Skender Kulenovi GROMOVO ULE

SADRAJ:

CESTA

VLAS U KULI

NAJLJEPE I NAJGLAVNIJE ABEZ

NISU DOLI ONI PRAVI JASEN

KAMENA S BOLJEG RAMENA

VRNJACI DOBRI MOJ HODA MED I KOPRIVE

JEZERO

MOJ BRAT

JO SAMO BOS RODIO SE POSLIJE ROENJA ARENKA VJERNE KIE SUA GROMOVO ULE JESAM LI VIDIO ZVIJEZDU REPATICU

PRIA POGOVORKA BIOGRAFIJA

BIBLIOGRAFIJA

Frame2 frame end

Frame1 frame

Skender Kulenovi

Skender Kulenovi

GROMOVO ULE

CESTA

Ba hou neto da vidim: dokle tee, kud vodi ova cesta, zavijugana u svijet.

Krenuli smo toga popodneva van kasabe da beremo drijenke. Rasuli se po umarcima. Nabrao sam ve puna njedra i depove; dosta mi vie i da ih jedem, te sioh na cestu. ekam drutvo. Ali nijedan da se vrati.

Pod kasnim jesenjim suncem presijava se preda mnom praina po cesti, sipka i topla, uzbudljivo podatna bosoj nozi. Cesta se gubi u daljini u modrikastom

klancu meu planinama, koji se, usred neba, prekida: odatle mora da se vidi neto to ne mogu ni zamisliti.

Dok se svi moji vrate iz drijenaka, hajde da malo vidim kako je to tom cestom kad se ide

dalje. Polazim, i to vie idem, sve vie osjeam kako je cesta bra i mudrija od mene: bjei preda mnom; a na okuci me saeka, kao da nee dalje pa odmah pobjegne. Na jednoj okuci stanem i okrenem se: ima sunca jo! Sustizaemo se, cesti kaem, dokle god se vidi; ba da vidim kamo ti to ide. Do zalaska sunca nije jo daleko, poinjem da trim, i trim sve bjesomunije, da bih prije zalaska vidio ono to treba da vidim.

VLAS U KULI

Prije nego to je izgorjela, od djedove kule malo ega se sjeam. U njoj je stanovao ovjek stran, austrijski kotarski predstojnik. Imao je samo kerku, stariju od mene, koja je govorila nerazumljivim jezikom, pa se s njom nisam ni druio. Odrasli smo tako kua uz kuu, a jedno drugom nepoznati.

Sjeam se samo onih nekoliko groznih trenutaka u poaru kad se vie nije moglo nadati da e od kule ita biti spaeno.

Te noi, jedni njeni prozori sjali su kao pekarske pei, a kroz druge bi na mahove zalizali aavo-krvavi plamenovi. Najednom, ja, sestra i strievke moje uhvatismo se jedno za drugo i zavriskasmo: savrh kue zau se straan prasak i u istom trenutku zakloparae ogromni otri plamenovi nije mi bilo jasno da li to ti plamenovi krov odjednom saegoe ili ga digoe u pomrinu kao zapaljenu krpu.

Jo neko vrijeme sjala je i huktala kula kao pe, a onda iznad nje ostade samo rumen sjaj s pokojim rojem iskara Roditelji nas potjerae na spavanje.

Sutradan, prvo to uradih, na prozor da vidim ta je sa kulom. Ostala, bogami! Dodue, samo gole zidina, ali ostala! I etiri dimnjaka u zidinama koliki su! Tek sad se vidi kad nema krova: kao etiri tornja! Samo se iz nje podie s jednog mjesta otanao dim, jedva vidljiv u sivom jesenjem jutru. Nijednog prozora itava, kula je gledala u svijet kao iz sljepakih duplji, a etiri odaka liila su mi na etiri djedova sina koji se nasred nje neto saaptavaju.

Takva mi je ostala u sjeanju za itav ivot.

Otac mi toga jutra pogorjelini nije dao ni primaknuti, a kamoli ui u nju.

Imao je pravo. Kulom je zavladao mir, ali ba se kroz taj mir svaki as ulo da se u njoj poneto rui.

Dooe jesenje kie i ubrzae opadanje maltera, obruavanje prezida i provaljivanje i padanje tavanice. Onda pade veliki snijeg, pod njim pade ono to je odoljelo kiama, te se inilo da nesrena pogorjelina ulazi u proljee smirena, slobodna od svega to je jo od nje moglo otpasti.

Kad se jo pojavie u njoj travuljine, paukove mree i gnijezda, onda brzo postade neuporedivo igralite i, jo vie, tajanstven prostor za istraivanje. Vjerovalo se da tu negdje pod gomilama lei predstojnikova puka na durbin, predstojnikoviin prsten s dragim kamenom i almas-grana, sedefli cipele predstojnikoviine keri, djedov up dukata, i svata jo se ulo da su imali predstojnik i djed. Ubrzo se podijelismo u grupice, koje su jedna od druge krile gdje e i kad e kopati. I alat se drao negdje sakriven.

Meni je od svih bilo u svemu najzgodnije, jer je naa kua bila tu odmah, uz kulu. Mogao sam u nju ui kad god hou, i sam.

Jest, lako je to bilo rei!

Niko, ni u po bijela dana, nije smio da ue sam; ni ja, iako sam iz kule, da me ta potjera, mogao tako rei skoiti u kuu.

O kuli poee da niu i rastu strane prie, kao to su nicale zove, koprive i razne travuljine oko nje, po njoj i u njoj. Svi koji su te strahote priali kleli su se da su ih svojim oima vidjeli, ili svojim uima uli od onih koji su ih oima svojim vidjeli.

Ja sam se koji put i usudio da uem sam, i ak jednom da doem do polovice, ali mi se tad kosa dignu na glavi, i izletjeh kao da me goni stotinu udovita.

Jedan dogaaj, meutim, uini i tome kraj.

Jednom tako vidjeh u kuli svoju stariju strievku. Ugleda i ona mene, i stade. Gledamo se, utimo, pa najednom jedno i drugo u divlji bijeg.

Poslije, pitam je:

Jesi li bila u kuli?

Nisam. Ne bih ti u nju ula ni za ta na svijetu! A jesi li bio ti?

Nisam. ta u u njoj!

Sigurnijeg dokaza dakle da se u kuli privida nije moglo biti. Sve su prie istinite, i ona najstranija.

U jednom oku kule, na prvom "boju", na prvom spratu, ostala je "itava" jedna soba; itava to znai pod joj nije bio provaljen. Iz te sobe vodila su u hodnik, sada u prazno, potpuno izgorjela vrata, rupa od vrata. U tu prostoriju nikako se

nije moglo popeti, jer sve je oko nje bilo porueno; drala se nekim udom. Od poara kule tu osim ptice ili muhe niko nije uao.

Prialo se svata: da tu sjedi za mangalom moj djed i kafu pije; da predstojnik stalno puni puku i eka onog ko kulu zapali; da se rano izjutra moe vidjeti predstojnikova ki kako kroz prozor mae nekome maramom; da se u mrtva doba javlja sjaj svijea to ih predstojnikovica pali pred kipom Majke Boije u oku.

A drugi su govorili da je sve to izmiljotina, nego da se tu nastanio odaar. Mrtvi djedov i predstojnikov odaar. Treba se danima sakrivati u kuli i satima ekati dok se on na onim vratima malo pojavi. Vieni su mu samo etka, kolut ice i bijele oi i zubi, a on boe ti sauvaj, crn, i odaar bi ga se prepao, ko da se nije umivao otkako je umro.

On jedini zna ko je kulu zapalio, i eka ga. eka ga i nou navrh dimnjaka: u gluha doba mogu mu se gore vidjeti varnice kad aka lulu. A svakoga ko mu se popne u sobu davi i baca u dimnjak, da ga ne bi prokazao.

Smislio sam neto, ali nisam mogao ni pomisliti da to izvedem sam. Nije bilo teko samo izvoenje, nego je trebalo toliko smjelosti koliko je sam jedan ovjek nije mogao imati. Odluio sam da stvar povjerim Muji Gubianu. Bio je meu nama najjai i najhrabriji. Nadimak je imao po rascijepljenoj gornjoj usni, s kojom se tako i rodio.

Mujo pristade. Od brata jo ukrade no, podobru handarinu, i zadjenu ga za pas. Molio sam ga da to ne nosi, ali ko e Muju od neeg odgovoriti.

Moj naum je bio veoma prepreden. Da reknemo odaaru neka nam kae ime onoga ko je kulu zapalio, ostalo je naa briga: u kulu emo mu ga namamiti, na noge mu ga dovesti.

Samo da je nekako lijepo razgovor s njime zapoeti, sve e biti lako. Zato je Mujo zaturio handar pod koulju, da to ne bi shvatio kao prijetnju kakvu, a ja mu ukrao od oca veliku kutiju duhana trebinjca, onog glasovitog duhana to se iznosi pred rijetke goste, to ga "car pui", a "uti se kao dukat" i rezan je tanko, "na mravju nogu".

Uzesmo talske ljestve i, pazei gdje stajemo, pronesosmo ih donjim, zaklonjenim i obraslim krajem kule i sreno, bez ikakvog udara, donesosmo ih pred viseu sobu.

Najopreznije to se moe, a uz pomo Mujinu, prislonih ih na vrata odaareve sobe. Nijedan vrabac ne izletje, znai tu je, nije u odaku.

Mujo hoe tu slavu sebi, prvi da vidi, a moda i uhvati i iva dovede, tajnog dimnjaara. Pipnu se za no i zakorai na ljestve. Ja pritisnuh prst na usta, u znak da se penje tiho, tiho, to tie moe; jer, pomislih, ako ga uje, moe nas odozgo ciglama po glavi.

Mujo poslije prva bva-tri basamaka zbilja uspori, pa sve sporije. Penje se polako, pipa

stepenice. Taman doao glavom do pod vrata, stade i poe da gleda dolje na mene; mislim da trai da mu sad dobro pridrim ljestve, pa mu dajem znak neka samo nastavi. Ali moj ti Mujo sie.

Nema ga kae ispotiha. Sigurno je u odaku.

Kakvom odaku soptim na njega, i ja ispotiha nisi ni privirio!

E ako ne vjeruje, eno ti, pa priviri ti!

Kukavico! zgrabih ljestve, dok nam odaar nije siao dolje i nagario nas otpozadi gdje nam je silo junatvo; nagnusmo u bijeg obojica, sve gledajui kad e cigla i kamenje za nama.

Dolo je i sljedee proljee, pa ljeto, zove oko kule i u kuli razrasle se, koprive i ostale travuljine namnoile se, gomile otpalog maltera vrsnule se, kula je ulazila u novo svoje mrtvo ljeto krnjavija, samo su joj u sredini stajala i dalje ona

etiri brata-odaka i stalno se neto dogovarala, a u oku ona soba neuhvatljivog dimnjaara jo se nije sruila. Mrtvi koji su bili ustali vratili su se u grobove, nestalo je i privienja i utvara i pria i naih djejih igara. Kula je postala neto obino, neto ega zapravo vie nema.

Samo sam ja u nju navraao i tumarao njenim bivim hodnicima i odajama preko gomila sruenih tavanica i zidova. Negdje bih podigao neki kamen, negdje zaeprkao prstom, i odmah odustajao od daljnjeg uzaludnog traenja toga neega nejasnog emu sam se skriveno nadao.

A ipak su mi to oi nastavljale da vjerno trae po itavom praznom prostoru.

Nekad je neto blisnulo u malteru, ustreptalo sam to podigao ne, nije bila plava vlas predstojnikove keri, nego neka uta travka, ili nisam podigao nita, jer nije bilo nita. Jednom sam uzbueno potrao: ne, bio je to svilen plav papiri, bogzna otkud tu, a ne plava pantljika iz njene kose. Jednom me je

tako prevario i tanjirasti cvijet zove, obasjan tracima sunca, koji je neko otkinuo i tu

bacio. Mislio sam da je to njen eiri.

Znao sam da nikad nita neu nai, a svaki put sam povjerovao da me ba toga puta eka neto ba na mjestu kud sam stotinu puta uzalud proao.

Jednom donesoh ljestve i popeh se u dimnjaarevu sobu. To je jo bio jedini neistraeni prostor. Nita. Soba bez tavanice. Iz gomile maltera izniklo nekakvo cvijee tankih visokih stabljika i sitnih plavih cvjetova. Ni tu nema nita od predstojnikove djevojice.

NAJLJEPE I NAJGLAVNIJE

Ima takvih trenutaka kad je grijeh spavati. Trenutaka kad bi se trebalo iz najtvreg sna probuditi. Koji su ljepi od svega to se moe usniti. I za koje ovjek poslije ne zna da li su bili, ili ih je samo sanjao.

Probudih se te proljetne noi, ne znam koja su doba, ni ta me to probudilo. Moda mjesec koji mi je uao u sobu kao mati da me pokrije. Moda neizdrljivi miris narcisa uz krevet, koji sam donio sa izleta na Vlai-planinu. Moda to to se nerazgovijetno dogaa napolju. Sve to ne da mi vie spavati. Ustadoh, stadoh na prozor.

