(sic!) 41

temat

Istost, razli~itost,sli~nostU potrazi zaizgubljenimzna~enjimaHaris Imamovi}

“Ono što je postalo upitno ostavlja se prije svegamišljenju kao ono o ~emu treba da se misli, i ni ukom slu~aju nije hrana ispraznom skepticizmu.”

M.H.

Slijede}i logiku sli~nosti mogu}e je pobje}i od nefunkci-onalnih i ekstremnih pozicija univerzalizma i hiperhis-torizma i formirati funkcionalan i teorijski ispravan in-terpretativni model. ^itanjem prije svega posmatramoodnos teksta prema kulturalnom kontekstu u kojem nas-taje ili tradicionalnije kazano odnos autora prema stvar-nosti u kojoj `ivi. Ka`u kako autor ne vlada budu}iminterpretacijama: Rable objašnjava da Homer nije mog-ao zamisliti šta }e mu sve prišiti tuma~i od Plutarha panadalje. Sla`em se: autor ne mo`e pretpostaviti interp-retativnu historiju svog djela ali dobar pisac mora pret-postaviti šta sve djelo mo`e zna~iti u kontekstu u kojemse javlja. Vra}anje autoru i njegovom odnosu prema st-varnosti u kojoj piše, jeste ono što ovakav interpreta-tivni model sa sobom donosi.

“Zašto se uop}e baviš time? Toliko je teorija ~itanjaa nijedna nije uspjela 'uhvatiti' sve mogu}nosti kojeomogu}ava ~itanje knji`evnosti. Zar nije i savremenateorija dozvolila ~itaocu da tuma~i djelo onako kako`eli?” – Ovim drugim pitanjem mog implicitnog ~itao-ca ili imaginarnog sugovornika, ustvari bih odgovoriona njegovo prvo pitanje. Savremena teorija ~itanja,prije svega mislim na teoriju (estetiku) recepcije i nanjezinu radikaliziranu verziju u SAD-u (reader-res-ponse criticism), uspostavila je pravu diktaturu zna-~enjske anarhije. Pokušaj kazati da postoje bolja i loši-ja tuma~enja i osjetit }eš Fishovu panopti~ku mo}; po-kušaj uspostaviti bilo kakve kriterije i osjetit }eš kakoje bilo marksistima u SAD-u za vrijeme Hladnog rata.Posvuda se ~uju šezdesetosmaški povici studenataknji`evnosti: “Uostalom, ko odre|uje koje ~itanje jesteta~no, nakon što smo 'sahranili' Autora?”. Barthesu jepripala ~ast da usmrti Autora. U~inio je to hladno-krvno. Ne treba tugovati, objašnjava ex-Semiolog, tre-ba u`ivati u jedinstvenom osje}aju: le plaisir du texte.Derrida nam je podario revolucionarno otkri}e: svakismisao je duboko logocentri~an, svi naši do`ivljaji su

logocentri~ni, jezik je logocentri~an, sve je logocentri-~no. Logocentrizam se ne mo`e prevazi}i. Jedino rje-šenje je - dekonstrukcija. Tako je Derrida dekonstru-isao sve što je stigao. Ostale su samo ruine smisla ukojima dekonstruktivisti tra`e nove “binarne oprekekarakteristi~ne za zapadnu metafiziku” koje treba raz-graditi, novi “totalitarizam logocentrizma” koji trebadekonstruisati. I šta onda? Derrida objašnjava kakodekontrukcija nije negativan pojam (nije destrukcija),ali njegovo “rješenje” je postalo puka akademska igrame|usobnog dekonstruisanja u kojoj je pobjednikonaj ~iji tekst ne posjeduje nikakav smisaoni kon-strukt koji se mo`e razgraditi. Igra ponovo po~injekada se kod nekog primijeti prisustvo smisla. Dekon-struktivisti svaki pokušaj izgradnje smisla (ne-dekon-strukcije) proglašavaju “fonocentrizmom”, “falocen-trizmom”, “logocentrizmom”, “falogocentrizmom”,“etnocentrizmom”, “metafizikom prisustva” i mnogimdrugim deridijanskim etiketama. Atmosfera nimalopo`eljna za traganje za smislom. Stanley Fish pomnoprati taj put i postavlja novu teoriju: teoriju tekstu-alnog besmisla. Htiju}i prevladati jednan autokratskisistem, Fiš je uspostavio drugi - autokratiju ~itaoca.Svako ~itanje je ispravno, nema hijerarhije zna~enja,~italac je jedini kreator smisla, autor je potpunorazvlaš}en, u tekst se sve mo`e u~itati; autor i tekst susamo formalni ~inioci djela. Kad bi fišovci bili konsek-ventni, morali bi priznati da nema razlike izme|u ~i-tanja Andri}a i praznog lista papira. Ako je autor pot-puno neva`na ~injenica, ako je ~italac slobodan da u~-ita bilo koji smisao, ako su sva ta tuma~enja jednakovalidna, ako novi ~italac treba da bude aktivan (“~ita-lac s olovkom u ruci”), ako ~italac iznova ispisuje djelo;tristo praznih listova se ~ine mnogo boljim knji`evnimdjelom negoli Na Drini }uprija. Fishova teorija ~itanjaje samo ogranak obimnijeg postmodernisti~kog pro-jekta potiranja razlika izme|u gore i dolje: Feyera-bend objašnjava kako je neophodno što prije izraditinacrt “anarhisti~ke teorije spoznaje”. Fish je, tobo`e, s

