projekt se zasniva na simboličnom značenju šatora, kao pojma privremenog boravka. Struktura djelomično natkriva i prostor van stadiona, te uspostavlja vezu sa ostalim dijelovima olimpijskog sela. Stadion definira krajolik sela kao da se tamo nalazi jedan veliki šator. Takođe, pokazuje novo okruženje koje je slično okružujućem minhenskom prostoru. Stadion se uklapa dobro u okruženje olimpijskog sela, podržava morfologiju terena sa valovito – profiliranim bazenom koji je zamalo cijeli ukopan u teren.

139Glavni dio stadiona je jedino dostupan sa vrha bazena. Samo glavna tribina može biti dosegnuta sa dna. Krov valovito dopire preko glavne tribine, i pridružuje se prstenu koji se valovito spušta prema suprotnoj strani. Uključena je kombinacija prozirnosti i visoke tehnologije, karakterizirana elementima prozirnog plexiglasa koji se čini kao navučen preko prstena. Elementi su optimalno nategnuti kablovima, preko stupova, i povezani unutarnjim savijenim kabelom. Olimpijski stadion iznenađuje svojom jednostavnošću jedinstvenog prstena oko glavnog terena. Pokazuje ga kao protagonistu unutar okvira olimpijskog sela, kao neodoljivu ikonu suvremene arhitekture. Nema arhitekture koja bi bolje naznačila nomadski karakter olimpijskih igara. Providni pokrivač, zamišljen tako da ne mijenja sunčev spektar a da istovremeno štiti od sunca, trebalo je da zadovolji i jedan zahtjev tehnološke prirode: osetljivost objektiva na kamerama za televiziju u boji (koja je u to vrijeme u mnogim europskim zemljama predstavljala privlačnu novost) podnosila je maksimalnu razliku između suncem osvijetljenih dijelova stadiona i dijelova u sjenci u srazmjeri 1 prema 3. Da bi se taj odnos postigao upotrebljen je veoma skup prekrivač od zadimljenog pleksiglasa koji je istovremeno bio i dovoljno otporan na vatru. Konačna cijena takvog prekrivača bila je veća od 15 000 000 maraka koliko su predvidjeli sami projektanti. Preko svega se ipak prešlo s obzirom na to da se "spektakl" morao prikazati čitavom svijetu; "spektakl" je imao prednost nad bilo kojom drugom činjenicom. Ovu protivrječnost izražava i arhitektonski oblik cjeline, donekle ublažen zahvaljujući dizajnu. Benis i Fraj Oto su se vjerojatno mogli i odreći neekonomičnih planova, ali je isto tako tačno, kako tvrdi sam Benis, "da u našem duhovnom

140svijetu finansijski problemi nemaju pretjeranu važnost" i da je eksperiment bio od značaja bez presedana i u pogledu forme i u pogledu tehničkog rješenja. Pred obojicom arhitekata stajao je dvostruki problem odnosa prema pejzažu: s jedne strane, oblikovati kompleks, a s druge dotjerati sliku prestiža koja bi istovremeno jasno ukazivala na budući urbanistički razvoj bavarske prijestonice. Odnos između zategnute forme šatora i pejzaža nije, po rječima samog Benisa, do kraja riješen; isto kao što su i neki tehnički problemi ostali neriješeni. Zbog strukture pokrivača ima problema oko zatvaranja zastakljenih dijelova na ulazima u stadion, a i zaštita pokrivača naročito od kiše i vjetrova nije najbolja. S obzirom na to da nisu dovoljno toplotno izoliranii, bazen i višenamjenski prostor je gotovo nemoguće zagrijati, a izloženi su i štetnom djelovanju pare, pa je tako bazen naknadno pokriven još jednim unutarnjim šatorom. Međutim, grafički dizajn olimpijskih igara sve je prevazišao. Smislio ga je tim od četiri dizajnera na čelu sa Oti Ajser iz "Hochschule fur Gestaltung" (Visoka škola za oblikovanje) iz Ulma, i on je obuhvatio čitav Minhen prožimajući mnogostruko gradski pejzaž, od karoserija gradskog saobraćaja, kioska novina, itd. Boje plava, zelena poput jabuke, bijela i srebrna, prefinjen i uvjerljiv grafički izraz, ubjedljivo su djelovali na publiku kojoj su se obraćali i sliku čitavog olimpijskog projekta učinili jedinstvenom. Objekti u kojima će se održavati takmičenja u različitim sportskim disciplinama, bili su najvećim dijelom raspoređeni u samom Olimpijskom parku, drugi su se nalazili u gradu, a neki izvan Minhena ali ne na velikoj udaljenosti od centra. Za ovu priliku minhenska općina je obnovila i pojačala saobraćajnu mrežu: uspostavljen je sistem saobraćajnih pravaca koji je spajao minhenski auto - saobraćajni prsten i gradsku osovinu sjever - jug povezao sa Olimpijskim selom

141koje se nalazilo na zapadu, a izgrađena je i jedna brza prigradska željeznička pruga. U Olimpijskom parku, pored kompleksa olimpijskog stadiona, nalazili su se biciklistička staza sa pokrivenom tribinom, privremene tribine na terenu za hokej. Institut za sportove koji je tokom igara korišten kao pres - centar. Na prostoru između sportskih objekata (Olimpijski park) i predgrađa podignuto je Olimpijsko selo. Stotine i stotine stanova sagrađenih za smeštaj sportista, pomoćnog osoblja, novinara, koji su se pridružili novim hotelima i drugim objektima namjenjenim posjetiteljima igara, predstavljali su veliko gradsko bogatstvo i postali zatim njegov sastavni dio kao novi stambeni kvartovi, studentski domovi, itd. U stambenom naselju u olimpijskom centru izgrađeno je 5 000 stanova u kojima je boravilo 15 000 ljudi: do njega se stizalo "U" linijom podzemne železnice, a natkriveni pješački prolazi vodili su i do zone s trgovinama sa središnim prodajnim prostorom "Nadelor", kao i do uslužnih ustanova, zabavnih parkova i dječjih igrališta. Projektanti su željeli da stvore nov model prigradskog naselja u koje bi se, pošto prođu olimpijske igre, uselilo 10 000 stalnih stanovnika. Dio naselja gdje su bile smještene takmičarke projektiran je za budući studentski dom. To su kuće čija visina ne prelazi 7 metara a ukupno imaju 1 600 garsonjera; stotinak od njih predviđeno je za dvije osobe. Najzad, u centru Minhena, prema projektu Georga Flinkerbusa, podignuto je zdanje u obliku odsječene kupe, visoko 19 metara, sa igralištima za košarku, rukomet i odbojku (sa 4 836 sjedala i mogućnošću da primi ukupno 6 000 gledatelja) i dvoranom za hrvanje. Preostali sportski objekti raspoređeni su u okolini na udaljenosti do 60 km; treba spomenuti hipodrom u Rimu, strelište u Hohbruku, veslačku zonu u Feldmohingu, kajakašku stazu u Augzburgu, gde je

142napravljeno vještačko jezero sa 4 miliona kubnih metara vode i u betonu izveden planinski potok dug 800 metara. Podizanje ovakvih, kako je rečeno preskupih i nepotrebnih objekata i to u oblasti u kojoj su riječni tokovi i jezera mnogobrojni, branjeno je tvrdnjom da uvjeti koje nudi priroda ne zadovoljavaju olimpijske norme odgovarajućih takmičenja; opet je spektakl stavljen iznad bilo kojih drugih normi. Sve to što je urađeno trebalo je da prikaže moć i bogatstvo oblasti u kojoj se Minhen nalazi: Bavarske. Za mnoge Nijemce minhensko područje predstavlja "njemačku Kaliforniju", kulturnu i privrednu prijestolnicu juga Zapadne Nemačke. Bavarska je najprivlačnija turistička oblast Njemačke, kako zbog prirodnih ljepota, tako i zbog kulturnog miljea u šta se mogu ubrojiti i prostosrdačni građani, pivo, barokna arhitektura, muzika, pinakoteke. Vratimo se olimpijskom kompleksu. Od naselja koje je trebalo da zaposjednu stanovnici ostala je poslije igara samo prekrasna, napuštena zona i pored pristupačnih cijena, samo jedan od trideset stanova bio je naseljen. Stručnjaci za račune tvrde da je riječ isključivo o pogrešnom poslu, dok arhitektonska vrijednost, izražena u najrazličitijim oblicima, i dalje ostaje. Olimpijski park je, kako šaleći se kažu Minhenci, nalik na ljepoticu s prilično mana: glavu joj krasi najskuplji šešir na svijetu, lice počinje da vene, a polako, poput šminke koja se otire, gasne i sjaj olimpijskog slavlja.

143Stadion Poljud

Split je grad sporta, umjetnosti, bogate povijesti i baštine. Ali Split je i grad mladosti, grad pun sreće, raskoši i ljepote. Jedna od takvih ljepota, kojoj su Splićani svojim temperamentom pridodali naziv "ljepotice" je i "Poljudska ljepotica". Gradski stadion izgrađen 1979. godine, u prelijepom dijelu grada, Poljudu. Arhitektonski objekt koji funkcionalnošću i tehničkim značajkama spada u vrh svjetskih standarda i ponosno se može nositi sa stadionima izgrađenim diljem svijeta. Tu su se smjenjivali događaji, susreti sportaša Mediterana, obarali atletski rekordi, tu je "Hajduk" ugošćavao europske i svjetske momčadi. Tu se navijalo, tu se radovalo, tu se ljutilo, jer Split ima temperamentnu navijačku publiku, mediteranski otvorenu, prpošnu. Tu je slavna Torcida, vjerni pratitelj "Hajdukovih" pobjeda i poraza. Magični je to stadion, koji je osvijetljen sa 630 reflektora, noću podsjeća na upravo spušteni svemirski brad. Krasi ga glas jednog od najbolje osvjetljenih stadiona na svijetu. I tako "od školjke do broda", stadion je izgrađen prije šesnaest godina, ili 1979. godine, u sklopu izgradnje sportskih objekata za VIII mediteranske igre. Zahtjevan je to bio sportski događaj, koji je stekao ugled sportskog događaja najviše klase. Ostaju igre upisane i po sportskim objektima, poglavito po stadionu o kojem se pisalo kao o "čudu". Jer, doista, on je mamio poglede i znatiželjnika, ali i stručnjaka. Autor projekta profesor dr. Boris Magaš, kreirao je veličanstvenu betonsku konstrukciju koja fascinira rasponom kupole, koja se natkriljuje nad istočnom i zapadnom tribinom. Kombinacija čelika i

144poluprozirnog leksana ima raspon unutarnjeg luka od 215 metara, sa slobodno letećim lukom od 45 metara. Dvanaest mostova omogućava ulaz u gledalište koje može primiti 50 tisuća navijača. O stadionu se sve zna, pa tako i ovaj podatak - za pražnjenje sjedećih mjesta potrebno je 5,4 minute, a 7 minuta da bi se ispraznio stajaći dio gledališta. Linija školjke stadiona varira u broju redova, najveća dubina gledališta iznosi 54 reda, a na sjeveru 27 redova. Zapadni i istočni dio identični su u osnovnim dimenzijama. Lože za novinare i reportere mogu se organizirati ovisno o vrsti natjecanja (atletika ili nogomet) i povezati s press centrom. Kabine za radio i TV - prijenose nalaze se ispod krova zapadne tribine. Prostori ispod zapadne tribine namijenjeni su operativno - sportskim sadržajima. U prizemlju zapadnog dijela nalaze se dvije nogometne svlačionice za prvu momčad, soba za masažu, sauna i ostale svlačionice (za suce, juniore...). Tu su još i ambulanta za doping nadzor, velika dvorana za treninge, s podom od umjetne trave, teretana, dvorana za individualni rad, oružar, praonica, ekonomat i servisni prostori. Na prvoj etaži su saloni dnevnog boravka s terasom, mali salon, trofejna dvorana, dvorana za konferencije i intervjue, salon počasne lože (počasna loža ima 114 mjesta i izravno je povezana sa salonima stadiona). Tu se nalazi i petnaest dvokrevetnih soba za karantenu te još nekoliko popratnih sadržaja. U vanjskom dijelu druge etaže, nalazi se uprava objekta s deset kancelarijskih prostora, a u unutarnjem dijelu je press - centar, izravno povezan s novinarskim tribinama iza počasne loze. U vanjskim prostorima stadiona nalaze se: dva pomoćna nogometna terena, od kojih jedan ima rasvjetu za noćne utakmice, poligon za trening

145nogometaša (60x40) i četverostruka atletska staza za zagrijavanje, dužine 140 metara. Ispod istočne tribine, gornje dvije etaže namijenjene su komercijalnim kancelarijskim sadržajima, a donji dio sadrži skladišne prostore. Glavno igralište pokriveno je prirodnom travom i ima dimenzije 105 x 68 metara, te je osposobljeno i za atletska natjecanja u svim disciplinama i pokriveno je sintetičkom masom tartan. A tu se 1990. godine održalo Europsko atletsko prvenstvo. Padali su rekordi, pa i svjetski. Poznavatelji atletskih zbivanja sjetit će se fantastičnog rezultata francuske štafete na 4 x 1 00 metara koja je oborila svjetski rekord rezultatom 37,79. Nizali su se drugi rezultati, padali i drugi rekordi. Vrijedni statističari prisjetit ce se da je tu podijeljeno čak 165 medalja, da se se 125 puta podigle pobjedničke zastave i odsvirale 43 himne. Bilo je nazočno čak 1.200 izvjestitelja iz Europe i svijeta. Svjetla sportske atletske Europe bila se uperena prema prelijepoj "Poljudskoj ljepotici". No, i desetak godina prije, na Međunarodnom atletskom mitingu, nastupali su sve sami vrhunski atletičari: Acherman, Simeoni, Byer, Menea... I slavna Ruth Fucks je 1980. godine bacila koplje do novoga svjetskog rekorda - 69,96 metara. Eto, pamti se splitski stadion po vrijednim rezultatima. Rekordima. Stadion je, utjecao na arhitektonske vizure brojnih svjetskih stadiona - u Italiji, Japanu, Maleziji. Nakon minhenskog Olimpijskog stadiona, izazvao je najviše pozornosti stručne javnosti na polju sportske arhitekture.

