BI BLIOT EKA @ LEKT I RA

Urednik Enes Durakovi

,

Hasan Kiki

PROVINCIJA U POZADINI

Priredio Enes Durakovi

CIP . KMJ\clgizflCi]ad ]ll] j l !aS

,

KIKlCEVA DOBROTA SrVANJA

Razmak od 32 godine od Kikieve smrti namee nam danas obavezu da se p risjetimo njegove pojave II cjelini, i da uz to prisjeanje na njegov prckmtki ivot i traginu smrt sagledamo njegovo knj ievno djelo iz tog razmaka sa ist o kritikog i ital akog , kao i sa

istorijsko~knj ievnog gledj la . Hasan Kiki je poeo 1926. objavljivanjem pjesama koje je pisao i tampao preteno tokom idui h pet godina, a zatim urijetko i ostavljao ih II rukopisu, a pred smrt II proljee 1942. II partizanima medu ostalim napisao i dramsku nktovku Partizani idu koja je navodno bi la tada i tampana pa ipak zagubljena, kao to su zagublj eni i njegovi ostali i, izgleda, obimni rukopisi. Tih esnaest godina stvaranj a i borbe sa naglom i traginom smru, u NOB, i ne Kiki-a po mnogo emu s l i nim Ivanu Goranu Kovaiu . Ali Kiki nam nije pred sm rt ostavio dj elo kao to j e Goranova Jama, koja je nuno postala jedan od simbo la nae knjievne i opte istorij e. A vjerovatno se i Kik i u II borbi otvarala nova pjesnika obzorja, nama zauvijek nepoznata. Samo Io se po njcgovllU posljednjim spi -sima, kao to je to i dosadanj a kriti ka tloila , nazirala u toj posljednjoj njegovoj fazi izvjesna promjena, gotovo evolucija, koj a je ila ne moda toliko za preokretom ko liko za nekom sintezom, za zaokruenjem njegova dotadanjeg cjelokupnog stvaranja pa i za vraanjem na izvjesna polazna iskustva. Zbog loga, kao i zbog naglog

prekraenj a njegova ivota, i gubi tka njegovih prcdsmn-

nih radova to njegovu smrt ini dvostmko tragi nom, potreba je da se njegovo sauvano djelo razmatra cjelo-vito. A to znai da se u tom djelu ne trae samo, kao to j e kritika dosada mahom inila , preokreti i raskidi , nego i konstante, trajne oznake njegova knjievnog izra-za da bi se kroz sva K ikieva brojna preobraenja do-segle i neke vezivne odredbe njegova ukupnog ljudskog i pjesnikog bia i njegova stvaralakog identiteta.

Za taj posao analize i kritike danas, poslije prikaza i ogleda, pa i studija, koji su o Kikiu ve objavljeni bilo bi potrebno podrobnije pisati Ci kritika e taj posao prije ili poslije sigurno preduzeti). Ono to je za ovu priliku "Kikievih susreta" mogue i podobno izvriti bio bi pokuaj da se naznae bar neke linije koje bi vodile takvom zahvatu.

Za poetak bih istakao jednu postavku. Ako bismo u samom K.ikievom djctu trail i neku njegovu izreku, misao ili sliku, koja bi nas uputila na takav cjelovit pristup njegovu pjesnikom, pripovjedakom i roman-sijerskom djelu, onda bi to, ini mi se, moralo biti iz njegove poezije. Takav mi se ini smisao njegovog stiha: Svijet to ti ga moj a rije probudi. Kakav je to Kikiev svijet i koja i kakva je to njegova rije iza koje se taj njegov svijet budi kao iz nekakva sna - to bi bilo pitanje za suvremenog itaoca i kritiara na koje bi treba lo smi-renom panjom potraiti odgovor. S obzirom na veliku raznorodnost njegova stvaranja, te se vrlo esto dijelovi tog stvaranja ine medusobno nesaglasni mogla bi se ovdje navesti jo dva podatka iz Kikieve ostavtine. Prvi bi bio kratka pjesma Ljubav njegova sa stihom koji govori o nemogunosti ljepote II ivotu koji ovjeka ui psovci j pobuni :

6

Nita ti nemam da dam, dobroduna kpminko moja, ni srca jer je satrto,

ni nje dobru i blagu, jer psovci me ivot naui i krv me u tijelu namui, pa duu stiem ko kamen ... A da te rukom zagrlim, ue mi znoj u kaalji, a da te mazno pogladim,

ue mi tvrdou na dlanu, ~ uljem se ne miluje ljepota.

Izmedu ljepote i psovke raspon je i raskorak koji prati Kikievu knjievnu rije i ta njegova raspetost ima dodira sa njegovom misli o htijenju i umijenju kao dva pola u umjetnosti , kako je to on izrazio u jednom svom posmrtno tampanom tekstu. I Ali psovka kao izraz dru-tvene pobune samo je naznaena kao misao II njegovim pjesmama, a u prozi je sreemo sve ee poev od Provincije u pozadini, a to je upravo poetak Kikieva stvaranja u kome je jasno naglaeno njegovo program-sko, drutveno usmjerenje. Da to htijenje i umi/ellje ozna-

ava, s jedne strane, svjesnu usmjerenost a, s druge, spontanost, neposrednost, vidi se iz primjera M. Gorkoga koji Kiki tu navodi za njihovu ilustraciju: "Umjetnik reprezentant svoje drutvene klase, izrazit a neodreen , moe i nesvjesno (tj. ne htijui namjerno) biti njen dm-tveni predstavnik. M. Gorki je to 'bio u svim svojim prvim stvarima, dok je Mati npr. klasian primjer jedi-njenja htjeti i umjeti ." To traenje jedinstva, savlada-vanje raspona izmedu dva Kikieva pola, koji, kao i kod Gorkoga, predstavljaju i dvije faze njegova stvaranja sredinji je problem moderne knjievnosti, a posebno otro naglaen i presudan II Kikievu djelu.

o umjetnikom i neumjetnikom stvaralIju, gdje stoj i na poetku: NZa svaki posao pretpostavlja se volja i umijenje, odnosno htjeti taj posao obavljati i umjeti ga obavljati ." Iwbmnn djela , m. 1969, str. 3 16.

7

Pjesniki izraz Kikiev je bitno moderan, iznjedren u rije, tj . iznutra II pj esn ike shke i oblike proj iciran, sasvim lian: ak i sebe i svoje ime on uplie u pjesmu: Proem tako redom I kraj sviju kuca - eh, kako se je sve to promijenilo I za ovo malo vremena Hasa/te, Ha-sane ... (VrijeJ!1e) ih sc prisno, narodski ispovijeda: Kad suh list na stazi zgazim I utim mu prolaznost u lirsku love ti jeseni prtim, dobri drue, I dvadeset etvrtu ... (Zapisi).

Izraz osoben po svoj im slobodnim snano ritmova-nim jarnbskim stihovima i sa velikom skalom emocija od skitnikih enj i za slobodnim dalj inama, mladikih ushita i zaviajnih snova i bolova, do burnih soc ijalnih kletvi j protesta. Sva je ta poezija pisana na narodskoj

leksikoj osnovi, ali veoma preobraenoj, gdje je pot-puno savladana ritamska tromost narodnog deseterca i gdje je stih najee gotovo samo krik, kletva, uzdah, oduak, jednom rijei, rije radana i kazivana na duak, te bi se ponekad mogla dovesti u vezu sa stilom M. Nastasijevia. Tu poeziju koj u je kritika dosad prilino zapostavi1a, treba imati stalno pred oima i kad se ita njegovo prozno dje lo i kad se trai vorite njegova

stvaralakog bia . Gotovo uporedo s pjesmama Kiki, koji je bio i

nesudeni slikar, poeo je pisat i i pripovijetke, i to nje-govo pripovijedanje iz te prve faze svojom izraajnou se podudara sa jednim dijelom njegove poezije. Znatan dio tih pripovjedaka obraduje slikovite teme iz starin-skog, patrijarhalnog ivota po muslimanskim selima, u planinama srednje Bosne ili u bosanskoj Posavini. S izvanrednim poznavanjem tog svijeta i njegovih naravi, on je prvi valjda u knjievnosti pruio obrasce tog ivota s njegove unutarnje strane u manje-vie zatvorenim po-

rodinim oblicima njegova ispoljavanja. Taj selj aki svi-jet on nije slikao spolja i izdaleka kao izvanjsku sliku

8

folklora, ve slikarski prisno izbliza i iznutra u svoj nje-govoj primitivnosti i optereeno sti naslijeenim tradici-jama. Ako je vidio i pokazivao njegovu zaostalost, po-nekad i zaslijepljenost u vjerovanjima, i predrasudama, on se istovremeno i saivljavao sa njegovom elemen-tarnom divljinom i njenom osobenom izvornom poezi-jom. Ipak je on tu sredinu, kao svoju, narodski, plebejski volio pa je od nje veoma izdano, ponekad odvie i na tetu svog teksta, pozajmljivao za svoj izraz koj i se tada donekle narodnj aki , folkloristiki bojio. Al i i tada on otkriva nalije mnogih navika i obiaja kao to je glo-enje u seju oko starjeinskog muhura i biranje muhtara po fizikoj snazi kao nekog junaka iz narodnih pjesama ili suprostavljanje da se prosijee cesta kroz selo. Ili je to alom i humorom proarana slika hode koga selo natjeruje da obavi kinu molitvu, a on smilja kako bi pobjegao prije nego to se pokae da do mraka kie nee biti. "Amin kie nek je ita vie!" ~ taj refren koji djeca sriu sasvim je stilski karakteristian. Izrazito po-savska pria Dernek sa svojim ivopisnim rekvizitima, bubnjarima, harmonikai corn, skakanjem na mijeh, pje-akim i konjskim tTkama preobraena je ne samo u izvrsno, bumo platno boja i pokreta nego i jednu finu psiholoku skicu ljudske mjeavine naroda, toliko svoj-stvene Bosni , gdje se jednako a uvijek sa podsmijehom i alom, pregone muh tar i knez (i njihovi ljudi) pozi-

vajui se jedni na Marka i Miloa a drugi na Muju i Halila dok se pokraj sviraice Bisere ne nau zagrljeni

ljubei se student~ Stevo i Emin-efendija. Ali u najveem broju tih pria, iza folklorne povrine otvara se unutarnja dramska i problemska strana tog ivota. To je ve u prvoj njegovoj toliko slikovitoj posavskoj prii Kraj pu-nica, sukob izmeu oca koji nee za snahu gospojicu i neradnicu, i sina koji hoe slobodu da sebi bira djevoj-ku, te poslije uzaludnog i bolnog majinog muenja da

9

izmiri mua i sina, mladi naputa porodicu i odlazi da vue lepove na Savi .

ena je, ustvari, prava, ponekad tragina junakinja najvanijih Kikievih pripovijedaka iz ovog razdoblja. Nije ena bila zapostavljena samo II svijetu s kojim se

Kiki suoio II svojim priama. Ona ak ni danas kod nas italac a i kritiara, kad govorimo o tim priama, nije dovoljno zapaena, nije viena sva njena knjievna vanost i opredmeena sudbina. U Kikievim Omerdi-

ima, prii koja bi se mogla nazvati i folklornom gdje su Dudu oteli, ukrali i iznijeli na Prisoj, pa je zatim obiljeili kao ovcu jer se tako lake raspoznaje u krdu, mi itamo O njenom ocu Golau: "Golau nije bilo ba posve ni krivo, ali volio bi da su je zaprosili. On bi je dao pa htjela ona ili ne htjela, ko bi je jo pitao! Zar se jo i enskinje pita za neto?" A ta obiljeena Duda koju su htjeli i da vjenaju bez nje, bjei iz Omerdia, koji se kao lavina stute za njom sve dok je ne stjeraju II rijeku u kojoj se ona utapa, medu balvanima koje negdje dolje doekuju capinai.junaci docnijeg Kikieva' romana Ho-ruk. "Capin capne" - stoji na zavretku prie. No i socijalno i psiholoki jo je potresenija slika m1i-nareve keri Mejre koja kao djevojka oekuje dijete i kazuje to svom Hajdaru, a on Boga optuuje za njihovu nesreu, upravo kao to i Kiki pjeva II Bojim ljudima, pjesmi izaloj u zap1ijenjenoj Knjizi drugova: "mi pro-kleta djeca zemljina ... nenaroeni da ivot bezbriimo

ve poslati da i bogu psovku kaemo ... boji ljudi!" A Mejra rodivi dijete u stravinoj panici pred progonio-cima juri s njime prema rij!!ci stalno grcaj ui "drago moje" stie ga u naruju i s djetetom i tim "drago moje" baca se u vir.

Bez te seljake oporosti i otrine, prie iz kasabe i grada o enama nisu manje uzbudljive u svojoj lirskoj sjeti. Takva je i mlada "bogobojazna" Hatema, udata .i

10

odmah oboljela od suice, pa se kloni i vlastitog mua a pogotovu strana ovjeka koji bi je lijeio i gdje itamo: "Donese Ifetica kauna i maca, a ona uroni licem i dahe. Najvie boli kad se mladost outi pred smrt. tr A to je upravo osnov prve Kikieve pjesme pisane ak u dvije varijante: Pjesma bolesne djevojke:

Majko, ve trei put cvjetaju lipe u avliji naoj a mene jo uvijek gui pjesma poderanih grudi ...