Posvuda se ~uju šezdesetosmaški povici studenata knji`evnosti: “Uostalom, ko odre|ujekoje ~itanje jeste ta~no, nakon što smo'sahranili' Autora?”. Barthesu je pripala ~ast dausmrti Autora. U~inio je to hladnokrvno. Ne treba tugovati, treba u`ivati u jedinstvenom osje}aju: le plaisir du texte,objašnjava nam ex-semiolog. Derrida nam jepodario revolucionarno otkri}e: svaki smisao jeduboko logocentri~an, svi naši do`ivljaji su logocentri~ni, jezik je logocentri~an, sve jelogocentri~no. Logocentrizam se ne mo`e prevazi}i. Jedino rješenje je - dekonstrukcija.Tako je Derrida dekonstruisao sve što je stigao.

42

“interpretativnim zajednicama” i “interpretativnim st-rategijama” sprije~io mogu}nost krajnjeg subjektiviz-ma. Interpretativna zajednica odre|uje interpreta-tivnu strategiju koja upravlja individualnim reakcija-ma. Nema hijerarhije me|u interpretativnim strategi-jama zato što nema hijerarhije izme|u vrijednosti ra-zli~itih interpretativnih zajednica, tj. razli~itih kultura.Postmodernisti objašnjavaju kako su istine kulturalnorelativne i zagovaraju potpunu jednakost svih kul-tura. Postavka u kojoj je unaprijed priznata svaka vri-jednost svake kulture. Puki formalizam: npr.izjedna~avaju se vrijednosti boraca za ljudska prava uKini i njema~kih neonacista. Eagleton: “Za postmod-ernu teoriju va`nija je formalna ~injenica pluralnosttih kultura nego njihov sadr`aj”. Umjesto suspendira-nog koncepta kriterija i argumentacije postmodernateorija (~itanja) nudi hermeneuti~ki i eti~ki nihilizam~iji je krajnji rezultat intelektualna paraliza i diktaturarelativizma. Dok me postmodernisti i dalje ubje|ujukako je to jedini put ka slobodi od totalitarizma , ja idalje `ivim totalitarizam (vjerski i/ili nacionalni fun-damentalizam i divljanje globalnog kapitala). Posta-vim sebi pitanje: kako mi “u`ivanje u tekstu”, dekon-strukcija ili “neograni~ena interpretativna igra” mo`epomo}i u svijetu ovakvom kakav je danas? Nikako.Onda shvatim da je teorija koja je potpuno defun-kcionalizirala znanje i koja proglašava “izostanak pot-rebe za stvaranjem novih cjelinskih filozofskih sis-tema, jer bi to bilo neproduktivno”, postala najsna`ni-ja ideologija trenutnog ekonomskog, politi~kog i kul-turalnog poretka. Ali da bi se nešto osporavalo mora senešto i tvrditi. Moram razmišljati o nekom ~itanju kojebi bilo funkcionalnije ~itanje i ~itanje s ispravni(ji)mteoretskim polazištima. – “Teorija! Zašto nam trebaju'ispravna teoretska polazišta'? Zar ne mo`emo ~itatibez (predrasuda) teorije? Zar nije intuitivno ~itanjenajbolji na~in da se djelu pri|e?” - Rasprava izme|utuma~a-teoreti~ara i tuma~a-intuicioniste je jedna odnajzanimljivijih mogu}ih rasprava. Intuicionisti sma-traju da teoreti~ari vrše nasilje nad umjetni~kim tek-stom i da time ubijaju “jedinstveni do`ivljaj pri susre-tu s pravom umjetnoš}u”. Na to im Schlegel odgo-vara: “Ako bi poneki misti~ki ljubitelji umjetnosti kojisvaku kritiku smatraju razlaganjem i svako razlaganjerazaranjem u`ivanja bili konsekventni, onda bi moralida ka`u da je uzvik iznena|enja najbolji umjetni~kisud o najvrednijem djelu. A postoje i kritike koje i nekazuju mnogo više.” Intuicionisti objašnjavaju kakoteorija formira predrasude koje onemogu}avaju pravipristup umjetni~kom djelu. Teoreti~ari objašnjavajukako intuicionisti previše mistificiraju i umjetnika iumjetnost. Rasprava mo`e trajati po nekoliko sati:sam sam ih nekoliko pre`ivio. Kako riješiti problem?Neophodan nam je arbitar. Šta ovdje mo`e biti arbi-tar? Argumenti. Prizovimo Heideggera u pomo}. He-idegger: “Spoznaja je modus tubivstvovanja zasno-van na bivstvovanju-u-svijetu. Stoga bivstvovanje-u-svijetu kao temeljno ustrojstvo tubivstvovanja zahtije-va prethodnu interpretaciju.” Heidegger objašnjavada svako razumijevanje pretpostavlja i odre|eno pre-

