NAKLADNI ZAVOD ZNANJEZAGREB

ODABRANA DJELA HAROLDA ROBBINSAU ŠEST SVEZAKA

Suvremeni američki pisac Ha-rold Robbins napisao je svoj prvi roman tek kad mu je bilo tridesetgodina, a otada je obja-vio dvadesetak knjiga koje su prodane u otprilike 250 milijuna primjeraka(samo su LOVCI U MUTNOM štampani u pedesetak milijuna primjeraka). Robbins je, prematome, jedan od najčitani-jih, ako ne i najčitaniji suvremeni pisac u svijetu.Najpopularnije su Robbinsove knjige trilogija o Hollywoodu: TRGOVCI SNOVIMA, LOVCI UMUTNOM i BAŠTINICI, te roman AVANTURISTI (prema kojem je snimljen film u kojemglavnu ulogu igra naš glumac Bekim Fehmiu).

U Robbinsovoj je trilogiji riječ o historiji Hollywooda, od prvih početaka do novijeg vremena. Uglavnim se likovima mogu lako prepoznati mnoge glasovite lič-nosti, filmski i televizijski produ-centi, režiseri, glumci i scenari-sti. Jedan je od glavnih junaka, na primjer, po mnogo čemu sli-čanHovvardu Hughesu, onom ta-janstvenom milijarderu koji se godinama nije pojavljivao u jav-nosti io kojem je podosta pisala i naša štampa, osobito u povodu njegove smrti. Tu je glumica čiji tragičniživot podsjeća na život nekadašnje seks-bombe Jean Harlovve, tu je i vlasnik novin-skog trusta,bajoslovno bogat i čudan kao što je nekad bio Hearst itd. Moglo bi se reći da se Robbins priličnostrogo držao stvarnih dogadaja i osoba te da im je samo izmijenio imena. Roman AVANTURISTIje roman-sirana biografija čuvenog dipto-mata i plejboja Porfirija Rubiro-se, koji je od nesretnogdječarca iz jedne južnoameričke državice postao jedna od najzanimljivijih ličnosti XX stoljeća. Svasu Robbinsova djela nabi-jena radnjom i dramatikom. U njima ima šokantnih scena, ima popriličnoseksa i nasilja, ali i nježnih, lirskih opisa. Njegove su knjige bogate događajlma I iznenađenjima kaoi sam život. Pročitate li ih, uvjerit ćete se da Robbinsova golema popular-nost u svijetu nijeslučajna.

ODABRANA DJELA HAROLDA ROBBINSAUrednik ZLATKO CRNKOVIĆ

HAROLD ROBBINS

LOVCI U MUTNOMDrugi svezak

S engleskoga preveo JOSIP KATALINIĆTreće izdanje

Naslov izvomikaHarold Robbins

THE CARPETBAGGERSPocket Books, Inc. New York

1962Copyright © 1961 by Harold Robbins

JONAS — 1935

Knjiga peta

Povukoh palicu sebi i pomaknuh bočno kormilo malo Ulijevo. U isto vrijeme dadoh gas i CA-4 poskoči uvis upolupetlji, kao strijela izbačena lukom. Sila teža prilije-Piila me je za sjedalo, a krv mi je strujila u žilama. Iz-ravnaosam avion navrh petlje, a kad sam pogledao ko-mandnu ploču, jurili smo preko Atlantika brzinom od pet stotina na sat, iLong Island ostao je već daleko iza nas.Pružih ruku i dirnuh u rame vojnog pilota koji je sjedio ispred mene.— Kako vam se čini, pukovniče? — htjedoh nadvikati buku dvomotorca i zvižduk vjetra koji je udarao u pla-stičnozvono kabine iznad naših glava.Kimnuo je glavom mjesto odgovora na moje pitanje, ali se nije okrenuo. Znao sam što radi. Proučava koman-dnu pločuispred sebe. Potpukovnik Forrester pravi je zračni as. Iskustvo mu je sezalo daleko unazad, sve do EddiejaRickenbackera i starog Hata u eskadronu Ring. Bio je prava suprotnost starom generalu kojeg smo osta-vili na zemlji,na Rooseveltovu aerodromu, a kojeg nam je Armija bila poslala da pregleda naš avion.General se bio usidrio u svom naslonjaču u Odjelu za nabavu u Washingtonu. U svom životu bio je najbliži avi-Jacijikad je sudjelovao u raspravi na vojnom sudu pro-tiv Billyja Mitchella. Ali on je ipak bio čovjek na svom mjestu. Imalismo sreću što je u njegovu štabu radio bar jedan zrakoplovni oficir.Promatrao sam ga od časa kad je ulazio u hangar s Morrisseyjem koji je klipsao pored njega i zapljuskivaoga bujicom riječi. Odmah za njim stupala su dva ađu-tanta, pukovnik i kapetan. Ni jedan od njih nije nosio na bluzikrila, oznaku zračnih snaga.Stao je na ulazu u hangar, zureći u CA-4. Celo mu se nabralo od negodovanja.— Kako je ružan! — reče. — Prava žaba!Glas mu je jasno dopro preko hangara do mene u pi-lotskoj kabini gdje sam bio zabavljen konačnim pregle-dom aviona.Ispuzah na krilo 1 spustih se bos na pod hangara. Pođoh k njemu. Koga on vraga zna o zračnim strujama i konstrukcijiaviona? Glava mu je vjerojatno drvena kao stol za kojim sjedi.— Gospodine Corde! — doprije straga oštar šapat. Okrenuh se. Bio je to mehaničar. Nekako se čudno kesio. I on ječuo, što je rekao general.— Sta 'oćeš?— Baš sam ćio da ga izvezem — reče. — Al' neću da vam zgazim cipele.Casak sam ga gledao, a onđa se iscerih.— Hvala — rskoh i vratih se đa ih obujem. Dok sam stigao do Morrisseyja i generala, bio sam se ohladio.Morrissey je držao primjerak planova i proračuna i tu-mačio ih generalu.— Cord Aircraft 4 revolucionarna je zamisao dvosje-da lovca-bombardera kojemu je radius kretanja veći ođ 3000kilometara. Prosječno leti brzinom od 380, a mak-simalna mu je brzina 575. Nosi deset mitraljeza, dva to-pa i 500 kgbombi pod krilima i u posebnom odjelu u svojoj nutrini.Dok je Morrissey govorio, osvrnuo sam se na avion. To je zbilja bio revolucionaran model. Ličio je na veli-ku crnupanteru koja je čučala na podu u hangaru sa svojim dugim nosom koji je stršao ispređ krila povuče-nih unazad i zvonomod plastike iznad pilotske kabine koje se sjalo poput oka divovske mačke u tamnoj noći.— Vrlo zanimljivo — čuh gdje reče general. — Sa-mo, nešto bih upitao.— A što, gospodine?General se smijuljio pogledajući ađutante. Oni raz-vukoše usta u jedva primjetliv osmijeh. Vidio sam da stari prdonjasprema neku svoju omiljelu šalu.— U armiji vidimo svake godine oko tri stotine tako-zvanih revolucionarnih aviona. Može li ovaj letjeti?Više se nisam mogao svladavati, Milijun zelenjaka koje sam potrošio na dosadašnje dostignuće sa CA-4 davao mi jepravo da otvorim gubicu.— Prešišat će svaki avion vaše armije, generale — rekoh. — A i svaki drugi u cijelom svijetu, pa i nove lovce kojegradi Willi Messerschmitt.General se okrenu i pogleda me iznenađeno. Prijeđe očima preko mojeg zamašćenog bijelog kombinezona. Morrisseybrzo upade.— General Gaddis, Jonas Cord.Prije nego što je general dospio da progovori, javi se netko s vratnica iza nas.— Kako znate što gradi Willi Messerschmitt?Istog trena pojavi se taj pitalac. General je, očito, poveo i trećeg ađutanta. Na bluzi su mu sjala srebrna krila, u skladu sasrebrnim hrastovim lišćem na rame-nima. Bilo mu je oko četrdesat godina, bio je vitak i s letačkim brcima. Na bluzi jenosio samo dva odlikova-nja, francuski Croix de guerre i avijatički križ za za-sluge.— Rekao mi je — odvratih osorno. Potpukovnik me radoznalo pogleda.— Kako je Willi?Prije nego sam dospio odgovoriti, upade general.— Došli smo ovamo da pregledamo avion — brecnu se — a ne da se obavještavamo o zajedničkim prijate-Ijima.'Došao je na mene red da se iznenadim. Ošinuh mu-njevitim pogledom potpukovnika, ali na lice mu se na-vuče krinka.Ipak sam shvatio da njih dvojicu ne ve-že Ijubav.

— Razumijem, gospodine — brzo on odvrati, okrenu se i pogleda avion.— Kako vam se čini, Forrestere? Forrester se prokašlja.— Zanimljiv, gospodine — odvrati. Okrenu se meni. — Propeleri su s promjenljivim nagibom?Kimnuh glavom. Imao je dobro oko kad je to spazio u onom sumraku.— Neobična zamisao — reče — postaviti krila gdje jesu i saviti ih nazad. To mu mora dati otprilike četiri puta jačipotisak nego obično.— I daje — rekoh. — Hvala bogu da se konačno na-šao čovjek koji zna o čemu se radi.— Pitao sam vas, Forrestere, što vam se čini, kako izgleda — ponovi general razdražljivo.Zastor ponovo prekri Forresterovo lice kad se okre-nuo.— Vrlo neobiono, gospodine. Drukčiji je. General kimnu glavom.— To sam baš mislio. Ružan je. Raskrečio se kao žaba.Dosta mi je bilo njegova sranja.— Ocjenjuje li gospodin general avione jednako ka-ko bi ocjenjivao gospođice na natječaju Ijepotica?— Dabome da ne ocjenjujem! — prasnu general. — Ali, u konstrukciji postoje neke konvencije koje se priz-naju zastandardne. Na primjer, novi Curtissov lovac koji smo gledali nedavno. To je avion koji izgleda kao avion, a ne kaobomba s prikopčanim krilima.— A ova ovdje bebica nosi dvostruko više oružja, plus pet stotina kilograma bombi, i leti tisuću dvjesta kilometaradalje, tisuću petsto metara više i sto tride-set kilometara na sat brže od tog Curtissova lovca o kojem govorite —odbrusih.— Curtiss gradi dobre avione — reče general kruto. Gledao sam ga. Nije vrijedilo prepirati se. Kao dabacaš bob o zid.— Generale, nisam rekao da ne gradi. Curtiss već mnogo godina gradi dobre avione. Samo kažem da je ovaj bolji odsviju.General Gadiss okrene se Morrisseyju.— Pripravni smo prisustvovati demonstraciji vašeg aviona — reče kruto. — To jest, ako vam je pilot završio prepirku.Morrissey mi dobaci nervozan pogled. General očito nije shvatio ni kako mi je ime. Kimnuh mu i vratih se u hangar.— Izvucite ga! — viknuh mehaničarima koji su sta-jali i čekali.Morrissey, general Gaddis i ađutant izađoše. Kad sam i sam izašao, vidio sam da su se Morrissey i drugi okupili okogenerala, samo je Forrester stajao malo po strani i razgovarao s nekom mladom ženom. Pogledah je. Bila je bomba, bašprava... pomamne oči i stra-stvena usta.Išao sam za avionom na pistu. Začuh za sobom kora-ke i okrenuh se. Bio je Morrissey.— Nije trebalo da tako srdiš generala. Nacerih mu se.— Vjerojatno će to starog lupeža naučiti pameti. Okružio se kimavcima kao kakav filmski producent.— lonako će mu biti teško prodati. Saznao sam da Curtiss nudi svoje avione za sto pedeset tisuća svaki, a ti znaš da miu najpovoljnijem slučaju ne možemo ponuditi ispod dvjesta dvadeset pet.— Pa onda? Nije svejedno pileća govna i pileća salata. Ne možeš kupiti kadilaka za istu cijenu za koju i forda.Gledao me je časak a onda je slegnuo ramenima.— Tvoj je novac, Jonase.Promatrao sam ga kako se vraća generalu. Mogao je biti velik aeronautički konstruktor, ali je uvijek bio previše plašljivda bi postao dobar trgovac. Okrenuo sam se mehaničaru.— Gotovo?— Kad god želite, gospodine Gorde.— U redu — rekoh i počeh se penjati u pilotsku ka-binu. Osjetih da me netko drma za nogu. Pogledah.— Ne smeta li vam da letim s vama? — Bio je to potpukovnik.— Ni najmanje — rekoh. — Upadajte.— Hvala. Zbilja, nisam zapamtio kako se zovete.— Jonas Cord — rekoh.— Roger Forrrester — uzvrati i pruži ruku.Morao sam se sjetiti tko je čim sam čuo njegovo ime, ali nisam sve dosad skopčao. Roger Forrestei' — jedan od slavnihasova Lafayettove eskadrile. Dvadeset dva njemačka aviona na njegovu rovašu. Kad sam bio de-ran, on je bio mojheroj.— Cuo sam o vama — rekoh. Smiješak mu se pretvori u cerenje.— I ja o vama, prilično.Obadvojica se nasmijasmo i sad sam se osjećao bolje. Povukoh ga za ruku i on se pope na krilo pokraj me-ne. Pogleda ukabinu pa svrati pogled na me.— Ne nosite padobrana?— Nikad — odvratih. — Samo sam onda nervozan. To je razumljivo. Pokazuje pomanjkanje pouzdanja.Nasmija se.— Mogu vam nabaviti jedan, ako želite. Ponovo se nasmija.— Do vraga i padobran!Kad smo izmakli oko pedeset kilometara iznad oce-ana, izveo sam sve poznate majstorije i zatim neke koje su se mogleizvesti samo avionom CA-4, a on nije ni okom trepnuo.Da bih mu dokazao vrijednost aviona, usmjerih ga u vertikalan uspon dok nije pri nekih četiri stotine ki-lometara visio

na nebu kao muha koja pleše na vrhu igle. Tada ga pustih, s palicom na mrtvoj točki, da se strmoglavi okrećući se okoosi, a zračni brzinoi^jer po-skoči do blizu osam stotina. Kad se spustisrno do nekih pet stotina metara, podigoh obadvijeruke s paUce i udarih ga po ramenu.Okrenuo je glavu tako brzo da sam mislio da će mu otpasti s vrata. Nasmijah se.— Izvolite, pukovniče! — viknuh.Srušili smo se na trista pedeset metara visine dok se on okrenuo; na dvjesta pedeset dok je zaustavio vrt-nju; na manjeod dvjesta prije nego je avion izravnao; i na sto dvadeset metara prije nego je stigao povuci palicu nazad.Avion je drhtao i tresao se, a krila su mu resko cvi-Ijela kao djevica kad prvi put spava s nionikom. Silateža prikovala me za sjedalo, davila me u grlu i pri-silila me da iskolačim oči. Iznenada se tlak podiže. Ni-smo bili iznadvode ni dvadeset pet metara kad se po-česmo dizati.Forrester se obazre na me.— Nisam bio u takvu strahu od svoje petnaeste go-dine kad sam letio bez pratnje — vikao je cereći se. — Kako steznali da mu neće otpasti krila pri takvu padu?— Tko je znao? — obrecnuo sam se. — Ali ovo je bila zgoda da se proba kao i svaka druga.Nasmijao se. Pružio je ruku i lupnuo po komandnoj ploči.— To je avion. Kako ste rekli, taj zbilja leti!— Ne govorite to meni! Recite onom tamo starom tukcu.Malo se smrknu.— Pokušat ću. Ali ne vjerujem da ću moći ne znam što. Izvolite — reče i podiže ruke. — Vi aterirajte.Morrissey i vojnici stajali su na aerodromu i proma-trali dalekozorima naše spuštanje. Uveo sam ga u ši-rok zaokret ilupnuo Forrestera po ramenu. Osvrnuo se.— Kladim se za deset zelenjaka da ću pri prvom prolasku skinuti generalu kapu s glave.Malo se skanjivao, zatim se iskesi.— Pristajem!Spustih se iznad aerodroma s otprilike 300 metara i izravnah avion na otprilike četiri-pet metara iznad piste. Spazihprestrašena lica kad smo jurnuli prema njima, i zatim povukoh palicu nazad. Prijeđosmo im iznad samih glava u gotovookomitom usponu, i njih uhvati pun udar vjetra od propelera.Pogledah i spazih kapetana kako trči za generalovom kapom. Udarih Forrestera ponovo po ramenu. On se osvrnu ipogleda. Toliko se smijao da su mu udarile suze na oči.Avion se spusti lako kao golub kad se vraća u gni-jezdo. Odgurnuh nazad plastični krović i zatim siđos-mo na zemlju.Kad smo prilazili skupu, pogledah For-restera u lice. Od smijeha ni traga, a oprezna maska bila je opet navučena. General je ponovo nabio kapu na glavu.— Onda, Forrestere — reče kruto. — Sto mislite? Forrester pogleda svog zapovjednika u Hce.— Bez dvojbe, gospodine generale, to je danas naj-bolji lovac na nebu — reče jednostavno i mirno. — Predložio bih,gospodine generale, da odredite komisiju koja će smjesta ispitati stvar i potkrijepiti moje mi-šljenje.— Hmm — progunđa general hladno. — Vi biste predložili, je li?— Bih, gospodine generale — reče Forrester mirno.— Treba razmotriti druge faktore, Forrestere. Zna-te li vi, bar pribUžno, kohko bi ti avioni stajali?— Ne znam, gospodine generale. Ja sam odgovoran samo za ocjenu efikasnosti samog aviona.— A moja odgovornost seže mnogo dalje od toga — reče general. — Morate imati na umu da smo na stro-gombudžetu.— Razumijem, gospodine generale.— Molim vas da o tome vodite računa — reče gene-ral Gaddis osorno. — Kad bih se ja samo tako odu-ševio svakomidejom koja vama avijatičarima padne na pamet, ne bi armiji izmoglo novaca ni za jedan mjesec.Forresteru navre krv u lice.— Razumijem, gospodine generale.Pogledah ga pitajući se zašto tako tu stoji i to prima. To nema smisla. I Još s takvim ugledom kakav on ima! Mogao biizaći iz armije i mlatiti dvadeset puta više kod neke zračne kompanije u zemlji. Ime mu je vrije-dilo koliko iRickenbackerovo u svoje vrijeme.General se obrati Morrisseyju.— Onda, gospodine Morrissey, na koga bismo se mo-gii obratiti da nam da podatke i brojke o cijeni ovog aviona?— Možete govoriti s gospodinom Cordom, gospodine generale.— Lijepo! — razvika se general. — Hajdemo u ured i pozovite ga.— Ne morate, gospodine generale! — upadoh. — Možemo i ovdje.General je buljio u mene, onda mu se usne rastego-še u, po njegovu mišljenju, srdačan osmijeh.— Sinko, nisam te htio uvrijediti. Nisam povezao imena.— Ništa, ništa, generale.— Tvoj otac i ja stari smo prijatelji — reče. — Za posljednjeg rata kupio sam mnogo eksploziva od njega, i ako nemašništa protiv, volio bih da se o ovom s njim porazgovorim. Samo radi starih vremena, razumiješ. Pored toga, ovo bi semoglo još preokrenuti u vrlo krupan posao, i ja sam uvjeren da bi tvoj tata volio da se sam umiješa u to.ProbUjedio sam. Jedva sam se svladao. Koliko ću dugo morati živjeti u njegovoj sjeni? Glas mi je zvučao grubo iusiljeno, čak i meni samom.— Sigurno da bi, generale. Ali se bojim da ćete ipak morati govoriti sa mnom; s njim ne možete.

— Zašto ne mogu? — Glas mu se iznenada ohladi.— Moj je otac mrtav već deset godina — rekoh, okre-nuh mu leđa i odoh u hangar.Prođoh kroz malu stražnju prostoriju koja je Mor-rissejrju služila za ured. Zalupih vratima za sobom i, prišavši njegovustolu, izvadih bocu burbona koja me je uvijek čekala. Ulih gutljaj u papirnatu čašu i gut-nuh. Pekao je kao sam đavao.Pogledah ruke. Drhtale su mi.Ima Ijudi koji neće da ostanu mrtvi. Ma što vi s nji-ma uradili. Možete ih zakopati u zemlju, utopiti ih uocean, ili ih spaliti. Ali, sjećanje na njih još će vas tjerati u očaj.Sjećam se što mi je otac rekao jednog jutra u koralu iza kuće. To je bilo odmah poslije njegove ženidbe Ri-nom. Došaosam da promatramo kako Nevada kroti divljeg ždrijepca. Bilo je oko pet sati i sunce se upravo rađalo nad pustinjom.Ždrijebac je bio opak, žilav, ružan mali crni đavao koji je svaki put kad bi zbacio Nevadu jurnuo na nje-ga kopitima izubima. Kad ga je posljednji put zba-cio, čak je pokušao da se izvali na njega. Nevada se jedva sklonio u stranu i uposljednji čas umakao pre-ko ograde.Stajao je naslonjen na ogradu teško dišući, a meksi-kanski dječaci lovili su ždrijepca. Njegovo bijesno rza-nje paralo jejutarnji zrak.— Mahnit je — reče Nevada.— Sto ćeš sad s njim? — upitao sam radoznalo. Ma-lo sam kad vidio da Nevada pada triput zaredom.Meksikanci su napokon uhvatili ždrijepca, i Nevada je promatrao kako ga dovode.— Pokušat ću još jednom — odgovori zamišljeno. — A ako ne ide, pustit ću ga na slobodu.Iza nas se javi otac.— On to jedva i čeka.Nevada i ja se okrenusmo. Otac se već obukao kao da se sprema ravno u tvornicu. Imao je crno odijelo a kravata mu jebila kicoški namještena nasred tvrdo uštirkanog bijelog ovratnika košulje.— Zašto mu ne staviš brnjicu na gubicu da te ne može ugristi?Nevada ga pogleda.— Nema toga 'ko će k njemu a da ne ostane bez ruke.— Glupost! — odsiječe otac. Uze kratak laso s kuke na ogradi i provuče se između prečaga i uđe u koral. Vidio samkako pravi na konopcu malu petlju dok je prilazio konju.Zdrijebac je stajao i kopitom kopao zemlju proma-trajući oca opakim pogledom. Meksikanci pritegoše la-so okoždrijepčeva vrata. Zdrijebac ustuknu kad otacbaci zamku da ga uhvati za gubicu. Istog maha zagrabi prednjim nogama. Otac se izmaknu u posljednji čas.Stajao je neko vrijeme gledajući ždrijepcu u oči, a onda pruži opet ruku. Zdrijebac mahnu divlje glavom i bijesno navalina očevu ruku. Kopita opet sijevnuše, i otac izmače za dlaku.2drijebac je sad uistinu divljao, bacajući se i okre-ćući kao da je Jahač na njemu. Meksikanci zategoše lasa da ga umire.Ždrijebac se smiri i otac mu ponovo priđe.— Prokleti kučkin sine — reče otac mirno. Zdrije-bac iskesi zube i navah na njega da ga ugrize. Otac maknu rukumožda samo koji centimetar i ždrijepčeva glava sijevnu pokraj ruke. — Pustite ga — viknu otac Meksikancima.Dvojica momaka zgledaše se malo, zatim Jedva pri-mjetno slegnuše ramenima, kao da skidaju sa sebe sva-kuodgovornost, i pustiše lasa.Nesputan, ždrijebac ostade nepokretan za djelić se-kunde i zbunjen. Otac Je stajao pred njim, visok i kru-pan u svomcrnom odijelu. Gledali su se oči u oči. Tada otac htjede polako da se opet pribhži rukom, a ždrijebac pobjesni sijevajućiočima, iskešenih zubi, pro-pe se i zagrabi kopitima. Tog časa otac koraknu na-zad, a kad se ždrijebac spusti na zemlju,on mu pri-skoči.Vidio sam očevu pesnicu kako sijevnu zrakom viso-ko iznad glave kao munja. Zdrijebac zakopa sve četiri u zemlju, aočeva pesnica svah se kao bat ždrijepcu medu oči. Potmuo udarac odjeknu kao mala eksplozija. Zdrijebac načas ostadestojeći i onda se skljoka na ko-IJena, prednje mu se noge srozaše kao da su se u tren oka pretvorile u gumu.Otac brzo priđe sa strane i potapša dlanom ždri-Jepca po vratu ... Zdrijebac se prevah na bok. Casak Je tako ležao,slabine su mu se nadimale, zatim podiže glavu i pogleda oca. Nas četvorica, Meksikanci, Neva-da i ja, šutjeh smostojeći i promatrajući.Ždrijepčeva podignuta glava baci dugu Jutarnju sje-nu po tlu korala preko kojeg Je ležala samo sjena oče-va, i tako su se gledali oči u oči. Onda ždrijebac teško uzdahnu i glava mu pade opet na zemlju.Otac je stajao i gledao ždrijepca, zatim se sagnu, uhvati uzde uza samu ždrijepčevu gubicu i podiže ga. Zdrijebac jestajao, noge su mu drlitale. Glava mu se žalosno objesila. Nije ni podigao glave kad je otac pro-šao ispred njega i vratiose kroz ogradu do nas.— Više nećeš imati s njim nikakvih neprilika! — Otac objesi laso na kuku i pođe u kuću. — Jonase, hoćeš li nadoručak? — pozove me a da se nije ni okrenuo ili zaostao.Nevada Je već bio opet u koralu idući prema ždri-Jepcu.— Idem, gospodine — rekoh i pođoh za ocem. Sti-gao sam ga na stražnjoj verandi. Okrenuli smo se i promatrali kakoće Nevada uzjahati. Zdrijebac se ritao i otimao, ali Je bilo očito da u njem nema više srca.Otac mi se okrenu, bez smiješka.— Neki su konji kao i Ijudi. Jedini jezik koji razu-miju, to Je pesnica po glavi.— Nisam znao da ti Je toliko stalo do konja. — re-koh. — Nikad ne dolaziš u koral.— Ne dolazim — odvrati. — Stalo mi Je do tebe. Imaš Još mnogo toga da naučiš.Nasmijah se.

— Baš sam mnogo naučio od toga kako si mlatnuo ždrijepca po glavi.— Vidio si da Nevada nije mogao uzjahati toga ko-nja dok to nisam napravio.— Pa?Otac se okrenu. Bio Je visok čovjek, gotovo dva me-tra, ali Ja sam bio viši.— Pa — reče polako — ma koliko porastao, nećeš biti dovoljno velik da obuješ moje cipele dok ti ne do-pustim.Pošao sam za ocem u blagavaonicu. Rina mi okrenu leđa, a kosa JoJ se sjala poput srebra kad je podmelnu-la obraz daprimi Jutarnji poljubac. U očevim očima ogledalo se spokojno likovanje kad se nakon toga us-pravio i pogledao me.Sutke Je sjeo na stolac. Nije nimorao ništa reći, znao sam što misli. Nije trebalo da me udari po glavi.— Hoćeš li i ti doručkovati s nama, Jonase? — pri-pita me Rina uljudno.Gledao sam časak nju pa oca. Grčila mi se utroba.— Neću, hvala. Nisam gladan.Okrenuh se i požurih na vrata blagavaonice i umalo što se ne sudarih s Robairom koji je ulazio s poslužav-nikom. Kadsam se vratio u koral, Nevada je vodio ždrijepca gore-dolje priučavajući ga na uzdu. Otac je imao pravo. Konj nijepričinjao Nevadi nikakve ne-prilike.I prošlo je, eto, otad dvanaest godina, a još sam čuo njegov glas kako mirno odjekuje na stražnjoj ve-randi tog jutra.— Odlazi, stari, odlazi! — rekoh gnjevno i tresnuh pesnicom po praznu stolu. Bol se žestoko pope uz ruku u rame.— Gospodine Corde! — Pogledah iznenađeno. Na otvo-renim vratima stajao je Morrissey, otvorenih usta. Je-dva samse sabrao i vratio u sadašnjost.— Sta tu stojiš? — dreknuh. — Upadaj. — Ušao je u sobu skanjujući se, a čas zatim pojavi se Forrester. Sutke uđoše.— Sjedite i popijte čašicu — rekoh i gurnuh bocu burbona pred njih.— Bogami i hoću — reče Forrester i uze bocu i pa-pirnatu čašu. — U vaše zdravlje!— Bolje generalovo — rekoh. — Da, zbilja, gdje je stari?— Vratio se u grad. Ima sastanak s tvorničarem to-aletnog papira. ;Nasmijah se.— Bar to može sam isprobati.Forrester se nasmija, ali je Morrissey sjedio nera-spoložen. Gurnuh pred njega bocu.— Sta, ti ne piješ? Odmahnu glavom.— Sto ćemo sad? — upita.Gledao sam ga časak, zatim uzeh bocu i ponovo na-punih papirnatu čašu.— Baš sam razmišljao o objavi rata Sjedinjenim Dr-žavama. Jedino bismo mu tako mogli pokazati koliko je dobar našavion.Morrissey se još nije raskravio.— CA-4 je najbolji avion od svih koje sam dosad konstruirao.— I onda? — upitah. — Do vraga, nije te stajao ni-šta. Bila je to moja lova. Zatim, koHko si dosad zaradio gradećiavione? Ni dvadeseti dio godišnjih postotaka od onog majstorskog grudnjaka koji si konstruirao za Rinu MarIowe.Bila je to istina. Ali ideja je bila McAlUsterova koji je shvaćao trgovačku vrijednost te proklete stvari i patentirao je naime Cord Aircraft. Morrissey je imao uobičajeni ugovor o zaposlenju prema kojem svi njegovi izumi i konstrukcijepripadaju kompaniji, ali je McAlli-ster bio pošten pri tome. Odobrio je Morrisseyju deset posto od tantijema i lani jeMorrisseyjev dio iznosio preko sto tisuća dolara. Tržište se neprestano poveća-valo. Sise ne izlaze lako iz mode.Morrissey ne odgovori ništa. Napokon, nisam to ni oče-kivao od njega. Taj momak ni najmanje nije mario za novac.2ivio je samo za svoj rad.Ispih i zapalih cigaretu. Sutke sam proklinjao sam se-be. Bilo bi bolje da nisam dopustio da me slučajna uspo-mena oocu tohko rasrdi. Mogu to sebi dopustiti, ah nitko ne voli baciti kroz prozor milijun dolara.— Možda ću nešto moći učiniti — reče Forrester. Tračak nade ukaza se Morrisseyju u očima.— Zar zbilja?Forrester slegnu ramenima.— Ne znam — reče tiho. — Rekao sam, možda. Gledao sam ga.— Kako to mislite?— Ovo je najbolji avion koji sam dosad vidio — re-če. — Ne bih volio da nam naočigled izmakne samo zbog starčevegluposti.— Hvala — odvratlh. — Bit ćemo vam zahvalni za sve što učinite.Forrester se osmjehnu.— Ne dugujete mi ništa. Pripadam onim staromodnim Ijudima koji ne vole da nas nade nespremne kakva ne-nadanapucnjava.Kimnuh glavom.— Počet će uskoro. Cim Hitler zaključi da je spreman.— Kad će to, po vašem mišljenu, biti?— Za tri, možda i četiri godine — odvratih. — Kad budu imali dosta izvježbanih pilota i aviona.— Odakle će ih stvoriti? Sad ih nema.— Imat će ih — rekoh. — Jedriličarske škole izbacuju deset tisuća pilota na mjesec, a do konca Ijeta Messer-schmitt ćeproizvoditi serijski svoj ME—109.— Generalštab misli da on neće moći bogzna šta pro-tiv Maginotove linije.

— Neće on ni ići na nju — rekoh. — Preletjet će preko nje.Forrester kimnu glavom.— Za mene je to još jedan rnzlog više da ih predo-bijem da isprobaju vaš avion. — Pogleda me ispitljivo. — Vigovorite kao da nešto znate.— Znam — odvratih. — Bio sam ondje prije nepu-nih devet mjeseci.— Oh, da — on će. — Sjećam se. Pročitao sam ne-što o tome u novinama. Izbila je nekakva afera s tim u vezi, zar ne?Nasmijao sam se.— Tako je. Neki su me optužili da sam nacistički simpatizer.— Zbog miUjuna dolara kojii' ste prebacili u Reichs-banku?Dobacili mu strelovit pogled. Forrester nije bio toU-ko naivan koliko se pravio.— Bit će da je tako — odgovorih. — Vidite, prebacio sam novac samo dan prije nego što je Roosevelt doniorestrikciju.— Znali ste da će doći restrikcija, zar ne. Mogli ste spasiti novac da ste samo pričekali jedan dan.— Nisam smio čekati — odvratih. — Novac je morao bezuvjetno u Njemačku.— Zašto? Zašto ste im poslali novac kad vam je bilo očito da su naš potencijalni neprijatelj?— To je bila otkupnina za jednog Zidova — odvratih.— Neki su moji najbolji prijatelji Zidovi — odgo-vori Forrester. — Ah ne mogu zamisliti da bih samo tako daomiUjun dolara i za jednog od njih.Gledao sam ga čas, zatim sam ponovo natočio pa-pirnatu čašu.— Taj vrijedi toUko.Zvao se Otto Strassmer i u životu je počeo kao inže-njer za kontrolu kvaUtete u jednoj od mnogobrojnih bavarskihtvornica porculana. S keramike je prešao na plastiku i izumio je onaj kalup s brzim ubrizgava-njem koji sam kupio iprodao koncernu američkih tvor-ničara. Naša prvotna pogodba osnivala se na postocima, ali, nakon nekoliko godinaprimjene, Strassmer je žeHo da je promijeni. To je bilo 1933, kratko pošto je Hitler preuzeo vlast.Došao mi je u hotel u Berlinu gdje sam bio na svom godišnjem posjetu Europi i objasnio mi je što hoće. Želio je daustupi sav budući udio u postocima ako mu se najednom plati mihjun dolara i deponira na njegovo ime u SjedinjenimDržavama. To je za mene, dabome, bilo povoljno. Njegov udio u postocima iznosio bi mno-go više od toga za punovrijeme licence. Ah nisam znao zašto to hoće. I zato sam ga upitao.On se podigao sa stolca i prišao prozoru.— Pitate me zašto, gospodine Corde? — upitao me engleski, sa svojim neobičnim naglaskom. Rukom je po-kazao krozprozor. — Evo zašto.Priđoh prozoru i bacih pogled. Na ulici, ispred Adlona, skupina smeđokošuljaša, mladića, gotovo dječaka, zlo-stavljalaje nekog starca u dugačkom lcaputu. Dok smo ih promatraU, dvaput su gurnuli starca u jarak. Vidjeli smo ga kako ležina rubu pločnika s glavom u jarku, a iz nosa mu curi krv. Mladići su stajaU i promatraUga, a onda odoše pošto su ga prezirno udarili nogom nekoliko puta. Okrenuh se Strassmeru u čudu.— Zidov, gospodine Corde — reče mirno.— Pa što onda? Zašto nije zvao policiju? Strassmer pokaza preko ulice. Dva policajca stajalasu na suprotnom uglu.— Sve su vidjeli što se dogodilo.— Zašto ih nisu spriječili?— Imaju naredbu da ne smiju — odvrati. — Hitler kaže da Zidovi po njemačkom zakonu nemaju nikakva prava.— Kakve to veze ima s vama?— Ja sam Zidov — reče jednostavno. Ušutio sam. Izvadio sam cigaretu i zapalio je.— Sto želite da uradim s novcem?— Zadržite ga dok vam se ne javim. — Osmjehnu se. — Zena i kći već su mi u Americi. Bit ću vam zahva-lan ako imjavite da sam dobro.— Zašto ne odete k njima? — upitah.— Možda hoću, kad dode vrijeme. Ali, ja sam Nije-mac — reče.— I još se nadam da će ova ludost jednom prestati. Ali se nade gospodina Strassmera nisu ostvarile. Tosam saznao nakon nepunu godinu dana, kad sam sje-dio u uredu rajhsmaršala.~ Zidovi cijelog svijeta osuđeni su na propast kao i Zidovi u Njemačkoj — reče svojim uglađenim glasom. — Mi,pristalice novog poretka, prihvaćamo to i pozdrav-Ijamo svoje prijatelje i saveznike preko mora koji žele da nam sepriključe u našem križarskom ratu.Sutio sam i čekao da nastavi.— Mi avijatičari shvaćamo jedan drugog — doda. Kimnuh glavom.— Tako je, ekscelencijo.— Dobro — reče i osmjehnu se. — Onda ne moramo gubiti vrijeme.— Bacio je nekakve papire na stol.— Po novim zakonima, Rajh je konfiscirao imovinu izvjesnog Otta Strassmera. Koliko znamo, njemu pripada nekakavnovac i ovim vam se naređuje da ga položite u rajhsbanku.Nije mi se svidjela riječ »naređuje«.— Pokušao sam da dođem u kontakt s gospodinom Strassmerom — rekoh.Goring se ponovo osmjehnu.

— Strassmer je pretrpio težak slom i sad je zatočen u bolnici.— Razumijem — rekoh. Ustadoh.— Treći Rajh neće zaboraviti svoje prijatelje — reče rajhsmaršal. Pritisnu dugme na stolu.Mladi njemački poručnik pojavi se na vratima.— Heil Hitler! — reče i podiže ruku da ga nacistički pozdravi.— Heil Hitler! — odvrati Goring nemarno. Okrenu se meni. — Poručnik Miiller otpratit će vas u Messer-schmittovutvornicu. Nadam se da ću vas ponovo vldjeti na ručku, gospodine Corde.Messerschmittova tvornica otvorila mi je oči. Nešto daleko drugo od gradnje aviona u Sjedinjenim Drža-vama. S ovimse mogla uspoređivati jedino serijska pro-izvodnja automobila u Detroitu. A kađ sam vidio neke skice ME—109, kojesu krasile Messerschmittov ured, nisam morao dvaput pogledati. Moći ćemo samo gala-miti ako ne maknemo svi skupasvoje dupe.Na rUčku me je rajhsmaršal odveo u stranu.— Sto kažete za našu tvornicu?— Zadivljen sam — rekoh. Kimnuo je glavom zadovoljno.— Izgradena je po uzoru na vašu tvornicu u Kalifor-niji — reče. — Samo mnogo veća, dabome.— Dabome — složio sam se, pitajuči se kako su ta-mo dospjeli. Onda sam se sjetio da to nije bila nikakva tajna. Dosadnismo nikad ništa radili za državu; gra-dili smo samo za trgovačke zračne kompanije.Nasmija se prijazno, zatim se okrenu i odmače. Cas kasnije opet mi priđe.

— Kad smo već pri tome — šaptao je. — Fiihrer je vrlo zadovoljan vašom suradnjom. Kad ga mogu obavi-jestiti dasmo primili novac?Zagledao sam se u njega.— Onog dana kad gospodin Strassmer uđe u moj ured u New Yorku.Sad je on mene pogledao iznenađeno.— Fiihreru to neće biti drago — reče. — Rekao sam mu da ste nam vi prijatelj.— Ja sam prijatelj i gospodinu Strassmeru. I dalje me je gledao.— Sad više ne znam što da kažem Fiihreru. Bit će vrlo razočaran kad sazna da nećemo dobiti novac.— U tom slučaju — rekoh — zašto da ga razočarate? Jedan Zidov više ili manje ne znači ništa za Njemačku.Kimnuo je polako glavom.— Možda će tako biti najbolje.Točno nakon mjesec dana maU njemački inženjer ušao je u moj ured u New Yorku.— Sto ćete sad? — upitao sam.— Najprije ću se sastati sa svojom obitelji u Coloradu i neko se vrijeme odmarati — odvrati. — Zatim se moramogledati za nekim poslom. Više nisam bogataš.Nasmiješio sam mu se.— Radite za mene. Smatrat ću da sam vam onih mi-hjun dolara dao kao predujam na vaše tantijeme.Kad je izašao iz ureda, odobrio sam Morrisseyju da nastavi rad na CA-4. Ako me slutnja ne vara, ni za kog od nas nijepreostalo mnogo vremena. AH druga je prića kako skloniti armiju Sjedinjenih Država da povjeruje u to.Pogledao sam preko stola Forrestera.— Vratit ću se u grad i obaviti nekoliko telefonskih razgovora s Washingtonom. Imam ondje još nekoliko prijatelja —reče.— A pokušat ću govoriti i s generalom. Možda ću ga nagovoriti da posluša.— Dobro — rekoh. Pogledah na sat. Bilo je blizu dvanaest i trideset. Sad bi sastanak dioničara morao već biti gotov.McAllister i Pierce mora da su se već vratili u hotel s Normanovim dionicama u džepu. — U jedan imam sastanak uWaldorfu — rekoh. — Mogu li vas povesti?— Vrlo rado, mnogo vam hvala — odvrati Forrester Ijubazno. — Imam ugovorenu večeru koju ne bih htio propustiti.Ušao je za mnom u Waldorf i skrenuo prema Aleji pauna, a ja sam pošao do lifta. Dok sam stajao i čekao, vidio samkako se neka žena diže da se pozdravi s njim. Bila je to ista ona žena koju sam vidio s njim dok smo bili na aerodromu.Bilo mi je čudno što ga nije vani čekala.Dokono sam promatrao kako ih je Rico, šef sale, odveo iza ugla do jednog skrivenog stola. Priđoh ulazu i pričekah dokse šef sale nije vratio.— A, gospodine Corde. — Smiješio se. — Sta, veče-ras sami večerate?— Ne večeram, Rico — rekoh i utisnuh mu banknotu u pripravnu ruku. — Jedno pitanje. Tko je ona gospoda spukovnikom Forresterom.Rico se osmjehivao kao netko tko je dobro upućen. Poljubi prste.— Ah, kakva šarmantna ženica! — reče. — To je gospođa Gaddis, generalova žena.Obazreh se po predvorju kad sam se vraćao liftu. General mora da je nekamo izašao. Koliko sam ocijenio njegov odnosprema Forresteru, bit će među njima ne-što više od armije i aviona.Spazio sam ga kad je išao kroz predvorje do zahoda koji se nalazio tik do lifta. Bio je mrk i crven u licu. Izgledao je kaočovjek kome je trebalo više pomoći nego što će je naći ondje kamo je pošao.Pričekao sam dok se vrata za njim ne zatvoriše, onda podoh liftu. I prvi put, otkako sam spustio CA-4 na Rooseveltovaerodrom, osjetih da mi je bolje. Sve je sad bilo kako treba.Više se nisam bojao. Sad je ostao samo jedan pro-blem, koliko će armija kupiti aviona.

Trebao mi je samo dobar tuš i malo dobra sna. To jutro legao sam u krevet tek u pet. Pobacah odjeću na stolac, stadohpod tuš i pustih ralaz. Osjetih kako mi popuštaju ukočeni mišići pod blagom toplinom vode. Dok sam bio pod tušem,čuh telefon nekoliko puta. Pustio sam da zvoni.Kad sam izašao, podigoh slušalicu i rekoh telefonistici da neću nikakvih telefonskih poziva do četiri sata.— Ali, gospodin McAlHster mi je rekao da ga zovem čim vi dođete — jadala se. — Rekao je da je vrlo važno.— Možete mi ga dati u četiri sata — rekoh. Spustih slušalicu, bacih se na krevet i utonuh u san kao dijete.Probudila me zvonjava telefona. Pogledah na sat na ruci dok sam se mašao slušalice. Bilo je točno četiri sata. Zvao jeMac.— Tražio sam te čitavo poslijepodne — reče. —• Gdje si, do vraga, bio?— Spavao.— Spavao! — uzviknu. — Imamo sastanak Upravnog odbora u Normanovu uredu. Moramo odmah onamo.— Zašto mi nisi rekao?— Kako bih ti, do vraga, rekao kad nisi odgovarao na telefonske pozive?— Zovite mi generala Gaddisa — rekoh telefonisfcici. — Mislim da je ovdje odsjeo.Zapalio sam cigaretu dok sam čekao. Aparat škljocnu.— Ovdje general Gaddis.— Generale, ovdje Jonas Cord — rekoh. — Nalazim se u svojoj sobi. Trideset jedan i petnaest u Towersu. Htio bih svama porazgovarati.Generalov glas bio je hlađan.— Nemamo što razgovarati. Vi ste nevjerojatno ne-otesan mladić.— Ne želim razgovarati o svom vladanju, generale — prekidoh ga. — Tiče se vaše žene.Cuh ga preko telefona kako praska.— Moje žene? Sto ima ona s našim poslom?— Mnogo, vrlo mnogo, generale — rekoh. — Obadvo-jica znamo s kim se ona sastala u Aleji pauna danas u jedan sat.Ne vjerujem da bi Ministarstvo rata lijepo gledalo na obavijest da je osobna mržnja bila razlog što je odbačen CA-4.Na telefonu zavlada muk.— Usput, generale — upitah — što ćete popiti?— Viski — odgovori automatski.— Dobro, bit će ga. Cekam vas. Hoćete li doći, reci-mo, za petnaest minuta?Objesih slušalicu prije nego što je mogao odgovoriti, i pozvah sobnu poslugu. Dok sam čekao odgovor, net-ko pokucana vrata.— Naprijed! — viknuh.S kreveta sam vidio Maca i Dana Piercea gdje ulaze. Mac, kao obično, žalosna držanja, ali Dan je bUstao od smijeha.Bio je toliko blizu da dobije sve što je želio.Konačno stiže poslužitelj. Iz pozadine čuh zveku ta-njura. Istog časa osjetih koliko sam gladan. Od doručka ništa nisamokusio. Naručio sam tri sendviča s biftekom, bocu mlijeka. posudu crne kave, bocu viskija, dvije bo-ce burbona idvostruku porciju pomfrita. Spustih slu-SaHcu i pogledah ih.— Onda, kako je bilo?— Bernie je cičao kao priklano svinjče. — Pierce se cerio. — Ali mi smo ga držaU u šahu i on je to znao.— Sto je s njegovim dionicama?— Ne znam, Jonase — odvrati Mac. — Nije htio raz-govarati s Danom.— Ipak, rekao sam Daveu Woolfu — upade Dan. — Re-kao sam mu neka starog nagovori da proda ih ćemo otjeratikompaniju u bankrot.— Jesi li pripremio član sedam dvadeset dva? — upi-tah Maca. On je znao o čemu govorim — o molbi da se imenujestečajni upravilelj.— U torbi je. Prije jutrašnjeg sastanka imao sam kratak razgovor s našim ovdašnjim advokatima. Onimisle da bi mogU povoljno utjecati na imenovanje upra-vitelja. Zagledah se u njega.— Kao da se tome baš mnogo ne veseliš?— I ne veselim — odvratih. — Norman je stari pre-predenjak. Ne vjerujem da ćeš ga samo tako smotati. Zna on da bi iti pretrpio gubitak kao i svatko drugi kad kompaniju otjera u stečaj.— Ali on je i lakomi stari lupež. I neće htjeti da izgu-bi ono što ima samo zbog zadovoljstva da mi čini dru-štvo.— Nadam se da si u pravu.— Doznat ćemo na vrijeme. — Obratih se Danu. — Jesi li već pronašao Rinu?Odmahnu glavom.Bez uspjeha. Kod kuće je nema. Cak sam pokušao preko Louelle,— Pokušao sam sve Studio ne zna gdje je. ali ni ona ne zna.— Pokušavaj još — rekoh. — Moramo je naći. Htio bih da pročita ovaj scenarij.— I ja — reče Dan. — Ona nas samo zadržava, sad kad sam uspio da Millerova stvar otpadne od Para-mounta.— Je li se Paramount s tim složio?— Jutros — odvrati on. — Imam u džepu Zukorov br-zojav.— Dobro — rekoh. — Bit će to najveći film koji je dosad snimljen, i to baš po de Millerovom ukusu. Snimit ćemo ga unovoj tehnici zvanoj tehnikolor, i stajat će preko šest milijuna zelenjaka. To je priča o Mariji Magda-leni, pa filmkanimo nazvati Grešnica.

— Zar pomalo ne praviš ražanj bez zeca? — upita McAllister. — Sto ćeš ako ona ne htjedne?— Htjet će — rekoh. — Za kog vraga misliš da že-lim Normanovu kompaniju? Njihov ugovor s njom jedi-na jeimovina koju oni imaju.— AU, njezin ugovor daje joj pravo da prihvati ili odbije scenarij.— Prihvatit će ga — rekoh. — Mora. To je vraška stvar koju sam dao napisati specijalno za nju.Kad je došao konobar, prebacih nogu preko stranice kreveta i rekoh mu da postavi stol baš preda me. Nisam ni znaokoliko sam gladan. I prije nego što je konobar izašao na vrata, već sam pojeo jedan sendvič i ispio po-lovicu bocemlijeka.Baš sam pojeo polovicu drugog sendviča kad se pojavi general. Dan ga uvede u spavaonicu i ja ih upoznah, i onda ihzamoUh da nas ispričaju.— Sjedite, generale — rekoh mu kad se vrata za-tvoriše. — I natočite sebi čašicu. Boca viskija vam je na stolu.— Neću, hvala — reče general kruto i ostade na no-gama.Slegoh ramenima i uzeh treći sendvič. Prijeđoh na stvar.— Sto ćete mi dati ako nagovorim Forrestera da ode iz armije?— Po čemu zaključujete da ja to želim? Progutah veliki zalogaj sendviča.— Ne farbajte, generale. Ja sam sada velik dečko i znam gledati oko sebe. Meni ne treba ništa drugo nego poštenaproba CA-4. To sad stoji do vas. Nikakvih dru-gih primisli tu nema.— Zbog čega mislite da sad neću vaš avion podvrći poštenoj probi?Osmjehnuh mu se.— I podići Forrestera još više u očima svoje žene? Vidjeh ga kako je klonuo. Gotovo se sažalih nad njim.Generalska zvijezda na ramenu nije značila ništa. Bio je samo starac koji se trudi da zadrži mladu žensku. Najradije bihmu rekao da ne podmeće nogu sam sebi. Da nije Forrester, bio bi to neki drugi.— Ipak bih nešto popio.— Poslužite se — rekoh.Otvori bocu i natoči. Otpi i sjede na stolac nasuprot meni.— Moja žena nije loša, gospodine Corde — reče kao da se opravdava. — Samo je mlada i povodljiva.Nije me mogao prevariti. Pitao sam se vara li sam sebe.— Shvaćam, generale — rekoh.— Znate i sami kako je to s mladim ženama — na-stavi. — One samo gledaju bljesak, uzbuđuju se neCi-jomuniformom. Covjek poput Forrestera, u redu, mo-že se donekle razumjeti. Srebrna krila na bluzi, avija-tičko odlikovanjei Croix de guerre.Kimnuh glavom šutke i natočih si šalicu crne kave.— Pretpostavljam da ona misli kako je on takav voj-nik kakav sam ja bio kad smo se uzeli — reče razmišlja-jući. —Ali je ubrzo uvidjela da ja nisam ništa drugo nego neka vrsta poštovanog trgovačkog agenta.Napuni ponovo čašu i pogleda me.— Danas je armija kompliciran stroj, gospodine Cor-de. Za svakog čovjeka na fronti treba pet-šest Ijudi u pozadini,samo da ih opskrbe onim što im treba. Uvijek sam se ponosio time što sam se brinuo da čovjek dobije sve najbolje.— U to sam uvjeren, generale — rekoh i ostavih ša-licu.Podiže se i pogleda me. Možda sam to sebi umislio, ali, dok je govorio, činilo mi se da postaje sve viši i ravniji.— Radi toga sam i došao da govorim s vama, gospo-dine Corde — reče mirno i dostojai>stveno. — Ne zbog toga štose vama svidjelo da uvučete moju ženu u nešto što je njoj strano, nego zato da vam kažem da će komi-sija za probu bitina Rooseveltovu aerodromu sutra ujutro da isproba vaš avion. To sam tražio jutros, čim sam se vratio u grad.Telefonirao sam vašem gospodi-nu Morrisseyju, ali mi se čini da vas nije našao.Pogledah ga iznenađeno. Obuze me stid. Trebao sam imati toliko pameti da nazovem Morrisseyja prije nego samotvorio gubipu.Slab smiješak preletje generalu preko lica.— Kao što vidite, gospodine Corde — reče — ne mo-rate ulaziti ni u kakve pogodbe s Forresterom što se mene tiče.Ako vaš avion položi ispit, armija će ga kupiti.Vrata se za njim zatvoriše, a ja se maših cigarete. Na-slonih se na uzglavnicu kreveta i povukoh dim duboko u pluća.Telefonistica u Chathamu našla je Forrestera u bifeu.— Ovdje Jonas Cord — rekoh. — Nalazim se u Wal-dorf Toweru. Htio bih s vama razgovarati.— I ja s vama — reče on. — Isprobat će vaš avion sutra ujutro.— Znam. O tome sam i htio s vama razgovarati. Došao je u sobu za nepunih deset minuta. Bio je zaja-puren u licu i izgledao je kao da je cijelo poslijepodne zagledao u bocu.— Cini mi se da je starom sinulo — reče on.— Onda, što zbilja mislite? — upitah dok je on točio sebi piće.— Možete reći što vas je volja o njemu, ali Gaddis je dobar vojnik. Taj zna posao.— Natočite i meni — rekoh.Podiže drugu čašu i pruži mi. Uzeh je.— Cini mi se da je došlo vrijeme da se prestanete igrati vojnika.Zabuljio se u me.— Na što ciljate?— Mislim da će Cord Aircraft odsad sklopiti mnogo posiova s armijom — rekoh. — I treba mi netko tko kuži stvar,

Ijude i sto oni traže od jednog aviona. Da sklapa za nas prijateljstva, uspostavlja kontakte. Znate već što mislim.— Znam što mislite — reče. — Na primjer, da se više ne sastajem s Virginijom Gaddis, jer to ne bi bilo dobro zakompaniju.— Tako nešto — rekoh mirno. Nagnu i iskapi čašu.— Ne znam bih li ja uopće bio za to. Ja sam ušao u vojnu avijaciju još dok sam bio deran.— Ne možete znati dok ne probate — odvratih.— Pored toga, vi ćete za avijaciju učiniti više izvana nego ako ste u njoj. Nitko vam neće smetati ako zaželite isprobatineku svoju ideju.Pogledao me je.— Kad već govorimo o idejama, čija je to, vaša ili generala Gaddisa?— Moja — odgovorih. — Pala mi je na pamet jutros poslije našeg malog razgovora u Morrisseyievu uredu. Bez obzirana to hoće li CA-4 biti prihvaćen ili ne.Najednom se iskesi.— I meni je to jutros palo na pamet — on će. — Bio sam pripravan da primim posao ako mi ga ponudite.— Gdje biste htjeli početi? — upitah.— Na vrhu — reče brzo. — Armija respektira samo vrhunske Ijude.— Prilično dobro — rekoh. — Ima smisla. Vi ste sad novi direktor Cord Aircrafta. Koliko tražite?— Vi ste meni prepustili da izaberem posao, a ja vama prepuštam da odredite plaću.— Dvadeset pet tisuća na godinu i troškove. Zazviždi.— Ne morate tako visoko. To je četiri puta više nego što sad imam.— Sjetite se samo toga kad dođete tražiti povišicu — rekoh.Obojica se nasmijasmo i ispismo.— Trebale bi neke izmjene na avionu o kojima sam hlio s vama razgovarati prije sutrašnje probe — reče.Tog časa McAnister uđe u spavaonicu.— Sad će šest, Jonase — on će. — Koliko dugo misliš da ih možemo ostaviti da čekaju? Dan je upravo razgovarao sDavidom Woolfom. Kaže da Norman prijeti da će otići.— Odmah ću, čim navučem hlače. — Dok sam zakop-čavao košulju, zazvoni telefon. — Javi se mjesto me-ne, hoćeš?— Sto ćemo s izmjenama? — upita Forrester dok je Mac dizao slušalicu.— Otiđite na aerodrom i uredite ih s Morrisseyjem.— Los Angeles. — reče McAUistet pokrivajući sluša-hcu rukom. — Nemamo mnogo vremena.Pogledah ga načas.— Recite im da sam upravo otišao na sastanak. Da ću biti za dva sata u Normanovu uredu.4Upravo je zahladnjelo i djevojke su izlazile iz svojih soba u Aveniji Park u Ijetnim haljinama s krznenim ogr-tačimanemarno prebačenim preko ramena.I na Sestoj aveniji djevojke su izlazile. Ali te djevojke nisu uzimale taksi; žurile su se do podzemne željeznice inestajale u razjapljenim ždrijelima, sretne što su završile svoj dnevni posao.New York je imao onaj čudan, nestvaran oblik vital-nosti koji nije odgovarao općoj atmosferi krize u kojoj se nalazilazemlja. Gradnja zgrada, i poslovnih i stam-benih, i dalje je napredovala, unatoč uzdasima i jadikov-kama Wall Streeta.Ako je novaca tobože potpuno nesta-lo, kako se onda toliko skupih kurvi još održalo u naj-boljim četvrtima? Novac nijepropao. Samo se sakrio, zakopao u zemlju poput krtice, da se pojavi kad riziko bude manji a dobit veća.Na Sestoj aveniji žalosno su visili cimeri na agencija-ma za zaposlenje. Crne ploče s listama zaposlenja, ispi-sanimbijelom kredom, djelovale su zamorno, a ptičice za dva dolara već su započele noćnu šetnju.Jedna od njih, stojeći po strani, okrenu se i pogleda me dok sam prolazio. Oči su joj bile velike i umorne, iz-mučene ipametne. Jedva načuh šapat s gotovo ne-pomičnih usana.— Srce, bit ćeš prvi danas. Pa, da ti sa srećom počne dan!Iscerih joj se, a nju to ohrabri. Pođe k meni.— Samo dvojku — užurbano je šaptala — pa ću te na-učiti takvih majstorija kakve nisi učio u školi.Stadoh i dalje se osmjehujući.— Sigurno da bi.Mac i Dan odoše par koraka dalje. Mac se obazre na me a na licu mu se ogledalo negodovanje. Zena baci pogled na njihpa na me.— Reci svojim prijateljima da za vas sve dajem po-sebnu cijenu. Pet zelenjaka.Turnuh ruku u džep, izvadih dolar i utisnuh joj u ruku.— Drugi put. Ali ne vjerujem da bi moji učitelji to odobrili.Pogleda dolar. Iskrica humora zasja joj u crnim umornim očima.— Takvi momci kao ti kvare djevojku i odbijaju je ud posla.Dok smo ulazili u predvorje nove zgrade RCA u Ro-ckefellerovu centru, ona je nestala u kafeteriji preko puta.Još sam se osmjehivao kad smo ušU u dvoranu za sjednice. Norman je sjedio na čelu dugačkog stola, Da-vid Woolfnjemu zdesna, a čovjek koga sam upoznao u studiju, Ernest Hawley, blagajnik, njemu slijeva. Udno stola sjedili su našikandidati, dva posrednika, bankar i knjigovođa.Dan i Mac sjedoše za suprotnu stranu stola, a meni ostaviše mjesto na kraju. Htjedoh sjesti.Bernie ustade.

— Samo časak, Corde — reče. — Ovo je sastanak samo članova Upravnog odbora. — Mrko me pogleda. — Ra-dije ćuotići nego da sjednem s vama za isti stol.Izvadih iz džepa paketić cigareta i zapalih.— Pa hajte — rekoh mirno. — lonako nećete ovdje imati nakon ovog sastanka nikakva posla.— Gospodo, gospodo — užurbano će McAllister. — Na taj način ne vodi se ovako važan sastanak. Imamo ra-zmotritimnogo teških problema koji se tiču budućnosti ove kompanije. Nećemo riješiti nijedan u atmosferi nepovjerenja.— Nepovjerenja! — dreknu Bernie. — Vi tražite od mene da njemu vjerujem? Pošto mi je onako ukrao kompaniju izaleđa!— Dionice su bile na slobodnom tržištu, i ja sam ih kupio.— Po kojoj cijeni? — urlao je. — Najprije izvrši pri-tisak na tržište, pa onda kupuje dionice. Dobio ih je ispod cijene.Briga njega što će biti s ugledom kompa-nije dok on to radi. I onda dolazi k meni i traži da muprodam svoje dionice po onoj istoj srušenoj cijeni po kojoj je platio drugima.Smješkao sam se. Trgovanje je počelo. Stari je ra-čunao da će najlakše dobiti ono što želi ako me napadne. A već sezaboravilo da nemam prava sudjelovati na sastanku.Ponudio sam dvostruku cijenu od one po kojoj sam plaćao na slobodnom tržištu.— Vi ste stvorili takvo tržište.— Ja nisam upravljao kompanijom — odgovorih oštro. — Vi ste upravljali, i to s gubitkom za onih šest po-sljednjihgodina.Obiđe stol.— A vi biste bolje?— Da ne mislim da bih, imao bih paraetnijeg posla nego da uložim u to sedam milijuna dolara.Načas me je srdito motrio, zatim se vrati do stolca i sjede. Podiže olovku i kucnu njome o stol ispred sebe.— Otvaram sastanak Upravnog odbora Norman Pic-ture Company, Incorporated — reče mirnijim tonom. Pogledanećaka. — Davide, ti ćeš voditi poslove tajnika dok ne odredimo novog. — Starac nastavi. — Kvorum imamo, aprisutan je, na poziv, i gospodin Jonas Cord. Davide, unesi to u zapisnik. Gospodin Cord je prisutan na poziv izvjesnihtianova Upravnog odbora, ali pro-tiv volje direktora.Zagleda se u mene, očekujući da ću reagirati na tu tvrdnju. Sjedio sam ravnodušno.— Prijeći ćemo sad na prvu točku dnevnog reda, a to je izbor službenika kompanije za iduću godinu.Kimnuh McAUisteru.— Gospodine direktore — reče on — mogu H pred-ložiti da odgodimo izbor službenika dok vi i gospodin Cord nezavršite pregovore o prodaji vaših dionica.— Zbog čega mislite da sam ja zainteresiran za pro-daju svojih dionica? ■— upita Bernie. — Moja vjera u budućnostove kompanije ostaje jaka kao što je bila i dosad. Izradio sam planove za uspješno poslovanje ove kompanije a ako vi,momci, mislite da me možete spri-ječiti, uvući ću vas u takvu glasačku borbu kakve još niste vidjeli.Cak se i McAllister morao na to nasmiješiti. Cim će se boriti? Već srao raspolagali u glasanju sa četrdeset i jedan postodionica.— Ako je direktorova briga za budućnost ove kom-panije tako iskrena kao što je naša ■— reče McAUister uglađeno— sigurno će uvidjeti štetu koju bi počinio kad bi otpočeo glasačku borbu koju možda ne bi dobio.Na Berniejevu licu ukaza se lukav izraz.— Nisam ja takva budala za kakvu me držite — reče on. — Radio sam cijelo poslijepodne. Pribavio sam jamstvadovoljnog broja dioničara da pobijedim ako se budem borio. Zar sam doživio ove godine samo zato da sad svojukompaniju, kompaniju koju sam izgradio u znoju lica svoga, prepustim jednom Cordu da može s još većom svotomdarivati svoje prijatelje naciste? — I tresnu dramatski pesnicom po stolu. — Ne, ne, pa da mi da sedam milijuna dolarasamo za moje dionice.Podigoh se, stegnutih usnica i srdit.— Pitam gospodina Normana što bi on učinio sa se-dam milijuna dolara kad bih mu ih dao? Bi li ih poklo-nio Fondu zapomoć Židovima?— Gospodina Corda ne tiče se što ja radim sa svojim nocem — viknu mi on. — Nisam bogataš kao on. Sve što imamto je malo dionica moje kompanije.Osmjehnuh se.— Gospodine Normane, hoćete li mi dopustiti da Upravnom odboru pročitam popis vaše likvidne aktive i dionica kojeglase na vaše ime i na ime vaše žene?Bernie je zbunjeno gledao.— Popis? — upita. — Kakav popis?Pogledah McAlHstera. On mi pruži list papira iz torbe. Počeh čitati.— Depoziti na ime May Norman: Security National Bank, Boston, jedan milijun i četiri stotine tisuća; Bank ofManhattan Company, New York, dva milijuna i stotinu tisuća; Pioneer National Trust Company, Los Angeles, sedamstotina tisuća; Lehman Brothers, New York, tri milijuna sto pedeset tisuća; zatim drugi ma-nji računi po cijeloj zemlji, koji dosežu daljnjih šest ili sedam stotina tisuća. Povrh toga, gospođa Norman po-sjedujetisuću rali prvoklasnog zemljišta u Westwoodu, blizu Beverljr Hillsa oprezno procijenjeno na dvije tisuće dolara poralu.Bernie je buljio u me.

— Odakle vam ta lista?— Nije važno odakle mi. Starac se okrenu svom nećaku.— Vidiš li, Davide — reče glasno —- vidiš h koliko jedna dobra supruga može uštedjeti u svom kućanstvu.Da nije bio takav lopov, nasmijao bih se. Ali samo jedan pogled na nećakovo lice odavao je da mladić ni-je ništa znao otim posebnim ulozima. Nešto mi je govo-rilo da Davida čekaju đaljnja razočaranja.Starac se obrati opet meni.— Pa šta ako je moja žena ostavila na stranu neko-liko dolara? Zar vam to daje pravo da me pljačkate?— Za posljednjih šest godina, dok je vaša kompanija izgubila oko jedanaest milijuna dolara, čudno mi je što je vašažena mogla ulagati oko milijun dolara na godinu na razne račune.Bernie pocrveni.— Moja je žena vrlo vješta u svojim ulaganjima — reče. — A Ja nisam tratio vrijeme da joj zavirujem pre-ko ramena.— Možda ste trebali — rekoh. — Ustanovili biste da je imala ugovor gotovo sa svakim većim dobavljačem uređaja iusluga za Normanovu kompaniju. Ne možete mi reći da niste znali da ona uzima proviziju ođ pet do petnaest posto odsvih kupnji na veliko te kompanije.Skljoka se nazad na stolac.— Pa što je u tom loše? To je savršeno normalna po-slovna praksa. Ona je naš posrednik u takvim nabavama, pa zaštoonda ne bi uzimala proviziju?Bilo mi je dosta toga njegovog sranja.— U redu, gospodine Normane — rekoh. — Presta-nimo sa zavitlavanjem. Ponudio sam vam više nego pristojnucijenu za vaše dicnice. Hoćete li ih prodati ili nećete? '— Neću za tri i pol milijuna, to neću. Za pet bi se rnoglo razgovarati.— Gospodine Normane, niste u takvom položaju da :;e možete cjenkati — rekoh. — Ako ne prihvatite moju ponudu,otjerat ću kompaniju u stečaj. Onda ćemo vi-(ijeti neće li federalni vještak otkriti kriminala u na-vodno zakonitimtransakcijama vaše žene. Cini se da ste zaboravili da ono što ste radili s kompanijom spada u saveznu kompetenciju, jerste dionice prodavali na slobodnom tržištu. To je malo drukčije nego kad je sve vaše vlasništvo. Mogli biste čakzaglaviti u zatvoru.— Nećete se usuditi.— Neću? — viknuh. Pružih ruku. McAUister mi doda spise člana 722. Bacih ih pred Bernieja. — To je sprem-Ijeno zavas. Ako nećete prodati, ti će papiri sutra ujutro biti na sudu.Pogleda papire pa opet mene. U očima mu spazih hladnu mržnju.— Zašto to radite od mene? — zavika. — Je li to zbog toga što toliko mrzite Zidove, a ja sam samo htio da vampomognem?Sad je bilo dosta. Obiđoh stol, digoh ga sa stolca i pritisnuh uza zid.— Pazi, ti mah židovski lupežu — dreknuh. — Dosta mi je tvog sranja. Kad god si se ponudio da mi pomog-neš,pokrao si me. A sad ti smeta što ne dam da to opet napraviš.— Nacist! — pljuckao je na mene. Polako ga pusti i okrenuh se McAllisteru.— Sredi papire — rekoh. — A pokreni i kazneni po-stupak protiv Normana i njegove žene zbog toga što su okralikompaniju.Polako ga pustih i okrenuh se McAUisteru.— Samo časak! — ustavi me Berniejev glas. Na licu mu se ukaza čudan osmijeh. — Ne moraš odmah po-bješnjetisamo zbog toga što sam se malo uzrujao.Promatrao sam ga.— Vrati se — reče i ponovo sjede za stol. — Tu stvar možemo među sobom riješiti za nekoliko minuta. Kaodžentlmeni.Stajao sam pokraj prozora i promatrao Bernieja ka-ko potpisuje prijenos dionica. Bilo je nešto neskladno u tome kako jesjedio, a pero mu škripalo po papiru dok je otpisivao svoje životno djelo. Ne mora vam netko biti drag pa da ga ipakžalite. A nekako sam se upravo tako osjećao.Bio je sebičan, prijezira vrijedan starac. Nije imao osjećaja pristojnosti, ni časti, ni poštenja, sve je žrtvo-vao na oltarusvoje moći, ali kako se pero pomicalo po pojedinim potvrdama, činilo mi se kao da krv njegova života istječe iz zlatnogvrška pera zajedno s tintom.Okrenuh se i pogledah kroz prozor na ulicu, trideset katova ispod sebe. Ljudi su bili sićušni, imali su male snove,neznatne planove. Sutra je subota. Dan kad oni odlaze. Možda će otići na plažu ili u park. Ako imaju novaca, možda ćese odvesti nekamo u prirodu. Sjest će na travu pokraj svojih žena i promatrati djecu kako uživaju što osjećaju svježu,hladnu zemlju pod noga-ma. Bit će sretni.Oni ne žive u džungli koja mjeri njihovu vrijednost sposobnošću da žive s vukovima. Nisu rođeni za oca koji ne moževoljeti sina ako nije na njegovu sliku i priliku. Nisu okruženi Ijudima kojima je jedina misao prilago-diti se izbcrubogatstva. Kad vole, to je stoga što tako osjećaju, a ne stoga koliko bi se mogli okoristiti.Osjetih gorak okus u ustima. Tako je to možda ondje dolje, ali točno nisam znao. A nisam bio osobito rado-znao da toistražim. Sviđalo mi se ovdje gore.Kao da sam bio na nebu, a nikog nije bilo uokolo da mi kaže što mogu ili što ne mogu. U mom svijetu čo-vjek sam sebipropisuje zakone. I svak mora živjeti po njima, volio ih ili ne volio. Dok god je na vrhu. Mi-slio sam ostati dugo navrhu. Toliko dugo da Ijudi znaju, kad izgovore moje ime, čije su ime izgovorili. Moje, a ne mog oca.Okrenuh se od prozora i vratih stolu. Uzeh potvrde i pogledah ih. Bile su pravilno potpisane. Bernard B. Nor-man.

Bernie me pogleda. Pokuša se osmjehnuti. Nije baš uspio.— Prije mnogo godina, kad je Bernie Normanovitz otvorio svoj prvi petparački kino u četvrtoj uUci u East Sideu, nitko nije mogaopomishti da će on jednog dana prodati svoju kompaniju za tri i pol milijuna dolara.Najednom mi više ništa nije bilo stalo. Više ga ni-sam sažaljevao. On je orobio i opljačkao kompaniju za više od petnaest mihjunadolara, i njegovo jedino oprav-danje bilo je u tome što je slučajno on započeo taj posao.— Mishm da će vam i ovo trebati — reče i izvadi iz unutarnjeg džepa kaputa smotan Hst papira.Uzeh ga od njega i otvorih. Bio je to otkaz na mjesto direktora i predsjednika Upravnog odbora. Pogledah ga iznenađeno.— Onda, mogu h vam još što učiniti?— Ništa — rekoh.— Varate se, gospodine Corde — reče prijezirno. Pri-đe telefonu koji je stajao na stohću u kutu. —■ Gospodice, ovdje Norman.Možete sad dati vezu gospodina Corda.Pruži mi slušalicu.— Za vas — reče bezizražajno. Uzeh telefon i čuh te-lefonističin glas.— Los Angeles, imam sad na Uniji gospodina Corda. Cuh škljocaj, zatim još jedan, i poziv ode na drugustranu. Vidjeh Bernieja kako me je lukavo pogledao i onda pošao prema vratima. Okrenu se i pogleda nećaka.— Ideš h, Davide? Woolf htjede da se digne sa stolca. — Vi ostanite — rekoh, pošto sam pokrio školjkuirukom. David pogleda Bernieja, zatim slabo odmahnu glavom|i spusti se nazad na stolac. Starac slegnu ramenima. — Sto sam drugo mogao očekivati od svoje krvi? —reče. Vrata se za njim zatvoriše.Začuh ženski glas. Bilo je nešto maglovito poznato u tom glasu.— Jonas Cord?— Na telefonu. Tko je to?— Ilene Gaillard. Tražila sam vas cijelo poslijepodne. Rina ... Rina ... — Glas joj se prekide.Zlokobna studen slegnu mi srce.— Cujem, gospođice Gaillard. Sto je s Rinom? — upitah.— Ona umire, gospodine Corde — i poče jecati. — Zeli da vas vidi.— Umire — ponovih. Nisam vjerovao. Kakva Rina. Ona je neuništiva.— Istina je, gospodine Corde. Encaephalitis. Bilo je naj-bolje da požurite. Doktori ne znaju koliko će još izdr-žati. UColtonovom je sanatoriju u Santa Moniki. Mogu li joj reći da dolazite?— Recite joj da sam na putu! — Rekoh i spustih slušalicu.Okrenuh se i pogledah Davida Woolfa. Gledao me je s čudnim izrazom na licu.— Vi ste to znali — rekoh. Kimnu glavom i ustade.— Znao sam.— Zašto mi niste rekh?— Kako bih? — upita. — Ujak se bojao, ako saznate, da nećete htjeti njegove dionice.' Cudna tišina zavlada u sobi kad sam ponovo podigao slušalicu. Dadoh telefonistici Morrisseyjev broj na aero-dromuRoosevelt.— Zelite li da sad odem? — upita Woolf. Odmahnuh glavom. Bio sam divno namagarčen kup-njom bezvrijedne kompanije, ostrižen poput janjeta, ali nisam imao prava da se žalim. Poznavao sam pravila igre.Ali to čak više nije ni važno. Ništa više nije važno. Sad je ostala samo Rina. Proklinjao sam nestrpljivo če-kajući daMorrissey podigne slušalicu.Do Rine sam mogao stići na vrijeme jedino ako odle-tim avionom CA—4.5U jarko osvijetljenom hangaru luđački se radilo. Va-rioci su se verali po krilima, s navučenim maskama, pla-menici sugorjeli vrućim, plavim plamenom, dok su o krila privarivali rezervne rezervoare za gorivo. Go-mila otpadaka krajaviona sve je više rasla, jer su me-haničari skidaU sve što je povećavalo težinu, a nije bilo prijeko potrebno za let.Pogledah na sat baš kad je Morrissey prilazio k me-ni. Bilo je blizu dvanaest. Dakle, sad je oko devet u Kahforniji.— Koliko će još? — upitah.— Neće više dugo. — Pogleda u papir koji je držao u ruci. — Kad sve poskidamo s njega, još ćemo imati oko sedamstotina kilograma iznad svoje uzletne mo-gućnosti.Prema našim vremenskim izvještajima, Srednji zapad bio je potpuno blokiran olujama. Da bih prošao, morao bih letjetina jug i tako ih zaobići. Morrissey je računao da bismo trebaU četrdeset tri posto više goriva za sam let i bar sedamposto za veću sigurnost.— Zašto ne odgodiš do sutra? — upita Morrissey. — Možda će se vrijeme popraviti pa ćeš moći letjeti ravno.— Neću.— Za ime božje — okosi se. — Nećeš ga ni od zemlje odUjepiti. Ako ti je već toUko stalo da se ubiješ, zašto ne uzmešrevolver?Okrenuh se i pogledah gomilu otpadaka pokraj aviona.— KoUko je težak radio?— Oko dvjesta pedeset kilograma — odgovori smjesta. Onda se zabulji u me. — Ne možeš to odbaciti! Kako ćeš, dovraga, znati gdje si, iU kakvo je vrijeme pred tobom?

—Onako kako se znalo prije nego su ugradili radio u avione. Izbaci ga!Pođe do aviona odmahujući glavom. Sjetio sam se još nečeg.— A sistem za održavanje pritiska kisika u pilotskoj kabini?— Oko trista trideset kilograma, zajedno s rezervoari-ma.— Bacaj i to — rekoh. — Letjet ću nisko.— Treba ti kisik preko Rockie Mountains.— Stavi mali prenosivi rezervoar u kabinu pokraj mene.Odoh u ured i nazvah Buzza Daltona u Intercontinen-talu u Los Angelesu. Već je bio otišao pa su ga prespo-jili u kuću.— Buzz, ovdje Jonas.— Već sam se pitao kad sam čuo posljednji put za tebe.— Molim te da mi učiniš jednu uslugu.— Svakako — reče. — A što?— Letim večeras u Kaliforniju — rekoh. — Pa želim da mi osiguraš vremenske signale pri svakom hangaru ICA prekocijele zemlje.— Sto je s tvojim radiom?— Letim bez slijetanja avionom CA-4 i ne mogu vući suvišan teret.Zazviždao je.— Nećeš uspjeti, druže moj!— Uspjet ću — odgovorih. — Uzmi preko noći reflek-tore žmigavce, a za preko dana oboji sljeme krovova.— Dobro — reče. — Kakav ti je plan leta?— Još nisam odlučio. Imaj na oku sve aerodrome.— Dobro — uzvrati — Sretno!Spustih slušalicu. Zato sam volio Buzza. Bio je pouz-dan. Nije tratio vrijeme na budalasta pitanja, na pri-mjer, zašto,kad ili gdje. Učinio je ono sto mu se reklo. Jedina stvar za koju se brine bila je zrakoplovna kom-panija. Eto, zato jeICA ubrzo postala najveća trgovač-ka zrakoplovna kompanija u zemlji.Izvadio sam bocu burbona iz stola i dobrano potegao. Onda legoh na kauč i ispružih se. Noge su mi visile pre-ko rubakauča, ali nisam mario za to. Mogao sam malo otpočinuti dok mehaničari završe posao. Zaklopih oči.Osjetih da Morrissey stoji pokraj mene i otvorih oči.— Gotovo? — upitah gledajući ga. Kimnu glavom.Spustih noge s kauča i sjedoh. Pogledah van u han-gar. Bio je prazan. -— Gdje je avion?— Vani — odvrati. — Dao sam da ga ugriju.— Dobro — rekoh. Pogledah na sat. Bilo je tri i ne-koliko minuta. On me je slijedio u zahod.— Umoran si — reče promatrajući me kako se umi-vam hladnom vodom. — Zar zbilja moraš ići?— Moram.— Spremio sam ti u avion šest sendviča s pečenim me-som i dvije termosice od litre s crnom kavom.— Hvala — rekoh i pođoh.Ustavi me rukom i pruži bijelu bočicu.— Nazvao sam svog doktora — reče — i on ti je dao ovo.— Sto je to?— Nova pilula. Benzedrin. Uzmi jednu ako ti se bude drijemalo. To će te rasaniti. Ali, budi s tim oprezan. Ne-mojuzeti previše, jer ćeš iskočiti kroz krov.Pođosmo prema avionu.— Ne otvaraj rezervne rezervoare s gorivom dok ne ostaneš na četvrt rezervoara. Dovod pomoću sile teže ne-ćedjelovati ako pokazuje više od toga i čak bi se mogao zatvoriti.— Kako ću znati da rezervni rezervoari rade? — upitah. Pogleda me.— Ne možeš znati dok ne ostaneš bez benzina. A ako I se dovod zatvori, zračni pritisak održat će ti manometar j načetvrt čak ako rezervoar bude suh.I Dobacih mu letimice pogled,. ali ne rekoh ništa. Isli "' smo dalje. Popeh se na krilo i okrenuh prema pilotskojkabini. Netko me povuče za nogavicu. Okrenuh se. Forrester me je gledao zaprepaštena hca.— Sto ste to napravih od aviona?— Idem u Kahforniju.— A što će biti sa sutrašnjom probom? — vikao je. — Cak sam pridobio Stevea Randalla da dođe večeras i da gapogleda.— 2ao mi je. Otkažite.— AU general — urlao je. — Kako ću njemu objasniti? Taj će biti izvan sebe.Popeh se u kabinu i pogledah ga odozgo.— To sada više nije moja briga nego vaša.— Ali, ako se što dogodi avionu?Nacei'ih se. Dobro sam ga procijenio. Razvio bi se u prvoklasnog direktora. Ni truna brige za me, samo za avion.— Sagradite drugi — viknuh. — Vi ste direktor kom-panije.Mahnuh rukom i, popustivši malo kočnice, počeh pola-ko rulati po pisti. Okrenuh ga uz vjetar i tako sam ga dr~ žaodok nije motor proradio. Navukoh i zatvorih krović kabine, a kad je brzinomjer dostigao do četvrdeset pet, otkvačihsasvim.

Požurih niz pistu. Nisam ni pokušao da uzletim dok mi brzina na zemlji nije postigla dvjesta dvadeset pet. Bio sam većna samom kraju piste kad se avion dohva-tio krajička neba. Poshje toga uspon je bio lak.Na tisuću i dvjesta metara izravnah avion i upravih ga na jug. Obazreh se. Zvijezda svjevernjača bila mi je usred leđatrepereći jasno na vedrom, tamnom nebu. Teš-ko je bilo povjerovati da na tisuću i pol kilometara odav-de bjesni oluja.Bio sam nad Pittsburghom kad sam se sjetio nečeg što me je učio Nevada dok sam bio deran. Progonili smo velikumačku i on mi je pokazao sjevernjaču.— Indijanci kažu, kad sjevernjača ovako treperi, da se oluja kreće na jug.Pogledah opet. Sjevernjača je treperila točno onako kao one noći. Sjetih se jedne druge indijanske izreke koju me jenaučio Nevada. Najbrži put na zapad vodi protiv vjetra.Sabrah se. Ako su Indijanci u pravu, dok ja dođem do Srednjeg zapada, oluja će se pomaknuti južno od mene. Okrenuhavion uz vjetar i kad sam podigao oči s kom-pasa, sjevernjača je jasno treperila meni zdesna.Sve me je boljelo: leđa, ramena, ruke i noge, a očni kapci bili su tonu teški. Oči mi se sklapahu, i ja se maših termosice.Bila je prazna. Pogledah na sat. Dvanaest sati kako sam uzletio s Rooseveltova aerodroma. Gur-nuh ruku u džep iizvadih bočicu s pilulama koje mi je dao Morrissey. Metnuh jednu u usta i progutah je.NekoUko minuta nisam osjetio ništa, a onda mi je bilo bolje. Duboko uzdahnuh zraka i ponovo osmotrih horizont. Pomom računu, Rockies nisu mogle biti dale-ko. Nakon dvadeset pet minuta izbiše na vidik.Pregledah pokazivač goriva. Stalno je stajao na jednoj četvrti. Otvorih rezervne rezervoare. Rub oluje kroz koji samprošao na Srednjem zapadu stajao me je više od jednosatne zaUhe benzina, pa ću se izvući samo ako je-nja vjetar.Dadoh gas i osluhnuh motore. Snažno su zabrujali kad je jača mješavina protekla njihovim žilama. Oslonih se na paHcui počeh se dizati prema planinama. Osjećao sam se malo umornim pa ubacih drugu pilulu u usta.Na visini od tri tisuće šest stotina metara osjetih stu-den. Obuh opet sandale i dohvatih bocu s kisikom. Istog trena avionkao da je poskočio preko devet stotina me-tara. Pogledah brzinomjer. Pokazivao je samo nekih tri tisuće sedam stotinametara.Udahnuh ponovno iz boce. Divlja snaga, hučeći, obuze me svega, te stavih ruke na komandnu ploču. Do vraga i benzin!Gohm rukama mogao bih podići ovo djetešce preko planine. U pitanju je samo snaga volje. Kao što fakiri u Indiji kažukad vas prenaraze svojim trikovima lebdenja, to je samo pitanje pobjede duha nad mate-rijom. Sve zavisi o duhu.Rino! Viknuh gotovo naglas. Pogledah visinomjer.Kazaljka je pala na dvije tisuće devet stotina metara,ali je i dalje padala. Buljio sam preko aviona u planinekoje su se ustremile na me. Položih ruku na ručicu i po-' vukoh nazad. Cinilo mi se kao da je prošla čitava vje-čnost dok je planina počela ponovo propadati ispod mene.; Podigoh ruke da otarem znoj sa čela. Obrazi su mi bilij mokri od suza. Sad je nestalo onog čudnog osjećaja sna-j ge i glava me stade boljeti. Morrissey me je opomenuoda budem oprezan s pilulama, a malo je pomogao i ki-sik. Dadoh gas, regulirajući pažljivo ulazak mješavine u motore.Preda mnom bijaše još nešto manje od šeststo pedeset kilometara puta i nisam smio ostati bez benzina.Spustio sam se u Burbanku u dva sata. Bio sam u zra-ku nešto manje od petnaest sati. Rulao sam do hangara CordAircraft, ugasio motore i stao silaziti iz aviona. Mo-tori su mi još hučali u ušima.Skočih na zemlju, a gomila me okruži. Neke sam pre-poznao, bili su novinski reporteri.—zao mi je, gospodo — rekoh probijajući se izme-đu njih prema hangaru. — Još sam gluh od motora. Ne čujem vas.Tu je bio i Buzz, keseći se. Zgrabi mi ruku i prodrma je. Usne su mu se micale, ali prve riječi od onog što je govorionisam čuo. Onda mi se najednom vrati sluh.— ... postavio novi rekord s istoka na zapad, od oba-le do obale.Ovaj put to nije bilo važno.— Cekaju h me kola?— Eno ih na prednjem ulazu — reče Buzz. Jedan se reporter progura.— Gospodine Corde — povika mi — je U istina da ste izvršili ovaj let da biste vidjeli Rinu Marlowe prije nego štoumre?Krvnički sam ga pogledao. Nisam odgovorio.— Je U istina da ste otkupih Norman Pictures samo zato da biste bili vlasnik njezina ugovora?Uđoh u limuzinu, ali oni su me i dalje obasipaK pita-njima. Automobil krenu. PoUcajac na motociklu probi se isprednas i pusti sirenu. Išh smo sa sve većom brzinom kako se promet pred nama raskrčivao.— Jonase. 2ao mi je zbog Rine — reče Buzz. — Nisam znao da je ona bila žena tvog oca.Pogledao sam ga.— Odakle si to saznao?— Iz novina — reče. — Normanov studio objavio je to u njihovoj štampi, zajedno s pričom o tvome letu ovamo da jevidiš.Stegoh čvrsto usne. Eto ti tvoje filmske industrije. Be-zobzirni poput vukodlaka koji oblijeću oko groba.— Spremio sam ti posudu kave i sendvič, ako hoćeš.Popih kavu. Crna tekućina bila je vruća, i ja osjetih kako se slijeva u me. Okrenuh se i pogledah kroz pro-zor. Leđa sume ponovo zaboljela.Pitao sam se hoću U moći izdržati i otići u bolnicu a da prije ne odem u kupaonicu.

Coltonov sanatorij više je nalik na hotel nego na bol-nicu. Smješten je straga, visoko u Pacifičkim Stijenama, s vidikomna ocean. Da bi se došlo donde treba sići s magistrale Coast Highway na usku, vijugastu cestu, a na željeznimvratnicama stoji stražar. Proći ćete kraj nje-ga samo ako pokažete propusnicu.Dr Colton nije nikakav kaUfornijski šarlatan. On je samo pametan čovjek koji je uvidio potrebu privatne bolnice upunom smislu te riječi. Ovamo dolaze filmske zvijezde radi svega, od porođaja do uzimanja kure, od plastične kirurgijedo živčanog sloma. A kad ste jednom ušli na željezne vratnice, možete disati mirno i biti spo-kojni, jer se ne zna da Jeikad ijedan reporter ušao ova-mo. Pacijenti mogu biti sigurni,' bez obzira na to radi čega su ovamo došh, da će svakariječ o tome, koja pro-dre u vanjsld svijet, biti samo njihova.Vratar nas je očekivao, jer je počeo otvarati vrata čim je spazio policajca na motoru. Reporteri nas doče-Itaše galamom,a fotografi pokušaše snimiti po neku snimku. Jedan se čak prilijepio za papuču automobila dok smo ulazili na vratnice.Tad se iznenada pojavi dru-gi čuvar i doslovno ga skide s papuče.Okrenuh se Buzzu.— Ovi se nikad ne predaju, zar ne? Buzz se uozbilji.— Odsad, Jonase, bit će najbolje da se na to privi-kneš. Sto god budeš radio, sve će biti senzacija.Buljio sam u njega.— Gluposti — rekoh. — To je samo danas. Sutra će to već biti netko drugi.Buzz odmahnu glavom.— Sigurno nisi pogledao današnje novine, a nisi valjda slušao ni radio. Ti si nacionalna ličnost. Tvoja djela zao-kupljaju maštu javnosti. Radio-stanice objavljivale su vijesti o tvom letenju svako pola sata. Sutra Examiner počinjedonositi tvoju biografiju. Od Lindbergha do danas ništa nije osvojilo ovu zemlju kao ti.— Zbog čega to tvrdiš? Osmjehnu se.— Današnji komioni Examinera. Stavili su plakate s tvojom slikom. »Citajte životnu povijest Jonasa Corda,tajanstvenog čovjeka iz Hollywooda. Napisala Adela Ro-gers St. Johns.«Zurio sam u njega. Bit će da se moram na to privi-knuti. St. Johnsova je bila Hearstova glavna novinar-ka narikača. Toje značilo da je sam starac u San Simeo-nu odobrio da se piše o meni. Odsad ću živjeti u stakle-noj posudi za ribice.Automobil stade i pojavi se vratar.— IzvoHte, gospodine Corde — reče s poštovanjem. Pođoh za njim uza stepenice u bolnicu. Bolničarka ubijelom osmjehnu mi se iza pisaćeg stola. Pokaza mi neki registar uvezan u crnu kožu.— Izvolite, gospodine Corde — reče ona. — Bolničko je pravilo da se svi posjetioci ovdje potpišu.Brzo se potpisah, a ona pritisnu dugme ispod stola. Ca-sak nakon toga pojavi se p>okraj stola druga bolničarka.— Izvolite sa mom, gospodine Corde — reče prijazno — odvest ću vas do sobe gospođice Marlowe.Pođoh za njom do lifta udno predvorja. Pritisla je du-gme i pogledala indikator. Malo se smrknu, u neprilici.— Oprostite, gospodine Corde, za ovu malu neugodno-st. Moramo pričekati nekoliko minuta. Obadva su lifta zauzetakod sale za operacije.Bolnica je bolnica, bez obzira na to koliko nastojite da izgleda kao hotel. Ogledah se po predvorju dok ne nađoh što samtražio. Vrata s diskretnim natpisom G O-S P O D A.Vrata lifta zatvoriše se za nama, i ja izvadih iz džepa cigaretu. Tu je mirisalo kao u svakoj bolnici. Alkohol, raskužnosredstvo, formaldehid. Bolest i smrt. Zapahh šibicu i prinesoh je cigareti, nadajući se da bolnićarka neće primijetiti kakomi iznenada zadrhtaše prsti.Lift stade i vrata se razmakoše. Ukoračismo u čist bol-nički hodnik. Dok sam išao za bolničarkom, duboko sampovukao dim. Ona stade ispred jednih vrata.— Bojim se da ćete morati baciti cigaretu, gospodine Corde.Pogledah mali narančasti natpis:ZABRANJENO PUŠENJE U SOBI SE DAJE KISIK!Povukoh dobro još jednom i odbacih cigaretu u pepe-Ijaru pokraj vrata. Dok sam tu stajao, obuze me izne-nada strah odulaska u sobu. Bolničarka me obiđe da otvori vrata.— Sad možete ući, gospodine Corde.Vrata se otvoriše i pokaza se malo predsoblje. Druga bolničarka sjedila je u naslonjaču i čitala časopis. Pogleda me.— Uđite, gospodine Corde — reče tobože veselim gla-som. — Očekivali smo vas.Prijeđoh polako preko praga. Vrata se za mnom zatvo-riše i koraci moje pratilje umukoše. Nasuprot ulazu bila su drugavrata. Bolničarka pode prema njima. ! — Gospođica Marlovve je unutra — reče ona. I Stajao sam na vratima. Upočetku je nisam viđio. Ile-ne Gaillard, liječnik i bolničarka stajaU su pokraj kreve-ta, okrenuti leđima. Zatim, kao da ihpokrenu neki znak, svi se najednom okrenuše. Priđoh polako krevetu. Bol-ničarka se skloni, a Ilene i liječnik malo se razmakoše da mi naprave mjesta. I tad je ugledah.Iznad glave i ramena visio joj je proziran plastični šator, a ona je, čini se, spavala. Sve osim lica bilo je pot-punopokriveno velikim bijelim zavojima, koji su joj pokrili svu sjajnu svijetloplavu kosu. Oči su joj bile za-klopljene, aispod vjeđa nazirao sam blijedo plavilo. Na visokim jagodicama koža joj je bila čvrsto nategnuta i tako je nastalašupljina oko upalih obraza, kao da je ispod njih nestalo meso. Siroka usta, uvijek malo topla i živahna, bila su sadbUjeda i malo odmaknuta s pravil-nih, bijeUh zuba.Stajao sam i šutio. Nisam čuo da diše. Pogledah lije-čnika. Odmahnuo je glavom.— Živa je, gospodine, Corde — prošaptao je — još malo.— Mogu li joj nešto reći?

