Herman Melville

MOBY DICK

iliBIJELI KIT

Naslov izvornika:Moby Dick or The Whale

SadržajETIMOLOGIJA I CITATI

EtimologijaCitati iz literature koja se odnosi na kitove

MOBY DICK ILI BIJELI KIT1. Pričini2. Putni torbak3. Gostionica »kitolovac«4. Pokrivač5. Doručak6. Na ulici7. Crkvica8. Propovjedaonica9. Propovijed10. Drug i pobratim11. Noći o ponoći12. Queequegov životopis13. Tačke14. Nantucket15. Dagnje i bakalar16. Kako sam izabrao brod17. Queequegov Ramazan18. Queequegov »Potpis«19. Zloguk se javlja20. Jurnjava na sve strane21. Odlazak na brod22. Sretan Božić23. Obala u zavjetrini24. U obranu jednog zvanja25. I još nešto26. Vitezovi i štitonoše27. Vitezovi i štitonoše (nastavak)28. Ahab29. Nastupa Ahab; za njim Stubb30. Lula31. U Morfejevu naručju32. Cetologija

33. »Specksynder«34. Za kapetanovim stolom35. Na jarbolu — na straži36. Na kasaru37. Zalaz sunca38. Sumrak39. Prva noćna straža40. Ponoć41. Moby Dick42. Bjeloća Bijelog kita43. Posluhni!44. Ahabove pomorske karte45. Svjedočenja46. Nagađanja i slutnje47. Queequeg plete pletnjaču48. Prvo spuštanje49. Život — neslana šala50. Ahabov čamac, njegova momčad i Fedallah51. Sablasni mlaz52. Albatros53. »Gam«54. Priča s broda »Town-ho«55. O nepodobnim crtežima što prikazuju kita56. O manje pogrešnim slikama kitova i o pravilno prikazanim

prizorima iz lova na kitove57. O kitovima naslikanim, izrezanim od kosti, drveta i željeznog lima,

isklesanim u kamenu, o kitovima u planinama i u zvijezdama58. Okrijek59. Hobotnica60. Mrlin61. Stubb ubija kita62. Koplje63. Paljak64. Stubbova večera65. Kitovina kao jelo66. Pokolj morskih pasa67. Komadanje

68. Ponjava69. Pogreb70. Sfinga71. Priča s broda »Jeroboam«72. Majmunska uzica73. Stubb i Flask ubijaju običnog kita74. Ulješurina glava75. Glava običnog kita76. Zidoder77. Velika »Heidelberška bačva«78. Bunar i kablovi79. Prerija80. Jezgra81. »Pequodov« susret s »Djevicom«82. Čast i slava kitolova83. Jona u povijesnom osvjetljenju84. Gađanje kopljem85. Vodomet86. Repina87. Velika armada88. Škole i školnici89. Razlika između ulovljene i slobodne ribe90. Glave ili repovi91. »Pequodov« susret s »Ružinim pupoljkom«92. Siva ambra93. Izopćenik94. Tiještenje šakama95. Mantija96. Topionica97. Svjetiljka98. Spremanje ulja i veliko čišćenje99. Dukat100. Noga i ruka101. Pehar102. Arresitska sjenica103. Dimenzije kitova kostura104. Fosilni kitovi

105. Smanjuje li se kitu veličina i prijeti li mu istrebljenje?106. Ahabova noga107. Tesar108. Ahab i tesar109. Ahab i starbuck u kajiti110. Queequeg u mrtvačkom sanduku111. Pacifik112. Kovač113. Kovačnica114. Pozlatar115. »Pequodov« susret s »neženjom«116. Kit na umoru117. Na straži kraj mrtvih tjelesina118. Kvadrant119. Svijeće120. Na palubi pred smjenu prve noćne straže121. Ponoć na kaštelu122. Ponoć u snasti, uz munje i grmljavinu123. Mušketa124. Kompasna igla125. Log i mrlin126. Plovak za spašavanje127. Na palubi128. »Pequodov« susret s »Rahelom«129. U kajiti130. Šešir131. »Pequod« susreće »Radost«132. Simfonija133. Prvi dan hajke134. Drugi dan hajke135. Treći dan hajkeEpilogPOGOVOR

ETIMOLOGIJA I CITATI

ETIMOLOGIJA

(Sastavio neki pokojni sušičavi gimnazijski suplent) Kao da ga i sad vidimpred sobom — blijedoga gimnazijskog suplenta: sve je na njemu i u njemu

olinjalo — i kaput, i srce, i tijelo, i mozak. Uvijek je brisao prašinu sa svojihgramatika i leksikona, nekakvim čudnovatim rupcem što kao za porugu

bijaše ukrašen šarolikim zastavama svih poznatih naroda na svijetu. Volioje čistiti prašinu sa svojih starih gramatika; možda ga je to u neku ruku

podsjećalo na misao kako će se i sam u prah pretvoriti.»Kad uzmete druge poučavati kako se u našem jeziku izgovara riječ

whale, pa u neznanju izostavite glas H[1], koji gotovo sam sobom daje tojriječi njezino značenje, vi onda kazujete nešto što nije istinito.«(HAKLUYT) WHALE (kit) švedski i danski hval. Ta je životinja dobila ime

po svojoj oblini ili valjanju, jer na danskom jeziku hvalt znači neštozaobljeno ili oblučasto.(IZ WEBSTEROVA RJEČNIKA) WHALE... dolazi izravnije od

holandskoga i njemačkog wallen, anglosaski walwian, valjati, okretati.(RICHARDSONOV RJEČNIK) תן — hebrejski

κητός — grčkiCETUS — latinskiWHOEL — anglosaksonskiHVALT — danskiWAL — holandskiHWAL — švedskiWHALE — islandskiWHALE — engleskiBALEINE — francuskiBALLENA — španjolskiPEKI-NUI-NUI — fidžiPEHI-NUI-NUI — eromangoanski

CITATI IZ LITERATUREKOJA SE ODNOSI NA KITOVE

(Sakupio neki zamjenik pomoćnog bibliotekara) Pokazat će se da je ovajknjiški krt i crv, bijedni zamjenik pomoćnog knjižničara, ispreturio i

pretražio sve biblioteke i ulične prodavaonice po svemu bijelom svijetu ipokupio sve aluzije na kitove na koje je naišao u ma kojoj knjizi, bilo to

pobožno štivo ili svjetovno. I zato ne morate, barem ne svaki, od tih zbrda-zdola popabirčenih citata, ma koliko bili autentični, smatrati za neko

cetološko evanđelje. Daleko od toga! Jer spominjući stare pisce općenito icitirajući pjesnike, ti su izvaci samo utoliko vrijedni i zanimljivi, što iz ptičjeperspektive donekle daju uvid u sve i svašta što se u svih mogućih naroda inaraštaja, uključujući i naš, napričalo, izmislilo i ispjevalo o Levijatanu.Ostaj mi zbogom, bijedni zamjeniče pomoćnog knjižničara, čiji sam tumač

ja! Ti pripadaš onom beznadnom, blijedom soju ljudi koje nikakvo vinoovoga svijeta ne može ugrijati, te im se i najmekša crvenika čini preljutom,ali s kojima čovjek voli ponekad prosjediti, da se i sam osjeća kao bogac, daoćuti neku plačljivu sentimentalnost drugarstva, da im onda u brk skreše,suzna oka i s praznom čašom u ruci, ne osjećajući se pritom baš takonevoljko: »Okanite se, ispomoćni bibliotekarčići, ćorava posla! Jer što seviše trudite da ugodite ljudima, to ćete manje hvale požeti!« Volio bih, damogu za vas isprazniti Hampton Court i Tuilerije![2] Ali, progutajte suzesvoje te se svim srcem svojim vinite navrh glavnog jarbola, jer vašiprijatelji, koji su pošli prije vas, već ispražnjuju svih sedam nebesa i tjerajuiz njih sve Božje maze, Gabrijela, Mihajla i Rafaela, da vama napravemjesto. Ovdje se kucate samo krhkim srcima, a ondje ćete se kucatineslomljivim peharima!»I stvori Bog kitove velike.«GENEZA»Za sobom ostavlja (Levijatan[3]) svijetlu stazu, rekao bi, da je bezdan

osijedio.«KNJIGA O JOBU»A Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.«KNJIGA PROROKA JONE»Gle more veliko i duboko, tud lađe plove, i Levijatan, kojega si stvorio da

se igra po njemu.«

PSALMI DAVIDOVI»Tada će Gospodin mačem svojim ljutim, velikim i jakim pokarati

Levijatana, prugu zmiju, i Levijatana, krivuljastu zmiju; i ubit će zmaja kojije u moru.«KNJIGA PROROKA IZAIJE»I što god grdnim ustima nemani dođe nadohvat, bila to životinja, brodica

ili kamen, sve to u hipu nestaje kroz golemo, pogano ždrijelo i propada ubezdanoj njenoj trbušini.«MORALNI SPISI PLUTARHOVI (HOLLANDOV PRIJEVOD) »U

Indijskom oceanu živi najviše riba, i u njemu su najveće koje postoje: međunjima kitovi i virovi, koji se zovu ulješure, zapremaju i do četiri jutra ili ralapovršine.«PLINIJE (HOLLANDOV PRIJEVOD)»Jedva smo dva dana plovili po moru, kadli se u osvit pojaviše mnogi

veliki kitovi i druge morske grdosije. Među prvima bješe jedan čudovišneveličine... Taj se razjapljenih ralja približavao nama, dižući val za valom nasve strane, a pred njim more kipjelo samom pjenom.«TOOKEOV LUCIAN, »ISTINITA HISTORIJA«»Obišao je i tu zemlju u namjeri da lovi kitove, koji su u velikoj cijeni

zbog svojih usi, od kojih je nešto donio i kralju... Najbolji su kitovi biliulovljeni u njegovoj zemlji, a neki su od njih bili četrdeset i osam, čak ipedeset yarda[4] dugi. Kaza da je on jedan od one šestorice što su u dvadana ubili šezdeset kitova.«OTHEROVO (ILI OCTHEROVO) PRIPOVIJEDANJE ŠTO GA JE

ZABILJEŽIO KRALJ ALFRED GODINE 890.»I dok je sve ostalo, bilo to životinja ili čamac, čim uđe u jezovito ždrijelo

te nemani (kita), odmah izgubljeno i progutano, riba glavoč može tu mirnouljesti i počivati.«MONTAIGNE, »APOLOGIJA ZA RAIMONDA SEBONDA«»Bježimo, bježimo! Đavo me odnio ako plemeniti prorok Mojsije nije u

životu strpljivoga Joba opisao Levijatana.«RABELAIS»Jetra toga kita zapremala je dvoja kola.«STOWE, »ANALI«»Orijaški Levijatan čini te more uzavri, kao što mast zacvrlji na tavi.«BACONOVA VERZIJA DAVIDOVIH PSALAMA

»Što se tiče čudovišno golemog obujma kita ili ulješure, nije namostavljeno ništa pouzdano. Neobično se ugoje, toliko da se od jednog kitamože dobiti nevjerojatna količina ulja.«BACON, »POVIJEST ŽIVOTA I SMRTI«»Za unutarnje ozljede nema boljeg lijeka do vorvanja.«[5]

KRALJ HENRY IV»Vrlo sličan kitu.«SHAKESPEARE, »HAMLET«»... kao što ranjeni kit pučinom prema kraju juri.«EDMUND SPENSER, »KRALJICA VIL«»... Neizmjerni kao kitovi, kojih goleme tjelesine mogu uzbibati tišinu

oceanske pučine da uzavri.«SIR WILLIAM DAVENANT, PREDGOVOR SPJEVU »GONDIBERT«»Što je spermacet (vorvanj) — u to ljudi s pravom mogu sumnjati, budući

da veleučeni Hosmannus u svome djelu, na kojem je radio punih tridesetgodina, izrijekom kaže: Nescio quid sit.«[6]

SIR T. BROWNE, »O SPERMACETU I ULJEŠURAMA«»Kô Spencerov Talus mlatom sve obara,

dok kit repom svojim oko sebe hara.---------------------------------Sulice mu mnoge tako snagu skrše,te mu nebrojena koplja s leđa strše.«

WALLER, »BITKA KOD SUMMER ISLANDA«»Umjetno se stvoren taj veliki Levijatan, zvan Republika ili Država (lat.

Civitas), koja je zapravo samo jedno umjetno biće.«HOBBES, »LEVIJATAN«, UVODNA REČENICA»I ludi Mansoul (»Ljudska Duša«) proguta ga a da ga nije ni sažvakao, kao

da je sleđ u kitovim ustima.«JOHN BUNYAN, »POKLONIKOVO PUTOVANJE«

»Ta morska neman —Levijatan, što Bog ga stvoristvorom najvećim što morem plovi.«

----------------------------------------------»Tu Levijatan,

najveći stvor međ stvorovima svim,u more strši ko rt i spava,

a kad kreće, ko da otok plovi,mlazom svojim izbacuje more.«

MILTON, »IZGUBLJENI RAJ«»Divivski kitovi, koji plove u moru vode, a u svom tijelu nose čitavo more

ulja.«FULLER, »PROFANA I SVETA DRŽAVA«

»Blizu rta kakva, gdje oluje biju,kitovi su stali, plijen svoj tako love,u grlo se njima ribe same liju,ludo misleć da to Oceanom plove.«

DRYDEN, »ANNUS MIRABILIS«»Dok ulješura plovi za krmom broda, odsijeku joj glavu te je čamcem

tegle što bliže obali; no ona se obično nasuče već na dubini od dvanaest-trinaest stopa.«»DESET PUTOVANJA THOMASA EDGEA NA SPITSBERŠKE OTOKE«(PURCHASOVA ZBIRKA PUTOPISA)»Za plovidbe viđali smo mnoge kitove kako se nestašno igraju u valovima

Oceana, te od puste obijesti izbacuju vodu kroza svoja štrcala koja su imizrasla na ramenima.«SIR HERBERT, »PUTOVANJA U AZIJU I AFRIKU«(HARRISOVA ZBIRKA)»Tu su vidjeli tako golema jata kitova te su bili prisiljeni nastaviti

plovidbu s najvećim oprezom, bojeći se da brodom ne udare u te divovsketjelesine.«SCHOUTENOVO »ŠESTO PUTOVANJE OKO ZEMLJE«»Tjerani sjeveroistočnjakom, odjedrismo s ušća Labe brodom koji se zvao

Jona u kitovoj utrobi...Neki tvrde da kit ne može otvoriti usta, no to je bajka...Ljudi se često penju na jarbole, nastojeći otkriti kita u daljini, jer tko ga

prvi ugleda, dobiva zlatnik za svoj trud...Čuo sam za kita, ulovljena blizu Šetlandskih otoka, koji je u trbuhu imao

više od jedne bačve sleđeva...Jedan od harpunara kaza mi da je jedanput kod Spitsberških otoka ulovio

kita koji je bio sasvim bijel.«»PUTOVANJE NA GRENLAND A. D. 1671.«

(HARRISOVA ZBIRKA)

»Više je kitova došlo na ovu obalu (Fife) godine 1652; među njima i jedandug osamdeset stopa; taj je, kako mi rekoše, osim množine ulja dao i petstotina mjera riblje kosti. Čeljusti mu stoje kao vrata u vrtu u Pitferrenu.«SIBBALD, »FIFE I KINROSS«»Sam sam pristao da pokušam mogu li svladati i ubiti tu ulješuru, jer još

nikad nisam čuo da je itko ubio kita te vrste: tako je strašan u svomgoropadnom gnjevu i tako neobično brz.«PISMO RICHARDA STAFFORDA

S BERMUDSKIH OTOKA, A. D. 1668.»I kit morske sred pučine

Tvorca sluša sa visine.«ŠKOLSKA POČETNICA ZA NOVU ENGLESKU»Vidjeli smo i mnoštvo velikih kitova, a čovjek bi se mogao okladiti o

jedan protiv stotine da ih u južnim morima ima mnogo više nego što smo ihmi viđali u sjevernim vodama.«KAPETAN COWLEY, »PUT OKO ZEMLJE A.D. 1729.«»... a pri disanju isparuje kit gdjekad takav zadah da se čovjeku pamet

pomućuje.«ULLOA, »JUŽNA AMERIKA«

»Silfima drevnim na brigu silnupuštamo sada tu halju divnu.Obranu često promaši svita:zalud oružje rebra od kita.«

POPE, »OTMICA UVOJKA«»Kad u pogledu veličine usporedimo kopnene životinje s onima koje žive

u morskim dubinama, vidjet ćemo da su kopnene upravo neznatne. Kit jebez sumnje najveći živi stvor.«GOLDSMITH, »PRIRODOPIS«»Ako bi trebalo da pišete basnu za male ribe, uredili biste tako da one

govore kao golemi kitovi.«GOLDSMITH JOHNSONU»Poslijepodne vidjesmo nešto nalik na morski greben, ali se pokazalo da je

to kit kojeg su neki Azijati ubili i teglili na kraj. Bit će da su se nastojalisakriti iza kita, da ih mi ne opazimo.«COOKOVA PUTOVANJA»Rijetko se kada usuđuju napadati veće kitove. Neki su im takav strah

utjerali u kosti te se boje da im na moru i samo ime spomenu: nose u

čamcima balegu, vapnenac, smrekovo drvo i druge slične predmete, eda bizaplašili kitove i spriječili im suviše blizo prilaženje.«PISMA UNA VON TROILA O BANKSOVU I SOLANDEROVU

PUTOVANJU NA ISLAND 1772.»Ulješura što su je našli Nantucketanci vrlo je živa i goropadna životinja,

te je kitolovcima potrebna nevjerojatna okretnost i hrabrost.«SPOMENICA THOMASA JEFFERSONA O KITOLOVCIMA, UPUĆENA

FRANCUSKOM MINISTRU 1778.»I molim vas, gospodine: što bi se na svijetu moglo mjeriti s tim?«EDMUND BURKE U PARLAMENTU, SPOMINJUĆI KITOLOV

NANTUCKETANACA »Španjolska — golem kit koji se nasukao na obaliEurope.«EDMUND BURKE (NA NEKOM MJESTU)»Jedna desetina redovitih kraljevih prihoda, koji se, kako vele, zasnivaju

na tom što kralj čuva i štiti more i plovidbu od gusara i razbojnika, dobivase od utrška kraljevskih riba, a te su kitovi i jesetre. Kad ih more izbaci nakraj, ili ih ribari ulove blizu obale, te ribe postaju kraljevo vlasništvo.«BLACKSTONE

»U borbu sa smrću posada kreće:Rodmond, siguran, nad glavu mu mećeželjezo s kukom, i sve sad čeka.«

FALCONER, »BRODOLOM«»Krovovi bliješte i katedrale,

visoko pršte rakete,vatrometi se veselo pale,pa iskre u nebo lete.Kao vatromet što probija mrak

i Ocean slavlje slavi,i mlazovi vode pršte u zrakkad kit se golemi javi.«

COWPER, U SLAVU KRALJIČINE POSJETE LONDONU»Deset ili petnaest galona krvi izbacuje kitovo srce odjedanput, i to

neobično brzo.«IZVJEŠĆE JOHNA HUNTERA O RAZUDBI

JEDNOG KITA (MALOG OBUJMA)»U kita je aorta promjerom veća negoli glavna cijev hidrauličnog uređaja

na London Bridgeu, a voda što huji kroz tu cijev ne može se ni po snazi ni

po brzini usporediti s mlazom krvi iz kitova srca.«PALEY, »TEOLOGIJA«»Kit je sisavac bez stražnjih nogu.«BARON CUVIER»40 stupnjeva na jug ugledasmo ulješure, ali ne ubismo nijednu prije

prvog svibnja, kada ih je pučina bila puna.«COLNETTOVO PUTOVANJE U SVRHU PROŠIRENJA

LOVA NA ULJEŠURE»Poda mnom plove u slobodi mora,

prpošno rone i ljuto se bijuraznolike, raznobojne ribe,ne možeš opisat im krasotuneviđenu, a u svakom valukit li bezbroj mušica tu živi:ta jata strašna — ploveće hridi —tajanstveni nagon vodi pustim morem,a dok tako plove, sa svih strananasrću na njih dušmani gladni,kučak i kit i nemani drugekljovom i zubom, mačem i pilom.«

MONTGOMERY, »SVIJET PRIJE POTOPA«»Pjesmu pjevam, prepun žara,

u čast kralju perajara.Većeg kita neg je tajsav Atlantik nema, znaj!Ni u moru vječnog ledadeblja riba nać se ne da!«

CHARLES LAMB, »HIMNA KITU«»Godine 1690. našlo se nekoliko ljudi na ovisoku brežuljku da promatraju

kitove, koji su se među sobom igrali i prskali, kadli netko pokaza na pučinui reče: — Tu je velik pašnjak gdje će unuci naše djece zarađivati kruh svojsvagdanji.«OBED MACY, »POVIJEST NANTUCKETA«»Sagradih kolibu za Suzanu i za se i načinih vrata u obliku gotskog luka,

koja sastavih od čeljusti jednoga kita.«HAWTHORNE, »PRIČE NANOVO KAZIVANE«

»Došla je da naruči nadgrobnik za svoju prvu ljubav, za dragoga, koji jepoginuo od kita na Tihom oceanu prije punih četrdeset godina.«ISTI»— Ne, kapetane, to je prava ulješura — odgovori Tom. — Vidio sam

njen ištrcani mlaz i dvije lijepe dúge u zraku, da krštena duša ne bi moglazaželjeti ljepših! To je pravo bure ulja, ta ulješura!«COOPER, »PELJAR«»Unesoše novine, a iz berlinskih razabrasmo da su ondje kitove uveli na

scenu.«ECKERMANNOVI »RAZGOVORI S GOETHEOM«»— Bože moj, Mr. Chace, što se to zbilo? — A ja odgovorih: — Kit nam

je razbio brod.«PRIKAZ O BRODOLOMU KITOLOVCA »ESSEX« IZ NANTUCKETA,

BRODU ŠTO GA JE NA TIHOM OCEANU NAPAO NEKI GOLEMI KIT INAJPOSLIJE GA RAZMRSKAO. NAPISAO OWEN CHACE IZNANTUCKETA, DRUGI ČASNIK SPOMENUTOG BRODA. — NEW YORK1821.

»Na noćnoj straži sad mornar bdi,vjetar se diže i huji jak;mjesec čas sja, čas opet je skrit,fosforno sjajan projuri kit,a za njim srebrn ostade znak.«

ELISABETH OAKES SMITH»Duljina konopa što su ih uvukle posade pojedinih čamaca što su

sudjelovali u lovu na toga kita, iznosila je u svemu 10440 jarda, ili gotovošest engleskih milja...«»Gdjekad kit mlatara svojom repnom perajom po zraku, pucketajući njome

kao bičem, pa se to čuje na tri-četiri milje daleko.«SCORESBY»Lud od bolova što mu ih lovci zadaju pri svakom novom nasrtaju,

razbješnjeli se kit počinje prevrtati, izdiže svoju glavurdu, te s razjapljenimraljama škljoca za svime oko sebe. Nasrće glavurdom na čamce, gura ihpred sobom, a kadšto ih posve uništi.Uistinu je začudo što ljudi nisu obratili nimalo pažnje na navike tako

zanimljive i u trgovačkom pogledu tako važne životinje kao što je ulješura,ili što su te navike izazvale tako malo interesa kod mnogih promatrača i

mjerodavnih koji su posljednjih godina imali često tako povoljne prilike dana svoje oči vide navike i osobine kitova.«THOMAS BEALE, »O ULJEŠURI« 1839.»Cachelot (pot, glavata ulješura) nije samo bolje oboružan od glatkog kita

(grenlandskog ili pravog), time što na oba kraja svoga trupa ima strašnooružje, već također mnogo češće pokazuje sklonost da ga i uporabi, i to takovješto, nasrtljivo i pogubno, te ljudi smatraju da je od svih poznatih vrstakitova najopasnije napadati baš tu vrstu.«FREDERIC DEBELL BENNETT,

»OKO SVIJETA U LOVU NA KITOVE«, 1840.»13. listopada. — Ondje puše — začu se s vrha jarbola.— Gdje? — upita kapetan.— Tri zrake u zavjetrinu od pramca, kapetane.— Okreni kolo! Gotovo?— Gotovo, gospodine.— Ej ti na jarbolu! Vidiš li sada toga kita?— Da, kapetane. Čitavo jato ulješura. Ondje puše. Ondje provaljuje.— Javljaj neprestano!— Eno, gospodine, eno tamo, tamo puše...— Na kojoj udaljenosti?— Dvije milje i pol.— Sto mu gromova! Zar tako blizu? Svi na svoja mjesta!«J. ROSS BROWNE, BILJEŠKE S KRSTARENJA U LOVU NA KITOVE,

1846.»Globe, brod-kitolovac na kojemu su se zbili strašni događaji što ih

iznosimo, pripadaše otoku Nantucketu.«PRIKAZ O POBUNI NA BRODU GLOBE, ŠTO SU GA DALI

PREŽIVJELI LAY I HUSSEY, 1828.»Kad ga je jedanput progonio kit kojeg je on ranio, neko je vrijeme

kopljem mogao odolijevati njegovim nasrtajima, no goropadna grdosijanajposlije nasrnu na čamac, te se on i njegovi drugovi mogoše spasiti samoposkakavši u more, kad vidješe da se neće moći obraniti.«TYERMAN I BENNETT, MISIONARSKI DNEVNIK»— Sam Nantucket — reče g. Webster — od začudne je i velike važnosti

za državne interese. Ima osam do deset tisuća stanovnika, koji ovdje žive namoru, pridonoseći svake godine mnogo narodnom blagostanju, jer seneumorno bave najopasnijim od svih zanimanja.«

IZ IZVJEŠTAJA O WEBSTEROVU GOVORU U SENATU SJEDINJENIHDRŽAVA PRILIKOM PODNOŠENJA PRIJEDLOGA O IZGRADNJILUKOBRANA U NANTUCKETU, 1828.»Kit navalio pravo na njega te ga po svoj prilici u hipu usmrtio.«HENRY T. CHEEVER, »KIT I NJEGOVI LOVCI, ILI PUSTOLOVINE

KITOLOVCA I BIOGRAFIJA KITA, SABRANE ZA POVRATKA BRODAKOMODOR PREBLE«.»— Samo li načiniš i najmanji šum — uzvrati Samuel — poslat ću te u

pakao!«ŽIVOT SAMUELA COMSTOCKA (BUNTOVNIKA) ŠTO GA JE NAPISAO

NJEGOV BRAT WILLIAM COMSTOCK. DRUGA VERZIJA PRIČE OBRODU-KITOLOVCU »GLOBE«»Putovanja Holanđana i Engleza na Sjeverno more imala su tu svrhu da se

eventualno otkrije neki put onuda do Indije, i premda taj glavni cilj nije biopostignut, ipak su tako pronađena mnoga obitavališta kitova.«McCULLOCH, »TRGOVAČKI RJEČNIK«»Ovo djeluje recipročno: jer kao što lopta odskakuje da bi još jedanput

odskočila naprijed, tako su lovci kitova sada otkrivali nalazišta kitova, itako neizravno sudjelovali pri pronalaženju tajanstvenoga Sjeverozapadnogputa.«IZ NEOBJAVLJENE GRAĐE»Kad se na oceanu susretnete s brodom za lov na kitove, neminovno će

vas iznenaditi njegov izgled kad ga vidite izbliza. Jedra su uvučena, a navrhovima jarbola koševi sa stražama, koje se pomno zagledavaju na svestrane ne bi li ugledale kita — sve to pruža sasvim drugačiju sliku od brodaredovite plovidbe.«»MORSKE STRUJE I LOV NA KITOVE«»Pješaci u okolici Londona, ili gdje drugdje, sjetit će se možda kako su

vidjeli velike svinute kosti, usađene u zemlju, koje služe kao lukovi iliulazna vrata. Možda im je tko i rekao da su to kitova rebra.«PRIČE JEDNOG PUTNIKA NA KITARKI U ARKTIČKIM MORIMA »Tek

kad su se čamci vraćali s potjere na ove kitove, bijelci su primijetili kako suurođenici krvavo zagospodarili njihovim brodom i još se uvijek borili sposadom.«NOVINSKO IZVJEŠĆE O KITARKI »HOBOMACK«»Općenito je dobro poznato da se od posade na kitarkama (američkim)

malo njih vraća na brodovima kojima su i otplovili.«

PUTOVANJE KITARKOM»Odjednom izroni iz mora golema trupina i sunu okomito uvis. Bješe to

kit.«MIRIAM COFFIN ILI LOVAC NA KITOVE»U kita zabijaju osti, dakako. Ali zamislite kako biste upravljali

neukroćenim ždrebetom upotrebljavajući samo konop vezan za njegov rep.«POGLAVLJE O LOVU NA KITOVE — »RIBS AND TRUCKS«»Jednom sam prilikom vidio dvije od tih nemani (kitova), vjerojatno

mužjaka i ženku, kako polagano plivaju jedno za drugim, nedaleko od obale(Ognjene zemlje), gdje su bukve širile svoje grane te bi ih kamenom mogaodohititi.«DARWIN, »PUTOVANJE JEDNOG PRIRODOSLOVCA OKO SVIJETA.«»— Svi na krmu! — usklikne božman kada je, okrenuvši glavu, ugledao

razjapljene ralje velike ulješure koja se pojavila tik pred pramcem čamca, tebi ga u tren oka mogla raznijeti. — Svi na krmu, da spasite živu glavu!«WHARTON, UBIJAČ KITOVA

»Veselo, momci, mi hrabra smo braća,harpunaši će naši ubit kita glavača!«

NANTUCKETSKA PJESMA»O, kit je sred tutnja, oluje,

gospodar Oceanskih dvora,svemoćan div, gdje moć je pravo,on kralj je beskrajnoga mora.«

PJESMA O KITU

MOBY DICK

iliBIJELI KIT

1. PRIČINI

Zovite me Ismael. Prije nekoliko godina — nije važno kada je baš točnobilo — našavši se sa malo ili ništa novca u džepu, a ne imajući nikakvaosobita razloga da ostanem na kopnu, odlučih da se malo otisnem u svijet,da se nagledam mora. Ja vam tako gonim tugu i dovodim u red krvotok.Kad god osjetim da mi se oko usana kupi gorčina; kad god mi se dušanasumori kao da je u nju ušao vlažni, kišoviti novembar; kad god i nehoticepočnem zastajkivati pred izlozima pogrebnih zavoda, te se i ne znajućinađem na začelju svake pogrebne povorke koja prođe pokraj mene, apogotovu kad me sjeta pritisne tako neodoljivo te moram pribrati svu svojumoralnu snagu da ne izjurim na ulicu te ljudima ne zaredam bacati šešire sglave — kad god se zavrnem u takvu čemu, onda sebi kazujem kako jekrajnji čas da se što prije otisnem na more. To je moj nadomjestak zarevolver i kuglu. Katon[7] se s filozofskom gestom baca na svoj mač iprobada, a ja se mirno ukrcavam na brod. I nema u tome ništa čudno. Kadbi to ljudi samo znali, svi bi odreda, prije ili kasnije, gajili manje-više isteosjećaje prema oceanu kao i ja.Evo vam tu vaš otočni grad Manhattan, opasan gatovima kao što su

indijski otoci okruženi koraljnim grebenima: trgovina ga opasuje svojimvalovima. Desno i lijevo ulice vode na more. Sasvim dolje izdiže se naravni utvrda, dok se drevni lukobran koči milovan lahorima i oplakivanvalovima, koji su prije sat-dva bili daleko na pučini da ih oko nije ni vidjelos kopna. Pogledaj samo gomile ljudi koji tu stoje i zure na more.Prošetaj se malo kroz grad na dan Gospodnji, u sneno popodne. Podi od

Corlears Hooka do Coenties Slipa, a odande, preko Whitehalla, na sjever. Išto ćeš vidjeti? Naokrug grada tisuće i tisuće smrtnih ljudi, kao nijemistražari, gledaju u more i sanjare o oceanu. Jedni se naslonili na ogradu,drugi posjedali na bitve[8]; neki zaviruju preko rubnjaka brodova što sudoplovili iz Kine, a ima ih koji su se ispeli visoko u snast[9] brodovlja, dauhvate što bolji vidik na otvoreno more. No sve su to ljudi »sa suha«,radnim danom zatvoreni među letvama i zidovima, prikljunjeni uz tezge,prikovani na klupe, pribijeni za pisaće stolove. Pa što sad rade? Zar suiščezle zelene poljane? Što traže tuda?Ali gle! Nadolazi ih sve više i više, a svi usmjerili korake ravno prema

obali, kao da će sad u vodu zaroniti. Čudno! Svi kao da žele stati baš na sam

rub obale. Nije im dosta da sjede u hladu i zavjetrini tamo pored skladišta.O ne! Moraju se što bliže prikučiti moru — stajati na rubu obale tek tolikoda ne padnu u vodu. I tako stoje na milje i milje daleko. Sve ljudi s kopnakoji su se sjatili ovamo sa svih cesta i šetališta, ulica i aleja — sa sjevera,istoka, juga i zapada. I svi se tu sastaju. Recite mi: je li ih ovamo privuklamagnetska sila kompasa sa svih tih brodova?I još nešto. Zamislite da ste negdje na ladanju, na visočini, gdje ima

gorskih jezera. Udarili kojim vam drago putem, u devet od deset slučajevasići ćete u dolinu i izbiti na koje jezerce što ga stvara potok. Ima u tomeneke čarobne moći. Uzmite, na primjer, čovjeka zanesena u dubokasnatrenja; kažite mu da ustane i prohoda, i on će vas neizbježno dovesti dovode, ako je u tom kraju ikako ima. Ako bi vas ikad morila žeđ u velikojameričkoj pustinji, a vi učinite taj pokus, nađe li se slučajno u vašojkaravani neki profesor metafizike[10]. Da, svatko zna da su razmišljanje ivoda zauvijek usko povezani jedno s drugim.Ali neka kaže svoju umjetnik-slikar. Želi da vam naslika najubaviji isječak

iz romantičnog krajolika u dolini Saco, pun i prepun sanja, čara i tišine.Kojim će se elementom uglavnom poslužiti? Evo tu su mu stabla, a svakošuplje, kao da u njemu živi pustinjak s raspelom; tu dalje u san uljuljanalivada, na njoj pozaspalo stado, a iz kolibe u pozadini uzvija se dremljivpramen dima. Duboko u daleku šumu vijuga se staza što dopire sve dovrletnih vrhova brda koja se kupaju u modrini svojih obronaka. No, iako jeslika tako zamamna, a borje sipa na pastire svoje uzdahe kao iglice, sve bibilo uzalud kad pastirovo oko ne bi uporno gledalo u čarobnu rijeku što jepred njim. Pođite u lipnju u preriju, pa ćete na desetke milja daleko dokoljena gacati kroz more žutih liljana — a ipak, koji jedini čar nedostaje,čega nema? Vode! Nigdje ni kapi vode! Da je Niagara[11] samo pješčanslap, zar bi vam se htjelo putovati tisuće milja da ga vidite? Zašto jesiromah pjesnik iz Tennesseea[12] toliko premišljao kad bi dobio šačicusrebrnjaka, bi li kupio nov kaput što mu je bio prijeko potreban, ili bi novacupotrijebio za put pješice na more, u Rockaway Beach? Zašto gotovosvakog dječaka zdrava tijela i zdrave duše prije ili kasnije obuzme ludaželja za morem? Zašto su i vas, kad ste prvi put putovali morem, podilazilitajanstveni srsi kada su rekli da sada ni vas ni vaš brod ne mogu dogledati skopna? Zašto su stari Perzijanci smatrali more svetim? A Grci dali moruposebno božanstvo, koje je rođeni brat Zeusu? Sve to zacijelo nije bez

značenja. Još je dublji smisao priče o Narcisu[13], koji se bacio u zdenac iutopio kad nije mogao dosegnuti i pomilovati prekrasno lice što se u vodiodražavalo. Ali svi mi gledamo to isto lice u svim rijekama i morima. To jeslika nedokučivog priviđenja života; i to je ključ svega.I kad sada velim da polazim na more kad god mi sjeta zamagli oči i kad

god previše počnem osjećati svoja pluća, ne mislim time reći da seukrcavam na brod kao putnik. Jer da putuješ kao putnik, valja ti imatinovčanik, a novčanik nije drugo doli dronjak, sve dok u njemu ništa nemaš.Osim toga, putnici pate od morske bolesti, postaju čangrizavi, ne spavajunoću — ukratko, ne uživaju baš osobito u svom putovanju. Ne, ja nikad neidem na brod kao putnik niti stupam na palubu kao zapovjednik, kapetan ilikuhar, iako sam u neku ruku pomorac. Takvu slavu i te položaje prepuštamonima kojima je do njih stalo. Što se mene tiče, mrske su mi sve vrstečasnika i visokopoštovanih položaja, ne volim briga i nevolja. Dosta mi jemuke i brige oko samog sebe, pa čemu da još sebi glavu tarem za brodove,škune i brodice i koješta drugo. A što se tiče mjesta kuhara — priznajem, tuse čovjek može uvelike proslaviti, jer kuhar na brodu ima tako rekavšičasnički čin — ja se nikad nisam naročito volio baviti prženjem živadi nažaru, premda nećete lako naći čovjeka koji bi se više od mene i s većimstrahopoštovanjem divio pečenim pilićima kad su svojski začinjenimaslacem i dobrano nasoljeni i napapreni. Drevni su Egipćani obožavali ido ludila voljeli pečene ibise[14] i na žaru prženo meso vodenkonja, pa se unjihovim divovskim pečenjarnicama, piramidama, mogu vidjeti mumije tihživotinja.Kad polazim na more, idem kao običan mornar, komu je mjesto pred

jarbolom, koji spava pod kaštelom od prove i koji se penje do jabuke navrhu jarbola. Istina, padaju zapovijedi, pa moram skakati s jednoga križa nadrugi kao skakavac po svibanjskoj tratini, a to isprva nije baš najugodnije.Dira ti osjećaj časti, osobito ako potječeš iz kakve stare poznate obitelji usvom kraju, obitelji kao što su Van Rensselaer, Randolph ili Hardicanute. Anajgore je ako si prije nego što umočiš ruku u kablić s katranom, njomgospodovao kao učitelj na selu, gdje su pred tobom i najveći klipani stajaliu duboku poštovanju. Vjerujte mi, taj prijelaz od učitelja do mornara vrlo jemučan, pa bi se trebao svojski nakljukati Senekom i stoicima[15], da bimogao nakrabuljiti lice smiješkom i to podnijeti. Ali s vremenom i toprolazi.

A što onda ako mi neka kapetančina naredi da uzmem metlu i pometempalubu? Zar je takvo poniženje uopće važno ako ga mjerimo, recimo,mjerom Novog zavjeta? Misliš li da će arkanđeo Gabrijel lošije suditi omeni što sam pripravno i ponizno izvršio kapetanov nalog u tom posebnomslučaju. Tko od nas ne robuje? To ti meni reci! I stoga neka mi starikapetani samo zapovijedaju, neka me guraju šakom i laktom — ja imammudru zadovoljštinu da je sve to pravo i da se svima ovako ili onako dijeliistom mjerom, kad sve to promotrimo bilo s fizičkoga, bilo s metafizičkoggledišta; i tako sveopće gurkanje i laktanje vlada svijetom, i svi bismomorali jedni druge tapšati po ramenu i biti zadovoljni.Ponavljam, uvijek polazim na more kao mornar, jer me plaćaju za moju

muku, a nikad još nisam čuo da su putniku platili i prebijenu paru. Naprotiv,putnici moraju platiti. U tome baš i leži sva razlika između »plaćati« i »bitiplaćen«. A »plaćati« je možda najteža kazna što su nam je ostavili unaslijeđe ono dvoje kradljivaca voća iz Zemaljskoga raja. Ali ima li neštoda se usporedi s onim »biti plaćen«? Uljudna žurba s kojom primamo novacuistinu je čudesna, uzmemo li u obzir naše čvrsto uvjerenje da je novackorijen svakom zlu na zemlji, a bogataš da ni po koju cijenu neće ući ukraljevstvo nebesko. O, kako li smo rado pripravni da se privolimo paklu!Konačno, uvijek polazim na more kao mornar, jer prija zdravlju kad se

tijelo progiba na čistom zraku na pramčanoj palubi. Pa kako su na tomesvijetu vjetrovi u pramac mnogo češći od vjetrova što udaraju u krmu (tojest ako se nikada ne ogriješiš o Pitagorin poučak), to zapovjednik nakasaru[16] u većini slučajeva prima zrak tek iz druge ruke, od mornara napramcu. Zapovjednik misli da ga udiše prvi, ali nije tako. Isto tako prostipuk vodi svoje vođe u mnogo čemu kad ovi to i ne slute. Ali zašto sam ja,koji sam već često mirisao miris mora i krstario oceanom na trgovačkombrodu, sada sebi utuvio u glavu da se ukrcam na kitarku? Na to bi pitanjenajbolje znao odgovoriti nevidljivi stražar Sudbine, jer bez prestanka bdinada mnom, potajno me slijedi kao pas i neobjašnjivo djeluje na me. Moj jepolazak u lov na kitove, bez sumnje već odavna bio dio velikog programašto ga je sastavila Providnost. Moje putovanje umetnula je kao kratkumeđuigru i posebnu točku programa između većih priredaba. Držim da jetaj dio na programu glasio otprilike ovako: Velika izborna kampanja zapredsjedništvoSjedinjenih Država Amerike

Neki Ismael kreće u lov na kitove

Krvave borbe u AfganistanuPremda ne bih znao reći zašto su mi redateljice, zvane vile Usude,

dodijelile u toj igri tako bijednu ulogu lovca na kitove, dok su drugimapovjerile veličanstvene uloge u sjajnim tragedijama, kratke i lake uloge uduhovitim komedijama i vesele uloge u lakrdijama — premda, velim, nebih znao reći zašto su zapravo odredile tako, ipak sada, sjećajući se svihokolnosti, mislim da mogu prozreti sve pobude i motive što su mi ih lukavoprikazale pod raznim izlikama, te me tako navele da igram dodijeljenu miulogu, a opsjenivši me osim toga iluzijom da sam tu ulogu sam odabrao, nipod čijim utjecajem nego po slobodnoj volji, i nakon zrela razmišljanja.Među tim pobudama od pretežne važnosti bijaše pomisao na samoga kita.

Ta čudesna i tajnovita neman podjarivala je moju maštu. Pa onda divlja idaleka mora po kojima kit, kao kakav otok, valja svoju tjelesinu! Privlačilesu me neiskazane i neznane opasnosti koje prijete od kita. Eto to, i povrhučuda Patagonije sa tisuću novih vidika i glasova, dovelo me do toga dapodlegnem svojoj želji. Sve to ne bi možda druge sklonilo na takav put, alimene oduvijek mori pusta želja za dalekim i stranim. Volim plovitineznanim morima i pristajati uz barbarske obale. Znam što je dobro i štovalja, ali se ipak ne bojim strahota nego ih brzo uočavam i u njima sesnalazim, jer treba da čovjek poznaje sve što se nalazi u kraju u kojem živi,i da se s time sprijatelji.Zbog svega toga, dakle, taj mi lov na kitove bijaše dobrodošao. Velika

vrata koja zatvaraju put u zemlju čudesa širom su se rastvorila. Urasplamsaloj mojoj mašti, što me tjerala ostvarenju moga cilja, zaplovišebeskrajne povorke kitova, sve dva po dva, a iz njihove sredine stršila poputledena brijega golema grbina divovskog fantoma.