drazumijevanje: interpretaciju tubivstvovanja (~ovje-ka). Kasnije }e ta Heideggerovo otkri}e biti razvijenou objašnjenje prema kojem su naše mišljenje i govor mo-gu}i tek u horizontu jednog reda znakova, i baš zbog togami ne mo`emo da se smatramo njihovim tvorcima. Misao seformira u mre`i zna~enja jedne kulture; kulturaproizvodi niz-predrazumijevanja koja omogu}ujuspoznaju. Teza intuicionista o mogu}nosti neposred-nog pristupa umjetni~kom djelu bez predrasuda nijeta~no. Intuicionisti samo nisu svjesni ~injenice kakomoraju imati pred(ra)sud(e) da bi uop}e mogli ~itati.^isti pristup djelu je ~ista iluzija. Intuitivno ~itanje (ne-biti-svjestan-vlastitog-objašnjenja-~ovjeka-i-jezika)efekat je teoretskog nesvjesnog. Prije nego što pristupi-mo ~itanju (autor-tekst-~italac) moramo imati dvatemeljna pred-suda: objašnjenje ~ovjeka (teorija sub-jekta) i objašnjenje jezika (teorija teksta). Na~in ~itan-ja (interpretativna strategija) je potpuno odre|en timosnovnim pred-sudovima. Pošto postoji hijerarhijarazli~itih teorija subjekta i teksta onda je mogu}a i hi-jerarhija interpretativnih strategija i samih interpre-tacija. Va`no je prije svega vratiti se Schleiermacher-ovoj ideji hermeneutike kao “umješnosti izbjegavanjapogrešnog razumijevanja” i argumentirati zašto suneka tuma~enja bolja a neka lošija . -”Koja su to lošijarazumijevanja i zašto su loša?” Na prvom mjestu to jeesencijalizam kao neka kombinacija fenomenološkoginterpretativnog modela, angloameri~ke nove kritike inekih elemenata strukturalizma. Temeljna postavkatog interpretativnog modela je razlika izme|u suštin-skog i pojavnog. Esencijalist u tuma~enju je usmjerenka prepoznavanju vanvremenskih i vanprostornihsuština i zakona u pojavnom. Taj model ima dva osno-vna nedostatka: nefunkcionalan je i teorijsko-metodo-loški neutemljen. Kad ka`em da je takvo ~itanje ne-funkcionalno, mislim prije svega na esencijalisti~kibijeg od stvarnosti. “Umjetnost je opasno ugro`ena udruštvu koje joj se divi samo u aukcijskim dvoranamai ~ija apstraktna logika lišava svijet osjetilnosti” (Eag-leton). Isti autor je rekao da je za estetu ljepota umjet-nosti upravo u njezinoj neuporabljivosti. Esencijalistase bavi kosmi~kim suštinama a ne dosadnom svaki-dašnjicom, on spoznaje vanvremenske i vanprostornesuštine, zakone i vrijednosti a ne vremensko-prostor-ne. Pitam se da li mi to lebdimo u kosmosu, da li smou nekoj vanvremenskoj i vanprostornoj stati~noj di-menziji ili smo pak povijesna bi}a koja `ive (pre`i-vljavaju) u vremenu i prostoru. Defunkcionalizacija li-terature kroz taj interpretativni model posljedica jezastarjelih teoretskih pretpostavki. Esencijalizam jeinterpretativni model sa teoretskim nesvjesnim; esenci-jalisti nemaju eksplicitnih teoretskih postavki ali pos-matraju}i esencijalisti~ke interpretacije jasno se ocrta-va karakter dva temeljna pred-suda esencijalisti~kog~itanja. Insistira se na autonomiji (umjetni~kog) sub-jekta koji “transcendira povijesne i kulturne okvire ukojima egzistira” (lebdi u zraku?) i na autonomiji tek-sta u koji je “umjetnik pohranio misli i emocije”. Ob-jašnjavati esencijalisti da ideje ne prethode jeziku, dazna~enja nisu “skrivena” ispod teksta i da ih on ne ot-