146Herzog/de Meuron i njihov

sensualni stadion

Allianz arena u Minhenu, nogometni stadion otvoren u proljeće 2005 godine, domaćin otvaranja Svjetskog nogometnog prvenstva 2006 godine. Možda biste očekivali nešto impozantno, malo više impresivno. Napokon dolazimo na Olimp arhitekture gdje Jaques Herzog i Pierre de Meuron pale ideje sa neba - među njima Allianz arena u Minhenu. Odjednom nađete se u tihoj Rheingasse ulici u Basel-u, Switzerland, broj šest. Dvadeset pet godina prije, duo je počeo svoj rad, ali i danas, nakon dosta kompletnih radova diljem Europe i svijeta, nema ni traga grandioznosti na prvi pogled. Ali kao što je to već slučaj, ne možete cijeniti knjigu na osnovu omota. Herzog/de Meuron ima 180 zaposlenika diljem svijeta, oko 130 u Basel-u. Njihova arhitektonska praksa je priznata kao jedan od najkreativnijih, i trenutno okupiran radom na 30 projekata u Aziji, Evropi i Americi. Prije dvije godine Hyat organizacija ih je nagradila prestižnom Pritzker nagradom, ekvivalentna vitezu u arhitekturi. Od tada Herzog/de Meuron su priznati kao krema trenutnih izvođača. Njihova karijera je se čini izuzetno povezana: obojica su rođeni 1950. godine u Baselu, zajedno su studirali na Tehničkom univerzitetu u Zurich-u od 1970 god. Nakon studija, praksu su imali uz profesora Dolfa-a Scheanbl-ija, do otvaranja vlastitog studija Herzog/de Meuron 1978. godine. Obojica su posjećivala predavanja na Harvardu.

Pulsirajući oval

Herzog i De Meuron su zaradili svoju reputaciju kontinuiranim javnim očekivanjima i smišljajući nova rješenja za

147exterijere i fasade, uvijek iznova zadivljujući posmatrače. Par, obojica amaterski igrači nogometa, podigli su svoj kapacitet za iznenađenja do maximuma u svom projektu za novi nogometni stadion u Munchen-u, Allianz arenu, opisanu od strane Franz Beckenbauer-a kao jednu od najneobičnijih na svijetu. Mješavina boja i promjena intenziteta svjetla, te reflektiranje događaja na terenu znači da će se stadion pojaviti kao vibrirajući, zamalo živi organizam. Ovalna arena, duga 258 metara, 227 metar široka te 50 metara visoka je zajednički projekat između minhenskih nogometnih klubova Bayern Munchen i TSV 1860. Moći će primiti 66 000 nogometnih fanova na najstrmijim tribinama u Evopi. Na održanom Svjetskom nogometnom prvenstvu 2006, na ovom stadionu odigrano je šest utakmica, uključujući i prestižno otvorenje ceremonije i prvi otvarajući meč. Herzog je odbacio kritike koje su tvrdile da je to sve dim i ogledalo; ''Efekti, svjetlo, vrhunski igrači, drama, sve je to dio spektakla u nogometu'', nazivajući svoju misiju omogućavanjem odgovarajućeg krajolika i pozornice. Duo je okrenut ka tradicionalnom engleskom stadinu kao inspiraciji, gdje su fanovi što bliže terenu. ''Arhitektura bi trebala biti senzualni i inteligentni medium, inače je samo dosadna''.

Allianz Arena je jedan od najmodernijih stadiona na svijetu smješten u sjevernom dijelu Munchen-a. Tvrtka Allianz je kupila pravo da stadion nosi njeno ime sljedećih 30 godina. Kada se igraju utakmice Lige prvaka stadion nosi ime München Arena, a za vrijeme Svjetskog prevenstva u nogometu, stadion će nositi ime FIFA WM -Stadion München, zbog zabrane FIFE da stadioni koriste imena nekog sponzora.

Arena je smještena na sjevernom rubnom dijelu grada na poljani

148Fröttmaning. S gradskom mrežom javnog prijevoza povezana je podzemnom željeznicom, udaljena svega 16 minuta vožnje od središta grada. U neposrednoj blizini se nalazi i važan prometni čvor autocesta "München - Nord", pa je tako stadion lako dostupan iz svih važnijih cestovnih pravaca. Na prilazima stadionu prometnice su proširene na 4 prometne trake, a izgrađen je i poseban prilaz stadionu.

16. siječnja 2006 godine, grad München je odobrio proširenje kapaciteta sa 66.000 mjesta na 69 901 (uključujući tribinu bez sjedećih mjesta). U nižem dijelu tribina, kapacitet je 20 000 sjedećih mjesta. U srednjem dijelu tribina, kapacitet je 24 000, a na višem dijelu kapacitet je 22 000 sjedećih mjesta. Uglovi donjeg dijela tribine mogu biti postavljeni tako da omogućuju dodatnih ukupno 3 120 stojećih mjesta. U ukupni kapacitet uključeno je i 2 200 poslovnih sjedećih mjesta, 400 sjedećih mjesta za javnost, 106 luksuznih sjedećih mjesta i 200 mjesta za invalidska kolica. Za prvenstvene i kup utakmice, kapacitet može biti 69 901. Ali, zbog odredbi UEFE, u europskim natjecanjima ukupni kapacitet mora biti maksimalno 66 000. Krov natkriva sve gledatelje, iako vjetar može preusmjeriti padavine točno na tribine. Igralište uopće nije natkriveno.

Fasada arene je izgrađena od 2 874 ploha koje su pokrivene izuzetno tankim specijalnim folijama od samo 0.2 milimetra. Svaka ploha može imati crveno, plavo ili bijelo obojenje. Pomični zastori koji su instalirani ispod krova mogu biti izvučeni da štite od sunca.

Allianz Arena nudi brojne usluge unutar samog stadiona ili u sklopu kompleksa stadiona. Fan-shop za oba kluba, brojni restorani, čak i dva dječja vrtića izvan stadiona, ali u njegovom kompleksu.

149U Areni postoje čak 10 svlačionica. 4 su za igrače. Dvije su za domaćina (Bayern ili 1860 München), a preostale dvije za gostujuću momčad. Četiri svlačionice su za trenere, a dvije na raspolaganju imaju suci. Postoje i dvije sobe veličine 110 m² za zagrijavanje igrača pred utakmicu. Arena je opskrbljena i sa 550 zahoda i 190 monitora.

Stadion: 258 m x 227 m x 50 m Prostor za igranje: 120 m x 83 m Igralište: 105 m x 68 m Parkirna garaža: 270.000 m²

Zgrada kao umjetnost Jaques Herzog i Pierre de Meuron su projektirali različite rangove projekata, uključujući blokove stanova, tvornica, univerzitetskih biblioteka, ali su najpozatiji po muzejima i stadionima. Postali su popularni 2000 godine, transformirajući Bankside energetsku stanicu u Tate modern muzej, projekt je predstavljao veliki proboj za švicarski duo. Građevina je bila više od mjesta za djela moderne umjetnosti, bila je sama djelo umjetnosti.

Slijedeći korak – Olimpijske igre

Arhitekti su potvrdili svoju reputaciju kao majstori neobičnog, sa jedinstvenim dizajnom za Minhen. Ali i drugi veliki projekt je pred njima, novi Nacionalni stadion u Pekingu, koji će biti glavna točka ljetnih Olimpijskih igara 2008. godine u Kini. Ovo je prvi njihov projekat u Kini. ''Idealno, arhitektura mijenja grad'', tvrdi Herzog. Samo će vrijeme pokazati da li Allianz arena u Munchen-u se bliska ovom idealu, ali je već jasno da je stadion magnet za posjetitelje.

150Nacionalni stadion u Pekingu

Projektantski studio: Herzog/de Meuron Godina završetka:2008 Kapacitet sjedala: 80 000

151STADION MAKSIMIR

Stadion Maksimir je lociran u istočnom dijelu prelijepog i često zaboravljenog grada Zagreba. Stadion je dio velikog rekreacionog i sportskog kompleksa Svetice, koji se na jugu proteže do pošumljenog Maksimir parka. Kompleks prekriva prostor 267 440 m², van urbanog područja, ustvari čini istočnu granicu izgrađenog područja Zagreba. On je dio značajne Zelene zone, koja ide od Medvjednica planine na sjeveru ka jugu. Sportsko - rekreacioni centar Svetice, zajedno sa Maksimir parkom, formira idealne prostore koji su posvećeni sportu, rekreaciji, i odmoru. Gradski oci su se obratili visoko poštovanim zagrebačkom arhitektima: Nikola Filipović i Branko Kincl, da rukovode arhitektionskom studijom, kako bi analizirali trenutne uvjete i te istraže mogućnosti renoviranja, proširenja i nadogradnje stadiona. Istovremeno, su razmatrali mogućnosti poboljšanja kompletnog područja i njegovih mogućnosti u cjelini. Na bazi inicijalnog rada, razvili su program za implementaciju konkursa i dizajna za rekonstrukciju Stadiona Maksimir.

Situcioni koncept

Koncept za SRK Svetice predviđa razne sportske i rekreacione objekte, nekoliko restorana i barova, velike površine zelenila i parking zona. Postojeći sportski resursi uključuju atletski stadion kapaciteta 3500 mjesta pokriven membranskim krovom, 20 teniskih igrališta sa različitim površinama, postojećim 50 - metarskim otvorenim bazenom za plivanje, košarkaški tereni, odbojkaški i rukometni tereni. Novo rješenje predviđa novu prefabriciranu trening dvoranu za nogomet, tri terena za trening sa

152prirodnom travom, i manji stadion istočno od glavnog stadiona. Ovo bi trebalo biti podržano sa tri terena za trening sa umjetnom travom, do postojeće zgrade škole nogometa; luksuzni hotel sa 200 – 300 kreveta, zatvoreni olimpijski bazen (lociran do postojećeg bazena), i tri zatvorena teniska terena. Bazenski prostor bi imao pokretnu platformu na tlu, koja bi se smještala uz različite bazene, ovisno o potrebi. Organizacione i prostorne analize preporučuju da bi idealna solucija bila da objekti budu locirani u središnjoj zoni SRK Svetice, unutar okvira zelenog prostora. Ove zgrade bi okružile centralni ''Trg sportiste'', koji bi bio glavna tačka za kompleks i centralno mjesto susreta za taj dio grada. Na sjevernoj strani, trg je otvoren ka Maksimir parku, dok stadion Maksimir zatvara trg na istoku. Na južnoj strani će biti locirani hotel i bazen, dok na zapadnoj strani su zatvorena teniska igrališta. Na sredini ''Trga sportiste'' je skluptura, napravljena u memoriji na navijača Dinama kojii je poginuo tokom rata za hrvatsku nezavisnost 90-tih godina prošlog stoljeća. Postavljeno je i šest stupova koji označavaju uspjeh Dinamo nogometnog kluba. Takođe postavljen je i zid koji simbolično predstavlja povijest hrvatskog sporta.

Kroz povijest

Konstrukcija sportskih građevina na SRK Svetice bila je značajna tokom prošlog stoljeća. Prvi nogometni teren je izgrađen 1912. godine, projektiran od strane arhitekata Benedik-a i Barany-a, HASK. Teren je imao dvije drvene tribine na zapadnoj strani, sa garderobama igrača za tenis i nogomet, locirane podzemno. Teniski teren je bio lociran zapadno od stadiona, ulaza u Maksimirski park.

153Drvene sjeverne tribine su konstruirane kasnije, 1937 godine duž ulice Maksimirska. Originalne drvene tribine sa HASK stadiona su pomjerene na drugi teren u Zagrebu. Rally stadion je izgrađen 1934. godine, u zapadnom dijelu parka Svetice, na trenutnoj lokaciji atletske staze. Stadion je takođe imao drvene tribine. Nažalost tribine su izgorjele u požaru 1941. godine, tako da je ostalo malo ostataka, izuzev ulaznog paviljona. Konstrukcija stadiona sa atletskom stazom, koji čini bazu današnjeg stadiona, je progresivno postavljena poslije drugog svjetskog rata, u periodu od 1948. do 1962. godine. Arhitekti Turina, Neidhart, Erlich i Tusek su projektirali elegantnu strukturu od betona za zapadne, istočne i sjeverne tribine. Ovime je zamijenjen stari HASK teren, ali istočne i zapadne tribine bi se sačuvale, istočna tribina u potpunosti. Stadion je zadnji put modificiran za Univerzijadu (Svjetske studentske sportske igre), između 1987. i 1988. godine. Konzervacija i rekonstrukcija stadiona Maksimir u nogometni stadion visokog ranga, vođena arhitektom Branko Kincl-om, počela je 1998. godine. Novi stadion, oficijelni stadion NK Dinamo, će vjerojatno imati kapacitet od 60 000 sjedala. NK Dinamo igra u evropskim šampionatima, i pobjednik je hrvatskog šampionata tokom posljednje decenije. Dva terena za trening, mali stadion i zgrada škole nogometa okružuju stadion od 1932 godine.

Izgradnja

Rekonstrukcija stadiona je podijeljena u šest faza, iz finansijskih, konstruktivnih i organizacionih razloga. Fazna izgradnja je prihvaćena iz razloga što bi to bio najmanje škodljiv način izgradnje bez zaustavljanja sportskih aktivnosti.