2. PUTNI TORBAK

Strpao sam dvije-tri košulje u svoj stari torbak, te s njim pod pazuho, pahajde na put do Cape Horna i onda na Tihi ocean. Ostavivši za sobom našdobri, stari Manhattan, prispio sam sretno i zdravo u New Bedford. Bilo jeto jedne subote uvečer u mjesecu prosincu. Uvelike sam se razočarao kadsam saznao da je poštanski brodić u Nantucket već odjedrio i da prijeponedjeljka nema mogućnosti da otputujem onamo.Kako mnogi mladi kandidati koji se spremaju na trud i muku na

kitarkama, većinom ostaju u samom New Bedfordu, da se tu ukrcaju na svojbrod, red je da izjavim kako ja nisam na to ni u snu pomislio. Bio samčvrsto odlučio ploviti samo na jedrenjaku iz Nantucketa, jer sve što je imaloma kakve veze s tim čuvenim, drevnim otokom, zvučalo je nekako ponositoi sjajno, a to se meni izvanredno sviđalo. Pa iako je New Bedford uposljednje vrijeme sve više prisvajao sebi monopol u lovu na kitove, a jadnistari Nantucket sada mnogo zaostajao za njim, ipak je Nantucket bio uzor ikolijevka New Bedfordu — kao što je bio starodrevni Tir za Kartagu: naNantucketu se nasukao prvi američki uginuli kit. Zar nisu s Nantucketazaveslali na svojim kanuima prvi urođenički lovci kitova, crvenokošci, te sedali u hajku za levijatanom? Zar se nije također u Nantucketu otisnula umore prva pustolovna barka djelomice natovarena dopremljenim oblutkom— kako priča kazuje — barka s koje su bacali to kamenje na kitove, da bitako izmjerili jesu li se već primakli na dohit pa da s pramca svojimharpunima[17] gađaju grdosiju?Imajući pred sobom u New Bedfordu cijelu noć, pa dan i još jednu noć,

prije nego što sam se mogao ukrcati da otplovim na svoje odredište, valjalomi se pobrinuti za hranu i noćište. Noć bila veoma neizvjesna, čak strašnotamna i turobna, a studen stezala i ujedala. Nikoga nisam poznavao u gradu.Tjeskobno sam pipao i pretraživao svoje džepove, i naposljetku izvukaosamo nekoliko srebrnjaka. »Kamo god pošao, Ismaele« — rekoh sam sebi;dok sam stajao nasred puste ulice, s torbom o ramenu, i uspoređivaonatušteno nebo na sjeveru s pomrčinom što se hvatala juga — »kamo godpošao i kakvo god noćište izmudrio, dragi Ismaele, nemoj propustiti da seza cijenu raspitaš, a usto ne budi suviše izbirljiv«Zastajkujući tu i tamo prolazio sam ulicama i tako naišao na cimer

»Ukršteni harpuni«, no činilo mi se da je tu odveć bučno i skupo. Malo

dalje bljesnuše crveni prozori krčme »Jaglun«, sinuše tako jarkomsvjetlošću te se činilo da se od nje raskravio utabani snijeg i poledica ispredkuće, jer se posvuda drugdje gomilao zaleđeni snijeg tvrd kao asfalt, ukrutoj naslagi debeloj deset palaca. Bijaše mi prava nevolja kad bih nogomudario o te kao kremen tvrde izbočine, jer je podašva na mojim čizmama odduge upotrebe bila baš jadna i dotrajala. »Suviše bučno i skupo«, prođe miopet glavom, dok sam časak zastao promatrajući tolikim svjetlom obasjanuulicu i prisluškujući glasove i zveckanje čaša u krčmi. »Samo dalje«, rekohnapokon sam sebi. »Dalje, Ismaele, ne čuješ li? Odbij od vrata, tvoje podrtečizme zakrčuju prolaz!« I tako ja opet put pod noge. Nagonski sam se sadadržao ulica što vode prema morskoj obali, jer su ondje bez sumnje bilanajjeftinija svratišta, ako i ne baš najveselija.Da, pustih li ulica! S obje strane crnjele se, ne kuće nego mračne gromade,

a tek tu i tamo poneki odsjev svijeće poput žiška što treperi na grobu.Posljednjeg dana u nedjelji taj je dio grada u to doba noći sasvim opustio.No ubrzo stigoh do čađava svjetla što je izbijalo iz nekakva oniska i podugazdanja sa širom otvorenim vratima, koja kao da očekuju slučajnanamjernika. Sve nekako na toj zgradi bijaše obilježeno nemarom, kako već ijest sa stvarima koje služe općinstvu. Usmjerih korak prema ulazu, i evo štomi se najprije dogodi: u pristrešju se spotakoh o kantu za smeće i pepeo. Idok sam se gušio u puhoru što se na me sasipao sa svih strana, te umalo štose nisam ugušio, pomislih: Aha! Je li to pepeo s razvaljenoga gradaGomore? Dakle najprije »Ukršteni harpuni«, onda krčma »Jaglun«, a ovo jesada zacijelo cimer »Klopke«. Elem, osovih se opet na noge, a uto iznutrazačuh nečiji snažan glas; i tako gurnuh i otvorih druga, nutarnja vrata.Uđoh, a ono preda mnom kao da zasjeda veliko crnačko vijeće. Stotinjak

se crnih lica okrene i upilji u me, a tamo dalje, iza sviju, neki Anđeosudnjeg dana udara knjigom po propovjedaonici. Bijaše to crnačka crkva, apropovjednik govoraše o tminama Sotonina carstva, u kojem je sam plač iškrgut zuba. »Otale, Ismaele!« protisnuh te strugnuh van. »Da, jadne liskupštine u znaku 'Klopke'!«Idući dalje naposljetku stigoh do neke prigušene svjetlosti nedaleko od

dokova, i tu začuh tužnu škripu u zraku. Pogledam gore i opazim cimerkako se ljulja nad vratima, a na njem se bijeli slika, što slabo prikazujevisok, ravan mlaz koji se pri vrhu rasprskava u vodenu prašinu. Ispod toga.ispisane riječi: »Kitolovac— vlasnik Peter Coffin«.

Coffin? Kitolovac? Ta su dva imena, povezana zajedno, priličnozloslutna[18] — rekoh u sebi. Ali je Coffin, kako kažu, uobičajeno ime uNantucketu, pa mislim da se taj Peter zacijelo doselio odande. Kako jesvjetlo mutno treperilo, kako je ono mjesto u taj čas bilo tiho, sam trošnidrveni kućerak izgledao kao da je onamo dopremljen s kakva garišta, acimer se ljuljao i tugaljivo cvilio — pomislih, gostionica je kao stvorena dapruži jeftino noćenje i najbolju kavu od pržena graška.Bješe to čudno mjesto, stara kuća s ušiljenim zabatom, s jednom stranom

kao kljenuta i tužno naherena. Smiono je stajala na samom uglu, izloženasvakom vjetru, a siloviti sjeveroistočnjak zavijao je tu bješnje nego što jehujao kad je zahvatio brodicu siromašnog Pavla, koju je more bacalo tamo-amo. Sjeveroistočnjak je zacijelo sasvim ugodan vjetrić za svakoga onogkoji sjedi u kući, kraj topla ognjišta, i spokojno grije noge prije nego što ćena počinak. »Ali sad je govor o tome olujnom vjetru«, veli neki drevnipisac, od čijih je djela jedini preostali primjerak baš u mene, »valja znati daje velika razlika promatraš li mu bijes kroz prozor svoje sobe, kad je svastuden s vanjske strane stakla, ili pak stojiš vani i kroz svoja dva okanca uglavi, što im je Smrt jedini staklar, dva okanca gdje je hladno i s ove i s onestrane, gledaš kako taj vjetar mete i brije.« Istinu veliš, knjigo starostavna— pomislih kad mi te riječi padoše na pamet. Da, oči su okanca, a ovo mojetijelo, to je kućica. Kakve li štete što mi tijelo nije zašupereno poput barke išto nisu bolje začepljene sve pukotine i otvori. No sad je prekasno zapopravke. Svemir je dovršen; završni je kamen postavljen, a ostaci bačeniustranu prije milijun godina. Jadni Lazar što opružen po kamenu pred

bogataškim vratima cvokoće zubima i dršće u svojim dronjcima[19]

, uzaludbi ovdje začepio oba uha krpama i gurao klip u usta — ipak to ne bi mogloodvratiti sjeveroistočnjak od njega. »Sjeveroistočnjak!« — kazuje stariBogataš odjeven u svoju kućnu halju od crvene svile (kasnije je imao jošcrveniju: crveni plašt pakla). »Hu, hu! Divne li zimske noći, kako li

Orion[20]

blista, krasna li sjevernog svjetla! Neka samo pričaju o vječnomljetu u istočnim zemljama, gdje sve buja i cvate kao u staklenicima: meni jeipak milije kad svojim ugljenom stvaram sebi svoje vlastito ljeto!«Ali što misli Lazar? Može li ogrijati svoje pomodrjele ruke pružajući ih

prema velikome sjevernom svjetlu? Zar mu ne bi bilo milije da je naSumatri negoli tu? Zar se ne bi radije ispružio na ekvatoru? Zar ne bi, obogovi! sišao i na dno samog pakla, samo da se oslobodi te strašne studeni?

I to što Lazar leži pred vratima Bogataševim čudnije je negoli da suledenjak vezali uz jedan od Molučkih otoka. A Bogataš ipak živi kao kakavcar u ledenoj palači što je sagrađena od smrznutih uzdisaja, a kako jepredsjednik nekakva trezvenjačkog društva, pije samo vrele suze siročadi.No, dosta tih jadikovki! Ta mi krećemo u lov na kitove, i čeka nas još

mnogo toga. Ostružimo led sa svojih prozeblih nogu pa pogledajmo kakvali je to gostionica »Kitolovac«.

3. GOSTIONICA »KITOLOVAC«

Uđeš li u tu gostionicu s visokim zabatom, gostionicu zvanu »Kitolovac«,naći ćeš se u prostranu, onisku i nepravilnu predsoblju sa starinskom

drvenom oplatom po zidovima, koja će te podsjetiti na popelo[21]

kakveuklete brodske podrtine. Na jednom zidu visi golema uljena slika, svačađava od dima i u svakom pogledu izobličena: gledajući je u onomenejednakom unakrsnom osvjetljenju, samo ćeš marljivim proučavanjem,ponavljanim razgledavanjem i pomnjivim propitkivanjem u susjeda donekledokučiti što bi trebalo da prikazuje. Tu su tolike sjene i tamne plohe,nagomilane bez ikakve svrhe i razloga, te ćeš isprva gotovo pomisliti: to jeneki častohlepni mladi umjetnik iz doba vještica u Novoj Engleskojpokušavao naslikati povampireni kaos. Ali kad dugo i pronicavo zagledaš usliku i kad se počesto u nju zadubljuješ, osobito uz otvoren prozorčić upozadini predsoblja, najposlije dolaziš do zaključka da zamisao, premdaneobična i fantastična, i nije baš sasvim neosnovana.No, najviše je čudila i zbunjivala duga, gipka, zloslutna crna masa, što se

nasred slike nadvila nad trima mutnomodrim crtama koje su plovile unekakvoj bezimenoj pjeni. Zaista močvarna, raskvašena, ljigava slika, kadrada posve zbuni nervozna čovjeka. A ipak je iz nje izbijala neka neodređena,napol dostignuta i nepojmljiva uzvišenost, koja te sputavala uza se, sve dokse i protiv volje ne bi zakleo da ćeš dokučiti i razotkriti smisao te neviđeneslike. Na mahove bi ti glavom sijevnula jasna, ali, nažalost, varava misao.»Crno more u ponoćnoj oluji«, »Četiri prapočela u neprirodnoj borbi«,»Prokleta pustopoljina«, »Krajolik iz zemlje vječnog snijega«, »Prolomleda na zamrznutoj rijeci Vremena« — ali bi na kraju krajeva sve te pomisliustuknule pred onim nečim zloslutnim što se propinjalo u sredini slike. Čimbi samo to jednom odgonetnuo, sve bi drugo bilo jasno. Nego, stani časak:zar nije ponešto nalik na divovsku neku ribu? Nije li čak nalik na samogagolemog levijatana?Uistinu, kao da to bijaše umjetnikova namjera. Eto takva je bila moja

konačna teorija, zasnovana djelomice na skupnom mišljenju mnogih starijihljudi s kojima sam o tome razgovarao. Slika je prikazivala kitarku oko CapeHorna u borbi sa silinom orkana: napol potonuli brod valja se sa tri svojaogoljela jarbola, koji se još jedini vide, a razbješnjeli je kit baš u skoku

preko broda i upravo će se svojom tjelesinom nataknuti na vrhove trijujarbola.Suprotni zid toga trijema načičkan je divljačkim oružjem, grdnim kijačama

i kopljima. Na nekom su oružju ukrasi od nagusto postavljenih blistavihzuba, te su neki takvi primjerci nalik na pile od bjelokosti; po drugom seuhvatili čuperci ljudske kose, dok je opet jedna kijača zaobljena poput srpas držalicom za velik zamah, kao za otkos klasja što ga obara dugoruk kosac.I dok gledaš, jeza te podilazi, te se pitaš koji li je krvoločni ljudožder kosioljudske glave tim strašnim, krvničkim oruđem. Među tim oruđem vise istara, zahrđala kitolovačka koplja i harpuni, sve izlomljeno i iskrivljeno,ima tu i proslavljenoga oružja. Tim, nekoć dugačkim i ravnim, a sadastrašno iskrivljenim kopljem ubio je Nathan Swain prije pedeset godinapetnaest kitova u cigli jedan dan, od zore do smiraja. A onaj harpun, danastoliko nalik na vadičep, bijaše na javanskome moru bačen na kita, koji jeodjurio s njim, zabodenim u tjelesini, i tek poslije nekoliko godina bio jeubijen kod rta Blanca. Željezo se bilo zabolo blizu repne peraje, te je, kaonemirna igla što putuje čovječjim tijelom, krčilo sebi put čitavih četrdesetstopa kroz golemu tjelesinu, i najposlije bilo pronađeno u divovskoj grbi.Prođeš li tim mračnim predsobljem ili trijemom, pa dalje kroz nisko

nadsvođen prolaz, probijen kroz ono što je nekoć zacijelo služilo kao veliksredišnji dimnjak s ognjištima unaokolo — eto te u gostinskoj sobi. Tu jejoš mračnije, nad glavom ti nizak strop s teškim gredama, pod nogama tiškripe crvotočne, izglodane podnice, te gotovo pomišljaš da hodaš podpalubom kakva stara broda, i to u noći, kad vjetar zavija i kad se starakorablja, usidrena na mračnom uglu, bijesno ljulja i batrga. S jedne straneproteže se dug, nizak stol, poput polica, pokriven kutijama od napuklastakla: tu su natrpane prašnjave rijetkosti, sakupljene po najudaljenijimzakutcima širokoga svijeta. Na drugom kraju prostorije zjapi kao nekamračna spilja ili ždrijelo — to je točionica, nezgrapan pokušaj imitacijekitove glave. Svejedno sad kako je ta glavurda izgledala, no tu su se u lukuizdizale goleme kitove čeljusti, tako široko razjapljene da si ispod njihmogao mirne duše kočiju provesti. U toj su udubini jadne i otrcane police, apo njima poredani starinski vrčevi, staklenke i ploške. U tome pogubnomždrijelu, poput nekoga drugog prokletog Jone (tim su imenom i nazivalivlasnika gostionice), vrza se i štropoće sitan, smežuran starčić kojimornarima za njihov novac skupo prodaje čaše pune zaborava, mahnitanja ismrti.

Odurni su ti pehari, u koje on lije svoj otrov. Premda su izvana valjkastaoblika, iznutra se te pogubne zelene kupe prijevarno prema dnu sve višesuzuju. Oko svakoga od tih razbojničkih pehara teku usporednice, grubozarovašene u staklu. Hoćeš li da ti natoči do ovog znaka, stajat će te peni;hoćeš li da ti nalije do drugoga, platit ćeš jedan peni više, i sve dalje tako; akad do vrha natoči — mjerom kitolovca s Cape Horna — nagni pa istrusi,ali plati cio šiling.Kad uđoh, vidjeh nekolicinu mladih mornara što su se okupili oko stola te

pri mutnoj svjetlosti promatrali lijepo izrađene primjerke predmeta sintarzijom. Potražih vlasnika te mu rekoh da bih želio sobu, a on miodgovori da mu je kuća puna: sve je iznajmljeno, sve do posljednjeg ležaja.— Ali stanite malo! — nadoveza kucnuvši se prstom o čelo.— Valjda

nemate ništa protiv toga da dijelite postelju s jednim harpunarom? Čini mise da krećete na kitove, pa neće biti naodmet da se na takve stvaripriviknete.Uzvratih mu kako nikad nisam volio spavati udvoje, a kad već nije druge,

valja najprije vidjeti tko je i kakav je taj harpunar; ako mi on (gazda) zaistane može naći drugo mjestance, a harpunar nije sasvim odbojan i nema mukrupna prigovora, onda radije i to nego da i dalje lutam nepoznatim gradomu takvoj strašnoj noći, te sam voljan dijeliti postelju sa svakim pristojnimčovjekom.— Znao sam da ćete pristati — dočeka gostioničar. — Dobro je, sjednite.

Želite li večeru? Odmah će biti gotova.Sjedoh na staru drvenu klupu, svu izrezbarenu kao što su klupe na

tvrđavama. Na jednom je kraju sjedio neki stari, zamišljeni mornar irezuckao ju svojim preklopnim nožem, trudeći se da to staro drvo još višeukrasi. Zgurio se te nastojao da na plohi između svojih nogu ureže brod srazapetim jedrima, ali mu majstorija, kako mi se činilo, nije baš polazila zarukom.Najposlije nas četvoricu-petoricu pozvaše na večeru u susjednu prostoriju.

Tu je vladala islandska studen — nigdje ni plamička vatre, jer gazda, kakonam kaza, ne može snositi takav trošak. Tu su kapale samo dvije jadnelojanice, svaka zaštićena sjenilom. Brzo smo zakopčali svoje mornarskejakete te upol smrznutim prstima prinosili ustima šalice vrela čaja. No jelozaista bijaše izdašno i hranljivo: bilo je tu ne samo mesa i krumpira nego ivaljušaka — Bože mili, valjušaka za večeru! Neki momak u zelenojkabanici popašno se naklopio na valjuške.

— Tebe će, momče — reče gazda — noćas mòra pridaviti. Hoće, svegami!— Gazda — prišapnuh mu na uho — da nije to onaj harpunar?— Nije, ne! — odslovi on, a na licu mu se pokaza kako se vraški zabavlja.

— Harpunar je mrkoputan momak, i neće vam on valjušaka, nikako! Njemusamo da je bifteka, i još napol krvavih.— Vraga! — dočekah ja. — A gdje je taj harpunar? Je li tu?— Sad će on, sad — glasio je odgovor.I protiv volje postadoh sumnjičav prema tome »mrkoputnom harpunašu«,

nikako mi se nije milio. U svakom slučaju, kad već nije druge nego valjazajedno spavati, odlučio sam da se on svuče i legne prije mene.Poslije večere društvo se vrati u točionicu, a ja, ne znajući kako da skratim

vrijeme, naumih ostatak večeri provesti kao promatrač.Najednom se izvana začu buka i graja, a nato se gazda vrcnu i viknu: —

To je posada s »Ledenog kita«. Vidio sam brod jutros na pučini. Poslije trigodine plovidbe evo ga natrag, a krcat je do palube. Hura, momci! Sadćemo čuti najnovije vijesti s otoka Fidži!Iz prolaza doprije topot mornarskih čizama, vrata se širom otvoriše, a u

sobu, kao da je val prsnuo, banu razularena družba mornara. Umotani usvoje rutave stražarske kabanice, s glavama u velikim vunenim šalovima,odjeći što je sva odrpana ili zakrpana, s bradama što su se ukrutile odledenog inja, izgledahu kao da su nahrupili medvjedi s Labradora. Bijahu seupravo iskrcali, i to im je bila prva kuća u koju su upali. Zato nije nikakvočudo što su zaplovili ravno u razjapljene kitove ralje, to jest u točionicu,gdje je smežurani starčić Jona svečano krčmario, nalijevajući svima čašerazom pune. Jedan se tužio na hunjavicu, a nato mu Jona smiješa napitak odklekovače i sladorače, crn kao katran, zaklinjući se da je to najbolji inajsavršeniji lijek protiv svih vrsta prehlada i katara, bez obzira na to kolikoveć traju i jesi li ih uhvatio na obalama Labradora ili pak na vjetrometinikakva ledenog otoka.Alkohol im je brzo udario u glavu, kako to obično biva i s najokorjelijim

pijancima kad se poslije mora dočepaju kopna, te svi počeše poskakivati idizati zaglušnu buku i galamu.Opazih, međutim, kako se jedan među njima nekako drži postrani; premda

se činilo da sa svojim trijeznim i zamišljenim licem nastoji da ne buderazvrzigra u veselom kolu svojih raspoloženih drugova, ipak se sustezao inije bučio kao ostali. Odmah mi je oko za nj zapelo, pa kako su bogovi

mora predodredili da mi on ubrzo bude drug (iako, koliko se odnosi na ovopripovijedanje, samo drug pri spavanju), pokušat ću ga malo pobližeopisati. Bijaše visok čitavih šest stopa, snažnih pleća, s grudnim košemnalik na keson. Rijetko sam kada vidio tako mišićava čovjeka. Lice mubijaše tamno, preplanulo od sunca, pa se utoliko više isticala bjelinanjegovih zuba, dok su mu upalim očima plovile neke uspomene, s kojih sekanda nije osobito veselio. Po glasu si mu odmah mogao razabrati da jejužnjak, a po stasitosti pomislih da je zacijelo jedan od onih kršnih gorštakas Alleganskih brda u Virginiji. Kad se raspušteno veselje njegovih drugovarazmahalo do vrhunca, taj se čovjek neprimjetno udaljio, i više ga nisamvidio sve do časa kad je postao mojim drugom na moru. No već poslijenekoliko časaka njegovi drugovi opaziše da ga nema, i kako je on, sva jeprilika, bio s nekog razloga miljenik čitave družine, uzeše vikati»Bulkington! Bulkington! Gdje je Bulkington?« i u tom pojuriše van da gatraže.Moglo je biti oko devet sati. Kako je u prostoriji zavladala gotovo

natprirodna tišina poslije pustoga onog bančenja, počeo sam samom sebičestitati što sam se bio nečem dosjetio časak prije nego što su mornaribanuli u krčmu.Nitko ne voli spavati još s nekim u istoj postelji, pa ni s rođenim bratom.

Ne znam zašto je tako, ali ljudi žele biti posve sami kad spavaju. A kad tivalja spavati s nekim neznancem, u nepoznatu svratištu, u nepoznatu gradu,a taj je neznanac povrhu još i harpunar, onda se tvoji prigovori gomilaju ubeskraj. Osim toga, nije bilo baš nikakva razloga da ja, mornar, prije negolitkogod drugi spavam još s nekim u postelji. Jer mornari na moru ne spavajuudvoje, baš kao što ni neoženjeni kraljevi na kopnu ne dijele postelje ni skim. Ono jest, mornari spavaju u zajedničkoj prostoriji, ali svaki ima svojupostelju i svoj pokrivač, i spava u rođenoj koži.Što sam dulje premišljao o tome harpunaru, sve mi mrskija bijaše pomisao

da spavam zajedno s njim. Kako posrijedi bijaše harpunar, s pravom sammislio da njegovo laneno ili vuneno rublje neće biti baš najčistije, a zacijeloni najfinije. Sav sam se počeo ježiti. S druge strane, dobrano se unoćalo, paje trebalo da moj vrli harpunar bude već kod kuće i da ide u postelju. A da,recimo, upadne u pol noći? Odakle da znam iz koje će se jazbine doklatiti?— Gazda, predomislio sam se i ne želim spavati s onim harpunarom.

Pokušat ću se smjestiti evo na ovoj klupi.

— Kako god želite. Žao mi je što vas ne mogu poslužiti kojim stolnjakomda vam bude umjesto strunjače, jer je daska vraški tvrda — dočeka gazda pauze opipavati čvoruge i zarezotine. — Ali stanite časak, vrli kitolovče.Imam blanju u točionici; samo časak, velim vam, i smjestit ću vas udobno.I tim riječima ode i donese blanju, pa onda, pošto je s klupe najprije otro

prašinu svojim starim svilenim rupcem, prionu svojski strugati mojupostelju. Strugao je i blanjao, i pritom se sklibio i majmunski cerekao.Strugotine su letjele lijevo i desno, sve dok nož na blanji nije zapeo oneslomljivu kvrgu. Krčmar umalo što ne iščaši zapešće, i ja ga uzehpreklinjati da se okani toga posla: rekoh mu da je postelja već dosta meka iudobna za mene i da doista ne mogu shvatiti kako bi se jelova daska moglastruganjem umekšati i u perinu pretvoriti. Krčmar se ponovno nakesi,pokupi strugotine te ih strpa u veliku peć što je stajala na sredini sobe, papođe za svojim poslom, a mene prepusti mojim sumornim mislima.Izmjerih klupu — bijaše cijelu stopu prekratka. Tome bi se još moglo

doskočiti doda li se jedna stolica. Ali nuto muke: bila je za stopu i preuska,a druga klupa što se nalazila u sobi bijaše neka četiri palca viša odizblanjane, pa nikako da ih sastaviš. Metnuh onda prvu klupu duž zida,ondje gdje jedino bijaše nešto slobodna prostora uza zid, i ostavih malenrazmak za svoja leđa. No ubrzo osjetih da ispod podboja na prozoru udarana me tako ledena struja zraka da nisam mogao ondje ostati, pogotovu što jekroz pukotine rasklimanih vrata potezala druga struja i stvarala strašanpropuh: te su se dvije zračne struje uskovitlale u pravom vrtlogu vjetra uneposrednoj blizini mjesta gdje bijah naumio provesti noć.Vrag odnio toga harpunara! rekoh u sebi. Ali čekaj malo: ne bih li ga

mogao zaskočiti? Zakračunati vrata iznutra, pa hop! u njegovu postelju, i neotvarati ma koliko on lupao i udarao? Učini mi se da zamisao i nije takološa, ali kad sam malo promislio, odbacih je. Tko mi jamči da neće sutra,tek što glavu pomolim, pred vratima već stajati harpunar, spreman da me sazemljom sravni?Ogledah se ponovno, pa kad vidjeh gdje mi se ne pruža nikakva prilika da

kako-tako provedem noć doli u tuđoj postelji, uzeh premišljati i u sebirazglabati kako su možda sve moje predrasude protiv nepoznatog harpunarabez temelja. Prebrah u sebi te odlučih još malo pričekati. Još malo, pa će senapokon i on pojaviti. Dobro ću ga onda promotriti, a tko zna neće linajposlije taj čovjek biti još sasvim ugodan drug u spavanju.

Iako su ostali stanari pristizali po dvojica i trojica, a poneki sam, te odlazilina počinak, mome harpunaru sveudilj ni traga.— Gazda — rekoh naposljetku, kad se već ponoć primakla — kakav je to

svat? Dolazi li uvijek u sitne sate? — Bilo je već blizu dvanaest.Gostioničar opet zahihota piskutljivim glasom: činilo se da ga nešto silno

zabavlja i na smijeh nagoni, nešto što ja nisam mogao dokučiti.— Ne — odgovori on — uglavnom je ranoranilac: tek što se smrkne, a on

u postelju, i čim grane, on već na nogama. Da, baš tako, on vam je od onihšto »rano rane i dvije sreće grabe«. No večeras, vidite, otišao torbariti iprodavati, i ne znam gdje se dobijesa tako kasno u noć zadržava, osim akomu možda nije uspjelo glavu prodati.— Glavu prodati? Ma što mi vi tu pripovijedate? — rekoh, a bijes u meni

uskipje. — Želite li time reći da taj harpunar uoči svete nedjelje, odnosno usamo nedjeljno jutro, obilazi gradom i nudi svoju glavu na prodaju?— Upravo tako — potvrdi gazda — a ja sam mu govorio da je ovdje neće

prodati, jer je tržište pretrpano.— Čime? — zapitah u sav glas.— Ma glavama, dobar čovječe. Zar na svijetu nema glava na pretek?— Čujte me, gazda — rekoh sasvim mirno — prestanite vi s tim pričama:

nisam ja žutokljunac.— Možda i niste — uzvrati on, vadeći iver i rezuckajući sebi čačkalicu —

no sve mi se čini da ste nastradali, ako harpunar dozna da ste se rugalinjegovoj glavi.— Raskolio bih ja tu glavu — istisnuh u bijesu, što me ponovno spopao

kad sam čuo što krčmar drobi.— Već je raskoljena — dočeka on.— Raskoljena? — u čudu ću ja. — Raskoljena, rekoste?— Dakako, a to, sve mi se čini, i jest razlog što je ne može prodati.— Čujte, krčmaru — nato ću ja prilazeći mu bliže, a bijah hladan kao

snježnik Hekla za vijavice — čujte, krčmaru: dosta je šale. Spremite tajnožić, jer treba da se ljudski sporazumijemo, i to odmah. Došao sam u vašesvratište da dobijem sobu. Velite da mi možete dati samo pol postelje, a dadruga polovica pripada nekom harpunaru. I o tome harpunaru, koga jošnisam ni vidio, vi ste se zaintačili pričati sve neke tajanstvene i strašnepriče, u nakani da u meni izazovete osjećaje nesklonosti prema čovjekukoga mi određujete za suspavača, a spavanje u istoj postelji, krčmaru, to jeuvelike stvar povjerenja. Tražim da iziđete s istinom na vidjelo i da mi

kažete tko je i kakav je taj harpunar, i jesam li u svakom pogledu siguranprovodeći s njime noć. A prije svega, bit ćete dobri pa ćete opovrgnuti onupriču o prodaji glave, jer ako je istinita, onda mi je to očit dokaz da jeharpunar sasvim lud, a meni bogme ne pada na um da spavam s luđakom. Avi, gospodine — na vas mislim, krčmaru — vi, koji me, znajući za sve,potičete na to, činite time djelo koje je kažnjivo.— Lijepo — zausti krčmar duboko uzdahnuvši — baš podugačko slovo za

čovjeka koji se samo kadikad razmahne. Ama umirite se, umirite: harpunaro kojem sam vam govorio upravo se vratio sa Južnog mora, gdje jenakupovao balzamiranih novozelandskih glava (a to vam je, znate, velikarijetkost). Sve ih je rasprodao osim jedne, koju pokušava noćas prodati, jerje sutra nedjelja, pa ne bi priličilo prodavati ljudske glave po ulicama kadsvijet ide u crkvu. I prošle je nedjelje htio u prodaju, ali sam ga zaustaviopred vratima kad je izlazio sa četiri glave nanizane na vrpci, baš kao vijenacluka.Te mi krčmareve riječi objasniše inače neobjašnjivi misterij, a ujedno se

pokaza da krčmar i nije htio sa mnom zbijati šalu — no ipak, što sammogao misliti o harpunaru koji subotom noću pa čak i na sam danGospodnji, izbiva od kuće zaposlen takvom kanibalskom rabotom kao što jeprodaja glava mrtvih idolopoklonika?— Vjerujte mi, gazda, taj je harpunar opasan čovjek.— Uredno plaća — glasio je odgovor. — Ali hajdemo, jer je zaista kasno:

bolje je za vas da se što prije usidrite. Lijepa je to postelja: Sally i ja provelismo u njoj svadbenu noć. Ima dovoljno prostora da se dvoje ljudi po milojvolji protežu i bacakaju: velik je to krevet. Prije nego što smo ostavili tajkrevet, Sally je našeg Samuela i malog Johnnyja stavljala nama do nogu, alisam ja jedne noći ružno sanjao pa se trzao i bacakao, i tako se Samuelodjednom našao na podu, te umalo što nije slomio ruku. Poslije toga Sallyje rekla da tako više ne ide. Hajdemo, odmah ću vam upaliti svjetlo.I u tim riječima užeže svijeću, podiže je prema meni, te pođe da mi pokaže

put. Ali ja nikako da se odlučim: stajao sam skanjujući se, dok njemu utopade pogled na sat u kutu, te on uzviknu: — Eto, već je nedjelja! Noćas višenećete ugledati harpunara. Otišao je da se na drugom mjestu usidri.Hajdemo! No, hoćemo li?Ja sam još časak razmišljao, a onda hajd, popesmo se uza stube, i krčmar

me uvede u sobicu hladnu kao školjka, ali u sobici nađoh postelju što bijašedovoljno široka da u njoj spavaju i četiri harpunara usporedo.

— Eto — reče gazda i stavi svijeću na staru i klimavu brodsku škrinju štoje ondje služila i kao stol za umivanje i kao ukrasni stol u sredini sobe. —Eto, sad se raskomotite, i laku noć.Svrnuh oči s postelje, ali krčmara više nije bilo.Odgrnuh pokrivač i nagnuh se nad postelju. Posteljina baš ne bijaše

najfinija, no mogla se podnijeti. Zatim pogledah po sobi: osim postelje ionog stola nisam vidio nikakva drugog namještaja doli grube police, četirizida i papirnog zaklona za peć, na kojem je bio naslikan čovjek što pogađakita. Od stvari koje nisu pripadale u pokućje, vidjeh smotanu brandu,[22]

bačenu u kut, i mornarsku vreću, s harpunarovom preobukom; ta je vreća,nema sumnje, nadomjestak za sanduk na kopnu. Na polici iznad kaminabila je još hrpa čudno izrezanih kuka od riblje kosti, a pokraj postelje, douzglavlja, stajao je dug harpun.Ali što je to na škrinji? Uzmem, pogledam prema svjetlu, opipam,

omirišem, pokušam sve i sva ne bih li odgonetnuo što je i čemu služi. Dalose usporediti jedino s omašnim prostiračem ispred vrata što je po rubovimaukrašen sitnim zveckavim privjescima nalik na obojene bodlje dikobrazaoko indijanske mokasine. U sredini bio otvor ili izrez, kao što ga imajužnoamerički ogrnjač zvan »poncho«. No, zar je moguće da bi se ma kojiharpunar zdrave pameti htio uvući u taj oklop i tako paradirati ulicamaikojega kršćanskog grada? Navukoh to čudo na se, da vidim kako mipristaje, ali me pritisnu težina, kao da me poklopio težak koš ili kao da meputo sapelo, jer čudni ogrnjač bješe debeo i rutav i, čini mi se, vlažan, kaoda ga je tajanstveni harpunar nosio za kakva kišnog dana. Priđoh komaduogledala pričvršćenu o zid, te imadoh što i vidjeti: takve nakaze moje očinisu još nikad ugledale. S tolikom žestinom svukoh to čudo sa sebe da mi sevrat ukočio.Sjedoh na rub postelje te uzeh premišljati o tome harpunaru što prodaje

glave, i o onome njegovu ogrnjaču ili prostiraču. Poslije nekog vremenaustanem, svučem jaketu te stanem nasred sobe, utonuo u misli. Potomskinem i kaput pa tako, svejednako prevrćući koješta po pameti, ostanem ukošulji. Ali kako sam počeo osjećati veliku studen, jer se bijah napolsvukao, i prisjetivši se kako je gazda rekao da harpunar, budući da je noćdobrano poodmakla, noćas više i neće doći, nisam se više sustezao, negosvukoh hlače i obuću, pa se, utrnuvši svijeću i preporučivši dušu nebeskimsilama, svalih u postelju.

Ne bih znao reći je li strunjača bila natrpana kukuruznim klipovima ili pakrazbijenim loncima i krčazima, ali znam da sam se dugo prevrtao; i nikakoda mi san dođe na oči. Najposlije utonuh u drijem, te sam baš lijepozaplovio na pučinu sna, kadli začuh težak topot koraka u hodniku i ujednoopazih kako s podboja na vratima prodiru slabi titraji svjetla.Neka mi Bog bude na pomoći, pomislih, zacijelo je to harpunar, đavolji

onaj trgovac ljudskim glavama! Ali ja ni makac, čvrsto odlučivši da nezucnem ni riječi sve dok me on štogod ne upita. Sa svijećom u jednoj ruci, as onom novozelandskom glavom u drugoj, stranac uđe u sobu, pa i nepogledavši prema postelji stavi svijeću na pod, u kut podaleko od mene, teuze razvezivati konop kojim bijaše zavezana velika vreća za koju prijerekoh da se nalazila u sobi. Gorio sam od želje da mu zagledam u lice, noglavu je okrenuo ustranu dok je driješio vreću. Ipak, kad je završio tajposao, okrenu se i — Bože mili, kakva li prizora, kakva li lica! Bilo je tozagasito, crvenkasto i žućkasto lice, a po njemu neke velike četvorastecrnkaste pjege. Eto, baš kao što sam i mislio, strašan sobni drug. Tukao se idopao grdnih rana, i evo ga sad ravno od ranarnika. No u taj čas došljakokrenu glavu prema svjetlu, tako da sam sasvim jasno mogao razabrati daone crne četvorine na njegovu licu nisu nalijepljeni melemi. Bijahu tonekakve pjege na koži. Sprva nisam znao što da mislim, no uskoro sampočeo naslućivati istinu. Sjetih se pripovijesti o bijelcu — i taj bijašekitolovac — koji je zapao među ljudoždere, pa ga oni tetovirali. Pomislih daje i taj harpunar na svojim dalekim putovanjima zacijelo doživio sličnupustolovinu. Uostalom, rekoh u sebi, pa što onda! Pa to je samo njegovavanjština: čovjek može biti valjan i pošten u svakoj koži. Ali što da mislimo neobičnoj boji njegova lica, njegove kože, bez obzira na tetoviranečetvorine? Jasno, čovjek je naprosto mogao jako preplanuti od tropskogasunca; no još nikad nisam čuo da bi koža nekog bijelca od sunca postalagrimizno - žućkasta. Doduše, još nikad nisam bio na Južnom moru: moždaondje sunce jako neobično djeluje na ljudsku kožu. I dok su mi sve te misliprolazile glavom kao blijesak, harpunar me nije ni opazio. A kad jenajposlije sa prilično muke odriješio svoju vreću i po njoj počeo čeprkati,izvuče iz nje neku vrstu tomahawka i kesu od tuljanove kože, još dlakavu.Stavivši to na staru škrinju nasred sobe, dohvati novozelandsku glavu —stvar, bogme, jezivu — pa je strpa u vreću. Zatim skide šešir, nov šešir oddabrovine, a ja umalo što ne kriknuh od silnog čuda. Glava mu bijaše svaćelava, sva do jednoga jedinog čuperka na tjemenu što mu se sukao prema

čelu. Ćelava i crvenkasta glava izgledala je baš kao kakva pljesniva lubanja.Da stranac nije stajao između mene i vrata, sunuo bih van brže nego što samikad pojurio na ručak.Eto tako bijaše, te ja pomislih kako bi bilo da šmugnem kroz prozor — ali

nuto jada: nalazio sam se na drugom katu. Nisam kukavica, ali nisammogao smisliti kako da se držim prema tome crvenokožnom nitkovu kojiprodaje ljudske glave. Neznanje je začetak straha, pa kako sam bio u čudu iu stisci zbog toga stranca, priznajem da sam ga se bojao kao da mi je samnečastivi banuo u sobu u gluho doba noći. Zaista sam se toliko od njegauplašio te naprosto nisam imao hrabrosti s njime probesjediti i zatražitiobjašnjenje o onom što mi na njemu bijaše nepojmljivo.On međuto nastavi razodijevati se, pa naposljetku pokaza prsa i mišice.

Tako mi života, i ti pokriveni dijelovi njegova tijela bijahu išaraničetvorinama baš kao i lice. I po leđima mu se crnjele četverouglate pjege,kao da je bio u Tridesetogodišnjem ratu pa se ovaj čas vratio sav oblijepljenobližima i melemima. Čak mu i noge bijahu posute, kao da neketamnozelene žabe skaču po deblima mladih palma. Sad više nisam nimalosumnjao da je to neki strašni divljak koga su ukrcali na kitarku na Južnomemoru pa ga iskrcali u ovoj kršćanskoj zemlji. Srsi me podilaze kad samo ipomislim na to. A povrhu, i ljudske glave prodaje, možda glave i rođenebraće! Tko zna neće li mu se — o, nebesa! — svidjeti i moja! Gledaj musamo onaj tomahawk!No nisam imao vremena drhtati, jer se divljak spremao na nešto što je

sasvim zaokupilo moju pažnju te me uvjerilo da je to zacijelo neznabožac.Otišao je prema svome teškom ogrnjaču (ili kabanici, što li je), što ga prijebijaše prebacio preko stolice, pa ondje uze prekapati po džepovima inajposlije izvuče čudan malen lik s grbom na leđima, kojemu je boja bilabaš kakva je crnčetu iz Konga što je rođeno prije svega tri dana. Sjetivši sebalzamirane glave, najprije pomislih da je ta crna lutka pravo dijete,uščuvano na sličan način. No kad sam vidio da lutka nije nimalo gibljiva ida se sja poput ulaštene ebanovine, zaključih da nije drugo doli drvenkumir, a tako je zaista i bilo. Divljak sada priđe praznom kaminu, odmaknupapirni zaslon, pa svoju malu grbavu figuru postavi poput kegle naprijeklad. Dovratnike na kaminu i sve opeke u njemu bijaše prekrila čađa, tepomislih da je to ognjište baš prikladno svetište ili kapelica za njegova idolaiz Konga.

Upro sam oči u napol sakriveni lik, da vidim što će dalje biti, a valjapriznati da se nisam lagodno osjećao. A moj čovo najprije izvuče neke dvijepregršti strugotina iz džepa na svom ogrnjaču, pa ih pažljivo stavi ispredkumira. Zatim navrh gomilice metnu komadić brodskog dvopeka, tesvijećom potpali tu žrtvu paljenicu. Odmah potom nekoliko puta hitrosegnu rukom u plamen, i svaki put još hitrije povuče prste natrag(pokazujući time da ih je dobrano oprljio), te naposljetku uspje izvućidvopek. Onda, pušući u nj, da bi ublažio vrelinu prženice i da bi otpuhnuopepeo, najuljudnije ponudi dvopek svome malome crncu. Ali mali crni vragkao da nije volio takav suhi zalogaj, te i ne pomaknu ustima. Svoje ječudnovate i smiješne kretnje idolopoklonik popratio još čudnijim grlenimglasovima: činilo se da se tako moli ili pjevuši neki psalam, dok mu se licesve to vrijeme najneprirodnije grčilo. Naposljetku ugasi vatru, pa bezikakvih drugih ceremonija dohvati kumira i strpa ga u džep svoga ogrnjača,bezbrižno, kao da je lovac koji u torbu trpa ubijenu šljuku.Svi su ti čudni postupci učinili još neugodnijim položaj u kojem sam se

nalazio, i uveličali moju muku, a kad sam vidio kako se on uvelike spremada završi svoje poslove pa da skoči k meni u postelju, pomislih, krajnje jevrijeme — sad ili nikad! — da prije nego što ugasi svijeću iziđem iz čuda ineprilike u kojoj sam se tako dugo nalazio.No, vremenski razmak u kojem sam razmišljao što da kažem, bijaše

koban. Uzevši sa stola svoj tomahawk i zagledavši se časak u njegovglavak, primače ga k svijeći, s drškom na ustima, te poče odbijati gustedimove duhana. U tren oka svjetlo se ugasi, a strašni ljudožder, stomahawkom u zubima, skoči pokraj mene u postelju. Kriknuh, jer se višenisam mogao svladati, a on u čudu zarokta te poče rukom tapkati po meni.Zamuckujući nešto, ni sam ne znam što, otkotrljah se podalje od njega,

prema zidu, te ga počeh zaklinjati, tko god i što god on bio, neka budemiran i neka me pusti da ustanem i da ponovno upalim svjetlo. Ali menjegovi grleni govori odmah uvjeriše da je krivo shvatio moju nakanu.— Koji đavo vi biti? — reče on naposljetku. — Ako ne govoriti,

prokletstvo! ja ubiti vas. — I u tim riječima gorućim tomahawkom zavitla umraku oko moje glave.— Gazda, za ime Božje! Petre Coffine! — povikah što me grlo nosi. —

Gazda! Policija! Anđeli nebeski! Upomoć!— Govoriti! Kazati meni tko vi biti, ili ja ubiti vas, sto mu gromova! —

guriknu ponovno ljudožder, strašno vitlajući tomahawkom, iz kojeg se

rasipao vruć duhanski pepeo i kokica,[23] tako te se pobojah da će planutiposteljina. No, Bogu hvala, u taj čas stiže krčmar sa svijećom u ruci, a jaskočih s postelje pa pojurih prema njemu.— Ne bojte se — prozbori krčmar, keseći se podrugljivo. — Taj vam

Queequeg neće dirnuti ni vlas na glavi.— Nemojte se cerekati! — izderah se ja. — Zašto mi niste rekli da je taj

vražji harpunar ljudožder.— Mislio sam da znate. Ta nisam li vam rekao da prodaje glave po gradu?

