GRADSKO GROBLJE SV. PETRA DAMIANIJA U UMAGU

MUZEJ GRADA UMAGA – MUSEO CIVICO DI UMAGO


GRADSKO GROBLJE SV. PETRA DAMIANIJA

U UMAGU

STUDIJA POVIJESNOG I PROSTORNOG RAZVITKA – SMJERNICE ZA OČUVANJE MEMORIJALNE CJELINE

Svezak I.

UMAG – UMAGO, 2016.


GRADSKO GROBLJE SV. PETRA DAMIANIJA U UMAGU Studija povijesnog i prostornog razvitka – smjernice za očuvanje memorijalne cjeline

2

Nositelj projekta evaluacije i zaštite: Muzej Grada Umaga

Pokrovitelj stručne studije: Grad Umag

Stručni nadzor: Ministarstvo kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski

odjel u Puli – Kristina Gergeta Sotončić, viši konzervator

AUTORICE STRUČNE STUDIJE:

BILJANA BOJIĆ, prof. likovne kulture i restaurator, kustosica

BRANKA MILOŠEVIĆ, dipl. povjesničar umjetnosti i arheolog, viša kustosica

IVANA LUČIĆ, univ. bacc. povijesti umjetnosti i anglistike, apsolventica mag. hist. art.

SUNČANA DEŽJOT, dipl. etnolog i kulturni antropolog, kustosica

Terensko istraživanje: Biljana Bojić, Branka Milošević, Ivana Lučić i Sunčana Dežjot

Arhivsko istraživanje: Biljana Bojić, Branka Milošević i Ivana Lučić

Povijesno-umjetnički opisi: Biljana Bojić, Branka Milošević i Ivana Lučić

Smjernice za obnovu i zaštitu: Branka Milošević i Ivana Lučić

Fotografije i grafičko oblikovanje: Branka Milošević i Ivana Lučić

Uvod, kataloške napomene, obrada karata i priloga: Ivana Lučić

Poglavlje Pregled znamenitih osoba od lokalnog značaja ukopanih na groblju:

Biljana Bojić

Umag – Umago, 2016.

N.B:

Ova je studija izrađena u svrhu donošenja Odluke o zaštiti i očuvanju memorijalne

cjeline gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu i provođenja mjera zaštite

predloženih ovom studijom od strane nadležnih tijela i ustanova (Konzervatorskog

odjela u Puli, Grada Umaga i 6. MAJ d.o.o., Umag), stoga je njegovo korištenje

(kopiranje, fotokopiranje, tiskanje ili prenošenje unutar bilo kojega sustava za

pohranjivanje informacija), kako u cjelini tako i djelomično u druge svrhe bez

pismenog dopuštenja Muzeja grada Umaga, odnosno autorica, zabranjeno.



3

SADRŽAJ

I. UVODNA STUDIJA

I. 1. Uvod ...................................................................................................................................................... 5

I. 2. Povijesni pregled starijih umaških groblja ....................................................................................... 7

I. 3. Nastanak novog gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu ............................................. 31

I. 4. Analiza prostornog razvitka i obilježja starog dijela groblja sv. Petra Damianija .................... 41

I. 5. Izdvojene značajne grobnice ........................................................................................................... 46

I. 6. Nadgrobni spomenici žrtava parobroda San Marco .................................................................... 63

I. 7. Pregled znamenitih osoba od lokalnog značaja ukopanih na groblju ....................................... 68

I. 8. Tumač strukture konzervatorskih kartona .................................................................................. 104

I. 9. Prijedlog za upis u Registar kulturnih dobara RH ..................................................................... 113

I. 10. Zaključak .......................................................................................................................................... 114

I. 11. Bibliografija i izvori ....................................................................................................................... 115

II. PRILOZI

II. 1. Karta 1: Identifikacijska karta grobnica, stanje 2016.

II. 2. Karta 2: Identifikacijska karta polja, stanje 2016.

II. 3. Karta 3: Identifikacijska karta izvornih polja i obiteljskih grobnica, od 1887. do 1920-ih

II. 4. Karta 4: Karta valorizacije grobnica

II. 5. Karta 5: Karta režima zaštite grobnica

II. 6. Prilog 1: Popis natpisa s izgubljenih nadgrobnih obilježja poznatih iz ranijih istraživanja ...... I

II. 7. Prilog 2: Popis praznih grobnih mjesta – smjernice za obnovu i zaštitu ................................... X

III. KATALOG GROBNICA

Lapidarij ....................................................................................................................................................... 148

Polje F .......................................................................................................................................................... 182

Polje E ......................................................................................................................................................... 279

Polje A ......................................................................................................................................................... 359

Polje B ......................................................................................................................................................... 477

Polje C ......................................................................................................................................................... 627

Polje D ......................................................................................................................................................... 720



4

Svezak I.

I. UVODNA STUDIJA



5

I. 1. Uvod

S realizacijom izgradnje gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu (tal. Cimitero di S.

Pietro Damiani, deto San Damiano) započelo se 70-ih godina 19. stoljeća. Groblje je osnovano 1.

prosinca 1887. godine, posvećeno je 11. prosinca, i stavljeno u upotrebu krajem te iste godine.

Dovršetak izgradnje groblja bilježi se dovršetkom i posvećenjem grobljanske crkve sv. Petra

Damianija 1890. godine. Smješteno je u gradskoj četvrti Moeli, na lokaciji udaljenijoj od samog

urbanog središta, na južnom izlazu iz grada u pravcu Novigrada. Stari dio groblja sastoji se od

petstotinjak ukopa, koji datiraju od vremena izgradnje pa sve do danas.

Projektom evaluacije i zaštite grobnih mjesta i nadgrobnih spomenika, odnosno ovom

stručnom studijom, obuhvaćeni su oni ukopi starog dijela groblja vršeni u vremenskom rasponu

od početka izgradnje groblja krajem 19. stoljeća pa do sredine 20. stoljeća. Studija je rezultirala

opširnom uvodnom studijom s prilozima i katalogom grobnica koji se sastoji od 483 inventarna

kartona. Studija ima ukupno 847 stranica i uvezena je u 8 svezaka.

Stručna skupina za evaluaciju grobnih mjesta i zaštitu nadgrobnih spomenika

osnovana je 2014. godine. Koordinatori stručne skupine su: Florijana Bassanese Radin, zamjenica

gradonačelnika Grada Umaga, voditeljica stručne skupine; Vladimir Jakovac, pročelnik UO za

prostorno uređenje i zaštitu okoliša, član; Aleksandar Mandić, predstavnik trgovačkog društva „6.

MAJ d.o.o. za komunalne usluge“ Umag, član. Stručni tim za povijesnu valorizaciju je: Biljana

Bojić, v.d. ravnateljice Muzeja grada Umaga, prof. likovne kulture i restaurator, članica; Branka

Milošević, viša kustosica Muzeja grada Umaga, dipl. povjesničar umjetnosti i arheolog, članica;

Ivana Lučić, univ. bacc. povijesti umjetnosti i anglistike, apsolventica mag. hist. art., pridružena

članica; Sunčana Dežjot, dipl. etnolog i kulturni antropolog, kustosica, pridružena članica.

Ciljevi projekta su:

- istražiti povijesni razvitak groblja,

- istražiti i upotpuniti te katalogizirati postojeću dokumentaciju,

- izraditi fotodokumentaciju radi utvrđivanja statusa svakog pojedinog ukopa,

- dati smjernice zaštite za svaki pojedini grob i nadgrobni spomenik,

- valorizirati svaki pojedini ukop u povijesno – umjetničkom kontekstu.



6

Ovom stručnom studijom povijesnog i prostornog razvitka gradskog groblja sv. Petra

Damianija u Umagu, željelo se na sveobuhvatan i opširan način pristupiti istraživanju „grada

umrlih“ kako bi se saznalo nešto više o „gradu živih“ – o dijelu povijesti grada Umaga i njegovih

stanovnika, koji su u njemu živjeli i umrli krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. Cilj opširnosti

studije je nada da će ona biti skroman doprinos oživljavanju jednog dijela pomalo zaboravljene

povijesti grada Umaga, te da će potaknuti daljnja istraživanja umrlih, kako bi se rodile i oživjele

nove spoznaje o životima nekoć živih.

U uvodu se željelo dati povijesni pregled prijašnjih mjesta ukopa na području grada

Umaga, sažeti ranija istraživanja o starom gradskom groblju sv. Andrije, te iznijeti nova saznanja

o nastajanju i razvitku novog gradskog groblja sv. Petra Damianija. Uz analizu povijesnog i

prostornog razvitka te obilježja groblja, izdvojene su značajne grobnice te nadgrobni spomenici

obitelji i osoba važnih za povijest grada Umaga, a dat je i pregled znamenitih osoba od lokalnog

značaja ukopanih na groblju. Uz pomoć prijašnjih istraživanja, sveobuhvatnim terenskim radom,

te detaljnim arhivskim, povijesnim i povijesno-umjetničkim istraživanjima, studija je rezultirala

opširnom uvodnom studijom s prilozima i kartama, te katalogom grobnica s inventarnim

kartonima. U njima su za svaku pojedinačnu grobnu cjelinu dati osnovni podaci, prijepis natpisa,

opis i fotografije, tipologija grobnice i nadgrobnog obilježja, valorizacija i režim zaštite, smjernice

za obnovu i zaštitu te napomene.

Istraživački rad obuhvaćen ovom studijom nastavak je i dopuna ranijih istraživanja

groblja, odnosno rekognisciranja pojedinih ukopa na umaškom groblju, koja je za I. R. C. I. iz

Trsta obavio prof. Antonio Pauletich u razdoblju od 1996. do 2011. godine. Ranijim povijesnim

istraživanjima groblja bavio se i Umažanin Niki Fachin, čijem djelovanju možemo zahvaliti

očuvanje pojedinih grobnih obilježja. Veliki doprinos ovom istraživanju pridonijela je knjiga

Evidencija groblja sv. Petra Damianija u Umagu iz arhiva tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne usluge”,

za čije ustupanje zahvaljujemo Eleonori Kotigi Vaš, voditeljici groblja i pogrebnih poslova, kao i

za ustupanje grafičke podloge za karte groblja. Zahvaljujemo i župniku dr. sc. Josipu Grbcu na

pomoći pri upotrebi građe iz umaškog župnog arhiva, te dr. sc. Petru Puhmajeru, konzervatoru

savjetniku Hrvatskog restauratorskog zavoda, na ustupljenoj dokumentaciji.

Studija je sastavni dio Prijedloga za upis gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu u

Registar kulturnih dobara RH, na Listu kulturnih dobara od lokalnog značaja, u svrhu očuvanja

groblja kao memorijalne cjeline. Nadležna stručna služba za evaluaciju ovog rada je Ministarstvo

kulture, Uprava za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorski odjel u Puli.



7

I. 2. Povijesni pregled starijih umaških groblja

Najstariji dio Umaga smjestio se na malenom otočiću koji se s vremenom pripaja kopnu,

a danas tvori povijesnu gradsku jezgru. Naselje se jače razvija i naseljava krajem 3. stoljeća, kada

se na središnjem prostoru onovremenog otoka gradi kasnoantička villa rustica s velikim

gospodarskim sklopom i pogonom za proizvodnju maslinovog ulja, te pripadajućim

stambenim objektima u kojima je živjela većina tadašnjeg stanovništva.1 Prestankom upotrebe

sjevernog dijela gospodarskog sklopa, na tom se mjestu u 5. i 6. stoljeću smješta i najstarije

pronađeno groblje na području grada Umaga. Južni dio gospodarskog sklopa s uljarom

funkcionira sve do sredine 7. stoljeća. Iz tog je vremena i prvi pisani spomen Umaga (Humagum,

Humago) u Kozmografiji Anonimnog Ravenjanina, pisane u 8. stoljeću prema podacima iz 6. i 7. st. 2

Kasnoantički gospodarski sklop s uljarom (Muzej grada Umaga; tehnički crtež V. Iličić)

1 Veliki gospodarski sklop s uljarom pronađen je na prostoru ispod današnje crkve Uznenja Blažene Djevice

Marije i sv. Pelegrina, zvonika, javne cisterne i Trga Venecija. Na osnovi udaljenosti njegova dva perimetralna

zida od oko 41 m, može se pretpostaviti da je obuhvaćao prostor od oko 15 000 m2. (Bolšec Ferri, N. ‒

Milošević, B., Umaška uljara od kraja 3. do sredine 7. stoljeća – L'oleificio umaghese dalla fine del III alla metà

del VII secolo, Tragovi masline – Lungo il sentiero dell'olivo, Umag – Umago, 2015., 23.) 2 Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Umaška uljara od kraja 3. do sredine 7. stoljeća – L'oleificio umaghese dalla

fine del III alla metà del VII secolo, Tragovi masline – Lungo il sentiero dell'olivo, Umag – Umago, 2015., 25.



8

Rani je srednji vijek obilježen gradnjom velike središnje crkve na mjestu ranijeg

gospodarskog sklopa. Velebna građevina s tri upisane apside građena u 8. st. nije dugo bila u

funkciji, jer je nestala nakon pljačkanja i paljenja kneza Domagoja 876. godine, kada je spaljen i

veći dio grada. Taj je palež ostavio jasno vidljiv sloj gara između slojeva zemlje i kamenja, te je

omogućio arheolozima točnije datiranje građevina, ukopa i ostalih nalaza unutar povijesne jezgre.

Posljednja stoljeća ranog srednjeg vijeka obilježena su čestim gusarskim napadima i općom

nestašicom, što je uvelike pridonijelo pogoršanju ekonomskih prilika onovremenog naselja. Iz

sigurnosnih razloga naselje se moralo braniti zidinama s obrambenim kulama, a s kopnom je bilo

povezano pokretnim mostom.3 Za to vrijeme na suprotnoj obali Jadranskog mora jača Venecija.4

Zamišljeni prikaz srednjovjekovnog Umaga, akvarel iz 1765. god., fond obitelji de Franceschi iz Segeta (Državni arhiv u Rijeci)

Početkom 11. stoljeća poboljšavaju se ekonomski uvjeti i broj stanovnika raste. Naselje

se s otoka širi na susjedno kopno, povezuje se nasipom i postaje poluotok. U povijesnim se

izvorima 1029. godine Umag navodi kao selo (Villam Humagi)5, 1149. godine kao grad (civitas

3 Kandler, P., Codice Diplomatico Istriano, Trst, 1986. tiskano izdanje; digitalno izdanje: BaseWeb(R),

http://www.scriniumadriae.it/rdi/baseweb.php (preuzeto 22.2.2016.), str. 153; Caprin, G., L'Istra nobillissima,

Vol. I, Trieste, 1905., str. 145-147.; Fumis, E., A Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920., str. 18; Benedetti,

A., Umago d'Istria nei secoli, vol. I, Trieste, 1973., str. 77-79.; Cigui, R., Contributo all'araldica di Umago, Atti

XXIV, Rovinj, 1994,, str. 242.; Fachin, N., Umag – Savudrija. Povijest i kultura, Umag, 2002., str. 8. 4 Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Povijesni pregled Umaga i okolice do 1269. godine – La storia di Umago e

dei sui dintorni fino al 1269, Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 37-39.; Bolšec Ferri,

N. ‒ Milošević, B., Baština Umaga i okolice – Il patrimonio di Umago e dintorni, Umag(o). Monografija grada

Umaga, Umag – Umago, 2012., 62.; Bojić, B. – Milošević, B., Patina vremena – La patina del tempo. 10 godina

Muzeja grada Umaga – 10 anni del Museo Civico di Umago, katalog izložbe – catalogo della mostra, Umag,

2010., str. 5-11. 5 Tommasini, G. F., De' Commentarj storici-geografici della provincia dell'Istria. Libri otto (1641.), Archeografo

Triestino, vol. IV, Trieste, 1837., str. 224; Fumis, E., Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920., str. 25.

http://www.scriniumadriae.it/rdi/baseweb.php



9

Humagi)6, a 1230. godine kao kaštel (Castrum Humagensem)7. Pod vlašću je Venecijanske Republike

od 1269. godine, a predstavnik mletačke vlasti u gradu je podestat (gradonačelnik). Naziv Kaštel

(tal. Castello) za najstariji dio grada opstao je i u kasnijim stoljećima. Prošireni dio naselja na kopno

postaje predgrađe naziva Borgo, čije se postojanje sa sigurnošću spominje 1333. godine. Radi

zaštite predgrađa, tijekom 14. stoljeća, između uvale Moela i luke, sagrađen je i drugi red

obrambenih zidina.8 Srednjovjekovni je Umag, dakle, imao čak dva reda gradskih bedema.

Umag s predgrađem Borgo na Coppovoj karti Istre iz 1525. god., detalj9

Zamišljeni prikaz Umaga, grafika (Museo civico di storia ed Arte, Trst), prema veduti s izgubljene pale sv. Trojstva iz 17. st. koja

se nalazila u prostoriji pokraj sakristije u župnoj crkvi10

6 Benussi, B., Lo statuto del comune di Umago, Atti e Memorie della Società istriana di archeologia e storia

patria, vol. VIII, 1892., Parenzo, str. 231. 7 Fumis, E., Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920., str. 30.

8 Cigui, R., Povijesni pregled Umaga u doba Venecije (1269. – 1797.) – La storia di Umago in epoca veneziana

(1269. – 1797.), Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 44. R. Cigui donosi izvor za

podatak o postojanju Burga 1333. g.: O. Lusanio, „Sopra le monete de’ Vescovi di Trieste”, Trst 1788., str. 234. 9 Preuzeto iz: Lago, L. – Rossit, C, Pietro Coppo. Le „Tabvlae“ (1524.-1526.) Una preziosa raccolta

cartografica custodita a Pirano, vol. I, Trieste, 1986.



10

Umag na planu Francinskanskog katastra iz 1818., s reambulacijom iz 1873. godine,

sig. 548 a all04, f. XXVIII, allegato 4 (Državni arhiv u Trstu)

Akvarelirani plan grada Umaga Pietra Kandlera s naznačenim crkvama, sredina 19. stoljeća (Diplomatski arhiv u Trstu)

10

Preuzeto iz: Caprin, G., L'Istria Nobilissima, vol. I, Trieste, 1905., str. 144.; Usp. Santangelo, A., Inventario

degli oggetti d'arte d'Italia. V. Provincia di Pola, Roma, 1935., str. 192.; Benedetti, A., Umago d'Istria nei

secoli, vol. I, Trieste, 1973., str. 136.



11

Iako najstariji grobovi pronađeni na području grada Umaga potječu iz kasnoantičkog

vremena, većina ukopa je iz srednjeg i novog vijeka. Arheološkim je istraživanjima na području

unutar prvog i drugog pojasa zidina potvrđeno postojanje ukupno sedam ostataka groblja ili

ukopa uz crkve.11 U novovjekovnim povijesnim izvorima, odnosno u matičnim knjigama umrlih

župe Umag, navode se mjesta ukapanja smještena i izvan drugog reda gradskih zidina.12

Pronalasci groblja u povijesnoj gradskoj jezgri Umaga potvrđuju uobičajenu

srednjovjekovnu praksu pokapanja unutar gradskih zidina (intra muros) i redovito uz

crkve (apud ecclesiam). Ukopi su vršeni unutar i uz crkve u težnji da se pokojnici smjeste što

bliže svetačkim moćima. Od 13. do najčešće 17. st. uobičajeno je da se najznačajniji pripadnici

zajednice pokapaju unutar crkve, odnosno u pojedinačnim grobovima, obiteljskim grobnicama ili

zajedničkim grobnicama smještenima ispod poda crkava. Podzemne grobnice bile su zidane

kamenim klesancima i zatvorene poklopnicama, podnim pločama, označene plitkim reljefnim

natpisima i oznakama obiteljskih grbova ili simbolima bratovština i cehova. Redovito su tijela

umrlih i postavljani u smjeru istok-zapad, prateći pravilnu orijentaciju crkava. Kada bi se grobnice

ispunile kostima pokojnika, one bi se premještale i uredno slagale po veličini u kosturnice,

smještene često uz vanjske zidove crkve. Uz pokojnike položene u grobnice unutar crkava, ostali

se pokojnici polažu u grobnice ili pojedinačno ukapaju odmah uz vanjske zidove crkava, naročito

uz pročelja, te se radijalno šire. Prolaskom vremena novi se pokojnici ukapaju vertikalno u

odnosu na starije te se preklapaju. Ukoliko su pokojnici umrli od kužnih bolesti, pokapaju se u

skupinama udaljenima od ostalih ukopa te se prekrivaju vapnom, iako i dalje unutar ili uz crkve u

samim gradskim središtima. Međutim, najsiromašniji se puk čak i u to vrijeme redovito pokapao u

ograđenom prostoru izvan naselja, često oko grobljanske kapele. Tako su, primjerice, groblja

pojedinih manjih mjesta i danas na tradicionalnim starim lokacijama, a veći su gradovi zbog

širenja urbanoga prostora mijenjali položaj groblja, neki i više puta.13

11

Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Baština Umaga i okolice – Il patrimonio di Umago e dintorni, Umag(o).

Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 62.; Cigui, R., Povijesni pregled Umaga u doba Venecije

(1269. – 1797.) – La storia di Umago in epoca veneziana (1269. – 1797.), Umag(o). Monografija grada Umaga,

Umag – Umago, 2012., 44.; Milošević, B. ‒ Bojić, B., Konzervatorska podloga za prostorni plan uređenja

Grada Umaga ‒ izmjene i dopune, Umag, 2011. 12

Arhiv župe Umag – Liber Defunctorum, Matična knjiga umrlih (1696. – 1738.), inv. br. 5,1; Mortuorum,

Matična knjiga umrlih (1744. – 1793.), inv. br. 5,2; Mortuorum, Matična knjiga umrlih (1793. – 1825.), inv. br.

5,3 13

Usp. Matijašić, R., Groblja, Istarska enciklopedija, Zagreb, 2005., 286 ‒ 287.; Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević,

B., Crkva sv. Roka ‒ Chiesa di S. Rocco. 1515. ‒ 2015. 500 godina posvećenja ‒ 500 anni della consacrazione ,

Umag ‒ Umago, 2015.; Opširnije: Marsetič, R., Il cimitero civico di Monte Ghiro a Pola. Simbolo dell'identità

cittadina e luogo di memoria (1846 – 1947), Collana degli Atti 35, Rovinj, 2013., s pripadajućom literaturom.



12

Najstariji grobovi potvrđeni arheološkim istraživanjima na prostoru grada Umaga

pronađeni su u samoj povijesnoj jezgri grada, na središnjem gradskom trgu uokolo crkve.

Pripadaju kasnoantičkom vremenu i redom se nastavljaju sve do kraja 17. stoljeća, odnosno do

početka izgradnje javne gradske cisterne 1677. godine, s više od tristotinjak pokopanih individua.

Nađena su tri groblja te individualni ukopi i kosturnice: kasnoantičko groblje pokraj zvonika,

ukopi i kosturnice vezani uz ranosrednjovjekovnu crkvu, groblje umrlih od kuge i groblje ispod

cisterne. Današnja novovjekovna kolegijalna i župna crkva Uznesenja Blažene Djevice

Marije i sv. Pelegrina (tal. Chiesa dell'Assunzione della Beata Vergine Maria e di San Pellegrino),

građena je od 1730. do 1757. godine, a posvećena je 1760. godine. Ispod novovjekovne crkve,

arheološkim istraživanjima provedenima 2004. i 2005. godine, pronađena je pravilno

orijentirana ranosrednjovjekovna crkva s tri upisane apside, nastala u 8. stoljeću, a

uništena već u 9. stoljeću, koja je pak sjela na kasnoantički gospodarski sklop s uljarom.

Najstarije pronađeno groblje iz vremena je 5. i 6. stoljeća, a smjestilo se na prostoru između

današnjeg zvonika i ispod pročelja ranosrednjovjekovne crkve. Ta je crkva spaljena 876. godine

za vrijeme pljačkanja grada od strane kneza Domagoja, a na njenom zgarištu unutar apsida,

pronađeni su grobovi s kraja 9. stoljeća. Uz vanjske zidove crkve pronađene su i kosturnice s

većim brojem kostiju.14

Grobovi pronađeni arheološkim istraživanjima 2004./2005. godine ispred župne crkve u Umagu (Muzej grada Umaga)

14

Bolšec Ferri, N., Zaštitno arheološko istraživanje na Trgu slobode u Umagu 2004./2005., I. Porečki susret

arheologa – rezultati arheoloških istraživanja na području Istre, Poreč, 2008., 105 ‒ 109.; Bolšec Ferri, N. ‒

Milošević, B., Baština Umaga i okolice – Il patrimonio di Umago e dintorni, Umag(o). Monografija grada

Umaga, Umag – Umago, 2012., 68 ‒ 70.



13

Vjerojatno se na istome mjestu nalazila i pravilno orijentirana kolegijalna

srednjovjekovna crkva posvećena Bogorodici i sv. Pelegrinu (tal. S. Maria Maggiore; S.

Pellegrino; Chiesa Collegiata della B. Verg. Maria), čiji nikakvi materijalni ostaci nisu pronađeni,

Međutim, njeno postojanje potvrđuje dokument iz 1426. godine, kojeg donosi P. Kandler, a u

kojem se spominje srednjovjekovna crkva: „ante portam et limine portae Ecclesiae Sanctae Mariae sive

Sancti Peregrini de Humago”.15 Dva stoljeća kasnije, 1641. godine, G. F. Tomassini ju u svome

Comentariju opisuje kao malu ali dovoljnu, nedavno obnovljenu s tada izgrađenim zvonikom.16

1651. godine crkva biva veoma oštećena u velikom nevremenu.17 Uz srednjovjekovnu je crkvu

vezano groblje umrlih od kuge iz razdoblja oko 1450. godine, koje je smješteno pokraj i

vjerojatno ispod cisterne. To groblje negira drugo, nešto kasnije groblje, omeđeno zidom, koje se

smjestilo na istome položaju. Ono funkcionira kroz novi vijek, a prestaje funkcionirati

izgradnjom gradske cisterne 1677. godine.

Zaštitno arheološko istraživanje na središnjem gradskom trgu, Trgu slobode u Umagu, 2004./2005. god.

(Muzej grada Umaga; shematski prikaz pronađenih struktura: B. Bojić, V. Iličić)

15

Kandler, P., Codice Diplomatico Istriano, Trst, 1986. tiskano izdanje - CDI, IV, 998; str. 1677; digitalno

izdanje: BaseWeb(R), http://www.scriniumadriae.it/rdi/baseweb.php, preuzeto 10.3.2016. 16

Tommasini, G. F., De' Commentarj storici-geografici della provincia dell'Istria. Libri otto (1641.),

Archeografo Triestino, vol. IV, Trieste, 1837., str. 293.; Usp. Rossetti, P., Corografia di Trieste, suo territorio e

diocesi scritta nell'anno 1694, Archeografo Triestino, II serie, vol. III (=VII), 1872.-1875., str. 1-52.; Fumis, E.,

Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920. 17

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II, Trieste, 1975., str. 135.




14

U matičnim knjigama umrlih koje se čuvaju u umaškom župnom arhivu, već prve godine

od koje se bilježe umrli, 1696. godine, kontinuirano su zapisivani i česti ukopi unutar same

župne crkve, i to najčešće u grobnicu bratovštine Presvetog Ružarija (Svete Krunice).18

Ovisno o stilu pisanja pojedinog župnika, nailazimo na različite, a opet slične, nazive istog mjesta

ukopa – nakon fraze fu sepolto/a slijedi: ... nella Chiesa Collegiata nella Sepoltura di Santissimo Rosario; ...

nell Arca de Santissimo Rosario; ... in Arca della B. V. di Rosario (...) alla Chiesa Maggiore. Od 1708.

godine počinje se uz tu grobnicu nadovezivati i naziv grobnica anđelčića ili anđela, što se

vjerojatno odnosi na velik broj djece koji se u nju ukapa: ... nel arca di Anzoletti al Rosario; ... nel

Arca grande al Rosario; ... monumento degli Angelli.

Bilješka o dječjem ukopu 1706. god. u matičnoj knjizi umrlih Liber Defunctorum (1696. – 1738.) (Arhiv župe Umag)

Uz daleko najčešće ukope u grobnicu, spominju se i rijeđi ukopi na druga mjesta unutar

župne crkve: u grobnicu bratovštine Presvetog Sakramenta, grobnicu za svećenike, u

obiteljske grobnice, iza glavnog ulaza u crkvu, u podu pokraj krstionice... 19 Ukopi su

nešto rjeđi, ali se nastavljaju i za vrijeme gradnje novovjekovne crkve (1730. – 1757.). Po

završetku njezine izgradnje ukopi su svedeni na pojedinačne ukope povlaštenih pojedinaca, poput

pripadnika obitelji Balanza i Centenari, ili ukop župnika Mattea Zacchigne 1783. god. Od 1780-ih

god. ukopi u crkvu prestaju.20

Unutar najstarije gradske jezgre nalazile su se još dvije manje crkve. U središte

onovremenog otoka, smjestila se kasnoantička crkva sv. Mihaela Arhanđela (tal. Chiesa di S.

Michele Arcangelo).21 Crkva funkcionira sve kroz srednji pa i novi vijek. 1694. godine u svojoj

18



5,3 19

Arhiv župe Umag – MKU 5,1 / 5,2 / 5,3 ... nella Chiesa Maggiore avanti il Altar della confraternità di

Santissimo Sacramento di questa Collegiata; ukop don Pietra Zanca(?) iz Venecije... in chiesa collegiata

d'Umago nell'Arca di Sacerdoti; ... nella Chiesa Maggiore nel Arca di Paron Zuane Scalco(?) apresso la aqua

santa 20

Arhiv župe Umag, Mortuorum, Matična knjiga umrlih (1744. – 1793.), inv. br. 5,2 21

Vidi točan smještaj crkve na akvareliranom planu P. Kandlera, sl. na str. 20; Bolšec Ferri, N., ‒ Milošević, B.,

Baština Umaga i okolice – Il patrimonio di Umago e dintorni, Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag –

Umago, 2012., 70 ‒ 71.;



15

Korografiji spominje ju P. Rossetti, a 1783. godine spominje je P. Fabris u svojoj vizitaciji župe.22 Iz

matičnih knjiga umrlih koje se čuvaju u umaškom župnom arhivu, a vode se od 1696. godine,

saznajemo da od 1757. godine, završno sa 1790. godinom, crkva služi i kao mjesto ukapanja

dobrostojećih umaških obitelji Burato i Favretto, koji su u njoj imali svoje privatne grobnice.

Moguće je da je u to vrijeme crkva služila kao privatna obiteljska kapela.23 Funkcija crkve sv.

Mihaela prestaje krajem 18. stoljeća, kada desakralizirani objekt kupuje upravo obitelj Favretto,

budući da je na planu Franciskanskog katastra iz 1818. godine mjesto crkve sv. Mihaela

obilježeno kao kuća za stanovanje s dva stana u vlasništvu Domenica Favretta.

Kuća za stanovanje Domenica Favretta na mjestu crkve sv. Mihaela, Elaborat Franciskanskog katastra,

sig. 848.04, 1818.-1822. g. (Državni arhiv u Trstu)24

Bilješke o ukopu Giacoma Burata 1757. god. i Nicolòa Favretta 1784. god. u matične knjige umrlih (Arhiv župe Umag)

22

Rossetti, P., Corografia di Trieste, suo territorio e diocesi, scritta nell'anno 1694, Archeografo Triestino II.

serie, vol. III (= VII), Trieste, 1872. – 1875., 1-52.; Fumis, E., Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920., str. 53. 23

„… a „S. Michel nell'arca della Famiglia Burato”, „(1785.) Favretto … nell'arca della Famiglia nella Chiesa di

S. Michel Arcangelo” (Mortuorum, Matična knjiga umrlih (1744. – 1793.), Arhiv župe Umag, inv. br. 5,2) 24

Archivio di stato di Trieste – Državni arhiv u Trstu, Catasto franceschino, Elaborati catastali del Comune di

Umago (1818.-1822., dodaci 1837.), Protocollo particelle edifici, sig. 848.04, Trst, 2010.