— Pokušajte, gospodine Corde. Ali, nemojte se razo-čarati ako vam ne odgovori. U ovakvom je stanju već deset sati. Aako vam i odgovori, gospodine Corde, teško da će vas prepoznati.Okrenuh joj se ponovo.-— Rino — rekoh tiho. — To sam ja, Jonas.Ležala je mirno, nepomično. Turnuh ruku pod piasti-čan šator i nađoh njezinu. Stisnuh je. Bila je hladna i mlohava. Inajednom sve se ukoči u meni. Ruka joj je hladna. Već je umrla. Mrtva je.Padoh na koljena pokraj kreveta. Gurnuh plastiku u stranu i nagnuh se nad nju.— Molim te, Rino! — proklinjao sam divlje. — To sam ja, Jonas. Molim te, nemoj umrijeti!Osjetih slab stisak njezine ruke. Pogledah je, a suze mi potekoše niz obraze. Ruka se pomaknu malo jače. Onda polakootvori oči i pogleda me u lice.U prvi mah oči su joj bile mutne i odsutne. Onda se izbistriše, a usne joj se zaokružiše kao u neki osmijeh.— Jonase — prošapta. — Znala sam da ćeš doći.— Trebala si, kao uvijek samo zazviždati. Usne joj se nabraše, ali bez glasa.— Nikad nisam uspjela naučiti zviždati — šapnu.Iza sebe začuh Hječnikov glas.— Bit će najbolje da se sad malo odmorite, gospođice Marlowe.Rina mu dobaci pogled preko ramena. — Neću — šapnu. — MoHm vas. Nemam još mnogo vremena. Pustite me darazgovaram s Jonasom. Okrenuh se i pogledah liječnika.— Dobro — reče. — Ali samo malo.Cuh gdje vrata lupnuše iza mene 1 pogledah Rinu. Ru-ka joj se malo podiže i pogladi me po obrazu. Uhvatih joj prste iprislonih uza svoje usne.— Morala sam te vidjeti, Jonase.— Zašto si tohko čekala, Rino?— Zato što sam te morala vidjet' — šapnu — da ti objasnim.— Kakva je sad korist od objašnjenja?— MoUm te, nastoj me shvatiti, Jonase. Zavoljela sam te onog časa kad sam te prvi put ugledala. Ali sam se bojala.Donosila sam nesreću svakome tko me je vo-lio. Moja majka i moj brat umrli su jer su me voljeH. Otac mi je umroslomljena srca u zatvoru.— Nisi ti za to kriva.— Gurnula sam Margaretu niza stepenice i ubila je. Ubila sam dijete prije nego se i rodilo, otela sam Nevadi karijeru, aClaude je počinio samoubojstvo zbog onoga što sam mu ja učinila.— To se dogodilo samo po sebi. Nisi ti za to kriva.— Jesam! — tvrdila je promuklim glasom. — Pogle-daj što sam tebi učinila. tvojoj ženidbi. One noći nisam smjelanipošto doći u hotel.— To je bila moja greška. Ja sam te natjerao.— Nitko me nije natjerao — šaptala je. — Došla sam jer sam hjela. Kad je ona došla, bilo mi je jasno koUko samskrivila.— Zašto? — upitah ogorčeno. — Zar samo zato što je imala trbuh do zuba? A dijete čak i nije bilo moje.— Pa što onda? Sto ako je spavala s nekim prije nego se upoznala s tobom? To si morao znati kad si se njome oženio.Ako onda nije bilo važno, zašto bi bilo važno samo zbog toga što je trebalo da dobije dijete?— Važno je — tvrdio sam. — Nju je zanimao samo moj novac. Sto je s ono pol milijuna dolara otpremnine koju je dobila nakonrastave?— 'Nije istina — šaptala je. — Ona te je voljela. Mogu ti pričati o bolu koji sam vidjela u njezinim očima. A ako joj je bio tolikovažan novac, zašto ga je svega dala ocu?— Nisam to znao.— Mnogo toga ti ne znaš — šapnu Rina. — Ali nemam vremena da ti govorim. Samo to. Upropastila sam ti brak. Zbog mojepogreške to jadno dijete raste bez tvog imena. I ja moram da to nekako ispravim.Ona zaklopi načas oči.— Od mog imanja sigurno nije mnogo ostalo. — Sa-putala je. — Nikad nisam znala raspolagati novcem, ali sve sam ostavila njoj iodredila tebe za izvršioca svoje oporuke. Obećaj mi da ćeš se pobrinuti da ona to dobije.Bacih na nju pogled.— Obećavam. Malko se osmjehnu.— Hvala ti, Jonase. Uvijek sam se mogla pouzdati u tebe.— A sad gledaj da malo počineš.— Zašto? — šapnu. — Zar zato da poživim još neko-Hko dana u tom bjesomučnom, ludom svijetu koji mi se kovitla po glavi?Neću, Jonase. Prevelike su moje muke. Hoću da umrem. Ali ne daj da umrem ovdje, zatvorena u ovom plastičnom šatoru. Iznesi mena terasu. Daj da po-gledam još jednom nebo.Buljio sam u nju.— A doktor . . .— Molim te, Jonase!Pogledah je, a ona se osmjehnu. Uzvratih joj osmijeh i gurnuh šator s kisikom u stranu. Uzeh je na ruke i po-digoh; bila je laka poputperca.— Lijepo je Jonase, biti opet u tvojim rukama — šapnu. Poljubih je u čelo i izađoh na sunce.— Već sam zaboravila kako drvo može biti zeleno — šaputala je. — Ondje, u Bostonu, ima najzeleniji hrastkoji sam vidjela u svom životu. MoHm te, Jonase, od-vedi me nazad onamo.

— Hoću.— I ne daj im da naprave cirkus od toga — začuh joj šapat. — Tako rade u tom poslu.— Znam — odvratih.— Za me ima ondje mjesta. Pokraj oca.Ruka joj pade s mojih prsa, a tijelo joj nekako oteža. Pogledah je. Lice joj je bilo sakriveno mojim ramenom. Okrenuhse da pogledam drvo koje ju je podsjetilo na dom. AU ga ne vidjeh od suza.Kad sam se okrenuo, Ilene i Uječnik bijahu u sobi. Sutke donesoh Rinu nazad do kreveta i nježno je položih na nj.Uspravih se i pogledah ih.Htjedoh nešto reći, ali, načas, ne mogoh. A kad mi se po-vrati govor, glas mi je bio promukao od teškog bola.— Htjela je da umre obasjana suncem — rekoh.Pogledah svećenika kome su se usne nečujno micale dok je čitao iz tanke, u crno uvezane Biblije koju je dr-žao urukama. Podiže pogled, zatim zatvori Bibliju i po-đe polako puteljkom. Zatim pođoše i drugi za njim, ijnaskoro Ilene i ja bijasmo sami ostali na grobu.' Stajala je nasuprot meni, žgoljava i šutljiva, u crnoj;lialjini i šeširu, s tankim velom preko očiju.1 — Gotovo je — reče umornim glasom. Klimnuh glavom i bacih pogled na nadgrobnu ploču.'JRina MarIowe. Sad je to samo ime i ništa drugo.1 — Nadam se da je sve bilo onako kako je htjela.— Svakako.Ušutjesmo onda, nespretni kao dvoje Ijudi na groblju kojima jedina spona leži sad u grobu. Duboko uzdahnuh. Bilo jevrijeme polasku.— Da vas prebacim do hotela? Odmahnula je glavom.— Voljela bih, gospodine Corde, ostati ovdje još malo.— Da vam se što ne dogodi? Spazih bljesak u očima ispod vela.— Neće, gospodine Corde — reče. — Ništa mi se više ne može dogoditi.— Pobrinut ću se da vas dočeka automobil. Zbogom, gospođice Gaillard.— Zbogom, gospodine Corde — reče tek onako. I... i hvala vam.Okrenuh se i pođoh stazom do grobljanske ceste. Oni sablasni i čudovišni Ijudi još su čekah iza policijskog kor-dona sdruge strane ulice. Slab žamor začuh od njih dok sam izlazio iz groblja. Učinio sam sve što sam mogao, ali se odnekuduvijek stvorila gomila Ijudi.Sofer otvori vrata hmuzine i ja uđoh. On zatvori i obiđe do svog sjedišta. Automobil pođe.— Kamo, gospodine Corde? — upita Ijubazno. — Nazad u hotel?Okrenuh se i pogledah kroz stražnji prozor. Bili smo na vrhu male uzvisine. Spazih Ilenu na groblju. Sjedila je pokrajgroba, bijedna, skvrčena spodoba u crnom, lica zakrivena rukama. Onda uđosmo u zavoj i ona mi iščeznu s vidika.— Hoćemo li nazad u hotel, gospodine Corde? — po-novi šofer.Ispravih se i dohvatih cigaretu.— Nećemo — rekoh i upalih. — Na aerodrom. Povukoh dim duboko u pluća i pustih da me pali. Na-jednom zaželjeh pobjeći od svega. Od Bostona i smrti, Rine i snova. lonako sam imao previše uspomena.Grmljavina mi probi uši pa se stadoh penjati uz duge crne Ijestve da izađem iz tame iznad sebe. Sto sam se više penjao,to je buka bila zaglušnija. Otvorih oči.Vani je protutnjao električni vlak Treće avenije. Vi-dio sam Ijude stisnute u gomilu u vagonima i na uskim otvorenimplatformama. Onda je vlak prošao, a u sobu je ušla neobična tišina. Lutao sam očima po prostoriji.Nalazio sam se u tamnoj sobici. Bijele tapete na zido-vima već su postajale smeđe. Blizu prozora nalazio se stolić, nazidu iznad njega raspelo. Ležao sam u starom mjedenom lcrevetu. Polako spustili noge na pod i sje-doh. Cinilo mi se daće mi otpasti glava.— Onda, probudio si se, je li?Htjedoh okrenuti glavu, ali žena dođe preda me. Nje-zino lice nekako mi je bilo poznato, ali kao u magli, i nisam semogao sjetiti gdje sam je prije vidio. Podigoh ruku i protrljah obraz. Brada mi je bila kao čekinja.— Koliko sam dugo ovdje? — upitah. Ona se nasmija.— Skoro cijeli tjedan — odgovori. — Već sam mislila, tvojoj žeđi nikad kraja. — Sto, pio sam?— I te kako — reče.Spazih kako gleda u pod. Ondje su bile tri kutije pune praznih boca od viskija. Protrljah šiju. Nije čuđo što me boliglava.— Kako sam dospio ovamo? — upitah.— Ne sjećaš se? Odmahnuo sam glavom.— Naišao si na me ispred dućana u Se.stoj aveniji i uzco me pod ruku. Rekao si mi da si sad pripravan da ti damlekciju. Već si bio nakresan. Onda smo otišli u bife Kod bijele ruže da nešto popijemo i ondje si se potukao spipničarom. I tako sam te dovela kući da te odande od-vučem.Protrljah oči. Sad sam se počeo sjećati. Došao sam s aerodroma i pošao Sestom avenijom prema Normanovu uredu ionda osjetio silnu potrebu za pićem. Nakoil toga sve se zbrkalo. Sjećam se mutnd da sam pred trgovinom radio-aparatatražio neku kurvu koja mi je obećala da će me naučiti nekakvim majstorijama koje nisam učio u školi.— Jesi li ti to bila?

— Ne, nisam. Ali ti si bio u takvom stanju da sam mislila da je to svejedno. Nisi ti tražio onu ženu, htio si utopiti svojutugu.Ustadoh. Bio sam u gaćama. Zagledah se u nju.— Odnijela sam ti odijelo dolje u čistionicu kad si ju-čer prestao piti. Sići ću sad i donijeti ga dok se opereš.— Gdje je kupaonica? Ona pokaza vrata.— Nema tuša, ali ima dovoljno vode za kadu. Britva ti je na polici iznad umivaonika.Kad sam izašao iz kupaonice, odijelo me je čekalo.— Novac ti je na ormariću — reče. Zakopčao sam ko-šulju i obukao kaput. Priđoh ormaru i uzeh novac. — Sve ćešnaći što si imao osim onog što sam uzela za viski.Držeći novac u rukama, pogledah je.— Zašto si me dopremila ovamo? Slegnula je ramenima.— Irkinje su šašave kurve — reče. — Zalimo pijance. Pogledah otak novčanica u ruci. Bilo je oko dvijestotine dolara. Uzeh novčanicu od pet dolara i turnuh u džep; ostalo vratih na ormarić.Sutke je uzela novac i dopratila me do vrata.— Ona je mrtva, to znaš — reče. — I sav viski ovog svijeta neće je vratiti u život.GledaU smo se časak i ona zatvori vrata. Pođoh niz mračne stepenice i izadoh na ulicu. Uđoh u drogeriju na uglu Trećeavenije i Osamdeset druge uhce i nazvah McAUistera.— Gdje si, u vragu, bio? — upita.— Pio sam — rekoh. — Jesi li dobio Rininu oporuku?— Jesam, dobio sam. Pretražili smo cijeli grad da te nađemo. Shvaćaš li što se događa u filmskoj kompaniji?Poskakuju kao kokoši odsječenih glava.— Gdje je oporuka?— U predvorju tvog ureda, na stolu, gdje si rekao da je ostavim. Ako odmah ne sazovemo sastanak, nećeš se moratibrinuti za novac koji si u nju uložio. Neće ga biti.— U redu, sazovi ga — rekoh i objesih slušalicu pri-je nego mi je mogao odgovoriti.Izađoh i platih taksi i pođoh pločnikom pokraj kuća. Djeca su se igrala na travi i radoznalo me motrila. Ve-ćina vrata bila je otvorena, i talco nisam mogao vidjeti kućne brojeve.— Koga tražite, gospodine? — viknu mi jedan deran.— Winthrop — rekoh. — Moniku Winthrop.— Ima li ona djevojčicu? — upita mali. — Oko pet godina?— Mislim, tako nekako — rekoh.— Cetvrta kuća odavde.Zahvalih momčiću i pođoh. Na ulazu u četvrtu kuću pogledah pločicu s imenom ispod zvonca. Winthrop. Nit-ko se nije odazivao.Pritisnuh ponovo zvonce.— Nije još došla s posla — doviknu mi neki čovjek iz susjedne kuće. — Najprije se svrati u vrtić po dijete.— Kad otpriUke dolazi kući?— Svaki čas bi mogla doći — odvrati. A Pogledah na sat. Bilo je četvrt do sedam. SuSce je pola-ko zalazilo, a s njim je odlazio i dio dnevne topline. Sje-doh na stepenice i zapalih cigaretu. Nije mi godila i osjetih da me počinjeboljeti glava.Cigareta je bila na izmaku kad je Monika zavila oko ugla i pošla puteljkom s malom djevojčicom koja je ska-kutala ispred nje.Podigoh se, a dijete stade i pogleda me. Nos mu se nabra a crne oči zirnuše.— Mama — zacvrkuta visokim glasićem — neki čovjek stoji na našim stepenicama.Pogledah Moniku. Na trenutak smo samo stajali i gle-dali se. Ona je bila jednaka, a ipak se nekako izmije-nila. Možda zbog frizurekoju je nosila. Ili zbog jedno-stavne haljine za ured. Ali, najviše od svega, zbog očiju. U njima se ogledalo mirno samopouzdanjekojeg prije nije bilo. Pruži ruku i povuče dijete sebi.— Ne boj se — Jo-Ann — reče i podiže dijete. — To je mamin prijatelj.Dijete se nasmiješi.— Zdravo, striko!— Zdravo — odvratih. Pogledah Moniku. — Zdravo, Monika.— Zdravo, Jonase — reče ukočeno. — Kako si?— Dobro. Došao sam da te vidim.— Radi čega? — upita ona. — Mislim da smo sve uredili.— Ovo se ne tiče nas — upadoh. — Tiče se djeteta. Ona iznenada čvrsto prigrli dijete sebi. U očima jojvidjeh nekakav strah.— Sto je s Jo-Annom?— Ne boj se ništa — rekoh.— Možda će biti najbolje da uđemo.Stao sam u stranu dok je otvorila vrata i pođoh za njom u malu dnevnu sobu. Spustila je dijete.— Jo-Ann, hajde u svoju sobu i igraj se s lutkama. — Dijete se sretno nasmija i otrči. Monika se opet obrati meni.—Izgledaš umoran — reče. — Jesi li dugo čekao?Odmahnuh glavom.— Nisam.— Sjedi — reče mirno. — Hoćeš li kave?— Ne trudi se. Neću te zadržavati.— Ni govora — reče. — Nije mi teško. Ne dolaze nam često gosti.

Ona uđe u kuhinju, a ja se spustih na stolac. Ogledah se po sobi. Nikako se nisam mogao pomiriti s pomisli da ona sadživi ovđje. Namještaj kao da je iz Gimbel-sova bazara. Ne da nije dobro. Sve je samo Hjepo, prak-tično i jeftino.Monika je više navikla na namještaj tipa Grosfeld House.Vratila se u sobu noseći šalicu kave koja se pušila i stavi je na stol pređa me.— Je li dosta dvije kocke?— Dosta je.Brzo ubaci dva komadića šećera u kavu i promiješa je. Srknuh i bi mi bolje.— Dobra je kava — rekoh.— To je G. Washington.— Sto je to?— Prijatelj radne žene — odvrati. — Instant kava. Nije zbilja ni toliko loša, kad se na nju privikneš.— Sto još neće izmisliti?— Hoćeš li aspirin? — upita. — Izgleda da te boli glava.— Kako znaš?Osmjehnula se.— Nekad sam ti bila žena, sjećaš 11 se? Obično si imao jednu boru na čelu kad te je boljela glava.— Onda, molim dva — rekoh. — Hvala.Kad sam popio aspirin, sjela je nasuprot meni. Netre-mice me je promatrala.— Jesi li iznenađen što si me našao u ovakvim priU-kama?— Malo — odgovorih. — Sve donedavno nisam znao da nisi zadržala novac koji sam ti dao. Zašto?— Nisam htjela — reče jednostavno. — A moj otac jest. Tako sam mu ga dala. Trebalo mu je za posao.— Sto si ti htjela?Skanjivala se časak dok je odgovorila.— Ono što sad imam. Jo-Ann. I da ostanem sama. Za-držala sam toUko novaca da mogu doći na Istočnu obalu i roditi dijete. A kadje ona dovoljno odrasla, zaposlila sam se. — Osmjehnu se. — Znam da ti to neće izgle-dati baš mnogo, ah ja sam tajnica i zarađujemsedamde-set dolara na tjedan.Sutke sam ispio kavu.— Kako Amos? —upitah. Slegnula je ramenima.— Ne znam. Nisam čula ništa o njemu već četiri go-dine. Kako si saznao gdje živim?— Od Rine — rekoh.Sutjela je. Onda duboko uzdahne.— 2ao mi je, Jonase. — Duboko u njezinim očima ugledah sažaljenje. — Ne moraš vjerovati, ali mi je zbi-Ija žao. Citala sam otome u novinama. Bilo je strašno. Imati toliko, a tako proći.— Rina nije ostavila za sobom'nikakve rodbine. Zbog toga sam ovdje.Zbunjeno me je pogledala.— Ne razumijem.— Cijelu svoju imovinu ostavila je tvojoj kćeri — odvratih brzo. — Ne znam točno koliko, možda tride-set, četrdeset tisuća, kad seodbiju porezi i dugovi. Mene je odredila za izvršioca oporuke i tražila je od mene da joj obećam da ću se pobrinuti da dijete to dobije.Iznenada je problijedjela, i suze joj navališe na oči.— Zbog čega je to učinila? Nije mi ništa dugovala.— Rekla je da je kriva za ono što se nama dogodilo.— Sto se nama dogodilo, to je bila tvoja pogreška i moja — reče plaho. Najednom stade i pogleda me. — Glupo je sadse uzbudivati zbog onoga. Bilo pa prošlo.Gledao sam je i onda ustao.— To je istina, Monika — rekoh. — Bilo pa prošlo. — Pođoh prema vratima. — Stupi u kontakt s McAllisterom, on ćeti spremiti sve dokumente.Zagleda mi se u lice.— Zašto ne ostaneš na večeri? — reče prijazno. — Ne-kako si umoran.Cemu joj tumačiti da je to što vidi početak mamur-luka?— Neću, hvala — rekoh isto tako uljudno. — Moram nazad. Imam dogovorene neke poslovne sastanke.Pogleda me iskosa, pomalo ogorčeno.— Oh, umalo da nisam zaboravila — reče. — Tvoji poslovi.— Tako je — rekoh.— Mislim da bih ti morala biti zahvalna što si našao vremena i došao. — Prije nego što sam dospio odgovo-riti, ona seokrenu i dozva malu. — Jo-Ann, dođi ovamo i oprosti se s dobrim strikom.Djevojčica uđe u sobu stišćući lutkicu. Osmjehnu mi se.— To je moja lutka. Osmjehnuh se i ja njoj.— Lijepa je.— Jo-Ann, reci zbogom. Jo-Ann mi pruži ruku.— Zbogom striko — reče ozbiljno. — Dođi opet da nas vidiš. Jednom. Uskoro.Uzeh joj ruku.— Hoću, Jo-Ann — rekoh. — Zbogom.Jo-Ann se nasmiješi i brzo povuče ruku, zatim istrča iz sobe. Ustadoh.— Zbogom, Monika — rekoh. — Ako ti što ustreba zovi me.— Bit će sve u redu, Jonase — reče i pruži ruku. U-hvatih je. Pokuša se nasmiješiti. — Hvala ti, Jonase — reče. — A

sigurno bi ti se zahvalila i Jo-Ann, da razu-mije.Uzvratih joj osmijehom.— Lijepa Je djevojčica.— Zbogom, Jonase. — Izvuče svoju ruku iz moje i stade na otvorena vrata dok sam odlazio puteljkom.— Jonase — zazva me. Okrenuh se.— Da, Monika.Malo se skanjivala, zatim se nasmija.— Ništa, Jonase — reče. — Nemoj previše raditi. Nasmijah se.— Pokušat ću.Zatvorila je brzo vrata, a ja sam produžio pločnikom. Forrest Hills, Queens, prokleta selendra. Prošao sam šest blokovadok sam se domogao taksija.— Ali, što ćemo s kompanijom? — upita Woolf. Pogledah ga preko stola, uzeh bocu burbona i nato-čih ponovo. Priđoh prozoru i bacih pogled na New York.— Sto ćemo s Grešnicom? — upita Dan. — Moramo odlučiti što ćemo s njom. Već sam govorio s Metroom da namdadu Jean Harlow.Okrenuh mu se bijesno.— Neću Harlow — okosih se. — To je bio Rinin film.— Ali, bože dragi, Jonase — uzviknu Dan. — Ne mo-žeš sad baciti u smeće taj scenarij. Stajat će te pol mili-juna dokisplatiš de Millea.— Nije me briga koliko stoji! — viknuh. — Bacit ću ga u smeće.U sobi zavlada tišina, i ja se opet okrenuh prozoru. Meni slijeva rasla su u nebo svjetla Broadwaya; zdesna sam vidioEast River. S druge strane te rijeke bio je Forest Hills. Nacerih se i žurno gutnuh viskija. Monika je bila u pravu što sejednog tiče. Previše sam radio.Imao sam previše Ijudi na grbači, previše poslova. Cord Explosives, Cord Plastics, Cord Aircraft; Inter-Cointinen-talAirlines. A sad eto imam i filmsku kompaniju koju nisam čak ni želio.— Dobro, Jonase — reče McAUister spokojno. — Sto ćeš uraditi?Vratih se stolu i napunih čašu. Sabrao sam se. Znao sam toćno što ću odsad raditi. Samo ono što me je vo-Ija. Pustit ćuih neka sami zarađuju što im treba, pa da-mi pokažu kohko uistinu vrijede.Promatrao sam Dana Piercea.— Uvijek si govorio kako bi mogao snimati najbolje filmove, bolje od ikog tko je u tom poslu — rekoh. — Dobro.Odgovoran si za proizvodnju.Prije nego što je dospio da nešto odgovori, okrenuo sam se Woolfu.— Bojiš se što će biti s kompanijom. Sad ćeš se zbi-Ija moći bojati. Odgovoran si za sve drugo: prodaju, ki-nomatografe, administraciju.Okrenuh se i priđoh opet prozoru.— To je sve lijepo, Jonase — reče McAllister. — Ali nisi nam rekao tko će upravljati kompanijom.— Ti si predsjednik Upravnog odbora, Mac — rekoh. — Dan, direktor. David, komercijalni direktor. — Gutnuh izčaše. — Ima li tko još kakvo pitanje?Zgledaše se, a onda se Mac opet obrati meni.— Dok te nije bilo, David je izradio jednu analizu. Kompanija treba oko tri milijuna dolara prometnih sred-stava zaovu godinu, ako želimo održati sadašnju razinu proizvodnje.— Dobit ćete miUjun dolara — rekoh. — Morate po-četi s toliko.— Ali, Jonase — pobuni se Dan. — Kako možeš oče-kivati od mene da proizvodim ovakve filmove kakve tre-ba daproizvodim, ako nam ne daš novaca?— Ako ne možeš — zarežah — onda idi do vraga, a ja ću već naći nekoga tko će moći.Dan problijedje. Stisnu pakosno usne i ne odgovori ništa. S njega svratih pogled na druge.— To isto tiče se vas sviju. Odsad neću više biti da-dilja cijelog svijeta. Tko god ne može zadovoljiti, može ići. Odsadmi nitko više neće dosađivati ni za što. Ako vas ustrebam, stupit ću s vama u vezu. Ako budete ima-li što da izvijestite,napišite i dostavite u moj ured. To je, gospodo, sve. Laku noć.Kad se vrata za njima zatvoriše, osjetih kako mi se tvrd, bolan čvor stegnu u grlu. Pogledah kroz prozor. Forest Hills.Pitao sam se imaju li oni takvu školu u ka-kvu bi moglo ići onakvo djetešce kakvo je Jo-Ann.Istrusio sam ostatak viskija. To mi nije razriješilo čvor, samo ga je čvršće zateglo.Podigoh slušalicu i nazvah Josea, glavnog konobara u Rio Clubu.— Izvolite, gospodine Corde.— Jose — rekoh. — Ona pjevačica s rumba sastavom. Ona s krupnim ...— Očima — prekide me i tiho se nasmija. — Dobro, gospodine Corde. Znam. Za pola sata bit će kod vas.Spustih slušalicu i vratih se stolu. Uzeh bocu, priđoh prozoru i napunih čašu. Večeras sam nešto naučio.Ljudi su pripravni platiti svaku cijenu za ono što uisti-nu žele: Monika će živjeti u Queensu samo da može uzdr-žavatikćer. Dan će progutati moje uvrede samo da može proizvoditi filmove. WooIf će sve učiniti da dokaže kako može voditikompaniju bolje od svog ujaka Bernieja. A Mac i dalje plaća sigurnost koju sam mu pružio.U biti svaki čovjek ima svoju cijenu. Sredstva mogu biti različita. To može biti novac, vlast, slava, seks. Sve. Trebasamo da znate što žele.Netko pokuca.

— Naprijed — viknuh.Ušla je u sobu, crne su joj oči blistale, duga crna kosa pala joj je do bokova, crna haljina, s izrezom sprijeda, pokazivalaje bijelu put sve do pupka. Nasmiješila mi se.— Dobar večer, gospodine Corde — reče, bez onog na-glaska iz kavane. — Kako je lijepo .što ste me pozvali.— Svuci se i pij.— Nisam ja takva — obrecnu se, okrenu i pođe prema vratima.— Ovih pet stotina dolara kaže da jesi.Ona se vrati sa smiješkom na usnama, prsti su joj već revno baratali oko patentnog zatvarača na leđima. Okrenuh se izagledah kroz prozor dok se ona svuče.Na Queensu nije bilo toliko svjetala koliko na Man-hattanu. A i ona što su bila, bila su slabija. Iznenada me obuze jad,naglo potegnuh vrpcu i spustih roletu. S tre-skom se sruši i zbrisa grad. Okrenuh se djevojci.Gledala me je razrogačenih očiju. Na sebi je imala samo čvrsto pripijene crne prozirne gaćice, a ruke je prekri-žilapreko prsa, krijući samo bradavice svojih veUkih dojki.— Zašto ste to učinili? — upita. — Tko će vas izvana vidjeti?— Sit sam već pogleda na Queens — rekoh i priđoh joj.

PRICA O DAVIDU WOOLFUKnjiga šestaDavid Woolf uđe u hotelsku sobu i bacl se odjeven na krevet buljeći u tamni strop. Ova noć činila mu se kao da jetisuću godina duga, iako je znao da je prošao istom jedan sat po ponoći. Bio je umoran, a opet, nije bio umoran; bio jeuznesen, a opet, nekako potišten; pobje-donosan, a opet, u njemu se komešao malo gorak okus neshvatljivograzočaranja.Bio je to početak povoljne prilike, prva blijeda zora njegovih potajnih ambicija, nada i sanja. Otkud onda tanerazumljiva smjesa uzbuđenja? Nikad prije nije tako što doživljavao. Uvijek je točno znao što želi. Bilo je to vrlojednostavno. Ravna crta od njega do konačnog.Mora da je zbog Corda, nagađao je. Sigurno je zbog Corda. Nema drugog uzroka. Pitao se utječe li Cord ta-ko i nadruge. Obuzeo ga je neki grozan osjećaj kad je ušao u sobu i kad ga je vidio prvi put nakon one večeri, kad je otišao sasastanka i odletio na Zapadnu obalu.Prošlo je petnaest dana, dva tjedna u kojima ih je obuzela strava, a kompanija se stala raspadati pred nje-govim očima.iJoš su mu odjekivala u ušima šaputanja namještenika u njujorškom uredu, dok su mu skrivene, ustrašene i zbunjenepoglede dobacivali u prolazu hodnikom. A ni-šta nije mogao učiniti, ništa im nije mogao reći. Podu-zeće kao da jeležalo u šoku, čekajući transfuziju koja bi mu pustila novu životnu snagu da poteče venama.I onda, napokon, evo Corda, sjedi, pred njim pola boce burbona, ispružena prazna Ijuštura od čovjeka kojeg suviđjeli prije samo nekoliko kratkih tjedana. Bio je ta-nji, iscrpljenost mu je duboko urezala umorne crte u obraze. Alitek kad ste mu se zagledali u oči, mogli ste vidjeti da se nije samo fizički promijenio.U početku David nije mogao odgonetnuti tu zagonet-ku. A onda mu se, zakratko, podiže veo i iznenada shvati. Tajčovjek je sam samcat. Kao da je došao s onog svijeta. Svi su se udaljili od njega, poput djece čije je jedno-stavne željeodavno prerastao. On bi ih podnosio dotle dok bi se njima koristio, ali, pošto je tu svoju svrhu po-stigao, ponovo bi sepovukao u svoj svijet u kojem je živio sam.Njih trojica su šutjela pošto su izašla iz Corđove sobe i spustili se liftom. Istom kad su ušli u predvorje i smi-ješali se sgomilom koja je dolazila na ponoćnu reviju na Starlight Roofu, progovori McAUister;— Mislim da bi bilo najbolje da nađemo neko mirno mjestance pa da se malo porazgovorimo.— Bar dolje. Ako je još otvoren — pređloži Pierce. Bio je otvoren, i kad je konobar donio piće, McAUisterpodigne čašu.— Bilo sretno — uzvratiše, zatim ispiše i odložiše ča-še na stol.Prije nego što je počeo, McAllister prijeđe pogledom od jednog do đrugog.— Dakle, odsad pa dalje, sve zavisi o nama. Zelim da budem što određeniji u svojiro prijedlozima — reče ne-kakouznosito i ukočeno. — Ali, ja sam advokat i ne ra-zumijem se ništa u filmove. Ipak, mogu objasniti plan reorganizacijekompanije koji je Jonas odobrio prije sa-me kupoprodaje.Sad je istom David shvatio kako je Jonas bio dalekovi-đan: povlačenje starih dionica u zamjenu za nove, emi-sijapovlaštenih dionica da bi se pođmirili izvjesni ne-plaćeni đugovi pođuzeća, i emisija obveznica koje se sa-stoje ođhipoteke izđane na sve nekretnine kompanije, uključujući studio i kinomatografe, u zamjenu za njegov ulog od milijundolara prometnog kapitala.Slijedeća točka dnevnog reda koju je McAUister pređ-ložio bila je pitanje njihovih plaća. Davidu i Danu Pier-ceu ponudit će se ugovori o sedmogodišnjem angažmanu, s početnom plaćom od šezdeset pet tisuća dolara, koja će sepenjati do trideset tisuća na godinu do isteka ugo-vora. Pored toga svakom će se naknaditi svi troškovi i odobritipremije, ako bude dobitka, u iznosu do dva i pol posto, u dionicama ili novcu.— Toliko o tome — reče McAllister. — Ima U tko ka-kvo pitanje?— Sve je to dobro — reče Dan Pierce. — Ali gdje nam je garancija da će nas Jonas zadržati u poslu kad jednomnestane tog milijuna? Nemamo je. A on se pot-puno osigurao svojim dionicama i obveznicama.— U pravu si — složi se McAllister. — Garancije ne-maš, ali ni on nema nikakve garancije za vrijednost svo-jihdionica ako pod tvojom upravom kompanija ne bude napredovala. Kako ja na to gledam, sav uspjeh zavisi o vama

dvojici.— Ali, ako je Davidova analiza pravilna — nastavi Dan — nećemo doći ni do polovice prvog filma, a već ćemo upastiu poteškoće oko isplate tjednih plaća. Ne mogu se snimati filmovi vrijedni milijun dolara bez novca.— Tko kaže da moramo snimati filmove vrijedne mi-lijun dolara? — upita David mirno.I iznenada mu cijeli plan postade jasan. Sad je počeo shvaćati što je Jonas napravio. Najprije je bio neraspo-ložen štomu nije povjerena uprava studija. Volio bi vi-djeti titulu »direktor« na svojim vratima. Ali Cord je imao pred sobomcijelo poslovanje kao na dlanu. Studio je zapravo samo tvornica koja daje kompaniji proizvod. Administracija, prodaja ikinematografi, sve je bilo pod njegovom upravom, a odatle je pristizao novac. Novac je uvijek diktirao politiku studijaja novac je bio u njega.— Za milijun zelenjaka možemo proizvesti deset fil-mova. I ubrati prihod od prvog prije nego peti pustimo uproizvodnju.— Ja ne mogu — upade Dan. — Nisam tolike godine u tom poslu da sad pravim na brzinu jeftine filmove. To je zaRepublic ili Monogram.— Columbia, Warners i RKO nisu toliko ponosni — reče David, a u glasu mu se pojavi neka nova tvrdoća.— Neka ih, ako hoće tako — Dan se okosi. — Ja ho-ću da održim ugled.— Ne govori gluposti — planu David. — Posao po-štuje samo uspjeh. I ne brini se kako ga postižeš dok god novacpritječe u blagajnu. Cijela filmska industrija zna kako si navukao Corda da kupi kompaniju samo zato da postanešproducent. Ostat ćeš bez ugleda ako sad odeš.— A tko je govorio o odlasku?Davidu laknu. Nov osjećaj moći ovlada njime. Sad je shvatio zašto Je ujaku Bernieju bilo toliko teško otići. Slegnuo jeramenima.— Cuo si što je rekao Cord. Ako nećeš ti, hoće netko drugi.Pierce ga je gledao neko vrijeme, onda pogleda McAlli-stera. Advokatovo lice odražavalo je ravnodušnost.— Lako je to tebi reći — mrmljao je Pierce. — Ali dok ja budem razbijao sebi glavu kako da dam svoj do-prinos, štoćeš ti raditi?— Pobrinuo bih se da preživimo dotle dok ti ne bi opet mogao provoditi u život svoj proizvodni program — odgovoriDavid.— Kako? — upita McAUister a na licu mu se pokaza izraz zanimanja.— Sutra ću otpustiti četrdeset posto osoblja cijele kompanije.— Prilično drastično — reče McAUister. — Hoćeš li moći raditi u takvim prilikama?David je promatrao advokatovo lice. To je bila još je-dna vrsta probe.— Moći ćemo — reče on mirno.— Na taj se način ne stječu prijatelji — dobaci Pierce.— Nije me briga — odgovori David zajedljivo. — Ne natječemo se u stjecanju popularnosti. A to će biti samo početak.Nije me briga tko će stradati, fcompanija će preživjeti.Advokat ga je promatrao. Tada David spazi duboko u njegovim očima skriven leden tračak osmijeha. McAlIi-ster seobrati Danu.— Sto ti misliš? Dan se osmjehivao.— Mislim da ćemo uspjeti. Zašto je, šta misliš, Jonas htio da on ostane?McAllister segne rukom u torbu.— Evo ti ugovora — reče Davidu. — Jonas hoće da ga večeras potpišeš.David je buljio u odvjetnika.— A Dan? McAllister se osmjehnu.— Dan je svoj potpisao onog dana kad je bio sastanak Upravnog odbora.Načas Davida obuze srdžba. Sve je bila komedija. Pro-pustili su ga kroz prešu samo da vide što će se dogoditi. Ondaudahnu zraka. Zar nije svejedno. Uze nalivpero koje mu je dodao odvjetnik.To je samo počelak. Oni su još novajlije i trebat će dosta vremena dok nauče o kompaniji onoliko koliko on zna. A tadaće biti svejedno.Kad jednom potpiše ugovor, onda je on na kormilu.Vrata između njegove sobe i ujakove otvoriše se i svje-tlo se razli po tami.— Jesi li ti to, Davide?Sjeo je na krevet i spustio noge na pod. Pruži ruku i zapali lampu koja je bila pokraj kreveta.— Jesam, ujače Bernie. Norman uđe u sobu.— No? — reče. — Jesi li ga vidio?David kimnu glavom i posegnu za cigaretom.— Vidio sam ga. — Zapali cigaretu. — Izgleda strašno. Mora da ga je Rinina smrt prilično teško pogodila.Starac se nasmija.— Njega ne žalim — reče ogorčeno. — Ne mogu, na-kon onoga što mi je učinio. — Izvadi cigaru iz džepa 1 stavi jenezapaljenu u usta. — Ponudio ti je mjesto, zar ne?David potvrdi.— Kakvo?— Komercijalnog direktora.Ujak podigne obrve.

— Tako? — upita zainteresirano. — Tko je direktor?— Dan Pierce. On će proizvoditi filmove. Ja ću uprav-Ijati svim ostalim: administracijom, prodajom, kinema-tografima.Cigara je starcu od uzbudenja poskakivala gore-dolje u ustima. Na licu mu se ocrta širok osmijeh.— Momče moj, ponosim se tobom. — Udari rukom Davida po ramenu. — Uvijek sam govorio da ćeš jednom doguratido nečega.David iznenađeno pogleda ujaka. Nije se nadao takvoj reakciji. Vjerojatnija bi bila optužba zbog izdaje.— Zar jesi?— Dabome da jesam — reče Bernie oduševljeno. — Sto sam inače očekivao od sina svoje rođene sestre?David se zagleda u njega.— A ja sam mislio ...— Mislio? — reče starac neprestano se osmjehujući. — Vrlo važno što si ti mislio. Bilo pa prošlo. Sad ui-stinumožemo biti saveznici. Pokazat ću ti kako možeš zaraditi toliko novaca koliko nisi nikad ni sanjao.— Zaraditi novaca?— Svakako — odvrati Bernie i snizi glas do povjerlji-vog šapata. Gojiše koP uvijek je gojiše kof. Sad kad ti upravljašpoduzećem, tko će znati što se zbiva? Sutra ću obavijestiti sve dobavljače da ostaje stara pogodba. Samo što sad tidobivaš dvadeset pet posto provizije.— Dvađeset pet posto?— Sto je? — upita Bernie lukavo. — Nije ti dosta dvadeset pet posto?David nije odgovorio.— No, tvoj ujak Bernie nije čezer. Dobro Neka bude onda pedeset.David zgnječi cigaretu u pepeljari. Ustade i priđe šut-ke prozoru. Pogleda u park preko ulice.' Nevjernikova glava (jidiš). (P r e v.) Svinja, nevaljalac (jidiš). (P r e v.)— Sto ti je? — priđe mu ujak i upita ga. — Pol na pol, zar nije u redu? Ti mi nešto i duguješ. Da nije bilo mene, nikadne bi dobio to mjesto.Davidu se gorčina popela u grlo. Okrenu se i pogleda starca.— Ja ti nešto dugujem? — upita jetko. — Nešto za sve one godine što si me natjeravao za pišljivih trista pedeset natjedan? Kad god sam te tražio povišicu, vikao si koUko kompanija gubi. A za sve to vrijeme izvlačio si milijun dolarana godinu i trpao u svoj džep.— To je bilo nešto drugo — reče stari. — Ti to ne razumiješ.David se nasmijao.— Sve ja dobro razumijem, ujače Bernie. Razumijem da si čisto i bistro odnio petnaest milijuna dolara. Da živiš itisuću godina, ne bi mogao potrošiti sve što si ugrabio. I još hoćeš.— Pa što je u tom zlo? — upita Bernie. — Radio sam za to. Imam na to pravo. Ti bi htio da se okanim svega samozbog toga što me je neki šlemiU istisnuo iz vlasli-tog posla?— Bih.— Ti si uz tog ... uz tog nacista protiv svoje rođene krvi? — povika starac na njega, a lice mu pocrveni od srdžbe.David je buljio u starca.— Nisam ja ni uz koga, ujače Bernie — reče mirno. — Sam si priznao da to nije više tvoja kompanija.— Ali ti upravljaš kompanijom.— Tako je — kimnu David glavom. — Ja upravljam, A ne ti.— Znači da ćeš onda sve zadržati za sebe? — reče starac optužujući ga.David okrenu ujaku leđa bez riječi. Načas nasta tiši-na, zatim se začu ujakov glas.— Ti si još gori od njega — reče Bernie ogorčeno. — On bar nije okradao svoju rođenu krv.' Seprtlja, budala (jidiš). (P r e v.)— Ostavi me na miru, ujače Bernie — reče David a da se nije ni okrenuo. — Umoran sam. Hoću da spavam.Začuo je staroga kako korača po sobi, zatim kako je srdito zalupio vratima za sobom. Nasloni umornu glavu naprozorski okvir. Zato se stari i nije vratio u Kalifor-niju odmah nakon sastanka. U grlu mu se skupi neka gvalja. Nijeznao za.što, ali iznenada mu dođe da zapla-če. S ulice doprije slab cilik zvonca. Pomaknu malo gla-vu gledajući krozprozor. Zvonjava je postajala sve jača, a onda se pokazaše ambulantna kola koja su išla na zapad, prema Pedeset devetojulici Pete avenije. Okrenu se od prozora i vrati nasred sobe, a zvonjava je bivala slabija. Takav mu je nekako bio i savživot.Kad se nekad vozio na kolima s otpacima, sjedeći uz oca na tvrdom drvenom sjedištu, činilo mu se da nikad nikakvogdrugog glasa nije čuo. Samo klepet zvona.Kravlja zvona obješena o kola iza njega zvonila su lijeno, a izmučeno kljuse miljelo je centimetar po centi-metarizmeđu ručnih kolica poredanih s obje strane Uli-ce Ri-vington. Teška Ijetna žega bila ih je u glavu. Uzde su mu lijenovisile u prstima. Konjem nisi mogao bog-zna šta upravljati. On bi sam birao put kroz zakrčenu ulicu, pomičući seautomatski čim bi mu se put otvorio.— Kupujem odjeću za gotovo! — Očev pjevušav zov prodirao je kroz sajamsku buku na ulici i dopirao svo-jomobavijesti visoko, do prozora stanova, tih golih, sli-jepih očiju koje su buljile, ne videći, u gladan svijet.— Kupujem odjeću za gotovo!Bacio je pogled s kola na oca koji je koračao kroz svje-tinu, raščupana mu je brada vijorila, a oči tražile prozo-re ne bi liugledao koju mušteriju. U starca je bilo iz-vjesnog dostojanstva. Crn dabrov šešir, široka oboda, iz starog kraja; dug

crni kaput koji mu se motao oko no-gu; košulja s kruto uškrobljenim ali meilo izblijedjelimovratnikom; i kravata s velikim čvorom baš ispod upad-Ijive Adamove jabučice. Lica je bio blijeda i hladna, bez inajmanjeg traga znoja, dok je s Davida znoj curkom curio. Kao da ga je debela crna odjeća štitila od vrućine.— Hej, gospodine staretinaru!Otac se pomače na kraj da bolje vidi. Ali David ju je prvi spazio; bila je to starica; mahala je s prozora na četvrtomkatu.— Tata, to je gospođa Saperstein.— Zar misliš da ne vidim? — upita otac gunđajući. — Ej, hej, gospodo Saperstein!— Jeste li to vi, gospodine Woolfe? — povika žena odozgo.— Jesam — povika starac. — Sto imate?— Dođite gore pa ću vaim pokazati.— Ne treba mi zimske odjeće — povika stari. — Tko će to kupiti?— Tko vam je što rekao za zimsku odjeću? Dođite gore pa ćete vidjeti.— Sveži konja, eno ondje — reče otac i pokaza slo-bodno mjesto između dviju ručnih kolica. — Zatim dođi za mnomda doneseš robu.David kimnu glavom, a otac prijeđe preko ulice i no-stade u ulazu u kuću. David povede konja prijeko i sve-za ga zavatrogasni hidrant. Zatim mu nataknu zobnicu na klonulu glavu i pode za ocem.Napipao je put kroz lamno, nerasvijetljeno predvorje i stepenice i stao na vratima. Pokuca. Vrata se odmah otvoriše.Pred njim je stajala gospođa Saperstein; duga sijeda kosa bila joj je smotana u uvojke navrh glavc.— Uđi, samo uđi! »'David uđe u kuhinju i vidje oca gdje sjcdi za stolom. Pred njim je bio tanjur pun kolača.— Glaz tej, Davide? — upita starica i pođe prema peći.— Neću, hvala, gospođo Saperstein — odgovori on uljudno.' Cašu čaja (jidiš). (P r e v.)Ona uze s police iznad peći raalu crvenu kanticu i pa-žljivo odmjeri dvije žličice čaja i baci u vrelu vodu. Cajni listićismjesta se raspadoše i vrteći se iskočiše na površinu. Kad je napokon ulila čaj u čašu kroz cjediljku i postavila ga predoca, bio je crn poput kave.Otac uze komadić šećera iz posude i stavi ga među usnice, pa onda stade srkati čaj. Pošto je progutao prvi vreli gutljaj,zinu i reče:— Ah!— Dobar je, zar ne? — nasmiješila se gospođa Saper-stein. — Pravi čaj. Cvi-toč-ni.' Kao u starom kraju. A ne nekišazeraj, koji ovdje prodaju.Otac kimnu glavom i ponovo diže čašu. Kad ju je vra-tio na stol, bila je prazna; uljudne formalnosti bile su završene.Sad je vrijeme da se prijeđe na posao.— No, gospođo Saperstein?Ali gospođa Saperstein još nije bila pripravna da raz-govara o poslu. Pogleda Davida.— Kako je krasan dečko vaš David! — reče otpo-činjući razgovor. — Podsjeća me na mog Hovvarda kad je bio u tojdobi. — Uze tanjur s kolačima i pruži mu. — Uzmi — nutkala ga je. — Sama sam ih pekla.David uze kolač i stavi ga u usta. Bio je tvrd i suh i rasuo se u mrvice.— Uzmi još — nudila je. — Tako si slab, moraš jesti. David odmahnu glavom.— Gospođo Saperstein — reče otac. — Ja sam u po-slu, već je kasno. Imate U što za me?Starica kimnu glavom.— Kim šajn.Išli su za njom kroz uzan stančić. U jednoj sobi, na krevetu, bilo je muških odijela, haljina, košulja, jedan kaput i, upapirnim vrećama, nekoliko pari cipela.Davidov otac priđe i uze nekoHko odijela.— Zimska odjeća — reče prijekorno. — Zar sam se zato uspinjao na četvrti kat?' Od ruske riječi »cvjetočnij«, čaj, što označava najbolji čaj, od pupolja-ka. (P r e v.) 2 Sranje (jidiš). Prev.) 'Možda (jidiš). (Prev.)— Kao novo, gospodine Woolfe — reče starica. — Od mog sina Howarda i njegove žene. Nošeno samo jednu sezonu.Htjeli su dati Armiji spasa, ali sam ih nagovori-la da pošalju meni.Davidov otac ne odgovori ništa. Brzo je sortirao od-jeću.— Moj sin Howard živi u Bronxu — reče ponosno. — U novoj kući na Grand Concourseu. Doktor je.— Dva dolara za di gance gešeft — ponudi otac.— Gospodine Woolfe — uzviknu. — To vrijedi bar dvadeset dolara.Slegnuo je ramenima.— Kupujem samo zato da dam HIAS-u. Bolje je i to nego dati Armiji spasa.David je samo napola slušao njihovo pogađanje. HIAS je bila kratica za Hebrew Immigrant Aid Society. Oče-va tvrdnjanije ga se nimalo dojmila. Znao je da odjeća neće nikad tamo stići. Mjesto toga, pošto je majka pa-žljivo očetka i očisti,bit će izložena u izlozima trgovina starom odjećom na donjem Boweryiu 1 istočnom Broad-wayju.— Deset dolara — reče gospođa Saperstein. — Pretvara-nja je nestalo; sad se najozbiljnije pogađala. — Za ma-nje nedam. Inače se ne bi isplatilo da to moj sin Ho-ward nosi ovamo. Toliko ga stoji benzin iz Bronxa.— Pet dolara. Ni penija više.— Sest — reče stara gledajući ga lukavo. — Bar da može platiti benzin!

— Još voze podzemne željeznice — reče Davidov otac. — Zar da plaćam za to što je vaš sin budža i ima auto?— Pet i pol — reče starica.Davidov je otac pogleda. Zatim slegnu ramenima i za-vuče ruku u dugački crni kaput. Izvadi kesu, koja je bilaprivezana za pojas dugim crnim žnirancem i otvori je.— Pet i pol — uzdahnu. — Ali, tako mi boga, sad sam na gubitku.Mahnu Davidu i stade brojiti novac starici na dlćm. David smota odjeću u kaput i zaveza je rukavima. Po-diže zavežljajna rame i pođe niza stepenice. Zbaci ga' Sve zajedno (jidiš). (Prev.)u kola i obiđe do prednjeg kraja kola. Skide zobnicu konju s gubice, odveza uzde s hidranta i popne se na kola.— Hej, Davy! — Pogleda na pločnik. Visok momak stajao je i gledao ga smiješeći se. — Tražim te cijeli dan.— Bili smo u BrookIynu — odvrati David. — Sad će doći otac.— Onda ću brzo. Shocky će ti dati deset zelenjaka ako večeras dbđeš s konjem i kolima. Moramo prevesti jedan tovaru grad.— Ali, večeras je petak.— Baš zato. Ulice će biti prazne. Neće biti nikog da se pita što to radimo po noći. A ni policajci nam neće dosađivatikad vide na kolima staretinarsku registraciju.— Pokušat ću — reče David. — U koje vrijeme, Siljo?— U devet sati iza Shockyjeve garaže. Evo tvog sta-rog. Vidjet ćemo se poslije.— S kim si to razgovarao? — upita ga otac.— To mi je jedan drug, tata.— Isidore Schwartz?— Da, Siljo.— Kloni se ti njega, Davide — reče otac oporo. — Taj nam ne treba. Skitnica. Niškoristi. Kao svi oni 5to se kupe okoShockyjeve garaže. Ukradoše sve do čeg stignu.David kimnu glavom.— Goni konja u staju. Idem u šwt.' Reci mami neka večera bude gotova do sedam sati.Esther Woolf stajala je pred Sabas naht lihten s moli-tvenim šalom preko glave. Svijeće su zatreperile žutim plamenomkad im je prinijela dugu drvenu šibicu. Pa-žljivo je šibicu ugasila i stavila je na tanjur na stolić. Pričekala je dok seplamen nije razgorio, a onda je po-čela molitvu.Najprije je molila za sina, za svog šejne Davidel koji je tako kasno došao na svijet, kad su ona i njen muž,Chaim, izgubili svaku nadu da će biti blagoslovljeni. On-da je molila Jehovu da podari njezinom mužu Chaimu većuvolju za poslom, ali je u islo vrijeme molila da joj Gospodin oprosti, jer je Gospodinov posao u šulu zadr-žavao mužaod njegova posla. I onda je, kao uvijek, pre-uzimala grijeh na sebe što je odvratila Chaima od posla koji je on bioizabrao.Kad su se upoznaH u starom kraju, on je proučavao Talmud. Sjećala ga se kakav je bio onda, mlad, vitak i blijed, sprvim mekim pahuljicama crne brade koje su sjale crvenozlatnim sjajem. Oči su mu bile crne i bli-stave kad je sjedio zastolom u očevoj kući, umačući ko-madić kolača u vino, više nego ravnopravan sa starim rabinom i s drugim starijima.Ali, kad su se uzeli, Chaim je počeo raditi s ocem. On-da su nastaU progoni i židovska lica postadoše mršava iizmučena. Izlazili su iz kuća samo pod okriljem noći, bježeći kao zvjerke po šumi. Ili su sjedili šćućureni u podrumimasvojih kuća, zabijenih i zaključanih vrata i prozora, poput kokoši što se kriju u kokošinjcu kad slu-te da se približavašahet.Dok nije došla noć kad to Esther više nije mogla po-dnijeti. Ustala je sa slamnjače na kojoj je ležala pokraj muža,sjećajući se još živo pisma svog brata Bernarda iz Amerike.— Zar da živimo kao kunići u stupici čekajući kozake da dođu? — plakala je. — Zar se u ovom mračnom po-drumumoj muž nada da ću roditi dijete? Ni Jehova ne može pomoći da nikne sjeme u podrumu.— Pst! — šapnu strogo Chaim. — Ne izusti imena Go-spodinova uzalud. Moli Ga da ne, odvrati lice Svoje od nas.Ona se gorko nasmija.— Već nas je odbacio. I on bježi pred kozacima.— Mir, ženo! — Chaimov glas strašno zagrmi. Pogledala je druge ležaje u vlažnom podrumu. Natmurnom svjetlu jedva je razaznala blijeda uplašena lica svojih roditelja. I baš tog časa začuše tutanj konjskih' Ritualni koljač stokc i peradi (jidiš). (P r e v.)kopita izvan kuće i udarac kundaka kako razvaljuje vrata.Otac brzo ustade.— Brže, kinder, šapnu. Kroz stražnji izlaz iza kuće! Kroz polja, pa vas tako neće spaziti kad budete odlazili.Chaim uhvati Estheru za ruku i povuče je na stražnja vrata. Iznenada stade, videći da roditelji ne idu za nji-ma.— Hajte — šapnu. — Požurite! Nemamo vremena. Otac je stajao mirno u tami i ogrlio ženu.— Mi ne idemo — reče. — Bolje da ostanemo ovdje pa da nekog nađu, jer će inače pretražiti polje.Buka nad glavama postade jača kad su počeli prova-Ijivati kundacima vrata. Chaim se vrati ocu.— Onda ćemo svi ostati i dočekati ih — reče mirno i dohvati s poda tešku cjepanicu.— Vidjet će da Zidov ne umire lako.— Odlazi — reče otac mirno. — Udali smo kćerku za tebe. Njezina sigurnost sad je tvoja briga a ne naša. Tvojahrabrost bila bi samo ludost. Kako su Židovi pre-živjeli ovih tisuću godina ako ne bježeći?— Ali... bunio se Chaim.

— Odlazi — psiknu starac. — Brže! Mi smo stari, po-živjeli smo svoje. A vi ste mladi, vaša djeca imaju pra-vo nasreću.Nakon nekoliko mjeseci biU su u Americi. Ali tek na-kon gotovo dvadeset godina gospodin Bog Jehovah smi-lovao se idao im da dobiju dijete.Napokon, ona se pomolila za svog brata Bernarda, koji je sad bio maher i imao posao u dalekoj Kaliforniji gdje je cijelegodine Ijeto. Molila se da bude na sigur-nom, da mu bude dobro i da nema neprilika s Indijan-cima, kao što je vidjela ukinu, kamo je otišla s besplat-nom ulaznicom koju je on poslao.Kad je završila molitvu, vratila se u kuhinju. Juha je ključala na štednjaku, a zasitan težak miris kokošji kao da je lebdiou zraku. Uzela je žlicu i nagnula se nad lonac. Pažljivo je skinula teške masne oči s površine i stavila ih u zdjelicu. Kadse mast ohladi i stvrdne, na-mazat će se na kruh ili smiješati s isjeckanim posnimmesom da bi bilo ukusnije. Dok se tako nadnijela nad Etednjak, začula Je kako su se otvorila prednja vrata. Pokoracima Je poznala tko Je.— To si ti, Davidel.— Jesam, mama.Završila Je posao, odložila šalicu i polako se okrenula. Kao i uvijek, srce JoJ zaigra od ponosa kad Je vidjela sina, takoravna i visoka, gdje stoji pred njom.— Tata Je otišao u šul — reče David. — Vratit će se kući do sedam sati.Ona mu se osmjehnu.— Dobro — reče. — Operi ruke i umij se! Večera Je gotova.Kad Je David skrenuo konja u uličicu koja vodi iza ShockyJeve garaže, ispade Siljo.— Jesi li ti to, Davide?— A tko bi drugi bio? — obrecnu se David zajedljivo.— Uh, nismo znah hoćeš h doći ih nećeš. Sad će deset.— Nisam se mogao izvući dok stari nije otišao spa-vati — reče David i zaustavi kola pokraj garaže.Odmah zatim izađe Shocky, a ćelava glava sjala mu se u polumraku. Bio Je srednjeg rasta, prsa poput bureta i dugihtankih ruku koje su mu sezale gotovo do koljena.— Trebalo ti Je dosta dugo da dođeš — gunđao Je.— Došao sam, zar nisam?Shocky ne odgovori. Okrenu e Silji.— Tovari kante — reče. — On će ti pomoći.David siđe s kola i pođe za ShockyJem u garažu. Dug red metalnih kanti mutno Je svjetlucao na svjetlu Jedne Jedineelektrične žarulje koja Je visila na stropu. David stade i zazviždi.— Tu mora da Je četrdeset kanti.— Pa, zna i brojiti — reče Shocky.— To je gotovo dvjesta kila. Ne vjerujem da stara Bessie može toliko vući.Shocky ga pogleda.— I posljednji put si toliko vozio.— Ne, nisam — reče David. — Bilo je samo trideset. Pa i onda sam ponekad pomislio da će mi otegnuti pap-ke. Apomisli da jest? Da sam se našao sa crknutim ko-njem i osam stotina litaia špire u kolima? Bilo bi sva-šta kad bi mestari uhvatio.— Samo još ovaj put — reče Shocky. — Obećao sam Gennuariju.— Zašto nisi uzeo koji svoj kamion?— Ne mogu — odgovori. — Pazi federalna policija. A na staretinarska kola ne paze.— Najviše mogu povesti dvadeset pet kanti. Shocky je buljio u njega.— Ovaj put ću ti dati dvadeset zelenjaka — reče. — Držiš me u šahu.David je šutio. Dvadeset dolara, to je više nego što otac zaradi za tjedan dana. A to znači šest dana kirija-nja u tjednu.Na kiši, na suncu, na Ijetnoj žegi, na zim-skoj vijavici, svakog dana osim subote, koju je otac pro-vodio u šulu.— Dvadeset pet zelenjaka — reče Shocky.— Dobro. Probat ću. j— Onda, tovari! — Shocky zgrabi po jednu kantu u Evaku ruku.David je sjedio sam na sjedalu, a stara Bessie polako se vukla uzbrdicom. Zaustavio se na jednom uglu da propustikamion. Polako se došetao pohcajac.— Sto to radiš, Davide, tu po noći?David baci krišom pogled na kola. Kante s alkoholom, skrivene pod ceradom, bile su pokrivene prnjama.— Cuo sam da tvornica dobro plaća krpe — odgovori.— Pa sam mislio da im prodam ovo iz kola.— Gdje ti je otac?— Večeras je petak.— Oh — odgovori policajac. Pogleda obješenjački Da-vida. — Znali U on da si ti i'zašao?David šutke odmahnu glavom.Policajac se nasmija.— Svi ste vi derani jednaki!— Najbolje da idem dalje prije nego stari opazi da me nema — reče David. Pucnu, i stara Bessie pođe. Policajac viknu

za njim, a David stade i obazre se.— Reci ocu da potraži kakvo odijelce za dječaka od devet godina — reče. — Moj Michael već je prerastao onoposljednje.— Hoću, gospodine Doyle — reče David i udari lako uzdama. Shocky i Siljo već su bili stigli kad je David privezaokola uz platformu za utovar. Gennuario je sta-jao na platformi čekajući da počne istovarivati.Iznenada se iz tame pojaviše detektivi s revolverima u rukama.— Stoj!David se sledi držeći i dalje kantu alkohola. Načas pomisli da baci kantu i pobjegne, ali, ostala bi stara Bessie i kola.Kako bi to objasnio ocu?— Ostavi kantu, momče — reče detektiv. David polako ostavi kantu i okrenu se njima.— U redu, stani uza zid!— To nisi smio ni pokušati, Joe — reče detektiv Gen-nuariju kad je stigao.Gennuario se osmjehnu. David ga pogleda. Kao da se nije nimalo zbunio time što se dogodilo.— Uđite ovamo, poručniče — reče bezbrižno. — Na-dam se da ćemo to već nekako popraviti.Poručnik pođe za Gennuarijem u kuću, i Davidu se činilo da su ostali unutri čitavu vječnost. Ali nakon de-set minutaizađoše obojica smijući se.— U redu, momci — reče poručnik. — Cini mi se da smo grdno pogriješili. Gospodin Gennuario je sve obja-snio. —Hajdemo! — Kako su se pojavili, tako i iščezoše. David je stajao i buljio za njima razjapljenih usta.Siljo sjede šutke na kola pokraj DEida, pa okrenuše prema staji.— Jesam li ti rekao da je sve bilo uređeno? — reče on kad su izašli na ulicu.David ga pogleda. Uređeno ili ne, bilo je gusto. Ni onih dvadeset pet dolara što ih sad ima u džepu nije vrijedno toga.— Gotovo je — reče Silji. — Nikad više.Siljo se nasmija.— Uplašio si se?— Do vraga, jesam. Može se i lakše zarađivati.— Ako pronađeš kako — reče Siljo — javi mi. — Na-smija se. — Shocky ima dvije djevojke Kineskinje u svojojkrčmi. Kaže da ih možemo jebati noćas ako ho-ćemo.David ne reče ništa.— Bit će Sing Loo — doda Siljo. — Znaš, ona zgodna plesačica koja brije svoju macu.David se skanjivao osjećajući kako ga nenadani val uzbuđenja obuze svega.Bio je jedan sat na velikom satu u izlogu Goldfarbove trgovine delikatesa kad je skrenuo u svoju ulicu. Pred vratima jebio parkiran policijski automobil. Grupa Iju-di motala se zavirujući radoznalo u hodnik.Davida iznenada uhvati strah. Nešto nije u redu. Fo-licija je došla da ga uhapsi. Htjede da pobjegne u su-protnompravcu. Ali nešto ga protiv volje povuče kući.— Sto se dogodilo? — upita nekog čovjeka koji je stajao na kraju gomile.— Ne znam — odgovori čovjek. Buljio je u njega ra-doznalo. — Cuo sam kako je jedan policajac rekao da netkoumire.Iznenada se David luđački probi kroz svjetinu u ku-ću. Dok je trčao uza stepenice prema stanu na drugom katu, začuvrisak.Njegova majka stajala je u vratima otimajući se dvo-jici policajaca.— Chaime, Chaime! Davidu se stegnu srce.— Mama! — povika. — Sto se dogodilo? Mati ga je gledala, ali ga nije vidjela.— Zvala sam doktora, a došao je policajac — reče ona pa se okrenu licem hodniku gledajući u zahod. — Chaime,Chaime! — vikala je opet.David se okrenu i pogleda tamo kamo je ona gledala. Na jednom zahodu vrata su bila otvorena. Otac je sje-dio nasjedalu, oslonjen o zid, otvorenih očiju i usta, a slina mu je curila niz sijedu bradu.— Chaime! — ridala je majka prijekorno. — Rekao si mi da te nadima. A nisi mi htio reći da ćeš umrijeti.— Dakle, ja sam kriv što je njegov otac umro prije nego što je on mogao završiti školu? — upita ujak Ber-nie srdito. —Neka se zaposli i nek ide u večernju ško-lu, ako mu je toliko stalo do toga.David je sjedio na rubu stolca i gledao majku. Su-tio je.— Bernie, ne tražim milosti — reče ona. — David želi da se zaposli. Ništa drugo ne tražim od tebe.Norman se okrenu i pogleda .sumnjičavo nećaka.— Ne bi li ti htio mjesto zamjenika direktora u mo-joj kompaniji, a?David ustade srdito.— Idem, mama — reče. — Istina je sve šlo su rekli za njega.— Rekli za mene? — dreknu ujak. — Sto su to re-kli za mene?David ga pogleda.— Kad sam bio u šulu da dam Jiskor za tatu, rekli Mi mi za tebe. Rekli su mi da nisi došao na pogreb jer si se bojao dabi te netko mogao zatražiti nekoliko pe-nija.— Iz Kalifornije da stignem za jedan dan? — viknu Morman. — Nemam krila.Molitva u spomen mrtvih (jidiš). (P r e v.)Pođe prema vratima.— Stani malo, Davide — reče majka mirno. Okrenu se bratu. — Kad ti je prije rata trebalo za posao pet stotina dolara,

od koga si ih dobio? — Pričekala je malo pa je onda sama odgovorila. — Od svog siromašnog šnu-rera zeta, Chaima,staretinara. On ti je dao novac, a ti njemu komad papira. Papir koji i sad imam, ali, jesmo li ikad vidjeli novac?— Papir? — upita Bernie. — Kakav papir?— Još ga imam — odvrati ona. — Chaim ga je spre-mio u kutiju iste one večeri kad ti je dao novac.— Da vidim. — Bernie ju je pratio očima dok je od-lazila iz sobe. Sad se počeo sjećati. Bila je to potvrda kojomobećava svom zetu pet posto dionica kompanije Norman kad isplati staru kompaniju Diamond Film. Sve je to potpunozaboravio. Ali, spretan advokat mogao bi iz toga izbiti masu novca.Sestra se vrati u sobu i dade mu papir. Bio je izbli-jedio i žut, ali datum na njemu bio je još čist i jasan. Sedmi rujna1912. Bilo je to prije četrnaest godina. Kako vrijeme leti!Pogleda sestru.— Mojim se principima protivi da namještam rodbinu. To je na štetu posla.— Tko će znati da ti je on nećak? — upita Esther. — Osim toga, tko će li bolje raditi od tvoje krvi?Gledao ju je neko vrijeme i onda ustao.— U redu, pristajem. To je protiv mog uvjerenja, ali možda imaš pravo. Krv nije voda. U Cetrdeset trećoj ulici, blizurijeke, imamo skladište. Ondje će ga uvesti u posao.— Hvala ti, ujače Bernie — reče David usrdno.— Pazi dobro, nikom ni riječi da si mi nećak. Ako jednu riječ čujem, letjet ćeš!— Neću reći nikom ništa, ujače Bernie.Norman pođe do vrata. Ali prije nego što je izašao, okrenu se, s papirom u rukama. Premota ga i stavi u džep.— Ovo ću ponijeti — reče sestri. — Kad se vratim u ured, naredit ću da ti pošalju ček na pet stotina dolara, skamatama za četrnaest godina. Po tri posto.Sestra ga pogleda uznemireno.— Možeš li to sebi dopustiti, Bernie? — upita ga ona. — Ne treba da se žuriš. Već ćemo se snaći kad se David zaposli.— Dopustiti, ne dopustiti — reče Norman velikoduš-no. — Neka nitko ne kaže da Bernie Norman ne drži riječ.Bila je to prljava, siva tvornička ZEn"adurina blizu ri-jeke Hudson, neupotrebljavana, i pretvorena u radionice iskladišta. Straga su bila dva velika dizala za teret i tri mala osobna lifta blizu prednjeg ulaza koji su jedva moglipropuštati rijeku radnika koja se slijevala u zgra-du u osam sati svakog jutra i izlijevala u šest sati na-večer.Zgrada je bila podijeljena na pet zakupaca. U prizem-Iju je bila smještena kompanija automobilskih dijelova; na prvomkatu tvorničar kozmetičkih proizvoda, na dru-gom tvornica neke male kompanije za proizvodnju gra-mofonskih ploča;na trećem tvornica kompanije Henry France, u svijetu najveći proizvođač jeftinih sredstava za kontracepciju iprezervativa. Cetvrti i peti kat pri-padali su kompaniji Norman Pictures.David je došao rano. Popeo se liftom na peti kat i uputio polako širokim prolazom između redova čeličnih i drvenihormara. Na kraju, blizu stražnjih prozora, na-lazilo se više pisaćih stolova, gmještenih jedan prema drugom.— Halo — povika David. — Ima li ovdje koga? — Glas mu sablasno odjeknu praznom prostorijom. Nad jednimstolom visio je sat. Pokazivao je sedam i pol.Vrata jednog dizala bučno se otvoriše i neki bjelokosi čovjek pomoli glavu i izviri na Davida.— Učinilo mi se da je netko vikao — reče. David mu priđe.-- Trebao bih poslovođu da ga pitam za posao.— Oh, vi ste taj? David se zbuni.— Kako to mislite?— Novi momak — odvrati upravljač dizala. — Nor-manov nećak.David ne odgovori. Bio je stra.šno iznenađen. Upravljač dizala htjede zatvoriti vrata.— Nema ovdje još nikoga. Dolaze tek u osam. Celična se vrata zatvoriše i dizala bučno nestade uponoru. David se okrenu zamišljeno. Ujak Bernie rekao mu je neka nikom ništa ne kaže. I nije. Ali, oni su već znali.Pitao se zna li ujak da oni znadu. Vrati se do stolova.Iznenada se zaustavi ispred velikog plakata. Natpis je bio jarkocrvene boje: Vilma Bank'ij i Rod La Roque. Slika jepredstavljala gospođicu Banky kako leži na sofi, s ha-Ijinom dobrano iznad koljena. Iza nje stajao je gospodin LaRoque, tamnoputi Ijepotan, po suvremenoj modi a la Valentino, proždirući je pogledom punim pritajene stra-sti.David je promatrao plakat. Posljednji potez na slici dodao je netko iz skladišta. Mliječnobijeli kondom visio je,pričvršćen čavlićem, sprijeda na hlačama muške zvi-jezde. Pokraj toga lijepim crnim slovima bilo je napi-sano:Preporučujemo se, Henry France.David se iskesi i pođe prolazom. Zaviri u čelične or-mare. Plakati. oglasi, reklamne slike, bili su složeni u njima,posebno za svaki film. David ih pogleda. Začudio se koliko liče jedni na druge. Umjetnik bi, očito, promi-jenio samoimena glumaca i naslov filma.Cuo je kako se zaustavio osobni lift, a zatim odjeknu-še nečiji koraci. Okrenu se i pričeka.Visok, vitak čovjek pje.ščanoriđe kose i zabrinuta lica izađe iza ugla pokraj stolova za pakovanje. Stade i šut-ke pogledaDavida.— Ja sam David Woolf. Jeste li vi ovdje poslovođa? Došao sam radi zaposlenja.— Ja sam poslovođa — reče čovjek. Okrenu se i pođe jednom stolu. — Zovem se Wagner. Jack Wagner.David pruži ruku.— Drago mi je, gospodine Wagneru.Covjek pogleda pruženu ruku. Stisak mu je bio mlo-hav i neodlučan.— Vi ste Normanov nećak — reče prijekorno. David smjesta shvati da je taj čovjek nervozan, ner-

vozniji i od njega. Pitao se zašto. Ne smeta mu valjda što je on u rodu s ujakom Berniejem? Ali nije htio o tome govoriti iako, čini se,već svi to znaju.— Mislim da to nitko ne zna osim mene — reče Wag-ner. — Sjedite! — Pokaza stolac blizu stola, zatim izvadi list papira i pruži gaDavidu. - Ispunite ovaj formular o osobnim podacima. Rubriku s upitom o rođacima zapo-slenim u kompaniji ostavite praznu.— Dobro, gospodine!Wagner ustade iza stola i ode. David poče ispunjati formular. Cuo je kako se iza njega vrata lifta otvoriše i zatvoriše. Prođe nekolikoIjudi. Pogledaše ga krišom dok su prilazili stolovima za pakovanje za dnevni posao. David nastavi ispunjavati formular.U osam sati zazvoni zvono i radna buka pomalo pro-budi zgradu. Počinjao je dan.Kad se Wagner vratio, David mu pruži formular, koji Wagner nehajno pogleda.— Dobro — reče neodređeno i, bacivši ga nazad na stol, opet ode.David je gledao kako govori nešto čovjeku kod prvog stola za pakovanje. Obazreše se, i David je znao da su razgovarali o njemu.Postajao je nervozan i zapalio ci-garetu, Wagner ga pogleda i lice mu postade još za-brinutije.— Ne smijete ovdje pušiti — viknu Davidu. — Zar ne vidite što piše na zidu?— Oh. oprostite — odvrati David i obazre se za pepe-Ijarom. Nije je bilo. Iznenada opazi da je sav rad stao i da ga svi gledaju. I čelomu se od nervoze orosi znojem.— Možete pušiti u šekretu — viknu Wagner i pokaza straga. David pođe prolazom dok ne nađe zahod za mu-škarce. Iznenada osjetinuždu, i ode u pisoar.Vrata se za njim otvoriše i neki čovjek stade pokraj njega.David ga je gledao. Covjek se osmjehnu i pokaza usta puna zlatnih zuba.— Ti si sin Chaima Woolfa — reče na jidišu. David kimnu glavom.— Ja sam Sheriff. Yitzchak Margolis. Iz Prushnitzero-va društva, onog istog kojem je pripadao tvoj otac.Nikakvo čudo što se vijest raširila tako brzo.— Vi tu radite? — upita David.— Dabome. Zar misliš da sara došao čak ovamo samo da pišam? — Glas mu se pretvori u povjerljivo šaputa-nje. —Mislim da je vrlo mudro od tvog ujaka što te je tu postavio.— Mudro?Sheriff kimnu ćelavom glavom.— Mudro — ponovi isto onako — šapatom. — Sad se imaju čega bojati. Već dugo rade što ih je volja. Dosta ti je dapripaziš malo na listove.— Listove? — upita David.— Da, tovarne listove. Ja spakujem na dan tri puta onoliko koliko jedan od njih spakuje na tjedan. Ja se nemam čegabojati. Ali, oni, dangube, i pravo je da se boje za svoje mjesto.Sad je istom David počeo shvaćati. Ljudi ga se boje, boje se za svoje mjesto.— Ali. nemaju se čega bojati — planu David. — Ni-kom neću oduzeti mjesto.— Zbilja nećeš? — upita Margolis gledajući ga zbu-njeno.— Neću. Došao sam ovamo samo zato što i sam tra-žim mjesto.Sheriff ga pogleda razočarano. Iznenada se lukavo os-mjehnu.— Muđro — reče. — Mudar mladac. Dabome da ne-ćeš nikome oduzeti mjesto. Kazat ću im.Pošao je napolje. Na vratima se zaustavi i obazre na Davida.— Podsjećaš me na svog ujaka — reče. — Starom pr-donji nikad nije znala Ijevica što radi desnica.Vrata se za njim zatvoriše i David odbaci cigaretu u pisoar. Na sredini prolaza srete se s Wagnerom.— Znaš li kako se radi dizalom viličarem?— Onim kojim se dižu bale? Poslovođa kimnu glavom.— Da, da, onim.— Znat ću — odvrati David. Wagner ga zabrinuto pogleda.— Dobro — reče. — Eno dolje na platformi pošiljke od pet stotina tisuća filmskih programa. Dopremi ih ovamo.Dizalo zaškripi i stade u prizemlju i teška se vrata otvoriše ispred platforme na kojoj se utovarivalo. Pred platformomstajalo je nekoliko kamiona, i Ijudi su užur-bano trčkarali naprijed i nazad, utovarujući i istovaru-jući. Duž zida izaplatforme bile su naslagane kutije i razni materijal.David se obrati upravljaču dizala.— Gdje je materijal koji bi trebalo da odvezem gore? Covjek slegnu ramenima.— Pitaj predradnika. Ja samo upravljam dizalom.— Koji je predradnik?Upravljač dizala pokaza na zdepasta čovjeka u majici. Prsa su mu bila obrasla gustom crnom dlakom koja je obilatoizbijala i po nadlakticama. Crte lica bile su mu grube i oštre, a koža mu je odavala crvenilo teškog pi-janca. David mupriđe.— Sta bi ti? — upita ga on.— Gospodin Wagner me je poslao da prebacim gore filmske programe.Predradnik na platformi zaškilji na nj.— Wagner, a? A gdje je Sam? David je buljio u njega.— Sam?— Sam, činovnik koji radi na zaprimanju, glupane!— Otkud, do vraga da znam? — upita David. Sad se već naljutio.Predradnik pogleda preko njega upravljača dizala.— Nisu valjda najurili Sama da bi zaposlili ovog drka-džiju?

— Jok, vidio sam ga gore gdje radi na pakovanju. Predradnik na platformi okrenu se opet Davidu.— Eno ih ondje — pokaza. — Kraj zida. Programi su bili složeni na drvenim stalcima u svežnje-vima po tisuću komada. Bila su četiri stalka, sto dvade-set pet svežnjeva na svaltom. David dogura dizalicu do prvogstalka i podvuče poda nj dva kraka. Nasloni se cijelom težinom na ručicu, ali njegovih šezdeset pet ki-lograma nije bilokadro podignuti stalak s poda. David se obazre. Predradnik se kesio.— Ne biste li mi pomogli da ga podignem? Covjek se nasmija.— Imam ja i svog posla — reče podrugljivo. — Reci starom Normanu da je najmio dječaka za posao odra-slogradnika.David iznenada osjeti tišinu koja je zavladala na plat-formi. Obazre se. Upravljač dizala glupo se osmjehivao; čak su sei šoferi kamiona kesili. Od srdžbe mu crvenilo oblilo lice. Svi su ga gledali. Samo su čekali da se gazdin nećakosramoti. Odsutna duha izvadi cigaretu iz džepa i htjede je zapaliti.— Zabranjeno je pušiti na platformi — reče predrad-nik. — Idi na ulicu ako želiš pušiti.David ga pogleda, onda šutke prođe kroz ulaz na uli-cu. Cuo je za sobom grohotan smijeh. Do njega doprepredradnikov glas.— PokazaU smo malom čivutskom lupežu gdje su vrata.David zađe za zgradu i zapali cigaretu. Pitao se jesu li se svi složili protiv njega. Cak i onaj poslovođa gore, Wagner,nije bio baš sretan što ga vidi. Mora da mu je dao taj posao samo zbog toga što je znao da nema toliko težine da zanjišedizalicom.Pogleda preko ulice. Točno nasuprot njemu bila je ga-raža, i on se nečemu domisli.Dade pedeset centa mehaničaru i vrati se gurajući veliku hidrauličnu dizalicu koju je garaža upotrebljavalaza kamione. Na platformi zavlada opet tišina kad je na-mjestio dizalicu pod drveni stalak. Brzo stade pumpati ručicom istalak se podiže u zrak. Za nepunih pet minuta David je natovario u dizalo sva četiri stalka.— U redu — reče upravljaču dizala. — Vozi sad gore. — Osmjehivao se kad se vrata s treskom zatvoriše prednamrgođenim licem predradnika.Kad se vrata dizala otvoriše, Ijudi oko stolova za pakovanje podigoše glave i pogledaše.— Cekaj malo — reče upravljaču dizala. — Da pitam Wagnera kamo ćemo s ovim.Pošao je prolazom do poslovođina praznog stola. Oba-zro se i spazio kako ga Ijudi od svojih stolova proma-traju.— Gdje je Wagner?Načas se zbunjeno zgledaše u neprilici. Napokon mu Sheriff odgovori.— U šekretu, da povuče koji dim.David mu zahvali i vrati se prolazom do zahoda. Po-slovođa je razgovarao s nekim čovjekom, držeći cigaretu u ruci.David mu priđe.— Gospodine Wagneru?Wagner skoči. Okrenu se, s čudnim izrazom na licu.— Sta je, Davide? — upita srdito. — Sigurno ne mo-žeš dopremiti te programe.David je zurio u njega. I poslovođa je protiv njega, jasno. Svi su se složili. Gorko se osmjehnu u sebi. A ujak Bernie jerekao da će to ostati tajna.— Dakle — reče poslovođa jetko — ako ne možeš, reci mi.— Već su ovdje. Samo sam htio pitati kamo da ih stavim. »— Već si ih dopremio? — upita Wagner. Glas mu izgu-bi malo od one sigurnosti koju je imao prije. Jesam, gospodine.Wagner baci cigaretu u pisoar.— Dobro — reče pomalo zbunjeno. — Ovamo u peti prolaz. Pokazat ću ti u koje ormare.Bilo je blizu deset i trideset kad je David ispraznio stalke i napunio ormare. Smjesti posljednji omot pro-grama i ispravi se. Osjeti kako mu znoj probija košulju i pogleda niza se. Cista bijela košulja koju mu je majka dala daje obuće bila je sva prljava od prašine. Obrisa čelo rukavom i priđe do poslovođina stola.— Sta da sad radim?— Je li bilo pet stotina svežnjeva? — upita poslo-vođa.David kimnu glavom. Poslovođa mu gurnu neki papir.— Parafiraj onda primku.David pogleda cedulju i uzme olovku. Bio je račun za filmske programe: »500 mila programa po 1 dolar za mil = 500dolara-«. Skup papir, mislio je, črčkajući svoj potpis na primku.Telefon na stolu zazva i poslovođa podiže slušalicu.— Skladište.David je čuo neki glas kako krklja na drugoj strani, iako nije razaznao riječi. Wagner je kimao glavom.— Da, gospodine Bonde, baš smo ih primili. Wagner baci pogled na Davida.— Dajte mi taj jedan program da ga pogledam — reče zaklanjajući slušalicu rukom.David kimnu glavom i potrča prolazom. Izvuče iz svežnja jednu cedulju i donese je poslovođi. Wagner mu je zgrabi izruke i pogleda je.— Nije, gospodine Bonde. Samo je jedna boja. Glas na drugoj strani žice stade se derati. Wagneru tobi neugodno i kratko zatim polako spusti slušalicu.— To je bio gospodin Bond iz Nabavnog. David kimnu glavom. Ne reče ništa. Wagner se u neprilici nakašlja.— Te smo programe upravo primili. Pretpostavljalo se da su dvobojni.