Ali zaveslajte vi opet u postelju pa mirno spavajte.A onda će harpunaru:— Queequeg, pazi! Ti razumjeti mene, ja razumjeti tebe: ovaj čovjek

spavati s tobom. Razumjeti?— Ja razumjeti sve — promrmlja Queequeg, otpuhujući dimove iz svoje

lule i sjedajući u postelji.— Vi ući — nadoveza domahujući mi tomahawkom i gurajući jastuke i

pokrivač na moju stranu.I zaista je pritom bio ne samo uljudan nego ljubazan i dobroćudan. Stajao

sam časak te ga gledao. Uza sve tetoviranje, on je zapravo bio čist i pristaoljudožder. Čemu sam činio sve te gluposti? rekoh u sebi. Pa to je ljudskobiće baš kao i ja, te ima isto toliko razloga da se boji mene koliko i ja njega.Bolje je spavati s trijeznim kanibalom negoli s pijanim kršćaninom.— Gazda — rekoh — kažite mu da ostavi taj svoj tomahawk ili lulu, ili

kako mu se to već zove. Kažite mu naprosto neka prestane pušiti, pa ću sepružiti pokraj njega, jer mi se baš ne mili da mi u postelji netko puši.Opasno je to, a osim toga nisam ni osiguran.Krčmar mu to kaza, a on odmah posluša, te mi opet uljudno domahnu da

legnem. Sam se pak skutri u jednu stranu, kao da mi želi reći: »Eto, neću teni prstom dirnuti«.— Laku noć, gazda — najposlije ću krčmaru. — Možete ići.Ja onda u postelju, i nikad u životu nisam slade spavao.

4. POKRIVAČ

Kad sam se sutradan probudio, tek što je svanulo, opazih da me Queequegsrdačno i prijateljski ogrlio rukom. Moglo bi se pomisliti da sam mu žena.Pokrivač je bio krpež od raznobojnih četverouglatih i trokutnih krpica, aQueequegova tetovirana ruka, sva išarana beskrajnim labirintom likova,sasvim nejednako opaljena od sunca (bit će da ju je, po mornarskoj navadi,držao čas na suncu, čas u sjeni, a rukave na košulji imao sad više, sad manjezavrnute ) — ta ruka, velim, bijaše u svemu nalik na jedan okrajak togapokrivača od šarolikih krpica. Zaista, kako je ruka dijelom ležala napokrivaču, kad sam se probudio, jedva sam je mogao raspoznati od samogpokrivača, toliko su se boje miješale i slijevale u zajedničko šarenilo. Samosam po težini i pritisku mogao razabrati da me to Queequeg zagrlio.Čudni su osjećaji mnome ovladali. Hajde da ih pokušam objasniti. Sjećam

se da sam se u sličnoj prilici našao kad bijah dijete: nikad nisam izišaonačisto bješe li to san ili java. Evo što je bilo. Počinio sam neku vragoliju— mislim, pokušao sam se uzverati kroz dimnjak, kako sam prije nekolikodana vidio da se uzverao neki mali dimnjačar — a moja maćeha, koja me zasvaku malenkost tukla ili me slala bez večere u postelju, izvukla me za nogeiz dimnjaka, pa me odmah otjerala u krevet, iako je bilo istom dva satapopodne, dvadeset i prvog lipnja, na našoj hemisferi najduljeg dana ugodini. Strašno sam se osjećao. No, nije bilo pomoći, te ja lijepo gore, usvoju sobicu na trećem katu, i ondje se uzeh svlačiti, polako, polako, samoda što više utučem vrijeme, pa se onda gorko uzdahnuvši zavukoh upostelju.Ležao sam tužan i žalostan i računao kako treba da prođe čitavih šesnaest

sati prije nego što se mognem nadati svome uskrsnuću. Šesnaest sati upostelji! Križa me zabolješe pri samoj pomisli na to. A dan bio takosvijetao, sunce sjalo kroz prozor, s ulice dopiralo kloparanje kočija, a okokuće posvuda brujali veseli glasovi. Osjećao sam se sve gore i gore, tenajposlije ustadoh, obukoh se te tihano siđoh niza stube, u samim čarapama.Potražih maćehu, klekoh pred nju te je stadoh moliti i zaklinjati da me uznak osobite milosti čestito izlema za moju zloću: sve drugo, samo neka mene kažnjava da tako neizdržljivo dugo ležim u postelji. Ali ona bijašeutjelovljenje svih savjesnih maćeha, te ja moradoh natrag u sobu. Tu samležao sasvim budan i osjećao se gore nego ikad poslije u životu, bilo mi jeteže negoli i u najtežim mojim nevoljama. Bit će da sam najposlije zapao u

mučan drijem, pun mòre, jer kad sam se probudio, a budio sam se polako, ikada sam još sav sanan otvorio oči — soba, prije obasjana suncem, bijašesad puna mraka. Odmah osjetih kako me prožimaju ledeni srsi: oko menemrak i muk, a neka natprirodna ruka kao da počiva na mojoj. Moja je rukabila spuštena niz pokrivač, a bezimena, nepojmljiva i nijema prikaza iliutvara kojoj je pripadala ta ruka, činila mi se da sjedi tik uz postelju.Vrijeme kao da se točilo u vjekove, kao da su se stoljeća nizala, a ja samsveudilj ležao, nepomičan, sav sleđen od straha i jeze, ne usuđujući seizvući ruku, premda sam neprestano imao na umu da bih, uzmognem li jesamo malo maknuti, razbio taj strašni pričin. Ne znam kako mi se ta svijestnaposljetku rasplinula, no kad sam se ujutro probudio, s grozom sam sesvega sjećao, te sam se poslije toga dane, tjedne i mjesece gubio uzaludpokušavajući objasniti tu tajnu. Čak me i sada muči ta zagonetka.Izuzme li se onaj grozni strah, moj osjećaj kad je ona natprirodna ruka

počivala na mojoj, bijaše sličan čudnome čuvstvu što me proželo kad samse probudio i ugledao pogansku Queequegovu ruku kako me obujmila. Alinaposljetku u svijest mi se počeše vraćati svi događaji minule noći, jasno mise jedan za drugim javiše u svojoj zbilji, tako de na kraju ostade samokomičnost moga položaja. Jer iako sam se upinjao da maknem njegovu ruku— da razriješim taj mladoženički zagrljaj — ipak me on, onako dubokousnuo, držao u zagrljaju kao da nas ništa ne može rastaviti doli smrt.Pokušah ga probuditi: »Queequeg!« — a u odgovor čuh samo hrkanje.Zatim se okrenuh, ali mi bijaše kao da mi je vrat u konjskom hamu, iodjednom osjetih da me nešto zagreblo. Odgurnuh pokrivač, a kad tamo, todivljaku uz bok spava tomahawk, kao neko dojenče ušiljena, sjekiričastalica. Eh, baš sam pogodio! rekoh u sebi. Eto me u postelji u tuđoj kući, pobijelu danu, a kraj mene ljudožder i tomahawk!— Queequeg, za ime Božje, Queequeg, probudi se!Najposlije, pošto sam se dobrano natezao i neprestano uzvikivao kako nije

dolično da muško muškoga zagrli takvim bračnim zagrljajem, uspjeh iznjega izmamiti neko mrmljanje, te on odmah povuče ruku, strese se kaonewfoundlandski pas kad iziđe iz vode, sjede u postelji, uspravan kao kolac,pa tarući oči upilji pogled u me, kao da se ne sjeća kako sam se ja tustvorio, premda mu se u očima počelo daniti neko mutno raspoznavanjemoje osobe. Ja sam pak ležao i mirno ga gledao, sada već bez nekoga većegstraha, a onda se nagnuh bliže, da bolje promotrim to neobično ljudskostvorenje. Kad je naposljetku, kako mi se činilo, stvorio svoj sud o svome

sobnom drugu, i kad se, da tako kažem, pomirio sa stanjem stvari, u jednomse skoku nađe na nogama, pa mi nekim znakovima i glasovima uzeobjašnjavati da će se on, ako mi je po volji, prvi odjenuti te mi ondaprepustiti sobu. Queequeg! rekoh u sebi, to je u tim prilikama zaista vrlouljudna uvertira. Živa je istina da ti divljaci, mislili vi što god vas volja,imaju prirođen osjećaj uljudnosti, i silno su tankoćutni: uljudnost im jeupravo čudesna. Izričem tu posebnu pohvalu Queequegu, jer me susretaoneobično udvorno i nadasve obzirno, dok sam ja bio krajnje nepristojan:zurio sam u nj iz postelje i budnim pogledom pratio svaku njegovu kretnjupri odijevanju, jer je u tome času radoznalost nadjačala moj dobri odgoj. Avalja znati, baš svaki dan ne susrećeš čovjeka kao što je Queequeg. Njegovaosoba i njegovo vladanje bijahu vrijedni izvanredne pažnje.Počeo se odijevati s glave, nataknuvši najprije šešir od dabrovine, koji je,

usput rečeno, bio prilično visok, a onda se, još uvijek bez hlača, dao upotjeru za čizmama. Đavo bi ga znao, jer ja ne znam, zašto se odmah zatimbacio pod postelju — s čizmama u ruci i sa šeširom na glavi; po čestimuzdasima i po mučnu stenjanju zaključio sam da to moj čovo navlači čizme,premda mi nije poznato nikakvo pravilo pristojnosti po kojem bi seobuvanje čizama smatralo nekim intimnim poslom. No Queequeg, kakovidite, bijaše biće u prijelaznom stanju — ni gusjenica, ni leptir. Bio jeupravo toliko civiliziran da je svoju neobičnost pokazivao na najčudnijenačine. Njegov odgoj još nije bio dovršen. Bijaše samo stariji đak. Da nijeveć bio nešto civiliziran, vjerojatno se uopće ne bi natezao s čizmama, a danije još uvijek bio divljak, nikad mu ne bi palo na pamet da se zavuče podpostelju da bi obuo čizme. Naposljetku se pojavi sa šeširom dobranougužvanim i na oči nabijenim, te poče škripati i šepesati po sobi, kao da suga, nenavikla da hoda obuven, njegove čizme od kravlje kože, vlažne izborane, i po svoj prilici ne po mjeri načinjene, toga hladnog jutra ljutotiskale kad je u njima koraknuo.Videći da na prozoru nema zavjesa, te da se iz kuće preko puta, jer ulica

bijaše uska, lako gleda u našu sobu, i razabirući sve više da Queequegizgleda prilično nepristojno imajući na sebi jedva nešto više od čizama išešira, ja ga počeh moliti, kako sam najbolje znao, da se malo požuri sasvojom toaletom, a nadasve da što prije uđe u hlače. On me posluša, a zatimse okrenu umivati. U taj jutarnji sat svako bi kršteno čeljade umilo lice, noQueequeg se, na moje veliko iznenađenje, zadovoljio time da vodom zalijegrudi, nadlaktice i ruke. Zatim navuče prsluk, pa uzevši komad tvrda sapuna

sa stola za umivanje, to jest s one škrinje na sredini sobe, umoči ga u vodu ipoče sapunati lice. Promatrao sam ga ne bih li otkrio gdje čuva britvu kadlise on — nuto čuda! — maši za harpun što je stajao u kutu kraj postelje,izvuče dugačko drveno koplje, skide oštricu, malo je nabrusi na čizmi, pa seonda uputi prema onom komadiću ogledala na zidu te poče snažno strugatiili, prije, harpunati svoje obraze. Ej, Queequeg! rekoh u sebi, to značiljudski iskoristiti proizvode Rogersove nožarnice! Poslije se i nisam tolikočudio njegovoj raboti kad sam saznao od kakva je prekaljena čelika šiljakna harpunu i kako su bridovi oštrice britko naoštreni.Brzo je završio ostatak toalete i ponosna koraka izišao iz sobe, umotan u

tešku mornarsku kabanicu i mašući svojim harpunom kao maršalskompalicom.

5. DORUČAK

Ubrzo se i ja odjenuh, pa kad sam sišao u gostinjsku sobu, vrlo ljubaznoprobesjedih s gazdom, koji mi se smijuljio. Nisam se srdio na nj, iako se uvezi s mojim sobnim drugom baš ljudski bio sa mnom našalio.Bilo kako bilo, divno je kad se možeš od srca nasmijati; no u životu nam

se, nažalost, rijetko kada pruža prilika za takav smijeh. I zato, kad nekičovjek svojom ličnošću pruža drugima povoda za smijeh i šalu, neka nebude prznica, nego neka pusti da mu se drugi smiju i neka sam odmahprihvati svaku šalu. Vjerujte mi, oni ljudi kojima se drugi mogu takosrdačno smijati, često su mnogo vredniji nego što možda i mislite.Točionica je sada bila puna gostiju koji su u svratištu bili na stanu i hrani,

a koji su sinoć prispjeli, te ja još nisam imao prilike da ih izbliza pogledam.Gotovo sve sami kitolovci: prvi božmani, drugi božmani, treći božmani[24],brodski tesari i brodski bačvari, brodski kovači, harpunari i čuvari —družba preplanulih lica, čvrstih mišica i čupave brade — neošišana, rutavadružina, a svi u svojim mornarskim kabanicama mjesto jutarnjeg haljetka.Za svakog od njih mogao bi lako pogoditi koliko je vremena već na kopnu.

Ovom se mladiću žare obrazi kao kruška što na suncu zri, te mu valjda imirišu na mošak, a teško da je više od tri dana što se iskrcao poslijeplovidbe po Indijskom oceanu. Onaj tamo do njega nije tako zagasitoopaljen od sunca, a lice mu se sja kao ulašteno drvo. Onom trećem put jejoš osmagla od tropske pripeke, ali već malo ublijedjela — bez sumnje seveć nekoliko tjedana skita na kopnu. Ali ima li nekoga kome su obrazi, kaoQueequegu, išarani raznim nijansama kao zapadni obronci Anda, pa kandau jedan mah, pojas po pojas, pokazuju najrazličitija podneblja?— Jelo spremno! — povika sada gostioničar, rastvarajući širom vrata, te

svi uđosmo na doručak.Kažu da ljudi koji su se nagledali svijeta stječu neusiljeno vladanje i

sigurnost u društvu. Ali ne uvijek: Ledyard, čuveni putnik iz NoveEngleske, i Mungo Park, slavni škotski istraživač da, baš oni, osjećali su seu salonu nelagodnije negoli itko drugi. No možda vožnja u saonicama što ihvuku psi, kako je Ledyard prokrstario Sibiriju, ili duge samotne šetnje usrcu crne Afrike, a prazna želuca, što bijahu zbir pothvata siromaha Munga— ta putovanja, velim, možda nisu najbolji način da se postignu vrlo

uglađene društvene manire. No ipak, neusiljeno vladanje i sigurnost udruštvu, općenito uzevši, postiže se svuda.Te su mi misli došle na pamet kada smo svi bili posjedali oko stola, i kad

sam se spremao da slušam koju zanimljivu o lovu na kitove; ali, na mojeveliko iznenađenje, gotovo su svi mukom šutjeli. I ne samo to, nego su svi,čini se, bili i nekako u neprilici. Da, tu se našao skup morskih vukova, odkojih su se mnogi bez i najmanje straha, usred oceana, često nepoznata,prikučili orijaškim kitovima, te ih i ne trepnuvši očima u dvoboju usmrtili,pa ipak, sjedeći tu u društvu i doručkujući, premda im je svima zajedničkozvanje, a i ukusi im srodni — eto bleje jedan u drugoga, kao da još nikadnisu bili izvan ovčjeg obora na planinskim ispašama Green-Mountainsa.Čudno ih je bilo gledati, te stidljive medonje, te plahe lovce koji ratuju skitovima!No što se tiče Queequega — eh, on vam je sjedio među njima, i to

slučajno baš čelo stola, krut i hladan kao ledenica. Zaista ne bih mogao bašmnogo reći u obranu njegova odgoja i vladanja. Ni njegov najvatrenijipoštovatelj ne bi mogao po savjesti opravdati što je na doručak došao sharpunom, i njime se služio bez ikakvih obzira, pružajući je preko stola uzneposrednu opasnost po mnoge glave i grabeći bifsteke preda se. No bio jeu tome nadasve miran i hladnokrvan, a svi znamo da većina ljudi smatrapristojnim ono što je učinjeno mirno i hladnokrvno.Nećemo sada spominjati sve Queequegove neobičnosti na tom polju,

nećemo iznositi kako je izbjegavao kavu i vruće pecivo, posvećujućiisključivo svoju pažnju napol ispečenim bifstekima. Dosta je reći da se, kadje doručak bio dovršen, uputio s ostalima u točionicu, pripalio svoju lulu-sjekiricu i sjedio mirno, probavljajući i dimeći, sa svojim nerazdruživimšeširom na glavi, dok sam ja izišao da se malo prošetam.

6. NA ULICI

Iako sam se isprva snebivao zamišljajući tako neobičnu pojavu kakvabijaše Queequeg, kako se kreće među uglađenim ljudima civiliziranogagrada, ta se začuđenost brzo rasplinula kad sam prvi put po danjem svjetluprošetao ulicama New Bedforda.Po glavnim prometnim ulicama blizu doka u svakom se važnijem lučkom

gradu često vide neobično čudni i neopisivi tipovi iz dalekih krajeva.Štoviše, i na Broadwayu i Chestnut Streetu[25] okrznut će se kadikadmornari sa Sredozemnog mora o zaplašene dame. Regent Street[26] nijenepoznata Indijcima i Malajcima, a u Apollo Greenu u Bombayu živahniYankee[27] često su domorodcima natjerali strah u kosti. Ali New Bedford utom pogledu nadmašuje sve Water Streete i Wapping[28] . Na svim timmjestima viđate samo mornare, ali u New Bedfordu pravi pravcati kanibalićeretaju na uličnim uglovima, živi živcati ljudožderi, mnogi od njih jošnepokršteni pogani. Da, neobična li prizora!Ali osim Fidžijanaca, Tongatabuara, Eromangoana, Panangijaca i

Brigdžijaca, osim strašnih uzoraka s brodova kitolovaca, tipova kojitumaraju ulicama a da se nitko i ne osvrće na njih, vidjet ćete još čudnijihspodoba, a svakako još komičnijih. Svakim tjednom pristižu u taj grad idesetci i dvadesetci zelembaća iz Vermonta i ljudi iz New Hampshirea —svi žedni zarade i svi nošeni željom da se proslave na moru. Većinom su tomladići snažna rasta, momci koji su do jučer kao drvosječe obarali drvlje, asada hoće da odbace sjekiru i da segnu za kitolovačkim kopljem. Mnogi suzeleni kao i samo Zeleno gorje[29], odakle su i došli. Ponekad se ponašajukao prava dojenčad. Pogledajte samo ono momče što se šepiri na uglu. Naglavi mu pusten šešir, kaput mu razrezanih skuta kao lastin rep, opasao semornarskim pojasom, a za pojas zadio kusturu. Evo, tu dolazi neki drugi smornarskim nepromočivim šeširom, a ogrnut kabanicom od najfinijegsukna.Nema toga gradskog kicoša koji bi se mogao usporediti sa seoskim

gizdelinom — mislim, s onim seoskim klipanom - fićfirićem koji u danimapasje vrućine žanje na svoja dva jutra oranice, a na ručetine navukaorukavice od jelenje kože, sve od straha da ih sunce ne bi opalilo. Kad takavseoski gospodičić i zavrzalo utuvi sebi u glavu da se pošto-poto proslavi, pa

se pridruži kitolovcima, treba vidjeti što on sve ne spravlja kad stigne uluku. Pregovarajući s krojačem radi svoje mornarske opreme, želi da mu sena prsluk prišiju velika zvonolika puceta, a sapinjače na platnene hlače. O,jadni lukožderu! Kako li će bijedno prsnuti i otprhnuti te sapinjače priprvim zamasima olujnog vjetra, kad i tebe, zajedno s njima i dugmetima,vihor zavitla i sa svim ostalim povuče u ždrijelo orkana.No nemojte misliti da taj čuveni grad nema ništa drugo pokazati strancima

do harpunara, kanibala i seoskih zavrzana. O, nipošto! New Bedford zaistaje čudno mjesto. Da nije bilo nas kitolovaca, taj bi se kraj danas nalazio ustrašnim prilikama kao i obale Labradora. I zaista neki dijelovi njegovepozadine zastrašuju svojim kršom i šturim kamenjem. No sam je gradmožda za život najugodniji u svoj Novoj Engleskoj[30]. Istinabog, to jezemlja ulja, ali ne kao Kanaan, koji je bio i zemlja žita i vina. Po ulicama neteče mlijeko, niti su u proljeće popločene svježim jajima. Ali uza sve to, učitavoj Americi nećete naći veći broj patricijskih kuća ni tako bogatihperivoja i vrtova kao u New Bedfordu. Odakle to? Tko je sve to posadio natom nekoć vrletnom i neplodnom tlu?Idite i pogledajte željezne simbolične harpune oko one visoke palače tamo

podalje, pa ćete dobiti odgovor na svoje pitanje. Da, sve te tvrde, ponositekuće i cvjetni vrtovi dolaze s Atlantika, Pacifika i Indijskog oceana. Sve jeto bilo harpunirano te dovučeno ovamo iz morskih dubina. Bi li i sam HerrAlexander mogao izvršiti djelo slično tome?Kažu da u New Bedfordu očevi daju svojim kćerima kitove u miraz, a

sinovicama ostavljaju u baštinu morske svinje. Treba otići u New Bedfordželite li vidjeti sjajnu svadbu, jer svaka kuća, kažu, ima svoje spreme iklijeti za ulje, te svu noć neštedimice gore svijeće, načinjene od vorvanja.Divota je pogledati grad ljeti, onako pun javora, pun dugih zelenih

drvoreda prošaranih zlatom. A u kolovozu, visoko u zraku, izdižu divljikesteni svoje kao svijećnjake ispružene grane s čunjastim cvatom. Tako jesvemoćna umjetnost da je na mnogo mjesta u New Bedfordu presadilaterase cvjetnog šarenila na neplodne gromade što su preostale te ondje bilebačene posljednjeg dana stvaranja svijeta.A žene u New Bedfordu cvatu kao i njihove crvene ruže. Ali ruže cvatu

samo ljeti, dok je nježna rumen njihova lica trajna kao sunčana svjetlost usedmom nebu. Nigdje drugdje nema premca tome cvatu doli u Salemu,[31]

gdje mlade djevojke, kako mi kažu, odišu takvim miomirisom te ga njihovi

dragani-mornari osjećaju već na milje daleko od kraja, kao da plove premamirisnim obalama molučkim, a ne put žala puritanskih.

7. CRKVICA

U istom tom New Bedfordu stoji crkvica kitolovaca, i malo ima mrkihribara kojima valja uskoro zaploviti Indijskim oceanom ili Pacifikom a kojibi propustili da nedjeljom posjete to mjestance. Ni ja, dakako, nisam topropustio.Kad sam se vratio sa te prve jutarnje šetnje, ponovno iziđem te usmjerim

korak ravno prema crkvici. Nebo se promijenilo: nestalo je sunca i zimskevedrine, a umjesto toga — susnježica i magla. Zaogrnut svojom rutavomkabanicom što je zovemo »medvjeđom kožom«, probijao sam sebi put krozupornu oluju. Kada sam ušao, našao sam ondje samo nekoliko mornara imornarskih žena i udovica što su se razišle po crkvici. Vladala je prigušenatišina koju su samo gdjekad prekinuli fijuci vjetra. Svi su ti nijemipobožnici kanda navlaš sjedili podalje jedan od drugoga, kao da je svakipojedini tihi jad usamljen i nepriopćiv. Svećenik još nije bio prispio, i takoti nijemi otoci, ti muškarci i žene, sjede i upiru oči u mramorne ploče ucrnim okvirima, uzidane u zid s obiju strana propovjedaonice. Tri su nosileotprilike ovakav natpis, ali ne tvrdim da ovdje navodim baš iste riječi:Posvećenu uspomeniJOHNA TALBOTAkoji je u osamnaestoj godini života nestao na morublizu otoka Desolación, uz obalu Patagonijedana 1. studenog 1836.ovu ploču postavinjegova sestra

*Posvećenu uspomeni

Roberta Longa, Willisa Elleryja,Nathana Colemana, Waltera Cannyja,

Setha Macyja i Samuela Gleigamomčadi na jednom čamcu

s broda »Eliza«što ga je kit odvukao i potopio

na pučini Tihog oceanadana 31. prosinca 1839.

Ovu ploču postavišepreživjeli drugovi

*Posvećen uspomeni

pokojnogKapetana Ezekiela Hardyja

koga je, na pramcu čamca, usmrtio kitblizu obala Japana

dana 3. kolovoza 1833.ovaj kamen postavi

njegova udovicaStresavši soliku sa zaleđenog šešira i ogrtača, sjednem blizu vrata, pa

pogledavši u stranu, na svoje čudo opazim Queequega, koji ne bijaše dalekood mene. Na njega je djelovala svečanost prizora, te mu se na začuđenomlicu izražavala nevjerica i radoznalost. Od svih prisutnih taj je divljak jediniprimijetio moj ulazak, jer je bio jedini koji nije umio čitati, pa prema tomenije ni čitao one hladne natpise na zidu. Ne znam je li itko od rođaka onihpomoraca kojima imena bijahu ondje uklesana, bio među sakupljenima, aliu pomorstvu ima toliko nesreća koje se i ne bilježe, a po držanju mnogihnazočnih žena bilo je vidljivo, ako ne već i po vanjskim znacima, da u srcunose neku nepreboljivu bol, te je meni bilo posve jasno da su se tu predamnom okupila sve sama stvorenja kojima pri pogledu na te hladne pločesjećanje u njihovim srcima razdire nikad zacijeljene rane, te one opetprokrvare.Oh, vi kojima pokojnici počivaju pod zelenom tratino, vi koji stojite pored

grobnih humaka obraslih cvijećem, te možete reći: »Evo tu, na tome mjestu,leži biće koje sam volio« — vi i ne slutite pusti očaj što pritišće ovastvorenja i srca im razdire. Kakve li gorke praznine iza tih crno obrubljenihmramornih ploča koje ne pokrivaju pepeo mrtvih! Kolikog li jada i tuge utim nepomičnim natpisima! Kolike li praznine i nepouzdanosti u timriječima koje kao da rastaču svaku Vjeru i odriču uskrsnuće onima što suizginuli na neznanu mjestu i ostali bez groba. Te bi ploče isto tako moglestajati u spilji Elephante[32] kao i tu.U koji li su popis pučanstva ubrojeni mrtvi čovječanstva? Kako to da

poslovica o njima veli da-mukom muče, iako čuvaju i kriju mnogo višetajna nego prudovi Goodwin Sands?[33] Kako to da onoga koji je jučer

otišao na drugi svijet, okrste tako teškom i neistinitom riječi — 'mrtav', a nezovemo ga tako ako se ukrca na brod što plovi u Indiju, u najdalje krajevena ovome živom svijetu? Zašto društva za osiguranje života plaćaju premijeza mrtve kad su besmrtni? U kakvoj to vječnoj obamrlosti i smrtnombeznadnom transu počiva starodrevni Adam, koji je preminuo prije nekihšezdeset stoljeća? Kako to da smo neutješni zbog onih za koje ipakvjerujemo da uživaju vječno blaženstvo? Zašto svi živi toliko nastojeušutkati sve mrtve? Zašto sama glasina da se u nekoj grobnici čulo kucanje,stravom ispuni čitav grad? Sve to nije bez nekog značenja.Ali se Vjera, kao šakal, hrani među grobovima, pa upravo od tih sumnja

oko umrlih crpe svoju najživlju nadu.Mislim da vam ne moram reći s kakvim sam osjećajima, u predvečerje

svoga putovanja u Nantucket, promatrao te mramorne ploče i u tmurnojrasvjeti toga žalosnog dana čitao sudbine kitolovaca koji su, prije mene,krenuli na daleki put. Da, da, Ismaele, ta ista sudbina može i tebe snaći. Nonekako sam se ipak razvedrio. Divnih li pobuda da se ukrcam, lijepe liprilike za promaknuće, te se činilo — da, baš tako! — da će me razbijeničamac kao ukazom učiniti besmrtnim. Da, smrt vreba u toj kitolovačkojraboti — bezglasno, brzo, kaotično otpremanje čovjeka u Vječnost. Pa štoonda? Meni se sve čini da strahovito krivo promatramo taj problem Života iSmrti. Mislim da ono što ljudi nazivaju mojom sjenom na tom zemaljskomsvijetu, jest moja prava bitnost. Meni se čini da smo u promatranjuduhovnih stvari uvelike nalik na kamenice koje kroz vodu promatrajusunce, pa za gustu vodu misle da je najdivniji zrak. Mislim da je moje tijelosamo talog moga boljeg bića. Uostalom, neka mi uzme tijelo tko hoće, tonisam Ja. I zato do tri puta kličem »Živio Nantucket!« — a čamac neka mirazbiju kad ih volja, i tijelo neka mi raznesu, ali dušu moju ni sam velikiJupiter ne može uništiti.

8. PROPOVJEDAONICA

Nisam dugo sjedio, kadli uđe čovjek izvjesne časne jedrine. Čim su se zanjim zatvorila vrata u koja je vjetar udarao, brzi pogledi, puni poštovanja, skojim su svi prisutni na nj pogledali, uvjerljivo posvjedočiše da je taj dičnistarina svećenik. Da, bio je to čuveni otac Mapple, kako su ga zvalikitolovci, među kojima on bijaše vrlo omiljela ličnost. U mladosti je i sambio pomorac i harpunar, ali je prošlo već mnogo godina otkako se posvetiosvećeničkom zvanju. U vrijeme o kojem pišem zašao je otac Mapple uduboku zimu svoga dugog i zdravog života, nalazio se u onim godinamastarosti što kanda prelaze u drugu bujnu mladost, jer se po borama njegovasmežuranog lica razlila neka blaga vedrina pramaljetnog buđenja — kao štozelenilo izbija ispod pretproljetnog snijega. Tko je god otprije poznavaopovijest njegova života, kad bi prvi put ugledao oca Mapplea, ne bi mogaoutoliti svoje najživlje radoznalosti za toga čovjeka, jer su se na njegovu liku,s obzirom na burni pomorski život što ga je proveo, svećenička obilježjaocrtavala uz neke osobitosti. Kad je ušao, primijetih da nema kišobrana, azacijelo se nije dovezao u kočiji, jer mu se s nepromočivoga mornarskogšešira cijedila rastaljena solika, a velika čohana kormilarska kabanica bilamu tako nakvašena mokrinom da ga je svojom težinom pritezala k podu. Onje međutim skinuo šešir, svukao kabanicu, izuo kaljače, pa sve stavio naodređeno mjesto u obližnjem kutu, a onda je, dolično odjeven, mirno prišaopropovjedaonici.Kao većina starinskih propovjedaonica, bila je i ta visoko podignuta, a

budući da bi pravilne stube do takve visine, zbog velikog kuta s podom,oduzele odviše mjesta od ionako već skučenog prostora u kapeli, arhitekt jepo svoj prilici poslušao savjet oca Mapplea, pa dovršio propovjedaonicubez ikakvih stuba, nadomjestivši ih okomito pričvršćenom buškainom,[34]

nalik na one po kojima se mornari, na otvorenu moru, iz čamca uspinju uzbok broda. Žena kapetana jedne kitarke priskrbila je crkvici u tu svrhu lijeppar konopa od crvene vunene pređe, pa kad su se ljestve obojilemahagonijevom bojom, čitava ta naprava, s obzirom na namjenu kojoj jekapela služila, bijaše dosta ukusno izrađena. Zaustavivši se časkom pri dnutih ljestava od konopa, držeći se objema rukama stupnih glavica za kojebijahu pripeta ona dva crvena konopa, otac Mapple svrne pogledom gore, aonda se s pravom mornarskom spretnošću, a ipak svečana držanja, počne

penjati hvatajući se naizmjence sad jednom, sad drugom rukom, kao da severe u koš glavnog jarbola na svom brodu.Okomiti dijelovi te buškaine bili su, kao u drugih ljestava od konopa,

načinjeni od užeta, samo su priječnice bile drvene, tako da je svaka bilaumetnuta u zglobnicu. Kad sam prvi put bacio pogled na propovjedaonicu,primijetio sam da su te zglobnice, premda na brodu vrlo potrebne, na tommjestu sasvim izlišne. Nisam naime očekivao da će se otac Mapple, kad sebude uspeo gore, polagano okrenuti, nagnuti se, te promišljeno početipovlačiti ljestve, priječnicu za priječnicom, u propovjedaonicu, dok nepovuče sve k sebi, ostajući tako sam u svome malom, neosvojivomQuebecu.[35]

Neko sam vrijeme razmišljao, ali nikako da shvatim zašto je to učinio.Otac Mapple bijaše nadaleko čuven sa svoje iskrenosti i pobožnosti, tenisam mogao posumnjati da se služi trikovima da bi stekao popularnost. Ne,ne, pomislih, tu je zacijelo važan razlog posrijedi; bit će da je u tome nekaskrivena simbolika. Ne znači li možda to fizičko povlačenje neku duhovnu,privremenu izolaciju od svega vanjskog svijeta, prekid svih zemaljskihveza? Jest, jer ta propovjedaonica, ispunjena mesom i vinom riječi, sada jetome vjernom Božjem službeniku u se zatvorena, nepristupačna tvrđa,uzdignuti Ehrenbreitstein,[36] s nepresušenim vrutkom vode među zidovima.No te ljestve na tome mjestu ne bijahu jedina osobitost, uzeta iz

svećenikova pomorskog života. Između mramornih spomen-ploča s obijustrana propovjedaonice, na njezinu zaleđu, zid je bio ukrašen velikomslikom: prikazivaše ona krasan brod u borbi protiv strašne oluje, nedalekood obale pune crnih hridi o koje se razbijaju valovi. A visoko iznad valovašto se ruše na brod, gore u kovitlacu natuštenih oblačina, treperi otočićsunčanog svjetla, odakle sja jedno anđeosko lice, i taj svjetlonosni lik bacaodbljesak sjaja na opustošenu palubu, treperav krug svjetla, nalik na srebrnuploču što umetnuta u palubu broda »Victory« označuje mjesto gdje je paoNelson.[37] »O, brode neustrašivi«, kao da anđeo govori, »plovi hrabro ipobijedi mora bijes; jer gle, već sunce goni mrak i satrt će oluje moć, ipobjede će palit krijes.«Ali i sama propovjedaonica nosila je obilježja pomorskog ukusa kojim su

se isticale ljestve i ona slika. Njeno je pročelje bilo nalik na pramac broda, aSveto pismo ležalo je na isturenom, izrezbarenom štioniku, po uzoru napulenu[38] na brodskom kljunu.

Ništa nije moglo biti više simbolično — jer propovjedaonica jenajistureniji dio na toj našoj zemlji: propovjedaonica vodi svijet, sve jeostalo za njom; sa nje se najprije naslućuje i zapaža oluja Božjeg bijesa,pramac mora podnijeti prvu najezdu razbješnjelih valova, sa tog se mjestazazivaju bogovi vjetra, da zapuhne povoljan lahor. Da, svijet je brod kojikreće na daleko putovanje, a ne brod koji se vraća u luku; propovjedaonicaje njegov pramac.

9. PROPOVIJED

Otac se Mapple uspravi te blagim glasom što odavaše skromnost iodlučnost, pozove raštrkane vjernike da se približe.— Ej, vi s desnog boka, više nalijevo, a vi s lijevog — više nadesno! Svi

na sredinu!Čulo se priglušeno kloparanje teških mornarskih čizama između klupa i

još slabije struganje ženskih cipela, a onda se sve opet smirilo, i sve su očibile uprte u propovjednika.Časak je zastao, zatim klekne na pramcu propovjedaonice, prekriži velike,

smeđe ruke na grudima, uzdigne sklopljene oči i počne moliti tako duboko iusrdno te se činilo da je kleknuo na molitvu na dnu samog mora.Zatim, otegnutim tonovima što su se razlijegali kao neprekinut bruj zvona

na brodu koji tone u magli, poče čitati slijedeću crkvenu pjesmu, no priposljednjim strofama glas mu se izvijao gromko i zanosno: »Nada mnomjeziv svod se širi,od kita rebra luk za lukom,u bezdan tonem — Božji valiposmrtno poju svojim hukom

Razjapilo se ždrijelo pakla,gdje smrtni užas vječno vlada,gdje prokletnika duše čame —i mene samog očaj svlada.Prizivao sam Boga svoga;

ja uzalud ga nisam zvao,jer smilovô se pokajniku,i kit me opet izbljuvao.Da brodolomca mene spasi,

već srebrn dupin hita bliže;izbavitelj svoj bijes utoli,iz olujnog me mora diže.Ja, hvalit ću i slavit Boga,

vijek spominjat se strašnog časakad Višnji mi se smilovaopruživši mi nadu spasa.«

Gotovo svi prihvatiše tu himnu koja se uzdiže visoko i nadjača oluje huk.Nastade kratka stanka. Propovjednik je polako prevrtao listove Biblije, te

najposlije, zagledavši traženu stranu, prozbori: »Draga braćo mornari,spomenite se zadnjeg stiha prvog poglavlja Knjige proroka Jone —Gospodin zapovjedi, te velika riba proguta Jonu.Braćo mornari, ta knjiga ima samo četiri poglavlja — četiri kazivanja —

kao četiri tanka mrlina,[39] usukana u debeloj gumini[40] Svetoga pisma. Paipak, kako li su neizmjerne dubine duše, u koje tone pramac Jonin! Koje limudrosti u riječima toga proroka! Kako li je velebna ona himna koju Jonapjeva u ribljoj utrobi! Kako li se ori svečanošću i silinom olujnog vala! Kaoda osjećamo kako sve poplave i vali morski prelaze preko nas, osjećamokao da zajedno s njim tonemo na strašno dno, glibovito i morskim rašćemobraslo! Ali što nas zapravo uči knjiga o Joni? Braćo mornari, dvopletan jeuzao što nam ga valja razuzlati, dvopletna je tajna njegove pouke, pouka zasve nas grešnike, a pouka i za me napose, koji sam jedan od Božjih peljara.Nama je grešnicima pouka, jer je to priča o grijehu, o tvrdoći srca kojunaglo strah upokori i kazna Božja dostiže, priča o pokajanju i molitvi, okonačnom spasenju Joninu i o velikoj njegovoj radosti. Kao u svih ljudigrešnika, grijeh bješe i u tome sinu Amitajevu što hotimice nije slušaozapovijed Gospodinovu. Nije važno kakva je to bila zapovijed i kako jepriopćena, no on je smatraše preteškom. Ali sve što Bog od nas traži namaje teško, znajte, i stoga on češće zapovijeda nego što traži da nas uvjeri. Aslušamo li Boga, moramo biti neposlušni prema sebi, obuzdavati svojuvolju, i baš u toj neposlušnosti prema sebi nalazi se teškoća poslušnostiBogu.I Jona je prkosio Bogu, uskraćujući mu poslušnost i nastojeći da bježi od

njega. Ponijela ga misao da će ga brod, sagrađen ljudskim rukama, prebacitiu daleke zemlje, nedostižne Božjoj ruci, gdje gospodare samo vladari ovogsvijeta. Šunja se po pristaništu Joppe i traži brod što kreće u Tarshish.Možda je u tome neki smisao što je dosad ostao nezapažen. Svakako tajTarshish nije mogao biti neki drugi grad doli današnji Cádiz. To je mišljenjeučenih ljudi. A gdje se nalazi Cádiz, braćo mornari? Cádiz je u Španjolskoj,morem tako daleko od Joppe, koliki je put Jona u ono vrijeme baš mogaoprevaliti, jer tada je Atlantik bio gotovo još nepoznato more. A Joppa,današnja Jaffa, braćo mornari, leži na najistočnijoj obali Sredozemnogmora, sirijskoj. Tarshish pak ili Cádiz, udaljen dvije tisuće milja na zapadod te obale, leži baš pred Gibraltarskim tjesnacem. Vidjeste li, dakle, braćomornari, kako je Jona htio bježati od Boga, do na kraj svijeta? Jadnik štozaslužuje prezir, s kapom se, navučenom na svoje grešne oči, krije pred

svojim Bogom i švrlja između brodova kao lupež koji želi se što prijeprebaciti preko mora. Izgledao je tako zapušten i sumnjiv te bi ga lučki stra-žari, da ih je u ono vrijeme bilo, strpali u zatvor još prije nego što bi sedohvatio palube kakva broda. On vam je slika i prilika bjegunca i potukača!Nema prtljage, nema kutije za šešir, nema kovčega ili putne torbe, nemanigdje prijatelja da ga isprati na pristanište i da mu kaže zbogom. Inaposljetku, nakon mnogog zastajkivanja i zavirkivanja, Jona nađejedrenjak iz Tarshisha, na kojem su upravo dovršavali ukrcavanje robe, tekad on stupi na palubu, pa da će ravno u kabinu do kapetana, a ono svimornari prestali podizati teret, pa samo gledaju u zle oči toga čovjeka što jena brod stupio. Jona to primijeti, ali se uzalud pravio bezbrižnim isamosvjesnim — bijedan smiješak ne može istrajati na licu. Mornarima jedošljak otprve sumnjiv. Na njima svojstven šaljiv način, ali ipak ozbiljno,oni se sašaptavaju: »Ej, Jack, on ti je orobio neku udovicu!« — »Vidiš li ga,Joe, to ti je razbludnik mnogoženja!« — »Kladim se, Harry, da je topreljubnik koji je pobjegao iz zatvora stare Gomore, ili možda jedan odonih ubojica što su nestali iz Sodome!« Neki drugi pojuri s broda na kraj, dapročita tjeralicu, zabijenu o visoku drvenu bitvu za koju je brod bio vezan;raspisana je nagrada od pet stotina zlatnika onome tko uhvati ocoubojicu, adodan je i osobni opis toga zločinca. Čovjek čita, pogledavajući pokatkad stjeralice na Jonu, dok ostali mornari na palubi, kao po dogovoru, sve višestežu krug oko Jone, spremni da ga pograbe. A Jona sav dršće od straha;smažući svoju posljednju snagu i odvažnost, izgleda samo još kukavičniji.Hoće da makne sumnje sa sebe, a baš je to vrlo sumnjivo. I Jona otrpi, kakoje najbolje znao i umio, a kad su se mornari na kraju uvjerili po opisu da tonije onaj koga traže, pustiše ga, te on siđe pod palubu, u kabinu.'Tko je?' vikne kapetan, koji je za stolom u žurbi spremao spise za

carinarnicu. — 'Tko je?' O, kako li je to bezazleno pitanje Jonu zabridjelo!Umalo što se nije dao u bijeg. No onda se pribere. 'Htio bih se s tim brodomprebaciti u Tarshish; kada ćete razapeti jedra, kapetane?' Dotad kapetan,zaokupljen svojim poslom, nije još ni pogledao Jonu, premda je stajao prednjim, ali tek što začu taj šuplji glas, brzo omjeri došljaka pronicavimpogledom. 'Čekamo samo plimu', odgovori polako, gledajući ga svejednakooštrim pogledom. 'Zar nećete prije, kapetane?' — 'Dosta rano za svakogapoštenog putnika.' — Aha, Jona, tebe kao da je ponovno žignuo nož podrebra! No on brže-bolje razbije kapetanove sumnje. 'Ja ću s vama' — reče.— 'Kolika je vozarina? Želim odmah platiti.' Jer izrijekom stoji pisano,

braćo mornari, kao nešto što ne treba smetnuti s uma u ovoj priči — stoji,velim, pisano da je odmah platio vozarinu. A to je, u vezi s ostalim, vrloznakovito.Kapetan je, braćo mornari, bio jedan od onih koji će vam smjesta

prepoznati grešnika ili zločinca, ali je zbog svoje lakomosti izdavao samosiromašne. Na tom svijetu, braćo mornari, grešniku koji plati vozarinu putje posvuda slobodan, pa i bez putovnice, dok Krepost, ako je bez novaca,zaustavljaju na svakoj granici. I zato kapetan odluči izmjeriti dubinu Joninenovčarke, prije nego što će stvoriti svoj sud o njemu. I zatraži mu trostrukuvozarinu, a Jona pristade. Tada kapetan vidje da je Jona bjegunac, ali u istovrijeme pristade omogućiti bijeg onome koji sebi stazu zlatom taraca. No ionda kada je Jona počeo vaditi zlatnike, kapetan je i dalje ostao na oprezu isumnjičavo zvecnuo svakim pojedinim zlatnikom o stol, da vidi nije likrivotvoren. Krivotvoritelj dakle nije, kaza u sebi, i tako je Jona primljen nabrod. 'Pokažite mi kabinu, kapetane' — reče Jona. — 'Umoran sam od puta,treba mi odmora'. — 'Vidi ti se na licu' — na to će kapetan, 'evo, tu ti jekabina.' Jona uđe, te htjede zaključati vrata, ali u bravi nije bilo ključa.Slušajući ga kako rukama sve nešto čeprka oko vrata, kapetan se prigušenonasmije i promrsi nešto o vratima na robijaškim ćelijama, koje se iznutra nemogu zaključati. Onako u odjeći i sav prašan, Jona se svali na ležaj, a stropmale kabine samo što mu nije dodirnuo čelo. Zrak je zagušljiv, Jona teškodiše. I tada Jonu, u onoj tijesnoj škulji ispod brodske vodene linije, obuzimaslutnja što mu najavljuje strašni čas kada će ga kit zasužnjiti u svojoj utrobi.Svojom osovinom o zid pričvršćena svjetiljka lagašno se ziba u Joninoj

komorici: kako je brod bokom malo nagnut prema pristaništu, zbog težineposljednjih bala robe što je ukrcana, svjetiljka, plamen i sve ostalo, iako seblago njiše, ipak je, prema ravnim linijama kabine, neprestano nahereno;zapravo jedino ta svjetiljka visi kako valja, okomito, te samo još jače ističenagnute ravnine i plohe među kojima je obješena. Ta svjetiljka plaši Jonu itjera mu neki strah u kosti. Dok leži na mornarskom ležaju, izmučene muoči kolutaju uokrug, i taj se bjegunac koji je dosad uspio, ne može eto ni načemu ustaliti i smiriti svoj nemirni pogled. Nesklad okomito obješene, aipak naherene svjetiljke, sve ga više prožima nekom stravom. Strop, pod,drveni zidovi — sve se iskrivilo. Jao, baš tako se i moja savjest iskrivila!'stenje tjeskobno, 'plamen joj stremi uvis, ali su se klijeti moje dušenakrivile!'