Ko da se ne sjeti Edgar Poove misli da je smrt mlade ene najpoetskija tema u knjievnosti. Druga ne manje znaajna tema tie se usidjelica to ame "Za tarabama" (tako je i naslov prie), to nije samo psi-holoki nego i duboko ljudski, socijalni problem. Pisana sa puno topline i neke smirene zapretane tuge, to je jedna od rijetkih proznih balada kakvih je teko nai II naoj knjievnosti. U izvamednoj njenoj knjievnoj skladnosti opisa, prianja i razgovora meu enama, gdje se opet javlja mala Ifeta kao i u Bogobojazno}, dva su lika ene tu nezaboravna: stara usidjelica Hafa, koja je u djevojatvu preivjela potpuno svoje koljeno, ali nije postala zla i pakosna ve toplo saosjeajna kao prema svojoj djeci prema mladim drugaricama. A druga je Mi-na, koja je jo u godinama za udaju, ali je sve zbog privrenosti samohranoj majci odbila i izgubila svog Ah-meta i, u dugim snovima o njemu, zatee je i iznenadna pronja nekog Odaanina, koga ona zbog sjeanja na svog Ahmu bezumno i kao nesvjesno ipak odbija, uprkos

zatitnikom savjetovanju stare Hafe: "De, draga Mino, de, jazuk ti je, sestro da ovako ostane kao ja." Za dopu-nu ove socijalno-psiholoke freske Kikieva pripovijeda-nja treba dodati da je on zahvatio i vrlo karakteristinu

11

pojavu odjeka II Bosni i Hercegovini Kemalovih re fonni II Turskoj kao i proces demoralisanja uporedo sa pau~ perizacijom, gdje je II svojoj otrini zahvata iao sve do slike prostitucije medu muslimanskim radnicama za-odjenutim jo uvijek ne samo zarom no i starim vjero-vanjima. Treba samo uporediti Kikievu pri u Liberalac na skretnicama sa Zgradom na ruevinama, romanom H. Hume pa da se vidi Kiki eva snaga i ve liina. Sva ta problematika, kojoj bi se moda Kiki i vratio da ga smrt nije presjekla ostala je naalost, poslije Kikia va lj -da i nedotaknuta pogotovu meu Kikievim mladim knj i-evnim i idejnim jednomiljenicima. Napokon, dodajmo da jedan ogranak njegova prianja odnosi se na politiki ivot u staroj Jugos laviji , svu onu komediju lai i fraza

graanskog drutva, i u toj najslabijoj njegovoj temi , ipak, podvucimo Kikievu smjelost da ukazuje na komu-nizam kao izlaz, i, s druge strane, njegovu apsolutnu istinitost jednakog slikanja muslimanskih kao i srpskih odnosno hrvatskih gradanskih malovarokih politikana-ta, udruenih u zajednikim interesima. Jasno je zato je ta stranica Kikieva djela najmanje uspjela: za od-vratnu sliku tog stanja li terarni odgovor bi bio pravi, ne mimo, realistiko pripovijedanje, ve surova satira i parodija.

Nezamislivo je da Kiki , onakav kakvog ga vidimo iz njegovih pjesama kao i cjeline njegovih prv ih pri-povijedaka, ne postane od 1930. prvenstveno knj ievni i drutveni borac za revoluciju. Za njega kao marksistu to vie nije bila nikakva pol itika, ali je postala knjievna dilema koju je on pokuao izraziti onim gorkijevskim odnosom izmeu svjesne pieve vo1je i njegova zanat-skog umijea. inj enica je, medutim, da je on poslije prvih pet izrazito pj es nikih godina uglavnom preao na modernu, kritiko~drutvenu prozu i drutveni roman. Znamo, isto tako, da je Kiki, iako je i ranije radio na

12

njima, za tri godine, od 1935. do 1938. objavio takva tri krupna djela: "beletristiki ciklus iz rata" Provincija u pozadini s crteima njegova dugotrajnog saradnika Kr-ste Hegeduia, zbirku pria koja je sasvim nov vid pisa-nja kod njega i dva romana, jedan iz radnikog ivota, Ho-ruk, i drugi, Bukve, koji on sam naziva "roman iz bosanskog sela." U meuvremenu je, i sve do rata, pisao i kritike osvrte i oglede, a 1937. objavljuje brouru "ta se dogaa u paniji"? i tada poinje i tri godine

ureuje sasvim napredno i marksistiki orijentisan asopis Putokaz, kao to, uostalom, svih tih godina sarauje u gotovo svim vanijim lijevim asopisima od Savre-mene stvarnosti, 1933, do Peata i Izraza pred sam rat. Sve to njegovo novo stvaranje II znaku je sistematskog preobraenja prema socijalnoj literaturi svojstvenoj na-prednim piscima tih godina, koja je, uostalom, davala i literarnu boju tom nevremenu, kako ga naziva M. Ri-

sti. Ali i njegova tri zasebno tampana obimna djela od kojih je roman Bukve bio ak policijski i plijenjen

meusobno se bitno razlikuju, ne idejom koja je ista, zaista marksi stika, nego predmetom i knjievnim obli-kom. Provincija u pozadini je vezana, i vremenski i predmetno, za prvi svjetski rat, i njegov odjek i odraz u bosanskoj Posavini, Ho-ruk je roman iz ivota umskih i pilanskih radnika u centralnoj Bosni, a Bukve su so-cijalni roman iz savremenog ivota posavskog, musli-manskog seljatva. Svaka od te tri teme u ovakvom obi-mu i obliku data i sa tolikom razliitou sadraja traila bi duge, pa i decenijske godine priprema. Sjetimo se samo koliki vremenski razmak dijeli dva jedina vea djela M. olohova, Tihi Don i Uzoranu ledinu!

Razumljjvo je stoga da je Provincija u pozadini, zbirka uglavnom kraih slika i zapisa, sa vremenskim razmakom pisana, i istodobno sa ivim djeakim uspo-menama pievim ("Ova je knjiga dokumenat o djetinj-

13

stvu mojih vrnjaka i mene" ... tako pisac kae na po-etku) kao i uz ve stvorene obrasce takvog pisanja kod nas, posebno uz Krleino djelo, morala dosei najvidniji kvalitet knjievnog uspjeha. Moda je Krlea sa onim slikovitim likom Muje II Hrvatskoj rapsodiji, dao i idejni poticaj Kikievoj Provinciji, a treba imati u vidu i dje-aka sjeanja M. Gorkoga (koji je za Kikia bio strani pisac broj jedan) kao i lik Mustafe iz sovjetskog filma, davanog kod nas prije rata, Put u ivot, jer taj doslovni izraz nalazimo u tekstu i kod Kikia. Ako i nisu svi odlomci Provincije u pozadini istog napona, mora se priznati da se oni svi skladno uklapaju u mozaik slika snimanih s razliitih osmatrakih taaka i da se pred

itaocem odvija vrlo iva i cjelovita panorama ratne po-zadine u bosanskoj Posavini. Urezuju se ovjeku u pamet slike tog posavskog svijeta, sa sela i iz varoica, sajavnih skupova, sa regrutacije, iz arijskih dogaaja, sa rekvi-zicija bakra i goveda, a iza svega toga slike onih ojaenih ena preputenih nemilosti vlasti u borbi za koru hljeba, to drede po kii i psuju i proklinju pred aprovizacij-skim uredima, a previjaju se od bola u kuama, pa prizori one golotrbe urlapadi to se raaju izmedu vojnikih odsustava, uz odjeke sa dalekih frontova i vijesti o pogi-nulima II BH-regimentama, i naroito sa onim izvan-rednim jezgrom djela to govori o malim goniima car-skih goveda koji po kaljavim posavskim cestama izmeu Brkog, Gradaca i Graanice, glavinjaju promrzli, dok oko njih ponekad ne zapuca arka izmeu carskih an-dara i logokih odmetnika. To jezgro djela, novela Car-ska goveda, koja je dijelom izala 1934. uKrleinom

asopisu Danas, nije samo okosnica po vrijednosti nego i glavnina djela, jer predstavlja vie od treine knjige i II njoj je naroito dolo do onog Kikievog spoja hti-jenja i umijenja, svijesti i doivljaja, i ostvarila se jedna od gorkijevskih Kikievih umjetniko-idejnih sinteza. U

14

ranijim priama uz ene se tu i tamo i djeca pojavljuju. Ovdje su ona, posebno djeaci, graditelji Kikieve ljud-skosti, mali matari koji se na poetku igraju vojski i ratova, a docnije prate i razgoljuju svojom naivnou bezumne postupke odraslih, posebno gluposti slubenih lica, sanjaju o razljevui sa sirutkom, bude se i uzbuuju u prvim slutnjama polnih nagona, otkrivaju istinu o tom svijetu vlasti , rata i ratne pozadine i odmetnika u njoj, uz tipine narodne pjesme vremena: Rado seljo ide u soldate, tri ga tuku, oj rina, rina ... itava ova iroka proza kazivana je u prvom licu, djeaka mata nesvo-diva na ~alupe i propise izbija gotovo svuda naroito u slikama susreta s majkom, sa uiteljem u koli, sa onim otupjelim kapetanom na putovanju, kao i sa onim potanskim kolima, gdje se djeakovi sretniji drugovi iz osnovne kole sada gospodski voze u gimnaziju. Sve su to iva zapamenja pieva kazivana upravo na duaK, u kratkim povicima i brzim upadicama, izmeu kojih se s vremena na vrijeme rastegne pieva sintetina mi-sao komentara i zakljuka. Samo jedno djelo iz nae meuratne knjievnosti zalazilo je u tu djeaku psi-hologiju sa slinim iako manje uspjelim slikama, a to je zbirka proza Reda mora da . bude od 1. Popovia. Ako stavimo na stranu zakljunu prozu o zatvoru i ka- . njenicima, koja ima u knj uzi poseban znaaj, treba na-glasiti da ene i djeca daju Provinciji u pozadini ono ivo tkivo zbivanja II okvi m velikih dogaaja vremena i da i ovdje kao i inae II knjievnoj piozi ene j djeca predstavljaju za knjievnost bitnu, intimnu stranu ljud-skog ivota, koju je Kiki umjetniki proeo jo i vlasti-tim djeakim sjeanjima od kojih neka, koja smo is-takli, idu II najljepe stranice knjievnosti naega jezika, a kojima se moe dodati i susret sa lukavim i pohlepnim handijom, ija grba podsjea djeaka na devu to se svojom grbom hrani pa kae: "Njemu je lako trpiti rat

15

(zakljuujem). Svi bi ljudi trebali da dobiju grbe kad nastane rat (ponova zakljuujem}", gdje je djeaka psi-hologija majstorski pogoena.

Zakljuna proza U K und K BH kaznioni jedinstvena je svojom ivom i surovom istinitou, gdje grubost slika i govora jedina pristaje umjetnikoj istini, i slinu mo-derno, psihoanalitiki pisanu sliku neemo kod nas nai ni prije i za Kikieva vremena. Njome je on proirio

znaaj "provincije", protegao domet slike na Bosnu i Hercegovinu i sa izvrsnim kontrastnim uporeivanjem unutarnje gadosti i ljepote prirode napolju, te sa sve ljud-skom simbolikom, koja ne zastarjeva s vremenom, a tu BH sliku vidimo ve II prvim programski intoniranim

rijeima teksta: "uti trokut na zemljovidnoj karti , pede-set i dva kotara sa pedeset i dva kotarska predstojnika, pedeset i dva gospodina to pju .. . "Jasno kao j svugdje, drei se istinitosti, tu nisu linosti samo iz jedne nacije i tu se sreu i Mrgud i Selen i Hamid i Sreten, sva zakazamaena Bosna i Hercegovina. No slika kaznione prevazilazi svoj vremenski, austrougarski okvir, i oigledno tu je ulo pievo spoznanje o jo modernijim i usavrenijim kaznionama iz stare Jugosloslavije, a veo-ma je karakteristino da je Kiki prikupljao grau o jugaslavenskim robijanicama o kojima smo tek u nae doba dobili knjievna, istorijska i umjetnika svj edoanstva (R. olakovi, O. Davio). Vrlo vjerovatno, bilo je to pod uticajem knjige H. Barbussea Bijeli teror na Balkanu - Delati, koja je ogromno uticala na ondanju studentsku omladinu.

