Herbert Markuze (nem. Herbert Marcuse 19. jul 1898 — 29. jul 1979) , nemački politički filozof i teoretičar društva i jedan od osnivača Frankfurtske škole. Kao izbeglica iz nacističke Nemačke od 1934. živeo je u SAD. Razvio je oblik neomarksizma koji se u velikoj meri zasnivao na učenjima Hegela i Frojda. Postao je čuven šezdesetih godina dvadesetog veka kao vodeći mislilac nove levice i guru studentskog pokreta. Opisao je razvijeno industrijsko društvo kao sveobuhvatan sistem represije koji je ugušio raspravu i apsorbovao opoziciju. On nije polagao nade u proleterijat već u marginalizovane grupe poput studenata, etničkih manjina i žena kao i u zemlje Trećeg sveta (siromašne zemlje)

U cijelom poslijeratnom razdoblju, Marcuse se i nadalje deklarirao kao pripadnik političke ljevice i član Frankfurtske škole, dapače nije se libio naglašavati da je marksistički mislioc, socijalističke orijentacije, ali i slijedbenik hegelijanske škole filozofije.

Marcuse je nastavio sa kritikom kapitalističkog društva, osobito je bila zapažena njegova sinteza Marxa i Freuda, Eros i civilizacija iz 1955., kao i njegove knjiga iz 1964. Čovjek jedne dimenzije, u kojoj je iznio sumnje u moć studentskih pokreta iz 1960. Kako je unatoč poodmakloj dobi uvijek bio spreman odazvati se i govoriti na tada brojnim studentskim prosvjedima, Marcuse je ubrzo prozvan "Ocem nove ljevice u Sjedinjenim Državama", na kraju Marcuse je i naglasio da su studenti i mladi ona snaga koja može iznjeti novu revoluciju, da to više nisu radnici, jer da više nema klasičnog proleterijata u plavim kutama, već je to konzervativno novo radništvo u bijelim ovratnicima. Marcuse je bio osobito popularan 1970-ih i snažno je utjecao na intelektualnu publiku širom svijeta i znanstvenike koji su tad stali istraživati popularnu kulturu. Jako je puno putovao i govorio po Americi i Europi, kasnih 1960-ih i 1970-ih. Osobito se angažirao u obrani istočnonjemačkog disidenta Rudolfa Bahra (autora knjige Alternativa u Istočnoj Europi), zbog tog (ali i ne samo zbog tog) je Marcuse podozrivo priman od strane tvrdih komunista koji su njemu uvijek gledali samo - kukavičje jaje, velikog brbljavca koji otupljuje ideološku borbu i vodi je u stranputicu.

Marcuse i kapitalizam

Analiza kapitalizma koju je razvio Marcuse, djelomično proizlazi iz jednog od Marksovih glavnih pojmova: objektivizacije. koja u kapitalizmu postaje otuđenje. Marks je čvrsto vjerovao da kapitalizam iskorištava ljude, tako da predmeti proizvedeni od strane radnika postaju otuđeni i tako na kraju i dehumanizirani. Marcuse je ovo Marksovo uvjerenje i

bitno proširio. On je tvrdio da kapitalizam i industrijalizacija pritišće na radnike tako teško da oni sami sebe vide kao objekte stvari koje su proizveli. Na početku svoje slavne Čovjek jedne dimenzije Marcusea piše: "ljudi se prepoznaju u svom standardu, njihova duša je u njihovim automobilima, stereo uređajima, dvoetažnim kućama, kuhinjskoj opremi" [, što konzekventno znači da u kapitalizmu (u potrošačkom društvu) ljudi postaju proširena roba koju sami stvaraju.

Dela

NJegova najznačajnija dela su:

Um i revolucija, 1941. Eros i civilizacija, 1958. Čovek jedne dimenzije, 1964