154Renovacija i rekonstrukcija je vođena u skladu sa trenutnim zahtjevima i pravilima Internacionalne nogometne federacije (UEFA i FIFA), hrvatskim standardima, kao i ostalim tehničkim standardima. Pozitivno iskustva u izgradnji stadiona širom svijeta, su takođe razmatrana u novom projektu. Koncept za rekonstrukciju i transformaciju stadiona na najnaprednijim svjetskim principima i iskustvima u projektiranju i izgradnji stadiona. Stadionski kompleks je planiran kao multifunkcionalni objekat sa sportom, kupovinom, uredima i zabavom, što bi značilo da je objekat u stalnoj upotrebi. Prizemna površina završenog stadiona bi iznosila 130 000 m², gdje bi površina pod komercijalnom funkcijom iznosila 37 700 m². To je podržano sa preko 300 sjedala u restoranima i kafe barovima, kao i veliki broj sjedala u zoni posluživanja za gledatelje, na tribinama.

Prilaz

Mogućno je pristupiti stadionu iz više smjerova, na sjeveru sa ulice Maksimirske, te zapadno sa široke pješačke ulice. Takođe omogućen je pristup stadionu koji dolaze gradskim prijevoznim sredstvima iz svih dijelova grada. Kapacitet garaža i parking mjesta je predviđen shodno broju gledatelja i posjetilaca komercijalnih i poslovnih sadržaja.

Novi krov

Namjera arhitekata je da krov pokriju sa pokretnim krovom, koji bi bio zadnja faza rekonstrucije. Koncept dizajna za krovnu strukturu je projektiran od strane Atkins Special Group iz Oxford-a, (Mike Atlet), u saradnji sa arhitektima Kincl i Filipović.

155Krov je napravljen od četiri razdvojene fiksirane sekcije, koji pokriva dvije trećine gledališta. Pokretni krov je u dva dijela, svaki 75 m širok, što će natkriti 150 m dužine terena. jedinstvenost ovog rješenja je što je u mogućnosti da pokrije mali ili glavni stadion u ovisnosti od potreba. Mogućno je pokriti glavni stadion ili stadion za trening sa jednim krovom, postavljajući ga u različite kombinacije pozicija. Namjera je krov pokriti sa PTFE membranom koja omogućava dobru providnost i dugo trajanje.

Sjeverna tribina

Prva faza u konstrukciji Sjeverne tribine sa kapacitetom 12 222 sjedala, izgrađena je na lokaciji stare demolirane tribine. Sjeverna tribina sadrži veliki šoping centar sa uredima, barovima i restoranima. Prostor ispod sjeverne tribine ima jednu podzemnu, i sedam nadzemnih etaža, sa veličanstvenim pogledom na Maksimirski park. Prve tri etaže sadrže šoping centar kojem su pridruženi uredi na drugom i trećem katu. Komercijalni prostor sjevernih tribina iznosi 19 700 m². Četvrti i peti kat se koriste kao ulazi za gledatelje na tribine, takođe nudeći veličanstven pogled ka maksimirskom parku i planini Sljeme. Tu se nalaze i neophodni toaleti, kao i pultovi za hranu i piće. Pješačka rampa na istočnom uglu, kao i pokretna stepeništa na zapadnom uglu omogućavaju brz i lak pristup gledateljima na tribinu, sa stepenišnim jedinicama u srednjoj sekciji objekta. Specijalno opremljeni elevatori, postavljeni u središte stepeništa, mogu primiti i transportovati ljude sa umanjenim tjelesnim sposobnostima.

156Rekonstrukcija zapadnih tribina uključuje rekonstrukciju originalnih zapadnih tribina te izgradnju novih gornjih tribina. Pristup gornjim tribinama je predviđen sa dva stepenišna tornja i četiri panoramska lifta. Nova gornja tribina ima tri sprata, treći sprat je konstrukcioni sprat, četvrti sprat je VIP SPRAT, Peti kat je ulaz za gledatelje na prostor tribina, sa toaletima, te zonama sa hranom i pićem. Totalni kapacitet zapadne tribine je 13 715 sjedala. U sjeveroističnom uglu je lociran veliki blok koji povezuje sjevernu i zapadnu tribinu. Unutar ovog blokasu locirani uredi i restorani za UEFA organizaciju. Pravougaoni uredski prostor je podijeljen dijagonalno sa atrijumskim pristupnim prostorom, sa pokretnim trakama za kretanje posjetilaca. Komercijalni prostor unutar Zapadnih tribina je 9 886 m².

Južne tribine

Namjera je da se postojeća središnja sekcija Južnih tribina nanovo izgradi sa novim gornjim tribinama. Kapacitet novih južnih tribina će biti 9255 sjedala. Sa tri kata ispod koji će se koristiti kao nogometni klub. Takođe, planirane su prostorije za sportske i tehničke potrebe kluba. Drugi i treći kat je predviđen za klubski menadžment, boravak igrača, i hotel za igrače. Treći i četvrti kat je za gledatelje sa potrebnim servisima. Vertikalno kretanje je postignuto stepeništima sa liftovima. Komercijalni prostor unutar južnih tribina je 1000 m². Južna tribina je opremljena fotovoltičnom fasadom koja će omogućiti dotok energije za stadion. Iza toga, Južna tribina je organizaciono pripremljena i opremljena za otvoreni auditorijum sa 9255 sjedala, koji je

157značajna za različite kulturne i druge događaje.

Istočne tribine

Istočna tribina, je ostala ista, posjeduje obje strane sa sjedalima. Kapacitet tribine je 10277 sjedala, koja gledaju ka glavnom terenu, te 5000 sjedala ka pomoćnom terenu. Sva sjedala se mogu nadkriti sa istim pokretnim krovom. Prostor galerije je obezbijeđen za pultove sa hranom i pićem. Prostori ostava su locirani na prizemni kat. Mali komercijalna površina je takođe locirana na istočnim tribinama, sa 3000 m². Objekat nogometne škole je lociran iza istočnih tribina.

Donje tribine

Konstrukcija novih donjih tribina i rekonstrukcija sportskih terena čini četvrtu fazu u izgradnji. Sportski tereni će biti opremljeni sa novom travnatom površinom, mogućno Green tech ITM ili Desso DLW Grassmaster sistemi, sa novim drenažnim i grijnim sistemom. Kapacitet novih donjih tribina je 16 000 sjedala. Zapadne donje tribine imaju prostor koji je pridružen garderobama, delegatskim sobama, sportskoj klinici. Takođe predviđena je fitnes sala sa zatvorenim bazenom, jakuzijem, saunama, garderobama, barom i uredima. Prostor ostava je lociran ispod sjevernih i istočnih donjih tribina, takođe predviđena je garaža ispod južnih donjih tribina. Donje tribine imaju komercijalni prostor od 8 000 m². Kompletna rekonstrukcija i renovacija stadiona Maksimir, kao centralnog sportskog mjesta za SRK Svetice će ga

158klasicifirati kao jednu od najmodernijih, višenamjenskih sportskih objekata. Multifunkcionalni kompleks, sadržaji i kapaciteti objekta, osiguravaju da ovaj sportsko – poslovno - šoping centar omogućuje cjelodnevnu atrakciju za posjetitelje. Te pravi ga jedinstvenim sa njegovom ekonomskom i poslovnom aktivnošću. Zagreb, sa tisuću godina starom povijesti, će imati novi multifunkcionalni objekt za novi milenijum.

STADION U SEOULU

Stadion u Seoulu je najveći nogometni stadion u Aziji. Izgrađen je za potrebe jedne od najvećih sportskih manifestacija danas, Svjetskog prvenstva u nogometu, čiji je domaćin 2002. godine bila Koreja. Bile su potrebne tri godine te 160 miliona dolara uloženih da se izgradi ovaj stadion. Posebnost stadiona je da mu se može lako pristupiti putem podzemne željeznice. U dizajnu stadiona ponosno ističu njegove korejske korijene. Krov stadiona je projektiram prema obliku korejskog zmaja, što simbolizira želju za srećom i korejske težnje za nacionalnom unifikacijom i svjetskim mirom. Stubovi koji nose konstrukciju projektirani su prema jarbolima i žutim jedrima džunke zvanim ''Hwangpo Dotbae'' koja je saobraćala na Hangang-u (rijeka). Stadijumska podstruktura liči na oblik tradicionalnog korejskog poslužavnika za voće. To predstavlja ljubaznost i gostoljubivost koju su nudili kao nacija-domaćin gostima iz svih dijelova svijeta. Stadijumski radni dizajn demonstrira linearnu ljepotu, jedan od ključnih elemenata arhitektonskog projektiranja u Koreji. Ali istovremeno demonstrira dostignuća high -tech arhitekture.

159Stadion u Seolu je eko - prijateljski objekt, napravljen od materijala koji štede energiju i recoklirani su. Koristi gas iz Nanjindo plinovoda za grijanjej i hlađenje objekta. Iskorištena voda se refiltrira i ponovo koristi. Pored samog sportskog terena stadion nudi i druge sadržaje. Prostor ispod tribina nudi multiplex kina, trgovine, sportske centre, kulturne centre i restorane. Kapacitet stadiona je 65 000 sjedećih mjesta. Gledatelji su udaljeni 17 m od aut linije i 11 metara od gol linije. Sa 102 izlaza potrebno je točno 8 minuta da se tribine isprazne.

160Fiskulturne sale i dvorane

Za preteču naših fiskulturnih sala možemo smatrati, iz starog vijeka, nadkrivene dijelove gimnazije, koje su u određenoj mjeri imali neke svoje dopunske objekte, ali u pravilu ovdje se radilo o nadkrivenoj kolonadi koja je služila za vježbanje za vrijeme loših vremenskih uvjeta. Iz srednjeg vijeka poznate su nam ''loptarne i šetališta'', često goleme i skupe građevine, koje su bile građene u velikim feudalnim centrima, a to su već hale u punom smislu. Sa rastućim značajem današnjih dvorana i sa rastućim mogućnostima, ekonomskim i tehničkim, raste i broj i potreba za pokrivenim objektima, tako da sve češće dolazi do građenja cijelih sustava natkrivenih objekata. Za vrhunski sport se prostori specijalizuju kako bi bilo udovoljeno sve težim zahtjevima, pri čemu naravno, višenamjenske hale ne prestaju ili ne gube svoj značaj u smislu masovne tjelovježbe i rekreacije. Kod nas su se ustalilo nekoliko tipova (u skladu sa svjetskim razvojem): 12/24 visina 6m, 18/30 visina 7 m, 18/36 visina 8 m, i 24/45 do 48 visina 8 m. Zahtjevi za visinom svjetla mogu se razlikovati u ovisnosti od zahtjeva korisnika ili od konkretnog sporta i njegovih potreba, za koju je sala građena (npr po zahtjevima takmičarskih pravila). Visina dvorana 24/48 se u pravilu radi više cca 10 m . Takođe, propisi specijalnih dvorana se razlikuju. Npr. za stolni tenis je za jedan sto potrebna ploha je 6/12 m ili po broju stolova se određuje razmjer cijele dvorane, itd. Sportskom halom podrazumijevamo, u pravilu, pokrivene objekte za tjelesni odgoj, gdje je tribina za gledatelje, drugačiji naziv nije pak specifično određen terminom. Radi li se o većem kapacitetu gledatelja tada je i građevina vrlo zahtjevna, prirodno i vrlo skupa pa se zato često susrećemo sa halama građenim za više namjena i to ne samo u oblasti tjelesnog odgoja nego

161i npr. za kulturne namjene, naročito za vrlo posjećene estradne nastupe ili filmske festivale. Za takve višenamjenske objekte često se upotrebljava naziv ''gradska dvorana''. Vježbajuća hala je razmjerom opet određena svojom namjenom zbog koje je građena, u pravilu služi i za takmičenja u hokeju te je zato najčešći razmjer uziman od hokeja na ledu 30/60 m. Nazivom ''hala'' uobičajeno označavamo razmjernije prostore bez gledatelja, govorimo npr. o ''lakoatletskim halama'', koje bivaju građene za treninge bez gledatelja ili sa malim brojem gledatelja. Koncepcija hala svakako u ne maloj mjeri uslovljava pitanja konstrukcije i njihove ekonomije, kod sportskih dvorana često dolazi do realizacija rekordnih tehničkih tj. konkurentskih dostignuća. Izbor materijala za konstrukciju je opet naravno pitanje tehničko - ekonomskog aspekta, a u praksi se sustrećemo u ovisnosti od mjesta i momentalnog razvoja tehnike sa konstrukcijama svih vrsta. Kao konstrukcioni materijal se najprije koristilo drvo koje je kasnije otišlo u pozadinu, da bi se danas opet sve češće primjenjivalo. Iz doba poslije I svjetskog rata bilo bi moguće imenovati mnoštvo hala, naročito u Njemačkoj, od njh je jedna od najupečatljivijih bila Westfalenhalle u Dortmundu, uništena u ratu. Na njenom mjestu danas stoji nova hala izgrađena od željeza i betona. U doba oko II svjetskog rata ponajviše se koristio monolit. Tradicionalne konstrukcije ramova su bile najčešće u halama manjih raspona, ali bila je korišćena o kod većih hala, naročito u USA i Švedskoj. Monolitne ljuskaste konstrukcije se na prvi pogled čine vrlo korisne i napredne, danas se koriste još vrlo malo, njihovoj racionalnosti ne odgovara vrlo skupa i zahtjevna tehnologija. Jedna od njih je hala u Madridu, konstruirana iz dva valjkasta luka među sobom, od kojih je jedan iznad gledališta a drugi nad igralištem. Grandiozna ljuskasta konstrukcija bila je

162postavljena za zimske Olimpijske igre u Grenoblu, kao zimski stadion. Prefabrikaciju za konstrukciju hala iskoristio je prof. Nervi za svoje vrlo poznate hale ''palazzo'' i ''palazzeto'' u Rimu. Prva je bila velika hala za 20 000 gledatelja, ima specifičnu središnju konstrukciju od ljuskaste prefabrikobane lučne kupole naslonjene na monolitno podnožje. Druga je mala hala za nekih 8000 gledatelja, lukovi su stvarani tako da su ''ferro cementovi'' prefabrikati slagani na skele i cjelina je doarmirana i zabetonirana, tako da je u stvari napravljen monolit.

SPORTSKA DVORANA

Uvjeti parcele

Traži se minimalna veličina parcele, bez parkirališnog prostora, za dvoranu veličine: 15 x 27m 2000 m2, 18 x 36m 3000m2, i 27 x 45m 4000m2.

