Grčka od 1878. do 1900. godine

Grčke političke vođe kao i njihovi savremenici nastojali su da vode ekspanzivnu

vanjsku politiku i sprovode program unutrašnjeg razvoja, ali je i ponekad izgledalo da njihova

zemlja ne može da postigne niti jedan od ta dva cilja. Već 1875. godine došlo je do preokreta,

kada je kralj Đorđe usvojio načelo prema kojem je mandat za sastav vlade davao novom

političkom prvaku koji bi imao podršku većine poslanika, i tako je u posljednje dvije decenije

devetnaestog stoljeća u Grčkoj postojao nešto kao dvopartijski sistem, predvođen

najutjecajnijim političkim figurama, liberaliste Trikupisa, demokrate Aleksandra

Komundorusa i Teodora Delijanisa. Protivnik reformi bio je Harilaios Trikupis (1832-1896)

koji je 1881.godine obezbjedio većinu za svoju vladu i ostao na njemom čelu i u najvećem

dijelu sljedeće decenije. Njegova politika se zasnivala na modernizaciju, odnosno smatrao je

da se država treba prvo osnažiti, prije nego što se aktivira u vanjskoj politici, cilj mu je bio da

unaprijedi grčku infastrukturu, njenu kredibilnost i vojsku, što je zahtjevalo povećanje poreza.

Krit i ostale željne provincije bile su stalni spomen na ograničenja kraljevine, i upravo ta

spoljna pitanja prijetila su da dobiju prednost na domaćem terenu. Predrasude javnosti bodrio

je Teodoris Delijanis (1824-1905) koji je demagoški nastupao o ideji velike Grčke, ali je i

cijela ova njegova politika dodatno opterećavala privredu, i stvarala nepotrebnu napetost u

zemlji.

Grčka je Velikoj Britaniji Kiparskom konvencijom iz 1878.godine dala na upravu nad

tim ostrvom. Berlinski kongres je bio mišljenja da se Tesalija i Epir trebaju dati Grčkoj, te je

uputila jedan zahtjev Osmanskom carstvu, gdje su ih pozvali da izvrše izmjenu svojih granica

u korist helenske kraljevine, i tako je posredovanjem sila došlo do ustupanja Tesalije i oblasti

Arte u Epiru i time je Grčka dobila dodatnih 13.400 kvadratnih kilometara ali i pola miliona

novog stanovništva. To je bilo drugo širenje teritorije poslije sticanja Jonskih ostrva, i time je

Grčka granica dospjela do međa Makedonije. Međutim Grčku su u ovome periodu mučile

razne brige1, i bila je kao i ostale balkanske zemlje nezadovoljna odredbama Sanstefanskog

ugovora. Kako se činilo da će istočna kriza najaviti raspad Osmanskog carstva u korist

Slovena , Bugari su za Grke postajali sve veći neprijatelji. Kada je 1894. godine osnovano

nacionalno udruženje, radi borbe prvenstveno za nacionalne ciljeve, vođene pomoću

propagande, oružja i dobrovoljaca, usmjerenih preko sjevernih granica i morem, na Krit i

1 Nova Kneževina Bugarska oslobodila je grčke pretenzije na zemlje koje su smatrane dijelom historijskog naslijeđa, još jednu od briga predstavljala je pojava albanskog pokreta koji se širio po Makedoniji i Epiru.

1

kada je 1885. godine Srbija stupila u rat s Bugarskom, Grčka je osjetila veliki pritisak za

stupanje u neku sličnu akciju i to sve je dovelo do „nazovi rata“ riječima i četovanjem, sile su

ubrzo zaustavile rat i u maju 1886. godine izvršili pomorsku blokadu, i Delijanis je morao da

podnese ostavku. Sva pažnja je bila usmjerena na sjever, smatralo se da će Krit jer drugih

pretendenata nije bilo prije ili kasnije pripasti Grčkoj. Opet je došlo do pobune 1886.godine i

tamošnji prvaci su proglasili prisajedinjenje sa Grčkom. Iako je na čelu vlade opet bio

Delijanis, sada su dosta oprezniji bili, ali će zbog pritiska javnosti, poslati vojsku i brodove

na Krit. Grčka se pripremala za rat, podstičući ustanak preko svojih sjevernih granica i

sprovodeći opštu mobilizaciju, na sve ovo Porta je odgovorila objavom rata u aprilu

1887.godine. Bio je to tridesetodnevni rat, koji je završio grčkim porazom, grčka vojska pod

komandom prijestolonasljednika Konstantina poražena je u Tesaliji i Epiru, a osmanske trupe

su odma ušle u Grčku.