David pogleda crno-bijelu tiskanicu. Nije shvaćao, zbog čega se toliko uzbuđuje. Na koncu konca, one će ionakozavršiti u smeću. Zar nije svejedno jesu li jedno-bojne ili dvobojne?— Gospodin Bond kaže da ih bacimo u otpad. David ga pogleda iznenađeno.— U otpad?Wagner kimnu glavom i u&tade.— Izvadi ih iz ormara i snesi ih ponovo — reče on. — Treba nam taj prostor. Novi će doći poslije podne.David slegnu ramenima. Lud je to posao kad se nešto baca u otpad još prije nego se plati. Ali, baš ga briga!— Sad ću odmah.U dvanaest i trideset izašao je na platformu gurajući prvi stalak programa. Predradnik na platformi derao se.— Hej, ku'š s tim?— U otpad.Predradnik priđe i zaviri u dizalo.— Sto, otpad? — upita. — Sve to? David kimnu glavom.— Kud ću s tim?— Nikud — reče predradnik. — Vuci se odmah nazad gore i reci Wagneru da izriga pet zelenjaka ako želi da gaoslobodim tog otpada.David ponovo osjeti kako ga polako obuzima gnjev. Wagner je bio za stolom kad se David vratio.— Predradnik na platformi traži pet zelenjaka da ukloni taj otpad.— Oh, svakako — reče Wagner. — Zaboravio sam. — Uze hmenu kutiju iz stola i otvori je. Izvadi novčanicu od petdolara.David je buljio u njega.— Zar ćete mu zbilja dati? — upita u nevjerici. Wagner kimnu glavom.— Ali to je dobra sirovina za novinski papir — reče David. — Moj bi to otac prevlačio cijeli bogovetni dan. Daju desetcenti za pedeset kila. Za ovu bi hrpu dobili pedeset zelenjaka na svakom skladištu otpada.— Nemamo mi vremena da se time gnjavimo. Evo, daj mu pet zelenjaka i ne misli više na to.David je zurio u njega. Sve mu je u tom poslu bilo be-smisleno. Bacili su u otpad papira u vrijednosti od pet slotinadolara prije nego što su ga i platili, pa zatim neće da spase od tog svega ni pedeset zelenjaka. Radije će platiti petzelenjaka više, samo da se toga oslobode.Vjerojatno ujak nije tako oštrouman kao što govore, kad ovako vodi poslove. Mora da ima sreću. Da to nije sreća, ondabi njegov otac bio milijunaš. Udahnu duboko.— Možete li mi dati sat odmora za užinu, gospodine Wagneru?Poslovođa kinmu glavom.— Svakako. Svi ćemo užinati.— Mogu li sad odmah na užinu?— Možeš čim se pobrineš za programe— Ako nemate ništa protiv, oslobodit ću ih se za vri-jeme užine.— Sto se mene tiče, u redu, ali ne moraš. Slobodan si cijeli sat za užinu.David pogleda telefon.— Mogu h telefonirati?Wagner kimnu glavom i David nazove Silju u Shocky-jevu garažu.— Za koliko vremena možeš stići ovamo s kamionom? — upita i protumači o čemu se radi.— Za dvadeset minuta, Davy — reče Siljo. Nasta na-čas tišina, zatim Siljo nastavi. — Shocky kaže da će ti računati zakamion samo deset zelenjaka.— Reci mu da pristajem — užurbano će David. — I ponesi par boksera. Imat ćemo malih nepriUka.— Kužim, Davy — reče Siljo.— U redu. Cekam te pred zgradom.Kad David spusti sltišaHcu, Wagner ga pogleda zabri-nuto.— Ne želim nikakvih nepriUka — reče nervozno. David je buljio u njega. Ako su ga se već toMko bojaUda mu nisu dopustiU da radi svoj posao, mogao bi ih zaista nečim zaplašiti.— Shvatit ćete, gospodine Wagneru, kakva bi to bila neprilika kad bi ujak Bernie saznao da ste potrošili pet dolara zatoda izgubite pedeset.Poslovođa iznenada probUjedi. Kapljice znoja orosiše mu čelo.— Ja ne izdajem naredbe — upade odmah. — Samo izvršavam ono što mi kaže nabavni odjel.— Onda se nemate čega bojati.Wagner vrati novčanicu od pet dolara u limenu kutiju, zatim spremi kutiju u stol i zaključa ladicu. Ustade.— Idem na užinu — reče.David sjede na poslovođin stolac i zapali cigaretu, ne hajući za natpis koji je zabranjivao pušenje. Ljudi za stolovima zapakovanje promatrali su ga. On im je šutke uzvraćao pogled. Nakon nekoliko minuta počeše izlaziti, po jedan ili podvojica u ito vrijeme, očito su odlazili na užinu. Naskoro ostade sariip jedan, Sheriff.Starac podiže pogled s omota koji je zavezivao i po-gleda ga.— Vjeruj mi kad ti kažem — reče. — Ne isplati se da zbog toga izgubiš glavu. Onaj dolje, Tony, on je kozak. Reciujaku da ti nađe drugi posao.— Kako bih to uradio, striko? — upita David. — Teško sam dobio i ovaj. Kad bih mu sad došao i cmizdrio, mogao bih

odmah pakovati.Starac mu priđe.— Znaš li kamo su otišh? — upita kreštavim glasom. — Svi oni? Nisu otišli na užinu. Eno ih dolje na ulici. Cekaju davide kako će te Tony ubiti.David povuče dim, zamišljen.— Kako to da je pet zelenjaka toliko važno?— Od svakog zakupca u ovoj zgradi on dobiva malo mito. Zato ne može pustiti da muizmakneš s udice. Jer bi onda sveizgubio.— Pa on je onda šmuk — reče David i najednom se naljuti. — Nisam htio ništa nego da radim svoj posao. Ništa se nebi dogodilo; on je dajje mogao pobirati svo-je sitno mito.David ustade, baci cigaretu na pod i razgazi je petom. U ustima je osjećao gorčinu. Sve je to glupo. A on nije ništapametniji od ostalih; upao je ravno u stupicu koju su mu pripremili. Sad ne može nazad, sve da hoće. Niti možedopustiti da ondje dolje u tučnjavi izvuče tanji' Budala; nepristojan izraz za penis; podrugljiv izraz za čovjeka (jidiš). (P r e V.)kraj. Kad bi se to dogodilo, njegov bi ujak zacijelo saznao. I onda bi bio kraj zaposlenju. Siljo ga je dolje čekao.— Gdje je kamion? — upita David.— S druge strane ulice. Donio sam boksere. Kakve hoćeš? Glatke ili sa šiljcima?— Sa šiljcima.Siljo izvuče ruku iz džepa i David uze par teških mjedenih boksera. Pogleda ih. Okrugli oštri šiljci zlobno zasjaše nasvjetlu. I spusti ih u džep.— Kako ćemo udesiti tog klipana? — upita ga Siljo. — Kineskim stilom?Bio je to poznati trik u kineskoj četvrti. Jedan sprije-da, drugi straga. Zrtva u obrani navali na čovjeka ispred sebe, aobori ga onaj straga. Od deset puta u devet nikad ne sazna tko ga je udario. David odmahnu glavom.— Nećemo — reče. — Za njega se moram sam po-brinuti ako od tog bude ikakve koristi.— KUpan će te ubiti — reče Siljo. — Teži je od tebe dvadeset pet kila.— Ako zapadnem u nepriliku, priskoči i izbavi me.— Ako zapadneš u nepriliku — reče Siljo hladno — bit će kasno za sve osim da te sahranim.David ga pogleda pa se naceri.— U tom slučaju pošalji račun ujaku Bernieju. Sve je to ionako bila njegova ideja. Hajdemo!A oni su ga čekaU, jasno. Sheriff je imao pravo. Ci-jela je kuća znala što će se dogoditi. Cak i neke djevoj-ke izkozmetičke kompanije Henryja Francea.Bilo je vruće i Davida je probijao znoj kroz odjeću. Platforma je odzvanjala od glasova. Ljudi su razgovarali,pretvarajući se da jedu sendviče iU užinu iz paketićS.Najednom pretvaranja nestade, razgovor i užinu zabo-raviše.Val tišine preli se preko njega i on osjeti njihove rado-znale, gotovo ravnodušne poglede. Nehajno je gledao tu rulju.Prepoznao je neke koji su radili za stolovima za pakovanje. Kad je prolazio mimo njih, odvratili su poglede od njega.Odjednom ga uhvati mučnina. Od bijesa. Nije on ni-kakav junak. Cemu sve to? Zar je toliko važan taj ušlji-vi posao daradi njega izgubi glavu? Onda spazi pred-radnika s platforme i šve to zaboravi. Nema povratka.Ponovo se nađe u džungli, u ulicama dolje u East Si-deu, u skladištima s otpadom, uz rijeku, a sad opet u skladištu uCetrdeset trećoj ulici. Svako je skladište imalo svog malog kralja koji je morao biti uvijek pripra-van na borbu da održisvoje malo kraljevstvo, jer je netko uvijek bio spreman da mu ga preotme.David spoznade tu istinu toliko živo da ga obuze val snage i moći. Svijet je upravo takav, čak i ujak, koji sjedi gore, navrhuncu, i on je na svoj način kralj. Pitao se koliko je noći ujak Bernie ostao budan plašeći se prijetnja svomekraljevstvu.Kraljevi žive u strahu, više od drugih. Mogu više iz-gubiti. A spoznaja je uvijek bila tu, zapretana duboko u njemu, daće jednog dana doći kraj, jer kraljevi su samo Ijudi, na koncu konca, i snaga će im malaksati i um neće biti više oštar. Akraljevi moraju umrijeti i na-sljednici ih nasljeđuju. To čeka i predradnika na plat-formi, i ujaka Bernieja. Jednog danasve će to biti nje-govo, jer je mlad.— Daj taj kamion dovezi — i;zgovori krajičkom usta. Siljo siđe do rampe i prijeđe' preko ulice do mjestagdje je parkirao kamion. David se okrenu i gurnu veliku dizalicu do najbližeg drvenog stalka. Stade pumpati ručicom ipodigne stalak s poda. Priđe na rub platfor-me za tovarenje baš kad je Siljo zaustavljao kamion. Siljo siđe iza volana.— Da ti, Davide, pomognem?— Već ću nekako — reče David. Gurnu natovarenu dizalicu na otvorenu platformu kamiona i povuče meha-nizam za pokretanje. Drveni stalak spusti se na pod kamiona. Kad se vraćao po drugi stalak programa, baci krišompogled na predradnika s platforme. Nije se ni pomakao.U Davidu se probudi tračak nade. Možda je pogriješio, možda su svi pogriješili. Naveze posljednji stalak na ka-mion ipovuče mehanizam za pokretanje. Cini se ipak, da će proći bez tučnjave.Kad je okrenuo dizalicu da je sveze s kamiona, začu slab uzdah koji je dopro od Ijudi na platformi. Pogleda onamo.Predradnik je stajao zatvarajući svojim tijelom stražnji dio kamiona. David nehajno gurnu dizalicu pre-ma njemu. Kadse približio predradniku, ovaj stavi nogu ispred dizalice piljeći šutke u Davida. David spusti po-gled na njegovu nogu.Teška radnička čizma s debelim đonom ispriječila se čvrsto ispred dizalice.David ga pogleda i pokuša gurnuti dizalicu na plat-formu za tovarenje. Predradnikova noga brzo se po-maknu. Ručicadizalice ispade Davidu iz ruke i dizalica se omaknu na stranu, a prednja polovica spade sasvim s kamiona. Kotači su joj

se vrtjeli u uskom prostoru između platforme za tovarenje i kamiona. Iz gomile za-ču se ponovo nervozan uzdah.Predradnik s platforme reče ravnodušno:— Platit ćeš pet zelenjaka da odvezeš taj kamion, Zi-dovče — reče on. — Ako nemaš, ostani gdje jesi.David gurnu ruku u džep. Dok je naticao bokser na ruku, osjeti pod prstima metal hladan kao led.— Dat ću ti nešto — reče on mirno, idući prema nje-mu i držeći i dalje ruku u džepu.— Jesi li se opametio, Zidovče — reče predradnik i odvrati pogled s Davida na svjetinu. U taj čas ga David udari.Rukom mu prođe trzaj bola kad se bokser zari čovjeku u hce. PotmuU bolni krik provali mu iz grla, a metalni .šiljcirastrgaše mu obraz kao prezrelu dinju.Okrenu se, nasrnu divlje na Davida, udari ga sa stra-ne u glavu i tresnu njime o stranicu kamiona. David osjeti kako mučelo otiče. Treba se brzo tući ili će ga ovaj ubiti. Zdrma glavom da se razbistri, i spazi pred-radnika gdje ide opet nanjega. Odupre se nogama okamion i, upotrijebivši pojačanu snagu koju je time dobio, izmaknu da udari čovjeka u lice.Udarac ne stigne do cilja. Predradnik s platforme dočeka ga podignutom rukom, ali ga to naglo okrenu na-zad premarubu platforme. David i opet izmahnu na njega. On koraknu u stranu da izbjegne udarcu ali po-srnu i pade s platformena zemlju.David se nagnu preko velike hidrauličke dizalice i po-gleda ga. Pridizao se na koljena. Okrenu lice Davidu, a krv mu jelila niz obraze; divljački se iskesi na Davida.— Ubit ću te zbog ovoga, ti čivutska svinjo! David je buljio u njega. Covjek je klečao na jeđnomkoljenu.— Evo vam što ste tražili, gospodine — reče David i uhvati ručicu dizalice.Predradnik kriknu kad ga poklopi teška dizalica. Za-tim je ležao mirno, Hcem na zemlji, a dizalica mu je sjedila naleđima kao prastaro čudovište.Daviđ se polako uspravi, a prsa su mu se nadimala. Pogleda rulju. Već su se počeli osipati, blijedi i uplašeni. Siljo seuspe na kamion. Odozgo pogleda predradnika.— Jesi li ga upljeskao?David slegnu ramenima. Gurnu mjedeni bokser prija-telju u džep.— Najbolje će biti đa se kupiš s kamionom odavde. Siljo kimnu glavom i popne se za volan, a Davidpreskoči na platformu za utovar. Kamion se izvuče na ulicu baš kad iskrsnu Wagner s policajcem. Policajac pogledaDaviđa.— Sta se dogodilo?— Nesretan slučaj — odgovom David. Policajac baci pogled na predradnika s platforme.— Zovite hitnu pomoć — reče brzo. — Neka mi netko pomogne da uklonimo ovo čudo s njega.David se okrenu i pođe u dizalo. Dok je bio u kupao-nici i prao se, čuo je sirenu bolničkih kola. Vrata se za njimotvoriše i on se okrenu.Pred njim je stajao Sheriff s ručnikom u ruci.— Mislio sam da će ti trebati.— Hvala. — David uze ručnik i umoči ga u vruću vodu, zatim ga prinese licu. Toplina mu je godila. Za-tvori oči.Zvuci ambulante bili su sve slabiji.— Je li sve u redu? — upita stari.— Jest — odgovori David.Cuo je korake starca. Vrata se za njim zatvoriše i David skide ručnik s lica. Pogleda se u ogledalo. Izu-zevši slabenatekline na sljepoočici, izgledao je sasvim dobro. Izapra lice hladnom vodom i obrisa ga. Objesi ručnik pokrajumivaonika i izađe.Blizu stubišta stajala je djevojka u plavoj kuti s nat-pisom »Henry France« na džepu. On stade i pogleda je. Cinila mu senekako poznata. Mora da je jedna od onih što ih je vidio dolje.Ona mu se osmjehnu slobodno i otkri ne baš lijepe zube.— Je li istina da ste vi nećak starog Normana? Kimnuo je glavom.— Freddie Jones, koji radi u vašem foto-laboratoriju, kaže da bih ja trebala ići na film. On me je već snimao.— Zbilja?— Evo snimki — reče. — Hoćete i' da vidite?— Svakako.Ona se osmjehnu i izvuče iz džepa fotografije. On uze slike i pogleda ih. Taj Freddie, tko bio da bio, znao je snimatislike. Ona je izgledala mnogo bolje bez smiješka. I bez odjeće.— Sviđaju vam se?— Da.— Zdržite i' — reče ona.— Hvala.— Ako vam se pruži prilika, pokažite i' jedanput svom ujaku — upade ona. — Mnogo je djevojaka počelo tako nafilmu.Kimnuo je glavom.— Vidjela sam što se dolje dogodilo. Već je bilo vri-jeme da Tony dobije što je zaslužio.— Niste ga voljeli?— Nitko ga nije volio — reče. — Ali svi su ga se bojali. Policajac me je pitao što se dogodilo. Rekla sam

mu da je bio nesretan slučaj. Dizalica se srušila na njega.Pogleda joj u oči. Bile su tvrde i sjajne.— Zgodan si — reče ona. — Volim te. — Izvadi nešto iz džepa i dade mu. Nalikovalo je na kutijicu za aspirin, ali je nanjoj pisalo: Henry France De Luxe.— S ovima ne trebaš da se bojiš — reče ona. — To .su najbolje od svih koje proizvodimo. Kroz njih možeš ritatinovine. Sama sam ih pregledala i zamotala.— Hvala.— Moram nazad na posao — reče ona. Vratila se do slepenica. — Do viđenja!— Do viđenja! — Pogleda kutijicu koju je držao u ruci i otvori je. Imala je pravo. Mogao si uistinu čitati kroz njih. Nadnu je bila ceduljica. Na njoj je bilo napisano crvenom olovkom ime Betty i telefonski broj.Wagner je sjedio za stolom kad je David prošao.— Imao si veliku sreću — reče. — Doktor kaže da Tony ima samo potres mozga i dva slomljena rebra. Ipak, trebat ćemu dvanaest šavova na licu.— On je ima'o sreću — reče David. — To je bio ne-sretan slučaj.Nadzornik poniknu pogledom.— Garaža preko ulice traži deset zelenjaka da po-pravi dizalicu.— Sutra ću im dati.— Ne treba — upade brzo Wagner. — Već sam ja dao.— Hvala.Poslovođa podiže pogled sa stola. Oči im se sretoše.— Recimo da se jutros nije fiišta dogodilo — reče tiho. — Volio bih da počnemo sve iz početka.David se načas izbulji u njega. Zatim se osmjehnu i pruži ruku.— Zovem se David Woolf — reče. — Došao sam da se prijavim poslovođi radi posla.Poslovođa pogleda Davidovu ruku i ustade.— Ja sam Jack Wagner, poslovođa — reče on i čvrsto mu stegnu ruku. — Da vas upoznam s momcima.Kad se David okrenuo stolovima za pakovanje, svi su mu se smiješih. Sad najednom više nisu bili neznanci. Bili suprijatelji.Bernard Norman uđe u svoj ured u New Yorku. Bilo je deset sati prije podne; oči su mu bile žive i sjajne, obrazi rumeniod zimskog zraka, nakon žustrog pješa-čenja ođ hotela dovde.— Dobar dan, gospodine Normane — reče tajnica. — Kako ste putovali?Uzvrati joj osmijehom, uđe u svoju sobu i otvori prozor. Stajao je i uđisao hladan, svjež zrak. Ah, to je gešmak. A neono isto iz đana u dan, u Kaliforniji.Norman priđe stolu i uzme veliku cigaru iz kutije. Zapali je, polako uživajući u Jakom, aromatičnom mirisu «-havane«.I cigare bolje gođe u New Yorku. Možda će, ako bude vremena, skočiti do Ratnera u ulicu Delancey na blince zadoručak.Sjedne i poče pregledavati izvještaje koji su ležali na stolu. Zadovoljno kimnu glavom. Tečajevi su na burzi, premalanjskim, skočili. Obrati se izvještajima njujorških kinematografa. Normanovo kino, premijerna kuća na Broadwayuoporavilo se otkad su počeli davati i revije s filmovima. Drži se na ravnoj nozi s Loew's State i s Pa-laceom. Prolistadaljnjih nekoliko izvještaja, zatim pre-stade i počne proučavati izvještaj kina Park. Prosječan ukupni prihod od četiritisuće i dvije stotine dolara na tjedan posljednja dva mjeseca. To mora da je pogreška. Ukupan prihod Parka nije nikadprelazio preko tri ti-suće. Bila je to samo trećerazredna kuća u neugledni-jem dijelu Cetrnaeste ulice.Norman nastavi pregledavati izvještaj i oči mu za-peše za naslov »Premije namještenika«. One su iznosile' Neka vrsta palačinki, obično sa sirom (jidiš). (P r e v.)u prosjeku tri stotine na tjedan. Dohvati telefon. Netko mora da je poludio. Nikad nije odobrio takve premije. Cijeliizvještaj mora da je lažan.— Halo, gospodine Normane — javi se tajnica.— Recite Ernieju da dođe ovamo — reče Norman. — Smjesta. — Spusti slušalicu. Ernie Hawley je njegov blagajnik.On će mu znati razjasniti.Hawley uđe, očiju zasjenjenih debelim staklima nao-čala.— Kako je, Bernie? — upita. — Kako si putovao? Norman lupnu izvještajem o stol.— Sto je to s Parkom? — upita. — Zar vi, lupeži, ne možete napraviti ništa u redu?Hawley je bio nekako zbunjen.— S Parkom? Da vidim.Norman mu dade izvještaj, zatim se zavali u naslo-njač, žestoko odbijajući dimove. Hawley ga pogleda.— Ne vidim ovdje ništa pogrešno.— Ne vidiš? —'upita Norman zajedljivo. — Ti mi-sliš da ne znam da Park nije nikad imao ukupan prihod veći od tritisuće na tjedan otkad postoji? Nisam nikakav glupan.— Ukupan je prihod, Bernie, u izvještaju pravilan. Naši revizori kontroliraju ga svakog tjedna.Bernie ga mrko pogleda.— A što je s tim namješteničkim premijama? Dvije tisuće i četiri stotine dolara u posljednja dva mjeseca! Zar misliš dasam sišao s uma? Nikad tako što nisam odobrio.— Dabome da nisi, Bernie —jodvrati Hawley. — To je premija od dvadeset pet posto za poslovanje koje smo uveli dase pomognemo za mrtve sezone poslije Božića.

— Ali smo odredili najviši ukupni prihod za kinema-tografe kao kvotu — prasnu Norman. — Izračunali smo da nas toneće stajati gotovo ništa. Koliko smo odre-dili za Park?— Tri tisuće.— To je prijevara. Taubman nas je okradao nao<5i-gled. Da nije, otkud bi došlo iznenada do toga da ima prihod odčetiri tisuće i dvije stotine?— Taubman sad ne upravlja tim kinom. Dobio je upalu slijepog crijeva i ne radi još od Božića.— Na izvještaju je njegov potpis.— To je samo štambilj. Imaju ih sve poslovođe.— Pa tko onda upravlja kinematografom? — upita Norman. — Tko je taj pametnjaković koji nam izvlači iz džepa tristotine na tjedan?Hawley se nađe u neprilici.— Bili smo u teškom položaju. Taubman nas je izne-vjerio u najgore vrijeme; nikog drugog nismo imali da pošaljemo.— Ne okolišaj kao mačak oko vruće kaše, nego reci već jednom — prasnu Norman.— Tvoj nećak, David Woolf — reče blagajnik oklije-vajući.Norman se patetički uhvati za glavu.— Oh! To sam mogao odmah misliti.— Ništa drugo nismo mogli. — Hawley dohvati ner-vozno cigateru. — Ali, Bernie, mali je dobro obavio po-sao.Uhvatio je veze sa svim susjednim trgovinama, po-dijelio je neke darove i preplavio susjedstvo lecima dva-put natjedan. Cak je uveo nešto što je nazvao obitelj-ska večer, u ponedjeljak i utorak, kad je bilo najmanje gledalaca. Cijelaobitelj dobiva ulaznicu za sedamdeset pet centi. I to je uspjeh. Bombona i kokica prodalo im se za četiti puta veći iznos.— I koliko nas je stajao taj ekstra posao? Blagajniku je ponovo bilo neugodno.— Režijski troškovi nešto su se povećali, ali raču-nam da se isplatilo.— Tako? — reče Norman. — Koliko točno? Hawley uze izvještaj. Nakašlja se.— Oko osamsto, osamsto i pedeset na tjedan.— Oko osamsto, osamsto i pedeset na tjedan — ponovi Bernie zajedljivo. Ustade i upilji se u blagajnika. — Za menerade sami šmukovi — iznenada se izdere. — Od tog cijelog povećanja nama ne ostane ništa. Ali njemuizlazi divno. Taj strpa u džep tri stotine na tjedan povrh svega.Okrenu se, jurnu prozoru i pogleda napolje. Kroz otvoreni prozor strujao je hladan zrak. Srdito zalupi prozor. Vrijemeje tu bijedno, nije toplo i sunčano kao u Kaliforniji.— Ne bih rekao — napomenu Hawley. — Kad izra-čunaš sve, uzimajući u obzir povlaštenu prodaju, čista dobit povećanam se za sto pedeset na tjedan.Norman se okrenu.— On potroši naših devet stotina na tjedan da bi sebi pribavio tri stotine. Možda bismo mu se morali još i zahvaliti štonam dopušta da zadržimo sto pedeset? — Glas mu se podiže do reskog kričanja. — Ili nam to pre-pušta možda zbogtoga što još nije smislio način kako bi nara izbio i to.Udari srdito šakom po stolu.— Ne znam što je to, ali svaki put kad dođem u New York, uvijek naiđem na coriš. — Baci cigaru u košaru za otpatkei uze drugu iz kutije. Stavi je u usta i počne žvakati. — Prije godinu i pol dođem u New York i što nađem? Radio je uskladištu nešto više od godine i već je tu zaradio više od nas. Više od jedne tisuće na godinu zaradio je prodajući otpisneprograme, dvije tisuće prodajući nepristojne slike kojih je štampao na stotine na našem fotopapiru u našem laboratoriju.U svim na-šim uredima po cijeloj zemlji razvio je prodaju kondo-ma na veliko. Prava sreća što sam ga spriječio, inačebismo svi zaglaviU u zatvoru.— Ah moraš priznati, Bernie, da skladište nikad nije bolje radilo — reče Hawley. — Ono uvođenje neprekid-neinventure uštedjelo nam je djelo bogatstvo pri po-novnim narudžbama.— Ha, ha! — uzvikne Norman. — Misliš li da je na nas mislio kad je to radio? Ne budi budala! Plaća mu je bilasedamdeset dolara na tjedan, a svakog dana vo-zio se na posao u Buicku vrijednom dvije tisuće trista dolara.' Neprilika, nevolja (jidiS). (Prev.)Bernie zapali šibicu i prinese je cigari, povlačeći brzo dok je nije upalio. Onda odbi oblak dima i baci šibicu u pepeljaru.— I onda sam ga postavio kod Normana za pomoć-nika upravitelja. Mislio sam, sad će biti sve u redu. Mo-ći ću mirnospavati. Kakve mi neprilike može napraviti u jednoj tako velikoj kući? — Neprilike, ha, ha! — gorko se nasmija. —Kad sam se vratio nakon šest mjeseci, vidim da je kino pretvorio u javnu kuću i kockarsku jazbinu! Svi vodviljskiglumci u zemlji najednom su htjeli da igraju kod Normana. A kako i ne bi? Imaju li kuće Loew's ili Palace najljepšerazvodnice, spremne da se podaju od deset prije podne do jedan u noći? Imaju li Loew's State ili Palace pomoćnikaupravitelja koji će ti preuzeti okladu za svaku utrku u zemlji, a da ne moraš izaći iz sobe.— Ali Gallager i Shean, Weber i Fields i svi ostali veliki glumci kod nas su nastupali, nije U tako? — upita Hawley. —A i sad nastupaju. Oni su nam i stvorili od kuće ono što jest.— Sreća što sam ga izvukao odande i poslao u Hop-kins u BrookIynu prije nego što je to nanjušila policija zasuzbijanje nemorala — reče Norman. — Sad se ne moram bojati, mislim ja. Može ondje ostati pomoćnik upravitelja dosmrti. Što nam može napraviti u Brookly-nu? — mislim ja. Vratim se u Kaliforniju miran. Sad ne moram više misliti nanjega. — Iznenada opet ustade. — I tako, nakon šest mjeseci, vratim se i što nadem? Izru-guje se cijeloj kompaniji.Odnosi više novaca od zamje-nika direktora.Hawley ga pogleda.— Možda bi baš to trebalo učiniti.

— Sto?— Postaviti ga za zamjenika direktora — reče Hawley.— Ali... ali, on je još derište — reče Norman.— Prošlog mjeseca navršio je dvadeset jednu. On je upravo onakav kakvog bih volio imati uz nas.— Ne — reče Norman i uvali se ponovo u naslonjač. Pogleda blagajnika zamišljeno. — Koliko sad dobiva?— Trideset pet na tjedan — spremno odgovori Hawley. Norman kimnu glavom.— Dignite ga odande i premjestite u oglasni odjel u studio — reče. — Ondje neće upasti ni u kakvu nepriliku. Sam ćupripaziti na njega.Hawley kimnu glavom i ustade.— Odmah ću se, Bernie, pobrinuti za to.Bernie je promatrao blagajnika dok je odlazio iz sobe, a onda uze telefon. Nazvat će sestru i reći joj da se ne brine.Platit će im troškove preseljenja u Kaliforniju. Onda mu pade na pamet da ona nema telefona i da je oni iz prodavaonicebombona u prizemlju moraju zvati na telefon. Spusti telefon nazad na stol. Skočit će nakon doručka do nje da je vidi.Ona ne ide nikad nikamo. Uvijek je kod kuće.Osjeti neki čudan ponos. Taj njegov nećak bistar je momak, pa i onda kad ima lude ideje. Ako ga odsad bude pomalovodio, a to je nešto što dečko nije nikad dobio od svog oca, tko zna što se još može dogoditi? Još bi mogao dalekodotjerati.Osmjehnu se sam sebi dok Je uzimao izvještaj. Pravo ima sestra.Krv nije voda.Harry Richards, šef policije u studiju, bio ja u kućici kad se Nevada uvezao u glavni ulaz u studio. On izađe iz kućice ipruži ruku.— Gospodine Smithe, drago mi je što vas opet vidim. Nevada mu uzvrati osmijeh, obradovan čovjekovomočitom srdačnošću. Stegnu mu ruku. — Lijepo je što te opet vidim, Harry.— Davno je to bilo — reče Richards.— Da — Nevada se osmjehnu. — Prije sedam godina. — Posljednji put je bio u studiju baš nakon prikazivanja»Odmetnika«, 1930. — Imam sastanak s Danom Piercom.— Ceka vas — reče Richards. — Eno ga u Normanovu starom uredu.Nevada kimnu glavom. Ubaci u brzinu, a Richards se skloni u stranu.— Nadam se da je sve u redu, gospodine Smithe. Kao da su se vašim povratkom vratila i stara vremena.Nevada se osmjehnu i okrenu kola cestom prema u-pravnoj zgradi. Jedna stvar se barem nije promijenila u studiju.Nema tajni. Svatko zna što dolazi. Očevidno znaju više od njega. On zna samo ono što je pročitao u Danovu brzojavu.Došao je izvana i našao ga na stolu u predvorju. Uzeo ga je i brzo otvorio.IMAM DOBAR FILM ZA TEBE. MOLIM TE DA SE ODMAH SASTANEMODAN PIERCEMartha uđe u predvorje dok je on čitao taj brzojav. Preko haljine nosila je pregaču jer je upravo došla iz kuhinje.— Ručak će sad — reče. On joj pruži brzojav.— Dan Pierce mi nudi nekakav posao na filmu.— Mora da su u neprilici — reče ona mirno. — Zašto bi te inače zvali nakon toliko godina?On slegnu ramenima, praveći se da mu nije stalo, iako nije tako osjećao.— Neće biti — reče on. — Jonas nije Bernie Norman. Možda su se prilike izmijenile otkako je on preuzeo studio.— Nadam se da jesu — reče ona. Glas joj postade srčaniji. — Samo ne želim da te opet iskoriste. — Okre-nu se i vratiu kuhinju.Gledao je za njom. Zato ju je volio. Bila je solidna i pouzdana. Bila je za njega i ni za koga više, pa ni za se. Kad su seuzeU prije dvije godine, on je nekako znao da će to biti tako. Udovica Charlieja Dobsa žena je kakvu je trebalo davnoda uzme.Pošao je za njom u kuhinju.— Moram otići u Los Angeles u banku radi onih ti-suću rali koje kupujem od Murchisona — reče. — Neće bitizgorega da onda skočim i vidim na što cilja Dan.— Neće, dabome — reče ona i stavi na stol kavnik s kavom.On zajaha na stolac i nali u šalicu kave.— Nešto ću ti reći — reče odjednom. — Odvest će-mo se zajedno. Odsjest ćemo u Ambasadoru i lijepo se zabaviti.Ona se okrenu da ga pogleda. Duboko u očima sijevnu skrivena iskra uzbuđenja. Tad je shvatila da će se on vratiti akobude posla za njega. Novaca im ne treba. Nevada je, po svim standardima, bogat čovjek. Sve se isplatilo: revija DivljiZapad, koja je još nosila njego-vo ime; kicoška farma s raspuštenicama u Renou, u kojoj su on i pokojna mu žena bilikompanjoni; i stočna farma u Texasu gdje sad žive.Nije bio u pitanju novac. Odbio je ponudu od milijun dolara u gotovu za postotke od prava na vađenje nafte usjevernom rajonu. Nafta je otkrivena na susjednom zemljištu. Ali on je htio zadržati polje u onakvom sta-nju u kakvomje bilo, nije želio da mu tornjevi za va-denje nafte nagrde zemljište.Kad je išao ulicom, Ijudi su se uzbuđivah, prepoznavali ga. Mlađarija je galamila i dovikivala za njim. Ali sad su imalidruge junake. To mu je nedostajalo. To i — Jonas.Napokon, to je vjerojatno zbog Jonasa. Jonas mu je bio sin koga nikad nije imao. Sve je drugo bio nadomje-stak — iona. Načas se sažalila nad njim.— Šta misliš — upita on i pogleda je.

Obuze je osjećaj nježnosti. Uvijek je bilo tako. Cak i prije mnogo godina, kad su bili vrlo mladi i kad su došli iz Texasana ranč u Reno gdje su se ona i Charlie nastanili. Umoran i izmrcvaren, i krijući se ispred zako-na, gledao je oko sebeprogonjenim i usamljeničkim po-gledom. Pa i onda je vidjela u njemu samu dobrotu.Ona se osmjehnu.— Mislim da će zbilja biti lijepo — odvrati gotovo bojažljivo.Ovo je prava ludnica — reče Dan. — Više ne snima-mo filmove. Sad smo tvornica. Svakog mjeseca moramoisfabricirati određen broj filmova.Nevada se spusti ponovo u naslonjač i osmjehnu se.— Cini se da se slažem s tobom, Dane. Ne izgledaš ništa gore zbog toga.— Ubi me odgovornost. Ali takav je posao. Nevada ga pogleda pronicavo. Pierce se ugojio.— Ali je bolje nego da moraš radom zarađivati za ži-vot, zar nije?Dan podiže ruke.— Znao sam da ne trebam očekivati, Nevada, nekakvo razumijevanje od tebe. — Nasmijaše se obojica i Dan sprstipogled na stol. Kad je ponovo podigao oči, lice mu je bilo ozbiljno. — Pretpostavljam da se pitaš zašto sam ti poslaobrzojav.Nevada kimnu glavom.— Zato sam i došao.— Zahvalan sam ti — reče Pierce. — Kad je iskrsao taj posao, na tebe sam prvog pomislio.— Hvala — reče Nevada hladno. — U čemu je stvar? Dan iskolači oči i napravi se uvrijeđen.—- Nevada, dušo — pobuni se — zar se tako govori sa starim prijateljem? Navikao sam da ti budem agent. Tko ti jepribavio prvo zaposlenje na filmu?Nevada se osmjehnu.— Tko je pustio moju reviju nek je voda nosi kad je vidio da će dobiti više novaca za reviju Buffalo Bill?Pierce odmahnu rukom.— To je davno bilo, Nevada. Cudim se što to sad i spominješ.— Samo zato da postavimo stvari na svoje mjesto, Dane — reče Nevada. — A sad, što ti je na umu ?— Ti sigurno znaš kako se filmovi sad prodaju? — upita Pierce i nastavi ne očekujući Nevadina odgovora.— Unaprijed prodamo cijelu godišnju proizvodnju. To-liko filmova A kategorije, toliko B kategorije, toliko akcionihpustolovnih, toliko filmova mistike i užasa i to-liko vesterna. Možda je deset posto programa proizve-deno za vrijeme prodaje, ostalo kasnije. To ja zovem luda kuća. Sretni smo kad možemo izmicati ugovorima.—- Zašto ne nagomilate rezerve za prikazivanje? — upita Nevada. — To bi vam moralo riješiti problem.Dan se osmjehmu.— Riješilo bi, ali nemamo rezerve gotovine. Uvijek ćekamo svaki dolar da uđe iz tekućeg prikazivanja da možemoproizvesti slijedeći film. To je začarani krug.— Još nisam čuo tvoj prijedlog — reče Nevada.— Spremam se da ti ga upravo izložim. Mislim da inogu s tobom otvoreno razgovarati.Nevada kimnu glavom.— Jonas nam daje malo novaca — reče Dan. — Ne lužim se; možda Jonas ima pravo. Lani barem nismo ništa izgubili,a u nepunih pet godina ovo je prvi put da .smo poslovali bez gubitka. A ove godine prodajni odjel inisli da će prodatičetrnaest vesterna.— Krasno — reče Nevada.— Nemarao novaca da ih proizvedemo. Ali banka će nam dati zajam ako ti budeš igrao u njima.— Jesi li siguran? — upita Nevada. Pierce kimnu glavom.— Govorio sam sa samim Moronijem. On misli da je10 divna zamisao. — Koliko će ti predujmiti? — upita Nevada. — Cetrdeset tisuća po filmu. Nevada se nasmija. —Za cijeli film? Dan kimnu glavom. Nevada ustade. — Pričekaj čas, Nevada — reče Dan. — Cekaj dok in' svršim. Nemisliš valjda da sam te ovamo vukao a .ia nisam mislio da ćeš nešto zaraditi, zar ne? Nevada šutke sjedne nazad unaslonjač.— Znam što misliš o jeftinim filmovima — reče Dan. Ali, vjeruj mi, ovo je nešto drugo. Još imamo kuliseI rekvizite od Odmetnika. Malo ih treba urediti pa će hili kao novi. Uzet ću najbolju ekipu. Možeš sam bi-rali režisera isnimatelja. To vrijedi i za pisce i producen-ir. Toliko se brinem o tebi, sine, da ću te pokvariti.— To je krasno — reče Nevada. — Ali zašto misliš da ću ja raditi? Za cigarete?— Mislim da sam ti pribavio dobar posao. Naredio sam našim knjigovođama da se udube u stvar i prona-đu način kakobi ti mogli zadržati izvjesnu svotu mje-sto da ti je svu isplate u eri ovih prokletih poreza koje je Roosevelt natovario nanas.Nevada je buljio u njega.— Pazi da sve bude kako treba!— Platit ćemo ti deset tisuća po filmu — reče Dan. — To iznosi pet tisuća na tjedan, jer će za svaki film biti potrebnasamo dva tjedna snimanja. Ti odgađaš isplatu svoje plaće do prvih prihoda, a mi ti predajemo potpuno film nakonsedam godina. Dobit ćeš u vlasništvo sav materijal, negativ i kopije, sve zajedno. A onda, ako hoćeš, otkupit ćemo odtebe. To će ti biti glavna zarada.Nevada je ostao ravnodušan.— Govoriš kao Bernie Norman. Mora da je tome kriv ovaj ured.

Pierce se osmjehnu.— Razlika je u tome što bi te Norman operušao, a ja neću. Hoću samo da namaknem ovoj tvornici posla.— Sto bismo za scenarije?— Nisam htio u to ulaziti dok se s tobom ne porazgo-vorim — upade Dan. — Znaš da sam uvijek visoko ci-jenio tvojsmisao za scenarije.Nevada se osmjehnu. Vidio je iz Pierceova odgovora da još nije ni mislio na scenarije.— Važno bi bilo nastojati da scenariji imaju junake s uvjerljivim likovima.— Upravo tako i ja misUm — uzvikne Dan. — Mi-slio sEim da možda igraš sama sebe. Svaki put da budeš u drugojpustolovini. Znaš, punoj starih majstorija, tri-kova i doskočica.Nevada odmahnu glavom.— Uh, uh! Ne padam na tako nešto. To uvijek zvuči lažno. Gene Autry i Roy Rogers čine to kod Republica. Poredtoga, ne vjerujem da bi više itko u to povjerovao. Pogotovu ne s mojom sijedom kosom.Pierce ga pogleda.— Lako ćemo je pocrniti. Nevada se osmjehnu.— Neću, hvala — odvrati. — Nekako sam privikao na ovakvu.— Već ćemo s tim izići na kraj — reče Dan. — Pa makar uzeli nešto od Zanea Greya ili Clarencea Mul-forda. Samo tireci riječ, pa ćemo već lako.Nevada ustade.— Pusti me da malo promislim — reče. — Govorit ću s Marthom pa ću ti javiti.— Cuo sam da si se opet oženio — reče Dan. — Cesti-tam ti, iako kasno.Nevada pođe prema vratima. Na pola puta stade i osvrnu se.— Da, zbilja — reče. — Kako Jonas?Prvi put otkad su se sastali, Pierce kao da se ska-njivao.— Dobro, bar tako mislim.— Misliš? — upita Nevada. — Zašto? Zar ga nisi vidio?— Nisam još od New Yorka, prije otprilike dvije go-dine — odvrati Pierce. — Kad smo preuzeli kompaniju.— I odonda ga nisi vidio? — upita Nevada ne vjeru-jući. — Zar nije nijednom došao u studio?Dan spusti pogled na stol. Kao da je bib u neprilici.— Nitko ga više nije mnogo viđao. Samo bi ponekad, ako smo imali sreće, razgovarao s nama telefonski. Po-nekaddođe ovamo. Ali, to je uvijek kasno noću, kad nema nikog. Znali smo po porukama koje je ostavljao.— Ali što onda kad iskrsne nešto važno?— Onda nazovemo McAllistera koji obavijesti Jonasa da želimo s njim govoriti. Ponekad nas i nazove. Veći-nomsamo kaže Macu kako želi da se postupi.Nevada najednom osjeti potrebu da bude s Jonasom. Prijeđe preko sobe i pristupi Danu.— Eto, ne mogu se odlučiti dok ne govorim s Jo-nasom.— Ali upravo sam ti rekao da ga nitko ne viđa.— Je li ti stalo da radim te filmove? — upita Nevada. Pierce je buljio u njega.— Možda čak nije u zemlji. Možda mjesec dana nećemo čuti ništa o njemu.Nevada otvori vrata.— Ja mogu čekati — reče.— Hoćeš li, Daviđe, ostati na večeri?— Ne mogu, mama — reče David. — Samo sam skre-nuo da vidim kako si.— Kako sam? Kao i uvijek. Muči me artritis. Ni pre-više ni premalo. Kao uvijek.— Trebalo bi da češće izlaziš na sunce. Jer, koliko vidiš sunca, mogla bi isto tako živjeti i u New Yorku.— I sina imam — reče gospođa Woolf — a nikad ga ne vidim. lako stanuje u hotelu. U tri mjeseca ako dođe jeđanput.Moram biti sretna ako ikako dođe.— Ostavi to, mama. Znaš i sama koliko imam posla.— Tvoj ujak Bernie našao je vremena da dođe svake vGČeri — reče majka.— Mama, onda su bila đruga vremena — reče neuvjer-Ijivo. Nije joj morao reći da joj je brat bio poznat u Holly-vfoodu kao Ijubimac žena. Pored toga, teta May bila bi ga ubila da je negdje ostao. Bolje ga je čuvala nego vlada FortKnox.— Već si tu tjedan dana, a samo si dva puta bio kod mene. I nijedanput na večeri!— Gledat ću, mama, uskoro doći na večeru. Obeća-vam ti.Ona ga prostrijeli pogledom.— U četvrtak navečer — reče iznenada. Pogleda je osupnuto.~ U četvrtak navečer? Zašto u četvrtak navečer, ta-ko iznenada?' Tvrđava u kojoj se čuva novčana zlafna podloga Sjedinjenih Država. (P r e V.)Tajanstven osmijeh preletje joj licem.— Bit će netko s kim bih voljela da se sastaneš — reče ona. — Netko vrlo lijep.— Oh, mama — uzdahnu. — Nije valjda opet neka djevojka?— A što je loše ako se sastaneš s hjepom djevoj-kom? — upita ga majka u povrijeđenoj bezazlenosti. — Vrlo je lijepa,Davide, vjeruj mi. Obitelj joj je bogata. Uz to i djevojka s fakultetom.— Ali, mama, ne želim da se sastajem ni s kakvim djevojkama. Nemam vremena.

— Nemaš vremena? — upita ga majka. — Već ti je trideset godina. Vrijeme je da se oženiš. Lijepom djevoj-om. Od dobre obitelji. A ne da potratiš cijeli svoj ivot po noćnim klubovima sa šiksama}— Mama, takav mi je posao. Moram s njima izlaziti.— Za sve što voli, kaže da mu je posao — reče ona atetično. — A kad nešto ne voli, onda je i to posao. Haj-e reci mi,hoćeš li doći na večeru ili nećeš?Gledao je majku časak, zatim slegnu rezignirano ra-nenima.— Dobro, mama. Doći ću. Ali ne zaboravi, moram rano otići. Imam mnogo posla.Ona se osmjehnu zadovoljno.— Dobro, — reče. — Samo ne zakasni! U sedam. To-rno.Kad se vratio u hotel, čekala ga je poruka da na-zove Dana Piercea.— Sto je, Dan? — upita kad ga je dobio na telefon.— Znaš li gdje je Jonas? David se nasmija.— To mi je ime nekako poznato.— Ne šegači se — reče Dan. — Stvar je ozbiljna. Nevadu možemo predobiti da igra u onim vesternima je-dino akoJonas govori s njim.— Zar zbilja misliš da će ući u taj posao? — upita Oavid. On zapravo nije vjerovao da Nevada hoće. No-Nežidovska djevojka ili 2idovka koja nije pobožna OidiS). (P r e v.)vaca mu ne treba, a svatko zna kakvo ima mišljenje o jeftinim filmovima.— Ući će — reče Dan — kad porazgovara s Jonasom.— Volio bih da i sam govorim s njim — reče David. — Vlada ponovo počinje donositi zakon protiv trustova.— Znam — reče Dan. — Sindikat mi sjedi za vratom. Ne znam koliko ću ih moći obuzdati. Ne možeš se izvla-čitisiromaštvom; vidjeli su lanjski godišnji izvještaj. Znaju da već sad poslujem bez gubitka i da ćemo na godinu vjerojatnoiskazati dobit.— Mislim da će biti najbolje da porazgovaramo s Macom. Govorit ćemo otvoreno. Mislim da je dosta bilo dvije godinebez sastanka.Ali ni McAllister nije znao gdje je Jonas. Kad je Da-vid spustio slušalicu, obuze ga nejasan osjećaj razoča-ranja. Kao daradiš u vakuumu. Kuda god se okreneš, nigdje ništa. Sve sami pokušaji i sumnjičavi poslovi. Na-trpani jedan na drugipoput piramide bez kraja i konca. Trguješ s kompanijama. Fox, Loew's, RKO, Paramount, Warner. Igraš njihovefilmove, oni tvoje. Možeš stajati samo na jednoj nozi, pa onda na drugoj.Pitao se zašto je Jonas zauzeo takav odnos prema nji-ma. Prema drugim svojim interesima nije se tako odno-sio. CordAircraft brzo je postajao pravi div u industriji. Inter-Continental Airlines već je postao najveća trgo-vačka zrakoplovnakompanija u zemlji. A Cord Explo-sives i Cord Plastics uspješno se natječu s Du Pontom.Ali, kad se ticalo filmske kompanije, jedva su se odr-žavali na životu. Jonas će se kad-tad morati s tim suče-liti. Ili ćemorati ostati u tom poslu ili će morati izaći. Moraš neprestano vući naprijed. To je dinamika akcije u filmskomposlovanju. Ako staneš, gotov si.I David je vukao koliko je god sam mogao. Dokazao je da se kompanija može održati. Ali, ako ikad budu namjeravalida naprave nešto ozbiljno, trebat će nastupiti s nečim uistlnu velikim. Trgovina ili filmovi, svejedno mu je šta.Zapravo je više volio trgovinu. Sigurnija je i manje rizična od skupih filmova. Disney, Goldwyn i Bonner, svi traženove izlaze za distribuciju. A svi oni dolaze svelikim filmovima koji nose velik dohodak i, što je naj-bolje od svega, potpimo se sami financiraju. Još čeka odgovorna pokusne prijedloge koje je dao Goldwynu i Disneyju. Već se jednom sastao s Mauriceom Bonnerom. Ali odobrenjeza takav posao mora doći od Jonasa. Ne može ni od koga drugog.Bonner je tražio isti položaj kakav ima Hal Wallis kod Warnera, ili Zanuck kod Twentieth Century-Fox, kom-pletanizvršni nadzor nad programom, osobnu proizvod-nju vlastita četiri glavna projekta svake godine, dioni-ce i akcije ukompaniji.Za to treba platiti visoku cijenu, ali ako hoćeš najbo-Ije, to moraš platiti. Skouras se nije skanjivao kad je trebalo daplati Zanucka. Takav čovjek može ti povećati prihod za dvadeset milijuna. Od toga zavisi hoćeš li ži-votariti ili će tipasti sjekira u med.AU, gdje li je Jonas? U Jonasa je ključ koji otvara zlat-na vrata.— Traži vas gospodin Irwing Schwartz — reče tajnica na kućnom telefonu.David se namršti.— Sto hoće? Ne poznajem nikakvog Irvina Schwartza.— On kaže da vas poznaje, gospodine Woolfe. Rekao mi je da samo kažem Siljo.— Siljo! — uzviknu David. Nasmija se. — Zašto nije odmah rekao? Dajte ga ovamo. Prekidač škljocnu kad ihtelefonistica spoji.— Siljo! — reče David. — Vrag te tvoj, kako si? Siljo se tiho nasmija.— Dobro. A ti, Davide?— Divno. lako radim kao crnac.— Znam — reče Siljo. — O tebi sam čuo mnogo li-jepih stvari. Covjek se raduje kad vidi da se neki nje-gov stariprijatelj popeo visoko.— Nije baš toliko visoko. Posao kao i svaki drugi. — Ličilo mu je na uvod u pumpanje. Brzo stade računati kolikovrijeđi staro prijateljstvo. Pedeset ili stotinu?— Ipak, važan posao.

— Dosta 0 meni — reče David, i poželje promijeniti predmet razgovora. — KalTO si ti? Sto radiš ovdje?— Dobro sam. Sad sam tu. Imam kuću u Coldwater Canyonu.David umalo da ne zviznu. Starom je prijatelju zaista dobro. Kuće ondje stoje preko sedamdeset pet tisuća. Neće bar bitipumpanja.— To je divno — reče. — Ali, do vraga, prevalio si dug put od ulice Rivington.— Dabome Davide, momče, volio bih da se sastanem s tobom.— I ja s tobom — reče David. — Ali, bogamu, jako sam zauzet.Siljin je glas i dalje bio miran, ali ustrajan.— Znam, Davide, da jesi — reče. — Ali kad ne bih mi-slio da je ovo važno, ne bih ti dosađivao.David malo promisli. Sad zna da nije pumpanje. Sto bi drugo moglo biti tako važno?— Kaži što je — reče. — Zašto ne dođeš u studio? Možemo ovdje užinati, pa ću ti onda pokazati studio.— Neće valjati. Davide. Moramo se sastati negdje gdje nas neće nitko vidjeti.— Kako bi onda bilo kod tebe?— Nikako — odvrati Siljo. — Nemam povjerenja u sluge. Ni u restorane. Mogao bi nas netko prisluškivati.— Možemo li preko telefona? Siljo se nasmija.— Nemam mnogo povjerenja ni u telefone?— Cekaj malo — reče David, jer mu je nešto palo na pamet. — Vočeras ću biti na večeri kod majke. Dođi i večera] snama. Ona stanuje u stambenoj zgradi Park u Westwoodu.— To je već u redu. Pravi li ona još one knedle u juhi na kojoj pliva kokošja mast?David se nasmija.— Dabome. Kugle ođ macesa past će ti na želudac kao tona cigle. Pomislit ćeš da nisi ni otišao od kuće.— Dobro — reče Siljo. — U koje vrijeme?— U sedam.— Doći ću.David spusti slušalicu, radoznao što to Siljo hoće. Nije se morao dugo pitati, jer Dan upada u sobu, zajapuren i uzbuđen,a jake čeljusti blistale su mu od znoja.— Je li te to sad nazvao neki tip po imenu Schwartz?— Jest — reče David iznenađeno.— Sastat ćeš se s njim?— Večeras.— Hvala bogu! — reče Dan i spusti se na naslonjač ispred stola. Izvadi rupčić i obrisa lice.David ga je gledao radoznalo.— Sto je toliko važan sastanak s momkom s kojim sam odrastao?Dan je buljio u njega.— Zar ne znaš tko je on?— Kako ne? Zivio je u kući do moje u ulici Rivington. Zajedno smo išli u školu.Dan se kratko nasmija.— Tvo.i prijatelj s East Rivera dalekn je dotjerao. Poslali su ga ovamo prije šest mjeseci kad su Bioff i Brown zapali unepriliku. On je funkcioner radničkog udruženja, ali je i šef sindikata na Zapadnoj obali.David ga je gledao bez riječi.~ Nadam se da ćeš uspjeti kod njega — đoda Dan. — Jer, bogami, ja sam pokušao i nisam uspio. Ako ni ti ne budeš, zatjedan dana ode nam posao. Imat ćemo najveći i najprokletiji štrajk, kakav još nisi vidio. Sve će likvidirati. Studio,kinematografe, svaki pogon.10 iDok je išao za majkom u kuhinju, David pogleđa na stol u blagovaonici. Bilo je postavljeno za pet osoba.— Nisi mi rekla da imaš toliko društvo na večeri. Majka, koja je piljila u lonac na štednjaku, nije senl okrenula.— Zar će prava djevojka prvi put večerati s momkom bez roditelja?David zatomi uzdisaj. Cini se da će biti gore nego što je mislio.— Zbilja, mama — reče — bilo bi dobro da postaviš još za jedno. Pozvao sam starog prijatelja da večera s nama.Majka ga prostrijeli pogledom.— Za večeras si ga pozvao?— Morao sam, mama — reče. — Poslovi.Zvonce na vratima zazvoni. Pogleda na sat. Bilo je sedam.— Ja ću, mama. Sigurno je Siljo.On otvori vrata niskom, naoko zabrinutom čovjeku od pedesetak godina, kose sive poput čelika. Pokraj nje-ga stajale sužena, otprilike iste dobi, i mlada djevojka. Kad se čovjek osmjehnuo, nije više bio onako zabrinut. Pruži ruku.— Vi ste sigurno David. Ja sam Otto Strassmer. David se rukova.— Moja supruga Frieda i kćerka Rosa — reče gospodin Strassmer.David im se osmjehnu. Gospođa Strassmer kimnu ner-vozno glavom i reče nešto na njemačkom, na što djevojka rečeprijazno:— Dobar večer.Nešto u njezinu glasu nagna Davida da je pogleda. Nije bila visoka, možda 165, i koliko je mogao vidjeti, bila je vitka.

Crna kosa padala joj je u uvojcima tik uz gla-vu, uokvirujući široko čelo iznad duboko usađenih sivih očiju koje su bilegotovo sakrivene iza dugih trepavica. U krivini usta i izbočenoj bradi bilo je nekog prkosa. David smjesta shvati.Djevojci nije bilo stalo do tog sa-stanka ništa više nego i njemu.— Davide, tko je? — zazva njegova majka iz ku-hinje.— Molim vas, oprostite — reče on brzo. — Izvolite ući. — Stade u stranu da ih propusti. — Strassmerovi, mama.— Odvedi ih u dnevnu sobu — viknu majka. — Snaps je na stolu.David zatvori za njima vrata.— Izvolite skinuti kaput — reče djevojci.Ona kimnu glavom i brzo ga svuče. Na sebi je imala jednostavnu bluzu muškog kroja i suknju sabranu oko tankogstruka širokim kožnim remenom. Iznenadio se. Imao je toliko iskustva da je znao kako joj dojke, iza-zovno napete usvilenoj bluzi, nisu oblikovane nikakvim grudnjakom.Njezina majka reče nešto na njemačkom. Rosa ga po-gleda.— Majka kaže da vi i tata odete i nešto popijete — reče ona. — A mi ćemo u kuhinju da vidimo možemo li što pomoći.David je pogleda. Opet taj glas. I naglasak, i opet nije naglasak. Bar nije naglasak njezina oca. 2ene se okre-nuše ipođoše u kuhinju. On pogleda gospodina Strassme-ra. Covjek se osmjehnu i pođe za njim u dnevnu sobu.David nađe bocu s viskijem na stoliću za kavu, okru-ženu čašicama. Boca Old Overholta od pola litre. David zatomigrimasu. Bio je to tradicionalni viski koji se po-javljuje na svim svečanostima, rođendanima, bar mizva-simo,'vjenčanjima, ukopima. Jaka mješavina čistih škot-skih viskija od raži, koja ti propali grlo kad je piješ, a nos ti zadahneneugodnim mirisom alkohola. Morao je imati toliko pameti da donese bocu skoča. Bio je si-guran da je Old Overholtspriječio Zidove da se pri-viknu na ukus viskija.Bilo je jasno da gospodin Strassmer ne misli kao on. Podiže bocu i pogleda je. Okrenu se Davidu smiješeći se.— Ah, gut šnaps.David se osmjehnu i uze boc iz ruke.— Cist ili sa vodom? — upita skidajući pečat. I to je bila tradicija. Boca je uvijek bila zapečaćena. Kad se jednomotvori, a ne popije se, nikad se ponovo ne iz-nosi društvu. Pitao se što se događa sa svim tim otvo-renim i napolapraznim bocama. Mora da u nekoj osta-vi čeznutljivo čekaju dan oslobođenja.' Dječak koji navrši trinaest godina i prima obavezu da će izvršavati vjer-ske propise; zatim i svečanost prilikom tog događaja (jidiš).— Cist — reče gospodin Strassmer, s malo užasa u glasu.David nali čašicu i pruži mu je.— Ja moram s malo vode — ispričavao se.I upravo tog trenutka uđe Rosa noseći zemljan vrč s vodom i nekoliko čaša.— Mislila sam da će vam možda trebati. — Osmjehnu se i postavi sve na stolić za kavu.— Hvala vam.Ona se osmjehnu i izađe, a David smiješa sebi piće, dobrano ga razrjeđujući vodom. Okrenu se gospodinu Strassmeru.Mali Nijemac upravo je podigao čašu.— L' čejm.— L' čejm — ponovi David.Gospodin Strassmer zabaci unazad glavu i proguta piće. Pristojno se nakašlja i okrenu Davidu suznih očiju.— Ah, gut.David kimnu i gutnu i sam. Ukus je bio strašan, čak i s vodom.— Izvolite još? — upita uglađeno.Otto Strassmer se nasmiješi. David ponovo nali čašicu, a čovječac se okrenu i sjede na kauč.— Vi ste, dakle David. Mnogo sam slušao o vama. David se osmjehnu i kimnu glavom. Takva će biti ovavečer. Kad sve prođe, boljet će ga lice od tolikog uglađe-nog smješkanja.— Da — nastavi gospodin Strassmer. — Mnogo sam slušao o vama. Već davno žehm da se s vama upoznam. Znate lida obadvojica radimo za istog čovjeka.— Istog čovjeka?— Da — kimnu glavom gospodin Strasmer. — Za Jo-nasa Corda. Vi radite za njega u filmskoj industriji. A ja uplastici. Upoznali smo se s vašom majkom lani u šulu kad smo došli na bogoslužje o Velikom blagdanu. — Go-spodinStrassmer se osmjehnu.' Zivjeli (jidiš). (P r e v.)2 Zidovski vjerslci praznici, Roš Hašanali i Jom Kipur. (P r e v.)— Stupili smo u razgovor i utvrdili da je moja žena Frieda polusestrična vašera ocu. Obadvije obitelji potječu izSleske.Gutnu viski iz čašice. Opet se nakašlja i pogleda Da-vida suznih očiju.— Kako je svijet malen — zar ne?— Svijet je malen — potvrdi David. Iza leđa začu majčin glas.— Dakle, nu, vrijeme je već da sjednemo za večeru, a tvog prijatelja nema.— Doći će, mama, svaki čas.— Jesi li mu rekao, u sedam sati? — upita majka sumnjičavo.David potvrdi.— Pa zašto ga onda nema? — Zar on ne zna, kad je vrijeme da se jede da moraš jesti, inače se sve upropasti.U taj čas zvonce na vratima zazvoni, a Davidu odlanu.

— Evo ga, mama — reče i pođe prema vratima. Visok, naočit mlad čovjek koji je stajao u vratima nijebio nitko drugi nego onaj mršavi, žestoki crnokosi dje-čak kog se sjećao.Mjesto nosa oštrog poput kljuna, po kojem je dobio poznati nadimak, sad je vidio fini, gotovo orlovski nos, u lijepomkontrastu sa širokim ustima i upalim obrazi-ma. On se osmjehnu kad opazi kako se David zapanjio.— Bio sam na plastičnoj kirurgiji i dao mu drugi oblik. Ne bi bilo sjajno da se šetam po Beverly Hillsu s no-som izEast Sidea. — Pruži ruku. — Drago mi je, Davi-de, što te vidim.David prihvati ruku. Stisnu je čvrsto i srdačno.— Udi — reče. — Mama saro što nije eksplodirala. Večera je gotova.Uđoše u dnevnu sobu. Gospodin Strassmer ustade, a njegova majka pogleda Silju sumnjičavo. David se hitro obazre.Rose nije bilo u sobi.— Mama — reče. — Sjećaš li se Irvinga Schwartza?— Dobar večer, gospođo WooIf — reče.— Vitzchak Schwartz — reče ona. — Dabome da se sjećam. Sto je to s tvojim nosom?— Mama — prekori je David. Siljo se osmjehnu.— Ništa, Davide. Poljepšao sam ga, gospođo Woolf.— Mišgas. Pravo je čudo što na takav nosić možeš disati.— Jesi li zaposlen, Yitzchak? — upita svadljivo. — Ili se još vucaraš s onim protuhama iz Shochyjeve garaže?— Mama! — upade David. — Irving sad živi ovdje.— Tako, sad je Irving. — Majka se rasrdi. — Zašto ne valja ime koje su ti dali roditelji, Isidor, a?Šiljo se nasmija. Pogleda Davida.— Vidim na što ciljate — reče. — Ništa se nije izmi-jenilo. Nikakvog zla nema u tom, gospođo Woolf. Irving je lakšesricati.— Svršio si iste škole kao i moj David — odvrati ona— ne bi ti smjelo biti teško sricati.— Naprijed, gospođo Woolf! David mi je obećao kne-dle. Više ne mogu čekati; cijelog sam dana gladan mi-sleći nanjih.Gospođa Woolf gledala ga je sumnjičavo.— A sad budi dobar dečko — reče ona malo umirena— i svakog petka dođi na knedle.— Hoću, gospođo Woolf.— U redu — reče ona. — Idem sada da vidim je li ju-ha vruća.Rosa uđe u sobu upravo kad se David spremao da upo-zna Silju sa Strassmerovima. Stala je na vratima, s izra-zomiznenađenja na licu. Zatim se osmjehnu i uđe u sobu.— Gle, gospodin Schwartz — reče ona. — Kako mi je drago što vas vidim.Irving dignu pogled. Pruži ruku.— Hej, gospođice doktore — reče. — Nisam znao da se poznajete s mojLm prijateljem Davidom.Ona prihvati ruku.— Upravo smo se večeras upoznali. Irving pogleda Davida. Ludost Oidiž)- (Prev.— Doktorica Straissmer mi je operirala nos. Ona je zbilja velik doktor, Davide. Znaš li da je lani izvršila ta-kvuoperaciju na Lindi Davis?David pogleda radoznalo Rosu. Nitko nikad nije ni-šta rekao o tome da je ona doktorica. A operacija na Lindi Davisbila je velika stvar. Glumičino lice bilo je isječeno u rezance u nekoj automobilskoj nesreći, a kad je stala pred kamerunakon godinu dana, nije bilo ni najmanjeg traga unakaženosti.Iznenada spozna da gospodin i gospođa Strassmer nervozno gledaju. Osmjehnu se Rosi.— Gospođice doktore, s vama bih baš htio razgova-rati. Sta mislite, šta da radim s ovim strašnim osje-ćajem praznine uželuca?Ona ga pogleda zahvalno. Nestade nervoze i oči joj zasjaše vragolasto.— Mislim da tome može pomoći nekoliko knedla va-še majke.— Knedli? Tko spominje moje knedle? — upita maj-ka s vrata. Požuri se važno u sobu. — Sad svi na svoja mjesta —reče ona. — Juha je na stolu i već se pomalo hladi.Kad su povečerali, Rosa pogleda na sat.— Morat ćete me ispričati na kratko vrijeme — reče ona. — Skoknut ću do bolnice d,a pogledam jednog paci-jenta.David je pogleda.— Odvest ću vas, ako hoćete. Ona se osmjehnu.— Ne morate. Imam kola.— Ne smeta — reče David uljudno. — Da vam onda barem pravim društvo?— Irving ustade.— Moram i ja poći — reče on. Obrati se gospođi Woolf.— Hvala vam za izvrsnu večeru. Nakon nje zaželjeh se doma.Davidova se majka osmjehnu.— Pa, Yitzchak, ako budeš dobar dečko — reče ona — možeš opet doći.Rosa se osmjehnu Davidovoj majci.

— Nećemo dugo ostati.— Hajte samo — reče gospođa Woolf. — Ne morate se žuriti. — Srdačno se osmjehnu Rosinim roditeljima. — Mistariji imamo o toliko toga razgovarati.— Oprosti, Irving — reče David kad su izašli iz kuće.— Nismo imali mnogo prilike za razgovor. Možda da obavimo to sutra?— Možemo sad odmah — reče Irving mirno. — Uvje-ren sam da se možemo povjeriti Rosi. Zar ne, gospođicedoktore?Rosa mahnu rukom.— Mogu pričekati u autu — upade ona. David je prekide.— Nemojte, sve je u redu. — Obrati se opet Irvingu. — Mora da sam ti se činio glup kad si me jučer nazvao. Ali, našeodnose s radničkim sindikatima ima preko sebe Dan Pierce.— U redu. Davy — reče Irving. — Mislio sam tako nešto.— Dan mi kaže da nam prijeti štrajk. Pretpostavljam da znaš da ga ne smijemo dopustiti. Upropastio bi nas.— Znam — odgovori Irving. — Pokušat ću ti po-moći. Ali, naći ću se u teškom položaju ako se nekako ne pogodimo.— U kakvim bi se poteškoćama mogao naći? Nitko te ne sili na štrajk. Tvoji članovi tek što su svladali po-sljedicekrize.— Da — složi se Irving. — Ne traže oni štrajk, ali uvlače se crveni. A oni izazivaju mnogo neprilika tvr-deći okolokako filmske kompanije zadržavaju sve vrh-nje za sebe. Masa Ijudi to sluša. Cuju o visokim plaćama zvijezda ifunkcionara i to im se ne čini loše. Zašto ne bi i oni dobili malo od toga? A crveni ih podbadaju.— Sto je s Bioffom i Brovvnom?— Svinje — odvrati Irving prezirno. — Malo im je bilo jedna strana. Pokušali su da dobiju od obadvije. Zato smo ih seotresli.— Otresli? — upita David s nevjericom. — MisUo sam da su uhvaćeni.Irving je buljio u njega.— A gdje misliš da će vlada nabaviti dokumentaci-ju da pokrene postupak? Ne leže dokazi na cesti.— Sve mi se čini da vi pokušavate nas iskoristiti u gašenju vatre koju su vaši Ijudi potpalili — reče Da-vid. — A crvenisu vam izgovor.Irving se osmjehnu.— Možda, pomalo. Ali, komunisti su vrlo aktivni u udruženjima. A cijela industrija upravo je potpisala no-ve ugovores Udruženjem filmskih režisera i Udruženjem filmskih pisaca, koji su tražili tolike povišice kolike ni-kad nisu Lmali.Crveni su prigrabili svu zaslugu. A sad počinju napadati strukovne sindikate. A ti znaš kakvi su strukovni sindikati. Oniće pomisliti, ako crveni mo-gu to učiniti za udruženja, mogu i za njih. Uskoro će se obaviti izbori za strukovni sindikat.Crveni najavljuju veliku borbu, pa ako mi uskoro ne dođemo s nečim, naći ćemo se izvan događaja. A ako se to dogodi,vidjet ćete da će vam biti mnogo teže nego s nama.David ga pogleda.— Ti, dakle, predlažeš da odlučimo s kim žeUmo da se pogodimo, s vama ili komunistima? A kako će reagi-ratičlanovi? Zar oni nemaju ništa reći?Irvingov glas zvučao je realno.— Većina njih su glupani — reče prezirno. — Oni se brinu samo za svoje platne vrećice i idu za onim tko im višeobeća. — Izvadi paketić cig'areta. — Baš sad im se crveni počinju sviđati.David je šutio dok mu je prijatelj palio cigaretu. Zlat-ni upaljač bljesnu i nestade u Irvingovu džepu. Kaput mu se otvorii David ugleda crni držak revolvera u to-bolcu pod pazuhom.Zlatni upaljači i revolveri. I dva derana iz East Sidea u New Yorku stoje u toploj proljetnoj noći pod kalifor-nijskimzvijezdama, razgovaraju o novcu i vlasti i ko-munizmu. Pitao se što Irving ima od toga, ali je znao da je bolje da ga ne pita. Ima nekih stvari koje se nje-ga ne tiču.— Sto hoćeš da uradim? Irving odbaci cigaretu u jarak.— Crveni traže povišicu od dvadeset pet centi na sat i tjedan od trideset pet radnih sati. Mi ćemo se zadovo-Ijiti sa petcenti na sat zasad, drugih pet na godinu i tje-dan od trideset sedam i pol radnih sati. — Pogleda Da-vidu u oči. — DanPierce kaže da nije mjerodavan da o tome odlučuje. Kaže da ne može pronaći Corda. Cekao sam tri mjeseca. Više nemogu. Sjedite samo prekršte-nih ruku, i štrajk je tu. Izgubit ćete i vi i mi. Samo vi više. Cijela vaša kompanija otići ćeniz vodu. Mi ćemo ipak drugdje imati mnogo posla. Jedino će dobro proći crveni.David se skanjivao. Nije bio mnogo kompetentniji od Dana da zaključi takav sporazum. Ali, vremena nema da se čekana Jonasa. Sviđalo se to Jonasu ili ne, mora ga poduprijeti.Udahnu punim plućima.— Pristajem.Irving se osmjehnu i bijeli mu zubi bljesnuše. Udari Davida lako po ramenu.— Dobar si ti dečko — reče. — Nisam ni mislio da ću imati nekih neprilika da te urazumim. Odbor za prego-vore imasutra ujutro sastanak s Pierceom. Reći ćemo im da to objave.On se okrenu Rosi.— Gospođice doktore, oprostite što sam vam ovako pokvario zabavu — reče. — Ali drago mi je što sam vas vidio.— Sve je u redu, gospodine Schwartz.Gledali su kako Irving prilazi rubu pločnika i ulazi u auto, Cadillac s pomičnim krovom. Upali motor i pogle-da ih.— Hej, vas dvoje. Znate šta?

— Sta? — upita David. Irving se naceri.— Kao što bi rekla tvoja mama, baš ste zgodan par. Gledali su kako je zamakao za ugao, zatim David po-gleda Rosu. Učinilo mu se da joj je lice obuzelo slabo rumenilo. Uze je za ruku.— Auto mi je preko ulice.Sutjela je gotovo cijelim putem do bolnice.— Gospođice doktore nešto vas muči? — upita.— Sad baš vi — odvrati ona. — Svi me zovu gospođice doktore. Više bih voljela kad biste me zvali Rosa.On se osmjehnu.— Roso, što vam je?Ona baci pogled na ploču s instrumentima.— Došli smo čak u Ameriku da ih se riješimo.— Koga? — upita David.— Onih istih iz Njemačke — reče kratko. — Nacista. Gangstera. Oni su zapravo isti. I jedni i drugi govore jednako.Primite nas ili će vam doći komunisti. A s na-ma ćete lakše izaći na kraj, s nama se možete sporazu-mjeti. —Pogledaga. — AU, što da kažete kad vidite da su vam sve oteH? To je bio trik kojim su zavladali u Njemačkoj. Da je spase odkomunista.— Hoćete reći da je moj prijatelj Irving Schwartz nacist?Gledala ga je.— Nije, vaš prijatelj nije nacist — reče ozbiljno. — Ali pokreće ga ista nezdrava želja za vlasti. Vaš je prija-telj vrloopasan čovjek. Nosi revolver, znate li to?David potvrdi.— Vidio sam.— Pitam se što bi učinio da ste ga odbili — reče tiho.— Ništa. Siljo mi ne bi učinio ifiišta nažao. Opet ga ošinuše njezine sive oži.— Ne, ne revolverom — reče brzo ona. — Ima on za vas drugo oružje. Ekonomsko, koje bi vam upropasti-lo posao.Ali, čovjek ne nosi oružje ako nema namjere da ga upotrijebi, kad-tad.David ustavi auto ispred bolnice.— Sto mislite šta je trebalo da uradim? Odbiti spo-razum s Irvingom i pustiti da sve što sam radio tolike godine ode dovraga? Upropastiti bijednog ulagača kojije uložio u kompaniju svoje povjerenje i svoj novac? Otjerati svoje namještenike na ulicu da traže posla? Je li to trebaloda učinim? Jesam li ja kriv što moji namje-štenici nemaju pameti pa da izaberu poštene predstavni-ke i da paze da imajupošteni sindikat?Glas mu se povisio i prešao u srdžbu, a da to nije ni opazio.Ona se najednom nagnu i položi svoju ruku na njego-vu koja je počivala na volanu. Ruka joj je bila topla i čvrsta.— Dabome da niste vi krivi — upade ona. — Učinili ste ono što ste mislili da je pravilno.Niza stepenice siđe vratar i otvori vrata na autu.— Dobar večer, doktorice Strassmer.— Dobar večer, Porteru — reče ona. Uspravi se i pogle-da Davida. — Hoćete li ući da vidite gdje radim?— Neću vam smetati. Mogu i ovdje pričekati ako ho-ćete.Ona se osmjehnu i iznenada mu stisnu ruku.— Samo udite — reče. — Bit će mi vrlo drago. Za-tim, bar ću znati da se ne srdite na mene što sam vam solila — kaošto se kaže — pamet u vašem poslu.On se nasmija, a ona izađe iz auta, držeći ga i dalje za ruku, i povede ga uza stepenice u bolnieu.Stajao je na vratima i promatrao kako ona nježno ski-da zavoj djetetu s lica. Sutke pruži ruku, a bolničarka izvadi izboce oblog i pruži joj ga.— Ovo će te možda malo boljeti, Mary — reče ona. — Ali, nećeš se micati niti ćeš govoriti, je li da nećeš?Djevojčica odmahnu glavom.— Onda, dobro — reče Rosa. — A sad ćemo biti mir-ni, vrlo mirni. — Glas joj je mrmorio, dubok i blag, a ruka jojbrzo prijeđe ovlaš oblogom preko ruba djeti-njih usana. David spazi u djetetovim očima nenadane suze. Načas pomislida će djevojčica pomaknuti glavu, ali nije.— Krasno — reče Rosa tiho, dok joj je sestra uzela iz ruku oblog. — Ti si hrabra djevojčica. — Sestra vje-što namjesti opet zavoj preko djetinjih usta. — Sutra ujutro skinut ćemo zavoj, pa ćeš moći kući.Djevojčica dohvati blok i olovku sa stola pokraj kreveta. Nadrlja začas nešto pa pruži Rosi. Baci pogled na papir iosmjehnu se.— Sutra ujutro kad skinemo zavoj.David spazi iznenadan osmijeh u djetinjim očima. Ro-sa mu se okrenu dok su išli hodnikom.— Sad možemo nazad k vašoj majci.— Lijepa djevojčica — reće on dok su čekali hft.— Da.— Sto joj je bilo? Pogledala ga je.— Zečja usna — reče ona. — Dijete se tako rodila. — U glasu joj osjeti miran ponos. — Sad će biti kao svaka dru-ga.Nitko neće buljiti u nju niti joj se smijati kad govori.Vrata se otvoriše i oni uđoše u lift. David pritisnu dug-me i vrata se zatvoriše. Spazi da Rosa još drži bilješku koju joj je

djevojčica utisnula u ruku. Uze je od nje. Bi-la je to dječja črčkarija: »Kad ću moći govoriti?«Pogleda Rosu.— Mora da ju je to obradovalo. Ona kimnu glavom.— Plastična kirurgija nije samo oblikovanje nosa ni uklanjanje podvoljka filmskim zvijezdama. Važan dio odnosi se napomoć Ijudima da mogu živjeti normalnim životom. Kao ta Mary. Nemate pojma kako takva de-formacija možeutjecati na djetinji život.U njemu se rodi novo poštovanje prema njoj. Prođoše kroz predvorje i pođoše prema ulaznim vratima. Vratar dodirnukapu.— Idem po vaš auto, gospodine.Dok je on strčao niza stepenice i otišao na parkiraU-šte, velika limuzina priđe i stade ispred njih. David je ravnodušnopogleda, zatim se okrenu Rosi. Izvuče iz džepa paketić cigareta.— Roso, hoćete li cigaretu?Dok je Rosa uzimala cigaretu, ćuo je kako su se za njim otvorila vrata na limuzini. Stavi jednu cigaretu sebi u usta, aRosi zapali.— Tražio si me, Davide?David se strelovito okrenu i zamalo da ne ispusti upaljač. Spazi bjelinu košulje, zatim se pojaviše na otvo-renim vratimalimuzine glava i ramena. Bio je to Jonas Cord. David je šutke buljio u njega.I nehotice David baci pogled na Rosu. Oči su joj ima-le neki neobičan izraz. Pomisli da je možda ustrašena pa pružiruku prema njoj.Jonas se njemu iza leđa mirno smijuljio.— U redu, Davide. Povedi Rosu sa sobom.12Rosa utonu ponovo u sjedalo u kutu limuzine. Baci letimičan pogled na Davida kaji je sjedio pokraj nje, zatim naJonasa. Unutri je bilo tamno i samo ponekad visoka ulična svjetiljka bacila bi zraku svjetla na Jonasa koji je sjeookrenut njima na preklopno sjedalo, a duge noge ispružio preko stražnjeg sjedala.— Roso, kako vam je otac?— Krasno, gospodine Corde, često vas spominje. Ona više osjeti nego što vidje njegov osmijeh.— Prenesite mu moje najljepše želje.— Hoću, gospodine Corde — reče ona.Veliki automobil poveća brzinu kad su izašli na Pri-obalnu magistralu. Rosa zirnu kroz prozor. Išli su na sje-ver premaSanta Barbari, udaljujući se od Los Angelesa.— McAllister mi je rekao, Davide, da si me tražio. Ona osjeti da se David meškolji na sjedalu pokraj nje.Nagnuo se naprijed.— Radili smo sami kako smo znali dokle god smo mogli, Jonase. Da bismo išli ma i malo dalje, treba nam tvojeođobrenje.Jonas je govorio mirno.— Zašto da idete dalje? — upita. — Zadovoljan sam sadašnjim stanjem. Smanjili ste režijske troškove i od-sad bitrebalo da ostvarujete dobit.— Nećemo dugo ostvarivati dobit. Sindikati traže po-višicu, inače će štrajkati. To će pojesti svu dobit.— Pustite ih — reče Jonas i dalje ravnodušno. — Ne treba im popustiti.— Već jesam — odvrati David.Načas nastade tišina. Rosa pogleda jednog pa drugog, iako im nije vidjela lica.— Jesi? — upita Jonas mirno, ali u glasu mu se osje-ćala skrivena hladnoća. — MisUo sam da pregovori sa sindikatomidu u Danovo područje.Davidov glas bio je čvrst. U njemu je bilo opreza. ali to je bio oprez kojim se služi čovjek koji krči put kroz nepoznatteritorij, a ne koji se boji.— Išli su do večeras — reče on. — Dok se nije ticalo dobrobiti cijele kompanije. Tada su postali moja briga.— Zašto to nije riješio Dan?— Zato što uopće nisi odgovarao na njegove poruke — odvrati David mirno. — Mislio je da ne može sklopitisporazum bez tvog odobrenja.— A ti si mislio drukčije?— Jesam.Jonasov glas još se više ohladi.— Zašto misliš da mog odobrenja tebi ne treba, a nje-mu treba?Ona začu kako kvrcnu upaljač i vidje kako David pri-pali cigaretu. Svjetlo načas zaigra na njegovu licu i za-tim ganestade. Cigareta se žarila u mraku.— Zato što sam mislio, da si tražio od mene da kompa-nija bankrotira, da bi mi to rekao još prije dvije godine.Jonas se ne obazre na taj odgovor.— Jeste li me trebali još radi ega?— Vlađa opet počinje s onom akcijom protiv trusto-va — reče David. — Traže od nas da odvojimo kinema-tografe odstudija. Prije nekog vremena poslao sam vam svima podatke koji se odnose na to. Moramo im odgovo-riti.Jonas je govorio ravnodušno.— Već sam rekao Macu što treba s tim učiniti. Moći ćemo stvar zatezati do poslije rata, kad ćemo vjerojatno

postići dobru cijenu za kinematografe. Poslije rata uvijek zavlada inflacija u kupoprodaji nekretnina.— Sto ćemo ako ne bude rata?— Bit će ga — reče Jonas jednostavno. — U idućih nekoliko godina Hitler će se naći u škripcu. Morat će, ili seproširivati, ili upropastiti sav tobožnji napredak koji je donio Njemačkoj.Rosa osjeti kako joj se stisnu želudac. Bilo je sasvim drugo osjećati da je rat neizbježiv, jer se uvijek nadaš da se varaš.Ali iznijeti, to tako jednostavno i jezgrovito kao Jonas... Sans emotion Jedan više jedan jesu dva. Rat. A onda se višeneće moći nikamo otići. Njemačka će zavladati cijelim svijetom. Cak je i njezin otac rekao da je Vaterland tolikouznapredovao ispred ostalog svi-jeta da će im trebati stoljeće da ga stignu.Ona je buljila u Davida. Kako to da su Amerikanci takve neznalice? Vjeruju li oni zaista da mogu nedirnu-ti izbjećiovom ratu? Kako može tako sjediti i razgovara-ti o poslovima kao da se neće ništa dogoditi? On je 2i-dov. Zar i on nevidi kako Hitlerova sjena pada na njega?Cu Davida kako se smijulji.— Onda smo u istom položaju — reče. Gledala ga je s groznim iznenadenjem kako nastavlja razgovor. — Po-moćuprisilnih mjera štednje izradili smo lažnu ekonomi-ju. Ekonomiju u kojoj ubrajamo u dobit uštede proizvede-neeliminiranjem troškova. Ali, nismo stvorili nijedan nov izvor prave dobiti.— I zato si razgovarao s Bonnerom.Ona osjeti kako se David iznenadio. Prvi put te veče-ri glas mu nije bio siguran.— Da — odgovori.— Pretpostavljam da si mislio kako si mjerodavam da se upustiš u takva raspravljanja, a da se prije toga sa mnom neposavjetuješ? — Jonasov glas ostade i dalje miran.— Još prije godinu dana poslao sam ti poruku u kojoj sam tražio tvoje odobrenje da razgovaram sa Zanuckom.' Bez uzbuđenja. (P r e v.)Nikad nisam primio odgovor, i Zanuck je potpisao ugovor s Foxom.— Da sam htio da s njim razgovaraš, već bih te oba-vijestio — reče Jonas oštro. — Zašto misliš da Dan ne može onošto Bonner može?David je oklijevao. Zgnječio je cigaretu u pepeljari na priručju pokraj sebe.— Dvije stvari — reče oprezno. — Ne kritiziram Da-na. On se pokazao izvanredno sposoban administrator i izvršniorgan u studiju. Dao je program po kojem je dje-lovanje tvornice do krajnosti efikasno, ali mu nedosta-je jedno:stvaralačka koncepcija takvih Ijudi kakvi su Bonner i Zanuck. Sposobnost da se nanjuši neka ideja i da se njihovomličnosti pretvori u velik film.Buljio je u mraku u Jonasa. Prođoše pokraj ulične svjetiljke koja načas pokaza Jonasa, duboko usađenih očiju iravnodušna lica.— Oskudica stvaralačke koncepcije razlika je izme-đu pravog producenta i administratora u studiju, što Dan zapravo ijest. Nedostaje mu stvaralačka koncepcija koja će ga samog uvjeriti da može snimati bolje filmove nego itko drugi, isposobnost da i druge u to uvjeri. Mislim da si ti pokazao više toga u dva filma koja si snimio ne-go Dan u prekopedeset filmova koje je proizveo u po-sljednje dvije godine.— A što je ono drugo? — upita Jonas, prelazeći bez riječi preko Davidova laskanja. Rosa se osmjehnu u sebi kad jeshvatila da je on prihvatio tu napomenu kao či-njenicu.— Drugo je novac — odgovori David. — Uzmemo li da Dan može razviti tu osobinu, trebat će novaca da je pokaže.Pet milijuna dolara za dvk-tri velika filma. No-vac koji ti nećeš da investiraš. Bonner se sam financira. On će snimitičetiri filma na godinu, a naše investiranje je minimalno, tek za tekuće troškove. Mi se ne možemo povući čitavi izmeđuporeza za distribuciju i raspodjele dohotka, ma što se dogodilo. A njegov nadzor nad ostat-kom programa može namsamo pomoći.— Jesi li pomisUo na to što bi to značilo za Dana? -r upita Jonas.David udahnu duboko.— Dan je odgovoran tebi, nije meni. Ja odgovaram kompaniji. — Oklijevao je čas. — Ima još mnogo toga, što bi Danmogao učiniti.— Ne onako kako ti to želiš — reče Jonas otvoreno. — Nikakav se posao ne može voditi sa dvije glave.David je šutio.Jonasove riječi resko su odzvanjale u tami.— U redu, sklopi taj svoj sporazum s Bonnerom — reče on. — Ali onda se sam pobrini kako ćeš se riješiti Dana.Okrenu se na preklopnom sjedalu.— Sad nas vrati, Robaire, do automobila gospodina Woolfa.— Dobro, gospodine Corde. Jonas se opet okrenu njima.— Vidio sam nedavno Nevadu — reče. — Igrat će za nas u onoj seriji.— Dobro. Počet ćemo odmah tražiti autorska prava za scenarije.— Ne morate — reče Jonas. — Već smo to uredili. Pređložio sam mu da uzmemo ulogu Maxa Sanda iz Od-metnika inastavimo dalje.— Kako ćemo? Na kraju filma otišao je u brda da umre.Jonas se nasmiješi.— Uzet ćemo da nije. Recimo da je ostao živ, uzeo drugo ime i postao pobožan. I da ostatak života živi u pomaganjuIjudima koji se nemaju nikom drugom obra-titi. A revolver upotrebljava kao posljednje sredstvo. Nevadi se to svidjelo.David je buljio u Jonasa. Zašto se Nevadi to ne bi svidjelo? To se silno doimlje mašte. Nema zvijezde u vesternu koja

ne bi jedva čekala priliku da snimi takvu seriju. To je ta stvaralačka koncepcija na koju je on mi-slio. Jonas je uistinuima.Automobil stade ispred bolnice. Jonas se nagnu i otvo-ri vrata.— Možete ovdje izaći — reče mirno. Sastanak je bio gotov.Stajali su ispred automobila i gledali veliku crnu li-muzinu kako iščezava niz prilaz. David otvori vrata i Rosa gapogleda.— Ovo je velika noć, zar ne? — upita ga tiho. On klimnu glavom.— Vrlo velika.— Ne morate me voziti nazad. Ovdje mogu naći taksi. Razumjet ću vas.On je pogleda, lice mu je bilo ozbiljno, a onda se o-smjehnu.— Sto kažete, da odemo nekamo da nešto popijemo? Oklijevala je malo.— Imam kućicu kod MaUbua — reče ona. — Može-mo onamo, ako hoćete.U kućici su bili za petnaest minuta.— Ne uzrujavajte se mnogo zbog izgleda sobe — reče ona i turi ključ u bravu. — Ovih dana nisam imala vre-mena dapospremam.Ona upali svjetlo, a on pođe za njom u veliku dnevnu sobu koja Je bila namještena vrlo oskudno. Kauč, neko-likostolaca, dva stolića sa svjetiljkama. Na jednom kraju bio Je kamin, na drugom stijena sva u staklu, okre-nuta premaoceanu. Ispred nje bio Je slikarski stalak i na njemu nedovršena uljena slika. Radno odijelo i pa-leta ležali su na podu.— Sto pijete? — upita ona.— Skotski viski, ako ga imate.— Imam. SJedite dok pripremim led i čaše. Pričekao Je dok nije otišla u drugu sobu, zatim Je pri-šao stalku. Pogleda sliku. Prikazivala Je zalazak sunca na Pacifiku, sa živim bojama: crjvenom, žutom i naran-častomiznad gotovo crne vode. Cuo Je kako kucka led u čaši iza leđa i okrenuo se. Ona mu pruži piće.— Vaše? — upita on uzimajući od nje čašu. Ona kimnu glavom.— Nisam bogzna kakav majstor. I klavir sviram isto tako. Ali, na taj način se odmaram i oslobađam razoča-ranja zbogsvoje nesposobnosti. Tako nadoknađujem to što nisam genij.— Nema ih mnogo — reče on. — Ali, koliko sam čuo, vi ste vrlo dobra liječnica.Pogleda ga.— Mislim da jesam. Ali nisam dovoljno dobra. Ono što ste rekli večeras bilo je pravo otkriće. I vrlo istinito.— Sto to?— O stvaralačkoj koncepciji, o sposobnosti da se čini ono što nitko drugi ne može. I veliki liječnik ili kirurg mora toimati. — Ona slegnu ramenima. — Ja sam vrlo dobar radnik. Ništa više.— Možda o sebi sudite nepravedno.— Ne, ne sudim — odvrati brzo. — Studirala sam kođ liječnika koji su geniji i vidjela sam dosta drugih, pa znam očemu govorim. Moj otac je, na svoj način, ge-nij. Izraduje predmete od plastike i keramike kako ni-tko drugi na svijetune umije. Sigmund Freud, koji je prijatelj mog oca, Picasso, koga sam upoznala u Fran-cuskoj, George Bernard Shaw,koji je predavao na mom koledžu u Engleskoj, svi su oni geniji. I svi imaju je-dnu zajedničku kvalitetu. Stvaralačkukoncepciju koja im omogućava da rade ono što prije njih nitko drugi nije mogao. — Ona odmahnu glavom. — Ne, nevaram se. Nisam genij.On je pogleda.— Nisam ni ja.David se okrenu oceanu, a ona dođe i stade pokraj njega.— Poznajem nekoliko genija — reče on. — Ujak Bernie, koji je osnovao Norman Pictures, genij je. On je radio svakiposao za desetoricu sadašnjih. A i Jonas Cord je genij na neki način. Samo još nisam na čistu u kojem području. Tolikotoga ima što on može; šteta.— Znam što mislite. Moj je otac rekao gotovo isto za njega.On baci pogled na nju.— Zalosno, zar ne? — reče on. — Dva obična negenija stoje tu i gledaju na Pacifički ocean.U očima joj zaiskri smijeh.— A i on toliko velik!— Najveći — reče on svečano. — Bar je tako rekao ne-ki genij. Najveći ocean na svijetu. — Podiže čašu. — Pij-mo uto ime!Ispiše i okrenuše se oceanu.— Toplo je, gotovo dovoljno toplo za kupanje.— Mislim da se ocean neće naljutiti ako dva sasvim obična smrtnika u njemu zaplivaju.Pogleda je i polako se osmjehnu.— Hoćemo li? Ona se nasmija.— Dabome. Naći ćete kupaće gaćice u ormaru u os-tavi.David izađe iz vode i sruši se na pokrivač. Obrnu se na bok promatrajući je kako trči uza žal prema njemu. Zadrža dah.ToHko je bila žena da je gotovo zaboravio da je liječnica.Pade pokraj njega, dohvati ručnik i prebaci ga preko ramena.— Nisam mishla da će voda biti toHko hladna. On se nasmija.— Divno je. — Dohvati cigarete. — Kad sam bio deri-šte, običavali smo plivati oko pristaništa u East Riveru. Tako

lijepo nikad nije bilo. — Zapali cigaretu i dade joj.— Je li vam sad bolje? — upita ona. On kimnu glavom.— Upravo onako kako je doktor naredio. — Nasmija se. — Sve sam brige pustio niz vodu.— Dobro — reče ona. Povuče dim i vrati mu cigaretu.— Znate li, Roso — reče on gotovo bojažljivo — kad me je majka pozvala na večeru, da se sastanem s vama, nisamhtio doći.— Znam — reče ona. — I ja sam se tako osjećala. Bi-la sam uvjerena da ste pravi vjetrogonja.Ona pade u njegov naručaj; usta su joj imala okus oceana i soH. -Njegova ruka pronađe joj dojku pod ku-paćimkostimom. Osjeti kako joj tijelom prođe drhtaj kad joj bradavica nabubri u njegovu dlanu, zatim nje-zini prsti zadrhtaše na njegovu bedru i uhvatiše njego-vu muškost.On polako dohvati kostim, smaknu joj ga s ramena i svuče niz tijelo. Kad je pritisnuo svoje lice njoj na prsa, čuo je kako diše.Njezine ruke sklopiše mu se oko vra-ta i izbrisaše noć. Iznenada ga pomamnim prstima po-vede sebi i reče promuklim i upornimglasom.— Ne budi Davide, toliko nježan. Ja sam žena!Rosa uđe u kućicu i ode ravno u spavaonicu. Pogledana sat koji je stajao na noćnom stoliću. Bilo je vrijemeza vijesti koje su emitirali u šest sati. Otvori radio, aspikerov glas, dok se ona svlačila, razlegnu se po sobi.Danas je ponos njemačke vojske, Rommel, »pu-stinjska lisica«, prvi put uistinu upoznao okus pu-stinjskog pijeska kad ga je, usred vrtloga zaslje-pljuće pješčane oluje, Montgomery poćeo goniti na-zad prema Tobruku. Očito nedovoljno pripremlje-ni za masovni napad, Talijani, koji su štitili Rom-melu bokove, predaju se en masse. Nezaštićcnihbokova, Rommel nije imao drugog izbora nego dase povuče prema moru. Minisiar predsjednik Win-ston Churchill rekao je u Londonu danas ...Ona isključi radio. Ratne vijesti. Samo ratne vijesti.Danas ih nije htjela slušati. Okrenu se i pogleda svojegolo tijelo u ogledalu iznad toaletnog stolića.Pritisnu rukom trbuh. Cinio joj se čvrst i nekako pun. Okrenu se u stranu i stade se promatrati. Još je bila plo-snata i ravna. Ali zakratko vrijeme počet će se zao-kruživati i ispunjati. Osmjehnu se kad se sjeti iznena-đenja koje je osjetila u glasu doktora Mayera.— Sto, gospođice doktore, vi ste u drugom stanju? — u očima mu se ogledalo čuđenje.Ona se nasmija.— Baš sam to mislila, doktore.— Pa — mucao je. — Pa ...— Nemojte se toliko užasavati, doktore — reče ona gotovo hladno. — Poznato je da se takve stvari događaju mnogimženama.Zatim se osupnu zbog iznenadne provale osjećaja po-nosa i sreće. Nije nikad slutila da će se tako osjećati. Uvi-jek ju jeplašila pomisao na to da bi mogla imati dijete. Ne fizički strah, nego pomisao da bi je trudnoća mogla udaljiti od rada ida bi joj mogla poremetiti život.Ali, pokazalo se da nije ništa ni nalik na to. Bila je ponosna i sretna i uzbuđena. To je nešto što samo ona može. Učitavoj historiji medicine nikad nije bilo mu-škarca koji je rodio dijete.Prebaci kupaći ogrtač, uđe u kupaonicu i pusti vodu u kadu. Nehajno ubaci soli za kupanje. Podiže se miris i nadraži jojnosnice. Kihnu. Na zdravlje! reče sama sebi naglas i pritisnu trbuh rukama.Glasno se nasmija. Dijete još nije dobilo ni obhk u njoj, a ona već razgovara s njim. Pogleda se u ogledalu. Koža joj jebila čista i ružičasta a oči bUstave. Ponovo sG nasmija. Prvi put u životu bila je radosna što je žena.Oprezno uđe u kadu i utonu u toplu vodu. Neće se ptedugo kiseliti u vodi. Mora u sedam sati biti na tele-funu kad će jeDavid nazvati iz New Yorka. Htjela je da osjeti srcću u njegovu glasu kad budu razgovarali.David baci pogled na plavu knjigu završnih računa, uvezanu u kožu. Sest milijuna dohotka ove godine. Lani jedva dvamilijuna. Ako ništa drugo, cifre dokazuju ka-ko su dobar posao sklopili s Bonnerom prije tri godine.Doduše, i Bonner je zaradio jf'otovo isto toliko, Ali, imao je pravo na to. Gotovo sva ta dobit proizašla je od njegovihvelikih filmova, onih koje je on sam proizveo i financirao. Samo da je David uspio nagovoriti Jonasa da priskoči sfinanciranjem kad im je Bonner to ponu-dio! Da je to učinio, dobitak bi iznosio deset milijuna dolara.Samo jedna stvar mučila je Davida. Prošle godine Cord je postepeno likvidirao dio svojih dionica kad imje cijena na tržištu porasla. Već je vratio svoje prvotne investicije, a dvadeset tri posto dionica koje je zadržao bilo jeslobodno i čisto. U pravilu, u kompaniji tog op-sega to je značilo prevlast. Ali netko je stalno kupovao dionice.Ponavljala se priča ujaka Bernieja. Samo ovaj put je Jonas bio na strani koja je gubila.Jednog dana mešetar po imenu Sheffield došao je da se sastane s Davidom. Govorilo se da je on šef moćnog sindikata, anjihov posjed dionica u kompaniji bio je znatan. Kad je došao i sjeo, David ga je upitno pogledao.— Već gotovo godinu dana pokušavamo upriličiti sa-stanak s gospodinom Cordom da pretreserao uzajamne probleme— reče Sheffield. — Ali čini se da nitko ne zna gdje je ni kako bi se moglo do njega. Cak nismo pri-mili ni odgovora nasvoja pisma.— Gospodin Cord je vrlo zaposlen.— Znam — odvrati Sheffield. — Radio sam već s njim. On je, najblaže što mogu reći, hirovit. — Izvadi iz džepa

zlatnu kutiju za cigarete i otvori je. Pažljivo uze cigaretu i turi je u usta. ZapaU je i isto tako pažljivo vrati kutiju udžep. Izbaci oblak dima prema Davidu.— Naša je strpljivost pri kraju — reče. — Uložili smo znatna sredstva u tu kompaniju, sredstva koja neće tr-pjeti nidiletantski rad ni očiti nemar za povećanje dobiti.— Cini mi se da se ulagači nemaju što žaliti — reče David. — Osobito s obzirom na dobit ove godine.— Vaša je lojalnost vrijedna hvale, gospodine Woolfe— reče Sheffield i osmjehnu se. — Ali nas dvojica ni-smo toUko glupi. Moja grupa ulagača htjela je unaprije-ditifinanciranje, potrebno za izvjesne filmove koji bi mogli udvostručiti našu dobit. Gospodin Cord nije htio. Mi hoćemo daizradimo pravedan plan za podjelu dio-nica i dobiti za izvjesne namještenike na ključnim mje-stima. Gospodin Cordneće. I, konačno, nismo zainte-resirani za opterećivanje kompanije izvjesnim troškovi-ma, kao što su oni za BoulevardPark Hotel.David se već pitao kad će konačno doći na to. Bila je to javna tajna u industriji. Cordov harem, tako su to zvali.Počelo je prije dvije godine, kad je Jonas pokušao da dobije apartman za jednu djevojku i bio odbijen. Upo-trijebivšifilmsku kompaniju za paravan, iznajmio je nekoliko katova otmjenog hotela na kraju Beverly Hillsa. Onog dana kad jezakup bio potpisan, dao je da se sve djevojke unesu u platnu listu glumaca pod ugovorom.Nastala je prava pobuna kad je trideset djevojaka na-grnulo u isto toliko apartmana naočigled hotelske upra-ve koja sezgražala. Novine su došle na svoje, ističući da nijedna djevojka ne zaraduje na godinu toliko koliko redovno stoji svakiapartman za jedan mjesec.To je bilo prije dvije godine, ali sobe su zakupljene na petnaest godina. Svi su znali da to stoji kompaniju grdnihnovaca. Hotel bi bio presretan da ukine zakup, ali Jonas nije htio ni čuti. Postepeno je većina djevojaka otišla. Sad jeveći dio apartmana bio prazan, osim kad bi Jonas naišao na neku djevojku za koju misli da je darovita.David se zavali u naslonjaču.— Ne moram, dakako, isticati da gospodin Cord ne dobiva od kompanije nikakav honorar ni naknadu za pokrićetroškova.Sheffield se osmjehnu.— Ne bismo imali nikakvog prigovora kad bi gospodin Cord činio nekakve usluge kompaniji. AU je istina da on uopćenije aktivan. Nije sudjelovao ni na jednoj sjedni-ci Upravnog odbora od početka njegova ulaska u kom-paniju.— Gospodin Cord je kupio toliko dionica da ima kon-trolu nad kompanijom — istaknu ;David. — Stoga njego-vočlanstvo u kompaniji ne znači puko namještenje.— To mi je potpuno jasno — reče Sheffield. — Ali, jeste h sasvim sigurni da je kontrola nad kompanijom još i sad unjegovim rukama? Mi sad imamo dionica isto tohko, ako ne i više. Mislimo da možemo s punim pravom sudjelovati uupravljanju.— Bit će mi drago da prenesem vaš prijedlog gospo-dinu Cordu.— Neće biti potrebno — reče Sheffield. — Budući da je odbio da odgovori na naše zahtjeve da se sazove sa-stanak,sigurni smo da nije zainteresiran.— Ako je tako, zašto ste došli k meni? — upita David. Uvodni razgovori bili su sad gotovi i oni prijeđoše na onoglavno.Sheffield se nagnu naprijed.— Znamo da se uspjeh ove kompanije pripisuje direk-tno vama i vašoj poslovnoj politici. Imamo najviše mi-šljenje ovašoj sposobnosti i voljeli bismo da zauzmete pravo mjesto u kompaniji kao glavni izvršni službenik.— On zgnječi cigaretu u pepeljari ispred sebe. — Da-kako, uz pravilno ovlaštenje i naknadu.David je buljio u njega. Citav svijet na srebrnom ta-njuru.— To je divno — reče oprezno. — A što ako vas za-molim da ostavite sve kako je sad? A što ako nagovorimgospodina Corda da prihvati vaše prijedloge? Biste li se time zadovoljili?Sheffield odmahnu glavom.— Uza sve dužno poštovanje prema vašoj iskrenosli, ne bismo. Vidite, čvrsto smo uvjerem da Cord koči daljnjinapredak kompanije.— A ako se ne pridružim vama, hoćete li pokrenuti borbu punomoćima?— Sumnjam da bi to bilo potrebno — reče Sheffield.— Već sam spomenuo da imamo znatnu količinu emi-tiranih dionica. Neki mešetari obećali su nam još pet posto. —Izvadi iz džepa papir i pruži ga Davidu. — A evo obveze gospodina Bonnera da će nam prodati sve svoje dionicepetnaesti prosinca, na dan godišnje skup-štine, idućeg tjedna. Sa deset posto dionica gospodina Bonnera imat ćemoukupno trideset osam posto. S va-ših pet stotina ili bez njih imat ćemo dionica više nego što nam treba da preuzmemokontrolu nad kompanijom. Cak ni s punomoćima, gospodin Cord neće sakupiti za glasa-nje više od trideset postodionica.David uze papir i pogleda ga. Bila je to čvrsta obave-za, svakako. I s Bonnerovim potpisom. Šutke gurnu na-zad papirSheffieldu. I sjeti se starog Normanovog skla-dišta gdje je počeo raditi. Kralj mora umrijeti. Ali ovo sad nije predradnik na platformi nego Jonas. Sve do ovog časanikad nije dopustio svojim mislima da se bave time. Jonas mu se činio neranjiv.Ali, sve se to promijenilo. Jonas je ispadao iz igre. I Sheffield mu je zapravo rekao: »Hajte s nama i napravit ćemo vaskraljem!« David udahnu duboko. Zašto to ne bi bio on? Osjećao je to još onog prvog dana kad je do-šao u skladište.Rosa odloži novine na krevet i uze cigaretu. Pogleda na sat. Prošlo je osam. Sad je, znači, u New Yorku je-danaest sati.David je morao sad nazvati. Kad je mislio da će dugo ostati vani, obično bi je obavijestio.

