BOTTURINA TEORIJA JEZIKA

Heda Festini

iPod terminom teorija jezika ne miislimo na lingvističku teo­riju u smislu opće teoriJe o strukturi jezi~a ili na gram,atlku kaD teoriju j1ezikal, kao ni na problematiku deskriptivne i ge­netLčke lJingvistike.2 Radi se, zapravo, ,o pitanju podrijetla i raz-

1 N. Chomsky upotrebljava termin lingvistička teorija za opću teoriju lingvističke strukture kao vrednovanje opravdanja izbora gra­matike u jednom je'ziku u odnosu na alternativne gramatike, dok je termin gramatika nekog jezika naziv za teoriju tog jezika, kOja ima zadatak da odredi korespondenciju zvuk-značenje u beskonačnom po­lju (cfr. N. Chomsky, Filosolia del linguaggio, Torino, 1969, str. 21, 255; N. Chomsky, Gramatika i um, Beograd, 1979,2 str. 82).

2 Prema Chomsky j u, deskriptivna lingvistika može biti samo po­seban aspekt gramatike. Ona se bavi registracijom podataka o upo­trebi jezika sistematički ih klasificirajući po tipovima elemenata koji funkcioniraju u nekom pojedinačnom jeziku, paralelno s odgovara­jućim ograničenjima što za njih važe (cfr. N. Chomsky, Gramatika i um, op. cit., str. 47, 51, 61). Prema L. Hjemslevu genetička lingvis­tika se bavi problemom prirode jezika u težnji da razumije opće za­kone po kojima se jezici modificiraju. U tu svrhu se izgrađuje ling­vistička tipologija, kOja ima zadatak da odredi pripadnost raznih je­zika istom lingvističkom tipu, a na temelju genetičke srodnosti koja proizlazi iz zajedničkog podrijetla. Po mišljenju Hjemsleva izgradnja takve iscrpne lingvističke tipologiije najvažniji je i najveći zadatak koji danas ima lingvistika, (cfr. L. Hjemslev, Il linguaggi'O (Sproget), Torino, 1970, str. 110, 104, 108-109, 94, 110). Inače se smatra da otkri­će lingvističke tipologije treba pripisati, po mišljenju S. Landa, Smithu i Monboddou, pa onda tek F. Schlegelu, a po R. H. Robinsu, Humboldtu, -(cfr. S. Land, From Signs to Propositions, The Concept 01 Form in Eighteenth Century, London, 1974. str. 105; R. H. Robins, A Short History 01 Linguistics, London, 1976.3 (1967), str. 176). Radi se o tipo­vima jezika s fleksijom ili s dodavanjem posebnih čestica. Ako se želi reći ne'što' o Botturi u vezi s genetičkom' lingvistikom. onda se može :ustanoviti da on, kao i Schlegel, razlikuje takva dva tipa jezika (Bo­ttura piše od tome u Idealogia, str. 107, 109, ostale podatke o djelu efr., u bilj. 5, cfr. o tome još H. Festini, Semantička teorija Zadranina P. Botture, I, Radovi, Zadar, 1977, sv. 16, str. 64-65). Treba reći da su po.8mithovu sudu jezici sukcesivno prolazili te faze, dok je Schlegel smatrao da svaki jezik pripada jednom od tih Upova (cfr. S. Land,

76 Heda Festini

voja j&ika, o čemu se najžešće raspravljalo u 17, 18. i 19. sto­ljeću, koje je mislioce uvijek faSCiniralo, a i u naše vrijeme jOš uvijek .pobuđuje pažnju.3

DO sada smo upoznali Botturinu fUozof,gku, odnosno logičku gramatIku, za koju se može tvrditi da je i danas dosta zanim­ljiva i ,aktualna.4 Analiza koja slijedi ima svrhu da u tom smislu omogući ocjenu Botturine teorije jezika. Bottura je, doduše, u-

op. cit., str. 107). Za Botturu se ne može reći da je kao Smith u tim tipovima jezil{a tražio podrijetlo i njihovu evoluciju, ali je pisao dosta o fleksijskim jezicima, kojima je i Schlegel bio više sklon.

3 Cfr. P. Edwards, The Encyclopedia Of Philosophy, vol. 3-4, Lon­don, 1967, str. 389; Abbagnano tvrdi da se o podrijetlu jezika rasprav­ljalo naročito u 17. i 19. stoljeću, a kroz traženje te,melja inte'rsubjek­tivnosti znakova kao karakteristike jezičke upotrebe (cfr. N. Abbag­nano, Dizionario di filosofia, Torino, 1968, str. 520), Lingvist Milka Ivić iznosi da se u 18. stoljeću intenzivno razmišljalo o podrijetlu jezika (cfr. M. Ivić, Pravci u lingvistici, Ljubljana, 1978.4 /1961/, str. 25); u tom istom stoljeću Brinkmann ističe ulogu Lambe'rta (cfr. H. Brinkmann, Kritische Sprachanalyse im Lichte der Zeichentheorie, Wirkendes Wort, /25/1975/, Heft 5, Dfisseldorf, str. 290---,319), Robins spominje ulogu Condillaca (cfr. R. H. Robins, op. cit., str. 152). Land ističe da je za pitanje podrijetla jezika značajan Herderov esej Abhan­dlung ilber den Ursprung der Sprache, 1772, (cfr. S. Land, op. cit., str. 80, 66). Herder je tvrdio da jezik i misli imaju zajedničko podrijetlo te da se međuovisno zajednički razvijaju kroz sukcesivne stadije rasta i zrelosti - prvi stupanj je II apstrakciji i prepoznavanju stvari s njihovim relativno konstantnim i distinktivnim osobinama u moru iskustva te u njihovoj istovremenoj dezignaciji pomoću vokalnih sim­bola. Daljnja gramatička diferencijacija je rasla s akumuliranjem blaga ljudske misli (cfr. R. H. Robins, op. cit., str. 151-152). Iako takvo gledište Robins ocjenjuje kao naivno, on ga ipak smatra oči­glednim napretkom u odnosu na ranij e rasprave o podrij etlu jezika (ib., str. 152-153), međutim, Land kaže da je ipak Herder dužan Con­dillacu za svoju koncepciju prvobitnog jezika (cfr. S. Land, op. cit .• str. 71). U 19. stoljeću je poznata više od sviju Humboldtova koncepcija ,koja pripada genet.ičkoj teoriji, kao što smo vidj eli u bilj. 2. Međutim, on je ipak, slično Herderu, isticao da je jezička evolucija u skladu s razvojnim usponom ljudskog duha, naglašavajući još više od Herdera nacionalni karakter jezika (cfr. M. Ivić, op. cit .• str. 40), ali se može reći da nije zastupao dosljedno paralelnost razvoja jezika i misli (cfr. H. Festini, op. cit., str. 67). Vidljivo je da od Bottu~inih prethodnika treba obratiti pažnju na Lamberta, Condillaca, Herdera, a od istovre­menika Humboldta. O nedavnim raspravljanjima na tu istu temu piše Chomsky (o W. H. Thorpeu, 1967), a o Popperu kaže da je u Of Clouds and Cloks, (1965) spominjao razne stadije jezika, ali je po­sebno istakao ~nižl« i ~viši« stadij (cfr. N. Chomsky, Filoso1ia del lin­guaggio, op. cit. str. 208-212, 208-209).

4 Cfr. H. Festini, op. cit., str. 53, 61; H. Festini, Botturina kon­cepcija značenja i suvremena lingvistika, Prilozi za istraživanje hrvat­ske filozofske baštine, Zagreb, (4/1978), br. 7-8, str. 173, te H. Festini, Semantička teorija Zadranina P. Botture, II (Sažetak), Radovi, Za­dar, (18/1979), sv. 18, str. 310-311.

