Kafka na alu

Haruki Murakami

Kafka on the Shore

Djeak zvan Cavka

Onda je sve u redu s novcem, je li? - upita djeak zvan avka tipinim lijenim glasom. Onom vrstom glasa kao kad si se tek probudio pa su ti usta jo teka i troma. Ali on se samo pravi. Potpuno je budan. Kao i uvijek.

Ja kimnem potvrdno.

- Koliko?

Zbrajam svote u glavi. - Gotovo trista pedeset tisua u gotovini, plus neto novca to mogu dignuti s bankomata. Znam da nije puno, ali trebalo bi biti dovoljno. Za neko vrijeme.

- Nije loe - kae djeak zvan avka. - Za neko vrijeme.

Ja mu jo jedanput kimnem.

- Nadam se da to nije boini novac od Djeda Mraza.

- Da, ima pravo - odgovorim.

avka se smijulji i gleda oko sebe. - Zamiljam da e poeti kopati po ladicama, imam li pravo?

Ne kaem nita. On zna o ijem novcu govorimo, pa nema nikakve potrebe za dugakim ispitivanjima. Samo me mui.

- Nije vano - kae avka. - Taj novac ti zbilja treba i ti e ga nabaviti - izmoliti, posuditi ili ukrasti. To je novac tvog oca, pa koga je briga, zar ne? Doepaj ga se toliko i morao bi uspjeti. Za neko vrijeme. Ali kakav je plan kad sve potroi? Novci nisu kao gljive u umi - oni ne rastu sami od sebe, zna. Morat e jesti, negdje spavati. Jednog e dana ostati na suhom.

- O tome u misliti kad dodje vrijeme - kaem ja.

- Kad dodje vrijeme - ponovi avka, kao da te rijei vae u ruci.

Ja kimnem.

- Kao nai neki posao ili slino?

- Moda - kaem.

avka zaklima glavom. - Zna, mora mnogo nauiti o svijetu. Sluaj - kakav bi posao mogao nai petnaestogodinji djeak u nekom dalekom mjestu gdje nikada prije nije bio? Nisi zavrio ni osnovnu kolu. to misli tko e te zaposliti?

Ja se malo zacrvenim. Meni ne treba puno da se zacrvenim.

- Zaboravi to - kae on. - Ti tek poinje i ne bih te trebao optereivati svim tim runim stvarima. Ve si odluio to e uiniti, ostalo je samo da se pokrenu kotai. Hou rei, to je tvoj ivot. U biti mora nastaviti s onim to misli da je u redu.

Tako je. Na kraju krajeva, to je moj ivot.

- Rei u ti jednu stvar, ipak. Morat e postati mnogo snaniji ako eli uspjeti.

- Trudim se koliko mogu - kaem.

- Siguran sam da se trudi - kae avka. - Posljednjih par godina puno si ojaao. To ti moram priznati.

Ponovno kimnem.

- Ali recimo otvoreno - ima samo petnaest godina - nastavlja avka. - Tvoj je ivot tek poeo, i tamo u svijetu ima more stvari koje tvoje oi nikada nisu vidjele. Stvari koje nikada ne bi mogao zamisliti.

Sjedimo kao uvijek jedan kraj drugoga na staroj sofi u radnoj sobi moga oca. avka voli tu sobu i sve sitne predmete razbacane naokolo. Sad se igra sa staklenim pritiskivaem za papir u obliku pele. Da je otac kod kue, mogli biste se okladiti da se avka ne bi ni pribliio tom predmetu.

- Ali moram se maknuti odavde - kaem mu. - Drugoga izlaza nema.

- Da, mislim da ima pravo. - Stavlja pritiska za papir natrag na stol i spaja ruke iza glave. - To ne znai da e se bjeanjem sve rijeiti. Ne elim ti kvariti veselje ili bilo to, ali ja se ne bih oslanjao na kidanje odavde da sam na tvom mjestu. Bez obzira na to koliko daleko pobjegne. Moda udaljenost ne bi mita rijeila.

Djeak zvan avka uzdahne, zatim poloi vrke prstiju na sklopljene vjedje i pone

govoriti iz unutarnje tame.

- A da se igramo nae igre? - kae on.

- U redu - kaem ja. Sklopim oi i utke duboko udahnem.

- Dobro, zamisli stranu pjeanu oluju - kae on. - Sve ostalo izbaci iz glave.

Uinim to je kazao, izbacim sve ostalo iz glave. ak zaboravim tko sam. Zatim stvari poinju izbijati na povrinu. Stvari koje - dok tu sjedimo na konoj sofi u radnoj sobi moga oca - obojica moemo vidjeti.

- Katkada je sudbina kao mala pjeana oluja koja stalno mijenja smjer - kae avka.

Katkada je sudbina kao mala pjeana oluja koja stalno mijenja smjer. Ti

promijeni smjer ali pjeana te oluja progoni. Opet skrene, ali oluja se prilagodi. Neprekidno se tako igra, kao u nekakvu zloslutnom plesu sa smrti tono prije zore. Zato? Zato to ta oluja nije neto to je zapuhnulo iz daljine, neto to nema nikakve veze s tobom. Ta oluja si ti. Neto unutar tebe. Tako je sve to moe uiniti to da joj se preda, da stupi upravo unutar te oluje, sklopivi oi i zaepivi ui da u njih ne ulazi pijesak, i kroz nju ide, korak po korak. Tu nema sunca, ni mjeseca, ni pravca, ni osjeaja vremena. Samo fini pijesak to se kovitla u nebo kao kosti samljevene u prah. To je ta vrsta pjeane oluje koju treba zamisliti.

I to je tono ono to inim. Zamiljam bijeli lijevak to se prua vertikalno uvis kao debelo ue. Oi su mi vrsto stisnute, dlanovi priljubljeni na uima, tako se ona fina pjeana zrnca ne mogu zavui u mene. Pjeana oluja stalno pue. Mogu osjetiti kako mi zrak pritie kou. Doista e me progutati.

Djeak zvan avka blago mi sputa ruku na rame, i time oluja iezava.

- Od sada unaprijed, bez obzira na sve, ti mora biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu. To je jedini nain da preivi. A da bi to postigao, mora shvatiti to znai biti snaan. Ti me shvaa?

Drim stisnute oi i ne odgovaram. Samo elim potonuti u san ba tako, s njegovom rukom na mojem ramenu. ujem slabano lepranje krila.

- Ti e biti najilaviji petnaestogodinjak na svijetu - ape avka dok ja pokuavam usnuti. Kao da je urezivao te rijei u dubokoj plavoj tetovai na mojem srcu.

I doista e se morati probijati kroz tu silovitu, metafiziku, simbolinu oluju. Bez obzira na to koliko metafizika ili simbolina bila, nemoj se zavaravati: ona e se zasijecati u meso kao tisuu otrica britve. Ljudi e u njoj krvariti, i ti e krvariti. Vrelom, crvenom krvlju. Hvatat e tu krv u ake, vlastitu krv i tudju krv.

A kada jednom oluja prodje nee se sjeati kako si uspio preivjeti. Nee biti ni siguran, zapravo, je li oluja stvarno prola. Ali jedna stvar je izvjesna. Kad izadje iz oluje nee biti ista ona osoba koja je u nju ula. O tome se radi u toj oluji.

Na svoj petnaesti rodjendan pobjei u od kue, otputovati u neki udaljeni grad, i ivjeti u kutu neke male knjinice. Trebat e tjedan dana da se udje u cijelu stvar. Zato u dati samo najvanije. Na svoj petnaesti rodjendan pobjei u od kue, otputovati u neki udaljeni grad, i ivjeti u kutu neke male knjinice.

To pomalo zvui kao bajka. Ali nije bajka, vjeruj mi. Bez obzira na to kakvim je predivom zaodjene.

Poglavlje 1

Gotovina nije jedino to uzimam iz oeve radne sobe kad naputam dom. Uzimam mali stari zlatni upalja - svidja mi se dizajn i njegov dodir - i sklopiv no s doista britkom otricom. Napravljen je za deranje jelenje koe, ima otricu od dvanaest centimetara i zgodnu teinu. Vjerojatno kupljeno na jednom od njegovih putovanja u inozemstvo. Uzimam i poveliku depnu lampu iz ladice. Plus plave sunane naoale Revo da sakrijem svoje godine.

Razmiljam o tome da uzmem oev omiljeni Sea-Dweller Oyster Rolex. To je krasan sat, ali neto blistavo samo e privlaiti pozornost. Moj jeftini plastini Casio bit e sasvim dobar kao budilica i toperica, i mogao bi zapravo biti korisniji. Preko volje vraam Rolex u ladicu.

S dna druge ladice vadim fotografiju na kojoj smo ja i starija sestra kad smo bili maleni, dvoje nas negdje na nekoj plai s ukoenim smijecima na licu. Sestra gleda u stranu tako da joj je pola lica u sjeni i njezin smijeak je presjeen tono napola. Slii na jednu od onih maska iz grke tragedije u udbeniku - polovica predstavlja jednu ideju a polovica suprotnu. Svjetlo i tama. Nada i oaj. Smijeh i tuga. Povjerenje i osamljenost. to se mene tie, ja zurim ravno naprijed, neustraiv, u kameru. Nitko drugi nije ondje na plai. Sestra i ja imamo kupae kostime - njezin je jednodijelni s crvenim cvjetnim motivima, moj nekakve ovjeene stare plave hlaice. Drim plastini tap u ruci. Bijela pjena prelijeva se preko naih stopala.

Tko je to snimio, i gdje i kada, pojma nemam. I kako sam mogao izgledati tako sretan.I zato je otac sauvao upravo tu fotografiju?

Cijela stvar je ista tajna. Ja sam morao imati tri godine, sestra devet. Jesmo li se doista tako dobro slagali? Ne sjeam se da sam ikada iao na plau s obitelji. Ne sjeam se da sam ikamo s njima iao. Nije vano, svejedno - nije dolazilo u obzir da tu fotografiju ostavim kod oca, pa je stavljam u novanik. Nisam imao nikakvih fotografija moje majke. Otac ih je sve bacio.

Poto sam o tome malo razmislio, odluim uzeti sa sobom mobitel. im otkrije da sam ga uzeo, otac e vjerojatno zatraiti od telefonske kompanije da iskljui broj. Ipak ga ubacujem u uprtnjau, skupa s punjaem. Ne poveava mnogo teinu, pa zato ne. Kad ne bude vie radio samo u ga baciti.

Samo najnunije stvari, to je sve to mi treba. Najtee je odluiti koju odjeu da uzmem. Trebat e mi par dempera i donjega rublja. Ali to je s kouljama i hlaama? Rukavice, alovi, kratke hlae, kaput? Tomu nema kraja. Ipak jednu stvar znam. Ne elim se skitati naokolo po nekom nepoznatom mjestu s golemom uprtnjaom koja svima vie: Hej, prijavite bjegunca! Uinite tako i netko e se sigurno zaustaviti i primijetiti. Sljedea vam je poznata stvar da e me policija uhvatiti i poslati ravno doma. Ako prije ne zavrim u nekoj bandi.

Svako hladno mjesto definitivno otpada, odluujem. Dosta je lako - samo izaberi suprotno

- neko toplo mjesto. Onda mogu ostaviti kaput i rukavice, i proi s pola odjee. Uzimam stvari koje se samo peru i nose, najlake koje imam, uredno ih slaem i nabijam u uprtnjau. Spremam i vreu za spavanje, onu vrstu za tri godinja doba koja se fino i vrsto smota, toaletni pribor, pono za kiu, biljenicu i olovku, walkman i deset diskova - moram imati svoju glazbu - skupa s rezervnom baterijom koja se puni. To je otprilike sve. Ne treba mi nikakva oprema za kuhanje, preteka je i zauzima previe mjesta, jer mogu kupovati hranu u mjesnim samoposlugama.

To traje neko vrijeme, ali uspijevam izbaciti rnnogo stvari s popisa. Neke stvari dodam, prekriim ih,zatim dodam itavu drugu gomilu pa i njih isto lako prekriim.

Moj petnaesti rodjendan je idealan trenutak da se pobjegne od kue. Imalo prije, bilo bi prerano. Imalo poslije, propustio bih prigodu.

Tijekom petoga i estoga razreda dosta sam vjebao, spremajui se za ovaj dan. Poeo sam se baviti dudom u niim razredima osnovne kole, i katkada sam odlazio i u viim. Ali nisam se pridruio nijednoj kolskoj momadi. Kad god sam imao vremena trao sam oko kolskih igralita, plivao, ili iao u mjesnu teretanu. Ondje su mi mladi treneri davali besplatne savjete, pokazujui mi najbolje vrste vjebi istezanja i kako se sluiti spravama za razvijanje tijela. Nauili su me kojim se miiima sluimo svaki dan i koji se mogu razviti samo sa spravama, ak i pravilan nain dizanja utega na klupi. Ja sam prilino visok za poetak, pa sam sa svim tim vjebanjem razvio prilino iroka ramena i prsi. Veina bi stranaca mislila da mi je sedamnaest godina. Da pobjegnem izgledajui kako odgovara mojoj dobi, moete zamisliti kakve bih sve probleme stvorio.