(sic!) 43

kriva (prodiru}i u dubine teksta) ve} da kontekstua-lizira i formira intertekstualne odnose sa semioti~kommre`om kulture, bilo bi jednako onom što su Heleninazvali “odsijecanje glave hidri”. Kad smo ve} kodHelena mo`emo napraviti jednu zanimljivu analogi-ju. Mislim da su temeljne pretpostavke esencijalisti~k-og ~itanja sli~ne temeljnim postavkama filozofa ele-jske škole. Elejci pori~u raznolikost i promjenljivost itvrde kako je iskustvo uvijek – istost. Esencijalisti sli~-no elejcima tvrde kako vremena prolaze a vrijednosti(univerzalne ljudske vrijednosti) ostaju iste. Protivistosti: Iskustvo pokazuje da prilikom svake prave promjenenastaje i nešto što se ne mo`e u potpunosti svesti na ono štomu je prethodilo. U prepoznavanju univerzalnih ljud-skih vrijednosti esencijalisti se oslanjaju na svojistan~ani estetski ukus. “Ako je išta, onda je ukus svje-do~anstvo promjenljivosti svih ljudskih stvari i rela-tivnosti svih ljudskih vrijednosti” (Gadamer). Svakipokušaj generalizacije, pa i nacrt univerzalnih ljud-skih vrijednosti, ne mo`e pokriti sve kontekstualnemogu}nosti. Svaki univerzalizam mo`e se podvrgnu-ti kontekstualnoj relativizaciji. Bogatstvo individual-nih pojava je odlika povijesnog `ivota, i to je ono što~ini vrijednost i smisao povijesti. Povijest za razliku odprirode uklju~uje momenat vremena. Esencijalizamizjedna~ava povijest sa prirodom i insistira na suština-ma, vrijednostima i zakonima “otpornim” na vrijeme.To bi zna~ilo da je knji`evno djelo isto što i Gausovateorema u matematici. Gadamer opominje: “Pojedina-~ni slu~aj na koji djeluje mo} su|enja, nije nikad samopuki slu~aj; on se ne iscrpljuje u tome da bude pose-bi~nost nekog op}eg zakona ili pojma. On je, naprotiv,uvijek 'individualni slu~aj' i ozna~avaju}i ga mika`emo: poseban slu~aj, osobit slu~aj, jer ga ne obuh-vata pravilo.” Za dalje osporavanje esencijalizma mo-gu}e je upotrijebiti filozofiju, filozofiju jezika, lingvis-tiku, antropologiju i knji`evnu teoriju od druge po-lovine prošlog stolje}a. - “Da li je onda rješenje u ovimsavremenim opozicionim ~itanjima?” - Opoziciona ilikosa ~itanja svakako su najzna~ajnija pojava u suvre-menoj nauci o knji`evnosti. Posebno se to odnosi nafeministi~ku i postkolonijalnu teoriju koje razobli~a-vaju šovinisti~ke dimenzije prije svega zapadne kul-ture. Novi historicizam, kulturni materijalizam imašreovski model marksisti~ke kritike zna~ajni suintepretativni modeli zato što otkrivaju ozbiljne poli-

