Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u OsijekuFilozofski fakultet

Odsjek za hrvatski jezik i književnost

Hélène Cixous i feminizam 

Mentor: doc.dr.sc. Kristina Peternai Andrić

Student: Jelena BrankovićStudijska grupa: Hrvatski jezik

i književnost

Osijek, 2. lipnja 2013.

2

SADŽAJ:UVOD....................................................................................................3DOLJE S FEMINIZMOM!.......................................................................4PATRIJARHALNO BINARNO MIŠLJENJE...........................................4ŽENSKO PISANJE – MUŽEVNOST, ŽENSTVENOST, BISEKSUALNOST.................................................................................6ŽENSKO PISANJE – IZVOR I GLAS....................................................8SLABOSTI CIXOUSINE UTOPIJE......................................................10LITERATURA:.....................................................................................12

3

UVOD

Hélène Cixous rođena je 1938. u Alžiru. Predaje na sveučilištu u Vincennesu.

Autorica je romana i kazališnih komada, intelektualka i književna kritičarka, autorica

značajne studije o James Joyce (The Exile of James Joyce, 1976.). Njezin kritički i

kreativni aspekt približavaju se jedno drugom u feminističkom pisanju za Sorties.

Pripada skupini francuskih feministica koje su djelovale u Francuskoj u razdoblju od

1970-ih do ranih 1990-ih. Francuski feminizam, za razliku od feminizma u drugim

zemljama, zainteresiran je više za filozofska nego za pragmatična pitanja. Uz Cixous,

spisateljice koje se označavaju kao francuske feministice toga razdoblja su Chantal

Chawaf, Catherine Clement, Luce Irigaray, Julia Kristeva, Monique Wittig i Agnes

Varda. Cixous predstavlja osobito francusko obilježje radikalnoga feminizma koje se

zasniva na konceptu ecriture feminine ili feminističkoga načina pisanja. U njezinom

cjelokupnom radu očituje se Lacanovo poimanje Freuda i Derridina kritika

logocentrizma jer Cixous napada patrijarhalnu kulturu: Lacanov simbolični falus i

Derridin logocentrizam stapaju se pod terminom falocentrizma koji Cixous vidi kao

perverzan i ugnjetavački. Između 1975. i 1977. Hélène Cixous proizvela je čitav niz

teorijskih spisa u kojima istražuje odnose između žena, ženstvenosti, feminizma i

proizvodnje tekstova. Njezin stil intenzivno je metaforičan, poetičan i izrazito

antiteorijski. Iako je teško snalaziti se u Cixousinom tekstualnom neredu i otvoriti

vidike njezine tekstualne džungle, cilj ovoga rada je približiti čitatelju njezine

ideje.Važno je odmah na početku napomenuti kako Hélène Cixous ne vjeruje ni u

teoriju ni u analizu iako prakticira oboje. Ona ne odobrava feminističke analize.

Izjavila je da nije feministica i rekla da ne mora proizvoditi teoriju.

DOLJE S FEMINIZMOM!Hélène Cixous odbacuje etiketu feminizma koja se temelji definiciji feminizma kao

građanskoga, egalitarističkoga zahtjeva da žene steknu moć u postojećem

patrijarhalnom sustavu; feministice su žene koje žele moć, mjesto u sustavu,

poštovanje i društveno priznanje. Cixosu ne odbacuje ono što se naziva ženskim

pokretom. Naprotiv, sklona mu je. Izazvala je članice kolektiva Politique et

psychanalyse. Marširale su ulicama na Međunarodni dan žena noseći natpise Dolje s

4

feminizmom!, na taj način iskazivajući ogromnu količinu javno iskazanog

neprijateljstva i gorčine unutar ženskoga pokreta. Glavni učinak te antifeminističke

inicijative bio je stvaranje općeg dojma ogorčenosti i zbrke unutar francuskog

feminizma. Unatoč tome što Cixous tvrdi da nije feministica, njezina nesumnjiva

predanost borbi za žensko oslobođenje u Francuskoj kao i njezina snažna kritika

partijarhalnih načina mišljenja čine je feministicom.1

PATRIJARHALNO BINARNO MIŠLJENJEJedna od najpristupačnijih ideja Hélène Cixous njezina je analiza onoga što se