Botturina teorija jezika 77

potrijebio sličan termin teorija o jezicima, ali II širem opsegu nego što će se ovdje upotrij ebiti izraz teorija jezika5•

O evoluciji jezika postaje različite periodizacije. Brinlanann smatra da se najv:iše upotrebljavala Lam,bertava (1764) podjela na tri razdoblja, ~oja se osniva na njegovoj podjeli riječi s Ob­zirom na odnos znaka prema označenim stanj ima stvari: 1) kao pokazivanje stvari, što je u osnovi ljudske prirodie, 2) kao .ime­novanje na t,emelju sUčnosti između oSjetilnog i duhovnog i 3) kao odnos pojma k pojmu.6 PO njegovu sudu takvu trodjelnu podjelu slijedili su Peirce i Morrls, a prisutna je i 'll Cassirera i Ecoa.7 Njegovo je mišljenje da su Peirce, Morris i Eca upo­trebljavali umjesto Lambertove .opisne terminologije izraze -­indeks, icon i simbol, a Cassirer mimetička, analogijska i sim­bolička razvojna faza.8 Međutim, i prije Lamberta se služil.o tro­djelnom p.odjelom jezičkih znakova i razvojnih faza, kao što su učinili, npr., ist.aknutij i misUoC'i - Vico (1725) i Condilac (1746), a Brinkmann niti ne pretpostavlJa da je njihov pristup mogao biti utjecajnijL9 Brinkmann, doduše, dopušt;a, razne t.ipove po-

5 U Botture teorija o jezicima (la teoria delle lingue) sadrži ana­lizu filozofskih i gramatičkih temelja jezika, a tek na kraju knjige .on izrijekom d.otiče i problem podrijetla jezika (cfr. P. Bottura, Idea­logia, Venezia, 1832, str. 107, 116-118). U tekstu će se navoditi u za­gradama stranice ovog izdanj a

6 Njemački matematičar, ast'ronom i filozof .T. H. Lambert u Se­miotiCi, trećem dijelu svojeg Novog organona razvio je doktrinu, kako kaže Reese, o jeziku (cfr. W. L. Reese, Dictionary of Philosophy and Religion, Brighton, 1980, slr. 289). Brinkmann pokazuje da je Lam­bert iz spomenute tri vrste znakova izveo tri stupnja povijesti jezika koji .odgovaraju stupnjevima spoznaje: 1) jezik pokazivanja (gesta), 2) jezik sličnosti i 3) simbolički jezik (cfr. H. Brinkmann, op_ cit., str. 301-302).

7 ib., str. 30l.

8 ib., str. 301, 302.

9 G. B. Vico navodi da je sporazumijevanje nijemim pokretima prethodilo prv.im prirodnim jezicima u kojima se davalo imena stva­rima po njihovoj prirodi, zatim je slijedio razvoj jezika herojskih na,­Cija i, konačno, jezika prvih naroda. Pravo podrijetl.o jezika je u istim principima s poetskim stvaranjem - umetaforičkoj prir.odi jezika k.oji se razvija m.odifikacijom svoje strukture. Jezici naroda sadrže u sebi sve td pr.ođene faze: jezik mitova .o lažnim bogovima, jezik heroj­skih priča i jezik prirodnog odnosa ili prijen.osa (cfr. G. B. Vic.o, Opere jilosofiche, Firenze, 1977, str. 275-278.). CondiHacovo koncipi­ranje jezika je dosta analogno Lockeovom i Leibnizovom. On je raz­likovao: 1) slučajne znakove, 2) prirodne znakove koji nastaju im,i­tacij.om i prirodnim kricima te 3) institucionalne znakove koji su nastali arbitrijem (konvencionalno) jačanjem ljudskog mišljenja, .omo­gućivanjem znanosti, nar.očito matematike (cfr. R. H. Robins, op. cit., str. 150, S. Land, op. cit., str. 65-66, 88-89, W. L. Reese, op. cit., str. 101). Inače Land dokazuje kak.o su Condillacova koncepcija .o po­vijesti jezika i Vicova o rastu jezika doprinijeli k.onceptu o jezičkoj

78 H eda Festini

djela i spominje utjecaje Leibniza, Wolffa, Schottela iCondiUa­ca na Lamberta, ali mu je ipa.k najviše stalo do toga da istakne samosvojnost i prednost Lambertove period1zaclj e. lO Mi ćemo se koristiti jednom drugom - također trodjelnom podj'elom - na­turalistička, konvenciona1ist1čka i instrumentalist1čka teorija o jeziku - vodeći računa lo svim navedenim gledištima.ll

Bot.tura je smatrao da je jezik umjetna, isključivo ljuds~ka tvorevina koja se razvila iz nižih oblika m:eđuljudskog spora­zumijevanja, tvorevina promjenljivog karaktera, podložna gri­j ešenj u t usa vrša v·anj u. On j e bio vrlo 5k~oman pa kaže da su takvog mišljenja bill epikurejci i većina talijanskih, engleskih i njema,čkih filozofa (117). Drugom dijelu svoje ,knjige Bottura je dao naz:iv O riječima, analogno Lockeu, ali on ga tu ne spo­minje direktno (79) nego tek na kraju (116) i inače rijetko na­vodi prethodnike pOim.enično, osim ponekog klasika - eplku­rejce t stotke .(89), Platona te od neposrednih prethodnika Ro­usseaua t Bonaida, kao u svojoj polemiCi protIv teze .o bož.an-

fo'rmi koju nalazimo u Herdera (cfr. S. Land, op. cit., str. 65-66). Brinkmann uopće ne poklan}a neku veću pažnj u Vicou, ni kon ven­cionalističkom tumačenju, a prvu vrstu znakova koju navodi Condi1lac ni ne spominje. Posljednje je propust jer, npr., Abbagnano tuma­čenje jezika kao slučaja čak poseQno izdvaja, ističući ga kao suvre­menu orijentaciju, karakterističnu za sociološke, glotološke i kiber­netičke studije (Herdan, Shanon, Weaver), (cfr. N. Abbrugnano, op. cit., str. 526-527).

10 Brinkmann navodi i antičku podjelu, kršćansko-hermeneutičku lj, Baconovu prije Lambertove. PO njegovu sudu, Lambert je podijelio znakove na prirodne i umjetne slijedeći Leibniza i Wolffa, a Condil­lacu, njegovu suvremeniku, je došao blizu tumačenjem jezika gesta (efr. H. Brinkmann, op. cit., str. 298-300, 305). Međutim, postoji i mi'šljenje da Lambert nije bio bolji mislilac od Lei.bniza, Wolffa i Lockea (cfr. P. Edwards, op. cit., str. 378).

11 N. Abbagnano je razlikovao četiri teorije: naturalističku, konven­cionalističku, instrumentalističku i kao razvoj posljednje - akciden~ talism.čku (cfr. N. Abbagnano, op. cit., str. 520-528). Smatrajući po­sljednju podvrstom instrumentaUstičke, razlikujemo tri teorije: 1) na­turalističku teoriju: a. tumačenje jezika kao prirodne produkcije zvu­kova (Epikur, Lukrecije, Condillac, Rousseau, Lambert, Muller, Jes­persen), b. kao onomatopeja (Herder, Muller, Cassirer), c. k·ao meta­foričko stvaranje (Vico, Hamann, Herder, Muller, Croce, Sapir), d. kao s1ika svijeta (Antisten, stoici, Fichte, Hegel, Mauthner, Russell, Witt­genstein, djelomice Carnap, Cassirer. Heidegger), 2) konvenciona1i­stičku teoriju (elejci, sofisti, megarani, djelomice Aristotel, s'rednji vijek, Locke i njegovi sljedbenici, Peirce, Wittgenstein u kasnijoj fazi i neopozitiv.isti), 3) instrumentalističku teoriju (Platon, Leibniz, Her­der, Humboldt, Marx, De,wey, nešto Wittgenstein, Carna.p, a najdos­ljednije Abba:gnano). Zamjetljivo je i to da se v'rlo često povezivalo naturalističko i konvencionalističko .shvaćanje, a ponekad i treće (vid­jeti opširnije o tome, H. Festini, Instrumentalistička te.ori1a D 1eziku i Karl Marx, Radovi, Zadar /11/1972/1973/, sv. 11, str. 225-248.

Botturina teorij.a jezika 79

skom podrijetlu jezika.12 PO svemu sudeći, BottuIa Je svoj pojam o podrijetlu i evoluciji je~ika izveo sintetizirajući sve :najzna­čajnije poglede na tu problema ti:ku svoga doba, a ne~e j e čak anticipiraO', pa i nadmašio neka shvaćanja poslije nj-ega. De­k:l:a~a·tivno se opredijelio za konvencionalis.tLčku teoriju jezika, što je osobito dDJazHo dD izražaja u njegovu pobij anj u PD'j edinih verzija naturalist1čke teorije, kOja se najviše zagovarala u pret­hodnDm stol j eću.