Potrebe parkirališta

Treba osigurati potreban broj parkirališta prema slijedećim uvjetima: Za svaku vježbališnu jedinicu min. 15 PM u najbližoj okolici. Za svaka 4 gledatelja po 1 PM. Za svaku vježbališnu jedinicu min. 15 PM za bicikle i motore.

Prostorije za kondicijski trening i fitness

Prateći prostori u neposrednoj blizini glavne sportske dvorane, koriste se za zagrijavanje i održavanje fizičke kondicije takmičara.

163Prostorija za gimnastiku

Koriste ih specijalne škole i društva koja izvode skupne predstave i vježbe, a služe i za gimnastiku, kondicijski ispit i koncerte.

Gymnasium

Može biti pomoćna, ali i samostalna funkcionalna jedinica, opremljena za akrobatsku gimnastiku. Veličine je 18 x 36m i 15 x 27m. Površina se dijeli po točno određenoj shemi za različite gimnastičke discipline i vještine.

Ulazi i pasaži

U ulaznom prostoru preporuča se postaviti vjetrobran. Na uočljivoj poziciji postavlja se oglasni pano. Treba aranžirati nekoliko mjesta za sjedenje. Stakleni zidovi i stijene trebaju biti od sigurnosnog stakla do visine od 2 m.

Svlačionice

Hodnik kojim se prilazi u svlačionicu je nečist hodnik, jer u njemu se hoda u cipelama. Taj isti hodnik ne smije služiti i za ulaz u dvoranu, već se u dvoranu ulazi direktno iz svlačionice ili, bolje, iz svlačionice preko jednog manjeg prostora ili čistog hodnika. Nečisti hodnik služi i onda kada se održava nastava na vježbalištu, pa se učenici svlače u istim svlačionicama koje služe i za dvoranu. Takav sistem svlačionica omogućava da se higijena poda održava u što boljem stanju, tj. da se spriječava što je moguće više onečišćavanja poda dvorane. Visoke su min. 2,5m. U svakoj jedinici treba predvidjeti klupe ukupne duljine 12m. Dubina klupe je 25 - 30cm, a širina po korisniku 40cm. U svlačionicu postaviti barem dva ogledala na visini primjerenoj uzrastu korisnika. Podovi i zidovi moraju zadovoljavati stroge higijenske i tehničke

164zahtjeve. Svlaèčionice se mehanički ventiliraju. Svlačionice tako grupirati da imaju vezu na svaki dio dvorane. Sanitarnu grupu tako organizirati da se između dviju svlačionica nalaze sanitarne grupe (praonici, tuševi, WC-i). Potrebno je osigurati direktnu vezu svlačionica s praonicom. U praonici osim potrebnog broja tuševa treba predvidjeti i kombinirane praonike za noge i gornji dio tijela. Podovi u svlačionicama trebaju biti takvi da je omogućeno lagano čišćenje i održavanje. Podovi u praonicama trebaju biti takvi da se mogu lagano prati a da nisu kliski. Zidovi u svlačionicama trebaju biti higijenski da se lako mogu očistiti i da se' teško oštećuju. Zidove u sanitarnoj grupi preporuča se opločiti po cijeloj visini prostorije. Svlačionica za nastavnika treba da ima ležaj za odmor, stol za dvije stolice, četiri garderobna ormarića te prostor za kartoteku. Prostor svlačionica povezan je na prostor s tušem i praonikom. U blizini prostora mokrog čvora potrebno je predvidjeti jedan WC s praonikom za nastavnika.

Soba instruktora, trenera

Radna soba instruktora i trenera je također i soba prve pomoći i tako je treba opremiti. Ako nema sobe voditelja, ovdje se postavlja pano za kontrolu tehničkih funkcija. Uz ovu sobu osigurati prostor za svlačenje, umivanje, tuširanje i WC. Kabinet za fizičku kulturu potrebno je opremiti odgovarajućom opremom i ormarima za rekvizite i učila, ležaj za prvu pomoć, ormarić za prvu pomoć, stol sa dvije stolice, vaga s visinomjerom, te ostali uređaji i sprave za praćenje nastave fizičkog odgoja.

165Unutarnja spremišta za sprave

Smještena su neposredno i bez prepreka, povezana podiznim ili zaokretnim vratima širine min. 2,2 m uz borilišnu površinu. Spremište sprava mora biti takve veličine da se u njega mogu smjestiti sve potrebne sprave i rekviziti iz dvorane. Spremište treba imati direktnu vezu na dvoranu a zatvara se preklopnim vratima (s protuutegom - garažna vrata) obložena drvetom bez izbočina i bridova. Pod spremišta treba biti u istoj visini s dvoranom.

Spremište pribora za čišćenje

Kontrolna soba uz ulaz

Ovdje je organizirano jedno radno mjesto uz kontrolni pano za nadzor funkcija tehničkog pogona.

Soba upravitelja

Ovdje je smješten regulacijski i kontrolni pano za elektroakustičke i optičke uređaje.

Spremište za vanjska igrališta

Prostorija otvorena prema vanjskim terenima vratima širine min. 1,7m.

Spremišta

Razna spremišta opće namjene (stolci za gledalište i sl.)

Prostor za odmor i osvježenje

Smješta se uz ulazni hol, uz prostore sportaša i uz prostore gledatelja.

Tehnička postrojenja

Tehnička postrojenja i prateći prostori sastoje se od instalacijskih prostorija: kotlovnica ili toplinska podstanica, komora za klimatizaciju, postrojenje

166ventilacije, agregatska stanica, trafostanica, prostori za jaku i slabu struju, prostori za pripremu tople vode, uređaji vodovoda, uređaji kanalizacije itd. te priručne radionice, skladišta, spremišta, boravci osoblja i sl. Opskrba toplom vodom, sanitarne instalacije, električne instalacije, akustika, radio i televizijski uređaji, zaštita svjetla, uređaji za gašenje požara.

Grijanje i ventilacija

Sustav ventilacije dvorane povezan je sa sustavom grijanja, pa se zato ta dva sustava koordinirano projektiraju. Ventilacijom se osigurava:

- uklanjanje neugodnih mirisa, koji nastaju uslijed isparavanja ljudskog tijela

- uklanjanje suvišne topline - uklanjanje razrijeđene prašine

Zagrijavanjem moramo osigurati temperaturu od 18°C na visini od 50 cm od poda i to po cijeloj površini prostora za rad. Da bi se zadovoljili navedeni zahtjevi preporuča se primjeniti onaj sistem kondicioniranja zraka (bez hlađenja) s potrebnim brojem izmjena (ovisno o broju učenika i gledatelja koji se nalaze u dvorani), a koji se pokazao u tom smislu optimalan. Ostale, prateće prostorije treba zagrijavati putem radijatora ili konvektora prema uvjetima koji vrijede za te prostorije. Prostore tuševa i praonica potrebno je odmagljivati a prostore garderoba ventilirati, te je za tu svrhu potrebno osigurati prirodne ili umjetne uvjete.

Konstrukcija

Konstrukcija se može izvesti od armiranog betona s prednapregnutim nosačima, ili sa čeličnim ili drvenim lijepljenim nosačima itd. Kod izbora konstrukcije voditi računa o vrsti pokrova, vrsti podgleda, rasporedu rasvjete,

167klimatizaciji dvorane kao i eventualnog prolaza instalacije kroz nosače i ugradnju sprava na konstrukciju.

Zidovi, vrata i uređaji za dijeljenje prostora

Zidovi dvorane moraju biti glatki bez izbočina i oštrih bridova. Površinska obrada mora biti takva da nije moguće oštećenje prilikom naslanjanja ili udaraca loptom. Zidovi trebaju biti rezistentni na udarce lopte i sl., održljivi i da se lako čiste. Zidovi moraju biti dovoljno čvrsti da je moguća ugradnja svih potrebnih sprava i konzola na njima. Površinska obrada mora biti takva da je omogućeno lagano čišćenje i eventualno pranje površina. Izboru boja treba posvetiti posebnu pažnju obzirom na karakter dvorane.

Podovi

Jedan od osnovnih faktora kvalitete dvorane je pod dvorane. Zbog toga je potrebno naročitu pažnju posvetiti izvedbi poda, koji mora biti elastičan sa što manje sljubnica, gladak, da nije klizav i da se lako i brzo čisti i održava. Borilišna površina, tlo, pod, teren je osnovni uređaj, sprava, sredstvo sportskog događanja: vježbanja, rekreiranja, takmičenja. Premda, naizgled elementaran, ovaj «uređaj» je tijekom povijesti sporta, a ovisno o vrsti sportske aktivnosti oblikovno i tehnički diverzificiran, tako da je njegova tehnička struktura vrlo različita, da bi zadovoljila sve one specifične uvjete koji slijede iz prirode različitih vrsta sportskih aktivnosti. Slojevi se postavljaju različito u ovisnosti o zahtjevima sporta a ta različitost podliježe minucioznom istraživanju i normiranju. Obzirom da je neracionalno i u stvarnosti nemoguće graditi dvorane i sportske površine za samo jednu vrstu sporta, to se

168u praksi primjenjuje princip optimalne standardizacije, tako da projektirano i izvedeno tlo, pod, površina, teren polivalentno i optimalno odgovara bitnim uvjetima više vrsta sportova. Važne osobine sportskih tla su:

- elastičnost ili podatnost, - sigurnost koraka, - sigurnost od klizanja, - mogućnost brze promjene smjera

kretanja, - odskok lopte, - postojanost ravnine, - postojanost elastičnosti, vibracija

poda, - primjerena toplinska i zvučna

izoliranost, - sigurnost od loma, razbijanja,

oštećenja, - otpornost na habanje, - mogućnost lakog popravka, - mogućnost lakog i trajnog

obilježavanja, - što jeftinije održavanje, - što kraće vrijeme čišćenja - što manji troškovi proizvodnje, - ravnina, plosnatost, glatkost,

horizontalnost, - refleksija zvuka, - boje oznaka i linija, - zaštita od vlage, i - ventiliranje poda.

Ovi brojni zahtjevi su i kontradiktorni i raznovrsni, pa stvaraju kompleksnu situaciju koju razrješavaju brojni pojedinci i Instituti, kao kinetički, tehnički, ekonomski i estetski problem (na pr. u Bavarskoj od 1927. godine Doc. Hacker, izumitelj titrajućeg poda, a sada Otto Graf Institutes Der Technische Universitat Stuttgart ).

Rasvjeta

Opće napomene

Osnovna funkcija sistema za osvjetljenje u sportskim dvoranama je ostvarenje optimalnih uvjeta za efikasnu i ugodnu

169vizualnu percepciju igrača i gledatelja. Dobra vidljivost je isto tako važna kao i ugodna rasvjeta, pa je jasno da treba uzeti u obzir i fizičke i psihičke razloge. Funkcija sistema rasvjete ovisi o kvaliteti osvjetljenja, u ova ovisi o tri faktora:

- Iluminacija (Im/m2), - Toplina boje i boja žbuke, i - Prostorna distribucija svjetla.

Iluminacija na "radnoj površini" (Im/m2) određuje vidljivost. Općenito govoreći, što je veća iluminacija, bolja je i vizualna predstava. Ljudsko oko je dobro naviknuto na percepciju. U uvjetima dnevnog svjetla čija je razina iluminacije relativno visoka (2000 lux ili više). Jako osvjetljenje moguće je realizirati umjetnim i prirodnim izvorima. Važne su slijedeće karakteristike izvora osvjetljenja:

- broj, - površina, - blistavost, i - položaj u vidnom polju.

Dnevno svjetlo i prozori

Prozori mogu biti jednostrano ili dvostrano ugrađeni, ali samo po uzdužnim stranama dvorane. Površina staklenih ploha treba biti najmanje 1/4 - 1/5 površine poda dvorane. Prirodni izvor svjetla treba postaviti što bliže stropu kako bi se izbjeglo zasjenjenje i bliještanje. Na taj način moguće je površinu ispod prozora koristiti za ugradnju sprava. Prirodne izvore svjetla (prozore) treba na odgovarajući način zaštititi od udaraca loptom (preporuča se napeta mreža od najlona udaljena barem 10 cm od staklene plohe). U sportskim halama prozori mogu proizvesti blještanje, a kako se te zgrade uglavnom upotrebljavaju u poslijepodnevnim satima, treba pažljivo razmotriti upotrebu prozora. Sportaši uglavnom ne prigovaraju zbog odsustva

170dnevnog svjetla. U mnogim zemljama postoji jaka tendencija da se dnevno svjetlo potpuno isključi ili da se upotrijebe otvori za dnevno svjetlo na krovu, odnosno u kombinaciji s električnim osvjetljenjem. U tom slučaju treba predvidjeti uređaje koji mogu isključiti upad sunčevih zraka i dnevno svjetlo ukoliko uzrokuju bliještanje. Dnevno svjetlo koje ulazi kroz druge prostore, može takoðer izazvati bliještanje i zasjenjivanje. Matirano staklo ne može spriječiti difuziju sunčevog svjetla, a u nekim prilikama čak pojačava sjene I kontraste. Ugradnja velikih krovnih otvora može proizvesti optimalno osvjetljenje, ali treba uzeti u obzir djelovanje te konstrukcije na klimu u unutarnjem prostoru. Zbog potreba sporta treba predvidjeti uređaje koji mogu zatamniti prozore i otvore kroz koje ulazi dnevno svjetlo.