Osim s trenerima u teretani i pazikuom to nam dolazi u kuu svaki drugi dan - i naravno najmanje mogue to je nuno da se prodje u koli - jedva i s kim govorim. Dugo smo otac i ja izbjegavali da se medjusobno vidjamo. ivimo pod istim krovom,

ali nai rasporedi su potpuno razliiti. On provodi veinu vremena u radnoj sobi, daleko, a ja inim sve to mogu da ga izbjegnem.

kola u koju idem je privatna osnovna kola, za djecu koja su iz vie klase, ili barem bogata. To je ona vrsta kole iz koje, osim ako ba ne zariba, automatski prelazi u srednju kolu unutar istoga kampusa. Svi su uenici uredno odjeveni, imaju krasne ravne zube i dosadni su kao sam vrag. Naravno, nemam ni jednog jedinog prijatelja. Sagradio sam zid oko sebe, nikada nikoga ne putam unutra i trudim se ne izlaziti izvan sebe. Tko bi mogao voljeti nekoga tko je takav? Svi me oni dre na oku, izdaleka. Mogli su me mrziti, ili me se ak bojati, ali meni je drago to mi nisu dosadjivali. Jer sam imao more stvari da se o njima brinem, ukljuujui da provodim mnogo slobodna vremena gutajui knjige u kolskoj knjinici.

Medjutim, uvijek sam pozorno sluao to se govorilo u razredu. Upravo kako je savjetovao mladi zvan avka.

injenice i tehnike ili to god te ue u razredu nee biti jako korisno u stvarnom svijetu, to je sigumo. Priznaj uitelji su uglavnom hrpa glupana. Ali mora zapamtiti ovo: ti bjei od kue. Vjerojatno nee vie imati prilike da ide u kolu, pa bilo ti drago ili ne, bolje ti je da upije sve to moe dok ti se prua prilika. Postani kao list bugaice i sve upijaj u sebe. Poslije moe razmotriti to treba zadrati a to izbaciti.

inio sam to je rekao, kao to gotovo uvijek inim. Mozak mi je kao spuva, usredotoio bih se na svaku rije izreenu u razredu i putao je da potone, razmislio to znai i sve predavao pamenju. Zahvaljujui tomu, jedva da sam trebao uiti izvan razreda, ali sam uvijek stizao do samoga vrha na ispitima.

Miii su mi postajali tvrdi kao elik, kao to sam jednako bivao povueniji i utljiviji. Uporno sam pokuavao ne pokazivati osjeaje tako da nitko - ni kolege ni uitelji - nisu imali pojma o emu razmiljam. Uskoro u upasti u grubi svijet odraslih, i znao sam da u morati biti ilaviji od svakoga drugoga ako elim opstati.

Moje oi u zrcalu hladne su kao u gutera, izraz lica ukoen i neitljiv. Ne mogu se sjetiti kad sam se posljednji put nasmijao ili barem pokazao traak smijeka drugima. ak ni samom sebi.

Ne elim time rei da mogu odravati tu utljivu, osamljeniku fasadu cijelo vrijeme. Katkada se urui zid koji sam podignuo oko sebe. To se ne dogadja vrlo esto, ali katkada, jo prije nego shvatim to se dogadja, eto me - gol i nezatien i potpuno zbunjen. U takvim prigodama uvijek osjeam da me doziva nekakva slutnja, poput mrana, sveprisutna bazena vode.

Mraan, sveprisutan bazen vode.

Vjerojatno sam oduvijek bio u njemu, negdje sakriven. Ali kad dodje vrijeme voda tiho navre, ledei svaku stanicu tvoga tijela. Utapa se u toj okrutnoj poplavi, bori se za dah. Pripija se uz ventilaciju blizu stropa, bori se, ali zrak koji uspijeva udahnuti suh je i pri ti grlo. Voda i edj, hladnoa i toplina - navodno protivni elementi udruuju se da te napadnu.

Svijet je golem prostor, ali prostor koji e tebe primiti - i ne mora biti vrlo velik -nigdje se ne moe nai. Trai glas, ali to nalazi? Tiinu. Obzire se za tiinom, ali pogodi to se zbiva.? Sve to opet i opet i opet uje glas je one slutnje. A katkada taj proroanski glas pritisne neki tajni prekida skriven duboko u tvome mozgu.

Tvoje srce je kao velika rijeka poslije dugaka razdoblja kia, napunjena do rubova. Svi stupovi s oznakama to su neko stajali na tlu nestali su, preplavila ih je i odnijela ta navala vode. A kia i dalje bubnja po povrini rijeke. Svaki put kad na vijestima vidi takvu poplavu kae sam sebi: To je to. To je moje srce.

Prije nego u pobjei od kue perem ruke i umivam lice, uredjujem nokte, istim ui i perem zube. Ne urim se, provjeravam je li mi cijelo tijelo dobro oieno. Biti doista ist katkada je najvanija stvar na svijetu. Pomnjivo promatram svoje lice u zrcalu. Geni koje sam dobio od oca i majke - to ne znai da se imalo sjeam kako je ona izgledala - stvorili su to lice. Mogu se potruditi da ne pokaem nikakav osjeaj, drati oi tako da nita ne otkrivaju, napinjati miie, ali ne mogu bogzna to uiniti sa svojim izgledom. Ne mogu se odvojiti od oevih dugakih, gustih obrva i dubokih brazda izmedju njih. Vjerojatno sam ga mogao ubiti da sam htio - sigurno sam dovoljno jak - i mogu izbrisati majku iz sjeanja. Ali nema naina da se izbrie DNK koji su prenijeli na mene. Ako bih htio to odbaciti, morao bih se rijeiti sebe.

U tome je sadrana neka slutnja. Mehanizam pokopan u meni.

Mehanizam pokopan u tebi.

Gasim svjetlo i izlazim iz kupaonice. Teko, vlano mrtvilo lei nad kuom. apat ljudi koji ne postoje, dah mrtvih. Gledam oko sebe, ukoeno stojim, udiem duboko. Sat pokazuje tri popodne, dvije kazaljke su hladne i udaljene. Prave se da su nepristrane, ali ja znam da nisu na mojoj strani. Blii se vrijeme da se oprostim. Uzimam uprtnjau i zabacujem je preko ramena. Nosio sam je bezbroj puta, ali sad se ini da je mnogo tea.

Shikoku, odluujem. Tamo u poi. Nema nikakva posebna razloga da to bude Shikoku, samo sam prouavajui kartu osjetio da tamo moram krenuti. to vie promatram kartu -zapravo svaki put kad je prouavam - to vie osjeam da me Shikoku privlai. To je daleko na jug od Tokija, odijeljeno od glavnoga kopna vodom, ima toplu klimu. Nikada ondje nisam bio, nemam ondje prijatelja ni rodbine, tako ako me netko pone traiti - u to nekako sumnjam - Shikoku e biti posljednje mjesto na koje e pomisliti.

Podiem putnu kartu koju sam rezervirao na alteru i penjem se u noni autobus. To je najjeftiniji put da se stigne u Takamatsu - jedva malo vie od devet tisua jena. Nitko na mene ne svraa pozornost, ne pitaju koliko mi je godina, ne zagledaju se u mene. Voza mi automatski ponitava putnu kartu.

Samo je treina mjesta zauzeta. Putnici veinom putuju sami, kao ja, i autobus je udnovato tih. Duga je vonja do Takamatsua, deset sati prema rasporedu, i stii emo rano ujutro. Ali to meni nije vano. Imam mnogo vremena. Autobus kree s kolodvora u osam, i ja naginjem natrag naslon sjedala. im sam se udobno namjestio, moja svijest poinje iezavati poput baterije kojoj se istroilo punjenje, i ja zaspim.

U neko doba noi poinje padati gusta kia. Budim se svako malo vremena, razmiem platneni zastor na prozoru i zurim u autocestu koja promie. Kine kapi udaraju o staklo, zamuujui ulina svjetla du ceste to se pruaju u daljinu na jednakim razmacima kao da su zabodena da mjere zemlju. Poneko novo svjetlo zaleti se blizu i zaas izblijedi iza nas. Gledam na sat i vidim da je prola pono. Iskoivi odjedanput naprijed, pojavljuje se moj petnaesti rodjendan.

- Hej, sretan rodjendan - veli mladi zvan avka.

- Hvala - odgovaram.

Ona slutnja je i dalje uza me, svejedno, kao sjena. Provjeravam da budem siguran da je zid oko mene jo na mjestu. Zatim navueni zastor i opet zaspim.

Poglavlje 2

Sljedjei dokument, pohranjen kao dravna tajna u Ministarstvu obrane SAD, objavljen je godine 1986. po Zakonu o slobodi informiranja. Dokument se sada uva u Nacionalnom arhivu u Washingtonu i ondje se moe dobiti na uvid.

Istraivanje koje je u njemu zabiljeeno vodio je bojnik James P. Warren od oujka do travnja 1946. Istraivanje na terenu u opini [ime izbaeno], okrug Yamanashi, vodili su potporunik Robert O'Connor i stariji vodnik Harold Katayama. Ispitiva u svim razgovorima bio je potporunik O'Connor. Vodnik Katayama prevodio je s japanskoga, a vojnik William Cohen pripremao dokumente.

Razgovori su vodjeni u razdoblju od dvanaest dana u dvorani za primanje vijenice grada [ime izbaeno] u okrugu Yamanashi. Sljedei svjedoci odgovarali su pojedinano na pitanja potporunika O'Connora: uiteljica u dravnoj koli u gradu [izbaeno], okrugu [izbaeno], lijenik s prebivalitem u istom gradu, dva ophodna slubenika mjesne policijske postaje i estero djece.

Priloene zemljovide dotinoga podruja u omjerima 1:10.000 i 1:2.000 osigurao je Topografski zavod Ministarstva unutarnjih poslova.

IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA AMERIKE VOJSKE (MIS)

Datum: 12. svibnja 1946.

Naslov: Izvjee o dogadjaju na brijegu Zdjela Rie,

1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-42ZI3-WWN

Slijedi snimljeni razgovor sa Setsuko Okamochi (26), uiteljicom zaduenom za 4B razred u dravnoj koli u gradu [izbaeno], okrug [izbaeno]. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8.

Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Setsuko Okamochi je zgodna, sitna ena. Inteligentna i odgovorna, na pitanja je odgovarala tono i iskreno. Ali izgleda da je jo lagano u oku od dogadjaja. Dok je tragala po sjeanju katkada je bila veoma napeta, i kada god se to dogadjalo poinjala je sporije govoriti.

Mislim da je moralo biti malo poslije deset ujutro kad sam vidjela srebrnastu svjetlost daleko na nebu. Sjajan blijesak srebra. Tono, to je svakako bila svjetlost koja se odbijala od neega metalnoga. Ta se svjetlost gibala veoma sporo nebom od istoka prema zapadu. Svi smo mislili da je to morao biti B-29. Bio je tono iznad nas, pa smo morali gledati ravno uvis da ga vidimo. Nebo je bilo vedro, a svjetlost je bila tako sjajna da smo mogli vidjeti samo to srebro, predmet kao od duraluminija.

Ali nismo mogli razabrati oblik, jer je bio previsoko. Pretpostavila sam da ni oni ne mogu vidjeti nas, pa se nismo bojali da e nas napasti ili da e odjednom na nas pljusnuti bombe. Bacati bombe ovdje u planinama bilo bi ionako besmisleno. Zakljuila sam da je to zrakoplov na putu da negdje bombardira neki veliki grad ili moda na povratku s napada. Tako se nismo uplaili kad smo ugledali zrakoplov, i nastavili smo hodati. Razmiljala sam samo kako je ta svjetlost imala u sebi neku udnu ljepotu.

- Prema vojnim izvjeima nikakvi ameriki bombarderi i nikakvi drugi zrakoplovi nisu letjeli iznad toga kraja u to vrijeme, to jest, 7. studenoga 1944. oko 10 sati prije podne.

Ali ja sam ga jasno vidjela, a vidjelo ga je i esnaestero djece iz moga razreda. Svi smo mislili da je to morao biti B-29. Svi smo vidjali mnoge formacije B-29, i to su bili jedini zrakoplovi koji su uope mogli letjeti tako visoko. Bila je mala zrana baza u naem okrugu, i povremeno sam vidjala kako lete japanski zrakoplovi, ali svi su oni bili maleni i nisu mogli letjeti visoko kao ono to sam vidjela. Osim toga, duraluminij odbija svjetlo drukije od drugih vrsta metala, a jedino su zrakoplovi B-29 nainjeni od toga. Ali sam pomislila kako je to pomalo udno, doista, da jedan zrakoplov leti potpuno sam, ne kao dio formacije.

- Jeste li vi rodjeni u tome kraju?

Nisam, rodila sam se u Hiroimi. Udala sam se 1941., i tada sam dola ovamo. Mu mi je bio uitelj glazbe u viim razredima jedne osnovne kole u ovom okrugu. Unovaen je 1943. i poginuo borei se na Luzonu u lipnju 1945. Koliko sam poslije ula, uvao je skladite municije u predgradju Manile kad su skladite pogodile amerike granate i raznijele ga, a njega ubile. Nemamo djece.

- Govorei o djeci, za koliko ste njih bili zadueni na tom izletu?

Ukupno esnaestero, djeaka i djevojica. Dvoje je bilo bolesno, ali osim njih bio je itav razred. Osam djeaka i osam djevojica. Petero njih su bila djeca evakuirana iz Tokija.