Bistrina jedna obli me svega, kao da sam kamen oblutak u bistrom gorskom potoku, samo

to sam ja iv pa ona ulazi u mene kroz oi i nosnice i struji kroz mene itavog, slatko mi gasei e. Tako je ribi u vodi.

ljivik na, prsnuo beharom, pije mjeseinu, malo mu svoje bjeline, hoe sutra da osvane bjelji. ljive kao da je svaka otvorila svaki cvijet kao boicu tankog mirisa, ne znam na ta me on to podsjea i kud me zove. Svaka mi je kao moja rodica ljepotica amka, koja, sva u svili i pod dragim kamenom, odlazei u neku posjetu, otvara boicu opojnog jaga, naslanja je na prst i capka prstom po kosi, vratu i grudima.

Nita one nisu, mene ti gledaj i pomirii dopre do mene jabuka svojim slatkim mirisom.

ljive ne ute. eznutljivo se dozivaju, biserno se nadglasavaju. To su slavuji, nevidljivi u cvjetovima. Ne zatvaraju kljunove, kao ni zvijezde oi. Neto dozivaju, tim neim se zaklinju, to neto obeavaju, dijamantnim biglisom grade nekakve kule u nebesima, koje se ne vide.

Djeak gleda i slua. Onda mu se spava. Vraa se u postelju, vjerujui da e se sve nastaviti u snu.

Ali san tek to mu pone da lijei one kapke, djeaku bude kao da neto nije vidio i uo, neto najljepe i najglavnije, bez ega se ne smije zaspati. Opet ustaje, gleda i slua. Sve mu se ini to najljepe i najglavnije, bunovan i pospan vraa se u postelju. Zaspiva.

Zaspiva tako i budi se, zaspiva i budi se, dok se jednog jutra ne probudli potpuno sijed.

Ali, i potpuno sijed, on nastavlja da trai neto najljepe i najglavnije.

ABEZ

Provalila se zemlja u djedovim sjenokosima. Stranu vijest donese mi jednog jutra moja strievka, bez daha, sa crnim strahom u oima. Pojurih i ja da vidim.

Zemlja se provalila u jednoj maloj udolici breuljkastih djedovih sjenokosa. Preko sjenokosa vodi put, pa ko god naie, zastane i gleda udo; glas se pronio brzo, pa se i iz okolnih kua iskupilo mnogo svijeta. Svi stoje oko udolice kao da se tu neko sahranjuje. Niko se ne usuuje da sie i vidi koliko je provala duboka. Neki, ujem, govore kako joj nema dna i kako e se cijela udolina provaliti i tu se stvoriti jezero. Baci neko kamen da preko zvuka procijeni dubinu,

ali se nita ne u: znai, dubina je zbilja bezdana, jer moralo bi se uti kad kamen padne na dno. Nego ga provala gluho proguta.

A nije velika, otprilike kao bunar.

Poee po kuama i ariji prie. Rat e, ili je pred smak svijeta, im se zemlja provaljuje a na nebu se ukazala repatica. Hoda i poboni govore da je to zato to se pije, slabo klanja i malo daje sadaka (milostinja), ide u aurske kole i naputa vjersko odijelo.

Prie traju, jer uvijek neko donese u ariju vijest da se rupa proirila. Svako jutro, prvo mi je da odem i vidim je li i koliko. Nekad mi se uini da jest, a nekad da je ista.

Donosim pune depove kamenja, bacam, oslukujem uvijek isto: muk.

Poelo se priati i to da iz abeza svake noi izlazi adaha, pa i stariji nou vole da idu cestom, nego tuda, preacem preko sjenokosa.

Jezu kod mene najvie izaziva ova pria: abez. Starinska nekakva rije, koju nikad do tad nisam uo, koja kao da je iz mrtvih ustala, iz koje kao da mrtvi progovaraju, tamna, strana, puna neeg strahotnog, nepoznatog! Dovoljno je da je ujem, da je u sebi samo pomislim jeza me hvata.

U sva ta prianja vjerujem, a nekako i ne vjerujem. Hou da vidim je li istina. Moda prije, hou da budem junak koji je prvi zavirio u abez.

Jednog jutra, pobauke, drei se rukama za travu a desnom nogom pipajui ispod sebe, poeh da silazim u udolicu. Ali mi se uini da se zemlja ugiba poda mnom, pa se bre-bolje vratih. Tako i drugog jutra, kad pokuah obrnuto: da glavom nadolje, potrbuke, dopuzim do abeza i nadvirim se.

Onda mi sinu srena misao!

Usjekoh podebeo kolac, sjekirom ga duboko pobodoh u zemlju, malo podalje od ruba

uvalice, i dobro oko njega svezah konopac; na konopac nadovezah jo jedan, vridbeni su to konopci iz djedove alatnice.

Drei se vrsto objema rukama, sputam se u udolicu, obzirem se da vidim koliko mi jo ima do abeza. Tu sam napokon, korak mu do ivice.

Klekoh, nalaktih se i noge, pipavo, jednu na drugu, spustih u abez. Ondah poeh da se sputam. Oprezno, prst po prst, pa onda pedalj po pedalj niz konopac. Opirem se nogama i leima o strane abeza. Oduljilo mi se nikad dna. Mislim se da li da se vratim. Neu. Ii u dokle tee konopca. Najednom dno! Ne znam da li ga dotakoh prije stranjicom ili nogama. Dno, odista dno. Sjedim, ali jo se vrsto drim za konopac. Polako se uspravim. Stojim, odista stojim. Nije duboko, moje otprilike visine. Ne putajui konopac, pokuavam da hodam. Hodam, svugdje zaista tvrdo. Da li da pustim konopac? Sa strahom, pustih

ga. Stojim, stojim, zaista stojim! Vukui stopalo po zemlji pravim pravi korak. Pa sve slobodnije. Malo je neravno, osjetim pod bosom nogom i pokoji busen,

ali je sigurno, sasvim sigurno. Poinjem i da igram.

Ispentram se, iupam kolac, sjekiru i konopce vratim na mjesto. Nikom nita ne kazujem.

Poslije podne, kad se skupismo da igramo klisa, rekoh da bih smio skoiti u abez. Niko to ne uzima za ozbiljno, neki me jo i ismijavaju. Da se kladimo, kaem. Opkladim se sa Kipretom: ne smjednem li, on, ako hoe, nek obere cijelu moju jabuku petrovau, a skoim li i iziem, njega dvojica da dre, a ja da mu udarim po goloj dvadeset i pet, ime hou.

U utnji poosmo do udolice. Moji drugovi poredali se ivicom, gledaju, iako niko ne vjeruje da u to zbilja i uraditi.

Kad krenuh, povikae:

Ne! Ako boga zna, ne!

Ne, budalo!

Pusti ga, ne boj se, on nas samo magari!

Dooh na ivicu abeza ruke niza se i skoih, kao u vodu. U skoku uh vrisak.

Slegao sam se, uim, da me ne bi primijetili kad sad slete da vide ima li od mene ikakvog znaka. Ali, umrtvili se od uasa, dodijalo mi ve ekati. Iskobeljah

se: nigdje nijednoga. Prepali se da oni ne ispadnu krivi.

Sluaj je hteo da se u sjenokosima sretoh sa svojim roakom. Pozva me, i ja krenuh s njim u polje po konje. Tako se vratih kui u sam sumrak.

Kad u kuu pusta, u njoj samo mati, nabuhla, crvena od plaa. Kako me ugleda, poletje mi, pritisnu me uza se, i tek sada poe da plae.

Ah, izvukli te, bog ih nagradio!

Odakle mati?

Pa iz abeza, sunce materino, sunce mi se rodilo! Pa kako e skakati u abez, ko te na to naputi, u abez pao i nikad iz njeg ne izaao!

ta ti je, u kakav abez, mati?

Ko te izvue, pod nogom mu cvalo? Vatrogasci sigurno, bog im platio!

Iz daljnjih njenih rijei saznadoh da se otac izbezumio, da se uzbuna stvorila u gradu, da su na abez pojurili i vatrogasci, da je doao i sam kotarski predstojnik. Ali materi ne priznajem svoje junatvo, jer evo na to je sve ispalo.

U dobar ve mrak, vrati se otac. uti. Onda kae majci, smijui se:

Da ne bi ovog magareta, ne bi se znalo koliki je abez! I umro bih, mislio bih da mu nema dna!

Zatim poe da mi zavre uho:

A ovu e mi muku i uzbunu, neka zna, platiti!

Ja i njemu ni luk jeo ni lukom mirisao, ko mu je to

slagao!

Mati to isto. Pusti mi uho:

E ono e mi Kipre ree dobro platiti! Kad ga uhvatim, kost u njemu nee ostati!

Nastavi da pria kolika je smijurina nastala kad se vatrogasac na konopcu spustio u abez. Viri do pasa!

To mi je bio pravi abez u ivotu. Da li sam pogrijeio to sam siao u njeg?

NISU D

OLI ONI PRAVI

Sutra je obdulja. To je konjska trka na dugu stazu. Obdulja je sutra poslije iindije. To je poslije popodnevne molitve, kad sunce ve poinje da se priklanja kraju.

Doli su da uestvuju u trci Krajinici, slavni, ne zna se da li su slavniji oni ili konji im! Kladua, to je prava Krajina "krvava haljina", tu se junak raa i junaki konj goji, junatvom su svojim uli u pjesmu i pjesma im ga svijetom raznosi, a mi Petrovani to smo mi! Bolji smo, dodue, po imecima, ali sve nae imetke da sastavi, ne vrijede korica jednih njihove sablje, pera im jednog u topuzu, uzengije jedne na njihovom konju! Konj na, da je krilat, kod njih ne bi bio ni kljuse! Kako je naima samo palo na pamet da ih zovu na obdulju! Svejedno, pojahali sutra konje ili telad i magarad ispaemo jedno i drugo!

Zato se niko ne sprema na sutranju trku da gleda nae, nego da vidi njih.

Konji su im razmjeteni po talama, ao svima koji nisu imali sree da ih vide kad su dolazili. Oni koji su bili te sree priaju kako im je svaki binjedija (dokej) sitan i lagan, u aku da stane, konju pod njim kao da muha sjedi na njemu. A konji gorske vile, od vatrenosti ilice po njima, frkte nozdrvama. Binjedije se od konja ne rastaju, s njima i spavaju, da im kogod ne bi konju sihir, vradbinu kakvu uinio. Svaki sa svojim dogovor ini kako e sutra.

Kladuani se, kau, rasuli po mejhanama, rujno vino piju. Sjede s njima nai bezi i ajani, prvaci, a Vlasi, kau, ne smiju ni da uu, nego samo priviruju da vide kakvi su. Jer i njihovi su konji sutra u obdulji. Pria se da su naima spremili zamke, a spremni su i na tuu, zadjenuli za pas pitolje i noeve, za trticu, da im se ispod kaputa ne vide.

Koliko god se nai boje Kladuana, toliko im drago to su doli, jer ne dobijemo li trku mi, dobivaju je sigurno Kladuani, vlako ostaje na repu. Neki samo to ne prsnu od veselja to su doli: nek Vlasi jednom vide ko smo.

Razmilili smo se po ariji, mi djeaci, da vidimo junake. Iz jedne nae junake pjesme meni u glavi slika slavnog Hrnjice Halila, koga pjesma zove gojeni

Halil. Mrav sam, rugaju se mojoj mravosti. Kad hoe da kau koliko je neko mrav, kau mrav kao ja. Mraviji se ne moe biti. A nikako da makar malo-malo odebljam. Tako je gojeni Halil moj san. U toj pjesmi on silazi u podrum, oprema konja za

boj, a konj ga odmila gricka po bijeloj miici. Moja tanka i suha, a kakva li mora da je bila ta bijela miica gojenog Halila! Idemo od mejhane do mejhane, izbliza ih razgledamo kakvi su, ja samo to traim meu njima nekoga koji mi bar po neemu lii na Halila.

Ali nigdje Halila! "Rujno vino" piju! Kakvo "rujno vino"! Sjede i piju rakiju kao i nai!

Ree neko da su oni glavni u Meminoj kafani, i svi tamo pojurismo. Ako igdje, tu je sigurno onaj to je kao gojeni Halil!

Memo nas ne tjera. Puta da ih se nagledamo.

Sjede, puna ih seija, du sva etiri zida Memine kafanice. Ima medu njima dosta i naih.

Malo-pomalo, nakupi nas se du seije itav zid. Memo mora da se probije kad nosi kafu. Gledamo ih kao da su doli s onog svijeta i sluamo.

Sve nekako s naima razgovaraju kao da sutra nije obdulja, nego tako eto neto, prosto doli.

A mene, vidi govori jedan puei na dug ibuk nikad u ivotu glava nije zabolila!

Kalje, star, tanak i skvren, i suh, speen kao ovija pastrma.

Nit me je nastavlja ikad ruka zabolila odsicajui po Lici aurske glave.

Mar napolje! skoi na nas djecu jedan moj dalji roak, straan, znamo da je dvaput iao na abu. ta ste se ovdje iskupili kao na medvjeda!

Znam zato nas zatjeruje: da se sutra ne uje ta se ovdje govorilo.

Mi kao da emo izii, ali se opet poredasmo im on sjede.

Ja dok sam bio mlai nastavlja drugi mogao sam pojesti janje, pa oku meda! O opet, lakeg binjedije od mene nije bilo!