ti~ke implikacije knji`evnih tekstova. Sva opoziciona~itanja su usmjerena ka transformaciji postoje}e kul-ture koja opravdava raznovrsne oblike diskriminacijei nepravde. Motivacija tih interpretativnih strategijapotpuno je opravdana ali prakti~na upotreba opozi-cionih ~itanja donosi sa sobom nove probleme.U nas-tojanju da se odupre ideologizaciji ~italac odbija bilokakvo djelovanje teksta, ~ime sam knji`evni tekstostaje bez sadr`aja: sadr`aj poezije jest njezin efekat na~itaoca. U kona~nici, sva interpretacija svede se naprovjeru: da li je autor patrijarhalan ili nije (ginokriti-ka), da li je imperijalista ili nije (postkolonijalna kriti-ka), da li je politi~ki disident ili nije (novi historicizam,kulturni materijalizam i marksisti~ka kritika). Topostaju ve}-znam-šta-}u-na}i-u-tekstu modeli ~itanja iotpada mogu}nost da ~italac sazna nešto drugo iz tek-sta. ^itanje jednostavno više nije ~in spoznaje i dobi-va karakter kviza na lokalnoj televiziji: odabir izme|udva ponu|ena odgovora bez ikakve koristi za onogkoji u~estvuje. Moraš se slo`iti s ~injenicom da je ~itan-je funkcionalno samo kada djeluje na ~itaoca. Ve} jeAristotel u odre|enje biti tragedije uklju~io djelovanjena gledaoca Gadamer djelovanju daje primat u odre-|enju umjetnosti: “Pravi bitak umjetni~kog djela je,naprotiv, u tome da postaje iskustvo koje preobra}aonoga koji iskušava.” Svaki novi model morao bi inko-rporirati u sebe ove na~ine ~itanja kao svojevrsnueti~ku inspekciju teksta, ali samo ~itanje se ne smijesvesti na jedna od njih. Od takvog oblika teorijskogapriorizma koristi mo`e imati samo esencijalizam usvojoj antiteorijskoj propagandi, i tada s pravom teori-ju mo`e nazivati terorijom. I, da li stvarno misliš daknji`evnici pišu i da li }e nastaviti pisati da bi smisaobio otkriven (samo) u posveti ili fusnoti? -”Ali niko nijedokazao da Derrida nije u krivu, iako su mnogi neza-dovoljni. Kako uspostaviti hijerarhiju zna~enja akoDerrida tvrdi da nema ~istih slobodnostoje}ih zna-~enja i da zna~enja stalno 'kli`u' ?” Gotovo da su se lju-di po~eli dijeliti na Derridine obo`avaoce i na one kojehvata panika na svaki njegov pomen. Teško da dekon-strukcija mo`e biti funkcionalna u kontekstu koji `ivi-mo ali mnoga Derridina zapa`anja o jeziku su i dan-danas va`e}a. Derrida je razvio De Saussureove po-stavke i uzdigao diferencijalni model do sveobuhvat-nog na~ela. Jasne su osnovne Derridine postavke. Ne-ma neposredne veze izme|u svijesti i stvarnosti: jezik

Umjesto suspendiranog koncepta kriterija i argumentacije postmoderna teorija(~itanja) nudi hermeneuti~ki i eti~ki nihilizam ~iji je krajnji rezultat intelektualnaparaliza i diktatura relativizma. Dok me postmodernisti i dalje ubje|uju kako je tojedini put ka slobodi, mi i dalje `ivimo totalitarizam - vjerski i/ili nacionalni funda-mentalizam i divljanje globalnog kapitala. Postavim sebi pitanje kako mi u`ivanje utekstu, dekonstrukcija ili neograni~ena interpretativna igra mo`e pomo}i u svijetu ukojem `ivim. Nikako. Onda shvatim da je teorija koja je potpuno defunkcionaliziralaznanje i koja proglašava “izostanak potrebe za stvaranjem novih cjelinskih filozofskihsistema, jer bi to bilo neproduktivno”, postala najsna`nija ideologija trenutnogekonomskog, politi~kog i kulturalnog poretka.

temat

44

posreduje izme|u mentalnih i fizi~kih fenomena. Po-kušaj odre|ivanja zna~enja je put u beskrajni lanacozna~itelja: igra ozna~avanja odla`e prisustvo zna-~enja (pojava koju Derrida zove “differance”). Svakiozna~itelj zna~enje tvori svojim izdvajanjem iz nizasvih ostalih ozna~itelja jednog jezika. Ozna~iteljijednog jezika nisu izbrojivi (broj jedinica se stalnomijenja). Semanti~ka izmjena jednog od ozna~iteljamijenja semantiku svih ostalih ozna~itelja u sistemu(domino efekat). Tako u jeziku vlada stalni procesklizanja zna~enja i nijedan znak nema stalan identitet.Od sada pa ubudu}e mo`e sve i svašta da se ka`e o svemu isva~emu. Tako bi se otprilike mogla opisati i Fishovateorija ~itanja. Prihvatam tezu da tekst nema jednojedino zna~enje ali nikako mi ne izgleda istinitomderidijansko-fišovska tvrdnja da je pripisivanje zna-~enja proizvoljno i da tekst u svako doba mo`e zna~itibilo šta. Ipak moram se pridr`avati vlastitih kriterija itvrditi nešto da bih mogao osporavati. Pomo}i }e miManfred Frank: “Derrida u svakom slu~aju ide pre-daleko: ako bi ono što on naziva differance (naime, ne-predvidljivo otvoreno zbivanje diferenciranja znaka)bilo totalno, onda se ~ak više ne bi moglo re}i ni onošto on ka`e - da se smisao uvijek realizuje kao jedandrugi (jer je zato potreban jedan minimalan identitetsmisla kao usmjeravaju}e mjerilo promene). Tvrditida jedan znak u svako doba mo`e da zna~i bilo šta,performativno je protivrje~no.”. Na drugom mjestuFrank objašnjava “da znaci jednog teksta moraju daposjeduju minimalni semanti~ki identitet. Kada bi tobilo druga~ije, onda bi Deridina tvrdnja da svako pon-avljanje jednog znaka implicira promenu smisla bila