Da mu se nije što dogodilo? Možda leži ozlijeđen na nekoj ulici New Yorka, pet tisuća kilometara daleko, a ona nećeznati dok ne bude prekasno?Podiže slušalicu i nazva ga u njegovu hotelu u New Yorku. Cula je brz telefonski prijenos preko cijele ze-mlje, i ondakako je telefon zazvonio u njegovu apar-tmanu.— Halo — reče on. Glas mu je bio tih i oprezan.— Davide, je li ti dobro?— Krasno — odgovori on.— Plašila sam se. Zašto me nisi nazvao?— Potpuno sam zauzet sastankom.— Oh! Jesi li sam? Jesi li u spavaonici?— Jesam — odvrati on istim onim tihim, opreznim glasom. — U spavaonici.— Sjediš li na krevetu?— Da.— A ja ležim. — Cekala je da joj postavi uobičajeno pitanje. Ovaj put je nije pitao, a ona mu ipak reče. — Nemamništa na sebi — šapnu. Iznenada je obuze topli-na. — Oh, Davide, kako mi nedostaješ! Željela bih da si ovdje pokrajmene.Cula je slabo struganje šibice.— Doći ću potkraj tjedna.— Davide, ne mogu čekati. Možeš li ti?— Ne mogu — reče, i opet oprezno.— Ispruži se načas, Davide, na krevetu. — šapnu ona.— Hoću da me osjetiš kao što ja osjećam tebe.— Roso ...— Oh, Davide — prekide ga šapatom. — Sad te vidim. Cvrstog i jakog. Osjećam kako ulijevaš u me život. — Onazatvori oči, a iz slabina buknu joj toplina i razli se po tijelu. Cula je preko telefona kako on diše. — Davide— šapnu — ne mogu čekati.— Roso — glas mu je bio promukao. — Ja , .. Njezin je glas bio topao i tih.— Freud bi uživao u meni — šapnu ona. — Ljutiš li se na me, Davide, što sam toliko požudna?— Ne Ijutim — reče on. Ona duboko udahnu zrak.— Drago mi je — reče ona. — Imam ti javiti divnu no-vost, dragi moj.— Možeš li pričekati, Roso, do sutra? — upita brzo.— Baš sam usred važnog sastanka.— Ona je oklijevala, zapanjena, šuteći. On je mislio da se ona smirila.— Dobra si ti djevojka, draga moja — reče on. — Do viđenja.Aparat škljocnu i veza se s njim prekide prije nego što je ona dospjela da mu odgovori. Buljila je načas u te-lefonzbunjeno, a onda polako spusti slušalicu.Dohvati cigaretu koja je još tinjala u pepeljari. Opori dim pekao ju je u grlu. Srdito je zgnječi. Zarila je lice u jastuk iležala šuteći.Nisam ga smjela nazivati, pomisli. Rekao je da je za-poslen. Ustade iz kreveta i ode u kupaonicu. Pogleda se u ogledalo.Morala si shvatiti, reče sama sebi. Bilo je dana kad si bila toliko zauzeta da nisi mogla doći na telefon kad je on zvao.Tebe, jedinu na svijetu.Gotovo se iznenadi kad vidje da su joj oči pune suza i da joj cure niz obraze. A onda je suze svladaše, kleknu i nasloniobraz na hladan porculan kade. Pokri lice ru-kama.Znači li to biti žena?14Maurice Bonern uspravi se u krevetu i pogleda dje-vojku kako prilazi naslonjaču i sjeda. Promatrao ju je zadivljeno. Djevojka je bilagola. I hjepa. Jake pune doj-ke počivale su na nježnom prsnom košu. Plosnat čvrst trbuh naglo se napeo i izdignuo joj pubis, a ondablago stanjio u bedra dugih vitkih nogu.Gledao jo kako joj iznenada zaigraše leđni mišići kad se okrenula da dohvati cigaretu sa stola. Kimnuo je sam sebi. Lijepa je, nemašta. Možda i nije u onom običnom smislu riječi, ah Ujepa kako jedna kurva nema nikakva prava da bude. I nikad i nije imala.— Bože, kako ste ružni! — reče djevojka gledajući ga. On se naceri pokazujući krive, neravne zube u dugoj,konjskoj gubici. Nije rekla ništa novo. Nije imao iluzija o sebi; vidio je to u ogledalu. Odbaci plahtu i ustade iz kreveta.— Evo vam, pokrijte se — reče djevojka i dobaci mu ručnik.— Pravi ste majmun, s tom kitom što vam visi. — On spretno uhvati ručnik i omota ga oko slabina.— Je li bilo čemu — upita je radoznalo i uze cigaretu. Nije ništa odgovorila.— Je n se isplatilo?— Mishm da jest — reče ona ravnodušno. On se vrati i sjede na rub kreveta.— Zar vam to samo toliko znači? — upita on. — Samo jedan više?Zurila je u njega.— Vi ste kažu, prihčan bistrić. Hoćete h da vam ka-žem istinu?On se ponovo osmjehnu.— Istinu, dabome.— Za mene ste kao i svi drugi — reče ona uzvraćaju-ći mu čvrstim pogledom. — Mogli biste me nadraživati i bocom kokakole, nebi bilo razlike.— Zar nikad ništa ne osjećate?

— Dabome da osjećam. I ja sam Ijudsko biće. Ali ne s mušterijama. Ne mogu to sebi dopustiti. Oni plaćajusavršenstvo. — Zgnječila je cigaretu u pepeljari. — Kad mi dođe potreba da se izdovoljim, uzmem tjedan dana dopustai odem na neki gospodski ranč, uređen za pra-zničku razonodu udanih žena. Ondje se uvijek nađe neki kauboj koji sebiumišlja kako mi čini veliku uslugu. A i čini, jer mu ne moram pružiti ono najbolje. A frajeri plaćaju. Vi imate pravo nato.— Ali, ne varate li tako momke? Ona mu se osmjehnu.— Osjećate li se prevareni?— Ne osjećam — odgovori. Zatim doda brzo. — Ne znam. Nisam znao da glumite.— Nisam glumila — reče i uze drugu cigaretu. — Ra-dila sam. To je moj posao.On ušutje.Ona zapali cigaretu i mahnu mu rukom.— Gledajte — reče mu. — Bili ste negdj-e na dobrom ručku. Nakon toga priate prijateljima kako je bila do-brapečenka. Izvrsna. Pričate sasvim slučajno. Cak ka-žete prijateljima gdje ste je jeli, tako đa je i oni mogu kušati. Slušateme7On kimnu glavom.— Tako je slično i sa mnom — reče ona. — Imate pri-jatelja. Ovaj put je to Irv Schwartz. Vi se kartate i on te pogledai kaže: »Noćas sam povalio dobar komad. Iz-vrstan. Jennie Denton. Opali je i ti« l tako dođete i ba-cite novac na stol.Popnete se, siđete. Osjećate se kao napuhnut balon i tako plivate po svijetu. Kladim se da već odavno niste mogli triputa za toliko vrijeme. Osjećate li se još prevareni?On se nasmija i iznenada osjeti da je mlad i jak. Ona ima pravo. Već se ođavno nije tako osjećao, možda dva-desetgodina. Osjeti kako mu se toplina vraća u slabi-ne. Ustade i ispusti ručnik na pod.Ona se nasmija.— Mlađi ste nego što sam mislila. Gledajte, ponoć je.— Pa šta? — buljio je u nju.— Pogodba je bila dvadeset dolara do ponoći — re-.|če ona. — Dosad ste sve platili. A odsad do jutra stojiitrideset dolara. Ali je uračunat i doručak. On se nasmija.— Strašni ste. U redu, pristajem. Ona se osmjehnu i ustade.— Hodite.Pošao je za njom u veliku kupaonicu s golemom četvr-tastom mramornom kadom kojoj je gornji rub bio u ra-vnini spodom. Uza zid ispred prozora bio je stol za ma-sažu. Ona pokaza na stol.— Popnite se.On sjede na rub stola promatrajući je kako otvara or-marić s lijekovima. Izvadi brijaći aparat, tubu kreme za brijanje ičetkicu. Napuni čašu vodom i namoči ručnik pod slavinom. Sve ostavi na rubu umivaonika blizu stola.— Lezite — reče, uroni četkicu u čašu i stade praviti sapunicu od kreme.— Sto to radite?— Na što vam je ovo nalik? — upita ona. — Obrijat ću vas.— Obrijao sam se večeras. Ona se nasmija.— Ma, ne lice, budalo. — Ona pruži ruku i pritisnu ga nazad na stol. — Hoću da vidim kako izgledate bez tog runa.— Ali...— Samo lezite — reče ona srdito i stade ga sapunati po prsima. — Neću vas porezati. Radila sam to cijelo vrijeme doksam bila zaposlena u bolnici.Sapunica ga je čudno umirivala.— Radili ste u bolnici? Ona kimnu glavom.— Diplomirala sam na školi za njegovateljice kad mi je bilo dvadeset godina — reče ona. — I to Cum laude..: — Zašto ste ostavili taj posao?' Jedva je osjećao nožić kako mu klizi po tijelu. Onase okrenu da ga ispere pod slavinom.— Sezdeset pet dolara na mjesec, osamnaest sati na dan — odvrati ona i okrenu se njemu. Počne sapunati drugu stranuprsa. — I previše veseljaka koji su mislili da je to zabadava.Nasmija se Itad mu nožić kliznu preko trbuha.— Škaklja me.Ona opet opra aparat.— Okrenite se — reče. — Hoću da vam obrijem leđa i ramena. — On se prevrnu na trbuh i nasloni lice na mi-šice.Osjećao je kako nožić brzo klizi po njemu. Za-klopi oči.Ona ga dirnu po ramenima i on otvori oči. Ona segnu rukom u ormarić i izvadi komad sapuna. Strgnu sa njega omot ipruži mu ga.— A sad pod vrući tuš i dobro se operite!Voda ga je šibala punim mlazovima ispunjajući pro-storiju parom i mirisom jasmina iz sapuna. Osjećao je ka-ko gakoža bridi i žari se. Kad je izašao, lice mu je bilo rumeno i nasmiješeno.Ona mu pruži velik ručnik.— Obrišite se i nazad na stol!Istrlja se brzo i ispruži. Ona uze mali ručni vibrator iz ormarića i ukopča utikač. Počne ga blago masirati. Cinilo mu sekao da zujanje vibratora opruža i labavi mišiće u tijelu.

— Ovo je bolje od turske kupke — reče on.— Pa to je turska kupka — reče ona hladno, zatim isključi vibrator i prebaci preko njega ručnik. — Sad samo lezitetako nekoliko minuta.Gledao je kako se nagnula nad mramornu kadu i pu-stila vodu. Pažljivo ju je probala dok nije dobila baš onutemperaturu koju je htjela, zatim pusti da teče. Kad se voda podigla u kadi u visini od oko deset centimetara, zatvorislavinu.— U redu — reče. — Dižite se!On sjede, a ručnik pade pokraj njega.— Znate — reče ona — bez te čupe niste mi upola tako ružni kao prije. — Gurnu nogom vrata na kupaoni-ci, a napoleđini ukaza se veliko ogledalo.On se zagleda u ogledalo i osmijeh mu se ukaza na usna-ma. Imala je pravo. Najeđnom je izgledao dvadeset go-dinamladi, Tijelo mu je bez sve one dlake bilo čisto i bijelo. Cak mu se učinilo da je vitkiji.Ona mu se osmjehnu u ogledalo.— Dosta narcizma — reče. — U kadu!On sjede u vodu. Bila je malo topHja od temperature tijela.— Ispružite se! Odmah ću se vratiti.On se zavali u kadu, a u taj čas ona se vrati u kupaoni-cu. U jednoj ruci nosila je veliku bocu šampanjca a u drugoj malustaklenku. Stavi šampanjac na pod, otvori staklenku i uH nekoliko kapi iz nje u vodu. Težak mi-ris jasmina ispuniodmah prostoriju. Ostavi staklenku na rub kade i uze bocu sa šampanjcem.Stručnjački strgnu metalni ukrasni listić i odapne žicu sa čepa. Cep puče i šampanjac joj se razH po pr-stima.— Zaboravili ste čaše — reče on gledajući je.— Ne budite ludi. Samo luđaci to piju. To je za kadu. Bolje je od pjenjušave kupke. — I poče izhjevati oko njegašampanjac iz boce.Vino je šištalo i škakljalo mu kožu osvježavajući ga. Ona stavi praznu bocu na pod i uze iz ormarića kutiju scigaretama. Otvori je, uze cigateru i zapali. On namirisa potmulu, oštru oporost marihuane.Ona povuče jedan dim i pruži mu cigaretu.— Na — reče ona. — Dva dima. Ne više. On odmahnu glavom.— Neću, hvala. Ne držim ništa do takvih stvari.— Ne žalostite me — reče ona, — Hoću samo da vas malo smirim.On uze cigateru iz njezine ruke i oprezno je stavi među zube. Povuče. Dim mu uđe duboko u pluća. Niie bilo potrebnoda ga ispusti. Tijelo ga je upilo kao spužva.U čudu pogleda niza se. Iznenada se osjeti sasvim lak. Tijelo mu je bilo vrlo čisto i jako. Podiže pogled na nju dok jeulazila u kadu. Povuče još jedan dim. Bilo mu je kao da lagano pluta na vodi.— Dosta. — Uzela mu je cigaretu iz usta i bacila u umivaonik.— Baš je ovo gala — reče on smiješeći se, a ona se ispruži u vodi pokraj njega.— Kako i ne bi bilo — reče ona i položi glavu na nje-gova prsa dok je on ležao u plitkoj vodi. Iznenadio se kad jeosjetio kako mu zubima nježno gricka prsa. Po-digla je glavu osmjehujući se i gledajući ga. — Kako i ne bi bilo —ponovi. — Ona boca šampanjca koštala me je dvadeset zelenjaka.Nikako se nije mogao sjetiti kad mu je ta ideja zapravo pala na pamet. Vjerojatno dok je spavao. Ali svejedno. Bila muje u glavi kad je silazio ujutro na doručak. A bio je pun samopouzdanja jer su mu mnoge takve ideje uspjele u prošlosti.Podigla je pogled sa stola u blagovaonici kad je čula njegove korake na stepenicama.— Dobro jutro, gospodine Bonneru. Jeste li gladni? Uzvrati joj osmijehom punim poštovanja.— Umirem od gladi — reče i sam se iznenadi. Već odavno nije poželio dobar doručak. Obično je doručko-vao sok ikavu.Spazio je kako je pomakla nogu i pritisnula dugme na podu pod stolom. Iz kuhinje u pozadini kuće odjeknu zvonce.— Pijte sok — reče ona. — Odmah ćete dobiti doručak. Sjede prema njoj i uze iz leda čašu soka od rajčica.— U zdravlje!On je pogleda zahvalno. Na jasnora jutarnjem svjetlu na njezinu licu nije bilo ni traga ma i jednoj bori. Oči su joj bilesvijetle i crne a na usnama je bio nježan dašak crvenila. BHjedosmeđa kosa bila joj le lijepo počešljana straga, u konjskirep. Ruke su joj bile preplanule i isti-cale su se u bijeloj sportskoj bluzi kratkih rukava. Blu-za joj je bila uvučena lijepo,gotovo koketno, u nehaj-no skrojenu zvonoliku suknju.Iza nje se otvoriše vrata i zdepasta Meksikanka do-gega se noseći veliki poslužavnik i njegov sadržaj izru-či u pladanj s pregracima koji je stajao nasred stola.

Zatim spretno ukloni praznu čašu ispred njega i mje-sto nje postavi velik tanjur.— Cafe, un momento — reče brzc i iščeznu.— Poslužite, se, gospodine Bonneru — reče Jennie.U pregracima sa zelenim poklopcima imate šunke, sla-nine, bifteke, sušene ribe i bubrega. A pod žutim po-klopcima

imate jaja na oko, kajgane i pomfrita.Okretao je pladanj dok nije našao šunku i poslužio se. Kad je nagrabio u tanjur, Meksikanka se vrati s loncem kave,vrućim pecivom i prepečencem. On po-gleda u tanjur. Sunka je bila baš po njegovu ukusu.Jennie se poslužila obilnom porcijom bifteka.— Vraški fin doručak — reče on dok mu je Meksi-kanka točila kavu u šalicu.Jennie mu se osmjehnu.— U ovoj kući ništa nije jeftino.Služavka Meksikanka priđe Jennie i natoči joj šalicu, zatim se odgega nazad u kuhinju-— Izgledate kao da ćete na tenis. Ona kimnu glavom.— Upravo tako. Svakog julra igram dva sata.— Gdje?— U Bel Airu. Imam stalne satove s Frankiejem Gard-nerom.On uzvi obrvu. Frankie Gardner bio je vrhunski te-niski profesionalac u zemlji. Bio je skup, bar dvadeset pet dolara nasat.— Je li i on vaša raušlerija? — upita radoznalo.— Ne igram s mušterijama. Nije dobro za posao. Pla-ćam mu satove kao i svi drugi. ,— Zašto?— Radi sporta — odvrati ona. — Da ostanem u for-mi. Sad ste vidjeli da ponekad radim i prekovremeno.— Razumijem vas. Jeste li ikad pomišljali da radite nešto drugo?— A što? Rekla sam vam da sam učila za njegovate-Ijicu.— Ne mislim to. Kako to da niste nikad pokušali na filmu?Ona se veselo nasmija.— Rođena sam u Kaliforniji, gospodine Bonneru. Vi-djela sam što se događa djevojčicama koje stignu tamo. I toIjepšim nego što sam ja. Završe kao konobarice na parkiralištima prodajući kosane odreske, ili kao jeftine uličarke.Nisam opet toliko bedasta.— Ozbiljno vam govorim — reče on. — Znate 11 tko sam ja?— Dakako, gospodine Bonneru. Citam novine. Vi ste jedf.n od najkrupnijih producenata u Hollywoodu.— Onda valjda znam što govorim, zar ne?— Valjda znate — ona se nasmija. — Ali ja sebe po-znajem i znam da nisam glumica.— Noćas to niste rekli.— To je nešto drugo — reče ona. — To mi je posao. Po-red toga, vidite kako živim. Mnogo bi vremena prošlo dok bihmogla na filmu zarađivati po tisuću dolara na tjedan.— Kako znate? Imamo jedan scenarij već pet godina i nc možemo naći glumicu za glavnu ulogu. Bio je napisan zaRinu Marlowe. Mislim da biste je vi mogli uzeli.— Jeste li ludi? — Ona se nasmija. — Rina Marlo\ve bila je jedna od najljepših žena na platnu. Nisam joj ni dokoljena.On se najedanput uozbilji.— Ima na vama koječega što me podsjeća na nju.— Može biti — reče ona. — Cujem da je bila prihčno strastvena.— I to — reče on i nagnu se prema njoj. — Ali, ne govorim o tome. Dođite sutra u studio pa ću vas poku-šati snimiti.Ako ne bude išlo, zaboravit ćemo sve. Ako bude dobro, trebat će mi odobrenje samo jednog čovje-ka, i vi ćete dobivatidvije tisuće dolara na tjedan.— Dvije tisuće? — Buljila je u njega. — Salite se. Odmahnu glavom.— S novcem se ne šalim.— Ni ja — reče ona ozbiljno. — Cije vam to odobrenje treba?— Jonasa Corda.— Onda možemo odmah sve zaboraviti — reče ona. — Prema svemu onome što čujem po gradu od nekih dje-vojaka,to je pravi luđak.Kad je Rosa počela prati suđe, Irving pođe za Davidom u dnevnu sobu.— Nikad još nije tako dobro izgledala — reče on i ispruži se u naslonjaču ispred vatre.David kimnu glavom rastreseno.— Da.Irving ga pogleda.— Davy, tebe nešto muči?— Obične stvari — reče David izbjegavajući pravi od-govor.— Ja sam čuo nešto drugo.Nešto u njegovu glasu uznemiri Davida,— Sto si čuo?— Govori se da su tvog šefa pritisnuli — tiho reče Irving.— Sto još?— Nova banda hoće da te postavi za gazdu ako im se pridružiš — reče Irving. — Kažu i to da im je Bonner svoj dioveć prodao.David je šutio. Nije vjerovao da Jonas ne zna što se događa. Ali, bilo je i to moguće.

— Ništa ne govoriš, Davide — reče Irving mirno. — Nisi me dovukao ovamo ni za što.— Kako si saznao? Irving slegnu ramenima.— Imam nešto dionica — reče ravnodušno. — Neki su me momci nazvali i rekli mi da su njihovi agenti dobili ponude.Hoće da znaju što treba uraditi.— Koliko imate dionica?— Oh, osamdeset, devedeset tisuća dionica po cijeloj zemlji. Računali smo da bi to bio dobar posao kad bi ga ti vodioonako kako znaš.— Jesi li ti... ? David se ispravi. — Jesu li ti momci već odlučili kojim će putem udariti? Te bi dionice mo-gle bitivažne. To je preko tri posto od dva i pol milijuna emitiranih dionica.— Nisu, mi smo prilično konzervativni — reče Irving. — Volimo ići ovamo gdje ima novaca. A prijedlozi koje onidaju zaista su primamljivi. Potpuno financiranje, po-dvostručenje dobiti, a možda i udvostručenje dionica za dvijegodine.David zamišljeno kimnu glavom. Maši se cigarete. Vi-sila mu je iz usta nezapaljena. Zašto Jonas nije odgovo-rio nanjegove poruke? Tri puta je pokušavao da ga pronađe, i nijedan put nije bilo odgovora. Sigurno sad već mora da zna.Posljednje mjesto gdje je pitao poslalo je obavijest da je Jonas u inozemstvu. Ako je to istina, dok se on vrati, cijela ćestvar biti fait accompli.— Sto ćeš učiniti, Davide? — upita ga Irving tiho.— Ne znam — odgovori. — Ne znam što da radim.— Nećeš moći dugo sjediti na dvije stolice, budalo — reče Irving. — Ne može se živjeti s onim koji gubi.— Znam — kimnu David. Na koncu strugnu šibicpm i prinese je cigareti. — Ali, to je tako. Znam da Cord nije ni zanas mnogo mario, možda nas je čak ponekad malo i kočio. Ali znam i to da on zna praviti filmove, ima smi-sia za tajposao. Zato je prekupio kompaniju. Nije on mrtvo puhalo kao što su Sheffield i drugi. Cista računica bankara-mešetara,i do vraga sve osim računa dobitka i gubitka i bilance.— Ah bankari i mešetari drže sve konce u rukama — reče Irving. — Samo budala udara glavom kroza zid.— Da — reče David gotovo grubo, grizući cigaretu. Irving načas zašuti, zatim se osmjehnu.— Reci mi nešto, Davide. Skupit ću sve naše punomo-ći i predat ću ih tebi. Kad odlučiš što je najbolje, gla-sat ćešmjesto nas.' SvrSena stvar. { P r e V.)David je buljio u njega.— I ti bi to učinio? Irving se nasmija.— Kako ja na to gledam, nemam drugog izbora. Zar nam nisi vozio onu špiru iz Shockyjeve garaže.— Dolazi kava — najavi Rosa noseći poslužavnik.— Isuse! — uzviknu Irving. — Pogledaj, kolač s fi-lom od ookolade.Rosa se zadovoljno nasmija.— Sama sam ga pekla.Irving se zavali na naslon kauča.— Oh, gospođo doktore! — reče gledajući Rosu i pre-vrćući očima.— Još jedan komad?— Već sam tri pojeo. Još jedan i morat ćete izvršiti plastičnu operaciju na mojem trbuhu kako biste mi povratili formu.— Onda bolje uzmite još kave — reče ona i natoči ponovo šalicu. Poče spremati tanjure.— Htio sam te, Davy, nešto pitati — reče Irving. — Jesi li ikad čuo za neku prostitutku po imenu Jennie Denton?— Jennie Denton? — David odmahnu glavom. — Ni-sam.— Sto je s njom? — upita Rosa. — Ja sam poznavala Jennie Denton.— Vi? Gdje ste je vi upoznali, gospođo doktore?— U bolnici. Prije četiri godine bila je jedna bolni-čarka pod tim imenom.— Visoka oko 167 centimetara, fcrne oči, duga svijetlo-smeđa kosa, dobra figura i zanimljiv hod?Rosa se nasmija.— Mislite seksi? Irving kimnu glavom.— Da, baš to mislim.— Rekla bih da je to ta ista — reče Rosa.— Sto je s njom? — upita David.— Dakle, Jennie je vjerojatno najskuplja prostitutka u Los Angelesu. Ima u brdima kuću sa šest soba i, ako hoćeš da sevidiš s njom, moraš ugovoriti sastanak i onda otići tamo. Ona neće u hotelsku sobu. Ima ulstinu eks-kluzivne mušterije imoraš se predbilježiti, pa čekaš možda dva, tri tjedna. Radi samo pet dana u tjednu.— Ako hoćete da je preporučite mome mužu — pre-kide ga Rosa smješkajući se — bolje da odmah odu-stanete.Irving se osmjehnu.— Dakle, čini se da je jedne noći na početku ovog tjedna Maurice Bonner bio kod nje i ona mu je dala kompletnupodvorbu. I tako je sutradan on nju ništa ma-nje nego doveo u studio na pokusno snimanje. Snimio ju je u koloru. Bilesu to scene iz nekog starog scenarija koji se povlačio po studiju. Dok je to spremao, odlučio je da uistinu nešto od toganapravi. Obukao ju je u veo od bijele svile. Bila je to kao neka scena pokrštenja, a kad je ona izašla iz vode u velikombazenu na sceni broj 12, mogao si vidjeti sve što ima. Za dva dana ta pokusna snimka postade najveći film na privatnomtrži-štu. Bonner ju je bolje plasirao nego Selznick Zameo ih vjetar!David se sjećao samc jednog scenarija koji je imao scenu pokrštenja.

— Ne sjećaš li se naslova scenarija? — upita on. — Je li to bila Grešnica?— Moglo bi biti.— Ako jest, onda je to scenarij koji je Cord dao napi-sati specijalno za Rinu Marlowe pred njezinu smrt.— Sta me briga tko je napisao i za koga. — Irving se smješkao. — Moraš vidjeti pokusnu snimku. Ođuševit ćeš se. Jasam je dvaput gledao. A i svi drugi u dvorani za projekcije.— Pogledat ću je sutra — reče David.— I ja bih je voljela vidjeti.David pogleda Rosu. Osmjehnu se. To je bilo prvi put da je izrazila nekakvo zanimanje za film.— Dođi u studio u deset — reče on. — Pogledat ćemo je oboje.— Da nemam važan sastanak — reče Irving — đošao bih i ja.David zaveza pojas pidžame i sjede na stolac blizu prozora gledajući van, na ocean.Cuo je vodu kako teče u kadu i Rosu kako tiho gunđa umivajući se. On uzdahnu. Ona je bar sretna u svom radu.Liječnik nije morao preživjeti rat živaca da bi se bavio medicinom.Vrata se iza njega škljocnuvši otvoriše, i ona se okrenu. Ona ga je pogledala, zamišljena izraza na licu, stojeći udovratku.— Imaš mi nešto reći? — On se osmjehnu. — Samo naprijed!— Nemam, Davide — odvrati ona i toplo ga pogleda. — Zenina je dužnost da sluša kad govori njezin gospodin igospodar.— Cini mi se da nisam baš bogzna kakav ni gospodin ni gospodar.— Nešto nije u redu, Davide?— Ne znam — reče on i poče joj pričati cijelu priču, počinjući od sastanka sa Sheffieldom one večeri kad je ona zvala.Ona mu priđe i ogrli ga oko vrata, vukući ga sebi na prsa.— Siroti David — šaptala je sažaljivo. — Toliki pro-blemi.— Uskoro moram donijeti odluku — reče. — Sto ti mi-sliš, što da napravim?Ona baci pogled na njega; sive su joj oči plamtjele. Osjeti se jaka i sposobna, kao da'je pustila korijenie du-boko uzemlju.— Kakvu god odluku doneseš, Davide, ona će sigurno biti pravilna za nas.— Za nas?Osmjehnula se lagano. Ta netom probuđena snaga, i to je, dakle, biće žene. Glas joj je bio tih i sretan.— Dobit ćemo dijete — reče ona.16Kad izađoše iz dvorane za projekcije, zabolješe ih oči na jarkom sunčanom svjetlu. Pošli su šutke u Davidov ured kojise nalazio u jednoj upravnoj kućici kompanije.— Sto misliš, Davide — upita ga ona mirno. — Je li ti žao, poslije ovog pokusnog snimanja, što si se oženio?Pogleda je i nasmije se. Otvori vrata ureda i oni pro-đoše mimo tajnicu u njegovu sobu. David priđe pisaćem stolu isjede.Ona sjede u kožni naslonjač ispred stola. Zamišljen izraz još mu je bio na licu. Ona izvadi cigaretu i zapali je.— Sto misliš o snimci? — upita on. Ona se osmjehnu.— Sad mi je jasno čime zaluđuje sve muškarce oko sebe — odgovori ona. — Onaj veo, onako priljubljen uz njezinotijelo kad je izašla iz vode, bilo je nešto naj-sugestivnije što sam ikad vidjela.— Ne mislim na tu scenu. Da je nema na probnoj snimci, što bi onda mislila o njoj?Ona povuče dim, a smiješak joj ostade na licu.— Mislim da je divna. Gotovo mi se srce cijepalo u onoj sceni u kojoj si vidio samo Isusove noge kako idu i podnožjekriža koje se vuklo dok je ona puzala u pra-šini za njim, pokušavajući da mu poljubi noge. Plakala sam s njom. — Onazašuti načas. — Jesu li ono bile prave suze ili umjetne?— Prave — reče on. — Na probama ne upotreblja-vamo umjetne. — Osjeti kako ga obuzima uzbuđenje. Rosa mu je,na svoj način, odgovorila. Tako nešto nije osjetio otkad je prvi put vidio Rinu Marlowe na platnu. Svi su bili i previšezaslijepljeni onom scenom krštenja da bi to vidjeli.Istrgnu jedan list iz bloka za poruke koji je stajao na stolu i poče pisati. Rosa ga je časak gledala, zatimobiđe oko stola i radoznalo zaviri preko njegova ramena. On je već završio i mašio se telefona.JONASE, MISLIM DA JE VEC VRIJEME DA SE VRATIMO FILMU. JAVI MI SE.DAVID— Dajte mi McAllistera u Renou — reče David u te-lefon. Pogleda Rosu i osmjehnu se. Ona mu uzvrati osmi-jehom iponovo sjede na stolac.— Zdravo, Mac — reče David čvrstim i snažnim gla-som. — Dva pitanja na koja mi možeš odgovoriti.Nju poče obuzimati osjećaj ponosa. Bila je sretna što je došla u studio. U ovakvom svjetlu nije svog muža nikad prijevidjela.— Prvo — David reče u telefon — mogu li potpisati ugovor s jednom glumicom u ime Cord Explosives? Imam osobiterazloge za to da ona ne potpiše ugovor s na-ma. Važne razloge. — David malo odahnu. — Dobro. Drugo pitanje. Imamfilm za koji bih volio da ga Jonas odmah vidi. Možeš li mu to javiti? — Cekao je časak.— Manje, zbilja, ne mogu tražiti. Dostavit ću film u tvoj ured u Los Angeles za dva sata. Hvala, Mac. Do viđenja!Pritisnu prekidač na telefonu i ponovo ga podiže.— Gospođice Wilson, dajte mi Jess Lee iz odjela za razvijanje, zatim dođite odmah k meni.

Ostade na telefonu i dohvati cigaretu. Stavi je u usta. Ona se nagnu preko stola sa zapaljenom šibicom. On povuče dim iosmjehnu joj se.— Jess — reče on, a vrata se otvoriše i tajnica uđe.— Saljem vam ceduljicu s porukom. Zelim da je kopi-rate na traku i pričvrstite na kraj pokusne snimke Jennie Denton,odmah. — David pokri rukom školjku.— Uzmite ovu poruku i odnesite je sami do Jess Lee — reče on tajnici, pokazujući papir na stolu. Ona ga uze šutke iizade. — Znam da je to gruba probna snimka, Jess — reče on u telefon. — Izradite jednu kopiju s mojom porukom iodmah je dostavite McAUisterovoj tajnici u Cord Aircraft. Do podne mora stići.— Jesi li se odlučio? On kimnu glavom.— Igram na velik ulog — reče on. — Ako pogriješim, svejedno je tko od njih dobiva. Ja gubim.Rosa se osmjehnu.— U svakom poslu dolazi do takvog momenta. Ti si kirurg, nož ti je u ruci, a pacijent leži otvoren pred tobom. Knjigate uči mnogim stvarima koje možeš uči-niti, mnogim putovima kojima možeš ići. Ali moraš ići samo jednim putem,pravim putem. I tako donosiš od-luku. Svoj put. Bez obzira na pritiske, bez obzira na to što knjige kažu. Moraš ićisvojim putem. — Ona ga po-gleda osmjehujući se i dalje. — Je li to ono što sad radiš, Davide? — upita ga nježno. — Jeli to tvoj put?On je pogleda čudeći se njezinoj oštroumnosti i znanju.— Da — reče on bez oklijevanja. — Ja idem svojim putem.Nikad nije baš tako mislio. Ipak, ona ima pravo. Sad je na svom putu.Jennie je sjedila za pisaćim stolom u dnevnoj sobi, pišući čekove za mjesečne račune, kad zazvoni zvonce na vratima.Cula je Meksikanku kako se gega mimo nju, da otvori. Namrgodi se gledajući u stol.Bila je budala, gorko je razmišljala, šta se dala na-govoriti na to probno snimanje. Trebalo je da zna da je onaj frajersamo brbljao. A sad im se smije cijeli Hollywood. Bar četvorica drugih momaka nazvali su je, zajedljivo joj čestitajućina probnom snimanju. Svi su gledali snimke.Znala je da nije glumica. Zašto je, do vraga, nasjela toj šali? Kao svaka šiparica, opsjednuta filmom, koja doluta ovamo.Ali, mislila je da je i previše pametna. I da ne može nikad pasti u takvu stupicu. A sad je nasjela baš kao sve druge.Morala je znati, kad je stala ispred kamere, da to nije za nju. Ali, pročitala je scenarij. Marija Magdalena. Naj-prije segotovo iskidala od smijeha. Nije čudo što je Bonner pomislio na nju. Izabrao je baš pravi tip.Onda je se dojmilo nešto u toj priči. Osjetila se ganuta i potresena. Zanijela se ulogom 1 ponekad je čak plakala dok sukamere bile uperene u nju. A tako nešto nije učinila još otkad je bila mala djevojčica. Nije čudo što su se smijali. I samabi se smijala kad bi to bio netko drugi. Kurva oplakuje kurvu. Nije ga smjela poslušati. Prošao je tjedan dana, a odBonnera ni riječce.Iza sebe začu teške korake Meksikanke. Obazre se. Služavkine sjajne očice bile su zagonetne.— Senor Woolf, estd agui.Woolf. Nije poznavala nikoga tko se tako zove. Možda je to onaj novi od policije. Rekli su joj da neki novajlija obilazi iuzima mito.— De las peliculas — doda služavka brzo.— Oh. — Ona kimnu glavom. — Trdigale aqui. — Ona se okrenu opet stolu, a služavka ode. Jennie brzo poslagaračune i gurnu ih u ladicu. Okrenu se na stolcu baš kad se Meksikanka vratila s nekim mladim muškarcem.Pogleda ga hladno i podiže se sa stolca.— Je li vas Bonner poslao?— Nije — reče on. — Bonner zapravo i ne zna da sam ovdje.— Oh. — Sad je znala zašto je došao. — Jeste li vidjeli probnu snimku?On kimnu glavom.Glas joj postade još hladniji.— Onda možete otići kako ste i došli — reče ona. — Ne sastajem se ni s kim bez dogovora.Na usnama mu se javi slab smiješak. Sad se ona i rasrdi.— Možete u moje ime reći Bonneru da će biti najbo-Ije da prestane pokazivati po gradu onaj probni film, inače će topožaliti.On se nasmija, a onda se uozbilji.— Gospođice Denton, to sam već učinio.' Tu je gospodin Woolf. (španj.) (P r e v.) 'Ođ filma (Spanj.) (P r e v.) ' Uvedi ga. (P r e v.)— Jeste? — Osjeti da joj nestaje srdžbe. — Tako nešto moglo bi mi upropastiti posao.— Mislim da se više nećete baviti tim poslom — reče on mirno.Gledala ga je razrogačenih očiju.— Kako to mislite?— Bojim se da me niste razumjeli — reče on, izvadi posjetnicu i pruži joj je. Ona je pogleda. Bila je to skupa,izgravirana posjetnica. David Woolf, pisalo je samo, a u donjem uglu riječi: Komercijalni direktor. Ispod toga stajalo jeime filmske kompanije s kojom je surađivao Bonner. Sad se sjetila tko je on. Citala je o njemu u novinama. Pametanmlad čovjek. Cordov vunderkind. Pogleda ga.Na usnama mu opet zaigra smiješak.— Biste li htjeli igrati Mariju Magdalenu? Ona najednom postade nervozna.— Ne znam — reče oklijevajući. — Mislila sam da je to sve bila samo Bonnerova šala.

— Možda je i bila — reče brzo David Woolf. — Ne znam što je on mislio. Ali za mene nije. Mislim da možete postativelika zvijezda. — Načas ušutje. — A i moja žena misli tako.Ona ga pogleda upitno.— Rosa Strassmer. Upoznala vas je u bolnici prije četiri godine.Oči joj je zasjaše.— Mislite doktoricu Strassmer? Ona koja je presadila kožu na lice Linde Davis?Kimnuo je ponovo, smiješeći se.— Bila sam glavna bolničarka tog dana na kirurgi-ji — reče ona. — Bila je izvanredna.— Hvala vam. A sad, biste li htjeli igrati Mariju Magdalenu?Iznenada to poželje više nego išta na svijetu.— Bih.— Nadao sam se da ćete mi to odgovoriti — reče on i izvadi iz nutarnjeg džepa premotan list papira. — Ko-liko jeBonner rekao da bi vam platio?— Dvije tisuće na tjeđan.On je već držao pero u ruci i pisao.— Stanite malo, gospodine Woolfe — reče ona br-zo. — Ja znam da je Bonner to uzimao samo za šalu. Ne morate mitoliko platiti.— Možda se on šalio. Ali ja se ne šalim. Rekao je dvije tisuće i toliko ćete dobiti. — Završi pisanje i pruži joj ugovor.— Najbolje će biti da ga pažljivo pročitate.Ona baci pogled na štampani formular. Na njemu je bilo rukom ispisano samo njezino ime i iznos plaće.— Moram li? David kimnu glavom.— Mislim da morate — reče on. — Ugovor je lako pot-pisati, ali nije ih tako lako poništiti.Jennie se spusti opet na stolac i poče čitati ugovor.— Vidim da je to ugovor s kompanijom Cord Explo-sives.— To je kod nas ustaljena praksa. Cord je vlasnik kompanije.— Oh! — završi čitanje i uhvati pero. Brzo se potpisa i vrati ugovor. — A što ćemo sad? — upita ona osmjehu-jući se.On stavi ugovor u džep.— Najprije ćemo vam promijeniti ime.— Zašto?— Previše bi ga Ijudi prepoznalo — reče on. — Moglo bi poslije biti neprilika.Jennie promisli malo pa se nasmija.— Baš mi se fućka za to — reče ona. — A vama? David odmahnu glavom.— Ni meni, ako vama nije stplo.Ona se nasmija opet. Nek se frajeri požderu zbog onog što će izgubiti. On se ogleda po sobi.— Je li ovo vaše ili ste unajmili? — upita on.— Unajmila.— Dobro — reče on. — Zatvorite sve i otiđite na neko vrijeme. Van, u pustinju. Možda u Palm Springs. Ne re-citenikom gdje ste, osim meni.— U redu — reče ona. — A što ću onda?— Cekat ćete — reče on. — Cekat ćete dok vas mi ne otkrijemo!17— Zao mi je, Davide — reče Pierce ustajući. Smiješio se, ali mu je izraz očiju bio hladan. — Ne mogu ti po-moći.— Zašto ne možeš?— Zato što sam dionice prodao prije godinu dana.— Sheffieldu? — upita David. Agent kimnu glavom.— Zašto nisi stupio u vezu s Jonasom?— Zato š(o nisam htio —- okosi se Pierce. — Dosta me je iskorištavao. Bio sam mu dobar kad je išlo loše. Kulučio isam održavao tvornicu u pogonu. Ali, čim je krenulo na bolje, tako da smo mogli snimati velike fil-move, đoveo jeBonnera.— I ti si njega iskorištavao. Izgubio je milijune jer si htio studio da se igraS s niim. Ti si se na njegov račun obogatio.A znaš dobro, kad je Bonner došao, da si bio agent, a ne prođucent. To je znala cijela industrija.— Samo zbog toga što mi nikad nije dao priliku — iskesi se Dan neveselo. — Sađ je doSao red na njega da se malozno.ii. Cekam da vidim kako će mu se to svidje-ti. — Pođe srdito prema vratima, ali se onda vrati Da-vidu! čini se da gaje srdžba prošla. — Javi mi se, Davi-de. Ima neka mala vjerojatnost da bih mogao iščupati od Metroa na posudbuTracyja i Gablea ako dođeš s pravom stvari.David kimnu glavom, a agent izađe. Baci pogled na stol. Posao kao obično, pomisli ogorčeno. Pierceu ne bi bilo staloda se realizira ovakav posao i donese kompa-niji dobit od milijun dolara. To je bio njegov posao. Nije se osobno ticaloJonasa Corda. Ali prodaja njegovih dionica u kompaniji bilo je nešto drugo.On podiže umorno slušalicu s telefona na stolu.— Da, gospodine Woolfe.— Nazovite Bonnerov ured da vidite mogu li se od-mah s njim sastati.— U vašem uredu ili u njegovu? — upita tajnica. Osmjehnu se u sebi. Protokol je obično tražio da Bon-ner dođe k njemu. Ali je divno čudo kako se glasine brzo šire. Svatko je već znao da se nešto događa, pa čak ni njegova

tajnica nije bila potpuno sigurna za nje-gov položaj. To je bio njezin način provjeravanja.— U mojem, naravno — reče on razdražljivo i spusti slušalicu.Bonner uđe u Woolfov ured nakon otprilike tri četvrt sata. To nije bilo tako loše, ako se uzme u obzir u ka-kvom suhijerarhijskom odnosu bili njihovi položaji. Nije prekasno da ispadne neuljudno, a ni prerano da ispadne servilno. PriđeDavidovu stolu i sjede.— Oprosti, Maurice, što te uznemirujem — reče Da-vid uljudno.— Sve je u najboljem redu, Davide — odvrati Bon-ner, isto tako uljudno. — Uspio sam nekako da zavr-šim jutarnjiradni sastanak.— Lijepo. Imaš li onda malo vremena? Bonner pogleda na sat.— Imam, doduše, konferenciju s autorima scenarija. David se osmjehnu.— Pisci su navikli da čekaju.Bonner pogleda radoznalo Davida. Ruka mu se ne-svjesno uvuče pod kaput i on se počeše po košulji. Da-vid toprimijeti i naceri se.— Jes ili dobio osip? '— Cuo si tu priču? — upita Bonner. David kimnu glavom.Bonner se isceri češući se sad otvoreno.— To me izluđuje. Ipak, isplatilo se. Treba jednom da isprobaš Jennie. Pod prstima te djevojke tvoja stara violina možezaguditi kao Stradivariusova.— U to sam uvjeren. Vidio sam probni film. Bonner ga pogleda.— Htio sam te nešto pitati. Zašto si povukao sve ko-pije?— Morao sam — reče David. — GreSnica nije naše vlasništvo. Ona pripada Cordu osobno. A ti znaš kakav je on. Neželim imati nikakvih neprilika.Bonner ga je šutke gledao. Nema smisla obilaziti kao mačak oko vruće kaše — odluči David.— Sheffield mi je pokazao obavezu kojom se obave-zuješ da ćeš mu prodati svoje dionice.Bonner kimnu glavom. Više se nije češao.— MisUo sam da će ti pokazati.— Zašto si to uradio? — upita David. — Kad si ih već htio prodati, zašto nisi porazgovarao s Cordom?Bonner je časak šutio.— Kakvog bi to imalo smisla? Nisam se čak nikad ni sastao s njim. Ako već nije bio toliko pristojan da me potraži barJednom u tri godine, koliko sam radio za njega, ne vidim nikakvog razloga da sad počnem trčati za njim. Pored toga,moj ugovor istječe idućeg mje-seca, a nitko se ne Javlja da razgovara sa mnom o nje-govu obnavljanju. Od McAllisterani traga ni glasa.Poče se opet češati. David zapah cigaretu.— Zašto nisi došao k meni? — upita ga tiho. — Ja sam te ovamo doveo.Bonner izbjegnu da ga pogleda u oči.— Istina Je, Davide, trebao sam. Ali svi znaju da ti ne možeš ništa učiniti bez Cordova odobrenja. Dok bi dospio donjega, moj bi ugovor istekao. Bio bih naj-veća budala u očima cijelog Holl3rwooda.David uvuče dim duboko u pluća. Svi su Jednaki, lu-kavi, bezobzirni, mnogostrano sposobni, a ipak, prava djeca sasvojim budalastim ponosom.Bonner Je protumačio njegovu šutnju kao rezignaciju.— Sheffield mi Je rekao da će se pobrinuti za nas — reče brzo. — Treba nas obojicu, Davide. Ti to znaš. Re-kao Je daće uspostaviti nov režim čim preuzme kom-paniju. Financirat će filmove, dat će nam novi plan podjele dobiti i nekestvarne opcije po kojima će na-mještenici moći kupiti izvjestan broj dionica.— Imaš li to napismeno? Bonner odmahnu glavom.— Dabome da nemam — reče on. — On ne može sa mnom potpisati ugovor dok ne preuzme kompaniju. Ali, njegovariječ vrijedi. On je valjan čovjek. Nije ekscen-trična budala i prevrtljivac kao Cord.— Je li Cord ikad prekršio riječ koju ti je dao? Bonner odmahnu glavom.— Nije. Nije imao ni prilike. Imao sam ugovor. A sad je sve gotovo, neću mu dati priliku.— Ti si kao moj ujak — uzdahnu David. — Slušao je Ijude kao što su Sheffield i završio s dionicama i obvez-nicamamjesto s filmovima. Tako je izgubio kompaniju. Sad ti radiš to isto. On ti ne može dati ugovor jer ne kontrolirakompaniju, a ipak mu daješ potpisan pri-štanak koji mu omogućava da je preuzme. — David ustade i srdito reče: —Dobro, prokleta budalo, što ćeš onda kad ti kaže, pošto dobije kontrolu nad kompani-jom, da ne može održati obećanje?— Ali, on nas treba da mu vodimo posao. Tko će mu snimati filmove, ako neću ja?— Tako je mislio i moj ujak Bernie — reče David jetko. — Ali, posao je išao i bez njega. A ići će i bez nas. Sheffieldmože uvijek naći nekoga tko će mu uprav-Ijati studijem. Shary kod MGM samo čeka da se ukaže prilika za takvozaposlenje. Matty Fox kod Universala jedva bi to dočekao. Ovdje mu ne bi bilo ni upola ono-liko teško koliko ondje.David naglo sjede.— Misliš li još da on ne može voditi kompaniju bez nas?Bonner je buljio u njega bez kapi krvi u licu.— Ali, što mogu, Davide? Potpisao sam ugovor. Shef-field me može upropastiti na sudu ako odustanem.David izvuče polako cigaretu.— Ako se ne varam — reče — ti si pristao da mu prodaš sve dionice koje ćeš imati petnaesti prosinca?— Tako je.

— A što ako se dogodi da tog dana imaš samo jedan dio dionica? — upita David tiho. — Ako prodaS taj dio, održao siriječ.— Ah, to je idućeg tjedna. Koga ćeš naći da dotle kupi dionice?— Jonasa Corda.— A što ako dotle ne dospiješ do njega?— Onda ću ostati bez četiri mihjuna dolara. Ako pro-dam te dionice na slobodnom tržištu, srušit ću im cijenu.— Pobrinut ću se da dobiješ novac. — David se nagnu preko stola. — Osim toga, Maurice — doda tiho — mo-žešodmah početi sastavljati svoj ugovor.— Cetiri milijuna zelenjaka! — vrisnu Irving. — Odakle, do vraga, misliš da mogu izvaditi toliko novaca?David je promatrao prijatelja.— Samo naprijed, Siljo. To je tačlas.— A što ako Cord kaže da neće dionice? — upita Irving mirnijim glasom. — Sto ću ja onda s tim? Upo-trijebiti zatoaletni papir? — Grickao je cigaru. — Reci-mo da si mi prijatelj. Ako nastradam s takvim poslom, onda mi nitko višeneće biti prijatelj. Pokojni Yitzchak Schwartz, tako će me zvati.— Nije baš tako loše.— Ne pričaj mi o tome koliko je to loše — reče Irving srdito. — S mog mjesta čovjeka ne bacaju otka-zom.David ga je gledao časak.— Oprosti, Davide. Nemam nikakva prava da tražim od tebe da se ižložiš ovakvu riziku. — Okrenu se i po-đe premavratima.Zaustavi ga prijateljev glas.— Hej, stani malo. Kamo ćeš? David ga pogleda.— Zar sam ti rekao da baš nikako neću da ti to učinim?Bujna prsa ujne May ogorčeno su se nadimala.— Ujak Bernie bio ti je drugi otac — reče svojim kreštavim, hrapavim glasom. — Jesi li se ponio prema njemu kaosin? Jesi li mu priznao ono što ti je učinio? Nisi. Nijednom nisi rekao svom ujaku Bernieju, dok je bio na životu, čak nihvala. — Izvadi iz haljine rupčić i počne brisati oči, a dijamant od dvanaest karata na crvenkastom prstenu sjao jepreUjevajući se u duginim bojama kao reflektor. — Zahvaljujući jedino milosti Bož-joj tvoja sirota tante nećeproboraviti svoje posljeđnje dane u ubožnici.David se neudobno nasloni na naslon tvrdog stolca. Osjećao je noćnu studen u prostranoj, goloj sobi velike kuće. Maloje drhtao. Ali nije znao je li to od zime ili od toga kako je ta kuća uvijek utjecala na njega.— Hoćeš li, tante, da ti naložim vatru?— Zima ti je, Davide? — upita ga ujna May. On slegnu ramenima.— Mislio sam da je možda tebi hladno.— Hladno? — ponovi ona. — Tvoja sirota stara tante već je naučila da joj bude hladno. Samo radi toga što čuvampenije mogu sebi dopustiti da živim u ovoj kući.On pogleda na sat.— Već je kasno, tante. Moram ići. Hoćeš li mi dati punomoći?Starica ga pogleda.— Zašto bih ti dala? — upita ona. — Zar da dam punomoći da pomognem tom momzeru, toj rđi koja je ukralakompaniju tvom ujaku?— Nitko nije ukrao kompaniju. Ujak Bernie ionako bi je izgubio. Neka bude sretah što se namjerio na čo-vjeka kao štoje Cord koji ga je tako lako pustio.— Sretan? — Glas joj postade ponovo kreštav. — Od svih dionica koje je imao ostalo mu je samo dvade-set pet tisuća.Sto se dogodilo s ostalima? Reci mi. Što se dogodilo, a?— UJak Bernie dobio je za njih tri i pol milijuna dolara.— I što onda? — upita ona. — Vrijedile su triput toliko.— Vrijedile su bupkas — reče on gubeći mir. — Ujak Bernie pljačkao je kompaniju namrtvo, i ti to znaš. Dionice nisubile vrijedne ni onog papira na ko-jera su štampane.— Sad još nazivaš ujaka lopovom. — Ustade dosto-janstveno. — Napolje! — viknu pokazujući vrata. — Napolje izmoje kuće!Gledao ju je čas, zatim pode prema vratima. Izne-nada se nečeg sjeti i stade. Jedanput ga je ujak potje-rao iz uredaupotrebljavajući gotovo iste riječi. Ali je dobio sve što je tražio. A ujna je bila lakomija nego što je Bernie ikad bio.Okrenu se.— Istina, to je samo dvadeset pet tisuća dionica — reče on. — Samo pišljivih jedan posto od svih dionica. Ali, to sadnešto vrijedi. Sad bar imaš nekog u obitelji koji se brine za tvoje interese. Ali, ako daš punomoći Sheffieldu, pazi dobrošto će biti. On je od onih koji su najviše nagnali ujaka Bernieja u Wall Street. Ako to učiniš, mene neće biti da čuvaimtvoje interese. Tvoje dionice neće opet vrijediti ni bupkas.Buljila je u njega.— Je li to istina?On je već vidio kako se računski stroj vrti u njezinoj glavi.— Sve do posljednje riječi. Ona duboko udahnu zrak.— Hajde, onda — reče. — Potpisat ću punomoći. — Okrenu se i odgega do ormara. — Tvoj ujak, olev a 'šo-lem uvijekje govorio da te poslušam kad mi je po-treban savjet. Taj David je — govorio bi — pametna glava.

Gledao je kako vadi papire iz ormara. Ona priđe pisaćem stolu, uze pero i potpisa ih. On ih uze i stavi u džep.Ona mu se osmjehnu. Iznenadio se kad je pružila ruku i potapšala ga gotovo bojažljivo po mišici.— Tvoj ujak i ja nismo imali od srca poroda — re-če ona drhtavim glasom. — On te je zbilja držao kao svog sina. —Naglo joj se zasjaje oči. — Ti ne znaš kako se tobom ponosio, čak pošto se već povukao iz kompanije, kad je čitao otebi u novinama.U grlu ga stegnu, sažali mu se nad osamljenom stari-com.— Znam, ujna May.Ona se pokuša osmjehnuti.— I takvu krasnu ženu imaš — reče ona. — Ne tuđi se. Zašto je nekad ne dovedeš k meni na čaj?On iznenada zagrli staricu i poljubi je u obraz.— Hoću, ujna May — reče. — Uskoro.Kad se vratio u studio, Rosa ga je čekala u njego-voj sobi.— Nazvala me je gospođica WiIson i rekla mi da ćeš se kasno vratiti, pa sam mislila da bi bilo lijepo kad bi došlaovamo i da večeramo vani.— Dobro — reče i poljubi je u obraz.— Dakle?On sjede umorno za stol.— Ujna May dala mi je punomoći.— To znači da sad imaš devetnaest posto glasova. Pogleda je.— To neće mnogo vrijediti ako me Jonas ne podu-pre. Irving mi je rekao da će morati prodati dionice Sheffieldu ako ihCord ne uzme.Ona ustade.— Dakle, učinio si sve što sij mogao. Reče ona tri-jezno. — A sad hajdemo na večeru!Baš kad je David ustao, uđe tajnica.— Stigao je kablogram iz Londona, gospodine Woolf. On uze omot i otvori ga.NEKA SE GRESNICA POCNE SNIMATI 1. 02UJKACORDHtjede ga uručiti Rosi, aU se otvoriše vrata i tajnica ponovo uđe.— Drugi kablogram, gospodine Woolf.On brzo rastrga omot. Preletje očima i osjeti kako ga obuzima nenadano olakšanje.McALLISTER SPREMAN DA DADE KOLIKO GOD TREBA GOTOVINE DA OSUJETI SHEFFIELDA. NAUCITE GA PAMETIKao i prvi kablogram, i ovaj je potpisao CORD. Dade ih obadva Rosi. Ona ih pročita i pogleda ga blistavih očiju.— Uspjeli smo — reče on uzbuđeno. Uze je u na-ručje, a vrata se ponovo otvoriše. — Izvolite, gospođice Wilson? —reče on nezadovoljno.Djevojka stade oklijevajući na vratima.— Oprostite što smetam, gospodine Woolf — reče ona — ali upravo je stigao još jedan kablogram.— Pa dobro, što stojite tu? Dajte mi ga. — Pogleda Rosu. — Ovaj je za nas oboje — reče i pruži joj ga. Otvori ga ti.Ona baci pogled na omot. Zatim na Davida. Smije-šak joj prijeđe preko lica.On pogleda na kablogram u ruci.MAZEL TOVi' NADAM SE DA CE BITI DVOJCI! Taj je potpisao JONAS.' Cestitam! (jidiš). (P r e v.)

JONAS — 1940

Knjiga sedma

— Do vraga, to je zbilja glupost — gunđao je For-rester dok je uzlijetao avionom CAB-200 iza formacije Spitfirea.— Sto je glupost? — upitah obazirući se s kopilotskog sjedišta; vidio sam London kako tone u ranu jutarnju maglu. Nanekoliko mjesta još je gorjelo nakon posljed-njeg noćnog napada. — Nisu kupili naš avion, ali će kupiti cijelu našuproizvodnju B-17. Pa, do vraga, obo-jica znamo da moraju provesti standardizaciju.— Ne govorim o tome — promrmlja Roger.— Motori jedan i dva, u redu — povika Morrissey iza nas. — Motori tri i četiri, u redu. Moraš sad sma-njiti dovodgoriva.— U redu — Roger smanji dovod mješavine. — Eto, o tome ja govorim — reče on domahujući prema Mor-risseyju,koji je radio kao avio-mehaničar. — Glupost je što smo svi u istom avionu. Sto će biti ako se sruši? Tko će ostati davodi kompaniju?Nacerih se.— Previše se brineš. , Uzvrati mi osmijehom, ali bezvoljno.— Za to me plaćaš. Direktor kompanije mora se brinuti. Osobito kad se ovako razvijamo. Lanjski nam Je prihod prešaotrideset pet milijuna; ove godine pri-Jeći ćemo, s ratnim narudžbama, stotinu milijuna. Mo-rat ćemo se pobrinuti zakadar koji će preuzeti kom-paniju ako se nama nešto dogodi.Uzeh cigaretu.

— Sto bi nam se dogodilo? — upitah pripaljujući cigaretu. Gledao sam ga kroz oblak dima. — Osim ako nisi maloIjubomoran na R.A.F.' i misliš da se vratiš u vojnu službu.Pruži ruku, uze mi cigaretu iz usta i stavi sebi me-đu usne.— Nisi valjda, Jonase, takova budala. S tim se mla-dićima ne bih mogao mjeriti. Oni bi oblijetali oko mene u zraku.Ako već moram biti pilot u naslonjaču, radije ću to biti ovdje, gdje se bar nalazim u tvom general-štabu.— Bilo je nešto u tome što je rekao. Rat nas je uvu-kao u takvu ekspanziju o kakvoj nitko od nas nije ni sanjao. A Jošnismo ni bili u njemu.— Morat ćemo naći nekoga tko će upravljati tvor-nicom u Kanadi.Kimnuh šutke glavom. Imao je pravo — bio je to vraški mudar potez. Mi bismo proizvodili avionske di-jelove u svojimtvornicama u Sjedinjenim Državama i slali ih u Kanadu, gdje bi se stavljali na proizvodnu tra-ku. Kad bi bili gotovo,letjeli bi kao avioni R.C.A.F u Englesku. Ako nam to uspije, mogh bismo skratiti pro-izvodno vrijeme za otprilike tritjedna po svakom avi-onu.Ideja je imala i neke fiskalne prednosti. Britanska i kanadska vlada bile su voljne financirati izgradnju tvornice, pabismo uštedjeli na dvije strane. Tvornica bi stajala manje Jer ne bismo plaćali nikakove kamate, a porez na prihodmogao bi se plaćati u Kanadi, gdje Je stopa otpisa četiri puta veća ođ one koju dopušta Ujak Sam. A i momci NJegovaVeličanstva bili bi za-dovoljniji Jer bi, u sterlinškom bloku, trebalo da plaća-Ju manje američkih dolara.— U redu, pristajem. Ali nijedan naš momak nema iskustva da preuzme tako krupan posao osim Morris-eyja. A njegane možemo dati. Znaš li ti koga?' Royal Air Force, britanske zračne snage. (P r e v.)2 Royal Canadian Air Force, kanadske zračne snage. (P r e v.)— Znam — reče on i dobaci mi radoznali pogled, — Ali tebi se to neće svidjeti.Gledao sam ga.— Daj da čujem.— Amosa Winthropa.— Neću!— On je jedini koji bi to mogao — reče. — A neće biti dugo na raspolaganju. Kako je ovo pošlo, netko će ga većščepati.— Neka ščepa! On je podlac i pijandura. Pored toga, minirao je svako svoje djelo.— On se razumije u proizvodnju aviona — reče Forrester uporno i opet me pogleđa. — Cuo sam što je bilo među vamadvojicom, ali to nema nikakve veze s ovim.Nisam ništa odgovorio. Vidjeh ispred nas kako vođa formacije Spitfirea maše krilima. Bio je to signal da uključimoradio. Forrester se nagnu naprijed i okrenu prekidač.— Slušam, kapetane.— Ovdje ćemo vas ostaviti, momče.Pogledah pučinu. Sive vode Atlantika uzvratiše mi pogled. Bili smo oko sto pedeset kilometara daleko od obaleBritanskih otoka.— U redu, kapetane — reče Forrester. — Hvala vam.— Sretan put, momci! I ne zaboravite da nam poša-Ijete svoje avione. Trebat će nam na Ijeto, da vratimo dug Svabi.Forrester se nasmija u mikrofon. Britanci su upravo dobili batina kao nikad u životu pa se sad brinu kako da im vratemilo za drago.— Dobit ćete ih, kapetane.— U redu. Prekidamo vezu.Ponovno zamahnu krilima Spitfirea i formacija od-letje u širokom, velikom krugu nazad prema njihovoj obaU. Zatimnastade tišina i mi ostadosmo sami nad Atlantikom na svom putu kući.Skinuh sigurnosni pojas i ustadoh.— Ako nemaš ništa protiv, idem da malo prodrije-mam.Roger kimnu glavom. Otvorih vrata kabine.— Promisli malo o onom što sam ti rekao — viknu on za mnom.— Ako misliš na Amosa Winthropa, mani se. Morrissey je sjedio potišten na mehaničarskom sje-dištu. Kad sam ušao, podignu pogled.— Ne razumijem — reče žalosno. Sjedoh na rub ležaja.— To je dosta lako izračunati. B-17 leti s posadom od pet Ijudi prema naših devet. To znači da mogu poslati gotovodvostruko više aviona u zrak. Let u Njemačku i natrag iznosi najviše tri tisuće i dvjesta kilometara, prema tome ne trebaim domet od osam tisuća kilome-tara. Pored toga, operativni troškovi gotovo su upola manji od naših.— Ah ovaj avion može se popeti preko tri kilometra više i letjeti preko trista kilometara na sat brže — re-če Morrissey.I nosi gotovo dvostruko više korisnog te-reta bombi.— Nevolja je s tobom, Morrissey, u tome što si ti uvijek ispred svog vremena. Nisu oni još spremni za takve avione.Spazih kako mu licem prijeđe bolan pogled. Načas mi ga bi žao. Ali, rekao sam istinu. Sto se mene tiče, on je najvećiavijatički konstruktor na svijetu.— Okani se toga. Ne brini se, još će te oni dostići. Jednom će letjeti zrakom na tisuće takvih aviona.— Neće u ovom ratu — reče on rezignirano. Izvadi termosicu iz kartonske kutije. — Odnio bih malo kave Rogeru.On ode naprijed u pilotsku kabinu, a ja se ispružih na ležaju. Buka četiriju velikih motora brujala mi je u ušima.Zaklopih oči. Tri sam tjedna u Engleskoj i ne znam da sam se za cijelo to vrijeme bar jednom pošte-no ispavao. Između

bombardiranja i djevojaka. Bom-bardiranja i djevojaka. Bombardiranja. Djevojaka. Us-nuh.Rezak zvižduk borabe koja je padala diže se do orgi-pastičkog vrhunca kad je pala u blizinu. Načas se pre-Jcide svakirazgovor za stolom pri ručku. i — Plašim se za svoju kćerku, gospodine Corde — reče vitka sivokosa žena menizdesna.Pogledah je, zatim bacih pogled na Morrisseyja koji je sjedio meni sučelice. Lice mu je bilo blijeđo i napre-gnuto.Okrenuh se opet ženi. Bomba je zapravo pala vrlo blizu, a ona se brinula za svoju kćer, koja je bila na sigurnom uAmerici. Možda ne bez razloga. Bila je to Monikina majka.— Nisam vidjela Moniku već gotovo dvadeset godina — nastavi gospođa Holme nervozno. — Bilo joj je onda devetgodina. Cesto mislim na nju.Nisi ti mislila na nju baš često, pomislih. Uvijek sam mislio da su majke drukčije. Ali su iste kao i očevi. Najprije mislena sebe. Bar u tome imao sam nešto za-jedničko s Monikom. Naši roditelji nikad ni vraga nisu marili za nas. Mojamajka je umrla, a njezina je od-bjegla s nekim muškarcem.Ona me pogleda dubokim Ijubičastim očima ispod du-gih crnih trepavica, i ja spazih Ijepotu koju je prenije-la na svojukćer.— Sta mislite, gospodine Corde, hoćete li je vidjeti kad se vratite u Sjedinjene Države?— Sumnjam, gospođo Holme — rekoh. — Monika sad živi u New Yorku. A ja u Nevadi.Ona ušutje načas, zatim ponovo osjetih prodoran po-gled njenih očiju.— Vi me baš mnogo ne volite, zar ne, gospodine Corde?— Zbilja nisam o tome mislio, gospođo Holme — re-koh brzo. — 2ao mi je ako ostavljam takav dojam.Ona se osmjehnu.— Niste vi ništa takvo rekli. Samo sam vidjela da ste se lecnuli kam sam vam rekla tko sam. — Igrala se nervoznožlicom. — Sigurno vam je Amos pričao sve 0 meni, kako sam pobjegla s nekim drugim i kako sam ga ostavila da samodgaja dijete.— Winthrop i ja nismo nikad bili tako bliski. Nikad nismo razgovarali o vama.— Morate mi vjerovati, gospodine Corde — prošapta ona se nenadanom silinom. — Nisam napustila kćer. Zelim da toona sazna, da shvati.Ništa se još nije izmijenilo. Još je bilo za roditelje važnije da njih razumiju nego da oni razumiju.— Amos Winthrop bio je ženskar i varalica — reče ona mirno, bez ogorčenja. — Deset godina našeg braka bile supravi pakao. Za našeg medenog mjeseca uhvati-la sam ga s drugom ženom. I kad sam konačno zavo-Ijela pristojnog,časnog čovjeka, ucijenio me je, i mo-rala sam ostaviti kćer pod prijetnjom da će upropastiti vojničku karijeru togčovjeka u službi Njegova Veli-čanstva.Pogledao sam je. To ima smisla. Amos je bio maj-stor za takve trikove. Znao sam.— Jeste li ikad pisali o tom Moniki?— Kako sam mogla tako nešto pisati svojoj kćeri? Nisam ništa odgovorio.— Prije otprilike deset godina čula sam od Amosa da će je poslati ovamo da živi sa mnom. MisHla sam, kad meupozna, sve ću joj protumačiti, i ona će shva-titi. — Kimnu lako glavom. — Pročitala sam u novina-ma o vašoj ženidbi,i ona nije nikad došla.Sluga dođe i odnese prazne tanjure. Drugi postavi šalice za kavu ispred nas. Kad je otišao, progovorih.— Sto biste zapravo htjeh da učinim, gospođo Hol-me?Cas me je promatrala. Oči joj se malo ovlažiše. Glas joj je, ipak, bio jak.— Ako slučajno budete s njom, gospodine Corde — reče ona — kažite joj da sam pitala za nju, da mislim na nju i dabih voljela da mi se javi.Kimnuh lagano glavom.— Hoću, gospođo Holme.Sluga poče točiti kavu, kad potmuo tutanj bombi pro-vali u bogato zastrtu sobu kao prigušen tresak groma umirnodopskom Londonu.Cetiri velika motora zagrmješe mi ponovo u ušima, i ja otvorih oči. Morrissey je sjedio u svom sjedištu, a glava mu seneudobno nagnula na stranu; drijemao je. Kad sam ustao, otvorio je oči.— Koliko sam spavao? — upitah.— Oko četiri sata.— Bit će najbolje da malo zamijenim Rogera — re-koh ustajući.Kad sam ušao u pilotsku kabinu, Forrester diže po-gled.— Mora da si bio umoran. Neko vrijeme hrkao si toliko glasno da sam mislio da imamo pet motora a ne četiri.Zavalih se u kopilotsko sjedalo.— Malo bih ti pomogao. Gdje smo?— Otprilike ovdje — reče on pokazujući prstom na mapi koja je bila pričvršćena na držaču između nas. Bacih pogled.Prešli smo oko tisuću i pet stotina kilo-metara oceana.— Kasnimo.On kimnu glavom.— Letimo uz jak vjetar.Dohvatih volan i povukoh ga nazad sebi dok se nije škljocnuvši uključio.— U redu — rekoh. — Imam ga.On pusti svoj volan, ustade i protegnu se.

— Malo ću prodrijemati.— Lijepo — rekoh i pogledah kroz vjetrobran. Poči-njala je kiša.— Valjda ćeš moći držati oči otvorene nekoliko sati?— Pokušat ću. . On se nasmija.— Ili si ti bolji muškarac nego ja, Gunga Dine,' ili ja starim. Neko vrijeme mislio sam da ćeš pojebati sve žene uEngleskoj.Pogledah ga keseći se.— Kad su one bombe onako padale, mislio sam da će biti najbolje da to nekako iskoristim.' Iz predratnog filma s EroUom Flynnom u glavnoj ulozi. (Prev.)On se opet nasmija i izađe iz kabine. Okrenuh se po-novo komandnoj ploči. Očito nisam bio jedini koji se tako osjećao.I djevojke mora da su se tako osjećale. Očajno su nastojale da prihvatiš njihovu naklonost.Sad je počeo snijeg, velike lepršave pahuljice na vje-trobranu. Ukopčah brisače promatrajući kako se snjež-ne pahuljicepretvaraju u vodu na pleksiglasu. Brzina vjetra iznosila je preko trista i usporavala se. To je značilo da suprotan vjetarpovećava brzinu. Odlučih pokušati, ako možemo, da se uspnemo iznad svega ovog.Vratih upravljač, i veliki avion poče se polako dizati. Prođosmo kroz oblake i na visini od četiri tisuće meta-ra obasjanas sunce. Uključih žirokompenzator i osjetih da se avion ispravlja.Ostatak puta prošao je u nesmetanom i mirnom letu.Kad sam izašao iz lifta, Robair je stajao na otvore-nim vratima. lako je bilo četiri sata ujutro, bio je tako svjež i budankao da je sad ustao. Tamnoputno lice iz-nad bijele košulje i besprijekorno krojene Hvreje sjalo je osmijehomdobrodošlice.— Dobro jutro, gospodine Corde. Kako ste letjeli?— Krasno, hvala ti, Robaire. Zatvorio je vrata za sobom.— Gospodin McAllister je u dnevnoj sobi. Ceka od osam sati sinoć.— Razgovarat ću s njim — rekoh i pođoh kroz pre-dvorje.— Napravit ću nekoliko sendviča od pečenih odreza-ka i skuhati kavu, gospodine Corde.Stadoh i obazreh se na visokog Crnca. Kao da uopće nije ostario. Kosa mu je još bila crna i gusta, stas di-vovski isnažan.— HeJ, Robaire, znaš šta? Falio si mi.On se opet osmjehnu. U njegovom osmijehu nije bilo ničega dodvoričkog ni lažnog. Bio je to prijateljski os-mijeh.— I vi ste meni falili, gospodine Corde.Okrenuh se i pođoh u dnevnu sobu. Robair mi je bio i više nego prijatelj. On mi je bio, u neku ruku, anđeo čuvar. Neznam kako bi se snašao kad je Rina umrla da nije bilo Robaira.Kad sam se vratio u Reno iz New Yorka, bio sam propao čovjek. Ništa mi se nije mililo. Samo da pijem i zaboravim.Bio sam sit Ijudi.Otac mi je jahao na ramenima kao pustinjski indija-nac na poniju. Njegovu sam ženu ja želio. Njegova že-na je umrla.Zašto sam plakao? Zašto sam bio tako prazan?I onda, jednoga jutra, probudih se u dvorišnom bla-tu, iza Nevadine sobe u baraci, i vidjeh Robaira kako se nagnuo nadame. Mutno se sjećam da sam se oslonio leđima na zid barake dok sam ispijao bocu burbona. To je bila posljednja noć.Polako okrenuh glavu. Po-kraj mene ležala je prazna boca.Spustih ruke na zemlju i oduprijeh se. Boljela me je glava, usta su mi bila suha, a kad sam pokušao da ustanem, vidjehda nemam snage.Osjetih kako me Robairova ruka obuhvati straga i podiže na noge. Pođosmo preko skorjele zemlje.— Hvala ti — rekoh i zahvalno se oslonih na njega.— Bit će mi bolje, samo dok nešto popijem.Glas mu je bio tako tih da ga najprije gotovo nisam čuo.— Nema više viskija, gospodine Corde. Zagledah mu se u oči.— Sto si rekao?Njegove velike oči mirno su me gledale.— Nema više viskija, gospodine Corde — ponovi on. — Mislim da je vrijeme da prestanete.U meni buknu srdžba i dade mi snage. Otrgnuh se od njega.— Sta, do vraga, mishš, tko si ti? — viknuh. — Ako hoću da pijem, pit ću!On odmahnu glavom.— Nema više viskija. Niste više dječačić. Ne možete pobjeći i sakriti glavu u bocu s viskijem kad god se pred vasispriječi kakova mala neprilika.Buljio sam u njega, najprije bez riječi, jer su me za-prepaštenje i srdžba obuzimali kao ledeni valovi. Onda mi se vratiglas.— Otpušten si! — kriknuh. — Neće meni biti gazda nikakav crni kučkin sin!Okrenuh se i podoh u kuću. Osjetih njegovu ruku na svom ramenu i okrenuh se. Na licu mu vidjeh žalost.— Oprostite, gospodine Corde — reče on.— Robaire, kakva korist od ispričavanja?— Ne ispričavam se, gospodine Corde, za ono što sam rekao — odvrati on tiho. I onda vidjeh kako se njegovadivovska šaka poput šunke, ustremi na me. Htjedoh se izmaknuti ali čini se da u mom organizmu ništa nije radilo onakokako bi trebalo, te opet utonuh u tamu.

Ovaj put, kad sam se probudio, našao sam se u krevetu pokrivenu čistim plahtama. Na ognjištu je go-rjela vatra.Osjećao sam se vrlo slabo. Okrenuh glavu. Robair je sjedio u naslonjaču pokraj kreveta. Na stolu pokraj njega bila jemala zdjela s vrućom juhom.— Donio sam vam malo vruće juhe — reče i pogle-da mi ravno u oči.— Zašto si me dopremio ovamo?— Dobro će vam činiti gorski zrak.— Neću tu da ostanem — rekoh oslanjajući se na plahte. Dosta mi je bilo te kolibe, kad sam bio ovdje prošli put. Namedenom mjesecu.Velika Robairova šaka gurnu me nazad na jastuke.— Ostat ćete — reče on mirno. Uze zdjelu i zagrabi žlicom pa me ponudi. — Jedite.U njegovu mirnom glasu bilo je toliko autoriteta da sam i nehotice, ne misleći, otvorio usta. Vruća juha oprlji me sve doželuca. Onda mu odgurnuh ruku.— Neću ništa.Gledao sam neko vrijeme u njegove crne oči, a onda me obuze jad i osamljenost kao nikad prije. Iznenada zaplakah.On ostavi zdjelu.— Hajte, samo plačite, gospodine Corde! Isplačite se. Ali, vidjet ćete da se u suzama nećete utopiti kao ni u viskiju.Kad sam napokon izašao iz kolibe, on je sjedio u verandi, na kasnom poslijepodnevnom suncu. Sve je naokolo bilozeleno, grmlje i drveće na sve strane po obroncima planine, dok nije prešlo u crven i žut pu-stinjski pijesak. Otvorihvrata, a on ustade.Priđoh ogradi i pogledah. Bili smo vrlo daleko od svijeta. Okrenuh se i obazreh na njega.— Sto imamo za ručak, Robaire? — upitah. On slegnu ramenima.— Da vam pravo kažem, gospodine Corde, čekao sam' da vidim kako će vam biti.— Tu je negdje u blizini potok u kojem ima najve-ćih pastrva koje si ikad vidio.On se osmjehnu.— Divno bi bilo napecati pastrva, gospodine Corde. Prošle su gotovo dvije godine dok smo sišli s planine.Divljači je bilo obilno, a jednom u tjedan Robair bi se odvezao u dolinu po namirnice. Omršavio sam i po-crnio odsunca, a gradska je nabuhlost iščezla jer su mi mišići očvrsli i otvrdnuli.Poslove smo vodili rutinski i bilo je pravo čudo kako je sve išlo bez mene. Samo se potvrdila činjenica: kad jednomdostigneš izvjesnu veličinu, prilično je teško zaustaviti rast. Sve su kompanije lijepo radile osim filmske. Ona nije imaladovoljno kapitala, ali do toga mi nije bilo toliko ni stalo.S McAllisterom sam triput u tjednu razgovarao tele-fonski. To je bilo općenito dovoljno da se riješi većina problema.Jedanput na tjedan Mac bi došao, vozeći vi-jugavom cestom do kolibe, noseći punu torbu spisa da ih potpišem iliizvještaja da ih proučim.Mac je bio neobično temeljit. Malo što bi izmaklo njegovu pažljivu oku. Na neki tajanstveni način, sve štobi iskrslo važno u ma kojoj kompaniji, našlo bi se u njegovim izvještajima. Bilo je mnogo stvari za koje sam znao dabih im morao prisustvovati, ali sve mi se činilo nekako predaleko i posve nevažno.Bili smo u planini gotovo godinu i pol kad nam je došao prvi posjetilac iz svijeta. Bio sam u lovu i vra-ćao se stazomkući s nekoliko prepelica, kad ugledah stran automobil parkiran ispred kolibe. Bio je to auto-mobil marke Chevrolet skalifornijskom registracijom.Priđoh i pogledah registraciju na osovini volana: Ro-sa Strassmer, M., 1104 Coast Higlway, Malibu, Cal. Okrenuh se ipođoh u kolibu. Na kauču je sjedila mla-da žena i pušila cigaretu. Imala je crnu kosu, sive oči i izrazitu vilicu.Kad je ustala, vidjeh da je u izblijedjelim traperica-ma koje su nekako isticale vitku, ženstvenu oblinu njezinih bokova.— Gospodin Cord? — upita me i pruži mi ruku; go-vorila je čudnim nehajnim naglaskom. — Ja sam Rosa Strassmer,kćerka Otta Strassmera.Prihvatih ruku gledajući je časak. Stisak joj je bio čvrst. Pokušah prikriti slabu nijansu neraspoloženja u glasu.— Kako ste me našli?Ona izvadi omot i dade mi ga.— Gospodin McAllister me je zamolio da vam ovo predam kad je čuo da ovuda prolazim idući na odmor.Otvorih omot i pogledah. Nije bilo ništa što ne bi moglo pričekati do njegova prvog posjeta. Bacih pismo na stol. Togčasa uđe Robair u sobu. Pogleda me rado-znalo dok je uzimao prepelice i pušku i vrati se u ku-hinju.— Nadam se da vas nisam uznemirila, gospodine Corde — reče ona brzo.Pogledah je. Kako god se ja osjećao, ona nije za to kriva. Kriv je Macov pomalo nespretan mig da ne mo-gu zauvijekostati u planini.— Ni govora — uzvratih. — Oprostite što sam ovako iznenađen. Ovdje zbilja nemamo mnogo gostiju.Ona se odjednom osmjehnu. Kad se smiješila, lice joj je obasjala neobična Ijepota.— A ja mogu shvatiti zašto ne moUte Ijude da dolaze ovamo gospodine Corde — reče ona. — Više od dvojice Ijudibilo bi previše za ovakav raj.Ne odgovorih joj ništa.Oklijevala je časak, a onda pođe prema vratima.— Sad moram poći — reče nespretno. — Drago mi je što sam vas vidjela. Toliko sam slušala o vama od oca.— Doktorice Strassmer! Okrenu mi se iznenađeno.— Izvolite, gospodine Corde.— Moram vas zamoliti da mi opet oprostite — rekoh užurbano. — U životu kakav ovdje provodim čini se da sam

zaboravio na lijepo ponašanje. Kako je vaš otac?— Dobro je i sretan je, gospodine Corde, hvala vam. Nikad se ne umori pričajući mi kako ste ucijenili Go-ringa da gapusti iz Njemačke. On misli da ste vi vrlo hrabar čovjek.Osmjehnuh se.— Vaš je otac hrabar, gospođice doktore. Ja sam vrlo malo učinio.— Za majku i mene to je bilo vrlo mnogo — reče ona. Opet se skanjivala. — A sad zbilja moram poći.— Ostanite na ručku — rekoh. — Robair zna tako prirediti prepelicu punjenu divljom rižom da se nadam da ćete prstelizati.Načas me pogleda.— Ostat ću — odgovori. — 'Pod jednim uvjetom: da me zovete Rosa a ne doktorica.— Pristajem. Sad sjedite, a ja ću reći Robairu da vam donese neko piće.Ali, Robair je već bio na vratima s vrčem martinija. Kad smo poručali, bilo je kasno da ide, i Robair je za nju pripremiogostinjsku sobicu. Ona ode u krevet, a ja posjedih malo u dnevnoj sobi pa onda odoh u svoju sobu.Prvi put nakon dugog vremena nisam mogao zaspati. Promatrao sam sjene kako plešu po stropu. Začuh neki šum navratima i sjedoh na krevetu.Ona je stajala časak šutke na vratima, zatim uđe u sobu. Stade pokraj kreveta i pogleda me.— Ne plaši se, osamljeniče — prošapta ona nježnim glasom. — Ne tražim od tebe ništa nego ovu jednu noć.— Ali, Rosa ...Ona mi pritisnu prst na usta, da me ušutka i leže u krevet, sama toplina i sama žena, sama samilost i samorazumijevanje. Njihala mi je glavu na svojim prsima kao što bi majka njihala dijete.— Sad mi je jasno zašto me je McAUister poslao ovamo.Obuhvatih rukama njezine čvrste mlade dojke.— Roso, krasna si — šapnu. Začuh je gdje se tiho smije.— Znam da nisam krasna, ali sam sretna kad ti to kažeš.Ona položi glavu na jastuk i pogleda me, a oči su joj bile blage i tople.— Kommen Sie, Liebchen — reče nježno i dohvati me rukama. — Vratio si mi oca u njegov svijet, daj da i ja pokušamvratiti tebe u tvoj.Ujutro, posHje doručka, kad je otišla, odoh zamišljen u dnevnu sobu. Robair me je gledao od stola, gdje je pospremaoposuđe. Sutjeli smo. Nismo ni moraU govo-riti. Tog časa obojica smo pojmih da je samo pitanje vremena kad ćemo sićis planine.Svijet više nije bio tohko daleko.Kad sam ušao u dnevnu sobu, McAllister je spavao na kauču. Priđoh mu i dirnuh ga u rame. On otvori oči i pogleda me.— Zdravo, Jonase — reče i sjede trljajući oči. Uze cigaretu i zapah je. Cas zatim se rasanio. — Cekao sam Hodi, zlato. (P r e v.)te jer Sheffield navaljuje da se održi sastanak — re-če pn.Spustih se na stolac prema njemu.— Je li David pokupio dionice?— Jest.— Zna li to već Sheffield?— Ne bih rekao — reče. — Prema onome kako govo-ri, vjerojatno još misli kako nas ima u šaci. — Zgnječi cigaretu upepeljari. — Sheffield je rekao, ako bi se ti sastao s njim prije sastanka, da bi bio sklon da ti da neke pogodnosti pripreuzimanju tvojih dionica.Nasmijah se.— Vrlo Ijubazno od njega, zar ne? — Zbacih s no-gu cipele. — Reci mu neka ide do vraga.— Samo malo, Jonase — reče Mac brzo. — Mislim da bi u svakom slučaju bilo bolje da se s njim sastaneš. Može namnapraviti masu neprilika. Napokon, on će na glasanju imati oko trideset posto dionica.— Nek ima — okosih se. — Ako baš hoće borbu, ja ću ga već dohvatiti za perčin.— Sastani se s njim svakako — nagovarao me je Mac. — Imaš i previše toga na vratu da bi se sad od-mah mogaoupustiti u tu borbu.Imao je pravo, kao i obično. Nisam mogao stići na šest mjesta u isto vrijeme. Pored toga, ako sam htio snimatiGrešnicu, nisam smio dopustiti da mi glupava parnica s manjinom dioničara zaustavi proizvodnju.— U redu. Nazovi ga i reci mu da odmah dođe.— Odmah? — upita Mac. — Bože moj! Sad su četiri sata ujutro.— Pa što onda? On je tražio sastanak. Mac ode na telefon.— A kad svršiš s njim razgovor — rekoh — nazovi Moronija u Kaliforniju i vidi bi li mi banka dala novac da otkupimSheffieldove dionice, ako im dam prvu hi-poteku na kinomatografe.Nema smisla da ulažem svog novca više nego što moram.Promatrao sam kako Sheffield prinosi ustima šalicu s kavom. Kosa mu je bila malo sjeđa, malo rjeđa, ali naočale bezokvira još su sjale lakomo iznad dugog tan-kog nosa. Ipak je poraz podnio mnogo dostojanstvenije nego što bih ga japodnio da sam bio na njegovu mje-stu.— Jonase, gdje sam pogriješio? — upita ravnodušno, kao kad liječnik govori s pacijentom u bolnici. — Ja sam sigurnobio voljan da isplatim dovoljnu sumu.Svalih se na stolac.

— Ideja ti je bila dobra. Samo si uzeo krivu valutu.— Ne razumijem.— Ljudi od filma razlikuju se od drugih Ijudi. Oni sigurno vole novac kao i svatko drugi. Ali ima nešto što vole jošviše.— Moć.Odmahnuo sam glavom.— Samo djelomično. Više od svega, vole praviti fil-move. Ne kakve god filmove nego filmove koji će im donijetipriznanje. Oni žele da se smatraju umjetnici-ma. Dobro opskrbljeni novcem, dabome, ali umjetnici, baš to.— Znači, oni su prihvatili vašu ponudu radije nego moju zato što vi snimate filmove.— Mislim da je tako nekako. — Osmjehnuh se. — Kad ja proizvodim film, oni osjećaju da sudjelujem u istom riziku ukojem i oni. Ne riskiram samo novac. Ja sam sav u igri. Moj ugled, moja sposobnost, moja stvaralačka koncepcija.— Stvaralačka koncepcija?— Taj sam termin čuo od Davida Woolfa. Njime on ocjenjuje izvjesne producente. Koji je imaju, ti prave velikefilmove. Koji je nemaju, prave samo filmove. Ukratko, izabrali su mene jer sam voljan da budem ocjenjivan njihovimterminima.— Shvaćam — reče Sheffield zamišljeno. — Neću vi-še napraviti takvu pogrešku.— Sigurno da nećete. — U meni se probudi sumnja. Ovo je bilo previše lagano. Previše se pitomo držao u tom svemu.On je bio borac. A borci se teško predaju.Pored toga, cijeli njegov pristup nije bio u skladu s načinom na koji je obično vodio poslove. Sheffield je bio financijaš.Radio je s poslovnim Ijudima u financi-jama. A u ovom slučaju stupio je u kontakt direktno s filmskim radnicima. Uredovnim prilikama smjesta bi stupio sa mnom u dodir i mi bismo izložili svaki svoje. Jedan bi drugome popustio i bilibismo zadovoljni.Na to je bio samo jedan odgovor. Nešto što se dogo-dilo u Engleskoj dok sam bio ondje počelo je iznenada dobivatismisao. Upravo sam izašao iz dvorane za pro-jiciranje u našem uredu u Londonu, kamo sam bio oti-šao s našimbritanskim komercijalnim direktorom, da vidim probne snimke Jennie Denton.Kad smo ušli u njegovu sobu, zazvoni telefon. Podi-gao je slušalicu i razgovarao nekoliko minuta, pa je spusti. Pogledame.— To je nabavljač Engelove zajednice kinomatogra-fa — reče on. — Poludjeli su za novim filmovima. Nji-hovi studijiupropašteni su u prvom napadu, a nemaju nikakvih ugovora s američkim producentima kao što ih imaju drugekompanije.— Sto će sad? — upitah misleći još na probnu snim-ku. Prvi put otkad je Rina umrla, počeh osjećati uzbu-đenje kojeme je obuzimalo samo kad sam opet mislio na proizvodnju filmova. I samo sam napola slušao nje-gov odgovor.— Ne znam — odgovori on. — Imaju četiri stotine kinomatografa, i ako ne mogu nabaviti proizvodnju ko-ja imnedostaje za šest mjeseci, morat će ih polovicu zatvoriti.— Loše — rekoh ja. Ravnodušniji nisam mogao biti. Engel, kao i Korda, došli su u Englesku iz Srednje Evrope i ušli ufilmske poslove. Ali dok se Korda bacio na proizvodnju, Engel se počeo baviti kinomatografima. U proizvodnju jeulazio samo ako je imao problema s nabavom filmova. Rank, British Lion, Gaumont i As-sociated među njima uspjelisu zavladati djelom proiz-vođnjom, i britanskom i američkom. Ipak, nije bilo nikakvog razloga da ga žalim. Cuo sam da njegove in-vesticije uSjedinjenim Državama vrijede preko dva-deset milijuna dolara.Sve dosad se nisam sjetio tog razgovora. Sve se lije-po poklapalo. To bi bila krasna majstorija kad bi mi Engel ukraokompaniju ispred nosa. A to je bio baš takav posao kakav bi njegov srednjoevropski mozak mogao smisliti.Pogledah Sheffielda.— Sto će Engel sad s dionicama? — upitah ravnodušno.— Ne znam. — Zatim me pogleda. — Nije ni čudo — reče tiho. — Sad znam zašto nismo mogli nikako uspjeti. Sveste znali od početka.Nisam ništa odgovorio. Iza njega vidjeh na Macovu licu izraz iznenađenja, ali sam se pravio da ne vidim.— A već sam gotovo povjerovao u onu priču koju ste mi servirali, kako Ijudi od filma drže zajedno.Osmjehnuh se.— Sad kad je taj posao propao, držim da Engel ne-ma drugog izbora nego da zatvori kinomatografe. Ni-gdje drugdjene može nabaviti filmove.Sheffield je šutio, pogled mu je bio oprezan.— U redu, Jonase — reče. — Sto ti misliš?— Kako bi bilo da gospodin Engel kupi Norman Film Distributors of England, Ltd? Ta bi mu kupnja osigurala nabavunaših filmova pa ne bi morao zatvo-riti kinomatografe.— Koliko bi ga to stajalo? — upita Sheffield.— Koliko on ima dionica?— Oko šest stotina tisuća.— Baš toliko bi ga stajalo — rekoh.— To je pet milijuna dolara! British Norman ima samo oko tri stotine tisuća dohotka na godinu. Na taj način trebalo bimu gotovo dvadeset godina da povrati svoj novac.— Sve to zavisi o tome kako gledate na stvar. Za-tvoriti dvije stotine kinomatografa značilo bi za njega gubiti prekomilijun funti na godinu.