naziva patrijarhalnim binarnim mišljenjem. Ideja potječe iz rada poststrukturalista,

francuskog filozofa i njezinog velikog prijatelja Jacquesa Derride. On svaki sustav

mišljenja koji zavisi o neosvojivom temelju, nespoznatljivom počelu, neospornom tlu

na kojemu se može graditi hijerarhija značenja naziva metafizičkim. Tvrdi da se ne

možemo osloboditi potrebe za stvaranjem takvih počela. Ona je ugrađena u našu

povijest i ne možemo je iskorijeniti ili zatomiti. Ako se takva počela pomnije ispitaju,

moguće ih je razgraditi, dekonstruirati, vidjeti ih kao proizvode određenog sustava

značenja, a ne onoga na što se on naslanja izvana. Počela su dio binarnih

suprotnosti.2 Ispod naslova Gdje je ona? Cixous niže sljedeće opreke:

Aktivnost / Pasivnost,

Sunce / Mjesec,

Kultura / Priroda,

Dan / Noć,

Otac / Majka,

Glava / Srce,

Razumljiv / Osjećajan,

Logos / Patos3

Svaka od opreka odgovara temeljnoj opreci muškarac / žena; duboko su urasle u

patrijarhalni vrijednosni sustav u kome se svaka od opreka može analizirati kao

hijerarhija u kojoj se ženstvena strana promatra kao negativna i nemoćna. Cixous

1 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 147.2 Terry Eagleton – Književna teorija, str.146.3 Zlatko Kramarić – Književnost, povijest, politika, str. 258.

5

tvrdi da su zapadna filozofija i književnost uvijek bile uhvaćene u beskonačnost

hijerarhijskih binarnih opreka koje se uvijek na kraju vraćaju temeljnom paru

muško / žensko. Dekonstrukcija je kritička operacija koja djelomice potkopava te

opreke ili usmjerava na njihovo međusobno potkopavanje u procesu tekstualnog

značenja. Žena je ne-muškarac, krnji muškarac, drugo od njega. Njoj se pripisuje

negativna vrijednost u odnosu na muško počelo. Žena nije tek drugo u smislu nečega

što je izvan muškarčeva obzora nego je drugo po svojoj prisnoj vezi s njime, kao

slika onoga što on nije. Muškarac treba to drugo čak i onda kada ga prezirno

odbacuje.4 Antropologinja Sherry Ortner analizira opreku muško / žensko i kultura /

priroda te dolazi do zaključaka koji su vrlo slični Cixousinim. Naime, Ortner tvrdi da

se svugdje, u svakoj znanoj kulturi, žene u nekoj mjeri smatra inferiornima

muškarcima. Ona univerzalno obezvređivanje žena vidi kao rezultat sveprožimajuće

binarne logike u kojoj su muško / žensko zamišljeni kao paralela kulturi / prirodi. U

tome smislu, na prirodu se gleda kao na predstavnika nižeg reda postojanja. Sljedeći

potez Hélène Cixous lociranje je smrti na djelu; kako bi jedan pojam mogao steći

značenje, mora uništiti drugi. Teorija kulture, društva, skup simboličkoga sistema –

umjetnost, religija, porodica, jezik – sve razrađuje isti sistem. Svaki pokret kod kojega

je postavljena suprotnost proizvodnje značenja je pokret u kojemu je par uništen.

Sveopće bojište. Svaki puta izbije rat. Smrt je uvijek na djelu.5 Pobjeda je uvijek

hijerarhizirana. Izjednačuje se s aktivnošću dok se poraz izjednačuje s pasivnošću. U

patrijarhatu je muškarac uvijek pobjednik. Cixous se suprotstavlja takvom mišljenju i

strastveno optužuje izjednačavanje ženstvenosti s pasivnošću i smrću. Ženi nije

ostavljen nikakav pozitivan prostor. Žena je ili pasivna ili ne postoji. Njezin teorijski

projekt pokušaj je poništavanja logocentrične ideologije. Logocentrizam zajedno s

falocentrizmom6 pokušava potlačiti i utišati žene. Izazov jednosložnosti logocentrizma

i falocentrizma danas je dovoljno postojan – objelodanjivanje sudbine koja je

nametnuta ženi, njen ukop – koji ugrožava stabilnost izgradnje muškarca, a koji se

prikazuje kao cikličan; udaljavanje iz svijeta ženstvenih odraza, hipoteza koje su

pogubne za bedem postavljen za moć. Što bi nastalo od logocentrizma, od velikoga

filozofskoga sistema, od svjetskoga poretka ako bi se kamen na kojemu su našli

4 Terry Eagleton – Književna teorija, str. 146.5 Zlatko Kramarić – Književnost, povijest, politika, str. 259.6 Označava vjerovanje da je muški spolni organ važniji od ženskoga.