(http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/)

http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/



16

Memorija na crkvu sv. Mihaela traje još sredinom 19. stoljeća, kada P. Kandler ucrtava njezinu

točnu poziciju na svoj akvarelirani plan, a nešto kasnije i G. B. de Franceschi zapisuje njezin

smještaj na mjestu onovremene kuće Giuseppea Smilovicha.25 Polovinom 20. st. postaje krušna

peć obitelji Micelon.26 Postojanje crkve na mjestu današnje k.č. 2417 potvrđeno je 1990. godine

zaštitnim arheološkim istraživanjem ispod poda ugostiteljskog objekta, kada su otkriveni temeljni

zidovi crkve i nekoliko kasnoantičkih grobova.27 Crkva se danas u elevaciji više ne raspoznaje.

Srednjovjekovna crkva sv. Martina (tal. Chiesa di S. Martino), sagrađena u 10. ili 11.

stoljeću, smjestila se na krajnjem zapadnom dijelu otoka. Crkva funkcionira kroz srednji vijek, ali

sredinom ili u drugoj polovini 17. stoljeća prestala je njezina sakralna funkcija. Naime, 1689.

godine spominju se grobovi grofova Smergo u već tada uništenoj crkvi.28 Nije ju spomenuo ni P.

Rossetti 1694. godine u svojoj Korografiji, ni P. Fabris u svojoj vizitaciji župe 1783. god.29

Međutim, u bilješci o dječjem ukopu u matičnoj knjizi umrlih 1697. godine navodi crkvu sv.

Martina kao filijalu župne crkve: ...Chiesa di San Martin filiale a questa Collegiata... Od 1697. god. pa

do 1790-ih godina u crkvu su se ukapali gotovo isključivo članovi dobrostojeće obitelji

Alessandri, pa je moguće da je crkva sv. Martina bila njihova privatna kapela u kojoj su imali

svoju grobnicu, što bi mogao biti razlog zašto se u povijesnim izvorima ne nabraja u popisima

crkava kolegijalne župe Umag. Zanimljiva je bilješka o ukopu iz 1741. god. u kojoj se navodi:

Morse di mal naturale un Fanciullo di pochi giorni, figlio dell'onnorissimo(?) Sig. Bernardino Alessandri e fu

seppelito nell'Arca della sua casa in S. Martino. 30

Bilješka o dječjem ukopu 1697. god. u matičnoj knjizi umrlih (Arhiv župe Umag)

25

Usp. Cigui, R., Omago. Cenni storici di Pietro Kandler, Atti, Centro di Ricerche Storiche Rovigno, vol. 34,

Trieste-Rovigno, 2004., 421-472.; Cigui, R., Un manoscrito inedito di Pietro Kandler sulla storia di Umago,

L'Istria e Pietro Kandler: storico, archeologo, erudito, Acta historica adriatica II, Pirano 2008., 103-114.; G. B.

de Franceschi (1842. – 1897.), Monoscritti inediti, str. 79, u: Ernesto Fumis, Pagine di storia umaghese, Trieste,

1920., str. 53. 26

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II, Trieste, 1975., str. 153. 27

Ujčić, Ž., Izvještaj o zaštitnom iskopu u Umagu, Pula, 1990., 1 ‒ 3. 28


Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 71, 77 29





5,3



17

U elaboratima Franciskanskog katastra 1818. god. i dalje se crkva sv. Martina zapisuje kao

crkva – Oratorio sotto il titolo di San Martino, ali kao vlasništvo posjednika Alessandri Bernardina. Na

detaljnije nacrtanoj mapi s reambulacijom iz 1873. god., jasno je ucrtana crkva s apsidom (koja je

na ranijoj mapi iz 1818. god. izostavljena).31 Obitelj je na istome trgu imala i svoju veliku kuću s

tri stana, a nekoć se i sam trg zvao po njima, Piazzale Alessandri.32

Crkva sv. Martina kao vlasništvo Alessandri Bernardina, Elaborat Franciskanskog katastra,

sig. 848.04, 1818.-1822. g. (Državni arhiv u Trstu)33

Crkva sv. Martina, k.č. 135 / mjesto crkve sv. Miheela, k.č. 151, na planu Francinskanskog katastra iz 1818., s reambulacijom iz

1873. godine, sig. 548 a all04, f. XXVIII, allegato 4 (Državni arhiv u Trstu)

31



(http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/); Catasto franceschino, Mappe catastali del Comune di Umago

(1818., reambulacija 1873.), sig. 548 a all04, f. XXVIII, allegato 4 32

G. B. de Franceschi (1842. – 1897.), Monoscritti inediti, str. 79, u: Ernesto Fumis, Pagine di storia umaghese,

Trieste, 1920., str. 53. 33



(http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/)





18

Zaštitnim arheološkim istraživanjima od 2007. do 2011. godine dokumentirano je 60-ak

grobova s više od 80 pokojnika, uglavnom djece starosti do pet godina i fetalne dobi, a uočen je i

jedan slučaj tuberkuloze s prisutnošću skorbuta, što govori u prilog veoma lošim zdravstveno

higijenskim uvjetima u kojima je onovremeno stanovništvo živjelo.34

Zaštitno arheološko istraživanje na Trgu sv. Martina 2010./2011. god.

(Muzej grada Umaga; shematski prikaz pronađenih struktura: J. Drempetić, V. Iličić)

Grob pronađen 2010. god. prilikom arheoloških istraživanja uokolo crkve sv. Martina (Muzej grada Umaga)

34


Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 71.; Čučković, Z., Umag ‒ Trg sv. Martina, Hrvatski

arheološki godišnjak 5/2008, Zagreb, 2009., 378 ‒ 382.; Petrović Markežić, B., Arheološka istraživanja na Trgu

sv. Martina, Hrvatski arheološki godišnjak 8/2011, Zagreb, 2012.; Trupković, M. ‒ Rajić Šikanjić, P. ‒

Premužić, Z., Tuberkuloza kod djeteta s nalazišta na Trgu sv. Martina u Umagu, Histria archaeologica 42/2011,

Zagreb, 2012., 233 ‒ 242.



19

Središnja župna crkva Uznesenja Marijinog i sv. Pelegrina, te crkve posvećene sv. Mihaelu

i sv. Martinu, nalazile su se, dakle, unutar prvog reda gradskih zidina srednjovjekovnog Kaštela.

Na predjelu između dvaju reda obrambenih zidina, u predgrađu Borgo, smjestio se veći broj

crkava na malome području.

Jedna od ranijih srednjovjekovnih crkava izgrađenih u Borgu je crkva Majke Božje

Žalosne (tal. Chiesa di S. Maria Addolorata). Prvi spomen crkve, izvorno posvećene svetim

apostolima Jakovu i Bartolemeju ili naziva Ospicij sv. Jakova, potječe iz godine 1343. godine. Od

1483. brigu o crkvi preuzimaju redovnici Serviti, koji potiču štovanje Marijina kulta. Godine 1573.

god. iznova je posvećena i preimenovana u crkvu Majke Božje Žalosne. Serviti odlaze 1770.

godine.35 U nju se, po matičnim knjigama umrlih iz 17. i 18. st., također kontinuirano ukapaju

pokojnici, sve do kraja prve dekade 19. stoljeća.36 Između 1908. i 1931. god. crkvu u potpunosti

obnovlja župnik E. Fumis prigrađujući joj zvonik, da bi već 1954. god. bila srušena radi novog

regulacijskog plana grada.

U prednjem planu crkva sv. Roka, a u pozadini crkva Majke Božje Žalosne37

35

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II, Trieste, 1975., str. 154; Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B.,


Umago, 2012., 75. 36



5,3 37

Preuzeto iz: Fakin, N., Pozdrav iz Umaga – Saluti da Umago, Umag, 1998., str. 55



20

Uzastopni napadi Đenovljana u 14. stoljeću te česte epidemije kuge i malarije koje su

obilježile razdoblje od 15. do 17. stoljeća, rezultirale su smrću velikog broja ljudi, prouzročivši

tešku depopulaciju grada. Tako je u prvoj polovini 17. stoljeća Umag sveden na nekoliko desetina

stanovnika, koje je osim u demografskom, osiromašeno i u gospodarskom smislu. Problem

opskrbe vodom i loši higijenski uvjeti te dolazak venecijanskih brodova s pomorcima u luku,

utjecali su na pojavu kuge, a zbog niskog i močvarnog tla malarija je bila sveprisutna. Štoviše,

ukopi velikog broja pokojnika, umrlih u kratko vrijeme na prilično maloj površini grada,

zasigurno su dodatno pridonijeli širenju zaraza. Zbog čestih zaraza umaški su stanovnici

početkom 16. stoljeća počeli častiti sv. Roka, zaštitnika oboljelih od kuge.38

U čast sv. Roku, istoimena je bratovština 1514. godine podigla crkvu sv. Roka (tal. Chiesa

di S. Rocco), na području između dviju gradskih zidina, na morskom žalu te na početku jedne od

glavnih gradskih komunikacija onovremenog predgrađa Borgo, današnje Ulice Dante Alighieri. U

njoj se nalaze dvije bratovštinske grobnice iz 1594. god., popoločene s dvije poklopnice. Natpis

na jednoj od njih glasi: CONFRATERNITATIS / SANCTI . I O C I I I . // M D X . C I I I I /

.T.D.I I.B. U podu prema začelju crkve pronađeni su ostaci kostiju s više od trideset pokojnika

umrlih od kuge, uredno posloženi po veličini i prekriveni samo vapnom.

Dvije bratovštinske poklopnice in situ u podu crkve sv. Roka iz 1594. god. i Barbarina nadgrobna ploča smještena u zbirci Muzeja

grada Umaga (foto: Neven Jurjak)

38

Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Crkva sv. Roka ‒ Chiesa di S. Rocco. 1515. ‒ 2015. 500 godina posvećenja ‒

500 anni della consacrazione, Umag ‒ Umago, 2015., 30 ‒ 33.; Cigui, R., Povijesni pregled Umaga u doba

Venecije (1269. – 1797.) – La storia di Umago in epoca veneziana (1269. – 1797.), Umag(o). Monografija grada

Umaga, Umag – Umago, 2012., 43 ‒ 58.;



21

Posebno se ističe Barbarin grob iz 1738. godine, kćeri gastalda Marina, starješine

bratovštine sv. Roka, smješten odmah do sjevernog ulaza u crkvu. Slobodan prijevod natpisa na

njezinoj nadgrobnoj ploči glasi: „Ovdje leži Barbara, koja je pobijedila barbarsku smrt. Kćer je u

suzama položio gastald Marin.“ Sahranjena je u drvenom kovčegu položenom izravno u zemlju.39

U matičnoj knjizi umrlih za 1738. godinu zapisana je bilješka o ukopu, u kojoj se navodi da je

iznenadno usred noći umrla Barbara, ... figlia del ... Sig. Carlo Marin al presente ... Rettore di questa

Terra in età di mesi otto e fù sepelita nella Sta Chiesa di S. Rocco frà l'altare e le due sepulture ove vi scorge la

impressa Lapide.40

Bilješka o Barbarinom ukopu 1738. god. u matičnoj knjizi umrlih (Arhiv župe Umag)

U crkvu sv. Roka također se kontinuirano ukapaju pokojnici, od kraja 17. sve do kraja 18.

stoljeća, iako nisu toliko učestali. Nepoznati broj grobova nalazio se i na trgu uokolo i

neposredno do crkve, no zbog neprovedenog arheološkog nadzora prilikom obnove popločenja

trga nije moguće ustvrditi njihov točan broj. Arheološkim nadzorom pri infrastrukturnim

radovima započetih krajem 2015. godine na potezu Ulice Dante Alighieri, na sjevernom dijelu te

ulice ispred crkve sv. Roka, evidentirano je postojanje groblja.41

U blizini crkve sv. Roka, vjerojatno na istome trgu, nalazila se i crkva sv. Benedikta (tal.

Chiesa di S. Benedetto). G. Caprin navodi da je već 1423. god. crkva obnovljena.42 U nju se, po

matičnim knjigama umrlih iz arhiva župne crkve, kontinuirano ukapaju pokojnici, od kraja 17. pa

sve do početka 19. stoljeća. Dapače, ukopi u tu crkvu su jedni od najzastupljenijih. Crkvu

spominje P. Rossetti 1694. godine u svojoj Korografiji, kao i P. Fabris u svojoj vizitaciji župe 1783.

39

Prijepis natpisa na ploči: QVE BARBARA MORTE EXVL[T]AVIT, HIC BARBARA IACET / PRAESES HVC

MARINVS NATAM LACRYMIS POSVIT / 1738 (Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Crkva sv. Roka ‒ Chiesa di S.

Rocco. 1515. ‒ 2015. 500 godina posvećenja ‒ 500 anni della consacrazione, Umag ‒ Umago, 2015., 30 ‒ 33.) 40



5,3 41

Milošević, B., Arheološki nadzor nad rekonstrukcijom Ulice Dante Alighieri u Umagu, izvješće, Umag,

travanj 2016. 42

Caprin, G., L'Istria Nobilissima, vol. I, Trieste, 1905., str. 15



22

god.43 U knjigama umrlih 1789. godine zapisano je: ...sepolta nella Chiesa di S. Rocco nell'Arca verso la

Chiesa di S. Benedetto; te ...a S. Benedetto nell'Arca degli Angioletti verso il Porto., što potvrđuje da se

crkva sv. Benedikta nalazila u neposrednoj blizini crkve sv. Roka.44 G. B. de Franceschi u drugoj

polovini 19. st. spominje njezin nekadašnji smještaj u tadašnjoj kući Cleva, koju N. Fachin, na

razglednici odaslanoj 1910. god., prepoznaje po natpisu na pročelju kovačnice Francesca Cleve.45

Ta je kuća na planu Franciskanskog katastra s reambulacijom 1873. godine označena k.č. 96/1.

Ranija čestica 96 s plana 1818. godine, u vlasništvu Caterina Rottera, je poništena i pomaknuta.46

Detalji iz elaborata i planova Franciskanskog katastra 1818. i reambulacije iz 1873. godine (Državni arhiv u Trstu) 47

43



Arhiv župe Umag – Liber Defunctorum, Matična knjiga umrlih (1696. – 1738.), inv. br. 5,1 45

G. B. de Franceschi (1842. – 1897.), Monoscritti inediti, str. 79, u: Ernesto Fumis, Pagine di storia umaghese,

Trieste, 1920., str. 53.; Fachin, N., Pozdrav iz Umaga – Saluti da Umago, Umag, 1998., str. 56. 46










23

P. Kandler sredinom 18. st. na svom akvareliranom planu nejasno dvaput označuje crkvu

sv. Benedikta – ili ju smješta u pozadinu crkve sv. Roka u smjeru istoka, ili na sjevernu obalu gdje

ju križa i poništava.48 Stječe se dojam da nije sasvim siguran u njezin smještaj, a ne može se ni

njezin smještaj na trgu kod crkve sv. Roka tvrditi sa sigurnošću, s obzirom da po matičnim

knjigama umrlih crkva kao mjesto ukopa funkcionira još početkom 19. st., a u Franciskanskom

katastru 1818. je već označena kao kuća. Crkva sv. Benedikta nije ni potvrđena arheološkim

istraživanjima, budući da pri obnovi trga kod crkve sv. Roka arheološki nadzor nije proveden.

Od sredine prema južnom kraju Ulice Dante Alighierija, unutar onovremenog Borga,

nalazila se i crkva sv. Katarine (tal. Chiesa di S. Caterina), izgrađena najranije u prvoj polovini 16.

ili početkom 17. stoljeća.49 Ostaci crkve sv. Katarine pronađeni su prilikom gradnje novog

stambenoga objekta 2008. godine, pokraj zavojitog dijela Ulice Dante Alighieri, u smjeru zapada.

Crkva sv. Katarine sa središnjom grobnicom za vrijeme arheoloških istraživanja 2008. god. (Muzej grada Umaga)

Unutar i uokolo perimetara crkve pronađeno je manje groblje, u koje je pokopano

najmanje stotinjak osoba, moguće članova bratovštine sv. Katarine. Sitni pokretni nalazi i skeletni

ukopi, unutar središnje podzemne zidane grobnice, svjedoče o ukopima vrlo vjerojatno vršenima

kroz 17. i 18. stoljeće, kada je crkva još bila u funkciji, što potvrđuje i izvješće biskupske vizitacije



Akvarelirani plan grada Umaga Pietra Kandlera iz 19. stoljeća (Diplomatski arhiv u Trstu) 49

Uz stijenke kripte pronađen je mletački soldin dužda Andree Grittija (1523.-1539.), ali se svi ostali nalazi

datiraju u 17. i 18. st. U dogovoru s investitorom ostaci crkve sv. Katarine prezentirani su u sklopu

novoizgrađenog stambeno-poslovnog objekta. (Nodilo, H., Umag – centar (k.č.br. 2781). Izvješće o zaštitnim

arheološkim istraživanjima, Geoarheo d.o.o., Sesvete, listopad 2008., 23., 26.; Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B.,


Umago, 2012., 76 ‒ 77.)




24

Pietra Fabrisa iz 1783. godine u kojem se spominje i crkva sv. Katarine.50 Iako vjerojatno krajem

18. stoljeća gubi svoju sakralnu funkciju, kao mjesto ukopa funkcionira i krajem 18. st., a moguće

čak i u prvoj polovini 19. stoljeća, zahvaljujući svom smještaju pokraj ulice. U matičnim knjigama

umrlih sespominje se kontinuirano ukapanje pokojnika i u ovu crkvu, od kraja 17. sve do kraja

18. stoljeća, iako nešto rjeđe.51 U povijesnim izvorima iz 19. stoljeća spominje se njezin smještaj u

vrtovima obitelji de Franceschi, odnosno, na mjestu gdje je ucrtana na akvareliranom planu Pietra

Kandlera iz sredine 19. stoljeća.52

Arheološkim nadzorom pri infrastrukturnim radovima započetih krajem 2015. godine na

samom južnom kraju Ulice Dante Alighieri, u blizini drugog reda zidina predgrađa Borgo,

otkriveno je postojanje ostataka još jednog groblja, odnosno, evidentirane su četiri grobne

cjeline, s ukupno pedesetak pokojnika. Grobovi su smješteni u smjeru sjeveroistok-jugozapad,

kao i pronađeno popločenje te masivni zid, uz kojeg je smještena grobnica s više od tridesetak

umrlih od kuge.53 Bez daljnjih arheoloških istraživanja, teško je reći radi li se o temeljima još jedne

crkve okružene grobljem. U literaturi nema podataka o crkvi koja bi se nalazila na ovome mjestu.

Osim u Borgu, izvan gradskih zidina i u široj okolici Umaga nalazio se veći broj

crkvica. U predjelu odmah izvan drugog reda gradskih zidina smjestile su se: crkva sv. Marije

Magdalene (tal. Chiesa di S. Maria Maddalena), u današnjem Tribju; crkva sv. Petra (tal. Chiesa di

S. Pietro) na početku ulice prema Špinelu, u koju se kroz 18. st. ukapala obitelj Roter – obje su

ucrtane na akvareliranom planu grada Pietra Kandlera iz 19. stoljeća. Benediktinski samostan s

crkvom sv. Stjepana (tal. Chiesa di S. Stefano), uz Potok u umaškom zaljevu pokraj nekadašnjeg

mlina, poznat iz povijesnih izvora, postojao je još 1770. godine. Uz njega se u knjigama umrlih

spominje čak i groblje: ...sarà sepulto nel Cimiterio di S. Stefano in Levante di questo Porto, o kojemu za

sada nemamo više podataka: 54

50

Rukopis vizitacije Dettaglio delle formalità usate nella Visita di questa Collegiata di R.mo.Sig.Dn. Pietro

Fabris Vicario Gen. le a P.eV. ta... čuva se u umaškom župnom arhivu (Cigui, R., L’antico cimitero di S.

Andrea a Umago, La Ricerca 18, Rovinj, 1997., 3 ‒ 4.) 51



5,3 52

G.B. de Franceschi, Monoscriti indediti, str. 79 u: Fumis, E., Appunti di storia sull antica Collegiata di

Umago, Trieste, 1914.; Akvarelirani plan grada Umaga Pietra Kandlera iz 19. stoljeća (Diplomatski arhiv u

Trstu); Nodilo, H., Umag – centar (k.č.br. 2781). Izvješće o zaštitnim arheološkim istraživanjima, Geoarheo

d.o.o., Sesvete, listopad 2008., 23., 26. 53

Milošević, B., Arheološki nadzor nad rekonstrukcijom Ulice Dante Alighieri u Umagu, izvješće, Umag,

travanj 2016. 54

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II, Trieste, 1975., str. 162; Arhiv župe Umag – Liber

Defunctorum, Matična knjiga umrlih (1696. – 1738.), inv. br. 5,1; Mortuorum, Matična knjiga umrlih (1744. –

1793.), inv. br. 5,2; Mortuorum, Matična knjiga umrlih (1793. – 1825.), inv. br. 5,3



25

Bilješka o ukopu na groblju uz crkvu sv. Stjepana 1801. god. u matičnoj knjizi umrlih (Arhiv župe Umag)

Crkva benediktinskog samostana sv. Stjepana, crtež: P. Opiglia, poslije 1909. god. (Museo civico di storia ed Arte, Trst)

Postojanje tih i ostalih crkava izvan drugog reda gradskih zidina, kao i ukopa ili groblja uz

njih, moći se utvrditi tek daljnjim arheološkim istraživanjima.55 Međutim, spominju se u

povijesnim izvorima i zabilježene su u umaškim matičnim knjigama umrlih kao kontinuirano

mjesto ukopa pokojnika, od kraja 17. st. sve do kraja prve dekade 19. stoljeća.56

55


Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 77.; Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II, Trieste,

1975., 159-162. 56



5,3



26

Izvan gradskih zidina, nešto udaljenijoj poziciji od gradskih zidina i drugih

crkava, bilo je smješteno i staro gradsko groblje s sv. Andrije (tal. Cimitero di Sant'Andrea).

Male površine i omeđeno kružnim kamenim zidom, groblje sv. Andrije smjestilo se izvan

predgrađa Borgo, na cesti prema Petroviji u smjeru istoka. U vrijeme 16. i 17. st. se polako

pojavljuje praksa pokapanja umrlih i izvan gradskih zidina, često u ograđenom prostoru uokolo

grobljanske crkve.57 Staro gradsko groblje s crkvom sv. Andrije svojim je smještajem i

oblikovanjem potpuno u skladu s tom novom praksom, koja se polako odmiče od

srednjovjekovne prakse pokapanja uokolo postojećih gradskih crkvi, iako je ona i dalje

sveprisutna pa i dominantna, te na području Umaga funkcionira istovremeno s novom praksom.

Groblje sv. Andrije prvo je umaško gradsko groblje u pravom smislu groblja kao gradske

strukture isključivo namijenjene ukapanju mrtvih, na kojem se nalazi i grobljanska crkva.

Groblje sv. Andrije nastalo je vjerojatno krajem 17. stoljeća, formirajući se uokolo

istoimene crkve.58 Najstarije je datirana stela s grbom obitelji Smergo iz 1613. godine pa se, kao

terminus ante quem, za nastanak groblja može uzeti i prva polovina 17. stoljeća.59 Međutim,

najvjerojatnije je ta stela prenesena iz crkve sv. Martina, budući da se u arhivskim izvorima 1689.

godine spominju grobovi grofova Smergo u već tada uništenoj crkvi.60 Iako je moguće da je crkva

sv. Andrije postojala i ranije, P. Rosetti ju 1694. god. ne spominje,61 ali se već 1696. godine u

matičnoj knjizi umrlih redovito navodi kao mjesto ukopa pokojnika, i to kao jedino mjesto uz

koje uvijek piše isključivo Cimitero di San Andrea – dakle, zasigurno već od kraja 17. st. funkcionira

kao groblje koje je smješteno izvan gradskih zidina. 1783. godine pominju se i ukopi u grobnice

smještene na groblju: ...nel Cimiterio di S. Andrea nel monumento del Santissimo Sacramento; ...nel

Cimiterio di S. Andrea nel monumento dei Corpi Santi. 62

57

Matijašić, R., Groblja, Istarska enciklopedija, Zagreb, 2005., 286 ‒ 287. 58

Vjerojatno je da je crkva sv. Andrije nastala na temeljima neke starije sakralne građevine, ali današnji izgled

duguje obnovi s početka 19. stoljeća. (Milošević, B. ‒ Bojić, B. Konzervatorska podloga za prostorni plan

uređenja Grada Umaga ‒ izmjene i dopune, Umag, 2011.; Čučković, Z., Umag ‒ Sv. Andrija (kapela i groblje),

Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb, 2007., 275 ‒ 276.; Cigui, R., L’antico cimitero di S. Andrea a

Umago, La Ricerca 18, Rovinj, 1997., 3 ‒ 4.; Fakin, N. ‒ Pauletich, A., I nostri cimiteri, Il Comune di Umago e

la sua gente, Trieste, 2009. (1999.), 95 ‒ 96.) 59

Čučković, Z., Umag ‒ Sv. Andrija (kapela i groblje), Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb, 2007.,

275 ‒ 276. 60


Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 71, 77. 61


serie, vol. III (= VII), Trieste, 1872. – 1875., 1-52) 62



5,3



27

Bilješka o ukopu na groblju sv. Andrije 1746. god. u matičnoj knjizi umrlih (Arhiv župe Umag)

Groblje se spominje u izvješću biskupske vizitacije koju je u ime tršćanskog biskupa

Francesca de Inzaghija, obavio njegov generalni vikar Pietro Fabris, posjetivši crkvene posjede na

umaškom području 14. rujna 1783. godine. Pietro Fabris zapisuje kako se u crnoj stoli uputio

održati pogrebnu svečanost na groblju sv. Andrije.63

Crkva s grobljem sv. Andrije prisutna je 1818. godine na planu Francinskanskog katastra,

gdje je ucrtana crkva okružena ogradnim zidom koji prati granice katastarske čestice i pristupni

put s ceste koja vodi prema Petroviji. Izvorna k.č. br. 229 svojom tlocrtnom dispozicijom i

gabaritima gotovo je u potpunosti jednaka današnjoj situaciji.

Lijevo: Staro gradsko groblje s crkvom sv. Andrije na planu Francinskanskog katastra iz 1818., s reambulacijom iz 1873. godine,

sig. 548 a 18, f. XVII, sez. XVIII (Državni arhiv u Trstu)

Desno: Pogled iz zraka na staro gradsko groblje sv. Andrije 2011. god. (ortofoto karta, Državna geodetska uprava)

Na groblju sv. Andrije nalazili su se i grobovi umaških obitelji de Franceschi (1868. god.),

Centenari, Favretto, Divari, Zattera (1878. god.), Carlin, Cusetto, i dr., te župnika Sebastijana

63

Cigui, R., prijepis: „con stola negra a far l'esequie al Cimitero di Sant' Andrea”, iz rukopisa Dettaglio delle

formalità usate nella Visita di questa Collegiata di R.mo.Sig.Dn. Pietro Fabris Vicario Gen. le a P.eV. ta..., koji

se čuva u umaškom župnom arhivu. (Cigui, R., L’antico cimitero di S. Andrea a Umago, La Ricerca 18, Rovinj,

1997., 3 ‒ 4.)



28

Barba (umro 1824. godine) i Luigija Bencicha (umro 1857. godine).64 Danas vidljivi natpisi na

nadgrobnim stelama svjedoče o ukopima u vremenskom rasponu od 1855. godine (stela

Giovannija Zacchigne) do 1887. godine (stela Nicefora Picciole). Karakteristika groblja je

nadgrobna stela s grbom obitelji Smergo iz 1613. godine, a koja je na ovo groblje vjerojatno

prenesena krajem 17. st. s ruševina crkve sv. Martina u povijesnom kaštelu Umaga. Naime, 1689.

godine spominju se grobovi grofova Smergo u već tada uništenoj crkvi.65 Većina nadgrobnih

obilježja je uglavnom iz vremena druge polovine 19. st. Posljednji su ukopi, dakle, vršeni sve do

samog dovršetka izgradnje novog groblja sv. Petra Damianija 1887. godine.

Stela Bernarda Centenarija iz 1872. god. (Muzej grada Umaga)

64

Cigui, R., L’antico cimitero di S. Andrea a Umago, La Ricerca 18, Rovinj, 1997., 3 ‒ 4. ; Fakin, N. ‒

Pauletich, A., I nostri cimiteri, Il Comune di Umago e la sua gente, Trieste, 2009. (1999.), 95 ‒ 96.; Jelenić, S.,

Umag. Sakralno bogatstvo Umaga i okolice, Umag, 1997., 94.; Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II,

Trieste, 1975., 161. 65

Natpis na steli s grbom obitelji Smergo iz 1613. godine: DOM / DE OMNIBVS PASCHRTIS SMERGO HVC

SARCH / OPHAGVM PREPARAVIT SIBI SV / IS HEREDIBVS AC DNE ALOISE / DE MONTE

PREPOSVIT NEC NON / IACET OSSA Q DNE MARIEI / A MONTE / ANNO DNI MDCXIII CALDRIS

(Cigui, R., L’antico cimitero di S. Andrea a Umago, La Ricerca 18, Rovinj, 1997., 3 ‒ 4. ; Fakin, N. ‒ Pauletich,

A. I nostri cimiteri, Il Comune di Umago e la sua gente, Trieste, 2009. (1999.), 95 ‒ 96.; Čučković, Z., Umag ‒

Sv. Andrija (kapela i groblje), Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb, 2007., 275 ‒ 276.)



29

Staro groblje sv. Andrije, koje funkcionira od najkasnije kraja 17. st. i kroz cijelo 18. st., a

nadasve u prvoj polovini i sredinom 19. stoljeća. Kao jedino mjesto pokapanja umrlih u Umagu

funkcionira od 1810-ih do 1887. godine. Po izgradnji novog gradskog groblja gubi svoju funkciju

te započinje njegovo propadanje. Sačuvan je kružni ogradni kameni zid groblja, te razrušeni ostaci

crkve sv. Andrije, odnosno njezini perimetralni zidovi, dijelovi oltara i srušena preslica, kao i niz

većinom razmještenih nadgrobnih ploča i stela. Arheološki nadzor lokaliteta proveden je 2006.

godine, kada su se obavili radovi raščišćavanja urušenja te pripreme kamenih ulomaka nadgrobne

i crkvene arhitekture za daljnje restauratorske radove, koji su privremeno pohranjeni na samom

groblju. Od 2010. godine, staro gradsko groblje s ostatcima crkve Sv. Andrije ima svojstvo

kulturnoga dobra te je upisano u Registar kulturnih dobara pod rednim brojem Z-4473, te čeka

na obnovu i revalorizaciju u okviru nove prostorne organizacije grada, a u svrhu očuvanja svog

povijesnog i memorijalnog karaktera.66

Fotografija groblja za vrijeme arheološkog nadzora 2006. god. (Muzej grada Umaga)

66

Čučković, Z., Umag ‒ Sv. Andrija (kapela i groblje), Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb, 2007.,

275 ‒ 276.; Milošević, B., ‒ Bojić, B., Konzervatorska podloga za prostorni plan uređenja Grada Umaga ‒

izmjene i dopune, Umag, 2011.



30

Groblje uz crkvu Uznesenja Djevice Marije i sv. Pelegrina na središnjem gradskom

trgu u povijesnoj jezgri prestaje funkcionirati sredinom i krajem 17. st. obnovom i izgradnjom

novih gradskih struktura uz crkvu. Doduše, pokapanja umrlih unutar crkve vrše se i dalje, sve do

kraja 18. stoljeća, a iznimno i do kraja prve dekade 19. st.. Na primjeru crkve sv. Mihaela i

crkve sv. Martina, uočljivo je da se krajem 18. i u osvit 19. stoljeća, u vrlo kratkom periodu od

tridesetak godina i na istome mjestu, unutar najstarije i najgušće naseljene gradske jezgre,

isprepliću sakralno i privatno – crkva i kuća, umrli i živi. S ukopima u ove dvije crkve također se

prestaje krajem 18. stoljeća.