Umjetna rasvjeta

Umjetnu rasvjetu treba dimenzionirati tako da adekvatno zamijeni dnevno svjetlo. Za umjetnu rasvjetu potrebne su gotovo uvijek tehničke mjere protiv blještanja kao na primjer kontrola svjetlosti i zasloni svjetiljki s difuzorima. Rasvjeta mora biti dosta jednolično raspodjeljena, ali s druge strane mora proizvoditi dovoljno sjenki i kontrasta za "modeliranje", koje omogućava dobru prostornu percepciju objekata, udaljenosti i brzine. To stanje je teško postići, ali kao solidna osnova za projektiranje preporuča se kombinacija generalnog difuznog sistema rasvjete fluorescentnim lampama i dodatno izravno osvjetljenje sastavljeno od točkastih izvora. Pri projektiranju treba predvidjeti stupnjevitu rasvjetu od 70, 140 i 210 luxa mjereno na podu dvorane. Intenzitet rasvjete ovisi o aktivnosti koja se odvija u dvorani, te je za razne aktivnosti i vrste sportova različita. Umjetna rasvjeta treba biti zaštićena od udara loptom.

171Konačno toplina boje i efekat zida važni su jer imaju jak utjecaj na dubinu atmosfere i ugodnost osvjetljenja. Za većinu sportskih hala preferira se bijelo svjetlo (4000 K) s prirodnim učinkom. Posebno osjetljivi na zasjenjivanje su oni sportovi kod kojih sportaš mora gledati gore kao npr: badminton, odbojka, tenis i košarka. Zahtjevi različitih sportova su različiti. Za badminton i tenis potrebno je snažnije osvjetljenje na mreži nego na ostalim dijelovima polja. U košarci je posebno važno da se igrači dobro vide i da također vide i izraz lica. Iz svih ovih razloga upute za osvjetljenje sportskih dvorana upućuju na kompromis između različitih vrsta sportova. Bilo bi idealno kada bi instalacija osvjetljenja bila izvedena tako da se posebni zahljevi za svaki pojedini sport mogu ispuniti jednostavnim prikopčavanjem. Tamo gdje je smjer igre za različite vrste sportova isti kao npr. za tenis i badminton, moguće je postaviti dobre uvjete za gledanje. Dobro rješenje za opće osvjetljenje je ravnomjerno osvijetljen strop bilo dnevnim ili umjetnim svjetlom. Kad se ne može izabrati jednakomjerno osvijetljeni strop, može se postiići dobro rješenje primjenom svjetlosnih izvora koji se postave u red sa strane, uzduž glavnog polja za igru. Kada je moguće održavati treninge uz ograničeno osvjetljenje poželjno je da postoji mogućnost iskopčavanja jednog dijela instalacije pod uvjetom da se ne poremeti simetrija. Za određene sportove kao judo, boks i stolni tenis koji trebaju jako lokalno osvjetljenje, treba predvidjeti točkaste izvore svijetla. Da bi se postiglo jasno gledanje na mjestu događanja u dvorani, poželjno je lokalno osvjetljenje u polju povećati bar tri puta u odnosu na osvjetljenje čitave dvorane i pri tom treba održati gore spomenutu simetriju.

172Osvjetljenje za televizijske prijenose

Da bi se mogli načiniti prijenosi za TV u boji potrebna je snaga osvjetljenja oko 1000 luxa na površinama okrenutim kameri. Osim toga je važno da svijetlo u dvorani ima konstantnu temperaturu 4000 K. Zato se snaga osvjetljenja, potrebna za takvo snimanje treba ostvariti samo umjetnim osvjetljenjem. U dvoranu ne smije ući dnevno svijetlo.

FUNKCIONALNA SHEMA SPORTSKE DVORANE MANJE I SREDNJE VELIČINE

DIMENZIJE MALIH I SREDNJIH DVORANA I

DODATNIH PROSTORA ZA TRENING

1 2 3 4 5 tip broj

jedinica za

vježbu

dimenzije (širina x dužina x visina)

korisna površina

m²

hala 1 nedjeljiva

standardna hala

1 15 x 27 x 5,5

405

2 djeljiva standardna

hala 3 27 x 45 x

7² 1215

3 nedjeljiva hala – u

posebnim slučajevima

(1) 12 x 24 x 5,5

288

4 djeljiva hala – u

posebnim slučajevima

1 + (1) 21 x 45 x 7

945

5 1 + (1) 18 x 36 x 5,5

648

dodatne sobe za trening 6 fitness soba 4,5 x 4,5

x 2,5 do 6 x 9 x

2,5

20,25 do 54

7 4,5 x 6 x 3,5 do 6

x 15 x 3,5

27 do 90

8 gimnastička soba

12 x 12 x 4

144

9 gimnazium 1 15 x 27 x 5,5

405

10 gimnazium 18 x 36 x 5,5

172

MOGUĆNOSTI KORIŠTENJA DVORANA 1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 17 18 19 20 21 22 tip sporta 15x27 27x45 27x15 12x24 21x45 21x27 21x18 18x36 18x24 18x12

W O W O W O W O W O W O W O W O W O W O 1 2 3 4

badmington košarka

boks mačevanje

X X2 X

X X X X

X1 X X3 X

X X X X

X1

X3 X

X X X X

X3 X

X X X X

X1 X

X3 X

X X X X

X1 X X3 X

X X X X

X1

X3 X

X X X X

X X3 X

X X X X

X3 X

X X X X

X3

X

X X

5 6

7

8 9

nogomet akrobatska gimnastika

dizanje tegova

gimnastika rukomet

X3

X

X3

X

X X

X3

X

X X

X3

X X

X3

X

X3

X

X3

X

X3

X

X X

X3

X

X X

X3

X X

X3

X

X3

X

X3

X

X3

X

X

X3

X X

X3

X X

X3

X

X3

X

X3

X3

X

10 11 12

hokej judo

akrobatsko dizanje

tegova i hrvanje

X X

X X

X X X

X X X

X X

X X

X

X X

X X X

X X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X X

X X

X X X

X X

13

14

15

16

akrobatski biciklizam

akrobatsko rolanje ples na rolama

hokej na rolama

X X

X

X

X4

X4

X4

X X

X X X X

X4

X4

X4

X X X X X X

X4

X4

X4

X X X X

17 18

hrvanje

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X X

X4 X

X4 X

X X

X X

X X

X

X X

173

19 20

ples tenis

X X

X X X

X X

X X X X X X

X X

X X X X X

X X

X X

X X X X

21 22 23 24

stoni tenis trampolina

odbojka takmičarska gimnastika

X

X

X X5 X5 X

X X X X

X X X X

X X X X

X X X X

X X

X5 X

X X X X

X X X X

X X X X

X X X X

X X X X

X X X X

X

X

X X5 X5 X

X

X

X X5 X5 X

X X5 X5 X

W prikladno za takmičenja i treninge O prkIladno samo za trening Mogućnosti korištenja su označene križem. 1 Visina hale prema internacionalnim takmičenjima 8 m 2 Platforme i dodatna svjetla su potrebna 3 Potrebna je posebna zaštita poda 4 zavisno od podne konstrukcije 5 Visina hale prema internacionalnim takmičenjima 7 m

174

MOGUĆNOSTI KORIŠTENJA PROSTORIJA ZA TRENING

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 tip sporta 5,5x4,5 do 6x9 4,5x6 do 6x15 4,5x6 do 6x15 12x12 18X36 O O O W O W O W O 1 2 3 4 5

boks mačevanje

fitness akrobatska

gimnastika na spravama

dizanje tegova

X

X

X

X

X

X

X X X

X

X X

X

X X

X

X X

X

6 7 8 9 10

gimnastika judo

akrobatsko dizanje tegova i hrvanje

hrvanje

X

X

X X X

X X

X X

X X

X X X

X X

X X

X X

X X X

X X

11 12 13 14

ples trampolina stoni tenis

takmičarska gimnastika

X

X

X

X X

X

X

X

X

X X

X

W prikladno za takmičenja i treninge O prkIladno samo za trening Mogućnosti korištenja su označene križem.

175

DIMENZIJE POVRŠINA ZA NATJECANJE 1 2 tip sporta mjere prema regulativama za

takmičenje dužina širina

standard

dužina širina

sigurnosna granica na podužnom završetku

zid zid

dužina širina

1 2 3 4

badmington košarka

boks mačevanje

13,4 24 do 28

4,9 13 do 24

6,1 13 do 15

4,9 1,8 do 2

13,4 28 6,1

13 do 24

6,1 15 6,1 2

1,25 1

1,95 3

1,25 1,

1,95 3

15,9 30 10

19 do 30

8,6 17 10 8

8 (5,5)

4 (4)

5 6 7 8 9

nogomet dizanje tegova

rukomet hokej judo

30 do 50 4

38 do 44 36 do 40 9 do 10

15 do 25 4

18 do 22 18 do 20 9 do 10

40 4

40 40 10

20 4 20 20 10

0,5 3

0,5 0,5 2

2 3 2 2 2

44 10 44 44 14

21 10 21 21 14

(5,5) 4

(5,5) (5,5) (4)

10

11

akrobatska gimnastika akrobatsko

dizanje tegova i hrvanje

29

12

61

12

29

12

16

12

0 1

0 1

29

14

16

14

(7)

(5,5)

12

13

14 15

akrobatski biciklizam

akrobatsko rolanje i ples

hokej na rolama hrvanje

14

40

30 do 40 6

11

20

15 do 20 6

14

40

40 6

11

20

20 6

0,5 2

1 2

16

40

40 10

12

20

20 10

(4)

(4)

(4) (4)

22 23 24 25 26 27

ples tenis

stoni tenis trampolina

odbojka takmičarska gimnastika

7 23,77 2,74 4,57 18 12

10,97 1,525 2,74

9 12

23,77 2,74 4,57 18 12

10,97 1,52 2,74

9 12

3,65 3,23

4 2 1

6,4 5,63

4 3 1

ne manje od 80 m² 36,57 18,27

14 7 12,57 10,74 24 13 14 14

(4) (7) 4 7 7

(7)

() preporučene dimenzije

176

PROSTORNI PROGRAM

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11 12 13 14 15 16 prostori za atletičare i publiku

ulazni prostor

svlačionice soba za

sprave

tip hale

ne manje od m²

broj m² korisna površina m² min

ako je potrebno

1 nedjeljiva standardna hala 15x27

15 2 2 2 x 1 ili 2x 1/2

2 1 1 x 1 1 4,5 x 15 1 5 1

2 nedjeljiva hala 12x24

15 2 2 x 1 2 x 1/2 2

2 1 1 x 1 1 4,5 do 12

1 5 1

3 djeljiva standardna

hala 27x45

-3 dijela

45 6 6 3 6 3 1 x 1 2 do 3 4,5 x 24 do 27

2 5 5 1 1

4 djeljiva standardna

hala 21x45

-2 dijela

30 4 4 2 4 2 1 x 1 1 do 2 4,5 x 18 do 24

1 1

5 3

9 1

5 djeljiva hala 18x36

-2 dijela

30 3 - 4 3 do 4 2 3 do 4 1 do 2 1 x 1 1 do 2 4,5 x 18 do 21

5 3

1

6 fitness 7 soba za

vježbanje 1,5 x 3

8 gimnastička soba

4,5 x 3

9 gimnazijum 15x27

4,5 x 3 1 3

10 gimnazijum 18x36

4,5 x 6 1 3

177

PROSTORNI PROGRAM

1 2 17 18 19 20 21 22 23 24 25

vanjska

ostava za sprave

ostava ( u slučaju potrebe)

čekaonica i soba za

osvježenje

ulaz sa vjetrobranom i blagajnom

toalet

korisna površina

m² min

korisna površina

m²

korisna površina

m²

korisna površina po gledatelju

m² min

jedinica po 200

gledatelja

korisna površina

m²

1 nedjeljiva standardna hala

15x27

9

2 nedjeljiva hala 12x24

9

3 djeljiva standardna hala 27x45

-3 dijela

21 24 do 30

40 do 60 0,1 1 1 1 0,33 3

4 djeljiva standardna hala 21x45

-2 dijela

15 18 30 do 40

5 djeljiva hala 18x36

-2 dijela

15 18 30 do 40

6 fitness 7 soba za vježbanje 8 gimnastička soba 9 gimnazijum

18x36

178SPORTSKA TLA – UNUTARNJI

TERENI

179

180

181

182

183DETALJI PODLOGA TENISKIH IGRALIŠTA -Tenisit /opečna meljava/ u dvije granulacije, 1 podloga završna, uvaljano ručno valjkom uz kvašenje i ugradnju pvc linija, debljina 4 - 6 cm. -Tampon od pjeskovitog šljunkovitog materijala (mogućno industrijska šljaka / zgura) krupnoće zrna Ø 1 – 10 mm, uvaljan mašinski valjkom, debljine 30 – 35 cm. -Drenaža od betonskih cijevi Ø 100 perforiranih na dubini od 60 – 80 cm, dijagonalni ili sistem riblja kost s odvodom u kišnu kanalizaciju prema posebnom projektu. Lokacija Koševo. -Tartan /vještačka trava/, debljine ≈1 cm -Asfalt beton liveni, debljine 10 cm. -Beton MB 15, armiran mrežom Ø 131, debljine 10 cm. -Tampon šljunčani /kameni nabačaj/, valjan mašinski, debljine 15 cm Lokacija ZOI Zetra, vanjska igrališta. -Kolor set /protuklizna dvokomponentna boja/. -Beton MB 15, armiran mrežom Ø 131, debljine 10 cm. -Tampon šljunčani /kameni nabačaj/, valjan mašinski, debljine 15 cm Lokacija Babin Do, Bjelašnica.