6

svoju crkvu otkotrljao?7 Cixous pokušava ženu proglasiti izvorom života, moći i

energije i pozdraviti dolazak novoga, ženstvenoga jezika koji nastoji potkopati

patrijarhalne binarne sheme. Jesam li ovo ja, ova dotjerana ništica, obavijena

velovima, koju brižljivo drže na distanci, odgurnuta na marginu Povijesti i promjene,

poništena, maknuta s puta, na rubu pozornice, u kutu kuhinje, uz krevet? Za tebe?8

Važno je referirati se i na pojam značenja. U opreci muževno / ženstveno svaki

pojam postiže značenje jedino kroz svoj strukturalni odnos prema drugome. Muževno

bi bilo potpuno beznačajno bez svoje izravne suprotnosti – ženstvenoga i obrnuto.

Derrida ističe da značenje nikada nije istinski prisutno nego je tek konstruirano kroz

potencijalno beskonačan proces referiranja na druge.

ŽENSKO PISANJE – MUŽEVNOST, ŽENSTVENOST, BISEKSUALNOSTNemoguće je definirati ženstvenu spisateljsku praksu i to je prastara nemogućnost

koja će takvom i ostati, jer ova praksa nikada neće biti teoretizirana, obuhvaćena,

kodirana – što ne znači da ona ne postoji. (Hélène Cixous, Smijeh Meduze)

Ženstveni su tekstovi oni koji se bore za potkopavanje dominantne falogocentrične

logike i rastvaranje zatvorenosti binarnih opreka. Takvi tekstovi goste se užicima

otvorene tekstualnosti. Cixous ne koristi termin žensko pisanje jer termini poput

muževno i ženstveno zatvaraju unutar binarne logike, unutar klasične vizije spolne

opreke između muškarca i žene. Ona govori o pisanju za koje se tvrdi da je

ženstveno / muževno ili o libidnoj ženstvenosti koja se može odgonetnuti u pisanju

muškarca ili žene. Uopće nije važan empirijski spol autora nego vrsta pisanja o kojoj

je riječ. Cixous upozorava na miješanje autorova / autoričina spola sa spolom

pisanja koje on / ona proizvodi; Većina je žena ovakva: pišu poput nekoga drugog –

muškarca – i u svojoj ga nevinosti potpomažu i daju mu glas te na kraju proizvedu

pisanje koje je zapravo muževno. Mora se jako paziti kada se radi sa ženskim

pisanjem da se ne upadne u zamku imena: to što je potpisan ženskim imenom, tekst

ne čini nužno ženstvenim. Moglo bi tako biti riječi o muževnom pisanju, i obrnuto.

Sama činjenica da je tekst potpisan muškim imenom ne isključuje ženstvenost.

Rijetko je, ali ponekad se ženstvenost može pronaći u pisanju koje su potpisali

7 Zlatko Kramarić – Književnost, povijest, politika, str. 260.8 Andrea Zlatar – Tekst, tijelo, trauma, str. 38.

7

muškarci: ipak se događa.9 Cixous vjeruje u inherentno biseksualnu prirodu svih

ljudskih bića i to je jedan od razloga zbog kojega se ona toliko želi riješiti stare

opreke između muževnoga i ženstvenoga. Napada klasičnu koncepciju

biseksualnosti koja je stisnuta ispod amblema straha od kastracije. Ta homogena

koncepcija biseksualnosti smišljena je kako bi se pobrinula za muški strah od žene

tako što mu dopušta da maštanjem odagna neizbježne znakove spolne razlike.