Krenuli smo iz kole u devet ujutro. Bio je to tipian kolski izlet, tako su svi nosili sa sobom uturicu i ruak. Nismo namjeravali nita posebno prouavati; samo smo ili u bregove da beremo gljive i jestive samonikle biljke. Okolno podruje gdje smo ivjeli bilo je poljoprivredno, tako nismo odve loe stajali u pogledu hrane - to ne znai da smo imali jela u izobilju. Vaio je strogi sustav racioniranja i veina nas je bila gladna cijelo vrijeme.

Tako smo djecu poticali da trae hranu gdje god je mogu nai. Zemlja je bila u ratu, uostalom, i hrana je bila vanija od uenja. Svi su ili na takvu vrstu kolskih izleta, na kolske satove u prirodi, kako se to zvalo. Kako je naa kola bila okruena bregovima i umama, bilo je mnogo zgodnih mjesta kamo smo obiavali ii. Mislim da smo bili sretni u tom smislu. Ljudi u gradovima svi su skapavali. Opskrbni putovi s Tajvana i kontinenta ve su bili prekinuti u to vrijeme, pa su gradska podruja uasno patila zbog nestaice hrane i goriva.

- Spomenuli ste da je petero vaih uenika bilo evakuirano iz Tokija. Jesu li se oni dobro slagali s domaom djecom?

Jesu, barem u mojem razredu. Sredine u kojima su te dvije skupine odrasle, naravno, bile su potpuno razliite - jedni u zabaenoj pokrajini, drugi u srcu Tokija. Govorili su razliito, ak su se razliito odijevali. Veina domae djece bila je iz ratarskih obitelji, dok je veina tokijske djece imala oeve koji su radili za poduzea ili u dravnoj slubi. Tako ne bih mogla rei da su se stvarno razumjeli.

Naroito u poetku mogli ste osjetiti nekakvu napetost izmedju tih dviju skupina. Ne kaem da su bili nasilni jedni prema drugima, ili da su zapadali u tunjave, jer to nisu. Hou rei, jedna skupina kao da nije razumjela to druga skupina misli. Tako su se nastojali drati za sebe, domaa djeca s drugom domaom djecom, tokijska djeca u svojoj maloj skupini. Ali tako je bilo samo prva dva mjeseca. Poslije toga dobro su se slagali. Znate kako je to. Kad se djeca ponu zajedno igrati i potpuno se unesu u sve to rade, nije im vie stalo do takvih stvari.

- Volio bih da opiete, s najvie pojedinosti to moete, mjesto kamo ste odveli svoj razred toga dana.

Bio je to brijeg na koji smo esto ili na izletima. Brijeg je bio okrugao, u obliku prevrnute zdjele. Obino smo ga zvali "Owan jaama"1. Od kole do njega trebalo je malo hoda na zapad i uope nije bio strm, tako da se svatko mogao na nj popeti. Djejim korakom trajalo je oko dva sata dok bismo se popeli na vrh. Usput su traili gljive po umi, zatim smo imali skroman ruak. Djeca su, naravno, uivala ii na te kolske satove u prirodi mnogo vie nego ostajati u razredu i uiti.

Blistavi zrakoplov koji smo vidjeli visoko na nebu podsjetio nas je trenutano na rat, ali samo nakratko, i svi smo bili dobro raspoloeni. Nije bilo nikakva oblaka na nebu, nikakva vjetra, i sve je bilo tiho oko nas - mogli smo uti samo kako ptice cvrkuu u umi. Rat se inio kao neto u nekoj dalekoj zemlji to nema nikakve veze s nama. Pjevali smo pjesmice dok smo se penjali uz brijeg, katkada oponaali ptice koje smo uli. Izuzevi injenicu da je rat i dalje trajao, bilo je to savreno jutro.

- Uli ste u umu uskoro nakon to ste vidjeli taj predmet nalik na zrakoplov, tono?

To je tono. Rekla bih da je prolo manje od pet minuta otkako smo bili uli u umu. Skrenuli smo s glavnoga puta koji je vodio uzbrdo i poli utrtom stazom po umovitoj padini. Bilo je prilino strmo. Poslije deset minuta pjeaenja stigli smo do neke istine, do iroke povrine ravne kao stol. im smo zali u umu zavladala je potpuna tiina, i zbog zaklonjena sunca bilo je hladno, ali kad smo stupili na tu istinu bilo nam je kao da se nalazimo na minijaturnom gradskom trgu, s vedrim nebom iznad nas. Moj se razred esto zaustavljao na tome mjestu kada smo se uspinjali na Owan yamu. To mjesto nas je smirivalo i svi smo se nekako osjeali lijepo i udobno.

Zastali smo sigurno stigavi na taj "trg", odloili uprtnjae, i zatim su se djeca razila po umi u skupinama od troje-etvero da trae gljive. Zahtijevala sam da jedni druge nikada ne gube iz vida. Prije nego to su krenuli, skupila sam ih sve zajedno i provjerila jesu li to razumjeli. Dobro smo poznavali to mjesto, ali uma je uma, uostalom, te ako bi se itko od njih odvojio i izgubio imali bismo puno muke da ga nadjemo. Ipak, morate imati na umu da su to mala djeca, i kada jednom ponu traili gljive mogla bi iako zaboravititlo pravilo. Tako sam ih stalno drala na oku dok sam i sama traila gljive, neprekidno provjeravajui brojno stanje.

Bilo je prolo desetak minuta otkad smo krenuli u potragu za gljivama kad su se djeca poela ruiti.

Kad sam vidjela prvu skupinu od troje njih svaljenih na zemlji, bila sam sigurna da su jeli otrovne gljive. Bilo je vrlo otrovnih gljiva u okolici, ak i smrtonosnih. Domaa djeca znaju koje se ne smiju brati, ali neke je vrste teko razlikovati. Zato sam uvijek upozoravala djecu da ne kuaju nijednu gljivu dok se ne vratimo u kolu

i zovnemo strunjaka da ih pregleda. Ali ne moete oekivati da vas djeca uvijek sluaju, zar ne?

Otrala sam do onoga mjesta i podigla djecu koja su pala. Tijela su im bila mlitava, poput gume koja je ostavljena na suncu. Bilo je kao da nosite prazne ljuske - snaga je iz njih bila potpuno iscurila. Ali pravilno su disali. Srce im je normalno kucalo, nitko nije imao temperaturu. Izgledali su smireno, niim nisu odavali nikakvu bol. Iskljuila sam stvari kao to su pelinji ubodi ili zmijski ugrizi. Djeca su jednostavno bila u nesvijesti.

Najudnije su bile njihove oi. Tijela su im bila mlitava kao da su u komi, ali oi su bile otvorene kao da u neto gledaju. Trepnuli bi u odredjenim razmacima, tako da nije izgledalo da spavaju. I oi su im se vrlo polagano micale s jedne na drugu stranu kao da pretrauju daleki obzor. Barem su njihove oi bile pri svijesti. Ali one zapravo nisu ni u to gledale, ili barem ni u to vidljivo. Mahnula sam rukom nekoliko puta ispred njihova lica, ali nije bilo reakcije.

Podignula sam svako od troje djece redom, i sva su bila tono jednaka. Svako je bilo onesvijeteno, oi su im se polagano micale s jedne na drugu stranu. Bila je to najneobinija stvar koju sam ikada vidjela.

- Opiite skupinu koja se prva sruila.

Bila je to skupina djevojica. Tri djevojice koje su bile dobre prijateljice. Zvala sam ih po imenu i pljuskala ih po obrazu - prilino snano, zapravo - ali nije bilo reakcije. Nita nisu osjeale. Bio je to udan osjeaj, kao da se dodiruje praznina.

Prva mi je misao bila poslati nekoga da otri do kole po pomo. Nikako nisam mogla sama odnijeti dolje tri onesvijetena djeteta. Tako sam se poela osvrtati za najbrim trkaem u razredu, za jednim djeakom. Ali kad sam se uspravila i pogledala naokolo vidjela sam da su se sva djeca sruila. Svih esnaestero njih popadalo po zemlji i izgubilo svijest. Jedina sam ja jo bila pri svijesti i stajala. Bilo je to kao... nekakvo bojnopolje.

- Jeste li primijetili ita neobino na licu mjesta? Nekakav udan miris ili zvuk - ili svjetlost?

[Razmilja o tome neko vrijeme.] Ne, kako sam ve rekla, bilo je vrlo tiho i mirno. Nikakvih udnih zvukova ni svjetlosti ni mirisa. Jedina neobina stvar bilo je to to se svaki uenik iz moga razreda sruio i leao ondje bez svijesti. Osjeala sam se uasno sama, kao da sam posljednja iva osoba na zemlji. Ne mogu opisati taj osjeaj posvemanje osamljenosti. Samo sam se eljela rasplinuti u zrak i ne misliti ni o emu.

To nisam mogla uiniti, naravno, imala sam dunosti kao uiteljica. Pribrala sam se i pojurila niz padinu brzo koliko me noge nose, da zatraim pomo u koli.

Poglavlje 3

Ve je gotovo zora kad sam se probudio. Razmiem zastor da bacim pogled. Valjda je upravo prestala kia, jer je sve jo mokro i puno kapi. Oblaci na istoku otro se ocrtavaju na nebu, svaki je uokviren svjedom. Nebo izgleda zloslutno na trenutak, priziva ono to slijedi. Sve ovisi o kutu gledanja.

Autobus klizi autocestom ustaljenom brzinom, uje se zujanje guma, nikada nimalo glasnije ni tie. Ista je stvar s motorom - jednolian zvuk poput stupe to glatko melje vrijeme i svijest ljudi u autobusu. Svi su drugi putnici potpuno potonuli natrag u sjedala, usnuli, zastori su im navueni do kraja. Budni smo samo voza i ja. Vozimo se, uspjeno i dosadno, prema odreditu.

Osjetivi edj, vadim bocu mineralne vode iz depa na uprtnjai i pijem malo mlake vode. Iz istoga depa izvlaim kutiju krekera i pojedem ih nekoliko, uivajui u poznatom suhom okusu. Na mojem je satu 4,32. Provjeravam datum i dan u tjednu, tek toliko da budem siguran. Prolo je trinaest sati otkad sam napustio dom. Vrijeme nije skoilo naprijed vie nego to je trebalo niti je neoekivano poteklo unatrag. Jo je moj rodjendan, prvi dan moga potpuno nova ivota. Sklapam oi, opet ih otvaram, opet provjeravam vrijeme i datum na satu. Zatim palim svjetlo za itanje, vadim depnu knjigu i poinjem itati.

Malo poslije pet, bez upozorenja, autobus izlazi s autoceste i zaustavlja se u kutu usputnog odmorita. Otvaraju se prednja vrata autobusa uz pitanje zraka, unutra zatrepere svjetla, a voza kratko najavljuje: "Dobro jutro svima. Nadam se da ste se dobro odmorili. Drimo se voznog reda i trebali bismo stii do nae posljednje postaje Takamatsu otprilike za jedan sat. Ali ovdje emo se zaustaviti dvadesetak minuta. Krenut emo u pet i trideset, stoga vas molim da se do tada ponovno ukrcate."

Najava budi veinu putnika, oni se tiho pridiu i zijevaju dok posrui izlaze iz autobusa. Ovdje se ljudi ureduju prije nego to e stii u Takamatsu. I ja silazim, udahnem duboko dva -tri puta i napravim nekoliko jednostavnih vjebi istazanja na svjeem jutarnjem zraku. Odlazim u muki zahod i pljusnem malo vode po licu. udim se gdje smo to dovraga. Izlazim i gledam naokolo. Nita osobito, tek tipini prizori koje nalazi kraj autoceste. Moda ja samo umiljam stvari, ali oblici brda i boje stabala izgledaju razliito od onih u Tokiju.

Nalazim se u kafeteriji i pijuckam besplatnu alicu vrua aja kada mi pridje mlada djevojka i svali se na plastinu sjedalicu pokraj mene. U desnoj ruci ima papirnatu alicu s vruom kavom iz automata, iz nje se die para, a u lijevoj ruci dri malu kutiju sa sendviima

- jo jedna ponuda iz automata za sladokusce, sudei po izgledu.

Nekako smijeno izgleda. Na licu joj je poremeena ravnotea - iroko elo, prast nos, pjegavi obrazi, iljaste ui. Ugrubo sklepana vrsta lica koje ne moe zanemariti. Ipak, cijeli sklop nije tako lo. Koliko znam moda nije tako ushiena svojim izgledom, ali ini se da je zadovoljna s tim kakva je, a to je vana stvar. Ima kod nje neega djetinjasta to djeluje umirujue, barem na mene. Vrlo je visoka, ima lijepe grudi za tako vitko tijelo i dobre noge.

Njezine tanke metalne naunice blistaju kao duraluminij. Kosa joj je do ramena, obojena tamnosmedje, gotovo crvenkasto, i nosi dolevitu na iroke pruge, dugih rukava, uz vrat. Mala kona uprtnjaa visi s jednog ramena, a lagan demper joj je svezan oko vrata. Blijedouta kratka suknja dopunjava njezinu odjeu, bez arapa. Oito se umila, jer se nekoliko uperaka kose, poput tankoga korijenja neke biljke, prilijepilo za iroko elo. Prilino je udno, ali ti me rasputeni uperci privlae k njoj.