Tri groblja uz crkvu sv. Roka, crkvu sv. Benedikta i crkvu sv. Katarine u predgrađu

Borgo funkcionirala su većinom od 16. do kraja 18. stoljeća, te su napuštena kada je preko njih

prešla jedna od glavnih gradskih komunikacija, danas Ulica Dante Alighieri. S ukapanjima u

crkvu Majke Možje Žalosne, kao i u crkve izvan gradskih zidina: crkvu sv. Marije

Magdalene, crkvu sv. Petra i u groblje uz crkvu sv. Stjepana, prestaje se krajem prve dekade

19. stoljeća. Sva groblja uz crkve bila su relativno mala u svom opsegu, pa je moguće da je i zbog

toga nastala potreba za ukapanjima unutar crkvi i u groblja uz praktički sve gradske crkve.

Dakle, s praksom pokapanja umrlih unutar i uz crkve na užem području grada

Umaga prestaje se većinom s krajem 18. stoljeća, a definitivno krajem prve dekade 19.

stoljeća i dolaskom Francuske vlasti, koja očito doslovno provodi Napoleonov edikt iz St.

Claudea, te se od tada svi ukopi obavljaju isključivo na starom gradskom groblju sv. Andrije, koje

se nalazi nešto dalje od gradskog središta. Također, treba uočiti kako to groblje funkcionira

istovremeno s ostalim ukopima u crkve smještenima unutar i izvan gradskih zidina kroz čitavo

18. stoljeće, što svjedoči o dugom trajanju i kontinuiranju tradicionalne prakse pokapanja

unutar zidina usporedo s novijom praksom pokapanja van zidina. Iako u vremenu dalekom

od srednjeg vijeka, krajem 18. stoljeća pa i u prvoj dekadi 19. st., srednjovjekovna praksa

pokapanja u Umagu i dalje je prisutna.

Staro gradsko groblje sv. Andrije, funkcionira kao jedino groblje od 1810. godine kroz

gotovo čitavo 19. stoljeće, što posljedično dovodi do njegove zakrčenosti. Posljednji su ukopi

vršeni sve do samog dovršetka izgradnje novog gradskog groblja sv. Petra Damianija 1887.

godine, kada groblje sv. Andrije gubi svoju funkciju i počinje njegovo propadanje, a novo groblje

sv. Petra Damianija opstaje do dan danas kao glavno i jedino gradsko groblje.



31

I. 3. Nastanak gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu

Iako je već u drugoj polovini 18. stoljeća i definitivno početkom 19. stoljeća odlučeno da

se groblja izmjeste izvan središta gradova, srednjovjekovna praksa pokapanja na grobljima uz

crkve unutar gradova nastavlja se sve do prve polovine 19. stoljeća. S vremenom je takva praksa

pokapanja polako dovela do zakrčenja gradskih crkava i groblja, što je sve većoj i naglo rastućoj

populaciji počelo predstavljati realan problem. Veći su gradovi zbog širenja urbanoga prostora

morali mijenjati položaj groblja, neki i više puta. U pojedinim manjim mjestima, gdje nije došlo

velike promjene broja stanovništva, groblja su čak i danas na tradicionalnim starim lokacijama.67

Srednjovjekovna praksa pokapanja nastoji se ukinuti već dvorskim jozefinskim dekretom

iz 1784. godine, kada je definirano da se gradnja groblja mora izvoditi izvan naseljenih područja.

Godine 1802. izlazi Napoleonov Edikt iz Saint Cloudea sa zabranom svakog ukopa u crkvama i

uokolo njih, te unutar gradskih zidina općenito, a precizira higijenske mjere i nastoji mijenjati

hijerarhiju mrtvih. Nakon 1804. godine, s Francuskom vlašću na istarskome području, edikt

polako stupa na snagu. Ideja takve regulative bila je pronaći adekvatno rješenje koje bi oslobodio

gradove i naselja prijašnjeg načina pokapanja, što je sa zdravstvenog i higijenskog pogleda

napokon prepoznato kao pravi sanitarni problem. Određuje se da vođenje pogreba i ukopa kao i

uređenja groblja odsada pripada gradskoj vlasti, komuni, odnosno njezinim sanitarnim organima i

komunalnoj izgradnji, a ne više crkvi. Time je učinjena oštra distinkcija između crkvenog i

svjetovnog dijela posmrtne ceremonije. Regulativu postepeno, kroz prvu polovinu 19. stoljeća, na

našim prostorima provodi austrijska vlast. Time su postavljeni temelji i modernoj grobljanskoj

regulativi, koja s vremenom dovodi do definitivnog premještanja mjesta ukopa na same rubove

urbanih sredina.68

Primjena nove grobljanske regulative u prvoj polovini 19. stoljeća provodi se tek u većim

austrijskim središtima, primjerice, u Trstu se otvara novo gradsko groblje sv. Ane 1825. godine, a

u Rijeci gradsko groblje Kozala 1838. godine. Na području Istre regulativa se u praksi provodi

većinom tek u drugoj polovini 19. stoljeća. Nova groblja grade se prvo u većim gradovima pa

zatim i uz manje gradove i mjesta: u Puli se počinje graditi gradsko groblje Monte Ghiro 1846., pa

67

Matijašić, R., Groblja, Istarska enciklopedija, Zagreb, 2005., 286 ‒ 287.; 68

Usp. Marsetič, R. ‒ Nefat, N., Gradsko groblje Monte Ghiro u Puli. Studija povijesnog i prostornog razvitka ‒

smjernice za očuvanje memorijalne cjeline, Pula, 2010., 5.; Glavočić, D., Arhitektura i skulptura riječkog

groblja Kozala, Zagreb, 2002.,12. Glavočić, D., Lovransko groblje, Zbornik Lovranščine, knjiga 2, Lovran,

2012., Lovran, 197. Za opširnije o tematici groblja vidi: Marsetič, R., Il cimitero civico di Monte Ghiro a Pola.

Simbolo dell'identità cittadina e luogo di memoria (1846 – 1947), Rovinj, 2013., s pripadajućom literaturom.



32

zatim i mornaričko groblje 1862. godine, novo groblje u Pazinu otvara se 1852. godine, u Bujama

1869., u Izoli 1882., a ono u Rovinju 1898. godine. U to se vrijeme, točnije 1887. godine otvara i

novo gradsko groblje sv. Petra Damianija u Umagu. Uskoro se i u bližoj okolici Umaga grade

nova groblja: u Lovrečici 1889. godine, u Petroviji 1898. godine, kao i ona u Materadi i

Juricanima, Svetoj Mariji na Krasu te u Savudriji, nastala također u 19. stoljeću.69

U studiji o gradskom groblju Monte Ghiro u Puli, R. Marsetič i N. Nefat primjećuju:

„... dolazi do stvaranja nove gradske strukture, koja uspijeva istovremeno pronaći

adekvatno rješenje zdravstvenih, urbanih, socijalnih i religijskih problema. Štiteći

zdravlje živih, kroz realno udaljavanje smrti, nameće se i novi odnos prema pokojnicima

koji vodi do želje ovjekovječenja sjećanja na najbliže. Kako je vrijeme promicalo, u

novim izvan gradskim grobljima dolazi do gomilanja vrijednih nadgrobnih spomenika,

punih simboličkih značenja, koji karakteriziraju i oplemenjuju prostor.”70

D. Glavočić u studijama o riječkom groblju Kozala i o groblju u Lovranu promišlja:

„Groblja su u svakom gradu fzički i prostorni dokument o povijesti mjesta,

migracijama stanovništva, starosjediocima i došljacima te tijeku povijesno‐političkih

promjena, koje se mogu pratiti u obliku nadgrobnog spomenika, jezičnim izmjenama

epitafa, varijantama prezimena – ukratko: groblja su osobne iskaznice svakog mjesta.”71

Potreba za gradnjom novog gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu (tal.

Cimitero di S. Pietro Damiani confessore, deto di San Damiano) javlja se se zbog nužnosti

primjene nove grobljanske regulative 19. stoljeća, ali i zbog pretrpanosti starog gradskog groblja

sv. Andrije. Naime, gotovo jedno stoljeće gospodarske obnove Umaga i demografskog rasta pod

austrijskom vlašću, dovelo je do brzo rastuće populacije, pa usporedo s time i rastućeg broja

pokojnika, koje staro groblje sv. Andrije više nije moglo primiti. Realna je bila potreba za novim

grobljem koje bi zadovoljilo tadašnje novonastale i buduće potrebe grada. Smještaj nove gradske

strukture na izdvojenoj lokaciji udaljenoj od urbanog središta grada, te nakon posljednjeg toka

ogranka potoka Patoco kojim je stizala voda u grad, u skladu je s higijenskim i zdravstvenim

normama nove grobljanske regulative.

69

A. Babič (ur.), Il Cimitero storico di Isola, Isola, 2014.; Fakin, N. ‒ Pauletich, A., I nostri cimiteri, Il Comune

di Umago e la sua gente, Trieste, 2009. (1999.), 106, 118. Vidi i prethodnu bilješku. 70

Marsetič, R. ‒ Nefat, N., Gradsko groblje Monte Ghiro u Puli. Studija povijesnog i prostornog razvitka ‒

smjernice za očuvanje memorijalne cjeline, Pula, 2010., 5. 71

Glavočić, D., Arhitektura i skulptura riječkog groblja Kozala, Zagreb, 2002.,12. Glavočić, D., Lovransko

groblje, Zbornik Lovranščine, knjiga 2, Lovran, 2012., Lovran, 197.



33

Gradska uprava otkupljuje zemljište na katastarskoj čestici br. 1313, koje se nalazilo na

onovremenom području Gaso / Gajo, smješteno uz južnu obalu Patoka. 1818. god. u

Franciskanskom katastru ucrtana je oranica s vinovim lozama, koja je u to vrijeme pripadala

geodetu Giuseppeu Roselliju iz Umaga.72

Bilješka o vlasništvu zemljišta na k.č. 1313, Elaborat Franciskanskog katastra, sig. 848.04, 1818.-1822. g. (Državni arhiv u Trstu)

U Francinskanskom katastru ili katastru Franje I., prvom austrijskom katastarskom

planu za područje grada Umaga iz 1818. godine, u kojem su katastarske čestice crtane crnom

bojom i brojčano označavane zagasito crvenom bojom, vidljive su dopune i izmjene katastarskih

čestica koje su unesene žarko crvenom bojom 1873. godine, prilikom reambulacije radi regulacije

poreza na imovinu.73 Južno od toka najjužnijeg ogranka umaškog Potoka (tal. Patocco), koji se

ulijeva u more u današnjem predgrađu Moela, a na onovremenom području Gaso / Gajo, izvorna

veća katastarska čestica iz 1818. godine označena brojem 1313, orijentacije istok – zapad,

1873. godine podijeljena je na više manjih parcela, i to više puta za vrijeme reambulacije.

Prvo je k.č. br. 1313 podijeljena po cijeloj svojoj dužini na pola, i to je označeno brojevima k.č.

1313/1 i 1313/2. Zatim je ta podjela očito poništena, budući da je crta razgraničenja prekrižena

malim crticama, te se precrtavaju brojčane oznake k.č. 1313/1 i 1313/2. Slijedi nova podjela

izvorne k.č. br. 1313, ali sada poprečno na dva mjesta, te su nastale tri nove katastarske čestice.

Zapadnoj čestici dodijeljen je br. 1313/1 (današnji prostor ispred ulaza u groblje), istočnoj čestici

br. 1313/2 (današnji prostor prvog i pretposljednjeg proširenja groblja), a središnjoj katastarskoj

čestici dodijeljen je br. 1313/3 te je unutar njezinih gabarita ucrtan osnovni tlocrt novog gradskog

groblja sv. Petra Damianija (današnji stari dio groblja). Ucrtana je njegova istočna granica s

72



(http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/) 73

Mappe del Catasto franceschino, Distretto di Buie, Comune di Umago. Segnatura 548 a 17: Mappa catastale

del Comune di Umago foglio XVI, sezione XVII (1818 ‒ 1873); Segnatura 548 a 18: Mappa catastale del

Comune di Umago foglio XVII, sezione XVIII (1818 ‒ 1873). Državni arhiv u Trstu, fond Franciskanskog

katastra, karte, 2010. (http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/, preuzeto: 9.2.2016.)





34

tlocrtom crkve, a novonastaloj manjoj čestici klinastog oblika dodijeljen je br. 1313/4. Uz njegov

sjeverni rub ucrtana je i pristupna cesta groblju, te ona dobiva oznaku k.č. br. 1313/5. Čini se da

je zapadna granica groblja, s ucrtanim tlocrtom ulazne građevine, prvo postavljena na potezu

današnjeg zapadnog ogradnog zida groblja. Zatim je crticama prekrižena, te je ucrtana nova

granica dalje prema zapadu i time smanjena k.č. 1313/1 (današnja granica vanjske ograde groblja,

a između te dvije granice formiran je ulazni park).

Tlocrt groblja sv. Petra Damianija na planu Francinskanskog katastra iz 1818., s reambulacijom iz 1873. godine,

sig. 548 a 17, f. XVI, sez. XVII i sig. 548 a 18, f. XVII, sez. XVIII (Državni arhiv u Trstu)

Tlocrt novog umaškog gradskog groblja je, doduše, na prvi pogled teže uočljiv, budući da

je ucrtan na dva lista katastarskog plana. Moguće je da je tlocrt groblja na katastar ucrtan na

temelju još nepoznatog arhitektonskog projekta, u vidu pribavljanja potrebne dokumentacije za

njegovu izgradnju. Inicijativa za osnutak groblja se vjerojatno javlja polovinom 19. stoljeća,

moguće i ranije. Na temelju predloženog čitanja reambulacije katastarskog plana iz 1873.

godine, može se zaključiti da se s realizacijom izgradnje novog gradskog groblja sv.

Petra Damianija započelo 70-ih godina 19. stoljeća.



35

U mjesecu studenome 1887. godine, u knjizi protokola Protocollo degli Esibiti iz

umaškog župnog arhiva, mogu se pročitati zapisane župnikove aktivnosti vezane uz novo

groblje: 15. studenoga traži se blagoslov novog groblja koje će se obaviti prve adventske

nedjelje (...Uff. Decanale chiede per la benedizione del neo Cimitero il...); a 16. studenoga gradske vlasti

potvrđuju da je sve spremno za blagoslov groblja (Da Podest. locale partecipa opere pronte per la

benedizione del Cimitero).74 Groblje je u to vrijeme vjerojatno u većoj mjeri dovršeno i uskoro je

stavljeno u funkciju.

Detalji za studeni 1887. god. iz Protocollo degli Esibiti (Arhiv župe Umag)

74

Arhiv župe Umag – Protocollo degli Esibiti, Urudžbeni zapisnik dekanatske župe Umag (1883 ... 1909), inv.

br. 1,4



36

Zbog nedostataka podataka iz više puta spaljivanog umaškog gradskog arhiva, za vrijeme

osnutka i početka upotrebe novog gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu, od izuzetne je

važnosti rukopis Registar umrlih osoba (tal. Registro Generale inumati, u daljnjem tekstu:

Registar), pisan u cijelosti talijanskim jezikom.75

Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, za razdoblje od 1887., kontinuirano

do 1945. te fragmentarno do 1968. godine, korice i prva unutarnja stranica (6. MAJ d.o.o., Umag)


do 1945. te fragmentarno do 1968. godine, pečat s prve unutarnje stranice (6. MAJ d.o.o., Umag)

75

Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, za razdoblje

od 1887., kontinuirano do 1945. te fragmentarno do 1968. godine. Čuva se u arhivu tvrtke „6. MAJ d.o.o. za

komunalne usluge”, nadležnom za upravljanjem grobljem.



37

Novo gradsko groblje sv. Petra Damianija je osnovano 1. prosinca 1887. godine.

Naime, na prvoj stranici Registra, u bilješci s datumom od 1. prosinca 1887. godine, zapisano je

da su na sjednici gradskog vijeća 18. listopada 1887. godine, za članove upravnog odbora

umaškog Gradskog groblja (tal. Civico Campo Santo) izabrani zemljoposjednik Nicolò de

Franceschi iz Segeta, ljekarnik Luigi Ghira i trgovac Paolo Zacchigna.

Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, za razdoblje od 1887.,

kontinuirano do 1945. te fragmentarno do 1968. godine (6. MAJ d.o.o., Umag)

Uskoro, točnije 6. prosinca, odobreno je ukapanje na novoizgrađenom groblju,

kako je zapisano u župnoj knjizi Protocollo degli Esibiti (...Capitanato autorizza sepellire nel neoeretto

cimitero).76 Groblje je posvećeno prve adventske nedjelje, 11. prosinca 1887. godine.77

Detalj za prosinac 1887. god. iz Protocollo degli Esibiti (Arhiv župe Umag)

Prvi je ukop zabilježen u Registru umrlih osoba 24. prosinca 1887. godine. Nakon tog

datuma ukopi se vrše redovito. 1890. godina spominje se u literaturi kao godina dovršetka

izgradnje grobljanske crkve i njezinog posvećenja sv. Petru Damianiju.78

76


br. 1,4 77

Jelenić, S., Umag. Sakralno bogatstvo Umaga i okolice, Umag, 1997., 94. 78

Jelenić, S., Umag. Sakralno bogatstvo Umaga i okolice, Umag, 1997., 94.; B. Milošević ‒ B. Bojić,

Konzervatorska podloga za prostorni plan uređenja Grada Umaga ‒ izmjene i dopune, Umag, 2011. U većini se



38

U rukopisu Registra umrlih osoba kronološkim su se redom bilježili svi ukopi

pokojnika na sadašnjem starom dijelu groblja, s početkom upotrebe groblja od kraja prosinca

1887. godine, pa kontinuirano do 1945. godine, te fragmentarno do 1968. godine.

Zabilježeni su podaci o imenu i prezimenu te imenu oca pokojnika; dobi, spolu i bračnom stanju

pokojnika; datum i vrijeme ukopa, redni broj ukopa za tu godinu, radi li se o javnom ili

privatnom ukopu, oznaka mjesta ukopa, redoslijed ukopanih odraslih ili djece na pojedinom

mjestu, broj smrtnog lista, i opservacije u kojima je pisano iz kojeg mjesta dolazi pokojni. Bilješke

o ekshumaciji ili druge su pisane u praznom prostoru unutar kategorija.


do 1945. te fragmentarno do 1968. godine, prve dvije stranice popisa umrlih (6. MAJ d.o.o., Umag)

U Registru su se nalazili utaknuti i drugi rukopisi u pojedinačnim listovima: Prospetto delle

sepolture delle salme del piroscafo S. Marco, rukopis s nacrtom ukopa posmrtnih ostataka parobroda

San Marco, i Permesso di seppellimento / Dozvola pogreba Marcovich Caterine, iz 8. prosinca 1948. god.

drugih izvora godina posvećenja crkve uzima i kao godina dovršetka gradnje groblja. (Fakin, N. ‒ Pauletich, A.,

I nostri cimiteri, Il Comune di Umago e la sua gente, Trieste, 2009. (1999.), 96.; Cigui, R., L’antico cimitero di

S. Andrea a Umago, La Ricerca 18, Rovinj, 1997., 3 ‒ 4.; Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II,

Trieste, 1975., 161.; Alberi, D., Istria. Storia, arte, cultura, Trst, 2001., 1055.)



39

Iz Registra umrlih osoba i zapisa o ukopima pokojnika od prosinca 1887. godine

završno s kolovozom 1944. godine, uspjeli smo iščitati izvorni raspored polja i redoslijed

pokapanja umrlih, te jesu li ukopi bili javni ili privatni. Privatni ukopi odnose se na

obiteljske grobnice smještene uz ogradne zidove groblja, koje su bile u vlasništvu imućnijih

obitelji, te su se u njih generacijama pokapali što odrasli što djeca. Označene su bile rimskim

brojkama od 0 (nula) do XXVI, te arapskim brojkama od 1 do 25. Javni ukopi vršili su se u četiri

središnja ukopna polja. Od 1887. godine pa nadalje, djeca se pokapaju u pojedinačne grobove

isključivo u izvornom polju B. Odrasli se pokapaju u rotacijskom ciklusu u polja C, A i D, tim

redom i prosječno svakih 5 do 6 godina u iduće polje, kada se prethodni grobovi prekopavaju.

Iznimka je razdoblje Prvog svjetskog rata kada je smrtnost bila veća pa se rotacijsko razdoblje

smanjilo na 3 godine. ROTACIJSKA RAZDOBLJA

Izvorno polje C – od 1887. do 1895.

Izvorno polje A – od 1895. do 1901.

Izvorno polje D – od 1901. do 1906.









Na temelju Registra i usporedbom s postojećim izvornim nadgrobnim

obilježjima, uspjeli smo identificirati izvorne oznake za polja i obiteljske grobnice te na

taj način identificirati izvorne vlasnike grobnica i u onim slučajevima kada nije očuvano

izvorno nadgrobno obilježje. (Grafički to ilustrira Karta 3 u prilozima ove studije.)

IZVORNA POLJA = SADAŠNJA POLJA

Izvorno polje od 0 do XXVI = Sadašnje polje F

Izvorno polje od 1 do 25 = Sadašnje polje E

Izvorno polje B = Sadašnje polje C

Izvorno polje C = Sadašnje polje D

Izvorno polje A = Sadašnje polje A

Izvorno polje D = Sadašnje polje B



40

Karta 3: identiikacija izvornih polja i obiteljskih grobnica, stanje od 1887. god. do 1920-ih god.

U prilozima ove studije nalazi se veći primjer karte. (Muzej grada Umaga)



41

I. 4. Analiza prostornog razvitka i obilježja groblja sv. Petra Damianija

Na teritoriju koji je u 19. stoljeću pod austrijskom upravom obuhvaćao dio sjeverne Italije

i Istre, koja je u to vrijeme imala naziv Markgrofovija Istra, za tip groblja je najčešće prihvaćena

kombinacija prirodnog parka i monumentalnog groblja s arhitekturom i skulpturom, ograđen

zidovima s naglašenim ulazom. Tlocrt groblja s poljima za grobne ukope nastojalo se projektirati

što je pravilnije moguće, s glavnim i sporednim alejama te puteljcima među grobovima. Zbog

specifičnog sadržaja i namjene, od samog su se početka groblja ograđivala. Osim praktičnih

razloga, kao što su obrana od uništenja ili od stoke koja je pasla na osamljenim mjestima izvan

naselja, važna je bila i simbolika groblja kao izdvojenog svetog mjesta. U posvećeno tlo

ograđenog prostora trebalo je proći kroz naglašeni ulaz, čime je simbolično označeno napuštanje

teritorija života i ulazak u posljednje ovozemaljsko boravište, u teritorij vladavine smrti.79

Prvi kompleks groblja sv. Petra Damianija bio je jednostavno, ali efektno koncipiran, s

naglaskom na stvaranje ambijenta uređenog parka. Budući da je arhitektonski projekt još uvijek

nepoznat, ne može se reći koliko je groblje izvedeno u skladu s originalnom zamisli, no može se

reći da je groblje izvedeno gotovo u potpunosti u skladu s tlocrtom ucrtanim u Francinskanski

katastar 1873. godine. Izdužena pravokutna parcela, koja prati katastarsku česticu u smjeru istok ‒

zapad, ograđena je jednostavnim kamenim ogradnim zidom. Na zapadu se nalazi i drugi potez

ogradnog zida sa stubovima koji nose metalnu ogradu s vratima. Ispred glavnog zapadnog ulaza u

samo groblje nalazi se uski vrt sa stazama, čempresima i uređenom dekorativnom vegetacijom.

Na groblje se ulazi prolazeći kroz ulaznu zgradu, odnosno mrtvačnicu. Upravo je ulazna zgrada u

groblje izmijenjena u odnosu na izvorno stanje ‒ u početku je to bila jednostavna građevina

izduženog pravokutnog tlocrta, koja se nastavljala na ogradni zid poprečno na osnovni smjer

groblja. U recentno je vrijeme proširena i produžena prema zapadu dvjema bočnim

nadogradnjama, tvoreći tlocrt u obliku širokog slova U. Danas se tu, osim mrtvačnice, nalazi

sanitarni čvor, prostorija za alat i druge pomoćne prostorije. Uz zapadni ogradni zid, s južne

strane unutar ulaznog parka, od 2008. godine smješten je Lapidarij.80

79

Usp. Glavočić, D., Lovransko groblje, Zbornik Lovranščine, knjiga 2, Lovran, 2012., 198 – 202. 80

Famiglia Umaghese, Completato il lapidario al cimitero di Umago, Umago Viva 102, Trieste, Giugno 2008.,

10.



42

Karta groblja sv. Petra Damianija u Umagu, s označenim starim dijelom ST, stanje 1990. godine

(Evidencija groblja na području općine Buje)

Karta starog dijela groblja sv. Petra Damianija u Umagu, stanje 1996. godine

(Istraživanja A. Pauleticha, I.R.C.I, nacrt arhitekt Nelo Grbac)



43

Pogled iz zraka na cijeli kompleks umaškog groblja 2011. god. Stari dio groblja nalazi se u sjeverozapadnom dijelu,

(ortofoto karta, Državna geodetska uprava)

Karta starog dijela groblja sv. Petra Damianija u Umagu, stanje 2016. godine (grafička podloga: 6. MAJ d.o.o., Umag)



44

Pogled prema ulaznom kompleksu umaškog groblja (Muzej grada Umaga)

U sredini ulazne zgrade nalazi se polukružno zaključen prolaz s vratima s natpisom

RESURRECTURIS, koji vodi u unutrašnjost groblja, otkud se pruža direktan pogled na

grobljansku crkvu posvećenu sv. Petru Damianiju. Smještena je točno nasuprot ulazu i naslonjena

na istočni ogradni zid groblja. Crkva je jednostavnog pravokutnog oblika s istaknutim zabatom i

preslicom na pročelju, a na luku portala nosi natpis: OREMUS PRO FIDELIBUS DEFUNCTIS.

Na kamenom oltaru u jednostavnoj unutrašnjosti crkve nalazi se slika sveca novijeg datuma. Sv.

Petar Damiani (tal. S. Pier Damiani), bio

je ravenatski biskup iz 11. stoljeća,

pripadnik učenog kamaldoljanskog reda

i jedan od najvećih sudionika

predgrgurovske crkvene obnove, te

papinski izaslanik u Njemačkoj,

Francuskoj i sjevernoj Italiji. Papa Lav

XII. ga je 1828. godine proglasio

crkvenim učiteljem te se od tada časti

kao svetac.81

Grobljanjska crkva sv. Petra Damianija (Muzej grada Umaga)

81

Pier je deminutiv od Petar, a Damiani je dodatak imenu kojim je naglasio povezanost sa starijim bratom

Damjanom. (Pettinati, G., San Pier Damiani. Vescovo e dottore della Chiesa, Santi, beati e testimoni, 2011.

(http://www.santiebeati.it/, preuzeto: 13.1.2016.), Često ga se miješa sa sv. Damjanom, koji se časti u paru sa sv.

Kuzmom, no ovdje se radi o sasvim drugom svecu.

http://www.santiebeati.it/



45

Unutrašnjost groblja je podijeljena dvama glavnim komunikacijama na četiri središnja

ukopna polja. Glavnu uzdužnu aleju u sredini presjeca kraća poprečna aleja, tvoreći oblik križa s

fokusom na sjecištu, formirajući tako četiri jednaka središnja ukopna polja s grobnim parcelama ‒

polje A, B, C i D. Uzduž aleja posađeni su drvoredi čempresa, a svako od središnjih polja

omeđeno je zelenom živicom. Iz sjecišta dviju aleja na središtu groblja pruža se jedinstven pogled

u svim smjerovima, prema crkvi i ulazu, ali i na jednu od najznačajnijih grobnica prisutnih na

groblju, grobnicu obitelji de Franceschi. Počevši lijevo od ulaza u groblje pa do ulaza u crkvu, niz

je obiteljskih grobnica smještenih uz sjeverni ogradni zid, koje tvore polje F. Jednako tako,

obiteljske grobnice desno od ulaza u groblje, uz južni ogradni zid, tvore polje E. Na ova dva polja

smještene su najstarije i najmonumentalnije obiteljske grobnice, što ih čini najznačajnijim dijelom

kompleksa groblja. Naročito se ističu grobnice plemenitih i bogatijih obitelji koje zauzimaju

središnji dio polja E, u kojima je pokopan i niz umaških podestata (gradonačelnika).

Pogled iz sjecišta dviju aleja na središtu groblja, istočno prema crkvi i južno prema grobnici obitelji de Franceschi iz Segeta

(Muzej grada Umaga)



46

I. 5. Izdvojene značajne grobnice

Najznačajnije grobnice valorizirane najvišom, spomeničkom vrijednošću, s

dodijeljenim I. stupnjem kategorije zaštite, na cijelom starom dijelu umaškog gradskog

groblja sv. Petra Damianija, svojom monumentalnošću i starošću ističu se dvije neoklasicističke

grobnice u elevaciji – obiteljska grobnica grofova Marcovich (grobno mjesto E19) i grobnica

plemićke obitelji de Franceschi iz Segeta (grobno mjesto E20), smještene uz južni ogradni zid

groblja, u sredini polja E. Uz te dvije grobnice, najviše su valorizacije i kategorije zaštite, dvije

grobnice uz sjeverni ogradni zid groblja, u polju F – grobnica obitelji Sabaz u duhu secesije

(grobno mjesto F7) te grobnica obitelji Scotti u duhu talijanske moderne (grobno mjesto F23).

Grobnce obitelji de Franceschi iz Segeta i grofova Marcovich (Muzej grada Umaga)

Jedna je grobnica valorizirana višom ambijentalnom vrijednošću, ali joj je

dodijeljen I. stupanj zaštite zbog cjelovite očuvanosti i važnosti ukopanih pojedinaca – to je

neoklasicistička grobnica obitelji Manzutto, Comm. Dott. Girolama i njegovog sina Pietra,

poznatog umaškog gradonačelnika (grobno mjesto E22).



47

Obitelj de Franceschi bili su plemići i veleposjednici s veoma dugom obiteljskom

povijesti i mnogobrojnim članovima. 1723. godine kupili su od obitelji Venier iz Venecije stanciju

u Segetu u kojoj su živjeli.Obiltelj de Franceschi iz Segeta jedna od su naznačajnijih obitelji za

povijest Umaga. Više o samoj obitelji govori se u idućem poglavlju ove studije Pregled znamenitih

osoba od lokalnog značaja ukopanih na groblju.

Grobnca obitelji de Franceschi iz Segeta (Muzej grada Umaga)

Da bi bila dostojna njihovom statusu, izgrađena je grobnica u elevaciji koja se nadovezuje

na južni ogradni zid groblja, tipa otvorene kapele odnosno baldahina, u duhu neoklasicizima.

Kamenom popločena grobna parcela uzdignuta je za tri stepenice, a ograđena je ogradom od

kovanog željeza koju nosi deset kamenih stupića kvadratnog presjeka. Četiri dorska stupa nose

kameni baldahin bačvastog svoda, kojeg s prednje strane zatvara luneta od kovanog željeza

biljnog motiva, s obiteljskim grbom u središtu, koji prikazuje lava uzdignutih prednjih šapa s

jednom zvijezdom. Vertikalno nadgrobno obilježje tipa je stiliziranog oltara uzidanog u ogradni

zid groblja. Nad oltarnom menzom isklesan trodjelni retabl, raščlanjen s četiri kanelirana pilastra i

profiliranim gređem na tri pravokutna polja, nad kojima su uzdignute lučne atike. U centralnom

polju retabla uklesan je natpis FAMIGLIA / DE FRANCESCHI / DI / SEGHETTO, a u

središnjoj luneti atike je unutar vijenca uklesana godina 1890., što je čini jednom od najranijih na

groblju, izgrađenom neposredno nakon otvorenja groblja.



48

Grobnica obitelji de Franceschi iz Segeta izvedena je 1890. godine, ili nešto ranije, na

temelju nepotpisang projekta koji se čuva u fundusu de Franceschijevih u Državnom arhivu u

Rijeci. Na nacrtima koje donosimo, naročito tlocrta, uočivlje su docrtane izmjene (vjerojatno u

dogovoru s naručiteljima) koje su prilikom gradnje grobnice i primjenjene.82

82

Državni arhiv u Rijeci, HR-DARI, RO 23, 69/a: Nacrti grobnice obitelji de Franceschi iz Šegeta. Vidi u:

Krota, I., Sumarni inventar arhivskog fonda Obitelji de Franceschi iz Šegeta (Seghetto) 1412/1943, Državni

arhiv u Rijeci (u rukopisu), Rijeka 1990., str. 40.