Ovdje nije potrebno opirnije govoriti o Kikievim romanima, koji su kao najupadnija djela obino i naj-poznatiji. Oni su djela njegova idej nog "htijenja", pro-grama, zadatka koji muje nametala savjest i svijest revo-lucionara o kojima on govori i sam u njima. Kritika je o njima dosta pisaJa i ne bi se reklo da im je preuveliala

16

knjievnu vrijednost koju stvarno imaju, aji je dosta za-postavila njihov knjievno-istorijski znaaj. Pogledajmo malo kako to izgleda i u svijetu i kod nas. Socijalnog romana modernog tipa, pogotovu radnikog, nema prije Emila Zole, a poslije njega usamljen stoji Maksim Gorki sa romanom Mati uz rusku revoluciju 1905. T ma koliko mi traili i mogli nai i uspjelih obrazaca docnije, naro-

ito izmeu dva rata, kao to je djelo Uptona Sinclaira, koga Kiki spominje uz prethodnu dvojicu, klas ina ostvarenja sa sociolokom dubinom svode se ipak na Zolu i Gorkoga. Kod nas je bilo drutvenog romana jo i prije Prvog svjetskog rata graanskog tipa kao to je konano jedan od najboljih Seljaka buna A. enoe, ali modema ideologija pisca se mogla eventualno traiti tek u meuratnim godinama. Naalost, taj roman sa sli-kom radnikog ivota i rada koji je sva tadanja napredna tampa, pa i nemarksistika, zagovarala, na naem jeziku nije bio napisan. Najizrazitije ostvarenje u Bosni i Her-cegovini jest Kaljuga Zvonimira ubia, ali je to daleko od radnikog romana. Tek pred Drugi svjetski rat po-javljuje se roman Slovenca Preihova Voranca (Poga-nica, 1939), ije je prethodne pripovijetke vrlo vjero-vatno Kiki poznavao. Sloenost toga pisanja, koje je trailo teko dosenu socioloku studiju i dokumenta-ciju, a nad kojim je vjeno lebdjela ona Kikieva dobro

uoena opasnost neusaglaenosti !lhtijenja" i "umij~nja", sa svim ivotnim tjeskobama meuratnih godina kod nas, pogotovu oko Kikia, sve je to onemoguavalo ta-kve poduhvate. ak je j Krlea, najvea linost meuratne knjievnosti naega jezika, dao samo jednu dramu Golgota iz radnikog ivota, ali nije napisao odgovara-jueg romana, iako su radnici i seljaci kod njeg uvijek prisutni kao iva prijetea pozadina.

Kiki se prihvatio tog pretekog i nezahvalnog po-sla, i njegov Ho-ruk jedino je djelo te vrste li naim

17

jednojezikim knjievnostima. Pisac ga je II strahovitom stisku vremena, preinaavajui II njemu itava poglavlja, pa ak i naslov uz ko zna kakve sve tekoe nes igurnog rada i vjeno budnog, opasnog ivota. U tom svjesnom podreivanju revolucijskom zadatku i vlastitom idejnom uvjerenju, ima neeg ljudski potresnog, izraza neke go-tovo naivne vjere i podatnosti duha, onoga to upravo nalazimo u emotivnim grevima i krikovima njegove poezije. U pjesmi Java emomarna, vrijeme kao da se kree uzvratno u nepromjenljivosti ivota:

Boga nijeem otkad gladujem J nogu kad dignem i ruku kad pruim ne zori ni tvojoj ni mojoj dui drue, dan svane uvijek jueranji.

U drugoj jednoj imamo pokret slike izvana ka po-etskom saznanju o pjesmi iznutra, neku vrstu pjesnikog bilansa o nemogunostima stvaranja:

J trag na u ovoj zemlji (ini se i mjesec na njega laje) neumiveno rije hralom suncu da zori dugim svitanjem, tuba je to javljenoj javi -pjesmom se u nas ne govori bez mnogo rakije: .. Sedmi je dan trnula radost -za krv kapanu, za gr, za tm II nozi, u utoj koverti neto banknota -ej, je li to pjesma da se glasi?

(pjesma da se glasi) Ko da tu ne vidi jasno kazane "platne subote", kako

se prvobitno nazivao roman Ho-ruk, sa kovertama bi-jedne zarade capinaa kojima je izdaleka navjeenje jo II Omerdiima, i cijela ova, a i neke druge pjesme

18

k.uuju ne samo vlastitu "neumivenu r ije" nego i duboko organsko jedinstvo cijelog Kikieva djela kao to je, uostalom, to redovan sluaj kod svih velikih stvaralaca. Ne zadravaj ui se hotimino na analizi ovog knjievno--istorij ski j edinstvenog romana kod nas, treba samo po-vodom romana Buhe i stai da relativno vei umjetniki uspjeh koji je Kiki njime postigao proizi lazi svakako i iz vee bliskosti pisca toj tem i, tom zav i ajnom svijetu u bosanskoj Posavini, i iz jednostavnijeg oblika ivota i rada na selu nego na industrijskom radilitu. Mislim da j e tu karakteristina pojava spoja zatvorenikog isku-stva Kikievih linosti koje to iskustvo prenose u svojoj elementarnoj pobuni i na se lo, i spi sujui , kao na zatvor-skim zidovima, na bukvama svojih uma, u borbi s vla-stima, znakove i izraze svoga revolta. Kiki, koji se

muio oko sklapanja i Provincije u pozadini, a pogotovu teko lomio oko romana Ho-mk vodio je borbu sa svo-jom milj u i svojim perom j II Bukvama koje je tako

rei doslovno knjievno bradvao to se lahko uoava sagledanjem cjeline njegova djela, ovog i ostali h.

Zadrimo se samo na jednom primjeru, koji je naj-izrazitiji: jedan odjeljak Bukava, Kiki je bio obradio i kao priu, pa ju je II romanu proirio i vrlo karakte-rist ino izmijenio. Ali je devet godina prije toga, II svojoj prvoj fazi, pj esnikoj , o istom predmetu ispjevao i jednu poveu pjesmu. Uporedenje ta tri teksta, pjesme, prie i odlomka romana otkriva sutinu Kikicva djela , nje-govu genezu, nas tajanje i preoblikovanje, Kikievu l inu dramu stvaraoca raspetog izmedu svjesne elj e i vlastite prirode, drutvene ideje i umjetnike spontane slike. Iz teksta prie pisac izostavlja tako samoubistvo junaka, ostarjelog u lage Kokina zbog bijede, na sam prazn ini dan, to je zahta kao pojava bar za taj svijet bilo sasvim nevjerovatno, i u romanu on potencira klasnu sliku pra-znika izmedu sirotinje i bogatih i uoptava tu misao

19

kao i sliku praznika koji simbilono treba da bude ogle-dalo meuljudskih razlika i sukoba. U ovom s l uaju pra-va umjetnika vrijednost ostaje ona u pjesmi Bajram/uk velikoj djeci, gdje je vienje svijeta djeijim oima dalo istoj socijalnoj ideji njenu ljudsku dubinu i emotivnu podlogu j pozadinu. Kletva i psovka utonula je iza rijei tl dnu ljudske svij est i, ali je umjetnika ljepota te pobune

sauvana u pjesnikim slovkama:

Imam i ja golemu druinu. 1 idemo mi, idemo. a dug je na put i teak, tei nego Io je va, dragi moji. Pa treba na ovome mome putu pomilovati dobrotu due svoje ko djeje oice. De, dntillO, isprui golemu ruku, da nam ne popucaju sljepo-onice. De da i nama bude jedanput Bajram. Bar jedanput u vijeku. De, dobre majke, stare nae maj-ke, sai/ie nam nove koulje, da se preobuemo, de. De, dragi nai oevi, da vas toplo poljubimo u ruke, u obje ruke - djeca smo i mi, djeca, velika djeca. Pa da nam podijelite jo malo blagoslova za leak put.

Imam i ja go/emu druinu. I idemo i mi idemo, dobrotom se nae goleme due radujemo. Jedva i nama doe Bajram. Imao je pravo Kikiev drug, kritiar, Rizo Rami,

kada kae tl svom ogledu da su najljepe stranice Kiki-eva djela "pre livene arima poezije" (u kojoj ima osobe-ne poetske slikovitosti kao u naih odlinih l iriara),

emu bi trebalo dodati da je, u stvari, Kiki bio jedin-stvena pj esnik a dua, pa je njegova poezija otuda i njegov pravi autenti ni izraz, iako ju je on napustio, a smrt nam je njegova zatvorila usta da bismo govorili o tome ne bi li se on njoj upravo kao obliku vratio, a takvih sluajeva je bilo u prolosti i meu najveim pISCIma. Ili bi moda pisao drame za koje se spremao

20

i ak i neke dijelom i sainio, a njegov knj ievni talenat je bio dorastao i do te naj tee knjievne tvorev ine, koja bi ga sigurno, ve zbog svoje predstavlj ake izloenosti na scen i, prisiljavala na obuzdavanje naturalistikog im-pulsa koji je, svakako, ozbiljno knjievno oteivao nje-gov roman. Ali njegovo bie je u prvom redu u njegovoj poeziji koja je ne samo zacrtala nj egov svijet, obznani la njegovu rije, nego i otkrila idejno-emotivnu i jeziku podlogu za itavo njegovo budue djelo ak i ono koje bi eventualno stvarao da mu je sluaj bar malo produio vijek i poklonio jo koju stvaralaku godinu. Ta bu-

revjesnika poezija je poslije smrti A. B. imia najjaa koju je Bosna i Hercegovina u meuratnom vremenu dala, utoliko vie to joj idejnu razradu i svjedoanstvo istinitosti, autentinosti daje sve Kikievo prozno djelo , to je uvij ek s luaj kod vel ikih stvaralakih duhova, ka-kav je bio i Hasan Kiki: i u izvjesnim prvim priama i u ciklusu Provincija u pozadini, koja je ne samo idejno - umjetniki izuzetna II BH stvaranju, nego je, uz Krlein Hrvatski bog Mars, jedinstvena i na cijelom naem srp-skohrvatskom jezi kom podruju , kao i u dva romana, koji svojom usamljenou ve svjedoe o revolucionar-nom Kikiu.

Treba ii dalje i govoriti i o ukupnoj idejnosti Kiki-evoj , pokazujui da i u svojim umjetnikim djelima kao i kritikama i ogledima Kiki , bez obzira na sve slabosti iskazuje se kao dosljedni marksist II dva osnovna vida: prvo, II klasnim presjecima sredina, i izrazito rad-

niko-seljakoj podlozi cjeline svog proznog djela, ni-kada ne suprotstavljajui pristrasno nacionalnosti kao polove drutva, a primjenjujui svoju klasnu kritiku II prvom redu na svoju najbliu, muslimansku sredinu, ne samo u romanu Bukve nego i II pripovijetkama i u kri-tikama. Takva je ona zavrna rugalica iz Bukava: Aga begu poklonio klebu ... On iroko razmatra staru alhami-

21

jado-knjievnost i interpretira je klasno-socijalno istiui buntovnog Kaimiju, mudrog Ilhamiju i pisca Arzuhala nasuprot oportunistikim islamistima. Na stranu njegove ponekad velike greke u ocjeni pojedinih suvremenih djela i pisaca, ali uvijek vienih iz lijevog socijalnog ugla, Kiki piui iz Zagreba, gdje ga je igra sudbine odnijela, ne llstmava se da istakne, piui o BH knji-evnosti, II prvi red orovia, pa antia kao pjesnika O klasje moje i P. Koia kao nacionalnog borca koji je govorio "ustima revolucionarnog Bosanca" i koji je "vidio Bosnu onakvu kakva je ~ borbena, sirova i ve-dra ... onu Bosnu koja je dala Principa, povod svjetskom ratu". Napokon treba svesrdno i iroko govoriti o nje-govoj poeziji, pogotovu s obzirom na neke njegove va-ne pjesme, posmrtno objavljene, koje su potpuno ostale izvan dometa interpretativne kritike a ine malu sintezu Kikieva "svijeta" i "rijei", kao i neko predosjeanje i udnu koincidenciju sa njegovom traginom sudbinom, ljudskom i umjetnikom, govorei o nedoreenosti, ne-dovrenosti kako u njegovu svijetu tako i u njegovu djelu (spac. - M. B.):

22

N e d o g l e d a fl o ni u varavu snu ni jednom jedinom suzom d o P j e van O ostaje uvijek pealno na dui, to Jj smo mi toliko grijeni ... To samo, pa j nisu u nas golema htijenja - dan mironosan -i sunce da nije kamen aran,

rije toplo pjevanu i drugarski prsI, to samo, pa smo ti krotka jagnjad

(Bogougodnika) N e d o k II e n o sunce, na naa ela nece ni jutrom dobar prst pruili, put je na u irok dali

odrezan vriskom tvornike sirene ... J snom ne d o s n i van o due e d o v j e n o titati mada je san varav ko pria Udesno je nebo na naim stopama stoga je tako eljena ruka drugova

nedoeljena (Trpna)

Moljeno ti nikad ne bi d o m o lj e n o - srea je sva, dobri moj, trud u dlanu roenom ... Pa neka te mnogo ne boli - znaj, nisi pn!i, a ni posljednji nee biti mada je odavno dvadeseti vijek ... Znaj JIe domoli toplu rije ... i nisu tvoje ruke da se skrste, nisu ti oi da ih die nebu ...