- Bio si u autobusu, je li tako? - upita me, glas joj je malo promukao.

- Da, tako je.

Ona se mrti dok pije gutljaj kave. - Koliko ti je godina.?

- Sedamnaest - slaem.

- Onda si u srednjoj koli.

Kimnem potvrdno.

- Kamo si krenuo.?

- Takamatsu.

- I ja - veli ona. - Ide u posjet, ili ondje ivi?

- U posjet- odgovorim.

- I ja. Imam prijatelja ondje. Jednu prijateljicu. A ti.?

- Rodjake.

Ah tako, kae njezino klimanje glavom. Nema vie pitanja. - Imam mladjega brata tvojih godina - iznenada mi kae, kao da se toga upravo sjetila. - Dogodile se neke stvari, nismo se dugo vidjeli... Zna to? Jako slii na onoga momka. li ti to itko dosad rekao?

- Na kojega momka?

- Zna, momka koji pjeva u onom sastavu! im sam te vidjela u autobusu pomislila sam kako slii na njega, ali nikako da izadjem na kraj s njegovim imenom. Mora da sam iskopala rupu u mozgu pokuavajui se sjetiti. Dogadja se ponekad, je li tako? Na vrhu ti je jezika, ali jednostavno se ne moe domisliti. Je li ti to itko dosad rekao - to da ih podsjea na nekoga?

Odmahujem glavom. Nitko mi to nikada nije rekao. Ona stalno zuri u mene, oi su joj pozorno suene. - Na koju to osobu misli? -upitam.

- Na momka s televizije.

- Na momka koji je na televiziji?

- Tako je - veli ona, uzme sendvi sa unkom, nevoljko zagrize i zalogaj spere gutljajem kave. - Na momka koji pjeva u nekom sastavu. K vragu, ne mogu se sjetiti ni imena toga sastava. Onaj visoki momak to govori kansajskim narjejem. Nema pojma na koga mislim?

- Oprosti, ne gledam televiziju.

Djevojka se namrti i strogo me pogleda. - Uope ne gleda?

utke odmahnem glavom. ekaj malo - trebam li ovdje kimnuti ili odmahnuti glavom? Odluim se kimnuti.

- Nisi ba govorljiv, ha? Kao da ti je stil svaki put po jedan redak. Jesi li uvijek tako utljiv?

Zacrvenim se. Prije svega nekako sam miran tip, ali djelomice je razlog zato ne elim mnogo govoriti to to mi se jo nije potpuno promijenio glas. Najee mi je glas dubok, ali iznenada se okrene protiv mene i pone kretati. Zato nastojim da sve to kaem bude kratko i blago.

- Ukratko - nastavlja ona - hou rei da jako slii na onoga pjevaa to govori kansajskim narjejem. To ne znai da se kod tebe primjeuje kansajsko ili bilo kakvo narjeje. To je ba - ne znam, ima neega kod tebe to jako slii na njega. On izgleda kao stvarno krasan momak, to je sve.

Njezin osmijeh silazi s pozornice na trenutak, zatim se opet pojavljuje, sve dok se ja bavim svojim zarumenjenim licem. - Jo vie bi sliio na njega da promijeni frizuru - veli ona. - Pusti je da malo naraste, poslui se nekim gelom da se malo podigne. Voljela bih to pokuati. Sigurno bi onako dobro izgledao. Zapravo, ja sam frizerka.

Ja gucnem malo aja. U kafeteriji je grobna tiina. Nikakve uobiajene glazbe u pozadini, nitko drugi ne govori osim nas.

- Moda ne voli govoriti? - veli ona, oslanjajui glavu na ruku i gledajui me ozbiljno.

Odmahujem glavom. - Ne, nije to.

- Misli da je muno razgovarati s ljudima?

Ponovno odmahnem glavom.

Ona uzme drugi sendvi, s demom od jagoda umjesto unke, zatim se namrti i pogleda me s nevjericom. - Bi li ovo pojeo umjesto mene? Mrzim sendvie s demom od jagoda vie nego ita. Jo od djetinjstva.

Uzmem ga od nje. Sendvii s demom od jagoda nisu ba tono na vrhu moga popisa od deset vrsta, ali ne kaem ni rijei i ponem jesti.

S druge strane stola ona me promatra dok ne pojedem posljednju mrvicu. - Bi li mi mogao uiniti jednu uslugu? - veli.

- Uslugu?

Mogu li sjediti kraj tebe dok ne stignemo u Takamatsu? Jednostavno ne mogu se opustiti kad sjedim sama. Uvijek osjeam kao da e se neka udna osoba uvaliti kraj mene, pa onda ne mogu zaspati. Kad sam kupovala kartu rekli su mi da su sva sjedala za jednu osobu, ali kad sam ula vidjela sam da su sva dvostruka. Samo elim malo odrijemati prije nego stignemo, a ti izgleda kao dobar momak. To ti smeta?

- Nema problema.

- Hvala - veli ona. - Na putu drug... kao to kae poslovica.

Ja kimnem. Kimati, kimati, kimati - reklo bi se da sam samo to sposoban. Ali to bih trebao rei?

- Kako zavrava?

- Kako zavrava to?

- Poslije drug, kako ide? Ne mogu se sjetiti. Nikada mi nije jako dobro iao japanski.

- U ivotu plaidrug - kaem ja.

- Na putu drug, u ivotu plaidrug - ponovi ona, da utvrdi gradivo. Da je imala papir i olovku, ne bi me iznenadilo kad bi to zapisala. - A to to zapravo znai? Jednostavnim rijeima.

Malo razmislim. Treba mi vremena da priberem misli, ali ona strpljivo eka.

- Mislim da to znai - kaem - da su sluajni susreti ono to nas tjera naprijed. Jednostavnim rijeima.

Ona o tome mozga neko vrijeme, zatim polako spaja ruke na stolu i tu ih lagano odmara. -Mislim da u tome ima pravo, da nas sluajni susreti tjeraju naprijed.

Bacim pogled na sat. Ve je pet i trideset. - Moda je bolje da se vratimo.

- Da, slaem se. Idemo - veli ona, ali se ne mie da bi ustala.

- Usput reeno, gdje smo? - upitam.

- Pojma nemam - kae ona. Istegne vrat i oima preleti po prostoriji. Naunice joj se zanjiu kao dva osjetljiva zrela ploda spremna da otpadnu. - Po vremenu nagadjam da smo blizu Kurashikija, ali nije vano. Odmorite na autocesti je samo mjesto kroz koje prodje. Da bi odavde stigao onamo. - Dri podignut desni kaiprst i lijevi kaiprst na razmaku od tridesetak centimetara.

- Zar je vano kako se zove? - nastavlja. - Ima svoj zahod i svoju hranu. Svoje fluorescentno svjetlo i svoje plastine stolice. Usranu kavu. Sendvie s demom od jagoda. Sve je besmisleno, ako pretpostavimo da u tome trai neki smisao. Dolazimo odnekud, putujemo nekamo drugdje. To je sve to treba znati, je Ii tako?

Potvrdno kimam. I kimam. I kimam.

Kad smo se vratili u autobus ostali putnici su se ve ukrcali, samo mi zadravamo cijelu stvar. Voza je mlad ovjek s onim napetim licem to me podsjea na nekakva stroga straara. Svrne pogled na nas dvoje s predbacivanjem ali nita ne kae, a djevojka ga strijelja nevinim smijekom koji kae; Oprostite, kasnimo. On prui ruku da pritisne polugu i vrata se zatvore sa itanjem. Djevojka dovue malen kofer i sjedne kraj mene - nevrijedan kofer koji je morala pokupiti na nekoj rasprodaji - a ja ga uzmem od nje i stavim ga u mreu iznad glave. Prilino je teak za svoju veliinu. Ona mi zahvali, zatim nagne sjedalo i potone u san. Kao da jedva eka da krene, autobus poinje kliziti im se smjestimo. Vadim depnu knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo.

Djevojka uskoro tvrdo zaspi, i kako se autobus zaljulja na svakoj okuci njezina se glava naslanja na moje rame da bi se na njemu napokon smirila. Zatvorena su joj usta, die tiho kroz nos, dah dodiruje moje rame u pravilnim razmacima. Pogledam nie i nazrem naramenicu njezina grudnjaka kroz dolevitu, tanku, svijetlosmedju

vrpcu. Meke grudi ispod nje. Ruiaste bradavice tvrde pod mojim prstima. To ne znai da sve to pokuavam zamisliti, ali ne mogu si pomoi. I - nikakvo iznenadjenje - meni se jako digne. Tako kruto da se udim kako ijedan dio tijela moe uope postati tako tvrd kao kamen.

Tek tada me presijee misao. Moda je - tek moda - ta djevojka moja sestra. Otprilike je tih godina. Njezin izgled nije nimalo slian curici na fotografiji, ali ne moe uvijek s tim raunati. Ovisno o tome kako su snimljeni, ljudi katkada izgledaju sasvim drukije. Rekla je da ima brata mojih godina kojega nije vjekovima vidjela. Zar taj brat ne bih mogao biti ja -barem u teoriji?

Zurim u njezine grudi. Dok die, okrugli vrci pomiu se gore-dolje kao valovi, podsjeaju me nekako na kiu koja blago pada na morsku puinu. Ja sam osamljen putnik to stoji na palubi, a ona je more. Nebo je siv pokriva to se stapa sa sivim morem daleko na obzoru. Teko je rei razliku izmedju mora i neba. Izmedju putnika i mora. Izmedju stvarnosti i tvorevina srca.

Djevojka nosi dva prstena na prstima, nijedan od njih nije vjenani ni zaruniki prsten, tek jeftine stvari kakve nalazite u malim buticima gdje kupuju mladi ljudi. Prsti su joj dugaki i vitki ali izgledaju jaki, nokti su kratki i uredno premazani ruiastim lakom. Ruke joj se lagano oslanjaju na koljena koja se istiu ispod kratke suknje. elim dodirnuti te ruke, ali to ne inim, naravno. Dok spava, izgleda kao maleno dijete. Jedno iljasto uho viri iz uperaka kose kao mala gljiva, izgleda neobino krhko.

Zatvaram knjigu i neko vrijeme promatram okolinu koja promie. Ali vrlo brzo, prije nego to sam toga svjestan, i sam potonem u san.

Poglavlje 4

IZVJEE OBAVJETAJNOG ODJELA AMERIKE VOJSKE (MIS)

Datum: iz. svibnja 1946.

Naslov: Izvjee o dogadjaju na brijegu Zdjela Rie,

1944. Broj dokumenta: PTYX-722-8936745-422I6-WWN

Slijedi snimljeni razgovor s lijenikom Juichijem Nakazawom (53), koji je vodio kliniku interne medicine u gradu [izbaeno], okrug [izbaeno], u vrijeme dogadjaja. Materijali vezani uz taj razgovor dostupni su pod brojem PTYX-722-SQ-II8.

Dojmovi voditelja razgovora, potporunika Roberta O'Connora: Dr. Nakazawa je tako jakih kostiju i tamne koe da vie izgleda kao predradnik na farmi nego kao lijenik. Smirena je ponaanja ali veoma ustar i toan, i kae sve to ima na umu.

Pogled njegovih oiju iza naoala vrlo je otar i budan, pamenje mu je naizgled vjerodostojno.

To je tono - 7. studenoga 1944. u 11 sati primio sam telefonski poziv od pomonika ravnatelja mjesne osnovne kole. Bio sam kolski lijenik, ili neto slino, pa su se najprije meni javili.

Pomonik ravnatelja bio je strano uznemiren. Rekao mi je da je cijeli jedan razred izgubio svijest dok su na izletu u brdima brali gljive. Po njegovim rijeima bili su potpuno onesvijeteni. Samo je zaduena uiteljica ostala pri svijesti, i ona je upravo tada dotrala u kolu po pomo. Bio je toliko zbunjen da nisam mogao shvatiti cijelu situaciju, premda je jedna injenica jasno i glasno izala na vidjelo: esnaestero djece sruilo se u umi.

Djeca su brala gljive, pa je tako moja prva misao bila da su jeli otrovne gljive i ostali paralizirani. Ako je to bio sluaj, teko e se rijeiti. Razliite vrste gljiva imaju razliite razine otrovnosti, pa postupci variraju. Najvie to bismo mogli uiniti u tome asu bilo bi ispumpavanje eludca. Medjutim, u sluaju visokih stupnjeva otrovanosti otrov je mogao brzo ui u krvotok i mi bismo zakasnili. U okolici nekoliko ljudi na godinu umre od otrovnih gljiva.

Strpao sam u torbu neke lijekove za hitne sluajeve i odjaio na biciklu do kole najbre to sam mogao. Policija je bila obavijetena i dva su policajca ve bila ondje. Znali smo da moramo prevesti onesvijetenu djecu u grad pa e nam trebati sva pomo koju moemo dobiti. Ali veina mladjih mukaraca bila je u ratu, pa smo krenuli najbolje to smo mogli - ja, pomonik ravnatelja i ravnatelj, te kolski podvornik. I naravno razrednica koja je bila s djecom. Pograbili smo sve bicikle koje smo mogli nai, ali nije ih bilo dovoljno, te su se neki od nas vozili udvoje.