Locke (1690) Je prvi upotrijebiO' naziv sem,iotika za teoriju o' znakovima, a Lambert kDristi isti naziv za djelO' u kOjem je izlD~to učenje D is.kljUiČivo jezičkim znakO'vim:a.13 BDt-tura ne upo­trebljava. taj naziv, ali Ddjeljak koji je posve6en problemima jezi,ka kDI'Iektno počinje najprije s podjelom znakova uopće. Zna­kovi su: 1) prirodni, 2) anal-ogijs-ki i 3) arbitra.mi ili umjetni. ili :konvenciDnalni (82-83). Ta podjela II serbi integrira Ockha­m ovu, Lockeovu, Leibnizovu, Condillacovu, a posebnO' Baco­novu i Wolfovu podjelu.14 Bottura, kao i WoJlf[, upotrebljava sino­nime za svoju treću vrstu znakDva, a u tretiranju nekih pDdvrsta analogij:skih ~nakDva podsjeća na BalCDna, D čemu će kasnije biti riječi. Za prirodne znakove on kaže da su »usposta vUeni ~Dnsti-

12 Bottura ima dobro mišljenje o Baconu, a za VicO'a i Galileja kaže da ih slij edi, ali o tome piše u vezi s drugim problemima i u drugom napisu (cfr. P. Bottura, Filozofia, Gazzetta di Zara, Zadar, 1834, br. 29, str. 116). On kritizira CO'ndil1aca i Stewarta ali u pOVO'du nekih drugih pitanja i u drugom svojem djelu (cfr. P. Bottura, Logica, Ve­nezia, 1833, str. 206). Bottura pripisuje Hebrejima, Platonu, Rousseauu i Bonaidu tezu o bož8Jnskom podrijetlu jezika, a ne spominje Vicoa ni Si1ssmilcha (1754), niti Herdera koji je slično njemu k~itizirao tu tezu (cfr. o Rousseauu i SUssmilchu H. R. Robins, op. Git., str. 151; o Herderu cfr. S. Land, op. cU., str. 66). Stoga se može pretpostavljati da neke od navedenih autora nije ni čitao.

13 Iako je Lambert u djelu Architektonik (1771) pisao i o pr:irod­nim znakovima (cf-r. H. Brinkmann, op. cit., str. 290-291), ipak se njegova se.miotika prv-enstveno odnosila na jezik, što smo već ustano­vili u biljeŠCi 6. Cjelokupni naslov njegove semiotike jasno upućuje o čemu se r,ad'i: Semiotik oder Lehre von der Bezeichnung der Ge­danken und Dinge (cfr. H. Brinkmann, op. cit., str. 295). Njegova se koncepCija zapravo odnosila na »karakterističnu teoriju jezika« (Se­miotik, par. 72) koja je reducirala teo'riju stvaTi na teoriju znakova u smislu znanstvene upotrebe, a na način ars combinatoria WO'lffa i Le1bnie:a (algebarska formalizacija), (cfr. H. Brinkmann, op. cit., str. 298).

14 Ockham (između 1317. i 1328. godine) je dijelio znakove na prirodne i konvencionalne (cfr. N. Abbagnano, op. cit., str. 760), Bacon (1620) na nekongruentne (a-rbitrarne) i kongruentne (koje sliče na stvari), Locke (1690) na prirodne i konvencionalne, Leibniz (1705) na slučajne, prirodne i konvenCionalne (cfr. L. Rosiello, Linguistica illu­minista, Bologna, 1967, str. 21, 34, 51), Wolff (1729) na prirodnI" i umjetne, odnosnO' arbitrarne (cfr. H. Brinkmann, op. cit., str. 292) .. Condillac (1749) na slučajne, prirO'dne i konvencionalne (cfr. S. Land, op. cit., str. 88).

80 Heda·. Festini

t.uiranjem same prirode, kao što su plač, smijeh, disanje, puls -­znakovi života duševnog bića; lava, 'znak vulkana; pepeo, dim, znakovi vatre; krici životinja, znakovi njihovih instinkata.; grom, znak strijele; sumrak, znal~ovi nastanka 11i zalaska sunca i bes­konačno mnogo drugih« (82). Međutim, on irt.:ričito tvrdi da pri­rodni znakovi nemaju nikakvo značenje za jezik, te se u tome O'dvaja Dd zdušnog nastojanJa mislilaca 18. stoljeća ikoji su, kakO' kaže Land, forsirali u prvi plan prirodni znak da bi dokazali pri­rodno PQdrijetlo i razvQj jezika.15 Bottur.a iznosi svoje mišljenje da se govorom saopćavaju samo zna,kovi (96), a da jezik s3.iči­njavaju umjetni znakovi (84). Jezičke pak znakove, po njegovu sudu, treba razlikovati pO' vrsta,ma na: 1) jezik akcije (g,esta), 2) pisani jezik i 3) glasovni jezik (84-88). IakO' dQPušta da }e­zički znakovi, naročito iz prve dvije vrste, imaju nekih dO'dirnih karakteristika s prirodnim zn akO'vim a, a naročito s analogijski­ma (117), ipak se svojO'm raspravom trudio da pokaže izričitO' kO'nvencionalistički karakter Jezičkih znakova. Zato nJegovu in­terpretaciju evolucije Jez.ika treba razmatrati prvenstv1enQ kao kO'nvencionalističku teoriju jezika.

Bottura tvrdi da su gestikuliranje, pisanje i govorenje umJet­ni zna,kovi, z:avisni .o arbitrarnoj ljudskoj konvenCiji, uspostav­ljeni su zajedničkim konsenzusom među ljudima za izražavanje .osjećaja i ideja (84). Zato jte zajednička karakteristika jezika arbitrarnO'st i konvenciQnalnost (81). Jezički znakovi nastaju arbitrijem, a kasniJe se konstituiraju konvencijom. Razumski ar­bitrij ih formira, ali među ljudima treba nastati ~dogovor, pakt o međusO'bnoj upotrebi tih znakova«, ,bez »'konvencije ne bi bUo moguće da se raz:umiju«. Međutim, dodaje Bottura, kada je ta­kva konvencija učinjena, »nije više prepušteno arbitriju bUo koga da pr,avi promjene«, nego »svatko od .onih koji su sklopU i pakt da gD vore isti Jezik, mora se držati iste konvencije«, i t.o doklegod ne nastane potreba za pr-om j enom koja .opet iziskuj e novu konvenciju (92). Bottura je tako odlučno zastupao konven­ciona1ističku teoriju jezika, da je čak nastojao i neke verzije natural1sUčke teorije (a. prirodna produkCija zvukova, b . .onoma­topeja) podrediti konvencionaUstičk!oj teoriji.

Govoreći o j €Ziku alreij e, Borttura k,aže da se pokretima, a bez glasa izražavaju tdejoe u onih nar-oda koji oskudijevaju ri­ječima. Zato su tO'm Jeziku s'kloni ba~barski narodi i pr,oraci, djteca, ordjentalci i govornici koji na taj način postižu posebni učinak (84-85) .16 I Lambert je smatraO' jezik gesta karakteris­tičnim za prvi stupanj razvoj a, ali priJe njega su o' tome pisali

15 S. Land, op. cit., str. 17. 16 Diderot je isticao prednost jezika gesta za govorništvo (cir.

s. Land, 1.bid., str. 92).

Botturina teorija jezika 81

Con d illac, zatim Botturln suvrem,enik Herder, takvim je Peir-ce smatrao indeks; u našem .stoljeću Wittgenstein ga j e nazvao ost.eIlZiivn.om definicijom, a Ca.ssi~er m1metičk}m stupnjem raz­voja Jezika.17 Prema tome, Botturi:naintel}>ret:aclja se uklapa u naj'bolj u tradicij u i seže sve do naših dana. Međutim, svi se ti autori slažu u tome da j,e jezik gesta svoj:stvena ljudskoj pri­rodi, pa prema tom!e, za razliku od Botture, prvi razvojni stupanj jezika ne usklađuju dovoljno ni nikako s ~onvencLonallstičkom teorijom.18 Bottura u ,svoj,oj drugoj grupi znakova - analogij­skim znakovima - i to u prvoj podvr.sti, indikativnim znakovi­ma - obrađuje jezik gesta. Stoički termin indik!(Ltivni znak Bottura tumači kao pokazivanj e prstom Ul pogledom sa svrhom da. netko drugi upozna ne'ko naše mnijenje (82). Tu se radi o prijelazu sa znaka na predmet (82) kojim, se čovjek usmjeravao na obJašnjenje uzroka stvari i raznih promjena ljuds'k.og duha, a za koje je izumio konvencionalne znakove (118), potican odre­đenim razlozima .o kOjima će kasnije biti riječi.