(Rije II oi) Sve se to jo potpunije vidi iz posmrtno objavljene

pjesme Put za jedan dan, iju bi leksiku i intonaciju trehalo vezati za cijelo pjesniko djelo i uz to za is-povjednu prozu Listii u albumu, subjektivnu, toplu i intimnu, gdje otpada prigovor nepravedne kritike o se-

ljakoj divljini Kikieve slike ljubavi. Evo tri strukturne rijei Kikieva pjesnikog svijeta: dobrota, ali sasvim preobraena u estetsku, a nikako samo etiku kategoriju, majka, rije hola i gorine ljudskog opstanka i napokon

rije drug u svima svoj im varijantama, koju je stvarno Kiki bar II BH okviru gorkijevskom, burevjesnikom poezijom proeo, zainio, unio u BH liriku. Napokon, kad je u pitanju njegov posavski i bosanskohercegovaki svijet, kojemu je on do kraja knjievno i opstojno, vjeran ostao, bolujui u svojoj odvojenosti od njega, onda je

23

to vezano za BH aru: rij e aren, arenilo (kao ono na dimijama i bluzama) ali tl pozitivnom estetskom ak-ceptu, a s njime konano i rije zemlja kojom je proeta njegova pjesma koju smo spomenuli:

Jdem -gnjeh mi godina zemljo moja nosi i ogrebotinu na roenom licu od ovih pakasnih stopa -to ti je rijer:~ moja to pjesma zato to raa trudanosno i jer si dobra kao to jesi kao to li takoj ruku volimo. Neka mi te taku i grde j pljuju ako je tvoje toplije !la iije i roka dobra kao niija, neka te i ne vole

oi te se moje dovjeno mole Idem -sve su se staze na tvome licu, dosmrlni putevi, ubrazdili, pa i kad krvavo raa (zemljo moja!) namdeno ti u lice stopu utisne, ogrebolinom tekom ostavi trag -grijeh do neba rad tebe rad tvoje prevelike dobrote ...

(Put za jedan dan) Ta d()hmta, koja se vjeno vraa pod njegovo pero,

to je, ako smijem tako rei , dua Hasana Kikia, pjesnika i revolucionara i njegova jedinstvenog djela.

24

DOPUNA

Za proteklu godinu dana neprestano zaokupljen Ki-kievom pojavom razmiljao sam o moguoj obradi nje-gova lika II najpotpunijem obliku sWom pieva samo-prikaza kojim je kod nas napravljen pokuaj do sada samo sa Ivanom Goranom Kovaiem . Izvjestan para-Jc lizamje i II prologodinjem mom gradaakom tekstu izmeu nj ih ve na poetku istaknut gdje je reeno da je Kiki sl ino II NOB pao, ali nije nam djelo kao Jamu ostavio. Morao bi se taj rad - knjiga za koju bi se imala traiti moralna i materijalna podrka drutva - nas loviti Hasan Kiki samim sobom. Jasno, tu dolaze i oni ma-terijali koji su se sudbinom i s luajem slijepili sa Ki-

kievom pojavom, kao to su Hegeduieve ilustracij e Provincije II pozadini. Kao obrazac za ovu vrstu stilske obrade uzeo bi se iz "Editions du Seuil" Rilke par lui-meme. Nije opravdano kazati u tom naslovu Kiki njim samim, jer se time nedovoljno podcrtava autonomnost

Kikieve grae, a taj pisac se bavio i slikarstvom, to potvruje i njegova mala pjesma sauvana u rukopisu sa crteom posavskog starca koj i ui pored stihova. Jasno, morao bi se upotrijebiti sav sauvani fond Ki-

kieve ostavtine, gdje su rukopisi, ve i zbog grafije, dragocjeni. Iste su vrijednosti sve sauvane kikievske publikacije, posebno njegova broura o panskoj repu-blici. Mislim da je mogue uz malo panje pokazati da su Hegeduievi crtei uz Provinciju imali naknadni gra-diteljski znaaj i za tekst knjige kao i knjiga to je iza-zvala slikarevu viziju zemlje Kikieve II toj burnoj epohi prepleta predrevolucijske knj it'jvnosti i likovne umjet-nosti, poev od Podravskih motiva i Krleina predgo-vora uz njih. Treba doarati burevjesnike godine od Danas do Putokaza i Peata. Posebno je II tom okviru znaajna stranica koja bi bila posveena Kikievoj slici

25

robijanja u stilu H. Barbusseove knjige Les Bourreaux (la terreur blanche dans les Balkans), Delati (bijeli teror na Balkanu) 1926, Flammarjon, gdje je itava biva jugoslavenska stvarnost okarakterisana Glavnjaom. (O torne sam govorio i II svome lanku II "Osloboenju ": H. Barbusse i H. Kiki, avgusta 1974.)

U stvari, uz Kikia treba imati pri ruci sve ljudske dokumente meduratne Bosne, ali to pisanje ne smije biti u ekspresionistikim uoptavanjima, namaznim po-tezima preko sl ikarija, ve finim i pretananim crteima, domijeovskim, kakve nalazimo u ilustraciji Ljudske ko-medije koju su ukrasili Daumier, Gavami i drugi fran-cuski slikari 60-tih godina XIX stoljea .

Neto od tog stilskog pokuaja dato je i prole go-dine na razgovorima II Gradacu o pjesniku, gdje je bilo i dramatinih suoenja i ukrtanja pogleda. Naime, pri kraju tog razgovora pokuao sam dati interpretac iju proze Listii iz albuma, dovodei tu prozu u strukturni , to jest, jeziko-stilski odnos sa pjesmom Rodoljubna.

Zaviajnost je II pjesmi sva II slikovnim emocijama, sa pjesnikovom samosvijeu o svome siromatvu, ali je-dinstvena, apsolutna, kao Posavina i onaj izraz sa samog

poetka: Dobri moj. .. , koji intonira sva suglasja medu rijeima. Produio sam, dakle, s tom "dobrotom" u Li-stiima i i spriao priu pjesnikovu koja je i spovjednika, bitno moderna, gradska, ne vie seljaka i folklorna, iz dakog, kolskog ivota, ljubav i njena drutvena iza-zvanost. Tu doznajemo kako se najprije "profesor srp-skog" zaljubio u svoju uenicu, a kad su roditelji njega odbili, on je nju oborio na maturi. A onda, u prvom licu, dolo je ispovijedanje o tome grijehu prekoraenja preko drutvenih zabrana, izmedu vjera i nacija, izmedu suprotstavljenih tradicija, koje gazi j rui snaga neo-doljiva, slobodna ivota, dakle tema socijalnog znaenja, i vjeno iva dramatika ljubavi mladih protiv volje ro-

26

ditelja razdijeljenih religiozno-naciona.lnim pregradama, tema slobodnog osjeajnog komunizma u Bosni, gdje su ti odnosi biti najosjetljiviji. A estetski i duboki is-konski smisao rijei dobar izbija ovdje II svoj svojoj raskoi:

"Nadjenu joj ime Dobra i napisa pjesmu osim to mnogu kasnu no stade pod prozor i violinom je iz sna prenu. Javi mu se ona (dodaje pisac dalje u prvom licu i kao za obrazloenje one rijei dobrota u svim njenim emotivnim konotacijama), na to uvijek svijeom i kutra-vom glavicom u oknu, pa se on osjea radostan." Ovdje se moe potvrditi Kikieva izraajna odlika da zaustavi tok i talas bivanja tom dobrotom: "Tako im se esto zapletoe ruke u ali, tako se vrlo esto dotakoe jedno drugog i bi im iroko na srcu kao da putena ptica poleti daleko. I da joj jednom ne kaza toplu svoju elju bi presvisnuo. Njene se oi otvorie dobrotom na to - dragi, gdje da se nademo sami, bojim se ja, zna moje kakvi su! Zna moje, dragi ... Reci mi eto, ja sam plaljiva. U vodu bih morala da uju. Pa i tvoji, dragi, ne smiju

uti. .. Zar ne vidi kako nas dijele! U kamen bi me tvoji uzidali. I tebe bi , i tebe - Gospode Boe, to Ji je to na nama grijeh, to smo mi krivi, ta ... " Ima II ovom tekstu trag nekog sna, kao s prolaza lakokrilih andela, II onom preletu s prie a iv govor: "Njene se

oi otvorie dobrotom na to - dragi , gdje da se naemo ... " A san koji je neprestana pjesnikova slabost i snaga, ovdje. medutim, za razliku od mnogo drugih II njegovim prozama, nije "komar" iz "drutvenih" tek-stova, ve uznosna magija kao II Balzacovoj Serafiti, nad snijenim fjordovi ma Norveke. kao II Zvijezdama Daudetovim, kao II imllnovievoj Kukavici, onaj ples sa vilom na meavi , u oblacima: "No, dragi, divna -tako ona pria - zvijezde krupne i zlatne, pod naim nogama more cvijea, a mi zagrljeni"

27

To ekstatino draganje je muno i bolno tjeskobno, a istovremeno njeno i draesno: "Zato joj tepa, kae pisac, kao malom djetetu - slatkice moja, dikice, tugice, cigane, upavko , drlence, cico, ciciko - draga ... "

U toj poetskoj prozi iz 1929. ima rijei o ljubavi, neizrecivoj, koju je pjesnik i u poezij i nastojao da iskae: "Ljubav, ciciko moja, nije pri a - govori on ovdje -nije ni rije." I zriitiji je II pjesmi iz zaostavtine Ljubav bezljena gdje je, od naslova, sve saeto u neiskazivost, pjesniku izuzetnost:

Pjesnici, draga moja, ne vole ko drugi, nije voljenje ni rije ni pria, ni pjesma Ilije voljenje -srs to se outi II sretanjll, oi kad se nenadano nau i poslije ... poslije ... ne, pa lO se ne moe ni rei jer Ilije ni rije, ni pria, ni pjesma -pjesnici, drago moje, ne vole kao drugi.

Kako se, medutim, Kikiev izraz poetski gradio u Listiima - al i po istoj ljestvici emocija - kazuje nam

vomi trenutak proze kad se obznanjuje intimna istorija: "Proklija Gradom sumnja", sva u kikievskoj intencio-nalnosti slike, gdje je posebno iz njegova rjenika rije Grad, koji je lokalni izraz za Gradaac. Ali kraj teksta je prava s dobrotom postvarenom opredmeena balada to podsjea na slina imunovieva ostvarenja:

28

Ne usl/ie lopao san, ako obdan ne sjedoe ti-jesno jedno uz drugo i ako se po hiljadu pUla ne pripie drhtavo - tako se sretoe i tak 'om im do-brotom oi ocvjetae i strahavahu ludo jedno nad drugim, kao nad samim sobom, kao nad roenom zenicom II oku. (Ovdje je jedinstveno lIareiSIlO sa-

moviellje. krajlIja otvorellost - prim. M.B.) Bi im

sloga preteka svaka tua rijec, sumnja, i bolom se privie jedno uz drugo: nikad, nikad se neemo rastaviti.

Primij etimo i u posljednjoj reenici onu ranije na-glaenu izmjenu perspektive u govornoj usmjerenosti, bez ikakvog prijelaznog praga u vidicima:

l ednom kad joj tuda rij e pritite srce kao kamen, usni ona drag san:

Ravan drum i pun sunca kao prena srebra a dug i mekan kao roena postelj a ...

Nebo svilen plat i miluje ela kao materina ruka. Njegova desnica oko njena pasa i obraz uz obraz: skakuu, vrite, lete, cie.

U dubokoj su tuini svoj i, samo svoj i, i slobodni . Tako mu drag san i kaza bez predaha pa ruke svoje

meke stee oko njegova vrata. - Bjeaemo ovako odavde. - Hoemo, bjeaemo. Tak'im se oni voljenjem zavolili.

Sve to pokazuje da Kikieva jedinstvena pojava, kako II bosanskohercegovakoj tako i jugoslavenskoj knjievnosti , nije ni izdaleka kritiki iscrpena, i da se II ovom asu 70-godinjice rodenja njena revalorizacija ivo i neodlono postavlja.

Midhat Begi 1975.

29

PROVINCIJA U POZADINI (Beletristiki ciklus iz rata)

Ova knjigaje dokument o djetinjstvu mojih vrnjaka i mome, o gndiJtu devetsto etvrtom i petom i devetsto estom, o naoj dragoj prostranoj ravnoj i plodno} do-movini, o majkama i oevima naim i o tome kako se u carsko beha-doba u toj nedavnoj historijskoj beha--prolosti, raalo j ivjelo i umiralo, o tome kako su prolazile jeseni i proljea i u njima se pjevalo i plakalo, j gladovalo i mrzilo i ljubilo, o tome kako se odrastala j zainjalo j kako SlI kie padale i magle se vukle i suuca, topla i svilena sunca sjala.

Posveujem je uspomeni mojih dobrih vrnjaka -oni su kiridije, posluitelji, pismonoe i stanini nosai i lucai kamena, oni i sada nose bijele i adorbezne gace, sa velikim obavama, i teko i naporno otimaju od ivota ono najnunije.