Hvalisavci, vidim, veliki, hvali se tako svaki neim svojim, a gledam ih: malokoji da je malo naoitiji, svi su obini kao i nai, samo to su za bensilahe (to su koni pasovi od vie pregradaka) pozadijevali kubure i noeve.

Ali konji i binjedije, to je ono glavno, ovo ovo su samo vlasnici. Ko e doekati sutranji dan!

Sutradan, otac me uze za ruku i povede na obdulju. udnovato mi, a pomalo me i strah, to je ponio puku. I njegov prijatelj isto tako. Primjeujem oruje i kod nekih koji nam se prikljuuju; a slutim da ga i ostali nose po depovima i pozadi za pasom, jer vidjeh kako se jedan pipnu kad bi rije o Basarinom ogatu. Otac i njegov prijatelj nose i durbine, da im nita na obdulji ne izmakne, a i znak je to gospodstva.

Strahovito se razoarah kad vidjeh da se i mi, zajedno s ostalim muslimanskim svijetom, naosmo daleko od ceste, toliko da se odatle nita nee moi vidjeti.

Zovem, molim oca da se primaknemo, ali on samo uti.

(Poslije saznadoh: bilo je to s toga to su brdom s one strane ceste posjedali oni, "Vlasi", pa da ne bi dolo do kavge i boja.)

Niko nesreniji od mene kad slijeva povikae da su konji potekli. Nita se odavde ne vidi, jer cesta izbija iza brijega. Istom, u neka doba pojavi se iza okuke konj, bijelac. Svi poskakasmo na noge! ogat se prua cestom, za njim dugo nema nikoga.

Zejnila Kladuanina ogat! vie jedan. Znao sam, dina mi. Gdje emo mi s njima!

Kakvog Zejnila, ono je Omerbega naeg ogat! odgovori mu drugi i skae. Zar mu ne vidi vrata?

Djeca potrae cesti, htjedoh i ja, ali me otac uhvati za rame.

Gleda na durbin. Najednom ga spusti.

Vlaki kae prijatelju. Basarin.

Vidim i ja spustio durbin i prijatelj i gleda u oca izgubljeno.

Oni po brdu, "Vlasi", poskakali, mau kapama, grajaju. Sumnje vie nema iji je ogat.

Otac me uze za ruku. Krenu i njegov prijatelj. ute.

Tpljuh! pljunu najednom prijatelj. Nismo Kladuane trebali ni zvati! Golje kladuke, oni da nam obraz spaavaju! Davno sam ja reko da je njihovo prolo.

Sve je to zato odgovara mu otac to nae binjedije ne valjaju! Ja njima govorim: kad vidi da ti konj gubi zor, podigni se pa ga ispod sebe pomokri po sapima, vratie mu se trk. Jok! Nego prilijepe stranjice, samo pate hajvana!

Bogme oni nas dobro pomokrie! kae preda se oev prijatelj.

Oni tako razgovaraju to neto svoje, meni ni u peti ni u pameti. Ja mislim svoje. Mora da nisu doli oni pravi Krajinici, oni to ih pjesma pjeva. Sigurno im bilo ispod asti da dou meu nas nekakve Petrovane! Pravo i imaju, kaem u sebi. A opet, toliko mi ao to nisu doli. Da ih bar vidim, makar i izdaleka!

JASEN

Zato ja i dan-danas toliko volim jasen?

Poslije toliko drugog drvea od kojeg se svako neim moglo ponositi, bor visinom i kronjom, jela vitkou, javor plemenitou drveta i crvenilom lista u jesen, lipa mirisom cvijeta, ta sam ja to naao u jasenu da se i danas zaustavljam kod njega ili, kad proem, da moram da ga bar pogledam?

Poslije djedove smrti nastala je dioba meu nasljednicima, pa su tako otac i stric podijelili i oveliku njivu ispod djedova brda.

Nasred te njive stajao je jasen, sam samcat, i poslije diobe naao se tano na mei. Bio je visok i kronjat, imao je sunca povazdan. Ispod njega bila je uska oaza nezaorane zemlje, obrasla podrastom od malih jasenia: inilo se, kad stari padne, da e ga neki od mladih naslijediti.

Nikad se nisam upitao, i vjerovatno je ovo prvi put da se pitam, otkud on tu. Moda je tu davno nekad bila uma ili gaj, pa ih djed ili pradjed iskrio? Ali zato su ostavili ovaj jasen? Ili je on poslije sam nikao? Ali zato su ga i oevi i strievi orai zaobilazili? Zato mu nikad nisu doli sjekira i trnokop?

Stajao je tu kao neki grdni poljar nad itnim i kukuruznim njivama, ali poljar koga se niko ne boji. Naprotiv, svi smo ga voljeli. I penini klasovi, i kukuruzne stabljike, jer ih je pomina sjenka njegove kronje makar privremeno zatiivala od usijanih sunevih maa. A znali su na njega pasti i golubovi-divljai da zanoe ili da se odmore, ali su, im bi me osjetili, s paninim klepetom krila odlijetali, kao oi, put nedaleke guste gore, da joj odguguu priu o poljskom jasenuaru kakvog ni u njenoj najkosatijoj kosi nema.

Mom jasenu kao da je otac bio bor. Imao je visoko stablo, golo, bez grana, a navrh stabla

iroku kronju.

A zato?

Sve to je donosilo, proljee je davalo svemu, samo ne mom jasenu. Ozebla prisoja po podbrejima popre toplim iverjem sunca, jagorevinama, a na rumeno-plavim primjerima prvih ljubiica pokae ostalom cvijeu ta i ono treba da radi. Toplom jagodicom prsta dirne drijen i vikne mu: "Hej, dokle ti misli tako?", a on odmah iscvjeta svim svojim utim cvjetovima, to ih sav bogovetni zimski san sanja, a za njim se povedu i ostali drenovi i izliju u cvjetove sve to su u sebi zimus nasanjali zlata, te se ini da su postali bestjelesni, da su od njih ostali samo cvjetovi da kao ute pahulje lebde u rujno-mrkom ipragu. Pticama proljee glicerinom svojih toplih vazdunih struja raskravi i oisti promrzle i zarale glasnice...

Svemu je proljee bilo majka, samo jasenu maeha. Samo to bi olistao. I samo to bi ujutro sluio kao ptija kujundinica, ili to bi se na junom vjetru ljuljao, liei odozgo na ogromnu pajalicu kojom zemlja paje po nebu pauinu.

Ali samo se inilo tako da je jasen pastorak. Nas nekoliko znali smo ta se u njemu dogaa.

Pojavi se u njemu mezgra. Tako se zove sok koji on sre iz zemlje i razvodi ga do u svaki pup, do same svoje vrike.

Zagrebi ga malo noktom ili bocni im bilo, tu pone da nie kaplja, pa raste, kao suza.

To je za mene i za moje drutvo znak da je dolo vrijeme penjanju u njegovu kronju. Na to su imali pravo samo oni koje ja poznajem. To je bilo vrijeme

kad je jasen prestajao da bude niiji, i postajao moj.

Penjao sam se samo ja, ne samo zato to sam ja jedino na to imao pravo, nego i stoga to su ostali bili ili preteki ili nezgrapni ili kukavice. Penjao sam se sa sjekiricom za pasom ili s dobrim noem u zubima. itavu stvar trebalo je neprimjetno izvesti, jer jedino bi se tada otac ili stric sjetili da

je jasen njihov: nisu dali da se sijee.

Smjestio bih se u kronju i odabirao granu koju u odsjei.

Proljee po proljee, po nekoliko grana svakog proljea, tako je dolo do toga da je jasen liio na bor.

Sve je to otilo u nae trube.

Te trube pravile su se od jasenove kore, koja se "svrtala" sa probranih grana, s onih

njihovih dijelova bez izdanaka, ili bar bez veih izdanaka. Kora se, idui od tanjeg debljem kraju grane, spiralno zasijee pa se onda odlijepi, to ide tako rei samo od sebe, jer je podmezgrila. Zatim se ta spiralna kora

savije u trubu. I kraj privrsti drvenim klincem ili proivkom. Neko jo metne pisak, nekom su pisak vlastita usta, tek truba je gotova.

Ove trube vatrogascima nisu mogle biti ni sluge, ali u jednome su se mogle s njima

takmiiti: u dometu zvuka. Registar im je bio vie nego ubog, mogle su da proizvedu samo dva glasa: tu-hu, tu-hu. Zato su se i zvale tuhaljke.

Jednom ja tako, poto mi je tuhaljka pola za rukom, doletim materi da joj se pohvalim i da je obraujem. Razvijala je neto, pitu ili oma, i ja joj iza lea zatuhuem u uho. Kao da joj je top pukao uz uho, ena skoi i, kako ugleda mene i tuhaljku, potklepnu me oklagijom i htjede jo, ali ja pobjegoh.

Ja i dvojica-trojica mojih s trubama od moga jasena iziemo na djedovo brdo; brdom smo ga zvali, a u stvari je to nevisoka, ali dosta prostrana uzvisina

s koje se mogla vidjeti cijela kasaba i pod njom neveliko polje oivieno modrim planinskim gromadama sa vijencem sela u podnoju. Djedovo brdo bilo je

glasovito po svom sijenu, dobrom za hangire i bakove, a najvie kao beskrajno igralite za one koje bih ja tu pustio.

Tu bismo se mi okrenuli s trubama na sve etiri strane svijeta, i poinjala je naa trubljava. Basovske zvukove naih truba, prozukle i sirove, prenosio je bistri proljetni vazduh preko bata i njiva i preko polja do u sama potplaninska sela. im bismo se sa djedovog brda zauli mi, poele bi da nam se odazivaju trube, iz bata i sokaka, s polja i iz sela, kao pijevac pijevcu, pas psu, te je sve to na trenutke moglo liiti na neku veliku uzbunu koja navijeta vatru, vodu ili neprijateljsku vojsku. Sve je, meutim, ostajalo mirno ili u svom redovnom kretanju, osim naih naduvenih obraza.

Ja tuhuem put Medenog polja, odakle mi se tako mi se ini izmeu tolikih tuhaljki odaziva ba jedan, i to je uvjeren sam truba Jovice arca, moga kmetia. Obrazi i usta ve me zaboljeli, truba ve samo popuhuje, moram se odmoriti...

Ibro metnuo trubu pod pazuho, usta obdlanio, vie put Gorinana:

Pouj, crni Luka

nabaso na vuka

i na kuju ljutu

u tijesnu putu.

Tu-hu, tu-hu, tu-hu, tu-hu.

Gotov momak ve, ne znam ni to se umijeao meu nas, Hamdija vie i tuhue put kue Mehe Kiljena neto masno na raun njegove sestre. Ako ga Meho uje, zapamtie kad je svirnuo trubu.

Ja sam u ono tu-hu, tu-hu, unosio svoje pomiljene neizgovorene misli, i pomalo mi se inilo da postaju zvune, da ih svi iz trube uju, kao da se pjeva pjesma. I to me najvie hranilo blaenstvom, sve sam tako mogao da reknem, i ono to ne bih ni bunaru, i ono emu bi mi se sigurno narugali.

Jasen su poslije, ne znam zato i ne znam ko, posjekli. Sve vole da posijeku. Sve, samo moj tuhuk nisu mogli. Jer ja ga i danas ujem.

KAMENA S

BOLJEG RAMENA

Za tog Hajdara to je doao odnekud s Une prialo se da mu kamena s ramena niko jo nije odbacio. Po naoj kasabi odmah se proulo da je i doao zato da se takmii s naim slavnim Bokom, kome u naem kraju nema ravna.

Saznalo se da e se "umetati" na stonoj pijaci, predvee, kad malo zahladi: "umetati se", to je kod nas bacati kamena s ramena.

Ni od koga nisam uo da je tog Hajdara vidio, znalo se samo kod koga je na konaku, pa smo nas nekoliko pred Ibrahim-begovom avlijom sjedili i sjedili, nee li se pomoliti. im se avlijska vrata otvore, mi svi poskaemo, ali uzalud: nije to Hajdar. Meni se inilo, ako se pojavi, morae se otvoriti oba kanata vrata, toliki je.

Sigurno je u ariji, ree neko, i krenusmo ne bismo li tamo bili bolje sree. Kojeg god nepoznatog ovjeka vidimo, zagledam ga i pitam se da to nije on?

Da nije ovaj? pitam Agana, ispod glasa.

Nije, ovoga ja znam.

Za koga god pomislimo da je Hajdar, neko se nae pa rekne da nije.

Gledamo gdje je sunce.

Ni iindija jo, a mi se iskupili na staroj pijaci. Sunce stoji na nebu, kao da ne misli sii; pa da nam vrijeme proe, udarismo u igre.

Prestadosmo kad vidjesmo da ljudi ve poinju da dolaze. Sjedaju uz pijanu ogradu, u hladovinu. U igri nismo ni primijetili da je ve dobro ima.

Okupljamo se oko starijih, da ujemo razgovore.

Naslonjeni na ogradu, ue Velaga Zvizdi i Dervi Kahvedija.

E bogami e danas Vlasi vidjeti koliko su dugaki kae Velaga. Hajdar, kau, ne prebacuje, nego ukopava! "Ukopati" to znai prebaciti za ljudsku duinu.