Smatra se da je strana intervencija spasila Grčku od propasti, pa je tako Carigradskim

mirom uspostavljeno predratno stanje, s tim da je Grčka plaćala ratnu odštetu u iznosi od sto

miliona zlatnih franaka, sultan je prihvatio poseban autonomni položaj za Krit. Ovaj poraz

Grka zapravo je pokazao nesklad između grčkih ujediniteljskim težnjama i njihovim

skromnim vojnim mogućnostima, dovodeći je pri tome do potpunog bankrotstva. Grčka je sve

više ulazila u nove zajmove, do trenutka kada je njeni stvarni dug dostigao 600 miliona

zlatnih franaka, pa joj je 1898.godine nametnuta strana finansijska kontrola. Ovaj poraz

najavio je period razočaranosti, pa su političari spoznali da „Velika ideja“ne može biti

ostvarena samostalno i veliki su napori učinjeni da bi se razvio osjećaj nacionalnog identiteta

među pravoslavnim stanovništvom Makedonije i brojnim turkofonskim stanovništvom Male

Azije. Čak su pojedini intelektualci razmatrali mogućnost neke vrste zajednice sa Turcima,

kako bi zemlja imala koristi od uspjeha koje je grčka elita postigla u Osmanskom carstvu,

većinom obnovivši svoju ekonomsku moć.

Ponovo se počela zastupat politika stvaranja nacionalnih resursa kao osnovni

preduslov širenja pošto su u privredi vršene promjene u posljednjim decenijama stoljeća.

Manje od 20 % zemlje je bilo obradivo i samim tim to je objašnjavalo najmanji rast

stanovništva, ali i najveću stopu iseljavanja na Balkanu. Pošto su tesalske žitnice ušle u sastav

države udio polja pod žitaricama povećan je sa 7 % na dvije trećine ukupno obradivih

površina. Sitan posjed je preovladavao izvan Tesalije, i proizvedene žitarice se uglavnom nisu

prodavale, i kako nije bilo dovoljno vlage za uzgajanje kukuruza, stočarstvo nije bilo dovoljno

razvijeno i čak nije moglo da zadovolji ni domaće potrebe. Vinogradarstvo je podsticano

2

povećanom potražnjom stranih tržišta i rastom cjena, ubrzo je Grčka postala najveći

proizvođač grožđa, što je do 1875.godine činilo 50 % vrijednosti njenog ukupnog izvoza

čineći polovinu svjetske proizvodnje. Nekontrolisana proizvodnja suhog grožđa usmjerena na

neprilagođeno evropsko tržišta dovelo je devedesetih godina XIX st. do opšteg pada cijena

poljoprivrednih proizvoda što je za posljedicu imalo usporavanje poljoprivrednog rasta i

povećano iseljavanje.

Sedamdesetih godina XIX st. zabilježen je industrijski rast, mašinska proizvodnja

uvedena je u mnogim fabrikama počevši od prehrambene pa do tekstilne industrije.2 Rude su

u ovom periodu činile oko 28 % grčkog izvoza. Lokalno tržište je bilo ograničeno, a sam

izvoz je bio otežan zbog loše infrastrukture ali i visoke cijene transporta morem.U ovom

periodu izvođeni su značajni javni radovi, a većina ih je bila povezana Trikupisom.

Željeznička mreža je za posljednje dvije decenije XIX st. bila poprilično izgrađena šireći se sa

12 kilometara koliko je bila duga linija Atina-Pirej 1882.godine na 1033 oko 1900.godine.