Zurio je u me časak, zatim ustade.— Mogu li telefonirati u London? Unatoč razlici u vremenu, još bih mogao uhvatiti gospodina Engela pri-je nego odeiz ureda.— Izvolite — rekoh. Dok je prilazio telefonu, pogle-dah na sat. Bilo je devet sati, pa sam znao da ga imam. Jer nitkonije, pa ni Georges Engel, odlazio iz ureda u dva sata poslije podne. Ne u veseloj staroj Engleskoj, gdje su urediotvoreni do šest sati i činovnici sjede za staromodnim stolovima na visokim stolicama. Vjerojat-no baš sad Engel čekatelefonski Sheffieldov poziv.U podne je bilo sve uređeno. Gospodin Engel i nje-gov odvjetnik doći će idućeg tjedna na potpis ugovora. Samo neštonije bilo u redu: morao sam ostati u New Yorku. Uzeh telefon.— Koga zoveš? — upita Mac— Davida Woolfa. On je odgovorni službenik kom-panije. Može i on doći ovamo da potpiše ugovor.— Ostavi telefon — reče Mac umorno. — On je u New Yorku. Doveo sam ga sobom.— Oh — rekoh ja. Priđoh prozoru i pogledah na ulicu. New York u kasnim jutarnjim satima. Osjećao sam nervozuprometne gužve Avenijom Park. Već sam po-čeo postajati nemiran.Okrenuh se opet McAllisteru.— Dobro, neka dođe ovamo. Za dva mjeseca počinjem snimati veliki film. Zelim da znam što se uradilo na tom.— David je doveo Bonnera da s tobom pretrese deta-Ije proizvodnje.Gledao sam ga. Mislili su na sve. Svalih se na stolac. Zvonce na vratima zazvoni, i Robair otiđe da otvori. Uđo-šeForrester i Morrissey. Pogledah ih dok su prilazih.— Mislim da si ti trebao jutros otići u Kaliforniju, Morrissey — rekoh hladno. — Hoćemo H, do vraga, već jednompočeti s tom novom proizvodnjom aviona?— Ne znam hoćemo U uopće moći, Jonase — reče on užurbano.— Sta, do vraga, ti misHš? — dreknuh. — Rekao si da ćemo moći. Bio si prisutan kad smo potpisali taj ugo-vor.— Samo polako, Jonase — reče Forrester mirno. — Imamo problem.— Kakav problem?— Armija Sjedinjenih Država upravo je naručila pet CA-200. Oni žele prvu dostavu u lipnju, a mi smo u škripcu.Ne možemo im na istoj proizvodnoj liniji proiz-voditi i B-17. Treba da odlučiš koji dolaze prije. Gledao sam ga.— Odluči ti. Ti si direktor kompanije.— A ti si nekakav vražji vlasnik kompanije — odvra-ti on. — Koji ugovor hoćeš da izvršimo?— Obadva. Nismo u poslu zato da bacamo novac.— Onda moramo smjesta pustiti u pogon tvornicu u Kanadi. Mogli bismo izrađivati gotove dijelove kad bi B-17sastavljali u Kanadi.— Onda učini tako — rekoh.— U redu. Daj da Amos Winthrop upravlja tom tvor-nicom.Već sam ti rekao, ne može Winthrop.— Ako ne bude Winthropa, nema ni kanadske tvorni-ce. Ne mogu slati tolike Ijude u smrt u avionima koje sastavljajudiletanti, samo zbog toga što si ti toliko tvr-doglav da ti se ne može ništa dokazati.— Gle, pobudio se u tebi zračni as — podrugnuh mu se. — Sta ti je do toga tko sastavlja avione? Nećeš ti letjeti unjima.Prijeđe preko sobe, stade nada me i unese mi se u lice. Stisnu šake.— Dok si se ti kurvao po Lonđonu sa svakim živim, ja sam bio vani, na aerodromima, i gledao one siroma-šne momkekako dolaze izmučeni i smeteni pokušavajući da tvoju kurvanjsku zadnjicu sačuvaju od švapskih bom-bi. Upravo onda iondje čvrsto sam odlučio, ako nam se posreći i dobijemo taj ugovor, da ću osobno nastojati da svaki avion kojipošaljemo prijeko bude takav u kakav bih sam sjeo bez straha.— Gle, gle! — rekoh podrugljivo.— Kad si to odlučio da ćeš se zadovoljiti time da svo-je ime staviš na avion koji nije najbolji? Onda kađ si nagomilaodosta novaca?Casak sam zurio u njega. Imao je pravo. To isto je re-kao jednom i moj otac, samo na drugi način. Išli smo je-dnom, uNevadi, po tvornici, i Jake Platt, glavni nadzor-nik tvornice, izvijesti ga o jednoj partiji lošeg baruta. Predložio je da setaj barut smiješa s jednom velikom na-rudžbom, pa će se tako gubitak apsorbirati.Otac se ustremio bijesno na njega.— A tko će apsorbirati gubitak mog ugleda? — dreknu. — Na svakoj kanti baruta stoji moje ime. Uništite ga!— U ređu, Rogere — rekoh tiho. Dobit ćeš Winthropa. Zagleda mi se načas u oči. Kad je progovorio, glasmu je bio mirniji.— Morat ćeš nam ga pronaći. Poslat ću odmah Mor-risseyja u Kanadu da počne dizati tvornicu. A ja idem uKaliforniju da započnem proizvodnju.— Gdje je on?— Ne znam — odvrati. — Kad sam posljednji put čuo o njemu, bio je u New Yorku, a kad sam se jutros ra-spitivao zanjega, izgleda da nitko nije znao gdje je. Ci-ni se da se izgubio.Kad smo prešli preko mosta Queensboro, zavalih se opet u kut velike limuzine. Već sam se pokajao što sam odlučio dadođem ovamo. Bilo je nešto u tom Queensu zbog čega sam se osjećao potišteno. Izvirivao sam kroz prozor dok jeRobair vješto protlačio veliki automobil kroz prometnu gužvu. Iznenada se naljutih na Moniku žto stanuje ovdje.Dok se automobil polako zaustavljao, prepoznah sku-pinu kuća. Nisu se izmijenile, samo je sad trava bila uvela i

požutjela od zime, a posljednji put bila je blista-va od Ijetnog zelenila.— Pričekaj ovdje — rekoh Robairu. Popeh se uza tri stepenice i pritisnuh zvonce. Leden vjetar zviždao je iz-među zgrada, pa prignuh oko sebe laki ogrtač. Ispod ruke nespretno sam premetao omot.Vrata se otvoriše i preda mnom se pojavi djevojčica dižući na me pogled. Oči su joj bile tamnoljubičaste i ozbiljne.— Jo-Ann? — upitah nesigurno. Gna šutke kimnu glavom.Zurio sam u nju. Djeca vas podsjećaju kako vrijeme brzo prolazi. Njihov rast otkucava godine točnije od sata. Kad samje vidio posljednji put, bila je gotovo di-jete.— Ja sam Jonas Cord — rekoh. — Je li mama kod kuće?— Izvolite — reče svojim jasnim glasićem. Pođoh za njom u dnevnu sobu. Okrenula se meni. — Sjedite. Ma-ma seoblači. Rekla je da će brzo doći.Sjedoh, a ona sjede na stolac prema meni. Gledala me je svojim krupnim, ozbiljnim očima, ali je šutjela. Osje-ćao samse neugodno pod njezinim nevinim ispitivačkim pogledom, te zapahh cigaretu. Promatrala mi je ruku dok sam tražiopepeljaru za šibicu.— Ondje je — reče, pokazujući na stol meni zdesna.— Hvala.— Molim — reče uljudno. Zatim opet ušutje gledaju-ći me u oči. Povukoh dim i nakon kratke šutnje rekoh joj:— Sjećaš li me se, Jo-Ann?Pogled joj plašljivo klonu, rukama je gladila preko ko-Ijena nib haljine tipičnom ženskom kretnjom.— Sjećam se. Osmjehnuh se.— Kad sam te viđio posljednji put, bila si ovolika — rekoh pokazajući rukom visinu svog koljena.— Znam — prošapta ne gledajući me. — Stajali ste na stepenicama i čekali nas da dođemo kući.Uzeh omot koji sam držao pod rukom.— Donio sam ti dar — rekoh. — Lutku.Ona uze od mene omot i sjede na pod da ga otvori. Sad su joj se oči osmjehivale. Podiže lutku i pogleda me.— Vrlo je lijepa.— Nadao sam se da će ti se svidjeti — rekoh.— Sviđa mi se. Jako. — Opet se uozbilji. — Hvala vam — reče.Cas kasnije u sobu ude Monica. Jo-Ann skoči i potrča prema njoj.— Mama, pogledaj što mi Je donio gospodin Cord!— Ti si, Jonase, vrlo pažljiv — reče Monica.Jedva nekako ustadoh. Stajali smo gledajući Jedno drugo. SJala Je sva nekom gotovo kraljevskom pribra-nosti. Crnakosa pala JoJ Je do goHh ramena. Nosila Je crnu večernju haljinu.Na vratima zazvoni zvonce. Došla Je djevojka koja čuva djevojčicu, i Jo-Ann se toliko zanijela pokazujući JoJ lutku danije imala vremena ni da kaže zbogom dok smo odlazili.Kad smo izašli, Robair Je stajao pokraj vrata auto-mobila.— Robaire! — Monica pruži ruku. — Drago mi Je što te opet vidim.— I meni Je drago što vas opet vidim, gospođo Mo-nika — reče on i priđe JoJ ruci.Dok Je automobil Jurio nazad u Manhattan, gledao sam kroz prozor ružan predjel Queensa.— Zašto živiš tu, izvan grada? — upitah je. Ona uze cigaretu i pričeka dok JoJ ne zapalih.— Kad Je lijepo vrijeme, Jo-Ann se može vani igrati bez straha da će nastradati kao u gradskim ulicama. A mogu tosebi priuštiti. Mnogo Je Jeftinije nego u gradu.— Prema onom što čujem, dobro stojiš. Ako već hoćeš da živiš u predgrađu, zašto se ne preseliš u Westche-ster? OndjeJe IJepše.— Preskupo Je — reče ona. — Ne zarađujem toliko. Ja samo vodim administraciju časopisa. Nisam Još ure-dnik.— Izgledaš kao urednik. Ona se osmjehnu.'— Ne znam smatraš li to komplimentom ili ne. Ali mi u Styleu nastojimo da izgledamo onako kako naši čitaocizamišljaju da bismo morali izgledati.Zurio sam časak u nju. Style je bio jedan od najuspje-šnijih novih modnih časopisa namiienjenih mladim že-nama.— Kako to da još nisi postala urednik? Ona se nasmija.— Treba mi još jedan korak. Gospodin Hardin je staromodni poslovni čovjek. On drži da svaki urednik treba daproveđe neko vrijeme u praktičnom radu. Tako će naučiti nešto o poslovnim problemima koji su u vezi s izdavanjemčasopisa.Poznavao sam starog Hardina. Bio je staromodan iz-davač časopisa. Plaćao je obećanjima, a ne dolarima.— Koliko ti dugo već obećava?— Tri godine — reče ona. — Ali držim da će to uskoro doći. Planira novi filmski časopis. Nešto zgodno. Tako neštokao stari Photoplay. Već bismo bili u štampi, sa-mo da nas ne sprečavaju financijske poteškoće,— Sto bi ti radila u tom listu?— Uređivala bih senzacionalnu rubriku — reče ona. Znaš, pripremala bih priče o zvijezdama, i takve stvari.Pogledah je.— Zar ne bi onda radi toga morala živjeti u Holly-woodu?Ona kimnu glavom.— Mislim da bih. Ali Hardin još nema novaca, pa ću preko tog mosta prijeći tek kad dođem do njega.Monica ostavi šalicu s kavom i osmjehnu mi se.

— Jonase, ova je večera bila predivna, a ti si bio šarmantan domaćin. Sad mi reci zašto.— Mora li biti neki razlog? Ona odmahnu glavom.— Ne mora — odvrati ona. — Ali ja te poznajem. Kad si šarmantan, nešto želiš.Pričekah dok joj konobar nije pripalio cigaretu.— Upravo sam se vratio iz Engleske — rekoh mirno. — Ondje sam sreo tvoju majku.Na licu joj se navuče kao neki veo.— Je li?Kimnuh glavom.— Cini mi se vrlo simpatična.— Prema onome po čemu je se sjećam, vjerujem da je tako — reče Monica, s tragom gorčine u glasu.— Mora da imaš dobro pamćenje. Zar nisi onda bila u dobi u kojoj je sad Jo-Ann?Pogled Ijubičastih očiju postade strog.— Neke stvari ne možeš zaboraviti — reče ona. — Na primjer, kad ti majka priča koliko te voli, a onda jednog dananestane i nikad se više ne vrati.— Možda drugačije nije mogla. Možda je imala va-Ijan razlog.— Kakav razlog? — upita ona prezirno. — Ja ne bih mogla tako ostaviti Jo-Ann.— Kad bi pisala majci, možda bi ti rekla.— Sto bi mi mogla reći? — upita ona hladno. — Da se zaljubila u drugog i pobjegla s njim? To mogu ra-zumjeti. Aline mogu razumjeti zašto me nije uzela sa sobom. Jedini je bio razlog, koliko ja znam, što joj ni-sam bila važna.— Ti možda ne poznaješ majku, ali poznaješ oca. Znaš kako može mrziti kad vidi da mu je netko pre-priječio put.Pogleda me u oči.— Kao na primjer ti? Kimnuh glavom.— Na primjer ja — rekoh. — One noći kad je vas dvoje došlo u hotel u Los Angelesu, je li on mislio na tebe ili jemislio na to kako bi se razračunao sa mnom?Najprije je šutjela, a onda joj se oči ovlažiše.— Je li tako nešto bilo i s majkom? Kimnuh glavom ponovo.— Tako nešto — odvratih mirno.Sutke je gledala u stoljnjak. Kad je pogledala u me, oči su joj bile opet bistre.— Hvala ti, Jonase, što si mi to rekao. Sad mi je ne-kako lakše.— Dobro. — Konobar dođe i ponovo nam nali kave.— Uostalom — rekoh — jesi li poslije ikad vidjela oca?Ona odmahne glavom i osmjehnu se kiselo.— Prije otprilike dvije godine došao je na večeru i pozajmio tisuću dolara. Tad sam ga posljednji put vidjela.— Sta misliš, gdje bi mogao biti?— Zašto?— Imam dobar posao za njega u Kanadi, ali, čini se da se izgubio iz vida.Cudnovato me pogleda.— Hoćeš da kažeš da bi mu dao posao poslije svega što ti je učinio?— Nemam mnogo izbora — odvratih preko volje. — Nije mi osobito drago, ali rat je pred vratima. Treba mi takavčovjek.— Prije otprilike godinu dana dobila sam od njega pismo. Nešto je pisao o tome da preuzima mjesto dire-ktoraaerodroma u Teterborou.— Hvala — rekoh. — Pogledat ću ondje. Najednom pruži ruku preko stola i stisnu moju. Po-gledah je iznenađeno. Ona se osmjehnu.— Znaš, Jonase, došla sam do vrlo čudnog uvjerenja: da ćeš mi biti mnogo bolji prijatelj nego što si bio muž.Kad sam se vratio sutradan poslije podne, McAUister me je čekao u hotelu.— Jesi li ga našao? — upita. Odmahnuh glavom.— Ostao je ondje samo toliko dok nije utrapio lažni ček nekoj sirotoj budali.— Znači da je prilično nisko pao. Znaš li kamo je on-da otišao?— Ne znam — odvratih. Prebacih ogrtač preko stolca i sjedoh. — Koliko znam, sad je u zatvoru u nekom pro-vincijskom gradu za koji nikad nismo čuli. Lažni ček, Isuse!— Sto treba da uradim? — upita Mac.— Ništa — odgovorih. — Ali, Rogeru &am obećao da ću ga pokušati pronaći. Bit će najbolje da angažiramo nekuagenciju. Ako ga ne pronađu, bar će Roger znati da sam pokušao. Jesi li nazvao Hardina?Mac me radoznalo pogleda.— Jesam. Svaki čas će biti ovdje. Sto ti treba?— Mogli bismo ući u izdavački posao.— Zašto? — upita Mac. — Ne čitaš ni novine. Nasmijah se.Cujem da namjerava izdavati filmski časopis. A ja proizvodim filmove. Ako hoćeš da se dočepaš prostora za reklame učasopisu, najbolje će biti da ga sam izda-ješ. Računam, ako mu pomognem u izdavanju filmskog časopisa, da će namustupiti prostor za reklamu i u dru-gim svojim listovima. A to je i do dvanaest milijuna primjeraka na mjesec.Mac ne reče ništa. Zvonce na vratima zazvoni, i Robair pođe da otvori. Bio je to S. J. Hardin, koji je stigao to-čno navrijeme. Uđe u sobu i pruži ruku.

— Jonase, sinko — soptao je staračkim promuklim glasom. — Drago mi je što te vidim.Rukovasmo se.— Poznajete li mog odvjetnika, gospodina McAlliste-ra? — rekoh.Hardin ga veselo pogleda.— Veliko mi je zadovoljstvo, gospodine — on će tre-sući oduševljeno Macovom rukom. Onda se okrenu opet meni. —Iznenadio sam se kad sam primio tvoju obavi-jest. Sto bi htio, sinko?Pogledah ga.— Cujem da namjeravate izdavati filmski časopis.— Namjeravam — potvrdi on.— Cujem i to da ste slabo pri novcu da počnete. On značajno raširi ruke.— Ti znaš, sinko, kakvi su izdavački poslovi. Mi smo uvijek slabo pri novcu.Osmjehnuh se. Kad ga čovjek sluša, pomislio bi da ne-ma ni vrčine da se u nju popiša. A Hardin je plivao u obi-Iju, bez obzira na to koliko kuka. Prema onome kako je on pljačkao svoju kompaniju, Bernie Norman bio je nevinašce.— Nakon osam godina sad ću snimiti svoj prvi film.— Cestitam, Jonase — on se razgalami. — Takve no-vosti nisam čuo već godine. Filmu treba takav čovjek kakav si ti.Sjeti me da kažem svom mešetaru da mi kupi nešto Normanovih dionica.— Hoću, Hardine.— A ti možeš biti siguran da će te moji časopisi svoj-ski poduprijeti — nastavi. — Znamo mi kakav treba da budematerijal za štampu.— O tome sam i htio s vama razgovarati, Hardine. Ja mislim da je sramota da vaša izdavačka djelatnost nema nijedanfilmski časopis.Lukavo me je promatrao.— I ja tako misUm, Jonase.Koliko bi trebalo da takav časopis stigne do proda-vačkih polica?— Oh, dvije, možda tri stotine tisuća. Moraš osigura-ti jednogodišnje izdavanje. Toliko je potrebno da se je-dančasopis održi.— Takav časopis zavisi o tome kakvog imate ure-dnika. Dobar urednik, pa ste na konju.— Tako je sinko — reče on srdačno. — A ja imam naj-bolju ekipu urednika za taj posao. Vidim, Jonase, da serazumiješ u izdavački posao. A ja sam uvijek zaintere-siran za nove nazore. Tako se stvaraju novine.— Tko će vam biti urednik senzacionalne rubrike?— Zašto to pitaš, Jonase? — reče i nevino razrogači oči. — Mislio sam da znaš. Ona mlada dama, dabome, s kojom sisinoć večerao.Nasmijah se. Sto sad mogu! Stari lupež bio je vještiji nego što sam mislio. Imao je špijune čak i u »21«.' Pošto je otišao,okrenuh se McAUisteru.— Ja zapravo ne moram ostati tu da bih potpisao te Engelove papire, zar ne?On me pogleda oštro.' Klub-restoran u Los Angelesu. (P r e v.)— Ja ne mislim tako. Zašto ideš?— Išao bih u Kaliforniju — rekoh. — Da se pripre-mim za snimanje filma. Što ću u New Yorku? Ništa ne radim.— Tu su David i Bonner. Cekaju da ih nazoveš.— Nazovi mi Davida. — Cas nakon toga pruži mi slu-šalicu. — Ilalo, Davide. Kako je Rosa?— Divno, Jonase, i vrlo je sretna.— Dobro — rekoh. — Htio sam ti reći kako si onu ak-ciju s dionicama krasno obavio. Slušaj, ne osjećam se dobromotajući se tuda po New Yorku, a onamo hoću da pripremim Grešnicu. Odlazim u Kahforniju.— Ali, Jonase, doveo sam Bonnera u New York.— Lijepo — rekoh. — Otpremi ga nazad u studio i reci da ću se ondje s njim sastati. To je jedino mjesto gdje se pravefilmovi.— U redu, Jonase — reče on malo razočarano. — Le-tjet ćeš?— Da. MisUm da ću otići onim avionom ICA-e koji polijeće u dva sata. Tako ću biti u Kahforniji sutra uju-tro.— Nazovi Rosu, Jonase, hoćeš li? Bit će joj drago da čuje za tebe.— Hoću, Davide — rekoh. — Da, zbilja, kalio ću doći do one Jennie Denton? Mislim da bih morao barem vi-djetidjevojku koja će igrati glavnu ulogu u Grešnici.— Ona je u Palm Springsu, u hotelu Tropical Flower, prijavljena pod imenom Judy Belden.— Hvala, Davide — rekoh. — Zbogom.— Sretan put, Jonase!Sutradan u 11.30 sati prije podne po kalifornijskom vremenu parkirao sam svoj automobil na prilazu hotelu TropicalFlower u Palm Springsu. Raspitah se na rece-pciji i pođoh do kućice br. 5. Kad sam pokucao na vrala, nitko se nijejavio. Ali vrata nisu bila zaključana, pa udoh.— Gospođice Denton? — povikah.Nije bilo odgovora. Onda začuh u kupaonici tuš. Pri-đoh kupaonici i otvorih vrata. Vidjeh obris njezina ti-jela napozadini tamnog zastora tuša. Pjevala je dubo-kim promuklim glasom.Zatvorih za sobom vrata na kupaonici i sjedoh na za-hodsku školjku. Zapalih cigaretu i promatrah je kroz za-stor tuša.Nisam morao dugo čekati.

Ona zatvori vodu; čuh kako njuši dim cigarete. Javi se iza zastora mirnim glasom.— Ako je netko od hotelske posluge koji tu izviruje, bit će mu najbolje da ode prije nego izađem — reče ona — ili ćuga prijaviti upravi.Nisam odgovorio. Ona protisnu glavu kroz zastor traže-ći ručnik. Dohvatih jedan i gurnuh joj ga u ruku. Vidjeh krozzastor kako ga je omotala oko sebe, onda se zastor odmaknu i ona se zagleda u mene sivim, drskim očima.— U ovom hotelu najgore su od svega sluge. Banu uvi-jek u najnezgodnije vrijeme.— Mogli ste zaključati vrata. Ona izađe iz kade.— Zašto? Svi oni imaju ključeve. Ustadoh.— Jennie Denton?— U prijavnici Judy Beldon. — Pogleda me upitno. — PoUcija?Odmahnuh glavom.— Nisam. Ja sam Jonas Cord.Pogledala me je, a licem joj se razli lagan smiješak.— Hej, zbilja! Cekala sam da se s vama sastanem. Uzvratih joj osmijeh.— Zašto?Ona priđe tik do mene i prope se da me zagrli oko vrata. Povuče me k sebi, a ručnik joj kliznu niz tijelo i pade na pod.Podiže se na prste i poljubi me. Zatim za-baci nazad glavu i pogleda me vragolastim nasmijanim pogledom.— Sefe — šapnu — nije li već vrijeme da potpišete moj ugovor?Bio je to isti onaj ured kojim sam se služio prije de-set godina kad smo radili Odmetnika. Ništa se nije pro-mijeniloosim tajnica.— Dobro jutro, gospodine Corde — zacvrkutaše u jedan glas kad uđoh.Rekoh im dobro jutro i odoh u svoju sobu. Bonner se nervozno šetao gore — dolje. Dan Pierce je sjedio na dugačkomkauču ispod prozora. Pogledao sam ga, a za-tim odoh bez riječi i sjedoh za stol.— ZamoUo sam Piercea da dode i pomogne mi da vas uvjerim — reče Bonner. — Ne može se snimati film, koji tohkostoji, bez nekog poznatog imena.— Dan me ne bi mogao uvjeriti ni da odem na zahod sve kad bi imao proljev.— Cekaj malo Jonase — reče brzo Dan. — Ja te ra-zumijem. Ah vjeruj mi, brinem se samo za tvoje dobro.Okrenuh mu se— Kao onda kad si prodao svoje dionice Sheffieldu a da se nisi sa mnom ni posavjetovao.— Dionice su bile moje — reče on žestoko. — Nisam se morao ni s kim savjetovati. Pored toga, tko je mogao doći stobom u dodir? Svi su znaH da nisi davao ni pre-bijene pare za kompaniju, da si se sam riješio jednog dijela svojihdionica.Maših se cigarete. Zatim kimnuh glavom.— Imaš pravo, Dane — rekoh. — Dionice su bile tvo-je; ništa mi nisi dugovao. Ti si radio svoj posao i ja sam ti za toplatio ... u punom iznosti, za pet godina, kohko ti je ugovor još trajao. — Naslonih se na stolici i po-vukoh dim. —Samo sam nešto pogriješio. Kad sam te upoznao, bio si dobar agent. Trebao sam te Ujepo osta-viti na miru.— Pokušavam, Jonase, da te odvratim od druge pogre-ške. Scenarij Grešnice napisan je za vehku zvijezdu, RinuMarlowe. U ono vrijeme ona je bila najveća. Ne možeš sad samo tako uzeti djevojku bez ikakova iskustva iza koju nitko nije čuo i ubaciti je u film, bez zvijezda koje bi je podržale. Ismijat će te. Pogledah ga podrugljivo.— Sto onda misliš da bih trebalo da radim? Vidjeh kako mu se brzo vrati pouzdanje.— Uzmi dva velika imena — reče on. — Uzmi i tu djevojku ako već hoćeš, ali je podupri. Bogartom. Tra-cyjem,Golmanom, Gableom, Flynnom. Svako to ime osi-gurat će ti uspjeh.— Pretpostavljam da mi ih možeš priskrbiti? Nije primijetio sarkazma.— Mislim da bih ti mogao pomoći — reče oprezno.— O, ti mala lihvarska dušice! Baš lijepo od tebe. — Ustadoh. — Napolje, Dane! Napolje, prije nego što te ne izbacim!Nikad više da nisi stupio nogom ovamo dok sam ja tu.Zurio je u me, blijed kao krpa.— Ne možeš tako sa mnom govoriti — zaprijeti on. — Nisam ja tvoj sluga koga možeš kako hoćeš kupiti i prodati.— Kupio sam te i prodao — rekoh hladno. — Ti si onaj isti koji je htio izigrati Nevadinu reviju u korist revije BuffaloBill. Prodao bi rođenu majku kad bi u tome vidio neke koristi za sebe. Ali mene više nećeš proda-vati. Ne pije vode.Pritisnuh dugme, i tajnica se pojavi.— Izvolite, gospodine Corde? — upita me s otvore-nih vrata.— Gospodin Pierce upravo odlazi... Dan pozelenje od srdžbe.— Pokajat ćeš se za to, Jonase.Vrata se za njim zalupiše i ja se okrenuh Bonneru.— Žao mi je, Jonase — zamuckivao je. — Ja... ni-sam... znao ...— U redu — rekoh mirno — Nisi znao.— Ali, kako se sad pokazuje, film će stajati preko tri milijuna dolara. Osjećao bih se bolje da imamo u nje-mu nekolikozvijezda.Odmahnuh glavom.— Zvijezde znače mnogo. Nemam ništa protiv njih. Ali ovaj put ne. Pravimo priču koja se osniva na Bi-bliji. Kadnetko pogleda na platnu Ivana ili Petra, ho-ću đa vidi Ivana ili Petra, ne Gablea, Tracyja ili Bogar-ta. Pored toga, tadjevojka je tu najvažnija.

— Ali, nikad nitko nije čuo za nju.— Pa, što onda? — upitah. — Zašto onda imamo re-klamni odjel? Kad se počne prikazivati taj film, neće bitimuškarca, žene ni djeteta na svijetu koji neće čuti za njezino ime. Ti si držao da je dovoljno vrijedna da na-pravišprobnu snimku, zar ne? A znao si o njoj samo to da je djevojka koju si upoznao na nekoj zabavi.Bonner se neobično zbunio.— To je drugo. Bila je to napola šala. Nikad nisam pomislio da bi to netko shvatio ozbiljno.— David je vidio snimku i stvar shvatio ozbiljno. Ja također.— Ali probna snimka nije film. Možda neće izdrža-ti...Prekidoh ga kratko.— Izdržat će — rekoh. — I ti to znaš. Znao si već onda kad si tražio da pristane na probnu snimku.Okrenu mi se svojim ružnim konjskim licem. Nervo-zno se češkao.— Ona ... ona ti je rekla o zabavi? ... upita neodlučno.Kimnuh glavom.— Rekla mi je kako si je promatrao cijele večeri, kako si joj prišao i tražio je da snimi pokusnu snimku. — Nasmijahse. — Vi me, momci, šijete. Nalazite je-dnu Lanu Turner u točionici soda-vode. Nalazite Jennie na večeri. Kako toradite?Pogleda me zbunjeno. Htjede nešto reći, ali telefon na stolu zazvoni. Podigoh slušalicu. Bila je to jedna od tajnica.— Gospođica Denton završila je friziranje. Hoćete 11 da dođe?— Da. — Ostavih telefon i okrenuh se Bonneru. — Poslao sam Jennie na friziranje. Pala mi je na pamet jedna ideja pasam je htio isprobati.Vrata se otvoriše i Jennie uđe. Kretala se polako pre-ma sredini sobe, kao da se skanjuje. Stade ispred pisa-ćeg stola.Polako se okrenu oko sebe, a duga joj kosa nije više bila blijedosmeđa, nego se iskrila poput šam-panjca. Padala je uuvojcima niz vrat i ramena, prosi-pajući napola prozirno blještavilo oko preplanula lica.Bonner prošapta sablasnim glasom.— Bože moj!Pogledah ga. Zurio je čudnovata izraza na licu. Usne su mu se nijemo micale, oči piljile u nju.— Kao da... kao da je to ona.— Tako je — rekoh tiho. Pogledah opet Jennie. Osje-tih kako mi se srce steže. Rina. — Zelim da je obuče IleneGaillard — rekoh tiho Bonneru.— Ne znam — reče on. — Ona je u mirovini. Preseli-la se nazad na Istok. U Boston, ako se ne varam.Sjetih se izgubljene, sjedokose figure kako kleči na Rininu grobu.— Pošalji joj Jenninu sliku. Doći će.Bonner priđe stolu, stade pokraj Jennie i pogleda me.— Da zbilja, našao sam Austina Gilberta. Scenarij mu se sviđa. Doći će danas poslije podne da vidi probnu snimku.Ako mu se djevojka svidi, radit će film.— Dobro — rekoh. — To su ti veliki režiseri. Dvije stotine tisuća koje im platiš ne znače ništa, dobiju ih za svaki film.Važan je scenarij. I glumci.Bonner ode do vrata i postaja malo, osvrćući se na Je-nnie.— Do viđenja — reče na kraju.— Zbogom, gospodine Bonneru — reče Jennie ulju-dno.Kimnuh glavom dok je izlazio na vrata.— Mogu li sad sjesti? — upita Jennie.— Izvolite.Ona sjede promatrajući šutke kako prevrćem papire na stolu. Prijedlog pripremnih troškova, proračun iz-gradnje dekora.Bonner je imao pravo. To su veliki novci.— Moram li biti baš kao ona? — upita Jennie tiho. Pogledah je.— Sto?— Moram li biti baš kao ona?— Zašto pitate?Ona odmahnu glavom.— Ne znam. Osjećam se samo neobično, to je sve. Kao da više nisam ja. Kao da sam duh.Nisam odgovorio.— Je li to sve što ste vidjeli na probnoj snimci: Rinu Marlowe?— Ona je bila najveća glumica koja se ikad pojavila na platnu.— Znam — reče ona tiho. — Ali ja nisam ona. Ne bih nikad mogla biti.Zurio sam u nju.— Za dvije tisuće dolara na tjedan — rekoh — bit ćete što god vam kažem da budete.Nije odgovorila. Samo me je pogledala. Oči su joj bile prikrivene i sumorne, i ja ne bih mogao reći što je mislila.— Sjetite se samo — rekoh mirno. — Tisuće djevoja-ka poput vas dolazi svake gođine u Hollywood. Mogu izabratikoju god hoću. Ako vam se ovo ne sviđa, vra-tite se onom što ste radili prije nego vas je Bonner spa-zio na onoj zabavi.Ona postade oprezna. Neće joj škoditi da joj utjeram malo straha u kosti. Bila je preko svake mjere drska.— Je li vam Bonner nešto pričao o meni?— Ni riječi. Nije morao. Rekli ste mi sami sve što mi je trebalo da znam. Djevojke poput vas uvijek traže nekog

producenta da ga impresioniraju. Dobro, imali ste sreće, jednog ste upecali. Ne zasvinjite sad sve.Ona polako ispusti đah. Iz očiju joj nestade opreza. Iznenada se osmjehnu.— U redu, šefe, kako god kazete.Obiđoh oko stola i povukoh je sebi u zagrljaj. Usta su joj bila meka i topla, a kad sam spustio pogled, vidjeh da su jojoči sklopljene. A onda zazvoni prokleti tele-fon. Dohvatih slušalicu iza nje i podigoh je. McAllister je zvao iz NewYorka.— Ona agencija našla ti je Winthropa — reče on.— Dobro. Otiđi k njemu i reci mu da dođe ovamo.— Kažu da neće da dođe.— Onda nazovi Moniku i reci joj da mu kaže. Nju će poslušati.— Jesam — reče Mac brzo. — Ali ona je već otišla u Kaliforniji, danas oko podne, sa Twentieth Century. Ako ti treba,bit će najbolje da to sam učiniš.— Previše sam zaposlen da se svaki čas vraćam u New York.— Ne moraš. Amos je u Chicagu. Tamošnja agencija kazat će ti kako ćeš ga pronaći.— U Chicagu? Dobro, vidim da moram za njim.— Spustih slušalicu i pogledah Jennie.— Dolazi vikejid — ona reče tiho. — Ne radim ništa. Chicago je krasan grad.— Ideš sa mnom? — upitah. Ona kimnu glavom.— Letjet ćemo, zar ne?— Svakako — rekoh.Jennie me pogleda.— Tako se putuje — reče ona. — Cijeli avion samo za nas.Obazreh se po praznoj kabini aviona ICA koji je Buzz naručio specijalno za mene kad sam ga nazvao. Po-gledah nasvoj sat. Bilo je bMzu devet sati. Pomakao sam ga naprijed za dva sata, prema čikaškom vremenu. U ušima osjetihslabu promjenu tlaka. Počeli smo se spu-štati.— Mora da je divno imati svoju zrakoplovnu kompa-niju — reče Jennie smiješeći se.— Zgodno je kad moraš nekamo stići na brzinu.— Ne shvaćam te.— Sto to ne shvaćaš, djevojko?— Tebe — reče Jennie. — Zbunjuješ me. Većinu mu-škaraca razumijem. Oko im je na lopti i samo se brinu za poene.Ali ti, ti si drugačiji. Ti imaš već sve. — Nemam sve.Ona kimnu pokazujući čikaška svjetla ispod nas.— Misliš valjda da ne posjeduješ sve ono što je ispod nas?— Tako je. lonako ne želim mnogo, zadovoljan sam S onim što imam ovdje.Oči joj se zamagliše.— Sto ako tresnemo? Pucnuh prstima.— Do vraga! Kako došlo, tako prošlo.— Baš tako?— Baš tako. Ona načas pogleda kroz prozor a zatim se okrenu tneni.— Mislim da posjeduješ na neki način i mene.— Nisam govorio o tebi — rekoh. — Govorio sam o ovom avionu.— Znam, ali ipak, to je istina. Ti posjeduješ svakog tko radi za tebe, pa makar to i ne osjećaš. To čini novac.— Novac čini mnogo toga za mene — rekoh. i — Zašto ti onda ne kupi i cipele?! — Bacih pogled na noge u čarapama. I — Bez brige — rekoh. — Imam cipele. Negdje su u 'kvionu.Ona se nasmija pa se zatim opet uozbilji.— Novac ti može kupiti vrijeme. On ti omogućava 1 |3a preobraziš Ijude u ono što želiš da budu. Uzvih obrvom.. — Nisam znao da ti nisi samo glumica nego i filozof.' — Ipak, ne znaš jesam li glumica.; — Ma nemoj — rekoh. — Inačeću zbilja ispasti strašnaIbudala.Ona se ponovo uozbilji.— To ti ne bi bilo drago, zar ne?— Nikome ne bi bilo drago — rekoh. — Nisam ni ja nešto drugo.-— Zašto to onda, Jonase, radiš? Nije ti nužda. Ne tre-ba ti novac. Zašto hoćeš da proizvodiš filmove? Naslonih glavuna naslon sjedala.— Možda zato što hoću da me se sjećaju po nečem drugom pored baruta, aviona i plastičnih posuda.— Sjećat će te se dulje po tim stvarima nego po fil-mu.— Zbilja? — Okrenuh glavu da je pogledam. — Zbog čega se sjećaš nekog čovjeka? Zbog radosti koju ti je dao? Ilizbog toga što je sagradio najvišu zgradu na svi-jetu?— Sjećaš se svih tih stvari — reče ona tiho. — Ako ih je on načinio.

— Ti si, zbilja, filozof. Nisam znao da tako dobro ra-zumiješ Ijude.Ona se nasmija.— Cijelog života bila sam žena. A muškarci su pr-vo, što jedna žena pokušava razumjeti.Osjetih kako kotači dodirnuše tlo, bih smo na zemlji. Nesvjesno sam se naslonio na upravljač da spriječim propinjanje.Zatim odahnuh. Navika je čudna stvar. Pri-Hkom spuštanja upravljate svakim avionom, bez obzi-ra na to jeste U zaupravljačem iU ne.Kad je prvi udar zraka navalio na otvorena vrata, Jen-nie zadrhta skupljajući oko sebe tanak kaputić. Išli smo polakopreko piste do aerodromske zgrade, a na zemlji je ležao snijeg.Zaustavi me šofer i dodirnu smjerno kapu.— Kola su vam tu odmah vani, gospodine Corde. Dok smo ulazili u automobil, Jennie je i dalje drhtala.— Nisam znala da zima može biti tako strašna — reče ona.Za četrdeset pet minuta bili smo u Drake Hotelu. Na vratima nas pozdravi zamjenik direktora.— Drago mi je što vas viđim, gospodine Corde. Vaš apartman je pripravan. Nazvali su nas iz vašeg ureda u Kaliforniji.— On pucnu prstima i lift se stvori kao nekom čarolijom. Veličanstveno pojurismo s njim uvis. — Bio sam tolikoslobodan da sam za vas naručio toplu večeru, gospodine Corde.— Hvala vam, Carteru — rekoh. — Vrlo ste pametno uradili.\Carter je otvorio vrata apartmana. U udubini za bla-govanje bio je prostrt stolić, a na policama u baru svjet-lucale sublistave boce.— Kad budete gotovi, gospodine Corde, samo poz-vonite pa ćemo vam smjesta poslati večeru.— Pričekajte nas, Carteru, samo nekoliko minuta dok se operemo — rekoh.— Vrlo dobro, gospodine.: Pogledah Jennie koja je još drhtala od hladnoće. ( — Carteru!— IzvoHte, gospodine Corde.— Gospođica Denton očito se nije pripremila za ovu hladnoću. Sto mislite da li bismo joj nekako mogh na-baviti topaokaput?Carter se usudi baciti letimičan pogled na Jennie.— Držim da bi se dalo urediti. Nerc, dabome? t — Dabome — rekoh.— Dobro, gospodine. Javit ću da odmah donesu ne-koliko komada da gospođica izabere.— Hvala vam, Carteru.On se nakloni i vrata se za njim zatvoriše. Jennie mi se okrenu razrogačenih očiju.— To ti je nešto! Mislim da me ništa ne bi moglo im-presionirati više od ovoga. Znaš li ti koje je sad doba?Pogledah na sat.— Dvanaest i deset.— Nitko, ama baš nitko ne može sad, poslije ponoći, ići kupovati kapute od nerca.— Nećemo ni ići kupovati. Poslat će nam ih.— Zurila je u mene čas-dva, a onda kimnu.— Oh, razumijem — reče. — V tome je razlika?— Dakako.— Reci mi nešto. Zbog čega ovdje toliko skaču oko tebe?Plaćam najamninu.— Hoćeš reći da stalno držiš ovaj apartman?— Dakako — rekoh. — Nikad ne znam kad ću morati u Chicago.— Kad si bio posljednji put? Protrljah obraz.— Prije godinu i pol otprilike.Zazvoni telefon. Podigoh slušalicu, zatim je dađoh Jennie.Na licu joj se ukaza iznenađenje.— Za mene? — reče. — Ali nitko ne zna da sam ov-dje.Ođoh u kupaonicu i zatvorih vrata. Kad sam na-kon nekoliko minuta izašao, ona je sjedila na stranici kreveta zapanjenaizraza na licu.— Nazvao je trgovac krznom — reče ona. — Pita što više volim, svijetU ili tamni nerc. I koji broj.— Koji si mu broj rekla?— Deset. Odmahnuh glavom.— Trebala si uzeti dvanaest. Nitko ne kupuje kaput nerc broj deset. Ne isplati se.— Već sam ti rekla da si lud — reče ona. A onda mi se baci u naručaj i zagrli me. — Ali, ti si divno lud.Nasmijah se naglas. Nerc će uvijek sve urediti.Dok smo večerali, stiže namještenik detektivske agen-cije. Zvao se Sin Vitale, pa ako je i misho da je nez-godno štoJennie jede u teškom, gotovo crnom kaputu od nerca, njegove umorne, pametne oči ne pokazaše ni traga iznenađenja.— U Chicagu je vrlo hladno — objasni Jennie.— Hladno je, gospođo — odgovori on uljudno.— Jeste li se namučili dok ste ga našli? — upitah.— Pa, i nismo. Trebalo je samo pretražiti kreditne agencije. Ostavio je za sobom trag od krivotvorenih če-kova. Daljeje bilo samo pitanje vremena. Kad smo suzili područje traganja na okolicu Chicaga, zaustaviU smo se na Socijalnom

osiguranju. Oni mogu promijeniti ime, aU s osigui-avajućim društvima obično ne zbijaju šalu. Zivi pod imenom AmosJordan.— Gdje radi? — upitah radoznalo.— Mehaničar je u jednoj garaži u Ciceru. Zarađuje dovoljno za pijaču. Poteže prilično iz flaše.— Gdje stanuje?— U nekom prenoćištu. Ali ondje samo spava. Većinu slobodnog vremena provede u nekom sumnjivom lokalu kojinosi ime La Paree. Znate kakav je to lokal. Nepre-kidan zabavni program. Uvijek je na pozornici po jedna striptizeta,dok ostale djevojke naizmjence navlače go-ste da što više popiju.Amos se, očevidno, nije promijenio. Gdje su djevojke, tu je i on. Odgurnuh šalicu s kavom.— U redu, hajdemo po njega!— Ja sam gotova — reče Jennie. Vitale je pogleda.— Možda bi bilo najbolje da ostanete ovdje, gospođo. To je priHčno sumnjivo mjesto.— Sto? — reče Jennie brzo. — I propustiti priliku da upadnem u svom novom krznenom kaputu?La Paree je bio jedan od dvadesetak sličnih klubova u ulici koja je izgledala kao i svaka takva ulica širom zemlje.Prozori su bili zastrti plakatima sa slikama polu-golih djevojaka: Maybellene, Charlene, Darlene i neizbje-živa RosieTokus. Sve su večerasDlesale.Kad se velika limuzina dokotrljala i stala, vratar se naceri od uha do uha. Razmetljivom kretnjom otvori vrata.— Dobro došli, gospodo. U La Paree dolaze gosti iz ci-jelog svijeta.I zbilja su dolazili. Vratar nasrnii u klub gdje se izne-nada stvori pred nama čovječuljak u crnom odijelu. Gar-derobijerka, u uskim hlačama, preuze od nas kapute. Jennie odmahnu glavom i zadrža na sebi kaput. Išli smo začovječuljkom niz mračnu, usku i zadimljenu prosto-riju do stolića smještenog ispred same pozornice.Striptizeta je izvodila program baš iznad naših glava. Bubnjevi su tiho udarali, a ona se svlačila dok nije osta-la gotovogola golcata.— Dvije boce šampanjca, najboljeg što imate — re-koh. Ovo nije mjesto za viski. Osim ako vam je želudac pocinčan.Kad ču riječ šampanjac, stripizeta prekide točku usred izvođenja i pogleda me. Ošinu me svojim ispitiva-čkim okom izavodljivo se osmjehnu.Zatim Jennie pusti kaput na stolac i skide turban. Kad joj duga plava kosa pade niz ramena, privuče na se sav bljesakreflektorskog svjetla. Striptizetin osmijeh nesta-de kako se i pojavio.Pogledah Jennie. Ona mi uzvrati smiješak.— Klin se klinom izbija — reče ona.Nasmijah se. Konobar u bijeloj košulji dođe sa dvije boce šampanjca u kotliću. Brzo postavi tri čaše na stol i otvori prvubocu. Cep puče i šampanjac se preli preko boce. Natoči sve tri čaše ne čekajući da kušam vino i odjuri.Sampanjac je još bio topao, ali je bio dobar. Pogledah bocu. Heidsieck 1937. lako je etiketa bila lažna, vino nije bilo nitako loše. Onda spazih bijelu karticu na stolu. Osamdeset dolara.— Da ste došli u taksiju — reče Vitale — stajala bi vas boca samo dvadeset dolara.— A koliko bi da smo došli pješice? On se naceri.— Petnaest.— Zivjeli — rekoh dižući čašu.Cim ostavismo čaše, konobar ih ponovo napuni. On se užurba, preli vino preko ruba čaše, zatim htjede prevr-nutu bocuubaciti u kotlić s ledom.Ustavih ga rukom.— Polako prijatelju! Kad već nisam vrištao radi cije-ne, možete nas bar ostaviti da ispijemo tu bocu.Buljio je u me, zatim kimnu glavom. Ostavi bocu u kotliću i iščeznu. Bubnjevi zatutnjaše a striptizeta ode, uz nesuvisližamor mlakog aplauza.— Eno ga ondje, na kraju tezge — reče Vitale. Okrenuh se da pogledam. Svjetlo je još bilo slabo. Vi-dio sam samo figuru koja se nagnula preko šanka, dr-žeći čašu objema rukama.— Baš bih mogao poći po njega.— Sta mislite, trebate li pomoć? — upita Vitale.— Ne treba. Ostanite sa gospođicom Denton. Svjetla se ponovo ugasiše, nastupi druga striptizeta.Kad sam išao prema baru, neka me djevojka gurnu u mraku.— Tražiš li nekog, momčino? — šapnu ona. Bilo je to striptizeta koja je upravo sišla s pozornice.I ne pogledah je nego pođoh prema šanku do Amosa. On ne diže pogleda kad se popeh na praznu stolicu po-kraj njega.— Bocu piva — rekoh pipničaru. Boca se stvori preda mnom a moj dolar ode prije nego sam se pravo i smje-stio nastolac.Obazreh se da pogledam Amosa koji je gledao u po-zornicu. Zaprepastih se. Bio je star. Nevjerojatno star i sijed. Kosamu se prorijedila, koža mu je visila na obra-zima i čeljustima, kako već visi na starcima.Podiže čašu do usta. Ruka mu se tresla i s njom riđe malje na hrptu ruke. Naprezao sam mozak. Nije mogao biti tolikostar. Najviše oko pedeset. Tada mu vidjeh oči i sve mi bi jasno.Bio je gotov, i ništa mu nije ostalo osim prošlosti. Sa-nje su otišle, jer je sve bitke izgubio, i zub vremena oz-, biljno gaje načeo. Nikakvog puta nije mu ostalo osim nizbrdice. I tako će polako nizbrdo, nizbrdo, dok ne do-đe smrt.— Zdravo, Amose — rekoh mirno.Ostavi čašu i polako okrenu glavu. Pogleda me zakr-vavljenim, vodnjikavim očima.— Odlazi — prošapta promuklim glasom, natopljenim viskijem. — Ono pleše moja djevojka.

Pogledah na pozornicu. Riđokosa, koja je pamtila i bolja vremena od ovih. Bila je to dobra kombinacija, njih dvoje.Dva borca koji su se hrabro borili ali loše, i izgubili boj.Pričekah dok se glazba ne svrši bučnim finalom i on-da opet progovorih.— Amose, imam jedan prijedlog. On se okrenu meni.— Već sam rekao tvom glasniku da nisam zainteresi-ran.Bio sam se spremio da siđem sa stolca i odem. Van, u svježu, hladnu noć, što dalje od smrada ustajala piva, bolesti iraspadanja. Ali nisam otišao. Ne samo zbog obećanja koje sam dao Forresteru, nego i zbog toga što je on bio Monikinotac.Priđe mi pipničar, pa naručih piće za obojicu. On uze pet dolara i ode.— Pričao sam Moniki o tvom zaposlenju. Vrlo se ra-dovala.On se okrenu i opet me pogleda.— Monika je uvijek bila budala — reče promuklim glasom i nasmija se. — Znaš, nije se htjela s tobom ra-stati. Bila jeluda od bijesa, a poslije ti nije htjela dati rastavu. Rekla je da te voli.Ne odgovorih ništa, a on se opet nasmija.— AU sam joj objasnio — nastavi on. — Rekao sam joj da si ti kao i ja, ni jedan od nas ne može odoljeti mirisu žene.— Bilo pa prošlo, s tim je gotovo — rekoh. — Već odavno.Drhtavom rukom on tresnu čašom o šank.— Nije prošlo? — dreknu. — Ti misliš da mogu zabo-raviti kako si me izbacio iz moje kompanije? Ti misliš da moguzaboraviti kako si mi izbio iz ruku svaki ugo-vor da ne bih opet počeo? — Nasmija se lukavo. — Ni-sam ja budala. ZarmisUš da ne znam kako si slao svoje Ijude da me slijede po cijeloj zemlji?Zurio sam u njega. Bio je bolestaji. Mnogo bolesniji ne-go što sam mislio.— I sad si došao s nekakvim prijedlogom, ha? — Os-mjehnu se nepovjerljivo. — Misliš da te nisam pročitao? Mislišda ne znam da me hoćeš ukloniti s puta jer znaš, ako oni samo jednotti pogledaju moje planove, da si ti gotov?SkUznu sa stolca i pođe prema meni žestoko mlatara-jući šakama.— Gotov, Jonase! — kriknu. — Gotov! Cuješ li me?Okrenuh se na stolcu i uhvatih ga za ruke. Sake su mu bile sitne, stare kosti lomne. Držao sam ga za ruke, a on iznenadaklonu na me, a glava mu pade meni na prsa.Bacih pogled na njega i vidjeh kako mu se oči napuni-še nemoćnim staračkim suzama bijesa zbog bespomoć-nosti.— Jonase, strašno sam umoran — šapnu. — Molim te, ne progoni me više! Oprosti. Strašno sam umoran, ne mogu višepobjeći ni...Tada skliznu iz mog zagrljaja i spuznu na pod. Riđoko-sa, koja mu je prišla s leđa, vrisnu i glazba iznenada sta-de. Kadsam silazio sa stolca, oko nas se natisnu gomila. Netko me žestoko gurnu na šank, pa se zagledah u Uce nekakvomkrupnom čovjeku u crnom odijelu.— Sto je to?— Pusti ga, Joe. — Straga dospije Vitaleov glas i re-dar okrenu glavu. — Oh, to si ti Same. — I pritisak na prsimapopusti.Pogledah Amosa. Jennie je već klečala pokraj njega, otkopčavajući mu okovratnik na košulji i popuštajući kravatu.Nagnuh se.— Onesvijestio se? Jennie me pogleda.— I više od toga, mislim — reče ona. — Kao da je u vrućici. Bilo bi najbolje da ga otpremimo kući.— U redu — rekoh. Izvadih smotak novčanica i bacih na šank novčanicu od stotinu dolara. — Za moj stol. —Pogledah i spazih riđokosu gdje bulji u me, a niz obraze joj se slijevaju pruge suza i šminke. Izvukoh drugu sto-tinjarkui utisnuh joj u ruku. — Hajde obriši suze.Zatim se sagnuh, podigoh Amosa na ruke i pođoh pre-ma vratima. Iznenadih se kako jć lagan. Vitale podiže kapute odgarderobijerke i izađe za mnom.— On stanuje samo dva bloka odavde — reče on dok sam stavljao Amosa u automobil.Bila je to prljava, siva najamna kućetina, a ispred vrata na otvorenim kantama za smeće stajale su dvije mačke i užagrilena nas svoje zlokobne žute noćne oči. Izvirih kroz prozor i pogledah zgradu. Nije to bilo mje-sto za bolesnika.Vozač iskoči i obiđe oko auta da otvori stražnja vrata. Pružih ruku, povukoh vrata i zatvorih ih.— Vozite nazad do Drakea — rekoh.Okrenuh se i pogledah Amosa ispružena na zadnjem sjedalu. Nisam mogao promijeniti svoje osjećaje prema njemusamo zato što je bio bolestan. Ali nisam se nikako mogao oteti pomisli da bi tu sad ležao moj rođeni otac, da su se stvarisamo malo drukčije obrnule.Liječnik iziđe odmahujući glavom. Jennie je išla za njim.— Kad se ujutro probudi, bit će mu dobro. Netko mu je dao porciju barbiturata.— Cega?— Kapi za uspavljivanje — reče Jennie. Osmjehnuh se. Moja slutnja pokazala se opravdana.Vitale nije htio ništa prepustiti slučaju. Tražio sam Amo-sa, a on se pobrinuo da ga nađem.— Mnogo je iznemogao — doda liječnik. — Previše viskija i premalo hrane. Ima malu groznicu, aU uz nešto njege bitće sve u redu.— Hvala vam, doktore — rekoh ustajući.— Nema na čemu, gospodine Corde. Svratit ću sutra da ga opet pogledam. A dotle, gospođice Denton, dajte mu svakogsata po jednu pilulu.

— Hoću, doktore. Doktor kimnu glavom i ode. Pogledah Jennie.— Cekaj malo. Nećeš valjda prosjediti cijele noći i njegovati to bijedno stvorenje?— Zašto ne? Neće mi biti prvi put da prosjedim uz pacijenta.— Pacijenta?— Dakako. — Pogleda me obijesno. — Zar ti nisam još rekla da sam završila školu za bolničarke?Odmahnuh glavom.— Koledž sv. Marije za bolničarke u San Francisku — reče ona. — Tisuću devet sto trideset pete. Bila sam bolničarkagodinu dana. Onda sam to ostavila.— Zašto?— Dojadilo mi — odvrati ona i ušutje.Više je nisam ispitivao. To je bila njezina stvar, u svakom slučaju.— Hoćeš li nešto popiti? — upitah i odoh do bara. Ona odmahnu glavom.— Neću, hvala. Cuj, nema nikakva smisla da oboje probdimo tu cijele noći. Zašto ne legneš i malo se od-moriš?Pogledah je upitno.— Sa mnom je sve u redu. Mogu i ujutro odspavati. — Ona priđe i poljubi me u obraz.— Laku noć, Jonase. I hvala ti. Ti si krasan čovjek. Nasmijah se.— Nisi valjda misUla da ću te pustiti da hodaš po Chicagu u onom lakom kaputiću?— I zbog kaputa, dabome. Ali ne samo zbog kaputa — reče brzo. — Cula sam što je rekao za tebe. A ti si ga ipakdoveo ovamo.— Sto sam drugo mogao? Zar da ga ostavim da on-dje leži?— Dakako da to nisi mogao — reče ona širom otvore-nih očiju. — A sad hajde u krevet!Okrenuh se i pođoh u spavaonicu. Bila je to mračna i luda noć. U snu su me Amos i otac lovili po sobi, svaki želeći damu učinim ono što mi je dovikivao. Ali nisam ih razumio, govorili su nekakvirfi blebetavim jezikom. Onda Jennie, ilimožda Rina, uđe u sobu obučena u bije-lom, i njih dvojica počeše trčati za njom. Pokušah ih za-ustaviti i na koncu ihnekako izbacih iz sobe i zatvorih vrata. Okrenuh se i uzeh je u naručje, ali ona se pre-tvori u Moniku i zaplaka. Ondame netko tresnu o zid, pa se zablenuh u lice redaru iz La Paree. Poče mi elek-tričnom svjetiljkom obasjavati lice, asvjetlo je postajalo sve sjajnije i sjajnije i sjajnije.Otvorih oči i zatreptah. Sunčana svjetlost navirala je kroz prozor; bilo je osam sati ujutro.Jennie je sjedila u dnevnoj sobi s kavom i prepečen-cem pred sobom.— Dobro jutro. Hoćeš li kave?Kimnuh glavom, zatim odoh do Amosove sobe i zavirih. Ležao je na leđima i spavao kao dijete. Zatvorih vrata, priđohkauču i sjedoh pokraj nje.— Mora da si umorna — rekoh i uzeh šaUcu s kavom.— Malo. Ali nakon nekog vremena prođe. Ideš dalje. — Pogleda me. — Govorio je poprilično o tebi.— Je li? Bojim se da nije ništa dobro.— Krivio je sebe što ti je upropastio brak.— Svi smo mi za to krivi — rekoh. — On ništa više od mene, ili nje.— Ili Rine Marlowe?— Svi mi više nego Rina Marlowe — rekoh. Posegnuh za cigaretom. — Uglavnom stoga što smo Monica i ja bilipremladi. Prije svega, nikad se nismo smjeli uzeti.Ona uze šalicu s kavom i zijevnu.— Možda bi bilo najbolje da sad malo počineš — re-koh.— Mislila sam da ostanem dok ne dođe doktor.— Samo ti hajde u krevet! Probudit ću te kad on dođe.— U redu — reče ona. Ustade i pođe u spavaonicu. Zatim se okrenu, vrati se i uze svoj krzneni kaput sa stolca.— Neće ti trebati — rekoh. — Ostavio sam ti krevet lijep i topao.Ona se pomazi licem po krznu.— Zgodno rečeno.Ušla je i zatvorila za sobom vrata. Natočih ponovo ša-licu kave i uzeh telefon. Iznenada osjetih glad. Rekoh konobaruda pošalje dvostruku porciju šunke i jaja i još kave.Dok sam doručkovao, izađe Amos. Oko sebe je omotao pokrivač poput toge. Dovuče se do stola i pogleda me.— Tko mi je ukrao odijelo?Na đanjem svjetlu nije izgledao tako loše kao noćas.— Ja sam ga bacio — rekoh. — Sjedi i doručkuj!On ostade stojeći. Nije govorio. Malo zatim ogleda se po sobi.— Gdje je djevojka?— Spava — odvratih. — Bila je budna cijele noći pazeći na te.Razmišljao je.— Onesvijestio sam se? — više je tvrdio nego pitao. Ne odgovorih.— To sam i mislio — reče i kimnu glavom. A onda po-če ječati. Podiže ruku čelu i umalo ne izgubi pokrivač. — Netkomi je usuo barbiturata — reče prijekorno.— Pojedi nešto. Kažu da u ovom jelu ima vitamina.— Moram nešto popiti — reče on.

— Posluži se. Eno ti bar.On se odvuče do bara i natoči čašu. Ispi brzo gutajući požudno.— Ah — reče. Uze drugu čašu i naglo ispi. Sivo mu lice obli rumenilo.Dovuče se nazad do stola s bocom viskija u ruci i skljoka se na stolac nasuprot meni.— Kako si me našao?— Lako. Slijedili smo samo trag lažnih čekova.— Oh — reče on. Nali drugu čašu, ali je ostavi na stolu ispred sebe. Iznenada zasuzi. — Ne bi biio toliko loše kad bi seradilo o nekom drugom a ne o tebi.Nisam ođgovorio. Samo sam nastavio jesti.— Ne znaš ti što znači ostarjeti. Gubiš smisao za po-sao.— Ti ga nisi izgubio — rekoht — Ti si ga odbacio. On uze čašu s viskijem.— Ako te ne zanima moj prijedlog — rekoh — samo navali i pij.Gledao me je šutke. Onda pogleda natočenu čašicu jantarske boje koju je držao u ruci. Ruka mu se malo tresla i neštoviskija prolilo se po stolnjaku.— Zbog čega si najednom postao takav dobrotvor?— Nisam postao nikakav dobrotvor — rekoh. Dohva-tih šalicu s kavom i osmjehnuh mu se. — Nisam se uop-će promijenio. Ja i sad držim da si ti najveća kurva na svijetu. Da je po meni, ne bih te dirnuo ni dugačkom motkom. AliForrester hoće da vodiš našu tvornicu u Kanadi. Prokleta budala, ne poznaje te kao ja. Još misli da si ti sila.—- Roger Forrester, ha? — upita on. Polako pusti čašu s viskijem na stol. — On je isprobao Liberty 5 koji sam jakonstruirao neposredno nakon rata. Rekao je da je to najbolji avion kojim je ikad pilotirao.Gledao sam ga šutke. Bilo je to prije više od dvadeset godina i odonda je sagrađeno mnogo dobrih aviona. AU Amos sesjeća aviona Liberty 5. To je bio avion koji ga je uveo u posao.Nagovještaj onoga Amosa Winthropa, kojeg sam po-znavao, pojavi se na Hcu.— U čemu bi se sastojao moj posao? — upita lukavo. Slegnuh ramenima.— To je tvoja i Rogerova stvar — odvratih.— Dobro. — Kad je ustao, neka vrsta dostojanstva ovlada njime. — Ako bih radio s tobom, ne bih bio zain-teresirannizašta.Sepureći se, dođe đo vrata spavaonice. Okrenu se i pogleda me.— Sto ću obući?— Tu dolje ima trgovina za muškarce. Nazovi ih i daj đa ti pošalju što hoćeš.Vrata se za njim zatvoriše i ja uzeh cigaretu. Cuo sam ga kako tiho gunđa u telefon. Oslonivši se o stolac, lije-no sampropuštao dim kroz nos.Kad je stiglo odijelo, pustih ih da mu ga ostave u spa-vaonicu. Zatim zvonce opet zazvoni, pa počeh psovati dok samišao prema vratima. Počeo sam se osjećati kao neka bijedna sluga. Otvorih vrata.— Dobar dan, gospodine Corde.Bio je dječji glas. Iznenađeno pogledah. Jo-Ann je sta-jala uz Moniku, stišćući jednom rukom lutku koju sam joj dao, adrugom se držeći majci za kaput.— Primila sam u vlaku brzojav koji mi je poslao McAlIister — objasni Monica. — Rekao je da si vjerojat-no tu. Jesi Hnašao Amosa?Nijemo sam je gledao. Mac mora da je poludio. On je morao znati da se u Chicagu čeka tri sata i da će Monica iskrsnutiovdje. A što ako je ne želim vidjeti?— Jesam, našao sam ga.— Oh, divno! — uzviknu iznenada Jo-Ann pokazujući doručak na stolu. — Gladna sam. — Potrča mimo mene, popese na stolac i dohvati komad prepečenca. Gledao sam za njom iznenađeno.Monica me pogleda kao da se ispričava.— Oprosti, Jonase — reče ona. — Znaš kakva su djeca!— Sama si rekla, mama, da ćemo doručkovati s go-spodinom Cordom.Monika pocrvenje.— Jo-Ann!— Ništa, ništa — rekoh. — Zar nećeš ući? Ona uđe u sobu, pa zatvorih vrata.— Naručit ću vam doručak — rekoh i pođoh do tele-fona.Monica se osmjehnu.— Za mene samo kavu — reče i skide kaput.— Je li doktor već došao, Jonase? Monica je zurila.Ja sam zurio.Na otvorenim vratima stajala je Jennie, duga plava kosa rasula joj se po tamnom krznenom kaputu u koji se umotala kaou ogrtač. Goli vrat i noge očito su poka-zivali da pod kaputom više ništa nema.S Monikina hca nestade smiješka. Kad se okrenula meni, oči su joj bile hladne.— Jonase, molim te da mi oprostiš — reče kruto. — Iz iskustva sam morala znati da je potrebno nazvati prije nego štodođem.Prijeđe preko sobe i uze dijete za ruku.— Hajde, Jo-Ann.Već su došle gotovo do vrata prije nego sam se sna-šao.

— Stani malo, Monica — rekoh promuklo. Prekide me Amosov glas.— Ah, baš u pravi čas, dijete — reče mirno. — Možemo zajedno.Okrenuh se da ga pogledam. Bolesni, prljavi starac ko-ga smo noćas našli u baru iščezao je. Pred nama je sta-jao Amosiz starih vremena, lijepo obučen u sivom, sitno ispruganom dvorednom odijelu, s tamnim ogrtačem ne-hajnoprebačenim preko ruke. Bio je to od glave do pete privredni rukovodilac, odgovorni funkcionar.Dok je prelazio sobom i okretao se, s rukom na vrati-ma, na usnama mu se pojavi slab, zloban osmijeh.— Moja djeca i ja ne želimo se nametati... — On se prekide i malko se nakloni prema Jennie. Srdito pođoh premavratima i otvorih ih. Začuh kako se vrata na liftu otvoriše i zatvoriše, zatim nasta tišina u predvorju.— 2ao mi je, Jonase — reče Jennie. — Nisam htjela da ti zasvinjim stvar.Pogledah je. Oči su joj se raširile od sažaljenja.— Ništa ti nisi učinila — rekoh. — Stvar se zasvinjila već odavno.Priđoh baru i natočih piće. Ode hjepo raspoloženje. To je posljednji put da se igram dobrog Samaritanca. Pro-gutah pićei okrenuh se Jennie.— Jesi li ikad legla u krznenom kaputu? — upitah je bijesno.Na licu joj vidjeh tugu i razumijevanje.— Nisam.Natočih još jednu čašu i gutnuh. Stajali smo tako i šutke se gledaU preko sobe. Napokon progovorih.— No?Gledajući me i dalje, polako kimnu glavom. Onda po-diže ruke i ispruži ih prema meni, a kaput se otvori i pade joj sgolog tijela. Kad je progovorila, rekla je to kao da je uvijek znala da će se to baš tako zbiti.— Hodi svojoj majci, dijete moje — šapnu nježno.

PRICA O JENNIE DENTONKnjiga osmaJennie prođe kroz zastrta vrata do kamere, a režiser viknu:— Stop! Gotovo! — I dođe kraj.Stajala je neko vrijeme, zbunjena, trepćući očima kad su se pogasile jake lučne svjetiljke. Onda sparna kolo-voska žegaleže na nju, i ona malaksa. Pruži ruku da se osloni. Kao iz velike daljine začu kako se divovska pozornica pretvori uludu kuću. Svi su se najednom na-smijali i progovorili.Netko joj utisnu u ruke čašu vode. Zahvalno je iskapi. Iznenada zadrhta osjećajući hladnoću, a kostimer joj brzo prebaciogrtač preko ramena pokrivajući prozirnu odjeću.— Hvala vam — prošapta.— Nema na čemu, gospođice Denton — reče kostimer. Gledao ju je čudno. — Je li vam dobro?— Sasvim dobro — odgovori Jennie. Celo joj orosi hladan znoj. Kostimer mahnu rukom i šminker se po-žuri. Brzo jojobrisa lice vlažnom spužvom. Slab miris Ije.šnjaka dopre joj u nosnice i oha se povrati.— Gospođice Denton — reče šminker — bit će najbo-Ije da malo prilegnete. Iscrpljeni ste.Ona se poslušno prepusti da je vodi nazad u malu po-kretnu oblačionicu. Kad je ušla, obazre se preko ramena. Boce subile izvučene, viski je tekao. Svi su se sjatili oko režisera glasno mu čestitajući, obasipajući ga divljenjem, za koje susmatrali da je potrebno, kako bi osigurali za-poslenje u slijedećem filmu. Kao da su nju već zaboravili.Zatvorila je za sobom vrata i pružila se na krevetić. Umorno zatvori oči. Tri mjeseca, koliko se smatralo da će trebati zasnimanje filma, produljilo se u pet. Pet mjeseci danonoćnog snimanja, iscrpljivanja, ustajanja u pet ujutro i padanja ukrevet u ponoć, ponekad i kasnije. Pet mjeseci, dok se nije smisao svake rečenice u scenari-ju izgubio u ponavljanju,prerađivanju i očitoj zbrci.Ona ponovo zadrhta, pa navuče na se lak vuneni po-krivač i leže tresući se. Zaklopi oči. Okrenu se na bok, privučekoljena i obujmi ih. Polako se zagrija i bi joj bolje.Kad je otvorila oči, na stolcu nasuprot njoj sjedila je Ilene Gaillard. Nije ni čula kad je ušla u sobicu.-— Zdravo — reče Jennie i sjede. — Jesam li dugo spavala?Ilene se osmjehnu.— Oko jedan sat. Bilo vam je potrebno.— Osjećam se glupo — reče Jennie. — Meni se obič-no tako nešto ne događa. Ali, bilo mi je vrlo slabo.— Izdržali ste strahovit napor. Ali ništa se ne brinite radi toga! Kad se film počne davati, bit ćete velika zvi-jezda,jedna od najvećih.— Nadam se — reče Jennie skromno. Pogleda Ilenu. Kad samo pomislim na sve te Ijude, kako su teško radili i kolikosu truda uložili u taj film! Ne bih mogla podni-jeti da se konačno razočaraju u meni.— Neće. Koliko sam ja vidjela od snimljenog materi-jala, bili ste veličanstveni. — Ilene ustade i pogleda Jen-nie. —Mislim da bi vam dobro došlo da popijete nešto toplo.Jennie se osmjehnu kad vidje kako Ilene uzima limen-ku s kakaom.— Cokoladu?— Zašto ne? — reče Ilene. — Dat će vam više snage od čaja. Pored toga, ne morate se više brinuti za dijetu. Film jegotov.— Hvala dragom bogu — reče Jennie i ustade. — Još jedan ovakav doručak od kravljeg sira i sve bih povrati-la. —Priđe preko sobice do ormara. — Sad bih već mogla skinuti ovo sa sebe.Ilene kimnu glavom. Promatrala je kako Jennie skida odjeću, tanke, lagane svilene haremske šalvare, prozirnu bluzu od

tila i plavi baršunasti kaputić ukrašen zlatnim zrncima; to joj je bio kostim u posljednjem prizoru. Pomno je stručnjačkimotrila djevojčinu figuru, uživa-jući svojim kostimografskim okom u onom što je vidjela.Sad joj je bilo drago što ju je Jonas pozvao. U počet-ku nije baš bila oduševljena. Nije se htjela vraćati u Hol-lywood,natrag u olajavanja, u podmetanja, u sitne Iju-bomore. A nadasve, nije htjela vraćati se uspomenama.Ali, dok je promatrala fotografiju, nešto ju je na toj djevojci razoružalo. Shvatila je što je Jonas vidio u njoj. Nešto je nanjoj podsjećalo na Rinu, ali je imala i jednu osobinu koja je bila samo njena.Dugo nije shvaćala što je to dok nije dobro proučila fotografiju. Bila je to čudnovata asketska providnost koja je zračilas fotografije, unatoč potpunoj čulnoj pri-vlačivosti. Oči sa slike gledale su čistom nevinosti djeteta, uza sve njihovosvjetovno iskustvo. Bilo je to lice djevoj-ke koja je sačuvala dušu netaknutu, bez obzira na sve što je iskusila.Jennie pričvrsti grudnjak i navuče na se debeli crni sveter sve do širokih hlača. Zatim sjede i uze od Ilene šalicučokolade koja se pušila.— Iznemogoh — reče ona i srknu iz šalice. — Potpuno sam iscrpljena.Ilene se osmjehnu pa i ona srknu iz svoje šalice.— Svak se tako osjeća kad se film završi.— Tako mi je kao da nikad više ne bih mogla raditi drugi film — nastavi Jennie zamišljeno. — Kao da me ta drugauloga ne bi mogla uopće uzbuditi. Kao da je sve od mene oteklo u taj filni pa mi baš ništa nije ostalo.Ilene se opet osmjehnu.— To će nestati onog časa kad dobijete u ruke drugi scenarij.— Mislite li? — upita Jennie. — Zar se to događa? Ilene kimnu glavom.— Svaki put.Kroz tanke stijene provali velika buka. Jennie se os-mjehnu.— Ovi se dobro zabavljaju.— Cord im je naručio večeru iz restorana, a dva pip-ničara toče piće.IUene ispi čokoladu i ostavi šalicu. Ustade 1 pogleda djevojku.— Došla sam zapravo da vam kažem zbogom. Jennie je pogleda.— Odlazite?Ilene kimnu glavom.— Vraćam se noćas vlakom na Istočnu obalu.— Oh — reče Jennie. Ostavi šalicu i ustade. Pruži Ileni ruku. — Hvala vam za sve što ste učinili. Mnogo sam od vasnaučila.Ilene joj prihvati ruku.— Nisam se htjela vraćati, ali sad mi je drago što sam to učinila.Stegoše ruke ukočeno.— Nadam se da ćemo opet suradivati — reče Jennie. Ilene pođe vratima. Osvrnu se na Jennie.— Sigurno hoćemo — reče ona. — Ako me ustrebate, samo pišite. Rado ću doći.U taj čas vrata se ponovo otvoriše i unutra promoli glavu AI PetrocelU, direktor reklamnog odjela. Za njim provalizaglušna muzika.— Hajte ovamo — reče on. Zabava se dobro razma-hala. Cord im je poslao orkestar.Ona ostavi cigaretu.— Samo časak — reče i okrenu se ogledalu da popravi kosu.On je buljio u nju.— Nećete valjda ići ovakva? — upita u nevjerici.— Zašto ne? Film je gotov.On uđe u sobu i zatvori za sobom vrata.— Ali, Jennie dušo, daj se urazumi! Casopis Life do-nijet će reportažu o zabavi s fotografijama. Kako će nje-govičitaoci reagirati kad vide da zvijezda najvećeg fil-ma koji smo snimili u posljednjih deset godina nosi pro-stran, crn sveter i hlače? Moramo im pružiti nešto više od toga.— Neću više oblačiti tu haljinu — reče Jennie tvrdo-glavo.— Molim te, dušo. Obećao sam im neku poslasticu.— Ako već žele tako nešto, dajte im nekoliko fotosa.— Nije mi sad do vaših duhovitosti — reče Al. — Do-sad ste uvijek bili dobra djevojćica. Molim vas, samo ovaj put!— U redu, Al. — Začuo je iza sebe Bonnera. — Ako Jennie neće ne mora. — On se osmjehnu svojim prijaz-nimružnim osmijehom i uđe u maljušnu oblačionicu. — Zapravo — reče — mislim da bi to mogla biti dobrodošla promjenaza čitaoce Lifea.Al ga pogleda.— Dobro, kad vi tako kažete, gospodine Bonneru — reče on.Bonner se okrenu njoj smiješeći se.— Dakle, uspjeli ste.Ona ne odgovori nego ga samo pogleda.— Razmišljao sam o vama — reče on gledajući joj lice. — Postat ćete velika zvijezda.Ona ne reče ništa.— Poslije Grešnice teško će biti snimiti drugi film.— O tome nisam razmišljala — odvrati ona.

— Dabome. Niste vi, a nije ni Jonas. — Bonner se nasmija. — A i zašto biste? Nije to vaš posao, nego moj. Jonas radiono što voli. Ako zaželi snimati film, on sni-ma film. Ali može proći daljnjih osam godina dok opet tako nešto zaželi.— Tako? — reče ona i pogleda ga ravno u oči. Ona slegnu ramenima.— Moje je da vas držim zaposlenu. Kad biste imali velike pauze među pojedinim filmovima, potpuno bi vas zaboravili.— On posegnu u kaput za cigarete. — Radi li ona Meksikanka još kod vas?— Radi.— Još ste u istoj kući? — Dakako.— Mislio sam da biii se navratio jedne večeri slijede-ćeg tjedna. Imam neke scenarije pa bismo ih pogledali.Ona je šutjela.— Jonas odlazi — reče on. — U Kanadu, na poslovni put. — On se osmjehnu. — Znate, mislim, sreća što nije čuo onepriče o vama, zar ne?Ona polako izdahnu dah iz pluća.— Da.— Mislio sam, možda u petak navečer.— Bit će bolje da prije nazovete — procijedi ona.— Dakako, zaboravio sam. Ništa se nije promijenilo, zar ne?Ona ga pogleda.— Nije — odvrati tupo. Zatim prođe pokraj njega 1 uputi se prema vratima. Obuze je velika premorenost. Ništa se nijepromijenilo.Za nju se sve završi uvijek jednako. Ništa se nikad ne promijeni osim valute.Ona se probudi i spazi bijelo rublje na konopu ispred prozora kako se leprša na vjetru. Bogat miris debele govedine izelja, koji je navaljivao u sobu na opojnom Ijetnom povjetarcu sa susjednih kuhinjskih vrata, go-vorio joj je da je danasnedjelja. Uvijek je tako bilo u nedjelju, samo dok si bila djevojčica, bilo je veselije.U nedjelju, kad bi se vratila iz crkve s majkom, otac bi bio budan i nasmiješen, brkovi lijepo uređeni i na-mazani, liceglatko i mirisavo od mirisne vodice. Bacio bi je u zrak i uhvatio u padu, prigrlio bi je čvrsto i pro-gunđao.— Kako je moj mali Jennie Medo jutros? Je li meden i pun božjeg blagoslova, upravo dobivenog sa svetom vodomudnu crkve?On se smijao, ona se smijala, a nekad se čak i majka nasmijala i rekla:— A sad, Thomase Dentone, govori li tako otac svojoj rođenoj kćeri, sijući u nju sjeme svoje neposlušnosti premabožjoj volji?Otac i majka bili su oboje mladi i nasmijani i puni sreće i onog pravog božjeg divnog sunčanog svjetla koje jeobasjavalo zaljev San Franciska. A poslije bogatog ručka on bi se pažljivo obukao u lijepo plavo odijelo, uzeo je nju zaruku pa bi izašli iz kuće u potragu za pustolovinama.Prvu bi pustolovinu doživjeli na uspinjači koja je pro-lazila ispred njihove kuće. Držeći je u naručju, otac bi skpčio navagon u pokretu i, mašući svojom plavo-bije-lom kondukterskora iskaznicom kojom je imao pravo da se besplatno vozina svakim kolima kompanije, gurao bi se naprijed do prednjeg dijela vagona, do vozača. Ondje bi joj lice izlagaonasrtaju vjetra dok joj nije dah zastao u grlu i ona pomislila da će se rasprsnuti, sva sretna zbog svježeg, slatkog vjetra uplućima.— Ovo je moja kćerka, moj Jennie Medo — vikao bi svakom tko bi htio slušati, dižući je ponosno uvis, tako da su jemogli vidjeti svi koji su mariU da je vide.I putnici, koji su sve dotad bili zadubljeni svaki u svo-je misli, osmjehnuli bi joj se, sudjelujući nekako u rado-sti koja jesjala kao svjetionik s njezina okruglog i bli-stavog lica.Zatim bi otišH u park, ili ponekad u pristanište, gdje bi jeU vruće morske račiće iU rakove koji su pHvaU u bijelomluku, pa bi otac pio pivo, veUke čaše piva s mnogo pjene; pivo bi kupio od krijumčara koji je točio potpuno javno bUzuštandova. AU, dakako, samo zato da ispere neugodan miris bijelog luka. lU bi ponekad otisU u zoološki vrt, gdje bi jojkupio kesicu kikirikija da hrani slona iU majmune u kavezima. Vratili bi se nave-čer, i ona bi bila umorna pa biponekad zaspala ocu na rukama. A sutradan bio je ponedjeljak i ona ne bi mo-gla dočekati da opet dođe nedjelja.Ne, ništa ne prolazi toliko brzo koUko nedjelje u dje-tinjstvu. A onda je išla u školu i najprije se bojala čas-nih sestarakoje su bile stroge i nepristupačne u svojim crnim haljinama. Njezino okruglo Ušće ozbiljno je izvi-rivalo iz bijele mornarske bluze s plavim ovratnikom. Ah one su je učile katekizmu i krizmale i lišavale je slraha dok ihje malo-pomalo primala za učiteljice koje su je uvodile u bogatiji kršćanski život, i sretne nedjelje djetinjstva upadale susve dublje i dublje u tamne dubi-ne pamćenja dok ih se više jedva sjećala.Jennie je mirno ležala na svom šesnaestgodišnjem kre-vetu, slušajući pomno glasove nedjeljnog jutra. Načas zavladapotpuna tišina, onda začu oštar majčin glas:— Gospodine Dentone, po posljednji put, vrijeme je da ustanete i pođete na misu.Očev glas bio je promukao, riječi nerazgovijetne. Za-mišljala je kako leži neobrijan i nadut od subotnjeg piva, u dugimvunenim gaćama, na mekom, širokom krevetu, lica zakopana u velikom jastuku. Začu opet majku:— Pa, ja sam obećala ocu Hadleyju da ćeš zasigurno doći ove nedjelje. Ako se već ne brineš za svoju du.šu, daj se barpobrini malo za dušu svoje žene i kćeri.Ona ne ču odgovora. Onda se vrata zalupiše: majka se povukla u kuhinju. Jennie spusti gole noge na pod, tra-žećipapuče. Nađe ih i ustade, a duga bijela pamučna spavaćica zapletala joj se oko nogu dok je prelazila pre-ko sobe.Uđe u kuhinju idući prema kupaonici, a majka se obazre, stojeći uz štednjak.— Uzmi novu plavu kapu koju sam ti sašila za misu, Jennie dušo.

— Hoću, majko — reče ona.Opere pažljivo zube sjećajući se što je sestra Filomena govorila razredu na satu higijene. Kružni zamasi četki-com svedo desni, zatim dolje, uklonit će sve čestice hra-ne koje mogu uzrokovati trulež. U ogledalu je pažljivo pregladala zube.Lijepi su. Cisti i bijeU i pravilni.Voljela je biti čista, a ne kao mnoge djevojke Djevoja-čke škole Mercy, koje su došle iz istog siromašnog kraja i kupalese samo jednom u tjednu, u subotu. Ona se ku-pala svake večeri, iako je morala grijati vodu u kuhinji stare najamnekuće u kojoj su živjeh.Bistrim sivim očima gledala je svoje hce i zamišljala se s bijelom kapicom i odjećom sestre. Naskoro će se mo-rati odlučiti. Idućeg mjeseca bit će ispiti, a svaka učenica neće moći dobiti stipendiju za St. Mary's College za bol-ničarke.Casne sestre su je voljele i dobivala je uvijek dobre ocjene, dok je god bila u Mercyju. Osim toga, otac Had-ley pisao ječasnoj majci M. Ernest i preporućio je zbog njezina revnog pohađanja i služenja crkvi, za razliku od tolikih današnjihmladih dama koje potroše vi.še vreme-na ispred ogledala, dotjerujući se, nego na koljenima u crkvi pred licem božjim.Otac Hadley izrazio je nadu da će Dobra Majka naći načina da nagradi ovo siroto, do-stojno dijete zbog njezinepobožnosti.Stipendiju za St. Mory's College dobivala je svake go-dine jedna učenica čiju je svjedodžbu vjerskih i školskih uspjehaposeban odbor na čelu s nadbiskupom ocijenio kao najvredniju. Te je godine izabrana ona, ako odluči da postanebolničarka. Jutros, poslije mise, treba da se predstavi majci M. Ernest u samostanu i da da svoj od-govor.— Milost božju dijelit ćeš oko sebe — rekla je sestra Cyril pošto ju je obavijestila o izboru odbora. — Ali, mo-rat ćešsama donijeti odluku. Možda njegovanje bolesnih i nemoćnih nije tvoj pravi poziv.Sestra Cyril gledala je djevojku koja je stajala mirno ispred stola. Jennie je već bila visoka i vitka, tijelo joj je bilo kao urazvijene žene, a ipak, u spokojnim sivim očima koje su joj uzvraćale pogled bilo je neke mirne nevinosti. Jennie nereče ništa. Sestra Cyril joj se os-mjehnu.— Imaš tjedan dana vremena da se odlučiš — reče nježno. — Otiđi u samostan iduće nedjelje poslije mise. MajkaMary Ernest čekat će te da'čuje tvoj odgovor.Otac je srdito proklinjao kad je čuo za stipendiju.— Kakav je to život za dijete? Cišćenje noćnih posu-da ispod prljavih staraca? Zatim će je, ubrzo nagovoriti da ode uopatice. -— Okrenu se silovito njenoj majci. — Sve je to tvoje maslo — vikao je. — Tvoje i onih tvojih popova kojeslušaš. Sto ima sveto u tome da se otme dijete u kojem počinju bujati životni sokovi i da se za-bravi iza debelih zidinakonvikta?Majka problijedi.— Svetogrđe je to što govoriš, Thomase Dentone — reče ona hladno. — Da samo jednom odeš i porazgovaraš sdobrim ocem Hadleyjem, on bi te već poučio kako si na krivom putu. A ako naša kćerka postane pobožna, ja ću bitinajponosnija majka u cijelom Kršćanstvu. Sto je zlo u tome ako svoje jedino dijete damo za nevjestu Kristu?— Jao — reče otac tmurno. — Ali tko će biti kriv kad to dijete odraste i uvidi kako si mu ukrala zadovoljstvo da budežena? — On se okrenu Jennie i pogleda je. — Jennie Medo — reče nježno — ne prigovaram ti što ćeš postatibolničarka, ako to želiš. Želim da radiš i da bu-deš što god hoćeš. Tvoja majka i ja nismo važni. Cak i crkva nije važna.Važno je samo ono što ti hoćeš. — On uzdahnu. — Jesi li me razumjela, dijete?Jennie kimnu glavom..— Razumjela sam te, tata.— Ti nećeš biti zadovoljan dok ti kći ne postane kur-va — iznenada zakriješti majka.On se brzo okrenu.— Volio bih da bude i kurva po svom izboru nego sve-tica na silu. Baci pogled na Jennie, a glas mu se ponovoraznježi. — Želiš li, Jennie Medo, da postaneš bolni-čarka?Ona ga pogleda bistrim sivim očima.— Mislim da želim, tata.— Ako to želiš, Jennie Medo — reče on mirno — ja sam zadovoljan.Majka ga pogleda, sa spokojnim likovanjem u oči-ma.— Kad ćeš već jednom naučiti da se ne možeš boriti s Gospodinom, Thomase Dentone?Htjede joj odgovoriti, ali onda čvrsto stisnu usne i ode iz sobe.Sestra Cyril pokuca na teška hrastova vrata radne sobe.— Slobodno — viknu jak, jasan glas. Ona otvori vra-ta i mahnu rukom Jennie.Jennie uđe u sobu oklijevajući, a sestra Cyril za njom.— Ovo je Jennie Denton, časna majko. Sredovječna žena u crnoj odori svog reda dignu po-gled sa stola. Pokraj nje je stajala napola prazna šalica s čajem. Promatrala je djevojku svijetlim, radoznalim ispitljivimočima. Zatim se osmjehnu otkrivajući bijele pravilne zube.— Ti si, dakle, Jennie Denton — reče ona i pruži joj ruku.Jennie brzo pokleknu i pokloni se, pa poljubi prsten na ruci časne majke.— Jesam, časna majko. — Ispravi se i ukočeno stade ispred stola.Majka M. Ernest nasmije se opet, ovaj put joj je po-gled bio veseliji.— Ne boj se ništa, dijete. — Neću te pojesti. Jennie se nespretno osmjehnu.Casna majka podignu obrvu.— Možda bi šalicu čaja? — upita ona. — Meni uvijek prija šalica čaja.

— To bi bilo vrlo lijepo — reče Jennie kruto. Casna majka pogleda i kimnu sestri Cyril.— Sad ću, časna majko — reče brzo redovnica.— I još jednu šalicu za mene, molim. Majka M. Ernest okrenu se opet Jennie. — Volim šalicu dobrog čaja. — Ona seosmjehnu. — A njihov je dobar. Nije to onaj slabi čaj iz izbušenih metalnih kuglica kakav priređuju po bolnicama; to jepravi čaj kuhan u loncu onako kako čaj treba da se kuha. Zar nećeš sjesti, dijete?Ovo posljednje reče tako brzo tia Jennie nije bila pot-puno sigurna da je dobro čula.— Sto ste rekli, gospođo? — izmucala je.— Zar nećeš sjesti, dijete? Ne moraš biti sa mnom nervozna. Zelim da ti budem prijateljica.— Da, gospođo — Jennie reče i sjede, nervoznije no prije.Casna majka gledala ju je časak-dva.— Dakle, odlučila si da budeš bolničarka, je li tako?— Jest, časna majko.Sad je časna majka pogleda svojim sjajnim radozna-lim očima.— Zašto? — upita je iznenada.— Zašto? — Pitanje iznenadi Jennie. Ona obori oči pred pogledom časne majke. — Zašto? — podiže opet oči ipogleda časnu majku ravno u oči. — Ne znam. Mi-slim da nisam nikada ozbiljno o tom razmišljala.— Koliko ti je godina, dijete? — upita časna majka.— Bit će mi sedamnaest idućeg mjeseca, tjedan dana prije mature.— Oduvijek si težila da budeš bolničarka i pomažeš bolesne, još dok si bila mala, zar ne?Jennie odmahnu glavom.— Nisam — odgovori iskreno. — Nisam dosad nikad o tome mnogo mislila.— Biti bolničarka vrlo je teško. U St. Mary's imat ćeš vrlo malo slobodnog vremena. Radit ćeš i učiti po cijeli dan; ponoći ćeš boraviti u školi. Imat ćeš samo jedan dan u mjesecu slobodan da posjetiš svoje. — Casna maj-ka nježno okrenuručicu na svojoj šalici, tako da je uperi nasuprot sebi.— To se tvom momku možda neće sviđati.— Ali ja nemam momka — odvrati Jennie.— Ali ti si išla na đačke plesove s Michaelom Hal-loranom — reče časna majka. — I s njim igraš tenis svake subote.Zar on nije tvoj momak?Jennie se nasmija.— Nije, časna majko. Nije on moj momak, bar ne pravi momak. — Opet se nasmija, ovaj put sama za se, jer jepomislila na visokog, štrkljastog mladića čije su se romantične misli bavile samo njegovim bekhendom.— On je samo najbolji tenisač u ovom kraju, to je sve.— Zatim doda: — A jednog dana već ću ja njega tući.— Ti si bila lani kapetan djevojačkog teniskog tima? Jennie kimnu glavom.— U St. Mary's nećeš imati vremena da igraš tenis — reče časna majka.Jennie ne odgovori.— Ima li šta drugo šta bi radije bila nego bolničarka?Jennie časak razmisli. Onda pogleda časnu majku.Voljela bih pobijediti Helen Wills u teniskom prven-stvu Sjedinjenih Država.Casna majka se nasmija. Kad je sestra Cyril ušla sa čajem, još se smijala. Onda pogleda preko stola djevojku.— I hoćeš — reče ona. — A slutim da ćeš biti i dobra bolničarka.Tom Denton je znao da nešto nije u redu čim je došao na šalter da primi plaću. Blagajnik je obično bio pripra-van naneku šalu, na primjer, pristaje li da on zadrži za njegovu ženu vrećicu s plaćom da ne bi već u subotu navečer ostala upivnici. Ali ovog puta nije bilo nikakve šale, nikakvog prijateljskog zadirkivanja, što je bio dio njihovih tjednih susretaveć gotovo petnaest godina. Mje-sto toga blagajnik mu gurnu kuvertu kroz prozorčić i brzo se okrenu.Tom je buljio u njega. Baci strelimice pogled na lica u redu iza njega. I oni su znali. Vidio je to iz njihovih pogleda.Njime zavlada neugodan osjećaj stida. Njemu se to nije moglo dogoditi. Neće valjda nakon petnaest godina. Poniknu iode od šaltera s kuvertom u ruci.Nitko mu nije morao reći da su vremena loša. Bila je godina 1931. i sve je oko njega to potvrđivalo. Obitelji na potpori,redovi za kruh, beskonačna siva, umorna lica ]judi koji se ukrcavaju u vlak svajcog jutra.Sad je već bio blizu izlaza iz remize. Više nije mogao čekati, nego se skloni u taman kut da otvori kuvertu. Rastrga jedrhtavim prstima. Prvo što mu dođe pod ru-ku bila je strašna zelena ceduljica.Buljio je u nju ne vjerujući svojim očima. Mora da je neka pogreška. Ne može to biti za njega. Nije on na tome poslugodinu ili dvije, pa ni pet. On je stari radnik. Petnaest godina. Ne otpuštaju one sa petnaest godina. Bar još ne.Ali, jesu. Zirnuo je na papir u polutami. Otpušten. Kakve li gorke ironije! Za sva sniženja plaća davan je razlog: da seizbjegnu otpusti. To im je govorio čak i sindikat.Turnu omot u džep, nastojeći oduprijeti se iznenadnom bolesnom osjećaju tjeskobe koji mu se počeo zavlačiti u utrobu.Sto će sad? Razumije se samo u svoj posao u vlakovima. Zaboravio je gotovo sve što je nekad radio. Jedino se sjećao daje, dok je bio mlad, posluživao zida-re noseći žbuku i ciglu.Izađe iz tamne remize žmirkajući na danjem svjetlu. Na pločniku je stajala skupina Ijudi u iznošenim plavimuniformama, sa crvenkastim odsjajem na svjetlu. Jedan ga od njih zazva.— Jesi li i ti dobio, Dentone! Tom ga pogleda. Kimnu glavom.— Jesam.