49

Usporedan prikaz istog detalja grobnice, onako kako je prikazan u projektu i kako je izveden

(Državni arhiv u Rijeci, Muzej grada Umaga)

U Registru umrlih osoba, grobnica obitelji de Franceschi iz Segeta označena je brojem

12/13, po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici od 1896. do 1935.

godine. Članovi obitelji su se, dakle, na grobnu parcelu ukapali i prije izgradnje grobnice. Uspjeli

smo ustanoviti redoslijed i imena članova obitelji koji su sahranjeni u ovoj grobnici, budući da na

nadgrobnom obilježju njihova imena nisu zapisana – kronološkim redom:

- Nicolò de Franceschi, 52 god., oženjen, ukop: 14. srpnja 1896. g.,

ćelija br. 1, odrasli br. 1, iz Segeta;

- Giovanni Battista de Franceschi, 56 god., neoženjen, ukop: 25. prosinca 1897. g.,

podestat, ćelija br. 2, odrasli br. 2, iz Segeta;

- Dr. Giacomo de Franceschi, 61 god., neoženjen, ukop: 14. kolovoza 1910. g.,

ćelija br. 3, odrasli br. 3, iz Segeta;

- Raldi dr. Rodolfo, sin pok. Venceslava, 65 god., oženjen, ukop: 11. rujna 1929. g.,

ćelija br. 4, odrasli br. 4, iz Umaga / Zadra;

- D’Ambrosi i de Franceschi, Teresa, kći pok. Giorgia, 76 god., udovica,

ukop: 8. studenoga 1931. g., ćelija br. 5, odrasli br. 5, iz Umaga;

- D’Ambrosi Luigia, kći pok. Giorgia, 76 god., neudana,

ukop: 21. ožujka 1935. g., ćelija br. 6, odrasli br. 6, iz Umaga.83

83

Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba starog dijela gradskog groblja u Umagu, za

razdoblje od 1887., kontinuirano do 1944. te fragmentarno do 1968. godine. Čuva se u arhivu tvrtke „6.MAJ



50

Obitelj grofova Marcovich, plemići podrijetlom iz Bara u mletačkoj Albaniji, živjeli su

na svom posjedu u Petroviji, kojeg im je dodijelila Venecija. Više o samoj obitelji govori se u

idućem poglavlju ove studije Pregled znamenitih osoba od lokalnog značaja ukopanih na

groblju.

Grobnica grofova Marcovich (Muzej grada Umaga)

Njihovo nadgrobno obilježje je monumentalna samostojeća obiteljska grobnica, mauzolej

u tipa neoklasicističkoga hrama toskanskoga reda. Četiri glatka stupa na niskoj bazi nose gređe s

arhitravom i zabatom s akroterijima, jednostavnog oblikovanja. Ističe se natpis ispisan na

arhitravu grobnice: „FAMIGLIA DEI CONTI MARCOVICH NOBILI DI ANTIVARI

CAVALIERI DI S. GIACOMO”, u slobodnom prijevodu: „Obitelj grofova Marcovich, plemići

iz Bara, vitezovi sv. Jakova”. Na zabatu se nalazi obiteljski grb u reljefu koji prikazuje dva propeta

lava koja drže manji grb s dvoglavim orlom, iznad kojeg se nalazi i kruna. U centralnom prostoru

grobnice (cella, naos), jednostavnog pravokutnog tlocrta, smješteno je devet nadzemnih ukopnih

niša s uklesanim imenima pokojnika. Mauzolej grofova Marcovich jedina je grobnica na groblju s

nadzemnim ukopom unutar nadzemne arhitektonske konstrukcije, odnosno unutar niša. Ovakav

tip mauzoleja s nadzemnim nišama ili kazetama (tal. a cassettoni) jedni je takav tip grobnice na

Grada Umaga i šire.

d.o.o. za komunalne usluge”, nadležnom za upravljanjem grobljem. Zahvaljujemo na ustupljenom rukopisu

Eleonori Kotigi Vaš, voditeljici groblja i pogrebnih poslova.



51

Uz pomoć natpisa na grobnici i Registra umrlih osoba, saznajemo da su u grobnici

sahranjeni:84

Mladi grof Ugo Marcovich

- tekst nadgrobne ploče (sredina, 2. red): UGO FIGLIO / MORTO IL XXIX SETTEMBRE /

MDCCCLXXXVII

- tekst u Registru: Marcovich Conte Ugo di Giovanni, 12 god, neoženjen, ukop: 31. prosinca

1887. god., grobnica br. X, odrasli br. 1, bilješka o eshumaciji:

Grof Giovanni Marcovich

- tekst nadgrobne ploče (sredina, 1. red): GIOVANNI CONTE MARCOVICH / MORTO IL X

AGOSTO / MDCCCLXXXIX

- tekst u Registru: Marcovich Conte Giovanni fu Pietro, 48 god, oženjen, ukop: 12. kolovoza

1889. god., grobnica br. X, odrasli br. 2, bilješka o eshumaciji, Trst / Umag

Kontesa Marianna Marcovich

- tekst nadgrobne ploče (sredina, 3. red): NEL SONNO DEI GIUSTI RIPOSA / L’ELETTA

DI MENTE E CUORE / MARIANNA CONTESSA MARCOVICH / NATA DE

FRANCESCHI / + 16.11.1903

- tekst u Registru: Marcovich Contessa Marianna, 61 god, udovica, ukop: 18. studenog 1903. god.,

grobnica br. 14, odrasli br. 3, Umago / da Trieste

84

32 Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba starog dijela gradskog groblja u Umagu, za

razdoblje od 1887., kontinuirano do 1944. te fragmentarno do 1968. godine. Čuva se u arhivu tvrtke „6.MAJ


Eleonori Kotigi Vaš, voditeljici groblja i pogrebnih poslova.



52

Umberto Crevato

- tekst nadgrobne ploče (desno, 3. red): A / PERENNE MEMORIA DI / UMBERTO

CREVATO / CHIMICO FARMACISTA / D’ANNI 46 / RAPITO ALL’AFFETTO / DEI

SUOI CARI IL / GIORNO 20 GIUGNO 1914 / LA MOGLIE EMMA CONT.A

MARCOVICH E IL / FIGLIO UGO DESOLATISSIMI / POSERO

- tekst u Registru: Umberto Crevato fu Giuseppe, 46 god, oženjen, ukop: 28. lipnja 1914. god.,

grobnica br. 14, odrasli br. 4, Umago / Trieste

Prvotna grobna parcela obitelji grofova Marcovich se nalazila na današnjoj parceli F17 i

bila je smještena u polju F točno nasuprot obiteljske grobnice obitelji de Franceschi, zauzimajući

prestižno mjesto na kraju aleje. Izvorno je bila označena rimskim brojem X u Registru umrlih

osoba, po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1892. godine. Prvi

je u nizu Marcovich conte Ugo di Giovanni, pokopan 31.12.1887. u dobi od 12 g. (br. 2), sa

zabilješkom da je po želji obitelji pokopan na polovici broja 10, točnije: ”Per desidero della

(famiglia) fu sepolto nella meta del N 10). Uočljivo je da je oznaka za grobnicu X napisana povrh

brojke 10, dakle ispravljeno je u rimsku brojku, te se broj 10 odnosi na ovu grobnu parcelu.

Također, Ugo je umro ranije te godine, 29.9.1887. i to vjerojatno u Trstu gdje je tad obitelj živjela,

te je u Umag prenesen u prosincu po stavljanju groblja u funkciju. Njegov se ukop u Registru

bilježi kao jedan od najranijih, odnosno drugi po redu uopće. Zanimljivo je da u knjizi

Protocollo degli Esibiti iz umaškog župnog arhiva, za datum 31. prosinca 1887. god. stoji zabilješka

da je na Ugov pogreb došao izaslanik župe u Kopru (Li Depto. Parochiale di Capodistria partecipa la

morte di Ugo Marcovich):85

Detalj za prosinac 1887. god. iz knjge Protocollo degli Esibiti (Arhiv župe Umag)

85


br. 1,4



53

Slijedi Ugov otac, Marcovich conte Giovanni sin pok. Pietra, umro 10.8. i pokopan

12.8.1889. u dobi od 48 g. (br. 28). Kod obojice stoji naknadna zabilješka o eshumaciji: „vedi

registro delle salme Esumate Nº Vº paggina 2 / paggina 3“.

Naime, njihova su tijela prenesena na izvorno grobno mjesto 14 (danas E19) po

dovršetku izgradnje monumentalne obiteljske grobnice 1890. godine (terminus post

quem) ili 1891. godine (terminus ante quem), budući da se Giovanni 1889. još ukapa u izv.

parceli X, na koju je ubrzo zatim pokopana Vardabasso Ida, umrla 1892., u dobi od 46 g., iz

Segeta (br. 38), rođena de Franceschi, sestra Nicoloa i Marianne kontese Marcovich, također

rođena de Franceschi. Grobnica obitelji grofova Marcovich spada među najstarije grobnice na

groblju i istovremena je s grobnicom obitelji de Franceschi, koja je smještena odmah do nje.

Prva pokopana po smrti na obiteljskoj parceli je njihova Ugova majka i Giovannijeva

supruga: Marcovich kontesa Marianna, umrla 16.11. i pokopana 18.11.1903. u dobi od 61 g.

(br. 54). Idući je pokopan suprug njezine kćeri kontese Emme Marcovich, Umberto Crevato,

sin pok. Giuseppea, umro 1914. u dobi od 46 g. (br. 37).

Grobnica obitelji Sabaz iz 1893. godine (grobno mjesto F7), ističe se secesijskom

skulpturom uplakane tugujuće djevojke, izvedenom u visokom reljefu na zidnoj steli

inkorporiranoj u zid groblja.

Grobnica obitelji Sabaz, grobno mjesto F7 (Muzej grada Umaga)



54

Na ploči su uklesana imena pokojnika i natpis FAMIGLIA SABAZ QUI DORME IL SONNO

DEI GIUSTI PIETRO SABAZ……Desno od natpisa u visokom reljefu izrađen je u duhu

secesije lirski lik djevojke koja plače u vrtu.

Izvorno grobna parcela obitelji Sabaz i Divari, označena brojem 0 (nula) u Registru

umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887-1945.), po čemu se može pratiti kronološki niz

pokopanih osoba u grobnici do 1940. godine. Prvije u nizu Sabaz Pietro, umro 1893. u dobi od

44 g. (br. 13). Tu je ukopana i njegova žena koja je umrla kasnije: Travan Lucia, kći pok.

Lodovica, umrla 1939. u dobi od 79 g. (br. 2). Poveznica s obitelji Divari je njezina sestra, koja je

također ukopana ovdje: Travan udana Divari Maria, kći pok. Lodovica, umrla 1930. u dobi od 68

g. (br. 33), te njezin muž koji je umro ranije: Divari Luigi sin pok. Antonia, umro 1913. u dobi od

62 g. (br. 63), vjerojatno brat Divari Antonia koji je pokopan na grobnom mjestu F9 (inv.br. 8).

Od obitelji Sabaz u grobnici su ukopani još i: Vincenzo Sabaz sin pok. Pietra, umro 1919. u dobi

od 44 g. (br. 37), i njegova sestra Amelia: Sabaz in Previtellio, žena pok. Pietra, umrla 1944. u

dobi od 64 g. (br. 38), koja se udala za: De Privitellio Pietro sin pok Luigia, umro 1944. u dobi od

64 g (br. 39), iz Trsta. Amelia i Pietro umrli su i pokopani isti dan.



55

Grobnica obitelji Scotti u duhu talijanske moderne (grobno mjesto F23), ističe se

brončanom skulpturom Pietà. Veliko kameno nadgrobno obilježje s motivom portala

inkorporirano je u zid groblja, te obloženo sivim i zelenim mramorom. Grobnica je pripadala

Scotti Ottaviju (Umag, 1904.- Rim, 1975.) poznatom scenografu, koji ovdje nije pokopan.

Ottavio je poznat u Umagu jer je projektirao i upravljao gradnjom zvonika crkve Majke Božje

Žalosne 1927. god. Na nadgrobnoj ploči grobnice zabilježena je memorija na Santinu Scotti

(Umag, 1879.- Rim, 1940.), moguće Ottavijevu majku.

Grobnica obitelji Scotti, grobno mjesto F23 (Muzej grada Umaga)

Grobna parcela je izvorno tvorila jednu cjelinu s parcelom F24. Parcele F23 i F24 (inv. br.

23 i 24) izvorno su činile grobnu parcelu obitelji Fragiacomo, označenu rimskim brojem XVI u

Registru umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.). Parcela je polovinom 20. st.

podijeljena te je jedna polovica ostala u vlasništvu obitelji Fragiacomo, dok je druga dodijeljena

obitelji Scotti.



56

Jedna je grobnica valorizirana višom ambijentalnom vrijednošću, ali joj je

dodijeljen I. stupanj zaštite zbog cjelovite očuvanosti i važnosti ukopanih pojedinaca – to je

neoklasicistička grobnica obitelji Manzutto, Comm. Dott. Girolama i njegovog sina Pietra,

poznatog umaškog gradonačelnika (grobno mjesto E22). Nadgrobno obilježje je velika kamena

edikula u obliku pronaosa antičkog hrama, s dvoslivim zabatom, uzidana u južni ogradni zid

groblja. Unutar edikule nalazi se stela s atikom u obliku dviju voluta. Grobna parcela je uređena

poput vrta omeđena izvornom metalnom ogradom.

Grobnica obitelji Manzutto, grobno mjesto E22 (Muzej grada Umaga)

Izvorno grobna parcela obitelji Manzutto, označena brojem 9/10 u Registru umrlih osoba

(Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih

osoba u grobnici do 1921. godine. Prvi je u nizu Manzutto Gaetano, umro 1895. u dobi od 24 g.

(br. 30). Iduća je u nizu Manzutto Teresa, umrla 1902. u dobi od 56 g. (br. 25), supruga idućeg

pokopanog: Manzutto Dn Girolamo, umro 1906. u dobi od 72 g. (br. 25), kojemu je i posvećen

natpis na steli. Oznaka Dn znači “domino”, u prijevodu veleposjednik. Postaje i podestat Umaga.



57

Ovdje je pokopana i Girolamova sestra: Manzutto Lucia kći pok. Giovannija, umrla 1908. g. u

dobi od 67 g. (br. 22). Idući u nizu pokopanih u Registru je Manzutto Pietro sin pok. D

Girolama, umro 1914. u dobi od 47 g., sa zabilješkom: podestat (br. 18). Pietro Manzutto bio je

industrijalac, te kao podestat bio je jedna od najznačajnih ličnosti za povijest grada Umaga. Više o

Pietru Manzuttu i o njegovoj važnosti za Grad Umag govori se u idućem poglavlju ove studije

Pregled znamenitih osoba od lokalnog značaja ukopanih na groblju. Na ovom je mjestu ukopana i njegova

kći Letizia Manzutto, umrla 1921. u dobi od 15 g. (br. 6), te Maria Alesandri, od pok. Pietra,

umrla 1918. u dobi od 87 g. (br. 18).

Grobnica koje su valorizirane višom ambijentalnom vrijednošću, s dodijeljenim II.

stupnjem kategorije zaštite ima ukupno deset, a one se izdvajaju izvornim vrtnim uređenjem

grobne parcele izvornih gabarita, i/ili grobnim obilježjima koji predstavljaju kvalitetan obrtnički

rad nepoznatih radionica, i svojim izgledom te smještajem veoma doprinose očuvanju groblja kao

memorijalne cjeline. II. stupanj kategorije zaštite dodijeljen je i većini drugih grobnica

ambijentalne vrijednosti koje su većinom smještene uz ogradne zidove groblja, a koje su u

većoj mjeri zadržale svoje izvorne gabarite i prostorne karakteristike ili barem izvorno nadgrobno

obilježje. Iako je riječ o konfekcijskim obrtničkim radu u oblikovanju nadgrobnih obilježja, važno

je kako bi se sačuvale na izvornoj poziciji i svjedočile o rasporedu izvornih parcela i obiteljima u

njima ukopanima, te tako pridonijele očuvanju memorijalne vrijednosti starog dijela groblja sv.

Petra Damianija kao cjeline. Grobnice ambijentalne vrijednosti s dodijeljenim III. stupnjem

kategorije zaštite preporuča se sačuvati na postojećoj poziciji i izvornih gabarita in situ, te

sačuvati ili urediti grobnicu tipa vrt, sve u svrhu očuvanju groblja kao memorijalne cjeline.

Dio grobnih spomenika nepovratno je izgubljen od kraja 2004. godine do danas, zbog

suvremene regulative prodaje i dodjele starih grobnih mjesta novim korisnicima, ukoliko grobnice

nisu bile otkupljene ili se za njih nije plaćala godišnja naknada duže od 10 godina. Često se desilo

da se promjenom vlasnika uklonio svaki trag prethodno pokopanih osoba i obitelji. Neki su se

grobni spomenici uspjeli sačuvati njihovim smještajem u Lapidarij groblja.86 Ranija opsežna

istraživanja groblja za I. R. C. I. iz Trsta obavio je prof. Antonio Pauletich u rekognisciranjima

1996., 1999. i 2004. godine, s naglaskom na dokumentiranju ukopanih osoba talijanske

nacionalnosti na groblju do 1955. godine.87

86

Famiglia Umaghese, Avviso urgente per il cimitero di Umago, Umago Viva 91, Trieste, Novembre 2004., 28.;

Famiglia Umaghese, Completato il lapidario al cimitero di Umago, Umago Viva 102, Trieste, Giugno 2008., 10. 87

Pauletich, A., Catasto delle tombe con contratto scaduto nei cimiteri di: Umago parte vecchia…, Lavoro dell'

I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2005.; Pauletich, A., Elenco dele sepolture militari e delle vittime civili di guerra



58

Grobnica obitelji Lenarduzzi, E11 (Muzej grada Umaga)

Grobnica obitelji Bernich, F12A i F12B (Muzej grada Umaga)

esistenti nei cimiteri Istriani…, Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2011.; Pauletich, A., Le sepolture

Italiane dei cimiteri di Umago e dell'umaghese. Dalle ricognizioni del novembre 1996, dicembre 1999, e giugno

2007, Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2007.; Pauletich, A., Prospetto numerico delle sepolture italiane

nei cimiteri Istriani… Dalle ricognizioni dei 1996, 1999, e 2004, Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2005.

Pauletich, A., Ricognizione delle sepolture italiane bisognise du lavori di restauro, sistemazione e di particolare

manutenzione, edeguita ul 6 dicembre 2003, Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2003.



59

Nadgrobno obilježje obitelji Divari, F9 / Grobnica obitelji Coslovich, F22 (Muzej grada Umaga)

Grobnica obitelji Guglielmo i Miniussi, F21A-B i F 21C-D (Muzej grada Umaga)



60

Nadgrobno obilježje obitelji Sodomaco, E26 i E26A / Nadgrobno obilježje obitelji Vardabasso, F25A i F25B (Muzej grada Umaga)

Grobnica obitelji Balanza, F16 (Muzej grada Umaga)



61

Nadgrobno obilježje župnika Ambrogia d'Ambrosia, F38 / Nadgrobno obilježje župnika Ernesta Fumisa, E34 (Muzej grada Umaga)

Nadgrobno obilježje obitelji Giraldi, E36/ Nadgrobno obilježje obitelji Favretto, E36A (Muzej grada Umaga)



62

Nadgrobno obilježje Giuseppea Bernicha, B98/ Grobnica obitelji Lanza, B146 (Muzej grada Umaga)

Nadgrobno obilježje obitelji Grassi, B78/ Nadgrobno obilježje obitelji Stossich, B134 (Muzej grada Umaga)



63

I. 6. Nadgrobni spomenici žrtava parobroda San Marco

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. godine, Umag je zajedno s Trstom, Istrom i Rijekom s

otocima, potpao pod sastav Trećeg Reicha. Njemačka vojska preuzela je kontrolu i nad

parobrodima, ostavivši ih da putuju na svojim redovitim linijama. Tragični događaj koji je zavio

u crno mnoge umaške obitelji, dogodio se u rano jutro 9. rujna 1944. godine, pred sam kraj

Drugog svjetskog rata. Parobrod San Marco plovio je na liniji Umag ‒ Trst, kojom se redovito

koristio veliki broj umaških građana. U blizini Savudrije parobrod je postao meta savezničkog

zračnog napada, budući da su se na njemu nalazili i njemački vojnici. Od angloameričke rafalne

paljbe, uslijed koje je parobrod San Marco pretrpio eksploziju kotla i požar. Osim njemačkih

vojnika, poginulo je ukupno 154 nedužnih civila, od kojih je iz Umaga i okolice njih dvadesetak.88

Nasukan parobrod San Marco (Umago Viva 41, 1984.)

Na samom kraju Registra umrlih osoba umaškog groblja, nakon kontinuiranog upisivanja

završno s kolovozom 1944. godine, upisani su i ukopi žrtava parobroda San Marco u rujnu iste

godine, ali bez gotovo ikakvih dodatnih informacija osim imena i prezimena. Da se radi upravo o

tim žrtvama, potvrđuje to što je u Registar bio utaknut i jedan list u rukopisu s nacrtom ukopa

posmrtnih ostataka parobroda San Marco, s naslovom: Prospetto delle sepolture delle salme

del piroscafo S. Marco (u daljnjem tekstu: Nacrt).89

88

C. Cattonar, L'"Istria – Trieste" nella storia di Umago, Il Comune di Umago e la sua gente, Trieste, 2009.

(1999.), 87; D. Sušanj, Umag: povijesna sinteza, Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012.,

22. 89

Prospetto delle sepolture delle salme del piroscafo S. Marco, rukopis s nacrtom ukopa posmrtnih ostataka

parobroda San Marco, list unutar rukopisa Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, koji se

čuva se u arhivu tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne usluge”



64

Prospetto delle sepolture delle salme del piroscafo S. Marco, rukopis s nacrtom ukopa posmrtnih ostataka parobroda San Marco, list unutar

rukopisa Registra umrlih osoba (6. MAJ d.o.o., Umag)

Iz tih zapisa može se iščitati kako je osim žrtava umaških građana, na groblju pokopano i

barem petnaestak nepoznatih osoba te oko desetak njemačkih vojnika. Umaške žrtve, osim onih

koje su sahranjene u obiteljskim grobnicama, ukopane su u trećem redu polja A. Na rukopisima

su zapisane po redoslijedu ukopa, i to redom: Serg. Mario Crevato, Fabris Francesco, Cociancich

Bessi Eufemia, Bessi Lucia i Bruno, Sgherla Donda Germana, Santin Nesich Silvana, Nesich

Natale i Orzan Vuch Alma. Istim su redom i na istom se mjestu i danas nalaze njihove grobnice,

sve osim grobnica Serg. Maria Crevata i Sgherle Donde Germane, koje više ne postoje. U

potpunosti su u svom izvornom obliku sačuvane jedino grobnice Fabris Francesca (inv. br. 91,

grobno mjesto A21), Bessi Eufemije s djecom Luciom i Brunom (inv. br. 92, grobno mjesto

A22), te Nesich Silvane i Natalea (inv. br. 93, grobno mjesto A23). Iz tog je razloga njihov

stupanj zaštite viši, da se naglasi i sačuva za buduće generacije njihova memorijalna vrijednost.



65

Grobnice Fabris Francesca, Bessi Eufemije s djecom Luciom i Brunom, te Nesich Silvane i Natalea (Muzej grada

Umaga)

Idući su u rukopisima Registra i Nacrta navedeni uglavnom ukopi nepoznatih osoba te

zatim, u iduća dva reda, ukopi njemačkih vojnika. Bez obzira što su bili pripadnici neprijateljske

vojske, osim što su regularno sahranjeni na groblju, identificirani vojnici navedeni su imenom i

prezimenom i brojem ukoliko je poznat – to su: Buschendorf Host Ernesto, Richard Hopf, Fritz

Mayer i Rudolf Jächel. Na Nacrtu u drugom redu zapisana su još neka prezimena pokojnika, od

kojih je većina teško čitljiva. Razaznaju su prezimena: Zacchigna G, Franch, Gurjevich i Crisman.

Moguće je da se radi o ostalim vojnim ukopima iz tog vremena, budući da su na nadgrobnim

obilježjima zabilježeni drugi datumi.90

90

Primjerice, na nadgrobnom obilježju Gioacchina Zacchigne navedena je godina smrti 1944. i posveta u kojoj

se govori da je nevin stradao od neprijateljske ruke (inv. br. 84, grobno mjesto A13). Na steli obitelji Giurgevich

(inv. br. 88, grobno mjesto A17), zapisano je da je Marcello Giurgevich umro 3.11.1944. godine, a Milos

Margherita udana Giurgevich umrla je 29.2.1944. godine. Iz ranijih istraživanja prof. A. Pauleticha poznat je

natpis s nadgrobnog obilježja Franch Giorgiu (danas prazno mjesto A18), u kojem je datum smrti 3.11.1945.

godine. Recentna grobnica obitelji Crisman (inv. br. 89, grobno mjesto A19), zamijenila je staro nadgrobno

obilježje koje je danas smješteno u lapidariju (inv. br. L24), s natpisom da je Giuseppe Crisman umro 3.10.1943.

godine. (Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, za

razdoblje od 1887., kontinuirano do 1945. te fragmentarno do 1968. godine. Čuva se u arhivu tvrtke „6. MAJ


Eleonori Kotigi Vaš, voditeljici groblja i pogrebnih poslova; Prospetto delle sepolture delle salme del piroscafo

S. Marco, rukopis s nacrtom ukopa posmrtnih ostataka parobroda San Marco, list unutar rukopisa Registra

umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, koji se čuva se u arhivu tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne

usluge”)



66

Fabris Francesco, 40 god.

LA CRUDELTÀ DEGLI UOMINI

TI STRAPPÒ / AL NOSTRO IMMENSO

AFFETTO. LASCIANDO DI / TE

PERENNE MEMORIA

E UN’INFINITO DOLORE /

AFFRANTA LA MOGLIE,

IL FIGLIO, I GENITORI

LA SORELLA E I FRATELLI

Bessi Eufemia, 34 god.

s djecom: Lucia, 5 god. i Bruno, 8 god.

L ESTINTA

NEL TRAGICO MITRAGLIAMENTO

AL PIROSCAFO S MARCO

SACRIFICO SE STESSA

TENTANDO DI SALVARE I PROPRI

FIGLI

CHE QUI CON ESSA RIPOSANO

----

SIA ESSA PERENNE ESEMPIO

DI VIRTÙ DOMESTICHE

E DI AMORE MATERNO

----

L ANGOSCIATO PADRE E MARITO

CON LE FAMIGLIE CONGIUNTE

RICORDANO INCONSOLABILI

L EROICA MADRE

E LE INNOCENTI CREATURE

QUESTO RICORDO POSERO



67

Santin Nesich Silvana, 27. god

s mužem: Nesich Natale, 38. god.

ALLA MEMORIA DI

SANTIN SILVANA

IN NESICH

DECEDUTA

NELL’AFFONDAMENTO

DEL PIROSCAFO S. MARCO

NESICH NATALE

FU ANTONIO

DECEDUTO

NELL’AFFONDAMENTO

DEL PIROSCAFO S. MARCO

Orzan Vuch Alma, 22 god.

ALMA VUCH N. ORZAN

P. SAN MARCO



68

I. 7. Pregled znamenitih osoba od lokalnog značaja ukopanih na groblju

Ideja i gradnja novog Umaškog gradskog groblja realizira se u vrijeme od 1870-ih do

1890-ih godina, kada Istra postaje posebna pokrajina unutar Habsburške Monarhije, sa svojim

Zemaljskim saborom (Dieta provinciale) i Zemaljskom vladom (Giunta provinciale) Istre, djelujući od

1861. do 1916. god. Naime, Veljačkim patentom (26. veljače 1861.) i donošenjem Zemaljskog

reda za Markgrofoviju Istru, područje Istre prestalo je biti samo jedno od okružja Austrijskog

primorja. Ubrzo 1867. god. Monarhiju zahvaćaju duboke državne krize, te nastaje dualističko

uređena Austro – Ugarska Monarhija. Markgrofija Istra ostaje u istim granicama, s Austrijskom

upravom do 1918. god.91 Ovo su povijesne odrednice u kojima je novo umaško gradsko groblje

nastajalo. Vremenskim okvirom kojim se ova STUDIJA POVIJESNOG I PROSTORNOG

RAZVITKA GRADSKOG GROBLJA SV. PETRA DAMIANIJA U UMAGU bavi, obuhvaća i

Talijansku upravu od Kraljevine Italije, preko fašističke vlasti uspostavljene od 1928. do 1943.

god., potom njemačke nacističke uprave do 1945. god. i završno s vremenom poraća.

Umag se u razdoblju Zemaljskog sabora uvrštava u razred gradova i trgovišta, s pravom

biranja gradskih izbornika u Kuriju gradova. To je bila samo jedna od četiriju Kurija pri

Zemaljskom saboru.92 Grad doživljava polagani gospodarski rast. Početkom 19. st. Umag je još

uvijek izrazito ruralno naselje. Stanovništvo se prvenstveno bavilo poljodjelstvom, uzgojem stoke

(goveda, krava, magaraca, svinja, ovaca), te proizvodnjom i trgovinom poljoprivrednim

proizvodima (vinom, uljem). Uz to trgovalo se i drvom, kamenom i vapnom te svježom i

usoljenom ribom na tržnicama Trsta, Venecije i ostalih luka na Jadranu.93 Umaška luka tada biva

jedan od centara za prikupljanje i izvoz boksita u Margheru.94 Osim proizvodnje poljodjelskih

proizvoda, ribarstva i trgovine, privredna baza umaške komune bio je i cabotaggio – obalni brodski

transport ljudi i roba, te uzgoj dudova svilca,95 čiji prvi koraci uzgoja u Umagu sežu još od 17. st.96

Uz sve navedeno u gradu su postojala dva mlina za pšenicu, silos i dvije preše za maslinovo ulje.97

91

Usp. Neven Budak urednik, Elena Poropat, Istarski sabor/La Dieta Istriana, Zavičajni muzej Poreštine 2011.,

str. 62-63.; Dragovan Šepić (ur.), Bujština – Il Buiese, Skupština općine Buje, Buje, 1985., str. 107. 92

Ostale Kurije: kurija veleposjednika, trgovačko – obrtnička komora iz Rovinja, seoske kurija tzv. vanjske

općine 93

Archivio di Stato di Trieste, Elaborati del Catasto franceschino 849.07 (1823-1828) 94

Andrea Benedetti, Umago dÌstria nei secoli, VOL. III, Famiglia Umaghese Trieste, 1995.. str.55. 95


Andrea Benedetti, Umago dÌstria nei secoli, VOL. II, Famiglia Umaghese San Pellegrino- Trieste, 1975..

str.73. 97

Andrea Benedetti, Umago dÌstria nei secoli, VOL. III, Famiglia Umaghese Trieste, 1995.. str.55.



69

Proces industrijalizacije, koji je već zahvatio cijeli svijet, nije zaobišao ni Umag, stoga se

nastojalo preoblikovati ruralno naselje u urbano. Utvrđuje se riva i lukobran Diga, zatim Nova

Obala ispred također novo izgrađene škole, osnivaju se prve zadruge, štedionice, grade se prve

destilerije, tvornice gaziranih pića, te prvi industrijski pogon za obradu rajčice, koji se kasnije

transformira u tvornicu za preradu riba i povrća. Za potrebe transporta roba i ljudi, gradi se prva

željeznička pruga kroz Istru, koja ne dotiče direktno Umag, ali je zato grad povezan duž obalnom

parobrodnom linijom. Novi izumi, dostignuća i proizvodnja dovode do propadanja starog

feudalnog poretka, stvarajući nove odnose u društvu, kapitalizam. Jača građanski sloj, a građani

primorja postaju nova buržoazija. Umag je od početka 19. st. do kraja Drugog svjetskog rata

doživljavao stalni, ali spori rast broja stanovništva. Tako se u Franciskanskom katastru u

razdoblju od 1823. – 1828. god. bilježi 1.31498 stanovnika Umaga, a pri kraju stoljeća 1880. god.