184Pokriveni i otvoreni bazeni,

kombinirani i integrirani objekti, drugi objekti

Kupanje kao kultni obred javlja se vrlo rano na istoku, prisutno je u Perziji, Egiptu, Grčkoj, Sparti i Rimu. Posebni značaj obuci plivanja, svojim vojnicima, daju Spartanci i Rimljani. Korištenjem prirodnih uvjeta za plivanje, voda nije bila higijenski obrađivana pa se često, zbog velikog prisustva bakterija, dolazilo do zabrane kupanja jer je plivanje pogodovalo raznovrsnim zarazama i epidemijama. Tek u dvadesetom stoljeću kad je kontrola i obrada bazenske vode postala obavezna i pristupačna, dolazi do ekspanzije izgradnje bazena kao posebnih objekata ili se djelomično koriste prirodni vodotoci, koji sa aspekata isparavnosti vode zadovoljavaju sve tražene uvjete. Banjske građevine imaju, kako znamo, bogatu povijest. Najpoznatiji objekti ovog tipa su rimske terme, njihovo porijeklo vodi iz grčkih gimnazija, gdje su se oko palaistre – atrija postepeno pridruživali razni pokriveni prostori uključujući banjske objekte. Dokazom toga su tri pompejske banje. Banjama su bile pripojene čak i prodavnice kao i drugi objekti koji nisu imali namjenu tjelesnog vježbanja. U starom vijeku građene su carske terme, grandiozni objekti na koje i danas gledamo sa velikim poštovanjem. Najveća od njih bila je banja Dioklecijanova, završena 306. godine n.e. a najljepša je bila Karakulova banja iz 216. godine n.e. Obje zauzimaju prostor od 12 ha i imaju sličan dispozicioni pristup. Ograničene su kružnom, dvoetažnom građevinom, gdje su bile prodavnice, individualne banje, dodatni objekti, itd. Carskih banja u Rimu je bilo ukupno sedam, a daljnih javnih banja manjih razmjera, u drugom stoljeću n.e., bilo je između 800 i 900. Banje, naravno imaju više smjerova, od banja za liječenje preko rekreacije do

185raznih vrsta sportova na vodi. U moderno doba neprestano raste njihov značaj za rekreaciju, u kupanju na prirodnim vodenim površinama gdje se radi o masovnom karakteru, a sa rastućim ekonomskim mogućnostima se stalno u sve većim razmjerama grade objekti, vještački i pokriveni, koji se rasprostiru u ovisnosti od vremena i klime raznih područja. Danas se grade objekti u kojima je omogućeno kombiniranje plivačkog sporta i drugih sportskih namjena u jednoj građevini. Jasno je da to nije ništa novo, takva kombinacija se može smatrati za tendenciju danas propagirane integracije. Integracija je mogućna u raznim mjerama, smjerovima, a njen značaj je kako sa ekonomskog tako i sa društvenog gledišta. Ponudi li se jednom rekreantu pod jednim krovom, više mogućnosti, više vrsta aktivnosti, tjelesnog odgoja ili drugih, objekat je za njega neosporno privlačniji, susreću se tu ljudi raznih zanimanja, raznih starosnih dobi, itd. Integracija, koja s gledišta efekta ekonomskog i društvenog se nudi, da se nađe na prvom mjestu, je mogućnost korištenja školskih objekata, naročito onih za tjelesni odgoj, u doba mimo nastave tj. dnevno i naročito danima vikenda, kako za vanškolski odgoj djece tako i za dobrovoljnu rekreaciju i tjelesni odgoj stanovnika. Popisanim tipologijskim vrstama objekata za tjelesni odgoj naravno ni izdaleka nije ova oblast iscrpljena. Od masovnih sportova potrebno je makar spomenuti zimske sportove, koji sa aspekta rekreacije imaju veliki značaj. Objekti koji se za zimske sportove grade možemo podijeliti na nekoliko osnovnih skupina: staze za spust i slalom, turističke staze, skakaonice, skijaške i bob staze. Oni dalje traže dopunjavanje raznim objektima npr. žice za vertikalni prijevoz, u takmičarskim objektima se grade tribine, itd. Staze za spust i slalom uređuju se prije svega za takmičarski sport, ali i za one bolje rekreativne skijaše. Visinski

186raspon u slalomskim stazama biva 120 – 200, za muškarce, i 100 do 180 m za žene. U spustu visinskih raspona mora biti od 600 do 1000 m za muškarce, i 400 do 700 m za žene, dužina staze je oko 3000 m. Staze za trčanje traže trasiranje po pravilima, često je potrebno provesti oblikovanje terena, nije u interesu da se po njima kreću turisti. Za turističke potrebe služe označene turističke trase koje ne smiju se križati sa takmičarskim stazama. Najizražajnim objektima za skijaški sport su skakaonice, u pravilu kreirane od specijaliziranih projektanata. Za njihovu gradnju potrebno je istražiti teren, uvažiti orijentaciju ka stranama svijeta, snježne uvjete, strujanja vazduha, itd. Dijele se na male, srednje i velike skakaonice. Služe isključivo za takmičarski sport i zato su dopunjeni prostorom za suce, tribinom za gledatelje, trenere, objektima za garderobu i ostalim objektima. Posebnim poglavljem se smatraju skijaške staze i skakaonice sa umjetnim površinama. Sanjkaške i bob staze zahtijevaju specifične uvjete terena, orijentaciju ka stranama svijeta, bitno je uzeti u obzir geološka i hidrološka pomjeranja. Postojeće prirodne staze su dopunjavane skupim i zahtjevnim konstrukcijama od željeza, betona i drveta, često sa umjetnim hlađenjem. Trasiranje i profil moraju odgovarati vrijedećim propisima i prave se na osnovu proračuna. Za rekreativno skijanje najčešće služe padine slobodnih površina, koje se često opremaju vertikalnim prevoznim sredstvima. Turistička središta potrebno je, naravno, opremiti objektima za smještaj, boravak, objektima gorske službe i daljnim dopunskim objektima.

187PLIVALIŠTA

Programska shema i prateći prostori

Ulazni hol služi za orijentaciju, čekanje i aklimatizaciju, a uključuje vjetrobran, sanitarije za muškarce i žene, recepciju, uredski prostor, telefonsku govornicu, automat za karte i žetone, sjedišta za one koji čekaju, pristup u administrativne prostorije i klubske prostorije, ulaz u restoran, kavanu i snack bar. Ulazni hol treba da bude zaštićen od propuha. Uz prolaz kroz pomičnu motku prema svlačionicama i prema vanjskom bazenu treba postojati prolaz za grupu, hendikepirane osobe i osoblje širok 1 m.

Prostor svlačionica Svlačionice se dijele po spolovima. Pristup u svlačionice je preko "nečistog" hodnika, a iz svlačionica u bazensku dvoranu pristup je preko "čistog" hodnika i sanitarnog propusnika. U zatvorenim bazenima, u svlačionicama treba za javnost osigurati, za neograničeno vrijeme kupanja, 0,6 - 1 ormarića po m2 vodene površine. Po svakoj jedinici školske djece (za one koji dolaze i odlaze) treba osigurati dva prostora za presvlačenje s po 35 ormarića. U otvorenim bazenima, u svlačionicama treba osigurati na 1000 m2 vodene površine 200-300 ormarića i 15 kabina za presvlačenje ( 5 od ovih blizu sunčališta, a preporučaju se i dodatne obiteljske svlačionice ). Projektira se nekoliko tipova svlačionica, kako slijedi: - svlačenje u kabinama, pohrana odjeće u ormarićima, - svlačenje u kabinama i predaja odjeće preko pulta u zajedničku garderobu, - zajednička svlačionica za 35 do 50 ljudi sa ormarićima u ili izvan garderobe, - zajednička svlačionica sa zajedničkom garderobom,

188- zajedničke svlačionice sa vješalicama, za škole i skupne posjete , - kabine za porodice, - kabine za presvlačenje bez definirane garderobe (vanjska kupališta). Svlačionice za hendikepirane osobe postavljaju se uz sanitarni čvor za hendikepirane ili s njim tvori jednu cjelinu sa četiri kabine, svaka kabina sa po četiri ormarića za odjeću. Može se koristiti kao obiteljska svlačionica.

Sanitarni propusnik Sanitarni propusnici su prostori kroz koje se prolazi na putu iz garderobnog prostora u bazensku dvoranu, a sadržavaju tuševe, WC, pisoare (u jedinici za muškarce), te dezinfekcijske bazene za noge. U zatvorenim bazenima treba osigurati za javnost 3 - 4 tuša na 100 m2 vodene površine. Po svakoj jedinici školske djece treba osigurati jedan prostor sa 10 tuševa ( koji po želji može biti podijeljen) i uz to 2 WC školjke za žene i 1 WC školjka i 2 pisoara za muške. U otvorenim bazenima treba osigurati na 1000 m2 vodene površine 4 WC školjke i 3 topla tuša za žene i 2 WC školjke, 4 pisoara, 3 topla tuša za muške.

Soba za nadzornika bazena

Treba je postaviti u centralni podignuti položaj sa dobrim pregledom vodene i ostalih površina. Opremljena je komandnim stolom za tehničku opremu i direktno vezana (stepenice) s postrojenjem. Veličina ne manja od 9 m². Dozvoljava se uklapanje prostora za prvu pomoć, ako nije manja od 12 m . Odvojena soba prve pomoći s dobrim izlazom za povrijeđene. Veličina 20 - 30 m².

189Spremište opreme

Smješteno na obilaznom hodniku ili drugdje, ali s dobrim pristupom. Veličine 20 - 30 m².

Prostor opreme za čišćenje

Jedan prostor u čistoj zoni 5 - 10 m² i jedan prostor u nečistoj zoni 5 - 10 m².

Dodatni prostori

Dodatni prostori povećavaju rekreacijsku I komercijalnu vrijednost objekta: solarij, sala za odmor, sala za stolni tenis, frizerski salon, masaža, igrališta, fitness, i sl. Prostorije za upravu Pristupačne su iz glavnog hola prije kontrole, a njihova površina se određuje prema veličini pogona i prema broju zaposlenih.

Bazenska školjka Konstrukcija bazenske školjke izvodi se neovisno od konstrukcije dvorane, zbog nejednakog opterećenja. Preporuča se projektirati slobodan prostor (ophodni, hodnik) oko bazenske školjke, radi kontrole propuštanja, otklanjanja kvarova na instalacijama, podvodne rasvjete i prozora u bazenskoj školjci. Bazenska školjka se izvodi pretežno od armiranog betona. Istodobno sa betoniranjem treba ugraditi sve potrebne elemente i priključke (dovod, odvod, dilatacija, podvodna rasvjeta, razna sidra I sl.) Bazensku školjku treba odgovarajuće toplinski izolirati. Dno bazenske školjke oblaže se protukliznim keramičkim pločicama, a vertikalne stijene glaziranim keramičkim pločicama svjetlije boje. U ovom poglavlju prikazan je, prema Internormama, standardni bazen veličine 12,5 x 25 m, dubine 222 - 300 cm, elementi koji omogućavaju da bazen funkcionira u higijenskom, rekreacijskom i plivačkom smislu. Prikazana je tabela

190mogućih veličina bazena prema vrstama bazena.

TIPOVI I KARAKTERISTIKE BAZENA

Dužina bazena u metrima je dio od 100 (10; 12,5; 16,67; 20; 25; 33,33; 50), a ovisi o broju plivačkih staza koje su široke 2,4 – 2,5 m. Plivači vole uže staze radi lakšeg održavanja smjera, pa širina može biti 2,25 – 2,30 ( za sportske svrhe min 2,15 m). Dubina i veličina ovise i o namjeni bazena. 1. Plivački bazen

širina dužina dubina 10 25 1,8

12,50 25 1,8 16,67 25 ili 50 1,8 ili 2,0

21 50 1,8 - 2,0 25 50 1,8 - 2,0

2. Bazen za neplivače

širina dužina dubina 8 12,5 0,8 -1,35

10 12,5 0,8 -1,35 8 16,67 0,8 -1,35

10 16,67 0,8 -1,35 3. Bazen za odrasle neplivače

širina dužina dubina 16,67 25 0,9 – 1,35

20 25 0,9 – 1,35 4. Bazen za djecu neplivače Slobodne dimenzije, dubina od 0,6 do 1,10. 5.Bazen za skokove Dimenzije ovise o kompletu dasaka i platformi.

širina dužina dubina 10,60 12,5 3,8 12,50 12,5 3,8

19116,90 12,5 3,8

18,35 (20) 15 4,5 22,15 (25) 15 4,5 (5)

6. Bazen s valovima

širina dužina dubina 12,5 34 - 36 0 - 2

16,67 36 - 45 0 - 2 21 45 - 50 0 - 2 25 45 - 60 0 - 2

7. Vario bazen Koriste plivači i neplivači. Dubina se regulira pomičnim dnom instaliranim na 1/3 vodene površine u 25 metarskom bazenu. 8. Bazen za djecu, stare i hendikepirane

širina dužina dubina 6 - 8 6 - 8 0 – 1,35

4 8 0 – 1,35 5 8 - 10 0 – 1,35 6 12,5 0 – 1,35

9. Bazen za igru Površina vode 60 – 100 m², dubina 0 – 0.5. 10. Topli bazen sa mjehurićima i za masažu Površina vode 60 – 100 m², dubina 1,20 m. Temperatura vode 32 – 36 ºC.

Rub bazena - preljevi U ovom poglavlju prikazan je, prema jednom katalogu keramičkih proizvoda, rub bazena - preljev , u različitim izvedbama. Ovaj bitni detalj bazenske školjke omogućava strujanje i izmjenu vode u bazenu, a njegove različite izvedbe slijede iz ekonomskih, tehničkih, estetskih, upotrebnih (sportskih i gledalačkih) i higijenskih razloga. Rub bazena čini vanjski završetak vodenog prostora i vezu s obilaznim hodnikom.