- U koje ste vrijeme stigli na lice mjesta?

Bilo je 11,45. Sjeam se jer sam pogledao na sat kad smo doli tamo. Vozili smo se na bicklima do podnoja brijega, dokle god smo mogli ii, zatim smo se ostatak popeli pjeice.

Dok smo stigli tamo neka su se djeca djelomice bila osvijestila. Troje-etvero njih, koliko se sjeam. Ali nisu bili potpuno svjesni - nekako im se svima vrtjelo u glavi. Ostala su djeca jo leala na tlu. Nakon nekog vremena i neki drugi su poinjali dolaziti k sebi, tijela su im se valovito micala kao da su veliki crvi. Bio je to veoma udan prizor. Djeca su se sruila na neobinom, ravnom, otvorenom prostoru u umi gdje se inilo da su sva stabla bila uredno uklonjena, pod jesenskim suncem koje je jasno sjalo. I tu ste imali, na tome mjestu ili na njegovim rubovima, esnaestero pukokolske djece rasute niice po zemlji - neka su se poinjala micati, neka potpuno mirna. Cijela stvar me podsjetila na nekakvu nastranu avangardnu dramu.

Na trenutak sam zaboravio da se od mene oekuje da pomognem djeci, samo sam ondje stajao ukoen, zurei u onaj prizor. Ne samo ja - svi iz spasilake skupine reagirali su jednako, paralizirani neko vrijeme pred onim to su vidjeli. Ovo moe izgledati kao udan nain izraavanja, moda, ali bilo je kao da se dogodila neka pogrjeka koja nam je omoguila da vidimo ono to ljudi nikada ne bi smjeli vidjeti. Bilo je ratno vrijeme, ja sam stalno bio mentalno spreman, kao lijenik, nositi se sa svime to se desi, u sklopu daleke mogunosti da bi se neto grozno moglo dogoditi u tome zabaenom kraju. Spreman kao japanski gradjanin da mirno ispunim svoju dunost ako iskrsne potreba. Ali kad sam vidio onaj prizor u umi doslovce sam se sledio.

Ubrzo sam se izvukao iz toga stanja i podignuo jedno dijete, neku djevojicu. U tijelu joj nije bilo nimalo snage, cijelo je bilo mlitavo kao krpena lutka. Disanje joj je bilo stabilno ali jo je bila onesvijetena. Medjutim, oi su joj bile otvorene, pratile su neto tamo-amo. Izvadio sam depnu lampu iz torbe i osvijetlio joj zjenice. Uope nisu reagirale. Oi su joj funkcionirale, neto su gledale, ali nisu odgovarale na podraaj svjetla. Podignuo sam nekoliko druge djece i pregledao ih - bila su potpuno jednaka, nisu reagirala. To mi se inilo veoma udnim.

Zatim sam im mjerio puls i temperaturu. Puls je bio izmedju 50 i 55, a temperatura im je svima bila malo ispod 36 stupnjeva. Negdje oko 35,5 ili tako nekako, koliko se sjeam. To je tono, u djece te dobi broj otkucaja je prilino ispod normale, a tjelesna temperatura jedan stupanj ispod prosjeka. Omirisao sam im dah, ali nije bilo niega neobina. Ista stvar s njihovim grlom i jezikom.

Odmah sam utvrdio da to nisu simptomi trovanja hranom. Nitko nije povraao niti imao proljev, i inilo se da nitko od njih ne osjea bolove. Da su djeca pojela neto loe mogli ste oekivati - kad je ve prolo toliko vremena - pojavu barem jednoga od tih simptoma. S olakanjem sam odahnuo to nije bilo posrijedi trovanje hranom. Ali tada sam se zbunio, jer nisam imao pojma to im se dogodilo.

Simptomi su bili slini sunanici. Ljeti se djeca od nje esto srue. Kao da je zarazna -im se jedno od njih srui, svi mu prijatelji uine isto to, jedno za drugim. Ali bio je mjesec studeni, u hladnoj umi, nita manje. Jedna je stvar da jedno ili dvoje dobije sunanicu, ali da od nje popada esnaestero djece u isto vrijeme nije dolazilo u obzir.

Sljedea mi je misao bila neka vrsta otrovnog plina ili nervnog plina, bilo prirodnoga ili umjetnoga. Ali kako se zaboga mogao pojaviti plin usred ume u takvu zabaenom dijelu zemlje? To nisam mogao shvatiti. Ali otrovan plin je mogao logino objasniti ono to sam vidio toga dana. Svi su ga udahnuli, izgubili svijest i sruili se na mjestu. Razrednica se nije sruila jer koncentracija plina nije bila dovoljno jaka da djeluje na odraslu osobu.

Ali kad sam poeo pregledavati djecu, bio sam potpuno bespomoan. Ja sam jednostavno provincijski lijenik i nisam nikakav strunjak za otrovne plinove, tako

da sam se zatekao izvan svog podruja. Nalazili smo se u tome zabaenom gradu i nisam mogao nazvati specijalista. Vrlo postupno, dodue, nekoj djeci je bivalo bolje, pa sam pomislio kako e se s vremenom svima vratiti svijest. Znam da je to pretjerano optimistino gledite, ali u ono vrijeme nisam mogao smisliti nita drugo to bih uinio. Tako sam predloio da ih samo pustimo da ondje mirno lee neko vrijeme i vidimo kako e se stvar razvijati.

- Je li bilo ita neobino u zraku?

I mene je to zanimalo, pa sam nekoliko puta duboko udahnuo da vidim mogu li otkriti ikakav neobian vonj. Ali bio je to samo obian miris ume u brdima. Otar miris koji se iri iz stabala. Takodjer, nita neobino to se tie biljaka i cvijea ondje naokolo. Nita nije bilo promijenilo oblik ili izgubilo boju.

Pregledao sam jednu po jednu gljivu to su ih djeca nabrala. Nije ih bilo mnogo, to me je navelo na zakljuak da su se sruila nedugo nakon to su ih poela brati. Sve su to bile tipine jestive gljive. Bio sam tu lijenik ve neko vrijeme i dobro sam upoznao razliite vrste. Naravno, da budem sasvim siguran, sve sam ih skupio i ponio sa sobom i dao strunjaku da ih ispita. Ali koliko sam mogao vidjeti, sve su bile obine jestive gljive.

- Rekli ste da su se oi onesvijetene djece micale tamo-amo, ali niste primijetili nikakve druge neobine simptome ili reakcije? Na primjer, veliinu njihovih zjenica, boju bjeloonica, uestalost treptanja?

Ne. Osim micanja njihovih oiju tamo-amo poput reflektora, nije bilo niega neobina. Sve druge funkcije bile su potpuno normalne. Djeca su u neto gledala. Da bih to bolje naglasio, djeca nisu gledala u neto to smo mi mogli vidjeti, nego u neto to nismo mogli vidjeti. Bilo je to vie kao da neto promatraju, prije nego da u to samo gledaju. Bila su bez ikakva izraaja, ali openito su izgledala mirno, nisu bila uplaena niti su osjeala bol. To je takodjer bio jedan od razloga zato sam odluio da ih samo pustimo da ondje lee i vidimo kako e se stvar razvijati. Kad nisu osjeala nikakvu bol, odluio sam da onda samo ostanu tako neko vrijeme.

- Je li itko spomenuo mogunost da su djeca otrovana plinom?

Da, neki su spomenuli. Ali kao ni ja nisu mogli objasniti kako je to mogue. Hou rei, nikada nitko nije uo da je netko poao na put u umu i bio otrovan plinom. Onda je netko ondje rekao - pomonik ravnatelja, ini mi se da je on bio - da su plin mogli baciti Amerikanci. Morali su baciti bombu s otrovnim plinom, rekao je. Razrednica se sjetila da su na nebu vidjeli kako im neto nalik na B-29 leti tono iznad glave, as prije nego to su krenuli uzbrdo. To je to! - svi su rekli. - Amerikanci su napravili neku novu bombu s otrovnim plinom. Glasine o tome kako Amerikanci prave novu vrstu bombe stigle su ak do naih uiju u umama. Ali zato bi Amerikanci bacili svoje najnovije oruje na takvo zabaeno mjesto? To

nismo znali objasniti. Ali pogrjeke su dio ivota, i rekao bih da neke stvari ne moramo razumjeti.

- Poslije toga, dakle, djeca su se postupno sama oporavila?

Da. Ne mogu vam rei koliko mi je odlaknulo. Isprva su se poela vrpoljiti, onda su nesigurno sjela, vraajui se postupno k svijesti.

Nijedno se pritom nije potuilo ni na kakvu bol. Sve je to bilo vrlo tiho, kao da se bude iz duboka sna. I im im se vratila svijest ona su gibanja opet postala normalna. Pokazivala su normalnu reakciju na svjetlo kad sam im lampom zasvijetlio u oi. Ipak im je trebalo neto vremena da ponu govoriti - kao svima kad se tek probude.

Upitali smo svako dijete to se dogodilo, ali oni su izgledali zabezeknuti, kao da ih ispitujemo o neemu ega se ne sjeaju da se zbilo, ili su uz brijeg, poeli brati gljive - toliko su se sjeali. Sve poslije toga bila je potpuna praznina. Nisu imali osjeaj da je ikakvo vrijeme proteklo izmedju onda i sada. Poinju brati gljive, onda pada zastor, i evo ih gdje lee na tlu, okrueni svim tim odraslim osobama. Djeca nisu mogla shvatiti zato smo svi uznemireni, zato u njih buljimo s tim zabrinutim izrazima lica. inilo se da ih vie plaimo mi nego ita drugo.

Na alost, bilo je jedno dijete, jedan djeak, kojemu se nije vratila svijest. Jedno od djece koja su evakuirana iz Tokija. Satoru Nakata, mislim da se tako zvao. Malen, blijed djeai. On je jedini ostao onesvijeten. Samo je leao na zemlji, oi su mu se micale tamo-amo. Morali smo ga nositi niz brijeg. Druga su djeca hodala natrag kao da se nita nije dogodilo.

- Osim toga djeaka, Nakate, nijedno drugo dijete nije pokazivalo nikakvih simptoma poslije toga?

to se tie izvanjskih znakova, ne, nisu pokazivali nikakvih simptoma. Nitko se nije tuio na bol ili nelagodu. im smo se vratili u kolu odveo sam djecu u posebnu sobu i jedno po jedno pregledao - izmjerio temperaturu, posluao srce stetoskopom, provjerio vid. Uinio sam sve to sam u to vrijeme mogao. Zadavao sam im jednostavne aritmetike zadatke, traio da stoje na jednoj nozi zatvorenih oiju, takve stvari. Tjelesno su bili u redu. Nisu izgledali umorno i imali su zdrav apetit. Propustili su ruak i svi su rekli da su gladni. Dali smo im riine okruglice, oni su ih pohlepno pojeli.

Nakon nekoliko dana svratio sam se u kolu da provjerim kako su djeca. Pozvao sam ih nekoliko u posebnu sobu i ispitivao ih. Ali opet je sve izgledalo u redu. Nisu ostali nikakvi tragovi njihova udnog iskustva, tjelesni ni duevni. Nisu se mogli sjetiti ni da se to dogodilo. ivot im se sasvim vratio u normalno stanje, onaj dogadjaj nije na nj utjecao. Imali su nastavu kao i obino, pjevali pjesme, igrali se

vani za vrijeme odmora, sve to normalna djeca ine. No s njihovom razrednicom bila je druga pria: ona je i dalje bila kao u oku.

Ali onaj djeak, Nakata, nije se osvijestio, pa je sljedeega dana prevezen u Kofu, u sveuilinu bolnicu. Poslije toga prebaen je u neku vojnu bolnicu, i nikada se vie nije vratio u na grad. Nikada nisam uo to je s njim bilo.

Taj dogadjaj nikada nije izaao u novinama. Nasluujem da su vlasti smatrale kako bi samo izazvao nemir, pa su zabranili da se spominje. Morate imati na umu da su tijekom rata vojne vlasti pokuavale uguiti sve to su smatrale neutemeljenim glasinama. Rat se nepovoljno razvijao, vojska se povlaila na junoj fronti, samoubilaki napadi jedan za drugim, zrani udari na gradove stalno sve gori. Vojska se osobito bojala svakog proturatnog ili mirotvornog osjeaja koji bi niknuo u stanovnitvu. Nekoliko dana poslije tog dogadjaja pozvala nas je policija i upozorila da nipoto ne govorimo o onome to smo vidjeli.

Cijela stvar je bila udan, neugodan doivljaj. Sve do dananjeg dana nalik je na nekakvu moru koja me pritie.

Poglavlje 5

Spavam dok na autobus juri golemim novim mostom preko Unutarnjeg mora. Taj most sam vidio samo na kartama i radovao sam se to u ga vidjeti u stvarnosti. Netko me lagano lupka po ramenu i budi.

- Hej, tu smo - veli ona djevojka.

Proteem se, nadlanicom trljam oi i gledam kroz prozor. Pa da, autobus upravo skree valjda na trg ispred nekoga kolodvora. Svjee jutarnje svjetlo obasjava prizor. To svjetlo gotovo zasljepljuje, ali nekako je blago, razliito od onoga na koje sam naviknuo u Tokiju. Bacim pogled na sat - 6,32.