Bogami, i krmak baca! odgovara Dervi. A volio bih da ga prebaci, makar dva prsta, nego, vjeruj ti meni, da mi kafanu pozlati i u dragi kamen okuje, samo da ne gledam Vlahe kako im od toga ve njihovog Kraljevia Marka srce igra, lice sja! Ko bajagi, drago im to je iz naeg mjesta, a jok: drago im to je Vlah.

Sunce pada, svijet se iskuplja. Begovi, trgovci i mehandije pravoslavne, inovnici, teaci, besposliari arijski. Doao je i Mustaj-beg, mjesecima od suhe lei u postelji. Tu je i proto, stric Boka mejdandije. Eno ga, dolazi i Husein-efendija, moj hoda, glavni imam.

Boko je ve tu. Hoda kroza svijet, ni skim nita ne govori, gleda u zemlju. Svijet mu se razmie, ogleda ga. Kao od brijega odvaljen, kratak, pleat, prsat, rumen, vratina mu kao presjecalo, miice mu kao u drugoga noge, kad hoda kao da stubove pobija.

Hajdara nema. Pronese se glas da nee ni doi, da lei kod Ibrahim-bega jer ga je neto oko liice zaboljelo. Strahovito mi bi ao. Naa se vjera pokunjila, njihova se sve neto saaptava i smije, vidim drago im: prepao se. Ali se oue glasovi: eto ga!

Zaista, pijacom je iao Ibrahim-beg, a taj s njime ko bi drugi mogao biti nego Hajdar!

Svi pogledi na njemu. Visok je, suh, tankovijast, pogrbljen malo. Padoe mi u oi njegove tanke cjevanice u nogavicama akira.

Ljudi se namjestie da gledaju, utnja zavlada.

Domain baca prvi. Boko baci, iz po ruke, reda radi, tek toliko da je umetanje otvoreno. Donesoe kamen Hajdaru, on se podvi pod njim i prebaci Boka za itav ukopaj; ne ali se. Uze kamen Boko. Nema vie ale, namjeta kamen na ruku, i baci ga iz sve snage. S obje strane potrasmo neki da vidimo gdje je kamen pao: nema ta, tri stope ispod Hajdara. uti se, ne zna niko ta koji namjerava. Uze kamen Hajdar. Podbaci svoj prvi hitaj, pogodi tano u Boka. Lijeva strana, njihova pravoslavna, osmijehnuto uti, ali meu djecom veseo agor.

Kamen uze Boko. Potrae i jedni i drugi da vide dokle je dobacio: prstdva ispod onog prvog Hajdarovog bacanja. Razioe se, sad tek poinje ono ozbiljno.

Kamen uze Hajdar. Osim onoga to dobaaje biljei niko ne potra da vidi, jer Hajdar prebaci sebe prvog za itav korak.

Kamen uze Boko, proto ga izdaleka prekrsti, ali ne pomae tu vie ni krst. Boko, crven i znojan, sam sebe podbacuje, a Hajdar se pomie, sve podlanicu po podlanicu, pa prst po prst. Nema tu vie ta da se gleda. A i smrkava se ve.

Ibrahim-beg i ostala moja vjera samo to ne skoe pod nebo, ali ute; proto i njegovi, kao da je dua izduila iz njih, odlaze pogrueni, rije jedan drugom ne umiju da reknu.

Kad odoe, po Hajdaru nai samo to ne skau. A meni ao Boka. Ne mogu ni da zamislim da ga je ona dugenda prebacila. U ruci bi ga mogao podignuti.

VRNJACI

Valjda sam zato toliko volio vridbe to mi sami begovi nismo vrhli; (ili harmani, kako smo ih zvali) bila su nam po kmetitima, a otac bi me tamo rijetko vodio.

Tako bih ja obilazio tue harmane. Znao bih se ponekad odbiti od kue i na neijem gumnu proboraviti i itav dan.

Najljepe mi je bilo kod starih Ferizovia. Ocu Ferizoviu, prialo se, bilo je stotinu i etiri, a sinu osamdeset i pet. Trebalo ih je dobro poznavati pa da ih ovjek ne pobrka. Jednake visine i tjelesnog kroja, isti u licu, u obojice brada, u oca samo malo bjelja; jednaki im i glasovi.

Bili su dobrostojei, slobodni teaci; snahe, kerke i unuke tkale im ilime, a mukih glava za zemlju, stoku i kirijaenje vojska.

Ali njih dvojica nisu ostavljali kose ni motike.

Za vrijeme vridbe povazdan bi lekarili ili uali pod ogromnom jabukom petrovaom i malo-malo pa ustajali i uskakali u gumno, otimali kandiju, i pokazivali kako se puca i ojka za konjima.

U etvena i vridbena doba postajali su dobri, bez psovke i otresanja, uvijek spremni za alu.

Niz iroka lica, iz oiju im se izlivala i umivala im bakarne obraze nekakva milina i pojila im brade; dobro sam zapamtio taj izraz, iako sam mu znaenje spoznao mnogo poslije; to je slast od plodova rada, zahvalnost rodnoj godini.

Ja, bos, u kratkim pantalonama, povazdan u gumnu za konjima; oni kojima je to posao

primijetili tu moju strast, pa me iskoriavaju, nema ih satima. Ruam sa Ferizoviima, kod kue znaju gdje sam i ne ljute se.

Uivam u konjima i svemu tome: u poigravanju griva i, pod praskom kandije, u vijorenju njihovom i u frktanju nozdrva, u sjaju uznjihanih sapi, u aporenju i zasitnoj dhi penine slame, u kruenju oko harmanskog stoera, u naduravanju sa suncem na samom tjemenu.

Dodijalo Sinu ve gledati koliko se napreem, pa skoi iz hladovine i uze mi kandiju:

Daj ovamo. Begovsko nije raditi. Od tebe nikad bega!

Ili e biti pravi beg! dodade Otac ispod jabuke.

U vraju nita nisam osjeao, ali kad bi mi navee mati naredila da operem noge, raskvaene ogrebotine od slame pekle su me do preko koljena, te sam se jedva suzdravao da ne zaplaem. Ali svejedno opet sutra u vraj.

Najvee Oevo i Sinovo uivanje poinjalo je predvee. Tada se skine posljednji vraj i zrnje se smete na jednu gomilu, odakle se prenese na mjesto gdje

e se "vijati". Nae se mjesto gdje ima najvie povjetarca, ili bar promahe, pa se tu "vije". "Vije" se ovako: sa gomile se na veliku drvenu lopatu uzme

izvrhlog ita pa se to baci u vjetar; zrnje pada na jednu stranu, pljevu i slamke vjetar odnosi. Onaj koji "vije" uroglji vreu i nabije je na glavu, da se zatiti od pljeve, koja pri slabijem vjetru zna i po njemu.

Blagodetno i sveano bilo je gledati i sluati otre fijuke zrnja sa lopate i njegovo blago biserno romonjenje po gomili koja raste. Nevidljive pregrti predveerja, da sve zaspi isto, umivale su sva lica i sve, i brade Oevu i Sinovu, i penicu i sve, suncem ija e zlatnorumena topljevina brzo otii. Sjedi se i gleda "vijanje", pije se erbe i sre kafa, koja se, dezva na dezvu, pee na stalnoj vatrici.

Mi mlai tremo se uz njivu i teglimo se kuke.

Kuke se tegliti to se u nas radilo stojeke: protivnici prislone stopalo uz stopalo, zakae se, "uzmu se u kuku", srednjim prstom; onaj jai tegli slabijeg sve dok ovaj ne popusti ili dok ga ne pomakne s mjesta. Sve izgleda lako i jednostavno,

ali treba tu i snage i vjetine.

Moda ne najvjetiji u "kuki", ali svakako najsnaniji meu svima bio je Muho, praunuk mlaeg Ferizovia. Bio je, dodue, momak skoro za enidbu, ali je nadvladavao i starije od sebe.

Ferizovi Sin skoi.

Lahko ti je sa djecom! Dede stani meni u kuku!

Svi mislimo ali se, ali brada bogami stade i uhvati se sa Muhom. U istom trenu stvori se oko njih halka gledalaca i navijaa.

Kad stari pone da natpotee Muhu, mi svi poviemo:

Haj, stari! Jo malo, stari! Ne daj mu da ti zavre! A kad izgleda da e natpotegnuti Muho, mi opet:

Ne daj se, stari! Izduraj jo malo! Ne moe on dugo.

Stari je oevidno, iako vijek ljudski stariji od praunuka, bio jai od njega, i natezao se s njime samo da napne igru; u jednom trenutku, kao ukopan u mjestu,

potegnu ga i zabaci za sebe, pa ga jo uhvati za ruku i obnese oko sebe dva puta.

Skoi Ferizovi Otac.

Lahko ti je ree Sinu s djetetom, dede stani meni u kuku!

Uhvatie se.

Smijurina, i svi mislimo, Sin nee sebi dopustiti da osramoti Oca, popustie mu.

Ali Sin ozbiljno zapeo, ne da ni on da njega osramoti Otac, stisnuo vilice, zub u zub,

zakovao, pocrvenio, vratne ile mu iskoile, "kuka" je ravno u sredini medu njima, ake im drhte, i ini se da im se uje kripa kostiju. Stogodinjakova ruka nepomina, nju povui to je kao panj upati ini se kao da je sto godina samo jaao.

Vidjelo se da Sinu, uze sva zadravanja, ruka ipak poputa, dok ne popusti potpuno, i Otac ga pomae iz mjesta.

A sad emo da se ogledamo i na nogama! ree Otac, skide fermen, otpasa silah i pljunu u ake.

To istovremeno uini i Sin, i potekoe se niz njivu; dugu njivu. Neki od nas za njima niz strnjiku da izbliza pratimo trku.

Sin prvi stie do na dno njive i prvi okrenu nazad. Odmie Ocu, ali Otac se negdje od polovine njive, kao da dinovi uoe u njega, potkupi i poe da prestie Sina, dok ga ne prestie i stie na biljegu prvi, dodue ne mnogo, ali prvi.

Donesoe im odnekud lonac istom pomuzene varenike dopola popi Otac, otpola Sin.

Stajali smo pred njima, patuljci pred svojim dinovima. Gledali smo dok piju vareniku, kako im se njiu brade i igraju jabuice pod grlom. Oh, mislio sam u sebi, kad li e doi to vrijeme pa da im budemo vrnjaci!

DOBRI MOJ HODA

I tako poslije toga dogaaja uradi Husein-efendija, dobri na vjerouitelj.

Moje kolovanje poelo je, kao i kod sve muslimanske djece, mektebom, iliti, kako smo mi tu arapsku rije prekrojili po svom jezikom kroju, mejtefom. To je poetna vjerska kola, koju smo morali zavriti prije upisa u osnovnu.

Zgrada je bila jo iz turske carevine. Nevelika prizemnica, po visini gotovo potleuica od jedne jedine prostorije s nekoliko prozoria. Klupa nije bilo, nego se sjedilo na podu, "turski", podavijenih nogu. Reski glas Husein-efendije dolazio je

iza jednog sanduka, za kojim je sjedio "turski" kao i mi, samo

na ovijem runu. Za leima mu je, kao jedini jo dio kolskog inventara, stajao ljeskov prut, ukoso, dug, tako da je mogao, ne podiui se, dohvatiti njime

i onoga u posljednjem redu. Husein-efendija uvao je grlo za objanjavanje tiva, a to se opomena zbog naih nemira tie, davao je rije tome ljeskovcu.

Nije u nas bilo odmora, pa je esto bilo teko doekati podne da bi se udovoljilo prirodnim potrebama. Dodue, Husein-efendija nas je putao napolje. Samo je trebalo dignuti ruku i viknuti:

Efendija meni je prituilo! I Husein-efendija bi odgovorio:

Hajde, samo mi se nemoj mnogo zadravati!

Ali bila su dvojica, u zadnjem redu, Reo K. i Ago K., koji su odista prelazili svaku mjeru. Nisu jo dobro ni zagrijali mjesto, ve trae napolje; a mi znamo zato: da pue, bili su ve momuljci, od onih to su zavravali osnovnu sa esnaest i osamnaest godina. Tako po dva-triput do podne. Dok jednom Husein-efendija ne opazi da ih puta po bogzna ve koji put, pa planu:

E neete, majini sinovi! Je li ovo mejtef ili enifa? Dohvati ljeskovac. Ko mi digne prst, odbiu mu ga! Odsele da znate: nema vie nikom! Istresi se kod kue! A ko mi se ovdje oneredi, nek zna, jee ga i kusati! Bezobraznici jedni, tako vi meni: ja vama harf (slovo) u glavu, a on vama na prkno!

Znali smo da je dobar i da e ve sutra zaboraviti ta je rekao. Ali se prevarismo. Sutradan, jedan, kojem je iskreno prituilo, podignu ruku, a Husein-efendija ga samo gleda povrh naoara, stavljajui tome do znanja da mu je bolje posluati ovaj pogled nego ljeskovac.

Kad S. mujezin, koji se starao o mejtefu, zaklepta klepkom u znak da je nastava gotova,

mi nagrnusmo napolje, pojurismo niz cestu. Malo kome da nije ovako

ili onako prituilo.