— I mi smo — reče drugi. — Otpuštaju starije rad-nike jer su nam veće plaće. Sve su nove zadržali.— Jeste li već bili u sindikatu? — upita Tom.— Bili smo i vratili se. Ured je zatvoren. Cuvar kaže da dođenio u ponedjeljak.— Je li tko zvao Riordana?— Iz njegova stana nitko se ne javlja.— Netko mora znati gdje je Riordan — reče Tom. — Hajdemo do ureda i tražimo da nas čuvar pusti unutra. Napokon,zašto plaćamo članarinu, ako se ne možemo ondje sastati?— To ti je dobra ideja, Tome. Ne možemo ih samo tako pustiti da nas zamijene onima koji rade za pedeset pet centi,što god nam rekli.Pođoše prema sindikalnom uredu, udaljenom oko dva bloka od remize. Tom je koračao šutke. Nekako još nije vjerovao.Deset centi na sat za kompaniju ne znači bog-zna šta. On bi čak pristao i na drugo sniženje da su ga tražili. Ne valja imposao. Moraju pronaći Riordana. On će znati što da radimo. On je sindikalni funkcionar.Kad su stigh, vidješe da je sindikalni ured u tami, pa stadoše lupati na vrata dok im čuvar ne otvori.— Rekao sam vam, Ijudi, da Riordan nije tu — reče staračkim razdražljivim glasom.— Gdje je Riordan?— Ne znam — odvrati čuvar i htjede zatvoriti vrata. — A vi, momci, hajte kući.Tom stavi nogu u vrata i gurnu ih. Starac odletje na-zad posrćući i umalo što ne pade. Ljudi navališe za To-mom uzgradu.— Ne idite unutra, Ijudi — povika starac svojim svad-Ijivim glasom.Nisu marili za njega nego nagrnuše u dvoranu za sa-stanke, veliku prostoriju na kraju hodnika. Grupa je po-rasla dotriđeset Ijudi. Kad su ušli. stadoše nesigurno, ne znajući što će sad. Motrili su se uokolo, gledajući jedan drugoga.— Hajdemo u Riordanovu sobu — predloži Tom. — Možda ćemo saznati gdje je.Riordanova soba sastojala se od odjeljka pregrađenog staltlenom stijenom na kraju dvorane za sastanke. Na-vališeonamo, ali ih se samo nekoHko moglo utisnuti u uzan sobičak. Tom baci pogled na funkcionarov stol. Na njemu je biokalendar, zelena bugačica i nekoliko olo-vaka. On izvuče ladicu, zatim jednu po jednu, sve. Na-.šli su samo još olovakai formulara za ubiranje članari-ne i priznanice.Cuvar se pojavi udnu dvorane.— Ljudi, ako ne izađete odavde — viknu — zvat ću policiju.— Idi u dupe, stari — uzvrati mu kondukter u plavom kaputu.— To je naš sindikat — viknu drugi. — Mi plaćamo članarinu i najamninu. Ostat ćemo ovdje dok nas je volja.Cuvar i.ščeznu u hodniku. Neki pogledaše u Toma.— Sto ćemo sad?— Možda bi bilo bolje da se vratimo u ponedjeljak — predloži jedan. — Vidjet ćemo onda što će reći Riordan.— Nećemo! — reče Tom oštro. — U ponedjeljak nit-ko ništa neće moći učiniti. To moramo riješiti danas.— Kako? — upita čovjek. Tom je stajao i razmišljao.— Sindikat nam je jedina šansa. Moramo nagnati sindikat da nešto učini za nas.— Kako ćemo kad nema Riordana?— Riordan nije sindikat — reče Tom. — Sindikat smo mi. Ako ga ne možemo naći, moramo i bez njega. — Okrenu sejednom od njih. — Patric, ti si u izvršnom odboru. Sto Riordan obično radi u ovakvom slučaju?Patrick skide kapu i počeša se po sijedoj glavi.— Ne znam — reče zamišljeno. — Ali ja mislim da bi on najprije sazvao sastanak.— U redu — kimnu Tom. — Uzet ćeš sa sobom ne-liko Ijudi, otići do remize i reći danjoj smjeni da od-mah dođeovamo na sastanak.Ljudi su se motali uzbuđeno uokolo i nakon nekoliko minuta njih se nekoliko vrati u remizu. Ostali su stajali i čekali.— Ako ćemo držati sastanak — netko reče — mora-mo imati dnevni red. Nema sastanka bez dnevnog reda.— Dnevni red glasi: može li nas kompanija samo tako otjerati? — reče Tom.Kimnuše glavom u znak da se slažu.— Mi imamo svoja prava.— Od tih priprema za sastanak ja sam strašno ožednio— reče drugi. — Govorancije mi osušiše grlo.— Pošaljimo po bure piva — viknu jedan glas odo-straga.U velikom oduševljenju pristadoše i odmah započe sabiranje novca. Dvojicu poslaše po pivo, a kad se vrati-še,postaviše bure na stol udnu dvorane.— A sat — reče jedan mašući čašom piva ispred sebe— možemo na posao!Dvorana za sastanke vrila je od buke jer se više od stotinu Ijudi motalo govoreći i galameći. Prvo bure piva istočilo seveć odavno. Druga dva bila su na stolu i Ijudi su neprestano točili da se osvježe.Tom udari po stolu čekićem koji je našao u Riorda-novu stolu.— Sastanak će sad početi — viknu po peti put u pet minuta. Nastavio je udarati po stolu dok nije pobudio pozornostnekolicine sprijeda.— Tišina! — dreknu jedan od njih. — Da čujemo sta-rog dobričinu Toma!Buku zamijeni žamor, a onda se svi zagledaše u nje-ga. Tom pričeka dok ne nastade potrebna tišina, pa se ondanervozno iskašlja.

— Sazvali smo ovaj sastanak zbog toga što je kompa-nija danas otpustila pedeset Ijudi, a nismo mogli naći Riordana danam kaže zašto. — Nespretno se poigra-vao batićem — sindikat koji bi morao da nas zaštiti na našem poslu, mora sadstupiti u akciju, iako ne znamo gdje se nalazi Riordan. Ljudi koji su danas otpušteni, radnici su s dugim stažom i nemanikakva razloga da ne budu vraćeni na posao.Iz gomile provali krika.— Dok ste vi, Ijudi, pili pivo — reče Tom — pogleđao sam pravila iz uredbe štampane u sindikalnoj knjižici, i ondjepiše da je sastanak ovlašten da traži izglasava-nje štrajka ako je prisutno više od dvadeset pet posto čla-nova. Prisutno jeviše od dvadeset pet posto članova, i ja predlažem da izglasamo štrajk koji će početi u po-nedjeljak ako nas kompanijane vrati na posao.— Strajk, štrajk!— Svi smo mi bili odani namještenici kompanije mno-go godina, i uvijek smo pošteno predavali utržak, nema-junikakva prava da nas samo tako izbace.— Tako je!— Pazi Tome, da ti se koji novčić ne prilijepi za pr-ste — povika netko iz pozadine. — Među nama možda imadoušnika.Nasta smijeh.— Ako ima doušnika — reče Tom oštro — nek se vra-ti u kompaniju i nek im kaže što mi ovdje radimo. Mi ćemo impokazati da nam ne mogu samo tako podvaliti.Prolomi se pljesak. Tom mahnu rukom.— A sad ćemo glasati za štrajk. Koji se slažu reći će da.Ljudi se ujedanput utišaše. Nervozno su pogledavali jedan drugog. Vrata se na dvorani otvoriše i na njima se pojaviRiordan.— Ljudi, kakav je to neozbiljan razgovor o štrajku? Okrenuše se iznenađeni i zagledaše se u njega. Cr-ven u licu, temeljan, sindikalni funkcionar pođe kroz sa-lu. Cim ga ugledaše, žamor prestade. Gotovo da odah-nuše odolakšanja. Tu je sad Riordan. On će im reći što će. On će sve urediti.— Zdravo, Tome — reče Riordan obilazeći oko stola. Pruži mu ruku. Tom se rukova. Prvi put se rukovao s njim.— Došli smo ovamo jer mislimo da sindikat mora ne-što učiniti za nas.Riordan ga lukavo pogleda.— Svakako, Tome — reče umirujući ga. — I pravo je što ste učinili.Tomu odlanu. Načas je bio pomislio da će se Riordan srditi što su upali samo tako i zauzeli dvoranu. Gledao je kako seRiordan okrenuo Ijudima i podigao ruku. U dvorani nasta tišina.— Ljudi — poče Riordan dubokim glasom — niste me našli radi toga što sam odjurio u ured lcompanije čim sam čuoza otpuste. Nije bilo vremena za sazivanje sastanka, ali vas moram obavijestiti da se sindikat od-mah dao na posao.Ljudi zagrajaše odobravajući. Pogledavahu se u ne-prilici.— A ja moram izraziti svoju zahvalnost kolegi Tomu Dentonu za njegovu brzu akciju kojom vas je sve oku-pio usindikalnu dvoranu. To pokazuje da je Tom Den-ton znao, kao i svi vi, da vam je sindikat pravi pri-jatelj.— Tom se zacrveni kad Ijudi počeše opet odobravati. Riordan se okrenu skupu.— Radio sam cijelo poslije podne, borio se s upravom, i konačno sam ih prisilio da malo popuste.Glasno odobravanje razlijegalo se do stropa.Riordan diže ruku smiješeći se.— Ne veselite se još, momci! Kao što sam rekao, nag-nao sam ih da popuste samo nešto malo, ali to je po-četak.Obećah su da će idućeg mjeseca održati sa mnom više sastanaka.— Jesu li nas primili nazad? — upita Tom. Riordan ga pogleda pa se okrenu opet Ijudima.— Uprava je pristala da primi nazad desetoricu od onih koji su otpušteni ovog tjedna. PristaU su i na to da uzmu nazaddaljnjih deset idućeg mjeseca.U dvorani nasta neobična tišina. Ljudi su se nervozno pogledavali.— Ali nas je otpušteno više od pedeset — reče Tom glasno. — Sto je to desetorica od nas toliko?— Tome, to je samo početak — reče on. — Ne možeš sve najednom.— Zašto ne? — upita Tom žestoko. — Oni su nas ot-pustili sve najednom.— To je drugo — reče Riordan. — Kompanija ima pravo otpuštati ako poslovi idu loše.— Znamo to. Nas vrijeđa način na koji su to učinili. Nisu vodiH računa o radnicima s duljim stažom kako su bilipristali u ugovoru sa sindikatom. Otpustili su sve radnike koji dobivaju šezdeset pet centi, a zadržali one sa pedeset pet.— Znam — reče Riordan. Glas mu postade rezak. — Ali tih deset samo je početak. Bolje je i to nego da vas svihpedeset ostane na ulici. Okrenu se opet radnicima. — Desetorica vas vratit će se na posao. Idućeg mjeseca moždadrugih deset. Bolje išta nego ništa. Kompaniji je svejedno hoćete li vi štrajkati. Kažu da će samo ušte-djeti ako ne rade.— Ja kažem da pristanemo — viknu jedan. — Bolje je da nas radi desetorica nego nitko, kako kaže Riordan.— Ja ne pristajem — reče Tom Ijutito i ustade. — Kompanija nas mora sve primiti. Svaki od nas ima isto toliko pravana rad koliko i svaki drugi. Ako svi mi koji dobivamo šezdeset pet centi prihvatimo sniženje na pedeset pet, kompanijanas mora sve zadržati.Riordan se nasmija promuklo.— Cujete li ovo, Ijudi? — viknu on. — Pristajete li na još jedno sniženje plaće?Iz gomile izbi žamor. Nelagodno su se meškoljili.— Ja bih radije prihvatio sniženje nego da nas sve otpuste — reče Tom.

Riordan se izbulji u njega. U očima mu više nije bilo prijaznosti. Rasrdio se bio čim ga je nazvao šef personal-nogodjela kompanije i savjetovao mu da bi bilo bolje da ode u sindikalnu dvoranu. Poziv ga je zatekao u najne-zgodnijevrijeme. Ustao je iz kreveta, proklinjući dok je navlačio na sebe odijelo.— Sto je, dušo?— Nekakav ušljivi kondukter zauzeo je dvoranu i nagovara radnike da štrajkaju.— Pa ne može on samo tako — negodovala je njegova dragana. — Obećao si kompaniji da radnici neće pravitineprilika.— I neće — reče on osorno. — Nitko neće nagnati Rior-dana da prekrši riječ!On se smirio dok se dovezao do sindikata. Ali sad se opet rasrdio. Dobro se namučio dok je objasnio ženi gdje je proveosubotnju noć pa da sad dopusti da mu sve zasvinji gomila glupavih trolejaša.Okrenu se opet skupu.— Predlažem da to sad odmah riješimo — viknu on. — Desetorica nazad na posao ili štrajk! Birajte.— Cekaj malo — usprotivi se Tom.— Ljudi su već odbili tvoj prijedlog — okosi se Rior-dan. On podiže desnu ruku. — Svi koji su za to da se vrate naposao neka podignu desnu ruku.Oko devedeset Ijudi podigoše ruke.— Tko je protiv?Podiže se samo nekoliko ruku, pored Tomove.— Pobijedili su oni za. A sad, Ijudi, hajte kući žena-ma. U ponedjeljak ću vas obavijestiti koji će se vratiti na posao.Počeše polako izlaziti iz dvorane. Tom pogleda Riorda-na, ali ovaj izbjegnu pogled. Mjesto toga uvuče se u svojstakleni sobičak i diže slušalicu.Tom pođe umorno prema vratima. Neki ga pogledaše pa brzo prođoše, kao da se stide da mu pogledaju u oči. Navratima on se okrenu i pogleda. Riordan je još bio na telefonu.Noć je bila vedra i svijetla, a topao povjetarac pir-kao je od zaljeva. Zamišljeno je išao. On sigurno neće biti jedan odone sretne desetorice koje će primiti opet na posao. Bio je u to siguran. Vidio je bijes u Riordano-vim očima. Zađe izaugla i pođe prema stanici u prvom bloku. Nevoljko se pitao vrijedi li mu još karta kad je otpušten.U tamnom dijelu ulice prođoše pokraj njega dva čo-vjeka. Jedan od njih zastade.— Imate li šibicu?— Imam — reče Tom. — Opipa se po džepu. Posla više nema, ali šibica još ima. Kresnu šibicu. Nenadan okrutnibljesak u čovjekovu pogledu i bat koraka iza njega prekasno ga opomenuše. Dobi jak udarac straga u glavu, posrnu ipade na koljena.Pruži ruke i zgrabi čovjeka ispred sebe za noge. Co-vjek tiho opsova, podiže koljeno i tresnu Toma u sla-bine.Tom jeknu od bola, izvrnu se na leđa i udari glavom o pločnik. Dok je tako ležao, osjećao je kao iz velike daljine kakoga Ijudi udaraju nogama. Prevrnuo se na rub pločnika i svali u jarak.Nečija ruka segnu mu u džep i izvuče kuvertu s pla-ćom. Onako nemoćan, htjede pograbiti ruku.— Nemoj — molio je. — Molim te, nemoj, to mi je plaća, to mi je sve što imam.Covjek se resko nasmija. Nacilja da zada posljednji udarac u glavu.Tom ugleda tešku čizmu kako mu se približava, ali nije mogao izbjeći udarcu. Sve mu zvijezde sinuše pred oči-ma,prevrnu se i zaroni u lokvu u jarku. Dođe polako k sebi, i začu žubor vode u kojoj je ležao. Jedva poma-če glavu. Blagakišica počela je rominjati.Sve ga je boljelo dok se podizao na rukama; polako ustade. Njihao se časak ošamućen, a onda se uhvati za uličnusvjetiljku dok nije došao k sebi. Svjetiljka je tre-perila i onda se ugasi. Već je bilo jutro. Tmurno sivo danje svjetlo prosipalo se oko njega.Spazi svoju plavu konduktersku kapu kako leži u jar-ku, nedaleko od mjesta gdje je stajao. Polako kleknu i po-diže je.Obrisa je o kaput i pođe prema uglu. U kutu izloga drogerije bilo je ogledalo. Stade ispred njega i pogleda se.Uniforma mu je bila izderana, kravata nakrivljena, dugmeta na košulji otkinuta. Podiže ruku do lica i u čudu ga dodirnu.Nos mu je bio podbuo i natečen, a jedno oko već je poplavilo. Vrškom jezika napipao je škrbaste rubove izbijenih zuba.Stajao je i buljio, nijem od zaprepaštenja, a onda po-če shvaćati što mu se dogodilo. To je Riordanovo maslo. Bio jesiguran u to. Zato je Riordan telefonirao kad je on izlazio iz sindikalne dvorane.Iznenada mu bi jasno da se nikad više neće moći vra-titi na posao u kompaniju uspinjače. Već će se Riordan i za topobrinuti. Stajao je tako i gledao se, a suze mu potekoše niz obraze. Sve je pošlo po zlu. Sve. Sad nema ni posla ninovaca. I, što je najgore, sve mora reći Eileni.Ona mu neće vjerovati da nije bio na pijači, a da ironi-ja bude veća, nije popio ni jedne jedine čaše piva.— Hoćeš li ti tu sjediti cijelog dana čitajući novine i proučavajući koja bi vrsta posla najviše odgovarala vašoj visosti?— upita Ellen Denton.Strogog lica zamotavala je Jennin doručak u voštani papir. Tom nije ništa govorio, nego se opet udubio u no-vine.Jennie uđe u sobu.— Dobro jutro, mama — reče vedro. — Dobro jutro, tata.— Dobro jutro, Jennie Medo — reče on i osmjehnu joj se. — Kako je moj Winnie Winkle jutros?— Vrlo dobro, tata. — Bila je to šala između njih dvo-je. On ju je tako nazvao kad je dobila prošlog mjeseca mjestodaktilografkinje u osiguravajućoj kompaniji. To je bilo upravo pet tjedana kako je on izgubio posao na uspinjači i dvatjedna kako je ona maturirala na dje-vojačkoj školi sestara milosrdnica.— Ti si Winnie Winkle — rekao joj je. — Ali za ne-koliko tjedana već ću se negdje zaposliti. Onda ćeš moći u St.

Mary's, kako si namjeravala.— Jennie, previše si se namazala — reče joj majka. — Bit će najbolje da skineš malo ruža.Tom pogleda kćer. Nije imala previše ruža. Bilo ga je manje nego što ga stavlja većina djevojaka koje je gledao svakogjutra na uspinjači.— Oh, majko. — Jennie se bunila. — Sad radim u uredu, a ne idem u školu. Moram izgledati pristojno.— Pristojno da, ali ne nafrakana.— Oh, Ellen, ostavi djevojku na miru — reče Tom tiho.Ellen ga bijesno pogleda.— Kad budeš donosio kući novac i hranio svoju obi-telj, onda ćeš imati pravo govoriti.Tom je pogleda, a lice mu se smrači. Problijedio je. Jennie mu se sažaljivo osmjehnu, a to je bilo još gore. Nikad se nijenadao da će ga Jennie žahti. Stisnu usne da mu ne provali bujica bijesnih riječi.— Oh, bože, zakasnit ću — reče Jennie i skoči na no-ge. Sčepa paketić sa stola i pođe prema vratima. — Zbogom,mama — dobaci preko ramena. — Zbogom, tata! Sretno.Tom joj je čuo tutanj koraka niz stepenice. Pogleda opet u novine.— Mogu li dobiti još jednu šaHcu kave?— Ne možeš. Jedna ti je šalica dosta. Sta misliš, ko-liko si kave možemo priuštiti od djevojčinih jedanaest dolara plaćena tjedan?— Ali kava ti je tu. Već je skuhana.— To ćemo sutra podgrijati — reče ona.' Lice iz stripa. (P r e v.)On pažljivo smota novine, ustade i ode u kupaonicu. Okrenu slavinu i pusti vodu da teče. Dotle je skinuo četkicu zabrijanje i britvu. Podmetnu ruku pod slavinu. Voda je još bila hladna.— EUen, nemam tople vode za brijanje.— A ti uzmi hladnu — viknu ona. — Ako nemaš četvrt dolara za plinomjer. Stedim plin da se dijete može oku-pati.On se pogleda u ogledalo. Lice mu je zacijelilo od uda-raca, ali nos mu je ostao malo kriv, a dva prednja zuba bila sumu prebijena. Ostavi četkicu i ode u kuhinju. Ellen mu je ostala okrenuta leđima. On joj stavi ruke na ramena i okreneje sebi.— Ellen, EUen — reče nježno. — Sto se to dogodilo s nama?Buljila mu je časak u lice, zatim podiže ruke i gurnu njegove ruke sebi s ramena.— Ne diraj me, Thomase Dentone! Ne diraj me! On je upita pomiren sa sudbinom:— Zašto, Ellen, zašto? Nisam ja kriv što se to dogodilo. Božja volja.— Božja volja? — Ona se resko nasmija. — Ti govoriš 0 božjoj volji. Ti koji nisi bio u crkvi ne znam otkad. Da simislio više na svog Spasitelja nego na subotnje pivo, sad bi ti ukazao svoju milost.On duboko udahne i ispusti polako dah. Onda se okre-nu, vrati se u kupaonicu i poče se brijati hladnom vo-dom. Nijeuvijek bila takva, oštra jezika i nabrušena. I fanatično zaljubljena u crkvu i svećenike. Nekad je bila Ellen Fitzgerald,nasmijanih očiju i hitrih nogu, sjećao je se iz irske plesne dvorane u Ulici Day kad se upoznao s njom.Bila je najljepša djevojka u dvorani te večeri: tamno-smeđe kose, plavih očiju i sitnih nožica. Bilo je to godine 1912, aiduće su se godine vjenčali. Nakon godinu dana rodila se Jennie.Onda je već bio vozač na uspinjači, a kad se vratio iz rata, preselili su se u ovaj stan. Nakon godinu dana rodio im sesin.Siroti nježni mali Tommy! Nije dugo gledao bijeli svi-jet; kad su mu bile dvije godine, položiše ga na vječni počinak ugroblje Calvary. Jennie je onda bilo osam godina i jedva da je razumjela što se dogodilo njezinom braci, ali Ellen je sebinašla utjehu u spokojstvu crkve i svakog dana išla je onamo sa svojom kćerkom. U po-četku on nije tome obraćaomnogo pažnje. EUenina pre-velika privrženost crkvi bila je potpuno prirodna; iona-ko će brzo proći.Ali nije. To je saznao one noći kad ju je dirnuo u krevetu i vidio kako je hladna i da ne reagira. On joj opipa prsa udebeloj pamučnoj spavaćici ali ona mu okrenu leđa.— Nisi se ispovijedao već mjesece. Ne dam ti da po-siješ drugo dijete u mene.On pokuša sve prometnuti u šalu.— Tko hoće da napravi dijete? Hoću samo malo Iju-bavi.— To je onda još gore — reče ona, a glas joj priguši jastuk. — Grijeh je, i ja ne želim sudjelovati u tome grijehu.— Jesu li ti to popovi napunili uši? Da ne priznaješ svog supruga?Ona ne odgovori. On je zgrabi za rame i prisili je da mu se okrene.— Jesu li? — upita razjareno.— Svećenici mi nisu ništa rekli. Sve što činim činim od svoje volje. Razumijem toliko Bibliju da znam lučiti pravo odkrivog. A ti prestani vikati! Probudit ćeš Jennie u drugoj sobi.— Prestat ću — reče srdito, a toplina njezinog ramena prijeđe mu u ruke, vrućica ga ob'uze svega i on je uze na silu.Strese ga grč strasti i zatim klonu miran, dišući teško, povrh nje, oči u oči.Ona ga je gledala mirno, ne mičući se, pasivna kakva je bila za cijelog tog nasrtaja na nju. Posljednja drhta-vica iscrpemu životnu snagu. Onda ona progovori. Glas joj je bio miran, dalek i ravnodušan, kao da njega tu i nema.— Jesi li sasuo sve svoje blato u mene?Ledena mučnina pope mu se u želudac. Gledao ju je još malo, a onda se skotrljao s nje na krevet.— Gotov sam — reče bezbojnim glasom.Ona ustade iz kreveta i kleknu pokraj malih dječjih jaslica što ih je smjestila ispod raspela. On je osjećao kako je

olcrenula svoje lice u tami prema njemu.— Molit ću Djevicu Mariju da tvoje sjeme ne nađe svojeg doma u meni! — promuklo je šaptala.On sklopi oči i olirenu se na drugu stranu. Eto, što su učinili od nje, pokvarili su sve među njima. Ogorčenost i Ijutinapočeše ga izjedati.Nikad više nije stupio nogom u crkvu.Ovdje, u crkvenoj ladi, bilo je mirno. Ellen Denton, na koljenima pred svetim kipovima, sagnute glave i s krunicom ustegnutim prstima, bila je tu na miru. Na usnama nije bilo nikakvih mohtava, u duhu nikakvih nemirnih misli, samospokojna, ugodna praznina. Ona joj je prožimala cijelo biće i odvojila je od svijeta, koji je ostao izvan ovih utješnihzidova.Sitni grijesi, koji su joj zagorčavali časove dok je bi-la izvan ovih zidova, bili su ovdje samo daleka, slaba jeka. MaliTommy ležao je mirno u grobu; na malenim usnicama, nježnim poput ružina pupoljka, nije bilo pri-jekora što ga jezanemarila za njegove bolesti. Nisu je mučile uspomene na njezino bijelo, golo tijelo koje se grčevito svijalo od strasti iužitka, dok je u istoj sobi ležao njezin sin na samrti.Cinilo se da je samo slaba prehlada, prehlada kakvu djeca često imaju i nakon koje se sutradan probude zdravi. Kako jemogla znati da je, dok je ležala i šaptala strastvene riječi u uho mužu, mala gvalica sluzi zastala u grlu njezinom sinu ispriječila izlazak zraka iz pluća? I tako, kad je ustala da mu popravi pokrivač, što bi obično uradila prije nego što bipošla spavati, našla ga jeneobično hladnog i već plavog. Kako je mogla znati da je to kazna za njezine grijehe?Otac Hadley pokušavao je utješiti je u njezinu bolu.— Ne krivite sebe, dijete moje! Gospodin dao, Go-spodin uzeo. Nek se vrši volja Njegova.Ali, to je slabo vrijedilo. Sjećanje na njezin užitak u grijehu bio je još previše snažan u njoj, iako je poku-šavala daoslobodi svoju dušu toga tereta s pomoću ti-suću ispovijedi. Ali, sve blage riječi svećenika bile su uzalud, one nedonesoše utjehe njezinoj duši. Njezina krivnja bila je samo njezina, i samo ona mogla ju je izbrisati. Ali ovdje uspokojnoj tišini crkvene lađe, ispod mučaljive, rastužene Djevice, našla je mir, prazninu i zaborav.Johnny Burke se dosađivao. Povukao je posljednji dim i bacio opušak u jarak. Dječak bubuljičava hca, koji je stajao uzanj reče mu:— Hajdemo prijeko da vidimo je li Tessie zauzeta.— Tessie je uvijek zauzeta. Osim toga, čujem da je jed-nog zarazila. Ne želim riskirati. — Johnny izvadi drugucigaretu i zapali je, nervozno gledajući ulicu. — Da mi je samo jednom dobiti djevojku koju nitko drugi nije opalio.— Kako bi ti to uspjelo, Johnny?— Ima načina, Andy — reče Johnny tajanstveno. — Ima uvijek načina.Andy ga pogleda radoznalo.— Govoriš kao da znaš.Johnny kimnu glavom. Potapša se po džepu.— Imam ovdje stvarčicu koja će omekšati svaku curu.— Zbilja, Johhny? — upita Andy. — A što je to? Johnny pažljivo utiša glas.— Mosca cantharides. —Sto?— Spanjolska muha, budalo — odvrati Johnny. — Ukrao sam ih nekoliko kad me je apotekar zamoho da pripazim naapoteku, dok on ode načas na kat.— Uh — reče Andy zadivljeno. — Djeluje li to na sva-ku djevojku?Johnny kimnu glavom.— Sigurno. Samo ako joj uspiješ usuti u piće. Samo malo, i iz nje se puši kao iz kolača kad ga vadiš iz peći.Apotekar promoli glavu na vratima.— Johnny, pripazi mi malo na apoteku, hoćeš H? Mo-ram načas gore.— U redu, doktore!Promatrali su kako se uputio na druga vrata, a onda uđoše u apoteku. Johnny ode za tezgu i bezbrižno se na-sloni naregistarsku blagajnu.— Kako bi sad bilo po jednu koka-kolu, Johnny?— Uh, uh — odvrali Johnny. — Nema krađe dok ja čuvam doktoru dućan. — Johnny lijeno otvori i zatvori ladicu podtezgom. — Hej, Andy — povika. — Hoćeš li da vidiš gdje doktor drži gume?— Svakako — reče Andy, i dođe za tezgu.— MoUm jednu koka-kolu.Od aparata za točenje soda-vode javi se djevojka. Oba dječaka, zatečeni, pogledaše. Johnny brzo zalupi ladicu.— Odmah, Jennie.— Gdje je doktor?— Otišao je malo na kat.— Vidjela nas je — šapnu Andy. — Zna što smo mi gledali.Johnny pogleda Jennie dok je prilazio točionici soda--vode. Možda i jest. Značajno se osmjehnula. On pritisnu čep naautomatu za točenje koka-kole, pa je gledao tamnu tekućinu kako teče snažnim mlazom u čašu.— Je li ti se javio Champ, Jennie? Ona odmahnu glavom.— Mislili smo da idemo u kino večeras, ali se nije vratio iz Berkeleyja. Nadam se da će ipak dobiti sti-pendiju.Johnny se osmjehnu.— Zašto ne bi dobio? — upita on. — Već je položio posljednji ispit.

Andy mu priđe iza leđa.— Bi li to i na nju djelovalo? — šapnu. Johnny je već znao na što misli. Iznenađa podiže pogled. Najedanput mu seučini da nikad zapravo nije vidio Jennie Ona je bila jedna od onih guščica na koje obično nije obraćao nikakve pažnje.Ostavila je koka-kolu i pregledala ča-sopise. Sviđalo mu se kako joj se tanka haljina pripila uz tijelo. Nije ni slutio da sujoj tolike. Nije čudo što je Mike Halloran drži na uzici. Najednom turnu ruku u džep, izvadi komadić papira i istresemalo praška u njezinu čašu.Jennie uze s police časopis i vrati se do točionice. Johnnj' pogleda u njezinu čašu. Na vrhu su još plivali tragovi praška.On je uze i uštrca još sirupa, zatim nali sode i dobro promiješa. Stavi piće pred nju i pogleda na sat.— Malo je kasno za tebe, zar ne?— Subota je navečer — odvrati Jennie. — Bilo je tako vruće u sobi da sam pomislila da malo izađem na zrak. — Stavinovčić od pet centa na tezgu i uze slamku iz staklene posude.Johnny je radoznalo promatrao kako pijucka piće.— Je li dobro?— Možda malo preslatko.— Dodat ću još malo sode — reče Johnny brzo. — Ka-ko je sad.— Sad je vrlo dobro. Hvala.On uze novčić, vrati se do registarske blagajne i za-zvoni.— Vidio sam što si napravio — šapnu Andy.— Zaveži!Jennie je srkutala piće i polako listala časopis. Kad se apotekar vratio u apoteku, čaša Jbj je bila napola prazna.— Je li sve u redu, Johnny?— U redu, doktore.— Hvala ti Johnny. Hoćeš li koka-kolu?— Neću, hvala, doktore. Vidjet ćemo se sutra.— Zašto si otišao kad si to napravio? — upita Andy kad su izašli na ulicu. — Sad nećemo nikad saznati je li onodjelovalo.— Saznat ćemo — odvrati Johnny i okrenu se da po-gleda kroz prozor.Jennie je popila i silazila sa stolca. Ostavi časopis opet na policu i pođe na vrata. Johnny pođe da je susretne.— Ideš li kući, Jennie? Ona stade i osmjehnu se.— Mislim da odem malo u park. Možda ondje struji hladan povjetarac sa zaljeva.— Nemaš ništa protiv da ti se malo pridružimo? — upi-ta Johnny. — Nemamo nikakvog posla.Ona se pitala što je Johnnyja tako iznenada potaklo da je prati. Cinilo joj se da se nikad dotad nije za nju zanimao.Bilo je blizu deset sati kad je Tom Denton izašao iz krčme preko puta od remize. Bio je pijan. Zalosno, plač-no,nesretno pijan. Buljio je preko uiice u remizu. Eno starog vagona broj 212. Njegov stari vagon. Ali više nije njegovvagon. Više nikad neće biti njegov vagon. To je sad vagon nekog drugog.Niz obraze su mu suze curkom tekle. Nije uspio. Ne-ma vagona, nema posla, nema ni žene kojoj bi došao u dom. Sadona vjerojatno sjedi u kutu u crkvi i moli.Zar ne razumije da čovjeku treba više od molitve kad dođe u krevet? Da ima otkud u džepu dva dolara, znao bi kamo bi.Maggijeve djevojke znaju postupati sa čo-vjekom. Kopao je po džepu tražeći nešto sitniša. Brižno ga izbroji. Tridesetpet centi. Pomisli da se vrati u krč-mu. Ima dovoljno za još jedno piće. Ali onda bi morao u ponedjeljak moljakati Ellenza džeparac.Osjeća da popušta djelovanje alkohola. Srdito vrati sitniš u džep. Piće ti ne čini nikakvo zadovoljstvo kad strepiš nadsvakim novčićem. Pođe polako kući već go-tovo trijezan.Kad je nakon pola sata Ellen došla kući, on je sjedio za kuhinjskim stolom u mraku. Umorno je pogledao kad je upalilasvjetlo.— Nisam se nadala da ćeš se tako rano vratiti — reče ona. — Sto se dogodilo? Zar su istočili sav viski?Ona izađe iz kuhinje u usko predvorje. On ču kako je otvorila vrata na Jennieinoj sobi i zatim ih zatvorila. Cas zatimvrati se u kuhinju.— Gdje je Jennie?— Ne znam. Vjerojatno je izašla s Mikeom.— Mike je još u Berkeleyju. Jennie je ostala ovdje kad sam ja otišla u crkvu. Rekla je da će rano leći.— Vruće je — reče on. — Vjerojatno je izašla da udahne malo zraka.— Nije mi drago što tako ostaje vani sama.— Pa, nemoj je sad toliko napadati. Ona je već vehka djevojka.Ona skide kotlić s police i nali vode. Stavi ga na šted-njak i zapali pHn.— Hoćeš li šahcu čaja?On se iznenadi. Davno je to bilo kad ga je Ellen pitala hoće li popiti s njom šalicu čaja. On zahvalno kimnu glavom.Ona izvadi šalice iz kredenca i postavi ih na stol. Onda sjede nasuprot njemu čekajući da voda zavri. Na licu joj je bioizraz zabrinutosti.— Ne boj se — reče on pošto mu se najednom sažalila — Jennie samo što se nije vratila.Ona ga pogleda i u rijetkom času pronicavosti uvidje što radi od njega i od sebe. Osjeti kako joj se oči pune suzama ipoloži ruku na njegovu.— Oprosti, Tome. Ne znam ni sama što je sa mnom. Polovicu vremena umišljam sebi koješta što se ne događa.

— Shvaćam te, Ellen — reče nježno. — Shvaćam.I onda je došao poUcajac na vrata i rekao im da je Jennie nađena u parku silovaa i zlostavljana. A iz izraza na Elleninulicu shvati da su izgubljeni zauvijek.Njih troje izađoše iz crkve na jarko sunčano svjetlo. I u taj čas osjetiše kako ih motre radoznale oči. Tomvidje kako se kćerka lecnu i kako joj crvenilo srama obuze lice koje je još bilo nabuhlo od zlostavljana pri-je gotovo dvatjedna. Dok su silazili prema pločniku, gledala je u stepenice.— Glavu gore, Jennie Medo — šapnu on. — Njihovi sinovi treba da se stide, a ne ti.Jennie podiže glavu i osmjehnu mu se.— A ni ti, Ellen Denton — dodade on. — Ne gledajviše u zemlju!Ellen je na neki način likovala. Muž joj se konačno obratio crkvi. Prisjećala se kako se to dogodilo jutros rano. Ona sepotpuno obukla i bila pripravna da pođe u crkvu i onda je pozvala Jennie. Otvorila je vrata Jen-nieine sobe. Kćerka jesjedila i gledala kroz prozor.— Još se nisi obukla, Jennie — reče zgražajući se. — Vrijeme je da pođemo na misu.— Ja ne idem, mama — reče Jennie bezvoljno.— Ali nisi bila u crkvi otkad si došla iz bolnice. Je-dva da si izašla iz kuće.— Izašla sam, mama. — Okrenu se majci, a tamni podočnjaci bijahu na svjetlu još tamniji. — Ali kad sam prolazila,svak je buljio u mene i šaputao. Ne mo-gu to podnijeti. Neću ići u crkvu da svi bulje u mene kao u nekakvo čudovište.— Ti ne priznaješ Spasitelja! — viknu Ellen raspalje-no. — Kako se nadaš oproštenju grijeha ako nećeš u crkvu?— Od kakvih grijeha treba djetetu oproštenje? — do-pre joj iza leđa mužev glas. Ona se naglo okrenu i smje-staraspali. — Dosta je u ovoj kući jedan izdajica crkve — reče ona. — Ne treba nam još jedan. — Okrenu se Jennie. —Obuci se! Ići ćeš sa mnom, makar te ja vukla silom!— Mama, ne idem — reče Jennie. — Ne mogu. Ellen koraknu prijeteći prema kćeri i diže ruku. Izne-nada joj se zglavak ruke nađe u čeličnom stisku, okrenu se i zagleda mužu u lice. Njegove inače blage oči bile su hladnei tvrde.— Ostavi dijete na miru! Jesi 11 sašla s uma?Ona ga pogleda načas a onda se razbuktala srdžba ras-plinu u njoj i ona malaksa. U oči joj navriješe suze.— Otac Hadley tražio je da je dovedem. Kaže da bi se pomolio za njezino dobro.On je vidio da ju je pustila srdžba, pa joj oslobodi zglob. Ruka joj mlitavo pade niz tijelo. On se okrenu kćeri.— Zbog toga ne ideš u crkvu, Jennie Medo? — upita nježno. — Zbog toga što bulje u tebe?Ona šutke kimnu glavom.— Bi li išla kad bih ja pošao s tobom? — upita je iznenada.Jennie mu zaviri u oči i vidje u njima Ijubav. Malo poslije kimnu.— Išla bih, tata.— U redu onda. Obuci se! Ja ću se obrijati za minutu. On se okrenu i brzo izađe iz sobe. Ellen je zurila zanjim, toliko iznenadena da nije ni shvaćala što se do-godilo.Kad su prolazili između klupa do svog sjedala, nastade žamor od iznenađenja. Tom je vidio kako se glave okre-ću zanjima i blenu. Podiđoše ga srsi od sve te okrutno-sti prirođene Ijudskim bićima. Njegova ruka čvrsto stis-nu kćerinu i onse osmjehnu kad je kleknuo prema ol-taru i prekrižio se prije nego je sjeo.Koliko je god bilo loše kad su ušli, bilo je još mnogo gore kad su izašli. Radoznalci su imali vremena da se sakupe nastepenicama na jarkom jutarnjem suncu. Kao da su prolazili kroz šibe idiota.— I to je prošlo — reče on tiho kad su zašli za ugao. Prijeđoše preko ulice i uputiše se prema drogeriji naprvom uglu. Grupa dječaka motala se oko izloga, obuče-na u svetačna odijela. Kad su se oni približili, dječaci ušutješegledajući ih svojim prepredenim, uličarskim oči-ma. Tom im oštro uzvrati pogled, a dječaci ponikoše, gledajući uzemlju. Tom i njegovi prođoše i zaviše za ugao prema svojoj kući.Cim zadoše za ugao, Tom začu naglo živo šaputanje. Zatim jedan dječak zahihota a drugi se nasmija. Njihovo veseljepoprimi neki nezdravi, prljavi prizvuk koji muje razdirao srce. On pusti naglo Jennieinu ruku i vrati se za ugao. Pogledavši ga iznenađeno, i smijeh im se ukoči nausnama.— Sto je smiješno, dečki? — upita on i lice mu ođ bi-jesa poblijedi i pozeleni. — Recite mi da se i ja smijem s vama.Buljili su u njega, šutljivi i posramljeni. Gledali su u noge, nespretno se vrpoljili, pogledali jedan u drugog potajnimpogledima, punim onog značenja koga se Tom sjećao iz svoje mladosti. Kao da su bili zatečeni u promatranjunepristojnih shka.Obuze ga stid zbog onog kakav je sam bio u njihovoj dobi i bijes mu zamijeni mračna klonulost.— Odlazite s tog ugla — reče tiho. — A ako još jed-nom čujem da se neki smije ili pravi primjedbe na moj račun ili naračun na kog člana moje obitelji, doći ću ovamo i rastrgat ću ga golim rukama!Najviši dječak iskorači prema njemu. Oči su mu gle-dale podmuklo i drsko. Bio je malko viši od Toma i gle-dao ga jeodozgo, s nemarnim, prezirnim osmijehom.— Ovo je slobodna zemlja. Možemo stajati gdje ho-ćemo.Tom se iznenada raspali. Zgrabi dječaka za posuvra-tak kaputa i sruši ga na koljena.— Slobodna, je li? — dreknu, a na čelo mu iskočiše grimizne žile. — Slobodna za tebe, da stojiš tu i biraš koga ćešvečeras silovati?Podiže ruku da pljusne dječaka posred lica. Dječak se zgrči, s lica mu nestade drskosti.

— Zašto ste se okomili na nas, gospodine Dentone? Nismo mi jebali Jennie.Krv se sledi u Tomovim žilama od tih riječi. Stajao je, sa svejednako podignutom rukom, gledajući dječaka pred sobomna zemlji. Jebali Jennie. Oni su se usudili to reći o njegovoj rođenoj kćeri, a da on tu nije mogao ništa izmijeniti. Polakopusti ruku niza se, a onda že-stokom kretnjom odgurnu dječaka od sebe.Buljio je u njih, gledajući jednog po jednog. To su samo dječaci, reče sam sebi. Ne može sad sve njih mr-ziti zbog onogšto su učinili samo dvojica. Dječak ima pravo. Nisu oni krivi.Shvati da je pogriješio. Ako je itko kriv, on je naj-krivlji. Da je bio pravi čovjek i da je čuvao svoje za-poslenje, ništa seod svega toga ne bi nikad dogodilo.— Odlazite s tog ugla — reče on. — Ako me i jedan od vas spazi da opet idem ovuda, bit će mu najbolje da prijeđe nadrugu stranu ulice.Oni pogledaše njega pa onda jedan drugog i kao da se sažališe nad njim. I nenadano, kao po nekoj tajnoj po-ruci, kojutajanstveno prenesoše jedan drugome, stadoše se osipati po jedan, po dvojica.Cas zatim ostade sam na uglu. Stajao je tako časak, da smiri drhtavicu koja ga je bila obuzela, a onda i on zavi za ugao ipođe do žene i kćeri koje su ga čekale.— Sad je gotovo — reče po drugi put tog jutra, uze Jennie za ruku i pođe opet kući. Ali ovaj put, iako je rekao, znao jeda to nije gotovo, i da neće proći dok god bude živ.Hladan rujanski vjetrić donosio je prvi nagovještaj je-seni. Jennie je izvirivala kroz prozor vagona uspinjače čekajućikad će stajalište. Otac je stajao pod uličnom svjetiljkom i čekao kao i svake večeri. Vagon stade i ona siđe.— Zdravo, tata!— Zdravo, Jennie Medo.Ona pođe uporedo s njim i oni zaviše iza ugla pre-ma kući.— Jesi li danas bio bolje sreće?— On odmahnu glavom.— Ne razumijem što je to. Samo, posla nema.— Možda će biti sutra.— Nadam se — odvrati on. — Možda će se poslije iz-bora popraviti. Roosevelt kaže da vlada mora preuzeti vodstvo udavanju zaposlenja jer su velike kompanije zatajile. On ima više razumijevanja za radnog čovjekanego Hoover i republikanci. — Pogleda je. — A kako si ti danas?— Sve je u redu — odvrati ona. Ali još se sjećala one neugodnosti iz ureda. Mnogi agenti kompanije obi-čavali bizastati kod njezinog stola kad bi ulazili u ured ili izlazili iz njega. Ponekad bi samo pobrbljali, ali neki su pokušavali zazakažu sastanak. Da su prilike bile drugačije, možda bi i izašla s njima. Ali, kad bi digla pogled sa stola i zavirili im uoči, znala je što misle. Ona bi uljudno odbila, i neki bi od njih zamucali ili čak pocrvenjeli, jer su nekako znali da ona tozna.— Tata, ne moraš me čekati svaku večer — reče ona iznenada. — Ne bojim se vraćati sama kući.— Znam da se ne bojiš. Znao sam to prvog dana kad sam te čekao. Ali ja to želim. To je jedini put u čita-vom danu kadosjećam da zbilja imam nekakav posao.Jennie ne odgovori, i neko su vrijeme išli šutke.— Hoćeš li da prestanem?— Neću, tata, ako zbilja želiš da me čekaš.Sad su bili kod kuće i ona se poče penjati uza stepe-nice. Otac joj položi ruku na mišicu.— Jennie Medo, ne idemo još gore. Hajde da sjedne-mo ovdje i razgovorimo se načaš.Ona ga pogleda. Uozbiljila se.— Sto je, tata?— Nisam rekao majci. Danas sam išao ocu Hadleyju.— Zbilja?— Neće da dođe na soid da svjedoči o tvom moralnom vladanju. Rekao mi je da se to protivi crkvenim pravili-ma. Aisto tako neće ni časne sestre u školi.— Oh — reče ona. Njome ponovo ovlada mučnina. Advokat je imao pravo. On im je došao prije mjesec dana u posjet,čovječuljak lasičjih očiju. Sjedio je u ku-hinji i gledao ih preko stola.— Zamolili su me gospodin Burke i gospodin Tanner da vas posjetim — reče on. — Vi sigurno znate koliko oni žaleto... Bacio je strelimičan pogled na nju i onda odvratio pogled. — Tu nezgodu i oni bi voljeli dati od-štetu ako mogu.I Očevo lice srdito planu.— U prvom redu, gospodine O'Connore — reče brzo— ta nezgoda o kojoj vi govorite nije nikakva nezgoda. Ta dva dječaka si...Advokat podiže ruku prekidajući ga.— Mi znamo što su oni učinili — reče on. — Ali, recite nam, gospodine Dentone, čemu bi sad njihovo suđenje služilo,osim da svrati još veću pažnju na vašu kćer, a nju da podsjeti na ono što je već moralo biti bolno isku-stvo. A što akodječaci budu oslobođeni?Otac se nasmija.— Oslobođeni? Bio sam u stanici kad ih je policija do-vela. Slušao sam ih kako cmizdre i plaču, da im je žao što su toučinili.— Gospodine Dentone, nije važno što su onda izjavili. Vrijedi samo ono što kažu na sudu. A kazat će da ih je vaša kćizavela, da ih je molila da pođu s njom u park.

— Morat će to dokazati — reče Tom oštro.— Vama će biti teže opovrći — reče advokat. — Njih su dvojica prema samo jednom glasu vaše kćerke. A oni će imatitoliko svjedoka o svom moralnom vladanju ko-liko ćete ih vi morati imati za svoju kćer.To sad već pomalo zvuči kao da se sudi mojoj kćeri a ne njima — planu Tom.— Upravo tako — kimnu advokat. — Tako to biva na tim suđenjima. Tužilac je u položaju da lakše izgubi odoptuženog.— Ugled moje kćeri govori sam za se — reče Tom. — Otac Hadley od St. Paula i sestre iz gimnazije Mercy reći ćevam sve o mojoj Jennie.Advokat se tajanstveno osmjehnu.— Sumnjam u to, gospodine Dentone — reče on mirno.— Cisto sumnjam. — Baci opet pogled na Jennie, zatim nazad na Toma. — Moji su me klijenti ovlastili da vamponudim tisuću dolara ako vaša kći povuče optužbu protiv dječaka.— Mislim da s tim možete odmah ići, gospodine O'Connore — reče otac i ustade. — Ne možete kupiti ono što je većjednom ukradeno.Ustade i advokat. Izvadi iz džepa kartu, baci je na stol i pođe prema vratima.— Ako se predonnislite, možete me naći u mom uredu u svako vrijeme prije nego što počne suđenje.— Sto ćemo sad, tata? — upita ona, vraćajući se opet u sadašnjost.— Otac Hadley je rekao da su oni to isto kazali tvo-joj majci prije tri tjedna.Ona se zablenu u oca.— Znači da je znala cijelo to vrijeme, a nije nam ni-šta rekla!On kimnu glavom. Prođe je jeza. Nešto nije u redu s Bogom koji dopušta da majka izvrgava sramu i poruzi svojerođeno dijete samo zato da spasi svoju savjest.— Otac Hadley također je rekao da je stipendija za St. Mary's još slobodna, ako je želiš Jennie.Ona se odjednom nasmija. Odbili su da joj vrate do-bar glas, a ipak su voljni da joj dadu milostinju. Nije mogla pomiritita dva stanovišta. Nije li jedno trebalo samo da nadoknadi drugo?Tom je pogleda iznenađeno.— Jennie, čemu se smiješ?Smijeh joj zamrije i ona ga pogleda bez osmijeha.— Ničemu, tata — reče ona. — Mislim da bi mogao nazvati advokata.— Dakle, uzet ćeš tisuću dolara? Ona kimnu glavom.— I stipendiju za St. Mary's. Tako ćeš imati od čega živjeti dok ću se ja školovati.— Neću tvoj novac.— Ne, tata, primit ćeš ga — reče ona tiho. — Bar dok ne nađeš posao i ponovo ne staneš na svoje noge.On osjeti suze u očima i naglo je privuče sebi.— Voliš li me, Jennie Medo? Voliš li svog siromaš-nog, bijednog propalicu oca?— Ti znaš, tata, da te volim — reče ona užurbano i nasloni svoju glavu na njegova prsa. I priljubiše se jed-no uz drugo,plačući na stepenicama, u tihom, hladnom jesenskom sumraku.Jedini zvuk koji se čuo bilo je slabo šištanje fluores-centnih svjetiljaka nad operacijskim stolom. Ruke dra Granta bilesu brze i sigurne dok su vješto vadile pot-puno normalno slijepo crijevo zdepastoj, bogatoj ženi koja je ležala na stolu.Njegov dubok, pravi muški glas grmio je u tišini.— Bit će dobro — reče on i zadovoljno uzdahnu. — Sad je možete zatvoriti, doktore Lobbe.— On se okrenu od stola, a jedna bolničarka brzo mu obrisa znoj s lica, dok je kirurg stažist počeo sastavljati kopčamarez.Jennie baci pogled na časnu sestru M. Cristopher. Njezine crne oči iznad maske na licu ne dadoše ni naj-manjeg znaka otome zna li starija bolničarka da sHjepo crijevo nije uopće bilo upaljeno.— Šav — progunđa dr Lobb i pruži ruku. Jennie mu ga automatski doda. A onda nekoUko minuta nije imala vremenada digne pogled. Bila je prezaposlena. AH je znala da je sestra Cristopher promatra. To je nije sme-talo kao s početka.Ali, odonda je prošlo gotovo tri go-dine. Idućeg će mjeseca diplomirati.Sestra Cristopher zadovoljno je promatrala Jennie. Ta je djevojka bila svijetla točka u svom razredu. Takav smisao zakirurgiju, kakav je imala Jennie, imala je možda jedna od stotine djevojaka. Tu je trebalo toliko stvari, a Jennie ih je sveznala. Pogled na krv nije joj smetao, pa ni onda kad ju je prvi put vidjela. Jennie je bila vješta i sigurna u svojimpotupcima. Brzo je uspo-stavila prisnost između sebe i instrumenata. Zatim izme-đu sebe i kirurga. Bez te prisnosti,koja omogućuje ni-jem obhk komuniciranja između liječnika i sestre, ope-racija bi se mogla opasno razvući jer bi seinstrTunenti nespretno premetali tamo-amo.Posljednji važan faktor bila je snaga. Nitko i ne sluti kako je važno da kirurška sestra bude jaka. Da može prestajati satei sate pokraj tihog bijelog stola, iako je bole noge, bedra i leđa zbog onog osobitog, malog pognu-tog položaja. Da može i liječniku dati te snage, da ga umiri njome, kako bi spasavanje pacijenta teklo u ne-prekinutomlancu. I da ostane snage toliko da i dalje bude mirna kad se taj lanac prekine i pacijent, zauvijek nijem, bude odvezen;da ostane mirna i da ponovo poč-ne temeljito čišćenje, uvjerena da će se lanac nanovo uspostaviti kad se uveze novpacijent.Dr Lobb je pogleda i kimnu glavom.— Zavoj. — Držao je ruku u bijeloj rukavici iznad lijepo zašivenog reza.Kad je digao ruku, Jennie je već čekala sa zavojem od gaze. Ona smjesta pokri rez, a drugom je rukom po-digla komade

Ijepljive vrpce s tablice pokraj stola. Cvr-sto je pritisnula vrpcu prstima, opipala zavoj je li gla-dak i drži li dobro, zatimdigla obje ruke u znak da je završila.Sestra Cristopher kimnu glavom, a pomagači brzo zamotaše pacijenta i prenesoše ga na drugi stol. Preki-dač škljocnu ifluorescentne se svjetiljke ugasiše. Jutar-nji program operacijske sale u St. Mary's bio je završen.— To je već četvrto zdravo slijepo crijevo koje je iz-vadio ovog mjeseca — šapnu Jennie nad mlazom vode koja jetekla u umivaonik — zašto to radi?Mladi se kirurg stažist nasmija.— Za dvjesta pedeset dolara po rezu ni vi ne biste ratovali s pacijentima.— Ali, on to ne mora — šapnu ona. — On je veliki kirurg. Jedva da smogne dovoljno vremena za sve ono što ima daobavi.— Svakako — odvrati šaptom dr Lobb. — Ali i veliki kirurzi moraju jesti. Većina ozbiljnih slučajeva, ili se radibesplatno, ili je teško naplatiti honorar za njih. Zato, tko će prigovoriti ako on ponekad izvadi zdravo slijepo crijevonekom bogatom starom hipohondru? Ne-ma u tom nikakvog rizika. Liječnik lako naplati svoje račune, a pacijent seokolo hvali svojom operacijom. — On se ispravi i dohvati ručnik. — Oho — oho — reče opominjući. — Evo namvelikog čovjeka glavom.Jennie uze ručnik i poče brisati ruke. Iza leda začu liječnikov glas.— Gospođice Denton!Ona se okrenu i pogleda ga.— Izvolite, doktore Grante.— Cujem da diplomirate idućeg mjeseca.— Nadam se.— Mislim da se nemate za što brinuti — reče on. — Upravo sam razgovarao sa sestrom Cristopher. Ona ima o vamavrlo lijepo mišljenje. A i ja.— Hvala vam.— Imate li već kakve planove poslije diplomiranja?— Zapravo nemam — odvrati Jennie. — Polagat ću državni ispit i potražiti mjesto u nekoj velikoj bolnici.— U svim bolnicama uglavnom su popunjena mjesta. Jennie je znala na što cilja. Mjesta nisu popunjenjanikako. Osoblja je zapravo nedostajalo jer bolnice nisu imale sredstava da plate sve potrebno osoblje. Osobito ono uoperacijskoj sali. To je osoblje bilo najbolje pla-ćeno.— Znam — reče ona. Casak se skanjivao.— Kamo ćete sad?— Sišla bih samo u kafeteriju na doručak.— Zelio bih s vama porazgovarati. Sestra Cristopher je rekla da možete slobodno izaći iz bolnice na doručak. Stomislite da odemo u Steak'n' Sauce?— Divno — odvrati Jennie,— Dobro. — On se osmjehnu. — Cekat ću vas kod svog automobila. Imam crni Packard.— Znam — odvrati ona brzo. Sve su bolničarke po-znavale taj automobil. Uvijek je bio parkiran baš na-suprot njihovojsobi. Izuzevši crni Cadillac doktora Ge-deona, bio je to najskuplji automobil u bolnici.— Dakle, vidjet ćemo se za petnaest minuta. Jennie izađe u hodnik i pritisnu dugme na liftu. Vra-ta se otvoriše a ona uđe. Dr Lobb pohita odmah za njom.— Steak'n' Sauce !— Pitam se što samo hoće — reče Jennie. On se još više naceri.— Znam ja već šta hoće — reče razuzdano. — Ali ja nisam imao sreće da to dobijem kod Greasy Spoona.Ona mu uzvrati smijehom.— Neće ni on biti bolje sreće kod Steak'n' Saucea.— Ne znam. — On se nasmije. — Jednog dana nekom ćeš već pokloniti svoje djevičanstvo. Nema smisla ču-vati ga zacrve.— Nikad se to neće dogoditi — reče ona. Za to je prekasno, pomisli. Ali, sad svejedno. To je zaboravljeno i nitkoovdje nije ništa čuo. -— Ipak se pitam što hoće.—- Možda hoće da radiš za njega. Jesi li kad razmi-šljala o tome?— Razanišljala sam — potvrdi ona. — Ali to nema smisla. Zašto baš ja? Može birati najbolje.Dr Lobb se naceri, ali pogled mu je bio ozbiljan.— Vi ste ta najbolji, dušo. Već je vrijeme da to shva-tite.Vrata se na liftu otvoriše i oni izađoše u hodnik u suterenu gdje je bila kafeterija za namještenike. Jennie pogleda svojubijelu odjeću.— Bit će bolje da to svučem i obučem haljinu.— Ja bih bio sretan kad biste to samo svukU. — On se nasmija. — Za mene ne biste morali oblačiti haljinu.Ona ga pogleda i osmjehnu se. Jednog dana ovaj će mladi čovjek uistinu biti dobar.— Možda ću vas jednom iznenaditi.— Iznenadite me jednim sendvičem s biftekom — vi-knu on za njom. — Od drugoga sam već digao ruke.Dr Grant joj pruži paketić cigareta. Ona uze jednu, a on pridrži ispaljenu šibicu. Pogiedi im se sretoše nad treperavimplamenom.— Pretpostavljam da se pitate zašlo sam vas pozvao na užinu.

Ona kimnu glavom.— Najblaže rečeno, bila sam radoznala. On se osmjehnu.— Oprostite ako sam probudio vašu radoznalost. AU ja sam uistinu tako mislio kad sam rekao da za vrijeme uži-nenajradije sve zaboravim o svojoj praksi. Ali mislim da je sad vrijeme da prijeđemo na poslove.Ona ne odgovori.— Lani sam, gospođice Denton, imao izvrsnu priliku da promatram vaš rad na kirurgiji. On samog početka; vidio sam koliko ste sposobni, a ja sam, kao kirurg, uvi-' jek cijenio vaše izvrsno asistiranje.— Hvala vam, gospodine Grante.— Kao što možda znate, gospođice Denton, imam prlU-' čno veliku i bogatu praksu. Mnogi liječnici šalju mi svo-; jepacijente radi kirurških zahvata. Vehk dio te prakse '' sastoji se od lakših slučajeva i u pogodnim uvjetimamogu se izvesti u mojoj ordinaciji. Na taj način paei-jentu se znatno smanjuju troškovi liječenja. Jennie šutke kimnuglavom.— Jutros sam saznao od gospođice Janney, koja već toHke godine radi sa mnom, da se udaje i da se kani pre-sehti ujužnu KaUforniju. — On povuče dim. — Kad sam danas do.šao u bolnicu, bio sam toHko slobodan da go-vorim ovama sa scstrom Cristopher. Ona također mi-sli da biste vi bili izvrsna zamjena za gospođicu Janney.— Hoćete reći da biste hfcjeU da radim za vas? On se osmjehnu.— To je otprihke ono što sam vas htio zamoliti na ovaj svoj zaobilazni način. Jeste H zainteresirani?— Dakako. A koja ne bi?— Posao nije lak, znate — reče on. — Na klinici imam nckoliko kreveta i vrlo često moramo dokasna raditi. Ponekadzadržim pacijenta i preko noći. U takvim slu-čajevima morah biste ostati na poslu.— Doktore Grante — reče Jennie osmjehujući se. — Posljednjeg tjedna radila sam svakog dana po dvije smjene, svakaod osam sati, sa samo četiri sata spava-nja između njih. Kod vas će ra biti prava zabava.On se osmjehnu, pruži ruku preko stola i potapša je po ruci. Jennie mu uzvrati osmijeh. Nije tako loš, napo-kon, iako jeizvadio nekoliko potpuno zdravih slijepih crijeva. On je samo kirurg. No mo,že odgovarati za po-grešnu dijagnozusvakog liječnika koji mu pošalje pa-cijenta.Ali, to je sve bilo prije nego je počela raditi kod nje-ga i prije nego je saznala da ne vadi samo zdrava slijepacrijeva. Ima on i vrlo bogatu praksu u pobacivanju ne-rođene djece do deset tjedana nakon začeća. Sto se tiče pobačaja,zapravo je bio vjerojatno najzaposleniji liječnik u Kaliforniji.Ali, kad je to saznala, rdje marila, jer se zaljubila u njega. Niti je marila što je on već bio oženjen i imao tro-je djece.Baš kad se spremala da iziđe iz malog dvosobnog sta-na preko puta klinike, zazvoni telefon. Vrati se i dignu slušalicu.— Ordinacija doktora Granta — reče ona. Bio je to drugi aparat u prizemlju ordinacije.— Jennie? — začu šapat.— Jesam.— Hoćeš li ostati tu još časak?— Upravo sam pošla da vidim svoje. Nisam ih vidjela već tri tjedna. To je već treća nedjelja zaredom .. .Prekide je njegov glas.— Gledat ću da iziđeš preko tjedna. Molim te, Jennie, moram te vidjeti.Ona je oklijevala časak, a on osjeti preko telefona ka-ko se koleba.— Molim te. Jennie! Izludjet ću ako te ne vidim. Pogledala je na sat. Već je bilo prošlo sedam. Dok onastigne, ocu će biti vrijeme da pođe na počinak. Imao je zaposlenje u Uredu za unapređenje rada i morao je biti na posluvrlo rano.— Oh, u redu — reče ona mirno. U njegovu glasu napetost popusti.— Dobro, Jennie. Doći ću za dvadeset minuta. Volim te.— Volim te — uzvrati ona i ču kako aparat škljocnu kad je on spustio slušalicu. Spusti i ona i polako odložikaput. Pažljivo ga vrati u ormar, priđe kauču i sjede. Za-mišljeno zapali cigaretu.Tko bi to rekao, kad je prije tri mjeseca došla ovamo da radi, da će se on zaljubiti u nju? I ona u njega. Ali, sto jemogla? Osobito kad je saznala kakav mu je ži-vot u kući. Oženjen razmaženom, bogatom mladom že-nom koja muneprestano nabija na nos da je njezinim novcem otvorio ordinaciju i da se pomoću utjecaja nje-/ina oca uveo u društvo.Oženjen ženom koja mu nije ro-(lila troje djece iz Ijubavi prema njemu, nego iz bolesne xGlje da ga zauvijek veže zasebe.Nije onda nikakvo čudo što traži utočište u radu i što lioravi gotovo sve svoje vrijeme u ordinaciji. Ona sad ra-. umiješto ga je tjeralo. A one djevojke i mlade žene koje dolaze na operaciju? Pošto joj je objasnio zašto to 1 adi, razumijela jei to.Dok je govorio, vidjela je kako unutarnja dobrota zrači s njegova osjećajnog lica.— Sto da radim, Jennie? — pitao je. — Otpraviti ih i upropastiti im život zbog jedne glupe pogreške? Ili ih pustiti dapadnu u ruke nekog šarlatana koji će ih une-M-ećiti zauvijek ili ih možda čak i ubiti, sve radi nekih 'astarjelih vjerskihzakona? Takvi su se vjerski zakoni iporno održavali dok nisu postepeno postali dogma, kaoona židovska besmislica, meso košer. Cak i naši gra-linski zakoni dopuštaju pobačaj u izvjesnim prilikama. ii'dnog danabit će to slobodno i javno, kao što je u nnogim zemljama u svijetu: na Kubi, u Danskoj, Sved-koj i mnogim drugim.Pogledao ju je svojim duboko usađenim smeđim oči-iia. '

— Kad sam postao liječnik, prisegao sam da ću na-lojati učiniti sve što mogu za svoje pacijente, da ću imimoći kako god mogu, tjelesno i duševno. Ta mi je pri-i Sa važnija nego išta drugo. Kad mi dođe po pomoć neko i'otouplašeno dijete, ne mogu se igrati dragog boga i 'lbiti je.

To joj je otvorilo oči. Bilo je toliko toga u vezi sa cr-'om što nije shvaćala. Zrrala je kako su postupili u nje-lu slučaju igorčina je ostala ioš dubokn n nim' Airr. ;=niezino poštenje bilo toliko važno, zašto nisu istupili u obranu njezinog dobrog glasa? Sve što su zapravo tra-žili bila jemoć nad njom, a ne odgovornost za nju.I tako je postepeno upoznavala žene koje su mu do-lazile da im pomogne, i ona ih je sažaljevala. Mlada žena koja nijemogla napustiti zaposlenje jer su ona i muž već imali više djece nego što su ih mogli izdržavati; za-plašene mladedjevojke, neke još u školi ili su upravo završile školu, sredovječne žene koje su se približavale mijeni života, s većvelikom djecom; pa i prostitutke koje su živjele iz dana u dan i koje je mučio strah za-pretan duboko pod vedrim,lepršavim smijehom. Ona je mogla da se sažali nad njima isto kao i on. A odatle je trebalo samo jedan korak pa da sezaljubi u njega.Dogodilo se to nakon mjesec dana njezinog rada. Ona je bila gore u svojoj sobi i odozdo iz ordinacije začula je buku.Bilo je oko osam sati navečer. Najprije je, onako zbunjena, misHla da je to večernje ordiniranje. Ali on-da se sjeti da jeutorak, i da liječnik ordinira samo u po-nedjeljak, srijedu i petak uvečer. Ugasi plamen ispod posude s kavom i,nabacivši na se ogrtač, pođe dolje da vidi šta je.Kad je otvorila vrata njegove sobe i pogledala, on je sjedio za stolom, bUjed i umoran.— Oprostite, doktore. Nisam znala da ste tu. Cula sam buku i...On se umorno osmjehnu.— U redu, gospođice Denton.— Laku noć, doktore — reče ona i htjede zatvoriti vrata.— Samo malo, gospođice Denton — on će nenađano. Ona otvori vrata i pogleda ga.— Izvolite, doktore. On se opet osmjehnu.— Toliko smo zaposleni da ne dospijem ni da se s va-ma porazgovorim. Jeste li zadovoljni kod mene?Ona kimnu glavom.— Jesam, doktore. Vrlo.— Drago mi je.Mrr-ato irnri dnktore. Iscroeni ste.— Kući? — upita on i kiselo se osmjehnu: — Ovdje je moja kuća, gospođice Denton. Ondje samo spavam.— Ne ... ne razumijem, doktore.— Dabome da ne razumijete — reče on blago. — I ne očekujem to. I previše ste mladi i lijepi da vodite bri-gu za takvekao što sam ja. — Ustade. — Vratite se go-re, gospođice Denton. Gledat ću da budem miran i da vam ne smetam.Svjetiljka na stolu osvjetljavala mu je lice i pod tim svjetlom činio se Ijepši nego obično. Ona je stajala na vratima ipromatrala ga. Srce joj je čudno tuklo.— Ali, ja sam zabrinuta za vas, doktore. Previše ra-dite.— Bit će dobro — reče on bezbojnim glasom. Okre-nu se da je pogleda, a oči im se sretoše i ostaše tako. Učini joj sekao da ju je zavitlao duboki vrtlog njegovih blagih smeđih očiju. Noge joj se uzeše i ona se brzo uhva-ti za dovratak dase održi. Ne izusti ni slovca; zurila je u njega bez riječi.— Je H vam slabo, gospođice Denton? Očajno se silila da odmahne glavom.— Nije. — Zatim se brzo okrenu i potrča stepenica-ma.Ni slutila nije da on ide za njom dok je nije stigao na vratima njezine sobe. Dodirnu joj rame i ona osjeti kroz tankuhaljinu topHnu njegove ruke.— Bojite li me se, Jennie? — upita on promuklo. Ona mu pogleda u lice i spazi tjeskobu u njegovimočima. Ovlada je slabost i bila bi pala da je nije pri-držao.— Ne bojim — šapnu ona.— Pa, što je onda? iOna spusti pogled i ne reče ništa, a toplina njegove ruke zapaH oganj u njoj.— Recite mi! — navaljivao je tresući je.Ona diže pogled na njega, a suze joj navaUše u oči.— Ne mogu.— Možete, Jennie, možete — ustrajao je. — Znam žto osjećate. Osjećate isto što i ja. Ne mogu spavati a da ne sanjamo vama, a da ne osjećam vašu bHzinu.— Nemojte, molim vas! To nije u redu. Njegova jaka kirurška ruka uhvati je za bradu.— Volim te, Jennie — reče on. — Volim te.Zurila mu je u oči i vidjela kako se njegovo lice pri-bližava sve više i više, a onda mu se usta pritisnuše o njezina. Onanačas zaklopi oči i osjeti kako je svu obu-zima vatra. Naglo se otrgnu od njega i vrati u sobu. On uđe za njom i nogomzalupi vrata.— Ti me voliš — zavika. — Kaži da me voliš! Ona razrogači oči buljeći u njega.— Nemojte — prošapta.On joj opet priđe i zari joj svoje jake prste duboko u rame.— Kaži da me voliš! — naredi promuklo.Uhvati je slabina od njegova dodira koji prostruja ponovo njome. Nikako da okrene svoje lice od njego-va pogleda.— Volim te — reče ona.On ponovo pritisnu svoja usta na njezina i poljubi je. Osjetila je kako mu se ruke zavlače pod haljinu, kako mu prsti naleđima otkopčavaju grudnjak, kako joj se dojke podižu iz svojeg oklopa, kako joj bradavice rado-sno skaču u njegove

dlanove. Obuze je svu drhtavica od uzbuđenja i umalo da se ne sruši.— Nemoj, molim te. To ne valja.On je podiže na ruke i odriese do kreveta. Nježno je položi na krevet i kleknu pokraj nje.— Kad su muškarac i žena zaljubljeni jedno u drugo, ništa nije zlo, što god rade nasamo u svom domu. A ovo je našdom.I on ponovo pritisnu svoja usta na njezina.Tom pogleda preko stola na kuhinjski sat. Prošlo je deset za nekoliko minuta. Smota novine.— Mislim da više neće doći — reče — pa bih mogao na počinak. — Ustade. —Momci iz Saveza kažu mi da ću uskoropostati možda nadzornik, pa je zato najbolje da idem spavati. Ne bi bilo dobro da se pojavim kasno na posao.Ellen otpuhnu prezirno.— Samo ti slušaj komuniste u Radničkom savezu pa ćeš biti sretan ako zadržiš i taj posao u Uredu za unapre-đenjerada.— Oni su prilično spretni, ne možeš to poreći. Dali su mi mjesto s punim radnim vremenom mjesto skraće-nog, i ti toznaš. Oni su za radnog čovjeka.— Komunisti su neznabošci — uzvrati ona. — Otac Hadley mi je kazivao da su oni protiv crkve jer ne vje-ruju u Boga.On kaže da se zalažu za radnog čovjeka samo da se dočepaju vlasti, kao u Rusiji. A onda će zatvo-riti crkve i sve naspretvoriti u robove.— Pa što onda ako i jesu? — upita on. — Otac Hadley nije mi dao posao niti je platio naše račune. Savez me jezaposlio i pobrinuo se da zarađujem dovoljno za stan i hranu. Nije me briga kako ih naziva otac Hadley dok god mi činedobro.Ona se osmjehnu ogorčeno.— Imam' krasnu obitelj. Muža komunista i kćerku koja nikad nema vremena da dođe kući.— Možda ima posla — reče Tom neuvjerljivo. — Znaš dobro da je na odgovornom mjestu. Zar nije sestra iz St. Mary'srekla, kad je Jennie diplomirala, da može biti vr-lo sretna što će raditi kod tako uglednog liječnika?— Istina je, ali zato ipak može ponekad doći kući. Kladim se da nije bila na misi otkad je otišla iz St. Mary's.— Otkud znaš? — upita Tom oštro. — Nije St. Paul's jedina crkva u San Francisku.— Znam — reče ona. — Osjećam. Nema potrebe da dođe i da nas vidi. Ona sad zarauje mnogo i stidi nas se.— A čime bi se ponosila? Zar tvojim vjerskim prodi-kama kojima joj dosađuješ cijelo vrijeme, ili dječacima na ulicikoji prigušeno hihoću i podsmijavaju joj se iza leđa, kad god prođe pokraj njih? Zar misliš da će to pri-vući mladudjevojku da dođe kući?Ellen ga nije ni slušala.— Ne valja da djevojka toliko izbiva — reče tvrdo-glavo. — Oboje znamo što se događa gore na brdu, gdjesvi spavaju sa svačijim ženama i piju. Citam i ja novine, znaš i sam.— Jennie je dobra djevojka. Neće ona raditi tako što.— Nisam baš previše sigurna. Ponekad je okus iskuše-nja sladak kao žlica meda. Taman dovoljno da zasladi jezik, alinedovoljno da napuni usta. A mi oboje znamo da je okusila iskušenje.— Ti joj još ne vjeruješ, zar ne? — upita on ogorčeno.— Prije bi povjerovala onoj dvojici huligana nego svo-joj rođenoj kćeri.— Zašto onda nije išla na sud? Da nije bilo bar malo istine u onom što su rekli, ne bi se bojala. Ali da, uze-la je tisućudolara i žigosala se kao kurva.— Znaš isto tako kao i ja zašto nije — odvrati Tom.— A za to možeš zahvaliti svojoj crkvi. Nisu čak htjeli doći na sud i reći da ie ona dobra dievojka. Ne, boiali su se dase to možda ne bi svidielo roditeliima onih dje-čaka i da bi im mogli uskratiti svoje tiedne priloge.— Crkva iu ie poslala u koledž. A našli su ioj i ovaj posao. Svoju su dužnost izvršili.— Pa, zašto se onda tužiš?Siedila ie časak mirno, osluškuiući kako srdito baca cipele na pod, kako se svlači i sprema u krevet. Zatim ustade sastolca i proba vodu u boileru. Topla kupka ublažit će ioj bolove bar malo; ovo vlažno iesensko vri-jeme pogoršalo ienjezin artritis. Uze šibicu i kleknu pokrai boilera. Zapali i okrenu pipac. Plamen buknu načas, onda iščeznu u malomžutom kružiću. Pogleda na plinomjer. Iskliučili su plin. Crvena je zastavica ista-knuta. Ona ustade i ode po novčanik.Otvori kesicu za sitniš i pretraži je. Niie bilo ni jednog komada ođ če-tvrt dolara, samo ođ pet i deset centa. Načaspomisli da zatraži od Toma, a onda slegnu ramenima. Sita ie nie-gova bogohulnog iezika. Proći će i bez kupke. Okupatće se uiutro, kad se vrati s mise. Uđe u kupaonicu i umi se s ono malo preostale tople vode. Kad ie izašla iz ku-paonice,Tom ie staiao u kuhinii, gol do pasa. Ona šmu-gnu šutke pokraj njega i zatvori za sobom vrata spava-onice.Tom uđe u kupaonicu i stade se bučno prati. Iznenada naiđe hladna voda. Opsova i poče se brzo brisati, za-tim potraži udžepu novčić od dvadeset pet centa. Uze ga i ubaci u plinomjer, zatim spazi kako nestade crve-nog znaka na brojčaniku.Kimnu zadovoljno glavom.Ujutro će otvoriti bojler i za dvije-tri minute imat će dosta tople vode za brijanje. Uđe u spavaonicu i ostavi za sobomotvorena vrata, a da nije čuo slabo šištanje plina ispod bojlera.Složi hlače na stolac i sjede na krevet. Malo zatim is-pruži se i uzdahnu. Ramenom dodirnu Ellen, a ona se ; okrenu odnjega.Ah, do vraga i ona, pomisli, prevrnu se na bok i okre-; nu JoJ leđa. Možda crveni imaju pravo sa svojim ide-Jama oslobodnoj IJubavi. Bar čovjek ne bi morao provesti noć s ovakvom ženom.Oči mu otežaše. Cuo Ju Je kako tiho, ravnomjerno di-še. Već Je zaspala. Osmjehnu se sam sebi u tami. U slo-bodnoj

IJubavi on bi sebi već izabrao ženu. Bila bi sigur-no drukčija. VJeđe mu klonuše i zaklopiše se, i on se sje-dini sasvojom ženom u snu. I u smrti.Jennie sjede u krevetu navlačeći plahtu na svoje golo tijelo i zureći razrogačenim uplašenim očima u ženu koja Jestajala u vratima. Na drugoj strani kreveta Bob Je već užurbano zakopčavao košulju.— Sta si misUIa, da će me on ostaviti radi tebe? — kriještala Je na Jennie. — Sta misliš, da si prva? Zar ti nije rekaokoliko sam ga puta ovako uhvatila? — Glas JoJ postade preziran. — Ili mož<a misliš da Je zbilja za-IJubljen u tebe?Jennie ne odgovori.— PričaJ JoJ, Roberte — reče gnjevno — pričaj JoJ kako si noćas htio spavati sa mnom, a kad sam te odbila, kako siotrčao ovamo. PričaJ JoJ!Jennie Je buljila u njega. Lice mu Je bilo blijedo, i ni-Je se usudio da Je pogleda. Sčepa kaput sa stolca i po-đe ženi.— Uzrujala si se. DaJ da te odvezem kući.Kući. Uhvati je mučnina. To je dakle, kuća... nje-gova i njezina. Tako je rekao. Ovdje su se oni voljeli, ovdje su bilizajedno. Ali on je spominjao neko drugo mjesto. Još jedno mjesto.— Uvijek sam ja uzrujana, zar ne, Roberte? Uvijek obećaš da se to više nikad neće dogoditi. Ali ja znam da će bitidrukčije. Je li tako? U redu — najednom reče, a glas joj postade tvrd i hladan. — Idemo. Ali nećemo dok joj ne kažeš.— Molim te, draga — reče on užurbano. — Drugi put. Nemoj sad.— Sad, Roberte — reče ona hladno. — Sad, ili će ci-jeli svijet saznati kakav je doktor Grant nadriliječnik, kako se bavipobačajima i kakav je velik Ijubavnik.On se okrenu i obazre na Jennie u krevetu.— Morat ćete otići, gospođice Denton — reče promu-klo. — Vidite i sami da vas ne volim — reče usiljeno. — Volimsvoju ženu.A gotovo istog časa kad se vrata za njim zatvoriše, nastade eksplozija u staroj najamnoj kućerini na drugoj strani grada.Pošto su vatrogasci izvukli iz vatre pou-gljenena tjelesa, dali su svoje mišljenje. Zrtve su imale sreću. Bile su mrtveprije nego je buknuo požar.Charlesu Standhurstu bilo je osamdeset jedna godina liad je upoznao Jennie Denton. Bilo je to u osam sati je-dnogproljetnog jutra tisućudevetsto trideset šeste, u ope-racijskoj dvorani Coltonova sanatorija u Santa Moniki. On je biopacijent, i upravo su ga polagali na operacijski stol, a ona je asistirala kao glavna sestra na kirurgiji.Osjetio je kako su mu namjestili noge u nekakve ra-šlje i brzo pokrili plahtom, pa da je i pomakao glavu, ne bi mogaovidjeti svog donjeg dijela. Kad su zavr-šili, vidje je kako je došla odnekud iza njega i prišla podnožju stola. Podigla jeplahtu.Načas mu je smetao takav bezličan način na koji je pregledala njegove spolne organe. Nalcon pet žena, bez-brojIjubavnica i više on četrdesetero djece za koje je zasigurno znao, od kojih samo osam bijahu rođeni u bra-ku, činilo muse neobično da ga netko gleda tako ravno-dušno. Toliko je života šiknulo iz tog izvora!Ona ga ponovo pokri i pogleda. Bljesak šaljivog raspo-loženja zatitra joj u sivim pametnim očima i on vidje da jeshvatila.Obiđe oko stola i opipa mu bilo. Dok je pazila na sat, on je pogleda.— Gdje je doktor Colton?— Doći će začas. Pere ruke.Ona mu pusti ruku i reče nešto nekome iza njega. On prevrnu očima, pogleda nazad i spazi drugu bolničarku. Osjetivšiubod igle u ruku, brzo okrenu nazad glavu. Ona je već izvlačila iglu iz ruke.— Hej, vi ste zbilja brzi — reče on.— To mi je posao.— I ja sam spretan.U sivim očima opet zaigra osmijeh.— Znam. Citam novine.Tog časa upade doktor Colton.— Dobar dan, gospodine Standhurste — reče on sr-dačno. — Jesmo li bar malo mokrili danas?— Vi možda jeste, doktore, ali, do vraga, znate dobro da ja nisam — reče Standhurst trpko. — Inače me ni-kad ne bistedobili nazad u ovu klaonicu.Dr Colton se nasmija.— Samo se ništa ne brinite! Izvadit ćemo te bubrežne kamence u tren oka. ;— Svejedno, doktore, drago mi je što imamo speci-jalista koji to radi. Jer, kad bih se prepustio vama, bog-zna što bistevi izrezali.Doktoru Coltonu nije smetao taj njegov sarkazam. Poznavali su se odavno. Charles Standhurst predujmio mu Je većinunovca potrebnog da otvori bolnicu. Nasmi-ja se opet.Uđe kirurg i stade pokraj doktora Coltona.— Jeste li spremni, gospodine Standhurste?— Spreman, kao 1 uvijek. Samo, ostavite, doktore, nešto i za cure, hoćete li?Kirurg kimnu glavom i Standhurst osjeti ubod u dru-gu ruku. Okrenu glavu i spazi Jennie kako stoji.— Sive oči — reče joj. Njegova druga žena imala je bila sive oči. Ili je to bila treća? Nije se sjećao. — Zar nećeteskinuti malo svoju masku da bih vam vidio i ostatak lica?On opet opazi iskru šaljivog raspoloženja.— Bojim se da liječnici ne bi dopustili — reče ona. — Ali poslije operacije doći ću vas posjetiti. Slažete li se?

— Divno. Slutim da ste lijepi.On nije vidio kako je anestetičar iza njega kimnuo glavom. Jennie se nagnu nada nj.— A sad, gospodine Standhurste, brojite zajedno sa mnom unazad od deset. Deset, devet, osam,...— Sedam, šest, četiri, pet, dva, devet. — Usne su mu se polako micale, i sve se činilo tako lagodno i daleko. — Deset,osam, jedan, tri... šest... četiri... jedan ... dva... — I glas mu zamre.Anestetičar pogleda kirurga.— Gotov je — reče.Svi su to vidjeli u isti mah, zagledajući u šupljinu koju je kirurg otvorio u njegovu tijelu, odvratnu sivu tvar koja jepokrivala čitavu površinu jednog bubrega i širila se tankim zrakastim nitima na drugi. I, ne dig-nuvši glave, kirurg uzedva komadića tvari, koje je iz-rezao, i baci ih na stakalca što ih je Jennie držala ispod njegove ruke. Ona dade stakalcabolničarki, što je sta-jala iza nje, a da se nije ni okrenula.— Na patologiju — šapnu ona.Bolničarka odjuri, a Jennie istim vještim pokretom uze dva hemostata. Kirurg asistent uze ih od nje i pri-čvrsti na dvijevene što ih je otvorio kirurškim nožem.— Zar nećete pričekati biopsiju? — upita dr Colton sa svog mjesta pokraj kirurga. Kirurg ne diže pogleda. Prsti su mumarljivo ispitivali tvar.— Neću, ako mi vi ne kažete, doktore. — Ispruži ru-ku a Jennie mu stavi na ruku oštru kiretu. Sad je hitro radiopripremajući se da ukloni oboljeli bubreg.Colton je oklijevao.— Charles Standhurst nije baš običan čovjek. — Svi su oni oko operacijskog stola to znali. Starac što sad tu mirno ležimogao je u svoje vrijeme biti što god je po-želio. Guverner, senator, sve. Sa više od dvadeset ve-ćih novina, razasutihsvud po zemlji i s bogatstvom ste-čenim naftom i zlatom, nije zapravo nikad želio da bude išta više nego što je bio. Ukolu velikih financijskih ma-gnata kojima se dičila država, on je bio odmah uz Hear-sta.Kirurg, razmjerno mlad oovjek, koji je brzo izbio u red najistaknutijih urologa u svijetu i koji je doletio iz New Yorkaspecijalno radi te operacije, poče vaditi bubreg. Bolničarka pokraj Jennie potapša je po ramenu. Jennie uze list papira odnje i pruži mu da vidi. Ona vidje je-dnostavno otipkane riječi.Carcinoma malignum. Metastasis.Kirurg tiho uzdahnu i pogleda dra Coltona.— Dakle, sad je prilično običan čovjek.Gospodin Standhurst probudio se drugog jutra kad mu je došao u sobu kirurg. Ako je i čuo teleprinter kako kucka ukutu, nije to ničim odavao. Priđe krevetu i po-gleda.— Došao sam da se oprostim, gospodine Standhurste. Odlazim u New York.Starac ga pogleda i naceri se.— Hej, doktore — reče on. — Je li vam ikad itko re-kao da je vaš stari bio krojač,— Gospodine Standhurste, moj je otac bio krojač.— Znam — brzo će Standhurst. — Još ima radionicu u Stanton Streetu. Znam ja svašta o vama. Bili ste pred-sjednikDruštva za spas Sacca i Vanzettija u City CoIIe-geu kad ste diplomirali u dvadeset sedmoj, registrirani član Mladihsocijalista na prvoj godini medicine i pr-vi kirurg u historiji koji je postao član Američkog zbo-ra kirurga u svojoj prvoj godini prakse. Vi ste i sad re-gistriranisocijalist u New Yorku i vjerojatno ćete na predsjedničkim izborima glasati za Normana Thomasa. Kirurg se osmjehnu.— Vi zbilja znate mnogo o meni.— Dakako da znam. Zar mislite da bih ja svakom pu-stio da me raspori?— A ja mislim da biste se ipak moraU bar malo bo-jati zbog onog što znate o meni — reče liječnik. — Znate dobro štomi socijalisti mislimo o vama.Starac se nasmija, a onda se isceri od bola.— Do vraga! Ja ovako računam, vi ste najprije lije-čnik pa istom onda socijalist. — Pogleda ga lukavo. — Znate štadoktore. Kad biste glasali za republikance, napravio bih od vas milijunaša za manje od tri godine.Liječnik se nasmija i odmahnu glavom.— Neću, hvala. Sto da sebi zadajem tolike brige!— Kako to da me ne pitate kako mi je? Colton je do-lazio ovamo već četiri puta i uvijek me pita.Liječnik slegnu ramenima.— Zašto bih? Znam kako vam je. Boli vas.— Paklenski boli, doktore — reče Standhurst. — Col-ton kaže da ste izvadili iz mene kamene, veUke kao lop-te zabezbol.— Bili su prilično veUki, svakako.— Rekao je i to da ću nositi ovu torbu koju ste mi prikvačiU dok bubreg ne ozdravi i ne preuzme opet svo-ju funkciju.— Nosit ćete je priUčno dugo. Starac je buljio u njega.— Vas obojica ste govnari — reče on mirno. — To ću ja ponijeti sa sobom u grob. A to nije ni daleko, nikako.— Ne bih rekao.— Znam da ne biste — reče Standhurst. — Zato ja kažem. Gledajte, doktore. Meni je osamdeset jedna godi-na. A uosamdeset prvoj, kad čovjek toUko živi, lako na-njuši smrt, svačiju pa i svoju. Vi imate praksu da to vi-dite, na Ucu iUu očima. Zato mi ne serite! Koliko mi još preostaje?Liječnik pogleda starcu u oči i vidje da se on ne boji. Odražavala se samo živahna radoznalost i ništa drugo. On se brzo sabra. Colton

je s njim postupao potpuno krivo. To je pravi čovjek. Zaslužuje da mu se kaže isti-na.— Tri mjeseca, ako budete imali sreće, gospodine Standhurste. Sest, ako ne budete.Starac nije ni trepnuo.— Rak?Kirurg kimnu glavom.— Opaki, s metastazama — odvrati. — Izvadio sam vam jedan cijeli bubreg i gotovo polovicu drugog. Zato imate tu torbu zamokrenje.— Hoće li boljeti?— Veoma. Ali ćemo ublažavati bolove morfijem.— Do vraga i to — reče starac. — Umiranje je jedi-no u životu što još nisam iskusio. To ne želim propu-stiti.Teleprinter poče najednom klopotati i starac ga po-gleda, zatim se opet obrati liječniku.— Kako ću znati da je blizu, doktore?— Promatrajte mokraću u vrećici — reče liječnik. — Sto bude crvenija, to je bliže. To znači da bubreg pro-pušta čistu krv mjestomokraće, jer je rak potpuno za-čepio bubreg.Pogled starčevih očiju bio je jasan i pametan.— To znači da ću vjerojatno umrijeti od uremije.— Moguće. Ako što drugo ne pođe po zlu. Standhurst se nasmija.— Do vraga, doktore — reče. — Mogao sam to obavi-ti i prije dvadeset godina, da sam samo nastavio piti.Kirurg se nasmija.— Ali sjetite se svih onih radosti koje biste bili pro-pustili.Starac mu se osmjehnu.—- Vi ćete, socijalisti, vjerojatno oroglasiti nacionalni praznik.— Ne znam, gospodine Standhurste — uzvrati liječnik osmijehom. — Na koga ćemo se onda žaUti?— Nije me strah — odvrati starac. — Ostat će još Hearst i Patterson.Liječnik mu pruži ruku.— E pa, ja moram ići, gospodine Standhurste. Standhurst prihvati njegovu ruku.— Zbogom, doktore! I hvala. Kirurgove crne očd gledale su ga ozbiljno.— Zbogom, gospodine Standhurste — reče. — 2ao mi je. — Pođe prema vratima. Začu starčev glas i okrenu se.— Hoćete li mi, doktore, učiniti uslugu?— Sve što mogu, gospodine Standhurste.— Ona sestra iz operacijske dvorane — reče Stand-hurst. — Ona sa sivim očima i sisama.Kirurg je znao na koju misli.— Gospođica Denton?— Ako joj je tako ime — odvrati starac. Kirurg kimnu glavom.— Rekla je, ako želim da je vidim bez maske, da će doći ovamo. Hoćete li reći Coltonu uz put da bih volio da onaužina sa mnom?Kirurg se nasmija.— Hoću, gospodine Standhurste.10Jennie uze bocu sa šampanjcem i natoči visoku čašu s kockicama leda. Vino se zapjenuši sitnim mjehurićima i zatim sesmiri kad ga je natočila do ruba čaše. Stavi u čašu slamku i pruži Standhurstu.— Evo vam vašeg piva od đumbira, Charlie. On se naceri obješenjački.— Ako tražiš nešto za podrigivanje — reče on — šam-panjac je bolji nego pivo od đumbira u svako doba. — Srknu gaznalački. — Ah — reče i podrignu. — Popij malo, možda ćeš se nadražiti.— Kad i bih, što bi vam to vrijedilo? — Odbrusi Jen-nie.— Raspoložio bih se pri samom sjećanju na ono što bih napravio prije dvadeset godina.— Recite radije četrdeset, za svaki slučaj.— Nikako. — Odmahnu glavom. — Prije dvadeset bilo je najbolje. Možda zbog toga što sam to onda više cijenio jersam znao da neće dugo.Teleprinter u kutu knjižnice poče klopotati. Jennie ustade sa stolca i ode do njega. Kad je stao, ona otrgnu poruku i vratise.— Upravo su imenovali Roosevelta za kandidata za drugi mandat. — Ona mu pruži žutu cedulju.— To sam i očekivao — reče on. — Sad se više neće riješiti toga kučkinog sina. Ali, što da se uzrujavam? Mene višeneće biti.Cim je prestao govoriti, zazvoni telefon. Javile su se novine direktnom vezom, iz Los Angelesa. Ona podiže slušaliou ipruži mu je.— Standhurst — reče on u telefon.Cuo je slabo zujanje na drugoj strani žice. Slušao je bezizražajnog lica.— Do vraga, ne! Ima dosta vremena za uvodnik pošto on održi pristupni govor. Onda ćemo bar znati koja će obećanjaprekršiti. Nikakvog uvodnika do sutra. To- vri-jedi za sve novine. Javite to teleprinterom.Spusti slušalicu i pogleda je. Teleprinter stade smje-sta ponovo klopotati. Ona priđe i pogleda. Na žutom pa-pirupojaviše se zelena slova.OD CHARLESA STANDHURSTA SVIMA NOVINAMA: VAZNO. APSOLU-TNO NIKAKVI UVODNICI O PONOVNOM IMENOVANJU ROOSEVELTA DOK SENE ODR2I I PROCIJENI PRISTUPNI GOVOR. PONAVLJAMO. APSOLUTNO NIKAKVI UVODNICI O PONOVNOM IMENOVANJU RO-OSE...Ona ode od teleprintera koji je i dalje klopotao.— Vaši nalozi, šefe.