Prve oblike pisane rij eči većina autora također tretir.a u skladu s naturallstičkom teorijom, a Bottura ponovno zauzima drukČiiji stav. Objašnjavajući svoJe gledište o pisanom jeziku, Bottura r~likuje savrš'eno figurativan jezik, nesavršeno f1gu­rativan, hijer:ogliJfski jezik i aLf~betski jezik (86--87), što pod­sjeća prije svega na gledište Bacona i Vicoa.19 U »prvim vreme­nima« pojavdo .se savršeno figurativan jezik, no dosta robustan u slikovnom iznošenju detalja onog·a što se željelo saopćiti, all se on ipak dugo upotrebljavao (85). Zamijenio ga joe nesavr'šeno figurativan j.ezik koji je predstavljao samo glavni dio predmeta i on je doista bio nesavršen, jer nije uspijevao izrazitI »razl'oge stv'ari, ap.str.aktne ideje, niti intelektualne i moralne kvaUtete« (87). ZamiJenio ga je hijerogILfs·ki jezik u kojem su se ».asoclrale

17 Cfr. o Lambertu i Cassireru H. Brinkmann (op. cit., str. 302, 299). O Herderu (cfr. P. Edwa'rds, op. cit., str. 488), za Condillacov »lang&ge d'action« kaže Roslello da ima afiniteta sa Vicoovom tezom o »1ingua di caratteri« (cfr. L. Rosiello, op. cit., str. 60), Ch. S. Peirce o znaku-indeksu kaže da je stvarno izazva.n po objektu (2.247, 2.248), a čak Greenlee kaže da ga je Peirce smatrao prirodnim znakom, kao što je npr. upiranje prstom (CfT. D. Greenlee, Peirce's Concept of Sign, Hague, 1973, str. 70). Wittgenstein je vrlo često pisao o pokazivanju kao ostenzivnoj definiciji koj.a se može razumjeti kao prijevod iz jezika gesta u jezik riječi (cfr. L. Wittgenstem, PhilosophicaZ Grammar, Oxford, 1974, str. 88).

18 Peirce nije bio dosljedan u tumačenju indeksa, postoje ten­dencije da ih tumači i kao »habitualne« (konvencionalne), npr. 8.368 (cf.r. D. Greenlee, op. cit., str. 87). Bottura je bio dosljedniji i od Peircea, jer isti primje'r koji upotrebljava Peirce tumači konvencio­nalno, što pokazuje naš daljnji tekst.

19 Bacon je tražio podrijetlo alfabeta u nekoj vrsti ideografskog pisma, kao što su egipatski hijeroglifi, a slično tome Vico u Parlari muti {cfr. L. Rosiello, op. cit., str. 21, G. B. Vico, op. cit., 257, 277).

82 Heda Festini

neke s'Ukie s lidejama obje~kata koje su trebale imatiznač.enje« (87). MeđuU,m, .on nedvojbeno jasno isti,č<e najveće značenje arti­kulirano pisanog znakovnog jezika, jer kaže d'a je i hUeroglifs'kl Jezik biO' predugačak i nesavršen, a da najkasnije pronađeni aLfabetski Jezik, s malim brOjem slova, izražava sve ideje (87). Takav jezik je dodat·ak jeziku t,re6e vrs.te, glasovnom jeziku. Od F. Bacona i Schottela sve do WoIffa. puno se poklanjalo pa­žnj e hij eroglifskom pismu, ali svi su ga drukčij e klasvfieirali od Botture. Bacon ih uvrštava u kongruentne (prirodne) znakove, zaj edno s j ezikom gesta. Schott el na VOdii hij eroglife zaj edno sa simbolima, vezujUĆi ih uz odnos riječi .1 slike, a Wolf;f ih tumalči kao predodžbu na tem,elju .sličnosti s objektom.20 Iako je Lam­be~t, za razliku .od navedenih autora, sasvim kratko spomenuo hijeroglife i pokazao veće zanimanje za pisani znak,l!l ipa;k i u tome između njega i Botture postoji razlika. Naime, SVi su na­vedeni autori bili naklonjeni naturalističkoj teoriji jezika, a Bo­ttura konvencionalističkoj, .što je imalo za posljedicu da on druk­čije dijeli znakove 'i podvrst'e jezika. To svoje neslaganje pokazao je pO'sebno u tumačenju :glasovnog jezIka.

Većina Botturinih prethodnika tumači glasovni jezik na iz­razIto naturalistlčki na,čin u smislu prirodne produkcije - od Epikura i Lukrecija, do Condillaca, Rousseaua i Herdera, od Mu­llera do Jespersena, pa čak i do Cassirera.22 Doduše, Bottura kaže da čovjek prirodno emitira zvukove u velikim em.otivnim pot,re­sima, ali ti prirodni znakOVi s »vremenom postaju konvencio­nalni za one kojI ih sIUš,aju, jer su isprobani od njih samih« (117). Tako je Bottura pq,kušao Gondillaeovu tezu .o prirodnom pod­rij'etlu glasova za izražavanje emoeija23 uklopiti u svoj konv,en­e.ionalizam. On s tog stanovišta polemizira sa stoicIma i epiku­rejcima. PO njegovim riječima, oni su vjerovali da ISU glasovni jezici prirodni jezlci, međutim, u tome su se prevavili, jer ni zvukovne riječi, niti alfabetske ne sliče na svoje objekte: »Ako bi riJeč.1 bille prirodni znakovi ideja, nastale bl iz samih ldeja, all kako se ideJe temelje na predmetima i Ika,ko su zaprav.o ldeje o istom objektu zapra~o slične u č'itavom svijetu, trebale bi biti

20 H. Brinkmann, op. cit., str. 299-300. 21 ib., str. 300. 22 Cfr. našu bilješku 11. Gondillaca je u tom smislu kritizirao

Herder, ali ni Herder nije bio dosljedan - ipak je dopustio prirodno podrijetlo jeztka kao prirodnog toka iz početnog akta umovanja, što svakoj vrsti daje vlast<itu formu prirodnog Jezika kojim se posebno adaptira na svoju formu života, tj. biološki adaptira (cfr. S. Land, op. cit., str. 68, 66-67). Po Reeseu, Herder je iznio da govor počinje imitacijom zvukova prirode (cfr. Reese, op. cit., str. 221). O M. Mtilleru i Cassirerovoj koncepciji mimetiičke faze kao onomatopeje cfr. N. Abba­gnano, op. cit., str. 523.

23 Condillac je tvrdio da prirodne znakoive uspostavlja priroda za izr,ažavanj.e osje'ćaja, veselja i žalosti (cfr. S. Land, op. cit., str. 67, 88).

Botturina teorija jezika 83

u,čitavo.m svijetu Is1Jične i riječi koje .se upotrebljavaju da bi se izr.azio isti ,objekt« (89-90). On d.oPušta da Po.stoje neke sUčne riječi, ali uP.orno. Po.navlja da takve riječi nisu zato. .prirodni zna­kovi objekata, nego mogu biti samo. arbitrarni i ko.nvencio.nalni (91). U obrani tQg stava je .odrešit kao Hobbes, a vrl.o slično. Popperu, za glasovni jezik kaže, tj. za riječi da sU artikmlirani gla­SO'vi.24 Oni su nastali fizičko.m rezonancijo.m, ali zato. glaso.vno. sje­dinjavanje nem,a prir.odno. podrijetlo. (89). Zapravo., znakove kojj su slični predmetima, Bottura uvrštava u a:nalogij.ske zna,kove. To Je druga njihova Po.dvrsta - imitativni i figurat.ivni znakD­vi (83). Bo.ttura objašnjava da imitativni znakovi predmet'a služe za njiho.vu denota,ciju, a kao primjer navodi Herderov ,o ovci -,blejanJe P.oPutovC'e služi za denot.aciju ovce (83) .25 Figurativni znak služi za naznaku odnosa među obj lektima , kao, kad npr., uzmemo, u ruke dva globusa, pa jednu ruku više spustim.o o.d drug,e i time o~ačujem.o v,eći teret j ednoga u .odnosu na drugi (82-83). On prihvaća da je čovjek prirodno naklonjen da lml­tira, ali smatra da je (imitaCija sreds.tvo. invencije pomo.ću ko.je pogo.dnosti ječo.vjek preša.o s prirodnih znakova n.a analogijske (117). Tako je .on nast,ojaO' prirDdno. pDdrijetl.o jezika pono.vno umanjiti do. krajnj.ih granica, tretirajući analogijsku fazu u cje­lini ka.o nižu fazu, vrlo. slično, Popperu.26

Treća Po.dvrsta naturalističke teorije jezika - jezik ka.o me­taforičko. stvaranjie - uopće ne z,aokuplja Botturinu pažnju, za r3JZliku .od Vico.a, Hamanna i Herdera, te MUllera, Crocea i Sa­pira.27 On u tom pogledu nije napredo.vao dalje Dd Lockea: m1e­taforičke riječi treba objasniti (116).28

četvrtom Po.dvrstom naturalističke teo.rije smatra se tuma­čenje jezika kao. slike svijeta. Dok se u klasičnoj naturalističko.j t,eo.riji (Antisten, stoici, Arist.otel, Fichte, Hegel) tumač:ilo. jezik kao. sliku ili i:zra!z esencije ili bitka sa-mog (realnog ili duhovnog), d.otle se ,o.d logičke matematike do Io.gičkog empirizma č,esto !Za­stupalo. k.oresP.ondenciju jezičkih znako.va i stvari u smislu 10.-

24 Popper je okarakterizirao »viši stadij« kao upotrebu artiku1i­ranih zvukova za izražavanje kritičke misli (cfr. N. Chomsky, Filo­sOfia del linguaggio, op. cit., 8tr. 209).