Korintski kanal je prokopan između 1882 i 1883. godine što je u to vrijeme bio veliki podvig

tehnike, koji je ujedno za polovinu skratio put između Pireja i Italije, ali pored svega toga

lučka infrastruktura nije bila dovoljno razvijena da bi odgovorila izvoznim potrebama,

posebno Patrasa, kao najvećeg proizvođača grožđa.Industrijski rast se u ovom periodu

posebno uvećao, ali nije bio dovoljno privlačan za strana ulaganja ali ni za radnu snagu.3

Narodna banka Grčke bila je najstarija u zemlji, davala je zajmove isključivo trgovcima i

finansijerima glavnih gradova, sa kamatom od oko 8 %, već 1891.godine Narodna banka je

počela davati hipotekarne kredite na obradivu zemlju postepeno uvećavajući njihov udio u

kreditnim operacijama sa 9 % (1893.godine) na 18 % (1900.godine). Što se tiče stranih

ulaganja njih je bilo vrlo malo, a svaka kriza je nagovještavala oticanje kapitala iz industrije.

Grčka industrija je patila i od nedostatka radne snage, uglavnom je grčko selo se odupiralo

izazovu gradske industrije, urbani rast je bio spor. Dolazi do porasta gradskog stanovništva,

ali je stvarni rast Atine i njene luke Pirej počeo dosta kasnije, zahvaljujući prvenstveno

zanatske djelatnosti i sitne trgovine i povećanju državne uprave.Sezonski radovi predstavljali

su izlaz koji je štitio od potpune neimaštine, dok je iseljavanje bio trajan spas za seljaštvo. Dio

iseljenika odlazio je u Atinu, gdje bi radili na nekoliko godina kao radnici ili zanatlije, ali

velika većina je odlazila u inostranstvo, pretežno u SAD. U Grčkoj je u razdoblju od 1896. do

1907. godine iselilo se oko 7.795 njenih stanovnika, od kojih je oko 2.238 otišlo u SAD. 2 Broj tih fabrika je udvostručen sa 107 1875. godine na 220 1990.godine sa radništvom koje se sa 4.750 radnika povećalo na 15.000 radnika.3 Krediti su bili dosta unosniji od skromnih prihoda i visokih rizika u industriji, također su državne obveznice grčke i turske bile dosta unosne. Domaći javni dug je iznosio 1897.godine oko 200 miliona zlatnih franaka

3

Ukupan broj iseljenih u periodu od 1890.do 1914.godine iznosio je 350.000 stanovnika i to

uglavnom muškaraca, a novac koji su slali iseljenici ne samo da je potpomogao njihove

porodice na selu nego je i predstavljao ključni element mada nepredvidive u ravnoteži plata.

Obrazovni sistem iako raširen više se zasnivao na patriotskoj ideologiji nego li na

tehničkom obrazovanju. Industrija je bila prinuđena da dovodi strane inžinjere, dok su

izbjeglice sa Krita bili jedini stalni grčki radnici, iako su izvoz i javni radovi osamdesetih

godina povećavali prihode države, poloprivredna kriza i obevrjeđivanje drahme

onemogućavala je svaki sljedeći podsticaj za tehnički napredak. Iako je Grčka stekla

nezavisnost više od pola stoljeća prije drugih balkanskih država, ona je i dalje bila pod

tutorstvom stranih sila , više i od Srbije i Rumunije.

Grčka od 1900 do 1914. godine

Već na samom početku XX stoljeća, u mnogim balkanskim državama desile su se

određene promjene na njihovim čelima. Tako se u Crnoj Gori Nikola Petrović Njegoš 1910.

godine poslije četrdeset godina kneževanja proglasio za kralja, knez Bugarske Ferdinand od

Saks-Koburga i Gote, za kralja Bugarske 1908. godine. Na čelo Srbije je 1903. došao Petar

Karađorđević, a u Rumuniji se Karl od Hoencolerna još 1881. proglasio kraljem.4

Situacija se jedino nije mjenjala u Grčkoj, gdje se i dalje na čelu nalazio kralj Đorđ. 5

Kralj Đorđ se još od 1875. godine držao načela da sastav vlade povjerava političaru koji je

imao većinsku podršku parlamenta. Do samog početka XX stoljeća čak sedam puta je tu čast

imao Trikupis, da bi na prelazu između dva vijeka veću podršku naroda imao Delijanis, koji je

ratovao sa Osmanlijama za Krit. On je iako je doživio poraz protiv Osmanlija u ratu, ipak

zadržao popularnost i pobijedio na izborima 1902. i 1905. godine.