lišena svoje pronicljivosti. Ako nema minimalnog id-eniteta smisla znakova, onda promena postaje neštobez kriterijuma. To zapravo zna~i da je više ne bihmogao ni da je utvrdim”. Sada imamo i argumente da,iako nema kona~nog zna~enja, sklop ozna~itelja nemo`e zna~iti bilo šta. Iz navedenog se mo`e formiratitvrdnja da tekst ima odre|ene semanti~ke potencijale(ograni~enu polisemiju). Svaki smisao nastaje iz radakonteksta pa tako i smisao knji`evnog teksta. Kontekstsu`ava polisemiju teksta: znakovi motivišu i privilegišu udatim kontekstima jedno odre|eno razlaganje i odbacujuneko drugo. Bez konteksta nema smisla: “ideja komu-nikacije pretpostavlja odnos a ne pretpostavlja sup-stancijaliziran pojam teksta kao zatvorenog i ograni~-enog predmeta analize” (Solar). ^itanje-tuma~enje jezapravo kontekstualiziranje knji`evnog teksta. Tako jeglavni problem teorije ~itanja - problem konteksta. Štaje to kontekst? Milivoj Solar objašnjava kako kontekstnije “kona~na smislena cjelina koja bi sama sobom osi-guravala poput neke vanjske ~injenice to~nost deši-friranja, ali je kontekst ipak sasvim odre|ena smislenacjelina, smislena cjelina koja je jedino i sama rezultatinterpretacije, te kao takva podlije`e stanovitim vri-jednosnim sudovima me|u kojima se nu`no pojavlju-ju relacije izme|u boljeg i lošijeg.”. Ako postoji hijer-arhija modela kontekstualizacije, ako postoji hijerarhi-ja teorija subjekta i teksta, onda postoji i hijerarhijaizme|u interpretativnih modela, zar ne? - “Koji bi toonda bio privilegovani model kontekstualizacije za~itanje knji`evnog djela i koja bi to bila najbolja inter-pretativna strategija?” To pitanje koji je kontekstualnimodel privilegovan je stara dilema. S jedne strane,

FOTO: S.J.

(sic!) 45

temat

Schleiermacher tra`i da se djelo tuma~i ponovnimuspostavljanjem izvornog svijeta u kojem je djelo nasta-lo. S druge strane, Hegel ne vjeruje u mogu}nost ali ikorisnost restitucije prošlosti i tvrdi: djela muze su onošto za nas jesu. I Schleiermacher i Hegel su upravu:umjetni~ko djelo govori prije svega nešto o svijetu ukojem je nastalo, ali ako ~itaocu ne govori ništa o svi-jetu u kojem `ivi onda je umjetnost nefunkcionalna.Kako pomiriti ova dva stava? I sa stanovišta savre-mene teorije subjekta i teorije teksta Schleiermacher-ov zahtjev je sasvim opravdan: subjekt (pisac ili ~ita-lac) je odre|en kulturom u kojoj spoznaje i zna~enjateksta su kulturalno-povijesno uvjetovana. Heideggerobjašnjava kako nema razumijevanja bez pred-razu-mijevanja. Francuska kulturalna teorija (poststruktu-ralizam) objašnjava kako je mišljenje mogu}e samo uzna~enjskog mre`i kulture (simboli~kom poretku). Bašzbog toga što su naše mišljenje i govor mogu}i tek u horizon-tu jednog reda znakova, mi ne mo`emo da se smatramo nji-hovim tvorcima. Kultura bi se mogla odrediti kao nizpredrazumijevanja koja omogu}avaju spoznaju. Takoje svako saznanje (i autorovo i ~itao~evo) saznanje ukulturi. Kulturalna odre|enost subjekta ne zna~i da jesubjekt zarobljen u vlastitoj kulturi (da jest, onda bibilo nemogu}e nadi}i vidokrug sopstvene kulture aiskustvo pokazuje da je mogu}e), niti da je ~ovjekisklju~ivo proizvod kulture (da jeste, onda bi kulturamogla proizvoljno upravljati njegovim nagonima aiskustvo pokazuje da je to nemogu}e). Kako ka`eLacan, subjekt je organizam-u-kulturi, kultura je Otackoji zabranjuje. Pripadati kulturi zna~i biti dijelomkonteksta (semioti~ke mre`e kulture). PrevedimoSchleiermachera na jezik kulturalne teorije i kazat}emo svako pisanje je pisanje-u-kulturi. Ili kako ka`eCatherine Belsey: “Tekst je posljedica zna~enja i vri-jednosti koje cirkulišu u trenutku njegova nastanka”.Zna~i da se tekst treba razumijevati kako Schleiermac-her ka`e u njegovom izvornom svijetu. Od struktural-izma stoji teza kako je takav kontekst uvijek-ve}-tekst.Ta teza nije sporna ali je sporna tvrdnja da zbog tek-stualnosti konteksta nije mogu}e rekonstruisati kon-tekst produkcije teksta. Ve} je re~eno da je kulturasemioti~ka mre`a i da tekst tek u intertekstualnom