Nalik je na čovjeka koji se poslije probančene noći žuri u postelju: tetura,a savjest ga podbada, baš kao što su skokovi rimskoga trkaćeg konja jošviše boli čeličnim šiljcima; bijaše mu kao nekome što se okreće i prevrće i utoj vrtoglavoj tjeskobi moli Boga neka ga uništi, da ga mine ta muka. Inajposlije, u kovitlacu tog bola i čemera osjeti kako ga hvata tupo mrtvilo,kao što to biva s čovjekom koji nasmrt iskrvari; jer njegova je savjest tateška rana, i ničim ne možeš zaustaviti to strašno krvarenje; i tako poslijeljutog okršaja sa svojom savješću Jona naposljetku zapada u težak san:ispružen na svome ležaju, premoren i skršen preteškim brigama, bjegunacusne.Čas je plime došao, brod odrješuje priveze pa se s nagnutim bokom

otiskuje od obale, dok na pustom pristaništu nema nikog da mornarimapoželi sretan put. Taj brod, dragi moji, bijaše prvi krijumčarski brod, a Jona— prva krijumčarena roba! Ali more se opire: neće prokletog tereta. Podižese strahovita oluja, korab škripi, kao da će prsnuti. I dok božman naređujeposadi da olakša brod, dok sanduci, bale i glinene posude lete u more, dokvjetar bijesno fijuče, ljudi kao pomamni viču, a podnice iznad Jonine glavetutnje pod topotom užurbanih koraka — usred toga razularenog bijesa idivljine prirode Jona spava grešnim snom. Ne vidi crnih oblačina, ne vidibijes uzavrelog mora, ne osjeća jezivo trzanje brodskih rebara, ne čuje i nemari za daleku tutnjavu gorostasnog kita koji razjapljenom žvalom većsiječe valove, u potjeri za njim. Da, braćo mornari, Jona je, kako rekoh,sišao pod palubu, legao na svoj brodski ležaj i zaspao. Spava on, aliprestravljeni zapovjednik dolazi k njemu, te zaviče u njegovo gluho uho:'Što je tebi? Ustani, spavaču!' Bačen iz olovnog sna tim strašnim poklikom,Jona se s mukom osovi na noge, posrćući uspne se na palubu, uhvati serukama o pripone, te pogledom obuhvati pučinu. No u tom se času golemival obori preko rubnjaka na palubu, a za njim zalije val za valom s tolikombrzinom te mornari umalo što se svi ne podaviše, iako brod još nije tonuo.A uplašeno blijedo mjesečevo lice sveudilj viri iza strmovitih napuklinanebeske crnine, dok Jona, lica okamenjena od užasa, gleda kako kosnik[41]

čas strši visoko uvis, a čas opet roni u dubine vrtloga.Jeza i strava prođe i odjeknu njegovom dušom. Po njegovu neobičnom

držanju i previjanju, jasno u njemu prepoznadoše čovjeka koji bježi odGospoda, i posumnjaše u njega jako, te da budu načistu, rekoše jedandrugome, prepuštajući odluku nebesima: 'Hodite da bacimo ždrijeb i davidimo sa koga dođe na nas ovo zlo.' I baciše ždrijeb, a ždrijeb pade na

Jonu. I saletješe ga razjareno, pitajući ga svi u isti mah: 'Kakav ti je zanat?Odakle dolaziš? Iz koje si zemlje? Od kojeg si naroda?' I, pazite dobro,braćo mornari, kako se jadni Jona drži. Mornari ga, bijesni, pitaju samo totko je i odakle je, a on ne samo da im odgovara na ta pitanja nego i na nekodrugo što ga i nisu pitali, ali je odgovor na nepostavljeno pitanje iz Joneistrgnula moćna ruka Gospodnja, te Jona probesjedi: 'Židov sam, i bojim seGospodina Boga nebeskoga, koji je stvorio more i suhu zemlju!' O, Jona,zar se bojiš gnjeva Gospodnjeg? Još si prije morao osjećati strah predGospodinom! I on im odmah sve prizna i ispovjedi, a mornari se silnouplašiše, ali još u njima bješe samilosti. I kad Jona, koji sad i ne traži da muse Višnji smiluje, jer i predobro vidi tamu svoga grijeha — kad jadni Jonaviče mornarima da ga pograbe i u more bace, jer zna da je s njega došla ovastrašna oluja, oni ga, samilosni, ostavljaju na miru i gledaju da na druginačin nađu spasa svome brodu. Ali je sve uzalud, bijesna se oluja još višerazmahuje; i tada mornari, još uvijek oklijevajući, podižu jednu rukuzazivajući Boga, a drugom grabe Jonu te ga bacaju u more.I podigoše Jonu, kao što se sidro diže, te ga baciše u more, a u isti se čas s

istoka po moru razli utiha, kao da si ulje po njem polio: mirno je more, jerJona oluju nosi sa sobom na dno, ostavljajući iza sebe mirno površje. Začasstruja povuče Jonu u vrtlog, dok bi okom trepnuo sjuri kroz uskovitlanupjenušinu u razjapljeno ždrijelo što ga je već čekalo. I kit samo škljocnusvojim bjelokosnim zubima, i to bješe kao da se spustila rešetka predJoninom ćelijom. I pomoli se Jona Gospodinu Bogu svojemu iz trbuharibljega. Upamtite, braćo mornari, tu molitvu njegovu, i neka vam služi zapouku. Jer premda je Jona grešnik veliki, on ne jadikuje i ne vapi za milostda ga Bog izbavi. Osjeća da je ta strašna kazna pravedna i zaslužena.Prepusti sav svoj spas Bogu, a sam se zadovolji kazujući kako će uza svesvoje jade i muke uvijek gledati u njegov sveti hram. I to, braćo mornari, toje prava skrušenost i iskreno pokajanje, koje ne traži oprost nego jezahvalno za kaznu. A koliko se Bogu svidjelo to držanje, pokazuje to što jeizbavio Jonu iz kitova trbuha i spasio ga od bijesa morskog. Neću da sepovedete Joninim primjerom u grijehu, ali skrušenost i pokajanje njegovoneka vam služi kao uzor. Ne griješite, braćo mornari, ali kad već griješite,pokajte se, kao što se Jona pokajao.«Dok je govorio te riječi, govornika je vjetar, što je vani urlao i zavijao,

ispunjao kanda novom snagom i žestinom, i kada je opisivao Jonu umorskoj oluji, on sam kao da se zanjihao pod zamasima bijesne vjetrušine:

snažne mu se grudi nadimale kao uzburkano more, a kad bi zalamataorukama, bijaše to kao da se rashuktao bijes razuzdanih elemenata. Snamrštena mu se čela odvaljivao tutanj grmljavine, iz očiju mu vatrasijevala — i priprosti njegovi slušaoci pogledavahu u nj s nekim strahomšto ga prije nikad nisu osjetili.Sagnuvši se još jedanput nad listovima Biblije, pogled mu se na čas smiri,

a naposljetku stade, nijem i ukipljen, sklopljenih očiju, kao da razgovara sasobom i sa svojim Bogom.Onda se opet nagne i pogleda u skupljeni svijet, te prignuvši glavu,

ponizno ali muževno u isti mah, prozbori ovim riječima: »Braćo mornari,Bog je na vas stavio samo jednu svoju ruku, a mene pritišću obadvije.Ispripovjedio sam vam slabim i nejasnim svojim riječima koja pouka leži uJoninu primjeru za sve grešnike, dakle i za vas, a još više za mene samog,jer ja sam veći grešnik od vas. I ja bih volio da s vrha ovoga svog jarbolasiđem, pa da sjedim među vama na pokrivima bokaporte,[42] da slušam, kaošto vi slušate, i da mi jedan od vas tumači onu drugu pouku koju je Jonameni namijenio, meni koji sam jedan od peljara Boga živoga. I tako dođeriječ Gospodinova Joni, proroku i peljaru Božjem, da ustane i ide u Ninivu,grad veliki, i da propovijeda pokoru, jer je zloća toga grada izišla predBoga. I kako Jona, u strahu od neprijateljstva što bi ga ondje pobudio,htjede umaknuti svojoj dužnosti i svome Bogu, ukrca se na brod u Joppi.Ali Bog je svagdje i na svakom mjestu: Jona nikad ne stiže u Tarshish.Vidjeli smo kako Bog zapovjedi, te velika riba proguta Jonu, i Jona bi utrbuhu ribljem tri dana i tri noći. I kit ga povuče u dubinu, u srce mora, ivoda ga opteče, resine mu se omotaše oko glave, sve poplave i vali Božjiprelažahu preko njega. Ali i onda, izvan dohvata ljudske olovnice[43], izutrobe paklene — kad kit leže na dno morsko, i onda Bog usliša Jonin vapaji ču njegov glas, glas proroka koji se kaje.I Bog zapovjedi ribi, i kit izroni iz jezivih dubina na suncem obasjanu

pučinu te zaplovi prema kopnu, zračnom i mirisnom, te izbljuva Jonu nazemlju. I kad dođe riječ Gospodinova Joni drugi put, i Jona, smlavljen iporažen, s ušima kao dvije morske školjke, u kojima još bruje jezive morsketajne — on posluša i izvrši zapovijed. A što mu je bilo zapovjeđeno, braćomornari? Da pred licem Himbe propovijeda Istinu! Tako je glasilazapovijed!

To, braćo mornari, to je ona druga pouka, i jao onom peljaru Božjem kojise ogluši o tu zapovijed! Jao onom koga slasti ovog svijeta omame, te onskrene s puta evanđeoskih dužnosti! Jao onom koji lije ulje u more da stišabijes olujnih valova što ih je Bog olujom izazvao! Jao onom koji nastoji dastišava i smiruje, umjesto da zastrašuje! Jao onom kojemu je više stalo donjegova dobrog imena negoli do samog poštenja! Jao onom koji na tomsvijetu izbjegava poniženja i nemilost! Jao onom koji ne govori istinu učasu kad ga laž može spasiti! Jao onom, braćo mornari, koji, kako apostolPavao u svojoj poslanici kaže, propovijeda drugima, a sam je nevaljao!«Govornik načas kao da malaksa, izgubi se u sebi, zatim ponovno diže

glavu prema njima, a u očima mu zaiskri neko veselje i radost neka, kad jekliknuo u svetačkom zanosu: »Ali znajte, braćo mornari, u pozadini svakeboli krije se i neka velika radost i milina, a ona je mnogo viša nego što jebol duboka. Zar nije jabuka na glavnom jarbolu viša nego što je dubinamora do koje zaranja kolumba[44] vašeg broda? Tu radost, neizmjernuunutarnju radost osjeća čovjek koji usprkos gordim bogovima i bahatimkapetanima ovog svijeta nepokolebljivo brani i čuva svoje neumoljivo Ja.Tu radost osjeća čovjek koji se i tada još drži svojim snažnim rukama napovršini kad mu se brod ovoga podmuklog i varavog svijeta izmiče ispodnogu i tone. Tu radost osjeća čovjek koji brani Istinu i Pravdu, te ubija,sažiže, i uništava sve što je grešno, sve ako se skrivalo i pod samimsvečanim plaštem senatora i sudaca! Ta radost i taj zanos — najveći zanos— ispunjava onoga koji ne priznaje ni zakona ni gospodara nad GospodomBogom, ni kraljevstva do kraljevstva nebeskog! Blago onome koji usprkossvim valovima bučne svjetine, što zapljuskuju njegov brod, sigurno ploviput Vječnosti. Vječnu radost i blaženstvo osjetit će onaj koji na samrtnojpostelji svojim posljednjim dahom mogne reći: 'O, Oče, samo po strogostisvojoj meni znan, evo ležim i umirem, smrtan ili besmrtan. Uvijek samnastojao biti Tvoj, više nego što sam pripadao ovom svijetu ili samom sebi.Ali sve to nije ništa: Vječnost pripada samo Tebi, jer što je već čovjek danadživi životni vijek Boga svoga?'«Ništa više ne reče, nego blagim zamahom blagoslovi svoje vjernike, prekri

lice rukama te ostade klečeći tako, dok se svi ne raziđoše i ne ostaviše gaposve sama.

10. DRUG I POBRATIM

Vrativši se iz kapele u gostionicu »Kitolovac«, nađoh Queequega sasvimsama, jer je još prije blagoslova otišao iz crkvice. Sjedio je na jednoj klupipred vatrom, a noge pružio na ognjište; u jednoj je ruci imao onoga malogcrnačkog kumira, držeći ga tik pred očima: upiljio je u nj pogled i sve neštorezuckao po njegovu nosu svojom kebom, gunđajući pritom i pjevuckajućina svoj poganski način.Kako je sada bio prekinut u poslu, odloži svoj kip, te brzo zatim priđe k

stolu, posegne za nekom knjižurinom što je ondje ležala, stavi je sebi u kriloi počne pomno i usrdno brojiti strane. Poslije svake pedesete — barem semeni tako činilo — načas bi zastao, gledajući snebljivo oko sebe i grgoćućinekim klokotavim, otegnutim zvukom, kao da se čudi. Onda bi prelazio nadaljnjih pedeset, počinjući, čini se, svaki put od broja jedan, kao da ne znabrojiti dalje od pedeset, pa se čudom čudio odakle na jednom mjestu tolikoputa po pedeset strana.Sjedio sam tu i promatrao ga s najvećim zanimanjem. Iako je bio divljak

strašno iznakažena lica, u njegovu je izrazu, barem za moj ukus, bilo nečegašto nije ni najmanje bilo neugodno. Duša se ne može sakriti, i meni je bilokao da kroza svu tu sablasnu tetoviranost nazirem odbljeske priprosta ičestita srca, a u onim velikim, dubokim garavim očima, živim i smionim,kao da plamsaju znaci neustrašiva duha koji će smjelo izazvati na megdan itisuću đavola. A pored svega toga, u držanju toga poganina isticala se nekaplemenitost koju ni njegova nezgrapna vanjština nije mogla nagrditi.Izgledao je kao čovjek koji još nikad ni pred kim nije puzao, niti je komeišta dugovao. Ne bih znao reći je li mu čelo izgledalo više, izbočenije iponosnije samo zato što mu je glava bila obrijana, no svakako mu je glava ufrenološkom pogledu bila sjajna. Možda je i smiješno, ali njegova me glavapodsjećala na glavu generala Washingtona, kako nam je prikazuju nanjegovim popularnim poprsjima. Iznad obrva isti onaj pravilni nagibunazad, a i same obrve jako ispupčene, nalik na dva na vršku gustopošumljena predbrežja. Da, Queequeg bješe general Washington koji sepretvorio u kanibala.Dok sam ga pronicavo promatrao i mjerio, pretvarajući se kako tobože s

prozora gledam u oluju, nije ni zapažao moju prisutnost, ne mareći da midobaci ma i jedan pogled, te bijaše kao da se sav predao brojenju strana uonoj čarobnoj knjizi. S obzirom na noć što smo je tako drugarski zajedno

proveli, a pogotovu kad sam se sjetio one ruke što sam je jutros našao takoprijateljski položenu na sebi, njegova mi se posvemašnja ravnodušnost sadaučinila veoma čudnom. No divljaci su čudna bića, te ponekad ne znaš štozapravo misliti o njima. Isprva zanijemiš pred njima od straha; njihovamirna i sabrana jednostavnost podsjeća na staloženu sokratovsku mudrost.Također sam primijetio da se Queequeg nikako, ili samo vrlo malo druži sostalim pomorcima u gostionici. Ni s kim nije tražio bližeg dodira, pa ipak,poslije dodira, činilo se da ne želi proširiti krug svojih poznanika. Kad samdublje razmotrio, vidjeh da u tome ima nečega gotovo uzvišenog. Evo, tu senalazio čovjek nekih dvadeset tisuća milja daleko od svoje domaje, došavšipreko Cape Horna — to je, naime, jedini put kojim je mogao stići ovamo —bačen među ljude koji su mu tako tuđi kao da se nalazi na Jupiterovuplanetu, a ipak kao da je savršeno zadovoljan i kao kod svoje kuće; sačuvaoje svoju potpunu vedrinu duha, zadovoljan svojom osamljenošću, uvijek ujednomjernom skladu sa samim sobom. Zaista, znak divne filozofije,premda on, bez sumnje, nije nikad ni čuo da na svijetu ima nešto što se zovefilozofija. No, možda mi smrtnici, da budemo pravi filozofi, ne bismo nismjeli biti svjesni tolikog življenja i tolike borbe. Čim čujem da se nekičovjek izdaje za filozofa, odmah stvorim zaključak da su mu se zacijelo,kao u one babe s bolesnim želucem, pokvarili probavni organi.Dok sjedim tako u toj osami, dok vatra dogorijeva i sanjivo paluca, pošto

je svojim prvim jarom zagrijala sobu i zrak, a sada samo još potitrava, neviše da grije nego tek da razveseli naše oči — i dok večernje sjene isablasne prilike naviru na prozore, zirkajući u nas dvojicu osamljenika, avjetar vani huji svečanim hukom, u meni se budi čudan osjećaj. Kao da umeni nešto kopni. Moje izlomljeno srce i u sumanutom bijesu zgrčena pestne bune se više protiv ovoga svijeta vukova. Taj divljak, tih i sanjiv, izbaviome od njega. Tu on sjedi, i sama njegova ravnodušnost razotkriva prirodu ukojoj nema civilizirane himbe, ni licemjernih slatkoća i umilnosti. Da,divljak je on, pravo čudovište, no nešto me upravo tajanstveno privlači knjemu. I baš ono što bi druge možda najviše odbijalo, na mene je djelovalokao magnet. Pokušat ću u poganinu naći prijatelja, pomislih, kad su sekršćanska prijateljstva izjalovila u ispraznim uljudnostima. Povukoh svojuklupu bliže k njemu te pokazah neke prijateljske znakove i kretnje, nastojećiu isto vrijeme, što sam bolje znao i umio, da s njim povedem razgovor.Spočetka se on malo osvrtao na te moje pokušaje, ali odmah zatim, kad samspomenuo ljubaznost i gostoprimstvo što mi ga je noćas iskazao, on se

odluči te me upita hoćemo li, i opet biti suposteljaši. Rekoh mu da hoćemo,i meni se učini da je to njemu bilo drago i da mu je možda malo i laskalo.Tada se obojica latismo knjige; pokušavao sam mu objasniti svrhu tiskanih

slova i značenje onih nekoliko slika u knjizi. I tako sam ubrzo pobudionjegovu pažnju. Nato okrenusmo čavrljati, kako smo najbolje znali i umjeli,o različitim znamenitostima grada. Nakon malo vremena ja mu predložimda pripalimo i prijateljski malo popušimo, i na to on izvuče svoju kesu sduhanom i svoj tomahawk, te mi lijepo ponudi da potegnem koji dim, aonda povuče on, pa opet ja, i tako je naizmjence lula prelazila iz ruke uruku.Ako se dotad još u njemu krila neka ravnodušnost prema meni, ta je ledena

kora u njegovim grudima dok smo tako prijateljski pušili i voljko otpuhivalidimove, sada popucala i kopnila, i mi smo postali jedan drugom bliski iprisni kao dva pobratima. Kao da se sasvim prirodno i od svoje voljepribližio meni, kao i ja njemu, i kad smo ispušili lulu, on prisloni svoje čeloo moje, rukom me obuhvati oko pasa i reče da smo odsad vjenčani, što je unjegovu urođeničkom jeziku značilo da smo se pobratili, te da će on, akoustreba, rado za me i život dati. Civiliziran bi čovjek lako mogao pomislitida je taj plamen prijateljstva prerano i prenaglo izbio, te da u takvuprijateljstvu nema vjere; no to se zastarjelo umovanje ne bi dalo primijenitina toga priprostog divljaka.Poslije večere i pošto smo još malo prijateljski čavrljali i pušili, zajedno

pođosmo u svoju sobu. Dade mi na dar onu balzamiranu glavu, a zatimizvuče svoju golemu duhansku kesu, pa pročeprkavši malo ispod duhana,izvadi tridesetak srebrnih dolara. Poslagavši ih po stolu, mehanički ihrazdijeli u dva jednaka dijela, te jednu hrpu gurnu meni, govoreći da je tomoje. Ja se pokušah buniti i nećkati, no on me prekide i sasu mi novac udžep, tako da više nije moglo biti pogovora. Zatim se poče spremati zasvoju večernju molitvu, izvadi svoga kumira, te odmaknu pećni zaslon. Poizvjesnim sam gestama i znacima vidio da je njemu mnogo stalo do toga, damu se pridružim; no znajući vrlo dobro što je imalo slijediti, trenutak sampremišljao, da li da pristanem, ili što da učinim u slučaju da me pozove.Bio sam dobar kršćanin, rođen i odgojen u krilu nepogrešive

Prezbiterijanske crkve.[45] Kako dakle da se zajedno s tim divljimneznabošcem poklonim pred njegovim komadićem drveta? Ali što jepoklonstvo i obožavanje? pomislih. Zar ti misliš, Ismaele, da bi predobriBog, gospodar neba i zemlje — uključujući tu i neznabošce i sve ostale —

mogao biti ljubomoran na beznačajan komad pocrnjela drveta? To nijemoguće! Što je, dakle, poklonstvo i obožavanje? Da čovjek vrši volju Božju— to je poklonstvo i obožavanje. A što je volja Božja? Da činim bližnjemsvome ono što želim da i on meni čini — to je volja Božja. A Queequeg jemoj bližnji. A što ja želim da taj Queequeg meni čini? Pa, svakako dazajedno sa mnom prema naročitom obredu Prezbiterijanske crkve obožavamoga Boga. Bilo bi dakle dosljedno da se zajedno s njim poklonim njegovuboštvu, dakle — moram postati idolopoklonik. I tako se latih posla: zapalihstrugotine, pomogoh prijatelju da smjesti svoga malog nedužnog kumira,zajedno s Queequegom ponudih ga nagorjelim dvopekom, triput mu zazvahselam, te ga poljubih u nos. A poslije toga svukosmo se i legosmo upostelju, obojica s mirnom savješću, izmireni s čitavim ostalim svijetom.Ali nismo zaspali prije nego što smo još malo poćeretali.Ne znam kako to, ali nema zgodnijeg mjesta doli postelje za povjerljiv

razgovor među dvojicom prijatelja. Muž i žena, kažu, povjeravaju tu jednodrugom najdublje tajne svoje duše, a starac i starica često leže tako upostelji pa sve do zore čavrljaju o minulim vremenima. I tako smoQueequeg i ja, u samom začetku našeg prijateljstva, ležali tu, zadovoljni isretni — kao dva istinska druga i pobratima.

11. NOĆI O PONOĆI

Počivali smo tako u postelji, preklapajući i dremuckajući naizmjence;Queequeg je od vremena do vremena prebacivao svoje crvenosmeđe nogepreko mojih; bijasmo prostodušni i neusiljeni, kao što je bilo čitavo našeprijateljstvo. Tako nas u čavrljanju prođe i ono malo sanjivosti, te naspodiđe volja da ustanemo, premda je do svanuća bilo još daleko.Da, sasvim se razbudismo, te nam je samo ležanje postajalo nelagodno;

pomalo smo se pridizali, dok nismo najposlije uspravno sjedili u postelji,omotavši se sa svih strana pokrivačima, oslanjajući se leđima o uzglavljekreveta, s nosovima prikljunjenim u naša četiri koljena, kao da su nam toneke grijalice.[46] Osjećali smo se voljko i udobno, toliko više što je vanibila ciča zima, a i u sobi velika studen, jer u peći nije gorjela vatra. Velim»toliko više«, jer ako čovjek hoće da savršeno uživa u toplini svoga tijela,potrebno je da barem djelić jedan bude izvrgnut hladnoći: na svijetu svasvojstva i značajnosti dolaze do izražaja samo po svojoj oprečnosti. Ništa nepostoji samo po sebi. Kad se netko hvali i govori kako mu je savršeno lijepoi ugodno, i taj osjećaj traje dulje vremena, onda za nj ne možete više reći damu je savršeno lijepo i ugodno. Ali kad vas zima štipa za nos, ili dahstudeni klizi preko tjemena, kao što je to bilo s Queequegom i sa mnom,e,onda tek možete u cijelosti i svjesno oćutjeti vrijednost i djelovanje topline.Stoga spavaonice ne bi nikad smjele biti zagrijane: naložena peć u spavaćojsobi bogataša samo je jedna od raskošnih neudobnosti. Da osjetiš pravuslast topline u postelji, potreban je samo pokrivač što ti toplo ornata tijelo, ihladan zrak naokolo. Onda počivaš blažen kao usamljena topla iskra u srcupolarnog kristala.Skutreni tako, već smo neko vrijeme prosjedili, kadli odjednom osjetih

želju da otvorim oči, jer kad ležim u toploj perini, danju ili noću, svejednoda li budan ili u snu, ja obično držim oči zatvorene, da tako pojačam osjećajzadovoljstva što sam u postelji. Nitko ne može pravilno ocijeniti i dokučitisvoju osobnost ako pritom ne drži oči zatvorene: kao da je mrak pravielement naše bitnosti, premda je svjetlost prikladnija za mulj što je u nama.Rastvorivši dakle oči, pa izranjajući iz ugodnog mraka što sam ga samstvorio, u vanjsku, nametnutu i grubu tamu ponoći bez svjetla, osjetihodvratnost prema tom naglom obratu. Nisam se nimalo protivioQueequegovu prijedlogu da bi možda bilo najbolje upaliti svjetlo, kad smo

se već toliko razbudili, a pogotovu što je on osjetio još i neodoljivu želju dau miru potegne nekoliko dimova iz tomahawka, iz svoje lule-sjekire. Glekako i najkruće predrasude postaju gipke i rastegljive kad ih ljubav dohvatii umekša: koliko god mi je minule noći bilo mrsko Queequegovo pušenje upostelji, sada mi ništa nije bilo milije nego da puši uza me, ma i u postelji,jer se tada kanda topio od neke vedrine i domaće radosti. Nisam se višepretjerano i sasvim neumjesno uznemirivao zbog krčmareve police oosiguranju protiv požara. Zanosio sam se jedino prisnom i povjerljivomugodnošću da u istoj postelji pušim iz iste lule s istinskim prijateljem.Zaogrnuti svojim rutavim kabanicama, naizmjence smo jedan drugomdodavali tomahawk, dok se malo-pomalo nad nama nije zalelujao modarbaldahin zatalasana dima, osvijetljen svjetiljkom koju smo ponovno upalili.Ne znam je li taj baldahin što se blago njihao, na svojim valovima zanio

divljaka u daleke krajeve, no on je sada počeo govoriti o svojoj postojbini, osvome rodnom otoku; radoznao da čujem povijest njegova života, ja gazamolih neka samo nastavi i neka mi kazuje tu pripovijest. On radosnoprihvati. Premda sam u ono vrijeme sasvim slabo razumijevao mnogenjegove riječi, ipak sam se malo-pomalo priučio na njegovu izlomljenufrazeologiju, tako te sad mogu iznijeti čitavu njegovu povijest, ako mi to utako sažetu obliku bude moguće.

12. QUEEQUEGOV ŽIVOTOPIS

Queequeg bijaše urođenik s otoka Kokovoko, koji leži daleko premajugozapadu. Taj otok nije ucrtan ni na kojem zemljovidu; pravih mjestanikad nema na njima.Još kao golišav divljačić, u suknjici od palmova lišća, obijesno je trčkarao

po šumama svoga rodnog kraja, a koze ga slijedile i brstile njegovuhaljinicu kao da je zelen živić. Još onda se nosio neodoljivom željom daupozna malo više od toga civiliziranog svijeta, a ne samo one dvije-trikitarke koje je poznavao. Njegov je otac bio Veliki Poglavica, Kralj; stricmu bijaše Veliki Svećenik, a s majčine strane mogao se podičiti tetkamakoje su bile žene nepobjedivih ratnika. U njegovim je žilama tekla junačka,kraljevska krv, premda, bojim se, ponešto otežala i zatrovana ljudožderskimnaklonostima što ih je gajio u svojoj slobodnoj mladosti.U zaljev u kojem je vladao njegov otac, jednog dana doplovio brod iz Sag

Harbora,[47] i Queequeg zamoli kapetana da ga poveze u kršćanske zemlje;ali ovaj ga odbije, jer mu je momčad bila na broju. Ni utjecaj njegova oca,kralja, nije bio ni od kakve koristi. No Queequeg se bio zakleo. Sam usvome lakom čamcu, on je svojim malim veslom hitro grabio i lopatao, itako doveslao do udaljenog tijesna, znajući da brod, kad se otisne od obale,mora onuda proći. S jedne strane pružao se koraljni greben, a s druge seprotezao nizak jezičak zemlje, obrastao mangrovim drvećem što se spuštalosve do u samo more. Skrivajući svoj kanu na vodi iza spleta, s pramcemprema pučini, sjedio je sam na krmi, s veslom spremnim u rukama, a kad jebrod kliznuo kroz tjesnac, on se strelovitom brzinom otisnuo s kraja ipristao uz bok broda. Zagazivši snažno nogom unatrag, u hipu prevrne ipotopi čamac, uspne se po lancu na palubu, baci se potrbuške i uhvatigrčevito za zavoranj s kolutom, prisežući da ga neće pustiti iz ruke, sve akoga na komade sasjekli.Uzalud mu se kapetan prijetio i grozio da će ga baciti u more, uzalud je

zamahivao kratkom sabljom nad njegovim ručnim zglobovima — uzalud,Queequeg je bio kraljevski sin, Queequeg se nije maknuo. Najposlije se ikapetana kosnula ta očajnička neustrašivost i silna želja toga mladića daupozna kršćanske zemlje, te on popusti i Queequegu reče neka se smjesti nabrodu. Ali to lijepo i divljačko momče, taj knežević s Južnoga mora, nikadne vidje zapovjednikove kabine. Strpaše ga pod pramac, među mornarsku

čeljad, te od njega učiniše valjana kitolovca. No kao što je car Petar uživaoda radi po brodogradilištima stranih gradova, i Queequeg kao da nijezazirao ni od najmučnije, ni od najprostije rabote, samo da ga sreća poslužii da stekne toliko znanja da bi poslije mogao poučiti svoje prostodušne ineuke zemljake. Jer u dnu duše, kako mi reče, poticaše ga želja da međukršćanima izuči ono umijeće kojim će svoje ljude učiniti još sretnijima negošto jesu i, što je još važnije, boljima nego što jesu. Ali jao! Način života irada kitolovaca, njihova lukavstva i spletke, ubrzo ga uvjeriše da i samikršćani mogu biti nesretni i zli, pa i mnogo nesretniji i gori od svih poganau njegova oca. Stigavši naposljetku u staru luku Sag Harbor i vidjevši štomornari tamo rade, pa iskrcavši se zatim u Nantucketu i vidjevši kako i u tojluci mornari ludo troše stečenu zaradu, ubogi se Queequeg naposljetkuzauvijek odreče svojih nauma, jer mu u sebi valjade kazati: svijet je ružan izao pod svim meridijanima, umrijet ću kao poganin.I tako, u duši okorjeli neznabožac, ipak je živio među tim kršćanima, nosio

se kao i oni i mučio se da govori njihovim zakučastim govorom. Otud i sveono čudno na njemu, iako je već poodavno daleko od svoga rodnog kraja.Znakovima sam ga zapitkivao ne pomišlja li vratiti se i proslaviti svoju

krunidbu, jer je mogao smatrati da mu je otac umro i pokopan: premaposljednjim vijestima bijaše mu otac dobrano grohnuo od starosti i većposve slab. Odgovori mi da ne želi kući, barem ne zasad, pa dometne kakose boji da ga je kršćanstvo, odnosno, bolje reći, da su ga kršćani učinilinedostojnim da stupi na časno i neokaljano prijestolje na kojem je prijenjega sjedilo trideset njegovih prethodnika, trideset poganskih kraljeva. Aliće se, kaza mi, brzo vratiti, čim osjeti da je ponovno kršten. Za sada ćeploviti i provoditi svoje hirove po svim oceanima. Načinili su od njegaharpunara, pa sad u ruci drži kukasto željezo umjesto žezla.Raspitao sam se za njegove planove u neposrednoj budućnosti, a on mi

odgovori da kani opet na more, u istom zvanju kao i dosad. Ja mu na torekoh kako sam i ja naumio posvetiti se kitolovu, te da ću isploviti izNantucketa, jer da je to najpovoljnija luka da se u njoj ukrca pustolovankitolovac. On nato odmah odluči da će zajedno sa mnom na taj otok, ukrcatise na isti brod, zajedno će sa mnom na stražu, u isti čamac sa mnom, kad sebude polazilo na kita, pa i hraniti se za istim stolom — ukratko, dijelit će samnom svako zlo i dobro, na ovom i na onom svijetu. Radosno sam na svepristao, jer ne samo da sam Queequega već bio zavolio, nego je on usto bioi iskusan harpunar, pa mi je bez sumnje mogao biti od velike koristi i

pomoći, meni koji sam posve neupućen u tajne kitolova, premda sam dobropoznavao more, ukoliko se ticalo trgovačkog brodarstva.Završivši pripovijedanje s posljednjim dimom što ga je otpuhnuo iz svoje

lule, Queequeg me zagrli i pritisne svoje čelo na moje; ugasivši svijeću,odmaknusmo se svaki na svoju stranu, te ubrzo utonusmo u san.

13. TAČKE

Sutradan, u ponedjeljak, pošto sam nekom brijaču prodao onu balzamiranuglavu kao stalak za vlasulje, podmirih svoj i Queequegov račun, služeći se,dakako, njegovim novcem. Krčmar se cerekao, baš kao i svi ostali gosti, jersvima je bilo neizmjerno smiješno to iznenadno veliko prijateljstvo izmeđumene i Queequega — to više što sam se još sinoć, kad je Peter Coffinpripovijedao one svoje jezive pripovijesti o tome istom čovjeku, tolikouzbunjivao.Unajmismo tačke, pa pošto smo u njih strpali svoje stvari, zajedno s mojim

jadnim putnim torbakom, Queequegovom vrećom i visaljkom, krenusmo uluku, na »Moss«: bijaše to uz obalu vezan mali poštanski brodić[48] —škuna[49] — što je promètao između New Bedforda i Nantucketa. Dok smotako prolazili, ljudi su zurili u nas — ne toliko zbog Queequega, jer svibijahu navikli da po svojim ulicama vide kanibale nalik na njega — većzato što su primjećivali koliko smo među sobom prisni prijatelji. No mi senismo na njih obazirali, nego smo gurali tačke naizmjence, a Queequeg jekadikad zastajkivao, da namjesti korice na čekljunima svog harpuna. Pitaosam ga zašto uvijek kad izlazi na kopno nosi sa sobom tu nezgrapnu stvar:zar nemaju svi brodovi svojih vlastitih harpuna. Nato mi on, uglavnom, rečeda mi je napomena opravdana, ali da on neobično voli vlastiti harpun, jer jeod izvrsna materijala, prokušan je u mnogim ljutim borbama na život i smrt,upoznao je unutrašnjost mnogoga i mnogog kita. Ukratko, kao mnogižeteoci i kosači koji polaze na rad u drugoga, a uzimaju sa sobom vlastitekose, iako to nitko od njih ne traži, tako je i Queequeg, sa svojih razloga,najviše volio služiti se vlastitim harpunom.

Oglas za Packet Boat iz 1793., Chestertown, Maryland

Prihvativši tačke iz mojih ruku, on mi pripovijedi šaljivu zgodu o prvim

tačkama što ih je ikad vidio. Bijaše to u Sag Harboru. Vlasnici broda na kojise bio ukrcao posudili mu, kako se činilo, tačke da na njima otpremi svojutešku škrinju do konačišta. Da ne bi izgledao nevješt i neupućen — a bijašei te kako, jer nije imao ni pojma o tome kako se kolicima upravlja —Queequeg je položio svoju škrinju na tačke i čvrsto je privezao, pa ondanaprtio natovarene tačke na ramena, te hajd' duž obale!— Zaboga, Queequeg — rekoh mu ja — pa čovjek bi mislio da si

pametniji! Zar ti se ljudi nisu smijali?No on mi zatim pripovjedi neku drugu zgodu. Urođenici na njegovu otoku

Kokovoku, čini se, za svadbenog slavlja cijede mirisni sok mladih

kokosovih oraha u poveliku, šarama ukrašenu tikvu, nalik na zdjelicu zapunč; ta tikva stoji kao glavni ukras nasred rogožine za kojom se gozbuje.Jednom neki veliki trgovački brod pristane uz obalu Kokovoka, azapovjednik — po svemu pripovijedanju vrlo ispravan i dostojanstvengospodin, pogotovu za jednog pomorca — taj zapovjednik bude pozvan nasvadbeno slavlje Queequegove sestre, ljepuškaste mlade princeze koja jeupravo navršila desetu. Kad su se gosti skupili u mladenkinoj kućici odbambusove trske, uđe i taj kapetan, i pošto mu je bilo određeno počasnomjesto, sjedne nasuprot one tikve ili kupe, između Velikog Svećenika iNjegova Veličanstva, Queequegova oca. Poslije molitve — jer i ti se ljudimole prije jela kao i mi, no ipak, kako mi Queequeg reče, ne baš sasvim kaomi, koji tada gledamo u tanjure, već naprotiv kao pačići, dižući glave premaVelikom Davaocu svakog veselja i svakog čašćenja — po završetkumolitve, dakle, Veliki Svećenik otvori gozbu od pamtivijeka utvrđenimobredom, a to će reći — umačući svoje posvećene i posvećujuće prste ukupu, prije nego što će blagoslovljeno piće poći od usta do usta. Kad jekapetan, koga su smjestili tik pored Velikog Svećenika, vidio što ovaj čini,te misleći ujedno da on, kao zapovjednik broda, ima prednost pred jednimobičnim urođeničkim kraljem, pogotovu kao gost u njegovoj kući — moj tikapetan lijepo ruke u kupu, te ih opra u onom punču: zacijelo je mislio da jeono zdjela za umivanje.— No, što sad mislite? — upita Queequeg. — Zar naši ljudi ne smijati se?Najposlije, pošto smo platili vozarinu i spremili svoju prtljagu na sigurno

mjesto, evo nas na palubi škune. Razapevši jedra, brod kliznu niz rijekuAcushnet. S jedne se strane Bedford izdizao sa svojim terasama od ulice i sasvojim zaleđenim drvećem što se sja u čistom i hladnom zraku. Velikegomile i čitava brda bačava protežu se uzduž obale, a bokom uz bokpočivaju brodovi kitolovci što su oplovili cijeli svijet, a sad se konačnosmirili na sigurnu, čvrsto vezani uz kraj; s drugih opet dopire buka tesara ibačvara što se isprepleće s praskanjem ognja i zveketom s kovačkih ognjištagdje tale smolu: sve su to znaci da se već spremaju nova putovanja, da seveć sprema drugo krstarenje, tek što se prvo završilo nakon lutanja odnekoliko godina sred neprekidnih opasnosti; a poslije drugoga spremat će sena treće, i dalje tako, bez prestanka, dovijeka. Takav je beskraj i, da,nesnošljivost svih zemaljskih napora.Kad se dohvatismo debelog mora vjetar osnaži, a mala škuna »Moss« poče

pramcem otresati živu morsku pjenu, kao što ždrijebe otresa frktaje iz

nozdrva. Kako li sam žudno udisao oštri zrak! Kako li sam mrzio zajaženuomeđenost i sputanost kopna, tu zajedničku glavnu cestu, utabanutragovima ropskih stopala i kopita, i kako li sam se divio veličajnojbeskrajnosti mora, koje ne trpi da se na njem ostavljaju biljezi i tragovi!Na tome se istom pjenušavom vodoskoku kanda napajao i Queequeg i

teturao zajedno sa mnom. Tamne mu se nosnice širile, a glatki i oštri zubibjelasali. Brzali smo naprijed, neprestano naprijed, a kad smo zaplovilidebelim morem, naša je mala škuna počela poigravati pod udarcima vjetra:spuštala je i saginjala glavu duboko, kao rob pred sultanom. Nagnula semalo ustranu, i tako smo jedrili, a sve prače[50] i zapone[51] prele i brujalekao napete žice, oba vita jarbola svijala se kao bambusi zahvaćeni vihorom.Toliko se bijasmo zanijeli tim ljuljanjem, stojeći pokraj kosnika, kojizadiraše u valove, da neko vrijeme nismo ni zapažali podrugljive pogledeputnika, skupine glupaka koji su se iščuđavali nad nama dvojicom što smotako nerazdružni; kao da je bijelac nešto više i dostojnije negoli oprancrnac. No tu je bilo nekoliko tikvana i neotesanaca, žutokljunaca što jošnisu izišli iz žabokrečine svoje neiskusnosti i neznanja. Queequeg dohvatijednog od tih mladaca koji su mu se iza leđa rugali. Mislio sam da jeklipanu odzvonilo. Bacivši svoj harpun, mišićavi divljak uze ga u svojesnažne ruke, te ga upravo čudesno spretno hitne u vis i lupne hitro po krmi,dok se ovaj premetnuo u zraku. Mlad se junak, sav zadihan, nađe opet nanogama, a Queequeg mu mirno okrenu leđa, pripali svoj tomahawk i pružiga meni, da i ja potegnem koji dim.— Kapetane! Kapetane! — derao se žutokljunac iz svega grla, trčeći

prema zapovjedniku. — Kapetane, kapetane, ovo je đavo!— Ej vi, gospodine! — povika kapetan, suhonjav pomorac, koračajući

prema Queequegu. — Što mislite, sto mu gromova! Zar ne vidite da umalošto niste ubili ovog momka?— Što on reći? — upita Queequeg, okrenuvši se nehajno k meni.— On reći — odvratih mu ja — ti umalo što nisi ubio mladoga gospodina

— i pokažem na žutokljunca, koji je još drhturio kao prut na vodi.— Ubiti? — usklikne Queequeg, razvlačeći tetovirano lice u neki

nadzemaljski izraz prezira. — Oh, on biti mala, mala riba, Queequeg neubiti mala, mala riba, Queequeg ubiti veliki kit.— Pazi se! — zagrmi kapetan. — Ja tebe ubiti ako još jednom pokušaš

kakvu đavoliju na mom brodu. Dobro oči otvori!