Grčka se početkom XX stoljeća i dalje posebno interesovala za Kretu, koja je sve više

postajala grčka, prije svega ustavom, ali i činjenicom da su strane trupe polahko napuštale

Kretu, a i Osmanlije su iseljavanje sa nje. To je posebno bilo vidjelo tokom 1908. i 1909.

godine, kada je veliki broj Osmanlija napustio Kretu. Pored toga Grčku je u to vrijeme

pogodila i kriza u unutrašnjosti, a razlog tome je povećano oporezivanje. Nezadovoljstvo je

posebno bilo vidljivo u vojsci, jer su se mlađi oficiri nalazili pod utjecajem svojih kolega u

Srbiji i Turskoj. Mladotursko obećanje jednakosti je pobudilo i među Grcima oduševljenje, ali

4 Stevan K. Pavlović, Istorija Balkana 1804-1945., Beograd, 2004., 273.5 Na mjestu kralja Helena još od 1863. godine. On je bio dojen među balkanskim kraljevima, kada je riječ o vladarskoj poziciji.

4

i strah da će Turke biti teže potisnuti iz Makedonije i Soluna. Grčki ofirici su se počeli

udruživati u Vojne saveze, a razlozi nezadovoljstva prije svega su radi činjenice da je došlo

do zaustavljanje oficirskih unapređenja, te da prestolonasljednik Konstantin, koji je

zapovjedao vojskom u Tesaliji sve više vodi računa samo o sebi i svojim pristalicama, te tako

pokušava stvoriti sebi odanu vojsku. Upravo zbog toga se veći dio atinskog garnizona

povukao početkom augusta 1909. u Gudi, predgrađe Atine, odakle je izvršen državni udar,

poznat kao i Gudijski vojni udar.6 U svojoj proklamaciji oni su zahtjevali mnoge reforme,

prije svega vojne, a najvažniji zahtjev je bio da vladarevi sinovi budu uklonjeni iz oružanih

snaga, a da položaje ministara vojske i mornarice drže aktivni oficiri.

Njihove zahtjeve su podržali i brojni demonstranti u Atini, prije svega zanatlije i

trgovci, a vlada je u strahu od vojne diktature popustila vojnom savezu, te pristala na

određene reforme, a prinčevi su napustili svoje položaje u vojsci. Ipak ofirici nisu imali ni

politički program, ni svog predstavnika koji bi učestvovao u sastavu reformirane vlade, pa su

se oni za pomoć obratili Venizelosu, koji je ranije stekao ugled na Kritu, a 1910. ga oni

pozivaju u Atenu da im bude savjetodavac. On je također bio za reviziju ustava, pa je upravo

zbog toga čim je stigao u Atenu dogovorio sa kraljem reviziju ustava, a vojsku za koju je

smatrao da se previše umješala u politiku, uspio je nagovoriti da raspusti Vojni savez. On je

imenovan za predsjednika vlade, a njegove pristalice su ostvarile prevlast u novoizabranoj

Ustavotvornoj skupštini. Dalje je usvojen niz ustavnih izmjena, sve sa ciljem lakšeg

provođenja agrarne reforme. Pored toga kako bi pokazao da nije pod utjecajem oficira iz

Gude, na visok položaj u vojsci je vratio prestolonasljednika Konstantina, i oslobodio oficire

koji su zatvoreni jer su se pokušali suprostaviti puču. Njegov reformski program se odnosio

na činovništvo, prosvetu i zemlju, uključujući i socijalno zakonodavstvo, legalizaciju

sindikata, uvođenje progresivnog poreza na zarade.7 Pored toga uspio je smirit radnike i

seljake, a i vojsku je stavio u svoje ruke, tako što je za sebe zadržao ministarstva vojske i

mornarice. Također je doveo francuske i britanske vojne stručnjake da obuče vojsku i

mornaricu, a sredio je i državne financije mada je Grčka imala najveći dug na Balkanu.