Cixous proizvodi tzv. drugu biseksualnost – mnogostruku i stalno promjenjivu,

biseksualnost koja ne isključuje ni razliku niti jedan od spolova. Cixous tvrdi da su

žene one koje se otvaraju biseksualnosti: Na određen način, žena je biseksualna jer

je muškarac – nikome nije tajna – zadužen za dičnu faličku monoseksualnost

održava u punoj snazi. Nudi definiciju pisanja u kojoj odjekuje Derridina koncepcija

pisanja i proteže se njezina koncepcija druge biseksualnosti: Priznati da je pisanje

upravo rad u međuprostoru, proučavanje procesa istog i drugog bez kojih ništa ne

može živjeti, poništavanje rada smrti – to priznati ponajprije je željeti to dvoje, kao i

oboje, zbroj jednog i drugog, nefiksirane sekvencije, borbe i isključenja ili kojega

drugog oblika smrti, nego beskrajno dimenzionirane neprestanim procesom razmjene

od jednoga subjekta drugome.10 Pisanje je, znači, za Cixous biseksualno i žene se u

tome smislu puno sklonije biseksualnosti od muškaraca. Stoga je biseksualno

pisanje zapravo žensko pisanje iako postoji mogućnost da će neki muškarac nekada

moći raskinuti sa svojom dičnom monoseksualnošću te takođeš postići

biseksualnost.

Uporno odbijanje opreke između ženstvenosti i muževnosti dovodi do novih termina.

Cixous inzistira na razlikovanju muževne i ženstvene libidne ekonomije. Govorimo o

Domeni Vlastitoga i Domeni Dara. Kod Domene Vlastitoga naglasak se nalazi na

samoidentičnosti, samoveličanju i dominaciji. U svome članku Kastracija ili

dekapitulacija? Cixous o ideji vlastitoga govori kao o nečemu što je vlastito

muškarcu: Etimološki, vlastito je vlasništvo, ono što je neodvojivo od mene.

Vlasništvo je blizina, srodstvo: moramo voljeti svoje bližnje, one koji su nam bliski,

kao same sebe: moramo se približiti drugom / drugoj tako da ga / je možemo voljeti

stoga što najviše volimo sebe. Domena Vlastitoga, kultura, funkcionira prisvajanjem

koje je artikulirano, uvedeno u igru, klasičnim muškim strahom da će biti lišen

vlasništva, da će mu se nešto uskratiti... njegovim odbijanjem da mu se nešto uskrati,

9 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 154.10 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 155.

8

da bude u stanju razdvojenosti, njegovim strahom od gubitka povlastice, strahom čiji

je odgovor čitava Povijest. Sve se mora vratiti muževnom. Povrat: ekonomija se

temelji na sustavu povrata. Ako muškarac troši i biva trošen, to je pod uvjetom da mu

se vrati njegova moć.11 Izrazito je zanimljiva Cixousina Domena Dara. Postoje dvije

vrste dara – dar kakvim ga percipiraju muškarci i dar bez misli o povratu. Muška

psiha primanje dara vidi kao nešto opasno: U trenutku u kojem nešto primiš

djelotvorno si otvoren drugom te ako si muškarac, imaš samo jednu želju, a ta je što

brže vratiti dar, prekinuti krug razmjene koja bi mogla biti bez kraja. Ne biti ničije

dijete, ne biti nikome ništa dužan. Žena daje bez misli o povratu. Žena je darežljiva, a

upravo je darežljivost jedna od najpoznatijih riječi u rječniku Hélène Cixous. Ovako

ona govori o Domeni Dara: Ako postoji vlastitost žene, to je paradoksalno njezina

sposobnost da se nesebično razvlašćuje, kao tijelo bez kraja, bez dodatka, bez

najvažnijih dijelova... To ne znači da je nediferencirana magma već da ne želi

zapovijedati svojim tijelom ili svojom žudnjom. Njezin je libido kozmički kao što je

njezina podsvijest svjetska. Domena Dara nije domena. Domena Dara je prostor

užitka i orgazmičke razmjene s drugim. Žena daje jer ne pati od tjeskobe kastracije

na onaj način kao muškarci.

ŽENSKO PISANJE – IZVOR I GLASPiši sebe – tvoje tijelo mora dobiti svoj glas.12

Ženstvenost u pisanju davanje je prednosti glasu. Žena koja govori jest svoj glas.