odnosu sa kulturom dobiva zna~enje. Belsey kulturushvata kao “zna~enja koja cirkulišu u odre|eno vri-jeme i na odre|enom mjestu upisana u pri~e, rituale,obi~aje, predmete i prakse.”- Zna~i kultura egzistira uvidu zna~enja na odre|enom vremenu i prostoru.Eagleton ka`e kako se kultura mo`e sa`eto odreditikao “skup vrijednosti, obi~aja, vjerovanja i praksi kojesa~injavaju `ivot neke posebne skupine”. Kultura jezna~i i skup vrijednosti koje oblikuju ponašanje ljudikoji ih usvoje. Eagleton i Belsey, kao i mnogi drugi teo-reti~ari kulture, sla`u se u tome da je kultura semio-ti~ka mre`a koja se proizvodi i reproducira kroz ozna-~iteljske (diskurzivne) prakse. Zna~i presudni mom-enti koji odre|uju kulturu u njenom antropološkomzna~enju su: zna~enja, vrijednosti i ozna~iteljske pra-kse. Ozna~iteljske prakse proizvode zna~enja i vrijed-nosti. A zna~enja i vrijednosti su, ako se dobro sje}am,ono što u najve}oj mjeri oblikuje stvarnost. Teza novihhistoricista i kulturnih materijalista o nehomogenostikulture i o djelovanju dominantnih i disidentskih dis-kurzivnih praksi je ta~na, ali je ~injenica da kulturukao semioti~ku mre`u presudno oblikuju dominantnediskurzivne prakse. Rekonstrukcija kulture jest rekon-strukcija dominantnih ozna~iteljskih praksi kojeoblikuju kulturu kao semioti~ku mre`u. Kultura jezna~i nešto što oblikuje stvarnost ali i nešto što egzis-tira na nivou ozna~itelja. Tako tekstualnost kontekstanije problem za kulturalnu rekonstrukciju ili tradicio-nalno kazano za shvatanje stvarnosti u kojoj nastajeknji`evno djelo. Eagleton u Ideji kulture napominje dasu politi~ki i ekonomski odnosi glavna motivacija kul-turalne prakse. Tako je neophodna i rekonstrukcijapoliti~ko-ekonomskih odnosa za pravilnije shvatanjekulturalnog konteksta koji je motivisao nastanak knji-`evnog djela i dao mu prva zna~enja. Tako i dolazimdo modela kontekstualizacije za koji se ja zala`em: ku-lturalno-povijesni model kontekstualizacije, tj. rekon-strukcija kulturalnog i politi~ko-ekonomskog kon-teksta tekstualne produkcije. Time je omogu}eno pos-matranje knji`evnog djela u schleiermacherovskire~eno njegovom izvornom svijetu. Maštom i uz do-voljno ulaznih informacija mogu}e je prokr~iti put dodruge kulture. No sad dolazi ona hegelovska opome-