No dogodilo se da je u tom trenutku sam kapetan morao otvoriti oči.Vjetar je s tolikom žestinom udario u glavno jedro da je pukla škota,[52] paje strašni deblenjak sad prelijetao s jedne strane na drugu te meo stražnjimdijelom palube. Jadni momak kojega je Queequeg onako nemilo dohvatiobijaše pometen i u more bačen. Mornari se bezglavo ustrčali, a bila bi, kakose činilo, prava ludost samo i pokušati priskočiti i svladati pomahnitalugredu. Kosila je zdesna nalijevo, pa opet natrag gotovo u istoj sekundi:bijaše kao da će se sad-na razbiti i rasprsnuti u same cjepotine i treskoline.Nitko ništa ne učini, a uistinu je bilo kao da se ništa i ne može poduzeti. Onis palube pojuriše na kašteo[53] i tu stadoše zuriti u deblenjak, kao da su torazjapljene donje čeljusti razbješnjela kita.Usred te strave i prepasti Queequeg se spretno baci na koljena, otpuzne do

ispod deblenjaka, dohvati konop, pričvrsti mu jedan kraj za ogradu, a ondaga zavitla kao laso, te njime zahvati deblenjak što mu je prelijetao nadglavom. Čas zatim greda bijaše vezana i sve spašeno. Škuna suskrenu,[54] idok su se mornari ustrčavali po krmi da spuste čamac, Queequeg, svučen dopasa, skoči preko ograde, u dugu luku, kao živa duga. Kroz pune tri minute,ili još i dulje, vidjeli su ga kako pliva kao pas, izmahujući svojim dugimrukama ravno i ravnomjernim udarcima, te su od vremena do vremena krozledenu pjenu provirivale nabrekle mišice njegovih plećaka. Tražio samočima onoga drugog, onog junačinu koga je trebalo spasiti, ali ga nisamvidio. Žutokljunac je potonuo. Queequeg sune okomito iz vode, i časkomkao da se ogledavao, pa kao da je odmah razabrao što je i kako je, zaroni inestade. Za koji časak eto ga opet na površini: jednom rukom zamahuje, adrugom vuče klonulo tijelo mladićevo. Čamac ih brzo stiže. Jadni onajžutokljunac ubrzo se oporavio. Queequega su svi mornari proglasilijunačinom i plemenitim čovjekom, a kapetan mu se ispričao. Od togvremena ja sam se poput školjke prilijepio uz Queequega. Da, da, sve dokjadni Queequeg nije posljednji put i zauvijek zaronio.Je li ikada postojao čovjek sa tako malo svijesti o samom sebi i o svojoj

vrijednosti? On kao da nije pomišljao ni na kakva humanitarna društva kojabi mu morala grudi iskititi ordenjem i medaljama. Tražio je samo vode —slatke vode — da sa sebe spere morsku sol; a kad se oprao i preobukao,pripalio je svoju lulu-sjekiricu, naslonio se o rubnjak i blagim očimapogledao sve oko sebe, kao da je samom sebi govorio: »Taj je svijet pod

svim meridijanima kao neka udruga za uzajamnu pomoć. Mi kanibalimoramo pomagati tim kršćanima.«

14. NANTUCKET

Za dalje plovidbe nije se više ništa dogodilo što bi bilo spomena vrijedno.Poslije lijepe vožnje sretno stigosmo u Nantucket.Nantucket! Uzmite zemljopisnu kartu pa ga potražite. Pogledajte samo na

kakvu je zabačenu mjestu, kako se smjestio daleko od obale, usamljenijinegoli svjetionik Eddystone. Pogledajte: običan brežuljak, lakat pijeska; svesamo žal, bez pozadine. Ima tu više pijeska nego što bi svijet mogaopotrošiti kad bi dvadeset godina upotrebljavao pijesak umjesto bugačice.Neki će vam domišljani reći da tu i sam korov valja saditi, jer ništa tu neraste od prirode; kazat će da i stričak treba uvoziti iz Kanade; da tu valja ićipreko oceana po vranj, čep ili dužicu da bi se zabrtvila pukotina na kakvojbačvi ulja; da u Nantucketu pobožno čuvaju i naokolo nose komadićedrveta, kao u Rimu iverje svetog križa; da tu ljudi sade otrovne gljivemuhare ispred kuća kako bi ljeti imali malo hlada; da vlat trave čini oazu, atri vlati na dan hoda — preriju; da žitelji obuvaju posebne cipele kako ne bipropadali u pijesak, kao što Laponci imaju krplje za snijeg; da su takoobuhvaćeni i opkoljeni sa svih strana, tako nesmiljeno na tom otoku opasanioceanom, te se i za same stolce i stolove hvataju sitne školjke, kao štoprianjaju o leđni oklop morskih kornjača. No sve te neobičnosti samopokazuju kako Nantucket nije nikakav Illinois.[55]

Čujte sad divnu priču o tome kako su se crvenokošci nastanili na tomotoku. Evo što legenda kazuje: U davnoj davnini orao strelovito sunuo naobalu Nove Engleske, svojim pandžama zgrabio indijansko dijete te gaodnio. Plačući i naričući gledali su roditelji grabljivicu kako im dijeteodnosi preko dalekih voda, dok nije nestala iz vida. Odlučiše da se otisnupreko vode u istom smjeru. Krenuvši u svojim kanuima, poslije pogibeljneplovidbe otkriše otok, a na njemu praznu bjelokosnu škrinjicu — kosturbijednoga malog Indijanca.Nije dakle nikakvo čudo što su se ti Nantucketanci, rođeni na žalu, dali na

more da sebi hranu priskrbljuju. Isprva su lovili rakove i mekušce u pijesku,a onda, osmjelivši se, počeli su gaziti u vodu i mrežama loviti skuše; zatim,stekavši iskustva, gurnuše čamce u more, u lov na bakalare; najposlijeotisnuše u more velike brodove i dadoše se na istraživanje beskrajnihoceana, sučući sve nove pojase svoje plovidbe oko kugle zemaljske;zaviriše u Behringov tjesnac, a u svako doba godine i na svim morima

navješćivahu vječni rat najmoćnijem živom biću koje je nadživjelo Potop,grdosijskoj nemani, toj Himalaji mora, tome morskom mastodontu koji jeoboružan silnom snagom, ali nije nje svjestan, tako da ti se više valja bojatinjegova straha negoli i najsmionijih i najgorih njegovih nasrtaja!I tako su ti Nantucketanci golaći, ti pustinjaci na moru, spustivši se sa svog

mravinjaka na more, kliznuli vodenim dijelom svijeta, osvajajući ocean zaoceanom, kao da su sami Aleksandri, dijeleći među sobom Atlantik, Pacifiki Indijski ocean, kao što su one tri razbojničke velesile raskomadale Poljsku.Neka Amerika samo pripoji Meksiko Teksasu, neka nagomila Kubu naKanadu, neka Englezi samo preplave čitavu Indiju, neka svoju zastavuzabodu i na samo sunce — dvije trećine vodenog svijeta ipak pripadajuNantucketu. Jer — more je njegovo, on ga ima i posjeduje, kao što careviimaju svoja carstva, a drugim je pomorcima samo dopušten prolaz.Trgovački su brodovi samo produljeni mostovi, a ratne lađe — tvrđave štoplove, pa i sami gusarski brodovi, premda švrljaju i krstare morem, kao štodrumski razbojnici udaraju cestom — samo pljačkaju druge brodove,dijelove kopna kao što su i sami, ne trudeći se da sebi hranu priskrbe izmorskih dubina. Jedino Nantucketanac živi na moru i uživa u njemu; jedinoon, da posegnemo za jezikom Biblije, provodi svoj vijek na moru, režućisvojim brodom duboke brazde i pretvarajući more u svoju oranicu. Na moruje on kod kuće, tu obavlja svoj posao i u znoju svoga lica krušac svagdanjismaže, te ga ni Noin potop ne bi u tome mogao spriječiti, premda je u Kiniprogutao milijune ljudi. Nantucketanac živi na moru, kao što prerijskakokoš živi u preriji; krije se on između valova i po njima se uspinje, kao štose lovac na divokoze vere po alpskim vrletima. Godine mu i godine prođuda ni jedanput ne ugleda kopno, te kad najposlije stupi na kraj, njemu je svekao u nekome drugom svijetu, još čudnije mu je pri duši nego što bi bilostanovniku Zemlje da stupi na Mjesečevo tlo. Kao i morski galeb, koji,daleko od obale, u smiraje sklapa krila i počiva na valu, tako iNantucketanac, kad se noć raskrili, izvan dogleda Zemlje, ubire jedra teliježe na počinak, dok mu pod samim uzglavljem prolaze jata morževa ikitova.

15. DAGNJE I BAKALAR

Kasno uvečer mala škuna »Moss« kliznu u luku i obori sidro, a Queequegi ja iziđosmo na kraj. Toga dana nismo više mogli ništa obaviti doli potražitinegdje večeru i noćište. Krčmar iz »Kitolovca« preporučio nam je svogabratića Hozeju Husseya, vlasnika gostionice »Dva lonca«, rekavši nam da jeto jedno od najboljih i najurednijih svratišta na svem Nantucketu; osimtoga, uvjeravao nas je da je bratić Hozeja, kako ga on nazivaše, nadalekopoznat sa svojih izvrsnh jela od ribe. Ukratko, stavio nam je do znanja kakone možemo učiniti ništa bolje nego kušati lonac u »Dva lonca«. Objasnionam je kako ćemo stići onamo: pramcem ravno dok se desnim bokom nedohvatimo nekakva žutog skladišta; vraćati lijevo dok ne doplovimo predneku bijelu crkvu; nju nam valja ostaviti s lijevog boka i jedriti dok nestignemo do nekog rta tri zrake nadesno; tu na uglu stati i prvog čovjekaupitati koji je najkraći put u »Dva lonca«. Njegove su nas zakučaste uputesmele u početku našeg bordižanja po ulicama, pogotovu što se Queequegučinilo da nam ono žuto skladište valja ostaviti lijevo, dok sam ja opet PeteraCoffina razumio da će nam ono ostati na desnu ruku. Sve u sve, pošto smose dosta navrludali po tami i pošto smo od vremena do vremena kucali navrata mirnih kuća da bismo pitali za put, naposljetku stigosmo do nečega očemu ne bijaše sumnje što je.Dva golema drvena lonca, crno obojena, bijahu za duge drške obješena o

križ nekakva starog jarbola što je bio usađen pred starinskom kapijom. Krakna križu bijaše s jedne strane otpiljen, tako da je stari jarbol nalikovao navješala. Možda sam u ono vrijeme bio previše osjetljiv za neke dojmove, alinisam mogao a da na ta vješala ne gledam s nekom neodređenom slutnjom.U vratu sam osjećao neku ukočenost dok sam gledao dvije glavine[56], štosu ostale — da dvije: jedna za Queequega, a druga za me. U New Bedfordu,prvoj luci na mom kitolovačkom putovanju, natrapao sam na gostionicukojoj se vlasnik zove Coffin, to jest mrtvački sanduk; u kitolovačkoj crkviciu me su sablasno zurile nadgrobne ploče; a sad evo ta vješala, i na kraju dvagolema crna lonca! Nije li u ovome potonjem znaku aluzija na pakao?Trgnuh se iz tih razmatranja kad ugledah ženu pjegava lica, žute kose i

haljine: stoji ona u veži gostionice, u tmurnoj rasvjeti crvene svjetiljke štose nad njom njiše; svjetiljka je baš kao bolesno, krvlju podliveno oko, a podnjom žena sasipa bijes na nekakva čovjeka u tamnocrvenoj vunenoj košulji.

— Tornjaj se! — pišti žena — ili ću te pljusnuti!— Uđimo, Queequeg — pozvah druga — na pravom smo mjestu: to je

gospođa Hussey.[57]

Tako je i bilo. Hozeja Hussey bijaše nekamo izašao, a gostionicu ostaviosvojoj ženi, koja bijaše prava osoba za poslove u njoj. Pošto smo joj izraziliželju da večeramo i noćimo, gospođa Hussey načas prekide vatru te nasuvede u malu sobu i pokaza nam da sjednemo za stol na kojemu su se jošvidjeli ostatci istom završene večere. Okrenu se prema nama i kratko upita:— Dagnje ili bakalar?— Kakav vam je to bakalar? — priupitah vrlo uljudno.— Dagnje ili bakalar? — ponovi ona odsječeno.— Dagnje za večeru? Hladne dagnje? Jeste li to htjeli reći, gospođo

Hussey? — opet ću ja. — Neće li to biti nešto hladna[58] večera u ovozimsko doba, gospođo Hussey?No kako se njoj žurilo da nastavi svađu s čovjekom u crvenoj košulji, koji

je na to čekao u veži, i kako je, po svoj prilici, čula samo riječ »dagnje«,gospođa Hussey odjuri do otvorenih vrata što su vodila u kuhinju, tedreknu: »Dagnje za dvojicu!« pa nestade.— Queequeg, druže — rekoh — hoće li nam biti dosta te dagnje za

večeru?Iz kuhinje se, međutim, širio slastan miris koji je imao opovrgnuti naše

slabe izglede u pogledu večere. A kad se toplo jelo iznijelo na stol, tajna,obavijena mirisnom parom, otkrila se na naše najveće zadovoljstvo. Oh,čujte me, dragi prijatelji! Ono što je došlo na stol ne bijaše nikakva ribljačorba, nikakav brodet ili paprikaš, nego pravi nantucketanski »lonac« —jelo priređeno od malih sočnih dagnja, jedva većih od lješnjaka, izmiješanihs izdrobljenim mornarskim dvopekom i s komadićima usoljene svinjetine,sitno narezane, a sve dobro zaliveno maslacem i izdašno začinjeno paprom isolju. Kako nam se tek uvećao poslije one zimske vožnje po moru i kako sepred Queequegom našlo njegovo najmilije jelo od ribe, to jest od školjke, asamo jelo bilo je izvanredno, naklopismo se na nj svojski te brzoispraznismo zdjele. Malo se zavalih u stolici i pomislih na pitanje gospođeHussey: »Dagnje ili bakalar?« i pritom mi dođe na pamet da pokušam malieksperiment. Stadoh na kuhinjska vrata i zanosno viknuh: »Bakalar!« paopet sjedoh na svoje mjesto. Poslije nekoliko časaka ponovno se rasprostrije

slasna para, ali sada s drugim mirisom, i doskora eto pred nas krasna jela —lonac od bakalara.I opet se lijepo naklopismo na jelo, i dok smo žlicama zahvaćali u zdjelu,

rekoh u sebi: »Nećemo propasti budemo li pri djelu kao što smo prijelu.«[59]

Od svih ribom blagoslovljenih mjesta najodličnije bijahu »Dva lonca«, jerdaju točan naziv gostionici: u njoj kuhaju dva lonca — u jednom dagnje, udrugom bakalar. Bakalar i dagnje za doručak, bakalar i dagnje za ručak,bakalar i dagnje za večeru, dok ne počneš opipavati odjeću na sebi da vidišne proviruju li gdje riblje kosti. Prostor pred kućom bijaše popločenljušturama. Gospođa je Hussey nosila ogrlicu od brušenih bakalarskihkralježaka, a poslovne knjige Hozeja Husseya bijahu uvezane u finu starukožu morskih pasa. I mlijeko je ovdje mirisalo na ribu; nisam znao objasnitiodakle to, dok jednog jutra, šetajući se obalom i prolazeći pokraj ribarskihčamaca, ne ugledah Hozejinu kravu šarulju gdje se hrani ribljim ostacima iprolazi pijeskom, a na svakoj joj nozi po jedna odsječena bakalarska glava,kao neka obuća, i to bogme dobrano iznošena.Pošto smo povečerali, gospođa nam Hussey dade svjetiljku i uputi nas

kako ćemo najkraćim putem doći do postelje. No kad je Queequeg većzakoračio da se prvi uspne uza stube, gospa gazdarica ispruži ruku i zatražiod njega da joj preda harpun, jer, reče, ne dopušta da se harpuni nose usobe.— A zašto ne? — upitah je. — Ta svaki pravi kitolovac svagda spava sa

svojim harpunom uza se!— Zato što je opasno — prihvati ona. — Odonda kad se mladi Stiggs

vratio sa svoga nesretnog putovanja, na kojem je proveo četiri i pol godine,a donio samo tri bačve ulja, pa ga našli mrtva, tu na prvom katu, sharpunom u rebrima, odonda vam ja nijednom gostu ne dopuštam da obnoćdrži pokraj sebe tako opasno oružje. I zato, gospodine Queequeg (gle,upamtila mu ime), uzet ću vam to žezlo i čuvati vam ga do jutra. A što ćete,momci, za doručak: dagnje ili bakalar?— Udrobljeno! — požurih se ja. — A da bude malo promjene, spremite

nam i nešto sušenih sleđeva.

16. KAKO SAM IZABRAO BROD

U postelji smo smišljali što nam je sutra činiti. No ja sam se nemilozačudio i uznemirio kad mi je Queequeg priopćio da se on već svestranoposavjetovao s Yojom — tako se zvalo njegovo malo crno božanstvo — aYojo mu je dvaput ili triput ponovio i ustrajno zahtijevao da se okanimonakane da zajedno pođemo u luku i zajednički izaberemo brod na koji ćemose ukrcati; mjesto toga, Yojo mu je oštro zapovjedio da ja sam izaberembrod, to više što je Yojo naumio da nam pomogne. Yojo se uostalom većodlučio za jednu jedrenjaču kitaricu, na koju ću ja, Ismael, kao slučajnonaići ako se sam uputim onamo; moram smjesta stupiti u službu na tombrodu, zasad bez ikakvih obzira na samog Queequega.Zaboravio sam napomenuti da je Queequeg u mnogočemu pokazivao

najveće povjerenje u ispravnost Yojova mišljenja i u njegove upravočudesne sposobnosti u pretkazivanju sudbine, pa ga je veoma cijenio kaozaista dobroćudno i valjano božanstvo, koje uglavnom uvijek ima dobrenamjere, samo što ponekad baš i ne uspijeva u njima.Moram reći nikako mi se nije milio taj Queequegov, ili prije, Yojin plan da

ja izaberem brod. Polagao sam velike nade u Queequegovo pronicavo oko iu njegovu umješnost da pronađe brod za lov na kitove koji će bitinajpogodniji da sigurno ponese nas i naše sudbine. No, moji prosvjedi nisuni najmanje djelovali, i na kraju sam morao pristati. Pripremio sam se stogai namjerio odlučno i brzo obaviti taj tričavi posao kojega se nisam mogaootresti.Sutradan ranom zorom oprostih se s Queequegom i ostavih ga zaključana s

Yojom u našoj maloj sobi, jer — kako se činilo, toga dana su Queequeg iYojo imali svoju Korizmu ili Ramazan, veliki post, dan pokore, molitve, štoli; nikako nisam mogao saznati što je zapravo bilo, premda sam nekolikoputa pokušao uputiti se u njegovu liturgiju i u njegovih Trideset i devetčlanaka.[60] Ostavih dakle Queequega da posti uza svoju lulu-sjekiricu, iYoja da se grije na svetoj vatri strugotina, te krenuh put luke.Poslije duga švrljanja i zapitkivanja saznadoh da se tu nalaze tri broda koji

se spremaju na trogodišnje putovanje: »Devil-Dam«, »Tit-Bit« i »Pequod«.Porijeklo nepriličnog naziva »Devil-Dam« (Vražja strina) nisam dokučio,značenje imena »Tit-Bit« (Poslastica,) bijaše očito, a »Pequod« je, kako sevaljda još sjećate, ime slavnog indijanskog plemena iz države

Massachusetts, plemena što je izumrlo, kao što su izumrli i drevni Medijci.Piljio sam u »Devil-Dam«, vrzao se oko broda, pogledom šibao »Tit-Bit« ikonačno, uspevši se na palubu »Pequoda«, osvrnuh se malo oko sebe, teodlučih: ovo je pravi brod za nas.Vjerujem da ste svaki u svoje vrijeme vidjeli već svakojake čudne

brodove; zdepaste trabakule,[61]

glomazne japanske džunke,[62]

galeote[63]

nalik na masleni čabar, i što ti ja znam kakve sve brodine, no

dajem vam riječ da još nikad niste vidjeli takvu čudnu, staru karkašu,[64]

kao štoje taj neobični, stari »Pequod«. Bio je to brod starog tipa, a sve prijenego velik. Suncem žežen, vjetrom šiban, obojen u tajfunima i tišinama

sviju oceana, prestarjeli mu korab[65]

bijaše zamrknuo kao lice francuskogagrenadira koji se borio u Egiptu i Rusiji. Pramac mu obrastao bradinom kaou kakva dostojanstvenog starine. Jarboli mu, polomljeni u oluji negdje blizujapanskih obala, bili obnovljeni i stršili uvis, ukočeni kao Sveta tri kraljaKatedrale u Kölnu. Platice stare palube bile su izlizane kao kamena ploča uKatedrali u Canterburyju, gdje je Becket[66] iskrvario, i kamo sadahodočaste romari. A svoj toj starini bijahu dodani neki novi čudesni znacipustolovnog života kojim je taj brod već pol stoljeća živio. Stari kapetanPeleg, koji je duge godine na tom brodu plovio kao drugi časnik, dok nijepreuzeo zapovjedništvo na nekom drugom od svojih brodova, a sadapomorac u mirovini i jedan od glavnih dioničara »Pequoda« — taj je stariPeleg za svoje službe kao prvi časnik upotpunjavao i još dalje izgrađivaoprvotnu grotesknost broda te ga svega obložio intarzijama i kojekakvimukrasima, tako da bi se teško moglo naći išta slično, osim možda uizrezbarenom štitu i postelji Thorkilla Hakea.[67]

Taj je brod bio nakinđuren grotuljom od bjelokosnih visuljaka, kao kakavbarbarski abesinski car. Sav se pretvorio u trofej. Bijaše to kanibal međubrodovima, nakićen kostima pobijenih neprijatelja. Rubnjak mu biootvoren, bez oplate, nalik na razjapljene kitovske ralje, s uglavljenim oštrimzubima ulješure glavate, da služe namjesto klinova o koje su mogli vezivatisvoje stare cime i mrline. Ti se konopi nisu omatali oko jadnih drvenihkolotura, nego su glatko klizili i prolazili kroz bocele od kitove kosti.Prezirući uobičajeno kormilarsko kolo sa žbicama, taj je brod umjesto togaimao rudo od jednog komada, kormilo načinjeno od uske donje čeljusti

njegova drevnog neprijatelja. Kormilar, koji za vrijeme oluje kormilari spomoću toga koštanog ruda, zacijelo osjeća ponos Tatarina koji jednimsmjelim trzajem uzda oštro zauzda žvale svoga konja, te se on baciupropanj, ali stane. Da, plemenit bijaše taj brod, ali ipak pun nekemelankolije, neke sjete! No, sve što je plemenito puno je melankolije...Kad sam se po pramčanoj palubi ogledavao, tražeći neku mjerodavnu

osobu kojoj bih se mogao predstaviti kao kandidat za putovanje, isprvanisam nikog vidio, ali sam zapazio neko čudo od šatora, ili, bolje reći,wigwam, uzdignut ponešto iza glavnog jarbola; činilo se da je samoprivremeno razapet dok je brod stajao u luci. Bio je čunjasta oblika, visokdeset stopa, načinjen od golemih štapova crne elastične kosti, izvađene izsrednjeg i gornjeg dijela kitove čeljusti. Te su se kosti svojim donjim,debljim krajem, u krugu, upirale o podnice na palubi, i bile povezane, agore sastavljene u čupu od lepršavih vlakanastih žila, kao kosa na glavikakva starog indijanskog poglavice. Trokutni otvor bijaše okrenut premabrodskom pramcu, tako da je onaj iz šatora mogao pogledom obuhvatiti sveispred sebe.U toj čudnoj nastambi nađoh najposlije onog koji je tu, kako se činilo,

imao riječ i vlast; sada, u podne, kad je rad na brodu bio obustavljen,odmarao se od tegoba svoga zapovjedništva. Sjedio je na starinskojhrastovoj stolici kojom su se vijugale čudne rezbarije, a sjedalo joj bilo odiste elastične tvari od koje je i wigwam bio načinjen.Možda i nije bilo ništa naročito u izgledu starijeg čovjeka koga sam tu

ugledao: bio je to žilav i od sunca preplanuo čovjek, kao što su većinomstari pomorci, odjeven u modru mornarsku odjeću, po kvekerskom[68] kroju;samo mu oko očiju bijahu protkane mikroskopski sitne vraske[69], nastalezacijelo za neprestane plovidbe u mnogim burama i olujama, kad su očinetremice usmjerene naprijed, u daljinu. Takve mrštine osobito se ističu kadje pogled mrk.— Jeste li vi kapetan »Pequoda«? — upitah pristupajući šatorskom ulazu.— Pa da i jesam kapetan »Pequoda«, što bi ti od njega? — dočeka čovjek.— Namjeravam se ukrcati.— Namjeravaš, a? Vidim da nisi iz Nantucketa. A jesi li ikad bio na brodu

koji je nastradao?— Nisam, gosparu, nikad.— A o kitolovu ni pojma, je li tako, a?

— Tako je, gosparu, ali ne sumnjam da ću ubrzo naučiti. Nekoliko samputa plovio na trgovačkim brodovima, pa mislim, da...— K vragu trgovačk brodovi! Da mi nisi nikad više o njima zatrabunjao.

Polomit ću ti obje hodaljke ispod krme ako samo još jedanput zucneš o timtrgovačkim karkašama! Trgovački brodovi — sve su to rutine i putine! Činise da ti se grudi nadimaju od puste gordosti što si služio na timkarampanama, a? Ali, čovječe, što te spopalo te si odjednom toliko navro daideš na kitaricu? Malo je to sumnjivo, a? Da nisi opljačkao svoga kapetana,a? Kad brod na more, a ti onda kolji svoje časnike, a?Uvjeravao sam ga kako na meni nema takve krivnje. Vidio sam kako se

ispod svih tih insinuacija, kazanih napol u šali, krije pomorac junačina,kvekerski otočanin s Nantucketa, sa svim svojim predrasudama i okorjelimnepovjerenjem prema svakom strancu koji nije došao s rta Coda iliVineyarda.[70]

— Ali koji te đavo tjera u lov na kitove? To hoću da znam prije nego što ipomislim na to da te primim na svoj brod!— Ono, kako da kažem, gosparu, htio bih vidjeti lov na kitove. A htio bih

da se i svijeta nagledam.— Htio bi da vidiš lov na kitove, a? A jesi li ti već vidio kapetana Ahaba?— A tko je kapetan Ahab, gosparu?— Da, da, znao sam da nisi. Kapetan Ahab kapetan je ovog broda!— Onda sam se prevario. Mislio sam da razgovaram sa samim kapetanom.— Ti, mladiću, razgovaraš sada s kapetanom Pelegom, da, s kapetanom

Pelegom, mladiću! Ja i kapetan Bildad opremamo brod i opskrbljujemo gasvime što je potrebno, pa i posadom. Mi smo suvlasnici i agenti. Ali, štoono htjedoh reći — da, da, ako dakle želiš znati što je lov na kitove, kakoveliš, reći ću ti nešto, pa se možeš još predomisliti i uhvatiti maglu. Bacidepogled na kapetana Ahaba, mladiću, pa ćeš vidjeti da ima samo jednu nogu.— A što vi to, gosparu? Je li drugu izgubio u borbi s kitom?— Izgubio, ha, ha! E, mladiću, amo te, bliže k meni: oderala, požderala,

sažvakala i smljaskala mu nogu najstrašnija i naglavatija kitina koja je ikadnasrnula na čamac! Ah, ah!Bio sam nemalo zbunjen prolomom njegove bučne rječitosti, a kosnuo me

se i bol što se izvijao iz njegova posljednjeg uzvika, ali rekoh što sammogao mirnije: — Sve to što vi govorite, gosparu, zacijelo je živa istina, alikako sam mogao znati da je taj izvjesni kit bio strašniji i neobičniji od

ostalih kitova, premda bih, da kažem istinu, mogao to zaključiti već posamoj toj nesreći.— Slušajde, momče, tvoja su pluća još nježna, mekana, a glas ti nije kakav

je u morskog vuka. Je li baš istina da si već prije bio na moru? Jesi lisiguran?— Gosparu — rekoh — mislim da sam već kazao kako sam četiri puta

plovio na trgovač...— Zaveži i pamti što ti rekoh: neću ni da mi pisneš o tim svojim

trgovačkim brodovima. Deder da se razumijemo. Natuknuo sam ti što je lovna kitove, pa mi sad reci: imaš li još volje da postaneš kitolovac?— Imam, gosparu.— Pa dobro, ali jesi li ti onaj pravi koji će svoj harpun sjuriti u grlo živom

kitu i odmah skoknuti za njim? Odgovaraj, brzo!— Jesam, gosparu, ako baš mora tako biti, ali ne od pustog razmetanja, i

ne vjerujem da bi to tko mogao od mene tražiti.— E, i ta ti valja! No ti nisi htio poći samo u lov na kitove, pa da na svojoj

koži osjetiš što je to kitolov, nego si naumio da se i svijeta nagledaš. Nisi litako rekao? Nešto sam tako čuo. Pa dobro, stupi dva-tri koraka naprijed i spramca pogledaj ravno preda se, a onda se vrati da mi kažeš što si vidio.Trenutak sam stajao na mjestu, u čudu s tog traženja; nisam pravo znao bih

li shvatio ozbiljno ili kao šalu. No kad mi se pogled sukobi s okom kapetanaPelega, koje je lukavo i mrko žmirilo u me, trgnem se da izvršim što je odmene tražio.Idući naprijed i gledajući preko pramca, primijetim kako se usidreni brod

ziba na valovima plime i kako je okrenut prema otvorenome moru. Pogledje pucao unedogled, ali je obzorje bilo nevjerojatno pusto i sumorno, bez inajmanje promjene.— No, kako glasi izvještaj? — upita Peleg kad sam se vratio.— Što si

vidio?— Nije baš mnogo — odgovorim — sve sama voda, bezgraničan horizont,

i mislim da je okrenulo na oluju.— E, pa što ti onda misliš kad veliš da bi htio »vidjeti malo svijeta«?

Misliš li da ćeš obilaskom oko Cape Horna vidjeti nešto više nego sada?Vidjet ćeš baš toliko, i ništa više.Malo sam se lecnuo, no htio sam da idem u lov na kitove, a kad sam već

naumio, onda idem! »Pequod« je bio sjajan brodić, i boljeg možda i nema. I

to sam i Pelegu rekao. Kad vidje gdje sam tako odlučan, izjavi da jespreman da me primi na brod.— Možeš odmah i potpisati isprave — nastavi on; — Hajd sa mnom.I rekavši to, pođe niza stube u kabinu.Tu je na gredi krmenici sjedio čovjek koji se meni pričinjao kao

najneobičnije stvorenje koje sam ikad vidio. Pokazalo se da je to kapetanBildad, koji je, uz kapetana Pelega, bio jedan od glavnih dioničara togabroda. Ostale dionice, kako to često biva u tim lukama, nalazile se u rukamamnoštva starih užitnika: udovica, siročadi i poslužitelja, od kojih su jedniposjedovali dionica u vrijednosti jednoga brodskog balvana, drugi uvrijednosti jedne palubne daske, a treći u vrijednosti dva-tri brodska čavla.Nantucketanci ulažu svoj novac u jedrenjače-kitarice, baš kao što vi svojulažete u solidne državne papire koji donose dobre kamate.Treba znati da je Bildad, baš kao i Peleg i mnogi drugi Nantucketanci, bio

kveker, jer su se pripadnici te sekte prvi naselili na tom otoku i sve dodanašnjeg dana uglavnom sačuvali u neobičnoj mjeri kvekerske osobine,preinačivši ih samo prema novim prilikama i potrebama, često na neobičan iprotuslovan način. I tako su neki od njih najvatreniji i najokrutniji pomorci ikitolovci. To su borbeni kvekeri, koji žude za osvetom.Ima među njima ljudi koji, kršteni biblijskim imenima — osobito raširen

običaj na tom otoku — a još od djetinjstva priučeni na svečani i dramatični»ti« iz kvekerskoga govora, u svome daljem životu, punu najsmjelijih inajopasnijih pustolovina, spomenutim osobinama, koje se nikad nisuizgubile, dodaju još mnoge značajke i obilježja neustrašivosti, koji ne bi bilinedostojni kakva skandinavskog pomorskog kralja ili kakva poganskogarimskog pjesnika. Pa kad se takve karakterne osobine sjedine osobitompameću i odvažnim srcem u jednom čovjeku, koji se u tišini dugih noćnihstraža na palubi, u dalekim vodama i pod zviježđem neviđenim u našimsjevernim krajevima, obiknuo da misli neovisno i protiv svih tradicija,primajući svu milinu i svu divljinu prirode izravno i nepomućeno — onda jetakav čovjek, osim ako se ne dogodi kakva slučajna pomoć, upućen danauči poseban jezik, hrabar i nervozno uzvišen. Takav čovjek bit će jedanna popisu u svoj naciji, bit će robustna starinska pojava, kao stvorena zauzvišene tragedije. Njegov se lik, promatran dramatički, neće nimaloumanjiti ako su takvu čovjeku, od rođenja ili uslijed nekih kasnijihokolnosti, u dnu duše izvjesne osobine koje se čine kao nešto uporno i napolbolesno. Jer izvjesna je morbidnost svojstvena svim velikim tragičnim

karakterima. O, vjerujte mi, svi vi poletni i častoljubivi mladići: svakasmrtna veličina samo je bolest i ništa drugo. No zasad nam se još nije bavititakvim čovjekom, nego sasvim drukčijim, čovjekom koji je dodušeneobičan, ali je ta neobičnost opet proizišla iz neke druge kvekerske faze,koju su izmijenile individualne prilike.Poput kapetana Pelega, bio je i kapetan Bildad imućan kitolovac koji se

povukao u mirovinu. No, protivno kapetanu Pelegu, koji je za takozvaneozbiljne stvari mario baš koliko i za lanjski snijeg, nazivajući ih glupostima,kapetan Bildad ne samo što je bio odgojen po načelima najstrože kvekerskesekte u Nantucketu, nego ni sav njegov dalji pomorski život, ni sve nageljepotice što ih je vidio po otocima oko Cape Horna, ne mogahu ga ganuti;nije se ni najmanje promijenio, ostao je okorjeli kveker. Pa ipak, unatočsvoj toj neslomljivosti, taj dični kapetan nije bio u svemu dosljedan. Iakomu je njegova savjest branila da s oružjem u ruci brani svoju zemlju odnapadača, sam je u isto vrijeme bezobzirno harao po Atlantiku i Pacifiku, ipremda je bio zakleti neprijatelj svakog prolijevanja ljudske krvi, on je,odjeven u svoj uski haljetak, na tone prolijevao krv levijatana. Ne znamkako se bogobojazni Bildad, u predvečerje svog života, sjećajući se svegatoga, mogao pomiriti sa svojom savjesti, no bijaše kao da ga sve to nije bašmnogo mučilo; on je po svoj prilici već poodavno došao do razboritog imudrog zaključka da je religija jedno, a život drugo. Svijet plaća dividende.Od malog kamarota[71] u pohabanom surom kaputiću postao je harpunar saširokim, u struk krojenim prslukom; odatle se uspeo do predvodnika čamca,zatim do prvog božmana,[72] do kapetana i najposlije do principala.[73]

Bildad je, kako sam prije napomenuo, završio svoju pustolovnu karijerupovukavši se iz poslovnog života, u lijepoj starosti od šezdeset godina; tomalo dana što mu je preostalo htio je provesti u miru, živeći od svojihzasluženih prihoda.Žalibože moram reći da su Bildada smatrali nepopravljivim starim

škrtcem, koji je, dok je još plovio, bio tvrd i nesmiljen poslodavac. UNantucketu sam saznao ponešto neobičnu pripovijest kako su ljude njegoveposade, kad je zapovijedao na staroj kitarici »Categut«, po povratku sputovanja gotovo sve redom morali otpremiti u bolnicu, jer su svi biliiscrpljeni i iznemogli. Za pobožnika, i to još kvekerskog, uistinu je bio unajmanju ruku čovjek tvrda srca. Njegovi su ljudi govorili da ih on dodušenije grdio psovkama ni kletvama, ali ih je uvijek znao zahvatiti neobično

teškom i krutom rabotom. Kad je Bildad bio prvi božman, znao vas je takopogledati svojim sivim pronicavim očima te biste ma što dohvatili, bat iliužarsku klupu,[74] pa se uzvrckali i kao ludi počeli raditi, samo da neštoradite. Nemarnosti i dangube kod njega nije bilo. On sam bijašeutjelovljenje čovjeka koristoljupca. Na njemu, onako koštunjavu ipresmičavu, nije bilo ni trunke suvišna mesa ni suvišne brade, tek nekolikokovrčavih dlačica, nalik na iznošen pust njegova šešira sa širokimspuštenim obodom.Eto, tako je izgledala osoba koju sam ugledao kako sjedi na krmenici kad

sam za kapetanom Pelegom sišao u kabinu. Prostor između jedne i drugepalube bio je skučen, i tu vam je sjedio stari Bildad, ravan kao štrklja;uvijek je sjedio uspravno, ne naslanjujući se, da čuva skute svoga kaputa.Klopavi šešir ležao je pred njim na stolu; noge je ukočeno prebacio jednupreko druge, a sivi mu je kaput bio do grla zakopčan; na nosu mu bilenataknute naočale, i kao da se sav zadubio u čitanje neke knjižurine.— Bildade! — klikne kapetan Peleg. — Ti opet po starom, a? Proučavaš

tu svoju Bibliju već trideset godina, siguran sam. Dokle si već došao?Bildad, kao da se već privikao na bezbožni govor svoga starog druga, ne

osvrnu se na tu nepristojnost, nego polagano diže glavu, pa vidjevši mene,upitno pogleda u Pelega.— Kaže da je pravi čovjek za nas — reče Peleg. — Hoće da se ukrca na

naš brod.— Hoće? — na to će Bildad šupljim glasom, okrećući se prema meni.— Hoće! — ponovim ja nesvjesno; toliko je na mene djelovalo njegovo

kvekerstvo.— Što ti se čini, Bildade? — upita Peleg.— Može — odvrati Bildad, te me još jedanput ošine svojim pogledom, pa

nastavi glasno čitati svoje sveto štivo.Meni se činilo da je to najveći stari kvekerski osobenjak koga sam ikad u

životu vidio, utoliko više što je Peleg, njegov prijatelj i drug iz starih dana,bio onakva halabura. Nisam međutim ništa rekao, i samo sam se oštroogledavao. Peleg sad izvuče pretinac, izvadi brodske knjige, privuče tintu ipero bliže k sebi i sjedne za mali stolić. Pomislim da je već krajnje vrijemeda budem načistu o uvjetima pod kojima bih pristao služiti. Već sam bioupućen da kitolovci ne primaju stalne plaće, nego da svi mornari, pa i samkapetan, dobivaju izvjesne udjele od čiste dobiti, zvane »česti«, i da sevisina tih »česti« određuje prema važnosti i odgovornosti posla što ga tko

na brodu obavlja. Isto mi je tako bilo jasno da će meni, kao početniku u tomposlu, dodijeliti prilično neznatnu »čest«, no, kako sam već prije plovio teznao kormilariti, načiniti upletku[75] i sve ostalo, ja po svemu onom što samčuo, nisam nimalo sumnjao da će mi pripasti dvjesto sedamdeset i peta»čest«, odnosno 275-ti dio od čiste dobiti s te plovidbe, kakva god ta dobitbila. Pa iako je 275-ta »čest« bila ono što kitolovci zovu »čestica«, ipak jebila više nego ništa; ako bi nas sreća poslužila na putovanju, moglo bi tobiti gotovo toliko da bi mi nadoknadilo trošak za odjeću, a da i ne govorimoo hrani, za koju u tom slučaju ne bih morao platiti ni prebijene pare.Zacijelo ćete pomisliti: jadan je to i čemeran način da nagomilaš neko

kneževsko blago! I zaista je jadan. No ja nisam od onih kojima je dozgrtanja novca: neka mi daju samo stan i hranu, pa ću učiniti zâtku[76]

svakoj morini i vjetrušini. Smatrao sam, uostalom, da je 275-ta »čest«primjeren dio koji me ide, a ne bih se nimalo čudio kad bi mi ponudili 200-ti dio, jer sam bio momak čvrst i plećat.Ali evo, zašto sam pomalo sumnjao u to da će mi dodijeliti primjerenu

»čest« za moj trud: ja sam već na kopnu ponešto čuo o kapetanu Pelegu i onjegovu starom i čudnom drugu Bildadu: kako su oni glavni vlasnici»Pequoda«, pa kako su stoga drugi, mali i raspršeni dioničari prepustili svevođenje poslova i svu upravu brodom njima dvojici. A posigurno sam znaoda stari škrtac Bildad ima odlučnu riječ kad je posrijedi primanje ljudi nabrod; pogotovu sam se u to uvjerio kad sam ga vidio na »Pequodu« kao daje kod kuće, našao ga gdje u kabini čita Bibliju, udobno smješten, kao da jekraj domaćeg ognjišta. I dok se Peleg mučio da nožićem zareže pero, stariBildad, koji je usto bio tako važna osoba u tom poslu, na moje najveće čudonije uopće za nas mario, te je mirno i dalje gunđao, čitajući iz svojeknjižurine prigušenim glasom: »I ne sabirajte sebi blago na zemlji gdje gaizgriza moljac i hrđa...«— Onda, kapetane Bildade — prekine ga Peleg — što veliš, koliko da

damo tom mladiću?— Ti ćeš to najbolje znati — začu se odgovor kao iz groba — sedamsto

sedamdeset i sedma čest valjda neće biti previše, je li tako? — I nastavičitati: »Nego sabirajte sebi blago na nebu, gdje ga ni moljac ni hrđa neizgriza. Jer gdje ti je blago...«Da, blago, dabome, pomislih ja, i još kakvo! sedamsto sedamdeset i sedma

čest! Hej, stari Bildade, zacijelo nisi za to da na ovom svijetu prikupim

mnogo česti što ih moljci i hrđa uništavaju, jer »čest« koju ti meni nudiš,uistinu je prava »čestica«, pa iako bi veličina brojke u prvi mah moglačovjeka neupućena u te račune zavesti u bludnju — ako samo malo promislipa se sjeti da je to razlomak, onda će se najposlije ipak uvjeriti da jesedamsto sedamdeset i sedmi dio jednoga groša kudikamo manje odsedamsto sedamdeset i sedam zlatnika. Eto, to sam tada pomislio.— Oči ti ispale, Bildade! — usklikne Peleg. — Valjda ne misliš podvaliti

ovom mladiću! Treba mu više dati!— Sedamsto sedamdeset i sedmu čest — ponovi Bildad, i ni okom da bi

trepnuo. I nastavi svoje mumljanje: »... Jer gdje ti je blago, tu će ti biti isrce.«— Uzet ću ga i dat mu tristoti dio — reče Peleg. — Jesi li čuo, Bildade?

Tristoti dio, velim!Bildad odloži svoju knjigu, svečano se okrenu k njemu i reče: — Kapetane

Peleg, plemenito je srce u tebe, ali imaj na umu dužnosti prema ostalimvlasnicima ovog broda, prema mnogobrojnoj siročadi i prenogimudovicama, jer ako ovom mladiću dodijelimo njegov dio odveć podašnomrukom, kruh svagdanji otkidamo od usta spomenutih udovica i nejačadi.Sedamsto sedamdeset i sedmu čest, kapetane!— Bildade! — rikne Peleg, skoči i ustrča se po kabini. — Strijela te

nebeska smjerila, kapetane Bildade! Da sam ikad poslušao tvoj savjet u timposlovima, imao bih već odavna savjest tako teško opterećenu sovrnjom[77]

grijeha te bih s njom potopio i najveću brodinu koja je ikad oplovila CapeHorn!— Kapetane Peleg — nato će Bildad mirnim i ustaljenim glasom — ne

znam gazi li savjest tvoja deset palaca ili šezdeset stopa duboko, ali kako sijoš okorio grešnik, strah mi ljuti dušu obuzima da je dno savjesti tvojeprolomljeno, te će potonuti, a tebe, kapetane Peleg, sa sobom povući uponor, u oganj vječni.— U ponor! U oganj vječni! Pa ti me vrijeđaš! Vrijeđaš me tako da se više

ne može podnijeti! Bezočnost je najveća kad nekom govoriš da mu je dankurs[78] put pakla! Sto mu gromova! Hajd reci još jedanput to što reče, dami dušu iščupaš, ali ja ću, da, ja ću progutati živa jarca s kožom i rogovima!Van iz kamare, odurni licemjeru, izrode mrcinski! Krmu da ti vidim! Putuj!I tako grmeći jurnu na Bildada, ali mu ovaj izmaknu u toj zadjevici brzo i

vješto kao jegulja.