25 Herderov primjer koji navodi N. Abbagnano, op. c1it., str. 523. 26 Popper kaže da se u nižem stadiju upotrebljavalo vokalne geste

(cfr. N. Chomsky, Filosofia del linguaggio, op. cit., str. 208-209).

27 Land kaže da je vjerojatno Vico autor te teorije, ali je ipak on naziva Vico-Blackwellovom teorijom. Nastavljačima smatra Her­dera i Cassirera. No po njegovu m'išljenju, teorija metafore je ipak sli­jedila Lockeovu lingvistiku (cfr. S. Land, op. cit., str. 187, 65, 50-64, 70, 72). O Croceu u tom smislu vidjeti N. Abbagnano, op. cit., str. 524. a o Sa piru cfr. W. L. Reese, op. cit., str. 291-292.

28 Bottura tom prilikom i spominje Lockea (116). O Lockeu CfT. S. Land, op. cit., str. 20.

84 H eda Festini

glčke slike svijeta (to gledište najjasnije je u Wittgenstelna).29 Lambertova ~oncepclja o simboličkoj spoznaji, koju spominje Brinkm.ann, dade se bolJe uvrstiti u tu t·eoriju, a manje u sim­boličku teoriju .o Jeziku - kreaciji pogleda, na svUeV~u koj.a ima -odjeka do tzv. suvremenog jezičkog relativizma, a evocira opet klasični (esencijalistički) poJam slike.31

29 cfr. N. Abbagnano, op. cit., str. 524-525. 30 Brinkmann smatra da je najrelevantnija interpretacija jezika

k.ao simboličkog jezika te u tom smislu najveće zasluge pripisuje baš Lambertu koji je, nastavljajući Leibniza i Wolffa, protum,ačlo sim­boličku spoznaju kao onu kOja stoji umjesto znaka, kao što aritmetika i algebra stoje umjesto stvari. Preko Hamanna t Herdera, ističe Brink­mann, simbol je dobio centralno mjesto, a značio je sliku koja u smi­saonim duhovima beskon.aČno preobraća u konačno. Po njegovu sudu, Peirce je u tom smislu simbol nazvao iconom, a isto tako Morris i Eco. Nadalje, kaže Brinkmann, neovisno od Pei'rcea K. BUhler je odre­dio slimbol kao znak za red. Tako su pojam spoznajnog i estetskog znaka Peirce i BUhler u duhu Lamberta odredili »u suvremenoj znan­stvenoj situaciji«. Sim,bol je spoznajna i estetička kreativna slika koja stoji na mjestu stvari, ali ne u odnosu Bild i Abbild (cfr. H. Brinkmann, op cU., str. 296-297, 293-294, 297, 301, 302). Prema tome bi Cassirerov pojam simboličke forme imao podrijetlo, uz Leibniza i WolUa, ponaj­više uLambertu.

31 Simbolička teorija o jeziku trebala bi se uv'rstiti u instrumen­talističku teoriju o jeziku (V1idjeti kasnije tekst prije bilješke 36. i nakon nje do 37), ali to se ne odnosi na simboličku .teoriju o jeziku­-kreatoru pogleda na SVijet, koja je po svojoj osnovnoj tendenciji bliža klaSičnoj naturalističkoj teoriji jezika kao slike svijeta u smislu duhovnog bitka. Raniji, a po nekim interpretacijama dobrim dijelom i suvremeni jez1čki relativ:lzam, može se smatrati posljednjom vari­j,antom naturalističke teorije o jeziku (d. varijantom). Obično se sma­tra da je Herder iznio stav - danas poznat kao princip jezičkog re­lativizma - koji je kasnije preuzeo Humboldt, a konačno se formirao u Sapir-Whorfovoj hipotezi (cfr. M. Leroy, Protilo storico della lingui­stica moderna, 1965 (1963), prema L. Rosiello, op. cit., str. 82, a takva ,gledišta nalazimo kod A. Schaffa, Linguaggio e conoscenza, Roma; 1973 (Warszawa, 1964), str. 16, S. Land, op. cit., str. 66-67, R. H. Ro­bins, op. cit., str. 152, 176, M. Ivić, op. cit., str. 146). Po Landovoj inter­pretaciji Herder je dao inicijativu za teoriju jezičkog relativizma, objedinjujući shvaćanja Smitha, Condillaca i Monboddoa o istovre­menosti gramatičke strukture jezika i ljuds'ke sposobnosti za pojmov­nu analizu s Vicoovom teorijom o metaforičkom stvaranju (cfr. S. Land, op. cit., str. 188-189), tj. Land misli da je Herder ispravno interpretirao ilumolnističke teze o jeziku i takve sintetizirao s Vicoovom koncepCijom o jeZičkoj strukturi. Međutim, Rosiello zamjećuje da je romantički pojam slike (a koji je u osnovi jezičkog relativizma) više prOiZišao iz neadekvatnog tumačenja iluminističkih teza. Naime, pre­ma Rosiellu, Herder govori o nužnom odnosu jezik,a i roda, ističući utjecaj prirodnog ambijenta u smislu adaptaCije, što je nekorektno tumačenje Condillacovo.g povijesnog načina tumačenja tog odnosa (cfr. L. Rosiello, op. cit., str. 80, 82-83). O Herderovom biologizmu smo već govorili (cfr. našu bilješku 22, te W. L. Reese, op. cit., str. 221). Prema tome, za naš problem je važno da se utvrdi kako je Bottura interpre­tirao Condi1lacove stavove koji se odnose na spomenuti problem.

Za Humboldta, pak, jezik je emanaCija duha danog naroda, nje­. gove kulture (cfr. M. Ivić, op. cit., str. 40), te kao tak,av, jezik je nad-

Botturina teorija jezi.ka 85

Ako se hoće pronaći Botturino gledište o Jeziku-sliel, onda to nije jednostavno. Moguće ga je naći u njegovu tvrđenju na Lockeov način, da je riječ pov1ezana s idejom (99), m,eđutim~ on dodaje da rij eč ~ao znak ne saopća VD:, idej u, nego je znak ideje (96). Stoga njegovo gledište nije istovjetno s tumačenJem znaka kao predodžbene sUke, 'a viš'e upućuje na tuma,čenj'e znaka ka.o simbola, o čemu može biti riječi posUje. Samo na jednom mjestu izgleda da se njegovo shvaćanje znaka može usporediti s Peir­ceovim icon-om" kad ka!že za znak da može biti bUo koji osjetni obj·ekt, koji zato ,što je asociran s drugim .objektom, osjetnim ili neosjetnim, služi sp~naji .objekta s kojim je združena2 (81). Da-

individualni organič'ki entitet s vlastitim rastom i životom (efT. R. H. Rob1ns, op. cit., str. 194) koji ima ulogu medija kroz koji je izvanjski svijet neophodno percipiran i mišljen, pa su različite slike svijeta re­zultat diferentnih jezičkih struktura koje su relativno stabilne i re­zistentne na individualne pokušaje promjena (cfr. L. Brown, Wilhelm von HumboZdt's Conception of Linguistic Relativity, Hague, 1967, str. 115-116).