— Dobro. A sad ugasi tu prokletu spravu da razgo-varamo.Ona ode i zavrnu prekidač, zatim se vrati i sjede pre-ma njemu. Uzela je cdgaretu i zapalila, a on je zamišlje-no sisaošampanjac na slamku.— Sto namjeravaš kad odeš odavde?— Nisam o tome mnogo razmišljala.— Bilo bi bolje da počneš — reče on. — Neću više dugo.Ona mu se osmjehnu.— Jedva čekate da me se riješite?— Ne budali — on će. — Ostao sam toliko na životu j'edino radi toga što te ne želim ostaviti.Nešto u njegovu glasu nagna je da ga pogleda ispit-Ijivo.— Znate, Charlie; ja vjerujem da zbilja to mislite.— Dabome da mislim — okosi se on.Nenadano dirnuta, ona priđe njegovu stolcu i poljubi ga u obraz.— Hej, sestro Denton — reče on. — Cini mi se da po-puštaš. Još ću te obrlatiti.— Charlie, već ste me davno obrlatili. Steta samo što se nismo prije upoznali.Kad je promislila o tome, uvidjela je da je to istina. Cim je prvi put došla u bolnicu da užina s njim, zavo-Ijela ga je.Znala je da on umire i začas je saznala da on to zna. Ali to mu nije smetalo da bude kavalir. Nije htio ni čuti za blagu,neukusnu bolničku hranu, iako nije više mogao ništa jesti.Mjesto toga, hranu su mu dovozili automobilom od Romanoffa s policijskom pratnjom ispred automobila, a sirena jecijelim putem trubila. A s hranom bi došao šef sale i dva konobara da postave stol.On sjede u krevetu sisajući šampanjac i promatraju-ći je kako jede. Sviđalo mu se kako ona jede. Izbirljivci na jeluobično su sebični Ijubavnici. Ništa ti ne daju, a traže istu vrstu nedostiživog zadovoljenja u krevetu ka-kvo traže i nastolu. On se najednom odluči, kako je uvi-jek činio.— Bolovat ću neko vrijeme — reče. — Trebat će mi sestra. Kako bi ti se svidio taj posao?Ona ga pogleda, dok je pila kavu, svojim sivim, nesta-šnim očima.— Ima sestara koje su se specijalizirale za kućnu nje-gu, gospodine Standhurste. Sigurno bi bile bolje za to od mene.— Ja tražim tebe.— Imam mjesto u Općoj bolnici u Los Angelesu — re-če ona. — Dobro mjesto. Onda, ponekad dobijem pose-banpoziv za ispomoć, kao ovo sad. Taj mi posao odgo-vara.— Koliko zarađuješ?— Osamdeset pet na mjesec, stan i hranu.— Platit ću ti tisuću na tjedan, stan 1 hranu — reče on.— Pa, to je smiješno.— Je li? — upita on pomno je motreći. — Mogu to sebi priuštiti. Kad se liječnik jutros došao oprostiti, re-kao mi je dami preostaje još samo tri mjeseca. A ja uvi-jek običavam platiti malko više kad ne mogu dati stalno namještenje.Ona spusti pogled, a konobar ponovo natoči u šalicu kave.— Vi ćete ostati ovdje još otprilike tri tjedna — reče ona. — Upravo dovoljno da dam otkaz. Kad želite da počnem?— Odmah. I ne brini se za otkaz! Već sam rekao Col-tonu i u Općoj u Los Angelesu da ćeš raditi kod mene.Zurila je časak u njega, zatim ostavi šalicu i ustade. Mahnu šefu sale i konobari počeše odmah uklanjati stoL— Hej, što je to sad? — upita je Standhurst. Jennie ne odgovori nego ođe do podnožja stola i uzebolesnički list. Malo ga je proučavala, zatim priđe i uze mu iz ruku čašu sa šampanjcem.— Kad već radim kod vas — reče — dužnost mi je da vam odredim malo odmora.Vrijeme nikad ne prolazi toliko brzo kao onda kad je na izmaku. Sve se misli čine nekako oštrije, jasnije, pa iodluke se donose lakše. Možda je to zbog toga što seza njih neće moći snositi odgovornost. Mrtvacu nema suda.On osjeti kako ga bol probada poput noža. Nije se žac-nuo, ali s njezina lica vidio je da ona zna. Među njima se razvilačudesna veza. Riječi su bile nepotrebne. Bilo je časova kad je pomislio da i nju boli njegov bol.— Možda bi bilo najbolje da legnete.— Još neću. Htio bih s tobom govoriti.— U redu — reče ona. — Naprijed!— Nećeš se vraćati u bolnicu, zar ne?— Ne znam. Nisam zapravo o tome razmišljala.— Nikad više nećeš biti zadovoljna ako se vratiš na takav posao. Razmazio sam te. Nema gore stvari od mnogonovaca.Ona se nasmija.— Imate pravo, Charlie. Razmišljala sam o tom. Ni-šta mi više neće biti dobro.On ju je zamišljeno promatrao.— Nešto bih ti mogao ostaviti u oporuci, ili se čak i oženiti tobom. Ali, moja bi djeca mogla od toga napraviti državnuaferu i reći da si utjecala na mene. Zapala bi samo u masu neprilika.Ona mu pogleda u oči.— Hvala vam ipak, Charlie, što mislite na to.— Ti treba da zarađuješ mnogo novca — reče on. — Zašto si odlučila da ideš u bolničarke? Jesi li to oduvijek željela?

— Nisam. — Ona slegnu ramenima. — Ja sam zapravo htjela biti druga Helen Wills. Ali, dobila sam stipendiju u St.Mary's i tako sam otišla.— Cak i za tenisku karijeru treba mnogo novaca.— Znam. U svakom slučaju, sad je prekasno. Bila bih sretna kad bih mogla imati bar toliko da unajmim kakvogprvoklasnog profesionalca i da igram po dva sata na dan.— Eto! — reče on slavodobitno. — Samo za to tre-baš sto zelenjaka na dan.— Da. Vjerojatno ću se vratiti u bolnicu.— Ne moraš.— A što mislite? — upita ona i pogleda ga. — To je sve što znam.— Učila si ti nešto drugo davno prije nego što si učila za bolničarku. Da budeš žena.— Pa, onda valjda nisam tako dobro izučila — reče ona oporo. — Kad sam prvi put postupila kao žena, do-živjela samneuspjeh.— Misliš na doktora Granta u San Fraciscu.— Kako znate?— Nagađam, uglavnom — reče on. — Novine automat-ski provjeravaju svakoga tko dolazi u moju blizinu. Gran-tabije takav glas, i sama činjenica da si radila kod nje-ga i da si otišla navrat-nanos dovela me je na tu sumnju. Sto sedogodilo? Uhvatila vas je njegova žena?Ona lagano kimnu glavom.— Bilo je grozno.— Uvijek je tako kad se vežeš osjećajima — reče on. — To se meni dogodilo više puta. — Ponovo natoči šam-panjca.— Vještina je u tome da se ne vežeš osjećajima.— Kako to radite?— Plaćam — reče on.— Onda zapravo kažete da bi trebalo da postanem kurva? — upita ona užasnuto.On se osmjehnu.— To iz tebe govori katolikinja. Ali kad dobro pro~ misliš, čak i ti moraš dopustiti da to ima smisla.— Ali, kurva? — reče ona i dalje užasnuto.— Ne baš kurva nego kurtizana, ili, moderno, kol-ger-la. U antičkim civilizacijama kurtizana je bila vrlo ugled-nozanimanje. I državnici i filozofi otimali su se za nji-hovu naklonost. A to zanimanje nije privlačilo samo zbog novca. Toje najkompletniji način života. Raskošan i pun zadovoljstva.Ona se nasmija.— Vi ste, Charlie, nepristojan starac i ništa više. Kad ćete mi pokazati francuske slike?On se nasmija s njom.— Zašto ne? Bio sam ja i nepristojan mladić. Ali ni-kad nisam bio glup. Imaš sve što je potrebno velikoj kurtizani.Tijelo, duh, čak ti i školovanje za bolničarku neće biti naodmet. Pravi seks traži više duha nego jed-:', nostavno životinjsko parenje.— Sad vidim da je vrijeme da legnete. — Ona se na-smija. — Još malo, pa ćete mi predložiti da se upišem u školu gdjeću sve to naučiti.— To je iđeja! — Zahihota se on. — Neprestano me si-lijetaju da potpomažem sad ovaj koledž, sad onaj. Kako senisam toga sjetio? Standhurstov seksualni koledž. Ina-če poznat kao Stara jebačka škola. — Srdačno se nasmi-ja, zatimse isceri od bola. Problijedi a kapi znoja oro-siše mu čelo. Skvrči se u svojim kolicima.Ona se začas nađe pokraj njega, uzgrnu mu rukav ogrtača i ogoli ruku. Brzo mu uštrca injekciju morfija u venu. Njegovikoštunjavi prsti ščepaše je za ruku po-kušavajući odgurnuti iglu. Buljio je u nju očima punim patnje.— Za ime božje, CharUe — reče ona oštro. — Odmo-rite se malo! Ne opirite se! — Stisak mu popusti načas i ona muuštrca i drugu injekciju. Pogleda mu u oči i spazi kako se bori protiv blagodati koju mu donosi dro-ga. Uze mu lomnu,mršavu ruku i brzo je prinese ustima.On se osmjehnu, a droga mu polako zamuti oči.— Sirota mala Jennie — reče nježno. — U svako dru-go doba napravio bih od tebe kraljicu! — Njegovi prsti gladili sujoj nježno obraz. — Ali, neću zaboraviti o čemu smo razgovarali. Neću dopustiti da raspeš svoju snagu samo zato štomene neće biti da uživam u tome!11Kad su nakon tri dana užinali na terasi, ona spazi sivi Rolls-Royce kako se zaustavlja na prilazu kući. Elegantno obučenšofer otvori vrata i iz automobila izađe žena. Na-kon nekoliko minuta pojavi se sluga na terasi.— Gospođa Schwartz želi da uđe, gospodine Stand-hurste.Standhurst se osmjehnu.— Postavi, Judsone, još za jednu osobu i zamoli go-spođu Schwartz da nam čini društvo.Sluga se nakloni.— Hoću, gospodine Standhurste. Malo kasnije uđe žena.— Charlie! — reče ona izražavajući nesumnjivo zado-voljstvo. Dok je prilazila, ispruži ruke prema njemu. — Kako mije drago što te vidim!— Aida. — Standhurst joj poljubi ruku. — Oprostite mi što ne ustajem. — Pogleda je u lice. — Uvijek jednako lijepa.— A ti se nisi nimalo promijenio. Još i sad slažeš a da ne trepneš okom.— Standhurst se nasmija.

— Aida, ovo je Jennie Denton.— Drago mi je je — reče Jennie. Pređ njom je bila žena srednjih ih kasnih pedesetih gođina, nenapadno i skupoodjevena. Zena se okrenu, osmijeh joj je bio topao i prijateljski, ali Jennie odjednom nasluti da malo toga ima u njoj štota žena nije prozrela.Ona se opet okrenu Standhurstu.— Je li to ta djevojka o kojoj si mi govorio preko te-lefona?Standhurst kimnu glavom.Zena se opet obrati Jennie. Sad ju je otvoreno pro-cjenjivala. Najednom se osmjehnu.— Možda si izgubio muda, Charlie — reče ona ša-leći se — ah ukus sigurno nisi.Jennie se izbulji u nju i zinu. Standhurst se nasmija, a na vratima se pojavi sluga noseći stolac. Ponudi ga gospođiSchvvartz i ona sjede za stol.— Judsone, donesi koktel od šerija gospođi Schwartz.— Sluga se nakloni i iščeznu. Standhurst se okrenu Jennie. — Pretpostavljam da se pitaš što to sve znači?Jennie kimnu glavom, i dalje bez riječi.— Prije dvadeset pet godina Aida Schwartz držala je najbolju javnu kuću zapadno od sestara Everleigh u Chicagu.Gospođa Schwartz potapša ga po ruci.— Charlie se sjeća svega — reče ona Jennie. — Cak se sjetio da ja ne pijem ništa osim koktela od šerija. —Pogleda čašu pred njim na stolu. — A pretpostavljam da ti još piješ šampanjac s ledom u visokoj čaši?— Stare navike, Aida, kao i stari prijatelji, teško se ostavljaju.Sluga postavi pred nju čašu s pićem. Ona pažljivo prinese čašu ustima i srknu. Pogleda slugu i osmjehnu se.— Hvala vam.— Hvala vama, gospodo.Ona podiže obrve ugodno iznenađena.— Ovo je vrlo dobro — reče. — Nemate pojma kako je teško dobiti pristojan koktel i u najskupljim resto-ranima. Cinise da današnje dame ne piju ništa drugo osim martinija. — Strašno! U moje vrijeme ni jedna dama ne bi ni sanjala dapije nešto drugo osim ovo.Standhurst pogleda Jennie.— Aida ne bi nikad dopustila ni jednoj svojoj djevoj-ci da pije išta drugo osim šerija.— Viski zamućuje mozak — reče Aida izvještačeno. — A moje djevojke nisu bile plaćene da piju s gostima.Starac se smijuljio sjećajući se davnih dana.— Dakako da nisu. Aida, sjećaš li se kad sam prije rata običavao dolaziti u tvoju kuću na masažu prostate?— Sjećam se, kako da ne. — Ona se osmjehnu. On pogleda Jennie preko stola.— Imao sam male smetnje s prostatom i liječnik je preporučio masažu prostate triput na mjesec. Prvi put sam došao knjemu u ordinaciju. Nakon toga dosjetio sam se, ako već moram ići na masažu, da bar uživam u tome. I tako samdolazio tri večeri na tjedan Aidi na liječenje.— Samo vam nije rekao — doda Aida — da ga je li-ječenje strahovito uzbudilo. A moje djevojke bile su tako izučeneda nikad nisu gosta razočarale. Kad je Charlie ponovo otišao liječniku na pregled nakon dva mjeseca i sve mu objasnio,liječnik se strahovito uzrujao.Standhurst se još smijao.— Rekao je da će Aidu tužiti sudu zbog nedopuštenog obavljanja liječničke prakse.Gospođa Schwartz potapša Standhursta nježno po ruci.— A sjećaS 11 se Eda Barryja?— Kako da ne? — Zahihota se i pogleda Jennie. — Ed Barry je bio jedan od onih zasukanih južnjačkih baptistakoji je gledao u zemlju i sve odmah proglašavao grije-hom. Dakle, to je bilo uoči izbora, a Ed se kandidirao zaguvernera s programom reforme. U svoj onoj gužvi nekako sam uspio da ga napijem i oko ponoći bio je pijan kaomajka. A onda smo otišU Aidi, a da mu nisam ni rekao kamo ga vodim. Nikad to nije zaboravio.Standhurst se smijao brišući suzne oči.— Siromašni stari Ed, nikad nije saznao što mu se dogodilo. Izbore je izgubio, ali čini se da baš nije ni ma-rio. Onogdana kad je Aida zatvorila svoju kuću, pošto smo zagazili u rat, došao je u bar, naričući kao da će doći propast svijeta.— Dobra stara vremena — reče Aida. — Nikad ih više nećemo dočekati.— Zašto ste zatvorih lokal? — upita Jennie radoznalo.— Iz više razloga — odvrati Aida ozbiljno, okrećući se Jennie. — Nakon rata i za vrijeme rata bilo je previše besplatnekonkurencije. Cinilo se kao da je svaka odlučila da to daje badava. I jednostavno je bilo nemoguće naći djevojke koje bibile dovoljno zainteresirane i predane svom radu u tolikoj mjeri da održe visok standard koji sam ja tražila. Sve su onehtjele samo da budu kurve. Budući da nisam oskudijevala u novcu, zatvorila sam dućan.— Aida je vrlo bogata žena. Sav svoj novac uložila je u nekretnine i stambene kuće, ovdje i u većini vehkih gradova pocijeloj zemlji. — Standhurst je pogleda. — Aida, koliko ti je sad zapravo imovina, otprihke?Ona slegnu ramenima.— Oko šest milijuna dolara, možda malo više iU ma-lo manje — reče ravnodušno. — Zahvaljujući tebi i ne-koliclnidobrih prijatelja poput tebe.Standhurst se naceri.— Onda, ostaješ i dalje pri odluci da se vrati.š u bol-nicu?Jennie mu ne odgovori.

— Dakle, Jennie?Jennie je buljila u njega, pa u Aidu. Oni su je pažljivo promatrali. Htjede nešto reći, ali riječi joj nisu silazile s usana.Gospođa Schwartz odjednom je, da je ohrabri, potapša po ruci.— Daj joj, Charhe, malo vremena da promisli — reče ona nježno. — Takvu odluku mora djevojka donijeti sama.Standhurst pogleda Jennie neobično prijateljski i os-mjehnu joj se.— Morat će se brzo odlučiti — reče tiho. — Nema više mnogo vremena.On to tada još nije znao, ali ostala su još samo dva dana.Dva jutra nakon toga okrenuo je glavu i promatrao je kako ulazi u sobu.— Jennie, mislim da ću danas ostati u krevetu— reće tiho.Ona odmaknu zastore s prozora i pogleda ga na svjetlu koje se prosu po krevetu. Lice mu je bilo blijedo, a ko-ža, tanka poputpergamenta, prevučena preko kostiju. Oči su mu bile napola zaklopljene, kao da im smeta svjetio.Ona priđe krevetu i pogleda ga.— Charhe, hoćete li da zovem doktora?— Sto će mi? — upita on, a čelo mu se orosi sitnim kapljicama znoja. Ona uze mali ručnik s noćnog stolića i obrisa mu lice. Zatimodgrnu pokrivač i podiže mu sta-romodnu spavaćicu. Brzo zamijeni vrećicu za mokraću i, dok ga je pokrivala, spazi kako on pomnopromatra vre-ćicu. Ona je uze i pođe u kupaonicu.— Prihčno loše? — upita on kad se ona vratila, gle-dajući joj u oči.-— PriUčno loše.— Znam — prošapta. — Pogledao sam prije nego si ušla. Crno kao samo dno pakla.Ona podvuče ruku ispod njega i podiže ga da mu po-ravna jastuk. Zatim ga opet nježno položi.— Ne znam. Jednog jutra, vidjela sam, bilo je i gore.— Ne zavaravaj me. — On zaklopi načas oči, zatim ih opet otvori. — Slutim da je danas taj dan — prošapta upirući unju oči.— Bit će vam bolje kad vam dam malo oranžade.— Do vraga i s njom — šapnu Ijutito. — Tko je ikad čuo da se u pakao ide s oranžadom? Daj mi šampanjca!Ona šutke ostavi oranžadu i uze visoku čašu. Nasu u nju kockica leda iz kablića i nali preko njih šampanjca. Stavi učašu slamku i pridrži mu.— Još mogu sam držati čašu — reče on.U kutu poče klopotati teleprinter. Ona priđe i pogleda.— Sta je?— Nekakav govor što je Landon sinoć održao na večeri republikanaca.— Ugasi — reče on mrzovoljno.Pruži joj čašu, ona je uze i vrati na stol. Zazvoni te-lefon. Ona podiže služalicu.— Urednik društvene rubrike u Los Angelesu. Javlja vam se na jučerašnji poziv.— Reci mu da želim da prime Dicka Tracyja u ovdaš-nje novine. — Ona kimnu glavom i ponovi poruku u te-lefon paobjesi slušalicu. Okrenu se i vidje da mu je lice opet u znoju.— Obećala sam vašem sinu Charlesu da ću ga pozvati ako vidim da je potrebno.— Nemoj — okosi se na nju. — Kome je potrebno da se on tu veseli mojoj smrti? Kučkin sin, go-dine je i godineiščekivao čas kad će me se otarasiti. Jedva čeka da ščepa u svoje ruke novine. — Nečujno se smijuljio. — Kladim se daće prvi broj koji ta budala'izda poslije mog sprovoda pisati u prilog Rooseveltu.Uhvati ga grč od bolova pa najednom sjede, gotovo uspravno.— Oh, bože! — reče i uhvati se za trbuh. Ona ga smje-sta obujmi oko ramena i pridrža, a drugom je rukom do-hvatilainjekciju morfija. — Nemoj još, Jennie, mohm te!Ona ga načas pogleda zatim ostavi iglu na stoliću.— U redu — reče ona. — Reći ćete mi kad ćuOn legne nazad na jastuk, a ona mu ponovo obrisa lice. Zaklopio je oči i ležao mirno neko vrijeme. Zatim ih opetotvori, a ona ugleda u njima takav užas kakav dosad ni-kad nije vidjela.— Kao da se gušim! — reče on, sjede i uhvati se ru-kom za usta.I ne okrenuvši se, ona dohvati brzo posudu sa stola i podmetnu mu pod usta. On se nakašlja, zadahta i izbaci gadnuzelenkastu tekućinu u posudu. Ona ostavi posudu, obrisa mu usta i bradu i položi ga opet na jastuk.On je pogleda suznih očiju i htjede se osmjehnuti.— Bože — prošapta promuklo. — Ovo ima isti okus kao i moja pišalina.Ona ne odgovori, a on zatvori umorno oči. Vidjela je kako dršće i kako ga spopadaju bolovi. Nakon nekoliko minutaprogovori ne otvarajući oči.— Znaš, Jennie — šapnu. — Mislio sam da me čeka najlakša muka u mom žtvotu. Ali ovo što sad ide rastalo se kaonebo i zemlja.On otvori oči i pogleda je. Užasa Je iz njih nestalo a zamijenio ga je dubok, razuman mir. On se lagano osmjehnu.— Dobro, Jennie — prošapta i pogleda joj u oči. — Sad će!Očiju svejednako uprtih u njegove, ona dohvati iza sebe štrcaljku. Automatski mu nađe utonulu venu i is-prazni je. Uzedrugu. On se opet osmjehnu kad je spazi u njenoj ruci.— Hvala, Jennie — prošapta.Ona se nagnu nada nj i poljubi ga u blijedo, vlaŽJio čelo.— Zbogom, Charlie!On leže nazad na jastuk i zaklopi oči, a ona mu zari u ruku drugu iglu. Naskoro je na pokrivaču na krevetu pokraj njega

ležalo šest praznih ampula. Sjedila je vrlo mirno, s prstima na njegovu bilu, a ono je tuklo sve sla-bije i slabije. Nakoncu sasvim stade. Promatrala ga jeneko vrijeme, a onda mu zatvori vjeđe i navuče pokrivač na lice.Ustade, stavi ampule u džep ogrtača, umorno prijeđe preko sobe i dohvati telefon.Dok je išla u svoju sobu, u predvorju je srela slugu.— Gospođice Denton, molio me je gospodin Standhurst da vam predam ovo. Dao mi je to Jutros, prije nego što stedošli na posao.— Hvala vam, Judsone. — Zatvori za sobom vrata 1 otvori omot. U omotu je našla pet novčanica od tisuću dolara ipisamce načrčkano njegovim nemarnim ruko-pisom.Draga Jennie!Mora da si već shvatila razlog zašto sam želio da ostaneš sa mnom. Nikad nisam mogao razu-mjeti ono lažno milosrđekoje toliki ističu, pro-duljujući bolesnicima predsmrtnu agoniju.U prilogu ćeš naći svoj honorar za rastanak. Možeš se njime koristiti po volji: da ti se nađe za crne dane ako nastavištratiti svoj život na uglavnom nezahvalnu brigu za druge; ili, ako budeš imala polovicu one pameti za koju držim da jeimaš, i ako budeš za polovicu žena od onog što mislim da jesi, da upotrijebiš za školarinu u Aidinoj školi koju ću, upomanjkanju boljeg imena, nazvati Standhurstov koledž, i da odon-da počneš raskošnije živjeti.Sa zahvalnošću i Ijubavi ostajemTvoj odani C. Standhurst.S ceduljom u ruci priđe ormaru i izvadi putnu torbu. Stavi je na krevet i poče polako pakovati. Za manje od jednog sataizađe iz taksija i požuri stepenicama u crkvu, pKDkrivajući glavu šalom koji je nosila oko vra-ta. Pokleknu u stražnjemdijelu crkve, požuri prolazom do oltara i okrenu lijevo prema kipu Blažene Djevice.Kleknu, sklopi ruke i načas sagnu glavu. Onda se okrenu i uze svijeću iz svijećnjaka, prinese joj zapa-Ijenu voštanu svijećicu, pa je postavi među druge svi-jeće ispod kipa. Opet prignu glavu i klekne načas, za-tim seokrenu i požuri nazad prolazom. Na vratima za-moči prste u svetu vodu i prekriži se, onda otvori nov-čanik i utisnunovčanicu kroz prorez u škrabicu za mi-lodare.Te večeri župnik se vrlo ugodno iznenadio. U škrabici', među samim srebrnim i bakrenim sitnišem, našla se li-jeposložena novčanica od tisuću dolara.Kad se Jennie dovezla u taksiju, na prilazu staroj ku-ći u Aveniji Dalehurst u Westwoodu bio je parkiran sivi Rolls-Royce. Ona izađe i plati šoferu, zatim priđe vratima, odloži putnu torbu i pozvoni.Odnekud iz kuće začu se zvonce. Casak zatim otvori-še se vrata, pojavi se djevojka i reče:— Ovuda, molim, gospođice.Na kauču je sjedila Aida, a na stolu pred njom bio je poslužavnik sa čajem i kolačićima.— Mary, stavite putnu torbu uz one druge.— Hoću, gospođo — reče djevojka.Jennie se okrenu i vidje kako djevojka ostavlja nje-zinu torbu uz neke druge koje su bile pokraj vrata. Okre-nu se opetAidi. Na kauču pokraj nje ležale su otvorene novine. Veliki, crni naslov udari joj u oči.UMRO STANDHURSTlAida ustade, uhvati je za ruku i nježno je povuče na kauč.— Sjedite, draga moja — reče tiho. — Cekala sam vas. Imamo još dosta vremena da popijemo šalicu čaja prije vlaka.— Prije vlaka?— Dabome, draga moja — reče Aida. — Idemo u Chicago. To je jedino mjesto u Sjedinjenim Državama gdje djevojkamože započeti karijeru.12Preko pomoćne pozornice vojnog logora visio je ogro-man plakat. Bila je to uvećana čuvena fotografija u boji koja jeobjavljena na naslovnoj strani časopisa Life. Gle-dajući je, Jennie se sjeti fotografa koji se nesigurno p6-sadio na najvišuprečku Ijestava, blizu stropa, i odozgo uperio kameru na nju na lcrevetu.Iz tog kuta noge su joj bile preduge i izlazile iz ka-dra, pa ju je on okrenuo i smjestio joj noge na uzglav-nicu kreveta,prekrivenu bijelim satenom. Zatim je fleš bljesnuo i načas je zaslijepio, kao uvijek, i povijest je počela.Ona je bila obučena u pristojno krojenu crnu spava-ćicu sa čipkama koja ju je potpuno pokrivala od vrata do gležanja.Ipak, toliko je bila pripijena uz tijelo otkri-vajući sve, nježni tonovi njezine puti odsijevali su prema crnoj čipki, tako daništa nije preostalo mašti: nabubrele bradavice nadražene tkaninom napetom na izbočenim dojkama, blaga oblina trbuhai oštro uzdignut pubis koji se isticao zbog osobitog položaja nogu. Duga plava kosa prosula joj se preko ruba kreveta, azasljepljujuće svjetlo fleša dalo je njezinim očima strastven poziv, osmjehujući se nevidljivom promatraču, iz donjeglije-vog kuta, u preokrenutom položaju.Life je objavio tu fotografiju sa samo jednom riječi ispod nje, odštampanom bijelim verzalom:DENTONTo je bilo nešto manje od godinu dana u listopadu 1941, u vrijeme kad je održana svjetska premijera Greš-nice u NewYorku. Sjećala se kako se iznenadila kad je, prolazeći kroz predvorje WaIdorfa, s Jonasom po-kraj sebe, naišla na cioniz svojih fotografija na polica-ma za časopise u novinskom kiosku.— Pogledaj — reče ona i zastade u čudu. Jonas joj se osmjehnu na onaj' svoj osobit način koji je, to je već znala,pokazivao da je nečim vrlo zadovoljan. Prišao jekiosku i, bacivši sitniš, uzeo s police časopis. Pruži joj ga kad su ušli u lift.Dok su se uspinjali, ona otvori časopis. Nad tekstom se kočio naslov: Duhovnost u seksu.

Jonas Cord, bogat mladić, koji pravi avione, eksplozive, plastiku i novac (vidi Life, list. 1939) i, kad ga pokrenenadahnuće, ponekad napravi neki film {Odmetnik, 1930, Đavli na nehu, 1932), dao je u tradiciji de Millea neo-bičnosubjektivnu verziju priče o Mariji Mag-daleni. Nazvao ju je, prema svojoj uobičaje-noj otvorenosti, Grešnica.Bez sumnje, najvažniji pojedinačni faktor koji pridonosi snažnom dojmu ovog filma sva-kako je impresivno dostignućemlade žene, Jennie Denton, koju je gospodin Cord izabrao za glavnu ulogu.Gospođica Denton, bez prethodnog iskustva u filmu ili u glumi, djeluje upravo senzacio-nalno na publiku. Uza svuočitu seksualnu svijest koju, čini se, pokreti njezina tijela (94—53—91) nameću, gledalac je u isto vri-jeme svjestanduboko duhovne kvalitete koja neprestano zrači iz nje. Možda to izbija iz njezinih očiju koje su široko razmaknute, sivei duboke, odajući poznavanje i mudrost bola i Ijubavi i smrti, koji daleko premašuju njezine godine. Ona kao da na nekičudesan način projicira paradoksalne kontraste našeg vremena: samotražilačke provale čovjekove žudnje za fizičkimzadovoljenjem i njegovu že-Iju za duhovnim vrijednostima koje ga nad-mašuju.Vrata se na liftu otvoriše, i ona osjeti Jonasovu ruku na svojoj mišici. Zatvori časopis, i njih dvoje izađoše iz lifta.— Bože moj, vjeruju li oni zbilja u to? On se osmjehnu.— Rekao bih da vjeruju. To je časopis koji ne mo-žeš potkupiti. Već sam ti rekao da si na putu da po-staneš zvijezda— reče Joj dok su ulazili u sobu.Ona se spremala da otputuju u Kaliforniju odmah po-slije premijere, da počne snimati drugi film. Na stolu ispred kaučaspazi scenarij. Jonas priđe, uze ga i pro-lista.— Ne sviđa mi se.— Ni meni. Ali Maurice kaže da će to biti zlatni rudnik.— Možda — reče on. — Meni se samo ne sviđa tvo-ja uloga u njemu. — Priđe telefonu. — Dajte mi go-spodinaBonnera u Sherry—Netherlandu.— Maurice, ovdje Jonas — reče on osorno, zatim do-da: — briši Oči zvijezde. Neću da Dentonova igra u tom filmu. —Cula je preko cijele sobe Bonnera kako uzbuđeno protestira. — Svejedno mi je — reče Jonas. — Nađi nekog drugog zatu ulogu ... Koga? ... Hay-worthovu, Sheridanku. Koga god hoćeš. A odsad, Den-tonovoj se ne smije davati uloge ni zajedan film dok ja ne odobrim scenarij.Spusti slušalicu i okrenu joj se.— Cula si?Ona mu uzvrati osmijehom.— Jesam, šefe.Fotografija je postigla munjevit uspjeh. Kamo god si došao, gledala te je: sa zidova, iz izloga, s kalendara i s plakata. Ai ona je izlazila na glas. Bila je zvijezda, i kad se vratila u Kaliforniju, doznala je da joj je Jo-nas odobrio novi ugovor.Ali godina je prošla, s njom i bombe na Pearl Har-bour, a ona nije igrala još ni u jednom drugom filmu. Nije joj bilo nistalo do toga. Gresnica se igrala već drugu godinu u velikom Normanovom kinematografu u New Yorku i još se davalana premijernim predsta-vama širom zemlje. Pokazalo se da je to najunosniji film koji je kompanija dosad proizvela.Njen svakodnevni posao bio je šablonski i jednoli-čan. Između pojedinih izlazaka pred publiku na svakoj premijeriboravila je u Kaliforniji. Svakog bi jutra išla u studio. Tu bi joj dan bio ispunjen: u jutru uvježbava-njem glume;užinom, obično s nekim novinarom koji bi došao radi intervjua; poslije podne lekcijama iz go-vora, pjevanja i plesanja.Večeri bi obično provodila sama, osim ako se Jonas slučajno nije našao u gradu. Onda bi bila s njim svake večeri.Ponekad bi večerala s Davidom i Rosom Woolf. Ona je voljela Rosu i njihovo veselo djetešce koje je upravo prohodaloi koje je imalo impozantno ime Henry Ber-nard, po Davidovu ocu i ujaku. Ali većinu vremena provodila bi sama usvojoj kućici, s Meksikankom. Svu-da se već pronio glas. Ona je Jonasova djevojka. I Jo-nasova je ostala.Samo u njegovu društvu nije osjećala osamljenost i besciljnost života, što su se sve više i više javljali u njoj. Stala seosjećati sve nemirnijom. Došlo je vrijeme da radi. Pohlepno je čitala scenarije i, kad god je mislila da je našla neki kojibi joj se mogao svidjeti, stupila bi u vezu s Jonasom. Kao i uvijek, on bi obećao da će ga pročitati, a onda bi je nakonnekoliko dana nazvao da joj kaže kako on drži da to nije za nju. Uvijek je postojao neki razlog.Jednom ga je u ogorčenju upitala zašto je drži na platnoj listi ako nema za nju posla. On je načas ušu-tio. Kad jeprogovorio, glas mu je bio hladan i neopo-reciv.— Ti nisi glumica — reče. — Ti si zvijezda. A zvi-jezde mogu sjati samo onda kad je sve drugo kako treba.Nakon nekoliko dana dođe joj u garderobu, u studio, Al Petrocelli, iz reklamnog odjela.— Bob Hope daje predstavu vojnicima u logoru Pendleton. Zeli da i vi sudjelujete.Ona se okrenu na kauču na kojem je sjedila i ostavi scenarij koji je upravo čitala.— Mogu li? — upita ga i pogleda. Obje su znali na što misli.— Bonner je govorio s Cordom. Obadvojica su se složila da bi vam nastup koristio. Di Santis će dobiti zadatak da vampripremi neku točku.\ — Dobro — reče ona ustajući. — Bit će divno opet nešto raditi.I sad, nakon šest tjedana temeljitog uvježbavanja malog uvodnog govora i jedne pjesme, koja je bila paž-Ijivo uglađena,dotjerana u izrazu i aranžmanu, kako bi što bolje pokazala njezin dubok, promukli glas, sta-jala je iza kulisaimprovizirane pozornice, čekajući na-stup. Drhtala je na hladnom noćnom zraku, unatoč krznenom kaputu kojim se bilazagrnula.Izviri iza kulisa u gledalište. Bučan smijeh orio se iz bezbrojnih redova vojnika, koji su se prostirali u noć dokle je okomoglo doseći. Hope j upravo pričao svo-je paprene vojničke viceve koje se nije nikad usudio emitirati preko radija. Onase povuče neprestano dršćući.— Nervozni ste — je li? — upita Al. — Nikad do-sad niste nastupali pred gledaocima? Ne bojte se ništa, to će brzo

proći. — Mozgom joj sinu sjećanja na Aidu i praksa koju je imala predstavljajući pred malom ali izabranom skupinombogataša u New Orleansu.— Oh, nastupala sam već pred gledaocima. — A kad spazi na njegovu licu iznenađenje, dođa hladno — kad sam bila ukoledžu. — Ona se osvrnu da gleda Boba Hopea. Uspomene joj nekako pomogoše da se osjeća bolje.Al se okrenu vojniku koji je stajao pokraj njega.— A sad, naredniče, znate što morate uraditi?— Znam vrlo dobro, gospodine Petrocelli.— Dobro — reče Al i izviri na pozornicu. Hope je bio pri kraju svoje točke. Al se okrenu opet vojniku, a u ruci mu seodnekud stvori novčanica od dvadeset dolara.— Ona će nastupiti sad, svaki čas — reče. — Vi ćete stići u gledalište naprijed, blizu pozornice. I ne zabora-vite!Viknite glasno i razgovijetno.— Hoću, gospodine PetroceUi — reče vojnik, a novča-nica nestade u džepu.— Dobit ćete još jednu nakon predstave ako sve ispad-ne kako treba.— Za još dvadeset, gospodine Petrocelli — reče voj-nik — budite bez brige. Cut će me do Aljaske.Al kimnu zabrinuto glavom i okrenu se pozornici, a vojnik izađe iza kulisa. Hope je upravo počeo predstav-Ijati Jennie.— A sad, momci — reče u mikrofon — glavna točka ove večeri... — on zastade načas i podiže ruke da utiša pljesakkoji se prolomi. — Razlog zbog kojeg smo se svi ovdje sakupili. Cak i kompletan oficirski klub. — Priče-kao je doknije prestao smijeh. — Gledat ćemo djevojku!— Cujte, momci — nastavi — kad sam najprije re-kao u Ministarstvu rata tko će večeras ovamo doći, re-kli su mi:»Oh, nemojte, gospodine Hope. Nemamo do-voljno pojasova za stolice.-« Ali ja sam ih umirio. Rekao sam im da se vivojnici znate vladati u svakoj situaciji. — Nastade opet smijeh, ali ovaj put se u njemu osjetilo nekakvo iščekivanje.Hope podiže ruke. — I tako, momci, dajem vam .. .Svjetla se najednom ugasiše a mali krug svjetla obasja Jenninu glavu kad je izvirila iza zastora.— Vežite se, momci! — viknu Hope. — Jennie Denton! I cijela pozornica utonu u tamu osim kruga svjetla naJennie. Iz gledališta se prolomi buka kad ona, oprezno i pipajući onako kako se temeljito pripremila, pođe na pozornicu,potpuno pokrivena krznenim kaputom.Buka se preli preko nje, i ona osjeti podrhtavanje dr-venog poda ispod nogu kađ je došla i stade ispred mikro-fona.Stajala je mirno, gledajući ih, a plava joj se kosa, dječački podšišana, hvatala i odbijala blistavo svjetlo. Vojnici suzviždali i vrištali i topotali nogama.Pošto je prošlo nekoliko minuta, a buka nije davala ni-kakvih znakova da će jenjati, ona se nagnu prema mi-krofonu.— Dajte mi, momci, samo minutu vremena — reče ona dubokim glasom, puštajući da joj kaput klizne s jed-nogramena — pa ću skinuti kaput.Dok je polako i promišljeno skidala kaput, buka se pro-lomi u pravi urnebes. Ona ga pusti da padne iza nje na\J""\\ pozornicu i ostade u bijeloj večernjoj haljini, ukrašenoj \ dijamantima i čvrsto pripijenoj uz tijelo. Opet se nagnu'prema mikrofonu, a s ramena joj kliznu naramenica. Br-zo je uhvati.— Vrlo nezgodno. Nikad dosad nisam bila s toliko muškaraca.Zanosno su urlali.— A sad ne znam što da radim — reče ona tiho.— Ne moraš ništa, bebice — grmnu neka glasina spri-jeda, ispred pozornice. — Samo tako stoj!Dok se ona osmjehivala i piljila u pravcu toga glasa, kao da ponovo provališe svi bijesovi. Ona pričeka dok se buka nijemalo utišala.— Imam jednu malu pjesmicu koju bih vam rado ot-pjevala — reče ona. — Hoćete 11?— Hoćemo! — provali iz tisuću grla.— U redu — reče i primaknu se mikrofonu. pošto je ščepala naramenicu koja joj Je opet spala. — A sad, za-misUtesamo da ste kod kuće, da slušate radio, da ste zaklopili oči...— Zaklopili oči? — grmnu opet glasina. — Bebice, isti-na je da smo u vojsci, ah nismo ludi!Kad je glazba lagano zasvirala, ona se nemoćno osmjeh-nu gromoglasnom smijehu. Krug svjetla polako se suža-vaodok joj nije obasjavao samo lice, a u gledalištu nasta tišina. Glazbu je majstorski aranžirao aranžer studija. Starusentimentalnu pjesmu, aU u ritmu sličnom rumbi, 8 klavirom, duhačima i violinama, sviraU su uz ritam bubnjeva ibasa.Ona zapjeva na dani znak, očiju napola zatvorenih na pozadini svijetlog kruga, s bUsravom donjom usnom.— Ooću da me voUš ti — pjevala je promuklo. — I nitko drugi nego ti.— Ooću da me voUš ti.— Saamo ti.Glas joj se utopi u grmljavini koja se valjala iz gleda-lišta i ona se načas poplaši od sve one prigušene spolnosti koju jerazabrala u njoj.13Maurice Bonner uđe u holivudski Brown Derby s de-belim scenarijem uvezanim u plavi karton, pod rukom. Glavnikonobar mu se nakloni.— Dobar dan, gospodine Bonneru, gospodin Pierce već je tu.Odoše u separe u stražnji dio restorana. Dan diže po-gled s Hollywood Reportera. Odloži novine na stol.

— Zdravo, Maurice! Bonner sjede nasuprot njemu.— Zdravo — odvrati on i baci pogled na novine. — Jesi li vidio što pišu o našoj djevojci?Dan kimnu glavom.— Ni upola od onoga što je bilo — reče Bonner. — Al Petrocelli mi je rekao da tako nešto nije vidio. Nisu je pustili spozornice, a kad je bilo gotovo, samo što joj nisu rastrgali haljinu dok je išla u automobil. Jutros rano nazvao me jeHope i rekao da će je uzeti kad god je dobije.— Još jedan dokaz da sam u pravu — reče Pierce. — Mislim da je sad veća nego što je Marlowe ikad bila. Zir-nulukavo na Bonnera. — Ideš li još gore jedanput na tjedan?Bonner se osmiehnu. U ovom gradu nema tajne. — Ne idem. Kad se Grešnica pOčela davati u New Yorku, Cord jepoderao njezin stari ugovor i dao joj novi.— Ne razumijem.— Jednostavno — reče Bonner. — Onog jutra kad je dobila ugovor, došla je k meni u ured. Posudila je od mene pero ipotpisala ga, a onda me pogledala i rekla: — »A sad, nema više jebačine ni za koga. Ni za tebe!« I onda je uzela rukopisi otišla.Pierce se nasmija.— Ne vjerujem joj. Kurva ostaje kurva. Mora da je progutala dobru udicu.— Pa i jest. Jonasa Corda. Načuo sam nešto da će se udati za njega.— To bi baš i trebalo tom kučkinom sinu — reče Pierce promuklo. — Zar on još ne zna da je bila kurva?— Ne zna.— Eto vidiš. Možeš misliti da si ne znam kako mudar, uvijek se nađe neka cura koja je još mudrija. — Pierce se nasmija. — Sto radiJonas?— Samo zgrće pare — odgovori Bonner. — Ali, znaš već Jonasa. Ipak nije sretan. — Zašto nije?— Htio je da stupi u avijaciju, ali ga nisu primili. Ni-su mu dopustili jer da im je previše važan njegov posao za uspjeh u ratu. I takoje, sav bijesan, odletio iz Wa-shingtona u New York i upisao se u obične vojnike, šmuk jedan!— AU nije u vojsci — reče Pierce.— Dakako da nije. Odbijen je zbog neke mane: pro-bušeni ušni bubnjići iU takva nekakva glupost, I tako su ga proglasilinesposobnim za vojnu službu, a idućeg tjedna primili nazad Rogera Forrestera kao brigadnog ge-nerala.— Cujem da će i David uskoro na regrutaciju — reče Pierce.— Ovih dana, šmokljan jedan. A mogao bi lako do-biti odgodu. Oženjen, ima dijete; osobito sad kad je film-ska industrija dobilatako visoku vrijednost u ratu. Ali on to neće tražiti. — Pogleda Piercea. — Cak i Nevada ide na put sa svojom revijom Divlji Zapadda besplatno agitira za upis ratnog zajma.— To samo dokazuje da još ima Ijudi koji misle da je svijet ravan — reče Dan. Dade znak konobaru da do-nese još po jedno piće.— Sve sam te momke zapravo ja uveo u posao. Danas su oni ono što jesu, a što sam ja? Neprestano na početku.Bonner ga pogleda. Nije žalio Piercea. Dan je ipak bio jedan od holivudskih agenata koji je postigao najviše uspjeha.— Da — reče zajedljivo. — Moje srce krvari za tobom. Ali već sam čuo, Dane, priču o tvom životu. Nisi me valjda radi toga pozvaona užinu.Dan je bio toliko oštrouman agent da je znao kako se nalazi u opasnosti da izgubi slušateljstvo. Prestade se tužiti i sniziglas do povjerljivog tona.— Jesi li pročitao scenarij?Bonner uze scenarij sa sjedala pokraj sebe i stavi ga na stol.— Pročitao sam.— Silan je, zar ne? — upita Pierce, a u glasu mu je raslo oduševljenje trgovca.— Dobar je — sitničarski potvrdi Bonner. — Samo, treba mnogo prerađivanja.— A koji scenarij ne treba? — upita Pierce i osmjehnu se. Nagnu se prema njemu. — A sad, kako Ja gledam na to, tajscenarij treba jakog producenta, takvog kao što si ti. Wagner, prijeko kod Universala, lud je za njim. Isto tako Zimbalist,kod Metroa. Ali, ne vjerujem da je to za njih. Oni jednostavno nemaju onog pravog smisla i vještine za prikazivanjekakvog ti imaš.— Ne farbaj mi tu, Dane. Obojica znamo da je scenarij dobar samo ako dobijemo određenu djevojku da igra u njemu.A obadvojica znamo tko je to.— Dentonova — reče odmah Pierce. — I ja tako mi-slim. Zato sam ga i donio tebi. Ona ima ugovor s tvojim studijem.— Ali Jonas odlučuje u kojim će filmovima ona igrati. A on je već odbio neke dosta dobre scenarije.— Sto on hoće? — upita Pierce. — Da je sakrije u or-mar i čuva samo za sebe? Ne možeš tako postupati s jed-nomzvijezdom. Ona kad-tad ugasne.Bonner slegnu ramenima.— Znaš ti Jonasa. Nitko ne pita zašto.— Možda će mu se scenarij svidjeti.— Ako mu se i svidi — na to će Bonner — kad sazna da si ti agent, ode cijeli posao niz vodu.— A što ako djevojka navali i ako kaže da mora u njemu igrati?Bonner slegnu ramenima.— Znaš koliko i ja. Ali, ja joj ga ne bih dao. Cemu da se uvaljujem u neprilike radi jednog scenarija? Ma koU-ko dobarbio, uvijek ima i neki drugi.Pierce je buljio u njega, a debele usne su mu se zlo-voljno stegle.— Sjetio sam se kako ćemo je pridobiti za se. Dočepao sam se ...Bonner ga prekide.— Ne govori mi ništa. Ako uspiješ, ugodno ćeš me iznenaditi. Samo, ne želim da išta znam o tome.

Pierce se izbulji časak u njega, zatim se zavali u stol-cu. Uze jelovnik.— U redu, Maurice — reče i osmjehnu se. — Sto ćeš jesti?Kad se Jennie vratila iz studija, pošta je ležala na pi-saćem stoliću u dnevnoj sobi. Priđe stolu i sjede.— Večerat ćemo oko osam i pol — reče. — Hoću pri-je da se okupam i odmorim.— Si senorita — odvrati Maria i odgega se.Jennie pogleda poštu. Vidje dva omota, jedan veliki od žućkastog debelog papira manila, i drugi, obično pismo. Iziskustva je već znala da je u prvom scenarij, pa naj-prije otvori pismo. Na vrhu pisma, u glavi pisalo je: Koledž St.Mary's za sestre njegovateljice. Očima pre-letje pismo. Napisala ga je bila svojim urednim ruko-pisom segtra M.Christopher.Draga Jennie!Ovo je prekratko pismo da bi moglo izraziti pri-znanje učenica i nastavnica koledža St. Mary's za posebnu predstavutvog filma koji si tako Ijuba-zno priredila za nas.Casna majka i sestre, zajedno sa mnom, bile su sve pod najvećim dojmom ganutljivog izraža-ja vjere i Ijubavi za našegSpasitelja, Isusa Krista, koji si ti dala svojim tumačenjem onog što mora da je najtočniji i najteži prikaz jedne ličnosti.Ui-stinu je šteta što su proizvođači filma mislili da je potrebno unijeti izvjesne prizore za koje znamo da bi se vrlolako mogli izostaviti bez štete zapriču o Magdaleni. Ali, u cjelini, izvanredno smo zadovoljne što u ovim mučnim vremenima svi mo-žemo vidjeti takavplemenit prikaz otkupiteljske milosti koju treba tražiti u Ijubavi našeg Gospodi-na.Sad moram završiti jer ću naskoro na posao u ki-rurgiju. Otkad je rat, sve mi, i u školi i u bolnici, radimo dvostrukoradno vrijeme, zbog oskudice radne snage. Ali, milošću Gospodinovom udvostru-čit ćemo svoje jadne napore dauvećamo njegovo milosrđe.Casna majka šalje ti svoj najmilosniji blagoslov i moli Boga da ti da da i dalje imaš uspjeha i sreće u svojoj novojkarijeri.Iskreno tvoja u Isusu Kristu sestra M. Christopher.Glavom joj sinu sestrino strogo, pažljivo lice, zajedno s bolnom čežnjom za godinama koje je provela u kole-džu. Cinilojoj se da je to bilo tako davno. Kao da je sad potpuno različita osoba od one nervozne djevojčice razrogačenih očiju kadse prvi put pojavila u uredu ča-sne majke.Sjećala se mirnih sati učenja, dugih sati vježbe, i za-morjiih sati pukog dirinčenja u bolnici. Bilo je dana kad je plakalazbog razočaranja, zbog nesposobnosti da nau-či sve ono čemu su je poučavali. I u takvim časovima sa sestrina ozbiljnoglica pala bi maska strogosti i ona bi utješiteljski položila svoju ruku na djevojčino rame.— Radi ustrajno i moli ustrajno, Jennie — govorila je blago — pa ćeš naučiti. U tebe je istinski iscjeliteljski dar.I ona bi se utješila i snaga bi joj se obnovila kad je vidjela kako se sestra neštedimice žrtvuje za sve, za bolesnike i zaučenice. Cinilo se, u ma koje doba dana ili noći Jennie bila na dužnosti, da je sestra Cristopher uvijek u blizini.Jennie dohvati cigaretu. Mora da sve one rade straho-vito mnogo kad je sestra spomenula to u pismu. SestraCristopher nije nikad običavala isticati svoje napore. Jennie obuze osjećaj beskorisnosti kad pomisli na ra-zmjernolagodan život koji provodi. Baci pogled na svo-je snažne, uske ruke. Kako sad malo radi njima! Ono znanje koje je bilou njima kao da ju je svrbjelo u ja-godicama prstiju. Mora postojati nešto čime bi mogla po-moći sestrama.Postojalo je. Cim se dosjetila, dolavatila je telefon i br-zo počela okretati brojčanik.— Rosa? Ovdje Jennie.— Kako si, Jennie? David mi je pričao da umalo što nisi razbila vojsku Sjedinjenih Država Hopeovom pred-stavom.Jennie se nasmija.— Siroti momci, predugo su bez žena.— Ne pričaj mi gluposti. Stručne novine pišu da si bila sjajna.— Ne daje ti ilii valjda David da ih čitaš?— Svakako — reče Rosa. — Zar to ne radi svaka že-na koja ima poslovnog muža? To je jedini način da sa-znamo štorade.— Kako je mali Bernie?— Zašto ne dođeš jednom na večeru pa da ga sama vidiš? Nema te već dugo.— Doći ću. Uskoro.— Hoćeš li da govoriš s Davidom?— Ako je tu — Jennie će uljudno.— Zbogom, draga — reče Rosa — dođi svakako usko-ro na večeru. Evo ti Davida.— Kako je ponos i nada Normanove kuće?— Divno. Oprosti mi, Davide, što te uznemirujem kod kuće, ali imam mali problem u kojem bi mi ti, mislim, mogaodati savjet.Glas mu postade ozbiljan.— Da čujem!ii Ona se prokašlja.— Išla sam u koledž St. Mary's za bolničarke i imala stipendiju. Bi li se moglo urediti sa studijem da mi sesvakog tjedna ponešto usteže od plaće i šalje njima ona-ko kako to rade s Filmskim fondom za pomoć? Tako bih im sebar malo odužila za sve ono što su mi učinili.— To je lako. — David se nasmija s olakšanjem. — Sa-mo pošalji obavijest sutra ujutru u moj ured i reci mi kolikohoćeš da ti ustežemo, a ostalo je naša briga. Imaš li još šta?

— Nemam, to je sve.— Dobro. Nego, dođi na večeru kako ti je rekla Rosa.— Hoću, Davide. Zbogom!Ostavi telefon i pogleda opet pismo. Sad joj je bolje. Ako već ne može biti sama s njima da im pomogne, bar će imnjezin novac učiniti malo dobra. Ostavi pismo, uze veliki omot i otvori ga. Imala je pravo. Bio je to scenarij, i to vrlodug.Radoznalo pročita naslov na plavim koricama. Afrodi-ta: scenarij po romanu Pierrea Louysa. Otvori scenarij na prvojstrani i iz njega ispade pismo. Bilo je kratko i jezgrovito.Draga gospođice Denton!Već odavno niste igrali u filmu, pa vjerujem da ste bili mudri i čekali pravi scenarij kojim biiSte nastavili kolosalanuspjeh postignut u Grešnici.Ajrodita je, vjerujem, tcij scenarij. U njemu sam našao domet i kvalitetu koji su podobni da uvećaju sjaj vaše karijere. Svelikim zanima-njem očekujem odgovor.Vama odani Dan PierceOna smota pismo i vrati ga u rukopis. Taj je Dan Pier-ce neki prepredenjak. Neće da preda rukopis u studio onako kakose obično predaje. Uze rukopis i pođe uza stepenice u sobu. Pročitat će ga poslije večere u kre-vetu.14Dragi gospodine Pierce!Hvala vam što ste mi poslali priloženi ruko-pis Afrodite, koji vam vraćam. To je vrlo za-nimljiv scenarij. Ipak, nijeonakav za kakav bih ja bila osobito zainteresirana.Jennie DentonPitala se je 11 pravilno uradila što je tako naprečac od-bila rukopis. U tome se kolebala. Kad ga je čitala po noći ukrevetu prvi, put, nije ga mogla ispustltl iz ruku. Ta zanosna priča podsjećala ju je na Standhurstov opis kurtizane kojapomaže vladati svijetom. Scenarij je, čini se, zadržavao čulnu slikovitost i poeziju originalnog dje-la, a ipak je donosiosve to unutar ograničenja 1 grani-ca filmskog kodeksa. Ipak, što je dalje čitala, sve se ma-nje oduševljavala.Nije bilo ni jednog jedinog retka ili prizora kojem bi se moglo prigovoriti. Naoko. Ipak, pod površinom se snažnoosjećala prisutnost nijeme igre koja bl istančano djelovala na podsvijest gledalaca. Kad je završila čita-nje, osjfetila jeda je to bila i jedina autorova namjera.Zaspala je neoblčno uznemirena 1 uznemirena se pro-budila. Sutradan, kad je došla u studio, tražila je iz knji-žniceoriginalan roman 1 utrošila na njegovo čitanje cljeli taj dan 1 dio drugog. Nakon toga ponovo je pročitala scenarij.Istom onda je shvatila kako je grubo bila izo-pačena Ijepota 1 namisao te priče.Ipak je, nema sumnje, bilo pravilno njezino mišljenje da bi se od toga mogao stvoriti veliki film. A još manje imasumnje o tome da bi glumica koja bi predstavljala Afroditu bila najpopularnija i najznamenitija glumica te sezone.Afrodita iz scenarija uistinu je božica i žena koja znači sve za sve muškarce.Ali to nije dovoljno. Jer, nigdje u scenariju nije našla dušu Afrodite, nijednog trenutka duhovne Ijubavi i raz-mišljanja,koji bi je izdigao nad nju samu 1 uistinu je sjedinio s bogovima. Ona je bila lijepa i topla 1 pametnai puna Ijubavi, pa čak i moralna, onako kako je sama to shvaćala. Ali je bila kurva, ništa bolja od svake kurve kojuJennie poznaje, pa ni od same Jennie. I duboko u sebi Jennie se zgrozila nad onim što je pročitala. Jer, u nekom drugomvremenu i na nekom drugom mjestu, ugleda sebe: što je nekoć bila i što je ostala.Ostavi omot na toaletni stolić i pritisnu dugme za ku-rira, kad li zazvoni telefon. Podiže slušalicu. Istom pošto mu začuglas, shvati koliko joj je nedostajao.— Jonase! Gdje si? Kad ćeš doći?— U tvornici sam u Burbanku. — Htio bih te vidjeti. Kako će mi biti dug dan!— Oh, Jonase i ja tebe.— Zašto da čekamo do večeri? Zar ne možeš doći ova-mo na užinu?— Kako ne bih mogla?— U jedan?— Doći ću — reče ona i spusti slušalicu.— Samo ostavite tu, Johne — reče Jonas. — Poslužit ćemo se i sami.— Izvohte, gospodine Corde. — Vratar pogleda Jen-nie pa opet Jonasa. — Smijem li — poče on skanjujući se —smijem li biti toliko slobodan i zamoliti gospođicu Denton za autogram? Jonas se nasmija.— Pitajte nju.Vratar pogleda upitno Jennie. Ona se osmjehnu i kim-nu glavom. On izvadi olovku i papir iz džepa, a ona brže boljenadrlja svoje ime.— Hvala vam, gospođice Denton.Vrata se za njim zatvoriše, a Jennie se nasmija.— Kad ovako dajem autogram, osjećam se kao da sam kraljica. — Ona se ogleda po sobi. — Tu je lijepo.— Ovo nije moj ured — reče Jonas i natoči dvije ša-lice kave — nego Forresterov. Koristim se samo njime kad njeganema ovdje.— Oh — reče ona radoznalo — a gdje je tvoj?— Nemam ga, osim onog što je ostao još od mog oca u staroj tvornici u Nevadi. Nigdje nisam toliko dugo da bi mizbilja trebao.Privuče stolac bliže njoj i sjede. Popio je kavu i mirno je gledao. Ona se zacrveni od neprilike.

— Je li na meni sve u redu? Da mi se nije šminka razmazala ili tako nešto?On odmahnu glavom i osmjehnu se.— Nije. Izgledaš lijepo.Ona otpi kave, a među njima nastade neprilična šut-nja.— Sto si radio? — upita ona.— Najviše sam razmišljao. O nama — odgovori on, neprestano je gledajući. — O tebi. O sebi. Ovo posljednje vrijemekako nisam s tobom osjetio sam se prvi put u životu osamljen. Ništa nije bilo kako treba. Nisam po-želio drugedjevojke. Samo tebe.Srce kao da joj nabreknu, u grlu ju je gušilo. Mislila je, ako se samo makne, da će se onesvijestiti. Jonas turi ruku udžep, izvadi kutijicu i pruži joj. Tupo je buljila u nju. Na kutiji pročita sitna zlatna slova. Van Cleef i Arpels.Prsti su joj podrhtavali dok ju je otvarala. Najednom zasja lijepo brušen dijamant u obliku srca.— Budi mi žena — reče on tiho.Dok ga je gledala, na oči joj navališe vrele suze, pune zahvalnosti. Usne joj zadrhtaše, ali osta bez riječi.Sutradan je u Louellinu stupcu ta vijest bila u naslo-vu i glavna tema članka. Telefon je zvonio u njezinoj garderobicijelog jutra, dok nije na koncu zamolila cen-tralu da je viSe ne spaja. Telefonistica se obraćala s ve-ćim poštovanjemnego dosad. Kad Jennie htjede pustiti slušalicu, telefonistica reče:— Gospođica Denton?— Izvolite.— Djevojke u centrali sve vam žele mnogo sreće. Jennie osjeti kako je najednom obli topao val sreće.— Hvala vam mnogo. Poslije podne nazva je Rosa.— Neobično sam sretna zbog vas oboje.— Sva sam izvan sebe — smijala se Jennie pogleda-jući prsten koji joj je blistao na ruci.; — Sjećaš li se poziva na ručak?— Da.— David i ja baš smo o tom razmišljali. Kako bi ti se sviđalo da to pretvorimo u proslavu zaruka? Kod Roma-noffa, sasvim što uz to ide?— Ne znam — Jennie je oklijevala. — Bit će najbolje da se posavjetujem sa Jonasom.Rosa se nasmija.— Sa Jonasom? A tko je on? Samo mladoženja. Ni-kad nitko ne pita mladoženju šta on hoće. To ne mora biti nekavelika večera ako ti nećeš.— U redu — nasmija se Jennie. — Prisilila si me.— A imat ćeš i priliku da pokažeš zaručni prsten. Cu-jem da je pravo čudo.Jennie ispruži ruku, a ddjaimant bljesnu.— Vrlo je lijep — reče ona.— Bernie već vapi za večerom. Nazvat ću te kod kuće pa ćemo se dogovoriti.— Hvala, Roso. Bog!Kad se te večeri vratila kući iz studija, neki strani automobil bio je parkiran na prilazu. Utjera auto u garažu i uđe u kućuna zadnja vraita. Ako je to opet neki reporter, ne želi da ga vidi. Meksikanka je bila u ku-hinji.— Senorita, u dnevnoj sobi je seiior Pierce.Sto on hoće, pitala se. Možda još nije primio rukopis pa se skrenuo po njega. Pierce je sjedio u dubokom na-slonjaču sotvorenim rukopisom na koljenima. Ustade i nakloni se.— Gospođice Denton.— Gospodine Pierce. Jeste li primili scenarij? Poslala sam vam ga prije nekoliko dana.On se osmjehnu.— Primio sam ga. Ali, mislim đa bismo mogli još malo porazgovarati. Vjerujem da bih vas mogao nagovoriti da sepređomislite.Ona odmahnu glavom.— Ne vjerujem.— Prije nego počnemo razgovor — on će užurbano — mogu li vam čestitati zaruke?

— Hvala vam. A sađ vas moram zamoliti da me ispri-čate. Imam sastanak.— Oduzet ću vam samo nekoliko minuta.On se sagnu i uze kovčežić koji je bio odložio na pod pokraj naslonjača.— Ali, zbilja, gospodine Pierce...— Samo nekoliko minuta. — U glasu mu je osjećala neku osobitu sigurnost. Kao da je bio siguran da se ona ne-ieusuditi odbiti ga. Pritisnu dugme i poklopac kov-čežića odskoči. — Znate li, gospođice Denton, što je ovo? — upita je.Ona ne odgovori. Poče se srditi. Ako je to nekakva nje-gova šala, njoj se ne sviđa.— To je osammilimetarski projektor — reče on ćaska-jući i pričvrsti leće. — Takvim se obično proiciraju kuć-nifilmovi.— Vrlo zanimljivo. Ali ja zbilja ne vidim što se to mene tiče.— Vidjet ćete — obeća on i pogleda Je. Pogled mu je bio hladan. Okrenu se da potraži električnu utičnicu. Nađe je nazidu iza naslonjača i brzo utaknu utikač s vrpcom projektora.— Držim da će taj bijeli zid ispred vas vrlo dobro po-služiti mjesto platna, zar ne? — Okrenu projektor prema zidu i

kvrcnu prekidačem. — Bio sam toliko slobodan da sam umetnuo film u aparat prije nego sam došao ovamo.Film poče zujati i Jennie se okrenu đa pogleda sliku na zidu. Pokazaše se dvije gole djevojke na kauču, zagr-Ijene,sakrivenih lica. Nasluti neposrednu opasnost. Pri-zor joj je bio, začudo, nekako poznat.— Taj sam film dobio od jednog svog prijatelja iz New Orleansa. — Piercov glas dopirao je ravnodušno iza nje. Nekimuškarac stupi na scenu. I on je bio gol, a jeđna djevojka okrenu se njemu, gledajući ravno u kameru.Jennie nesvjesno dahnu. Ta je djevojka bila ona. Sad se sjetila. Bilo je to onda kad je bila u New Orleansu. Okrenu se iizbulji, blijeda kao zid, u Dajia Piercea.— I onda ste bili fotogenični. Mora da ste bili uvjere-ni da nema kamere.— I nije je bilo — dahnu ona. — Aida to ne bi nikada dopustila. — Buljila je šutke u njega, a usta i grlo od-jednom jojse osušiše.On pritisnu prekidač, a kad je film stao, svjetlo se ugasi.— Vidim da vas kućni filmovi baš mnogo ne zani-maju.— Sto vi hoćete? — upita ona.— Vas. — Počeo je spremati aparat. — Ne u običnom smislu — brzo dodade. — Hoću da igrate Afroditu.— A ako neću?— Vi ste čarobni, vi ste zvijezda, vi ste zaručeni — reče on ravnodušno. — Mogli biste izgubiti sve to troje ako sedogodi da taj film padne u krive ruke. Zajedno s popisom vaših profesionalnih djelatnosti. — Ošinu je hladnimpogledom. — Nijedan muškarac, pa ma bio i ta-kav luđak kakav je Jonas Cord, neće se htjeti oženiti gradskom kurvom.— Imam ugovor s Normanom. Po mom ugovoru nije mi dopušteno da igram u tuđim filmovima.— Znam — reče Dan mirno. — Ali, uvjeren sam da će Cord odobriti kupnju ovog scenarija ako ga vi zamo-lite.Bonner će režirati film.— A što ako ne htjedne? Jonas ima svoje mišljenje o filmovima,Na njegovim usnama pojavi se lak osmijeh.— Onda ga nagovorite da ga promijeni. Ona polako dahnu.— Pa ako ga nagovorim?— Dobit ćete ovaj film, bez daljnjega.— I negativ?On kimnu glavom.— Kako ću znati da ne postoje dupliltati? On podiže obrve odobravajući.— Vidim da ste nešto naučih — reče. — Platio sam pet tisuća dolara za ovaj mali film. A to ne bih učinio da se nisamuvjerio da ne postoje kopije. Uostalom, za-što da zakoljem koku koja nosi zlatna jaja? Možda ćemo još ponekadsurađivati.On zapakova projektor.— Scenarij neka ostane kod vas. Ona ne odgovori.On se okrenu, dohvati vrata i obazre se.— Jesam li vam rekao da ću biti gotov za nekoliko minuta? — reče.Pierce naglo sjede. Osmjehivao se.Jennie osjeti da je svi promatraju. Podiže glavu i po-gleda oko stola. Kao da je znala što misle. Od dvanaest parova kojisu tu sjedili poznavala je pet muškaraca pri-je one pokusne snimke. Irvinga, Schwartza, Bonnera i još trojicu koji suvrhunski funkcionari u drugim kom-panijama. Svih ostalih sedam su to znali. Neke njihove žene također. Vidjela im jeto u očima. Samo u dvojice muškaraca vidjela je ponešto sažaljenja. U Davida i u Nevade Smitha.Davida je mogla razumjeti. Ali nije shvaćala zašto je žali Nevada. Jedva da ju je poznavao. Kad su se sasta-jali ustudiju, uvijek je bio vrlo tih, čak plašljiv. Ali sad je spazila neki divlji bijes duboko u crnim indijanskim očima dok jesvraćao pogled s nje na Dana Piercea.Trinaestorica muškaraca — razmišljala je — i svi osim jednog znaju što je prije bila. A taj trinaesti je nesret-nik. On ćeje uzeti za ženu. Netko je dirnu u ruku. Ro-sin glas prekide strašnu tišinu koja je prijetila ponorom.— Mislim da je vrijeme da odemo u toaletu. Jennie nijemo kimnu glavom i šutke pođe za njom izastola. Osjetila je kako je ostali gosti prate očima. Ona prepozna, a da im nije ni uzvratila pogleda, nekoliko drugihmuškaraca koje je poznavala, i vidje njihove mu-dre, znalaoke osmijehe. Bi joj slabo. Rosa navuče zastor ispred malogudubljenja u kutu i Jennie šutke klonu na kauč. Rosa upali cigaretu i pruži joj.Jennie je pogleda i odmah zaboravi cigaretu u prsti-ma. Navališe joj suze na oči.— Zašto? — zapita povrijeđenim, zbunjenim glasom. — Ne razumijem. Sto sam mu učinila?Sutke zaplaka, a Rosa sjedne pokraj nje i nasloni joj glavu sebi na rame.Dan Pierce se smijuljio dok se povlačio do svog auto-mobila kroz tamno i pusto parkiralište. Cekaj samo dok budepričao tu priču u svlačionici kod Hillcresta sutra ujutro. Sto će biti smijeha! lonako nitko zbilja ne voli Jonasa.Istina, podnose ga. Ali ga nisu prigrlili. A to je razlika. Svi oni poštuju Jonasov uspjeh, ali ne bi ni prstom ma-kli da mupomognu. Ni blizu onako kako bi pomogli Danu Pierceu kad bi njemu trebalo pomoći, samo što mu ne treba. On jenjihov, s njima se razvijao u poslu. Oni imaju svoja pravila. Bili su složni.Kad im samo bude pričao kako se cura držala. Kao da je htjela propasti u zemlju, dok je u isto vrijeme Jonas stajao kaošmuk osmjehujući se i misleći kako je svatko divan. Svi će puknuti od smijeha.Iz mraka ispade odjednom pred njega tamna prilika. Piljio je zabrinuto u tamu, dok mu ta prilika šutke ne priđe.— Oh, to si ti, Nevada. Nisam znao tko je. Nevada stade šuteći.Dan se glasno nasmija, kad se svega sjeti.

— Zar ipak nije drolja? — Slavodobitno se nasmija i pruži ruku prema Nevadi da se pridrži. — Mislio sam da će seraspuknuti kad je otvorila kutijicu i ugledala nožiće. A Jonas, glupan jedan, čak i ne zna u što se..,Danov glas najednom zakrklja i iz grla se ote potmuli krik bola kad ga Nevada tresnu pesnioom u želudac. Pade naautomobil i uhvati se za njega da se održi na nogama. Buljio je u Nevadu.— Cemu sad to? — upita ga uvrijeđeno. Pa, mi smo stari prijatelji.Vidje Nevadu kako je zamahnuo rukom da ga udari u lice, pa se htjede sagnuti. Nije bio dovoljno brz i osje-ti strašanudarac po očima. I opet ga zgodi udarac u trbuh. Presomiti se bljujući, a još jedan udarac u lice svali ga na zemlju ubljuvotinu. Zaplašeno pogleda Ne-vadu.Tek sad Nevada progovori, a ledena strava obuze Da-novo srce.— Već odavno sam trebao to napraviti — reče Ne-vada, gledajući ga. — Trebao sam te ubiti kao psa. Samo Sto nisivrijedan da zbog tebe čovjek ide u plinsku ko-moru.Prezirno okrenu leđa i ode. Dan pričeka đok ne zamre bat čizama s visokim petama. Zatim obuhvati rukama lice inasloni ih na hladan zid.— Bila je to samo šala — plakao Je onako pijan. — Samo šala.Jonas je išao za Jennie u mračnu kuću.— Umorna si — reče nježno gledajući joj blijedo lice. — Bila je sjajna večer. Hajde samo u krevet! Vidjet ću te sutra.— Ne — reče ona utučeno. Znala je što treba učiniti. Okrenu se i pođe u dnevnu sobu i ondje upali svjetlo. On ju jeradoznalo slijedio.Ona se okrenu, skide prsten s prsta i pruži mu ga. On pogleda prsten, pa nju.— Zašto? — upita. Jesam li nešto učinio večeras? Ona odmahnu glavom.— Nisi — reče brzo. — Ništa nije uopće u vezi s to-bom. Samo uzmi prsten, molim te!— Imam pravo da saznam zašto, Jennie.— Ne volim te — odvrati ona. — Je li to dovoljan ra-zlog?— Sad više nije.— Onda imam bolji — reče ona tvrdo. — Prije one probne snimke, bila sam najskuplja kurva u Hollywoodu. Buljio ječasak u nju.— Ne vjerujem ti — reče tiho. — Ne bi me mogla prevariti.— Ti si budala — reče ona oštro. — Ako ne vjerujeS meni, pitaj Bonnera ili bilo kog od one druge četvoricemuškaraca za stolom, koji su me povalili. Ili bilo kog odone druge dvanaestorice muškaraca koje sam večeras vidjela u restoranu.— Još ti ne vjerujem — reče on tihim glasom. Ona se nasmija.— Onda pitaj Bonnera zašto mi je Pierce dao onaj dar. Nije ono bila nikakva zabuna, on je nožiće namije-nio meni. —To se pričalo po svem Hollywoodu, onog jutra kad je Bonner odavde otišao. Kafco sam mu obri-jala cijelo tijelo i leglas njim u kadu punu šampanjca.Njemu se smuči.— I, šta misliš, zašto sam te tražila da mi dopustiš da igram Afroditu? — nastavi ona. — Nisam tražila radi toga štosam imala o tome rukopisu dobro mišljenje. Htjela sam se otkupiti u Piercea. — Priđe brzo pisaćem stolu i izvadi dvamala smotka filma. Odmota jedan pred njim, i film se razmota kao konfeti. — Moja prva velika uloga — rečezajedljivo. — Pornografski film.Ona izvadi cigaretu iz kutije na stolu i zapali je. Ponovo se okrenu njemu. Glas joj je sad bio mirniji.— Ili si ti možda takav čovjek da uživaš u tom što si se oženio takvom ženom, pa da svaki put kad se sasta-neš s nekimmuškarcem možeš sam sebe pitati, je li je ovaj ili je nije? Kad, gdje i kako?On zakorači prema njoj.— To je sad prošlo. Nije važno.— Nije? Ako sam ja načas bila budala, ne moraš ti biti. Sto misliš koliko bi od ove noći mogao podnijeti da si znao onošto sad znaš?— Ali, ja te volim!— I sama sebe zavaravaš. Ne voliš me. Nisi me nikad ni volio. Voliš uspomenu. Uspomenu na djevojku koja jeprevoljela tvom ocu a ne tebi. U prvoj prilici koja ti se pružila pokušao si da me pretvoriš u njezinu sliku. Cak ukrevetu, šta si sve tražio od mene! Zar misliš da sam zbilja bila toliko naivna da nisam vidjela kako su to sve stvari štoih je ona tebi radila?Prsten joj je još bio u ruci. Ona ga stavi na stol pred njega.— Evo ga — reče.On je buljio u prsten. Dijamant kao da je bacao bolne iskre na njega. Pogledala je, lice mu je bilo izbrazdano i izduženo.— Zadrži ga — reče kratko i izađe.Ona ostade stajati dok nije čula kako je izvezao auto-mobil s prilaza. Onda ugasi svjetlo i pođe uza stepenice. Na stoluje ostavila prsten, a film, poput konfeta poslije zabave, na podu.Ležala je razrogačenih očiju na krevetu, buljeći u noć. Da samo može plakati, bilo bi joj lakše. Ali, duša joj je prazna,grijesi su je izjeli. Potrošila je svoj dio Ijubavi.Jednom, davno, voljela je i bila voljena. Ali Tom Den-ton bio je mrtav, izgubljen zauvijek, bez priziva.Zajeca u tami:— Tata, pomozi mi! Molim te! Ne znam što da radim. Kad bi se samo mogla vratiti i početi sve iznova! Na-zad u onaj obiteljski nedjeljni miris debele govedine i zelja, onom blagom šaputanju jutarnje mise, sestrama u bolnici,

zadovoljstvu što je djelić božjeg djela.A onda joj, iz sivog jutarnjeg svjetla, dopre očev ša-pat: »Hoćeš li zbilja da ideš, Jennie Medo?«Casak je ležala vrlo mirno, razmišljajući, sjećajući se. Je li to vrijeme zauvijek prošlo? Ne bi tako moralo biti kad bizatajila na ispovijedi taj dio svog života koji, čini se, više nije njezin. Oni ne bi znali. To je bio njezin jedi-ni praviprijestup. Ostatak njezina života već su po-znavali.Takav čin bio bi grijeh. Grijeh propusta. Obezvrijedio bi svaku njenu buduću ispovijed. A ona ima toliko toga da dade,a bez toga poriče ne samo sebe nego i druge koji trebaju njezinu pomoć. Sto je veći grijeh? Načas se uplaši, a ondaodluči da je to stvar koja se tiče nje i njezina Stvoritelja. Na njoj je da odluči i samo ona mo-gla bi se smatratiodgovornom, i sad i u svako buduće vrijeme.Odjednom se odluči, više se nije bojala.— Da, tata — šapnu ona.Njegov tihi glas odjeknu nošen vjetrom. — Onda se obuci, Jennie, i ja ću s tobom.16Prošle su gotovo dvije godine od tih zaruka kad je Rosa ponovo čula za Jennie. To je bilo nepunih šest raje-seci odonoga dana kad Je primila groznu bezličnu oba-vijest od Ministarstva rata da je David poginuo na ancijskommostobranu u svibnju 1944.Nema više snova, nema više velikih poslova, nema više teških borbi i planova da se izgradi divovsko mo-numentalnopoduzeće koje bi obavilo zemlju i svezalo je tankim i lagašnim celuloidnim nitima. Za njega je sve to konačno stalo,kao što je stalo i za tisuću drugih u lomu, tutnju i vatri jednog ratnog talijanskog jutra.Snovi su prestali i za nju. Ljubavni šapat u noći, puc-ketanje poda pod koracima s druge strane kreveta, uz-buđenje itoplina od uzajamnog povjerenja i planova za sutra.Rosa najednom stade cijeniti svoj rad. On joj je za-okupljao duh, opterećivao energiju i trošio je svakodnev-nimodgovornostima. S vremenom se bol povukla u dubinu njene duše i ona ju je osjećala samo kad bi ostala sama.I onda, malo-pomalo, stade shvaćati, kao što se uvijek događa preživjeUma, da je s pokojnikom pokopan samo diosnova. Sin joj je rastao i jednog dana, kad ga je vidjela kako trči preko zelene trave ispred kuće, začu ptice kako opetpjevaju. Pogleda plavo nebo i sjajno sunce iznad glave, i pojmi da je živo Ijudsko biće koje diše i u kojem struji zdrava isnažna krv. I nestade kriv-nje koja ju je mučila što je ona ostala, a on otišao, iščezao.Sve se to dogodilo sutradan pošto je primila pismo od Jennie. Bilo je naslovljeno sitnim, ženskim rukopisomkoji nije prepoznala. Najprije je pomislila da je opet nekakva molba, kad spazi natpis u zaglavlju pisma.Milosrdne sestreBurlingame, Kalifornija10. listopada 1944.Draga Roso!Uzimam pero u ruke i pišem ti s nekom uzne-mirenosti, a ipak sa spoznajom da ćeš poštovati moje povjerenje. Ne želimozlijediti rane koje su u ovo vrijeme već djelomično zacijeljele, ali tek sam prije nekoliko dana saznala za tvoj gubitak,pa zato želim da tebi i malom Bernieju uputim svoje sažaljenje i molitve.David je bio divan čovjek i plemenito Ijudsko biće. Nedostajat će svima nama koji smo ga po-znavali. Svakog danaspominjem ga u svojim mo-litvama i tješim se riječima našega Gospodina i Spasitelja: »Ja sam uskrsnuće i život; tkovjeruje u mene živjet će i poslije smrti; i tko god živi i vjeruje u mene, neće nikad umrijeti.«Tebi odana u Isusu Kristu Sestra M. Thomas (Jennie Denton)Kad je Rosa izašla da pozove u kuću sina koji se igrao, začu ptice kako pjevaju. Idućeg vikenda odveze se u BerlingameJennie u pohode.Na plavom nebu sjali su oblačići poput bijelih loptica. Rosa skrenu autom na širok prilaz koji je vodio samo-stanuMajke Božje. Bila je subota poslije podne i pred kućom je već bilo parkirano mnogo automobila. Ona uveze automobilna slobodan prostor malo dalje od ne-zgrapne velike zgrade.Sjedila je u kolima i pušila. Počela ju je obuzimati ma-lodušnost. Možda nije trebalo da dolazi. Možda je Jennie ne želividjeti, ne želi se sjećati svijeta koji je ostavila za sobom. Bio je to puki poziv za kojim se povela i došlaovamo, i sad neće moći kriviti Jennie ako odbije da se vidi s njom.Sjetila se onog jutra nakon proslave zaruka. Kad se Jennie nije pojavila u studiju, nitko na to nije obraćao mnogopažnje. A David, koji je tražio Jonasa u tvornici u Burbanku, rekao joj je da ni njega nije mogao naći.Kad je prošao idući dan i još jedan a od Jennie nije bilo glasa, studio se počeo uistinu brinuti. Jonasa su ko-načno našli uKanadi, u novoj tvornici, i David ga nazo-ve. Jonas je bio vrlo kratak, samo je rekao da je on Jennie posljednji put vidiokad je otišao iz njezine kuće sutradan nakon zaruka.David smjesta nazove Rosu i reče joj da ode do Jen-nine kuće. Kad je stigla, služavka Meksikanka otvori joj vrata.— Je li gospođica Denton kod kuće?— Nije, seiiorita.— Znate li gdje je? — upita Rosa. — Morala bih je naći, vrlo je važno.Služavka odmahnu glavom.— Senorita otići. Ona ne reći kuda.Rosa malo razmisli i prođe pokraj služavke u kuću. Svuda po predvorju ležali su zapakovani sanduci. Na jednom je bilonapisano Bekins, Selidhe i uskladištenia. Služavka spazi kako se Rosa iznenadila.Seiiorita mene reći zaključati kuća i otići i ja.Rosa nije čekala da dođe do kuće, nego je nazvala Davida s prve javne govornice do koje je stigla. Relcao joj je da će

pokušati opet govoriti s Jonasom.— Jesi li dobio Jonasa? — upita ona čim se pojavio te večeri na vratima.— Jesam. Rekao mi je da obustavim snimanje Afrodi-te i izbacim Piercea iz studija. Kad sam mu rekao da bismo semogli zaplesti u parnicu, rekao mi je kako je kazao Danu, ako išta pokuša, da će potrošiti i posljednji dolar samo da gaupropasti.— Ali, što je sa Jennie?— Ako se ne pojavi do kraja tjedna, Jonas mi je re-kao da je stavim na listu suspendiranih i obustavim is-platu plaće.— A njihove zaruke?— Jonas nije ništa rekao, ah ja misHm da je i to go-tovo. Kad sam ga upitao treba li da pripremimo izjavu za štampu,rekao mi je da im ne kažemo ništa, i objesio je slušalicu.— Sirota Jennie! Gdje li je sad?Sađ je znala. Izađe iz automobila i pođe polako prema samostanu.Sestra M. Thomas sjedila je mirno u svojoj ćeliji i či-tala Bibliju. Začu tiho kucanje na vratima. Ustade, s Biblijom uruci, i otvori vrata. Na svjetlu koje je dopi-ralo s prozora u hodniku ispred ćelije, njezin bijeh novi-cijatski veo postadenježno srebrn.— Da, sestro?— Imaš posjet, sestro. Supruga Davida WDolfa. Eno je dolje u sobi za posjetnike.Sestra Thomas časak je oklijevala, a onda progovori. Glas joj je bio tih i miran.— Hvala ti, sestro. Molim te da kažeš gospođi Woolf da ću sići za nekoliko minuta.Redovnica se nakloni i pođe hodnikom, a sestra Tho-mas zatvori vrata. Načas se osloni na njih, slaba i bez daha. Nije senadala da će joj doći Rosa. Uspravi se, prijeđe preko ćelije i kleknu ispred raspela koje je visilo na golom zidu pokrajnjezina kreveta. Sklopi ruke na molitvu. Kao da je tek jučer došla ovamo, kao da je još uplašeno djevojče koje je cijelogsvog života pokušavalo sakriti od same sebe svoju Ijubav za Boga.Sjećala se blagog glasa časne majke kad je klekla pred nju plačući, s glavom na njezinu mekom krilu. Kao da opetosjeća onaj lak dodir prstiju kojima je prelazila preko njene kose.— Ne plači, dijete moje! I ne boj se! Put koji vodi našem Gospodinu može biti mučan i težak, ali Isus Krist, našSpasitelj, ne odbacuje nikoga tko ga uistinu traži.— Ali, časna majko, ja sam griješila.— Tko je od nas bez grijeha? — uzvrati tiho časna majka. — Ako položiš sve svoje grijehe pred Njega,koji preuzima sve grijehe na sebe, i ako ga uvjeriš da se iskreno kaješ, on će ti dati svoje sveto odrješenje i bit ćešdobrodošla u ovom domu. Ona pogleda kroz suze časnu majku.— Onda, mogu ostati? Casna majka joj se osmjehnu.— Dakako da možeš, dijete moje!Kad je sestra Thomas ušla u sobu za posjetnike, Rosa ustade.— Jennie? — reče nesigurno. — To jest, sestro Tho-mas.— Roso, kako je lijepo što te vidim!Rosa je pogleda. Razmaknute sive oči i Ijupko lice pri-padali su Jennie, aU mirna vedrina koja je sjala ispodnovicijatskog bijelog vela potjecala je od sestre Thomas. Najednom spozna da je ovo lice koje sad gleda isto ono koje jejednom vidjela na platnu, uvećano tisuou puta i jspunjeno istom onom Ijubavi s kojom je Marija Magda-lena pružilaruku da dodirne skut haljine njezina Spa-sitelja.— Jennie! — reče ona i osmjehnu se. — Toliko sam sretna da bih te najradije zagrlila.Sestra Thomas raširi ruke.Poslije su šetale tihim stazama oko vrta na popodnev-nom suncu, a kad su došle na vrh brežuljka, zastale su gledajućizelenu dolinu pred sobom.— Njegova je Ijepota svagdje — reče tiho sestra Tho-mas i okrenu se svojoj prijateljici. — Našla sam svoje mjesto unjegovu domu.Rosa je pogleda.— Koliko ćeš ostati u novicijatu?— Dvije godine. Do idućeg svibnja.— A što ćeš onda? — upita Rosa.— Ako dokažem da sam vrijedna Njegove milosti, sta-vit ću na se crni veo i poći putem Majke utemeljiteljice danosim Njegovu milost svima kojima će zatrebati.Ona se zagleda Rosi u oči, a Rosa opet spazi, duboko u njezinim očima, onu istu vedrinu.— Ja sam sretnija od većine njih — reče skromno se-stra Thomas. — On me je već izučio za svoj posao. Go-dineprovedene u bolnici pomoći će mi kamo god me po-šalju, jer na tom području mogu najbolje poslužiti.Vani se žarko srpanjsko sunce oborilo na uzletište u Nevadi, ali ovdje, u generalovu uredu, preopterećeni uređaj zaklimatizaciju zujao je i održavao temperaturu neprestano na dvadeset šest stupanja. Pogledah Morris-seyja, zatim sdruge strane stola generala i njegov štab.— Tako je to, gospodo — rekoh. — CA-JET X. P. lakše će postići brzinu od 950 kilometara nego britanski mlažnjakDe Haviland—Rolls, kojim se toliku razmeću, 800 kilometara. — Nas.miješih im se i ustadoh. — A sad, gospodo,izvolite izaći pa ću vam ga pokazati.— Ne sumnjam u to, gospodine Corde — polaska mi general. — Da smo i najmanje posumnjali, ne bi ste ni-kad dobiliugovora.