Bila je zima sa dosta visokim snijegom, cesta zatrpana, samo joj sredinom prtina. Kako

odmakosmo malo od mejtefa, tako na prvom spustu ceste, zaklonjenom

malo od arije, unusmo uz prtinu, ima nas lijepa desetina. uimo, olakavamo se, priamo. Dok neko ne ree, ispod glasa:

Husein-efendija!

apatom se glas prenese desetinom. Ko ga prvi ugleda, ne znam. Ali tu je, jo koji korak i na nas e! Kako se samo ovako neopazice stvori! Bjeati je kasno, sve nas je vidio; a i nedolino bi bilo sijevati ovako golom niz cestu. Nema ni njemu povratka. Ispalo bi da je pred nama, zbog neega, makar i zbog ovoga, morao da ustukne. Mi oborili oi, ide pravo na nas, gleda preda se, ne vidi nas, a vidi. Hoe bogami, proi e, nee se vratiti! A nezgodno nam praviti se da ga ne vidimo. Ne znam kome to prvom pade na pamet, ali stvar se prenese s jednog

na drugoga, i kako Husein-efendija pokraj kojega naie, tako se

taj, s gaama u rukama, malo popridigne i vikne:

Merhaba, efendija!

Jer nezgodno bi bilo hodu svog ne pozdraviti.

Pozdravi zvone:

Merhaba, efendija!

Selamun alejkum i merhaba, efendija!

Oprosti, efendija, merhaba!

On proe utke i oborenih oiju nee nam valjda ovako golokrakima odzdravljati.

Sutradan, mi ve sve i zaboravili, kad on, istom to sjede na svoje mjesto, metnu preda se na sanduk kratki prut, koji je sluio za ibanje po rukama. Pogleda onda u nas:

Dede sad nek ustanu oni koji svom hodi merhaba s govneta viu!

Niko ne ustaje, on dohvati dugi ljeskovac, kucnu po glavi jednoga:

* Sad e rei da nisi! Ustanide!

Taj ustade. Ostali sjedimo, slegli se.

Dede dalje. Nastavlja Husein-efendija. Sve sam ja vas popamtio. Nemoj da vas budi ovaj ljeskovac!

Poee jedan po jedan da se diu. Svi ustadoe, osim mene. Husein-efendija prui Ijeskovac, kucnu me po ramenu.

Hodide ti malo ovamo, lihau!

Prioh, i sam mu pruih dlan, znam da me ne zove da mi dadne eerlema. Udari me samo jednom, kae:

Drugu.

I po drugoj samo jednom, pa pita:

Zna li zato je ovo?

Znam.

E hajde sad na mjesto! Onda se obrati ostalima: Valja li ono to ste jue uradili?

Ne valja.

Ne valja nikako.

Otkle e valjati, efendija, kumim te bogom!

Da valja, to bi se enife gradile?

Sveosve ne valja.

Samo se u jedan glas, sitan, ali bistar i zvonak:

Valja.

Husein-efendija se nakostrijei kao tukac, mislei da je prkos:

Koji to ree da valja?

To je bio Ibrica K., najsitniji, pile meu nama.

Bolje je i onako, odgovara, zapravo nastavlja svoje Ibrica nego doi kui usrane, da oprosti, nje!

Svi se smijemo, i Husein-efendija.

Poe ders, nastava. Negdje u po dersa izvadi sat, ree:

Sad kome je dolo ono to i cara s konja skida nek izlazi. Poslije e mu biti kasno.

Nagrnusmo svi, jedan preko drugoga. ovjek bi rekao, zagadiemo grad i okolinu.

A u stvari je to najvie bilo radi grudanja.

Poslije, ona dvojica, Reo i Ago, prestadoe da svaki as trae izlaz.

Dobri moj Husein-efendija, kaem poslije toliko godina.

U tvoj mejtef trebalo je slati vladare svijeta, da se naue s ovjekom razgovarati. Merhaba.

MED I KOPRIVE

Haijino je ovo bilo maslo.

Roditelji su otili negdje na sijelo, a mi smo ostali sa Haijom, naom novom slukinjom.

(Sjeam je se dobro, bila je sa sela, ogromna, bujna i plava djevojka. Posao joj je bio, dok je mati ne priui kuhanju, da muze krave, riba, pere, donosi drva, da radi sve ono grublje u kui. Pamtim je i po njenom smijehu, pokai joj prst, ona zakikoe. Momci dua.

Te noi naumpade joj med. Bili smo ve veerali, siti do grla, a njoj u neka doba da joj je meda!

(Kanta meda stajala je u jednoj sobi, odmah iza vrata. Ta soba, pogolema, sluila je kao ostava: tu su visile suhe ovije stelje, suduci, govedina suha, bila je tu i kupusna kaca, vree brana, pirina, glave eera, kante masla. Nalazile su tu utoite i isluene kune stvari, koje mati nije bacala jer mogu jednom valjati, a mogu se i sirotinji udijeliti.)

Haijinoj elji odmah se odazvah. Ona donese sahan, i krenusmo u ostavu. Mati ju je ostavljala otvorenu.

Ja se odmah latih posla. Ba ja, ne dam drugome. Ja u med vaditi. Ja med vadim, Haija unula kraj vrata.

Salih-begovica kaem (to je moja mati) zapamtila med dovde, a sad e joj biti dovde! navadim Haiji (draga mi bila) pun sahan meda. Nek poslije izraunava, slabi su joj rauni!

Haija se smijala, iroko i iskreno, i zavali se leima na vrata, vrata se zatvorie!

Meni kaika ispade iz ruke. ta uradi, nesretnice?!

Gledam bravu. S ove strane nema kvake. S one strane je kvaka. Brava je bila

rashodovana s ove strane nije bilo kvake. Zatvoreni, zakljuani dakle sve do povratka roditelja!

Mene obuze nekakav grdan stid. Od sve djece, osjeao sam, mati je najvie voljela mene. "Njega ne treba voliti" govorila je, to sam uo od drugih. "On se sam voli."

To znai kasnije sam to tek shvatio po njenom miljenju mene svak, bez moga truenja, zavoli im me vidi. To je bio smisao onih njenih rijei.

To njeno povjerenje prema meni i bilo je razlog to se, kad Haija grunu leima po vratima, osjetih kao izdajnik jedne vjere, beskrajno osramoen pred materom i pred svima.

Da nas otac i mati, kad se vrate, zateknu ovako zatvorene, u krai meda, pa to bi mi bilo strano! Gore nevjerstvo nisam mogao zamisliti; unapred sam vidio materin razoarani pogled i, inilo mi se u tim trenucima, raspameenu utnju; pa sam predviao i batine.

Izai se mora! kaem u sebi.

ta nisam pokuao da otvorim vrata, ali sve uzalud. Najzad spazih u jednom oku uskiju. Nalazila se tu s pilom i jo nekim alatljikama.

Poeh da zavirem i da podavirem pod vrata, ali i to bi uzalud samo to jo otcijepi komad daske. Ostajemo dakle zatvoreni.

Ali napolje se mora! vie jedan glas u meni.

Otvorih prozor i poeh da dozivam strievke. (Znao sam da su same, da su i stric i strina otili na sijelo zajedno sa naim roditeljima.) Na prozoru nedaleke strieve kue pojavie se moje dvije strievke sa svijeama u rukama, bila je tamna no pozne jeseni. Viem im neka donesu merdevine. Smislio sam bio da siem i da uz merdevine uem u kuu kroz zahodski prozori, koji znam da je stalno otvoren. Onda je lako za kvaku, i spaeni smo.

Strievke u udu pitaju to e mi merdevine, ja odgovaram neka samo donesu, sve u im kazati.

Svijee ieznue, ekamo. Ali strievke se ne pojavljuju. Dozivam ponovo, ali one se ne odazivaju. Oevidno, ni nee, ne smiju.

Izii se mora! opet onaj glas u meni; ne odustajem. Doe mi na pamet da skoim i da iz tale uzmem merdevine. Sprat nije ba visok. Ali se sjetih da je pod prozorom ogromna gomila kamena, koji je ostao neiskorien kad je otac prepravljao i doziivao staru kuu. Gomilu preskoiti nemogue, skoiti ostati namrtvo.

Onda se sjetih. U sobi je meu ostalim stvarima stajao i jedan islueni stari duek. Rekoh Haiji neka mi prisvijetli, uzeh duek i on se sreno rasprostrije po gomili. Skoih, bez i najmanje povrede. Sad je stvar u mojoj ruci.

Uzeh iz tale merdevine i prislonih ih uz zahodski prozor pozadi kue. Kad prozor zatvoren! Pritiem, guram badava! Oh, mati, mati, koliko se boji hajduka!

Povratka nema! Nema mi druge lupim akom po staklu, provueni ruku i dignem erezu.

Uem u kuu i otvorim vrata. Srea, kliktanje!

Tolika je bila ta naa srea da smo svi zaboravili sve: i uskiju kod vrata, i itav darmar po sobi, i duek pod prozorom, i merdevine pozadi kue. Umakali smo somun u med s orasima, kikotali se, likovali. Tako i zaspasmo.

Sutradan uzbuna. I u naoj i u strievoj kui.

Ja i uesnici svi samo sluamo ta se pria o dogaaju i ta se namjerava. Sluamo, ali utimo ni luk jeli ni njime mirisali.

Oevidno, hajduk je sino uao u kuu. Uao je uz merdevine kroz zahodski prozor. Znai, dobro je poznavao prilike im je znao za merdevine u tali i kud se moe ui. Ali, odatle je nastajalo udo. Nije nita odnio! U svim sobama sve je bilo na svom mjestu, osim u ostavi. I zato je uskijom podavirao vrata? Da je podavirao, vidi se i po uskiji i po odvaljenoj cjepki. Mora da je, zakljuivao je otac, nehotice za sobom zatvorio vrata, pa vidjevi ta je uradio bacio duek, skoio i pobjegao. U strahu nije imao kad ni duek da ponese. Doi e on opet.

Slijedee noi otac i nekoliko momaka zasjedoe s pukama oko kue da ga ekaju. Do neka doba nije se spavalo ni u naoj ni strievoj kui. Vidjevi da bi ovo moglo izai na golemo, strievke, kojima sam stvar povjerio sutradan, kazae sve strini, strina majci, majka ocu.

Pred sumrak vratih se kui iz igre. Kako me ugleda, mati uze makaze i jednu krpu i ree mi neka poem s njom i pomognem joj da nabere zelja.

Dovede me iza kue gdje su rasle ogromne koprive. Pridravajui krpom, odreza dvije-tri, onda me savi preko koljena, skide mi pantalone i gae, vidim ja njezino zelje, ali uzalud moje otimanje. Poe da me iba:

Toliki ti meni strah u kui! Hoe li meda! Jesi li gladan meda! E evo ti meda! huke, a kopriva pri kao plamen.

Najprije sam vikao da to nije istina, ali kad vidjeh da je to jo vie razjari i da dohvata i drugu koprivu, poeh da kukam i bogoradim da neu vie nikada, nikada, majka, nikada.

To, izgleda, pomoe. Jedna kopriva ostala je neupotrijebljena.

Te noi nisam ni veerao. Svi su, i otac, znali do u tanine ta sam uradio i ta me je stiglo, i svi su, kao i mati i ja, osjeali da je najbolje da ne budem za veerom.

U neka doba noi probudi me straan svrbe i vatra po mjestu po kom je radila kopriva. Poeh da se eem i jauem. inilo mi se da se i jorgan nada mnom zapalio.

Mati uleti u nau djeju sobu i pita me ta mi je. Ne odgovaram, vidi ta mi je. Izie, donese asu kisela mlijeka pa me namaza. Onda opet izie. Svrbe i vatra malo mi uminue.

Eto je opet. Stavi preda me sahan meda s kajmakom i orasima i komad pogae.

Veeraj kae, i pomilova me.

Zaspah snom u kojem se sve zaboravlja. Tako se sutradan i probudih. Svi kao da se nita nije dogodilo.

Igra, ista igra. Samo to sam poslije u slinim igrama u ivotu pomiljao i na koprive. Ali nikad se nisam unapred poeao.

JEZERO

Turgaju Muteveliu

U mom rodnom mjestu, Bosanskom Petrovcu, nema rijeke. Ima samo, usred grada, jedno

vrelo, koje se nekad zvalo tako su priali Petrovo vrelo, po kojem je i naselje i prozvano: Petrovac. Kad je grad dobio to ime, vrelo je ostalo bezimeno, kao

da mu ga je ukrao.

Austrija je ispod vrela napravila basen dug nekoliko stotina metara, s tri dubine. Taj

basen narod je nazvao Jezero, a i jest bilo pravo jezero. Ljeti bi

se u njemu kupali austrijski inovnici i njihove obitelji, a zimi bi, kad se zamrzne, proradile "liuge".

Naa prva drava Jezero je potpuno zanemarila. Predala ga je na samoupravljanje abama.

Ubrzo su ga itavog pokrile debele zelene ponjave abokreine; tek ovdje-ondje gledalo je iz njih "oko" vode, koje su valjda abe sebi ostavile da bi mogle vidjeti ta se napolju zbiva.

Kad padne no, naroito kad usja mjeseina, abe iziu na tu debelu koru, brojati bi ih bilo kao zvijezde po nebu, i pone orkestar. Kao to znate, one ne sviraju violinu ni harfu nego duvae instrumente vlastite proizvodnje, te simfoniki kreket prelijee itavom okolinom, vjerujem da ga uju ptice, medvjedi i ostali stanovnici Klekovae i Osjeenice, dviju planina nad petrovakim poljem.