192Žljebovi za odstranjivanje površinske vode i umirivanje valova, startni blokovi i klupe, dodirne ploče, ploče za mjerenje vremena, uređaji za pridržavanje (penjalice, rukohvati, oznake za sportove i javne aktivnosti, podni izljevi), stepenice i dilatacione reške pokazuju mnoge probleme koje treba uskladiti. Žlijeb obuhvata cijeli bazen. Služi za odstranjivanje površinske vode i za prihvat i umirenje valova. Ovo ostaje funkcija žlijeba čak i kad nivo vode padne, kao na pr. pri velikom broju korisnika, kupača (javnost uveče i školska nastava u toku dana ) jer pumpe za pripremu vode ne mogu raditi ekonomično ako bi morale momentalno izjednačavati gubitak vode preko preljeva. Za vrijeme službenih plivačkih natjecanja nivo vodene površine ne smije se vidljivo mjenjati (FINA pravilo br. 63). Ovo znači da za vrijeme plivačkih natjecanja dotok i odtok vode treba biti ograničen i to je još jedna funkcija žlijeba. Danas su najvažniji tipovi žlijeba Finski i Ciriški. Samo prvi odgovara svim zahtjevima, jer sa svojim ravnim tipom obale umiruje valove čak i kada se nivo vode spusti za 0,04 m. Daljnja je prednost da se kod tog preljeva ne skuplja prljavština ( masni ostaci i sl.) na gornjim vertikalnim rubovima bazena. Ciriški žlijeb - čak i u svom modificiranom obliku - funkcionira samo sa stalno visokim nivoom vode. Žlijebovi za prelijevanje daju mogućnost kupačima da se pridrže. Žlijeb za otjecanje vode je dubok i pokriven je rešetkom. Oblaganje žljebova odgovara zahljevima za oblaganje bazena. Od primarne je važnosti lako čišćenje (higijena). Bazen i obilazni hodnik neophodno je odvojiti jedno od drugog dilatacionom reškom zbog različitog rastezanja konstruktivnih dijelova. Postavljaju se veliki zahtjevi na efikasnost spoja (reške) i njegovog položaja, naročito u bazenima u zatvorenom.

193Budući su rub bazena i rub preljeva od najveće važnosti za ispravan tok vode u bazenu, oba ruba moraju biti paralelni sa vodenom površinom. Otklon od horizontale veći od ± 2 mm ima znatan utjecaj na čišćenje gornjeg sloja vodene površine, pa se to treba izvesti sa velikom pažnjom.

Stepenice

U plivačkim bazenima stepenice su široke barem 1,0 m i postavljene izvan bazenskih dimenzija. Demontažne stepenice mogu se privremeno instalirati u bazen za potrebe korisnika, starijih i hendikepiranih osoba. Odnos visine i gazišta stepenice je 16 / 30 cm. Radi opasnosti od iznenađenja, pada I utapljanja stepenice su produžene do dna bazena, a u vrlo dubokim bazenima do 1,80 m ispod površine vode. Stepenice imaju rukohvate visine 90 cm na obje strane. U plivačkim bazenima stepenice -penjalice postavljaju se na svakih 4,0 m. Podest i stepenice moraju imati protukliznu završnu obradu.

Penjalice

Penjalice su obično smještene u nišama u ravnini sa zidom bazena. Prostor između dvije nastupne plohe je 30 cm, a zadnja je u nivou obilaznog hodnika. Da bi se spriječili nesretni slučajevi u bazenima koji imaju uređaje za skokove, najbliže penjalice moraju biti postavljene na udaljenosti najmanje 6,0 m od tih uređaja. Stepenice i penjalice sa strane tornjeva za skokove su dozvoljene samo ako se mogu skloniti za vrijeme skokova.

Stepenica za odmor

Tamo gdje je dubina veća od 1,35 m treba, zbog veće sigurnosti posjetitelja, instalirati stepenicu za odmor najmanje

19410 cm širine. Ova stepenica za odmor je smještena na 1,20 m - 1,35 m ispod najviše dozvoljene razine vode. U vario bazenima ili bazenima s valovima, stepenica za odmor je uvučena u zid bazena.

Startna postolja i startne klupe

To su stabilne, dobro pričvršćene konstrukcije, otporne na kemijske, fizičke i mehaničke utjecaje. Dubina vode ispred startnih postolja ne smije biti manja od 1,80 m u dužini barem 6,0 m mjereno od startne točke. Prednji rub gornjeg dijela startnog bloka mora biti između 0,50 m i 0,75 m bloka je 0,50 m x 0,50 m s protukliznom površinom i maksimalnim nagibom prema bazenu ne više od 10°. Prednji dio startnog bloka mora biti u ravnini s vertikalnim donjim (krajnjim) zidom bazena. Hvataljke za leđni start (između 0,30 m i 0,60 m iznad vodene površine) moraju biti fiksirane horizontalno i vertikalno. Na sve četiri strane startnog bloka moraju biti uočljivo obilježeni brojevi koji odgovaraju plivačkim linijama. Numeracija od desna na lijevo.

Dodirne ploče Ploče trebaju biti ravne i otporne na termalne utjecaje, ciljne linije i brojevi plivačkih pruga trebaju biti označeni na dodirnim pločama. Dodirne ploče trebaju biti fiksirane na 0,008 m od ruba bazena. Obično su izvedene od legure čelika, obložene plastikom, ili zaštićene aluminijem.

Nosač i odvodi

Prodori u zidu i podu predstavljaju "slabe" točke u plivačkim bazenima. Oni trebaju biti izvedeni s velikom pažnjom, i u vodotijesnoj izvedbi. Ugraditi treba samo visokovrijedni materijal budući su popravci na ovim pozicijama skupi. To su slijedeća mjesta: dovod i odvod vode,

195odvodi za pražnjenje bazena, dovodi za mreškanje vode, hidraulični cilindri za pomično dno itd., vodomjeri, preljevi, ventili, priključci za podvodne razglase, mlaznice za stvaranje mjehurića, mlaznica za masažu, podvodna rasvjeta, svjetlosni uređaji za određivanje ritma (pace maker) i podvodni prozori.

Uređaj za svjetlosno određivanje ritma (pace maker)

Pace maker se sastoji od neprekidnog lanca svjetla koja se pale i gase u intervalima. Omogućava da plivač trenira po zacrtanom dijagramu. Ovi uređaji instalirani su na rubu bazena, na bočnim zidovima bazena ( 1,0 m ispod razine vode ), na dnu bazena, na zidu dvorane ili na stropu bazena ( leđno plivanje ).

Sportski tehnički dodaci

Dužina bazena je 50,00 m i 25,00 m na površini od 30 cm iznad i 60 cm ispod vodene površine. Dozvoljeno odstupanje je maksimalno + 0,003 m, ali bez negativne tolerancije. Prednji zidovi na oba kraja bazena stoje paralelno jedan prema drugome. Oni su vertikalni i moraju imati protukliznu površinu preko cijele širine linije 30 cm iznad i 60 cm ispod površine vode. Širine bazena su 12,5 m, 16,66 m, 21,00 m, i 25,00 m. Svaka plivačka linija je 2,5 m široka, dubina vode po bazenu za plivanje i vaterpolo ne manja od 1,80 m odnosno 3,0 m za sinhronizovano plivanje.

196Linijski konopci za natjecanja

Oni odvajaju plivačke staze jednu od druge kao i vanjske staze od ruba bazena. Protežu se po cijeloj dužini bazena. Neelastični su i imaju kuke i sredstva za natezanje. Konopci su čvrsti, ne izbljeđuju, nisu higroskopni, odbijaju prljavštinu, lako se održavaju, na njih ne utječe voda, bez oštrih su i zašiljenih rubova. Njihova težina uključujući natjecateljske linijske plutače mora omogućavati da plutače leže barem 1/3 do maksimalno 1/2 debljine u vodi. Linijski konopci proizvode se od legure čelika i plastičnih materijala s umecima stakla i čelika, a plutače (plovke) se rade od plastičnih materijala.

Linija za pogrešan start

Konopci se fiksiraju na štapove s uređajima za brzo popuštanje 1 m nad vodenom površinom, 15 m ispred startne točke. Oni su otporni na koroziju, a sredstva za fiksiranje su od nehrđajučeg čelika. Na njima su loptice ili zastavice koje odbijaju prljavštinu i ne gube boju.

Konopac za vraćanje kod leđnog starta

Konopci se instaliraju 1,80 m iznad vodene površine, 5,00 m ispred oba krajnja zida.

Waterpolo igralište

Veličina igrališta za waterpolo je 20 x 30 m, ali za treninge može varirati, širina od 8 do 20m, dužina od 20 do 30m, za žene maksimalno 17 x 25 m. Granice igrališta waterpola određuju se konopcima, a treba označiti i liniju vrata, liniju 2 metra, liniju četiri metra i centar igrališta. Obično se postolja vrata sastoje od bojanog drva ili metala. Slobodno plutaju i imaju stabilizatore ili ugrađene

197trake kojima se vežu za rub bazena. Mreže vrata su izrađene od plastičnog materijala (perion itd.), rijetko od konoplje.

Konopci za odijeljivanje

Neplivačke ili plivačke površine dijele se od površine za skokove konopcima koji se moraju jasno zapažati na površini vode ili bolje iznad površine vode. Potrebna je rezistentna konstrukcija ( zbog mehaničkih sila vješanja, gimnastike, Ijuljanja) sa nosačima koji su osigurani protiv nekontroliranog popuštanja od neovlaštenih osoba.

Bazeni za skokove i oprema za skokove

Dimenzija i označavanje

Širina, dužina i dubina bazena za skokove ovisi o broju i rasporedu pratećih uređaja za skokove kao i o udaljenostima koje se preporučuju zbog sigurnosti. Kod bazena koje upotrebljava javnost, ali ne u natjecateljskim sportskim centrima, bazeni za skokove su višenamjenski (plivanje, waterpolo, sinhrono plivanje i kupanje). Dimenzije bazena tada moraju po dužini i po širini biti dio podjele od 100 (12,5 m - 16,66 m - 20,00 m ili 25,00 m). Dno bazena i bočni zidovi u bazenima za skokove trebaju biti 50 – 70 % tamniji od svjetle boje drugih bazena. Ova mjera uveliko olakšava skakačima identifikaciju vodene površine.

Daske i platforme

Oprema za skokove dijeli se na odskočne daske (1,00 m i 3,00 m) i platforme (1,00;3,00; 5,00, 7,50 i 10,0 m ). Visina se mjeri od razine vode do gornje površine odskočnog uređaja . Kompletna oprema sastoji se od 2 daske od 1,00 m, dvije od 3,00 m i sve gore

198spomenute platforme ( za Olimpijske igre i svjetska prvenstva potrebne su 4 daske od 3,00 m). Oprema za skokove u posebnim bazenima za skokove instalirana je na longitudinalnim zidovima, a u plivačkim i vario bazenima smještena je na čelnim zidovima bazena. Postavljanje opreme za skokove u plivačkim i vario bazenima treba izbjegavati zbog ograničenosti upotrebe. Kod opreme za skokove na hidraulički pogon, koja je vrlo važna za učenje početnika i teških skokova, moguće je imati odskočnu visinu između 3,0 i 5,0 m. Takav uređaj može imati kombinaciju daske i platforme.

Daska za skokove

Njihov gornji rub treba biti 1,00 m i 3,00 m iznad površine vode i za ovu dimenziju ne smije odstupati više od 0,10 m. Za natjecanja i treninge uređene su od duraluminija (oko 4,90 x 0,50 m) i moraju imati protukliznu površinu.

Platforme

Sredina gornjeg ruba odskočišta mora biti 1,00 m; 3,00 m; 5 m; 7,50 m i 10,00 m iznad razine vode i ove visine ne smiju odstupati više od 0,10 m. Platforma mora biti čvrsta i potpuno s ravnom i protukliznom površinom. Platforma od 1,0 m može biti čvrsto fiksirana ili se može skidati. U odvojenim plivačkim bazenima ili bazenima za kupanje niske platforme od 1,00 m kao i daske za skokove od 1,00 m smetaju waterpolu. Stoga platforme moraju biti lagane i lako pokretne tako da nisu istaknute izvan ruba bazena. Kad se radi o vrlo važnim naljecanjima i seminarima toranj od 10,00 m treba imati lift.

Odskočna klupa

Sa strane bazena, nasuprot uređajima za skokove, u odvojenim bazenima za skokove treba postaviti odskočnu klupu

199za grupno podučavanje ( visina od gornjeg ruba klupe do razine vode 30 - 35 cm, širina 50 cm, prednji kraj okomit na rub bazena). Klupa treba biti barem 6,0 m dugačka i završavati na oba kraja na sigurnoj udaljenosti 2,0 m od bočnog zida bazena.

Vodena klizališta

Vodeno klizalište (tobogan) gradi se samo u bazenima za neplivače, u bazenima na otvorenom, s dubinom najmanje 1,0 m vode ispod i ispred tobogana na udaljenosti 6,0 m ispred tobogana i 1,75 m od sredine tobogana na desnu i lijevu stranu Upotrebljavaju ga djeca.

Orijentacija i osvjetljenje

Bazen na otvorenom treba postaviti dužom osovinom u smjeru sjever – jug. U bazenima u zatvorenom oprema za skokove treba biti smještena tako da je skakač može upotrebljavati nesmetano od blještanja i da ga gledatelji mogu gledati sa strane. Prozori nasuprot ili iza oprema za skokove moraju imati uređaje koji štite od blještanja prirodnog svjetla.

Uređaj za mreškanje vode

Radi bolje uočljivosti i da se izbjegne bliještanje vodene površine potrebno je instalirati uređaje za mreškanje vode. Preporučaju se mlazevi komprimiranog zraka u podu bazena.

Označavanje bazena za skokove i područja za skokove

Zbog sigurnosnih mjera cijeli bazen za skokove treba biti ograđen. Za bazene na otvorenom ograda je 2,5 m od ruba bazena i stalno fiksirana, a za bazene u zatvorenom ona je na rubu bazena fiksirana u podne otvore tako da se može maknuti. Za određivanje površine za skokove u plivačkim i vario bazenima

200trebaju u stijenki bazena biti ugrađene kuke: na ove se fiksiraju plastične tube za užad za odjeljivanje.

Mehanička proizvodnja

valova

Proizvodi se uređaj sa klatnom I klipni uređaj. Sistem sa klatnom pokazao se pouzdanim. Valovi se proizvode njihanjem klatna koje se pomiče naprijed - natrag. Nedostatak sistema su veliki tehnički zahtjevi zbog velikih sila na prednjoj i stražnjoj stijenki bazena. Oblik valova određuje brzina klatna.