2.310 stanovnika.99 Ovaj rast umaškog stanovništva također je uvjetovao izgradnju novog

gradskog groblja krajem 19. st.

U tom razdoblju, na starom dijelu novog umaškog gradskog groblja, pokapaju se članovi

obitelji veleposjednika i plemenitih porodica Umaga, kako ih naziva G. Martinello. To su obitelji

Apollonio, Balanza, Benvenuti, Centenari, de Franceschi, Guglielmi, Manzutto,

Marcovich, Zattera.100 Međutim, od svih navedenih samo su obitelji de Franceschi i Marcovich

u arhivskim dokumentima101 zapisani s plemićkim naslovom conte / grof. Društveni status ovih

dviju plemićkih i vlastelinskih obitelji, uočljiv je odmah po centralnom mjestu ukopa u polju E, te

veličini i obliku nadgrobnih spomenika, koji dominiraju na groblju. Sve ostale grobnice

najznačajnijih obitelji su smještene u odnosu na njihove, pružajući se uz ogradni zid groblja s

oznakama polja E i F, grupirajući se po statusu koje su obitelji zauzimale tijekom svoga života u

okviru umaške zajednice. Status plemenitih porodica tako su dobile obitelji koje su svojim

djelovanjem ostavile neizbrisiv trag u cjelokupnom životu Umaga krajem 19. st. i početkom 20.

st. Predstavnici obitelji Apollonio su se aktivno bavili problemima zdravstva u Istri te politikom;

Balanze su bili trgovci, ljekarnici, političari; Guglielmo doktori, Manzutto glazbenici, liječnici,

političari, ali i predstavnici prvih industrijalaca u Istri; obitelji Benvenuti, Centenari i Zattera

bili su posjednici.

98


Darko Dukovski, Umaški povijesni skokovi od listopadske diplome... Monografija grada Umaga, 2012. str.

114. 100

Giueppe Martinello, Umago dÌstria- Notizie storiche, Famiglia Umaghese Trieste 1964., str. 24. 101

Franciskanskom katastaru iz 1818, Registrar umrlih / Registro generale inumati, 1887-1945.



70

Osim navedenih plemenitih umaških obitelji, tu su svoje mjesto zauzele i obiteljske

grobnice predstavnika obrtnika, trgovaca i poduzetnika u turizmu: Antonia Coslovicha, vlasnika

hotela; kovača Sabaz Pietra i njegove supruge trgovkinje Lucie Sabaz; obitelji trgovaca Divari,

Lampegna, Zacchigna, Mitrovich; obitelj drvodjelaca Favretto, graditelja Lenarduzzi, Rossi,

obitelj liječnika i javnog bilježnika Vardabasso... Njihov smještaj ovdje nije slučajan jer se razvoj

novog umaškog gradskog groblja odvijao paralelno s razvojem trgovine, obrtništva te prvih

koraka industrijalizacije i turizma, a tome također doprinose upravo navedene umaške obitelji.

Hijerarhijski najbliže crkvi sv. Petra Damianija, točno ispred njezina pročelja, pokopani su

predstavnici crkvenog staleža. Prvi je ukopan župnik don Ambrogio d'Ambrosi (grobno mjesto

F38), koji je umro 1907. god. u dobi od 62 g., porijeklom iz Buja (br. 28).102 Za 37 godina njegove

službe u Umagu, mjenjaju se stari raspucali drveni oltari s kamenim.103 1899. god. otvara se prva

umaška Seoska štedionica (tal. Cassa Rurale di Prestiti e di Risparmio di Umago), te je njen prvi

predsjednik bio upravo župnik d'Ambrosi.104 Potom je tu grobnica župnika don Ernesta

Fumisa, porijeklom iz Ronchi dei Legionari, sin pokojnog Giovannia, umro u 57 godini 1932.

god. (grobno mjesto E34),105 koji je službovao za vrijeme Talijanske uprave. Između ostaloga,

obnovio je crkvu Majke Božje Žalosne (tal. Addolorata) te joj umjesto preslice, sagradio zvonik.

Ostavio nam je povijesnim podacima bogatu Kroniku umaške župe koju je pisao od 1928. do

1932. god., a 1920. god. je izdao i knjigu Pagine di storia Umaghese. Ovdje je pokopan 1973. god. i

poslijeratni umaški župnik mons. Antun Cukarić rodom iz Jušića, koji je umro u 57. godini

života. Službovao je u Umagu od 1956. godine. Nadgrobni spomenici župnika d'Ambrosia i

Fumisa nose reljefne ukrase sa svećeničkim obilježjima: hostija, kalež, knjiga i naručnik ili kalež,

palmeta, križ i hostija s IHS natpisom, te im je posveta na grobu ispisana talijanskim jezikom.

Nadgrobna ploča župnika Cukarića izrađena je u suvremenijem izričaju s hrvatskim natpisom.

Obitelji i osobe pokopane na gradskom groblju sv. Petra Damianija podijelili smo na:

1. Najstarije umaške obitelji

2. Grobnice plemenitih obitelji

3. Umaški poduzetnici i obrtnici

4. Civilne i vojne žrtve Drugog svjetskog rata

5. Znameniti suvremenici

102

Registar umrlih / Registro generale inumati, 1887-1945 103

Ernesto Fumis, Pagine di storia Umaghese, Tipografia fratelli Mosettig, Trieste 1920., str.96. 104

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str. 22. 105

Registar umrlih / Registro generale inumati, 1887-1945



71

1. Najstarije umaške obitelji

O najstarijim umaškim obiteljima, koje su upisane još u Liber Baptizatorum, najstariju

matičnu knjigu u Istri iz 1483. god.,106 ima vrlo malo pisanih tragova. Na novom gradskom

groblju prisutne su samo dvije od najstarijih obitelji: Barbo i Crisma s izvedenicom prezimena

Crisman.

Obitelj BARBO

E17

Izvorno grobna parcela obitelji Barbo, označena brojem 16 u Registru umrlih osoba

(Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u

grobnici do 1931. godine. Prvi je u nizu Barbo Antonio, umro 1898. u dobi od 63 g. (br. 20), a

odmah zatim Barbo Anna, umrla 1910. u dobi od 74 g. (br. 31). Grobnicu 30-ih god. 20. st.

preuzima obitelj Gelicich, pa je zabilježen ukop: Gelicich Andrea, sin pok. Giovannija, umro

1931. u dobi od 63 g. (br. 16). Grobnicu kasnije (moguće 1960-ih god.) nasljeđuje obitelj

Covacich.

U Registru su, među ostalim, zabilježeni raniji ukopi članova te obitelji na drugim

parcelama: Trani udana Covacich Margherita, kći pok. Pietra, umrla 1930. u dobi od 57 g.,

pokopana na izvornom polju D (br. 9); te Covacich Giacomo, sin pok. Luce (Luca), umro 1930.

u dobi od 58 g., pokopan na izvornom polju D (br. 14). Iz obitelji Covachic, Giuseppe

Covachic 1877. god. bio je vlasnik hotela i restorana K Zlatnom jelenu Al cervo doro. Izgleda da

su tradicionalno obiteljski bili i mesari, jer u izvorima se doznaje da je Luca Covachic oko 1882.

imao mesnicu, a Pietro Covachic oko 1931. god.107

Obitelj CRISMAN

A19

Grobnica s recentnom nadgrobnom pločom koja je zamijenila staru ploču danas

pohranjenu u lapidariju groblja (stara lapida oznake L24). Obitelj Crisman je tijekom Drugog

106

D. Vlahov, Matične knjige u Povijesnom arhivu u Pazinu, VIA, God. 2-3 (1992-1993), sv. 2-3, str. 277-309 107

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str. 14., 16



72

svjetskog rata doživjela veliku tragediju jer je iste godine preminulo troje članova obitelji:

CRISMAN GIUSEPPE (1921 – 1943); STEFANIA (1928– 1943); ROSINA (1940 – 1943).

2. Grobnice plemenitih obitelji:

Obitelj APOLLONIO

F8

Grobnica obitelji Apollonio, u Registru označena pod brojem I., po čemu se može pratiti

kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1932. godine. Prvi je u nizu Apollonio Apollonio,

Augustov sin, umro 1889. u dobi od 6 mj. (br. 27). Nakon još dvoje djece, pokopan je i njihov

djed: Apollonio Apollonio, umro 1894. u dobi od 75 g. (br. 29), te zatim njegov sin: Apollonio

Augusto, umro 1916. u dobi od 53 g. (br. 47). Slijedi njegov brat: Carlo Dr. Apollonio,

Apollonijev sin, umro 1916. u dobi od 53 g. (br. 15). Ovdje je pokopana i supruga dr. Carla

Apollonia, koja se nakon njegove smrti preudala: Manzutto udana Policreti Luigia*, kći pok.

Girolama Manzutta, umrla 1932. u dobi od 68. g. (br. 57). U grobnici su, među ostalim, ukopane i

Augustova žena Elisa Apollonio (†1928.) te njihova kćer Angelica Apollonio (†1918.), kao i

Augustova i Carlova sestra Antonia Glatz rođ. Apollonio (†1926.). Parcela je polovinom 20. st.

podijeljena te je jedna polovica dodijeljena obitelji Divari Emilia.108

Dr. Carlo Apollonio (1863.-1916.) sin Apollonio Apollonia, važna je povijesna osoba za

grad Umag. Na medicinskom fakultetu Sveučilišta u Bologni obranio tezu Mikroskopsko istraživanje

ustrojstva arterijalnog tromba te je promoviran u doktora 2.7.1887. god. Radio u Umagu kao općinski

i privatni liječnik. Tiskao knjižicu L Igiene ossia Vera Medicina Popolare (Kopar, 1891., 218 stranica)

pisanu za narod, a u korist Bolnice u Umagu (libro scritto per popolo e venduto a beneficio dell' Ospedale di

Umago). Zalagao se za poboljšanje uvjeta u zdravstvu, stoga na osobnu inicijativu izrađuje u

studenom 1895. god. projekt reorganizacije zdravstva u Istri, pod nazivom La riorganizzazione del

servizio sanitario nell' Istria. Ricerche e proposte fatte per incarico della Camera medica istriana. Projekt

prezentira Liječničkoj komori i Zemaljskoj vladi Istre, te ga potom tiska i objavljuje 1896. god. u

Poreču.109 Svojim zalaganjem u zdravstvu postaje članom uprave Liječničke komore Istre u

razdoblju od 1897.- 1900. god. Carlo Apolllonio bio je i politički angažiran kao zastupnik

Pokrajinskog sabora Istre gdje je obnašao dužnost predsjednika Stalnog povjerenstva Zemaljskog

108

Registar/ Registro generale inumati, 1887-1945 109

Mr.sc. Ivica Vučak, dr.med. Povijest liječničkih komora u Hrvatskoj: Hrvatska liječnička komora 2005-2015;

Hrvatske liječnička komora Zagreb 2015.,.str. 15.



73

agrarnog vijeća Istre.110 Do smrti 1916. godine bio je i član Istarskog društva za arheologiju i

domovinsku povijest kojega je u Poreču 1884. utemeljio Bernardo Benussi (1846.-1929.).111

*Luigia Manzutto Policreti (1864.-1932.), kći pok. Girolama Manzutta, sestra Pietra

Manzutta, supruga Carla Apollonia, kasnije se nakon smrti dr. Apollonia preudala za odvjetnika

Vincenza Policreta.

Obitelj BALANZA

Obitelj Balanza na umaškom novom gradskom groblju, bila je pokopana u dvije privatne

grobne parcele danas s oznakama F16 i E8. Obitelj Santa Balanze u F16 a obitelj Redenta Balanze

u E8. Osim njih u Registru su zapisana braća Augusto Balanza pok. Giuseppea, umro 1941. u 60.

g. (br. 14) i Giuseppe Balanza pok. Giuseppea, umro 1944. u 75. g., oba pokopana u polju A

novog gradskog groblja. Oni su zasigurno bili treća grana obitelji Balanza.

F16 – SANTO

Izvorno grobna parcela obitelji Balanza, označena rimskim brojem IX u Registru umrlih

osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti kronološki niz

pokopanih osoba u grobnici do 1922. godine. Prvi je u nizu Balanza Santo, umro 1888. u dobi od

47 g. (br. 20)., slijede: Favretto Eufemia nata Sirza, umrla 1911. u dobi od 83 g. (br. 23), Valeria

Galich od Pietra, umrla 1918. u dobi od 16 g. (br. 62), i Luigia Balanza od pok. Santa, umrla

1922. u dobi od 82 g. (br. 26), vjerojatno Santova žena.

Ovdje je pokopan Leopoldo Balanza (1874.-1942.) sin pok. Santa, umro u 68 g. (br.

29.).112 Bio je jedan od umaških ljekarnika, koji je praksu i ljekarnu imao pored crkve sv. Roka.

Bavio se i drugim aktivnostima, u vrijeme talijanske vladavine 1932., je predsjedavao Seoskom

štedionicom113 te je obnašao i javnu dužnost Commisario prefettizio / povjerenika grada Umaga.114 U

110

Andrea Benedetti, Umago dÌstria nei secoli, VOL. III, Famiglia Umaghese San Pellegrino- Trieste, 1995.,

str.57-60, 111


Hrvatske liječnička komora Zagreb 2015., str. 15. 112


Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str. 14 114

Giuseppe Martinello, Umago dÌstria- Notizie storiche, Famiglia Umaghese Trieste 1964., str. 24.



74

grobnici je pokopana i njegova žena Valeria de Franceschi (1876.-1949.), kći Nicolòa de

Franceschia iz Segeta.115

Ovdje je pokopan i Leopoldov brat Mario (1879.- 1946). Mario Senior, kako su ga zvali

Umažani, bio je vlasnik trgovine mješovite robe u prizemlju kuće Balanza na glavnom umaškom

trgu.116 Obitelj Balanza je generacijski bila poduzetna jer su i Mariovi nasljednici nastavili s

obiteljskom trgovinom, sin Saverio zvan Nino Balanza koji je također ovdje pokopan, nastavlja

trgovačku obiteljsku tradiciju.

F8 – REDENTO

Izvorno grobnica obitelji Balanza Redenta, pok Carla. On se ubio u 69. g. života, na sam

kraj 1920. stoga je pokopan 1921. god.117 Tu su bile pokopane i njegova žena Ana djevojački

Covacich, umrla 1926. u 68 g. života, te njihov sin Carlo Balanza pok. Redenta umro 1944., u

61.g. života (br. 95.).118 Kasnije grobna parcela ulazi u posjed obitelj Pozzecco Augusto. Kamena

stela obitelji Balanza danas je smještena u grobljanskom lapidariju.

Carlo Balanza (1883.-1944.) je bio umaški poduzetnik, vlasnik tvornice gazirane vode

smještene u Tribju koja je radila oko 1920., a vodio ju je zajedno s Antoniom Coslovichem.119

Obitelj BENVENUTI

F15

U ovoj su grobnici pokopani, kako je u Registru umrlih zapisano, samo Caterina

Benvenuti (1838.-1914.) rođena Contessa Marcovich umrla 1914. u dobi od 76 g. (br. 42), te

Domenico Benvenuti, umro 1919., u dobi od 73 g. (br. 34), za kojeg stoji zabilješka da je

ekshumiran i prevezen u Trst 1921. god.

Iz obitelji Benvenuti trojica su Paolo, Domenico i Vittorio radili u Compagnia del Canale di

Suez, Kompaniji Sueskog Kanala u Egiptu.120 Njihov predak Antonio Benvenuti bio je vlasnik

preša za ulje, on ovdje nije pokopan.

115

HR- DARI, RO 23, Obitelj de Franceschi iz Segeta- Albero Genealogici della famiglia de Franceschi 1896,

Rijeka 1990. 116

Umago Viva 1992., br. 57. 117



Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino- Trieste, 1995., str.

55.



75

Obitelj DE FRANCESCHI

De Franceschi su plemići venecijanskog porijekla, čija jedna grana obitelji u 13. st. odlazi

na Kretu (Kandiju), kolonizirajući je u ime Republike Venecije.121 Postaju feudalno vlastelinstvo

otoka te im je dodijeljena i grofovska titula za zasluge u obrani Krete od Turaka.122 U vrijeme

opće nestabilnosti za Republiku i gubitka posjeda na Kreti, obitelj se prvo seli u Moreju, odatle u

Šibenik i na kraju u Istru. Generalni mletački providur za Dalmaciju i Albaniju 1715., potvrdio im

je privilegij dobivanja penzije za sva buduća pokoljenja.123 U Istri se prvo spominju početkom 18.

st. u Kopru, kada dr. Marc'Antonio (1671.- 1758.)124 i brat mu Nicolò (1674.-1759.), Giorgiovi

sinovi,125 1720. god. kupuju sve posjede od plemenite Catarine Bernardo, udovice Pietra Valiera,

u mletačkoj Istri, pa tako i Seget.126 Godine 1730. obitelj dobiva pravo građanstva u Umagu, a već

iduće godine Marc'Antonio de Franceschi je deputato alla sanità Umaga.127

Marc'Antonijevi nasljednici, sin Alvise (1727.-1790.)128 nastavlja život i razvoj stancije u

Segetu, dok se drugi sin Angelo (†1757.)129 nastanjuje u Brtonigli.130 Stoga nadalje govorimo o

dvije grane obitelji, jedna posjednici Segeta, a druga koja se s vremenom iz Brtonigle preselila u

Umag. Ostala braća i sestre su živjeli izvan teritorija Umaga, tako je primjerice Caterina vodila

120

Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino- Trieste, 1995., str.

74. 121

Obitelj po predaji vuku korijene još iz Rimskog Carstva. Ferramondo de Franceschi bio je istaknuti prefekt

koji se 474. borio protiv germanskog Erulskog kralja Odoakara. Nakon svrgnuća Romula Augustula 476., se

sklanja iz Rima u Padovu, pa u Veneciju gdje nadalje obitelj de Franceschi se spominje po uslugama koje čine za

Republiku Veneciju. Giuseppe Caprin, Marine Istriane 1889., Italo Svevo Trieste 1973. str. 207.. 122

(kako proizlazi iz dekreta vojvoda od Kandije Marcantonija Querinija i Zaccarije Moceniga od 30.XII.1581. i

16. XII.1688.) Marcantonio Querini, vojvoda Kandije potvrdio je 1581. plemenitim gospodarima grofovima de

Franceschi privilegije "di mero e misto impero" koje su im dodijeljene za zasluge od izvanredne važnosti u

službi Republike "u najtežim prilikama te su je snabdijevali ljudima, dobrima i konjima, izloživši i same sebe

ratnoj opasnosti za obranu Kraljevstva".Godine 1538, s 900 vazala obranila je svoju grofoviju, a o vlastitom

trošku i luke Kalus, Lemiores, Sabionera. Giuseppe Caprin, Marine Istriane 1889., Italo Svevo Trieste 1973. str.

207., 208.. 123

Ines Krota, Sumarni inventar arhivskog fonda Obitelji de Franceschi iz Šegeta (Seghetto) 1412/1943, Državni

arhiv u Rijeci (u rukopisu), Rijeka 1990. 124

MarcÀntonio de Franceschi (1671.- 1758.), bio je oženjen Crussullom Marulli, s kojom je imao jedanaestoro

djece: Giorgio, Nicolò, Cristina, Giov.Battista, Vittorio, Palissena, Maria, Lugrezia, Alvise, Angelo i Caterina. HR.DARI-382, fond de Franceschi, kut. 1, s.a. Albero Genealogico della famiglia de Franceschi (1896.). 125

HR.DARI-382, fond de Franceschi, kut. 1, s.a. Albero Genealogico della famiglia de Franceschi (1896.). 126

Carlo de Franceschi, LÌstria: note storiche, 1879. 127


arhiv u Rijeci (u rukopisu), Rijeka 1990. 128

HR.DARI-382, fond de Franceschi, kut. 1, s.a. Albero Genealogico della famiglia de Franceschi (1896.) 129

Isto 130


arhiv u Rijeci (u rukopisu), Rijeka 1990.



76

redovnički život u augustinskom samostanu Sv. Biagia u Kopru.131 Pokopani de Franceschijevi na

novom umaškom gradskom groblju nasljednici su Alvisea i Angela, i to četvrta i peta generacija

obitelji od dolaska na područje Bujštine. S jedne strane, to su članovi obitelji Alviseova praunuka,

Marc'Antonia (1811.-1850.), posjednici Segeta, te s druge strane, članovi obitelji Angelova unuka

Giuseppea (†1883), stanovnici Brtonigle i Umaga.132 Marc'Antonio (1811.-1850.), Giorgiov sin,

je sa ženom Mariom de Franceschi imao sedmero djece, to su: Giorgio, Luigi, Marianna,

Giovanni Battista, Nicolò, Ida i Dot. Giacomo, koji su bili posjednici dvije grobne parcele na

novom groblju (oznaka danas F29 i E20). Dok su Giuseppeovi nasljednici, sin Francesco i

unuk mu Ettore, posjedovali jednu grobnu parcelu (oznaka danas E21). Obitelji de Franceschi

bila je bogata veleposjednička obitelj s velikom stancijom, vlastelinskom palačom (casa dominicale) i

s gospodarskim i kolonatskim kućama u Segetu. Obitelj je imala posjede i na području Grada

Buja i to u Kontarinima, Valentici i Kršetama, na području Grada Umaga u Segetu, Đubi, Rožacu

i Lovrečici, a izvan Istre u Spinelu kod Trevisa (Italija).133

Detalj iz Albero Genealogioi della famiglia de Franceschi, 1896. g. (Državni arhiv u Rijeci)

131

HR.DARI-382, fond de Franceschi, kut. 1, s.a. Albero Genealogioi della famiglia de Franceschi (1896.). 132

HR.DARI-382, fond de Franceschi, kut. 1, s.a. Albero Genealogici della famiglia de Franceschi (1896.) 133


arhiv u Rijeci (u rukopisu), Rijeka 1990.Giueppe Martinello, Umago dÌstria- Notizie storiche, Famiglia

Umaghese Trieste 1964. Str. 28.



77

Kako doznajemo iz njihova arhiva, gore naznačeni Marc'Antonijevi nasljednici su u 2.

pol. 19. st. bili u zrelim godinama, kad Pokrajinom Istrom rukovodi Istarski sabor u vrijeme

austrijske uprave. Tada dolazi do svog punog značaja buđenje nacionalne svijesti kod pripadnika

svih nacionalnosti u Istri, što dovodi do političke polarizacije. Tako su se i de Franceschijevi

aktivno bavili politikom i drugim javnim službama (gradonačelnici, zastupnici sabora, doktori,

odvjetnici, profesori, inženjeri). Uz to bavili su se znanošću, iznajmljivanjem nekretnina,

poljoprivrednom proizvodnjom i trgovinom prehrambenih proizvoda, a od 1812. god. posjeduju

i uljaru. Za Umag su značajna obitelj jer su pojedini njeni članovi bili uključeni u razvoj umaškog

urbanog prostora, zdravstva, gospodarstva, politike i turizma. Na svom posjedu i stanciji u Segetu

imali su bogatu knjižnicu, koju je oformio dr. Luigi (1786.-1878.), stric gore naznačenog

Marc'Antonia (1811.-1850.), te ju je dalje vodio Luigijev nećak Giovanni Battista de

Franceschi (1842.-1897.), koji je ostavio zabilješke o povijesti obitelji.134

Knjižnica obitelji de Franceschi u Segetu135

Kako smo već spomenuli na gradskom groblju sv. Petra Damianija pokopani su članovi

obitelji de Franceschi u tri grobne parcele (E20, E21, F29). Prije izgradnje gradskog groblja sv.

Petra Damianija, njihovi su se preci pokapali na groblju sv. Andrije, ali i u crkvi sv. Benedikta.136

134

Zasigurno on piše Albero Genealogioi della famiglia de Franceschi (1896.), jer svi podaci nakon njegove

smrti 1897. nisu više zabilježeni. 135

Preuzeto iz: Fachin, N., I nobili e le loro stanzie nell’umaghese, La Ricerca 42-43, Centro di ricerche storice,

Rovigno, 2004., str. 2-5. 136

1798. Marco de Franceschi pokopao je u crkvi sv. Benedikta svoju suprugu Eufemiju rođenu Bruni, par dana

poslije i kći Francescu; Matična knjiga umrlih (1793. – 1825.), inv. br. 5,3



78

E20 – GROBNICA OBITELJI DE FRANCESCHI (iz Segeta)

Prvi je pokopan u novu grobnicu (E20 – poznata kao grobnica obitelji de Franceschi)

Nicolò de Franceschi, (1844.-1896.) umro 1896. u dobi od 52 g. (br. 38). On je jedan od

zaslužnih članova gradskog vijeća, koji su započeli s realizacijom novog gradskog groblja u

Umagu 1887. god.137 Idući su ukopani Nicolòva braća Giovanni Battista de Franceschi, umro

1897. u dobi od 56 g., i dr. Giacomo de Franceschi, umro 1910., u dobi od 61 g. (br. 43).

Giovanni Battista de Franceschi (1842.-1897.), u Registru je naznačen sa zabilješkom:

podestat /gradonačelnik (br. 45),138 inače bio je i aktivni deputat / zastupnik u Carevinskom

vijeću, donjeg doma austrijskog parlamenta u Beču139 kao i izbornik Pokrajinskg sabora Istre.140

Brat mu dr. Giacomo de Franceschi (1849.-1910.) je od 1897.-1900. bio član Liječničke

komore za Istru,141 ali je obnašao i dužnost podestata / gradonačelnika Umaga. Austrija 1876.

god. inicira izgradnju Istarske željeznice Trst – Divače – Pazin – Pula. Godine 1902. otvorena je

dionica uskotračne pruge na relaciji Trst – Buje – Poreč. Za Umag je izgrađena željeznička

postaja u Savudriji, na lokaciji Valica. Gradsko vijeće Umaga 1908. god. na čelu s

gradonačelnikom dr. Giacomom de Franceschijem, nezadovoljna ovim projektom koji ga

zaobilazi, šalje zahtjeve austrijskom Ministarstvu željeznice (Ministero delle ferrovie) za produžetkom

pruge do Umaga.142 Kasnije molbu obnavlja gradonačelnik Pietro Manzutto 1910. godine.

Zatim je u grobnici pokopana i Nicolòva supruga Teresa de Franceschi rođ.

D’Ambrosi143 (1855.-1931.) (kći Giorgia D’Ambrosia koji je bio pravni zastupnik obitelji de

Franceschi), koja je umrla 1931. u dobi od 76 g. (br. 25),144 te njena sestra D’Ambrosi Luigia,

umrla 1935. u dobi od 76 g. (br. 10).145 Grobnica obitelji de Franceschi svojim smještajem je

najistaknutija na groblju te spada među najstarije očuvane grobnice. Uklesana godina 1890.

137

Na prvoj stranici Registra, s datumom od 1. prosinca 1887. godine, zapisano je da su na sjednici gradskog

vijeća 18. listopada 1887. godine, za članove upravnog odbora umaškog Gradskog groblja (tal. Civico Campo

Santo) izabrani zemljoposjednik Nicolò de Franceschi iz Segeta, ljekarnik Luigi Ghira i trgovac Paolo Zacchigna 138


Ines Krota, Sumarni inventar arhivskog fonda Ro 23: obitelj de Franceschi iz Šegeta (Seghetto) 1412/1943.,

tipkopis, Historijski arhiv Rijeka, 1990.; 140



str.15; Ines Krota, Sumarni inventar arhivskog fonda Ro 23: obitelj de Franceschi iz Šegeta (Seghetto)

1412/1943., tipkopis, Historijski arhiv Rijeka, 1990. 142

Ivan Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Opatija 1997., str. 116 143


tipkopis, Historijski arhiv Rijeka, 1990. 144





79

označava vrijeme izgradnje grobnice, i to samo tri godine nakon dovršetka izgradnje novog

umaškog gradskog groblja.

Nasljednici Nicolòa i Terese, sin Luigi i supruga mu Laura zadnji su članovi obitelji koji

su živjeli u obiteljskoj stanciji u Segetu još 1946. god. Danas je grobnica u vlasništvu Licie, kćeri

Luigia i Laure.

E21 – FRANCESCO

Druga parcela s oznakom E21, koja se nalazi odmah do parcele E20, izvorno je parcela

umaškog ogranka obitelji de Franceschi (posjednici Rožaca),146 označena brojem 11 u

Registru umrlih osoba (Registro generale inumati). Prvi je u nizu pokopanih de Franceschi

Francesco (1829.-1903.), umro 1903. u dobi od 75 g., sa zabilješkom: podestat / gradonačelnik

(br. 19).147 Na grobnoj parceli ostala je u ogradnom zidu uzidana mala kamena ploča na kojoj je

upisan naziv FAMIGLIA ETTORE DE FRANCESCHI, međutim Ettorea nema zapisanog u

Registru umrlih. Ettore de Franceschi je Francescov sin i on je, kao i njegov otac, bio podestat

/ gradonačelnik Umaga,148 a 1899. god. i upravitelj veslačkog kluba UNITAS u Umagu.149

U grobnici su, među ostalim, pokopane: Francescova žena Leonide de Franceschi,150

umrla 1910. u dobi od 73 g. (br. 41), te Ettoreva žena Augusta de Franceschi,151 umrla 1919., u

dobi od 48 g. (br. 63).

F29 – GIORGIO

Parcela F29 izvorno je bila grobna parcela obitelji Centenari, zatim Favretto i de

Franceschi, označena rimskim brojem XI u Registru umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887.-

1945.). G. Martinello zapisuje obitelj Centenari također kao plemenite obitelji Umaga.152

20-ih god. 20. st. se u parcelu F29 počinju ukapati i članovi obitelji pokojnog Giorgia

de Franceschija (1836.-1885.). Giorgio ovdje nije pokopan jer je umro prije gradnje novog

gradskog groblja te se njegovi ostaci možda nalaze na starom gradskom groblju sv. Andrije. Zato

je tu pokopana njegova supruga Francesca udovica de Franceschi (1848.- 1924.), umrla 1924.

u dobi od 76 g. (br. 1). Njihov sin Italo de Franceschi (1876.- 1944.) umro je 1944. u dobi od

146

Giueppe Martinello, Umago dÌstria- Notizie storiche, Famiglia Umaghese Trieste 1964., str. 23, 28,29. 147


Giueppe Martinello, Umago dÌstria- Notizie storiche, Famiglia Umaghese Trieste 1964., str. 23 149

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, str. 18., Tipografija Umag 1998., str.16. 150


tipkopis, Historijski arhiv Rijeka, 1990. 151

Umago Viva, 1994., br. 60. 152

Giueppe Martinello, Umago dÌstria- Notizie storiche, Famiglia Umaghese Trieste 1964., str. 24



80

68 godina.153 Italo je zapisan u povijesti Umaga kao poznati umaški inženjer graditeljstva. Na

Prvoj pokrajinskoj izložbi za Istru / Prima esposezione Istriana održane u Kopru 1910. god., u

paviljonu Morska kupališta i sport, između ostalih predstavljao se i Umag s projektom Plan

pretvaranja u kupalište umaške Punte del Moro i Valle Lunga kojeg je izradio Italo.154 Taj projekt se

ostvaruje 1924. god. prvo otvorenjem gradskog kupališta te potom izgradnjom dvaju hotela na

Punti, Villa a Mare i Pensiona (kasnije nazivan i Miramare, Umago, Stella Maris, Roma, Beograd). Italo

gradi oko 1908. god. u Špinelu i tvornicu opeke Franceschi – Umago, te sudjeluje i u izradi projekta

zvonika u Materadi.155

U grobnici je pokopan i Italov sin Giorgio de Franceschi (1914.-1940.), umro 1940., u

dobi od 26 g. (br. 9), te Italov brat Feramondo de Franceschi (1871.-1945.) umro u dobi od 74

god.,156 koji je bio Commissari /povjerenik Umaga.157

Obitelj GUGLIELMO

F21A-B i F 21C-D

Grobna parcela je izvorno od obitelji Guglielmo i Miniussi, označena rimskim brojem

XIV u Registru umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti

kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1907. god. Prvi je u nizu Guglielmo Francesco,

umro 1890. u dobi od 68 g. (br. 13). Francesco (1822.- 1890.)je bio liječnik u Umagu 70-ih god

19.st..158 U grobnici je, među ostalim, pokopana i Guglielmo Anna, umrla 1894. u dobi od 72 g.