Žena fizički materijalizira ono o čemu razmišlja; označava to svojim tijelom.13 Potpuno

je prisutna fizički u svome glasu. Glas izvire iz najdubljih slojeva njezine psihe. Više

tijela, stoga i više pisanja.14 Žene posjeduju privilegiranu vezu s glasom jer nemaju

dovoljno obrambenih mehanizama: Nijedna se žena ne brani od svojih libidnih poriva

toliko kao muškarac.15 Barthesov jouissance koji govori o erotičnom tekstu, odnosno

opojnom užitku kojemu se moram prepustiti čitatelj, postići blaženstvo čitanja i spolni

orgazam preuzima Cixous kako bi ukazala na intenzitet, žestoko zadovoljstvo koje

žena poznaje, a muškarac ga se boji. Žena koja piše strahovito je moćna. Njezina

11 Toril Moi - Seksualna / tekstualna politika, str. 158.12 Andrea Zlatar – Tekst, tijelo, trauma, str. 104.13 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 160.14 Zlatko Kramarić – Književnost, povijest, politika, str. 227.15 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 161.

9

moć potječe od majke jer majčino davanje uvijek vrije snagom: Što više imaš, to više

daješ, to više jesi. Što više daješ, to više imaš.16 Cixous naglašava da okolnost gdje

je tijelo rođeno i gdje se tijelo sada nalazi određuje način sagledavanja stvarnosti jer

određuje poziciju subjekta. Nju tijelo ne zanima kao biološki entitet već kao kulturalna

konstrukcija. Ženski tekst je nespoznatljiv kao što je i tijelo nespoznatljivo: Tijelo je

mjesto opscenosti, onoga što je izvan scene prikazanog, što je neprikazivo.17 Pokreti

tijela koji su izvan kontrole volje, poput smijeha ili kretanja žudnje, napadaju zatvoreni

sustav i rastvaraju čvrste granice tijela. Pisati da dotaknem slovima, usnama, dahom,

da milujem jezikom, da ližem dušom, da okusim krv voljenog tijela i krv života u

njegovoj pristupačnosti.18

Zanimljiva je Cixousina naklonjenost mitološkom i religijskom svijetu. Njezine su

mitske i religijske aluzije često popraćene s oceanskim vodenim predodžbama: Mi

smo sami more, pijesak, koralji, plaže, plime, plivači, djeca, valovi... Heterogeni, da.

U svoju radosnu korist ona je erogena; ona je erogenost heterogenoga: plivačica

nošena zrakom, u letu, ona se ne drži za sebe; ona je raspršena, čudesna,

zapanjujuća, željna drugih i sposobna biti drugima, željna druge žene kojom će biti,

druge žene kojom nije, njega, tebe.19 I za brojne mitologije i za Cixous voda je

najženstveniji element. Voda sadrži zatvorenost mitskoga svijeta i održava utješnu

sigurnost majčine utrobe. Unutar toga prostora Cixousin se subjekt može slobodno

kretati. Njezina vizija ženskoga pisanja locirana je unutar takvog prostora, unutar

prostora u kojemu je sva razlika dokinuta. Žena koja piše zaštićena je svemoćnom

dobrom majkom. Uvijek je sigurna i zaštićena od pogibelji. Ništa ju ne može

povrijediti. Onesposobiti je ne mogu ni udaljenost i razdvojenost. Za primjer imamo

Shakespearovu Kleopatru: Kleopatrina se inteligencija, snaga osobito vidi u radu koji

obavlja – radu ljubavi – na udaljenosti, na jazu, na razdvojenosti. Ona priziva jaz

jedino da bi ga ispunila do prelijevanja, nikada ne tolerirajući razdvojenost koja bi

mogla povrijediti ljubavnikovo tijelo. Postepeno je Cixousin tekst kao majka postao

tekst kao silovanje: Pentracija. Vrata. Kucaj prije no što uđeš. Apsolutno

zabranjeno... Kako bih mogla ne željeti pisati? Kada su me knjige obuzele, prenijele,

probole do dubine duše, dale mi da osjetim njihovu nezainteresiranu potenciju? Kada

su mi nastanile biće, proputovale i oplodile tijelo, kako da se zatvorim u tišinu?20

16 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 163.17 Andrea Zlatar – Tekst, tijelo, trauma, str. 66.18 Andrea Zlatar – Tekst, tijelo, trauma, str. 104.19 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 164.20 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 168.