što se tiče moderne relativističke hipoteze, može se praviti raz­lika prema humboltizmu - Schaff misli kako Sapir naročtto zastupa utjecaj jezika, ne samo na socijalnu realnost, nego i obrnuto (cfr. A. Schaff, op. cU., str. 70-71), a za Whorfovo gledište Ivić kaže da jeziku daje primarno značenje, jer Whorf t,vrdi da određeni je'zik favorizira od'ređeni način poimanja svijeta, odnosno određeni tip jeziika uvjetuje određeni tip kulture (cfr. M. Ivić, op. cit., str. 146). Iz navedenoga bi proizišlo da je Sapir manji humboltovac od Whorfa. No, Whorfov tekst također pokazuje da on zna zastupati tezu o međuakciji jezika te kulturnih i ambijentalnih uvjeta (cfr. B. L. Whorf, Linguaggio, pen­siero e reaZtd, Tor.ino, 1970. str. 124-125, citirano prema A. Schaff. op. cit., str. 82). Brown, pa'k, kaže da moderna relativistička hipoteza ističe korelaciju između različitih aspekata jezičko1g ,i nejezičkog po­našanja, sa snažnim naglašavanjem, osobito Whorfa, jezičnog pona­šanja kao, u izvjesnom s:m.i.slu, nezavisne varijable u sklopu kultur­no,g konte'ksta o kojem nejezičko ponašanje ovisi (cf'l'. L. Brown, op. cit., str. 10. Cf'r. još o međusobnim utjecaj.ima od iluminizm,a, Vicoa, Herdera, Hum,boldta do Sapira, Whorfa i Cassirera u H. Festini, Se­mantička teorija Zadranina P. Botture 1, op. cit., str. 65). Dakle, jezik se tumačiO, u mllnjoji1i većoj mjeri kao izraz duhovnog, nacio­nalnog ili kulturnog bitka.

32 Peirce kaže da pravila konvencije pokazuju kada će se znak tumačiti kao icon. Icon sadrži neku od osobina označenog predmeta, kao npr. crteži što imitiraju formu (5300), (cfr. U. Eco, Ii segno, Mi­lano, 19802 /1973/, str. 121, 116, 51). Međutim, treba imati na umu da Pe'irce ne raspravlja o ovim problemima u vezi s podrijetlom jezika, nego su njegova izlaganja o znakovima u funkciji njegovih osnovnih triju kategorija (Mind, Matter, God), (cfr. P. Edwards, op. cit., vol. 6, str. 74-75). Kao rezervu prema Brinkmannovoj interpretaciji - u veZi s pojmom icona - nije potpuno korektno reći da su Morris i Eco nastavili Peirceovo gledište (cfr. o Morrisu U. Eco, op. cit., str. 58-61. U. Eco, Trattato di semiotica generale, Milano, 1975, str. 276, 399). Eco je dokazao neodrživost Peirceove koncepcije icone (cfr. U. Eco, ib., str. 240-284). No, treba dodati i to da ni Morris ni Eca nisu rasprav­ljali o ovim problem-ima u vezi s pitanjem o podrijetlu jezika. Bottura dotič'e taj problem iznoseći proble'matiku podrijetla i ne propušta istaći svoje konvencionalno· gledište (93).

Heda Festini

kIe, niu posljednjoj verzija naturalističke teorije ne nalazimo čvrsti oslonac za procJenu Botturinog gledišta, jer Bottura, K.a,{) i P.eirce, za icon traži uporište u konvenclona.lls.tičkoj teoriji.

Tražimo 11 Botturino učešće u pripr'emanju relativistič·ke te­ze, odmah se može ustvrditi da on ne rezonira k~ao Herder i da je bliži Oondillacovom svraćanju pozornosti na povljesno-dru~ štv'eni kar.akter jezika. Prema Rosiellovom svjedočanstvu, Con­dHla,c j e u poj edinim Jezicima vidLo reflekse određenih načina: org·an1zacije sadržaja misU k.oji su povijesno određeni po r,a;znim t,ipovima društvenih .organizacija u pojedinih naroda.;13 Bottura ka~e da su narodi uj edin j eni u društvo i za to j e s}edinj enj e zvu­kovnih ellemenata sa značenj em pomoću rij eči u svakog .od njih različit.o (89). N.o iako isUče njihovu povezanost, ne tuma,či je tako jednostrano det.e.rministički kao Gondillac. Moglo bi se do­dati il to da podsj<eća na Humbold.ta isticanj em povezanosti jezika i kulture, ali se istovremeno razlikuje od njega jer u njegovoj koncepciji ne rezultira da s'e u je2:icima manifestira duh.. naroda. i njihova ,kultura.34 Evolucijs,ki karakter Jez.ika koji mu Bottura priplisuje moguće je inače usporediti s Humboldtovim gledištem, ali tek u okviru razmatranja posl}ednje teorije .o jeziku. Sve što je do sada reč'eno olakš'ava usporedbu Botturinog stava sa suv­rem'enim jezičkim relativizmom - Bottura je impliCitno bio za me,đuGvlsnost kulture i društva s jedne strane, te jezIka s druge strane.35 Stog.a možemo reći, dosljednije shvaćanje Huminizma prLbUžilo ga je više razumijevanju simbollč~og kara.kte.ra jezika nego romantičare i njih.ove nastavljaČ'e, otvorivši mu horizont instrumentalističke teorije .o jeziku.

Albbagnano iznosi da se jeztk tretira kao instrument kada .ga se trun-ači kao produkt ponavljanih i ponovljivih izbora,kao upo­trebu jn:tersubjektivnih znakova koji omogućuju komunikaci1u kao upotrebu koja Je mogućnost izbora zna~ova i mogućnost o·g­raničenog i ponovl1ivog kombiniran1a takvih znakova.3s Kao ta­kav, j~1k je formiranj.e simbola i on »funkcionira na temelju iZ:;' bor.a kOJi otvaraju stavovi kao posr.ednici između simbola i svlJeta,

33 L. RosieHo,op. cit., str. 80. M M. Ivić iznosi Humboldtovu tvrdnju da se povijest jezika treba

povezati uz povijest nacionalne kulture, a to iznosi i P. Edwards (cfr. M. Ivić, op. cit., str. 40, P. Edwards, op. cit., vol. 3-4, str. 73). Bottura kaže da je kvaliteta jezika mjera kulture naroda, da su velika stol}eća umjetnosti i znanosti bila također i stoljeća usavršavanja jezika (80) što potvrđuje njihovu međuovisnost, a ne ističe primat jezika zato što se u njemu izražava duh jednog naroda i njegove kulture. Dodati još H. F·estini, Semantička teorija Zadranina P. Botture 1, op. cit., str. 58, te se podsj eti ti naše bilj eške 3.

35 Vidjeti našu bilješku 31 i 34. 36 N. Abbagnano, op. cit., str. 526, 520. Opširnije o tome u H. Fes­

tini, Instrumentalistička teorija o jeziku i Karl Marx, op. cit., str. 227, :tJatim bilješka 30, te str. 231-238.

Botturina teorija jezika 87

stavovi koji posreduju l uvjetuju odnos simbola prema s.vijetu ikoji ukazuju na neku situaciju, ideju, misao Ui duševno stanje koje dopušta. da se simbol shvati«.37 Izbor je temeljni t,ermin instrumenta1istlčkog tumačenja podrIjetla il razvoja jezlka,a prlje Botture s njim,e u vezu su dovodili jez1k - Plaiton, Leibniz, H,erder, te iza njega Humboldt, dok se komunikativni karakter jezika isticao od Bacona, Hobbesa, Lockea, CondHlaca sve dc ne­posredno prije Botture, Mcnboddoa i s.tewarta.38 Simbolički ka­rakter jezika koH uLazi u koncepciju instrumentalis.tičke teorije nije onaj o' kOjem je pisao Brink.mann.39 Prije svega, Peirce je tumačio simbol kao znak koj i Otznačuj e na temelj u .kon v·encije ili pravdia int,erpreta:cije, a to isključuje naturalisttčki pristup t,e pdbavlja simbolizmu status osnovnog pojma opće t,eorije zna ... kova,40 što je ve'ć bolje od koncepcije spoznajno-predodžbene lli kre,ativne slike. Kada Sehaf,f tumači Ca.ss~erov po}am o. ,simbo­Učkoj formi, onda on pokazuj e kako taj ;poj am pridaje jeziku obilježj~e kr'eatora s1ike svijeta, u što nas dovoljno uvjerava sam Cassirerov tiekst koji sie ne 'Uspijev'a .osloiboditičak ni determi­nisti,č·kih t'eza.41 Prema tome, od Cassirerove teorije ostaO' je u najboljem slučaju termin simbolička jorma ~oji može ući u sa­stav instrumentalističke teorije, kao što je vidljivo iz teksta prije bilješke 37.