Tuan je grad bez rijeke, da je najljepi. Do nas djeaka dopirale su prie o rijeci-ljepotici Uni; "da je, bolan" priali su "plivajui popije bure, trbuh te nee zaboljeti".

Ali nismo se ni mi prepustili sudbini. Na mjestima gdje smo se kupali "raskrili" smo abokreinu: mi neplivai, "gazadije" i "bukari", na gornjem jezeru, najpliem, a plivai na "bentu", dubini, gdje Jezero kroz malu reetku na zidu otie potoiem tolikim koliko je i vrelo.

Kupanje u Jezeru bilo je strogo zabranjeno, zbog prljavtine; ali to je bilo isto kao i zabraniti abama da krekeu. Panduru ve dojadilo da nas povazdan razgoni.

Kupali smo se goli, svi, i oni s ve dobrim "vrnjacima" ("vrnjak", to je bio na naziv za onu muku muku, jer koliko je godina tebi, toliko je i njemu).

Mene je ve nekoliko noi progonilo jedno te isto: da skoim i ja u bent. Zaspivajui, odluujem da u skoiti sutra.

U snu skaem, mije me topla tamnozelena voda, plivam nije to da plivam, nego trbuhom klizim po vodi.

Ali kad sutra doem na bent, samo se motam izmeu skakaa i krijem svoju namjeru kao to krijem "vrnjaka".

A preao sam ve "gazadijski" i "bukarski" kurs, neki od mojih ve uveliko skau. Pomalo me i stid pred njima. Jedan ak poe da me "usuuje":

Treba se, bolan, samo usuditi! Skoi, digni bradu, ovako radi rukama, voda te sama dri!

Bila je i jedna pomona sprava za prve plivae. Duge gae od debelog seljakog platna. Dobro se utegnu nogavice i ukur. Kod toga to se odluio da uz pomo te tehnike skoi prvi put, stane nekoliko nas pa mu naizmjence duvamo u gae dok se oko njega ne stvori balon. Poto se balonu provjeri tvrdoa, skaka polazi na start. Svi se iskupimo i gledamo hoe li gae izdrati. Nekad izdue ve pri samom skoku, i tad nastane smijurina, a pravi skakai za svaki sluaj odmah poskau za njim, ali nema potrebe onaj pliva!

Isplivava i izlazei iz vode psuje:

Sunce li mu njegovo, ko mi onako slabo napuha gae!

Nekako mi nedostojno da se posluim tim izumom.

Odgodio sam skok za sutra, vrzmam se oko skakaa, dok u jednom trenutku, ne znam ta mi bi, zatrkah se i skoih. Plivam! Plivam pa kako je to lako! ega sam se toliko bojao?!

Cijelo tijelo mije mi topla jezerska voda nikad vie takve vode!

Plivam, kao i svi, "paski": visoko drei bradu, kopam rukama ispred sebe. Psi su bili jedini nai uitelji plivanja.

Osladilo mi se pa skaem i plivam nezasito. Plivam danju u jezeru, plivam nou u snu.

Jednog dana naie ispred benta upnik (s onu stranu Jezera mu je dvor). Prolazi izmeu nas, nita kao ne vidi, mi mu pravimo mjesta, pokrili "vrnjake".

Ne proe mnogo, kad neko viknu:

Salih-beg!

Salih-beg, to je moj otac.

Sve prsnu pred njim, samo nekoliko nas ostadosmo u vodi. Plivamo luaki, bezglavo, ali on je proitao nau namjeru, stie prvi i eka nas na zidu benta. Mi natrag. Ali nas doeka abokreina, nema ni govora da bi se moglo isplivati negdje na obalu. Nema druge nego na Salih-bega!

Izlazimo, utimo, uti i on. Mene uze za ruku, ostali ga ne zanimaju.

Skida mi s glave, s gaenjem, veliku krpu abokreine, koju nisam ni osjeao, pita:

Gdje su ti haljine?

Ali me ne isputa iz ruke. Uzeh pantalonice i koulju, pooh da se oblaim, ali on:

Ne, ne.

Dovede me do esme ispod upnikova dvora. To je najstudenija voda u gradu. Poturi me pod esmu, poe da me kupa. Voda ledena sijee!

Ledeno, ledeno, joj, tata, nemoj, ledeno! Kad me tako okupa, paljivo kao mati, skide me s esme, kae:

E pa kad je tako ledeno, da se malo ugrijemo!

Otpasa kai.

Preko koljena, pa zna se kuda.

Derem se, a on samo pljatri i muklo govori "uti!"

Shvatih da mu ne bi bilo prijatno da svijet vidi kako me ovako javno bije, pa poeh da se derem kao da kou gule sa mene. Ali to njega jo vie raspali,

pa sad kao da me bije sa stotinu kaia. Onda promijenih taktiku umuknuh. To pomoe, ali i njemu valjda ve dodija.

Ali me je dobro iarao. Sutradan na kupanju svi su dolazili i razgledali te are.

upnik nas je prijavio. Zato su mu i popucali prozori. Zato nije smio da proe pokraj benta, nego morao oko Jezera, jer mi mu priredimo svean doek: natrtimo mu se svi do posljednjega, a on, siromah, umjesto da nas kakvom motkom, digne glavu

visoko kao da nita ne vidi i prolazi dostojanstveno.

A zato nam nisu oistili Jezero?

Ili, zato taj Petar nije podigao grad na zelenoj Uni?

MOJ BRAT

Pred no nas otac, sestru i mene, uze za ruke i povede strievoj kui. Bie tamo djeje sijelo, i tu emo, kae, i noiti.

Veselje nae bilo je ogromno, poesmo oca da vuemo za ruke.

Stara zimska sijela. Ponekad bi roditelji i nas djecu na njih vodili. Prtinom na elu porodine kolone ide sa fenjerom otac, prtei mene na leima. Plovim, snijeg kripi, trepti vedro zimsko nebo, ne pitam se jesam li ocu teak ili elim da ta kua kojoj idemo bude to dalje.

Ali kua se, na alost, primie, gore joj prozori, i uskoro me otac skide pa lupa halkom na avlijskim vratima.

I sad nas otac vodi na sijelo. Ali ne na takvo sijelo, nego na pravo sijelo, na nae djeje sijelo. Biemo sami, amida je, znamo, otiao u veliki lov na srne, strina je predvee dola neto naoj kui i tu e, saznali smo i spavati.

Imao sam etiri amidine, strievke, jednu sasvim mladu, jednu ve stariju, i dvije sublizih godina.

Otac ree da budemo mirni, ode kui, poe nae sijelo.

Poe ozbiljno (smijeno oponaamo starije). Metnula se sofra, iznose se jela, sve ljepe od ljepega. (Otkuda to najednom?!) Kao da je Bajram, na kraju doe sahan meda sa kajmakom, i orasima po vrhu, a to mi je bilo dua.

Bio sam jedan od poznatih nemirka u kasabi, arija me nije ni zvala imenom, nego "onaj Salih-begov". Dva puta sam padao sa prvog sprata, jednom se topio,

jednom doveo do toga da se postave none strae oko nae kue, bie prilike da to i tota jo drugo ispriam.

Kad se tako lijepo pogostismo, osjetih da mi je dosadno: ta da radim ja, jedino muko meu tolikim djevojicama?

Kaem im:

Sad emo klanjati jaciju.

To je kod muslimana jedna od pet dnevnih molitava, posljednja. Moli se uz gimnastiku:

saginjui se do koljena, sputajui se elom na zemlju i sjedei podavijenih nogu. Prije toga mora se uzeti abdest: po propisanom nainu, ruke lice, i noge. Mora se jo priuvati da sluajno ne pusti vjetar, jer onda ti abdest valja uzimati ponovo.

Ja u biti "imam", onaj to pred vjernicima klanja prvi.

Zavih pekir oko glave, popeh se na seiju i, turivi prste u ui, poeh "ezan", onaj poziva sa damije na molitvu (to sam ve znao).

Djevojke stadoe u af (red), ja stadoh pred njih kao pravi hoda u damiji, poe klanjanje.

Iao sam ve u mejtef, osnovnu vjersku kolu (koju je svako muslimansko dijete svravalo prije nego to bi ga otac upisao u redovnu dravnu kolu). Znao sam samo kako se vri gimnastika tokom molitve, od kuranskih reenica to ih hoda pred vjernicima glasno izgovara samo pokoju, i to sam stalno vrtio.

Negdje u po klanjanja, kad jo jednom doe ono vrijeme gdje se elom dotie zemlja, avo donese makicu, koja poe da se igra pekirom oko moje glave: najzad mi ga smae.

Zaboravih na molitvu pojurih za njom, jedva je uhvatih. Gledam po sobi ta bih joj svezao za rep, ugledah dezvu na mangali, ali ime da sveem? Izvukoh ukur iz gaa, svezah, maka luaki pojuri po sobi, smijeh, vriska djevojica. Tad joj otvorih vrata da bi imala iri prostor za bjeanje. uo se straan klepet niz basamke i dolje u prizemlju. Neka, pasja keri, da zapamti da si me pomela u molitvi.

Onda doe moja druga taka: skakanje s prozora. Otvorio sam prozor i stojim na njemu da skoim dolje sa prvog sprata. Djevojice za mnom vrite, preklinju da to ne radim. Hou, skoiu! Skoim utonuh u snijeg do pasa. Djevojice mi otvore kuna vrata, pipaju me da se nisam gdje slomio. Sad emo drugi skok, kaem. Na glavu. Nastade vrisak, hvataju me za ruke, ja se oteh i stadoh na prozor. Skoi zbilja na glavu. Snijeg kao voda, nita mi ne bi.

I da ne duljim, tako je to trajalo dok se ja najzad ne smirih. Djevojke iznesoe oraha i kruaka jeribasama, dok se u tucanju i sonim zagriajima i smijanju ne zamorismo te pospasmo.

Sutradan me probudi strinin glas:

Sin! Rodio ti se brat!

Ja, sestra i strievke pojurismo naoj kui, tu odmah u susjedstvu, da vidimo ja i sestra brata, strievke novog strievia. Dok sam trao, prolazilo mi je kroz glavu: kakav je? I: to mi ne rekoe da e mi majka roditi novog brata? nego sve neke utnje.

utala je i naa slukinja Mehinica, koja mi je za nau steonu kravu arenku rekla sve otvoreno.

Upadoh u sobu prvi. Mati u dueku lei blijeda i blaena. Kraj nje neto u nekakvoj korpi.

Gdje je? trim k njoj, pa zelenom vunenom arapom ugazih u asu orbe koja je stajala kraj dueka.

Ta asa orbe, to su darovi u jelu, zvani babine, koji se donose porodilji. Strina je babine unapred ve bila pripremila.

Mati mi na moje zadahtalo pitanje samo oima presreno pokaza na korpu.

Pogledah: u korpi zamotana truca hljeba, iz nje viri smeurana, modra, slijepa, elava, ne moe biti runija glavica.

to si mi rodila ovakvog brata?! umalo da zaridam; oekivao sam ljepotana.

Mati se smije, slatko se smije, pa je u smjehu kao neto zaboli.

Poslije se to runo udo poe da rascvjetava. Svakim danom sve mu ljepe bile modre oi, sve gue grgurava plava kosa. Dok ne naraste do gorostasa. Bio je povuen, blag, ak ba nije bio bogzna kakav, uio je, kako bi se reklo, tek onako, za po kui, ali fudbaler sigurna budua zvijezda. Bek. Pred sam rat trebalo je da iz podmlatka pree u prvi tim jednog velikog kluba u Beogradu, gdje je studirao pravo i bio slubenik na eljeznici.

Za vrijeme okupacije pravio je lane legitimacije za one koji su odlazili u partizane. Htio je i on, ali mu nisu dali zbog tog vanog posla. U jednoj velikoj policijskoj provali uhapsili su i njega i strijeljali po kratkom postupku na Banjici kraj

Beograda.

Vijest sam dobio 1943. godine, u selu Ribniku kraj Kljua, i sjetio se davne korpe. Lijepi moj brat.

JO SAMO BOS

Kad god bi krenuo u neko drugo mjesto, otac bi poveo i mene. Obino su djeca teret roditeljima na putu, a kakvo je on zadovoljstvo nalazio u tome, ko e znati.

Ali ovoga puta nije mu bilo druge nego da me uzme sa sobom. Bolio me zub, toliko da se

od mog jaukanja nije moglo spavati. Zubara u kasabi nije bilo, a

berber, koji je upao zube, ili je otiao na front, ili me otac nije htio da puta njemu pod klijeta, tako mi je neto mutno ostalo u sjeanju.

Nekakvim poslom iao je u Zagreb, pa me poveo da mi se tamo izvadi zub. Mislim da mi je tada bila esta godina. Sjeam se da me otac stalno drao za ruku, ili ja nisam isputao njegovu. Sve je ovdje bilo da ovjek ne povjeruje oima. Kad sam o velikim gradovima sluao, moja zamiljanja bila su sasvim drukija: kue, ljudi, sve je to ostajalo zaviajno, samo sam sve poveavao do neba.