Preneražen tim lomom između dvojice glavnih i odgovornih vlasnikabroda, već napol u nakani da se povučem s broda što je pod tako čudnimvlasništvom i zapovjedništvom, odstupih s vrata, da van pustim Bildada,koji će sigurno navrat nanos prema izlazu, u strahu od Pelega i njegovagnjeva. No, na moje najveće čudo, on ponovno sjede na gredu, sasvimmirno, ne pokazujući ni po čemu namjeru da se povuče. On kao da je većbio obiknuo na takvo vladanje okorjelog grešnika Pelega. Peleg je međutim,iskalivši svoj bijes, također sjeo za stol, krotak kao janje, i samo je još malopodrhtavao, kao da je još nervozan.— Hu! — othukne najposlije — čini se da se bura podušila pod vjetar.

Bildade, nekoć si tako fino umio naoštriti koplje, ded mi zašilji pero, hoćešli. Moja bi keba već morala pod brus. Aha, evo ga, u redu, Bildade! Ovamose, mladiću: ne reče li da se zoveš Ismael? Dakle, tristota čest.— Kapetane Peleg — rekoh — imam prijatelja koji također želi na brod.

Da ga dovedem sutra?— Zna se — odvrati Peleg — dovedi ga samo, da vidimo kakav je.— A koju čest traži? — progunđa Bildad, dižući pogled s knjige u koju se

opet zadubio.— O, to neka ne bude tvoja briga Bildade — na to će Peleg.— Je li već

lovio kitove? — upita okrenuvši se k meni.— Ubio je on više kitova nego što ja mogu nabrojiti, kapetane Peleg.— A ti ga onda dovedi.Potpisavši kontrakt, odoh, duboko uvjeren da sam toga jutra obavio dobar

posao, te da je »Pequod« onaj brod što ga je Yojo odabrao da Queequega imene ponese oko Rta.No nisam daleko odmakao kadli se sjetih da se kapetan broda, s kojim sam

imao ploviti, nije ni pojavio. Događa se, međutim, vrlo često da sejedrenjače-kitarice opreme do posljednjeg klina te se sva posada ukrca, pada tek onda dolazi kapetan na brod, da preuzme zapovjedništvo, jer su taputovanja ponekad vrlo duga, a razmaci za boravak u domaćoj luci takokratki te se kapetan, ako ima obitelj, ili kakav sličan interes, ne miješamnogo u poslove oko broda, privezana uz kraj, nego ih prepuštabrodovlasnicima, te oni vode brigu o brodu dok sve ne bude spremno zapolazak. Pa ipak, nije na odmet da baciš pogled na svoga budućegzapovjednika prije nego što se neopozivo predaš u njegove ruke. Vratih sestoga kapetanu Pelegu, te ga upitah gdje bih mogao naći kapetana Ahaba.

— A što će ti kapetan Ahab? Sve je u najboljem redu, i ti si primljen nabrod!— Znam, znam, ali eto, volio bih ga vidjeti.— Mislim da sada neće biti moguće. Ne znam pravo što je s njime: zatvori

se u kuću, kao da je bolestan, a ipak se na njem ne vidi ništa od bolesti. Izaista nije bolestan, ali nije baš ni zdrav. Jedno je sigurno, ni mene ne želiuvijek vidjeti, pa mislim da ni tebe ne želi. Čudan ti je svat taj kapetanAhab, tako barem neki misle, ali je duša od čovjeka. Ništa se ne boj,zavoljet ćeš ti njega! Plemenit je to čovjek, nije pobožan, a nalik je nakakva Boga, taj kapetan Ahab! Ne govori mnogo, ali kad mu poteče riječ,imaš što i čuti. Velim ti, Ahab je neobičan čovjek. Bio je on po koledžima imeđu kanibalima; nagledao se on većih čuda nego što su valovi i morskedubine; svojim se vatrenim kopljem džilitao na strašnijeg i neobičnijegneprijatelja nego što su kitovi. Eh, njegovo koplje! Na svem ga otoku nemaoštrijeg i sigurnijeg! Nije to ni kapetan Bildad ni kapetan Peleg: to ti jeAhab, mladiću, a u starini je Ahab, kako znaš, bio okrunjen kralj!— I vrlo zao kralj! A kad je taj zli kralj bio ubijen, nisu li mu psi krv

lizali?[79]

— Ovamo te bliže k meni — reče Peleg, a u očima mu zaiskri izraz odkojeg se gotovo uplaših. — Slušaj, momče, da nisi nikad izustio te riječi napalubi »Pequoda«! I ni na kojem mjestu! Kapetan Ahab nije sam sebinadjenuo to ime. Bješe to ludi hir njegove majke udovice, što je svijetompromijenila kad je njemu bilo svega godina dana. A ona je stara IndijankaTistig u Gayheadu rekla da je u tom imenu neko proročansko značenje.Možda će ti to isto reći i druga benetala. Želim te opomenuti. Sve je topusta lagarija. Znam ja dobro kapetana Ahaba! Prije mnogo godina ploviosam s njim kao prvi njegov božman: znam ja, kakav je; dobar je to čovjek;nije ti on neki pobožnjak kao Bildad, nego valjan čovjek, što psuje pomalokao i ja, samo što on više vrijedi. Jest, znam da nikad nije bio odveć veseo,a pri posljednjem putovanju kući bješe neko vrijeme kao da nije onaj isti, alikako i ne bi kad je ostao bez nogć, a rana ga pekla. Znam i to da je sve odčasa kad mu je pri posljednjem putovanju ona prokleta ulješura odgrizlanogu, postao nekako sjetan, očajno sjetan, i divlji ponekad: no sve će toproći. I da ti jedanput zauvijek rečem, mladiću: bolje je ploviti s valjanimkapetanom u koga je mrko lice negoli s lošim koji se smije. A sada zbogom,mladiću, i ne sudi krivo o kapetanu Ahabu samo zato što mu se dogodilo danosi ružno ime. Osim toga, mladiću, ima ti on ženu — oženio se prije dva

putovanja — lijepu i dobru djevojku, koja se pomirila sa sudbinom. Ipomisli: s tom divnom, mladom ženom ima starina dijete, i zato ne vjeruj daje Ahabova nesreća beznadna! Ne, ne, mladiću! Koliko god bio pogođen,Ahab je sačuvao ono ljudsko u sebi!Dok sam odlazio, u glavi mi se misli rojile: to što sam slučajno saznao o

kapetanu Ahabu, ispunjalo me nekim nejasnim sažaljenjem prema njemu. Uto sam vrijeme prema njemu osjećao simpatiju, i nekako mi ga bilo žao, nisam ne znam zašto, osim ako nije zbog okrutnog i zlog gubitka što ga bijašepogodio, zbog izgubljene noge. I ja sam prema njemu osjećao čudno nekostrahopoštovanje, duboko i neopisivo. Ne znam što bijaše, ali sam takoosjećao, i to me nije od njega odvraćalo, iako sam postajao nekakonestrpljiv zbog tajnovitosti što je okruživala tog čovjeka, koga sam ondajedva i poznavao. No moje misli malo-pomalo krenuše drugim smjerom,tako te je turobnog Ahaba za to vrijeme nestalo iz moje glave.

17. QUEEQUEGOV RAMAZAN

Kako Queequegov Ramazan, post ili pokora imaše trajati cio dan, odlučiosam ga ostaviti na miru sve do večeri, jer duboko poštujem svačije vjerskedužnosti, ma kako smiješne bile, te ne bih imao srca narugati se nibratovštini mrava koja bi obožavala kakvu gljivu ludaru, ili smijati se onimdrugim stvorenjima koja se u stanovitim krajevima naše zemlje s nekomropskom uslužnošću, besprimjernom na drugim planetima, klanjaju predpoprsjem kakva pokojnog zemljoposjednika, a samo zato što je nagomilaoimanja koja se još drže i daju u zakup u njegovo ime.Mislim da bismo mi, dobri kršćani prezbiterijanci, morali u tim stvarima

biti dobrotvorni i milostivi i ne smatrati sebe tako neizmjerno nadmoćnimprema ostalim smrtnicima, poganima ili ma kojim drugim ljudima, zbognjihovih ludih pojmova u tom pogledu. Tu vam je, na primjer, Queequeg,koji o Yoji i Ramazanu zacijelo ima najapsurdnije pojmove — ali što onda?Mislim da je Queequeg znao što radi. Izgledao je zadovoljan, pa nek mubude. Sve rasprave s njim ne bi imale nikakva uspjeha, i zato — pustimo gas mirom, kako rekoh. A nama svima — prezbiterijancima kao i poganima— neka nebo bude milostivo, jer nas je sve ludost pomalo zaglavila, te binam se valjalo urazumiti.Predvečer, kad sam mislio da je zacijelo završio svoje vjerske čine i

obrede, pođem u sobu i pokucam na vrata, ali odgovora nema. Pokušam ihotvoriti, no bila su iznutra zabravljena.— Queequeg! — ja ću tihim glasom kroz ključanicu. Tišina. — Ej,

Queequeg, zašto ne odgovaraš? Ja sam, Ismael!Tišina kao prije. Počeh se uznemirivati. Ta imao je toliko vremena. Da ga

nije udarila kap? Zavirih kroz ključanicu, no kako su vrata vodila u prazankut sobe, pogled kroz rupicu nije ništa otkrivao; mogao sam vidjeti samonoge kreveta, dio zida, i ništa više. Začudio sam se kad sam vidio prislonjenuza zid drveni držak Queequegova harpuna, koji mu gazdarica bijaše sinoćoduzela prije nego što smo se uspeli u sobu. Čudno, pomislih, no kako tamostoji njegov harpun, a on gotovo nikada bez njega ne izlazi iz kuće, zacijeloje i on u sobi, o tome ne može biti nikakve sumnje.— Queequeg! Queequeg! — Sve tiho. Očito se nešto dogodilo. Udarila ga

kap! Pokušah silom otvoriti vrata, ali su čvrsto odolijevala. Sjurivši nizastube, priopćih svoju bojazan prvoj osobi koju sam susreo — sobarici.

— Eto, eto! — zakriča ona. — Već sam mislila da se nešto moralodogoditi. Poslije doručka pošla sam gore da spremim postelju, no vrata subila zaključana, i ni šušnja da čuješ. I sve odonda — mrtva tišina. No,mislila sam da ste obojica otišli te u sobi, za bolju sigurnost, zaključalisvoje stvari. Ovamo, gospo gazdarice! Zločin! Gospođo Hussey! Udarila gakap! — i sve tako vičući odjuri prema kuhinji, a ja za njom.Odmah se pojavi gospođa Hussey, s lončićem gorušice u jednoj, a bocom

octa u drugoj ruci: dotrča iz kuhinje gdje je dotle punila gostarice i ustogrdila svoga malog crnog pomoćnika.— U drvarnicu! — kriknuh. — Gdje je drvarnica? Potrčite zaboga i

donesite nešto da razbijem vrata; sjekiru, brzo sjekiru! Udarila ga kap, kadvam kažem! — i već sam bez svake svrhe i potrebe opet jurio gore, praznihruku, kad mi gospođa Hussey prepriječi put sa svojim lončićem muštarde,sa svojom bocom i sa svim octom svoga nacerenog lica.— Što vam je, mladiću?— Brže po sjekiru! Za pet rana Božjih, neka smjesta netko od ° vas otrči

po liječnika, a ja ću dotle razvaliti vrata!— Slušajte! — na to će gazdarica, te brzo ostavi bocu da oslobodi jednu

ruku. — Slušajte! Mislite li vi to razvaliti jedna od mojih vrata? — i pri timme riječima zgrabi za ruku. — Što vam je? Što je s vama, mornaru?Što sam mogao mirnije, ali i što hitrije, razjasnih joj što je posrijedi.

Nesvjesno klopkajući bočicom octa po nosu, časak je razmišljala, a ondauskliknu: — Ne, nisam ga vidjela otkako sam ga ovdje stavila — te otrča domalog spremišta pod stubama. Virnu unutra, brzo se vrati te mi reče da jeQueequegov harpun nestao. — Ubio se! — poče vikati.— Opet nesreća kao onda sa Stiggsom, i opet ode jedan pokrivač, Bog se

smilovao njegovoj majci, to će mi upropastiti kuću! Ima li jadni mladićsestru? Gdje je ta djevojka? Hej, Betty, otrči do pismoslikara Snarlesa i recimu neka mi odmah islika ploču s natpisom: »Samoubojstvo zabranjeno; nesmije se pušiti u dvorani!« To znači ubiti dvije muhe jednim udarcem!Ubiti? Neka se Višnji smiluje njegovoj duši! Kakva je to buka? Ej, mladiću,počekajte malo!— I potekavši za mnom, uhvati me kad sam ponovno navalio da silom

otvorim vrata.— Ne dopuštam! Ne dam da mi kuću razvaljujete. Idite po bravara, tu je

jedan milju odavde. Ali, čekajte! — I segnu rukom u džep: — Evo ključakojim ćemo možda otvoriti! Da vidimo! — I u tom okrenu ključ u bravi, ali

nuto muke: Queequeg iznutra još i zasun povukao, te od ključa ne bijašekoristi.— Valja mi silom otvoriti — opet ću ja, te uzmaknem malo natrag, da bih

se bacio na vrata, kadno me krčmarica opet zadrža, kazujući kako nedopušta, da joj kuću razvaljujem. No ja se otrgoh i onda svom težinom —tres! — po vratima.Uz zaglušnu buku vrata se otvoriše, a kvaka tako žestoko udari o zid te je

žbuka prsnula sve do stropa. Kad ja unutra, imadoh što i vidjeti: sjediQueequeg nasred sobe, miran i sabran; podvio noge poda se, a Yoju držinavrh glave. Ne gleda ni lijevo ni desno, ukipio se kao da je od kamena igotovo ne pokazuje znaka života.— Queequeg — rekoh prilazeći k njemu. — Queequeg, što je s tobom?— Ta nije valjda cio dan tako proveo? — u čudu će gazdarica.No ma što mi govorili, on ni slova, te sam gotovo osjetio volju da ga

gurnem, eda bih ga kako trgnuo; bijaše ga strašno vidjeti u onomeukočenom i neprirodnom položaju, pogotovu gdje je po svoj prilici onakosjedio kakvih osam ili deset sati, i to bez ikakva jela.— Gospođo Hussey — rekoh — svakako je živ, pa vas molim da nas

ostavite nasamo: ja ću već sam razvidjeti što je.Zatvorivši za njom vrata, uzeh Queequegu govoriti da sjedne na stolicu, no

uzalud. Sjedi čovjek te sjedi, pa ništa. Presamitih se od silne ljubaznosti, aon ni da me pogleda, ni okom da trepne.Da sve to možda ne pripada u njegov Ramazan, pomislih. Možda se na

njegovu otoku tako posti, sjedeći skrštenih nogu? Bit će da je tako, valjdamu je takav obred. Pa dobro, nek miruje; bez sumnje će prije ili kasnijeustati. Ne može to, hvala Bogu, vječno trajati; Ramazan je samo jedanput ugodini, ali ne vjerujem da je i tada baš točan.Sišao sam na večeru. Dosta sam sjedio i slušao duga pripovijedanja nekih

mornara koji su se upravo vratili s »izleta« (tako su nazivali kraće putovanjeu lovu na kitove, na škuni ili briku,[80] ograničeno samo na sjeverni smjerlovišta, Atlantski ocean), slušao sam te pripovijesti »izletnika« gotovo dojedanaest sati, a onda se uputih gore na počinak, čvrsto uvjeren da jeQueequeg obavio Ramazanske vjerske dužnosti. Ali ni govora! Sjedi onkako sam ga i ostavio: ni za palac se nije pomaknuo s mjesta. Već se počehna njega ljutiti, činilo mi se baš besmisleno i glupo sjediti tako podvinutihnogu cio dan i pol noći, u hladnoj sobi, s komadom drveta na glavi.

— Za ime Božje, Queequeg, trgni se već jedanput i ustaj da večeraš!Zacijelo umireš od gladi! Ubit ćeš se tako, Queequeg!Ali on ne uzvrati ni slova.Sav u očaju zbog njega, najposlije odlučih leći: sigurno će i on za mnom,

rekoh u sebi. No prije toga uzeh svoj teški ogrtač od medvjeđe kože te senjime ogrnuh, jer se činilo da će noć biti vrlo hladna. Queequeg pak imašena sebi samo obični jaket. Isprva, ma koliko se mučio, nikako da usnem.Ugasio sam svijeću, a od same pomisli na Queequega, koji, ni četiri stopedaleko od mene, sjedi u onako nezgodnu položaju, sam u toj studeni imraku — od te mi pomisli zaista bijaše teško. Zamislite samo: spavati svunoć tako u istoj sobi sa posve budnim poganinom, koji sjedi podvinutihnogu, provodeći svoj turobni i zakučasti ramazanski obred!No naposljetku nekako zaveslah u san, te ništa više nisam znao sve dok

nije zadanilo. Kad pogledah s postelje, vidjeh Queequega kako još sjedi naistom mjestu, kao prikovan. No čim je prva zraka sunca virnula kroz prozor,ustade moj Queequeg: ukočeni mu zglobovi pucketahu, ali mu lice bijaševedro i zadovoljno. Došepelji prema meni, pritisnu svoje čelo o moje i rečeda je njegov Ramazan minuo.Ja, kako već prije spomenuh, nemam ništa ni protiv čije vjere, ma kakva

ona bila, sve dok taj vjernik ne ubija ili ne napada drugog čovjeka zato štotaj drugi nije iste vjere. No kad netko u svojoj vjeri pomahnita, kad tanjegova vjera postane muka te ovaj naš svijet pretvori u svratište u kojem sečovjek osjeća nelagodno i nevoljko, onda je, mislim, vrijeme da gapozovemo ustranu i da s njime o tome raspravimo. I baš tako sam učinio i jas Queequegom.— Queequeg — rekoh — lezi sad u postelju i dobro slušaj.Stadoh mu pripovijedati o prvim počecima i razvoju primitivnih religija i

dođoh tako na različite vjere našeg vremena, sve nastojeći da Queequegudokažem kako su svi ti postovi, korizme, Ramazani i beskrajno sjedenje postudenim, pustim sobama gola besmislica koja udi zdravlju, a duši nije ni odkakve koristi, ukratko, da je sve to u očitoj protivnosti s jasnim zakonimahigijene i zdravog razuma. Rekao sam mu koliko me boli što on — udrugom pogledu tako bistar i pronicav urođenik — oko toga smiješnogRamazana toliko luduje. Osim toga, tvrdio sam mu da od posta slabi tijelo,pa prema tome i duh, i stoga su sve misli, začete za vrijeme posta,neminovno napol izgladnjele. To je razlog što većina vjernika bolesnaželuca ima i njeguje tako bolećive ideje o budućem životu.

— Sve u sve, Queequeg — rekoh — znaj da je pakao pojam koji jenajprije potekao od kakva slabo probavljena jela, pa se dalje razvijao krozhereditarne bolesti želuca, prouzrokovane ramazanskim postom.Zatim sam ga pitao ne muče li njega probavne smetnje. Iznio sam mu

smisao tog pitanja tako da ga je mogao shvatiti. Odgovori mi da ne bolujeod toga i da je samo u jednoj, slavnoj zgodi nešto tako osjetio; bijaše toposlije velike gozbe što ju je priredio kralj, njegov otac, u proslavu pobjedeu nekoj velikoj bitki kad su, otprilike u dva sata popodne, ubili pedesetneprijatelja te ih skuhali i pojeli iste večeri.— Dosta, Queequeg! — rekoh tresući se od groze. — Ne govori mi dalje!

— jer sam sve što je dalje bilo vrlo dobro znao i bez njegovapripovijedanja. Poznavao sam naime pomorca koji je bio na onom otoku temi je kazivao kako je ondje običaj da poslije svake velike dobivene bitkepobijene neprijatelje nataknu na ražanj te ih peku u pobjednikovu dvorištuili vrtu, a onda ih jednog po jednog stavljaju na velike drvene pladnjeve paih, lijepo obložene plodom kruhovca i kokosova oraha, kao pilav, sa neštoperšina u ustima šalju »s najboljim željama« svima svojim prijateljima, baškao božićne purane.Sve u svemu, ne vjerujem da su se moje primjedbe o vjeri mnogo dojmile

Queequega. Jer on, ponajprije, kao da je imao tvrdo uho za takvarazlaganja, osim ukoliko se nije polazilo s njegova gledišta; a zatim,razumio je u svemu trećinu od onoga što sam mu govorio, ma kako se jatrudio da govorim što jednostavnije; naposljetku, on je bez sumnje mislio dao pravoj vjeri zna mnogo više od mene. Gledao me nekako zabrinuto isažalno, kao da je u sebi kazivao: eto, prava je grehota što je ovako razboritmladić tako beznadno izgubljen za jedino istinita vjerovanja.Napokon ustadosmo te se odjenusmo, i pošto je Queequeg za doručak

smazao mnogo obroka ribe, tako da krčmarica nije imala baš velike koristiod njegova Ramazanskog posta, krenusmo na »Pequod!«, tumarajućibezbrižno i čačkajući zube košticama obliša.[81]

18. QUEEQUEGOV »POTPIS«

Išli smo prema brodu (Queequeg, dakako, oboružan svojim harpunom), ikad smo stigli na kraj pristaništa, začusmo hrapavi glas kapetana Pelega,koji nas je dozivao iz svoga wigwama; dovikivaše mi kako nije očekivao daje moj prijatelj i ljudožder, te kako kanibali nemaju pristupa na njegov brod,ako prije toga ne pokažu matrikulu.[82]

— Što mislite time reći, kapetane Peleg? — preuzeh ja, skočivši prekoograde i ostavivši druga da čeka.— Mislim — odgovori on — da mi najprije mora pokazati svoju

matrikulu.— Tako je! — oglasi se i kapetan Bildad svojim šupljim glasom,

pomolivši glavu iza Pelegove na šatorskom otvoru. — Treba dokazati da jeobraćen. — A zatim se okrene Queequegu; — Sine mraka, pripadaš li kojojkršćanskoj zajednici?— On vam je nezávisnjak iz Prve kongregacijske crkve[83] — požurih se

ja. Usput valja napomenuti da mnogi tetovirani urođenici koji plovenantucketskim brodovima, s vremenom postaju članovi jedne od mnogihsekta.— Nezávisnjak! — usklikne Bildad. — Što? Od onih koji se sastaju u

deuteronomijskoj[84] dvorani pastora Colemana? — I izvuče svoj šarenipamučni rubac, protare naočale, pomno ih opet natakne na nos, iziđe izwigwama, te se sav onako uštapljen nadazre preko razme, da bi što boljepromotrio Queequega.— A otkad je član nezávisnjaka? — obrati se zatim meni. — Zacijelo ne

baš dugo, kako se meni čini, mladiću!— Ne, nije — nato će Peleg — a nije ni valjano kršten, jer bi mu inače

oprali s lica štogod od onih vražjih modrih mrlja.— Reci mi, mladiću — povika Bildad — ide li taj Filistejac uistinu na

sastanke deuteronomskog đakona Colemana. Nisam ga nikad ondje viđao, aprolazim onuda svaki Božji dan.— Ništa vam ja ne znam o tome đakonu ni o njegovim sastancima; znam

samo to — rekoh — da je Queequeg od rođenja član te Crkve. A i sam jeđakon.[85]

— Mladiću! — na to će Bildad strogo. — Zar sa mnom se šaliti? Dedgovori, mladi Hetićane! Kazuj na kakvu Crkvu misliš.Našavši se pritiješten, ja mu odgovorih:— Mislim, gosparu, na drevnu crkvu katoličku, kojoj i vi i ja, kapetan

Peleg i Queequeg, i svaki majčin sin i svaka duša pripada, mislim na velikui vječnu Zajednicu svih vjernika; svi njoj pripadamo, samo što se nekiizmeđu nas drže nekih posebnosti, koje nikako ne zadiru u širu vjeru, a uovoj svi sjedinjujemo ruke.— Uplećemo, uplećemo ruke, to si valjda htio reči! — usklikne Peleg i

pristupi bliže. — Bolje bi uradio, mladiću, da se ukrcaš kao misionar, a nekao mornar, jer, svega mi, nikad ne čuh bolje propovijedi. Đakon Coleman,ma što! Ni sam otac Mapple ne bi mogao bolje, a taj već nešto znači! Ej, ti,skokni na palubu, i kvragu matrikula! Ded reci tamo Quohogu — ili kakomu ono bješe ime? Neka samo dođe na brod! Gle, gle, ankore mi moje,kakav mu je harpun u rukama! E, baš mi se sviđa. I nosi je kao praviharpunar! Slušaj, Quohog — ili kako se već zoveš — jesi li ikad stajao napramcu kitolovačkog čamca? Jesi li ikad njime pogodio?Ne rekavši ni riječi, Queequeg na njemu svojstven divlji način skoči na

palubu, pa odande jednim skokom na pramac čamca koji je visio na bočnimsohama, a zatim, uprijevši se lijevom nogom, počne odmjeravati koplje teonda povika ovako: — Kapetane, viditi tamo ona mrlja katrana na vodi?Viditi? Dobro! Vi misliti biti kitovo oko, evo! — i uprijevši pogled hitnuubojito željezo ravno preko šešira starome Bildadu; koplje preletje čitavompalubom, te pogodi svijetlu mrlju katrana, i mrlje nestade.— A sada — na to će Queequeg, mirno povlačeći uže svog harpuna —

misliti katran biti kitovo oko, sada kit biti mrtav!— Brzo, Bildade — povika Bildadov ortak Peleg, koji se, zastrašen

blizinom bačenog koplja, povukao prema grotlu. — Brzo, Bildade, dolje pokontrakt, jer nam valja uhvatiti ovog Hedgehoga, to jest Quohoga[86], zajedan od naših čamaca. Slušaj, Quohog, dat ćemo ti devedesetu čest, a tonije dobio još nijedan harpunar u Nantucketu.I tako pođosmo dolje u kabinu, i na moju najveću radost, Queequega brzo

upisaše i uzeše na brod, kojemu sam ja već pripadao.Kad su sve formalnosti bile dovršene i kad je Peleg sve spremio za potpis,

okrenu se k meni i reče: — Sve mislim da taj Quohog ne zna pisati. Ej,Quohog, vražji čovječe, potpisuješ li ili stavljaš znak?

No na to se pitanje Queequeg nije ni najmanje smeo, jer je već dvaput-triput prisustvovao sličnoj ceremoniji; uzevši u ruku ponuđeno pero, nacrtana papir, na pravo mjesto, točnu kopiju čudnog znaka što mu bijašetetoviran na mišici; i tako je, zbog tvrdoglavosti kapetana Pelega, koji jeQueequega krivo nazivao, bilo napisano otprilike ovo: Quohognjegov † znakZa to je vrijeme kapetan Bildad sjedio ozbiljna lica i netremice gledao u

Queequega. Naposljetku dostojanstveno ustane i kopkajući po velikimdžepovima svoga surog kaputa sa širokim skutima, svečano izvuče snopićbrošura, te izabravši jednu pod naslovom »Posljednji dan, koji dolazi, ilidok ne bude prekasno«, tutne je Queequegu u ruke koje zajedno s brošuromprimi među svoje i čvrsto ih stegne, a onda, zagledavši mu se strogimpogledom u oči, reče: — Sine mraka, moram prema tebi izvršiti svojudužnost; suvlasnik sam ovog broda i brigu brinem za spas duše svih onihkoji njime plove. Ako si još uvijek odan svojim poganskim običajima, a sveme strah da je tako, zaklinjem te, okani se robovanja Belialu! Ne klanjaj seviše pred sotonom i zmajem gnusnim! Čuvaj se gnjeva koji će doći, pamet uglavu i zaplovi daleko od bezdana paklenog.Nešto od slanog mora još je ostalo u jeziku starog Bildada, šaroliko

protkanu rečenicama iz Biblije i riječima iz domaćeg govora.— Stani, Bildade, dosta je! Ne kvari našeg harpunara!— usklikne Peleg.

— Pobožni harpunari nisu nikad dobri pomorci, Pobožnost im gasi vatru užilama, a oni koji nemaju vatre u žilama, ne vrijede ni prazne školjke. Sjetise samo Nata Swainea, jednog od najsmjelijih predvodnika svih lovačkihčamaca u cijelom Nantucketu i Vineyardu: kad je počeo obilaziti bogomoljei molitvene skupove, više nikakve koristi od njega! Toliko je počeostrahovati za svoju prokletu dušu da je izmicao ispred kitova: bojao se da seneočekivano ne nađe na drugom svijetu, u slučaju da mu kitovi razbijučamac i pošalju ga k vragu!— O, Peleg, Peleg — zabugari Bildad uzdižući oči i ruke — i ti si se, baš

kao i ja, mnogo puta nalazio u prilikama preteškijem, i tebi je, o Peleg,dobro i predobro znano što znači bojati se smrti; kako se samo usuđuješlupetati tako bogohulno? Srce vlastito zavaravaš, o, Peleg! Reci mi, zarnijesi pomišljao na Smrt i Dan sudnji, kad je ovaj isti brod »Pequod« blizuobale Japana u oluji izgubio svoja tri jarbola, na onom putovanju kad si podzapovjedništvom Ahabovim bio ukrcan kao prvi božman?

— Ma jeste li ga čuli? — vikao je Peleg, ushodavši se po kabini i gurajućiruke duboko u džepove. — Čujete li te izmišljotine? Kada smo svakogtrenutka pomišljali da ćemo s brodom na dno, zar u tim časovima da smomislili na Smrt i Sudnji dan? O ne! Onda čovjek nije imao vremena mislitina Smrt! Kapetan Ahab i ja mislili smo tada samo na život i kako daspasimo svoje ljude, kako da iz dare[87] izvučemo pomoćni jarbol, kako dase domognemo najbliže luke — da, na to sam onda mislio!Bildad ne reče više ni riječi nego zakopča kaput te uštapljena koraka iziđe

na palubu, a mi za njim. Tu je stajao, tih i miran, nadgledajući kako nasrednjoj palubi jedrari krpaju vršno jedro glavnog jarbola. Kadikad bi seprenuo, da digne poneku krpu ili komadić jedrenca što bi inače propalo.

19. ZLOGUK SE JAVLJA

— Mornari, jeste li se ukrcali na onaj brod?Queequeg i ja upravo smo otišli s »Pequoda« i polako se udaljavali od

vode, svaki u tom trenutku zabavljen svojim mislima, kadli nas tim riječimaoslovi neki neznanac; zaustavio se pred nama i svojim debelim kažiprstomupro u brod. Bio je bijedno odjeven u izblijedio kaput i zakrpane hlače, akrpa crna rupca bijaše mu vezana oko vrata. Sve mu je lice bilo nagustopokriveno tragovima od boginja, te je izgledalo kao presušeno koritovododerine, izlokano i izbrazdano izukrštanim grešpama i mrežotinama.— Jeste li se ukrcali? — ponovi on.— Mislite, čini mi se, na »Pequod«? — na to ću mu ja, samo da dobijem

na vremenu, da bih ga što bolje mogao promotriti.— E da, »Pequod«, onaj brod — odvrati on i povuče ruku, a čas zatim

opet je ispruži ravno preda se, tako da mu kažiprst bijaše kao bajuneta uprtau cilj.— Da — rekoh — upravo smo potpisali ugovor.— I ništa u njemu nije bilo o vašim dušama?— Kako, molim?— No možda vi i nemate duše! — nadoda on hitro. — Ništa, ništa, znam

ja mnoge koji je nemaju; i blago njima, još im je bolje. Duša vam je kaopeti točak na kolima.— Ma kog bijesa tu čepljuskate[88], mornaru? — nestrpljivo ću mu ja.— Kako bilo da bilo, on je dobio svoje, izvukao za sve onakve — smrsi

stranac, uzbuđeno naglašujući riječ on.— Mani ga, Queequeg — rekoh — taj je baš kao da je odnekle pobjegao:

trabunja o nečem i o nekom koga mi ne poznajemo.— Stop! — usklikne stranac. — Pravo kažete, sigurno još niste vidjeli

Starog Gromovnika?— Kakva Starog Gromovnika? — upitam ja, u čudu s mahnite ozbiljnosti

njegova držanja i govora.— Kapetana Ahaba!— Što? Kapetana našeg broda, zapovjednika »Pequoda«?— Da, neki od nas starih mornara zovu ga tim imenom. Niste ga još

vidjeli, a?

— Nismo. Kažu da je bolestan, ali mu je već bolje, te će zamalo sasvimozdraviti.— Zamalo sasvim ozdraviti! — nasmija se stranac, a smijeh mu bijaše

nekako svečano podrugljiv. — Pogledajte me! Kad moja lijeva rukaozdravi, onda će i kapetan Ahab opet ozdraviti, ali ne prije![89]

— A što vi znate o njemu?— A što su vam o njemu rekli? To mi kažite!— Ništa osobito, ni u kojem pogledu; jedino sam čuo da je dobar kitolovac

i svojoj posadi dobar zapovjednik.— Istina je, istina je to; i jedno je i drugo približna istina. Ali morat ćete

hitro poskočiti čim samo zausti zapovijed. Gunđaj po miloj volji, ali potecišto te noge nose — to je Ahabova lozinka. A ništa vam nisu rekli o tom štomu se dogodilo blizu Cape Horna, a davno je to bilo, kad je tri dana i trinoći ležao kao mrtav? Zar vam ništa nisu rekli o strašnoj borbi saŠpanjolcem, pred oltarom u Santi? Zar ništa o tom? I ništa niste čuli osrebrnoj kupi u koju je Ahab pljunuo? I ništa o tom kako je za posljednjegputovanja, baš prema proročanstvu, izgubio nogu? Ništa o svemu tome i jošo mnogo čemu, je li? Ne, ne vjerujem da jeste, a kako i biste? Tko zna sveto? Svakako ne cijeli Nantucket! No možda ste ipak čuli kako je izgubionogu? Da, da, to ste sigurno i vi čuli. To gotovo svi znaju, hoću da kažem:znaju da ima samo jednu nogu, a da mu je drugu odgrizla ulješura!— Prijatelju — rekoh mu na to — zaista ne znam što sve znači to vaše

buncanje, a nije mi ni mnogo stalo do toga, jer mi se čini da u vašoj glavinije baš sve u redu. No ako govorite o Ahabu, o kapetanu broda »Pequoda«,onda znajte da mi je poznato sve o tome kako je izgubio nogu.— Sve, je li? I sigurno sve? Baš sve?— Sasvim sigurno!S podignutim prstom i očiju uprtih u »Pequod«, odrpani je stranac časak

stajao na mjestu, kao u nekom uzbuđenom maštanju. Zatim se trgne i obratimeni: — Vi ste se već ukrcali, je li? Stavili potpise na kontrakt? Pa, štoćemo, potpis je potpis, bit će što ima biti, a možda, na kraju krajeva, baš ine bilo. Bilo kako bilo, sve je već utvrđeno i određeno, pa ovaj ili onajmornar mora ići s njim, bili ovi ili drugi, Bog im se smilovao! U zdravlju,drugovi, žao mi je što sam vas zadržao.— Čujte, prijatelju — ja ću nato — ako imate što važno da nam priopćite,

a vi kazujte; no ako ste mislili da ćete s nama tjerati šalu, onda ste nakrivom putu. Eto, samo vam toliko htjedoh kazati!

— Što rekoste, dobro rekoste; volim kad čeljade tako razgovara. Baš stepravi čovjek za njega. Zdravi bili, drugovi! Da, zbilja, recite im, kad dođetena brod, da mene neće dobiti.— Ej, brajko, ne možete tako s nama šalu zbijati. Ne, ta ne pali! Ništa

lakše nego praviti se kao da čuvaš neku veliku tajnu!— Zdravo, mornari, zdravo!— Zdravo! — uzvratih i ja. — Hajdemo, Queequeg, pustimo tog luđaka!

Ej, stop! Kažite mi svoje ime, ako vam je s voljom.

— Elija.Elija! pomislih, i tako krenusmo svaki na svoj način sudeći o tom

odrpanom starom mornaru. Zaključismo da mu je sve ono laž i besmislica:htio čovjek da bude bauk. No još nismo bili odmakli ni stotinjak koračaja,kadli se na nekom uglu slučajno okrenem — i koga ću vidjeti nego Eliju!Kao da nas je na nekoj udaljenosti slijedio. Čudno me se kosnu kad gavidjeh, te ja Queequegu ni riječi o tom, nego mirno nastavim put, pitajući seradoznalo hoće li stranac zakrenuti iza istog ugla kao i mi. Tako je i bilo,zakrenu gdje i mi. Učini mi se da za nama njuška, no s kojeg razloga, to bašnikako nisam mogao dokučiti. Ta činjenica, pa onda ona njegovadvosmislenost — napol aludiranje, napol otkrivanje — onaj njegovzakučasti govor, sve to zajedno počelo je djelovati na mene, te sam se ičudio i pribojavao u isti mah, a sve u nekoj vezi s »Pequodom«, skapetanom Ahabom, s njegovom izgubljenom nogom, s napadom kod CapeHorna, s onom srebrnom kupom, sa svim onim što mi je dan prije kapetan

Peleg o njemu govorio, prije nego što sam otišao s broda, s proročanstvomIndijanke Tistig, s putovanjem na koje smo se obvezali, i sa stotinu drugihmračnih stvari.Odlučio sam da se uvjerim je li taj dronjavi Elija odista njuškao za nama.

Stoga prijeđoh s Queequegom preko ceste, pa drugom stranom okrenuhnatrag. No, Elija je nastavljao svojim putem, kao da nas uopće ne vidi.Odahnem, te i opet, ovaj put, čini mi se, konačno, u svom srcu zaključim daje onaj čovjek varalica.

20. JURNJAVA NA SVE STRANE

Prođe dan-dva, a na palubi »Pequoda« sve se užurbalo. Ne samo što sukrpali stara jedra, nego su na brod donosili i nova, s velikim komadimajedretine i kolutima konopa — ukratko, sve je pokazivalo da se pripreme nabrodu žurno primiču kraju. Kapetan Peleg nije nikad izlazio na kraj ili jepak izlazio sasvim izrijetka; sjedio je u svom wigwamu i budnim okomnadgledao kako ljudi rade; kapetan je Bildad po trgovinama kupovao svešto je bilo potrebno, a svi koji su obavljali poslove oko snasti i upotpalublju, radili su do kasno u noć.Sutradan pošto je Queequeg stavio svoj »potpis« na kontrakt, javljeno je

po svim svratištima i gostionicama gdje su se mornari zadržavali, da morajuukrcati svoju opremu još prije noći, jer brod može svakog časa isploviti.Tako Queequeg i ja odnesosmo na brod svoju prtljagu, ali odlučismospavati na kopnu dokle god bude moguće. Čini se, međutim, da mornariuvijek primaju takve obavijesti mnogo prije vremena, jer je brod jošnekoliko dana ostao u luci. No tome se ne treba čuditi, trebalo je još mnogotoga s posvršavati, te bogzna čega se sve nije trebalo prisjetiti prije no što je»Pequod« bio opremljen kako valja.Svatko zna kolike su nebrojene stvari potrebne u kućanstvu: postelje, tave,

noževi i vilice, lopate i kliješta, stolnjaci, krcala za orahe i bogtepitaj što svene. Baš je tako i s kitaricom na kojoj će se voditi kućanstvo tri godine, nabeskrajnom oceanu, daleko od svih trgovina kolonijalnom robom, daleko odpiljara, liječnika, pekara i bankara. Pa iako to isto vrijedi i za trgovačkebrodove, ipak nije tako važno kao kod kitarica. Jer ne samo što takvaputovanja traju neobično dugo te je potrebno pusto oruđe za sam lov,mnoštvo sprava što ih ne možeš nabaviti u udaljenim lukama u kojima seobično pristaje — nego treba imati na umu i to da su kitarice od svihjedrenjača upravo najviše izvrgnute nesrećama svake vrste, a osobitogubitku baš onih stvari od kojih zavisi uspjeh cijele plovidbe. Stoga valjaponijeti rezervne čamce i križeve, rezervne konope i harpune, i za svakustvar moraš ponijeti zamjenu, a najbolje bi bilo kad bi mogao ponijeti još irezervnog kapetana i duplikat broda.Kad smo prispjeli na otok, bilo je ono najglavnije već ukrcano na

»Pequodu«: meso, kruh, voda, gorivo, željezni okovi i dužice. No, kakosam već prije napomenuo, još je bilo neprestanog trčkaranja, nošenja,dovlačenja najrazličitijih tričarija, velikih i malih.

Najviše se u jurnjavi vidjela sestra kapetana Bildada, suhonjava staragospođa, vrlo odrešita i neumorna, ali blaga u srcu. Ona kao da je bilačvrsto odlučila, koliko do nje stoji, da nikome na »Pequodu« ništa neuzmanjka kada bude plovio pučinom. Jedanput ste je mogli vidjeti kakodolazi na brod noseći ćup ukiseljenih krastavaca za brodsku smočnicu,drugi put sa snopom guščjih pera za pisaći stol, na kojem je prvi božmanvodio brodski dnevnik, a treći put s trubom flanela za nečija reumatičnakriža. Još nikad nije nijedna žena s tolikim pravom nosila nadimak»Samilost«, jer »Teta Samilost« nazivahu svi tu samilosnu ženu. I kao pravamilosrdna sestra vrzla se Teta Samilost posvuda, uvijek i rukom i srcemspremna pomoći svakom kome bijaše potrebna njena pomoć i utjeha nabrodu na kojem su bili interesi njezina ljubljenog brata Bildada, a u istovrijeme i njenih dvadesetak-tridesetak brižno ušteđenih dolara.Bilo je doista neobično gledati tu plemenitu kvekersku ženu kako je

posljednjeg dana došla na brod s velikom crpačom za ulje u jednoj i sa jošvećim harpunom u drugoj ruci. A za njom nisu ni u čemu zaostajali niBildad ni kapetan Peleg. Bildad je nosio sa sobom dug popis svih potrebnihstvari, i kako bi nešto stiglo na palubu, on bi odmah na popis stavio svojukvačicu kod imena donesenog predmeta. Peleg bi svaki čas na svojimbagavim nogama izmiljio iz šatora kao iz kitove utrobe, te bi krozbukaportu vikao na ljude dolje u štivi, ili zagalamio na ljude gore u jedrilju,a onda se, sve psujući, vraćao u svoj wigwam.Za sve te dane priprema Queequeg i ja često smo išli na brod, i svaki put

sam pitao za kapetana Ahaba, kako mu je i kada će doći na brod. Na ta sumi pitanja odgovarali da je već prizdravio i da mu je iz dana u dan svebolje, te samo što nije došao, a za to vrijeme da kapetani Peleg i Bildadmogu i sami posvršavati sve što je potrebno da se brod opremi za put. Dasam bio sasvim iskren prema sebi samom, uvidio bih da mi u dnu duše nijebaš godilo što ću se morati odvažiti na tako dugo putovanje a da prije togauopće i ne vidim čovjeka koji će biti apsolutni diktator na brodu čimisplovimo na otvoreno more. No kad čovjek u nešto posumnja, tek što jezagrizao u to, znači da i sam nastoji zabašuriti i ušutkati tu svoju sumnju. Atako bijaše i sa mnom. Ništa nisam rekao, a nastojao sam da ništa i nemislim.Naposljetku nam objaviše da ćemo u neko doba sutrašnjeg dana posigurno

isploviti. I tako sutradan Queequeg i ja krenusmo na brod čim je zadanilo.

21. ODLAZAK NA BROD

Približismo se pristaništu; bijaše gotovo šest sati izjutra, a još uvijek sivo imagleno, još se nije razdanilo.— Tamo gore vrzu se neki mornari, ako me oči ne varaju — rekoh

Queequegu. — Nisu sjene, kladio bih se da ćemo krenuti čim sunce grane.Hajd' požurimo!— Stojte! — vikne nekakav glas, a u isto vrijeme eto nam nekoga iza leđa.