- Uh, kakvo dugako putovanje - kae ona umorno. - Mislila sam da e mi kria puknuti. I vrat me ubija. Neu vie ni priviriti u cjelononi autobus. Odsada letim zrakoplovom, ma koliko bilo skuplje. Turbulencije, otmice - ba me briga. Idem avionom.

Sputam njezin kofer i svoju uprtnjau iz mree nad glavom. - Kako ti je ime? - upitam.

- Moje ime?

- Da.

- Sakura - veli ona. - A tvoje?

- Kafka Tamura - odgovorim.

- Kafka Tamura - zamisli se ona. - udno ime. Ali se lako pamti.

Kimnem potvrdno. Moda je teko postati drukija osoba, ali uzeti drukije ime ne stvara

nikakvih problema.

Ona izlazi iz autobusa, sputa kofer na zemlju i sjeda na njega, zatim izvlai biljenicu iz depa male uprtnjae, neto rka, istrgne list i prui ga meni. Broj telefona, kako se ini.

- Broj moga mobitela - kae s iskrivljenim izrazom lica. - Ostajem u prijateljiinu stanu neko vrijeme, ako nekad poeli koga vidjeti, zovni me. Moemo izai na ruak ili tako neto. Javi se ponekad, u redu? I sluajni susreti su... kako ono ide ostatak?

- Posljedica karme.

- Tono, tono - veli ona. - Ali to to znai?

- Da su stvari u naem ivotu sudbinski odredjene po naim prijanjim ivotima. Da ni u najmanjim dogadjajima nema nikakve sluajnosti.

Ona i dalje sjedi na utom koferu, dri biljenicu i o tome malo razmilja. - Hmm... to je nekakva filozofija, zar ne. Nije to lo nain razmiljanja o ivotu. Nekakva reinkarnacija, neto kao new age. Ali, Kafka, zapamti ovo, u redu? Ja ne dajem broj svoga mobitela bilo kome. Zna to hou rei?

Kaem joj da to cijenim. Presavijam onaj list papira i stavljam ga u dep vjetrovke. Razmislivi malo bolje, prebacujem ga u novanik.

- Onda, koliko e dugo biti u Takamatsuu? - pita Sakura.

- Ne znam jo - velim. - Ovisi o tome kako stvari krenu.

Ona me pozorno gleda, glava joj je lagano nagnuta na jednu stranu. U redu, svejedno, moda misli. Sjeda u taksi, malo mi mahne, i odlazi.

Opet sam potpuno sam. Sakura, pomiljam - to nije ime moje sestre. Ali imena se vrlo lako mijenjaju. Osobito kada pokuava pobjei od nekoga.

Imam rezervaciju u jednom poslovnom hotelu u Takamatsuu. U putnikoj agenciji za mlade u Tokiju rekli su mi za to mjesto i preko njih sam dobio sobu s popustom. Ali to je samo za prva tri dana, onda se vraa na normalnu cijenu.

Kad bih doista htio tedjeti novac, mogao bih se jednostavno optuiti na klupi ispred kolodvora, ili bih mogao spavati u vrei za spavanje u nekom parku, jer jo je toplo. Ali onda e doi policajci i ispitivati me - a to moram izbjegavati po svaku cijenu. Zbog toga sam rezervirao hotel, barem za tri dana. Poslije toga neto u smisliti.

Na kolodvoru upadam u prvi mali restoran koji mi zapne za oko i najedem se do sita udona. Rodio sam se i odrastao u Tokiju, nisam pojeo mnogo udona u ivotu. Ali sada sam u restoranu Udon Central, na Shikokuu, suoen s okruglicama kakve nikada nisam vidio. Svjee su i lako se vau, a juha sjajno mirie, zbilja je miomirisna. I govori kako je jeftina. Sve je tako ukusno da naruujem jo jednu porciju, i prvi put sam nakon tko zna koliko vremena sretno sit. Poslije toga svalim se na klupu na trgu do kolodvora i zurim u sunano nebo. Slobodan sam, podsjeam se. Poput oblaka to plove nebom, preputen sam sebi, posvema slobodan.

Odluim ubiti vrijeme do veeri u nekoj knjinici. Od malih nogu volio sam provoditi vrijeme u itaonicama, pa sam tako stigao u Takamatsu oboruan informacijama o svim knjinicama u gradu i okolici. Razmislite malo o tome - djeak koji ne eli ii kui nema mnogo mjesta kamo moe ii. Kafii i kina su zabranjeni. Ostaju samo knjinice, a one su savrene - ne plaa se ulaznica, nitko se ne uzrujava niti mu smeta to ulazi neki djeak. Samo sjedne i ita to god hoe. Poslije kole uvijek se odvezem biciklom do javne knjinice. Ondje sam provodio i praznike. Gutao bih sve to bi mi dolo pod ruku - romane, ivotopise, povijesti, sve to bi lealo oko mene. Kad sam jednom proao sve knjige za djecu, otiao sam do opih polica i knjiga za odrasle. Moda nisam uvijek mnogo razumio, ali sam ustrajavao do posljednje stranice. Kad bih se umorio od itanja, odlazio sam u one kabine sa slualicama i uivao u glazbi. Nisam imao pojma o glazbi pa sam jednostavno prebirao po nizu CD-a koji se ondje nalaze i sve ih presluavao. Tako sam doznao tko su Duke Ellington, Beatlesi i Led Zeppelin.

Knjinica je bila kao drugi dom. ili moda vie kao pravi dom, vie nego mjesto gdje sam ivio. Odlazei svaki dan upoznao sam sve knjiniarke koje su ondje radile. One su me znale po imenu i uvijek bi me pozdravile. Ali ja sam bio bolno stidljiv, i jedva sam mogao odgovoriti.

Prije dolaska u Takamatsu doznao sam da je neki bogat ovjek iz stare obitelji u predgradju preuredio osobnu knjinicu u privatnu knjinicu koja je otvorena za javnost. Tu je bilo mnogo rijetkih knjiga, i uo sam da je vrijedno posjetiti samu zgradu i vrt oko nje. Vidio sam fotografiju toga mjesta u asopisu Taryo. To je velika kua u japanskom stilu s doista otmjenom itaonicom koja vie slii na salon, gdje ljudi s knjigama sjede na udobnim sofama. Zbog nekoga razloga ta se fotografija zadrala u meni, i htio sam to osobno vidjeti jednoga dana ako se prui prilika. Mjesto se zvalo Spomen-knjinica Komura.

Prilazim kiosku s turistikim informacijama na kolodvoru i raspitujem se kako bih onamo stigao. Ljubazna gospodja srednjih godina obiljeava to mjesto na

turistikoj karti i daje mi upute na koji u vlak sjesti. Vonja traje dvadesetak minuta, objanjava ona. Zahvaljujem joj i prouavam raspored koji je izvjeen na kolodvoru. Vlakovi polaze svakih dvadesetak minuta. Nemam mnogo vremena, pa kupujem ruak za van u nekoj maloj prodavaonici.

Vlak sainjavaju tek dvoja mala kola, spojena skupa. Tranice prolaze kroz trgovaki kvart s visokim gradjevinama, zatim pokraj pomijeanih malih trgovina i kua, tvornica i skladita. Sljedei je jedan park sa stambenim kompleksima u izgradnji. Prislanjam lice uz prozor, upijajui nepoznate vidike. Jedva sam ikada bio izvan Tokija, pa sve izgleda svjee i novo. Vlak kojim se vozim odlazi iz grada, gotovo je prazan u ovo doba jutra, ali platforme na drugoj strani krcate su osnovnokolcima u ljetnim uniformama, sa kolskim torbama na ledjima. Svi kreu u kolu. Svi osim mene. Ja sam sam, idem u suprotnom smjeru. Mi smo na razliitim tranicama, u vie nego jednom smislu. Odjednom zrak postaje rijedak i neto teko sputa se na moje grudi. inim li doista pravu stvar? Od te misli postajem bespomoan, osamljen. Okreem ledja kolskoj djeci i nastojim da ih vie ne gledam.

Vlak juri neko vrijeme uz more, zatim se zasijeca u kopno. Prolazimo mimo visokih kukuruzita, nasada vinove loze, stabala mandarinka to rastu na terasastim breuljcima. Mjestimice lokve za navodnjavanje blistaju na suncu. Rijeka to vijuga ravnom plohom zemlje izgleda hladno i kao da poziva, pusta ledina obrasla je ljetnim travama. U jednom asu prolazimo pokraj psa to stoji uz tranice, zurei prazno u jurei vlak. Od promatranja te okoline opet se osjeam toplo i smireno. Bit e sve u redu, kaem sam sebi i duboko udahnem. ibaj naprijed, to je sve to moe uiniti.

Na postaji slijedim kartu i idem na sjever pokraj niza starih duana i kua. Obje strane ulice obrubljene su zidovima oko obiteljskih kua. Nikada nisam vidio toliko razliitih vrsta -crni zidovi od dasaka, bijeli zidovi, zidovi od granitnih blokova, kameni zidovi sa ivicom na vrhu. Cijelo mjesto je mirno i tiho, nikoga nema na ulici. Jedva koje vozilo prodje. Zrak mirie kao more koje mora biti blizu. Pozorno sluam ali ne ujem nikakve valove. Izdaleka, medjutim, ujem lagano zujanje elektrine pile, moda s kakva gradilita. Od postaje du puta redaju se mali znakovi sa strjelicama to upuuju prema knjinici, tako se ne mogu izgubiti.

Upravo ispred impozantnog glavnog ulaza u Spomen-knjinicu Komura stoje dva uredno obrezana ljivina stabla. Iza ulaza ljunana staza vijuga kraj drugih lijepo manikiranih grmova i stabala - borova i magnolija, kerija i azaleja - s nijednim otpalim listom na vidiku. Par kamenih svjetiljaka viri izmedju drvea, isto tako mala lokva. Napokon dolazim do zamreno oblikovana ulaza. Zastajem ispred otvorenih vrata, oklijevam jedan trenutak hou li ui unutra. To mjesto ne slii ni na jednu knjinicu koju sam dosad vidio. Ali kad sam preao sav taj put mogao bih isto tako i zaroniti. Tono na ulazu sjedi mlad ovjek iza stola gdje se provjeravaju torbe. Spustim uprtnjau, zatim skinem sunane naoale i kapu.

- Je li ovo tvoj prvi posjet? - pita me oputenim, mirnim glasom. Malo je visoka tona, ali je prijazan i umiruje.

Kimnem potvrdno, ali rijei ne dolaze. Pitanje me iznenadjuje i nekako sam napet.

Mladi ovjek dri dugaku, netom zailjenu olovku medju prstima i neko vrijeme intenzivno zuri u moje lice. Olovka je uta, ima gumicu na kraju. ovjekovo je lice omanje, crte su mu pravilne. Zgodan, prije nego lijep, tako ga je najbolje opisati. Nosi bijelu pamunu koulju s ovratnikom na kopanje i lagane zelene hlae, bez ijednoga nabora na njima. Kada pogleda dolje podua mu kosa pada preko ela, on to povremeno opaa i prstima je vraa natrag. Rukavi su mu zavrnuti do lakata, otkrivajui tanka bijela zapea. Naoale finih okvira upotpunjuju njegov izgled. Na maloj plastinoj ploici na grudima pie Oshima, Nije ba tip

knjiniara na kakav sam naviknut.

- Slobodno se poslui knjinim fondom - kae mi - pa ako nadje knjigu koju bi htio itati, samo je odnesi u itaonicu. Rijetke knjige nose crveni peat, i za njih treba ispuniti zahtjevnicu. Ondje zdesna je soba s prirunim pomagalima. U njoj je popis signatura i raunalo kojim se moe posluiti za pretraivanje materijala. Ne doputamo iznoenje knjiga. Nemamo nikakvih asopisa ni novina. Fotografiranje nije doputeno. I nije doputeno nikakvo kopiranje. Sva hrana i pie moraju se konzumirati vani na klupama. I zatvaramo u pet. - Odlae olovku na stol i dodaje: - Jesi li u srednjoj koli?

- Da, jesam - kaem nakon duboka udisaja.

- Ova knjinica je malo drukija od onih na koje si vjerojatno naviknut - kae. - Mi smo specijalizirani za neke vrste knjiga, uglavnom starih knjiga poezije tanka i haiku. Naravno, imamo i obinih knjiga. Veina ljudi koji prijedju toliki put vlakom istrauje ta podruja. Nitko ne dolazi ovamo itati posljednji roman Stephena Kinga. Moda katkada dobijemo nekoga studenta s diplomom, ali vrlo rijetko nekoga tvojih godina. Dakle - istrauje li tanka ili haiku?

- Ne - odgovorim.

- Tako sam i mislio.

- Je li i dalje u redu da koristim knjinicu? - pitam bojaljivo, pokuavajui sprijeiti da mi ne pukne glas.

- Naravno. - On se nasmijei i stavi obje ruke na stol. - Ovo je knjinica, i dobro je doao svatko tko eli itati. Ovo moe biti naa mala tajna, ali ni meni se posebno ne svidjaju tanka ili haiku.

- Zgrada j e uistinu lij epa - kaem j a.