(br. 27), te njezin muž: Minussi Antonio, umro 1896., u dobi od 84 g. (br. 60). Ovdje je pokopan i

Guglielmo Eva Luigi (+1907.).159

153






Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, str. 14., Tipografija Umag 1998. 159




81

Obitelj MANZUTTO

Obitelj Manzutta Zuanna se 1722. god. preselila iz talijanskog Pesara u Umag.160 S

vremenom su ušli u posjede u Kaldaniji (Caldania), Polesinama (Polesina), Galićima (Gallici) i

Jecima (Gessi). Njegovi su potomci pokopani na novom umaškom gradskom groblju u dvije

grobne parcele, E22 – obitelj Dott(or) Girolama Manzutta i obitelj njegova sina Pietra

Manzutta; i na grobnoj parceli E23 – obitelj Girolama, gdje je danas E23 podijeljena na dva

dijela.161

E22 – Dott(or) GIROLAMO i njegov sin PIETRO

U ovoj grobnoj parceli pokopana je obitelj Dott(or) Girolama Manzutta sina pok.

Giovannia, koji je umro 1906. u dobi od 72 g. (br. 25).162 Girolamo (1834.-1906.), po struci

odvjetnik, vraća se u Umag poslije smrti brata Giovannia (koji je umro prije osnutka ovog

groblja) te preuzima upravljanje obiteljskim posjedima, uljarom i modernim vinskim podrumom

na prostoru Polesina.163 Postaje i podestat /gradonačelnik Umaga te zapovjednik commendator

crkvenog reda sv. Grgura Velikog, što je i naznačeno natpisom FAMIGLIA COMM(endator)

DOTT(or) GIROLAMO MANZUTTO, na kamenoj grobnoj steli obiteljske grobnice. Uz to bio je

i gastald bratovštine Presvetog Sakramenta, te se 1879. uz njegovu pomoć u župi Umag osniva i

bratovštna Svetog Srca Isusova. Za ova zalaganja u crkvenoj zajednici dobiva priznanja od

dvojice papa, Pia IX i Lava XIII.164

Ovdje je pokopana i Girolamova sestra, Manzutto Lucia kći pok. Giovannia, umrla

1908. u dobi od 67 g. (br. 22).165 Giovanni, Girolamo i Lucia bili su, dakle, djeca pok.

Giovannija Manzutta.

Comm. Dott. Girolamo sa suprugom, plemenitom contesom Teresom di Montereale

Mantica,166 koja je ovdje također pokopana (umrla 1902. u dobi od 56 g. (br. 25),167 imao je

šestero djece, to su: Gaetano, Pietro, Giuseppe (liječnik okulist), dr. Giangiacomo

160

Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino, Trieste, 1995.,

str.32. 161

Registar umrlih / Registro generale inumati, 1887-1945 i geodetski plan Gradskog Groblja 162


Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino, Trieste, 1995., str.

60,61. 164

Ernesto Fumis, Cronaca della Parrocchia di Umago, rukopis od 1928.- 1932., Ernesto Fumis, Cronaca della

Parrocchia di Umago, rukopis od 1928.- 1932., u Župnoj kronici (1928. – 1951.), inv. br. 8,4 – kasnije su i drugi

župnici nastavili vodili kroniku župe. 165


Lucia Manzutto, Sior pietro Manzutto….Arena di Pola, 1958., br. 1123; gdje Teresa potječe iz stare ugledne

obitelji iz Pordenona. 167




82

(odvjetnik, dirigent, glazbeni kritičar), Marina (žena Giacoma Benedettia iz Rovinja) i

Luigia (žena dr. Carla Apollonia).168 Od njih šestero jedino je u grobnici pokopan Gaetano

Manzutto, umro 1895. u dobi od 24 g. (br. 30), i Pietro Manzutto, umro 1914. u dobi od 47 g.,

sa zabilješkom: podestat /gradonačelnik (br. 18).169

Bista Pietra Manzutta koja je nekad stajala u parku iza škole170

Pietro Manzutto (1867-1914) jedna je od najistaknutijih osoba za povijest Umaga. Osim

što je kao gradonačelnik pokrenuo mnoge gradske projekte, zaslužan je za ulaganje u

modernizaciju poljoprivrede i pokretanje moderne prehrambene industrije na Bujštini. Nakon

studija poljoprivrede u Trentu, vraća se u Umag, primjenjujući nova stečena znanja u

poljoprivredi.171 Obnavlja nasade loza, sadnjom američkih podloga vinove loze koje su otporne

168

Isto. 169

Isto 170

Preuzeto iz: Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino,

Trieste, 1995. 171

Lucia Manzutto, Sior pietro Manzutto….Arena di Pola, 1958., br. 1123.



83

na peronosporu. Sadi francuske sorte vina: Pinot, Cabernet, Riesling del Reno.172 Njegovo prvo

upuštanje u industrijsku proizvodnju, otvaranjem 1896. god. destilerije i vinarije imenom Prima

Società enologica Istriana doživljava neuspjeh, jer se već 1898. pokreće njena likvidacija.173 Sa svojim

partnerima Vianelli i Retti iz Rovinja, Stock iz Trsta, Marchesi iz Vodnjana i Morpurgo iz Splita stvara

1906. god. jadranski koncern tvornica prehrambenih proizvoda Ampele S.p.A., sa sjedištem u

Rovinju.174 Prvenstveno su se bavili proizvodnjom alkoholnih pića.

Zajedno s dr. Carlom Apolloniom pokreće 1911. god. prvi industrijsko – manufakturni

pogon za preradu rajčice Istria S.p.A. Umago.175 Pietro na svojim posjedima u Polesinama sadi

nasade rajčica.176 Otkupljuje na području Pozoi bivše zgrade pogona, gdje 1912. započinje s

proizvodnjom koncentrata rajčice.177 Nakon smrti Pietra 1914. god., i u tijeku Prvog svjetskog

rata, u tvornici se uvodi vojna uprava. Za potrebe vojske počelo se i s preradom druge vrste

povrća i ribe. Tvornicu preuzima 1919. god. talijanski posjednik i poduzetnik Sanguinetti, a

neposredno pred Drugi svjetski rat oko 1938. god. tvornica ulazi u sastav velike i poznate

prehrambene industrije Arrigoni iz Izole.178

Sior Piero,179 kako su ga zvali u Umagu, bio je uključen u pokretanje mnogih društvenih

događanja u gradu. Bio je predsjednik veslačkog kluba Unitas 1899. god., u čijoj su upravi bili još i

Ferdinando Andrè i Ettore de Franceschi.180 Učestvovao je i u osnivanju malog umaškog

orkestra, kao i najvažnije udruge ovog kraja – Umaškog društva uzajamne pomoći / Società

Umaghese di Mutuo Soccorso.181 Godine 1912. Pietro se uključuje i u akciju pošumljavanja krških

goleti istarskog poluotoka, tako je na lokaciji Monterol, na površini od 1,3 ha zasadio 10 000

sadnica primorskog bora.182

Na Prvoj pokrajinskoj izložbi za Istru / Prima esposezione Istriana, održane u Kopru 1910.

god., kao umaški gradonačelnik inicira i predstavlja Plan pretvaranja u kupalište umaške Punte del Moro

172

Andrea Benedeti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino, Trieste, 1995., str.

32,34. 173

Ernesto Camus, Storia Prima Società enologica Istriana, Volume II, Tipografia Giovanni Balestra, 1902 174

http://istrapedia.hr/hrv/56/ampelea/istra-a-z/ 175


31,59. U knjizi Dr. Dragutin Feletar, Razvoj prerade povrća u Umagu, Podrava Koprivnica 1990., ovdje

nalazimo naziv Manzutto d.d. 176


36. 177

Dr. Dragutin Feletar, Razvoj prerade povrća u Umagu, Podrava Koprivnica 1990., str.47. 178

Isto, str. 48,49,50. 179

Lucia Manzutto, Sior Pietro Manzutto….Arena di Pola, 1958. br, 1123 180

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, str. 18., Tipografija Umag 1998.,str 16. 181

Lucia Manzutto, Sior pietro Manzutto….Arena di Pola, 1958. br, 1123 182

Ivan Blažević, Povijest turizma Istre i Kvarnera, Opatija 1997., str. 137



84

i Valle Lunga, kojeg je izradio Italo de Franceschi.183 Te iste godine obnavlja zahtjeve prijašnje

gradske uprave, prema austrijskom Ministarstvu željeznice, za produžetkom uskotračne pruge do

Umaga. Svoje zahtjeve je slao i u ime Pokrajinskog sabora Istre i Privredne komore Istre (Camere

di commercio e d'industria dell'Istria), jer je tada bio i njen predsjednik. U zahtjevu su tražili bolju

uspostavu komunikacije između Poreča, Rovinja i Umaga sa centrima Trstom i Rijekom. Time bi

se poboljšao protok proizvoda i turista, što bi dovelo do ubrzanijeg razvoja poljoprivrede,

industrije, ribarstva i turizma istarskih gradova.184 Austrijsko je Ministarstvo 1911. god. odbilo sve

zahtjeve Pokrajinskog sabora Istre, osim onog za produžetkom dionice željezničkog spoja do

Umaga koji je odobren. Pietro Manzutto s članovima gradske uprave, koju su činili Ettore de

Franceschi, Mario Zacchigna i ing. Italo de Franceschi, te 1911. god. prezentira plan izgradnje

željezničke postaje u Umagu, kojeg je izradio ing. Antonio Perco.185 Nažalost, politička situacija

unutar Pokrajinskog sabora Istre zaustavila je umaška nadanja o izgradnji. Naime posljednja se

sjednica Sabora održala 18. listopada 1910., nakon toga se Sabor godinama nije sastajao, te je

raspušten Carskim patentom 1914. god., a u međuvremenu izbija i Prvi svjetski rat.186

E23A – GIROLAMO

Parcele E23 i E23A izvorno su činile jednu grobnu parcelu druge grane obitelji Manzutto,

onu Girolama Manzutta,187 označenu brojem 7/8 u Registru umrlih osoba (Registro generale

inumati), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1936. god. Među

mnogobrojnim ukopanim članovima obitelji, ovdje su pokopana i braća: Manzuto Girolamo sin

pok. Girolama, umro 1910. u dobi od 71 g. (br. 13), Giovanni Manzutto sin pok Girolama,

umro 1913. u dobi od 78 g. (br. 51), Bortolo Manzuto sin pok. Girolama, umro 1917. u dobi od

63 g. (br. 14), i Manzuto Antonio sin pok. Girolama, umro 1933. u dobi od 59 g. (br. 13). Tu je i

Santa Monticolo, kći pok Girolama, umrla 1929. u dobi od 88 g. (br. 37). Antonio, Girolamo,

Bortolo i Santa djeca su pok. Girolama Manzutta. Uz njih su pokopani njihovi mnogobrojni

potomci, i to većinom djeca preminula u dobi od novorođenčadi, dojenčadi preko djece od jedne

do sedam godina starosti. Nažalost, o ovoj grani obitelji Manzutto nemamo puno povijesnih

podatka u literaturi.

183


Pietro Manzutto, Memoriale del municipio di Umago, 5. Agosto 1910 185

Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino, Trieste, 1995.,

str.30. 186

Neven Budak urednik, Elena Poropat, Istarski sabor/La Dieta Istriana, Zavičajni muzej Poreštine 2011., str.

62-63. 187

Na kamenim pločama uzidanim u grobljanski zid uklesani su natpis FAMIGLIA GIROLAMO MANZUTTO,

FAMIGLIA FRATELLI MANZUTTO, FAMIGLIA ANTONIO MANZUTTO. Girolama Manzutta,

Girolamovog sina (1839.-1910.), ne treba miješati s Comm. Dott. Girolamom Manzuttom, Giovannijevim sinom

(1834.-1906.), koji su si vjerojatno bili bliži rod.



85

Obitelj MARCOVICH

Obitelji grofova Marcovich, podrijetlom iz Mletačke Albanije (Albania Veneta),188 Venecija

je dodijelila neobrađeno zemljište u Petroviji. Naime Marcovichi potječu iz Spiča (Spizza),189

mjesta zapadno od Bara (Antivari), koji su u svom vlasništvu imali kaštel Haj Nehaj. Grof

Demetrio Marcovich, nobile di Antivari, s vlastitom vojskom hrabro i uspješno se borio protiv

Turaka 1474. god. u opsadi Skadra na strani Venecije. Stoga ga Antonio Loredani, mletački

komandant obrane Skadra i guverner Dalmacije i Mletačke Albanije, zajedno s Triadanom

Grittijem, Generalnim Kapetanom mletačke armade, pohvaljuju. Zbog ovih herojskih vojnih

zasluga, dobiva i građansko pravo od strane Mletačke Republike, cittadino veneto originario, s istim

nasljednim pravom za svoje nasljednike, što je dužd Agostino Barbarigo i objavio u duždevoj

palači 1497. god.190

Na grobnici obitelji Marcovich iz 1890. god. ispisan je natpis: FAMIGLIA DEI CONTI

MARCOVICH NOBILI DI ANTIVARI CAVALIERI DI S. GIACOMO, u slobodnom

prijevodu: Obitelj grofova Marcovich, plemići iz Bara, vitezovi sv. Jakova.191 Marcovichi su ovdje s

oznakom nobili di Antivari, plemići iz Bara, potvrdili svoje podrijetlo, što je bilo uobičajeno

pravilo za oznaku barskih iseljenika i njihovo povezivanje s matičnim mjestom Barom, tal.

Antivari.192 Potom tu je i naznačena titula cavalieri di S. Giacomo, vitezovi Sv. Jakova. Ovu je

titulu Car Svetoga Rimskog Carstva Karlo V, habsburški car i španjolski kralj, 1541. god. dodijelio

Stefanu Marcovichu za hrabru borbu u pohodima na turske položaje u Alžiru.193 Sve gore

navedene titule je obitelj Marcovich sačuvala u svojoj obiteljskoj baštini, kako vidimo, kroz dugi

niz stoljeća, od 15. pa sve do 19. stoljeća.

Nažalost, nakon pada Skadra 1479. te zauzimanjem Bara 1571. god. od strane Turaka,

započelo se s pojačanim iseljavanjem barskih obitelji, prvo prema Kotoru, Dubrovniku te potom

188

Mletačke stečevine od Boke kotorske do isključivo gradova u priobalju današnje Albanije 189

Andrea Benedetti, Umago d’Istria nei secoli, vol. II, Trieste 1975., str. 122.,134.; Zvonko Stantić, Prilog

poznavanju istorije bunjevačke oficirske familije Marković, Bunjevački Prigled, Novi Sad 2013., sveska 2.,

str.133. 190

Giuseppe Martinello, Umago dÌstria Notitie storiche, Famiglia Umaghese, Trieste 1964., str.37. 191

Vidi identifikacijski karton E19. 192

Najučestalije oznake uz prezimena su: de Antibaro, de Antivaro, de Antybaro, de Tivari, Antivarino,

Antivarina... Lovorka Čoralić, Izbjeglištvo kao sudbina- Barani u Mlecima (XIV.-XVII.st), Dom i svijet 2006.,

str.98. 193

Giuseppe Martinello, Umago dÌstria Notitie storiche, Famiglia Umaghese, Trieste 1964., str.35.,36.; Iako je

pohod Karla V na Alžir doživio neuspjeh.



86

prema Veneciji i Mletačkoj Istri.194 Stoga je moguće da tada i ova grana obitelji Marcovich

emigrira i doseljava se na područje Mletačke Istre u Petroviju / Petrovia (Petronia,195 Petrogna,196 stari

naziv Betantia, izvedeno iz naziva lat. Habitantia197 ili Abitantia, što označava dolazak novih

stanovnika). Dolaze u vrijeme kada je zbog loših higijenskih i sanitarnih uvjeta na prostoru Istre

dolazilo do čestih epidemija kuge i malarije, što je dovelo do demografskog opadanja

stanovništva. Osim toga, Venecijanska uprava počela je slabiti kroz 16. i 17. st., što zbog

posljedica novih geografskih otkrića, prodora Turaka, gubitaka važnih uporišta na Levantu, te

jačanju konkurentnih sila Kraljevine Španjolske, Dubrovačke Republike i Habsburške Monarhije.

Stoga Mletačka Republika provodi intenzivno koloniziranje Istre s novim stanovništvom upravo

iz drugih dijelova Republike, koji su pogođeni imigracijom stanovništva uslijed nadiranja

Osmanlija.

Obitelj Marcovich od Venecije dobiva neobrađena zemljišta na području Petrovije, gdje

grade gospodarsku stanciju – rezidencijalnu zgradu s okolnim gospodarskim objektima. S

vremenom se uokolo palače Marcovich razvilo ruralno naselje Petrovija. Danas ova palača s

cortileom, smještena je u središtu naselja i dominira glavnim trgom.198 Na stanciji pronalazimo

uklesane godine: na kamenoj ploči godinu 1616., na kamenom ulaznom arhitravu 1806. s

natpisom C(onte) N(icolò) M(arcovich) F(ece) F(are), a na cisterni smještenoj u dvorištu 1817. godina,

što ukazuje na vremenske odrednice nastajanja i razvitka stancije.

Obitelj Marcovich je na umaškom gradskom groblju imala u vlasništvu dvije grobne

parcele: prvo grobno mjesto F17 (u središtu polja F uz sjeverni ogradni zid), služilo je za

privremena pokapanja dok se nije izgradila monumentalna obiteljska grobnica na grobnoj parceli

E19 (u središnjem dijelu polja E uz južni ogradni zid groblja).

F17 – MARCOVICH

Izvorno grobna parcela obitelji grofova Marcovich, označena rimskim brojem X u

Registru umrlih osoba (Registro generale inumati), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih

osoba u grobnici do 1892. godine. Prvi je u nizu Marcovich conte Ugo di Giovanni, pokopan

31.12.1887. u dobi od 12 g. (br. 2), sa zabilješkom da je po želji obitelji pokopan na polovici broja

194

Lovorka Čoralić, Izbjeglištvo kao sudbina- Barani u Mlecima (XIV.-XVII.st), ), Dom i svijet 2006., str.97. 195

Pietro Rosetti, Corografia di Trieste , suo territorio e diocesi, seritta nell anno 1694, Archeografo Triestino.,

Trieste 1872.-1875., str. 51.. 196

Dario Alberi, Istria, storia, arte, cultura, Lint 2001., str. 1023.. 197

Andrea Benedetti, Umago d’Istria nei secoli, vol. I, Trieste 1973., str.150. 198


Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., str. 84.



87

10, točnije: Per desidero della (famiglia) fu sepolto nella meta del N 10). 199 Uočljivo je da je oznaka za

grobnicu X napisana povrh brojke 10, dakle ispravljeno je u rimsku brojku, te se broj 10 odnosi

na ovu grobnu parcelu. Također, Ugo je umro ranije te godine, 29.9.1887. i to u Trstu gdje je tad

obitelj živjela, te je u Umag prenesen u prosincu po stavljanju groblja u funkciju. Njegov se ukop

u Registru bilježi kao jedan od najranijih, odnosno drugi po redu uopće. Slijedi njegov otac,

Marcovich conte Giovanni (1841.-1889.) sin pok. Pietra, umro 10.8. i pokopan 12.8.1889. u

dobi od 48 g. (br. 28). Kod obojice stoji naknadna zabilješka o eshumaciji: “vedi registro delle salme

Esumate Nº Vº paggina 2 / paggina 3“ – naime, njihova su tijela prenesena na izvorno grobno

mjesto 14 (danas E19, koje se nalazi gotovo točno nasuprot ovoj parceli) po dovršetku izgradnje

monumentalne obiteljske grobnice 1890. godine (terminus post quem) ili 1891. godine (terminus ante

quem), budući da je na ovoj parceli ubrzo zatim pokopana Vardabasso Ida rođena de

Franceschi (1846.-1892.), kći Marc'Antonia de Franceschia, a supruga Domenica

Vardabassa200 umrla 1892., u dobi od 46 g. (br. 38).201 Njena sestra je Marianna kontesa

Marcovich, rođena de Franceschi.202 Stoga je Ida ovdje i pokopana uz rođake.

E19 – GROBNICA OBITELJI MARCOVICH

Kao što je gore naznačeno, posmrtni su ostaci sina Uga i oca mu grofa Giovannia

Marcovicha, prenesena s grobnog mjesta F17 u monumentalnu grobnicu E19. Ova obiteljska

grobnica spada među najstarije grobnice na groblju. Tako je u Registru zabilježeno da je u

izgrađenu monumentalnu grobnicu prva pokopana po smrti na ovoj parceli Ugova majka i

Giovannieva supruga: Marcovich kontesa Marianna, (1842.-1903.) umrla 16.11. i pokopana

18.11.1903. u dobi od 61 g., sa zabilješkom Umag / iz Trsta (br. 54).203 U arhivskim izvorima se

pronalazi da je Marianna Marcovich rođena de Franceschi 1886. god., je imala svoje posjede na

području Kršeta, Lovrečice i Buja.204

Idući je pokopan suprug kontese Emme Marcovich, Umberto Crevato, sin pok.

Giuseppea, umro 1914. u dobi od 46 g. (br. 37). Umberto Crevato bio je ljekarnik. Maria, Alice i

Rafaello bila su njihova djeca.

199

Registar / Registro generale inumati, 1887-1945 200


Registar/ Registro generale inumati, 1887-1945 202




tipkopis, Historijski arhiv Rijeka, 1990.



88

Obitelj TRENTO

B6

Obitelj Trento bili su vlasnici posjeda u Rotariji (Rotaria, Rotterìa).205 Njihovo grobno

obilježje odnosno stela je izgubljena, te je nova stela recentno nadopunjena sa starim tekstom.

Tekst izgubljene nadgrobne ploče: Trento Giovanni/ n. 27.1.1918. m. 24.IV.1950./ Trento

Emilia/ n. 15.III.1920. m. 25.VII.1973./ I famigliari// A/ Trento Antonio/ n. il 10.II.1876./ m.

il 24.X.1948..206

Obitelj ZATTERA

F28

Povijesno su obitelj Zattera bili posjednici imanja na području Ungarije (Ungaria,

Ungheria)207 i Šćavonije (Schiavonia).208 U obiteljskoj grobnici F28 su pokopani Zattera Pietro,

umro 1897., u dobi od 80 g. (br. 25); Giovanni Maria Zattera sin pok. Giovannija, umro 1923.,

u dobi od 79 g. (br. 54), kojemu je posvećena središnja stela, te vjerojatno njegov brat: Zattera

Domenico sin pok. Giovannija, umro 1928., u dobi od 73 g. (br. 29). Na susjednom grobnom

mjestu F29 nalazi se ploča Anne Zattere kćeri pok. Pietra, umrle 1919., u dobi od 59 g. (br. 54).209

Domenico Zattera (1855.-1928.) je bio oženjen za plemenitu Caterinu Marcovich.

Ona je kći pok. Marcovich Giovannia i pok. Sossa Marine, što se može isčitati iz Dozvole za

pogreb Permesso di Seppellimento iz 1948. god. Marcovich Caterina (1862.-1948.) umrla je u dobi

od 86 g., a Dozvola još potvrđuje da je rođena u Petroviji, a živjela u Umagu na adresi Dante br.

14.210 Danas Ulica Dante Alighierija i dalje nosi taj naziv i broj kuće.

205

Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese,Trieste, 1995., str.69; Naziv

Rotteria (Archivio di Stato di Trieste, Elaborati del Catasto franceschino 848, MCU, VIII); Toponim proizašao iz

imena obitelji Rotter iz Umaga koje su prije obitelji Trenta tu imali posjede; Andrea Benedetti, Umago d’Istria

nei secoli, vol. I, Famiglia Umaghese Trieste 1973., str. 150. 206

Pauletich, A., Le sepolture Italiane dei cimiteri di Umago e dell'umaghese. Dalle ricognizioni del novembre

1996, dicembre 1999, e giugno 2007 (u rukopisu), Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2007. 207

Ungheria (Archivio di Stato di Trieste, Elaborati del Catasto franceschino 848,MCU, XV) 208

Rino Cigui, Heraldički Umag- Umago Araldico, Foto-Sito – Grafica, Umag; 1995; Schiavonia (Archivio di

Stato di Trieste, Elaborati del Catasto franceschino 848) 209


Dozvole za pogreb Permesso di Seppellimento od 8. dicembre 1948, Mjesnog odbora- Comitato Popolare

Locale Umago



89

Permesso di seppellimento / Dozvola pogreba Marcovich Caterine, iz 8. prosinca 1948. godine, list rukopisa unutar rukopisa Registra umrlih

osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, lice i naličje lista (6. MAJ d.o.o., Umag)

Giovanniu i Domenicu Zattera, možda je bio otac ili djed Giovanni Maria Zattera, koji

je u Franciskanskom katastru iz 1818. god. zapisan kao posjednik kuće na k.č. 100 u Umagu

preko puta crkve sv. Roka, na početku Ulice Dante Alighierija.211

211

Archivio di stato di Trieste – Državni arhiv u Trstu, Catasto franceschino, Mappe catastali del Comune di

Umago (1818., reambulacija 1873.); Elaborati catastali del Comune di Umago (1818.-1822., dodaci 1837.),

Trst, 2010. (http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/)




90

3. Umaški poduzetnici i obrtnici

Obitelj FACHIN

F4

Pietro Fachin bio je porijeklom iz Petrovije, a u Umagu je prije Drugoga svjetskog rata

otvorio brijačnicu.

Obitelj COSLOVICH

F6

Antonio Coslovich (1861. – 1933.), sin pok. Bortola, (Registar, br. 3), rođen u Materadi,

otvorio 90-ih godina 19. st. hotel s kazalištem Albergo al Leon D'Oro / hotel K Zlatnom lavu,212

zajedno sa ženom Antoniom zvanom Nina (1865.- 1957.).

Ovdje je pokopan i njihov sin Antonio junior (1891. – 1948.) koji je vodio hotel San

Marco sa svojom ženom Mariom rođenom Piazza Coselli (1897.- 1982.). Maria je nakon

njegove smrti vodila kafeteriju-slastičarnu.213

Bista Antonia Coslovicha (1861. – 1933.) koja se nalazi u kući na Trgu Slobode, ex. K Zlatnom lavu (Muzej grada Umaga)

212

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago,Tipografija Umag 1998, str. 80.- 81.. 213

Umago Viva 2011., br. 112.; str.13..



91

Obitelji SABAZ i DIVARI

F7 – PIETRO SABAZ i DIVARI LUIGI

Izvorno grobna parcela obitelji Sabaz i Divari, označena brojem 0 (nula) u Registru

umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887-1945.)

Ovdje je pokopan Sabaz Pietro, umro 1893. u dobi od 44 g. (br. 13). Tu je ukopana i

njegova supruga koja je umrla kasnije: Travan Lucia, kći pok. Lodovica, umrla 1939. u dobi od

79 g. (br. 2). Sabaz Pietro (1849.-1893.), bio je kovač, a supruga Lucia Sabaz (1860.-1939.)

vodila je trgovinu prehrambenim namirnica i željezariju.214 Po Franciskanskom katastru iz 1873.

god. Sabaz Pietro je bio posjednik kuće na k.č. 104/1, danas na početku Garibaldijeve ulice.215

Poveznica s obitelji Divari je Lucijina sestra, koja je također ukopana ovdje: Travan

udana Divari Maria (1862.-1930.), kći pok. Lodovica, umrla 1930. u dobi od 68 g. (br. 33), te

njezin muž koji je umro ranije: Divari Luigi (1851.-1913.) sin pok. Antonia, umro 1913. u dobi

od 62 g. (br. 63), vjerojatno brat Divari Antonia koji je pokopan na grobnom mjestu F9.

Od obitelji Sabaz u grobnici su ukopani još i: Vincenzo Sabaz sin pok. Pietra, umro

1919. u dobi od 40 g. (br. 37), i njegova sestra: Amelia Sabaz udana Previtellio, žena pok.

Pietra, umrla 1944. u dobi od 64 g. (br. 38), koja se udala za: De Privitellio Pietro sin pok Luigia,

umro 1944. u dobi od 64 g (br. 39), iz Trsta. Amelia i Pietro umrli su i pokopani isti dan.

F9 – DIVARI ANTONIO

Izvorno grobna parcela obitelji Divari, označena rimskim brojem II u Registru umrlih

osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih

osoba u grobnici do 1933. godine. Prva je u nizu Divari Maria, umrla 1888. u dobi od 67 g. (br.

31). Slijedi Divari Antonio umro 1905., u dobi od 58 g. (br. 34), kojemu je posvećena središnja

stela, te njegovi sinovi: Cesare Divari, umro 1919., u dobi od 46 g. (br. 40); Divari Erenesto,

umro 1918., u dobi od 49 g. (br. 25) i Divari Evaristo, umro 1933., u dobi od 57 g. (br. 21). U

grobnici su, među ostalim, ukopane i Grassi udana Divari Luigia (+1929.) umrla u 82 godini,

Novacco udana Bernich Lucia (+1932.) i Bernich udana Divari Maria (+1933.).

214

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str. 16.. 215

Državni arhiv u Pazinu, Katastar iz 1873. godine, Pazin



92

Antonio Divari (1847.-1905.), se 1881. bavio opskrbom brašna i žita. Obitelj Divari

imala je četiri trgovine kolonijalnom robom – prehrambenim namirnicama i suhomesnatim

proizvodima s drugih kontinenata.216 Osim toga braća Antonio i Luigi Divari imali su 1884.

pogon usoljene ribe. Luigia Divari rođena Grassi (1847.- 1929), 1884. kupuje hotel K dobrom

prijatelju / Al buon amico od Alessandra Fabrisa.

Stanovita Maria Divari vodi 1889. gostionicu u Umagu, ali je obitelj Divari imala dvije

Marie: Mariu Divari rođenu Bernich (†1933.), te Mariu Divari rođenu Travan (†1930.), suprugu

Luigia Divaria. Za sada imamo malo podataka da bi ustanovili koja je od njih vodila gostionicu.

Iz obitelji Divari, Emilio Divari 1934. g. otvara benzinsku crpku zajedno s Mariom

Balanzom i Mariom Favrettom.

Obitelj BERNICH

F13

Mnogobrojna obitelj Bernich pokopana je u više grobnica, što u privatnim što u

komunalnim gradskim poljima (danas s oznakama A, B, C, D). Grobno mjesto F13 je izvorno

privatna grobna parcela obitelji Bernich, označena rimskim brojem VI u Registru umrlih osoba


grobnici do 1938. godine. Prva je u nizu Bernich Maria od Antonia, umrla 1918. u dobi od 64 g.

(br. 54), vjerojatno Antonijeva žena, a on je umro kasnije: Bernich Antonio sin pok.

Giuseppea, umro 1938. u dobi od 93 g. (br. 32). U grobnici je ukopan i Antonijev brat: Bernich

Stefano sin pok. Giuseppea, umro 1927. u dobi od 90 g. (br. 19). Vjerojatno su Stefano i

Antonio te Sebastiano i Domenico Bernich, koji su pokopani u susjedne dvije grobnice, bili

braća. Tu su pokopane i: Pasqua Bose (+1921.) te Favretto udana Grassi Angela (+1934.).

Bernich Antonio (1845.-1938.), sin pok. Giuseppea, bio je mesar oko 1882. god., a oko

1920. god. bilježi se jedan Bernich Antonio i kao iznajmljivač kočija i kola.217

216

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str. 14. ,18.. 217

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998.,str 14., 18.



93

Obitelj GRASSI

E31 i E32

Mnogobrojna obitelj Grassi pokopana je u više grobnica, što u privatnim, što u

komunalnim gradskim poljima (danas s oznakama A, B, C, D). Grobna mjesta E31 i E31A

izvorno su činile jednu privatnu grobnu parcelu obitelji Grassi, označenu rimskim brojem XXV u

Registru umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti kronološki

niz pokopanih osoba u grobnici do 1932. godine. Prvi je u nizu Grassi Giuseppe, umro 1895. u

dobi od 88 g. (br. 18). U grobnici je, među ostalim, pokopana Grassi Maria, umrla 1901.