37 N. Abbagnano, op. cit., str. 236, N. Abbagnano, Mogućnost i .sloboda, Beograd, 1967, str. 171, 174, N. Abbagnano, Per o contro l'uomo, Milano, 1968, str. 269-270.

38 H. Festini, Instrumentalistička teorija jezika i Karl Marx, op. cit., str. 231, 232-2.38, H. Festini, Semantička teorija Zadranina P. Botture, I, op. cit., str. 57-58.

39 Vidjeti tekst prije bilješke 29, sve do bilješke 31 i bilješku 30. 40 D. Greenlee, op. cit., str. 78. Peirce se opozivije na Aristotelov

princip konvencije pri definiranju simbola (2297), A Greenlee, kao i Eco kritizira Peirceovu podjelu na icone i simbole, upo'zoravajući na :to da je Peirce na taj način suviše suzio pojam simbola, a trebalo jei da icon bude simbOličkog karaktera, jer je isto konvencionalan. Greenlee se dosta zadržava na Peirceovoj restrikciji pojma simbola (cfr. D. Greenlee, op. cit., str. 94-96), ali ipak je smatrao da je Peirce poveo k shvaćanju simbolizma kao ključnolg pojma opće teorije o znakovima (cfr. ib., str. 78).

41 A Schaff, op. cit., str. 39, 38. Kada se Gassirer zalaže za reci­pročnu korelaciju iskustva i uma, on citi-ra Kanta i odlučuje da tu vezu smat'ra nužnom (cfr. E. Cassirer, Lo strutturalismo nella linguis­tica moderna, Napoli, 1970, str. 58-59). Zato Rosiello kaže da je Cas­sirer za jezik, kao i za sve ostale simboličke aktivnosti (mit, znanost) tvrdio u duhu Kanta da je simbolička forma izražavanje duha koji uvjetuje svijet kulture, sjedinivši Humboldtovu misao i modernu strUk­turalnu lingvistiku u organičku koncepciju jezika (cfr. L. Rosiello, op. cit., str. 186). Točnije rečeno, Cassirer suprotstavlja nužnost i moguć­nost, bitak i trebanje, ostajući tipični neokantovac. Simbo1ičku misao je okarakterizirao nizom opisa koji polaze od sposobnosti apstrahira­nja i završavaju se sa sposobnošću mišljenja u čistim pojmovima mo­gućnosti, koji se očituju naročito u etičkoj i religijs;koj zadaći, jer puna snaga naše simboličke imaginacije i inteligencije dolazi do izražaja

88 H eda Festini

U Botturinim analizama nalazimo izvjesne natuknice· u skla.;.. du s instrument.alistlč.kom teorijom u cij elosti, a posebno na kljUlčn·e komponente - jezik kao produkt ponavljanih 1 ponov­ljivih ~bora, 1ntersubj;ektlvni i simbolički karamt·er Jezičkih zna­kova. Ako se prihva:ti da su Herder l Humboldt imali smisla za instru.mental1sttčkl pristup joeziku, onda na.jprije treba Botturina gledišta usporediti s njihovom evolucijskom t,eorijom o jeziku. Budući d.a smo već ustanovili da Herder, pa kasniJe i Humboldt, prije svega zasrtupaju, lli barem nastoje z'astupa.ti, paralelnost razvoj-a jezika i misU, treba sIprovesti usporedbe u tom pravcu. Slobodno mo~emo reći da je Bott.ur.a nastojao pokazati njthov inter.f,erentnl, međuov1sni odnos (79-80) impliCitno, nar-očito sa samom klastltkacijom vrsta Jezika i posebno tu.mač·enj em pisa­nog jezika.42 Međutim, nije u tome svagda uspijevao, jer ima primjera gdje je .ostao jasno prisutan, u njegovu traženju rav­noteže između misli i jezika., izvjte.stan trag tradtcional1sti,čke tez.e

u etičkim idejama i ~idealima« (cfr. E. Cassirer, Ogled o čovjeku, Zag­re,b, 1978, str. 61, 84, 77,51,84). Riječl su instrumenti misli (ib., str. 54), kojom se prelazi sa subjektivnog na objektivno (ib., 48), a simbol ne postoji zbiljski, nego ima :.značenje«, na način razlike između bitka i značenja (ib., 80). On pokušava odrediti što je simbol, ali ne samo da je u tim pokušajima »neodTeđen«, kako kaže u Predgovoru G. Pet­rović (ib., L), nego je i konfuzan. Oassirer kaže da simbol nije znak, ni signal, nego dio ljudskog svijeta značenja (ib., 50) on je dezignator, a to znač'i nije operator. Cassirer upućuje n.a Morrisa u pravljenju te razlike (ib., u bilj. na str. 50). Međutim, Morris (1946) je odredio dezlgnatore kao jednu podvrstu u jednoj od dviju osnovnih vrsta zna­kova koje on razlikuje, a među kojima nema operatora. Dez.ignatori su za Morrisa znakovi koji označavaju prosto'rno vremensku situaciju (cfr. U. Eco, II segno, op. cit., str. 59) ili - kako kaže Abbagnano -dezigna,tord. znače karakteristike ambijenta (cfr. N. Abbagnano, Dizio­nario di fi.losofia, op. cit., str. 761). Doista se ne mo'že znati kako do­vesti u vezu taj pojam simbola-dezignatora ovim riječima: ~ ... razlika između stvari i simbola počinje se jasno csjećati, što znači da i raz­lika između zbHjnostl i mogućnosti postaje sve naglašenija« (E. Cassi­rer, cp. cit., str. 80). Ne preostaje nam drugo nego na"prosto povje­rovati u Gassirerovo preo,bražavanje ljudskog svijeta umijećem sim­boličke miSli Ub., str. 86).

42 Botturina podjela vrsta jezika sugerira paralelnost razvoja misli ·i jezika, što smo ustanovili u tekstu iza bilješke 15. Posebno do izražaja dolazi sugeriranje paralelno postepenog razvoja misli i Jezika u njegovu tumačenju razlika savršeno i nesavršeno figurativ­nog jezika, te glasovnog jezika (naš tekst između bilj. 19, sve do ne.,.. posredno iza bilješke 21). Ustanovili smo da je Humboldt u tom po­gledu bio dVOSmislen (napomena u bilj. 3. i uputstvo na tekst H. Festini, Semantička teorija Zadranina P. Botture, l, op. cit., str. 67, gdje se iznosi da je Humboldt tumačio odncs jezika i misli na tri na­čina: 1. misao prethodi jeziku, 2. Istovremeni su i 3. je'zik prethodi misli). No, Humboldt je poznatiji po trećoj tezi, iako fie iza nje krije davanje primata narodnom duhu i kulturi. Bottura je -nastcjao da se suprotstavi takvoj dvosmislenosti. Da jezik nije primaran dokazuje tvrdnjom da on nije svjetlo misli (79), ali nije ni misao primarna, jer - kaže Bottura - istina je to da bez govo'ra, ne može biti ni puno. :.pame-ti« u gla.vi (116).