On kimne potvrdno. - Obitelj Komura je glavni proizvodja sakea jo od razdoblja Edo -objanjava - i prijanja glava obitelji bio je pravi bibliofil, nacionalno poznat po tome to je obilazio zemlju u potrazi za knjigama. I njegov otac pisao je tanka poeziju, pa su se mnogi pisci znali ovdje zaustaviti kad su dolazili na Shikoku. Wakayama Bokusui, primjerice, ili Ishikawa Takuboku i Shiga Naoya. Nekima je ovdje moralo biti naroito udobno, jer su dugo ostajali. Ukratko, obitelj nije tedjela novca kad je bila rije o knjievnoj umjetnosti. S takvim obiteljima obino se dogodi da na kraju neki potomak spiska nasljedstvo, ali sreom Komure su izbjegli tu sudbinu. Uivali su u svojem hobiju, u svojoj kui, ali dobro su pazili da obiteljski posao uspijeva.

- Oni su dakle bogati - kaem, konstatirajui oevidno.

- Veoma. - Usne mu se lagano nakrive. - Ne toliko koliko su bili prije rata, ali jo su prilino imuni. Zato mogu odravati ovakvu krasnu knjinicu. Naravno, pretvorivi je u zakladu snizili su porez na nasljedstvo, ali to je druga pria. Ako te doista zanima ova zgrada, preporuujem ti da jedanput ili dvaput podje u mali obilazak. Odrava se samo jednom tjedno, utorkom, a to je upravo danas. Postoji jedinstvena zbirka slika i crtea na drugom katu, a zgrada je sama po sebi, arhitektonski, prilino fascinantna. Znam da e u njoj uivati.

- Hvala vam - kaem.

Nema na emu, tvrdi njegov osmijeh. Uzme ponovno olovku i pone lupkati gumicom po stolu kao da me blago ohrabruje.

- Jeste li vi onaj tko predvodi obilazak?

Oshima se nasmijei. - Ne, ja sam samo nii pomonik, na alost. Dama po imenu gospodjica Saeki je ovdje glavna - moja efica. Ona je u srodstvu s Komurama i osobno predvodi obilazak. Znam da e ti se svidjeti. Ona je krasna osoba.

Ulazim u prostoriju knjinog fonda s visokim stropom i lutam izmedju polica, traei knjige koje izgledaju zanimljivo. Velianstvene debele grede pruaju se preko stropa, i blago sunce ranoga ljeta sja kroz otvoren prozor, dok se iz vrta ulijeva cvrkut ptica. Knjige na policama ispred mene doista su, kako ree Oshima, uglavnom knjige japanske poezije. Tanka i haiku, ogledi o pjesnitvu, ivotopisi raznih pjesnika. Ima i dosta knjiga o mjesnoj povijesti. Polica u dnu prostorije sadri opu humanistiku - tu su zbirke japanske knjievnosti, svjetske knjievnosti, pojedinani pisci, klasici, filozofija, drama, povijest umjetnosti, sociologija, povijest, biografije, zemljopis... Kad ih otvaram, veina knjiga ima vonj prijanjega vremena to curi izmedju stranica - poseban miris znanja i osjeaja koji su vjekovima mirno poivali izmedju korica. Udiui to, prelijeem pogledom preko nekoliko stranica prije nego vratim svaku knjigu na njezinu policu.

Naposljetku se odluujem za viesveano izdanje, s prekrasnim ovitcima, Burtonova prijevoda Tisuu i jedne noi, uzimam jednu knjigu i nosim je u itaonicu. Htio sam proitati tu knjigu. Kako se knjinica tek otvorila toga dana, nikoga drugoga nije bilo ondje i cijela otmjena itaonica bila je samo za mene. Tono je kao na fotografiji u asopisu - prostrana i udobna, s visokim stropom. Povremeno unutra puhne blag povjetarac kroz otvoren prozor, bijeli zastor njeno zauti zrakom koji pomalo mirie na more. I svidja mi se udobna sofa. Stari pijanino stoji u kutu, i cijelo mjesto na mene djeluje tako da se osjeam kao u kui nekoga prijatelja.

Dok se oputam na sofi i gledam oko sebe pogodi me misao: Ovo je tono ono mjesto koje sam oduvijek traio. Malo skrovite negdje u nekoj rupi. Uvijek sam o njemu razmiljao kao o nekom tajnom, zamiljenom mjestu, i jedva mogu povjerovati da stvarno postoji. Sklapam oi i udiem, a njegovo se udo poput blaga oblaka sputa na mene. Polagano milujem ukasti pokriva na sofi, zatim ustajem i prilazim pijaninu te podiem poklopac, sputajui svih deset prstiju na neznatno poutjele tipke. Sputam poklopac i hodam preko izblijedjela saga s uzorkom grozdova do prozora te dodirujem starinsku ruku koja ga otvara i zatvara. Palim i gasim podnu svjetiljku, zatim pregledavam sve slike to vise na zidovima. Napokon se opet svalim na sofu i nastavljam itati gdje sam stao, usredotoujui se neko vrijeme na Tisuu ijednu no.

U podne iznosim bocu vode i kutiju s rukom na verandu koja gleda na vrt pa sjedam da jedem. Razne vrste ptica lete mi iznad glave, leprajui s jednoga stabla na drugo ili slijeui dolje do lokve da se napiju i okupaju. Ima nekih koje nikada prije nisam vidio. Pojavljuje se velika smedja maka, to je njima znak da se gube odatle, iako maka izgleda kao da joj nije nimalo stalo do ptica. Ona se samo eli protegnuti napristupnom kamenju i uivati natoplom suncu.

- Je li tvoja kola danas zatvorena? - upita Oshima kad spustim uprtnjau na povratku u itaonicu.

- Nije - odgovorim pomno birajui rijei - samo sam odluio uzeti malo vremena za sebe.

- Odbijajui ii u kolu - kae on.

- Tako bih rekao.

Oshima me gleda s velikim zanimanjem. - Tako bi rekao.

- Ja ne odbijam ii u kolu. Samo sam odluio da ne idem.

- Veoma simireno, na vlastitu ruku, prestao si ii u kolu?

Samo kimnem. Nemam pojma kako bih odgovorio.

- Prema Aristofanu u Platonovoj Gozbi, u drevnom mitskom svijetu postojale su tri vreste judi - kae Oshima. - Jesi li uo o tome?

- Ne.

- U drevna vremena ljudi nisu bili samo muko ili ensko, nego jedna od triju vrsta; muko/muko, muko/ensko ili ensko/ensko. Drugim rijeima, svaka je osoba bila nainjena od sastavnica dviju osoba. Svi su bili sretni s takvim razvrstavanjem i nikada zapravo nisu o tome previe razmiljali. Ali onda je bog uzeo no i svakoga razrezao nadvoje, upravo po sredini. Tako je poslije toga svijet ostao razdijeljen tono na muke i enske, a ishod je toga da ljudi provode vrijeme jurei naokolo i pokuavajui nai drugu polovicu koja im nedostaje.

- Zato je bog to uinio?

- Zato je podijelio ljude nadvoje? Ulovio si me. Bog radi na tajanstven nain. Postoji itav onaj boji gnjev, sav onaj pretjerani idealizam i tako dalje. Mislim da je to bila kazna za neto. Kao u Bibliji. Adam i Eva i njihov pad i tako dalje.

- Istoni grij eh - kaem j a.

- Tono, istoni grijeh. - Oshima dri olovku izmedju srednjaka i kaiprsta, vrtei je iznimno polako kao da iskuava ravnoteu. - U svakom sluaju, elim rei da je ljudima doista teko da sami ive svoj ivot.

U itaonici se vraam "Prii o Abu-el-Hasanu, mudrijau", ali moj duh luta daleko od knjige.. Muko/muko, muko/ensko i ensko/ensko.

U dva sata odlaem knjigu i ustajem sa sofe da se pridruim obilasku zgrade. Gospodjica Saeki, koja predvodi obilazak, vitka je ena rekao bih u srednjim etrdesetim. Malo je via od svoje generacije. Nosi plavu haljinu s polurukavima i utosmedju vestu, i izvrsno se dri. Duga joj je kosa labavo svezana otraga, lice veoma profinjeno i inteligentna izraza, s lijepim oima i trakom osmijeha koji joj lebdi iznad usana, osmijeha s osjeajem savrenstva koji je nemogue opisati. Podsjea me na maleno, osunano mjesto, na posebnu krpicu suneva svjetla koju nalazite samo na nekom dalekom, zabitnu mjestu. Moja kua u Tokiju ima neto upravo takvo u vrtu, jo odmalena sam volio to svijetlo maleno mjesto.

Ona ostavlja vrlo jak dojam na mene, navodi me da se osjeam sjetno i nostalgino. Zar ne bi bilo krasno da je to moja majka? Ali tu istu stvar pomislim svaki put kad naletim na neku armantnu enu srednjih godina. Vjerojatnost da je gospodjica Saeki doista moja majka jednaka je priblino nuli, zakljuujem. Ipak, budui da pojma nemam kako moja majka izgleda, ak ni kako se zove, mogunost postoji, zar ne? Nema niega to bi to potpuno iskljuivalo.

Jedini drugi ljudi na obilasku su brani par srednjih godina iz Osake. ena je niska i zdepasta s naoalama koje su debele kao boca koka-kole. Mu je mrav svat s tako krutom kosom da mu je, kladim se, potrebna eljezna etka da je ukroti. Njegove uske oi i iroko elo podsjeaju me na nekakve kipove na jednom junom otoku, oi uperene u obzorje. ena odrava jednostranu konverzaciju, mu samo povremeno progundja koju jednoslonu rije da joj dade na znanje da je jo iv. Osim toga, katkada kimne da pokae kako je dolino impresioniran ili pak mrmlja ulomke komentara koje mogu uloviti. Oboje su odjeveni vie za penjanje na planinu nego za posjet knjinici, svako nosi nepromoiv prsluk s milijun depova, teke zavezane bakande i planinarski eir. Moda se uvijek tako oblae kad idu na izlet, tko zna. Izgledaju u redu - to ne znai da bih njih poelio za roditelje ili bilo to - i meni je laknulo to nisam jedini na obilasku.

Gospodjica Saeki poinje objanjavati povijest knjinice - u biti istu priu koju mi je Oshima ispripovjedio. Kako su otvorili javnosti knjige i slike to ih je skupljao niz glava obitelji, posveujui knjinicu kulturnom razvitku toga kraja. Zaklada je osnovana na pologu obitelji Komura i sada upravlja knjinicom i povremeno sponzorira predavanja, koncerte komorne glazbe, i tomu slino. Sama zgrada potjee iz ranoga razdoblja Meiji, kad je podignuta da bi sluila kao obiteljska knjinica i kua za goste. U razdoblju Taisho potpuno je obnovljena kao dvokatna zgrada, s dodatkom velianstvenih gostinskih soba za pisce i umjetnike koji dodju u posjet. Od razdoblja Taisho do ranoga razdoblja Showa, mnogi slavni umjetnici posjeivali su Komure, ostavljajui za sobom uspomene - pjesme, crtee, slike - u znak zahvalnosti to im je bilo doputeno da tu borave.

- Moi ete vidjeti neke izabrane predmete iz te vrijedne zbirke u galeriji na drugom katu - dodaje gospodjica Saeki. Prije Drugoga svjetskog rata iva ovdanja kultura manje se razvijala kroz napore mjesnih vlasti nego kroz zauzimanje bogatih poznavatelja kao to je obitelj Komura. Ukratko, oni su bili pokrovitelji umjetnosti. Okrug Kagawa dao je prilian broj nadarenih pisaca tanka i haiku poezije, a jedan od razloga tomu bila je portvovnost s kojom je obitelj Komura osnovala i podupirala lokalnu umjetniku scenu. Prilian broj knjiga, ogleda i sjeanja objavljen je o povijesti ovih fascinantnih umjetnikih krugova, i svi se oni nalaze u naoj itaonici. Nadam se da ete iskoristiti priliku da ih pogledate.

- Glave obitelji Komura bili su godinama dobro upueni u umjetnosti, s posebno profinjenim osjeajem za istinsku vrsnou. To je moralo tei u krvi. Bili su veoma istaknuti pokrovitelji umjetnosti, podupirali su umjetnike s najviim ciljevima koji su stvarali najiznimnija djela. Ali kao to ste sigurno svjesni, neki izvanredni umjetnici nisu uivali njihovu naklonost ili nisu bili primljeni kako su zasluivali. Jedan od njih bio je haiku pjesnik Taneda Santoka. Prema knjizi gostiju, Santoka je ovdje boravio u brojnim prigodama, ostavljajui svaki put za sobom pjesme i crtee. Glava obitelji, medjutim, zvao ga je "prosjakom i razmetljivcem", nije s njim htio imati posla, i zapravo je veinu tih radova bacio.

- Kakva strana teta - veli gospodja iz Osake, oevidno iskreno rastuena to to uje. -Danas Santoka postie visoku cijenu.

- Potpuno ste u pravu - veli gospodjica Saeki ozareno. - Ali u ono vrijeme, on je bio nepoznat, pa tu moda nije bilo pomoi. Ima mnogo stvari koje jasno vidimo samo unatrag.

- U tome imate pravo - uplete se mu.

Poslije toga gospodjica Saeki nas vodi po prvom katu, pokazujui nam knjini fond, itaonicu, zbirku rijetkih knjiga.