Venizelos je pobijedio i na izborima 1912. godine, a stanje je u državi drastično bilo

promjenjeno, zemlja se našla u mnogo boljem položaju nego na prelazu između XIX i XX

stoljeća, a povoljna financijska situacija je značila mnogo, posebno jer znamo da je ubrzo

izbila velika kriza na Balkanu u vidu Balkanskih ratova.

6 Pavlović, Istorija Balkana, 274.7 Pavlović, Istorija Balkana, 276.

5

Baš kao što su se Srbija i Bugarska interesovale za Makedoniju isto je to učinila i

Grčka, pa se da ne bi samo Srbija i Bugarska u slučaju pobjede nad Osmanlijama podjelile

Makedoniju između sebe uključuje u savez sa ove dvije zemlje, a protiv Osmanlija. Rat je

počeo u oktobru 1912., a Grčke snage su već u novembru osvojile Solun, te su zbog jake

mornarice odnijele i velike pobjede na Egejskom moru, te tamo zauzele gotova sva ostrva,

osim Rodosa i Dodekaneza, koje je zauzela Italija.8 Kako su saveznici pobjedili u Prvom

balkanskom ratu, Bugari su se okrenuli protiv Grka i Srba pa je tako 1913. započeo Drugi

balkanski rat, a na kraju njega 1913. godine Grčka je ostvarila velike teritorijalne dobitke. Oni

su zauzeli polovinu makedonske teritorije. Priznata je njena unija sa Kritom, ali je sjeverni

Epir sa svojim Grcima bio uključen u sastav nezavisne Albanije, samim ovim osvajanjima je

porastao i broj stanovnika sa 2.8 miliona, na 4.2 miliona. Ipak nisu svi stanovnici na nju

gledali sa oduševljenjam, pa se tako npr. u izvorima spominje kako stanovništvo u Solunu,

tada drugom gradu po veličini, gdje su uglavnom živjeli sefardski Jevreji, na Grke su

uglavnom gledali kao svoje protivnike u trgovačkim poslovima.

Nakon svih ovih osvajanja u Grčkoj se ponovo probudila i želja za Velikom idejom,

koja je sada u odnosu na poraze iz 1897. godine, postala stvarnost. Ono što je posebno išlo u

prilog tome je i činjenica da je prilikom posjeda Solunu u martu 1913. godine ubijen kralj

Đorđe, a njegov nasljednik Konstantin je stekao popularnost u Balkanskom ratu, gdje je bio

jedan od komandanata. Narod se nadao da će on uzeti vladarsko ime Konstantin XII, te tako

nastaviti bizantsku tradiciju, i ponovo oživjeti to carstvo, ali on to nije učinio.

Ono što je vlada još učinila u ovom periodu je i činjenica da je drahma9 ponovo

izjednačena sa frankom, a još od 1898. je sa Evropskom financijskom komisijom dogovoreno

da se ne izdaju nove novčanice. Također dogovorena su i nova strana ulaganja u državni

kapital, a i u zemlji je sve više vršena industralizacija, pa tako početkom XX stoljeća imam

220 fabrika, a pred Prvi svjetski rat 762 fabrike, a i željeznička mreža se razvila sa 1.000 na

1.500 kilometara. Grožđe se slabije sada proizvodilo, sa obzirom da su postojale zalihe još iz

ranijih perioda kada se ono masovnije proizvodilo, ali je i dalje ostalo jedan od glavnih

privrednih proizvoda.

8 Italija je zauzela ova dva ostrva sa ciljem da natjera Osmanlije da se povuku iz Libije.9 Drahma je naziv za grčku valutu koji se prvi put koristio još u vrijeme antičke Grčke, a ponovo je uvedena 1832. godine, a njena vrijednost se mjenjala još i 1944. i 1953. godine, a zvanično je zamjenjena eurom 2002. godine.