Esencijalist u tuma~enju je usmjeren ka prepoznavanju vanvremenskih i vanpros-tornih suština i zakona u pojavnom. Taj model ima dva osnovna nedostatka:nefunkcionalan je i teorijsko-metodološki neutemljen. Kad ka`em da je takvo ~itanjenefunkcionalno, mislim prije svega na esencijalisti~ki bijeg od stvarnosti. “Umjetnostje opasno ugro`ena u društvu koje joj se divi samo u aukcijskim dvoranama i ~ijaapstraktna logika lišava svijet osjetilnosti” (Eagleton). Isti autor je rekao da je zaestetu ljepota umjetnosti upravo u njezinoj neuporabljivosti. Esencijalista se bavikosmi~kim suštinama a ne dosadnom svakidašnjicom, on spoznaje vanvremenske ivanprostorne suštine, zakone i vrijednosti a ne vremensko-prostorne. Ja se pitam dali mi lebdimo u kosmosu, da li smo u nekoj vanvremenskoj i vanprostornoj stati~nojdimenziji ili smo pak povijesna bi}a koja `ive u vremenu i prostoru.

46

na: ~emu slu`i knji`evnost ako je samo restitucijaprošlosti i ako ne mo`e ostvariti misaono posredovan-je sa ~itao~evom sadašnjoš}u. Kako prevazi}i taj rasp-on izme|u autorove i ~itao~eve stvarnosti? Ekstremnepozicije vode ra~una o samo jednoj dimenziji. S jednestrane, esencijalizam slijede}i elejsku logiku uvijek-istosti potpuno zanemaruje autorov kontekst i realnopostoje}e sli~nosti autorove i ~itao~eve stvarnosti pret-vara u istovjetnosti i “dokazuje” postojanje vanvre-menskih i vanprostornih suština. S druge strane, bio-grafizam, pozitivizam i diltajevski koncept “duhovnepovijesti” zanemaruju svaku sli~nost za ra~un razno-likosti i raznovrsnosti. Oba koncepta zarad svojihholisti~kih koncepcija zanemaruju iskustvo koje poka-zuje sli~nost izme|u razli~itih pojava. Slijede}i logikusli~nosti mogu}e je pobje}i od nefunkcionalnih iekstremnih pozicija univerzalizma i hiperhistorizma iformirati funkcionalan i teorijski ispravan interpreta-tivni model. ^itanjem prije svega posmatramo odnosteksta prema kulturalnom kontekstu u kojem nastajeili tradicionalnije kazano odnos autora prema stvar-nosti u kojoj `ivi. Ka`u kako autor ne vlada budu}iminterpretacijama: Rable objašnjava da Homer nijemogao zamisliti šta }e mu sve prišiti tuma~i od Plutar-ha pa nadalje. Sla`em se: autor ne mo`e pretpostavitiinterpretativnu historiju svog djela ali dobar pisacmora pretpostaviti šta sve djelo (kao cjelina) mo`ezna~iti u kontekstu u kojem se javlja. Vra}anje autoru

i njegovom odnosu prema stvarnosti u kojoj piše, jesteono što ovakav interpretativni model sa sobomdonosi. Autor je ponovo ro|en. Ali ne zaboravimo daje i ~italac odre|en svojom stvarnoš}u i da ne mo`ezauzeti neku arhimedovsku ta~ku s koje }e objektivnoposmatrati, nego posmatra iz konkretnih uvjetavlastite egzistencije. Temeljni ~ovjekovi egzistencijalniproblemi bili bi isti da nisu postavljeni u razli~ite kul-turalno-povijesne uvjete. Otud je odnos autorovih i~itao~evih egzistencijalnih problema odnos sli~nosti ane istosti. Ve} je Lukacs objasnio kako interpretacijanije odre|ena toliko djelom koliko `ivotom koji udjelu tra`i odgovore na svoja pitanja. ^italac pos-matra autorov odnos prema stvarnosti (u kultural-no-povijesnom kontekstu) u kojoj ovaj piše i prepo-znaje sli~nosti autorove i svoje situacije: što višesli~nosti na|e, toliko }e djelo biti zanimljivije i vred-nije za njega. Prihvata ili odbija autorovu interpre-taciju stvarnosti i autorove vrijednosti, ali u svakomslu~aju razmišlja o (kulturalnim i povijesnim) uvje-tima vlastite egzistencije; mijenja ili utvr|uje svojvidokrug, ali u svakom slu~aju produbljuje svoje isku-stvo o svijetu. Ove termine – “egzistencijalni prob-lemi”, “iskustvo”, “svijet” i sl. – shvatam u svjetlusavremenih lingvisti~kih, filozofskih i kulturološkihteoretskih postavki i pokušavam pobje}i od misti-fikacija, ali istina da knji`evnost ne podu~ava ve} tj-era na razmišljanje ne da se kazati drugim rije~ima.

FOTO: ALMEDIN ZUKI]