Botturina teorija jeziika 89

o primatu mišlJenja nad jezikom (od Arlstot,ela do škole Port­-Royal). Na/ime, on upotr'ebljava ovaj primjer da bi pol~azao .insti­tucionaliziranje jedne riječi: rije,č mjesec se uv'ela .tako šta se najprije ·ot'krio aibj.ekt, promatranjem se zat1.m formirala ideja, a na kraju se na'šao znaJk, odnosno riječ (93). No, ipak je u po­zadini takvog mišljenja bUo instrumental1st1čko razumijevanJe jezika, kao što je i anda kada Bottura kaže d·a je čovjek prešao u višu razvojnu fazu jezi1m u kojoj je upotrijebto konvencionalne znakoiVe na.tjeran »snažnim poticajem ,pot.rebe l vođen indukci­jom« (118). P.otrebu kao pokreta,ča u razvoju jeztka isti·če N. Abbagnano, do ,sada Jedini deklarativni predstavnik instrum,en­talističke t,eorije j,ezika.43 Uz potrebitost, pa prema tome i ne­savršenost čovjeka vezano je još jedno svojstvo jezika - njegova pogrešivost i promjenljivost, koja sa svoje strane potvrđuje jezik kao mogućnost izbora. U tom smislu Bottura kaže da se riječi mogu mijenjati zbog ».greške« ili radi potrebe za no'vim riječima koje t,l'leba unijeti neophodno u jezik: ako su se razvUe nove ideje, ali o tomu, naravno, mora biti obaviješteno društvo (92) .44 Iako jezik raste te može »osvojiti v,elika bog.atstvo i obilJe riječl« (109), ne treba zaboravitl da su svaka promjena i izbor potleani potre­bom komunikacije, jer je krajnjl cilj jezika uvijek upotreba ta­kvih znakova koji će se shvatiti (92-93). Da Je Bottura izrazito naklonjen obraDIi komunikacijske usmJeI'lenosti jezika, ima do­sta d.okaz:a (80, 89, 96, 115-116), a .o tome je pisano l ranij.e.45

Ako, pak, ž,eUmo ustanoviti njegov stav o simbolu, onda se m,ote reći da j e vrlo sUčan Peirceovom, j er Bottura kaže da s,e riJ'e­čima ne lromuniciraju ideje" te da riječi treba inteI'lpI'Iettrati, ~to se ponekad mooe izvršiti zamjenom s drugom riječi (97) .46

43 Ofr. H. Festini, Instrumentalistička teorija o jeziku i Karl Marx, op. ea., str. 235.

44 Prisjetiti se našeg teksta između 15. i 16. bilješke. 45 efr. H. Festini, Semantička teorija Zadranina P. BottuTe, 1, op.

cit., str. 58; H. Festini, Botturina koncepcija značenja i suvremena lingvistika, op. cit., str. 169, naročito .bilješka 69.

46 Prema Pe.irceu simbol nije sUčan objektu na koji se odnosi i s kojim je arbitrarno povezan zakonom asOCijacije općih ideja kOje dje­luju truko na simbol da ga se tumači kao da se referira na neki objekt (2.249) (vidjeti i tekst prije bilj. 40, kao -1 tu bilj.). Riječi nekog jezika su primjeri za simbole - slova u napisanom iskazu čovjek komponi­raju simbol, ali ~načenje čovjeka ne zavisi od sličnosti između tog znaka i nekog stvarnog čovjeka, nego jedino na temelju konvencije da se čovjek upotrebljava za referiranje na bilo kOjeg čovjeka (cfr. D. Greenlee, op. cit., str. 71), A ovaj primjer neobično je sličan Bot­turinom koji smo naveli u tekstu između 23. i 24. bilješke. Nadalje, prema Peirceu, simbolu je potreban interpretant (5.470), a njegova je karakteristika da ope:t postaje znak (2.300), što je očito slično Botturino,m tvrđenju koje smo iznijeli u našem tekstu neposredno prije bilješke 46.

90 Heda Festini

Stoga se m.ože zaključiti da je Bottu~a u dUelu svoje teorije o jezicima, koj:i se odnO'sio na podrijetlo i evoluciju }ezika, sin­tetizirao na.jbolju ,empiristi,čku i iluminističku tradLciju (Wolffo­vu podjelu znakova, Lelbniz-CondillacO'vu podjelu jezi-čnih zna­kDva), s primjetnim utjecajem Bacona i Vi'coa, (tumačenje. pisa­nog je2ika), Lock·ea (posebnO' u kritici meta.fore) i CDndiHaca (povezanost jezika i društva). Svojim nastDjanjem da pDka~e kakO' podrijetlo jezika iz analogijskih indika.tivnih g:esta i emo~ tivnih krikova treba tumačiti kao konvenciDnalni a ne prirod­ni produkt, nastao iz ljuds.kih pDtreba. indukcijom i ponavlja­njima - Bottura sie radikalno udaljio u mišljenjU od svojih pr;et­hodnika iz 18. stoljeća. Iako nije bio naklonjen romantičarskim gledišt,ima., upra VD tada u nastanku (donekle u vezi međuDvls-. nosti jezika i misli), ipak njegova t,eorija o jeziku u nekim svojim a.spektima seže dD naših dana - do nekih Pe1rceovih (indeks, icon, simbol), pa čak dO' WittgensteinO'vih (O'stenzivna defini­Clija) i Popperovih misli (niža i viša razvojna fa;za jezika). OI) nije, kaD mnogi njegovi prethDdnici, povezivao naturalistl:čku i l~onv'encionaUstičku teDriju D jeziku. Hobbesov.ski uvjeren u kon": vencionalistlčki karakter podrl}etla i evolucije jezika, Bottura je naišao na zna.čajne zasade instrumentalističke teDrije .o jeziku (promjenljivi, lntersubjektlvni i simbOlički karaktrer jezika), .a za.gov'arajući bDIju alternativu između naturalističke ikonv'en~ cionalistlčke teoriJe, pove~ivao je konv,encLonalisti-čku s lnstru­mentallsttčk!om teorijom o jeziku.

TakO' možemo Botturu smatrati i u odnosu na probleme teo­rij e j ez1ka uzornim mtsUoc'em svoga i našeg vrem'ena.

BOTTURA'S THEORY OF LANGUAGE

Summary

The book Idealogia (Venice, 1832) by P. Bottura, a philosopher of Zadar, contains a 'theory of languages' (la teoria delle lingue), which is partly a philosophical grammar, and partly concerned with the problems about the origin and evolution of languages. The fiorst problem was the task of our previous paper, and here it will be sho·wn to what extent his development of the latter problems is current. which is not included in the ord'inary sense of the term 'theory of langualge'. Bottura modestly thought that he dealt with the subjećt in the manner of .the epicurein philosophers and the greater part 01 Italian, English and German philosophers. However de didn't ofte·Ii mention his predecesors, except Platon,twice Locke; Condillac arid Vico are mentioned in other of Bottura's papers in connection with.

Botturina teorija jezika 91

other questions. Though there were visible influences of Locke, Con­dillac, Vicoand earlier philosophers such as Bacon and Hobbes, Bottura was in his sintesis o'riginal enough and his work is of some conse­quence.

Our analysis is guided by a threefold division of theories of lan­guage - natur.alistic, conventionalistic and instrumentalistic. And it is supported by the polemics against Brinkmann's emphasis of the im­portance of Lambert's (1764) conception for Herder and Humboldt, and even for the modern philosophers such as are Peirce, Cassirer, Morris and Eco. It also employs a great number of comparisons with modern linguistic views, such as those of Chomsky, Hjemslev, Abbag­nano, Rosiello, Popper, Land, Robins, Ivić etc.

Integrateing the theses of Ockham, Bacon, Locke, Leibniz, Wolff and Condillac, Bottura distinguished between natural, analogical and conventional Signs. The division of the languages into kinds he also obtained by the inclusion of another important thesis. Bottura divided the languages into 1) action-language, or, the language of gestures (Gondillac, Herder, Peirce, Cassirerr, Witt - genstein), 2) written lan­guage (probably through the influence of Bacon and Vico and from the views concerning hie'roglyfic language of Schott el and Wolff) and 3) vocal language (where he tried to capture Condillac's naturalistic thesis by conventionalistic theory, prohably influenced by the con­sequent conventionalism as was Hobbes·s. This stage of language he treated in the manner of Popper the higher stage of articulated voi­.ces, which was derived from the lower stage of vocal gestures) .

The influence of Locke is clearly visible in Bottur.a's c'riticisms of metaphor as is Condillac's connection of language with society. But Bottura departed f'rom the opinion of the theorists in the 18th cent. with bis endeavour to show the origin of language as residing in the analogical indicative gestures and emotional screams as conventional, and not natural products, rooted· in human needs and evolving by induction and repetition. Though not close to romantic vie'ws (except to a small extent in his thesis concerning the connection of thought and language) which we're on the as:cent and which become so influ­ential later, his theory in some aspects is like contemporary views. It is similar to Peirce's views concerning index, icon and symbol; to Wittgenstein's ostensive definition and to Popper's distinction of the two phases of the evolution of the language (the lower and higher phase). Contrary to many previous theorists he didn't bind the natu­ralisticand conventionalistic theories of language. He was so tho­roughly convincend by Hobbes's arguments for a conventionalistic ori­gin of language and its evolution, that he emphasized the important aspects of the instrumentalistic theory of language (namely, the .changeable, intersubjective and symbolic character of language). And choosing the better alternative (between the naturalistic and con ven­tionalistic theories) he bounded the conventionalistic with instru­mentalistic theories of language.

SO we can think of Bottura, even in relation to the problems of the theory of language, as a model of theorists of both his time and .()urs.