6

Grčka od 1914. do 1918.godine

Nije izgledalo da će veliki rat izbiti upravo na Balkanu 1914. godine. Poloustrvo se

oporavljalo od dvogodišnjeg ratovanja, a evropski savezi namjeravali su da očuvaju status

quo. Ali, na odnose među državama svuda je uticao i dio javnosti koja je pojednostavljeno

razumjevala događaje, doživljavajući ih u svjetlu patriotizma, nacionalizma ili opsjednutosti

silom. Uprkos ratnim neprlikima nemoguće je bilo zamisliti raspad Austro-ugarske. Širom

habsburških zemalja sarajevski atentat izazvao je manifestacije vjersnosti. Isprva je Grčka u

balkanskim ratovima zauzela neutralan stav. Ulazak Grčke u , u odnosu na sve ostale

balkanske zemlje pratili su najduže oklijevanje i najveći sporovi.

Ulazak u rat upropastio je upečatljiv politički sporazum, održavan još od 1910. godine

prouzrokujući veliki rascjep poznat još i kao nacionalni raskol. Venizelos10 je bio privržen

Velikoj Brtitaniji i Francuskoj, imao je, također i podršku moćnih ekononomskih sila sa

središtem u Velikoj Britaniji. Venizelos nije dobio zagarantovanost oko budućih dobitaka i

mada je shvatao da je u slučaju pobjede Carigrad obećan Rusima, on je i dalje smatrao da su

velike sile sklonije da ispune grčke zahtijeve. Car Konstatntin je želio da Grčka ostane

neutralna. Strahujući da ne ubrzaju ulazak Turske i Bugarske u rat, Britanci su odbili

Venizelosovu pomoć. Čak su početkom 1915. godine Grčkoj preporučvali da preda pojedine

teritorije Bugarskoj u zamjenu za nadoknade u sjevernom Epiru i obećanja znatnih

teritorijalnih ustupaka u Maloj Aziji. Pridobijen ovim, Venizelos je bio voljan da djeluje u

skladu sa prijedlogom.

Kralj se složio sa ovim ali je promijenio mišljenje zbog čega je Venizelos podnio

ostavku. Izbori sprovedeni 1915. godine donijeli su mu pobjedu. Međutim, izbori su

ponovljeni, liberali su se suzdržali izlaska tako da je odaziv bio slab a Venizelos je

poistovjećen sa politikom ulaska države u rat radi novih dobitaka. Kralj je ipak zastupao

mišljenje prema kojem je Grčka trebala da učvrsti svoju vlast nad tek dobivenim teritorijama.

Rojaslisti su predstavljali biračko tijelo sa snažnim uporištem u staroj Grčkoj zabrinuti zbog

brzine promijena koje je sprovodio Venizelos. Bugarsko-njemačkim snagama je dozvoljen

prodor ka grčkoj teritoriji, Venizelosove pristalice među oficirima izvele su u augustu 1916.

godine puč u Solunu. Venizelos im se pridružio te mu je povjerena nova Grčka pošto je

formirao privremenu vladu oslonjenu na sopstvenu vojsku.

10 Elefterios Venizelos bio je poznati grčki revolucionar, državnik i jedan od najutjecajnijih političara dvadesetog stoljeća. Više puta je pobijedio na grčkim izborima te je bio i premijer Grčke. Venizelos je duboko utjecao na oblikovanje suvremene Grčke države, tako da ga zovu tvorcem moderne grčke države.

7

Sile antante ispočetka su pokazivale svoju naklonost, mada ne i formalno priznanje, u

decembru su iskrcale svoje snage u Pireju kako bi izvršile pritisak na kraljevu vladu i

nametnule joj neutralnost, ali su bile prinuđene da se povuku. Poslije toga priznale su vladu u

Solunu, pomogle joj da ojača svoju vlast i proširi je na oblasti atinske vlade. Podjeljena Grčka

omogućila je savezničkoj armiji u okviru koje se nalazila i oporavljena srpska vojska da

zaposjedne solusnki front, proširi se na južnu Albaniju i pripremi napad na Bugare.