Hidraulički valovi

Na dubljoj strani bazena ugrađena su 2 ili više preklopa za proizvodnju valova, koji se ritmički pokreću gore - dolje 25 - 30 cm pomoću hidrauličkog cilindra. Betonske ploče, preklopi pokriveni su pločicama kao i dno. Otvori izmeðu ploča pokriveni su plastičnim materijalom. Između preklopa i zadnje stijene smještena je rešetka koja se pokreće pomoću dva zgloba. Izmijenjenim poretkom moguće je postići da preklopi rade sinhrono ili u obrnutom pokretu. Ovo će· dati ili paralelne valove ili valove koji su u vrtlogu. Na tip i oblik valova se može uljecati kontroliranjem pokreta preklopa.

Pneumatski proizvođač valova

Pneumatskim uređajem proizvode se valovi na površini vode promjenom tlaka zraka u komori koja se nalazi sa jedne strane bazena. Pneumatski sistem se pokazao izdržljiv i pouzdan sistem stvaranja valova.

201Pomično dno

Kod bazena s višestrukom namjenom ugrađuje se dno pomoću kojeg se mijenja dubina vode kroz cijeli bazen ili parcijalno. Ovisno o veličini, tipu i projektu, konstruktivna visina za pomično dno je približno 0,40 - 1,20 m. Materijal i površinska obrada odgovaraju uvjetima za bazen.

Razdjeljivači bazena

Razdjeljivači bazena su uređaji koji služe da se bazen podijeli na različite funkcionalne površine. Ovoj svrsi služe preklopni zidovi, pomični zidovi i mostovi. Po konstrukciji i obradi bazenske pregrade odgovaraju, uvjetima za bazene a u svojim pokretnim dijelovima odgovaraju uvjetima za pomčna dna. Mora se· spriječiti podranjanje, iskrivljavanje i moraju imati protukliznu površinu. Tamo gdje se pregrada upotrebljava i za prelaženje treba imati protukliznu površinu širine ne manje od 1 m. Tamo gdje služi kao startni most širina ne smije biti manja od 1,50 m.

Horizontalno pomični startni

mostovi

Pokretne bazenske pregrade širine barem 1,50 m nazivamo startnim mostom. Ovaj uređaj omogućava različitu raspodijelu vodene površine i plivačkih udaljenosti, ili formiranje waterpolo igrališta i površine za skokove itd.

Bazenska dvorana Površina dvorane bazena je zbir površine bazena i okolnih površina (margina). Prostor na prilaznoj strani bazena širok je 3,0 -4,0 m. Nasuprotna strana široka je min. 2,0 m, a ostale dvije strane neka su široke min. 4,0 - 6,0m. Klupe za sjedenje

202(tople klupe) širine 60 cm su izvan ovih dimenzija. Zidove treba opločiti keramičkim pločicama i adekvatno toplinski izolirati, pogotovo vanjske zidove, da bi se spriječio gubitak topline i stvaranje kondenzirane vlage. Kako sve površine u bazenskoj dvorani slabo absorbiraju zvuk (keramika, staklo), podgled treba tako oblikovati da preuzme ulogu absorbera zvuka. Jeka ne smije prijećii granicu od 1,8 m / sec. Prirodna rasvjeta očekuje se s dužih strana bazena, da bi se spriječilo bliještanje. Ugrađuje se stijena od dvostrukug, termičkog stakla. Premda se predviđa kondicioniranje zraka treba predvidjeti otklopne elemente za prirodno prozračivanje.

Osvjetljenje bazenske dvorane

Kompletna instalacija, sva rasvjetna tijela, svi elementi i armature moraju odgovarati propisima za vlažne prostorije. Odabrati ona rasvjetna tijela koja ne bliješte kod 120 luxa. U dvorani treba predvidjeti električni sat i električno zvonce. Predviđa se više vrsta osvjetljenja.

Osvjetljenje za dokolicu i ugodnu atmosferu

Odgovarajuće osvjetljenje stvara ugodnu atmosferu. Za tu svrhu koriste se indirektna svjetla i pojedinačne zidne i slobodno postavljene Iampe, koje moraju biti kao I ostala oprema otporne na udar lopte.

Osvjetljenje za trening

Za trening i obuku potrebno je osvjetljenje horizontalnog intenziteta od 200 lx.

203Osvjetljenje za vrijeme

natjecanja

Za osvjetljenje hale potreban je intenzitet od 400 luksa. Startni blokovi i okretišta, međutim, kao i prostor za skokove, treba intenzitet od 500 luksa. Gledatelji trebaju dobro vertikalno osvjetljenje. Lampe treba tako izabrati i rasporediti da se izbjegne blještanje natjecateljima i gledateljima.

Standardi za osvjetljenje kod TV snimanja

U nekim bazenskim objektima u kojima treba postojati oprema za TV snimanje zahtjeve osvjetljenja treba uskladiti s TV centrom. Za TV u boji potreban je intenzitet od 700 - 1000 luksa vertikalnog osvjetljenja u pravcu kamere. Koso osvjetljavanje u pravcu kamere dati će veći vertikalni intenzitet svjetla. Za podvodne snimke potrebni su odgovarajući otvori na startnoj poziciji i okretištu kao i na području za skokove.

Podvodna rasvjeta

Podvodna rasvjeta se ne smije izostaviti ni u jednom tipu bazena: ona smanjuje refleks vodene površine i tako omogućava kontrolu kupača. Osim što daje veću sigurnost, podvodno osvjetljenje stvara ugodnu atmosferu uglavnom pri smanjenoj prostornoj osvjetljenosti. Kod bazena kod kojih su stijene obojene svijetlim bojama efekti podvodnih lampi još su bolji. Nažalost, podvodna rasvjeta se rijetko stavlja u pogon, a i kad se upotrijebi onda je to za kratko vrijeme zbog uštede električne energije. Za podvodnu rasvjetu preporuča se u hotelskim bazenima osvjetljenje od 600 - 800 Im / m2, a kod većih natjecateljskih bazena od 1000 - 1200 Im / m2. Podvodna svjetla za osvjetljavanje bazena služe povećanju sigurnosti kupača. U isto vrijeme se povećava

204rekreaciona vrijednost. Obično se postavljaju u dubljim bazenima na primjer vario plivačkim bazenima i bazenima za skokove. U plivačkim bazenima koji imaju širi zabavni program i kod bazena na otvorenom koji rade uvečer i noću ova svjetla treba ugraditi i u bazenima za neplivače i u toplim bazenima. Postavljanje svjetiljki potpuno otpornih na hrđanje izvodi se s vanjske strane bazena kroz vodonepropusnu cijev. S unutarnje strane zaštićena je staklenom pločom (sigurnosno staklo). Postavlja se s unutarnje strane u niši bazenske stjenke. Da bi se olakšala izmjena lampi i popravci bilo bi bolje upotrebljavati lampe postavljene na vanjskoj strani. Ovo, međutim pretpostavlja postojanje servisnog prolaza ili barem lako pristupačnog okna iza bazenskog zida. Kod bazena na otvorenom često se zaboravljaju ove prednosti zbog visoke cijene izvedbe, tako da obično nalazimo svjetla montirana u nišama bazenskog zida. U ovom slučaju trebaju biti instalirane razvodne kutije otporne na vodu ili razvodne ploče iznad nivoa bazena. Optički osi su 0,90 m ispod vodene površine. Ovo sprječava blještanje promatračima i kupačima i koristi se potpuno svjetlo. Kod dubokih bazena možda će biti potrebno instalirati drugi red lampi. Kod bazena za plivače samo duže strane mogu imati rasvjetu.

Podvodni prozori

Podvodni prozori u plivačkim bazenima i bazenima za skokove i bazenima s pomičnim dnom obično se postavljaju na dužim stranama blizu startnih postolja i povećavaju sigurnost i nadzor, omogućavaju vizuelnu kontrolu kvalitete vode, naročito pod pokretnim dnom i olakšavaju rad trenera, na pr. da gledaju podvodne pokrete plivača i skakača. Podvodni prozori trebaju biti instalirani između dvije lampe, ako je to moguće.

205Podvodni prozori u plivačkim bazenima su dugi 1,20 m, a visoki oko 0,50 m, u bazenima za skokove dugi 0,75 - 1,0 m, a visoki 0,75 m. Gornji rub podvodnog prozora leži na oko 0,50 m ispod vodene površine.

Tehnički pogon Tehnički pogon čine slijedeće prostorije: - kotlovnica sa spremištem goriva, - priprema tople vode sa uređajem za raspodjelu, - uređaji za ventilaciju i odmagljivanje, - hidroforska stanica, - klorinator sa filterskim postrojenjem, - trafostanica, - agregatska stanica, i - komora za klima uređaje. Prostor tehnike najčešće je smješten u suterenu: tu se nalazi sva tehnološka oprema koja je potrebna za rad bazena. Tlocrt se može predložiti nakon pripremljenog preliminarnog tehničkog projekta. Mora se omogućiti prilaz radi popravaka i zamjene pogonskih dijelova. Treba biti osigurana kratka veza sa nadzornikom bazena. Prostor za spremište klora treba biti u prizemlju s direktnim pristupom izvana. Trafo - stanica, agregatska stanica kotlovnica i pogon klime moraju biti u skladu s lokalnim odredbama. Bazeni su jaki potrošači energije i vode; pa se bazenska tehnika mora planirati što efikasnijom. Opasnost od korozije je velika zbog vlage, visokih temperatura i štetnih sastojaka, pa se traži čvrsta i pouzdana oprema.

Režim vode u bazenu

Valjanost vode ovisi o njenim fizičkim, kemijskim i biološkim karakteristikama. Voda u plivačkom bazenu u svako doba mora biti higijenska, kristalno čista a bakteriološki besprijekorna, što postižemo kondicioniranjem bazenske vode uz konstantnu kontrolu povratne vode.

206Princip čišćenja bazenske vode je u tome da se iz najdubljeg tijela bazena stalno oduzima jedan dio vode i nakon filtriranja vraća u bazen a pritom joj se dodaju razna sredstva za raskuživanje (klor, ozon...), te za uništavanje bakterija i algi. Tako se mijenja prirodni karakter vode, ali ova promjena mora biti pod nadzorom. Danas su najčešće u upotrebi tri postupka za pročišćavanje vode: - MIBIS, - PETUNIA, i - Upotreba sitnih djelova koji imaju moć apsorpcije. Dva su najčešća načina dezinfekcije vode: - kloriranje, u upotrebi od 1921. upotrebljava se plinoviti klor ili natrijev hipoklorit. Dodaju se pomoću posebnih uređaja, a uz njih treba ugraditi automatski regulator količine klora u vodi. - Ozoniranje, skupi postupak kojim se ne mijenja prirodni karakter, nego se dapače poboljšava kvaliteta vode. Uređenjem treba osigurati čišćenje bazenske vode od muljevitih i lebdećih materijala (hvatač vlakanaca i filteri). Za odstranjivanje najsitnije prljavštine i koloidnih rastopina dodaju se razna sredstva (alaunizacija ili sl). Bakteriološko pročišćavanje vrši se putem kloriranja. Uređaj za dodavanje klora treba osigurati automatsko, kontrolirano doziranje od 0,5 - 0,8 g klora na m3 protočne vode. Voda na povratku iz bazena ima mx 0,1 gram slobodnog klora po m3 vode. Sadržaj klora preko 0,8 g/m3 vode dovodi do nadražaja sluznice i kapaka, pa je na njegovu koncentraciju potrebno obratiti naročitu pažnju. Vodu treba dva puta dnevno ispitati na sadržaj klora. Ovisno o opterećenosti bazena potrebno je svakih dva sata i manje izmijeniti vodu u bazenu preko filterskih uređaja. Na jedan dnevni pogon treba dodati između pet i deset posto svježe vode preko filterskog uređaja, jer voda

207ishlapljuje, otiče preko valobrana, i gubi se preko instalacijskog sistema. Bazen je potrebno svakih 14 dana kompletno isprazniti, zidove i dno oprati i dezinficirati. Treba osigurati tok vode tako da se uspostavi konstantno strujanje 50% kroz preljev, a 50% preko dna, u vrijeme upotrebe i u vrijeme mirovanja. Dobrim sistemom miješanja ujednačava se temperatura vode u bazenu i smanjuje razlika u koncentraciji dezinfektanata. Uređaj za zagrijavanje vode u bazenu treba tako dimenzionirati da se voda može zagrijati na temperaturu 24-26°C ( ovisno o korisnicima ) u roku od 6-8 sati. Maksimalna temperatura iz razumljivih razloga ne smije na mjestu izljeva biti viša od 45°C.

Grijanje i ventilacija Sustav grijanja i ventilacije treba promatrati skupa obzirom da se njihovi efekti superponiraju. Intencija je 50% topline osigurati statičkim izvorima (radijatori, konvektori, podno grijanje), a 50% uređajima za zračenje. Poželjno je I uobičajeno prostor oko bazenske školjke grijati registrima ugrađenim u pod (podno grijanje). Spriječavanje stvaranja kondenzata u dvorani je prioritetni zadatak kako sa aspekta ugodnosti u prostoru tako i sa aspekta oksidacije metalnih konstrukcija i sklopova. Klor, najčešće sredstvo dezinfekcije bazenske vode isparenjem i mješanjem sa vodenom parom stvara agresivne oksidante, vrlo opasne za koroziju čeličnih konstrukcija. Problem se rješava stvaranjem temperaturne razlike između vode izraka u bazenu od minimalno 1º C, povećanom cirkulacijom zraka i izbjegavanjem stvaranja termičkih mostova. Poželjne i propisane temperature vode I zraka u bazenskim dvoranama: - temperatura zraka u bazenskoj dvorani 28 -30°C - temperatura vode 26 - 28°C

208- dio za starce, djecu i hendikepirane osobe voda do 32ºC, zrak do 33ºC - tuševi 26ºC - svlačionice 24ºC - ulazni prostor, restoran 20 – 22ºC - temperatura sjedišta 33- 35ºC - temperatura zida koje dotiče ljudsko tijelo, 33 - 35ºC - temperatura zida u blizini ljudskog tijela 24 - 26ºC

209

210

211

212

213

214

215

216

217

218

219

220