Grassi Giuseppe (1807.-1895.) bio je trgovac poljoprivrednim proizvodima. Iz obitelji

Grassi, Antonio Grassi imao je 1889. god. gostionicu u Umagu, a drugi Antonio Grassi bio je

svjetioničar, zaposlen u Lučkoj zdravstvenoj agenciji oko 1899. god.218

Obitelj FRAGIACOMO

F23 i F24

Grobnica obitelji Fragiacomo, označena rimskim brojem XVI u Registru umrlih osoba

(Registro generale inumati), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do

1918. godine. U grobnici je, među ostalim, pokopan Fragiacomo Pietro, umro 1891., u dobi od

83 g. (br. 24); te njegov sin: Fragiacomo Bortolo, umro 1910., u dobi od 54 g. (br. 34); kao i

Arturo Spech, umro 1918., u dobi od 31 g. (br. 73). Parcela je polovinom 20. st. podijeljena te je

jedna polovica ostala u vlasništvu obitelji Fragiacomo, dok je druga dodijeljena obitelji Scotti.

Fragiacomo Pietro (1808.-1891.), trgovao je žitom i brašnom, te je imao i pogon

usoljene ribe 1884. godine.219

218


Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998. str. 14., 18.,



94

Obitelj VARDABASSO

F25

Obitelj Vardabasso se nastanila na području Buja u 16. st. (U Val de Castion). Pokopani na

umaškom groblju su potomci istih. Domenico Vardabasso je 1887. god. bio bilježnik i

gradonačelnik Buja, gdje 1900. gradi Villu Vardabasso, danas sjedište Grada Buja. Njegov sin

Antonio dott. Vardabasso (1873.-1938.), 30 je godina bio općinski liječnik Buja, a umro je 1938.

god.220 Anita Vardabasso, Antonieva kći, ubijena je u travnju 1945. god., tijekom miniranja obale

u Umagu od strane Nijemaca. Njoj je i posvećen natpis na kamenoj steli: ANITA ANGELO

MIO VITTIMA INNOCENTE DI QUESTA TERRIBILE GUERRA LA MAMMA TUA

INCONSOLABILE TI RICORDA E CON TUTTA LA SUA ANIMA E IL SUO PENSIERO

È VICINA A TÈ E AI TUOI FRATELLI CHE LO STESSO DESTINO CRUDELE HA

VOLUTO STRONCATE LE LORO GIOVANI VITE NELL’ADEMPIMENTO DEL LORO

PIÙ ALTO DOVERE 4. APRILE 1945.

Supruga Domenica Vardabassa, Ida Vardabasso221 kći Marc'Antonia de Franceschija,

pokopana je 1892. god. u grobnoj parceli obitelji Marcovich danas obilježja F17, uz obitelj njene

sestre Marianne udane kontese Marcovich.222

Obitelj FAVRETTO

F25A i F25B – BERNARDO

Parcele F25A i F25B izvorno su činile jednu grobnu parcelu obitelji Favretto, označenu

rimskim brojem XVII u Registru umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se

može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1938. godine. Prva je u nizu Favretto

Marianna, umrla 1891. u dobi od 56 g. (br. 33); zatim Favretto Bernardo, umro 1907. u dobi od

72 g. (br. 23); te Favretto Antonia rođ. Marcovich, umrla 1926., u dobi od 80 g. (br. 33). Parcela

je zatim, 40-ih god. 20. st., dodijeljena obitelji Vardabasso.

220

Moratto Ugussi, L., Buie d'Istria. Famiglie e contrade, Collana degli Atti 40, Rovinj, 2014., str. 1-154. 221


Registar umrlih / Registro generale inumati, 1887.-1945.



95

Favretto Bernardo (1835.-1907.), bio je trgovac drvnog građevnog materijala.223 Ovdje je

pokopana i jedna predstavnica obitelji Marcovich, Antonia koja se udala u obitelj Favretto, umrla

1926., u dobi od 80 g. (br. 33).224

E36A – BENIAMINO

Na ovoj je grobnoj parceli pokopan Beniamino Favretto (1902.-1986.), umaški

drvodjelac, koji je 1928. god. zajedno s Emom Rossijem izradio u župnoj crkvi drvene korske

klupe,225 a svoju je stolariju imao u kući iza župne crkve i zvonika, koja je uništena u drugom

svjetskom ratu.226

Obitelj ZACCHIGNA

F26A i F26B

Mnogobrojna obitelj Zacchigna pokopana je u više grobnica, što u privatnim, što u

komunalnim gradskim poljima (danas s oznakama A, B, C, D). Grobna mjesta F26A i F26B

privatne su izvorne grobne parcele obitelji Zacchigna i Novacco, koje su činile jednu cjelinu. U

Registru umrlih osoba označenu su rimskim brojem XVIII (Registro generale inumati, 1887.-1945.),

po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1936. godine. Prvi je u

nizu Zacchigna Paolo, Paolov sin, umro 1889. u dobi od 11 mj. (br. 39). U grobnici su, među

mnogobrojnim članovima obitelji Zacchigna, a naročito djece i novorođenčadi, pokopani:

Zacchigna Matteo sin pok. Giovannia, umro 1893. u dobi od 79 g. (br. 16), te njegovi sinovi:

Zacchigna Graziano, Matteov sin, umro 1915. u dobi od 43 g. (br. 18), i Zacchigna Paolo,

Matteov sin, umro 1936., u dobi od 82 g. (br. 29). Tu su ukopani i: Sodomaco Marianna (†1897.),

Zacchigna Antonia (†1900.), Zacchigna Antonietta (+1907.), Zacchigna Maria (†1908.), i dr. 20-ih

god. 20. st. u grobnicu se počinju ukapati i članovi obitelji Novacco, jedna od njih je među

prvima je Alfredo Novacco sin pok. Francesca, umro 1923., u dobi od 41 g. (br. 26); zatim i:

Novacco Vittoria, žena od Vittoria, kći pok. Pasqualini Pasqualea, umrla 1935. u dobi od 42 g.

(br. 19), te Zacchigna Amalia, udovica Novacco, Paolova kći, umrla 1935. u dobi od 52 g. (br.

24). Informacije iz ranijih istraživanja (Pauletich, A., 2007. – terensko istraživanje, studeni 1996.) -

tekst izgubljene nadgrobne ploče: Graziano Zacchigna/ n. 8.11.1890 m. 27.5.1960/ Il figlio //

Zacchigna Biagio/ n. 6.VIII.1885/ +8.VIII.1961/ Moglie e figli/ P.

223

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str.12. 224

Registar/ Registro generale inumati, 1887.-1945. 225

Ernesto Fumis, Cronaca della Parrocihia di Umago, rukopis od 1928.- 1932., 226

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998, str. 71. i 68.



96

Mateo Zacchigna (1814.- 1893.) bio špediter i trgovca poljoprivrednim proizvodima.227

Paolo Zacchigna (1854.-1936.), Matteov sin, bio je trgovac, i zabilježen je kao član upravnog

odbora pri osnivanju umaškog Gradskog Groblja.228

Iz obitelji Zacchigna, vođenje grada, Commisario prefettizio / povjerenik grada Umaga, bilo

je povjereno Pellegrinu Zacchigni uoči završetka Drugog svjetskog rata.229

Obitelj LENARDUZZI

E11

Članovi obitlji Lenarduzzi bili su obiteljski zidari, graditelji. Ovdje je pokopan Antonio

Lenarduzzi (1885.-1958.) koji je izradio u dvorištu časnih sestara Božje providnosti / Suore della

Provvidenza, grottu s kipom posvećenu Bogorodici Lurdskoj.230 Njihov predak Antonio

Lenarduzzi je također bio glavni majstor pri obnovi gradske palače 1814. god. Radio je i na

gradnji staje kod obitelji de Franceschi, što se vidi iz ugovora koji je potpisao s njima, a potječe iz

1832. god.231 Tu je pokopana i Clementina (1860.-1930.), žena Lenarduzzi Giovannia (1854.-

1919.) koja je imala kavanu i gostionicu u Umagu oko 1920. ih.232

Obitelj PICCIOLA

F35

Ovdje je pokopan Giuseppe Picciola sin pok. Domenica, umro 1932. u 56 godini.233

Upisan u Registar pod br. 44 za godinu 1932. Bio je predsjednik umaškog orkestra, predsjednik

Društva uzajamne pomoći Umag / Società Umaghese di Mutuo Soccorso, i jedan od suosnivača

kazališta / Filodrammatice. Imao je i trgovinu željezarije, koju je otvorio 1932. god., a za potrebe

turizma i promidžbe grada izdavao je i razglednice s motivima Umaga.234 Natpis na grobu:

227

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998.,str. 16, 228

Na prvoj stranici Registra, s datumom od 1. prosinca 1887. godine, zapisano je da su na sjednici gradskog

vijeća 18. listopada 1887. godine, za članove upravnog odbora umaškog Gradskog groblja (tal. Civico Campo

Santo) izabrani zemljoposjednik Nicolò de Franceschi iz Segeta, ljekarnik Luigi Ghira i trgovac Paolo

Zacchigna. 229


Ernesto Fumis, Cronaca della Parrocihia di Umago, rukopis od 1928.- 1932.. 231

Petar Puhmajer, Ivan Braut, Anđelko Pedišić; Umag stancija Seget, elaborat konzervatorsko- restauratorskih

istraživanja, Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb 2016, str.20. 232


Registar / Registro generale inumati, 1887.-1945. 234

Andrea Benedetti, Umago d’Istria nei secoli, vol. II, Famiglia Umaghese Trieste 1975., str. 67.-68..



97

GIUSEPPE PICCIOLA VISSUTO NELL’AFFETTO DEI SUOI --- NELL’AMORE DEL

NATIO LOCO E DELLA PATRIA LA MOGLIE I FIGLI NEL RICORDO

DELL’ESEMPIO LUMINOSO.

Fotografija Giuseppea Picciole235

Obitelji GRASSI i BERNICH

B120

Ovdje je pokopan Pellegrino Grassi (1890.-1929.) direktor zadruge Cooperativa operaio di

Umago.236 Oženio se Mariom Bernich 1919. god., kći Giacomo Bernicha zvan Papoce, koji je

ovdje također pokopan 1944., što se vidi i na grobnim obilježjima. Giacomo Bernich (1867.-

1944.) bio je postolar, i aktivno angažiran u crkvenoj zajednici – bio predsjednik bratovština

Bogorodice Karmelske / Madona del Carmine, Svetog Srca Isusova / Sacro Cuore i Presvetog

Sakramenta / Santissimo Sacramento237 stoga mu je ovdje i ispisan natpis s posvetom: FU UOMO

DI AZIONE CATTOLICA PER LA GLORIA DI DIO E DELLA CHIESA.

235

Andrea Benedeti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese San Pellegrino, Trieste, 1995. 236

Umago viva, 2009. br. 104.-105. 237

Umago viva 1971, br. 1.



98

Obitelj MITROVICH

E29

Izvorno grobna parcela obitelji Mitrovich, označena brojem 1 u Registru umrlih osoba


grobnici do 1926. godine. Prvi je u nizu Mitrovich Nicolò, umro 1894., u dobi od 84 g. (br. 37). U

grobnici su, među ostalim, pokopana njegova djeca: Mitrovich Maria, umrla 1911., u dobi od 68

g. (br. 7); Giacomo Mitrovich, sin pok. Nicolòa, umro 1818., u dobi od 68 g. (br. 20); i Mitrovich

Antonio, sin pok. Nicolòa, umro 1926., u dobi od 84 g. (br. 34).

Antonio Mitrovich (1842.-1926.), vodio je poslove u destileriji Prima Società enologica

Istriana, koja je bila u vlasništvu Pietra Manzutta.238 Iz obitelji Mitrovich, njihov predak Mario

Mitrovich zvan Pastrovicchio, bio je liječnik kirurg i ljekarnik od 1795. do 1805. u Umagu.

Obnašao je i javnu dužnost podestata / gradonačelnika.239

Obitelj GHIRA

E9

Grobna parcela obitelji Ghira, označena brojem 24 u Registru umrlih osoba (Registro

generale inumati). Međutim, nije zabilježen niti jedan ukop članova obitelji Ghira. Postoji zabilješka

o samo jednom ukopu: Vesselg Carlo i.r. Cancellista, umro 1913. u dobi od 37 g. (br. 52). “i.r.

cancellista” je oznaka za profesiju, gdje je “i. r.” skraćenica za Imperial Regio, čime se označavalo

državnog službenika za vrijeme Habsburške monarhije.240

Luigi Ghira, je uz Nicolòa de Franceschija iz Segeta i trgovca Paola Zacchignu, bio član

upravnog odbora umaškog gradskog groblja 1887. godine.241 Vodio je ljekarnu imenom K zlatnoj

238

Ernesto Camus, Storia della Prima Società enologica Istriana Camus & Manzutto in Umago, compilata in

base a documenti e testimonianze, vol. II, Balestra, Trieste, 1902. 239

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998, str. 12. 240

Slobodan prijevod (Ivana Lučić) od: Imperial Regio - aggettivo riferito al Governo Austro-Ungarico al tempo

dell'unione Reale e personale delle Corone d'Austria ed Ungheria 241

Registar/ Registro generale inumati, 1887.-1945.



99

zvijezdi / Alla stella d'oro.242 Vjerojatno je on dao podići nadgrobno obilježje. Obitelj Ghira bila je

posjednik Makalea (Macalé).243

Obitelj LAMPEGNA

E12

Izvorno grobna parcela obitelji Lampegna, označena brojem 21 u Registru umrlih osoba

(Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se može pratiti kronološki niz pokopanih

osoba u grobnici do 1932. godine. Prvi je u nizu Lampegna Giovanni, umro 1904. u dobi od 65 g.

(br. 48); među ostalim, i njegova supruga: Caterina Lampegna, umrla 1920. u dobi od 80 g. (br.

55), te njihov sin: Lampegna Silvio sin pok. Giovannija, umro 1932. u dobi od 65 g. (br. 13);

kao i: Zoppolato Maria rođ. Lampegna, umrla 1911. u dobi od 38 g. (br. 51). Grobnicu 40-ih god.

20. st. rodbinskim vezama nasljeđuje obitelj Corsi.

Lampegna Silvio bio je trgovac drvnim građevnim materijalom, imao je i voćarnu.244 Iz

obitelji Lampegna, Luciana Lampegna 1909. god. vodila je hotel pod imenom Trst, Alla Citta di

Trieste,245 a Virgilio Lampegma je imao gostionicu.246

Obitelj ROSSI

F27 i F27B

Parcele F27A i F27B izvorno su činile jednu grobnu parcelu obitelji Rossi, označenu

rimskim brojem XIX u Registru umrlih osoba (Registro generale inumati, 1887.-1945.), po čemu se

može pratiti kronološki niz pokopanih osoba u grobnici do 1934. godine. Prva je u nizu Rossi

Irena, umrla 1902. u dobi od 3 mj. (br. 42). U grobnici je pokopan: Rossi Giovanni sin pok.

Francesca, umro 1910. u dobi od 86 g. (br. 30); njegov sin Rossi Francesco, umro 1921. u dobi

od 66 g. (br. 40), sa ženom: Maria Rossi, umrla 1920., u dobi od 66 g. (br. 50); te drugi

Giovannijev sin Rossi Cesare, umro 1934., u dobi od 66 g. (br. 22). Zabilježen je i ukop Grassi

Girolama sin pok. Antonia, umro 1923. u dobi od 75 g. (br. 62), koji je vjerojatno brat Grassi

242

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str 14. 243

Giuseppe Martinello, Umago dÌstria Notizie storiche, Famiglia Umaghese, Trieste 1964, str. 28.. 244

Andrea Benedetti, Umago d'Istria nei secoli, Vol. III., Famiglia Umaghese… Trieste, 1995., str.68. 245

Niki Fakin, Pozdrav iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998., str. 18. 246

Umago viva, 1994., br. 60.



100

Nicolòa ukopanog u susjednoj grobnici F26.247 Dijelovi grobne konstrukcije su izgubljeni, a

sačuvane su jedino tri središnje ploče koje se nalaze u lapidariju groblja (inv. br. L25) – tekst

nadgrobne ploče: FAMIGLIA FRANCESCO ROSSI E MOGLIE MARIA NATA PIAZZA.

Obitelj Rossi bili su obiteljski zidari, a u Umagu su radili na gradnji zvonika crkve Majke

Božje Žalosne / Addolorate. Radovi su započeli 1927. god., u kojim su učestvovali zidar Cesare

Rossi i njegovi nećaci Vittorio i Gustavo Rossi pod upravljanjem arhitekta Ottavia Scottija.248

Obitelj SCOTTI

F23

Parcele F23 i F24 izvorno su činile jednu grobnu parcelu obitelji Fragiacomo, označenu

rimskim brojem XVI u Registru umrlih osoba (Registro generale inumati). Parcela je polovinom

20. st. podijeljena te je jedna polovica ostala u vlasništvu obitelji Fragiacomo, dok je druga parcela

F23 dodijeljena obitelji Scotti.

Izvorno grobnica obitelji Scotti Ottavia (Umag, 1904.- Rim, 1975.) poznatog

scenografa, koji ovdje nije pokopan. Svoju karijeru scenografa započinje prije Drugog svjetskog

rata te je nastavlja uspješno u Italiji i nakon rata.249 Ottavio je poznat u Umagu jer je projektirao

zvonik crkve Majke Božje Žalosne / Addolorate. Radovi su započeli 1927. god., a gradili su ga

domaći majstori Cesare Rossi i nećaci Vittorio i Gustavo Rossi pod upravljanjem Ottavia. Zvonik

je završen iduće godine i inauguriran 22. 4. 1928. god.250

Na nadgrobnoj ploči grobnice zabilježena je memorija na Santinu Scotti (Umag, 1879.-

Rim, 1940.), moguće Ottavijevu majku.

247

Registar/ Registro generale inumati, 1887.-1945. 248

Ernesto Fumis, Cronaca della Umago, rukopis od 1928.- 1932.. 249

https://it.wikipedia.org/wiki/Ottavio_Scotti_(scenografo) 250

Ernesto Fumis, Cronaca della Parrocchia di Umago, rukopis od 1928.- 1932..



101

4. Civilne i vojne žrtve Drugog svjetskog rata:

Ove su grobnice memorijalnog karaktera.

A13 – ZACCHIGNA GIOACCHINO (1896.-1944.), jedna je od vojnih žrtava rata.

A53 – VILLANOVICH ANGELO (1907.-1944.), sin pok. Mattea, pokopan 1. ožujka 1944., u

dobi od 36. g., ukopan u izvornom polju A (br. 12). Angelo je jedna od vojnih žrtava Drugog

svjetskog rata.

A19, stara lapida u Lapidriju oznake L24 – CRISMAN GIUSEPPE (1921.-1943.);

STEFANIA (1928.-1943.); ROSINA (1940.-1943.), žrtve su Drugog svjetskog rata.

D9 – MARCELLO MILOSSICH – natpis na nadgrobnom spomeniku: D’ANNI 18 UCCISO

DAL PIOMBO NAZI-FASCISTA IL 6. 5. 1945. Grobnica ima memorijalnu vrijednost jer je

osamnaestogodišnji Milossich Marcello ubijen krajem Drugog svjetskog rata od strane njemačke

vojske

F25A-F25B – ANITA VARDABASSO, kći doktora Vardabasso Antonia, koja je ubijena u

travnju 1945. god., tijekom miniranja obale u Umagu od strane njemačke vojske.

C15 – FAVRETTO LUIGI (1925.-1945.) – natpis na nadgrobnom spomeniku: DECEDUTO

NEL CAMPO DI INTERNAMENTO IN GERMANIA A BUCHENWALD.

Dvadesetogodišnji Luigi zatočen je i umro u koncentracijskom logoru Buchenwald.

F2 – GIOVANNI (IVAN) MRAU (1924.-1944.) sin pok. Giovannina, rođen u Murinama;

ubijen od strane njemačkih vojnika u Drugom svjetskom ratu, u Meriscu kod Momjana.251

F3 – OTTAVIO ZACCHIGNA (1924.-1944.) – natpis na nadgrobnom spomeniku:

MITRAGLIATO DAI TEDESCHI LASCIANDO NEL PIANTO I SUOI CARI. Kao mladića

od 20 godina ubili su ga njemački vojnici u Drugom svjetskom ratu.

251

Umago Viva 2009., br. 104-105



102

5. Znameniti suvremenici

E24252 – MARINO CETTINA (Umag, 1959. – Umag, 1998.), umaški galerista. Studirao je

unutrašnji dizajn prvo 1977. god. na Institutu za umjetnost u Trstu, te je dalje nastavio studij u

Veneciji.253 Godine 1985. osniva privatnu galeriju Dante, koja je za povijesni pregled likovne

umjetnosti Istre, ali i Hrvatske nezaobilazna. Naime, galerija je bila prva privatna likovna galerija

u Istri te jedna od prvih privatnih galerija u Istočnoj Evropi. Preobrazio je svoj kafić/restoran

imenom Dante u privatnu galeriju, koja je bila u centru suvremenih umjetničkih ideja. Uspostavlja

suradnju s galeristima iz New Yorka, Leom Castelliem i Paulom Cooperom. Bio je vizionar koji je

iz periferije, mjesta udaljenog od svih značajnih kulturnih zbivanja, uspio sa svojom galerijom

održati visoku kvalitetu likovne produkcije, gdje su svoje prve samostalne nastupe u Hrvatskoj

imali poznati strani umjetnici (Johns, Plessi, Serra, Serano). Galerija je u javnosti prvotno bila

poznata kao Galerija Dante, a nakon smrti njegova osnivača naziva se po njegovu imenu Galerija

Marino Cettina.254

D124 – NIKI FACHIN (Umag, 1977. - Umag, 2012.). Natpis na njegovom grobnom

spomeniku: FU MARITO, PAPÀ E ISTRIANO PATOCO, osim o osobnim obiteljskim

vrijednostima, govori i o pasioniranom ljubitelju baštine i strastvenom zaljubljeniku u povijest

svog zavičaja. Niki je studirao na Filozofskom fakultetu u Trstu, smjer arheologija (tal. Facoltà di

Lettere e Filosofia, Università degli Studi di Trieste, Corso di laurea in lettere, indirizzo classico – sezione

archeologica). Vrlo mlad, već u dobi od 20. godina, realizira povijesne izložbe i kataloge; 1997. god.

Knjige umaških autora / Libri di autori umaghesi, te potom izložbu Umažani na starim razglednicama.

Dogodine objavljuje knjigu o Umagu sa starim razglednicama Pozdrav iz Umaga / Saluti da Umago.

S Donatellom Tretjak 2004. god. izdaje povijesno umjetnički vodič Istra Cres Lošinj, kojeg

Turistička zajednica Istarske županije nagrađuje Zlatnom kozom. Stoga ga za posebne doprinose

u promociji Umaga 2000. god. Grad Umag daruje s priznanjem.255 Sudjelovao je i u izdanjima

Famiglie Umaghese o povijesti Umaga i okolice, izdavača i urednika Bruna Fachina iz Trsta od 2004.

252

Oznaka grobnog mjesta na groblju, odnosno identifikacijska oznaka u inventarnim kartonima (vidi: Katalog). 253

Jerica Ziher, Istarska enciklopedija, Leksikografski zavod Miroslav Krleža 2008.; Marina Gržinić, Gallery

(Dante) Marino Cettina – Future perspective, Umag 2001. 254

Biljana Bojić, Galerijski odjel Muzeja grada Umaga, analiza stanja na području vizualnih umjetnosti

na području Bujštine, stručni rad u rukopisu 2009., str.13. 255 Ivan Zupanc i Tajana Ujčić, Odlazak istinskog zaljubljenika u zavičaj, Glas Istre 2012.



103

god.256 Bio je član strukovnih udruga, Istarskog društva za arheologiju i zavičajnu povijest iz

Trsta, te Društva za pretpovijest i prapovijest, također iz Trsta.257

U Umagu je zadnjih 15 godina svog života provela i proslavljena sopranistica, prvakinja opere

Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, Vilma Nožinić (Požega, 1897.- Umag, 1975.).

Pokopana je na grobnom mjestu D18-19.

256

Il comune di Umago e la sua gente, Il Comune di umago e il suo territorio 257

Niki Fakin, Pozdravi iz Umaga- Saluti di Umago, Tipografija Umag 1998.



104

I. 8. Tumač strukture konzervatorskih kartona

Za potrebe evidencije grobnih cjelina gradskog groblja sv. Petra Damianija u Umagu

korištena je standardna konzervatorska kataloška jedinica – identifikacijski karton. Karton sadrži

identifikaciju osnovnih podataka o svakoj evidentiranoj grobnoj cjelini: inventarni broj,

identifikacijsku slovnu oznaku za polje unutar starog dijela gradskog groblja (A, B, C, D, E, F i L

za lapidarij) s brojem grobne cjeline, odnosno parcele; prezime izvornih vlasnika grobnice i/ili

prezime novih vlasnika; godinu prvog zabilježenog ukopa; tip groba s obzirom na broj grobnih

jedinica unutar svake grobnice (jednostruki, dvostruki, višestruki); tekst nadgrobne ploče i

karakterističnu fotografiju cjeline i detalja; opis grobne cjeline; tipologiju grobnice s obzirom na

tip grobne konstrukcije, tipologiju vertikalnih nadgrobnih obilježja. Osim toga, karton donosi i

smjernice za zaštitu i obnovu grobnice; valorizaciju grobnice, prijedlog režima zaštite, te

napomene. Pri terenskoj obradi memorijalne baštine gradskog groblja u Umagu uočene su

lokalne specifičnosti radi kojih je standardni karton i uvriježena tipologija grobnica prilagođena

lokalnim potrebama, prije svega u dijelu koji se odnosi na tipologiju grobnica, valorizaciju

graditeljskog nasljeđa i prijedloga režima zaštite. Prijedlog valorizacije i režima zaštite u tablici

funkcioniraju na hijerarhijskom načelu od visokog prema nižim vrednovanjima.



105

IDENTIFIKACIJSKI BROJ grobne cjeline sastoji se od tri oznake:

- Slovom A, B, C, D, E ili F označena su polja unutar starog dijela gradskog groblja u Umagu.

- Arapskim brojem je označen broj grobne parcele, u svakom polju. Uz njega se ponekad mogu

pojaviti i dodatna velika tiskana slova, ukoliko se radi o više grobnih parcela unutar iste cjeline ili

o nekoć većoj parceli koja je naknadno podijeljena na više manjih.

PREZIME koje se navodi u nazivu grobne cjeline odnosi se na obitelj koja je bila izvorni

vlasnik, ukoliko je njeno ime sačuvano, odnosno na nove vlasnike kada izvorni vlasnici nisu

poznati. Ukoliko su poznata, navode se sva prezimena. Ukoliko je prezime izvornih vlasnika

poznato iz rukopisa Registra umrlih osoba, navedeno je u zagradama.

GODINA PRVOG UKOPA donesena je prema podacima s nadgrobnog obilježja te je

dopunjena podacima iz rukopisa Registra umrlih osoba ukoliko su isti u njoj zabilježeni (godina iz

Registra navedena je u zagradama). Pritom treba voditi računa o činjenici da su mnoge grobnice s

vremenom promijenile vlasnike, te da izvorni vlasnici i godina prvog ukopa uvelike nisu poznati.

TIP GROBA odnosi se na broj grobova unutar jedne grobne cjeline (nema veze s brojem

ukopanih osoba). Većina grobnih cjelina sadrži samo jedan grob, ali postoji određeni broj

grobnih cjelina koje sadrže dva ili više grobova unutar jedne oblikovne jedinice. Pritom ona može

sadržavati i više stela ili drugih nadgrobnih obilježja.

TEKST NADGROBNE PLOČE reproducira što je vjernije moguće podatke zatečene na

nadgrobnoj ploči ili drugim dijelovima grobne cjeline.

U OPISU GROBNICE donosi se kratak opis grobne cjeline, te ostali poznati podaci o

ukopanim osobama. Uz njega je priložena i karakteristična FOTOGRAFIJA cjeline. Fotografije

detalje, kao i starije fotografije ukoliko je došlo do preuređenja grobnice, ako postoje, priložene

su na samom kraju identifikacijskog kartona.

SMJERNICE ZA ZAŠTITU I OBNOVE GROBNICE donose sažete upute za održavanje i

obnovu svake pojedine grobnice, na kojima bi se trebalo temeljiti ponašanje vlasnika grobnih

cjelina.

NAPOMENE donose sve dodatne informacije relevantne za pojedinu grobnu cjelinu. Pretežno

se radi o podacima iz Registra umrlih osoba kod starijih grobnica te o podacima iz ranijih

istraživanja, kada postoji zapis o izgubljenom nadgrobnom obilježju, i ostalo.



106

TIPOLOGIJA GROBNICE odnosi se na tip nadzemne grobne konstrukcije, odnosno na

tip grobne konstrukcije nad podzemnom ukopnom rakom. Razlikuju se dva osnovna tipa s

nekoliko podtipova:

1. PODNE: grobnice kod koji je osnovna grobna konstrukcija i pokrov groba u razini okolnog

tla i komunikacijskih staza ili vrlo malo izdignuta. Prekrivene su nadgrobnom pločom i/ili

ograđene ogradom (kamenom, zidanom) ili rešetkom:

- S nadgrobnom pločom i stelom – ima horizontalnu ili blago ukošenu nadgrobnu ploču ili

drugi čvrsti pokrov, te vertikalnu stelu ili drugo nadgrobno obilježje različitih oblika. Vrlo često

horizontalna pokrovna ploča nije sačuvana ili nije uopće postojala već je grob bio pokriven

zemljom, šljunkom ili nekim drugim materijalom. Budući da je vrlo često teško razlučiti pripada li

ovaj podtip u ovu skupinu ili grobnicama tipa vrt, najčešće je uvršten u skupinu grobnica tipa vrt,

iz razloga što uvijek postoji mogućnost sadnje biljne vegetacije.

- Složena nadgrobna konstrukcija – osim horizontalne nadgrobne ploče i vertikalnog

nadgrobnog obilježja sadrži dodatne oblikovne elemente poput složenih ograda, uzglavlja i slično,

te se po složenosti izdvaja iz najjednostavnijeg tipa grobnica.

- Tipa vrt – nema horizontalnu nadgrobnu ploču, već je prostor unutar okvira grobnice ispunjen

zemljom ili drugim rasutim materijalom ili zasađenom vegetacijom. Sadrži stelu ili neku drugu

vrstu vertikalnog obilježja. Zna biti ograđen nekom vrstom ograde, ali najčešće su zabilježeni

primjeri bez ograde, omeđeni samo niskim ivičnjacima. Ima i primjera u potpunosti bez grobne

konstrukcije, samo s vertikalnim obilježjem. U ovaj tip su uvrštene i grobnice koje su izvorno

možda i imale neku vrstu čvrstog pokrova, ali je danas površina groba zasađena cvijećem, niskim

grmićima ili stablima, ali je najčešće ipak ispunjena zemljom, prekrivena kamenom frakcijom ili

nekim drugim materijalom.

- Sarkofag – nadgrobna konstrukcija koja oblikovanjem imitira sarkofag, izdignuta je iznad

razine tla i staze. Tip sarkofaga je ostavljen u identifikacijskom kartonu, iako nije zabilježen niti

jedan takav slučaj.



107

- Ugaone – smještene na raskršćima komunikacijskih staza ili u uglovima grobnih polja te su

usmjerene ka dvjema komunikacijskim stazama ili koriste oba ugaona zida. Sam tip konstrukcije

može pripadati bilo kojoj od navedenih kategorija, što je dodatno obilježeno u identifikacijskom

kartonu.

- Zidne – grobne konstrukcije koje imaju vertikalno obilježje u obliku zida ili koriste ogradni zid

grobnog polja kao mjesto na kojem se postavlja vertikalno obilježje.

2. U ELEVACIJI: grobnice kod kojih je nadzemna grobna konstrukcija znatno izdignuta iznad

razine tla, u obliku arhitektonskog spomenika. Riječ je redovito o luksuznijim obiteljskim

grobnicama. Ukopna raka je ukopana ili poluukopana, a zabilježen je samo jedan slučaj ukopa u

nadzemnim nišama unutar grobnice:

- Mauzoleji – složene arhitektonske konstrukcije većih dimenzija u obliku kapele ili hrama.