Pisac

CARSKA NO

Postoje pro losti , tugaljive i radosne, i vesele i a-losne, sramne i besramne, postoje ivoti i smrti , postoje sadanjice i sutranjice i preko svega toga je sjao i sja topli kola sunca i pliva kao prazna tepsija II dnu prolih i sadanj ih voda, ljudi su se radali i umirali i zvali se oevima i djedovima i priali izmiljene prie i pripovi-jesti :

Bila jednom 1878. i bio Hadi Loja i okupacija, bio Waldstadten i Szapary, bila Bosna -

- il onda su po toj Bosni fosforescirali oglodani kosturi sedamdesetosmakih ustanika i nad njima sa-blasno zavijala psetad, po vjealitima se nj ihal i dugi istegnuti i ucrvani leevi i od toga je zaudaralo nepod-noljivo i avetinjski se vuklo kroz tople i sparne be-ha posavske noi , abe su po adama zduno kreketale, Waldstadten i Szapary su svojim kavelerijskim izmama udarali bule i vlahinje u trudne trbuhe i hroktali kao nerasti nad sanenim golokrakim enama, naI su oevI tada bili II beikama i prestravljeno se gicali noicama i vritali i cia li , onda su podrasli i poenili se i djecu izrodili, a po istim onim vjealitima i raskrima su pucale prangije i muari, i slavile se godinjice i slikali cesarolaaljevski inicijali, i kritalo se i ciala i deralo ruku o ruku sa istim onim feldweblima koji su ih kao waldstadtenovci i szaparijevci tl embriju udarali i zmom

33

u glavu, i koji su ponosni zato kao bogovi i idu kao bogovi -

- onda su jednom po naim be-ha provincijama, po istim onim stablima na kojima su visili nai oevi i oevi i djedovi naih oeva i djedova, pozvali te iste nae oeve nai oevi "da rodoljubivim oduevljenjem proslave i ukau dostojnu potu i historijsku ljubav i historijsku odanost i vjernost i nepokolebljivost" -

- i to je taj put II toj k. und k. okupiranoj prostranoj Bosni i be-ha kiovitoj noi izgledalo ovako:

Na grad bijae toga dana pritisnut gustom neprovid-nom maglom, koja se infekciozno zavlaila II tijesne kaldnnisane ulice i okreena dvorita, II kojima su hrok-tali krmci i make se s dernjavom parile (bio je jedan zimski mjesec), a s prvih katova i krovova visile su omudene crno-ute zastave u znak te sveanosti kojoj

e gradani naega grada paliti po prozorima fijakerske svijee (na svaki se prozor postavljaju dvije), i kad prvi mrak padne, ljuljae se oduevljeno u dugoj neravnoj povorci i klicati, pjevati , urlikati do iznemoglosti , nositi arene (crveno-plave, crno-ute, zeleno-bijele) lampione i smrdljive baklje, oponaati utegnute vojnike i blesavo lupati potplatima po kaldnni, kako bi "odrali korak" (e da i tako ta veer bude besprijekorna), onda e se istu tu no od zanosa izopijati po okalinicama pipajui pospane i dremljive pjevai ce, deklamovati zanosno neke znaajne pjesme i psovati jedan dmgome boga i mater zato to je manje klicao i lupao potplatima o tvrdu blatnu kaldrmu. Tako taj dan u sivoj i kao tijesto gustoj magli gorila su po raskrima plinska svjetla, koijai pjevali na bokovima da ne nagaze na koga, automobili tulili neprekidnim signalima i palili blijedouta svjetla - vo-

34

dene oi koje su avetinjski nicale iza uglova i federirale po neravnim izlokanim ulicama, hamali se zbijali po uglovima sa objeenim konopcima o desnom ramenu i velikim ehptinim metalnim znakama s pravilno ure-zanim rednim brojevima.

Tako tu veer grad je ivio kao i obino, moda je drugaije disao samo, ali sve je ostalo bilo kao i uvijek: u limenim olucima se ula zelena kinica, koja je sapirala liaj eve po krovovima i II mlazevima izlo-kavala bijeli kamen krenjak koj i je podmetnut da je odvodi. U toj gustoj kao tijesto magli igliale su se stu-dene kapi , koje se lijepe kao uzrnjeni svjetlosivi bobci po licu i ramenima, plinske svjetiljke su u njima liile na isplakana oka, uglovi kua, o koje su se ipak pri-slanjali hamali i besposlene slukinje, muzgavi, a ulice prljavije no obino i tienje, kao neki podzemni prolazi kroz koje se nelagodno osjea u hodu. Sivo i blatno mrtvilo, II kojem se ljudi povlae kao izduene mrlje, t10 to ulino od razrijedene muljave tekuine koja se uz neutopljene siromake cvotike penje kao leden gmaz, to igliava nesnoljivo sipljenje i omudena krpa za-stave, da ti se ljigavo zalijepi za zatiljak, to je pravi

osjeaj koji ima u to mrtvo prazniko vee. Jednokat-nice, dvokatnice i trokatnice su kamene uglate mokre stijene sa avetinjskim etverokutnim oima, u kojima su zjenice uti jezici fijakerskih debelih lojanih svij ea, nakit arena i mokra krpa (na nekoj ih je bilo po ne-koliko); male prizemne nastrenice sa istruhlim hrasto-vim i jelovim krovovima i sa zelenim okotima bodlji-kavih "uvarkua", to je drugi rod, onaj nii II arhitek-tonskoj familiji , koji je graden neim slinim sebi, te male bijedne potkrovnice sa opuenim zidovima i ras-kvaenim erpiima, iz kojih niu trusnjae i mrtva ko-priva, nisu one okiene arenom dugom krpom pokisle zastave niti Sll osvijetljene utim plamikom lojanice.

35

Istina koja potvruje jednu bitnu razl iku. Jer zasta lno je za nj ih to svearenj e izl ino, mjesto njega bi zasta lno utroba njihova htjela neto posve drugo. Sran i su po-sljednja etvrt naega grada.

Ulice su blatne zato jer kia pada. A po tom crnom ljepljivom blatu, povl ai se jedna

duga buna povorka: s lavi se ... etverored bezmjerno dug i zbijen, kien razno-

bojnim lampionima i konzervama, punjenim jelovom pi-lotinom zalivenorn petroleumom j objeenim na dugim kracima ice o tapu, bakljama koje smrde i modro se pue.

Jedan plavi glavonjica rumenih i prljavih obraia nosi na debe lom tapu crnu bundevu sa izrezanim no-som, ustima i oima. Iz nje svijetli avetinjski kao iz

mrtvake lubanje. Veseli graani naega grada idu ukorak: lijeva -

desna, pljas - pljus! Lokve pod potplatima prskaju kao mala vodena zrcala.

Lampioni se njiu kao areni mjehuri. Konzerve se naginju i uarena pilotina ispada za neiji vrat. Zato drugari psuju jedan drugome i oca i majku, i zalo jedan drugog udari konzervom.

Onda odjednom: - ivii ii! (prije toga je jedan kretavi glas rekao koga mis le) Jedan balonjica slini - Slavaa! (Prije toga je takoder jedan slian glas rekao koga

misle) - ivio, ivio, iviooo! Mali se dmgarii potuku i jedan glasno zacvil i. Stari sivi grad gleda stotinama oiju. Te su oi svi-

jetloute, grimiznocrvene, ljubiastomodre i naranda-stoute elektrine sijalice koje sl ikovito poreane jedna

36

do drugih, ocrtavaju cesarokraljevske inicija le. Nai su gradani rodoljubivi. Oni pobono podiu glave:

Schweigen heute, Majestatsbeleidigung bedeutet ... also.

- Lang lehe Seine kaiserliche und ... - Hoch! Heil! Hoch! iroko rastvorenih zaslinavljenib lista, nabreklih

vratnih ila i s vodenom ocaklinolll u oima. Jednom malom balonji Sll spale pantalone. Zato je

jedan dio povorke zastao. Nekom drugom su potpleli nogu. Ipak se ide dalje. Dalje. Pod nogama blato kiselo mljaska.

Trempe je marljivo: Tramtararamta ... Heil! Potplati svojski pljaskaju. Lampioni primamljivo mirkaju. Izmaglica koja igliava sipi omotava se oko njih kao rumeni pamuk. U njega bulje zasuene oi malih balavia koji se dva i dva vode za ruke i jedan drugome epaju pomodrela stopala. Njihove konzerve vie ne gore. Zato gore nj i-hove oice, tl kojima se njiu areni arobni lampioni, O kojima e oni tako zduno sanjati pet noi .

Neko vi e: ivio, nj ihova se malehna slinava usta nesvjesno otvaraju: ziv ilo-o. Neko ponovo v i e: slava im, a oni ve poluotvorenim ustacima, ne skidajui po-gleda s arobn ih lampiona, nastavlaju: zivilo-o.

Pred jednom dvokatnicom povorka staje i pravi ob-lik potkovice. Sa jednog prozora na drugom spratu visi dugi crveni bosanski ilim i izviruje jedna glazirana ok-rugla lubanja, nos, naoali ikaiserbard:

- U ime Njegovog Apostolskog Carskog i Kra-ljevskog Veli anstva, II ime Njegove neustra ivc i nc-pobjedive Vojske, imam ast da Vas, dragi gradani ...

- ZiviJo-o.

37

Malim slinavim manifestantima je bilo nerazum-ljivo da se tako dugo uti i oni jednoglasno zinuli.

- ... da vas, odani gradani ove prostrane, drage i mile domaje ...

- ZiviJo-o. Zato to su sada viknuli zaao je jedan gospoin

medu njih i rnunuo nekolicinu II glavu: - utiti i ekati! Oni se potuljeno zgledaju. U jednoga zasuze oi. - Zato ne da vikati? - Ne znam, a rekli su da moramo vikati sve dok

se ne raziemo. - Ja onda vie ba neu nikako. - Onda e te opet II glavu. Glas s drugog sprata kreti naporno. Mrak gust i mokar dere halapljivo, izmaglica se

kiti o neije brkove i o neija gola modra koljena, negdje se sablanjivo ruga uara i kestenov list (koji nekim

sluajem nije prije pao) svre se i spiralno krui nad svjetlima.

ledna smrdljiva baklja cvri . U jednom lampionu puckara svijea. Tako tu veer grad je ivio posebnim tempom, srca

se neija uznosila, neija sanjala o tome kako bi se do-mogla jednog, makar i nagorjelog, lampiona, neko se ulicom tjeskobno provukao s osjeanjem nelagodnog brienja u tabanima, neko j e obmanut laima traio zvi-jezde na gustom oblanom nebu. Na grad ima mnogo sanjara.

Tu je vee gospodin komesar u jednoj sobi s tapeti-ranim vratima obavljao svoj svakidanji posao:

Uao je s kratkim debelim gumenim tapom i po-zvonio ustro pritisnuvi II jedno kotano dugme. Na odkrinuta se vrata pomolila jedna suha votana donja vilica.

38

- Den Verbrecher einbringen! Zatim je etao. Mekahno kao panter. Vilini su mu miii nervozno kuckali. Nekim dalekim gradskim uli-cama je svirala fanfara i ori lo se klicanje. On se radi toga osjeao kao poneen. Njime je vladala samosvijest

slina onoj to ju va ljan kolar spoznaje kad gleda kako zvrndaju nova kola koja je 011 napravio.

Onaj kojega su doveli imao je sitne sjajne o i , II podonjacima, modre kolobare nesanice i prouto lice.

- Herr Ver..valter, er ist da! - Bitte Rube! Seien Sie ruhig! On sc nadnio nad prozor i naulio ui. Ruke, koje

je drao na leima, potitravale su, i gumeni crn i debeli tapi je lupkao. najednom se on naglo okrenuo licem:

- In Kette hegen! - Verstanden, Herr Vctwalter! Posluno pseto koje jednako prima i batinu i kost.

Za as je dovedeni bio sav ij en u klupko: ruke oko koljena i tap ispod koljena. On gwne nogom i klupko se otkotr-lja.

- Hahaha! Kolossal.! Das ist kolossal! I pan ter se baci na svoju rtvu. Horst du? Es ist ein Totenmarsch! Dein Totenmarsch! Kroz gornja krila prozora, koja su bila malo od-

krinuta, ula se fanfara. i urnebesno klicanje. - Achtzest du? Hahaha! Ja mein Lieber, das geht

nicht so! Hahaha! Das ist mutlos, elendiglich! Hah ... Tak'u slast osjea hijena kad se baci na iznemoglog

saharskog putnika. Tako sjajne o i ima prosinaki vuk kad se domogne zalogaja. S tak'om slau ubijanja baca se gladni udav na koutu koja je zalutala ispod njegove busije.

- Ertragen! Le koji e se osvijestiti nakon dvadeset i etiri

sata.

39

No! Was sagt du? das gehl n-nah! Hahaha, nicht wahr!

.

Ich habe Furcht, Herr Verwaiter, er werde wah rend dieser Nacht sterben.

- Pha! Was gebi das mich an? Was verliere ich?

Na gornja kri la prozorska ponovo, piskutljivo, i ak s drugog kraja grada, provlae se manifestantski krici - pjesma i frenetini uzvici , koji djeluju groteskno sa-blasno.

No je za prozorskim oknima mrko i teko nalegla. Pod njom su dvooka svjetla kao fosforescirajui tapi i .

Psi e noas lajati na njih mjesto na pun mjesec. Negdje se II suhom bagremovom granju zainjao

studen vjetar i zaplitao zv izgom oko efenaka i drvenih krovova potleuica, Zato je na neijem sirotinjskom pro-zom lupkao otvoren kanat.

Drue - govore dva prolaznika, a pod njihovim tekim koracima mljaska prljavosiva teQost u l inog bla-ta - sluaj, ovo je refrain veseloj carskoj noi, refrain patriotskom oduevljenju lojainih gradana, koji su veeras povjeali na ~vOjfl vatirana prsa ordene i zlatne krsto-ve. Razumije li sc ti II taj patriotizam? Be i Bosna ! Der kaiserliche Hof i ova provincija, drue, u kojoj klep-e kanat opinskog smetljara, a on zastalno sanja da je to ono trempe za kojim je veeras morao da onako ble-savo mljaska po ovom sluzavom blatu. Kuliji smo mi! Mi srno kuliji koji poput kolica vuku taj takozvani pa-trioti zam po ovim prljavim be-ha provincijama, a na

raun tog naeg von oben diktovanog patriotizma ovi

40

I

blesavi austro-maarski feldwebl i sito se ekaj u po u-ljavim stranjicama, tp ljih!