Imao sam pravo. inilo mi se da me die do neba zubar dok mi vadi zub! I vritim dok mi vadi zub. I vritim do neba. Ali sve uzalud: sestre, jedna mi dri ruke, druga glavu, otac noge, a u vilice mi uvaljena nekakva baglama. Vie nego to me boli, ljuti me to me doktor prevari: ree da e sutra vaditi, a sada e samo pogledati. Pa mi iupa jo jedan zub.

Poslije, jauem i bijem ga:

to si mi slagao!

Svi se smiju.

Otac me odvede u hotel, sobarica mi donese olju mlijeka, koju prolih kroz prozor, vjerovatno nekom na glavu. Zaspah, san odnese bol.

Najvie me uzbuivao asfalt: jedva ekam da me otac povede nekud. Najradije bih skinuo cipele pa trao njime kao toplim utabanim naim puteljcima kad se digne snijeg.

Otac je nosio evropsko "tijesno" odijelo, ovog puta sveano. I ja sam bio savreno alla franca mome. Prolaznici su sa uvaavanjem zagledali u nas.

Stariji. Ali djeca drugaije. Na glavama su nam bili fesovi. To je izazivalo njihovu radoznalost i neku vrst bojovnosti, pa ih se svaki as skupi iza nas itav buljuk; viu:

Turini! Turini!

Poneki se jo i zatri, potegne oca za pe od fraka ili mene za tur. Otac odmahne tapom ili opsuje estoko. Pogdjekad se zavrati da ih rastjera, s njim i ja, oni se razbjegnu, ali nismo napravili ni nekoliko koraka, oni opet. Naroito napasna djeca bila su ona na "roluama". Letjeti na tokovima to nisam ni u snu sanjao! Molim oca da kupi i meni, on kae:

Nije to za nae drljuge. Kupiu ja tebi neto ljepe. liuge. Pa kad smrzne Jezero.

Kupi ti meni makar po sobi.

Hajde, kupiu ti po sobi.

Sva mi je uda zagrebaka pokazao.

Odveo me i u nekakvu veliku zgradu od cigle, punu slika. Najvie sam gledao gole rumene djeake sa krilima, od nagih ena okretao sam glavu, moda jo koji konj i junak ostalo me nije zanimalo. Pun sam bio neke strave, i stalno se drao ocu za ruku ili za frak.

Ali ta strava nita je prema onoj koja me uhvati u kazalitu. Ne znam ni kud smo uli ni kuda smo proli, sjeam se samo: sjedim u prvom redu, praznom, izmeu oca i jedne stare gospoe; iza mene mrak, preda mnom, u suncu, nekakve kule opasane zidinama, ulazi se i izlazi na veliku kapiju. Nita ne razumijem od svega to se tu zbiva. Tek u jednom trenutku dvojica, pod sjajnim gvozdenim kapama i sjajnim gvozdenim oklopima, potegnuvi sabljetine, potekoe jedan na drugoga. Ja vrisnuh, uhvatih se za oca i gospou. Gospoa se smije, uze me u krilo, miluje me, kae da se oni samo ale. Kakva ala, kreu se kao mahniti, zvei gvoe, pobjegoh ocu u krilo.

* Ba si budala ree mi otac. Pa ovo je kazalite!

Ne sjeam se ta bi dalje, ko koga ubi, ili se rastavie. Ali, na drugom mjestu, gdje je bilo oekivati da e se najvie prepasti, tu od straha ni traga. Naprotiv!

Da ba ne propusti nijedno udo, otac me povede na glasovitu zagrebaku uspinjau.

Kad sjedosmo i vagon poe da malo zuji i, jedva osjetno podrhtavajui, da nas uspinje, otac me vrsto uhvati za ruku, mislei da u tek sada u vrisak i bogzna u to. Ja, meutim, od miline, rastem kao patipanja, i bi mi ao to to tako kratko potraja. Kad iziosmo, kaem ocu:

Hajmo jo jednom!

Hajmo.

Preosmo u silazni vagon i ponovismo vonju. Kad iziosmo, pue top. Otac iz crvenog prsluka izvadi sat, ree:

Tano podne.

Kako to, pitam ga oni iftare u podne, a mi kad sunce zalazi!?

Iftariti znai za vrijeme mjeseca posta, ramazana, poslije dnevnog poenja uzeti prvi zalogaj u usta; to biva u zalazak sunca, na pucanj topa.

Oni, sine, ne poste kao mi i ne iftare. Ono kod njih puca nek se zna da je podne.

Sutradan doe uspon na Katedralu. Ocu to nije bilo ni na kraj pameti. Doveo me samo da vidim Katedralu izbliza.

Vidi li se odozgo na Petrovac? upitah ga.

Hajde da vidimo.

Popesmo se na zvonik; ide se komotno, nije onako tijesno kao kad se penje na nau, sad tek pravo vidim, patuljastu munaru. Popesmo se i na drugo odmorite, ono posred zvonika.

Pod nama se suna, kroz treptaje jare, ogromni pelinjak grada, u koji silazi, u samo mu srce, jeziak ume nad njim, modre kao dragi kamen na prstenu koji sam vidio kod jedne nae goe. Poljem van grada zablijeti na mjestima traka rijeke, kao da neko, sad vien sad zaklonjen, tri nosei plamen u rukama. U daljini se plava planina topi u plaveti neba. Jesu li ono planine, ili se zgruao komad neba?

Vidim, mom Petrovcu ni traga, pa pitam oca:

Na koju je stranu na Petrovac?

Otac razgleda, omjera, pa e: ovako. Beskrajna ravnica koja ulazi u nebo.

Pa kako da se ne vidi, kad ga nita ne zaklanja?

Daleko.

Kad siosmo, zbog neega mi odlaknu: hvala bogu, stojim na zemlji, ljudi su opet ljudi, a ne mravi kao odozgo.

ini mi se da smo ve vjenost, jednu slatku vjenost u Zagrebu, i bi mi ao kad osjetih da je dolo vrijeme povratka. Osjetih to po silnim oevim kupovinama. Noge me ve zabolile trei za njim od duana do duana. Trgovci vide da je to neki veliki turski gospodin, pa skau pred njim na noge i samo gledaju kud mu idu oi. On samo plati i rekne neka mu se to poalje na hotel.

Prosim lepo, gospon beg!

Prose, kau, a ne vidi se da su ba sirotinja.

Krivo mi je na sebe i sad to ovako dobrog oca i ovako uglednog bega na kraju obrukah ne moe biti gore. Taman da iziem iz jedne kristalne radnje, ja u pla! Svi se sletie oko neme, pitaju me i pitaju se ta mi je, a ja se samo kreveljim gnjecavo i oajniki.

Dok neko ne ugleda lokvu poda mnom. Nisam vie mogao izdrati. Sramota me bilo ocu da kazujem da mi je nuda, a vidio sam da se ni nema gdje meu duanima, pa sam odluio da trpim do hotela. Ali priroda je bila jaa od mene. ta je bilo dalje zamraenje je u mom sjeanju.

Puno zamraenje je oko svih tih mojih zagrebakih doivljaja, samo oni, odvojeni tako jedan od drugog, svijetle u meni kao krijesnice u tmini. Ponekad ih

ovako skupim u nevini buket sjeanja, i milujem ih oima, a i rukom bih, da se to moe.

RODIO SE POSLIJE ROENJA

Hajde nek iko od nas rekne kad se rodio! Dobro, to znamo, to nam zapie matiar u knjigu roenih, to nam napiu na prvoj svjedodbi. Ali ko od nas pamti, tano pamti onaj trenutak kad se rodio? Kad je prvi put ugledao ovaj svijet. Onaj trenutak do kojeg nam je mrak a od kojeg nam je ivot.

Ja.

Tu kolebanja nema, jasno se svega sjeam. Nakraju, to mi je i majka rekla i priala drugima, i potvrdila bi, da je iva.

Kaem da je do tog trenutka bio mrak, i zaista je bio mrak. Jer, da nije bilo tako, morao bih se kroz tolike godine sjetiti bar neeg. A nisam se sjetio nikada, i siguran sam da u otii u nov mrak a sjetiti se neu.

Bio sam, kau, teko bolestan, upala plua, vatra tolika i toliko dugotrajna da ni ljekar vie nije vjerovao da mogu ostati. To je poslije priznao roditeljima. Ja se nieg ne sjeam.

Sjeam se samo jednoga, a to je trajalo koliko kad plane pa izroni ibica.

Ne znam ni kad ni kako ni odakle sam ustao, samo osjeam da stojim na nogama, koje mi podrhtavaju. ini mi se da u pasti, ali ne dam se, neu, neu da padnem. Svjetlost svud oko mene, nita drugo nego sama svjetlost, svjetlost i u meni. Ona me pridrava da ne padnem. Koraiu, koraim. Koraam. irim ruke, smijem se, njitim, zagrcavam se od slatke, slatke sree!

Tu njisku valjda je ula mati, i grunula u sobu. Ne vidim je, ujem joj samo glas i pljesak ruku.

Ozdravio! Ozdravio! Ustao! U krevet!

Misli valjda da dalje ne mogu, ali ja mogu. Idem, idem, padam po zemljanoj furuni. Tu

samo da se naslonim, pa u dalje! Osjeam majku po sebi i nieg se dalje ne sjeam.

Kad sam joj jednom ovo priao, mati je sve potvrdila, i rekla jo da sam bio kost i koa i da me odnijela u krevet; i da mi je bilo tri godine.

Poslije, u djeakom nestaluku dva puta sam padao s prozora, i jedanput se topio, i svakog puta, dolazei svijesti, sjeao se ta je bilo prije toga. Ovog puta, nije bilo nieg prije, bila je samo svjetlost, bila je sama ljepota ivljenja. O, da je tako uvijek ivjeti!

ARENKA

Tiho je otvorila vrata da me ne probudi, mislei da jo spavam. Mehinica, slukinja naa, a mogao bih rei: dadilja moja, druga moja mati. Rekla je:

Eno ti se arenka otelila!

Smaknuh jorgan pa onako bos i u gaama pojurih u talu. Bila je glasovita zima, snijeg do iznad glave, iz kue se tako rei nije izlazilo.

arenka! Svima miljenica meu svim naim kravama.

Pretrah prtinom, bijelim zapravo hendekom do tale.

Jest, bogami, nema joj onih jueranjih, do tuge nabuhlih, trbuha! A tele, gdje joj je tele? Kad sam pitao majku od ega su arenki toliki trbusi, odgovorila mi je da je to od djeteline, najela se djeteline; ali Mehinica mi rekla istinu: u njoj je tele, i

uskoro e se oteliti. Pitao sam se koliko li mora da je to tele kad su joj toliki trbusi, jedva se mie. I kako li e joj siroti biti kad joj budu rezali trbuh! Ja to neu gledati!

Jest, bogami, eno ga! Pritrah joj. Lei joj ispod glave. Maleno, skutreno. Otkud tako maleno?! Majka ga lie, umiva majka dijete jezikom, nema im drugim.

areno kao i ona.

Ono poe da se die; podigne se do pola pa padne. Ja htjedoh da mu pomognem, ali mi Mehinica ne dade: neka, pusti, ustae ono samo! Tako zbilja i bi. Teturajui, poe pa pravo na vime! Ko mu kaza gdje je vime! Nagladovalo se valjda u majci? Poe da vrti repiem i da se zagickuje, sladak mu prvi doruak, grualina, to je ono mlijeko istom kad se krava oteli, gusto i uto.

Tek u neko doba osjetih da mi bride noge od studeni. Da se malo zagrijem, stavih taban

na elo naem psu Baraku, koji je leao svezan kraj vrata. Valjda zbog nagle studeni koju osjeti od moje noge, Barak me ujede za petu, ujede poteno. Poeh da ga bijem, ali on stade da me lie: nije, znai, htio, ali, eto, desilo se, govori mi oima i slikom. Otac me jo udari otraga, da li stoga to sam razdraio psa, da li to sam iziao bos, ali udari poteno.

Ruak je bio u slavu arenke, bogat i gotovo svean, mati je napravila i pitu od grualine.

Poslije doe do nae porodine selidbe u majin zaviaj. Zavrili smo bili sestra i ja osnovnu kolu, otac je htio da nas dalje koluje, a u naem rodnom mjestu nije bilo gimnazije. S nama se preselila i arenka.

Osiromaili smo strano, arenka je nama djeci bila glavna hranitelj ka.

Jednog popodneva, kad se vratih iz kole, saznadoh stranu vijest. Otac je prodao i arenku; morao, nije vie bilo ni hljeba.

Novcem od arenke moglo se ivjeti jo koje vrijeme, ali kuu i duu dugo nije naputala tuga. U maloj talici bilo je jo tunije: prazno, u polumraku su tinjali u mom sjeanju snijeg i crveni barun arenkinih ara.

Sve se na ovom svijetu zaboravi, pa smo tako svi zaboravili, i ja, i arenku.

Vraam se jednom iz ribolova, penjem se kui strmom kaldrmom, koja ide kroz staro muslimansko groblje. Kad preda me krava. Stala nasred kaldrme i gleda me. Kao da mi ne da proi. Zbilja mi ne da proi, i ba me gleda! arenka! Jest, arenka! Malo podigla glavu, gleda u mene rosnim oima. Oevidno me poznala. Jesi li to ti, arenka, pitam ja u sebi. Gdje si sad? Kako ti je? Kud si to krenula?