Prikuči nam se, te nam stavi ruke na ramena, zatim se progura između nasdvojice, sagne se malo naprijed, i u sivom svitanju upilji u nas svoj čudnipogled. Bješe to Elija.— Idete na brod?— Ruke k sebi! — ja ću mu nato.— Dobro pazite! — reče Queequeg i strese se. — Odlazite!— Onda, nećete na brod?— Hoćemo — odvratim ja — ali što se to vas tiče? Znajte, gospodine

Elija, meni se čini da ste ponešto bezobrazni!— O ne, nipošto, uistinu nisam znao — odvrati Elija, upirući u čudu svoje

neobične oči čas u Queequega, čas u mene.— Elija — rekoh — učinit ćete mom prijatelju i meni uslugu ako nam se

maknete s očiju. Polazimo na Indijski i na Tihi ocean, pa se ne bismo željelizadržavati.— Idete? Odlazite? Vraćate li se prije doručka?— Lud je, hajd'mo, Queequeg — rekoh.— Ej! — zavikne Elija iza nas, pošto smo već poodmakli nekoliko koraka.— Pusti ga, Queequeg, hajdemo!No on se opet prišulja k nama, i tapnuvši me odjednom rukom po ramenu,

reče: — Jeste li maločas vidjeli gdje nešto nalik na ljude ide prema brodu?Osupnut tim izravnim i stvarnim pitanjem, odgovorim: — Da, pričinilo mi

se da vidim četvoricu ili petoricu ljudi, ali je bilo vrlo tamno, pa nisamsiguran jesam li dobro vidio.— Da, vrlo tamno, vrlo tamno — odvrati Elija. — Zdravi bili! Još ga

jednom ostavismo, ali nam se on ponovno tiho prikuči, i, primivši me opetza rame, reče: — Pogledajte vidite li ih sad negdje!— Koga?— Dobro jutro vam i zdravi bili! — odvrati on udaljujući se. — O, ja sam

vas htio samo upozoriti na... ali ne mari, svejedno, sve u obitelji... Hladno je

jutros, zar ne? E, pa zbogom! Ne mislim da ćemo se tako skoro vidjeti,osim ako vas ne vidim prije Sudnjeg dana.I nakon tih suludih riječi konačno nestade, ostavivši me na čas nemilo

zbunjena s te lude drskosti.Kad smo konačno stupili na palubu »Pequoda«, nađosmo se u gluhoj

tišini: nigdje žive duše. Tambuć je iznutra bio zaključan, bukaportezatvorene, a po pokrivima[90] ležali svitci konopa. Pođosmo naprijed premakaštelu, te natrapasmo na otklopljen špiraj[91]. Ugledavši svjetlo, krenusmodolje, gdje nađosmo samo starog opremača, umotana u izderan vunenihaljetak. Ispružio se preko dva sanduka, potrbuške, s licem na skrštenimrukama. Spavao je dubokim snom.— A gdje su mornari koje smo vidjeli, Queequeg? — rekoh gledajući

sumnjivo na spavača. Čini se da Queequeg na pristanu uopće nije ništaprimijetio od onoga što sam mu sad natuknuo: stoga bih vjerovao da su meoči prevarile, da nije bilo Elijina inače neobjašnjivog pitanja. No ja seprisilih da na to više ne mislim, te kad mi pogled opet pade na spavača, ušali ću Queequegu da bi možda bilo najbolje da ostanemo kraj njega: rekohneka se smjesti. On potapša spavačevu stražnjicu, kao da gleda je li dostameka, a onda ni pet ni šest sjede na nju.— Zaboga, Queequeg, ne sjedaj na čovjeka!— O, sasvim dobra sjedalica — odvrati Queequeg. — Tako raditi kod nas,

njega ne boliti lice.— Lice! — u čudu ću ja. — To ti zoveš lice? E, onda zaista ima

dobroćudno lice. Ali, vidiš li da jedva diše. Ustani, Queequeg, odveć sitežak, jadniku se lice iskrivilo. Ustani! Pazi, zbacit će te na tlo, čudim sekako se već nije probudio!Queequeg se odmakne sve do spavačeve glave, i još dalje, pripali svoju

lulu-sjekiricu, a ja sjednem spavaču do nogu. Tako smo nad njegovomglavom jedan drugom dodavali lulu. Za to sam vrijeme Queequega pitao, aon mi je, njemu svojstvenim i isprekidanim natucanjem, odgovarao itumačio kako na njegovu otoku, gdje nemaju sjedalica ni sofa, kralj,poglavice i svi dostojanstvenici obično tove nekoliko svojih podanika iznižih slojeva, da im budu umjesto otomana; i tako, kad hoćeš udobno ureditii namjestiti kuću, a ti samo kupiš desetak pretilih lijenčina, pa ih rasporedišuza zidove i u ložnice. Te su lijenčine bile od velike koristi na šetnjama iputovanjima, mnogo prikladnije od onih u štap sklopljivih stolica, jer kad bi

neki poglavica zaželio sjesti u hlad pod kakvim drvetom, trebalo je samo damahne rukom, i živa stolica već bi se našla do njegovih nogu, sve ako bi tlobilo ne znam kako glibovito.Dok mi je Queequeg to pripovijedao, svaki put kad bi od mene primio

tomahawk da povuče nekoliko dimova, zamahnuo bi sjekiricom svoje lulespavaču nad glavom.— A što to radiš, Queequeg?— O, vrlo lako ubiti, vrlo lako!On je i dalje raspredao neke uspomene u vezi sa svojom lulom-sjekiricom,

koja kao da je u njegovu životu služila dvostrukoj svrsi: da raskoljuje glavenjegovih neprijatelja i da mu ublažuje dušu — kadno zaspali brodskiopremač svrati našu pažnju na sebe. Zagušljivi je dim naše lule sada većsasvim ispunjao taj kutić. Mornar je teško disao, kao da se guši, a onda kaoda ga je nešto zaškakljalo u nosu; obrnuo se dva-tri puta s jedne strane nadrugu, a zatim sjedne i protare oči.— Ej! — progunđa najposlije. — Tko ste vi, pušači?— Članovi posade — odgovorim ja. — Kada ćemo na jedra?— Tako, tako, i vi ćete s nama, je li? Danas trebamo isploviti. Kapetan je

sinoć došao na brod.— Koji kapetan? Ahab?— A tko bi drugi?Htio sam ga još nešto pitati o Ahabu, kadno začusmo buku na palubi.— Oho! Starbuck je već na nogama! — reče opremač. — Taj naš prvi

božman živahan je momak, dobar i pobožan čovjek, ali vragometan u ovimčasovima, pa trebam i ja potrčati.I rekavši to, popne se na palubu, a mi za njim.Sunce je izlazilo. Uskoro stigoše članovi posade, po dvojica i po trojica;

opremači su brzo posvršavali svoj posao; časnici su svi bili zaposleni, amnogi s kraja hitro su donosili posljednje stvari na brod. A sve to vrijemeAhab je ostao nevidljiv, zaključan u svojoj kabini.

22. SRETAN BOŽIĆ

Najposlije, oko podneva, pošto su i posljednji radnici otišli s broda i poštoje »Pequod« bio otegljen od obale, a »Teta Samilost« stigla u čamcu sasvojim posljednjim darovima — noćnom kapicom za svoga svâka, prvogčasnika Stubba, i rezervnom Biblijom za brodskog konobara — poslijesvega toga, dvojica kapetana, Peleg i Bildad, iziđoše iz kabine, te se Pelegobrati prvom časniku i reče: — Dakle, gospodine Starbuck, jeste li sigurnida je sve u redu? Kapetan je Ahab spreman, očas sam govorio s njim; neočekujete li ništa više s kraja, a? E, pa dobro, sazovite onda sve ljudeovamo, neka se postroje tu na kasaru, grom ih ubio!— Ma kakva da je hitnja, Peleg, čemu te bogohulne riječi? — reče Bildad.

— A ti, prijatelju Starbuck, požuri se te učini kako smo ti zapovjedili!Pa kako to? Sad, u času našeg polaska, kapetan Peleg i kapetan Bildad

šepire se na kasaru, kao da su oni zapovjednici toga broda i na moru, kaošto su u svakom pogledu bili u luci; i sve dosad kapetanu Ahabu ni traga niglasa, samo što rekoše da se nalazi u svojoj kabini. Moglo se misliti da zadizanje sidra i jedara, te da brod usmjeriš na otvoreno more, on i nijepotreban. Dakako, to nije bila njegova dužnost nego peljarova, i kako jošnije bio sasvim ozdravio — tako govorahu — kapetan je Ahab ostajaodolje. I sve je to izgledalo sasvim prirodno, to više što se i na trgovačkimbrodovima kapetani dugo vremena poslije dizanja sidra ne pojavljuju napalubi, nego ostaju u svojoj kabini za punim stolom, slaveći rastanak sasvojim prijateljima, prije no što će oni otići s broda zajedno s peljarom.No nije bilo mnogo vremena da se o tom razmišlja, jer se kapetan Peleg

sada sav razmahao. Kao da on vodi glavnu riječ i ima komandu, a neBildad.— Amo na kasar, razuzdanički sinovi! — podviknu na mornare, koji su

oklijevali i zastajkivali oko glavnog jarbola na srednjoj palubi. —Gospodine Starbuck, stjerajte ih amo na krmu!— Maknite šator! — glasila je slijedeća zapovijed. Kao što već rekoh, taj

bi šator od kitovih kosti i usi razapeli samo u luci, i već trideset godinaznalo se da »Maknite šator!« znači gotovo isto što i zapovijed »Diži sidro!«— Na vitlo! Grom i pakao! Trkom! — orila se daljnja zapovijed, i momci

pojuriše do pralica.Treba znati da peljar u času kad se diže sidro, stoji na pramcu. I tu ste sada

mogli vidjeti Bildada. Usput rečeno, Bildad je, baš kao i Peleg, uza svoje

ostale dužnosti, bio i peljara. (Sumnjalo se da je postao peljar samo da biprištedio peljarsku pristojbu u Nantucketu za sve brodove na kojima je kaosuvlasnik imao interesa, jer druge brodove nije ni pilotirao.) Tu ste, kakorekoh, mogli vidjeti Bildada gdje se naginje nad ogradom na pramcu, davidi je li sidro već izronilo; usto je na mahove pjevao kao neke tužne kiticeiz psalama, ne bi li time natjerao na brži rad momke, koji su opet veselo,kao u koru, iz svega grla izvijali neku pjesmu o djevojkama iz tijesne uliceBooble. A nema ni tri dana kako im je Bildad izrijekom rekao da na palubi»Pequoda« nije dopušteno pjevati bezbožne pjesme, osobito na polasku, ijoš je povrhu »Teta Samilost« svakome mornaru u visaljku stavila po izborpjesmaricu pobožnog Wattsa.[92]

Kapetan je Peleg međutim nadzirao drugi dio broda, krmu, nižući strašnekletve. Mislio sam da će potopiti brod još prije nego što sidro izroni napovršinu; i nehotice sam zastao na pralici sidrenog vitla i rekao Queequeguda učini isto, razmišljajući o opasnostima koje nas obojicu čekaju na tomputovanju što je počelo pod upravljanjem takva ludog peljara. No tješio samse mišlju da će nam odnekud od pobožnog Bildada doći spas, usprkosnjegovoj sedamsto sedamdeset i sedmoj »česti« — kadli najedanput osjetihkako me nešto vreznu straga. Okrenuh se i zgrozih od straha ugledavšikapetana Pelega, koji je upravo bio povukao svoju nogu iz moje neposredneblizine. Tako sam primio prvi udarac nogom.— Zar se tako diže sidro na trgovačkim brodovima? — zagrmje nada

mnom. — Poskoči brže, blesane, vrat slomio! Zašto ne potegnete svojskiobojica? Đipni, Quohog, vraže crveni! Potegnite kako Bog zapovijeda!Prihvatite ljudski! Uprite čvršće, jače, jače, dok vam oči ne iskoče!Trčao je oko vitla i tu i tamo izdašno zamahivao nogom, dok je Bildad,

nepokolebljivo miran, i dalje pjevušio svoju nabožnu pjesmu i takoodređivao takt. Sve mislim da je kapetan Peleg toga jutra nešto više potegaoiz boce.Napokon je sidro bilo izvučeno, jedra razapeta, i mi zaplovismo. Bijaše

Božić, dan kratak i studen, i kad se nad tim kratkim nordijskim danomnaklopila noć, već smo se našli nasred zimskog oceana: ledeno prskanjestezalo nas u led kao u kakav blistav oklop. Dugi nizovi kitovih zuba naogradi blještavo se caklili na mjesečini, a s brodskog rila visjeli ledenimosuri kao bjelokosne kljove gorostasna slona.Suhonjavi Bildad, kao peljar, držao je prvu stražu, i od vremena do

vremena, dok bi stari brod duboko zaranjao u zelene valove i sav se osipao

ledenim injem, vjetar zavijao i vrv brujala tihim zujem, razlijegala senjegova ustrajna pjesma: Zelena su polja onkraj mora,tu Zemlja se širi obećana;Izrael tako preko mora i gorastiže u Zemlju sretnog Kanaana!Nikad mi te mile riječi nisu zvučale slađe negoli onda. Bile su pune nade i

utjehe. Usprkos hladnoj zimskoj noći na uzburkanom oceanu, unatočmokrim nogama i još mokrijoj odjeći, osjećao sam da me još čeka blaženasigurnost, ubave udoline i proplanci vječnog pramaljeća, gdje mlada travasočno buja, nepogažena i nepokošena sve do polovine ljeta.Napokon smo bili toliko odmakli na otvoreno more da nam naša dva pilota

nisu više bila potrebna. Veliki čamac na jedra što nas je pratio, priključionam se sad uz bok.Bilo je čudno i ganutljivo kako je Pelegu i Bildadu, a osobito ovom

potonjem, bio težak taj čas rastanka. Bilo im je teško i vrlo mučno pri dušida konačno odu s broda koji je krenuo na tako dugo i opasno putovanje daoplovi oba Olujna rta[93] — bijaše im teško otići s broda u koji su oni uložilinekoliko tisuća svojih teško zarađenih dolara, a kojim je kao zapovjednikisplovio njihov stari drug, čovjek gotovo jednako star kao i Bildad, isplovioda se ponovno izvrgne svim strahotama nesmiljenih kitovih ralja. Teško muse bilo opraštati s nečim što mu je tako za srce priraslo i za što su ga vezalitoliki interesi. Jadni starina Bildad dugo je oklijevao, zabrinuto je koracimamjerio palubu, trčao dolje u kabinu, da još jednom kaže zbogom, pa opet napalubu, zagledajući se u zavjetrinu, zagledajući se u beskraj tih voda koje unedoglednoj daljini oplaču obale kopna na istoku, gledao je prema kraju,gledao u nebo, očima kružio lijevo i desno, gledao svakud i nikud, inajposlije, omatajući nesvjesno komad užeta o kuku, uhvatio snažnogPelega za ruku, drugom pak podigao svjetiljku te časak zastao hrabrogledajući starom drugu u lice, kao da mu želi reći: »Ništa to nije, stari,mogu izdržati, mogu!«A Peleg se držao više filozofski, no unatoč svemu stoicizmu, kad mu je

svjetiljka došla preblizu, u oku mu zablista suza. I on je trčao čas na palubu,čas u kabinu: sad još jednu riječ dolje s kapetanom, sad opet riječ s prvimčasnikom, Starbuckom.Naposljetku se okrene svome drugu, kao da se konačno odlučio:— Hajde, kapetane Bildade, stari druže, valja krenuti. Povucite taj

deblenjak! Spustite čamac! Samo pažljivo, samo pažljivo! Hajde, Bildade,

stari moj, reci im što još imaš reći. Mnogo sreće, Starbuck! Mnogo sreće,gospodine Stubb! Mnogo sreće, gospodine Flask! Mnogo sreće i zbogomsvima, a od danas za tri godine zamirisat će cio naš stari Nantucket od toplevečere kojom ću vas počastiti! Hura! Hajdemo!— Bog vas blagoslovio i čuvao vas pod svojom zaštitom— mrmljao je

Bildad, gotovo bez ikakve veze. — Nadam se da ćete sada imati lijepovrijeme, te će i Ahab uskoro biti među vama! Njemu i treba blagog sunca, au tropskim širinama, kamo sad plovite, imat ćete ga dosta. Božmane, buditeoprezni kad polazite u lov! Nemojte uzalud stavljati čamce na kocku, viharpunari: dobroj, bijeloj cedrovini poskočila je ove godine cijena za triposto! I ne zaboravite svoje molitve. Gospodine Starbuck, pripazite da sebačvari ne razbacuju uzalud dužicama! Da, zbilja, igle za šivanje jedaranalaze se u zelenom sanduku! I nemojte previše loviti na dan Gospodnji, alinemojte opet promašiti dobru priliku, jer to bi značilo odbaciti darGospodnji! Gospodine Stubb, pripazite na bačvu sa sirupom; mislim damalo propušta! Ako pristanete uz koji otok, gospodine Flask, nemojtegriješiti bludno! Zbogom! Zbogom! Pazite, gospodine Starbuck, da sir neostane odveć dugo u štivi! Pokvarit će se! Čuvajte maslac: stajao jedvadeset centi po funti. Mislite na...— Hajde, hajde, dosta si nadrobio, hajdemo! — i u tim ga riječima Peleg

gurnu preko razme, te obojica skočiše u čamac.Brod i čamac krenuše svaki svojim smjerom; hladan i vlažan vjetar noćnik

zapuhnu između jednoga i drugog; u visini proletje osamljen galeb kričući;brod je klizio površjem morskim, a čamac se ljuljao na valovima; triputzaviknusmo srdačno »hura!« i naslijepo kao Sudbina zaplovismo na pustiAtlantik.

23. OBALA U ZAVJETRINI

Nekoliko poglavlja unatrag bijaše riječi o Bulkingtonu, stasitu mornarukoga smo susreli u gostionici u New Bedfordu tek što se bio iskrcao.Kada je one studene zimske noći »Pequod« svojim osvetničkim pramcem

sjekao hladne i pakosne valove — koga ću to ugledati na kormilu negoBulkingtona! S iskrenim sam poštovanjem gledao toga čovjeka koji seusred zime, tek što se iskrcao poslije opasnog putovanja od četiri godine,smiono uputio na nov, jednako opasan i dugotrajan pohod. Kao da muzemlja gori pod nogama. Ono što je uistinu veliko nije moguće iskazatiriječima. Neizbrisivim sjećanjima ne treba epitafa ni spomen-ploča; ovokratko poglavlje Bulkingtonov je grob bez nadgrobnog spomenika. Reći ćuvam samo toliko da je s Bulkingtonom bilo kao s brodom što ga je zahvatilaoluja: vihor ga bije i tjera duž obale u zavjetrini. Luka bi mu pomogla, jerluka je milosrdna; u luci ga čeka spas i sigurnost, utjeha i ognjište, večera itopla postelja, prijatelji i sve ono što je smrtnicima milo. No, luka i kopnoza taj brod u oluji znači najgoru opasnost. Stoga mu valja bježati odgostoljubivih obala, jer ako bi se samo dodirnuo kopna, svojom kobilicomsamo strugnuo po čvrstom tlu, potresao bi se skroz naskroz. Sa svimjedrima uvjetar bježi od obale i tako se bori protiv istih onih vjetrova koji biga htjeli odnijeti kući, i sve se dalje valja, roni i odmiče po uzburkanojpučini: da nađe spas, očajno srlja u propast; njegov najljući neprijatelj jedinimu je prijatelj.Poznajete li sada Bulkingtona? On je, čini se, nazreo tračak one istine što

je nepodnošljiva smrtnicima — istine da su sve duboke i ozbiljne mislisamo neustrašivo nastojanje duše da sačuva slobodu i neovisnost svogamora, dok se divlji vjetrovi s neba i sa zemlje uroćuju da je bace naizdajničko kopno ropskih obala.I kako samo na beskrajnome moru vlada najviša, neograničena Istina,

beskrajna kao Bog, to je onda bolje poginuti u toj beskrajnosti što hučinegoli jadno završiti u zavjetrini, sve ako tu i bio spas. O, tko da ondakukavički, poput crva, otpuže na kopno? Strahota nad strahotama! Zar jesva ta muka uzaludna? Gore glavu, Bulkingtone, hrabro naprijed! Drži seponosno, kao polubog! Iz morske pjene sa tvoga bezdanog groba diže setvoja apoteoza!

24. U OBRANU JEDNOG ZVANJA

Kako smo se Queequeg i ja sretno ukrcali i dali u kitolovce, i kako se uljudi s kopna nekako uvriježilo mišljenje da je lov na kitove nekonepoetično i nedostojno zanimanje, sav evo gorim od želje da vama,ljudima s kopna, pokažem kakvu veliku nepravdu nanosite namakitolovcima.Mislim prije svega da je gotovo i suvišno utvrditi činjenicu kako ljudi,

općenito, kitolov ne stavljaju u istu razinu sa slobodnim zvanjima. Kad bineki stranac dospio u kakvo miješano velegradsko društvo, te prisutnimabio predstavljen, recimo, kao harpunar, ta okolnost zacijelo ne bi baš mnogopridonijela njegovu ugledu. A kad bi, nadmećući se s pomorskimčasnicima, stavio na svoju posjetnicu još i inicijale Č.K.L.Z. (člankitolovačkog zbora), to bi se svakako smatralo odveć preuzetnim ismiješnim.Jedan od glavnih razloga s kojih svijet ne iskazuje čast nama kitolovcima,

nesumnjivo je ovaj: ljudi stoje na stanovištu da se naše zanimanje može unajboljem slučaju smatrati nekom mesarskom rabotom, pa da smo, bavećise tim poslom, sa svih strana okruženi kojekakvim prljavštinama. Mesarijesmo, to je istina, ali mesari, i to oni koji greznu u krvi, bijahu i svevojskovođe u ratu što ih cio svijet tako zanosno slavi. A što se tiče tobožnjeprljavštine u našem zvanju, mi ćemo vas domalo upoznati s nekimčinjenicama koje su vam dosad bile prilično nepoznate, pa ćete uvidjeti daje kitarica nešto najčistije na ovome nadasve čistom svijetu. Dopustimo daspomenuta prljavština doista i postoji, pitam vas: koji se to neuredni iprljavi dijelovi na kitarici mogu usporediti s neopisivim truljenjem nabojnim poljima, s kojih se toliki ratnici vraćaju da ubiru ženski pljesak? Aako pomisao na opasnost uveličava opće mišljenje o vojničkom zvanju,dopustite da vam kažem kako bi mnogi stari ratnik koji je neustrašivojurišao na neprijateljske topove, brzo ustuknuo u času kad bi se pred njimpojavila repina gorostasne ulješure, mlatarajući po zraku i stvarajući pravivihor nad njegovom glavom. Jer što su zapravo razumljive ljudske strahotekad se usporede sa strahotama i čudesima Božjim?No iako svijet prezire nas kitolovce, ipak nam, i ne znajući, iskazuje

najveću pohvalu, štoviše udivljenje, jer gotovo sve svijeće, svjetiljke i

kandila što gore po čitavoj zemaljskoj kugli, gore, kao pred samim oltarimai žrtvenicima, nama u slavu![94]

No, razmotrimo stvar s drugog gledišta, izmjerimo je svim mjerama:pogledajmo što su kitolovci sada i što su nekoć bili.Zašto su u De Wittovo doba[95] holandskim kitolovnim brodovljem

zapovijedali admirali? Zašto je francuski kralj Ljudevit XVI opremiokitarice u Dunkerqueu na svoj trošak i najuljudnije u taj grad pozvaotridesetak obitelji baš s našeg otoka Nantucketa? Zašto je Britanija uvremenu od 1750. do 1788. isplatila svojim kitolovcima više od milijunfunti samih nagrada? I na kraju, kako to da mi, američki kitolovci, brojemsvojih brodova kitolovaca nadmašujemo broj kitarica svega ostalog svijeta— imamo flotu od preko sedam stotina brodova, s posadom od osamnaesttisuća mornara, svake godine privređujemo četiri milijuna dolara, brodovinam u času polaska vrijede dvadeset milijuna dolara, i svake godinedonesemo u zemlju plijen od sedam milijuna dolara? Kako bi sve to bilomoguće da lov na kitove nije zaista nešto veliko?Ali to još nije ni polovina: čujte dalje!Izrijekom tvrdim da filozof kozmopolit ne može, za svog života, pokazati

ni jedan jedini mirotvorni utjecaj koji bi u posljednjih šezdeset godina jačedjelovao širom svijeta uzetog kao cjelina — nego što je djelovalo uzvišenozvanje kitolovačko. U svakom slučaju, to je zvanje proizvelo događaje štosu sami po sebi tako znatni, a u daljim rezultatima tako važni, da se kitolovzaista može usporediti s onom egipatskom majkom kojoj je plod utrobe većblagoslovljen novim plodom u sebi. Teško bi bilo nabrojiti sve te činjenice,pa će biti dosta da samo neke spomenemo. Mnoge je i mnoge godine brodsmjelih kitolovaca bio onaj pionir koji je istraživao i otkrivao najudaljenije inajnepoznatije krajeve svijeta. Kitarice su istraživale mora i arhipelage štonisu bili označeni ni na kojem zemljovidu i kamo još nije doplovio nikakavCook ni Vancouver.[96] Kad američki i europski ratni brodovi danas mirnoulaze u nekoć opasne i divlje luke, neka ispale plotun u čast i slavukitolovaca, koji su im prvi pokazali put i bili prvi tumači između njih idivljaka. Slavite koliko hoćete junake istraživačkih ekspedicija, slaviteheroje kakvi su bili Cook i Krusenstern,[97] ali ja vam velim da je izNantucketa isplovilo na desetke neznanih kapetana koji su bili isto takoveliki, čak i veći od vašeg Cooka i Krusensterna! Bespomoćni i golorukiborili su se u vodama gdje su vrvjeli proždrljivi morski psi, boj bili na

žalima ljudožderskim, obasipani otrovnim kopljima i strijelama, činilijunačka djela, neustrašivo se hvatali ukoštac s čudesima nepojmljivim i sastrahotama neslućenim, pred kojima bi se i Cook sa svim svojim mornarimai mušketama zacijelo bio pokolebao. Mnogo se pisalo i pretjerivalo o timdrevnim pomorcima po južnim morima, pa ipak su sve te slavne plovidbebile samo svakodnevne šetnje po moru za naše junačke Nantucketance.Vancouver je često posvećivao tri čitava poglavlja nekim pustolovinamakoje kitolovci ne bi smatrali vrijednima ni da ih unose u brodski dnevnik!O, svijete, svijete!Prije nego što su lovci na kitove počeli ploviti oko Cape Horna, postojala

je samo kolonijalna trgovina i samo kolonijalni promet između Europe iduge linije bogatih španjolskih provincija na pacifičkoj obali. Zasluga jelovca na kitove što je prvi slomio taj obruč što ga je ljubomorno podržavalapolitika španjolske krune. Kad bi prostor dopuštao, mogao bih jasnodokazati kako je s pomoću kitolovaca konačno došlo do oslobođenja Perua,Čilea i Bolivije ispod jarma stare Španjolske i do stvaranja vječnedemokracije u tim krajevima svijeta.Zatim, kitolovci su u krilo civiliziranog svijeta priveli onu Ameriku na

drugoj strani kugle zemaljske — Australiju. Poslije prvog otkrića togakopna, što ga je zabunom otkrio neki Holandez, svi su brodovi zazirali odtih obala kao kužno barbarskih, ali je brod kitolovac ipak ondje pristao. Onje prava majka te danas moćne kolonije. Štoviše, u prvo vrijemenaseljavanja Australije, kitolovci su često spašavali naseljenike od smrti odgladi dvopekom sa svoga broda, koji se, sretnim slučajem, usidrio u timvodama. To isto događalo se i na nebrojenim otocima Polinezije. Velikahvala ide brodu kitolovcu što je misionarima i trgovcima otvorio putove, a umnogo slučajeva otpremio prve misionare na njihova odredišta. Ako Japan,ta zemlja što se dvostruko zabravila pred svijetom, ikad postanepristupačan, to će također biti zasluga kitolovaca, koji su mu već na pragu.No ako i uza sve to tkogod među vama još jednako tvrdi da kitolov nije u

skladu s nekim estetskim idejama, spreman sam u svako doba s njimepodijeliti megdan i na njem polomiti pedeset kopalja, sve dok ga, razbijenekacige, ne oborim s konja.Možda ćete reći da kit nema slavnih pisaca, a kitolov nijednog čuvenog

kroničara. Nema ih? A tko je napisao prvi izvještaj o našem Levijatanu?Nitko drugi doli slavni Job. Tko nam je dao prvi opis lova na kitove? Nitkodrugi doli sam Alfred Veliki,[98] koji je svojim kraljevskim perom zapisivao

riječi Othera, norveškog kitolovca iz onog vremena. Tko je govorio o našojslavi u Parlamentu? Nitko drugi nego sam Edmund Burke![99]

Istina je, ali su kitolovci ipak jadnici, u njihovim žilama nema plemenitekrvi.U njihovim žilama nema plemenite krvi? U njihovim žilama ima nešto

vrednije od kraljevske krvi. Baka Benjamina Franklina[100] bila je MaryMorrel, koja je udajom postala Mary Folger, jedna od prvih naseljenicaNantucketa, pramajka mnogih pokoljenja čuvenih harpunara, sve samihprijatelja i rođaka plemenitog Benjamina — harpunara koji i dandanasplove po svim morima svijeta, bacajući svoje ljuto gvožđe na kitove!Jest, istina je, ali svi su ljudi jednodušni u tome da kitolov nije častan

posao.Kitolov nije častan posao? Kraljevski je to posao! Po staroengleskim

zakonima kit je proglašen »kraljevskom ribom«![101]

O, pa taj je zakon pusto slovo na papiru — kit nije nikad igrao nekuznačajnu ulogu!Kit nije nikad igrao neku značajnu ulogu? Za svečanog dočeka, priređena

nekome rimskom vojskovođi, koji je pobjednički ulazio u prijestolnicusvijeta, kitove kosti, dopremljene s dalekih sirijskih obala bijahu najviđenijipredmet u trijumfalnoj povorci.Neka bude kad već navodiš, ali — reci što te volja — u kitolovu nema

pravog dostojanstva!U kitolovu nema dostojanstva? Ta i nebesa sama potvrđuju dostojanstvo

našeg zvanja: na južnom nebu blista zviježđe koje je dobilo svoje ime pokitu! Dosta! Skidaj šešir pred licem cara, ali ga skini i pred Queequegom!Dosta! Poznajem čovjeka koji je u toku svoga života ubio tristo i pedesetkitova. Ja toga čovjeka cijenim više nego onog vojskovođu Staroga vijekakoji se hvalio da je osvojio isto toliko utvrđenih gradova.A što se mene tiče, ako bi se u meni otkrile neke još nepoznate vrijednosti;

ako bih se ikad na tome malom, ali tako lako zaboravljivom svijetuproslavio nečim čime bih se mogao s razlogom ponositi; ako u budućnostiučinim nešto za što bi čovjeku bilo draže što je to učinio negoli propustio;ako izvršitelji moje oporuke ili, prije, moji vjerovnici u mom stolu nađukakav dragocjen rukopis — ja evo unaprijed svu čast i slavu pripisujemlovu na kitove, jer je to bio moj Yale College i moj Harvard.[102]

25. I JOŠ NEŠTO

I dalje bih rado nizao činjenice u obranu dostojanstva lova na kitove. Zarne bi zaslužio ukor branitelj koji bi, izlažući svoje dokaze i činjenice,prešutio kakvu važnu napomenu koja bi išla u prilog njegova branjenika?Svima je dobro poznato da se prilikom krunidbe kraljeva i kraljica, i u

današnje doba, obavlja pomazivanje; tako se oni osposobljuju za svojedužnosti. Ima, da tako kažemo, neka državna soljenka, a možda ima idržavna boca s uljem. Kako se ta sol zapravo primjenjuje — tko bi znao?No pouzdano znam da se kraljeva glava pri krunidbi svečano pomazujeuljem, kao glavica salate. Možda to čine zato da bi njegova nutrina boljefunkcionirala, kao što se strojevi mažu uljem? Mnogo bi se moglorazmišljati u vezi s dostojanstvom toga krunidbenog obreda, jer u običnomživotu baš ne cijenimo onoga koji nauljuje kosu i od kojega se širi osjetljivmiris. Ako ćemo pravo, zreo čovjek koji maže kosu, ukoliko to ne čini iznekih zdravstvenih razloga, očito je čovjek s kojim nešto nije u redu.No nas zanima samo jedno: kakvo se ulje upotrebljava prilikom krunidbe?

Maslinovo ulje nikako ne može biti, a dabome da neće uzeti ni kokosovoulje, kao što je također isključeno da se tom prilikom služe medvjeđimsalom, ili ribljim uljem. Pa što bi onda moglo biti, nego čisto, neprerađenokitovo ulje, najprikladnije ulje što postoji?Zamislite se malo, vi kralju tako odani Britanci! Mi kitolovci

opskrbljujemo vaše kraljeve i kraljice krunidbenim materijalom!

26. VITEZOVI I ŠTITONOŠE

Prvi časnik na »Pequodu« bio je Starbuck, Nantucketanac iz kvekerskeobitelji. Bio je to čovjek visoka rasta, ozbiljan; premda se rodio na ledenojobali, činilo se da je kadar podnositi toplo podneblje, jer mu koža bijašetvrda kao dvopek. Kad bi se našao u Indiji, krv mu se ne bi uspjenila iciknula kao pivo u bocama. Zacijelo se rodio u doba opće suše i oskudice,ili u koji dan posta, s kojeg je njegov otok poznat.Bilo mu je tek trideset ljeta, no ta su mu ljeta kanda ispržila i isušila sve

suvišno u tijelu. Ali ta njegova tankoća, da je tako nazovemo, nije se činilakao neki odraz muka i briga više negoli odraz tjelesnog iscrpljenja; bijaše tonaprosto zgusnuće čovjeka, njegovo sažimanje. Nipošto nije izgledaobolestan; naprotiv, njegova čista i jedra koža bijaše najbolji omot jedrininjegova tijela. Čvrsto u nju uvijen i balzamiran unutarnjim zdravljem isnagom, kao kakav oživjeli drevni Egipćanin, taj se Starbuck činio spremani pripravljen da traje mnoge vjekove u budućnost i da takav kakav je vječnoživi, jer njegova unutarnja živahnost i jedrina, bilo to na polarnom snijeguili pod tropskim suncem, bijaše, kao kakav patentirani kronometar, stvorenai zajamčena za sva podneblja. Kad biste mu pogledali u oči, činilo bi vam seda se u njima sveudilj odrazuju bezbrojne pogibli s kojima se mirnosusretao za svoga života. Bio je to čvrst, krepak čovjek čiji život u najvećojčesti bijaše sadržajna pantomima akcije, a ne bezbojno poglavlje punopraznih riječi. No, unatoč svoj njegovoj hrabroj ozbiljnosti i snazi, bijahu unjem neke značajke koje su kadikad utjecale na sve ostalo, a ponekad, činise, i prelazile sve ostalo. Neobično savjestan kao mornar, a po prirodikrotak, on je, provodeći život u divljini i osami na oceanu, bio sklonpraznovjerju, koje se u nekih ljudi kanda prije rađa iz inteligencije negoli izneznanja. Na nj su djelovala izvanja znamenja i unutarnje slutnje, te bi utim časovima kopnio ledeni oklop što je sputavao njegovu dušu, a još višega je tim tajanstvenim utjecajima privlačilo sjećanje na mladu ženu i dijete,ublažujući prvobitnu oporost njegove naravi, kako to često biva uprostodušnih pomoraca, koji onda u odsudnim opasnostima lova gube svojuprkosnu i izazovnu poduzetnost.»Ne želim u svom čamcu imati ijednog čovjeka«, govorio je Starbuck,

»koji ne osjeća straha od kita.« A time nije htio samo reći da je uistinuhrabar jedino onaj koji umije uočiti i prosuditi opasnost, nego i to da ječovjek bez ikakva straha kudikamo opasniji od najgore kukavice.

»Da, da«, govorio je Stubb, drugi božman, »od svih je kitolovaca taj našStarbuck najoprezniji.« No uskoro ćemo vidjeti što znači riječ »oprezan« uustima čovjeka kao što je Stubb, ili u ustima ma kojeg kitolovca.Starbuck nije izazivao sudbinu, nije tražio nepotrebne opasne pustolovine;

za njega hrabrost nije bila osjećaj, nego naprosto nešto korisno što ječovjeku odmah pri ruci u svim praktičnim prilikama u životu. S drugestrane, valjda je mislio i to da je hrabrost dio opreme koja se nalazinaslagana u skladištu svakoga broda za lov na kitove, kao meso i kruh, ačime se ne smije razbacivati. Zato nije baš nimalo volio da poslije zalaskasunca spušta lovačke čamce u more, niti je tvrdoglavo tražio borbu s kitom,koji se već i sam uporno borio protiv njega. »Jer ja se nalazim na tomopasnom oceanu«, mišljaše Starbuck, »da ubijam kitove da bih mogaoživjeti, a ne da oni mene ubiju da bi tako oni mogli živjeti.« Znao je vrlodobro da je na taj način mnogo stotina ljudi već prije njega zaglavilo. Takakva je sudbina snašla njegova oca? Na kojem bi se morskome dnu moglenaći raznesene kosti njegova brata?S takvim sjećanjima u duši i s onim izvjesnim praznovjerjem o kojem

bijaše riječi, Starbuck je zaista morao biti neobično hrabar. U takvučovjeku, s takvim strašnim uspomenama, potajno je moralo proklijati neštošto je u danim okolnostima razbijalo oklop njegove duše i sažigalo svunjegovu hrabrost. Ma kako hrabar bio, ta njegova hrabrost, koja uneustrašivih ljudi i nije ništa neobično, koja čovjeka u ljutoj borbi sasilinom mora, vjetrova, kitova i neshvatljivim strahotama ovoga svijeta nenapušta, nije se ipak znala othrvati onim natprirodnim, duševnim, a stoga imnogo jezovitijim strahotama što ponekad zloslutnom prijetnjom izbijaju iznamrštena čela bijesna i moćna čovjeka.Kad bi ova pripovijest imala prikazati kako se jačina jadnog Starbucka

potpuno srozala, ja možda ne bih imao srca napisati tu pripovijest, jer jebolno, čak neugodno, prikazati slom jedne ljudske duše. Ma kako ljudi, utrgovačkim društvima i u nacijama, bili glupaci, hulje i ubojice, ma kako imlica bila iznakažena prostotom i podlošću, ipak je čovjek — kao idealni lik— tako plemenito i divno, tako uzvišeno biće, da bi svi njegovi bližnjimorali pohitjeti da svojim najskupocjenijim ruhom pokriju neku njegovusramotnu ljagu. U nama je svima duboko usađeno neko neoskvrnutočovještvo, tako duboko i trajno, te ono ostaje živo i netaknuto i onda kad seveć čini da se vanjski karakter izgubio, i to čovještvo krvari u najgorimmukama gledajući čovjeka komu se vrijednost izgubila i propala. Ni sama

samilost, gledajući takvu sramotu, ne može sasvim suspregnuti svojeprijekore popustljivim zvijezdama. No to uzvišeno dostojanstvo o kojemgovorim nije dostojanstvo kraljeva i grimiza, nego ono široko dostojanstvokoje se ne može ruhom oviti. Možete ga vidjeti gdje blista u ruci štorazmahuje kopljem ili što u zemlju zabija kolac: to je ono demokratsko,ljudsko dostojanstvo što ozaruje sve, a dolazi od Boga, velikog apsolutnogBoga, koji je jezgra i kora svake demokracije! Njegova posvudašnjost —naša božanska jednakost!I tako, ako i najbjednijim mornarima, odmetnicima i odbačenicima odsad

pripišem uzvišena svojstva, premda mračna, i tragičnom ih slavomovjenčam; ako se i najmanji i možda najizgubljeniji među svima ponekaduzvisi i vine u najveće visine; ako ruku radnika dodirnem i osvijetlimnebeskim sjajem, ako nad zalaskom kojeg nesretnika protegnem dugu — time onda okrijepi pred svakom ljudskom kritikom, o pravedni DušeJednakosti, koji si nad svim mojim rodom razastro kraljevski plaštčovječnosti! Okrijepi me u njemu, o veliki Bože čovjekoljubivi, ti kojigrešnom zatočeniku Bunyanu[103] nisi uskratio blijedi biser poezije, ti kojisi najčistijim zlatom pozlatio osakaćenu ruku starog Cervantesa[104], ti kojisi odabrao Andrewa Jacksona[105] među stijenama, uspeo ga na ratnogkonja i uzvisio na više od prijestolja! Ti koji u svim svojim svečanimpohodima na zemlji uvijek svoje odabranike uzimaš između kraljevskihsiromaha — okrijepi me, o Bože!

27. VITEZOVI I ŠTITONOŠE (nastavak)

Stubb je bio drugi časnik. Bijaše on rodom sa Cape Coda, pa su ga pomjesnom običaju zvali »Kođanin«. Bio je bezbrižan, ni kukavica, ni ludoneustrašiv, svim je opasnostima ravnodušno gledao u lice kako su dolazile,a u najpogibeljnijim časovima lova radio je mirno i sabrano svoj posao, kaostolarski radnik koji se negdje unajmio na godinu dana. Onako vedre ćudi,miran i bezbrižan, upravljaše svojim čamcem, kao da najsmrtonosniji sukobs kitom nije drugo doli prijateljska večerica, a njegova posada — samiuzvanici. Pazio je da na njegovu čamcu bude sve udobno, kao što kakavstari kočijaš pazi na udobnost svojih kočija. Kad bi se približio kitu, unajžešćem je jeku borbe svojim nesmiljenim kopljem baratao hladnokrvno ihitro, kao što kotlar, zviždeći, barata svojim čekićem. A kad bi se najljućojnemani prikučio bokom uz bok, pjevušio bi svoje stare poskočnice. Duga jenavika Stubbu ždrijelo smrti pretvorila u udoban naslonjač. Što je držao osamoj smrti, to nitko ne može reći. A tko zna je li i pomišljao na nju; ali kadbi poslije obilna jela slučajno i svratio misli na nju, bez sumnje ju je, kaodobar mornar, smatrao nekim zovom straže da se uspne na palubu i uradinešto, a što će to biti, to će doznati kad izvrši zapovijed, nikako prije.Ono što je, možda uza sve ostalo, činilo da je Stubb bio tako dobroćudan i

neustrašiv, da je tako veselo podnosio teret života, u svijetu punu tužnihkućaraca koji se grbe od svoga bremena — što je prinosilo da se stvori onanjegova upravo bezbožna vedrina — to zacijelo bijaše njegova lula. Jer kaoi njegov nos, crna mu je kratka lulica bila redovita crta njegova lica. Prijebiste se nadali da će iz kreveta iskočiti bez nosa nego bez svoje lule. Imao jecijelo čudo lula, što ih je napunjene držao poredane na stalku, nadohvatruke; kad god bi se navratio u svoju izbicu, sve bi ih redom ispušio,pripaljujući jednu o drugu, onda bi ih ponovno sve redom napunio, da opetbudu spremne. Kad bi se odijevao, Stubb nije najprije turao noge u hlače,nego lulu u usta.Mislim da je to neprestano pušenje bilo barem jedan od razloga njegovoj

posebnoj ćudi. Jer svima je poznato da je zrak ove zemlje, bilo na kopnu ilina moru, strahovito okužen bezimenom bijedom nebrojenih mrtvih koji suga, umirući, izdisali i, kao što ljudi u vrijeme kad hara kolera, hodaju srupcem što je natopljen kamforom — isto tako je možda duhanski dim izStubbove lule djelovao kao raskužno sredstvo.

Treći je časnik bio Flask, rodom iz Tisburyja sa Martha's Vineyarda.Onizak mlad čovjek, gojazan, rumena lica, vrlo ratoboran spram kitova, kojije kanda mislio da su mu golemi levijatani tradicionalni osobni neprijatelji,pa je za njega bilo pitanje časti da ih tamani kad god ih sretne. Potpuno jeizgubio svaki osjećaj poštovanja prema svim čudesima njihovihveličanstvenih tjelesa i tajnovitog im načina života, a isto mu je takootupjela i svaka bojazan od eventualne opasnosti pri susretu s njima, te ponjegovu skromnu mišljenju ta čudnovata životinja nije bila drugo doli vrstajako povećana miša ili, recimo, morskog štakora, i samo ga trebanadmudriti, te iziskuje nešto malo vremena i truda da ga ubiješ i istopiš. Tanesvjesna neustrašivost učinila ga je, a da to ni sam nije znao, poneštoobijesnim što se tiče kitova. Lovio je kitove za razonodu, a one tri godinekrstarenja oko Cape Horna za njega su bile samo tri godine šale. Kao što utesara ima čavala od kovana željeza i običnih klinaca, tako bismo i ljudemogli podijeliti. Mali Flask bijaše od onih prvih, što su skovani da se čvrstozabiju i dugo drže. Svi su ga na »Pequodu« zvali Okagača, jer je bio nalikna one kratke, debele grede koje na arktičkim kitarkama tako zovu, a kojeiznutra brodovima podupiru i učvršćuju bokove, da bi lakše odolijevalipritisku onih opasnih mora.Ta tri časnika,— Starbuck, Stubb i Flask — bijahu važne ličnosti na brodu.