- Dragi moj - zaplee drugar nogama i hvata se za stup fenjera koj i uto kilj i - ti pravo govori i nema tu ta drugo nego to daje sve zaista tako gadno i odvratno tu pod takim prilikama. Ali zar ti ne vidi da od toga ivi jedna cijela drutvena klasa. Patriotizam je njen re-kvizit. A parola tih graanskih mozgia: gut kaiserlich sein. Je li ti jasno ko se zato oblizuje? la i ti svakako ne. Mi smo II ovoj anektiranoj zoni ono to se zove ... the ... llostaom, ono to je bezimeno i s ime oni barataju kao s mrtvim stvarima. To je njihova snaga! Ali dme, ivot se kree , ide se naprijed, ivotne prilike poprimaju druga oblij a . . .

Na staroj sivoj zidini je zapaljena jedna svjetlouta raketa. U napornom itanju ona se izvila u luku, visoko nad nonim ulicama naega grada, i osvijetlila mrko blato gradsko. Drugovi ravnomjerno eveljaj u tim bla-tom. Nad njima su visoko, u mrkom neprobojnogustom tijestu zimske kaljave noi, goru i inicijali .

. .. Mi smo pozadina. Ova pozadina, istina, nije raz-bojite na kojemu e se skidati maske, ali odjeknue. To je moj Bog, drue, i ovo sve to se tu deava, ja potpuno shvaam. Ja dobro osjeam vonj ovog seruma to se utrcava pod kou pozadini ... To da je svim mut-nim godinama osobina svjetlost i buka carskih noiju, raznih manifestacija i baklj ada, demonstracija i provo-kacija, to je bila istina i jue, istina je i danas, a bie to isto ' i sutra! Ja znam da ti sad mis li: pa ta se tu moe? Ali da ti reknem: moj Bog je vjera u ono to neumitn im okretanjem velikog ivotnog toka dolazi ... razumije? .. - Mi ovdje, drue, nismo jo ono to se zove snaga i nemamo moi, tog slavnog atributa nj i-hovog, ali vjera je tu, drue!

4 1

On je zatim koraknuo napJijed. Drugar je eve ljao zamiljeno za njim.

arulje u dogorijevanju odaju utisak: mune bespo-monosti. Odnekle psi laju otuno.

Oduevljeni graani naeg grada su davno nestali sa ulica i jedni su, opijajui se po okalinicama i po-drumima, psovali jedan drugome kojeta i pjevah ro-doljubive pjesme, a drugi Sll sanjali sladak san o jednoj drugoj povorci u kojoj i njihovi balavi i poderani sinii nose bojadisane lampione.

- Hajde, drue, hajde! - Idem - odgovorio je on i zastao nesigurno_ Njegove mutne pijane oi buljile su II mrak uporno.

Daleko su tamo gorile sijalice uto, mlijeno-uto. Svud okolo je bio gust neprobojan mrak, mrko tijesto sablasne

noi. Njemu se zavrtoglaval0 i on je pruio obje ruke II no, kao da e se osloniti na neto.

Jedan je pijevac zapjevao.

42

SINOVI PROSTRANE DOMOVINE

Onda su prolazili dani sviui razliito , suhi i ledeni, suhi i topli, mokri i sivi, dugi i kratki, toplo lj etno sunce sa tekim smrdljivim vonjem oznojenih gaa i koulja, mlake mjesene noi s modrim, svilenim, mehkim lir-skim nebom i abama II ahokreinama, djevojke i ene II tim noima slatko i strasno sanjaju i dave se II tom sanjanju, odlijevaju i se do iznemoglosti sladostrasno, ivice II toplom, tamnom zelenilu, vrbaci, joiei i bistre vode, a po tim se bistrim vodama mrijeste arani, i tu odmah pored njih II iblju vrbovu agri seljai sjajnim

oima II zagalaenu snau, goveda bellu i obadaju se i plaze zapjenjene jezike, ljeto gori, dani prolaze razliito

5viui. Posavina je prostrana domovina, iroka, ravna i plodna, nad njom je nebo pregolem modar krug i da-leko, daleko tamo su ade sa visokim, otrim aavim umama i gustim vrbacima. i kroz njih tee iroka mo-drozelena traka Save.

Zeleni se ikara seka brata vikala nejdi brale u soldate

najmiu j a za te bedela.

Po toj su naoj dragoj prostranoj domovini pjevali u to mimo doba proturatne pjesme, djevojke i ene se

43

vajkale i po duge bogovjetne noi sanjale runo o Naharanju i iklou i Debrecinu, a njihova braa i muevi regrutovani jo pretprolog ljeta strasno se za ljubljivali II putene Mad3rice i kitili se znakama na koj ima je bio lik Franje Josipa s kajzerbardom, izraden plavom, utom, crvenom i roza bojom, i do lazei svakih dvanaest mjeseci i na etrnaestodnevno odsustvo priali naj fan-

tastinije pri e o "zemlj i Hungriji" i o tome kako je "pravi ivot istom u vojsci" i kako se oni "ne bi mijenjali nipoto s civilima" itd. , i idui kroz ar iju samosvijesno zadizali glave visoko i hodali paradnim korakom, a od toga se hoda tresle crvene lopte icgama i plavomas li-nasta vunena kita udarala po iji. Ponosni sinovi ravne i prostrane domovine Posavine postajali su tako gefraj-teri , kaplari i cugsfireri, i priivali pod svoje posavske ratarske vratove bijele kotane esterokrake zvijezde, po-stajali hrabri i neustraivi k.u.k. infanteristi i top ije , i tim su samosvijesnim ratarskim posavskim sinovima svakodnevno prial i o ratovima i kako u tim ratovima treba biti hrabar i neustraiv, a u njih - koj i su se pri torne redovno sjeali sijela i prela, i noeva i djevojaka, koje su otimali od nj ihovih oeva i drugova suparnika - u njih su sjale oi kao eravice, i oni su postajali nestrplji vi kao drijepci pred trku. Tako su oni postajali ono to se i htjelo da od nj ih postane, tako su oni, II toj trogodinjoj vojnoj obavezi koju su iz leava li po ma-darskim varoima tamo na sjeveru od svoje pitome i prostrane domovine, zaboravljali na masnu plodnost svojih oranica, po kojima mjesto njih zaoravaj u brazde njihove ene i volove vode njihovi mali nerazvijeni sin-

ii i urlapad, dani prolaze kao to su i doli , a ivot se za njih ni za dlaku ne mijenja u toj jednostranoj sa-mosvijesti u kojoj oni i ne neto ega zapravo nikako svjesni nisu; tako su oni, ti sinovi prostrane domovine, s tim istim to su postali kao trogodinji aktivni kadrovci,

44

neustraivo srljali u ratu nosei II zubima otre sturm-messere a II rukama bajonete, zaslui vali verdienst Icre-uze i kronenordene.

Tako su eto onda prolazili dani jedan za drugim, neumorno se dijelei na svijetlu i mrku polovicu, i dolo je ljeto, vrelo j toplo i pranjava, i kukuruzi su sazri-jevali, i trave se kosile, i od toga mirisala cijela naa prostrana domovina.

Mi smo bili sedmogodinjaci i osmogodinjaci i igrali smo se "topojahe" i soldata, pravili smo od dugih kukuruznih stabljika puke, i privezivali na njih od daske istesane bajonete, i redali se dva i dva. U koli su nam pokazivali slike topova i oficira (uiteljica prvog razreda Valerija lordan je imala dva brata u wienerneustadtskom Kadetenschulu, i zato je pored rasporeda asova drala zlatnouokvirenu sliku sviju pitomaca te kole), a mi smo onda igrajui se priljepJjivaJi crvene ikove lopte pod vratove i ute latice suncokretova cvijeta na kape, pri-

vrujui ih gore i do lje takoer ikovim rascvalim crvenim loptama: gefreiter, korporal, zugsfUhrer, fahn-rich je . i pod vratom imao pravokutno privrene sun-cokretove latice. Niko nije htio biti infanterist. A kada je jedanput Meho Alii iz nae mahale doao na pet-naestodnevno odsustvo i mi vidjeli crvene lopte icgarna na njegovim punim prsima, brzo smo odlui li da sa kol-ske raunaljke iz drugog razreda (da se kradi zametne trag) treba ukrasti svih deset crvenobojadisanih kuglica (na kojima se ui da je jedna jabuka i jo jedna jabuka jednako dvije jabuke), i da onda od toga treba napraviti to isto to ima i na susjed Meho Al i i i ime se on jako, jako ponosi. Topove smo pravili od debelog ok-ruglog drveta (to su nam drvo morali oevi lijepo pre-

45

piliti), !Iotvor" topa bio je oblij epljen staniolom, koji smo mi, za kradena kokoija jaja od naih matera, ku-poval i kod Salomona na kokoijem placu: onda je taj top bio postavljen na dvije rave, i od petroleumskog sanduka je bio napravljen "teki gvozdeni tit" , koji nije mogla probiti nijedna topovska kugla, i za koji smo se sakrivali i iza njega gaali velikim loptama nainjenim od krtinjaka. Top u top, a od toga je tutnjao petroleumski sanduk, i mi smo kritali koliko se samo moe. Jedanput je sa dna naeg sokaka dolo i jedno lijepo obueno dijete i donijelo pravu pravcatu puku od svijetlog pleha i utog kundaka. U cijevi je bio pravi pravcati ep, i kad bi puka opalila, ep bi odletio dvadeset metara daleko. Hura! Postavili smo tog lijepo obuenog vrnjaka da bude oficir i da vodi osam soldata. Mi smo naa

etiri topa poredali u jednu liniju dva koraka jedan od drugog. Neprijatelji su morali proi ba pet koraka ispred dobro uvaljanih kugli od krtinjaka. Onda se neprijatelj pojavio. Bu, bu, buu! Mi smo gaali i vritali A oni nisu smjeli bjeati ni kriti se, nego koji je bio pogoden, taj se je morao odmah strovaliti. I oni su padali. Bio je ugovor da najprije pobijemo vojnike, a onda tek oficir ima da pogine. A on je stajao u raskorak i gadao nas

nianei toboe posve precizno, dok su oko njega padali njegovi vojnici "j auui" i odbacivajui daleko od sebe svoje duge, od kukuruzovih zelenih stabljika naprav lj ene. puke. Onda je doao red i na njega. Sasuli smo jedan plotun: tri su pogodila a jedan je promaio. On nije htio da padne. Mi saspemo jo jedan plotun i mislimo : on je oficir i nije red da ga ubijemo otprve kao i svakog prostog vojnika. Ovaj puta smo pogodili svi. On ipak ne pada. Zato jo jedanput, kad je ve tako junaan oficir. I zakritali srno. Uzalud. On nije htio da padne. Onda smo se mi na to uvrijedili: gadaemo ga u glavu. Svejedno !

46

- Padaj! - deremo se svi jednoglasno. Deru se i njegovi mrtvi vojnici. On ipak nee. Onda se mi svi razjarimo i poskaemo. Poskau

zajedno s nama i njegovi poginuli vojnici. Hura! mj se srui mo na njega. Neko akom, neko kapom.

Padaj! Padaj! sunce ti tvoje! Oteli smo mu puku i skljokali ga. On se poeo

derati koliko ga grio nosi. A mi smo ga zato zatrpali svim onim preostalim kuglama od naih topova i po-bje;:gli wjeduo sa njegovom pukom uz sokak.

Onda su prolazili dani, po ledinama su bile zelene trave mehke i tople, i mi smo se po tom mekom i toplom

prostirau valjali i vritali i zasnival i najsmionije provale u tude bae, za ijim su plotovima dozrijevale jabuke i kruke i rasle krastavice, duge, slatke i zelene, izmiljali smo razne fantasti ne i jezive prie, i kleli se jedan drugom svime na sv ijetu da je to iva istina, djeljali sablje i pitolje, i vjea li ih o pojas izvlaei ukure iz gaa. Bili smo glavni i redovni uesnici sviju bakljada i manifestacija i carskih noi koje su II naem gradu vrlo, vrlo esto prireivali , pjevali smo i do iznemoglosti vikali : ivio, ivio, ivio, i nosili zapaljenu petroleumom zalivenu pilotinu u limenim konzervama objeenim o duge tapove, i rano sutradan poslije svake te noi do-govorno okradali arene krasne lampione sa ica raza-petih po fenjerskim stupovima (mi bi po cijelu tu no sanjali najzamamnije sne o tim krasnim lampionima), bili smo "nevaljala djeca" , kojoj je gospodica uiteljica koncem svakog mjeseca davala plave i ute karte i "vla-danje hrdavo", nosali smo II obavama od gaa saku-pljene opuke i za vrijeme odmora bjeali iz kolskog dvorita i strastveno ih puili pod jednim drvenim mo-stom nie kolskog plota. A onda su u tim danima do-

47

laziJi i takvi kad se je gore II starom gradu obavljala regrutacija: mi smo i tu bili prvi. I stajali Sl110 u grupi uz okrugli kameni bunar i zategnutih glava zijali u otvo-reni prozor na prvom spratu velike zidanice: za tim je prozorom vren pregled, i Illi bi uvijek znali je li neko "gutavlik" (gut tauglich) ilije "puan" ~. nije "gutavlik" i mi bi se onda dali u ludu trku. Daleko moda etiri ili pet kilometara je kua toga koji je "puan" i nije "gutavlik", al i svejedno - mi jurimo kao strijele: kad doemo do kue , vikaemo: puan , puan, puan, i zato emo dobiti krajcar, dva, moda i petak, onda opet natrag. Pa opet u trku. Pa opet natrag.