Bi mi kao da trai od mene da je povedem kui. Kako u te povesti kad ti vie nisi naa?

Htjedoh da je pomilujem, ali se u istom trenutku ne znam zato osjetih kao krivac.

Ti si se prevarila, rekoh joj u sebi. To nisam ja.

I zaobioh je.

Priao sam to poslije materi. Mati je samo utala.

VJERNE KIE

Lako je konjima, kravama, ovcama, kozama: imaju noge pa, kad oedne, mogu da dou do vrela, potoka, rijeke, jezera. Jo je lake vrapcima, avkama, golubovima, guske i patke da i ne pominjem, zna se zato.

Ali teko je biljkama. One su sirotice nepomine. I onda kad ih drimo u saksijama: moemo saksiju prenositi s prozora na prozor, ali one i u njoj ostaju nepomine. Samo rastu uvis (osim puzavica) i cvjetovima i listovima gledaju u nebo. Izgledaju hoe li se odnekud pomoliti neki oblak, ekaju kiu. Onaj ko razumije njihov nijemi jezik esto e od njih uti da ne vole mnogo da gledaju plavo nebo. Vole poslije kie.

Ili ekaju nau kantu ili gumeno crijevo.

Ali i mi esto znamo biti zaboravni i nemilosrdni kao plavo nebo.

To sebi otac, a jo manje ja nismo mogli dopustiti.

Pred kuom nam je bila pogolema bata, dobro gnojena i svaki pedalj zasaivana. U bati, uz samu kuu, arenile su se loe beskorisnog cvijea (materina i sestrina briga), a batu je prekrivao privredni narod luka, kupusa, krompira, crvene repice, kelerabe, salate, patlidana, paprika. Sve smo mi to sami zasadili, nita nije bilo iz uvoza.

Moj otac, dosta bogat beg, ne samo to se nije stidio fizikog rada nego ga je i volio, osobito ako je bio vezan sa nekom vjetinom i finim postupkom. Takav je bio ovjek. Imao je u podrumu svoju stolarsku radionicu, sa potpunim alatom, u kojoj je nastala gotovo sva drvenarija u kui; a ponekad je znao danima blanjati i dupsti neto, iz ega nije izlazilo nita.

S prvom hladovinom vraao se iz arije, ja sam najbolje znao zato. Skine crno, uvijek sveano odijelo, obue nekakve plave pantalone i nazuje nekakve rashodovane sandale pa, go do pasa za mrk.

Sjeam se vrlo dobro njegovog izraza. Lice mu ozbiljno i pravedno. Ako mu se uini da je neku lijehu ili struk manje zalio, ispravlja nepravdu, a kad osjeti

da je ugasio prvu e biljkama, na licu mu se pojavi djeaki osmijeh, i pone da nad batom izvodi mrkom kojekakve vijuge ili da, stisnuvi mrku usta, stvara nad povrem oblake praine. Onda opet nastavi uredno paljivo zalijevanje.

mrk dobacuje negdje do preko polovine bate, a odatle dalje poji edne moja kanta. Brzo je praznim i gotovo satirem povre trei po novu vodu, takmiim se s ocem, on to i ne primjeuje.

Eto ga meni, uzeo i on kantu, dolazi mi u pomo.

Pa ta si ovo uradio, sine nesretni?! Gledam ta sam to u urbi atro; nisam nita, buljim u njega u potpunoj nedoumici; dok ne upitah ta sam uradio.

ta si uradio, jo malo pa zerzevat potuio! Poplavu stvorio!

Tek sada primijetih da i jedan i drugi stojimo u vodi i blatu do lanaka.

Krenusmo u kuu, a kad doosmo u njegov dio bate, i kod njega blato i voda, vie nego kod mene.

Evo i kod tebe poplava kaem gazei i preskaui lokve.

* Krastavci su to. Njima nikad dosta vode.

Pa ni patlidanu! htjedoh da mu odgovorim, ali uutah: onako je kako on rekne.

Oevidno, i on je volio biljke; ili je prosto elio dobru zimnicu.

Pred spavanje, irom otvorih prozor u batu. Ljetna no, ispod modre nebeske ambrele mi je hladina po licu, zvijezde tinjaju i proplamsavaju svaka svojom

bojom, cvatu kao da je i njih neko zalio. Pun mjesec svrh neba trai da se ogleda u lokvicama to su ostale poslije naeg zalijevanja, ali nigdje ga nema, popila je i njega edna zemlja, svijetlie sutra u zelenilu bilja. Ne osjeam vie onu gustu smjesu mirisa karanfila, zumbula i rua, koja mi ispod kue grunu u nozdrve kad otvorih prozor; sad u mene die zalivena bata nekim mirisom koji me podsjea na neto uzbudljivo, a ja nikako ne mogu da se sjetim na ta. ini se da prema meni struji zahvalnost bilja i njegovo obeanje ploda. Sutra, kaem, rano u ustati da gledam biljke kako se raduju suncu, koje prua svoje zlatne ljestvice njihovim stabljikama i liu, i da gledam sunce kako se raduje biljkama jer ga se, pune soka, ne boje.

SUA

Sua i rat, oboje se sastalo. Mi u ratnoj pozadini i zaboravili na to najstranije, rat, tolika je sua.

Ono to su starci i ene proljetos usijali i zasadili niklo je dodue i poelo da raste, ali najedanput poelo da vene, i sui se ve.

Jara dnevna ostaje do dugo u no, slabo se spava, a kad se ustane, teko se izlazi pod zvjezdan, koji poinje da posipa novom vatrom odmah kako se sunce rodi. Nema ni rose.

esme gradske presuile, po vodu se ide na sam vodovod, gdje je jo iva jedina esma, a i ta samo to kaplje.

U koje god doba da se doe, danju ili nou, oko nje mnogo svijeta, otimaju se, svaaju, pa i tuku. Sva su stalna vreoca u naoj i inae bezvodnoj kasabi i okolini presuila, taj tanki mlaz napaja sad itav grad, na njeg fuijama dolaze i seljaci iz oblinjih sela. Voda se nosi i iz, svakog dana sve manjeg, ustajalog i uabokreenog basena, koji je Austrija napravila kao kupalite za svoje inovnike. I oni koji sluaju nalog vlasti pa tu vodu kuhaju razbolijevaju se. Niko ne pomilja ni da se umije, prljavtina zavladala, u svakog ruke crne.

I mjesec se promijenio. Svake noi izlazi crven, od dnevne jare, koja dugo odgrijeva.

Ljudi glavinjaju, zanose oima kao zaklane ovce, nemaju snage ni da progovore. Gledaju skovrnute kukuruze, patuljasta poutjela ita i suhi jad od bata. Voke ve niko i ne gleda, bez njih bi se i moglo, ali trava! Sasuena, samo to ne gori. To stoke to rat nije odagnao na front sama rebra.

Najvie se gleda u nebo. A ono dananje gore od jueranjega! Sa boji.

ta ve misli taj Husein-efendija? to ne dovi? ujem gdje pitaju.

"Doviti" to je u skupnoj molitvi boga moliti.

Izgubila se svaka nada da e kia, i tako se jednoga dana na hoda odlui da dovi.

Husein-efendija izvede nas, itav mejtef, u jedan umarak van grada; pola su s nama i starija djeca, koja ve idu u osnovnu kolu.

Za kiu se mole i ostale vjere. Zvonile bi, to bi, kau, najvie pomoglo, u to i mi muslimani pomalo vjerujemo; kao da se zaboravilo da imamo dva boga,

oba kao da su sad jedan. Ali ime da se zvoni, zvona su skinuta s obje crkve i odvuena na front za topove! Tako proti i upniku ne preostaje nita drugo nego da povazdan ate u crkvama. Ne izlaze iz njih, u njima je sve to nije otilo u rat.

Posjedali smo u umarku. Husein-efendija ree:

Djeco, to znate, pred Boga se ne stupa bez abdesta. "Abdest" to je obavezno pranje prije molitve.

A vode, vidite, nema. Kada vode nema, uili ste to, uzima se tejemum.

"Tejemum" to je kad nema vode, musliman je duan da rukama protare zemlju ispred sebe i umije se prainom, u znak da pred Boga hoe da izie ist.

Uzesmo tejemum, svi osim Husein-efendije, on je, znai, jutros od usta ostavio neto vode i uzeo abdest.

Ja u ree uiti, a vi ete za mnom vikati samo: amin. Svaki da vie od srca, i svaki da vjeruje da e Bog uti!

"Uiti" to je kod nas sveano izgovarati, zapravo pjevati, svete rijei iz Kurana.

Svi podigosmo ruke pred lice.

Husein-efendija poe da "ui", ne "ui" glasno, nego u sebi; samo mu skakuu brkovi i drma mu se brada. Mi govorimo "amin", brujimo kao pele. Neki samo mrmljaju, a neki se natjeemo ko e glasnije, da nas Husein-efendija uje.

Poslije dove uini mi se sad e pljusnuti.

Ali ne pade ni kap. Ni sljedeih dana, ni poslije sljedeih jo nekoliko dova. Da dalje dovi, i toliku odgovornost pred svijetom uzima na sebe, nee vie Husein-efendija.

Mene govori gurate pred Boga, a sad se Boga sjetili! Dovite sami! Meni ima vode za abdesta!

Ovo je pred kijametski dan! kae Mujaga Ceri; jedva die, ini mi se i ile mu po rukama presuuju. "Kijametski dan" to je smak svijeta.

Ovo je dobro odgovara mu Dedaga, odavna ve zatvorio ainicu. Vojske e ostati bez vode, prestae rat!

Nee, kae Mujaga carevi imaju vode!

I rat se zbilja nastavi. Poslije pade kia, dobra, i produi da pada nekoliko dana, ali po svemu ve sprenom. Svejedno, esme mlaznue, vrela proklokotae, ljudi ivnue, i travka, i list, u kojima je jo ostala kap ivota.

Ali kad se vode do mile vode napijem, i kad se dobro umijem, u dui mi opet neto pusto, kao da nije prestala sua. Izbijaju ranjenici iz mutnine dalekih nepojamnih frontova, blijedi i bradati, a rijetke, oskudno zasijane, njive i bate krljavo se pridiu, blijede i uzaludne kao da se kia samo naalila.

GROMOVO ULE

Bio sam sasvim sasvim mali, ali ovog se dobro sjeam. Valjda to je toliko sijevalo i grmilo.

Moja rodna kasabica poznata je kao igralite gromova. Zgnijezdila se na golom nevisokom podnoju planina, koje silazi u neveliko polje.

Kad doe ljetna oluja, gromovi kao krakati svijetli divovi skau po tim planininama, sablje njihovih munja i tutanj njihovih tabana utjeraju sve ivo u kasabi u kue, tale i umeze, i pozatvaraju u njoj sva vrata i prozore. Nikad se toliko puta svijet ne prekrsti i toliko svetih rijei iz Kurana ne izgovori. Ljudi alju bogu nijema obeanja da nikad vie nee grijeiti.

Jednom tako zaorlja takva oluja, u kui smo toga popodneva ostali samo mati i ja. Mati u ludoj jurnjavi pozatvara sve prozore, stisnu me u krilo, i, zaklonjeni

malo iza prozora, gledamo u batu. Smrklo se, ali sijevne pa voke postanu kao da su od zlata i dragog kamenja, i meni onda ao to takve i ne ostanu. Odmah zatim tresak, koji kao da me svega raznese, pa za njim gromorno valjanje

grmljavine, koje ulazi u prozorska stakla i zidove. Priljubim se uz mater,

a lijepo mi. Onda line u vonjak, kao da neko odozgo zalijeva kantama. Grane se povijaju do zemlje, ao mi ih, drage nae voke, jadnice nemaju se nikud skloniti.

Majko, to e tolika kia? pitam. Mati, stisla me, miri, uurbano ape nekakve, potpuno mi nerazumljive, rijei. (Poslije sam saznao: rijei iz Kurana.)

Hoe li, majko, jo jednom onako? pitam, jedva ekajui da tresne.

Mati me blago udari po potiljku, a grom, kao da me uo, prasnu, udari u sred bate. Vidjeh usijan plaviast kolut, kao da na zemlju pade sjajna tepsija pa je nestade.

Mati me trkom iznese u divanhanu.

Sine, ne zovi ih vie! dae, ljubi me gdje stigne. Izgorjeemo.

Poslije, kad je oluja otila, iznijela me u vonjak. Vrti se oko ovog mjesta gdje je udario grom, sputa me iz naramka i raeljava travu, trai neto, a nieg nema.

Tek mnogo poslije, saznao sam ta je traila. ule gromovo. Nije, kau, veliko, sitno je kao golubije jaje. Ko ga nae pa zakopa negdje pred kuna vrata, dokle ga tako dri, kua e mu biti sigurna od vatre, od puke i noa, od krae i vradbine.

Mora da sam tako jo u najranijem djetinjstvu sklopio prijateljstvo s gromovima. Poslije mnogo godina, jedne mrkle noi na planini Vlaiu, udarali su svud oko mene, kao vatrena kia-ropac, a jednoga dana naao sam se na Vranici planini u samim oblacima, gdje su oko mene igrali avolsko