Godine 1917. grčki kralj Konstantin morao je da ode u izgnanstvo. Savezničke snage

pomogle su Venizelosu da preuzme vlast u Atini. Pod anglo-francuskim pritiskom kralj je

formalno napustio zemlju zajedno sa prestolonasljednikom Đorđem. Venizelos, novi

predsjednik vlade nacionalno ujedinjene i podijeljenje Grčke okupio je parlamentarni saziv

još iz juna 1915, uz obrazloženje da su izbori namješteni. 28. novembra 1918. godine

zagrebačk narodno vijeće poslalo je izaslanstvo u Beograd.

Molba koja je 1. decembra 1918. godine pročitana regentu Srbije izražavala je

bezuslovno jedinstvo. Prestolonasljednik Alkesandar je uz prisustvo zagrebačke delegacije i

članova srpske vlade zvanično proglasio ujedinjenje Srbije i Crne Gore sa zemljama

Slovenaca, Hrvata i Srba u jedinstvenu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Pred Grčkom je

tek bio zadatak da na štetu Turske postigne svoje teritorijalne ciljeve.

Što se tiče privrede Grčke slobodno se može reći da je stanovništvo Grčke tokom

devetnaestog stoljeća moglo ispuniti osnovne egzistencijalne potrebe upravo od poljoprivrede.

Međutim, na teritoriji Grčke nisu se u velikoj mjeri mogle sijati žitarice zbog neplodnosti tla,

te je stanovništvo živjelo većinom od uzgajanja vinove loze i proizvodnje maslina. I turizam

je bio razvijen, pri čemu su Zapadnjaci više cijenili grčku kulturu nego sami Grci. Otočko

stanovništvo je živjelo veoama siromašno, pretežno od uzgajanja vinove loze i trgovine sa

okolnim otocima. Njihovom stanovništvu je pogodovala činjenica što je kroz Egejsko more

prolazio veoma važan pomorski put koji je povezivao Mediteran sa Carigradom i Crnim

morem.

Manje od 20% zemlje u Grčkoj bilo je obradivo što je bio rezultat malog rasta

stanovništva i stope naseljanosti ali nije bitno utjecalo na kvantitet proizvodnje. Izvoz

maslinovog ulja, duhana i drugih proizvoda, te intezivno uzgajanje arbirokulture rezultiralo je

bržim povećanjem uvoza pšenice i poboljšanjem manufakture. U plodnim ravnicama Tesalije

viđena je budućnost grčkih žitarica koje će ublažiti uvozni pritisak i uštediti novac za ulaganja

u produktivniji sektror gospodarstva.

8

Uvođenjem novih žitarica iz Tesalije obradivost je znatno povećana ali zbog navodno

loših uslova za proizvodnju žitarica (kukuruza) jer nije bilo dovoljno vlage, nisu se mogle

zadovoljiti ni domaće potrebe stanovništva. S druge strane, vinogradarstvo je potražnjom na

stranom tržištu i rastom cijena postalo unosno za veći dio grčkog stanovništva. Žitnice su

pretvorene u vinograde. Grčka je bila i najveći proizvođač suhog grožđa.

Mašinska proizvodnja uvedena je u većini fabrika, od prehrambene do industrijske.

Stvarna vrijednost industrijske proizvodnje potpomognuta državnim kapitalom uspostavljena

je tek nakon prvog svjestskog rata. Tekstilna industrija postala je najveća. Tu imamo i

razvijenost rudnika ali u manjoj mjeri. Drumska mreža pogodna za kolski saobračaj

uspostavljena je osamdesetih godina devetnaestog stoljeća. Željeznička mreža gradi se u

zadnje dvije decenije devetnaestog stoljeća. Grčka industrija je patila od nedostatka radne

snage, jer se obrazovni sistem zasnivao na tehničkom obrazovanju. Industrija je bila

prinuđena da dovodi inostrane inžinjere, tehničare i specijalizovane radnike.

9

LITERATURA

1. Pavlović K. Stevan, Istorija Balkana 1804-1945, Clio, Beograd, 2004.

10