— Zašto onda čekamo? Hajdemo.— Samo malo, gospodine Corde — reče brzo general. — Ne možemo dopustiti vama da demonstrirate mlaž-njak.Izbuljih se u njega.— Zašto ne?— Niste osposobljeni za upravljanje mlažnjakom — reče on i baci pogled na list papira pred sobom na sto-lu. — Vašaliječnička svjedodžba ukazuje na neznatnu sporost refleksa. Potpuno normalna, dakako, s obzirom na vašu dob, alimožete nas razvimjeti zašto vam ne dopuštamo da upravljate njime.— Sve je to sranje, generale! Sta mislite, do vraga, tko je doletio njime ovamo đa vam ga preda?— Imali ste potpuno pravo na to, tada — odvrati ge-neral. — Avion je bio vaš. Ali, čim se dotakao ove piste,postao je, prema ugovoru, vlasništvo armije. A mi ne možemo riskirati i dopustiti vam da njime uzletite.Udarih se srdito pesnicom u ruku. Pravila, sama pra-vila. Muka je s tim prokletim ugovorima. Jučer sam mo-gaodoletjeti mlažnjakom do Aljaske i nazad, i ne bi me mogli zaustaviti. lU, što se toga tiče, čak ni uhvatiti. CA-JET X. P.brži je trista dvadeset kilometara na sat od ijednog konvencionalnog aviona koji armija ima u zraku. Morat ću jednomuzeti vremena da pročitam te ugovore.General se osmjehnu, obiđe oko stola i priđe mi.— Znam dobro kako vam je, gospodine Corde — reče on. — Kad su mi liječnici rekli da sam prestar za borbe-ni let iposjeli me za pisaći stol, nisam bio ništa stariji nego vi sad. A ni meni se to nije sviđalo ništa više nego vama. Nitko nevoli kad mu se kaže da stari.0 čemu, do vraga, govori? Meni je samo četrdeset je-dna. To nije starost. Još bih mogao u letu praviti krugo-ve okovećine tih balavaca koji se šepire po aerodromu sa zlatnim i srebrnim trakama i hrastovim lišćem na ra-menima.Pogledah generala.Mora da je shvatio moje iznenađenje jer se opet os-mjehnu.— Bilo je to samo prije godinu dana. Sad mi je četr-deset tri. — Ponudi mi cigaretu i ja šutke uzeh. — Pre-uzet će gapotpukovnik Slaw. Sad je baš na aerodromu; čeka vas.1 opet se dosjeti što me muči.— Ne brinite se ništa za avion — reče brzo. — Shaw ga savršeno poznaje. Posljednja tri tjedna proveo je u vašojtvornici u Burbanku ispitujući ga.Pogledah Morrisseyja, ali on se u to vrijeme pažljivo zagledao nekamo drugamo. I on je u to umiješan. Već ću ga jaugrijati zbog toga. Okrenuh se opet generalu.— U redu generale. Izadimo da vidimo kako ta bebi-ca leti.Bebica je bila pravo ime, i to ne samo za avion. Pot-pukovniku Shawu nije moglo biti više od dvadeset godi-na.Promatrao sam ga kako preuzima avion, ah nekakonisam mogao stajati na miru i zirkati na nebo gledajući gdje ga isprobava. Kao kad bi prošao kroz svakojake neprilike idočepao se djevice, i kad si sve zbrinuo i ure-dio, otvaraš vrata spavaonice i vidiš nekog drugog mom-ka kako jojoduzima nevinost tebi pred nosom.— Mogu li tu negdje dobiti šalicu kave?— Blizu glavnog ulaza ima kantina — reče jedan vojnik.— Hvala.— Molim — reče on automatski ne skidajući očiju s aviona na nebu, a ja odoh.Kantina nije imala uređaja'za klimatizaciju, ali je bila zamračena i nije bilo tako loše, iako su se kockice leda u kaviotopile prije nego sam donio kavu do svog mje-sta za stolom. Mrko sam buljio kroz prozor koji se na-lazio ispred stola.Premlad ili prestar. To je moja sud-bina. Bilo mi je četrnaest kad se prvi završio, 1918, a gotovo preko starosne granicekad smo zagazili u ovaj drugi. Neki Ijudi nikad nemaju sreće. Uvijek sam mislio da svaka generacija doživi rat, ali janisam doživio ni prvi ni drugi. Imao sam zlu sreću da sam se rodio izme-đu ratova.Pred kantinom se zaustavi vojnički autobus srednje veličine. Ljudi se stadoše iskrcavati i ja sam ih proma-trao jer ničegdrugog nije bilo čime bih se zabavio. Nisu to bili vojnici; bili su civili, pa čak -ni mladi. Većina ih je nosila kaput prekoruke i torbu u drugoj, nekima je ko-sa već posijedila, a mnogi je nisu ni imali. Nešto mi je privuklo pažnju. Nitko se odnjih nije smijao, pa ni kad su međusobno razgovarali u skupinicama koje su odmah stvorili na pločniku predautobusom.Zašto bi se i smijali, pitao sam se ogorčeno. Nemaju se čemu smijati. Sve su to stari šmokljani kao i ja. Izva-dihcigaretu i zapalih šibicu. Struja zraka s ventilatora ugasi je. Zapalih drugu okrećući se od ventilatora i za-klanjajućicigaretu rukama.— Herr Cord! Kakvo iznenađenje! Sto vi tu radite? Pogledah: Herr Strassmer.— Baš sam predao novi avion — rekoh i pružih mu ruku. — Ali, što vi radite tu? Mislio sam da ste u New Yorku.Stresao mi je ruku na onaj svoj osobiti evropski način. Uozbiljio se.— I mi smo bili na primopredaji. A sad se vraćamo.— Došli ste s tom grupom vani?On kimnu glavom. Pogleda ih kroz prozor i uznemi-ri se.— Da — reče tiho. — Svi smo došli zajedno u jednom avionu, ali vraćamo se pojedinačno. Radili smo zajed-nički trigodine, a sad je posao završen. Uskoro se vra-ćam u Kaliforniju,— Nadajmo se — nasmijah se. — Mogli bismo vas sigurno upotrijebiti u tvornici, ali se bojim da ćemo još malopričekati. Rat u Evropi možda će i biti gotov, ali ako nam Tarowa i Okinawa na nešto ukazuju, trebat će nam još baršest mjeseci, ako ne i godina, dok se Japan ne preda.

On ne odgovori.Pogledah i najednom se dosjetih. Ti su Evropljani vrlo osjetljivi kad je u pitanju lijepo vladanje.— Oprostite mi, Herr Strassmer — rekoh brzo. — Ho-ćete li popiti sa mnom šalicu kave?— Nemam vremena. — Pogledao me je nekako okli-jevajući. — Imate li i ovdje svoj ured kao što ga sva-gdje imate?— Svakako — rekoh i pogledah ga. — Kad sam išao ovamo, prošao sam pokraj vrata s natpisom Muškarci. Nalazi se uzadnjem dijelu ove zgrade.— Sastat ćemo se ondje za pet minuta — reče i odjuri. Promatrao sam ga kroz prozor kako je prišao jednojskupini i s njom razgovarao. Pitao sam se nije U stari poludio. Ne bih rekao, ali možda je prenaporno radio i sad mislida je opet u nacističkoj Njemačkoj. On sigurno nema nikakvog razloga da se pravi tako tajanstven zbog toga što je samnom razgovarao. Napokon, obojica smo na istoj strani.Zgnječih cigaretu u pepeljari i polako izađoh van. Nije me ni pogledao kad sam prolazio kraj njegove skupine na putu uzahod. Ušao je u prostoriju časak poslije me-ne. Oči su mu nervozno strijeljale prema kabinama.— Jesmo li sami?— Mislim da jesmo — rekoh i pogledah ga. Pitao sam se kako ću do liječnika ako pokaže znakove ludila.On priđe svakoj kabini, otvori vrata i zaviri. Onda se, zadovoljan, okrenu meni. Lice mu je bilo napeto i blijedo, a načelu mu se pojaviše kapi znoja. Pomislih da počinjem prepoznavati simptome. Ovo sunce u Ne-vadi pravi je ubojicaako niste na njega navikli. Prve njegove riječi uvjeriše me da imam pravo.— Herr Cord — prošapta promuklo. — Rat se neće za-vršiti za šest mjeseci.— Dakako da neće — rekoh da ga smirim. — Koliko sam čuo, najprije se treba s njim složiti, pokušati ih umi-riti. —Prisjećah se zatim što treba onda. Okrenuh se umi-vaoniku. — Evo, da vam ponudim čašu...— Rat će biti gotov idućeg mjeseca!Mora da je pisalo na mom licu, što sam pomislio, jer mi se usta razvaUše od iznenađenja.— Ne, nisam poludio, Herr Cord — reče brzo Stras-smer. — Nikom drugom ne bih to rekao osim vama. Sa-mo takovam se mogu odužiti zato što ste mi spasih život. Znam koliko bi to moglo biti važno za vaše po-slove.— Ali... aH, kako ...— Više vam ne mogu reći — prekide me on. — Samo mi vjerujte! Idućeg mjeseca Japan će biti verfallen. — Okrenuse i tako reći istrča na vrata.Buljio sam neko vrijeme za njim, zatim odoh do umi-vaonika i umih se u hladnoj vodi. Pomislih da sam mo-žda luđi odnjega jer sam mu počeo vjerovati. Ali zašto? Nije imalo nikakvog smisla. Istina, Japance smo potisnu-li, ali oni još držeMalaju, Hong Kong i Nizozemsku istočnu Indiju, a uz njihovu filozofiju kamikaze, bilo bi pravo čudo da se rat završiza mjesec dana. Razmišljaoi' Propast ćc. (Prev.)sam o tom još i onda kad smo Morrissey i ja išli na vlak.— Znaš li koga sam sreo? — upitah. Nisam mu dao ni da odgovori. — Otta Strassmera.Osmjehnu se kao da mu je odlanulo. Valjda se bojao da ću mu loišiti bogove zbog toga što mi nije ništa rekao za onogpilota koji je njuškao po tvornici.— Dobri čičica — reče Morrissey. — Kafco je?— Cini mi se, u redu — rekoh. — Vraćao se u New York. — Pogledah kroz prozor na ravnu pustinju Ne-vade. — Da,zbilja, jesi li ikad čuo na čemu je on to radio.— Nisam zapravo. Pogledah ga.— A što si čuo?— Nisam čuo od njega — odvrati Morrissey. — Sa-znao sam od jednog svog prijatelja u inženjerskom klu-bu, koji jenešto malo radio na tom. Ali ni on nije znao vrlo mnogo. Znao je samo da se to zove Plan Manhat-tan, i da je unekakvoj vezi s profesorom Einsteinom.Pogledah ga zbunjeno.— Sto bi Strassmer radio za jednog Einsteina? On se opet osmjehnu.— Strassmer je, ipak, izumio plastičnu kanticu za pi-vo koja je čvršća od metalne.— Pa šta? — upita.— Pa možda je profesor dao Ottu da izumi plastičnu posudu u koju bi on spremio svoje atoime — reče Mor-risseysmijući se.Obuze me strašno uzbuđenje. Posuda za atome, ener-gija u boci, spremna da eksplodira kad joj izbijete čep. Covo nijelud. Znao je dobro o čemu govori. Lud sam bio ja.Bilo bi potrebno čudo, pomislio sam. E pa, Strassmer i njegovi prijatelji otišli su u pustinju i napravili ga, a sad idu kući,pošto su svoj posao obavili. Sto su to na-pravili i kako, ne bih znao reći, a nije me ni briga.Ali, duboko u sebi bio sam uvjeren da se to dogodilo.Cuđo koje će završiti rat.S vlaka sam sišao u Renou, a Morrissey je nastavio vo-žnju do Los Angelesa. Nije bilo vremena da obiđem Ro-baira naranču, pa sam uzeo taksi i odvezao se do tvorni-ce. Projurismo kroz vratnice od čelične žice, ispod ve-likog natpisa:Cord explosives, sad više od kilometra i pol daleko od glavne tvornice.Tvornica se za vrijeme rata strahovito proširila. Sto se toga tiče, proširile su se sve naše kompanije. Kao da ni za što, mašto radili, nije bilo dovoljno mjesta.Izađoh iz taksija i platih. Kad je otišao, pogledah po-znatu staru zgradu. Sad je već bila oronula i nekako pr-Ijava izastarjela prema novim prigradnjama, ali krov se bijelio i sjao na suncu. Nikako se nisam mogao od-lučiti da se

preselim odavde kad su ostali funkcionari preselili svoje urede u novu administrativnu zgradu. Ba-cih cigaretu nazemlju i zgazih je petom, zatim uđoh u zgradu.Miris je bio uvijek isti, a i šapat muškaraca i žena koji su tu radili bio je uvijek isti: Ej hijo. Sin. Već je prošlo dvadesetgodina i većina nije tu ni bila kad mi je umro otac, a ipak su me tako zvali. Cak i mladi, upola mlađi od mene.I ured je bio isti. Težak, ogroman pisaći stol i namje-štaj, presvučen kožom, koji je već dirnuo zub vremena. Upredsoblju nije bilo tajnice i to me nije iznenadilo. Ni-je bilo razloga da bude. Nisu me se nadali.Zađoh za stol i pritisnuh prekidač na razglasu koji me stavi u vezu ravno s McAIIisterovim uredom u novoj zgradiudaljenoj odavde četiri stotine metara. Javio mi se iznenađeno.— Jonase, odakle ti?— Iz zrakoplovnog korpusa — rekoh. — Upravo smo predali CA-JET X. P.— Dobro. Je li im se svidio?— Mislim da jest — odvratih. — Nisu mi ga povjerili da uzletim u njemu. — Sagnuh se i otvorih vrata na or-marićuispod telefonskog stolića da izvadim bocu burbo-na. Stavih bocu na stol preda se. — Kako stojimo s do-kinućem ratnih ugovora u slučaju da se rat sutra završi.— Za kompaniju eksploziva? — upita Mac.— Za sve kompanije — odvratih. — Znao sam da on čuva ovdje kopije svih ugovora koje smo sačinili, jer ovo smatranekako svojim glavnim uredom.— Za to će trebati malo vremena. Da li da odmah odredim nekog da to radi?— Recimo za jedan sat?Oklijevao je. Kad je progovorio, u glasu mu se osjetilo malo radoznalosti.— U redu, ako je to toliko važno.— Važno je.— Znaš li možda nešto?— Ne znam — rekoh po istini. Zbilja nisam znao. Samo sam nagađao. — Samo hoću da se to učini.Nastade načas šutnja, zatim on opet progovori.— Upravo sam primio od Tehničkog ureda fotokopije nacrta o izdvajanju radarskog odjela zrakoplovne kompa-nije upredloženu elektronsku kompaniju. Da ti ih done-sem?— Donesi — odvratih i okrenuh prekidač. Uzeh čašu koja je stajala na poslužavniku pokraj vrča i natočih je dopolaburbonom. Bacih pogled preko stola na zid s kojega me je gledao očev portret.— Davno je to bilo, tata — rekoh i salih viski u grlo.Sklonih ruke s fotokopij& na stolu, zgrabih ih i smotah čvrsto kao u spiralu. Pogledah McAllistera.— Cini mi se da je u redu, Mac. On kimnu glavom.— Označit ću da su odobrene i prebaciti ih u Nabavni odjel, s tim da iiyi se izda pripravni nalog za nabavu materijalakoji će im se predati čim se rat završi. — Ba-ci pogled na bocu s burbonom na mom stolu. — Nisi baš gostoljubiv.Zašto me ne bi ponudio jednom čaši-com?Pogledah ga iznenađeno. Mac baš nije mario za piće. Osobito za radnog vremena. Gurnuh mu bocu i čašu.— Posluži se.On natoči malo i pažljivo iskapi. Prokašlja se. Pogle-dah ga.— Ima Još jedan poslijeratni plan o kojem bih htio s tobom razgovarati — reče on nespretno.— Samo nastavi.— To sam ja — reče oklijevajući. — Nisara više mla-dić. Htio bih se povući.— Povući? — nisam vjerovao svojim ušima. — Zašto? Kog ćeš vraga onda?Mac pocrveni u neprilici.— Prilično sam teško radio cijelog svog života — re-če. — Imam dva sina i kćerku i petero unučadi, troje njih nisamnikad vidio. Zena i ja voljeli bismo proboraviti malo s njima, upoznati ih prije nego što bude prekasno.Nasmijah se.— Govoriš kao da ćeš odapeti svakog časa. Ti si još mlad čovjek.— Sezdeset i tri mi je. — Kod tebe sam već dvadeset godina.Buljio sam u njega. Dvadeset godina. Kad je to brže prošlo? Pravo su imali oni vojni liječnici. Nisam više ni ja deran.— Ovdje ćeš nam mnogo nedostajati — rekoh iskreno. — Ne znam kako ćemo bez tebe. — I to je bilo iskreno. Mac ječovjek na koga se mogu uvijek osloniti, kad god mi je potreban.— Već ćete se snaći. Preko četrdeset advokata radi sad kod nas i svaki je specijalist na svom području. Nisi više sam,velika je kompanija. Potreban ti je velik pravnički aparat koji će voditi brigu o tvojim poslo-vima.— AU kako? — rekoh. — Ne možeš pozvati aparat u po noći kad si u nevolji.— Ovakav aparat možeš. On Je opremljen za svaku nuždu.— Ali, šta ćeš ti raditi? NemoJ mi reći da ćeš biti sretan ako se budeš izležavao i igrao djeđa. Moraiš se nečim baviti.— Mislio sam o tome — reče on i pogleda me ozbilj-no. — Toliko sam se natezao s kompanijskim i poreznimzakonima da sam gotovo zaboravio ono najvažnije od svega. Zakone koji se bave Ijudskim bićima. — Dohvati opetbocu i natoči još u čašu. Nije mu bilo lako da tu tako sjedi i da mi priča o čemu razmišlja. — Mislio sam da otvorimadvokatsku kancelariju u nekom gradiću. Tek toliko da se malo zabavim ako netko nabasa na vrata. Sit sam većizražavanja u milijunima dolara. Sad bih već jednom volio pomoći nekom siromašku kome zbilja treba pomoć.Buljio sam u njega. Radiš s čovjekom dvadeset godi-na, a još ga ne poznaješ. McAIlister je pokazao jednu svoju stranuza koju nisam ni sanjao da je ima.

— Dakako, ukinut ćemo sve medusobne ugovore i spo-razume — reče on.Pogledah ga. Znam da mu ne treba novaca. Samo, ne treba ih ni meni.— Zašto, do vraga? Pojavi se samo na sastanku Uprav-nog odbora svakih nekoliko mjeseci, bar da te ponekad malovidim.— Dakle, ti... ti pristaješ? Kimnuh glavom.— Svakako; dogovorit ćemo se kad rat bude gotov.Letimice je čitao kratak pregled svakog ugovora i na polici su se gomilaH Hstovi bijelog papira. Mac je konač-nozavršio i pogledao me.— Imamo iscrpne zaštitne klauzule o ukidanju ugo-vora za sve ugovore osim jednog — reče on. — Taj se osniva naispvoruci prije svršetka rata.— Koji je to?— Onaj hidroplan što ga gradimo za Mornaricu u San Diegu.Znao sam o čemu govori. To je Centurion. Najveći aeroplan koji je dosad sagrađen, konstruiran da pone-se čitavu četuod sto pedeset momaka, uz posadu od dvanaest Ijudi, dva laka amfibijska tenka, podosta mi-nobacača, lake artiljerije,oružja, municije i ostale za-lihe za cijelu četu. Bila je to moja ideja, da će se jedan takav avion pokazati korisnim za iskrcavanje navalnih grupa izaneprijateljskih linija na malim pacifičkim otocima.— Kako to da smo sklopili takav ugovor?— Ti si tražio — reče on. — SJećaš se?SJećao sam se. Mornarica Je sumnjala da bi toliki avion mogao uzletjeti, i zato sam vršio pritisak na njih da uđu u posaopo kojem će avion biti potpuno provjeren prije nego se rat završi. To Je bilo prije sedam mjeseci.Odmah zatim upali smo u nepriliku. Pokusi kojim se ispitivala otpornost materijala pokazali su da su metali od kojih seobično grade preteški za motore da ih nose. Izgubili smo dva mjeseca dok inženjeri nisu naišli na smjesu fiberglasa kojije bio deset puta lakši od metala, a eetiri puta Jači. Zatim smo morali konstruirati nove strojeve za proizvodnju togmaterijala. Cak sam doveo Amosa Winthropa iz Kanade da radi na projektiranju. Stari lupež obavio Je fantastičan posaoi znao se probiti kad to nitko drugi nije mogao.Samo, stari vuk nije promijenio ni Jednu svoju dla-čicu. Imao me Je u džepu, i to Je dobro znao. Ucijenio me Je zamjesto zamjenika direktora u Cord Aircraftu prije nego Je došao onamo.— Koliko smo dosad uložiti? — upitah. Mac baci pogled na papire.— Sesnaest milijuna osam stotina sedamdeset šest ti-suća pet stotina devedeset četiri dolara i trideset Jedan cent do 30.srpnja.— Ne valja — rekoh i dohvatih telefon. Javi se tele-fonistica. — Dajte mi Amosa Winthropa u San Diegu. A dokbudem čekao vezu, nazvat ćete gospodina Daltona u uredu Inter-Continental Airlinesa u Los Angelesu i re-ći mu da mipošalje specijalni avion.— Sto ne valja? — upita Mac gledajući me.— Sedamnaest milijuna dolara. Odoše nam u vjetar ako nam taj avion odmah ne uzleti.Amos se Javio na telefon.— Kad se nadate da će Centurion uzletjeti? — upitah.— Sad već prilićno lijepo odmičemo. Samo dotjeruje-mo. Mislim da ga moramo pokrenuti negdje u rujnu ili napočetku listopada.— Sto mu nedostaje?— Obične stvari. Okivanje, montaža, poliranje, učvršći-vanje. Znaš već.Znao sam. Mali ali važan dio posla koji treba više vremena nego išta drugo. Ali ništa uistinu bitno, ništa što bi spriječiloavion da uzleti.— Pripremi ga — rekoh. — Sutra ću uzletjeti.— Jesi li lud? Nismo još nijednom ni benzina nalili u rezervoare.— A ti nalij.— Ali ni trup još nije ispitan propušta li vodu — viknu on. — Otkud znaš neće li se naći na dnu Zaljeva San Diega kadga pošalješ niz pistu.— Onda ga ispitaj. Imaš dvadeset četiri sata da se uvje-riš da plovi. Doći ću večeras ako ti treba pomoć.Nije io bio projekt za koji nam se plaćaju izvanredni troškovi i za koji nam se garantira novac, gdje država preuzimaračun, bio dobitak, gubitak ili poravnanje. To je moj novac i nije mi bila draga pomisao da izgubim.Za sedamnaest milijuna dolara Centurion će poletjeti, makar ga ja podigao iz vode golim rukama.Naručio sam Robaira da me odveze na ranč gdje sam se istuširao vrućom vodom i presvukao prije nego sam sjeo naavion i poletio u San Diego. Baš kad sam izlazio iz kuće, zazvoni telefon.— Za vas, gospodine Jonase — reče Robair. — Go-spodin McAllister.Uzeh mu slušahcu iz ruke.— Izvoli Mac.— Oprosti što te uznemirujem, Jonase, ali ovo je važno.— Navali.— Upravo je nazvao Bonner iz studija — reče. — Na koncu mjeseca prelazi u Paramount. Pogodio se s njima da ćeproizvoditi samo bomba-filmove.— Ponudi mu veću plaću.

— Jesam. Neće. Hoće da ode.— Kako je s njegovim ugovorom?— Istječe na kraju ovog mjeseca — reče on. — Ne mo-žemo ga zadržati ako hoće da ode.— Neka onda ide do vraga! Pusti ga ako baš hoće.— U škripcu smo — Mac će ozbiljno. — Moramo ne-kog naći da vodi studio. Ne možeš držati filmsku kom-paniju ada nitko ne proizvodi filmove.To sam i ja znao. Velika je šteta što se David Woolf nije vratio. Na njega sam se mogao osloniti. On je imao smisla zafilmove kao ja za avione. Ali, zaglavio je kod Anzija.— Hoću da stignem noćas u San Diego — rekoh. — Pusti me da malo razmislim o tom pa ćemo stvar ras-pravitipreksutra u tvom uredu u Los Angelesu. — Sad sam imao prečih briga. Jedan Centurion stoji gotovo isto toliko kolikocijela godišnja proizvodnja studija.Aterirali smo u San Diegu oko jedan sat po ponoći. Uzeo sam taksi i odvezao se odmah do malog brodogra-diUšta kojesmo iznajmili blizu mornaričke baze. Njego-vo svjetlo obasjavalo je deset blokova. Osmjehnuh se. Sa-mo se pouzdaj uAmosa. Noćna smjena radila je kao lu-da, pa ma i uz cijenu da prekrši naredbu o zamrače-nju, samo da svrši posao.Obiđoh oko velikog starog spremišta za čamce koje smo upotrebljavali kao hangar, kad začuh gdje netko viče.— Oslobodite pistu!Iz hangara izađe zatim Centurion s repom naprijed, baš kao divovski kondor koji leti natraške. Pojuri pistom kaopodmazan prema vodi. Iz hangara provali velika vi-ka; umalo me ne sruši grupa Ijudi koja potrča za avio-nam. Još senisam ni snašao, a oni projuriše pokraj me-ne i nađoše se na rubu vode. Vidjeh u gomili Amosa; galamio je kao i svidrugi.Centurion strahovito pljusnu u vodu, a kad mu rep natraške zaroni i gotovo pokri tri velika kormila, nastade načastjeskobna tišina, zatim slavodobitan krik kad se ispravi i lako zaplovi zaljevom. Poče se okretati odmi-čući se od doka, aonda začuh zujanje velikih vitala koji su namatali vezove privlačeći ga nazad.Ljudi su još vikali kad sam se probio do Amosa.— Kog vraga to radiš? — vikao sam nastojeći da nad-glasam buku.— Ono što si mi naredio. Isprobavam da ne propu-šta vodu.— Prokleta budalo! Mogao si ga potopiti. Zašto nisi uzeo komoru s pritiskom?— Nije bilo vremena. Trebalo bi mi najmanje tri da-na. A rekao si da letiš sutra.Vitlovi su privukli avion djelomično nazad na pistu s pramcem izvan vode.— Pričekaj malo — reče Amos. — Maram natjerati Ijude na posao. Svi rade u tri smjene.On ode na dok gdje je već jedan radnik prislonio Ije-stve uz bok golemog aviona. Verući se kao mladić, Amos otvorivrata upravo iza kabine i iščeznu u avion. Cas za-tim začuh zujanje motora odnekud iznutra, zatim se spu-sti divovsikapreklopnica za iskrcavanje i razjapi ždri-jelo na pramcu dovoljno veliko da prođe kamion. Amos se pojavi na vrhurampe unutar aviona.— U redu, momci! Znate već šta treba. Požurite. Za brbljane nema trostruka plaća.On se vrati do mene na dok te pođosmo u ured. Na stolu je stajala boca viskija. Uzeo je dvije papirnate ča-še izormarića na zidu i natočio viskija.— Misliš li zaista sutra uzletjeti? Kimnuh da mislim.On odmahnu glavom.— Ja ne bih — reče on. — Ako plovi, ne znači da će i letjeti. Ima na njemu još toliko toga za što nismo sigurni. Pa akose i digne, to još nije garancija da će se i odr-žati u zraku.— Bit će gadno — rekoh. — Ali svakako ću poletjeti. On slegnu ramenima.— Ti si gazda — reče on i pruži mi čašu, a svoju prine-se ustima. — Bilo stretno!Sutradan poslije podne, oko dva sata, nismo još bili spremni. Desni bočni motor broj dva rigao je benzin kao izvor naftekad god bismo ga zapalili, a nismo mogli naći pukotinu. Stajao sam na doku i buljio u avion.— Morat ćemo ga skinuti — reče Amos — i otpremiti u radionicu.Pogleda ga.— Koliko će to trajati?— Dva-tri sata. Ako budemo sretni i pronađemo od-mah grešku. Možda bi bilo najbolje da odgodimo poli-jetanje dosutra.Pogledah na sat.— Zašto? Ako počnemo u pet, još imamo do mraka tri i pol sata. — Pođoh nazad u ured. — Idem u ured daprodrijemam malo na kauču. Cim bude gotovo, zovi me!Ali, mogao sam isto tako pokušati zaspati u tvornici kotlova, uza sve ono deranje i psovanje, čekićanje i zaki-vanje.Zatim zazvoni telefon, pa ustadoh da se javim.— Zdravo, tata! — bila je Monica.— Nije, tata, nego Jonas. Odmah ću ga pozvati.— Hvala.Ostavivši slušalicu na stolu, odoh do vrata i pozvah Amosa. Vratih se na kauč i ispružih, a on uze slušalicu. Cudno meje pogledao kad je čuo njezin glas.— Da, malo sam zaposlen. — Neko je vrijeme šutio slušajući. Kad je opet progovorio, osmjehnu se. — Divno. Kadodlaziš?... Cim ovo ovdje bude gotovo, letim u New York. Proslavit ćemo to. Pozdravi mi Jo-Ann.Ostavi slušalicu i priđe mi.

— To je bila Monica — reče i pogleda me.— Znam.— Poslije podne odlazi u New York. S. J. Hardin po-stavio ju je za glavnog urednika Stylea i traži da se smjesta vrati.— Krasno — rekoh.— Vodi sa sobom Jo-Ann. Ti je nisi vidio već cdavno, zar ne?— Odonda kad s: prije pet godina odvukao njih dvije iz moje sobe kod Drakea u Chicagu.— Moraš je vidjeti. Derište se pretvorilo u pravu Ije-poticu.Buljio sam u njega. Sad sam vidio sve: Amos Winthrop igra se ponosnog djeda.— Covječe, ti si se zbilja promijenio, zar ne?— Covjek se mora opametiti, kad-tad — reče Amos i pocrveni od neprihke. — Kad vidiš da si počinio masu gluposti ipovrijedio Ijude koje voliš, i ako nisi do kra-ja propalica, polcušaš ispraviti pogreške.— Cuo sam i o tome — rekoh zajedljivo. Nisam bio raspoložen da slušam starog lupeža kako mi čita lekcije, ma kolikose popravio. — RekU su mi da se to uvijek do-gađa kad više ne možeš.Na licu mu spazih crtu starog Amosa. Naljutio se, vidim.— Naumio sam da ti kažem par stvarčica.— Sto, na primjer, Amose?— Spremni smo za ponovnu montažu motora, gospo-dine Winthrope — pozva ga jedan čovjek s vrata.— Odmah ću. — Amos se okrenu opet meni. — Sjeti me šta smo razgovarali kad se vratim s probnog leta.Nacerih se gledajući ga kako odlazi prema vratima. Nije bar postao tolik svetac da ga ne bih mogao razlju-titi. Ustadoh ipotražih cipele pod kaučom.Kad sam izašao, motor je radio lijepo i glatko.— Cini mi se da je sad u redu — napomenu Amos okrećući se meni.Pogledah na sat. Bilo je četiri i trideset.— Hajdemo onda. Sto čekamo? On mi stavi ruku na rame.— Zar te zbilja ne mogu nagovoriti da se predomi-sliš?Odmahnuh glavom. Sedamnaest milijuna bio je vrlo jak razlog. Prinese ruke ustima i napravi od njih me-gafon.— Dolje s aviona svi osim letačke posade. — Kad se motor isključio, nasta smjesta tišina na radilištu. Na-kon nekolikominuta i posljednji siđoše niz preklopnicu za iskrcavanje. Neki čovjek promoli glavu kroz pro-zorčić na pilotskojkabini.— Svi su sišli osim posade, gospodine Winthrope. Amos i ja uzađosmo preklopnicom u avion, a ondaIjestvicama s teretne palube do putničke kabine i dalje do letačke kabine. Tu su bila tri mladića. Pogledaše meradoznalo. Još su nosili kacige s brodogradilišta.— Gospodine Corde, ovo je vaša posada — Amos če službeno. — Desno, Joe Cates, radiotelegrafist. U sredi-ni, SteveJablonski, avio-mehaničar za desnim bočnim motorima broj jedan, tri i pet. Lijevo, Barry Gold, avio--mehaničar zalijevim motorima, broj dva, četiri i šest. Za njih se ne brinite! Sve su to mornarički veterani koji znaju svoj posao.Rukovah se sa svima redom i ponovo se obratih Amosu.— Gdje su pilot pratilac i navigator?— Evo ovdje — odvrati Amos.— Gdje?— Ja.— Do vraga ...On se isceri na me.— Znaš li nekog tko bolje poznaje ovu bebicu? Po-red toga, spavao sam s njom svake noći više nego pol godine. Tkoima više prava đa se prvi malo provoza?Buljio sam časak-dva u njega. Onda popustih. Vrlo dobro znam kako se osjeća. I meni je tako bilo jučer kad mi nisudopustili da letim mlažnjakom.Popeh se na pilotsko sjeđalo.— Momci, zauzmite mjesta.— Odma', odma', gospodine.Isceri se. Mornari, nema šta. Uzeh kontrolnu listu.— Diži rampu za ukrcavanje — rekoh čitajući. Motor ispod mene poče zujati. Malo zatim bljesnu cr-veno svjetlo na ploči iznad mene i motor stade.— Rampa za ukrcavanje dignuta, gospodine.— Pali motore jedan i dva — rekoh, ispružih ruku i pritisnuh ručice što je omogućilo mehaničarima da po-krenumotore. Veliki motori zakašljaše se i izrigaše crn dim. Propeleri se počeše tromo okretati, onda motori pro-radiše ipropeleri se smiriše u glatkom zujanju.— Desni bočni motor jedan u pokretu, gospodine.— Lijevi motor dva u pokretu, gospodine. Slijedeća komanda s kontrolne liste bilo je neštonovo za mene. Osmjehnuh se. Ovo niie avion, ovo je uistinu brod s krilima.— Odveži konope — rekoh. Amos pruži ruku uvis i povuče polugu koja oslobodi vezove. Drugo crveno svjet-lo zasjana ploči ispred mene; osjetih kako Centurion kliznu nazad u vodu. Kad je ulazio, zaroni malo straž-njim dijelom ineznatno se zaljulja. Ispod nas dopre slab pljusak vode o trup aviona. Nagnuh se naprijed i okrenuh volan. Veliki avionpolako se okrenu i poče izla-ziti iz zaljeva. Pogledah Amosa. On se isceri na me.

Ja mu uzvratih. Dosad je bilo sve u redu. Bar smo se držali na vodi.Preko pramca hidroplana preli se val i poprska solikom prozor ispred mene dok sam gledao posljednju točku kon-trolneliste. Bilo je gotovo stotinu točaka, pa sam mi-slio da nikad nećemo poći. Pogledah na sat prošlo je sa-mo šesnaestminuta kako smo se otisnuli s doka. Izvirih na prozore. Sest velikih motora radilo je glatko, a pro-peleri se sjali nasuncu, mokri od rose. Osjetih na rame-nu nečiju ruku i obazreh se.Pokraj mene stajao je radio-telegrafist. U jeđnoj ruci nosio je Mae West' koja se može napuhati, a u drugoj slo-ženpadobran.' Pojas za spasavanje, nazvan tako po američkoj glumici, poznatoj po svo-jim oblinama. (P r e v.)— Odjeća za spasavanje, gospodine.Pogledah ga. On je svoj padobran već nosio; a i ostala dvojica.— Stavite mi ga iza sjedala.Pogledah Amasa. Prsluk je već obukao 1 sad je vezao poprečni pojas. Sjede opet na sjedalo gunđajući jer se osjećaoneudobno. Pogleda me.— Moraš ga staviti.— Praznovjeran sam, što se toga tiče — rekoh. — Ako ga ne nosim, čini mi se da mi neće ni trebati. — On neodgovori nego slegnu ramenima, a radio-telegrafist vrati se na sjedalo i priveže pojasom. Ogledah se po kabini.— Jeste li na svojim mjestima? — Odgovoriše svi na-jednom:— Jesmo, gospodine!Pružih ruku, okrenuh prekidač na ploči, i sva svjetla zasjaše zeleno mjesto crveno. Odsad će se vraćati na crve-no samoako iskrsnu neprilike. Okrenuh hidroplan prema pučini.— U redu, momci! Idemo!Polako dadoh gas. Veliki hidroplan zatetura, pramac mu zaroni u valove, onda se polako diže, dok je šest pro-pelerazujalo u zraku. Stadosmo juriti kao brzi motorni čamac na Ijetnim utrkama. Pogledah na ploču. Brzino-mjer je stajao nasto pedeset.Začuh Amosov glas.— Proračunata brzina uzleta za ovaj let je sto osam-deset.Kimnuh glavom a da ga nisam ni pogledao, đajući i dalje gas. Kazaljka skoči na sto šezdeset, zatim na sto osamdeset.Valovi su udarali o dno trupa kao batovi. Podigoh kazaljku na sto osamdeset pet, a onda stadoh opet popuštati palicu.U prvi mah se ništa ne dogodi, pa povećah brzinu na sto devedeset. Centurion odjednom kao da se zatrese, a onđaiskoči iz vode. Oslobođen otpora koji ga je zadr-žavao, kao da poskoči u zrak. Kazaljka skoči na dvjesta peđeset i bezpo muke mogao sam upravljati komandama. Pogledah kroz prozor. Voda je ostala oko sedamdeset metara ispod nas.Sad se držimo u ziraku.— Vidi vraga! — promrmlja jedan iza mene. Amos se vrpoljio na sjedalu.— U redu, momci — reče i isturi ruku. — Izgubili ste! — Pogleda me i naceri se. — Svaki se ovaj momak kla-dio samnom za jedan dolar da se uopće nećemo podići s vode.Osmjehnuh mu se održavajući hidroplan u blagom usponu dok nismo dosegli visinu od oko tisuću i osam-sto metara.Onda ga okrenuh na zapad i upravih desno, na sunce na zalasku.— Upravlja se lako kao dječjim kolicima. — Amos se smijao raspoloženo sa svog sjedala.Pogledah ga. Stajao sam iza radio-telegrafista koji mi je tumačio novu automatsku spravu za signaliziranje. Treba samoda jednom daš poruku i automat će je po-navljati neprestano dok ne nestane struje.Sunce je pretvorilo Amosovu sijedu kosu u plameno-riđu kakvu je imao u mladosti. Pogledah na sat. Bilo je šest ipetnaest i bili smo odmakh preko trista kilometa-ra Pacifikom.— Amose, bit će najbolje da okreneš i pođeš nazađ — rekoh. — Ne želim da prvi put sletim u mraku.— Kapetane, u mornarici se kaže »-promijeniti smjer-K. — Radio-telegrafist se isceri na me.— U redu, mornaru — rekoh. Okrenuh se Amosu. — Promijeni mu smjer.— Razumijem, gospodine.Kad se opet nagnuh preko radio-telegrafistova ramena, ušli smo u zaokret s blagim nagibom. Hidroplan odjed-nomzatetura i umalo što ne padoh preko radio-telegra-fista. Zgrabih ga za rame, a strojar desnih motora dreknu:— Broj pet opet se pokvario.Požurih na sjedalo i pogledah kroz prozor. Motor je rigao benzin poput gejzira.— Ugasi ga! — viknuh i svezah se za sjedalo. Amosu iskočiše vratne žile poput čelične žice dok seborio s volanom hidroplana koji je odjednom stao divljeposkakivati. Ja zgrabih za svoj volan i tako smo ga za-jedno ukrotili. Polako se umiri u našim rukama.— Broj pet ne radi, gospodine — zazva strojar. Izvirih da vidim. Propeler se polako okretao na vjetru,ali benzin je prestao curiti iz motora. Pogledah Amosa. Lice mu je bilo blijedo i znoj je kapao s lica, ali se silomosmjehnu.— Možemo se vratiti i sa pet motora bez poteškoća.— Da. — Mogli bismo se vratiti i sa tri motora, pre-ma proračunima. Ali mi ne bi bilo drago da to pokuša-mo.Pogledah ploču. Crveno svjetlo bilo je za motor broj pet. Dok sam promatrao, kod broja četiri stade treperiti crvenosvjetlo.— Koji je to vrag?Motor poče pištati i kašljati baš kad sam se okrenuo da ga pogledam.— Pogledaj broj četiri! — dreknuh. Okrenuh se na-zad ploči. Na signalu za dovod goriva broj četiri upali se crveno

svjetlo.— Cijev za dovod goriva broj četiri začepljena!— Ispuši je vakumom!— Razumijem, gospodine!On se okrenu crpki, i ona škljocnu. Još jedno crveno svjetlo zasja ispred mene.— Pumpa ne radi, gospodine!— Ugasi broj četiri — zapovijedih. Nije bilo nikakve vjerojatnosti da će se dovod očistiti sam od sebe ako ga ostavimootvorena. Začepljeni dovodi goriva lako prouz-rokuju požar. A još su nam ostala četiri motora.— Broj četiri ugašen, gospodine!Odahnuh kad je prošlo deset minuta, a ništa se nije dogodilo.— Mislim da je sad sve u redu — rekoh.Bilo bi bolje da sam držao jezik za zubima. Nisam još pravo ni izgovorio svoje riječi, motor broj jedan poče zastajati ipištati, a ploča se ispred mene palila kao bo-žićno drvce. Motor broj šest se zaguši.— Glavna pumpa za gorivo ne radi!Pogledah visinomjer. Bili smo na visini od tisuću petsto metara i spuštali se.— Objavite radiom da smo u opasnosti i spremite se da napustite avion! — viknuh.Začuh radio-telegrafista.— S.O.S! — S.O.S.! Pokusni let Cord Aircrafta. Spu-štamo se na Pacifik. Pozicdja približno dvjesta kdlometara nazapad od San Diega. S.O.S! S.O.S!Aparat glasno škljocnu i poče iznova emitirati oba-vijest. Osjetih na ramenu nečiju ruku. Brzo se okrenuh, Bio je toradio-telegrafist. Malo sam se i nehotice iznena-dio, ali se onda sjetih da sad automat emitira poziv za pomoć.— Gospodine, ako nas trebate, ostat ćemo — reče na-peto.— Nije ovo za boga i domovinu, mornaru! Ovo je za novac. Odlazi!Pogledah Amosa koji je još sjedio na svom mjestu.— I ti, Amose!On ne odgovori. Samo odveza pojas i ustade sa sjedala. Vrata se iza njega otvoriše i oni odoše do izlaza za nuždu uputničkom odjeljku.Visinomjer je pokazivao tisuću i dvjesta metara. Uga-sih motore broj jedan i šest. Možda bih ga mogao spu-stiti namore ako dva preostala motora izdrže s pomoću goriva koje će doteći od ugašenih motora. Bih smo na visini od tisućumetara kad se upaU crveno svjetlo za izlaz za nuždu, jer su se vrata otvorila. Strelimice se obazreh kroz prozor.Otvoriše se tri padobrana, jedan za drugim u brzom slijedu. Pogledah na ploču. Osam-sto pedeset metara.Zaouh neku buku za sobom i obazreh se. Amos se vra-ćao na svoje mjesto.— Rekoh ti da odlaziš — dreknuh. On uhvati za volan.— Momci su otišli i sad su na sigurnom. Možda ćemo nas dvojica imati sreću da ga spustimo na more.— A ako ne budemo imali? — dreknuh srdito.— Nećemo mnogo izgubiti. Ne bismo izgubili toliko vremena koliko bi oni. Pored toga, ta bebica vraški mnogo stoji!— Pa, što onda? — viknuh. — Nije tvoj novac!Na licu mu se pojavi čudno negodovanje.— U taj hidroplan nije uložen samo novac. Ja sam ga gradio!Bili smo na visini od trista metara kad motor broj tri poče crkavati. Navalismo se svom težinom na volan da ublažimopritisak na desni bok. Na visini od šezdeset me-tara stade motor broj tri, pa se nagnusmo na desni bok.— Ugasi motore! — dreknu Amos. — Razbit ćemo se. Dirnuh prekidač, a desno krilo zapara po vodi i otkidese baš poput šibice. Hidroplan tresnu u vodu kao malj. Pojas mi se zasiječe u trbuh da sam kriknuo od bola, a ondanajednom popusti. Vid mi se izbristri i pogledah van. Plutali smo na površini vode, tjerani nemirnim morem, s jednimkrilom uperenim uvis. Voda nam je već prodirala ispod nogu u kabinu.— Hajdemo odavde u vražnju mater — dreknu Amos i pođe prema vratima kabine koja su bila zavorena. Okrenukvaku i gurnu. Zatim se sav navali na vrata. Vrata se ne pomakoše.— Ukliještena su! — viknu i okrenu se meni. Buljio sam u njega a onda skočih do pilotskog izlazaza nuždu koji se nalazio nama iznag glava. Povukoh za-sun jednom rukom a drugom gurnuh vratašca. Ništa. Po-gledahbolje i vidjeh šta je. Okvir se iskrivio i zabio u vratašca. Ni dinamitom ih ne bi otvorio.Amos nije čekao da mu kažem šta će. Iz priručnog san-dučića s alatom za nužnu izuče ključ i stade udarati po staklu navelikira vratima dok nije ostao samo škrbast okvir. Ostavi ključ, uze pojas za spasavanje i dobaci mi ga. Kliznuh brzo unjega i automatski pogledah ventil da se uvjerim da će funkcionirati čim skočim u vodu.— U redu — reče on. — Izlazi I Iscerih se na njega.— Amose, po tradiciji pomoraca kapetan posljednji ostavlja brod. Poslije tebe. Alphonse.— Covječe, zar si poludio? — viknu on. — Ne mogu ja kroz taj otvor da me rasiječeš popola.— Nisi tako krupan — rekoh. — Pokušat ćemo.On se odjednom osmjehnu. Morao sam biti pametniji. Nisam smio vjerovati Amosu kad se onako osmjehnuo.Takvim osobilim vučjim smijehom osmjehivao se samo onda kad je smjerao da napravi kakvu svinjariju.— U redu, Gastone. Ti si kapetan.— E, tako da — rekoh i podmetnuh poda nj sklopljene ruke da ga dignem do otvora.— Znao sam ja da ćeš jednog dana naučiti tko je šef.— Ali nije. Sta više, ni dan-danas ne znam čime me je odalamio. Odjedrih s punim teretom u carstvo snova. Bio sam

onesposobljen, ali ne sasvim. Znao sam što se do-gađa, ali ništa nisam mogao. Moje ruke, noge i glava, pa i tiielo, sve jepripadalo nekom drugom.Znao sam da me Amos vuče prema otvoru, onda osjetih kako me pali živi oganj, kao da mi mačka oštri pandže po licu,ali ispao sam kroz uski otvor i padao. Padao oko ti-suću kilometara i tisuću sati, i još sam tražio otrgnutu vrpcu svogpadobrana kad sam sklupčan tresnuo na krilo.Ustadoh s teškom mukom i pokušah se uzverati nazad uza zid kabine do otvora.— Izlazi odatle, gade jedan, prokleti kučkin sine! — kriknuh. Plakao sam. — Izlazi odatle da te ubijem!Zatim se hidroplan zaljulja, a s krila doletje nekakav komad, otkinut od nečeg, pogodi me u bok i sruši u vodu. Začuhtiho šištanje zgusnutog zraka i Mae West me obujmi svojim nogaima. Položih glavu na njene velike meke jastuke izaspah.U Nevadi, gdje sam rođen i odrastao, ima vrlo mnogo pijeska i stijena, i nekoliko brda. Ali nema oceana. Ima rijeka ijezera, i bazena u svakom pokrajinskom klubu i hotelu, ali svi su puni svježe slatke vode koja se pjeni u ustima kaovino, alto je slučajno popijete mjesto da se u njoj okupate.Dosad sam bio na nekoliko oceana. Na Atlantiku kod Miami Beacha i Atlantic Cityju, na Pacifiku kod Malibuai u plavim vodama Mediterana, na Rivijeri. Bio sam čak i u toplim vodama Golfske struje, na bijelom pjeskovitom žaluBermuda, loveći golu djevojku kojoj je jedina tež-nja bila da je kao ribu. Nikad nisam uspio otkriti taj-nu dupina, kakooni to rade, jer mi je nekako u slanoj vodi sve izmicalo. Nikad nisam volio slanu vodu. Pre-više se lijepi za kožu, grizenos, draži oči. A ako ti se dogodi da dospije u usta, ima okus po jučerašnjim osta-cima paste za zube.Pa, šta onda radim tu?Dragoviću moj, sve su zvijezde zasjale i smiju ti se. Ovo će te naučiti da poštuješ oceane. Ne voliš, kažeŽ, slanu vodu,je li? Kako ćeš onda voljeti milijun, mili-jardu, bilijun litara slane vode? Trilijun litara?— Ah, do vraga i ti, zijevnuh i opet zaspah.Obiđoh oko barake, trčeći koliko su mogle noge osmo-godišnjeg dječaka, vukući za sobom po pijesku teški redenik irevolver u kožnoj navlaci.Začuh oca gdje viče.— Hej, mali! Sto to imaš?Okrenuh mu se kušajući sakriti pojas i revolver.— Niš' — odvratih ne usuđujući se pogledati ga u oči.— Ništa? — ponovi otac za mnom. — Daj onda da vidim.Pruži ruku meni iza leđa i istrgnu mi pojas. Kad ga podiže, iz navlake ispadoše revolver i smotan komad papira. Sagnuse i podiže ih.— Odakle ti to?— Sa zida u baraci blizu Nevadina kreveta — odgo-vorih. — Morao sam se popeti.Otac vrati revolver u navlaku. Bio je to crn revolver, sjajan, crn revolver s inicijalima M. S. na crnom dršku. Cak sambio već i toliko odrastao da sam znao da je netko pogriješio s Nevadinim inicijalima.Otac htjede vratiti u navlaku onaj premotani komad papira, ali on ispade, zaleprša i otvori se. Vidjeh da je to Nevadinaslika s nekim brojevima iznad nje i natpi-som odozdo. Moj otac je najprije buljio u nju neko vri-jeme, a onda je opet premota i gurnu u navlaku.— Vrati to odakle si uzeo — reče otac srdito. Bio je bijesan. — Nemoj da te opet uhvatim gdje uzimaš ono što nijetvoje, jer ću te isprebijati.— Nemojte ga tući, gospodine Corde. — Nevada se javi nama iza leđa. — Kriv sam ja što sam ga ostavio na takvumjestu da ga mali može doseći. — Okrenusmo se. On je mirno stajao, a indijansko mu lice bijaše bez-izražajno. Pružiruku. — Dajte mi da ga spremim.Otac mu šutke pruži revolver. Stajali su i gledali se. Ni jedan ne reče ni riječi. Buljio sam u njih, smeten. Iz očijuhtjedoše jedan drugom pročitati misli. Napokon Ne-vada progovori.— Ako hoćete, gospodine Corde, ja ću otići.Znao sam što to znači. Nevada odlazi. Smjesta za-jaukah.— Nemojte — kriknuh. — Neću nikad više. Obećavam. Moj me otac načas pogleda, zatim upre pogled u Ne-vadu. Osmjehnu se malo.— Djeca i životinje zbilja znaju što hoće, što je za njih najbolje.— To i kažu.— Bit će najbolje da ga spremiš gdje ga nikad nitko neće naći.Sad se Nevada malo osmjehnu.— Hoću, gospodine Corde. Sigurno hoću. Otac me pogleda, a s lica mu nesta smiješka.— Cuješ li me, mali? Samo dirni što nije tvoje, pa ću te isprebijati.— Neću, oče — odvratih glasno i razgovijetno. — Cu-jem te.Zagrcnuh se slanom vodom i zakašljah, stadoh se da-viti i povraćati. Otvorih oči. Zvijezde su još treperile, ali dalje naistoku. Nebo je počelo blijedjeti. Učini mi se da čujem huku motora u daljini, ali to vjerojatno bijaše jeka koja mi jezvonila u ušima.Boljela me je jedna strana i utrnula mi je noga, kao da sam spavao na njoj. Kad sam se pomakao, zabolje me u glavi izavrti mi se. Zvijezde se počeše okretati oko mene; umorih se promatrajući ih, pa opet zaspah.Sunce je u pustinji krupno i žestoko, i dok prelazi ne-bom kao da ti visi nad samom glavom. Cini ti se da bi ga dotakaokad bi samo ispružio ruku i da bi opekao prste. A kad je žega kao danas, biraš put i pažljivo obi-laziš stijene, jer će pod

njima, u hladu, prespavati dnev-nu žegu trome čegrtuše, smotane u kolač, s tom nesret-nom vrućinom u zimogroznojkrvi. One se brzo naljute, brzo napadnu svojom opakom slinom, ako im slučajno ugroziš mir. Takvi su i Ijudi.Svi mi imamo svoju tajnu stijenu pod kojom se krije-mo, i teško tebi ako ti se slučajno dogodi da se spotakneš o nju. Jersmo onda poput čegrtuša u pustinji, napada-jući slijepo svakog tko naiđe.— Ali ja te volim — rekoh, a čim rekoh, znao sam da su mi riječi šuplje.A i ona mora da je znala, jer u nemilosrdnoj samo-optužbi optuživala je mene radi grijeha svih Ijudi koje je poznavala. Idonekle s pravom, jer su to bili i moji gri-jesi.— Ali, ja te volim — ponovih, a čim to rekoh, vidjeh da je prepoznala slabost mojih riječi. Zazvoniše prazno i šuplje umojim ustima. Da sam bio pošten, čak i prema samom sebi, rekao bih: Zelim te da budeš onakva kakvu te želim. Dabudeš odraz slike mojih snova, ogledalo tajnih želja, lice koje žudim da pokažem svijetu, brokat kojim ću uresiti svojuslavu. Ako si sve to, uzvisit ću te svojom prisutnosti i 'svojim domom. Ali sve to nije za tebe takvu kakva jesi, nego zamene i za tebe onakvu kakva želim da budeš.AU samo stajah, mrmljajući prazne brbljarije, dok su riječi koje je sipala iz svojih usta bile moj otvor koji je ulazio unju. Jer se, ne znajući, spotakla o moju tajnu stijenu.Stajao sam na nepodnosivoj žezi i razbuktaloj sun-čanoj svjetlosti, potajno se stideći zimogrocize koja mi se uvukla ulcrv i koja me odijelila od drugih Ijudi na zemlji. I bez riječi je pustih da se uništi mojim otrovom.A kad je otrov učinio svoje i kad od nje nije ostalo ništa nego mala, uplašena, neispovjeđena dušica kakva je bila napočetku, okrenuh se i odoh.Bez sažaljenja okrenuh leđa, kako je to u krvi mojoj vrsti. Pobjegoh od njezinih bojazni, od njezine potrebe za utjehom iohrabrenjem, od njezine neizrečene molbe za milost i Ijubav i razumijevanje. Utekoh s vrela sunca na-zad, u sigurnostsvoje tajne stijene.Ali više nije bilo udobnosti u njezinoj tajnoj hladovini, jer je svjetlo neprestano prodiralo, i više nije bilo utjehe zahladnu, ravnodušnu struju moje krvi. A stijena kao da je postajala sve manja i manja, a sunce raslo sve više i više.Nastojah se stanjiti, da nađem zaklon pod stijenom koja se smanjivala, ali izlaza nije bilo. Još malo, pa za me više nećebiti tajne stijene. Sunce je bivalo sve sjaj-nije i sjajnije. Sve sjajnije i sjajnije.Otvorih oči.Sićušna, oštra zraka svjetla udarala je ravno u njih. I nehotice žmirnuh, a prodorna zraka pomaknu se u stra-nu. Sad sammogao gledati. Ležao sam na stolu u bijeloj sobi, a pokraj mene je stajao čovjek u bijelu ogrtaču i s bijelom kapom naglavi. Svjetlo se odražavalo od malog okruglog ogledala koje je držao iznad svog oka i gledao u me. Na Ucu sam muvidio crne dlačice koje je britva pro-pustila. Usne su mu bile kruto stisnute.— Bože moj! — Netko se javi iza njega. — Lice mu je prava kaša. Ima u njemu valjda stotinu krhotina stakla.Zatreptah očima i spazih drugog čovjeka. Prvi mu se okrenu.— Zaveži, budalo! Zar ne vidiš da je budan? Htjedoh podignuti glavu, ah se laka, brza ruka nađena mom ramenu, pritisnu me nazad i onda joj vidjeh lice. Njezino lice, milosrdno i sažaljivo, kakvo moje nije ni-kadbilo.— Jennle!Njezina ruka pritisnu mi rame. Pogleda nekog preko moje glave.— Zovite doktoricu Rosu Strassmer u Opću bolnicu u Los Angelesu ili u Coltonov sanatorij u Santa Moniki. Recite jojda je Jonas Cord teško nastradao i da odmah dođe.— Hoću, sestro Thomas. — Bio je to glas mlade dje-vojke koji je dopirao odnekud iza mene. Cuh joj korake kakoodlazi.Bol se opet javi u jednoj strani tijela i u nozi, te ste-goh zube. U oči mi zbog toga navališe suze. Zatvorih ih načas, ondaih otvorih i pogledah je.— Jennie — prošaptah. — Jennie, oprosti!— Jonase, sve je u redu — odvrati mi ona šaptom i uvuče ruke pod pokrivač kojim sam bio pokriven. Osje-tih oštarubod igle u ruku. — Ne govori ništa! Sad je sve u redu.Osmjehnuh se zahvalno i ponovo utonuh u san, pita-jući se u čudu zašto Jennie nosi taj smiješan bijeli veo preko svojelijepe kose.Izvana, s ulica, sa sjajnim jutarnjim suncem, do mojih prozora još je dopirala buka slavlja. Cak i ovaj obično staloženi imirni dio Hillcrest Drivea, koji je okruživao Mercy Hospital, bio je pun sretne graje i mase Ijudi. Iz mornaričke baze sdruge strane San Diega čulo se povremeno triumfalno zavijanje brodske sirene. Tako je bilo cijele noći, a počelo je jošrano sinoć, kad su stigle vijesti. Japan je kapitulirao. Rat je bio gotov.Sad sam znao što mi je Otto Strassmer htio reći. Sad sam znao za čudo u pustinji. Iz novina i s radija koji mi je stajaopokraj kreveta. Svi su mi ispričali priču o hmenoj posudi s atomima koja je dovela čovječanstvo do vrata raja. Ili pakla.Pomakoh se malo u krevetu da se udobnije namjestim, a koloturi preko kojih su miistezali nogu, zacvilješe poput miševa dodajući svoj udio općoj buci.Jedna mi je bolničarka rekla da sam imao sreću. Sreću. Desna mi je noga bila polomljena na tri mje-sta, desno bedroisto tako, a i nekoUko rebara bilo mi je slomljeno. Ipak sam još gledao bijeli svijet iz brda debelih zavoja u koje mi jebila zavijena cijela glava, izuzevši pukotine za oči, nos i usta. Ali, imao sam sre-ću. Bar sam ostao živ.A ne kao Amos; on još sjedi u kabini Centuriona koji miruje na rubu pješčanog pruda, nešto preko sto dvadeset metaraispod površine Pacifika. Jadni Amos! Tri člana posade nađena su nepovrijeđena i ja sam ostao na životu milošćubožjom i siromašnih ribara koji su me našli gdje plutam po vodi i izvukli na oba-lu, a Amos sjedi miran u vodenomgrobu uz komandnu ploču hidroplana koji je on sagradio i kojim mi nije dao da sam upravljam.

Sjećam se kako me je knjigovoda iz Los Angelesa preko telefona tješio.— Ne brinite se ništa gospodine Corde. Sve možemo otpisati na račun poreza na dobit. Kad odbijete iznos ukupnogprihoda od normalnog poreza od četrdeset po-sto i poreza na ekstra-dobit od devedeset posto, naš či-sti gubitak neiznosi ni dva milijuna...Tresnuo sam slušalicu i prekinuo vezu. Sve je to li-jepo i krasno. Ali kako ćeš u bilanci otpisati život čo-vjeka kog siubio svojom gramzljivosti? Je U dopušteno smrt odbiti od poreza na dobit? Amosa sam ja ubio, i ma kohko troškovaodbio od svoje duše, ne mogu ga povratiti u život.Vrata se otvoriše i ja digoh pogled. U sobu uđe Rosa, i s njom Hječnik stažist i bolničarka koja je gurala ko-lica. Ona mipriđe s Ujeve strane kreveta i stade osmje-hujući se.— Zdravo, Jonase!— Zdravo, Roso — promrmljah kroz zavoje. — Je li vrijeme previjanju? Nisam ti se nadao do preko-sutra.— Rat je gotov.— Da — rekoh. — Znam.— A kad sam jutros ustala, jutro je bilo tako lijepo da sam odlućila doletjeti ovamo i skinuti ti zavoje.Piljio sam u nju.— A, tako — rekoh. —- Uvijek sam se pitao odakle liječnicima njihova logika.— Nije to liječnička logika, nego je ženska logika. Ima tu prednost da sam davno prije postala žena nego liječnik.Nasmijao sam se.— Zahvalan sam tvojoj logici, ma kakva bila. Lijepo je skinuti zavoje, makar i na kratko vrijeme.Još se osmjehivala iako joj je pogled bio ozbiljan.— Ovaj put ćemo ih skinuti zauvijek, Jonase. Buljio sam u nju dok je uzimala škare s kolica. Za-ustavih joj ruku. Odjednom se poplaših i ne dadoh da mi skine zavoje. Osjećao sam se siguran, lica umotana u kukuljicukoja me je štitila od radoznalih pogleda Ijudi.— Zar nije prerano? Hoće li biti sve u redu? Ona je naslutila što osjećam.— Lice će te još neko vrijeme boljeti — odgovori ona štrickajući škarama zavoj. — Još će te više boljeti kad mišićipreuzmu svoju funkciju. Ali, to će proći. Ne možemo se zauvijek skrivati iza maske, zar ne?To je sad govorio liječnik, a ne žena. Pogledah Je u lice dok je štrickala i razmatala, štrickala i skidala, dok ne skide savzavoj, te ostadoh gol kao novorođenče, a obrazi me neobično zazeboše. Pokušah da se vidim u njezinim očima, ali jojone ostaše mirne i bezizražajne, bezlične i profesionalno ravnodušne. Dotaknu mi pr-stima obraz, podbradak, nježnomaknu kosu sa slje-poočica.— Zaklopi oči!Zaklopih ih. Prsti joj ovlaš dodirnuše vjeđe.— Otvori ih.Otvorih ih. Lice joj osta mirno i zagonetno.— Nasmiješi se — reče ona. — Ovako. — Iskesi se širokim, trijeznim osmijehom, koji je bio klaunska pa-rodijanjezina uobičajenog toplog smješka.Iscerih se. Iscerih se dok me neznatni bolovi koji mi se javiše u obrazima ne stadoše peći kao živa žeravi-ca. Pa ipaksam se cerio.— Dobro — reče ona i odjednom se nasmiješi. Uisti-nu se nasmiješi. — Sad prestani!Stadoh i zagledah se u nju.— Kako vam se čini, doktore? — Htjedoh održati ve-dro raspoloženje. — Prilično strašno?— Nije tako loše. Nisi ni dosad bio neki zanosni Ije-potan, znaš i sam. — Uze s kolica ogledalo. — Evo! Vidi i sam.Ne pogledah se. Nisam još htio.— Mogu U najprije, gospodo doktore, dobiti cigaretu? Sutke ostavi ogledalo na kolica i uze paketić cigaretaiz džepa na kaputu. Sjede na rub kreveta, stavi ciga-retu sebi u usta, zapali je pa je onda pruži meni. Povu-koh dim iosjetih slatkost okus njezina ruža.— Bio si prilično gadno isječen kad te je Winthrop progurao kroz onaj otvor. Ali, na sreću...— Saznala si to? — prekidoh je. — O Amosu, mi-shm. Kako?— Od tebe. Dok si bio pod narkozom. Priču smo slu-šali u odlomcima, onako kako smo ti odlomke stakla vadiU izUca. Na sreću, ni jedan mišić lica nije ti bio ozbiljno povrijeđen. Bile su to uglavnom površinske ozljede. Mogli smobrzo presaditi potrebnu kožu. I uspješno, mogu da dodam.Pružih ruku.— Gospođo doktore, sad bih moUo ogledalo.Ona mi uze cigaretu i doda ogledalo. Podigoh ga, a kad pogledah, prođe me jeza.— Gospođo doktore — rekoh promuklo. — Isti ćaća!Ona mi uze ogledalo iz ruke, a ja je pogledah. Smije-šila se.— Zar zbilja, Jonase? Pa uvijek si bio takav.Istog jutra, kasnije, Robair mi donese novine. Bile su pune priče o kapitulaciji Japana. Pogledah ih nemar-no i bacih ustranu.— Da vam donesem nešto drugo za čitanje, gospo-dine Jonase?— Ne treba — odvratih. — Hvala. Nije mi baš do čitanja.— Dobro, gospodine Jonase. Možda biste htjeli malo spavati?Pođe prema vratima.

— Robaire.— Izvolite, gospodine Jonase.— Jesam li... — oklijevao sam, automatski pipaju-ći obraz. — Jesam li uvijek bio ovakav?Bijeli mu zubi bljesnuše.— Jeste, gospodine Jonase.— Kao otac?— Pljunuti on.Sutio sam. Cudno je to kako cijelog svog života nasto-jiš da ne ličiš na nekoga, samo zato da uvidiš kako sf neizbrisivožigosan krvlju koja ti teče žilama.— Trebate li još šta, gospodine Jonase? Pogledah Robaira i odmahnuh glavom.— Sad bih malo spavao.Naslonih se na jastuk i zaklopih oči. Cuh kako se vrata zatvoriše i iz svijesti mi postepeno iščeznu buka s ulice. Zaspaosam. Cinilo mi se da sam u posljednje vrijeme mnogo spavao. Kao da sam nastojao đa nado-knadim sav onaj san kojegsam se odricao nekoliko posljednjih stotina godina. Ali ne mogoh dugo spavati. Osjetio sam da je netko u sobi.Otvorih oči. Uz krevet je stajala Jennie i gledala me. Kad je vidjela da sam progledao, osmjehnu se.— Zdravo, Jonase!—- Spavao sam — uzvratih, kao dijete kad se prene iza sna. — Sanjao sam nešto glupo. Sanjao sam da mi je stotinegodina.— To je, onda, sretan san. Drago mi je. Sretni snovi će ti pomoći da se prije oporaviš.Nalaktih se i dohvatih cigarete sa stolića pokraj kre-veta. Koloturi zacvilješe. Ona brzo pora'vna jastuke 1 premjesti ihiza mene da mi podupru leđa. Povukoh dim. Cigareta me rasani.— Još nekoliko tjedana pa će ti skinuti gips s noge, a onda ćeš kući.— Nadam se, Jennie — odvratih.Najednom shvatih da ne nosi bolničarsku bijelu od-jeću.— Prvi put te vidim pod crnim velom, Jennie. Je li to nešto posebno?— Nije, Jonase. To uvijek nosim kad nisam na po-slu u bolnici.— Onda je danas tvoj slobodan dan?— Nema slobodnih dana u službi našeg Spasitelja — reče ona jednostavno. — Ne, Jonase, došla sam da ti kažemzbogom.— Zbogom? Ne razumijem. Rekla si da će mi trebati još nekoliko tjedana prije nego ...— Odlazim, Jonase. Buljio sam glupo u nju.— Odlaziš?— Da, Jonase — reče ona mirno. — Bila sam ovdje u Mercy Hospitalu samo dok nisam osigurala prijevoz u Filipine.Ondje smo obnovili bolnicu koja je bila ra-zorena u ratu. Sad mogu da odem, avionom.— Ali, Jennie, ne možeš samo tako otići — rekoh. — Ne možeš ostaviti Ijude koje poznaješ, jezik kojim govoriš.Ondje ćeš biti strankinja, bit ćeš sama.Prstima dodirnu raspelo koje joj je visilo o kožnom pojasu ispod halje. Spokojan pogled dopirao je iz dubi-ne njezinihsivih očiju.— Ja nisam nikad sama — reče jednostavno. — On je uvijek sa mnom.— Ne smiješ otići, Jennie — rekoh. Uzeh brošuru koju sam našao na stoliću pokraj kreveta i otvorih je. — Tvoje jezvanje samo privremeno. Možeš ga ostaviti kad god zaželiš. Još si na trogodišnjem probnom roku prije nego daškonačni zavjet. Ne pripadaš ti ovamo, Jennie. Došla si jer si bila povrijeđena i srdita. Previše si i mlada i lijepa da seskriješ od života pod ovaj crni veo.Ona još ne odgovori.— Zar ne shvaćaš, Jennie, što ti govorim? Hoću da se vratiš kamo pripadaš.Ona polako zatvori oči, a kad ih otvori, bile su zama-gljene suzama. Ali, kad je progovorila, glas joj je bio čvrst, odajućisigurnost koja potječe od spoznaje i vjere.— Ti si taj koji ne shvaćaš, Jonase — reče ona. — Nema mjesta kamo bih poželjela da se vratim, jer ono je ovdje, uNjegovu domu kojem pripadam.Htjedoh joj odgovoriti, ali ona mirno diže ruku.— Misliš da sam došla k Njemu zato što sam bila povrijeđena i srdita? Nisi pogodio — reče mirno. — Ne bježi se odživota Bogu, bježi se Bogu radi života. Cijelog svog života tražila sam Ga. a da nisam znala šta tražim. Ljubav koju samnašla u svijetu bila je puka imitacija onoga za što sam bila uvjerena da bi mogla biti Ijubav; milostinja koju sam davalabilo jc samo sićušnji djelić milostinje u meni koju sam trebalo da dajem; milosrđe koje sam pokazala nije bilo ništaprema Njegovu milosrđu prema meni. Ovdje, u Njego-vu domu i na Njegovu poslu, našla sam Ijubav veću od ijednekoju sam ikad poznavala. U Njegovoj Ijubavi našla sam sigurnost i zadovoljstvo i sreću, u skladu s Njegovombožanskom voljom.Zastade načas, gledajući u raspelo među prstima. Kad opet podiže pogled, oči su joj bile jasne i mirne.— Ima li išta na svijetu, Jonase, što može dati više od Boga?Ne odgovorih.Ona polako pruži ruku prema meni. Bacih pogled i ugledah masivan srebrni prsten na srednjem prstu.— On me je pozvao u Svoj dom — reče ona tiho — i ja sam uzela Njegov prsten da ga nosim pa da mogu prebivatiNjegovoj slavi zauvijek.

Uzeh joj ruku i pritisnuh usne na prsten. Osjetih ka-ko ]'oj prsti lako dodirnuše moju kosu, zatim se odma-knu dopodnožja kreveta, gdje se okrenu i pogleda me.— Cesto ću misliti na tebe, prijatelju moj — reče nježno. — I molit ću se za tebe.Sutke zgnječih cigaretu. U Jenninim očima sjala je Ijepota kakve nikad dotad nije bilo.— Hvala ti, sestro — rekoh mirno.Ne rekavši više ni riječi, ona se okrenu i izađe. Zurio sam u podnožje kreveta gdje je stajala, ali sad i duh njezin bjeSeotišao.Okrenuh lice u jastuk i zaplakah.Rano u rujnu izađoh iz bolnice. Baš sam sjedio u ko~ licima promatrajući Robaira kako sprema u putnu tor-bu mojeposljednje stvari, kad se otvoriše vrata.— Zdravo, mladi Corde.— Nevada! Kakvo tebe dobro nosi?— Došo da te bavim kući.Nasmijah se. Cuđno je to kako ti tolike godine prođu a da jedva pomisliš na nekog, a onda se najednom sil-no obraduješšto ga vidiš.— Nisi morao — rekoh. — Robair bi to uredio.— Ja sam ga molio da dođe, gospodine Jonase. Ra-čunao sam da će biti ko nekad, u starim vremenima. Covjek seosjeti vrlo osamljen na ranču bez ikakva posla.— A ja sam mislio da bih uzeo odmor — reče Neva-da. — Rat je gotov, revija preko zime zatvorena. A Marta najvolinjegovati bolesnike. Sad je već ondje, priprema kuću za nas.Pogledah ih obojicu i iscerih se.— To je urota, je li?— Tako je — odgovori Nevada. Stade iza kolica. — Može?Robair zatvori putnu torbu.— Može, gospodine Nevada.— Hajdemo onđa — reče Nevada i pođe s kolicima prema vratima.— Moramo stati kod Burbanka — rekoh i obazreh se na njega. — Mac mi je pripremio čitavu hrpu papira za potpis. —Ja mogu ležati, ali posao ne stoji.Buzz Dalton pripremio je poseban avion ICA koji nas je čekao na aerodromu u San Diegu. Bili smo u Bur-banku u dvasata poslije podne. Kad su me uveli u ured, McAUister ustade i izađe iza stola.— Znaš li đa je ovo prvi put, koliko se sjećam, što te vidim da sjediš?Nasmijah se.— Iskoristi priliku što bolje. Doktori kažu da ću za nekoliko tjedana skakati kao mladić.— Pa, hajde da đotle izvučem neku korist od toga. Dogurajte ga, momci, za stol. Pero je već pripravno.Bilo je gotovo četiri sata kad sam potpisao posljed-nji svežanj spisa. Pogleđah umorno.— A što je inače novo?Mac me pogleda. Priđe stolu postavljenom uza zid.— Evo ovo -— reče i skide pokrivač s nekakve spra-ve koja je nalikovala na radio, s prozorom na pred-njoj strani.— Sto je to?— To je prvi proizvod kompanije Corđ electronics — reče on ponosno. — Skalupili smo ga u reorganizi-ranomradarskom odjelu. Zove se televizor.— Televizor? — upitah.— Emitira slike kao radio zvuk — reče on. — Hvata se na ekran, kao kućni kino.— Oh, to je ono što je DuMont isprobavao prije rata. Ne funkcionira.— Sad funkcionira — reče Mac. — To je sad nešto veliko. Sve kompanije radija i elektronike ulaze u taj posao. RCA,Columbia, Emerson, I T & T, GE, Philco. S-vi. Hoćeš li da vidiš kako radi?— Svakako.On priđe telefonu i diže slušalicu.— Dajte mi laboratorij. — Pokri školjku rukom. — Reći ću im da nešto emitiraju — reče on.Cas nakon toga priđe spravi i okrenu dugme. Iza pro-zora sinu svjetlo, zatim se pretvori u niz krugova i crta. Pokazašese postepeno slova.CORD ELECTRONICS PRIKAZUJEOdjednom natpis zamijeni slika, prizor iz vesterna s čovjekom koji jaše na konju prema kameri. Kamera se približi i licese pokaza u prvom planu. Bio je to Nevada. Prepoznao sam i prizor. Lov u Odmetniku. Promatrali smo prizor u tišinipet minuta.— Majku mu — reče Nevada kad je bilo gotovo. Pogledah Robaira. Na licu mu je sjalo ushićenje i ču-đenje. On me pogleda.— Ovo bih ja nazvao čudo, gospodine Jonase — reče tiho. — Sad ću imati kino u svojoj kući pa neću morati u»crnački raj« na najgoi'nju galeriju.— Radi toga sad svi traže da kupe moje stare filmo-ve — reče Nevada.Pogledah ga.— O čemu to govoriš?— Znaš li valjda onih devedesetak filmova koje smo proizveli i koje su sad moje vlasništvo?

Kimnuh glavom.— Sad me salijeću da ih prodam. A nude mi i dobre novce za njih. Pet tisuća dolara za svaki.Buljio sam u njega.— Nešto sam naučio u filmskim poslovima — rekoh. — Ne prodaj zauvijek nikad ono za što možeš izvlačiti postotke.— Hoćeš reći da je bolje da ih iznajmljujem kao i kinematografima.— Tako je — rekoh. — Znam ja te radio-kompanije. Ako nešto kupe za pet, kane iz tog izvući pedeset.— Nisam vješt takvim krupnim poslovima — reče Nevada. — Bi li ti, Mac, htio da mi to vodiš?— Ne znam, Nevada. Nisam ja agent.— Hajde, Mac, učini mi to — rekoh. — Sjećaš se kako si mi govorio da treba da postignem uspjeh ondje gdje vrijedi.On se osmjehnu.— U ređu, Nevada.Odjednom osjetih umor. Klonuh nazad na stolac. Ro-bair se smjesta nađe pokraj mene.— Je li vam dobro, gospodine Jonase?— Samo sam umoran — odgovorih.— Možda bi bilo najbolje da noćas ostanete u hotelu. Na ranč možemo i ujutro.Pogledah Robaira. Ideja da idem u krevet bila je pri-vlačiva. Već me je boljela stražnjica od tog stolca.— Naručit ću auto — reče Mac i diže slušalicu. — Možete se, na putu u grad, skrenuti k meni u studio. Morao bihondje svršiti neki posao.Mozak mi je radio cijelim putem dok smo se vozili prema studiju. Kad je automobil stao na ulazu, odjed-nom mi je svebilo jasno.— Morat ćemo nešto učiniti sa zamjenom za Bonnera — reče Mac izlazeći iz automobila. — Kakav je to po-sao kadadvokat vodi studio? Sta ja znam o filmovima?Promatrao sam ga zamišljeno. Imao je pravo, svako-ko. Ali, tko zna nešto o filmovima? Samo David, a nje-ga višenema. Meni nije više bilo do toga. U meni ne ostaše više nikakvi filmovi, nitko koga bih želio prika-zati na platnu, daga vidi cijeli svijet. A u uredu iz kojeg smo upravo izašli ostavismo sandučić s prozorom na kojem se miče slika.Uskoro će ga imati svaka kuća. I bogata i siromašna. Taj se sandučić ozbiljno sprema da proguta film kako gakinematografi nikad nisu pro-gutali. Ali ni za to više ne marim.Još dok sam bio deran, kad mi je dosadila neka igrač-ka, zbilja mi je dosadila. Nikad se nisam vraćao po nju.— Treba prodati kinematograife — prošaptah Macu.— Sto? — viknu on ne vjerujući svojim ušima. — Oni su još jedini u tom poslu koji nam nešto nose.— Treba prodati kinematografe — ponovih. — Za de-set godina nitko neće htjeti u njih. Bar neće onako ka-ko idudanas. Neće, jer mogu gledati filmove u svojoj kući.Mac je buljio u mene.— A što ćemo sa studijem? — upita me malo zajed-Ijivo. — Hoćemo li i njega prodati?— Da — rekoh mirno. — Ali ne odmah. Možda za deset godina. Prodat ćemo onda kad onima koji budu proizvodilifilmove za taj sandučić postane pretijesno.— A što ćemo s njim dotle? Pustiti ga da trune, a ovamo plaćati porez za njega?— Nećemo — odvratih. — Iznajmljivat ćemo ga kao stari Goldwyn svoj. Ako se samo pokrijemo, pa oak ako malo igubimo, neću se tužiti.Buljio je u mene.— Zar zbilja to namjeravaš?— Namjeravam — rekoh i svrnuh pogledom s njega na krov iznad pozornica. Vidio sam ga uistinu prvi put. Bio je odkatrana, crn i ružan. — Mac, vidiš li onaj krov?On se okrenu i pogleda, škiljeći u sunce na zalazu.— Prije nego išta drugo uradiš — rekoh tiho — obo-ji ga bijelom bojom.Povukoh glavu u automobil. Nevada me čudno pogle-da. Javi se snuždenim glasom.— Ništa se nije izmijenilo, zar ne mladi Corde?— Nije — odgovorih umorno. — Ništa se nije iznii-jenilo.Sjedio sam na verandi škiljeći u poslijepodnevno sun-ce. Nevada izađe iz kuće i sjede iza me na stolac. Iz-vuče iz džepapločicu zaprešana duhana za žvakanje, odgrize komad i vrati pločicu u džep. Zatim iz drugog džepa izvadi komadićdrva i džepni nožić pa stade re-zuckati.Pogledah ga. Imao je na sebi izblijedjele traperice. Stara košulja od srneće kože, sva masna od znoja, koj'a je vidjela ibolje dane, prilijepila mu se za upala prsa I široka ramena. Oko vrata omotao je crveno-bijeli ru-bac da njim briše znoj. Izuzevši sijedu kosu, bio je isti onakav kakvog sam ga se sjećao iz dječačkih dana, Smeđe rukebile su mu brze i snažne. On me pogleda svojim svijetlim očima.— Dvije propale vještine — reče.— Koje?— Zvakanje i rezuckanje — odvrati. Nisam odgovorio.On baci pogled na komadić drva u ruci.— Mnoge sam večeri proveo s tvojim ćaćom na ve-randi, žvačući i rezuckajući drvo.— Zbilja?On se okrenu i štrcnu baguš preko ograde verande na zemlju. Obrati se opet meni.— Sjećam se jedne večeri — reče on. — Tvoj ćaća i ja sjedili smo tu, evo baš 'vako k'o nas dva. Bio je to zbilja

paklenski dan. Toliko vruć da si mislio da ti se jaja kupaju u znoju. Najedanput me on pogleda i reče: Nevada, ako mi sešta dogodi, pobrini se za mog dečka, čuješ li? Jonas je dobar dečko. Nekad, istina, prekarda-ši, ali je dobar dečko i imanešto u svom karakteru zbog čega bi mogao biti jednom bolji čovjek nego što mu je tata. Volim tog dečka, Nevada. Onje sve što imam.— Nikad mi to nije rekao — rekoh i pogledah Ne-vadu. — Nikad. Ni jednom!Nevada me ošinu pogledom.— Takvi Ijudi k'o tvoj ćaća ne govore mnogo o tim stvarima.Nasmijah se.— Ne samo da nije govorio — napomenuh. — Nije nikad ni pokazao. Uvijek je samo zanovijetao sad za ovo, sad zaono.Nevadine oči upiljiše se ravno u moje.— Kad god si se našao u nevolji, uvijek je priskočio u pomoć. On je možda galamio, ali te nikad nije osta-vio nacjedilu.— Preoteo mi je djevojku — rekoh ogorčeno.— Možda za tvoje dobro. Možda radi toga što je znao da nije za tebe.Okanio sam se prepirke.— Zašto mi sad to pričaš — upitah.Ne mogoh proniknuti u one njegove indijanske oči.— Zato što me je tvoj otac jednom zamolio da pripa-zim na tebe. Već sam bio napravio jednu pogrešku. Vi-dio samkako si vješt u poslu pa sam mislio da si od-rastao. Ali nisi. A ja ne bi volio da dvaput prevarim onakva čovjeka kakavje bio tvoj otac.Sjedili smo šuteći nekoliko minuta, a onda dođe Mar-tha i donese mi čaj. Ona reče Nevadi da ispljune ba-guš i da višene smradi verandu. On me pogleda goto-vo plašljivo, ustade i ode u grmlje da ispljune baguš.Kad se vratio na verandu, začusmo automobil kako je skrenuo na naš prilaz.— Tko bi to mogao biti? — upita Martha.— Možda je doktor — rekoh. — Morao bi doći stari dolttor Hanley da me još jednom pregleda ovog tjedna.Dotle automobil stiže, i sad sam znao tko je. Ustadoh i oslonih se na svoj trstikovac. Približavale su nam se Monica i Jo-Ann.— Zdravo! — javih im se.One su bile u Kaliforniji da otkažu stan, objasnila je Monica, i budući da je htjela sa mnom razgovarati o Amosu, napovratku u New York zaustavile su se u Renou. Vlak im polazi tek u sedam sati.Kad je to čula Martha, značajno namignu Nevadi. Nevada ustade i pogleda Jo-Ann.— Imam krasnog dorata u oboru koji skapava od če-žnje da ga uzjaše neka mlada dama poput tebe.Jo-Ann ga pogleda puna poštovanja. Po tome kako ga je gledala, mogli ste odmah znati da je gledala fil-move. On jebio pravi živi junak.— Ne znam — rekla je sumnjičavo. — Nisam za-pravo dosad nikad jahala konja.— Naučit ću te. To je lako. Lakše nego pasti s dr-veta.— Ali, nije odjevena za jahanje — javi se Monica. I nije bila. Ne može valjda u toj krasnoj haljinici ukojoj toliko nalikuje na svoju majku. Martha brzo pro-govori:— Imam plave pamučne hlače koje su se toliko sti-snule da ih ne mogu obući. Njoj će pristajati.Ne znam čije su to hlače bile, ali jedno je sigurno, Marthine nisu nikad bile. Inače se ne bi tako pripile uz Jo-Anninečetrnaestogodišnje bokove, uske i plosnate, tek s nagovještajima budućih oblina. Jo-Annina crna kosa bila je začešljananazad u konjski rep, a u njezi-noj vanjštini odražavalo se nešto neobično blisko. Ni-sam bio sasvim načisto što je to.Promatrao sam je kako je istrčala na vrata za Neva-dom i obratih se Moniki. Ona mi se osmjehnu. Uzvratih joj osmijeh.— Porasla je — rekoh. — Bit će lijepa djevojka.— Danas dječurlija, sutra mlade dame. Prebrzo na-rastu.Kimnuh glavom. Ostali smo sad sami i neka nelagod-na tišina nastade među nama. Dohvatih cigaretu i po-gledah je.— Htio bih ti pričati o Amosu.Bilo je već gotovo šest sati kad sam završio pričanje o onome što se dogodilo. U očima joj nije bilo suza, iako joj je licebilo žalosno i zamišljeno.— Jonase, ne mogu plakati za njim — reče i pogle-da me. — Jer sam previše plakala zbog njega. Razu-miješ li me?Kimnuh glavom.— U svom životu učinio je toliko pogrešaka. Drago mi je što je na kraju učinio nešto valjano.— Učinio je nešto vrlo valjano. Uvijek sam mislio da me mrzio.— Pa i jest te mrzio — brzo će ona. — Vidio je u tebi sve ono što on nije. Bio si brz, uspješan, bogat. Mrzio je tvojevrline. Mislim da je na koncu uvidio kako je to glupo i kako ti je već mnogo štete nanio, pa je nastojao da to ispravi.Pogledah je.— Sto mi je krivo učinio? Među nama su bili po-srijedi samo poslovi.Ona me čudno pogleda.— Još ne shvaćaš?— Ne shvaćam.— Onda, mislim, i nećeš nikad — reče i izađe na verandu.Začusmo Jo-Ann kako viče i smije se jašući vehkog dorata po oboru. Jahala je, za početnika, dosta dobro. Pogledah

Moniku.— Kao da je rođena u sedlu.— Zašto ne bi bila? — odgovori Monica. — Tako se nešto nasljeđuje.— Nisam znao da ti jašeš.Ona me pogleda uvrijeđeno i srdito.— Nisam je ja sama rodila — okosi se hladno. Buljio sam u nju. Prvi put mi je spomenula nešto oJo-Anninu ocu. Sad je bilo pomalo i kasno da se zbog toga uzrujava.Začuh soptanje starog automobila doktora Henleyja koji je skrenuo k nama. Stade blizu obora, izađe iz auta i priđeogradi. Nikako nije mogao a da ne stane kad vidi konja.— Evo doktora Hanleyja. Sigurno je došao da me pregleda.— Onda te neću zadržavati — reče Monica hladno. — Sad ćemo se pozdraviti.Ona siđe niza stepenice i pođe prema oboru. Smete-no sam zurio za njom. Nikad nisam mogao predvidjeti kad će jespopasti to ludo raspoloženje.— Raći ću Robairu da te odveze na kolodvor — viknuh za njom.— Hvala! — Dobaci mi preko ramena a da se nije ni okrenula. Spazih gdje stoji i razgovara s liječnikom, za-tim seokrenuh i vratih u kuću. Uđoh u radnu sobu mog pokojnog oca i utonuh u kauč. Monica je uvijek nagla. Mislio sam,međutim, da se naučila obuzdavati. Osmjeh-nuo sam se silom kad sam se sjetio kako je ukočeno i drsko otišla od mene,uzdignuta nosa. Za svoje godine izgleda još dosta dobro. Meni je bila četrdeset jedna, njoj je, dakle, sad trideset četiri. Isve na njoj stoji ka-ko treba.Nevolja je s doktorom Hanleyjem što je velika pri-čalica. Priča i priča. Ali, nije bilo druge. Otkako je po-čeo rat, ilinjega ili nikog. Svi su mladi liječnici bili u vojsci.Bilo je šest i pol kad je završio pregled i počeo spre-mati torbu s instrumentima.— Dobro se oporavljate — reče. — Ali, ne slažem se s tim modernim shvaćanjima da vas otpuste čim se mo-žetemicati. Da se mene pitalo, držao bih ja vas u bolnici još mjesec dana.Nevada se osloni o zid smješkajući se. Ja sam navla-čio hlače. Pogledah ga i slegnuh ramenima. Okrenuh se liječniku.— Koliko će još trebati dok zbilja počnem pomalo hodati?Doktor Hanley piljio je u mene preko svojih stakala.— Mo'š 'oma' sad.— Ali ja sam mislio da se vi ne slažete s tim gradskim doktorima — rekoh. — Mislio sam da tražite da se još maloodmaram.— Ja se s njima ne slažem — reče on. — Ali, budući da ste već ustali i da se tu više ne da ništa učiniti, mo-žete sepomalo i kretati. Nema smisla da se samo izle-žavate.On zatvori torbu, uspravi se i pođe prema vratima. Okrenu se i obazre na me.— Vrlo je zgodna curica ta vaša kćerka. Izbuljio sam se u njega.— Moja kćerka?— Tako je — reče on. — S onom kosom onako poče-šljanom, nikad nisam vidio curicu koja toliko nalikuje na svogoca. Pljunuti vi kad ste bili dečko!Jezik mi se zavezao, samo sam zurio. Zbilja je polu-dio. Svi su znaU da Jo-Ann nije moja kći. Liječnik se odjednomnasmija i udari rukom po bedru.— Nikad neću zaboraviti onog dana kad joj je majka došla k meni u ordinaciju — reče on. — Ona je onda, dakako, bilavaša žena. Nikad nisam vidio onako krup-nog trbuha. MisHo sam, nikakvo čudo što ste se tako iznenada oženili. Vi ste svoje prerano obavili. Pogleda meosmjehujući se.— To je bilo razumijete, prije nego sam je pregledao — reče brzo. — Bio sam ošamućen kad je pregled poka-zao da jeona trudna samo šest tjedana. Jednostavno je to bila jedna od onih čudnih stvari kad se visoko nosi. Bila je baš ondatoliko nervozna i uzrujana da se nadu-la od plinova kao balon. Cak sam ponovo uzeo papire i provjerio datum vašegvjenčanja, da budem siguran. I proklet bio ako nije istina da ste vi nju napumpali naj-više dva tjedna po vjenčanju. Alinešto vam se, momče, mora priznati. — Pođe opet prema vratima. — Kad za-tjerate, dobro im zatjerate.— I, smijući se raskalašeno, ode.U grlu mi zastade tvrda, bolna gvala. Sjedoh na kauč. Tolike godine! Tolike godine bio sam u zabludi. Iznena-da sesjetih što mi je Amos htio reći kad se vratimo s leta. Vidio je koHka sam bio budala one noći pa sam svoju mržnjuokrenuo protiv sebe. A Monica je slabo mogla u tom pomoći.Kakva kombinacija, Amos i ja! Ali bar je on sam ugle-dao svjetlo. Nitko ga nije morao udariti po glavi da shva-ti. I onje nastojao da to popravi. Ali ja .. ja nikad ni prstom ne maknuh da uvidim istinu. Zadovoljio sam se time da tumaramokolo i da cijeU svijet krivim zbog svoje gluposti. A ratovao sam i sa svojim ocem jer sam misUo da me ne voli.Pogledah Nevadu. Još je stajao naslonjen na zid, ali više se nije osmjehivao.— Jesi li i ti to vidio?— Svakako — kimnu on glavom. — Svi osim tebe. Zaklopih oči. Sad sam uvidio. Bilo mi je kao onog ju-tra u bolnici kad sam pogledao u ogledalo i vidio očevo lice. To sam isto vidio i u Jo-Ann kad sam pomislio onogposlijepodneva da mi je nekako poznata. Lice njezina oca. Moje Uce.— Nevada, što da radim? — zajecah.— A što hoćeš, sinko?— Hoću da ih vratim.

— Zbilja hoćeš? Kimnuh glavom.— E, pa onda ih vrati — reče on. Pogleda na sat. — Ima još petnaest minuta do vlaka.— Ali, kako? Ne možemo stići na vrijeme. On pokaza rukom na stol.— Eto ti telefona.Pogledah ga plaho, zatim dohramah do telefona. Na-zvah ured šefa stanice u Renou i zamolih ih da je pozo-vu natelefon. Dok sam je čekao da dođe, pogledah Ne-vadu. Odjednom sam se uplašio, a kad sam bio mali, uvijek bi seobratio Nevadi kad god sam se bojao.— A što ako ne htjedne da se vrati?— Vratit će se — odvrati on pouzdano. Osmjehnu se. — Ona te još voli. Svi to znaju osim tebe.Onda ona dođe na telefon. Glas joj je bio uplašen i zabrinut.— Jonase, jesi li dobro? Da se nije što dogodilo? Načas me izdade glas, a onda progovorih.— Monica! — rekoh. — Ne idi!— Ali, Jonase, moram. Do kraja ovog tjedna moram biti na poslu.— Do vraga i posao, potrebna si mi.Zatim nasta tišina i načas pomislih da je objesila slu-šalicu.— Monica, jesi li još tu? Cuh je kako diše.— Još sam tu, Jonase.— Cijelo sam vrijeme bio u zabludi. Nisam znao ono o Jo-Anni. Vjeruj mi. — Opet tišina. — Molim te, Mo-nica!Ona onda zaplaka. Cuo sam joj glas kako mi šapće u uho.— Oh, Jonase, nikad nisam prestala da te volim. Pogledah Nevadu. On se osmjehnu i izađe zatvarajućiza sobom vrata.Cuh je kako šmrca, zatim joj glas odjednom postade jasan i pun topline i Ijubavi.— Kad je Jo-Ann bila mala, uvijek je željela bracu.— Brzo kući — rekoh. — Učinit ću sve što mogu. Ona se nasmija, a aparat škljocnu, i veza se prekinu.Nisam ispuštao slušalicu jer sam vjerovao da je ona uza me dok je god držim. Pogledah očevu fotografiju na stolu.— Sta veliš, stari — upitah ga za odobrenje prvi put u životu — jesam li dobro uradio?

SADRŽAJJONAS — 1935knjiga peta 5PRICA O DAVIDU WOOLFU knjiga šesta 67JONAS — 1940knjiga sedma 179PRICA O JENNIE DENTON knjiga osma 233JONAS — 1945knjiga deveta 339

NaKiaani zavoa Znanje, ZagrebUl. socijalističke revolucije 17Za izdavača: Dragutin Brenčun

Recenzenti: Omer Lakomica i Zlatko CrnkovićKorektor: Štefica Konjevod

Tefinički urednik: Srećko JolićTisak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb

Ul. ĐureĐakovića210Naklada: 5000 primjeraka

ISBN 86-313-0038-11986