- Gutavlik Meho AJii - viu nam s prozora. - Gutavlik - mi se zgledamo i ponovimo. Ba to

nije pravo, mislimo mi , kad je neija kua tako posve blizu, onda je gutavlik, to ba nije nikako pravo.

- Puan Hajdar Beki ! - Hajdar Beki, Hajdar Beki - mi ponavljamo i

zgledamo se napeti da sunemo kao strijele u trku. - Sirotinja je, nita ne bi dobili, nita, kaem vam

- uvjerava jedan. Drugi misli: ali kad bih ja sam otiao, moda bih

ipak dobio krajcar. Onda pogleda sve drugove ispod oka j izvue se. Ali mi to vidimo. Zato, trk za njim!

- Puan Fadilbeg Haki ! Trk trk' - Stojte! - vie jedan drugar. On je puan 1

lani , pa nismo nita dobili . - Gutavlik Hamid Dautbegovi! Nije ni to pravo, mislim, evo ba mu je tu kua,

samo sto koraka. - Ba neka je gutavlik, lani su nam dali samo po

krajcar, i to dvoj ici prvih, a trei nije dobio ni helera. Toplo ljeto, veliko okruglo sunce na modrom nebu

i vunast jedan jedini oblai na LOj modrini kao na svili,

48

naa ar ij a gori II tom suncu i zrak vrelo titra po kaldrmi. Bijele iroke gae i arene tkanice na momcima, teke vunene pregae s resama II kojima su upleteni bobci i zakukuljene na krstima II iljak, zategnute lanene, kao mlijeko bijele koulje i u nj ima primamljive djevojake obline i znoj tih oblina i poseban vonj tog enskog se-

lj akog znoja, i smiju se te jedre posavske djevojke, a zubi su im kao od porculana, sjajna vodena ocaklina II

oima, i ta ocaklina klizi po irokim rameni ma momakim, crveni se [esi namie na oi ...

Soldaijo. alaj si mi gorka, ostade mi zemlja i djevojka.

Drugar! uzeli te? Jesu, a tebe? Jesu.

I u tome ima posebnog ponosa. Taj se onda ispolji u pJesmI:

- Drugar! hodi! I zagrle se:

to me nisi oenio babo, vec me sada oenio vabo s dugom pukom, s nemilom djevojkom, tri godine dana, da ga mila nana!

Po dugim, tamnim djevojakim pletenicama svjetlu-caju uti tombaci, u prorezu lanene koulje rumenouta boja toplog mesa i golo koljeno nad arenicom arapom, val posavskih sinova, taj e kroz mjesec dana stupati II uniformiranom etveroredu sa manlicherkarabinima o ramenu negdje gore daleko od svoje prostrane domovine, i sanjae obno svaki pojedinac o pitomini svog ravnog sela s onu stranu Save> sanj ae iroke rogove svojih

49

volova i osj eae u snu miris mokre, masne posavske oranice.

Tri godine dana, luh, juh, juh.

U uima Markana Vlaia iz Katol ikih Ledenica umi glas debelog gospodina II svjetloplavom mundiru i sa zlatnim trakama i zvjezdicama pod vratom, glas rezak i piskutljiv, a taj reski i piskutljivi glas govorio j e njemu i njegovim drugovima da oni "ovim danom postaju carski i kra ljevski vojn ici i ponos ove prostrane domovine, iji su oni sinovi" itd ., i mnogo toga, njemu je najvie ostalo II sjeanju to da je on danas carski i kra ljevski vojnik, i to mu se posebno svialo, budilo u njemu posebna osjea nja zadovoljstva i neke sree i ne-kog ponosa, koji ga tako svojski obuzima i kojega on nikad do sada jo nije osjeao. U njegovoj se svijesti niu predstave dugih, dugih redova tamnoplavo i svje-tloplavo unifonnisanih vojnika, sjajne puke i novo uto remenje, izunakrtano preko prsa i ramena, velika vu-nena kianka lupka ga po iji, i crvene sametaste lopte, i medalja ve lika uta na lijevoj strani prsa, oh, divota, divota, pa ako se je on, Markan Vl a i iz Katolitikih Ledenica, ba i samo zato rodio , vrijedi ! On poskoi i vrisne: juh - juh - hu!

tri godine dana, da ga mila nana! juh - huh - hu juh - huh - hu

Sinovi prostrane ravne i plodne domovine Posavine postajali su tako tih toplih i vedrih dana posve jedno-stavno carski i kra ljevski vojnici i zaklinjali sc "sve-

moguim Bogom", diui pri tome glave i naglaujui visokim glasom te dvije rij ei , koje je pred nj ima govorio

50

u lijepu uniformu obueni debeli gospodin, nebo je bilo modro i neobino visoko nad trudnim, masnim orani-cama po kojima su se obametala tamnozelena peraja itarica i cvjetali kozjaci i grahorice i slatke djeteline i siti juni i udarali usijanim glavama o tvrde ograde, veseli sinovi bosanske Posavine (za koje su po gami-sonsspitalima ve mjesec dana prije njihova dolaska pri-premali desinfekciona sredstva i salvarzane) bili su po-nosni i zajapureni od posebnog zadovoljstva, koje im je slatko i toplo leglo II svaku poru na tijelu.

Onda su opet prolazili dani , i jednog od njih, kad je takoer bilo vedro i lijepo i na jednom bunjitu je jedan horoz gigan zadovoljno pjevao podne II dlaku istim glasom kao i mujezin na minaretu, dakle ba tada upravo (mi sedmogodinjaci i osmogodinjaci ili smo u kolu i nosili pod pazusima tablice i bukvare) na visoku grad-sku kulu su objesili tri duge crne zastave. A jer smo mi tu u tim istim rupama nauili da gledamo zataknute samo arene zastave, bilo nam je zaudo to to vidimo. Pokazali smo svima svojim drugovima pred kolom i upirali prstima, i onda nam je odjednom to izgledalo jako veselo, i kriali smo i vritali i skakali.

Daleko tamo u drugom kraju naeg grada su udarala crkvena zvona, i od toga su se plaila jata avaka i zrak je brujao.

Onda je zvonilo na poetak nastave, i mi smo uli, halabuno kao i uope zadnjih dana .. jer je konac godine bio ve tu, danas - sutra. Za nama je unila gospoica uiteljica. Mi srno se po drugi put toga dana zaudili: II nje su oi bile crvene i nabubrene. Sjela je i nije nam rekla nita, ni da se molimo. Onda je odjednom ustala i nemirno hodala po razredu, zatim se odjednom okre-nula zidu i zaklopila lice rukama. Tresla se. Mi smo

uli jecanje. A zatim je grevito briznula. Mi smo sjedili izvaljenih oiju: ta se to uope danas deava?

5 1

Gican se napeo i prasnuo. a od toga se preko njegove brade otegla dva mlaza prljavih bala.

Drago, jedan lijepo obuen vrnjak iz prve klupe, digne dva prsta i skoi:

- Molim, molim ... - Molim, Gican vam se smije ! Gospodica uiteljica je zakritala. Zovnuli su podvomika. Mi smo ekali ta e se to

sada desiti . - Ti pokvarena dua, pokvarena dua! - gospoica uitelj ica je oajniki kr itala.

Gican je stajao skrueno, a tako isto skrueno su se niz njegovu bradu otezala dva mlaza prljavih slina.

Podvornik se uuljao na prstima. - Vodi tu pokvarenu duu! Neka te akrepi jedu u

podrumu! - Gican se objesio niz podvornikovu ruku i plazio

po podu. Ipak je bio izvuen. Dolje pod nama, 180 basamaka duboko, ima jedna

podrumska soba. tijesna, mrana i studena, i u nju su nas "nevaljalu djecu" i "pokvarene due" zatvarali kad god bi poinili neto "tee", za to bi bile batine ne-dostatne. Pla ili su nas da dolje u tom mraku imade korpiona (akrepa), i mi smo kao izludeni vritali kad bi nas vodili tamo. Gicanu jc to bilo moda pedeseti put, i on je znao da dolje nema akrepa, zato se nije ni derao, nego se samo objesio o podvomikovu ruku.

Mi smo sada instiktivno osjetili da vie nije pro-bitano sjediti neuplakan. Zato smo poeli trljati oi. Tican je pljuvao u prste i moio oi pljuvakom . Ja sam poeo kisati. I odjednom je razred grajao. Mi smo kisali , mi smo jecah, i prave pravcate suze curile su nam niz obraze. Gospodica uiteljica je leala gornjom polovicom tijela na stolu i tresla se kao u groznici.

52

Onda je uniao gospodin uitelj Nikola Laki (on je bio i upravitelj kole) i stao kod vrata. Mi srno jo

srdan ije udarili II pla. I II njega su se otisle dvije suze niz dva obraza. On je priao gospoi ci ui telj ici:

- Krasna djeca , imate krasnu djecu, gospoic e, to me tako dira 1

- Hura! mi smo uli svaku rije i zaurlikali smo do neba.

Ili smo iz kole ku i. - A zato SIllO mi plakali? - pitamo sc. - Poginuo je Ferdinand. - Mora se rei Njegovo

Carsko i Kraljevsko Visoanstvo Prijestolonasljednik Ferdinand - ispravio je Drago ustro.

To je ono to je za nas II prvom razredu bi lo naj-stranije. Nikad nismo mogli to tako tl dlaku tano na-pamet nauiti. Znali srno, istina, sve te rij ei to spadaju da se reknu, ali red, red tih - rijei. ..

- Hvala Bogu da je poginuo, valjda sada neemo morati to znati ~ ape Ticam.

Rat. Mi smo ga zamiljali ovako: tamo negdje daleko,

moda i cio dan hoda, ima jedna visoka gusta ograda kroz koju ne moe ni pile proi. Onda doe odavde naa vojska i popne se na tu tarabu, i puca tamo u tu

neiju tuu zem lj u, a odatle iz te neije tude zemlje dou opet neiji hli vojnici, pa i oni pucaju. Ba kao to srno se i mi igrali! Samo dakako da je ta igra pravih vojnika mnogo ljepa nego naa, uju se pucnji iz pravih pravcatih puaka, i tu su pravi pravcati oficiri sa sjajnim

53

sabljama od kojih bljete oi. I onda Sl110 po toj naoj djetinjoj fantaziji crtali taj isti rat crvenom i plavom olovkom: sve plavo, samo oi i puke crvene. I vie se nismo po ledinama igrali soldata. Oni stariji od nas, koji su kroz godinu--dvije imali da postanu pravi vojnici i da idu II rat, oni su proglasili svojim vrnjacima iz drugih mahala zabranu da dolaze u nau maha lu. Inae: pored hendeka su velike hrpe kamenja, i oni e ib tim kamenjem pravo u glavu! Neka dobro upamte!

To je bio i znaio rat god. 1914. i 191 5. za te e-snaestgodinjake i sedamnaestgodinjake.

A onda je dolo jedno drugo saznanje o ratu: rano, im bi ustali , trali smo svi na ledinu i lijegali potrbuke,

naslanjajui as jedno uho i pritiui ga vrsto zemlji, as opet drugo - topovi! topovi grme, muklo tutnje, kao da se odnekle iza dalekih brda valja. Gican ustaje i meui ruke povie oiju gleda negdje daleko.

- Meni se ini da je sijevnulo - kae on. I mi onda te noi neprekidno sanjamo topove, pu-

ke, noeve, neke strane tue vojnike koji su doli i hoe da nas kolju , i urliemo i skaemo kao u groznici, i privijamo se vrsto uz pod, sakrivaj ui glave pod po-nJave.

Kotarski prestojnik, gospodin pl. Bitto, je jednog od tih dana bio kriomice pobjegao iz naeg grada, po-slavi na dvije noi prije sve to je mogao za dva sata popakovali.

uckori sa podlanicu irokim crno-utim trakama oko lijevih miica kopali su u jednom ljiviku na istonoj strani grada duboke icengrabene i redovno, svaki dan ujutro i navee, promarirali kroz ariju dvaput. Mi smo se na melodiju njihove limene ute trube, u koju je duvao lbraga ai , gradski telal, lupkali dlanovima u gole trbuie i puckarali naprenim usnama.

54

Oni su bili jako uobraeni i ponosni na svoje duge puke koje su se punile samo sa jednim jedinim metkom.

tatara rafa tatara - ra ratara tara ratara - ta

Nai nespokojni i demoralisani graani osjeali Sll neku sigumost pored nj ih i redovno su se izvla ili iza svojih tezgi i izlazili pred duane da ih vide.

Mi smo oljana zvali: uckore, jer je i njegov otac bio uckor.