10

SLABOSTI CIXOUSINE UTOPIJETeorije Hélène Cixous pune su proturječja kojih je i ona sama svjesna pa izjavljuje:

Da sam filozofkinja, nikada si ne bih mogla dopustiti da govorim u okvirima

prisutnosti, esencije itd. ili značenja čega. Bila bih sposobna voditi filozofski diskurz,

ali to ne činim. Dopuštam da me ponese pjesnička riječ. S jedne strane, njezin rad

možda izgleda kao puka imitacija Derridinih teorija. Referirajući na njegovu knjigu O

gramatologiji objašnjava odnosu između njegove i svoje koncepcije: On u

Gramatologiji govori o pisanju općenito, o tekstu općenito. Kada ja govorim o pisanju,

to nije ono o čemu govorim. Moramo na trenutak promijeniti perspektivu: ne govorim

o koncepciji pisanja na način na koji je Derrida analizira. Govorim u idealističkijem

stilu. To si dopuštam. Odrješujem se filozofskih obaveza i korekcija, što ne znači da

ih ne uzimam u obzir.21 Glavna slabost njezinih tumačenja upravo je u odsutnosti bilo

kakve konkretne analize materijalnih čimbenika koji sprječavaju žene da pišu. U

njezinoj je pjesničkoj mitologiji pisanje postavljeno kao apsolutna djelatnost u kojoj

sve žene kao žene automatski sudjeluju. To zvuči uzbudljivo i zavodljivo, ali ništa ne

govori o stvarnim nepravdama, oskudici i nasilju koje žene, kao društvena bića, a ne

mitološki arhetipovi neprestano trpe. Cixous potkazuje patrijarhalnu ideologiju iako joj

je zapravo sklona; patrijarhat je taj, a ne feminizam, koji inzistira na etiketiranju žena

kao emotivnih, intuitivnih i imaginativnih, dok razum ljubomorno pretvara u

ekskluzivno muško područje. Pomalo je teško obuhvatiti sav njezin trud u nekoliko

rečenica jer je proturječan samome sebi. Ako se uputimo u čitanje nekog izrazitog

ženskog pisma kao što su Hologrami straha i Kao da me nema spisateljice Slavenke

Drakulić, možda će nam teorije te svestrane žene biti bliže. Usprkos promjenama

kroz koje koncepcija pisanja prolazi u njezinim tekstovima, pisanje je za nju uvijek u

nekom smislu libidan objekt ili čin. Zahvaljujući Hélène Cixous feministička kritika

napušta paralizirajući empirizam u čijem je središtu autor / autorica. Veza

seksualnost – tekstualnost otvara čitavo novo područje feminističkog istraživanja

artikulacija žudnje u jeziku i to ne samo u tekstovima koje su pisale žene nego i u

tekstovima koje su pisali muškarci. Na kraju ću još istaknuti riječi koje upućuju na

nastajanje njezinih tekstova jer odišu zanimljivošću kao i cijela njezina teorija:

Danima krstarim kroz regiju sastavljenu od mnoštva tekstova kroz račvanja,

ukrštanja, kalemljenja, sve dotle dok ih ne mislim napamet. Poslije improviziram nad

sjetvom bilješki od dvije strane po pet ili šest sati. Potrebno mi je da pustim da me

21 Toril Moi – Seksualna / tekstualna politika, str. 168.

11

pohode glasovi pridošli iz mojih udaljenih zemalja, odjekujući preko mene. Želim

posjedovati glasove. Odjednom se nalazim u milosti njihovih šaptanja.22

22 Književna Republika, 2005., siječanj – veljača, 3-4, Od riječi do života

12

LITERATURA:Toril Moi, Seksualna / tekstualna politika

Zlatko Kramarić, Književnost, povijest, politika

Andrea Zlatar, Tekst, tijelo, trauma

Terry Eagleton, Književna teorija

Književna Republika, Od riječi do života, 2005., 3-4