Najčešće su u obliku zatvorene kapele s dvoslivnim krovom, kakvih primjera ne nailazimo.

Ukopna raka može biti podzemna, s vertikalnim pristupom iz poda kapele, ili bočno. U jedinom

slučaju mauzoleja tipa antičkog hrama na umaškom gradskom groblju nema podzemnog ukopa,

već su grobne niše smještene nadzemno, unutar zidova mauzoleja.

- Kapele – najčešće zatvorene građevine s oltarom, prekrivene dvoslivnim krovom. Osim ukopa

pokojnika namijenjene su i molitvi. Na gradskom groblju u Umagu nailazimo na samo jedan

slučaj kapele, ali poluotvorenog tipa s nadgrobnim obilježjem tipa oltar te prekriven bačvastim

svodom.

- Edikule – u obliku lođe ili pronaosa grčkog hrama na stupovima, prekrivene dvoslivnim

krovom, ili u obliku galerije sa kolonadom. Otvorenog je tipa.

- Hipogeji – grobnice kod kojih je grobna komora poluukopana, tj. pristupa joj se s prednjeg

pročelja. Mogu biti oslonjene o zid u nizu ili samostojeće u polju, a na ravnom krovu grobne

komore nalazi se nadgrobno obilježje ili konstrukcija različitih tipova. Tip hipogeja je ostavljen u

identifikacijskom kartonu, iako nije zabilježen niti jedan takav slučaj.



108

TIPOLOGIJA VERTIKALNOG NADGROBNOG OBILJEŽJA odnosi se na

vrstu vertikalnih grobnih obilježja, podijeljenih u više vrsta. Iako pojedine nisu zabilježene na

umaškom groblju, ostavljene su u identifikacijskom kartonu:

- Stela – najčešće vertikalno postavljena kamena ploča na uzglavlju groba, ali se može javiti i na

sredini grobne cjeline ili u podnožju kao samostojeća. Može biti jednostavna kamena ploča ili

ukrašena različitim arhitektonskim ili dekorativnim elementima. Nosi natpis s imenima pokojnika,

godinom rođenja i smrti, te fotografije. Najčešći tip obilježja.

- Tipa oltar – uzglavlje grobnice oblikovano poput retabla oltara, u pojedinim slučajevima s

uzdignutim središnjim dijelom, i obično nižim bočnim stranicama. Središte je ponekad naglašeno

pilastrima ili stupićima koje nose lučni završetak ili zabat, tvoreći malu edikulu unutar koje se

nalazi ploča, reljef ili samostojeća skulptura, križ, kamena vaza. Može imati i kadionicu ili

svjetiljku ovješenu o konstrukciju, ili fiksirano na bočne stranice.

- Tipa portal – oblikovan kao ulaz, simboličkog značenja. Može biti oblikovan kao jednostavan

luk ili trodijelni slavoluk, zaključen ravnim vijencem ili zabatom, klasicističkih obilježja ili

suvremene forme.

- Cipus – javlja se u obliku valjkastog kamenog stupića, kubičnog bloka, monumentalnog

arhitektonskog elementa ili križa te nosi različiti dekorativni aparat simboličkog značenja (kartušu,

vazu, mrtvačku lubanju s kostima, baklju i dr.).

- Obelisk – visoki piramidalno zaključeni element, obično na kubičnom postolju. Ponekad je

zaključen manjim križem ili postavljen na četiri lavlje šape.

- Tipa uzglavlje (a spalliera) – radi se o grobnicama oblikovanima poput stiliziranog kreveta, s

nadgrobnom pločom i vertikalnim uzglavljem. Na uzglavlju može biti postavljen ili uklesan križ ili

neki drugi dekorativni ili simbolički element. Jedan od najčešćih tipova.

- Tipa naslon (a lettiera) – vertikalno uzglavlje s bočnim naslonom dužim i nižim od samog

uzglavlja koji se pruža uz nadgrobnu ploču.

- Skulptura – može se pojaviti u obliku samostojećih kipova, kipova u kombinaciji s nekim

drugim oblikom nadgrobnog obilježja (križem, stelom i dr.), visokog ili plitkog reljefa, izvedena u



109

različitom materijalu (kamen, metal, štuko), portreta ili s prikazom drugih neantropomorfnih

motiva simboličkog značenja.

- Zid – grobnice koje kao vertikalno obilježje koriste ogradni zid groblja na koji se postavlja

kamena ploča, naslanja reljef ili kojima je uzglavlje oblikovano kao zid, često raščlanjen

arhitektonskim elementima.

- Sarkofag – nadgrobna konstrukcija oblikovana kao sarkofag, izdignuta od okolnog terena,

često ograđena ogradom od različitog materijala, s podacima o pokojniku na horizontalnoj ploči

ili na bočnim stranicama. Ponekad ima i vertikalnu stelu i drugu opremu (npr. kamene vaze).

- Edikula – vertikalna konstrukcija u obliku kapele ili hrama s dvoslivnim krovom. Može biti

poluotvorena ili zatvorena, a može imati u sredini nišu u kojoj se nalazi skulptura ili ploča.

- Žrtvenik – konstrukcija oblikovana poput antičkog žrtvenika s vazom, odnosno žrtvenom

zdjelom i kolonadom.

VALORIZACIJA ‒ Vrijednosna skala, dopunjena u skladu s lokalnim potrebama - svrstava

grobne cjeline u šest stupnja:

1. Spomeničke vrijednosti je grobna cjelina koji ima izraziti kvalitetan stilski, povijesni, kulturni

i graditeljski koncept cjeline i detalja, te posjeduje starost, dokumentarnu, umjetničku ili autorsku

vrijednost, te povijesni značaj jedne ili više osoba ukopanih u grobnici. Ta je vrijednost sagledana

u odnosu na cjelinu u kojoj je nastala grobnica, mada izvan konteksta cjeline gradskog groblja u

Umagu nije tog značaja.

2. Više ambijentalne vrijednosti jesu grobne cjeline koje kvalitetom i značajem povijesnih

osoba ukopanih u grobu predstavljaju blisku, ali nešto nižu vrijednosnu sponu skale. Predstavljaju

kvalitetan obrtnički rad nepoznatih radionica, što se očituje u količini i kvaliteti upotrijebljenih

stilskih obilježja određenog razdoblja, te vrsti i obradi materijala.

3. Ambijentalne vrijednosti su grobne cjeline koje predstavljaju konfekcijski obrtnički rad bez

veće autorske ili stilske vrijednosti, ali imaju povijesnu vrijednost s obzirom na vrijeme nastanka.



110

Oblikovanjem, vrstom i obradom materijala tipične su za razdoblje u kojem su nastale. Posjeduju

određene arhitektonske ili dekorativne elemente karakteristične za vrijeme i razdoblje nastanka.

Položajem i oblikovanjem jasno doprinose karakterističnom ugođaju memorijalne cjeline groblja.

4. Uklopljene u ambijent su one grobne cjeline koje ne posjeduju očiti autorski, povijesni ili

stilski izraz, a oblikovanjem i materijalom tipične su za razdoblje nastanka. Položajem i

oblikovanjem ipak imaju određenu ulogu u stvaranju ugođaja memorijalne cjeline. U ovu su

kategoriju uvrštene i pojedine grobnice koje se datiraju u vremenski period od 1950. do 1980.

godine, koje svojim položajem i oblikovanjem imitiraju starije grobnice te tako doprinose

stvaranju ugođaja memorijalne cjeline groblja.

5. Bez konzervatorskog interesa su one grobne cjeline koje ne posjeduju obilježja značajna za

oblikovanje i povijest groblja, te u kojima nisu ukopane osobe od povijesnog značaja. Pretežno su

to grobnice nastale nakon 1950. godine ili starije grobnice koje su zbog zahvata izvršenih na

njima izgubile svaku povijesnu i umjetničku vrijednost. Te su grobnice također obrađene u

katalogu da bi se zaokružila memorijalna cjelina groblja i da bi se omogućila referentna početna

točka za buduće izmjene grobnih cjelina, ali nisu u odgovarajućim kartama tipologije, valorizacije

i režima zaštite obrađene bojom.

6. Memorijalna vrijednost odnosi se na one grobne cjeline unutar kojih su pokopani pojedinci

od povijesnog ili umjetničkog značenja za grad Umag. Pretežno su to grobnice nastale nakon

1950. godine ili starije grobnice koje su zbog zahvata izvršenih na njima izgubile svaku povijesnu i

umjetničku vrijednost. Te su grobnice također obrađene u katalogu da bi se zaokružila

memorijalna cjelina groblja i da bi se omogućila referentna početna točka za buduće izmjene

grobnih cjelina, ali nisu u odgovarajućim kartama tipologije, valorizacije i režima zaštite obrađene

bojom.



111

REŽIM ZAŠTITE, kategorija je specificirana prema standardnoj metodologiji

konzervatorske službe, dopunjena u skladu s lokalnim potrebama:

I. kategorija - intaktno, dozvoljena jedino konzervacija, sanacija i restauracija grobnih cjelina.

Zabranjene su sve intervencije koje mijenjaju izvorno stanje osim funkcionalno opravdanih i

odobrenih od strane službe zaštite spomenika i nadležnog gradskog odjela zaduženog za poslove

graditeljskog nasljeđa. Svi devastirani ili nagrđeni dijelovi grobne cjeline moraju se dovesti u

izvorno stanje. Dozvoljene su intervencije koje se odnose na sanaciju građevnog stanja,

restauraciju oštećenih i rekonstrukciju nedostajućih stilskih elemenata, te održavanje. Prihvatljive

su intervencije koje teže uklanjanju nastalih devastacija i vraćanju u izvorno stanje. Nije

prihvatljivo brisanje ili prekrivanje imena starih vlasnika i ukopanih osoba. Obilježja novih

vlasnika i ukopanih osoba moraju biti postavljena na način da ne narušavaju ukupan dojam

cjeline, kompatibilna po materijalu i načinu obrade. Za grobne cjeline ove kategorije potrebno je

zatražiti posebne uvjete i odobrenje nadležnog konzervatorskog odjela u Puli i nadležnog odjela

Grada Umaga zaduženog za poslove graditeljskog nasljeđa.

II. kategorija - korekcija, dozvoljava ili preporučuje određene intervencije, a zbog uklanjanja i

ispravljanja nastalih devastacija i oštećenja. Dozvoljeni su stilski usklađeni zahvati manjih

promjena u cilju ispravljanja intervencija koje umanjuju vrijednost građevine, u skladu s

mišljenjem i posebnim uvjetima nadležnog odjela Grada Umaga zaduženog za poslove

graditeljskog nasljeđa. Grobne cjeline čuvaju se u pravilu in situ. U pojedinim slučajevima kada

identitet vlasnika nije poznat ili on ne održava grobnu cjelinu koja je u izrazito lošem

građevinskom stanju, što onemogućava obnovu in situ, moguće je pažljivo, ručno demontirati sve

elemente grobne cjeline, restaurirati i postaviti na nekoj drugoj lokaciji unutar groblja (lapidarij).

Nije prihvatljivo brisanje ili prekrivanje imena ranije ukopanih osoba. Obilježja novih vlasnika i

ukopanih osoba moraju biti postavljena na način da ne narušavaju ukupan dojam cjeline,

kompatibilna po materijalu i načinu obrade.

III. kategorija – uklopljeno, odnosi se na grobne cjeline kod kojih nije potrebno izvoditi zahvate

korekcije i restauracije, osim održavanja grobne cjeline i postojećeg stanja. Sve sačuvane

povijesne elemente grobne cjeline treba sačuvati. Novi zahvati obnove i održavanja moraju biti

odabirom materijala i oblikovanja usklađeni sa zatečenim stanjem, te ambijentom memorijalne

cjeline groblja. Za ovu kategoriju potrebno je samo pozitivno mišljenje kod promjene postojećeg

stanja od strane odjela Grada Umaga zaduženog za poslove graditeljskog nasljeđa. U pojedinim



112

slučajevima kada identitet vlasnika nije poznat ili on ne održava grobnu cjelinu koja je u izrazito

lošem građevinskom stanju, što onemogućava obnovu in situ, moguće je pažljivo, ručno

demontirati sve elemente grobne cjeline, restaurirati i postaviti na nekoj drugoj lokaciji unutar

groblja (lapidarij). Nije prihvatljivo brisanje ili prekrivanje imena ranije ukopanih osoba. Obilježja

novih vlasnika i ukopanih osoba moraju biti postavljena na način da ne narušavaju ukupan dojam

cjeline, kompatibilna po materijalu i načinu obrade.

IV. kategorija – odnosi se na grobne cjeline uklopljene u ambijent, kod kojih nije potrebno

izvoditi zahvate korekcije i restauracije, osim održavanja grobne cjeline i postojećeg stanja, a

predstavljaju grupu grobnih cjelina nastalih do 1950. godine. Predlaže se zadržavanje postojeće

grobne cjeline te nadopunjavanje obilježjima novih vlasnika i ukopanih osoba na način da se ne

narušava ukupan dojam cjeline, kompatibilnih po materijalu i načinu obrade. Te se grobnice

mogu i u potpunosti rekomponirati novim materijalom vodeći računa o memorijalnoj cjelini

groblja. Preporučuje se usklađivanje s ambijentalnim vrijednostima povijesne cjeline groblja, s

obzirom na raspored, prostorni smještaj, oblikovanje i odabir materijala. Ova se kategorija

također odnosni na grobne cjeline uklopljene u ambijent, a predstavljaju grupu grobnih cjelina

nastalih od 1950. do 1980. godine.

V. kategorija – odnosi se na grobne cjeline bez ambijentalne vrijednosti i bez konzervatorskog

interesa, odnosno na one koje su recentno obnovljene na pozicijama koje su nekada zauzimale

starije grobnice. Ova se kategorija odnosni i na grobne cjeline s memorijalnom vrijednošću. Riječ

je o grobnicama koje se neadekvatnom uporabom materijala, oblikovanjem i smještajem u

prostoru ne uklapaju u cjelinu groblja, a predstavljaju grupu grobnih cjelina nastalih nakon 1950.

godine. Za te se grobnice preporuča usklađivanje s povijesnim ambijentom groblja, s obzirom na

raspored, prostorni smještaj, oblikovanje i odabir materijala. Te se grobnice mogu i u potpunosti

rekomponirati novim materijalom vodeći računa o ambijentalnim vrijednostima povijesne cjeline

groblja. Kod grobnica s memorijalnom vrijednošću potrebno je očuvati memoriju na ukopane

pojedince od povijesnog ili umjetničkog značenja za grad Umag.



113

I. 9. Prijedlog za upis u Registar kulturnih dobara RH

Povijesnom analizom nastanka gradskog groblja Sv. Petra Damianija, analizom njegovog

prostornog razvitka te analizom značajnih osoba važnih za povijest Grada Umaga, može se

donijeti zaključak da se radi o gradskom groblju od lokalnog značaja. Prostorna razvojna shema

groblja i njegova tlocrtna dispozicija ne odudara znatno od tipologije groblja iz istog razdoblja.

Jednostavna pravilna podjela na polja duž centralne uzdužne i vodoravne osi, koja se ograđuje

zidovima, naglašena ulazna zgrada struktura te crkva na začelju. Tip groblja je najčešće prihvaćena

kombinacija prirodnog parka s glavnim i sporednim alejama te puteljcima među grobljanskom

arhitekturom.

Urbanistička rješenja ne nude kreativnu originalnu dispoziciju grobnih polja u složenim

prostornim odnosima koja stvaraju nove vizure i sheme kretanja kao npr. na gradskom groblju

Kozala u Rijeci ili na zagrebačkom Mirogoju.258 Nadgrobni spomenici po arhitektonskim i

umjetničkim obilježjima uglavnom su konfekcijski proizvodi lokalnih radionica koji se ponavljaju

u više primjera. Tek poneki spomenici odskaču kvalitetom izvedbe, monumentalnim

proporcijama ili kreativnim rješenjem u duhu vremena, nadasve grobnice obitelji Marcovich i de

Franceschi. Osobe pokopane na gradskom groblju značajne su prije svega u kontekstu lokalne

povijesti, memorije grada kratkog sjećanja i brzih zaborava. Izvan umaške ili nešto šire regionalne

sredine ne izdvajaju se kao osobe od veće povijesne važnosti.

S obzirom na navedeno predlažemo da se gradsko groblje Sv. Petra Damianija u Umagu

zaštiti kao kulturno dobro od lokalnog značaja odlukom gradskog vijeća, te upiše u Registar

kulturnih dobara - Listu kulturnih dobara od lokalnog značaja Ministarstva kulture, u svrhu

očuvanja groblja kao memorijalne cjeline. Provedbu mjera zaštite preuzele bi nadležne gradske

službe temeljem ovog elaborata i odluka o zaštiti, uz stručnu konzultaciju o mjerama zaštite za

spomenike najviše kategorije s nadležnim konzervatorskim odjelom. Slijedom ove studije,

predlaže se gradskim službama valorizacija groblja putem izrade informacijskih tabli o groblju, te

pojedinačnih oznaka uz grobnice s informacijama o značajnim povijesnim osobama za Grad

Umag pokopanih na groblju, uz pomoć neinvazivnih suvremenih digitalnih medija. Predlaže se i

tiskana objava sažete verzije ove studije u obliku bogato ilustrirane monografije umaškog groblja.

258

Usp. Marsetič, R. ‒ Nefat, N., Gradsko groblje Monte Ghiro u Puli. Studija povijesnog i prostornog razvitka

‒ smjernice za očuvanje memorijalne cjeline, Pula, 2010., 5.; Glavočić, D., Arhitektura i skulptura riječkog

groblja Kozala, Zagreb, 2002.,12.



114

I. 10. Zaključak

Ovom stručnom studijom povijesnog i prostornog razvitka gradskog groblja sv. Petra

Damianija u Umagu, željelo se na sveobuhvatan i opširan način pristupiti istraživanju „grada

umrlih“ kako bi se saznalo nešto više o „gradu živih“ – o dijelu povijesti grada Umaga i njegovih

stanovnika, koji su u njemu živjeli i umrli krajem 19. i u prvoj polovini 20. stoljeća. Cilj opširnosti

studije je nada da će ona biti skroman doprinos oživljavanju jednog dijela pomalo zaboravljene

povijesti grada Umaga, te da će potaknuti daljnja istraživanja umrlih, kako bi se rodile i oživjele

nove spoznaje o životima nekoć živih.



115

I. 11. Bibliografija i izvori

IZVORI:

Archivio di stato di Trieste – Državni arhiv u Trstu, Catasto franceschino, Mappe catastali del Comune

di Umago (1818., reambulacija 1873.); Elaborati catastali del Comune di Umago (1818.-1822., dodaci

1837.), Trst, 2010. (http://www.catasti.archiviodistatotrieste.it/)

Arhiv župe Umag – Liber Defunctorum, Matična knjiga umrlih (1696. – 1738.), inv. br. 5,1;

Mortuorum, Matična knjiga umrlih (1744. – 1793.), inv. br. 5,2; Mortuorum, Matična knjiga umrlih

(1793. – 1825.), inv. br. 5,3; Protocollo degli Esibiti, Urudžbeni zapisnik dekanatske župe Umag

(1883 ... 1909), inv. br. 1,4; Ernesto Fumis, Cronaca della Parrocchia di Umago, rukopis od 1928.-

1932., u Župnoj kronici (1928. – 1951.), inv. br. 8,4

Diplomatski arhiv u Trstu

Državni arhiv u Pazinu, Katastar iz 1873. godine, Pazin

Državni arhiv u Rijeci, fond obitelji de Franceschi iz Segeta; HR-DARI, RO 23, 69/a: Nacrti

grobnice obitelji de Franceschi iz Šegeta; HR-DARI, RO 23, Obitelj de Franceschi iz Segeta - Albero

Genealogici della famiglia de Franceschi 1896, Rijeka 1990.

Evidencija groblja općine Buje, Zavod za prostorno uređenje općine Buje (u rukopisu), kolovoz 1991.

Evidencija i karte groblja sv. Petra Damianija u Umagu iz arhiva tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne

usluge”, stanje: siječanj 2016.

Konzervatorski elaborat. Kostrena. Groblje sv. Lucije. Groblje sv. Barbare (u rukopisu), Konzervatorski

odjel u Rijeci, 2009.

Krota, I., Sumarni inventar arhivskog fonda Obitelji de Franceschi iz Šegeta (Seghetto) 1412/1943, Državni

arhiv u Rijeci (u rukopisu), Rijeka 1990.

Marsetič, R. ‒ Nefat, N., Gradsko groblje Monte Ghiro u Puli. Studija povijesnog i prostornog razvitka ‒

smjernice za očuvanje memorijalne cjeline (u rukopisu), Pula, 2010.




116

Milošević, B., Arheološki nadzor nad rekonstrukcijom Ulice Dante Alighieri u Umagu (izvješće u

rukopisu), Umag, travanj 2016.

Milošević, B. ‒ Bojić, B. Konzervatorska podloga za prostorni plan uređenja Grada Umaga ‒ izmjene i

dopune (u rukopisu), Umag, 2011.

Museo civico di storia ed Arte, Trst

Muzej grada Umaga, arhiv i arheološka zbirka

Pauletich, A., Catasto delle tombe con contratto scaduto nei cimiteri di: Umago parte vecchia… (u rukopisu),

Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2005.

Pauletich, A., Elenco dele sepolture militari e delle vittime civili di guerra esistenti nei cimiteri Istriani… (u

rukopisu), Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2011.

Pauletich, A., Le sepolture Italiane dei cimiteri di Umago e dell'umaghese. Dalle ricognizioni del novembre

1996, dicembre 1999, e giugno 2007 (u rukopisu), Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2007.

Pauletich, A., Prospetto numerico delle sepolture italiane nei cimiteri Istriani… Dalle ricognizioni dei 1996,

1999, e 2004 (u rukopisu), Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2005.

Pauletich, A., Ricognizione delle sepolture italiane bisognise du lavori di restauro, sistemazione e di particolare

manutenzione, edeguita ul 6 dicembre 2003 (u rukopisu), Lavoro dell' I. R. C. I. – Trieste, Rovinj, 2003.

Peković, J., Kulturno-povijesna urbanistička cjelina grada Umaga. Konzervatorska dokumentacija, knjiga I. i

II., (u rukopisu), Zagreb, 2012.

Permesso di seppellimento / Dozvola pogreba Marcovich Caterine, iz 8. prosinca 1948. godine, list rukopisa

unutar rukopisa Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, koji se čuva se u

arhivu tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne usluge”

Prospetto delle sepolture delle salme del piroscafo S. Marco, rukopis s nacrtom ukopa posmrtnih ostataka

parobroda San Marco, list unutar rukopisa Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u

Umagu, koji se čuva se u arhivu tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne usluge”

Puhmajer, P. – Braut, I. – Pedišić, A.; Umag stancija Seget, elaborat konzervatorsko – restauratorskih

istraživanja (u rukopisu), Hrvatski restauratorski zavod, Zagreb, 2016.



117

Registro Generale inumati, rukopis Registra umrlih osoba groblja sv. Petra Damianija u Umagu, za

razdoblje od 1887., kontinuirano do 1945. te fragmentarno do 1968. godine, koji se čuva u arhivu

tvrtke „6. MAJ d.o.o. za komunalne usluge”

BIBLIOGRAFIJA:

Alberi, D., Istria. Storia, arte, cultura, Lindt, Trieste, 2001.

Babič, A., (ur.), Il Cimitero storico di Isola, Isola, 2014.

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. I, Trieste, 1973.

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. II, Trieste, 1975.

Benedetti, A., Umago d'Istria nei secoli, vol. III, Trieste, 1995.

Benussi, B., Lo statuto del comune di Umago, Atti e Memorie della Società istriana di archeologia e storia

patria, vol. VIII, 1892., Parenzo, str. 227-313.

Blažević, I., Povijest turizma Istre i Kvarnera, Opatija 1997.

Bojić, B. – Milošević, B., Patina vremena – La patina del tempo. 10 godina Muzeja grada Umaga – 10

anni del Museo Civico di Umago, katalog izložbe – catalogo della mostra, Umag, 2010.

Bolšec Ferri, N., Zaštitno arheološko istraživanje na Trgu slobode u Umagu 2004./2005., I.

Porečki susret arheologa – rezultati arheoloških istraživanja na području Istre, Poreč, 2008., 105 ‒ 109.

Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Povijesni pregled Umaga i okolice do 1269. godine – La storia

di Umago e dei sui dintorni fino al 1269, Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012.,

27 – 42.

Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Baština Umaga i okolice – Il patrimonio di Umago e dintorni,

Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 59 ‒ 110.

Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Crkva sv. Roka ‒ Chiesa di S. Rocco. 1515. ‒ 2015. 500 godina

posvećenja ‒ 500 anni della consacrazione, Umag ‒ Umago, 2015.



118

Bolšec Ferri, N. ‒ Milošević, B., Umaška uljara od kraja 3. do sredine 7. stoljeća – L'oleificio

umaghese dalla fine del III alla metà del VII secolo, Tragovi masline – Lungo il sentiero dell'olivo,

Umag – Umago, 2015., 22-29.

Budak, N. (ur.), E. Poropat, Istarski sabor / La Dieta Istriana, Zavičajni muzej Poreštine, Poreč,

2011.

Bujština – Il Buiese, Buje – Buie, Zavod za povijesne i društvene znanosti istraživačkog centra

JAZU – Rijeka, 1985.

Camus, E., Storia della Prima Società enologica Istriana Camus & Manzutto in Umago, compilata in base a

documenti e testimonianze, vol. II, Balestra, Trieste, 1902.

Caprin, G., L'Istria Nobilissima, vol. I, Trieste, 1905.

Caprin, G., L'Istria Nobilissima, vol. II, Trieste, 1907.

Caprin, G., Marine Istriane 1889., Italo Svevo Trieste, 1973.

Cattonar, C., L' „Istria – Trieste“ nella storia di Umago, Il Comune di Umago e la sua gente, Trieste,

2009. (1999.), 85 – 89.

Cigui, R., Contributo all'araldica di Umago, Atti del Centro di ricerche storiche di Rovigno XXIV,

Rovinj, 1994, 256.

Cigui, R., Heraldički Umag ‒ Umago araldica, Umag, 1995.

Cigui, R., L’antico cimitero di S. Andrea a Umago, La Ricerca 18, Rovinj, 1997., 3 ‒ 4.

Cigui, R., Omago. Cenni storici di Pietro Kandler, Atti, Centro di Ricerche Storiche Rovigno, vol.

34, Trieste-Rovigno, 2004., 421-472.

Cigui, R., Povijesni pregled Umaga u doba Venecije (1269. – 1797.) – La storia di Umago in

epoca veneziana (1269. – 1797.), Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 43 ‒

58.

Cigui, R., Un manoscrito inedito di Pietro Kandler sulla storia di Umago, L'Istria e Pietro Kandler:

storico, archeologo, erudito, Acta historica adriatica II, Pirano 2008., 103-114.

Čoralić, L., Izbjeglištvo kao sudbina – Barani u Mlecima (XIV.-XVII. st), Dom i svijet, 2006.



119

Čučković, Z., Umag ‒ Sv. Andrija (kapela i groblje), Hrvatski arheološki godišnjak 3/2006, Zagreb,

2007., 275 ‒ 276.

Čučković, Z., Umag ‒ Trg sv. Martina, Hrvatski arheološki godišnjak 5/2008, Zagreb, 2009., 378 ‒

382.

Dukovski, D., Umaški povijesni skokovi od listopadske diplome... Monografija grada Umaga, 2012. str.

114.

Facin, N. ‒ Pauletich, A., I nostri cimiteri, Il Comune di Umago e la sua gente, Trieste, 2009. (1999.),

95 ‒ 126.

Fachin, N., Knjige umaških autora. Izložbeni katalog – Libri di autori umaghesi. Catalogo della mostra,

Umag – Umago, 1997.

Fachin, N., I nobili e le loro stanzie nell’umaghese, La Ricerca 42-43, Centro di ricerche storice,

Rovigno, 2004., str. 2 – 5.

Fachin, N., Pozdrav iz Umaga – Saluti da Umago, Umag, 1998.

Fachin, N., Umag – Savudrija. Povijest i kultura, Umag, 2002.

Famiglia Umaghese San Pellegrino, časopis Umago Viva, Trieste (razni brojevi)

Feletar, D., Razvoj prerade povrća u Umagu, Podravka, Koprivnica, 1990.

Fumis, E., Pagine di storia umaghese, Trieste, 1920.

Glavočić, D., Arhitektura i skulptura riječkog groblja Kozala, Zagreb, 2002.

Glavočić, D., Lovransko groblje, Zbornik Lovranščine, knjiga 2, Lovran, 2012., 195 – 214.

Gravisi, G., Toponomastica del comune di Umago, Atti e Memorie della Società Istriana di Archeologia

e Storia Patria XLII, II, 1930., str. 413 – 429.

Gržinić, M., Gallery (Dante) Marino Cettina – Future perspective, Umag 2001.

Jelenić, S., Umag. Sakralno bogatstvo Umaga i okolice, Umag, 1997.

Kandler, P., Codice Diplomatico Istriano, Trst, 1986. tiskano izdanje; digitalno izdanje: BaseWeb(R),





120

Kandler, P., časopis L'Istria, 1846.-1852.

Lago, L. – Rossit, C, Pietro Coppo. Le „Tabvlae“ (1524.-1526.) Una preziosa raccolta cartografica custodita

a Pirano, vol. I, Trieste, 1986.

Manzutto, L., Sior pietro Manzutto…. Arena di Pola, br. 1123, 1958.

Manzutto, P., Memoriale del municipio di Umago, 5. Agosto 1910

Marsetič, R., Il cimitero civico di Monte Ghiro a Pola. Simbolo dell'identità cittadina e luogo di

memoria (1846 – 1947), Collana degli Atti 35, Rovinj, 2013., s pripadajućom literaturom.

Martinello, G., Umago d'Istria – Notizie storiche, Trieste, 1965.

Matan, A., O podrijetlu toponima Umag, Annales, Serie Historia et Sociologia 17, Koper, 2007., 167 –

174.

Matijašić, R., Groblja, Istarska enciklopedija, Zagreb, 2005., 286 ‒ 287.

Moratto Ugussi, L., Buie d'Istria. Famiglie e contrade, Collana degli Atti 40, Rovinj, 2014., str. 1-

154.

Pettinati, G., San Pier Damiani. Vescovo e dottore della Chiesa, Santi, beati e testimoni, 2011.

(http://www.santiebeati.it/).

Petronio, P., Memorie sacre e profane dell'Istria, Parte Seconda, Trieste, 1968.

Petrović Markežić, B., Arheološka istraživanja na Trgu sv. Martina, Hrvatski arheološki godišnjak

8/2011, Zagreb, 2012.

Rossetti, P., Corografia di Trieste, suo territorio e diocesi, scritta nell'anno 1694, Archeografo

Triestino II. serie, vol. III (= VII), Trieste, 1872. – 1875.

Santangelo, A., Inventario degli oggetti d'arte d'Italia. V. Provincia di Pola, Roma, 1935.

Sušanj, D., Umag: povijesna sinteza, Umag(o). Monografija grada Umaga, Umag – Umago, 2012., 13

– 26.

Tommasini, G. F., De' Commentarj storici-geografici della provincia dell'Istria. Libri otto (1641.),

Archeografo Triestino, vol. IV, Trieste, 1837., str. 1-554.

http://www.santiebeati.it/



121

Trupković, M. ‒ Rajić Šikanjić, P. ‒ Premužić, Z., Tuberkuloza kod djeteta s nalazišta na Trgu sv.

Martina u Umagu, Histria archaeologica 42/2011, Zagreb, 2012., 233 – 242.

Ujčić, Ž., Izvještaj o zaštitnom iskopu u Umagu, Pula, 1990., 1 ‒ 3.

Vlahov, D., Matične knjige u Povijesnom arhivu u Pazinu, Vjesnik Istarskog arhiva, God. 2-3

(1992-1993), sv. 2-3, str. 277-309.

Documents

GRADSKO GROBLJE SV. PETRA DAMIANIJA U UMAGU