A rat je neumorno trajao ve gotovo dvije godine, u na grad su dolazile vojne komisije svaka tri mjeseca i obavljale regrutacije, regruti su bili ponosni i prepo-nosni , i ispijali su naduak potoke eene posavske lji-vovice, kritah do iznemoglosti i drobili zeleno staklo ispijenih poloka jakim ratarskim zubima, a iz desni im je od toga curila tamnocrvena krv i cijedila se niz gubice, oni su pijano zavraati glave i prevrtali oima, i psovali "mater civilsku" svojim neregrutiranim vrnjacima ("za-to niste kao i mi carski i kraljevski vojnici?"), onda su revali i urlikali, onda su plakali i ljubili se krvavim ustima sa svojim enama i djecom. i obeavali da e

doi na prvo odsustvo sa temama pod vratom i zlatnim medaljama na prsima, onda su sjedali u zelenilom za-

kiena kola, i vozili se i bljuvali i hroktali . Opet su tako kroz nepuna tri mjeseca odlazili drugi, pa opet za drugima dmgi , i tako redom, naa mvn;!. i prostrana do-movina ostajala je pod svojim nebom i suncem kao i ljetos i proljetos, onda su II njoj poeli da spoznaju da rat dere njene sinove nenasita, da rat za nju, prostranu, ravnu i plodnu, znai pustoenje i izjedanje, ikrepavanje i nerodice, plodne zemlje jalovo drinjaju i zarastaju u tom jalovom drinjanju u site i abljake i jagorev ine i

igliavo i kovo i gloginjino trnje, po kojemu se kote gadni gmazovi i abe krastae, negdje daleko na istom

55

lak'om trnju na lijevoj obali Pijave SlI visi la krvava cri-jeva Markana Vlai a iz Katol ikih Ledenica, i II razjap-ljenim ustima sc legli krupni, gadni , bije li i kao klipovi debeli crvi, i od toga je strano zaudaralo, i jedan je gavran graktao na vlas istim glasom kao i na hrastu

Karakom, a tu II naoj dragoj rodnoj i plodnoj domovini Posavini su objavili ponovnu regru taciju - a s tom spo-znajom o ratu, sinovi prostrane ravne i plodne domovine marljivo su dva mjeseca pred regrutaciju ispijali mrku, gustu, gorku pe linovu vodu od koje slabe sran i mi ii, odsij eca li su kaiprste na desnim rukama i zalijevali ni -kotinovom jetkom vodom one kapke, da onda jo na dan same regrutacije zatisnu II debelo guzno crijevo na-rezanu glavicu bijelog luka, i da tako to bjednije i ku-kavnije izgledaju pred regrutnol11 komisij om, koja u zad-nje vrijeme uope ne bira, nego kupi kao sa hrpe.

Onda je jedan pro ljetni dan ratne godine hiljadu devetsto i esnaeste bio vedar i sivo blato se vjetrila , a u taj isti rat su pozvali i pedesetgodinjake. ] ti pede-setgodinjaci su slegli ramenima: ta se tu moe? rat je rat, kome je rat brat? nekome jest rat brat, a nama

e on preglodati vrat, rat, da rat, the. Vjeali su o vratove zapise i hamajlije, i zavjetovali se da e dnevno, mjesto pet, petnaest puta moliti se gospodinu Bogu Allahu de-lleanuhu, koji je bezuvjetno imao neto s tim ratom, a u to su neto oni vjerovali kao II sudb inu, i uzdali se u tu sudbinu, koja je ipak, i pored svega toga, ekala svakog pojedinog tamo po icengrabenjma nakaena i s vonjem crvljivih onih duplja regrutskih, i raznosi la njihove bogollzdanike i bogol11o!jake glave na elinim trijeskama kanonengranata na sve etiri strane svi-jeta. l ti su pedestgodinjaci, nai lojalni i caru i dravi odani oev i , vrue lj ubili nas, svoju djecu, na rastanku, tog ranog proljetnog blatnog dana, nae su majke grev i to jecale i drale se s nj ima za ruke i ile cestom, irokom

56

I

carskom cestom, uporedo s njima daleko, daleko izvan grada, mi smo puzali i skakutali i vjeali se o njih, i

shvaajui da treba mnogo, mnogo plakati, derali smo se i urlikali, i svako je urlikao i derao se, i vjetar je suio sivo blato pod naim nogama. Kapetanovika . Ne-kakvi strani unifonnirani lj ud i sprovodili su ih i rekli su tu na toj Kapetanoviki , pored jednog starog velikog groblja, da ne moemo dalje. Oni se ure. Da, oni se ure, jer se je i rat neumorno urio i bio jako marlj iv II svome nastoj anju. Mi Sl110 zakritali . Nae su se majke vjeale o vrljike i ci ale. Mi smo se yaljali po blatu. I jo je jedno pseto strano tugalj ivo zavijalo. Oni, nai dragi oevi , ostavili su nas, svoju dragu sitnu djecu, okrenuvi leda i krenuvi hrabro, hrabro. Onda su se na kraju vidjeli samo vrc i crvenih njihovih fesova i

etiri sprovodnike bajonete, i u njima su krike utog sunca proljetnog svjetlucale ocal no. ,

Rat. Mi ga vie nismo zamiljali kao igru, on nas je

sada odlaskom naih oeva strano prepao. Poginuo je Zejni I Ibri iz naeg komi luka! ta to znai "poginuo"? - pitamo mi. Ubilo ga iz puke, iz topa, eto, to je! Onda zato su nai drag i oevi onako spokojno otili

da ginu, zato - to mi nikako nismo shvaal i , a to ni nae majke nikako nisu mogle da shvate.

Od straha, od nekog nepodnosivog straha smo pla-kali taj dan za naim susjedom Zejniiom Ibri em.

Kad neko neto ne shvaa, onda je redovno tu i razlog tome neshvaanju . Razlog zato mi nismo shvaali nae oeve jest u tome to nikako nismo vidjeli koristi od toga rata II kojemu se toliko gine. A poginuti valj da

57

nije volio nijedan na otac. I zato su oni onda onako spokojno otili , jednostavno okrenuvi leda i nama i na-im majkama, kao kad su nekad i li na kopanje? To mi nismo shvaal i i imali smo razloga da to ne shvaamo.

Mei eiu je odbio top obje noge vie ko ljena i on sada lei negdje u Bukovini u jednoj vojnoj bolnici , a najesen e ("kad ozdravi, ako Bog da ") doi kui i

nee vie i i u rat. Savi Viiu je odrezana desna ruka II ramenu - i

on e takoder na jesen kui i nee, kao ni Mea ei, vie nikad u rat. .

Rekli su: ta se tu moe: rat je ral, kome je rat brat? nekome jest rat brat.

Da, nekome jest rat brat! To je shvatljivo, isto onako je to shvatljivo kao to obrnuto nije bilo shvatljivo zato su nai oevi otili u rat . I ima razloga daje to shvatljivo: jer nekome je rat zaista brat.

- Kako, kako, do sto avola, kako su se ove gene-racije izrodile i izmetnule i degenerisale! Gdje je onaj herojski duh djedova i pradjedova? Gdje je njihova krv? Gdje je, do sto davola, nae rasno herojstvo? Neshvat-lj ivo! Neshvatlj ivo danas kad bi ta naa omladina trebala da se dii to moe biti carski i kraljevski vojnik, ein kaiserlicher, wunderschoner, unerschrockener Soldat sein!

Bogati i pretili vrnjaci naih oeva su se sito brinuli za nau dragu prostranu domovinu, zahvalni njeni sinovi , kojima je ona neizmjerno prirasla za srce, nespokojno su se nou prevrtali po mehkim udobnim posteljama od razbludnog nesna: nai oevi i braa, ti degenerici , oni su daleko, daleko II svjeoj ilovai karpatskih i er-deljskih icengrabena uali na desnim koljenima, spremno drei desne kaiprste na obaraima manlihe-rica i mainskih puaka, i kiljili lijevim okom preko

puanih cijevi. Od Markana Vlaia iz Katalitikih Le-denica ostala je samo lubanja velika i bijela i neobino

58

I

razvijene vilice, a mjesto njegovih crijeva visila su (na istome gnnu) crijeva Jankana Pavlia iz Donjih Hrgova, i takoer zaudarala nepodno ljivo, i tim nepodnoljivim vonjem mamila golovrate strvinare, koji su sablasno graktali.

U naem se gradu obavljala regmtacija. Rano ve komisijaje zasjela u vel ikom prostranom "enskom razre-du" nae kole: opinski naelnici i vij eni ci , muhtari i knezovi, biljenici, lij enici (jedan civilni i dva vojna), Herr Oberlieutenant und Herr Rathsprotokolist als Fou-rier i jedan k. und. k. gefreij ter, koji mjeri visine golo-glavih i golokrakih sinova nae prostrane domovine:

- 168! - pukne on cokulama. Stotinu esdeset i osam! Pii! Dobar! Pii! Mitar Vlaji, zovi! - Mitar Vlaji! - zove seoski knez. Ulazi seljai u bijelim irokim gaama i fennenu,

bosonog i tankovijast i poirokih ramena. Rekoe mu da se skine.

- Ja nemam prsta kojim se puca - kae on i pma desnu ruku, a mjesto kaiprsta na njoj stoji, kratki, posve kratki crveni tubari.

- Samo se ti skini! - rekoe moda deseterica u jedan glas.

Prsa 81/961 Kapacitet ]5 ! Pii! - 173! - pukne g. k. u . k. gefreijter cokulama. Stotinu sedamdeset i tri! Pii! Dobar! Pii! - A prst, gospodine, ja nemam prsta kojim se puca

- govori tankovijasti seljai Mitar Vlaji iz Turia.

59

- Ne boj se, mi emo tc ve naui ti da puca sred ~ nj im prstom. A ako to ne bi ilo, nau i emo te da puca tim do njega, ili tim malim, no?

On dre. Regru rna komisija igra oko njega kolo. Vrt i mu se. I neka mrkocrvena ploha pred oima: zato nisam, odsjekao cijelu aku - misli Mitar Vlaji, re~ grutovani osamnaestogodinji sin nae prostrane domo~ vme.

Onda ulazi opet jedan, i kako ulazi , tako i izlazi, da poslij e njega ue drugi , a poslije drugog trei, i tako redom, obru remena Velikog Rata, koj i ve pune dvije godine neumorno opasuje nau dragu domovinu bosan~ sku Posavinu, pomakao je kopu opet za jednu rupu. A kroz tri mjeseca e opet. Jer po munizionslagerima lee stomilionske rezerve el i nog zrnja i dumdum pa~ trona, a sirene na munizions-fabrikama ne odmaraju se ni nedjeljama, i to se mora ispucati i potroiti, roba se ne proizvaa zato da lei na .skladitima, nego da cirku~ lira. Ili zar onda moda jo nije jasno da se mora re~ grut:irati sve ono to je kadro bar da puca ili bar da pogine?

Safet Medini, zovi! - Safet Medini ! Ulazi! - zove muhtar. Ulazi sitni krljavi seljai iz Vukovaca, glava uvuena u ramena, nisko elo i nadneeno jako nad one duplje, a tu u tim onim dupljama zelene okrugle o i i trabom i vodena ocaklina, nos kratak i irok sa i z~

vraenim dlakavim nosnicama, nausnice, debele usne, i u kutovima debel ih obanskih usana sirolika tekuina, i po bradi i obrazima mrke i zemljasto~mrke pahuljice.

Onda se j e svukao. Grudni ko 72124! Kapacitet 2!. ] spupen i aka mrkih dlaka na njemu kao prili~

jepljena, ipke rebara lie na pleter, otri kut uleknutog

60

malog trbuha, prlj ava rupa pupka, iljati kukovi i ip-kasta stegna u obliku nasadene razvuene el ipse, modre krupne ake koljena priljubljene jedna uz drugu , i tanke otre cjevanice. Stopala su iroka i tetive prsta su uko-

ene i jake. - 145! - klapne g.k.u.k. gefreijter. Stotinu etrdeset i pet! Pii! Herr Militararzt gleda II gospodina Oberlielltenanta

najprije i spitivaki, a onda taj pogled poprima neku naro-itu znaajnost: ovo je iznimno stanje, a on, taj seljaki kripi , ipak ne izgleda tako nesposoban da ne bi mogao nositi puku sedam kg teku i k tome jo koju stotinu rezervnih naboja ... uostalom, zagledajte se, Herr Ober-lieutenant, u to elo i u te vilice! ne ini li vam se da one imaju izvjesno laiminaino obiljeje? ne ini li vam se da bi taj kreten, to zaudara kao izmetina, ne ini li vam se, Herr Oberlieutenant, da bi on sa slau i sa

strau ubijao? ne ini li vam se da je on za to apsolutno sposoban? i onda, do sto davola, zar tu i treba nekakve sposobnosti.

Herr Rathspriisident Idrizbej Ivan Szokolovich je do-vitljiv gospodin i bistar grad anin, i valjda radi svega toga on je nestrpljiv:

- Bi li ti rnogao ubiti ovjeka? - upire on prstom II Safeta Medinia, koji grevito istee prste na desnoj ruci i pipa se oko pupka.

On blene. Kako? Pa to se ne smije! Tu je Bog! Tu su 3ndarmi