- Kad je sagradio ovu knjinicu, glava obitelji je odluio da ne slijedi jednostavan i elegantan stil koji su gajili umjetnici u Kyotu, nego je izabrao nacrt koji je sliniji rustinom prebivalitu. Ipak, kao to moete vidjeti, suprotno smionoj strukturi zgrade, pokustvo i okviri na slikama su sloeno obradjeni i raskoni. Ove izrezbarene ploe, primjerice, vrlo su elegantne. Svaki najfiniji majstor na Shikoku doveden je da sudjeluje u izgradnji.

Naa malena skupina poinje se penjati uza stube, dok se nadsvodjeni strop uzdie iznad stubita. Rukohvat od ebanovine toliko je uglaan te se ini da ete ostaviti trag ako ga dotaknete. Na oslikanom staklu prozora blizu odmorita srna istee vrat da bi zobala neko grodje. Dva su salona na drugom katu, kao i prostrana dvorana koja je u prolosti vjerojatno bila obrubljena tatamijima za gozbe i okupljanja. Sad je pod od obina drveta, a zidovi su pokriveni uokvirenom kaligrafijom, objeenim svitcima i slikama u japanskom stilu. U sredini su u staklenoj vitrini izloeni spomen-predmeti i pria iza svakoga. Jedan je salon u japanskom stilu, drugi u zapadnjakom. Soba u zapadnjakom stilu sadri velik pisai stol i uredsku stolicu koja izgleda kao da se njome jo netko slui. Niz borova vidi se kroz prozor iza stola, a obzor se jedva nazire izmedju stabala.

Par iz Osake obilazi salon, razgledaju sve predmete, itaju objanjenja u brouri. Svaki put ena komentira, mu klima glavom da potvrdi njezino miljenje. To je sretan par to se u svemu slae. Izloene stvari meni ne znae mnogo, pa tako promatram gradjevinske pojedinosti zgrade. Dok zabadam nos po zapadnom salonu, gospodjica Saeki dolazi i kae: -Moe sjesti na tu stolicu, ako eli. Shiga Naoya i Tanizaki znali su katkada tu sjediti. To ne znai da je to ista stolica, naravno.

Sjedam na uredsku stolicu i mirno odmaram ruke na stolu.

- Kako je? Osjea da bi mogao neto napisati?

Malo se zacrvenim i odmahnem glavom. Gospodjica Saeki se smije i vraa se onom paru. Sa stolice promatram kako se dri, svaka joj je kretnja prirodna i elegantna. Ne znam se dobro izraziti, ali u tome definitivno ima neega posebnog, kao da bi mi

njezin lik koji se udaljava htio rei neto to ne bi mogla iskazati dok me gleda u lice. Ali to je to, pojma nemam. Suoi se s tim, podsjeam sam sebe, ima more stvari o kojima pojma nema.

Sjedei i dalje, bacam letimian pogled po sobi. Na zidu je neka slika u ulju, oito motiv oblinjega morskog ala. Nainjena je u starinskom stilu, ali boje su jo svjee i ive. Na stolu je velika pepeljara i svjetiljka sa zelenim sjenilom. Pritisnem prekida i, dakako, svjetlo se upali. Crn sat visi na suprotnom zidu, starina po izgledu, iako kazaljke pokazuju tono vrijeme. Tu i tamo drveni je pod izlizan i lagano kripi dok po njemu hodate.

Na kraju obilaska par iz Osake zahvaljuje gospodjici Saeki i nestaje. Pokazalo se da su lanovi nekog tanka drutva u pokrajini Kansai. Pitam se kakvu vrst poezije sastavljaju -naroito mu. Od gundjanja i klimanja ne nastaje poezija. Ali moda pisanje poezije izvlai neki dar skriven u tom ovjeku.

Vraam se u itaonicu, uzimam knjigu i nastavljam gdje sam prekinuo. Tijekom popodneva upada jo nekoliko itatelja, veina njih s naoalama za itanje kakve nose stariji ljudi i zbog njih svi jednako izgledaju. Vrijeme sporo prolazi. Nitko ne prozbori ni rije, svi su potonuli u itanje. Jedna osoba sjeda za stol i neto zapisuje, ali ostali sjede tiho, ne miui se, potpuno zadubljeni. Upravo kao ja.

U pet sati zatvaram knjigu i vraam je na policu. Na izlazu pitam:

- U koliko sati ujutro otvarate.

- U jedanaest - odgovara Oshima. - Hoe li sutra ponovno doi?

- Ako ne smetam.

Oshima kilji oima dok u me gleda. - Naravno da ne smeta. Knjinica je mjesto za ljude koji ele itati. Bio bih sretan da opet dodje. Nadam se da ne zamjerava to te pitam, ali nosi li uvijek sa sobom tu uprtnjau? Izgleda prilino teko. to bi to moglo u njoj biti? Hrpa junoafrikih zlatnika, moda?

Zacrvenim se.

- Bez brige, ne pokuavam doista doznati. - Oshima pritie gumicom s olovke desnu sljepoonicu. - Onda, vidimo se sutra.

- Do vidjenja - kaem.

Umjesto da digne ruku, on podie olovku u znak pozdrava.

Vraam se vlakom do kolodvora u Takamatsuu. Za veeru se zaustavljam u jeftinu restoranu i naruujem pilei odrezak sa salatom. Uzmem jo porciju rie i au

topla mlijeka nakon obroka. U mini-marketu vani kupim bocu mineralne vode i dvije riine kuglice u sluaju da ogladnim usred noi, zatim se uputim prema hotelu. Ne idem ni prebrzo ni presporo, obinim korakom kao svi drugi, tako me nitko ne primjeuje.

Hotel je prilino velik, tipian drugorazredni poslovni hotel. Ispunim prijavu na recepciji, upiem Kafka umjesto svoga pravog imena, lanu adresu i godinu rodjenja, te platim za jednu no. Malo sam nervozan, ali nitko od slubenika ne pokazuje sumnjiavost. Nitko ne vie: Hej, moemo mi skrozprezreti tvoju lukavost, ti malipetnaestogodinji bjegune! Sve ide kao po loju, uobiajene stvari.

Dizalo zlokobno zatropoe na estom katu. Soba je strano malena, u njoj je neprivlaan krevet, jastuk tvrd kao kamen, minijaturna isprika umjesto stola, sitan TV, zastori izblijedjeli od sunca. Kupaonica jedva dosee veliinu zahoda, bez ijedne boice besplatnog ampona ili regeneratora. Pogled kroz prozor je zid susjedne zgrade. Ne bih se ipak smio aliti jer imam krov nad glavom i toplu vodu to tee iz slavine. Bacam uprtnjau na pod, sjedam na stolicu i pokuavam se prilagoditi okoliu.

Slobodan sam, pomiljam. Sklapam oi, intenzivno razmiljam o tome kako sam slobodan, ali ne mogu stvarno razumjeti to znaiti biti slobodan. Znam jedino da sam potpuno sam. Potpuno sam na nepoznatu mjestu, kao neki osamljeni istraiva koji je izgubio kompas i zemljovid. Je li to ono to znai biti slobodan? Ne znam, i prestajem misliti o tome.

Dugo se kupam u vruoj vodi i pomno perem zube nad umivaonikom. Svalim se u krevet i itam dok se ne umorim, zatim gledam vijesti na TV-u. Ipak, kad se usporede sa svim to sam doivio toga dana, vijesti su zastarjele i dosadne. Gasim TV i zavlaim se pod pokrivae. Deset je sati, ali ne mogu zaspati. Nov dan u novu novcatu mjestu. I moj petnaesti rodjendan k tomu - kojega sam vei dio proveo u onoj oaravajuoj, zabaenoj knjinici. I upoznao nekoliko ljudi. Sakura. Oshima. Gospodjica Saeki. Nitko od njih ne prijeti, bogu hvala. Dobar znak?

Razmiljam o svojem domu u Nogati, u Tokiju, i o ocu. to li je on osjetio kad je odjednom otkrio da sam nestao? Olakanje, moda? Zbunjenost? Ili uope nita. Kladim se da nije ni primijetio da sam otiao.

Odjednom se sjetim oeva mobitela te ga izvadim iz uprtnjae. Ukljuim ga i okrenem svoj kuni broj. Poinje zvoniti, 700 km daleko, jasno kao da zovem susjednu sobu. To me prene, prekinem vezu nakon dva zvonjenja. Srce mi ne prestaje lupati. Telefon i dalje radi, to znai da moj otac nije ponitio ugovor. Moda nije primijetio da mu nema mobitela na stolu. Strpam mobitel natrag u dep uprtnjae, gasim svjetlo i sklapam oi. Ne sanjam. Kad razmislim o tome, ve dugo nisam nita sanjao.

Poglavlje 6

Hej ti tamo - zovnu starac.

Velik crn maak starijeg izgleda podie malo glavu i umorno uzvrati pozdrav tihim glasom.

- Imamo vrlo lij epo vrij eme.

- Hmm - ree maak.

- Ni oblaka na nebu.

- Za neko vrijeme.

- Hoe li se onda vrijeme pogorati?

- Kao da e se podveer naoblaiti. - Crni maak polagano isprui nogu, zatim zamiri i uputi starcu jo jedan dug pogled.

Starac uzvrati izravnim pogledom uz irok osmijeh na licu. Maak je oklijevao neko vrijeme, zatim skoio naprijed i rekao: - Hmm... ti dakle zna govoriti.

- Tako je - ree starac u neprilici. Da bi pokazao potovanje, skide izlizani izletniki eir od pamuka. - To ne znai da mogu govoriti sa svakom makom koju sretnem, ali ako stvari teku kako treba, mogu. Kao upravo sada.

- Zanimljivo - ree maak jednostavno.

- Hoe li ti smetati ako sjednem na trenutak? Nakata je malo umoran od hoda.

Crni se maak mlitavo die na noge, nakostrijeenih brkova, i zijevnu tako jako da su mu se eljusti gotovo izglobile. - Ne smeta mi. Ili bih moda trebao rei da me se to ne tie. Moe sjesti gdje god eli. Nitko ti zbog toga nee prigovoriti.

- Hvala lijepa - ree starac, sputajui se kraj maka. - Uh, uh, hodam od est ujutro.

- Hmm... Onda pretpostavljam da si ti g. Nakata?

- Tako je. Moje ime je Nakata. A ti bi bio?

- Zaboravio sam svoje ime - ree maak. - Imao sam ga, znam da sam ga imao, ali negdje u jednom trenutku nije mi vie trebalo. Tako mi je iscurilo iz pamenja.

- Znam. Lako je zaboraviti stvari koje nam vie ne trebaju. Nakata je isti takav - ree starac eui se po glavi. - Onda to to kae, g. Maak, znai da ne pripada nekakvoj obitelji, negdje?

- Pripadao sam davno prije. Ali ne vie. Neke obitelji u susjedstvu dadu mi hrane da tu i tamo pojedem, ali nitko od njih nije moj vlasnik.

Nakata kimnu i umuknu neko vrijeme, zatim ree: - Bi li ti onda jako smetalo ako te nazovem Otsuka?

- Otsuka? - ree maak, gledajui ga iznenadjeno. - O emu ti to govori? Zato bih ja morao biti Otsuka?

- Nema posebna razloga. To mi je samo palo na pamet. Nakata je izvukao jedno ime iz eira. Meni je mnogo lake ako ima ime. Na taj nain netko kao ja, tko nije odve bistar, moe bolje organizirati stvari. Na primjer, mogu rei: Toga dana toga mjeseca razgovarao sam s crnim makom Otsukom na praznoj parceli u drugom kvartu. To mi pomae da se sjetim.

- Zanimljivo - ree maak. - To ne znai da te potpuno razumijem. Make mogu proi i bez imena. Mi se snalazimo po mirisu, obliku, po takvim stvarima. Dok znamo te stvari, mi se ne brinemo.

- Nakata potpuno razumije. Ali zna, g. Otsuka, ljudi nisu takvi. Nama trebaju datumi i imena da bismo se sjetili raznih stvari.

Maak frknu. - Meni to zvui kao nekakva muka.

- Potpuno si u pravu. Mi moramo toliko toga pamtiti da je to prava muka. Nakata mora pamtiti predsjednikovo ime, brojeve autobusa. Ipak, ne smeta ti ako te zovem Otsuka? Moda ti je to malo neugodno?

- No, kada ve to spominje, mislim da uope nije ugodno... To ne znai da je posebno neugodno, razumije. Tako bih rekao da mi zapravo ne smeta. Ako me eli zvati Otsukom, samo izvoli. Dodat u ipak da nije sasvim u redu kad me tako zove.

- Nakata je veoma sretan to je uo da to kae. Velika ti hvala, g. Otsuka.

- Moram rei da kao ljudsko stvorenje ti nekako udno govori - dodade Otsuka.

- Da, svi mi to kau. Ali to je jedini nain kako Nakata zna govoriti. Pokuavam govoriti normalno ali dogadja se ovo. Nakata nije odve bistar, zna. Nisam uvijek bio ovakav, ali kad sam bio malen dogodila se neka nesrea i otada sam glup. Nakata ne zna pisati. Ni itati knjige ili novine.

- Nije da se hvastam ili tako neto, ali ni ja ne znam pisati - ree maak liui jastuie na desnoj api. - Rekao bih da je moj mozak prosjean, pa mi se to nikada nije uinilo neprilinim.

- U maje