Oni su po općim propisima zapovijedali trima lovačkim čamcima»Pequoda« kao vođe. U borbenom poretku, kad Ahab preuzmezapovjedništvo nad svojim snagama da navali na kitove, ta su tripredvodnika bila kao tri kapetana svojih odreda. Ili pak, onako oboružanidugim oštrim kopljima, bijahu vam oni kao nekakav trolist po izborkopljanika, kao što su harpunaši bili bacači sulica.Pa kako u tom slavnom lovu na kitove svakog časnika ili predvodnika, kao

nekoć gotskog viteza, prati po jedan kormilar ili harpunaš, koji mu ustanovitim slučajevima pruža novo koplje ako se prvo gadno iskrivilo ilisavilo u navali, i kako su ta dvojica osim toga obično i međusobompovezana prisnim prijateljstvom — svakako je red spomenuti i tu trojicuharpunaša i kazati kome je pojedini od njih bio dodijeljen.U prvom redu tu je bio Queequeg, koga je prvi časnik Starbuck odabrao za

svoga štitonošu. No Queequega već poznajemo.Drugi po redu bio je Tashtego, čistokrvan Indijanac s Gay Heada,

najzapadnijeg predbrežja na Martha's Vineyardu, gdje još postoje posljednjiostaci naselja crvenokožaca, koje je susjednom Nantucketu dalo mnoge od

njegovih najsmionijih harpunaša. Kitolovci ih obično zovu rodovnimimenom Gay-Headovci. Tashtegova duga, tanka i crna kosa, njegoveispupčene jarmenice i crne okruglaste oči — previše orijentalne po svojojveličini za Indijanca, ali antarktične po blistavom izrazu — sve je todovoljno jasno odavalo da je potomak one čistokrvne rase ratnika-lovacakoji su u lovu na losove u Novoj Engleskoj, s lukom u ruci, prokrstariliprašume cijelog kopna. No Tashtego nije više njušio trag divljih zvijeri poprašumama, nego je sada tragao u vodenim brazdama golemih kitova umoru, a pouzdanim harpunom dolično je zamijenio nepromašivi luk svojihotaca. Gledajući te mišičave, zagasitosmeđe vitke udove, okretne poputzmije, čovjek bi gotovo povjerovao u praznovjerne priče nekih starihpuritanaca[106] pa toga divljeg Indijanca gotovo držao za Kralja zračnih sila.Tashtego bijaše štitonoša drugog časnika Stubba.Treći je harpunaš bio kao ugljen crni divovski divljak, crnac Daggoo,

lavljega hoda — naizgled pravi Ahasver.[107] S ušiju mu visjela dva takovelika zlatna koluta što su ih mornari zvali alke o koje bi se lijepo moglopričvrstiti kakvo jedro. Daggoo se još u mladosti dobrovoljno ukrcao naneki brod kitolovac koji je bio usidren u samotnom zaljevu njegove rodneobale. U svome je životu bio samo u Africi, u Nantucketu i nekimurođeničkim lukama, u koje kitolovci najviše dolaze, pa kako je mnogogodina provodio vratolomni život kitolovca na brodovima, kojih vlasnicinisu osobito pazili kakve ljude uzimaju na svoje brodove, Daggoo jezadržao sve svoje urođeničke osobine, te je uspravno kao žirafa hodao popalubama u sjaju svojih šest stopa i pet palaca visine. Gledajući u njega,čovjek bi se osjećao nekako ponizno sićušnim, a kad bi bijelac stajao prednjim, izgledao bi kao bijela zastava koja je došla tražiti primirje od jednetvrđave. A bilo je čudno što je taj veličanstveni crnac, Ahasver Daggoo, bioštitonoša maloga Flaska, koji se kraj njega doimao kao šahovska figurica.Što se tiče ostalih članova posade na »Pequodu«, budi rečeno da do

današnjeg dana ni jedan od dvojice svih onih mnogih tisuća mornara nakaštelu, zaposlenih u američkom kitolovu, nije rođeni Amerikanac, dokgotovo svi časnici jesu. Isto je tako i u američkoj vojsci, pa i u ratnoj itrgovačkoj mornarici, a također u tehničkim trupama koje rade na gradnjiameričkih kanala i željeznica. Velim: isto tako, jer u svim tim slučajevimarođeni Amerikanci u izobilju daju pamet, dok im sav ostali svijet isto takovelikodušno stavlja na raspolaganje radnu snagu. Priličan broj tih mornara

kitolovaca potječe s Azora, gdje nantucketanske kitarke često pristaju dapopune svoju posadu kršnim brđanima sa tih vrletnih obala. Zato igrenlandski ribari, koji polaze iz Hulla ili iz Londona, odlaze najprije naŠetlandske otoke da tamo upotpune svoju posadu. Na povratku u svoje luke,oni ih opet iskrcavaju na njihovim otocima. Ne znam zašto, ali otočani sunajbolji u lovu na kitove. Na »Pequodu« su se nalazili gotovo sve samiotočani, sve sami izdvojenici, osamljenici, ljudi koji sebe ne smatrajupripadnicima nijednoga zajedničkog kontinenta, već svaki takav osamljenikdrži da živi na svom posebnom kontinentu. Ali sada, svi združeni na jednojpalubi, kakav li je to bio skup osamljenika! Kakvo izaslanstvo AnacharsisaClootsa[108] sa svih na moru otoka i iz svih krajeva svijeta, koji prati starogAhaba na »Pequodu«, da boli i nepravde cijeloga svijeta iznese pred onajsud s kojega se malo tko vraća. Crni mali Pip nikad se nije vratio — o, ne!— on je prvi otišao. Jadni dječak iz Alabame![109] Na mrkom kaštelustaroga »Pequoda« vidjet ćete ga domala kako udara u tamburin za uvod uvječni čas, kad bude pozvan na nebesku palubu pa mu bude naređeno dapjeva s anđelima i da u slavu Božju udara u onaj svoj tamburin: na ovom suga svijetu zvali kukavicom, a na onom će ga slaviti kao junaka!

28. AHAB

Nekoliko dana pošto smo za sobom ostavili Nantucket, kapetan Ahab nijese pokazivao na palubi. Časnici su se redovito smjenjivali na straži, i kakose ni po kakvu vidljivom znaku nije moglo pretpostavljati protivno,izgledalo je da su oni jedini zapovjednici broda; tek bi kadšto izlazili izkabine i izdavali tako nagla i određena naređenja da je na kraju bilo očito dazapovijedaju u ime nekoga drugog. Da, njihov vrhovni gospodar i diktatorbio je tu, iako ga dosad još ničije oko nije ugledalo niti mu je bilodopušteno da pronikne u sada posvećeni zaklon kapetanove kabine.Svaki put kad sam dolazio na palubu na svoju stražu, odmah bih pogledao

prema krmi ne bih li primijetio kakvu stranu osobu, jer moj prvotni nemirzbog nepoznatog kapetana, sada se u osami mora pretvorio u uzbuđenje. Tose od vremena do vremena pojačavalo kad bih se nehotice sjetio upravođavolskih nesuvislih primjedaba odrpanca Elije, koje su mi dolazile napamet tako uporno kako to prije nisam mogao ni zamisliti. No slabo sam semogao opirati tome osjećaju, koliko god sam se u drugom raspoloženjuupravo smijao svečanim mušicama toga čudaka — proroka iz luke. No bilato bojazan ili nelagodnost — da tako nazovem taj svoj osjećaj — kad godbih se ogledavao po brodu, nikako mi se nije činilo opravdanim gajiti takavosjećaj, pa premda su harpunaši zajedno s većinom posade činili družinukudikamo barbarskiju, divljačkiju i šareniju od ijedne krotke posadetrgovačkih brodova koje sam dotad imao prilike upoznati, ja sam ovaj svojčudni osjećaj pripisivao, i to s punim pravom, baš divljoj i jedincatoj naravitoga divljačkog skandinavskog zvanja kojega sam se tako dobrovoljno latio.Ali osobito izgled naših triju brodskih časnika, božmana, morao je svakakopridonijeti tomu da ublaži moje besmislene sumnje, i da ulije povjerenje iveselje u svaku predodžbu našega putovanja.Teško da bi se našla tri bolja i vrsnija pomorska časnika, i čovjeka, svaki

na svoj poseban način, a sva su trojica bili Amerikanci: jedan iz Nantucketa,drugi iz Vineyarda, a treći sa Cape Coda. Kako smo na sam Božić isploviliiz luke, neko smo vrijeme sada imali polarnu ciču zimu, premda smoneprestano odmicali od nje na jug; i poslije svakog stupnja i minutezemljopisne širine što smo ih prevaljivali, postupno smo za sobom ostavljalionu nesmiljenu zimu i sve njezine nesnosne vremenske nepogode. Bilo jejedno od onih prijelaznih jutara, ne više tako tmurno ali ipak prilično sivo isumorno, i brod je pod povoljnim vjetrom jurio pučinom upravo bijesno

poskakujući uvis, i sjetnom brzinom, kad se na zov jutarnje straže uspeh napalubu. Tek što bacih pogled na kasar, obuze me neka jeziva slutnja. Zbiljame nadvladala bojazan: na kasaru stajao kapetan Ahab.Na njemu nije bilo ni traga obične bolesti, niti mu se opažalo da se

oporavlja od kakve boljetice. Izgledao je kao čovjek skinut s lomače u časukada mu. je plamen već zahvatio tijelo, a da ga ipak nije sasvim spalio nitiga lišio ma ijedne čestice njegove stare žilavosti. Njegova visoka snažnaprilika izgledala je kao salivena od čvrste bronce i oblikovana unepromjenjivu kalupu poput Cellinijeva lijevanog »Perzeja«.[110] Od sijedihvlasi, pa ravno dolje, preko lica i vrata, preplanula od sunca, vidio seožiljak, bjelkasta tanka brazda što mu se gubila ispod kaputa. Bila je nalikna brazgotinu koju gromovna strijela okomito zacijepi u neko visoko debloa da pritom ne otkrhne ni najmanju grančicu, pa samo zareže i užlijebi koru,od vrška pa do korijena, i zarije se u zemlju, a stablo je i dalje živo i zeleno,ali žigosano. Tko zna je li bio madež ili brazgotina od kakve ljute rane? Zacijelog putovanja, kao po nekom nijemom dogovoru, nitko nije gotovo nispomenuo taj ožiljak, a pogotovu su božmani šutjeli o tome. No jednomprilikom praznovjerno je pripovjedio Tashtegov stariji zemljak iz posade,neki stari Indijanac iz Gay Heada, kako je Ahab zadobio taj ožiljak tekposlije navršene četrdesete godine, ali ne u bijesu krvave bitke, nego u borbis elementima na moru. No ta je čudna pripovijest. bila opovrgnutakazivanjem nekoga sijedog Manjanina,[111] starca koji kao da je ustao izgroba, a još nikad prije nije isplovio iz Nantucketa, pa prema tome svedosad nije ni vidio mrkoga Ahaba. Pa ipak, stara mornarska tradicija ivajkadašnja lakovjernost općenito su tome starcu pripisivale nekunatprirodnu moć rasuđivanja. Tako mu nijedan od mornara bijelaca nijeozbiljno protuslovio kad je ustvrdio: ako kapetana Ahaba budu ikad u miruza grob pripremali — a teško da će se to dogoditi, promrsi starac — onda ćeonaj koji pokojnika bude odijevao, na njemu vidjeti taj znak od glave dopete.Mene se tako silno dojmio cijeli mračni izgled Ahabov i blijedi ožiljak, te

u prvi mah gotovo i nisam primijetio da je tom njegovu toliko izrazitommračnom izgledu nemalo kriva barbarska bijela noga u koju se ondjelomice upirao. Već sam prije čuo da je ta bijela noga bila istokarena nabrodu, od ulješurine čeljusti. »Da, da« — reče jednom prilikom stariIndijanac — »tamo negdje blizu japanskih obala more mu razbilo jarbole,

ali baš kao i njegov osakaćeni brod, usadio je sebi nov jarbol, zna on svemudoskočiti.«Zapanjio sam se kad sam vidio njegovu neobičnu pozu. Na obadvije strane

krmene palube »Pequoda«, a blizu krmenog jarbola, velikim je svrdlom upodnicama bila izbušena po jedna rupa palac i pol široka. Svoju je koštanunogu usadio u tu rupu, a jednom se rukom držao pripone — i tako jekapetan Ahab stajao uspravno, gledajući netremice prema pramcu, koji bi sečas visoko izdizao, čas opet duboko zaranjao. U tom se u daljinu uperenomi ukočenom pogledu odražavala neslomljiva jačina i odvažnost,nepokolebljiva odlučnost i volja. Nije govorio ni riječi, niti su njegovičasnici njemu što govorili, iako se po svakoj i najmanjoj njihovoj kretnji iizrazu, kao i na njihovim licima, vidjela nelagodna, upravo bolna spoznajada se nalaze pod budnim nadzorom gospodareva oka. I ne samo to: mračnije Ahab stajao pred njima s raspećem u licu, u svem neizrecivomkraljevskom ponosnom dostojanstvu neizmjerne boli.Ubrzo se nakon toga svoga prvog boravka na zraku povukao u kajitu. No

poslije onog jutra mornari su ga svaki dan vidjeli na palubi: ili kako stoji nasvojoj stožernoj rupi ili kako sjedi na stoličici od bjelokosti što ju je imao,ili opet gdje teškim koracima hoda po palubi. Što je nebo bivalo svjetlije pačak postajalo i prijaznije, to se i on držao sve manje povučeno, i kao da gaje onda, kada je brod isplovio iz svoje luke, samo mrtva zimska studennatjerala da se osami. Domalo je gotovo cio dan provodio na zraku. No posvemu što je govorio ili činio na palubi, koja je konačno bila obasjanasuncem, kao da je tu bio sasvim nepotreban — poput suvišna jarbola.»Pequod« je zasad tek bio na prijelazu, još nije pravo počeo krstariti;časnici su u svakom pogledu bili dorasli poslu da se brod pripremi za lov, izato Ahab zasad nije imao nikakva posla, osim da se brine za samoga sebe,pa je međutim mogao odagnati oblake što su se jedan za drugim slegli nanjegovu namrštenu čelu, kao što oblaci svagda odabiru najviše vrhove da senagomilaju na njima.Pa ipak, bijaše kao da mu topla i melodiozna uvjerljivost blagog i

blagdanskog vremena u koje smo malo-pomalo ulazili, kao nekom basmom,istjeruje mračno raspoloženje. Jer kao što se one dvije rumene djevojkeApril i Maj, poigravajući i poskakujući vraćaju kući u zimske i neprijaznešume, te će i najogoljeliji, najhrapaviji stari hrast, sav raskoljen odgromova, pustiti barem koji zeleni izdanak, da pozdravi tako vesele gošće— tako je naposlije i Ahab spontano uzvraćao na obijesnu zamamu toga

djevojačkog ozračja. U njegovim je očima počesto znao izbiti slabašanpupoljak pogleda što bi se na licu kojega drugog čovjeka ubrzo rascvao usmiješak.

29. NASTUPA AHAB; ZA NJIM STUBB

Prođe nekoliko dana. Led i ledeni bregovi ostadoše za krmom, te je»Pequod« plovio kroz blještavo proljeće Quita,[112] koje u tim vodamavlada na pragu vječnoga tropskog ljeta. Toplo prohladni, vedri, mirisni dani,u kojima je sve odjekivalo, prelijevalo se i bujalo, bili su kao kristalne kuperazom pune perzijskog šerbeta nagomilana u snježne pahuljice s ružinomvodicom. Divne zvjezdane noći činile se kao gorde gospe, u haljinamaposutima dragim kamenjem, koje kod kuće u samotnom ponosu gajesjećanje na svoje odsutne vitezove-pobjednike, sunca u zlatnimšljemovima! Onima koji su tražili san, teško je bilo birati između takodivnih dana i tako zamamnih noći. No sve čarolije toga neprolaznogvremena nisu samo vanjskom svijetu davale sve nove i nove čari i magijskumoć, nego su prodirale i u dušu, osobito kad su se približavali tihi, blagivečernji sati; onda su iz sjećanja izbijali kristali, kao što se bistri ledponajviše stvara za tihih sutona. I svi ti nježni poticaji sve su se više i višedoimali Ahabova bića.Starost je uvijek budna, kao da čovjek, što je dulje vezan za život, sve to

manje želi imati posla s orim što nalikuje na smrt. Među pomorskimkapetanima oni sjedobradi vrlo često napuštaju svoje postelje pa odlaze napalubu obavijenu plaštem noći. Baš je tako bilo i s Ahabom, samo što je uposljednje vrijeme nekako toliko vremena provodio na zraku, te bi točnijebilo reći da je na časak skoknuo u svoju kabinu negoli iz kabine na palubu.»Čovjeku se čini kao da silazi u svoj grob« — znao je gunđati sam sebi —»kad kapetan star kao ja kroz tu rupu silazi na taj svoj ležaj iskopan zagrob.«I tako gotovo svaka dvadeset i četiri sata, za noćne straže, kad su oni na

palubi bdjeli nad snom onih što su spavali dolje, a kad bi na kaštelu valjalopotezati koje uže, mornari ga nisu, kao po danu, nemarno bacali na palubu,već ga oprezno spuštali na određeno mjesto, da ne probude drugove kojispavaju. Kad bi ta tišina ovladala svim brodom, mučaljivi bi se kormilarobično zagledao u tambuć, i zamalo bi se pojavio »stari«, hvatajući seželjeznog ručnjaka, e da bi malko pomogao svojoj kljakavoj nozi. Bilo je unjega i ponešto obzirnosti i čovječnosti, jer u takvim prilikama obično nijeobilazio pramčanu palubu, jer bi njegovim umornim pomoćnicima, koji sušest palaca udaljeni od njegove bjelokosne pete tražili sna i počinka, škripa i

buka njegova koštanog koraka tako odjekivala da bi sanjali o škrgutu zubamorskih pasa. No jedne noći, kad je u raspoloženju premrzovoljnu za bilokakve opće obzire, premjeravao palubu od kasara do glavnog jarbola,Stubb, drugi časnik, popne se i s izvjesnom nesigurnom i molećivomšaljivošću natukne kako nitko ne bi imao ništa protiv toga da se kapetanAhab malo prošeta ako mu je po volji, no možda bi se ipak moglo neštopronaći pa da se malo priguši ta buka; i stane nešto nejasno i oklijevajućikazivati o kuglici od kučine u koju bi se stavio vršak umjetne noge. E, mojStubbe, onda si ti slabo poznavao Ahaba!— Zar sam ja topovsko zrno, Stubbe — viknu Ahab — te me želiš tako

umotati? Ali idi svojim putem, zaboravio sam to. Odlazi dolje, u svoj noćnigrob, gdje ljudi poput tebe spavaju među mrtvačkim pokrovima, da sekonačno nauče na njih. Marš, pseto, u štenaru!Kad se bijes razjarenog starca tako neočekivano oborio na njega, Stubb se

zapanji i načas osta bez riječi. No onda će uzrujanim glasom: — Nisamnavikao da se tako sa mnom razgovara, kapetane, i meni se baš nikako nemili to što mi rekoste, kapetane.— Otale! — procijedi Ahab kroza zube i naglo pođe dalje, kao da hoće

izmaći kušnji razjarenosti.— Ne, kapetane, još ne — odvrati Stubb, osokolivši se. — Neću mirno

dopustiti da me tko naziva psetom, kapetane!— Onda ću te nazvati deseterostrukim magarcem, i mulom, i mazgovom!

Odlazi dok te nisam otpremio na onaj svijet!Prosiktavši te riječi, Ahab mu se približi, sa tako strašnim izrazom na licu

da Stubb i nehotice ustuknu.»Nikad mi još nitko nije govorio takve riječi, a da ga nisam za to žestoko

udario«, mrmljao Stubb, silazeći kroz otvor u kabinu. »Zbilja čudno! Gle,ne znam bih li se vratio pa da ga udarim, ili — ma što je to? — da padnemna koljena i da se pomolim Bogu za njega? Da, baš na to sam pomišljao, noto bi bilo prvi put u životu da se uopće molim. Čudno, zaista čudno, a i onje čudan; uhvatio ga s koje god strane, on je najčudniji kapetan s kojim samikad plovio. Kako je samo srnuo na me! Oči mu sijevale kao falje! Da nijelud? Svakako, nešto mu je u glavi, to je tako sigurno, kao što je sigurno danešto mora biti na palubi kad škripi. Ni u svojoj postelji ne može dugo,najviše tri sata na dan, a ni onda ne spava. Zar mi nije rekao onaj Popara,naš konobar, kako ujutro u visaljci »staroga« posteljinu uvijek nalazi svuzgužvanu i ispremetanu, donju plahtu sklupčanu do nogu, a gornju gotovo

svu zauzlanu u čvorove, i jastuk vreo, kao da je usijan kamen na njemuležao? Taj »stari« zacijelo ima vrelu krv! Očito je u njemu nešto što ljudi skraja zovu savjest — neki živčani grč, kakono kažu, gori od zubobolje. Pasad kako bilo da bilo, neka me Gospod sačuva od takve bolesti. Sav jezagonetan taj »stari«. Da mi je znati kamo on to svake noći ide u štivu podkrmom, kako je posumnjao naš Popara! Eh, baš bih volio to znati! S kim seon sastaje u štivi? Nije li to čudno? Zaista čudno? Ali nema druge, starapripovijest. Evo, napokon me san hvata. Dođavola, vrijedno je čovjeku dadođe na svijet, ako ne zarad čega drugog, a ono da ga san ophrva. Pravo lipromislim, to je prvo što mala djeca čine, pa i to je nekako čudno. Do stođavola, sve je čudno kad samo malo promisliš! Ali se ne slaže s mojimnačelima. »Ne misli uzalud!« — to je moja jedanaesta zapovijed, advanaesta: »Spavaj kad ti se god pruži prilika!« Evo, opet me drijem hvata.A kako ono reče? Zar me nije nazvao psetom? Grom i pakao! Nazvao medeseterostrukim magarcem i povrh toga dodao cijelu hrpu mazgova! Mogaome i nogom udariti. Možda me i jest udario, samo što ja to nisam niprimijetio, toliko sam se nekako prepao njegova lica. Blistalo se mrtvački,kao ubijeljela kost. Koji je to vrag sa mnom? Ne stojim više uspravno nanogama! Taj sukob sa starim svega me iskrenuo, pamet mi izvrnuo. Kvragu, očito sam ipak sanjao! Kako? Kako? Bit će najbolje da sve tospremim za drugi put; evo ću opet u visaljku; a ujutro vidjet ću kako se o tojprokletoj čaroliji razmišlja danju.«

30. LULA

Kad je Stubb otišao, Ahab je još neko vrijeme stajao naslonjen na ogradu,a onda, kako mu je to u posljednje vrijeme postalo navadom, pozovejednoga mornara od straže i pošalje ga dolje po bijelu stoličicu od kitovekosti i po lulu. Pripalivši lulu na plamenu kompasne svjetiljke i smjestivšistoličicu na strani nad vjetrom, sjedne i zapuši.Kako nam norveška predaja kaže, prijestolja su starodrevnih danskih

kraljeva, ljubitelja mora, pravili od narvalovih kljova. Pa kako da čovjek,gledajući Ahaba gdje sjedi na onome tronošcu od kosti, ne pomisli nakraljevsko dostojanstvo što ga je simbolizirao? Jer Ahab je bio kan platicâ,kralj mora, velmoža levijatana.Nekoliko je časaka brzo, jednu za drugom, ispuštao struje dima, a vjetar

mu ih nosio natrag u lice.»Kako to«, napokon će sam sebi, izvadivši kamiš iz usta, »kako to da me

pušenje više ne umiruje? O, lulo moja, zacijelo je loše sa mnom kad je tvojčar nestao! Ja sam se tu trudio, bez ikakva užitka, eh, a nisam ni primijetioda sve to vrijeme pušim uvjetar; i tako sam nervozno ispuštao dim kao da sumi posljednji mlazovi, kao u kita koji umire. Kakvu ja vezu imam s tomlulom? S tom stvari koja je namijenjena da umiruje, da uzvija blag bijelidim u blagu bijelu kosu, a ne rasčupane željezno-sive čuperke, kao što sumoji. Neću više pušiti...«I lulu koja je još gorjela baci u more. Žeravica zapišta u valovima, a u isti

mah brod kliznu mimo mjehurić koji se uzdigao nad lulom što je tonula.Nabivši šešir na čelo, Ahab je, ljuljajući se, koračao po palubi.

31. U MORFEJEVU NARUČJU

Sutradan Stubb priđe Flasku.— Eh, što sam noćas usnio čudan san, Okagačo, kao što još nikad u životu

nisam sanjao. Znaš onu njegovu koštanu nogu. Eto, sanjam ti ja kako onmene njome cak! pa u zadnjicu, a kad ja zamahnem nogom da mu vratimudarac — duše mi, mladiću, to sam smjesta pokušao! — noga mi izmače, aAhab kao piramida, a ja, luda glava; udaraj sve dalje po njemu. No, što jebilo još čudnije, Flask — a znaš kakve li sve ludosti čovjeku ne dođu nasan! — u svem tom svome bijesu ja svejednako kao da mislim na to kako,kako — ako ćemo pravo — onaj njegov udarac nogom i nije bila baš takovelika uvreda. »A što se ja žestim? Pa to i nije prava noga«, velim ja sebi,»nego samo umjetna!« A bogme i jest velika razlika između udaraca žive imrtve noge. Zato baš i udarac rukom, Flask, pedeset puta jače boli negokada te tko zvizne batinom. Živo tijelo, ono ti stvara živu uvredu, dragovićumoj. I sve mislim, znaš, dok tako nožne prste lupam i lomim o onu prokletupiramidu, kako je sve to što se sa mnom i oko mene zbiva, vraški smušeno inaopako, pa cijelo vrijeme, kažem ti, prebirem u sebi: »Pa što je ta njegovanoga sada nego batina — batina od kitove kosti. Da«, mislim ja, »to je bilosamo batinanje za šalu, zapravo samo kitovanje, a ne uvredljiv udarac. Aosim toga«, mislim ja, »pogledaj samo bolje: ta vršak te noge, gdje bitrebalo da je stopalo, tako je malen, a da me lupio kakav seljačina svojomnožurinom, eh, to bi bila vraški velika uvreda. No Ahabova se uvredasrozala samo na jednu točku.« Ali sad, Flask, dolazi najšaljiviji dio mogasna. Dok sam tako bubetao po piramidi, zgrabi me za ramena neki starivodenjak, s kosom kao dlake u jazavca i s grbom na leđima, te me okreneprema sebi. »Što to radiš?« on će meni. To li je bio okret, druže! A što samse prepao! Kakve li njuške! No, za tren oka svladam grdni strah. »Štoradim?« ja ću njemu. »A što se to tebe tiče, to bih ja htio znati, gospodineGrbonjo? Želiš li možda da i tebe caknem nogom?« A on, tako mi Gospoda,Flask, tek što sam to izustio, okrene krmu prema meni, sagne se, povučemorsku travurinu što mu je služila umjesto prnja — i što misliš da samugledao? Sto mu gromova, čovječe, krma mu sva bila načičkana klinovimaza vezanje mrlina, sa šiljcima okrenutim van! Zamislim se malo, pa muodvratim: »Neću ja tebe nogom, starkeljo.« A on meni: »Mudra si glavica,mudra si glavica, Stubbe!« Gunđa on svejednako, a pritom žvače i mljašćedesnima kao krezuba vještica. Videći da on nikako ne prestaje s tim svojim

»mudra glavica, mudra je glavica Stubb!« pomislim da mogu opet daljeudarati nogom o piramidu. No tek što sam podigao nogu, on rikne na me:»Prestani se ritati!« Nato ću ja njemu: »Ej, što ti je sad opet, stari?« A onmeni: »Čujder, da malo razmotrimo kakva je to bila uvreda. Kapetan Ahabudario te nogom, je li?« — »Jest«, rekoh ja, »evo baš ovamo«. — »Padobro«, prihvati on, »poslužio se svojom koštanom nogom, je li?« — »Jest,poslužio se njome«, rekoh ja. »E pa onda«, on će, »mudri Stubbe, na što seimaš potužiti? Zar te nije udario u najboljoj namjeri? Nije to bio udaracobičnom nogom od jelovine, zar ne? Ne, tebe je nogom udario velik čovjek,i to lijevom nogom od bjelokosti, Stubbe! To je čast! Ja to smatram velikomčasti. Slušaj me, mudri Stubbe! U staroj Engleskoj najveće velmožesmatraju velikim odlikovanjem kad ih kraljica mačem udari i tako učinivitezovima Reda podvezice,[113] pa tako se i ti, Stubbe, moraš ponositiudarcem što si ga primio od starog Ahaba, koji te time učinio mudrim!Pamti što ti kažem: primaj udarce od njega i smatraj ih počašću, a nipoštomu ih nemoj uzvraćati, jer ne možeš sebi pomoći, mudri Stubbe! Zar nevidiš tu piramidu?« I rekavši to, on kao da se odjedanput sav rasplinuo inestao u zraku. Ja zahrčem, pa se prevrnem na drugu stranu, i nađem se usvojoj visaljci! Ded mi reci: što ti misliš o tom snu, Flask?— Ne znam ni sam pravo, nekako mi se čini luckast.— Možda, možda. No mene je taj san učinio mudrim čovjekom, Flask!

Vidiš li ondje Ahaba gdje stoji na kasaru, pa iskosa gleda u more? Kažem ti,Flask, najbolje je da staroga ostavimo na miru; ne govori mu nikad ni riječi,ma što on tebi rekao. Oho! Što se on to razgalamio? Slušaj!— Ej, stražari na jarbolima! Ej, vi tamo gore, oštro pazite svi! Tu oko nas

plove kitovi! Ako spazite bijela kita, viknite iz svega grla! — zapovijedaokapetan.— No, Flask, što veliš na to? Nije li u tome trunak nečega malko čudnog?

Bijel kit, jesi li to čuo, čovječe? Gle, i vjetar je nekako osobit! Čuvaj se,Flask, Ahab ima nešto krvavo na umu. Eto ga ovamo! A sad tiho, jer eto gaovamo!

32. CETOLOGIJA

Već smo smjelo zaplovili na debelo more, i zamalo će nas nestati nabeskrajnoj pučini bez obala i bez lukâ. No prije toga, prije nego što sealgama obrasli trup »Pequoda« stane bokom uz bok valjati s kitovskimtrupinama što su načičkane morskim kaležima,[114] neće biti naodmet da seveć na samome početku što bolje upoznamo s nekim upravo nužnopotrebnim da se valjano razumije sve što je dosad otkriveno i napisano uvezi sa svim mogućim vrstama levijatana, o kojima će dalje biti govora.Bit će to sustavan prikaz svih vrsta kitova, koji vam želim iznijeti, no to

nije lak posao, i zato će ovaj prikaz biti samo pokušaj klasifikacije sastavnihdijelova jedne kaotične cjeline. Čujte što o tome kažu najmjerodavnijikapaciteti našeg vremena.[115]

»Nijedna grana zoologije nije tako zbrkana kao ona koja se zovecetologija«, veli kapetan Scoresby[116] godine 1820.»Nije mi namjera, kad bi to i bilo moguće, da se upustim u istraživanje

pravilne metode kako da kitove podijelimo u skupine i porodice... U svihučenjaka vlada najveća zbrka u pogledu te životinje« (ulješure), veli brodskiliječnik Beale godine 1839.»Nemamo mogućnosti za istraživanja u morskim bezdanima.« —

»Neprodorna vela zastiru naše poznavanje kitova.« — »Ovo je polje radaobraslo oštrim trnjem.« — »Svi ti nepotpuni podaci za nas su prirodopiscepravi pakao.«Tako, eto, o kitu govore veliki Cuvier,[117] John Hunter[118] i Lesson,[119] te

lučonoše zoologije i anatomije. Pa ipak, iako je ljudsko znanje i poznavanjeprirode još dosta ograničeno, ipak se znanstvene knjige nižu u nedogled, a unjima je ponešto napisano i o cetologiji ili nauci o kitovima. Mnogo ih je,velikih i malih, starih i novih, ljudi s kraja i pomoraca, koji su naveliko ilisamo ponešto pisali o kitovima. Da spomenemo samo nekolicinu: PisciBiblije, zatim Aristotel, Plinije, Aldrovandi, Sir Thomas Browne, Gesner,Ray, Linné, Rondeletius, Willoughby, Green, Artedi, Sibbald, Brisson,Marten, Lacépède, Bonneterre, Desmarest, barun Cuvier, Frédéric Cuvier,John Hunter, Owen, Scoresby, Beale, Bennett, J. Ross Browne, Olmstead ivelečasni T. Cheever. Ali koliko su svi oni pisali sasvim općenito, najboljese vidi iz prije spomenutih citata.

Od svih tih pisaca o kitovima, samo oni što su nabrojeni iza Owena, vidjelisu žive kitove, a samo jedan od svih njih bio je po zanimanju harpunaš ikitolovac, i to kapetan Scoresby. U pogledu pravog ili grenlandskog kita bioje najautoritativniji stručnjak. Ali Scoresby nije ništa znao niti je ištanapisao o velikoj ulješuri prema kojoj grenlandski kit gotovo nije nispomena vrijedan. A ovdje budi i to rečeno da je grenlandski kit običniuzurpator — otimač prijestolja gospodaru mora. Ni po svojoj veličini nijeprvi među kitovima. No kako je kroz vjekove držao prvenstvo, te kako je upogledu ulješure sve do prije sedamdesetak godina vladalo potpunoneznanje (koje se sve do danas održalo, izuzevši u nekoliko znanstvenihlaboratorija i kitolovačkih luka), uzurpacija grenlandskog kita bila je usvemu potpuna. Gotovo svi citati velikih pjesnika prošlih vremena, koji seodnose na levijatane, posvjedočit će vam tvrdnju da je grenlandski kit unjihovim očima neograničeni gospodar mora, kojemu nema premca. Nonapokon je došlo vrijeme da se svrgne s prijestolja: čujte, dobri ljudi, čujte ipočujte: starog kralja više nema — sada ulješura stupa na prijestolje!Postoje samo dvije knjige u kojima autori nastoje da vam uopće i prikažu

ulješuru glavatu, te im je taj pokušaj barem donekle uspio. To su knjigeBealea i Bennetta, koji su bijahu ranari na engleskim južnomorskimbrodovima-kitolovcima, a oba su vrlo točni i vjerodostojni. Izvorni podacikoji se odnose na ulješure, u njihovim su djelima vrlo oskudni, ali ono što jepribilježeno napisano je odlično, te sadržava većinom opise znanstvenogkaraktera. Međutim, ni znanstvena ni beletristična literatura ne dajecjelovita opisa ulješure. Život ulješure, za razliku od ostalih vrsta kitova,najslabije je opisan.Potrebno je da se različite vrste kitova na popularan i lako razumljiv način

klasificiraju, iako zasad samo u kratkim potezima, pa neka stručnjacinaknadno upotpune te praznine. Budući da se još nije našao nitko pozvaniji,ja ću se svojim slabim silama latiti toga posla. Ne obećavam ništa savršeno,jer sve ono što ljudi drže savršenim, mora baš zato biti nesavršeno. Netvrdim da ću dati točan anatomski opis svake pojedine vrste kitova, ili —što još više odgovara činjenicama — da ću dati ma kakav opis. Moja jenamjera pružiti samo nacrt za cetološku sistematizaciju. Ja sam arhitekt, ane graditelj.Moj je rad vrlo zamašan i težak, nije mu ravan posao obična poštara koji u

Poštanskom uredu sortira pisma. Zaranjati do morskoga dna, opipavatirođenom rukom strašnu nutrinu, doticati se divovskih rebara, zadrijeti u

samu srž ovoga svijeta — jeziv je pothvat. Ta tko sam ja, te hoću Levijatanauloviti? S pravom bih se mogao plašiti strašnih podrugivanja Jobovih.»Hoće li se on (kit) s tobom pogoditi? Odbaci tu nadu ispraznu!« No ja samproplivao kroza sve knjižnice i oplovio sva mora, i ovim svojim vidljivimrukama borio se s kitovima. Govorim ozbiljno, i pokušat ću! Ali je potrebnoda najprije kažem nekoliko uvodnih riječi.Prvo: da je cetološka znanost još neustaljena, dvojbena i u mnogo čemu

nesigurna, pokazuje nam već prva činjenica: mnogi još i danas raspravljajuo tome je li kit riba. U svom djelu Systema naturae izjavljuje Linné[120]

godine 1776: »Ja stoga lučim kitove od riba.« No ja sam se sam uvjerio dasu još godine 1850. morski psi, ćepe[121] i sleđevi — i protiv izričiteLinnéove zabrane — živjeli u istim morima zajedno s levijatanom.Kao razloge s kojih bi odagnao kitove iz vode, Linné navodi slijedeće:

»Zbog toplog dvokomornog srca, pluća, pokretnih vjeđa, udubljenih ušiju,penem intrantem feminam mammis lactantem«,[122] i konačno »ex legenaturae jure meritoque«.[123] Ja sam sve to pokazao svojimnantucketanskim prijateljima Simeonu Maceyu i Charleyu Coffinu,brodskim drugovima s jedne plovidbe, te su obojica bili istog mišljenja dasu navedeni razlozi sasvim nedostatni. Charley nam je prilično otvorenodao na znanje da su besmisleni.Neka je međutim znano da odbacujem sve te argumente, te se držim onoga

starog vjerovanja da je kit riba, a pozivam se na svetoga Jonu dapotkrijepim svoju tvrdnju. Pošto smo tako riješili temeljni problem,slijedeća je točka: u kojem se nutarnjem pogledu kit razlikuje od ostalihriba? Na to nam je već Linné odgovorio u gornjim navodima, a ukratko jeovo: Kitovi imaju pluća i toplu krv, dok ostale ribe nemaju pluća, a krv imje hladna.Zatim: kako da opišemo bitne oznake kita što se odnose na njegovu

vanjštinu, da ga jasno obilježimo za sva vremena? Ukratko, kit je riba kojaima štrcalo i vodoravan rep. Eto, to je najbitnije. Ma kako ta definicija bilazbijena, ona je rezultat vrlo opsežnih razmatranja. Morž na sličan način kaokit izdiše zrak s pomoću štrcala, ali morž nije riba, nego amfibijskaživotinja.[124] No drugi dio definicije još je uvjerljiviji. Svaki čovjekzacijelo mora primijetiti da sve ribe koje su poznate ljudima s kopna,nemaju vodoravno nego okomito izraslu repnu peraju. A svim ribama koje

ištrcavaju vodu repne su peraje, ma kojeg oblika bile, izrasle u vodoravnompoložaju.Spomenutom definicijom što je kit, nipošto ne izuzimam iz levijatanskog

bratstva nijednoga životinjskog stvora što su ga najbolje obaviješteniNantucketanci dosad identificirali kao kita, a s druge strane ne uključujemnijednu ribu za koju su dosad autoritativno smatrali da ne pripada porodicikitova[125]. Prema tome moramo sve one manje ribe, koje ištrcavaju vodu, aimaju vodoravno izrasle peraje, uključiti u cetološku sistematizaciju. I sadadolazi velika raspodjela cijele te vojske kitova.Prvo: razvrstao sam ih po veličini u tri osnovne knjige (koje se

podrazdjeljuju na poglavlja), te ćete u njima naći sve važnije vrste kitova, imale i velike.I. Folio-kit, II. Oktav-kit, III. Duodecimo-kit.Kao tip folio-kita prikazujem vam ulješuru, kao oktav-kita kosatku, kao

duodecimo-kita morsku svinju.Folio-kitovi. Ovamo ubrajam sljedeća poglavlja: 1. Ulješura glavata, 2.

Obični kit, 3. Kit perajar, 4. Grbavi kit, 5. Kit britvaš, 6. Kit žutac.Knjiga I (Folio), Poglavlje 1, Ulješura glavata. — Taj kit, koji je starim

Englezima bio poznat pod raznim imenima kao »Trumpa«, »Physeter«,»Kit-nakovanj« — to je francuski »Cachalot«, njemački »Pottfisch«,»Pottwal« ili — da se izrazim dugačkim, to jest učenim riječima —»Catodon macrocephalus«. Bez sumnje, to je najveća životinja na kuglizemaljskoj, najstrašniji od svih kitova što ih susrećete na moru,najveličanstveniji po svom izgledu i, najposlije, od najveće koristi ljudima,budući da je to jedina životinja od koje dobivamo tako važnu materiju —spermacet. O svim čudnim svojstvima spermaceta bit će govora na drugimmjestima u ovoj knjizi. Zasad se želim pozabaviti samim tim imenom. Ufilološkom pogledu ono je besmisleno. Prije nekoliko stoljeća, kad ulješurajoš nije bila poznata sa svojih osobina, te kad se njezino »ulje« dobivalosamo slučajno od onih koje su se nasukale na obalu, obično se mislilo da sespermacet dobiva od neke slične životinje, poznate u Engleskoj podimenom grenlandskog ili običnog kita. Mislili su da je spomenuti spermacetoplodna izlučina grenlandskog kita, te je tako i nastao naziv »sperm whale«.U ono je vrijeme spermacet (vorvanj) bio i izvanredno rijetka tvar, koja senije upotrebljavala kao gorivo, nego samo za pravljenje nekih masti ilijekova. Mogli ste ga kupiti samo u ljekarni, kao što danas kupujete uncu

rabarbare[126]. Kad je tijekom vremena, po mome mišljenju, prava bitspermaceta postala bjelodano poznata, trgovci su i dalje upotrebljavalinjegov prvobitni naziv, a zacijelo i zato da uveličaju njezinu vrijednost, jerse po imenu moglo naslutiti da je rijetka i skupocjena.Knjiga I (Folio), Poglavlje 2, Grenlandski ili obični kit. — U jednom je

pogledu ovo najslavniji među levijatanima, jer ga je čovjek najranije počeoredovito loviti. On nam daje tvar koja je općenito poznata pod nazivom»riblja kost« ili »usi«, i tekućinu što je poznata pod imenom »riblje ulje«,koje je, međutim, na tržištu poznato kao neki drugorazredni proizvod.Lovcima na kitove poznat je pod imenom »kit«, »grenlandski kit«, »crnikit«, »veliki kit«, »obični kit« i »pravi kit«. Ima mnogo nejasnoća upogledu identiteta vrste s tim obiljem naziva. Što je, dakle, taj kit što sam gasvrstao u drugo poglavlje svoje prve knjige? To je »Veliki Mysticetus«engleskih prirodoslovaca, »Grenlandski kit« engleskih kitolovaca, »Baleineordinaire« francuskih pomoraca, »Grönlands valfisk« švedskih ribara. To jekit što ga više od dva stoljeća love Holanđani i Englezi po Arktičkom moru,to je kit kojega američki kitolovci tolike godine progone po Indijskomoceanu, blizu brazilskih prudova, duž obala Sjeverozapada i po svimostalim dijelovima svijeta koji se smatraju područjem običnog kita.Neki ističu stanovite razlike između grenlandskog kita Engleza i običnog

kita Amerikanaca, ali se savršeno slažu u pogledu glavnih osobina iobilježja, i dosad nije iznesena nijedna određena činjenica na kojoj bi setemeljila neka bitna razlika. Zbog prekomjernih razvrstavanja i iznošenjaneznatnih i nevažnih razlika, neke su grane zoologije postale upravoodvratno zamršene. O običnom kitu bit će još na drugom mjestu dostagovora, a u vezi s nekim objašnjavanjima o ulješuri glavatoj.Knjiga I (Folio), Poglavlje 3, Kit perajar. — U ovu skupinu ubrajam onog

gorostasa koji je poznat pod raznim imenima: »Perajar«, »Vodometaš«,»Gromula John«, a viđen je gotovo na svim morima. Putnici kojibrodovima redovne plovidbe plove u New York, često nam pričaju kako suveć iz daljine mogli vidjeti visoki vodomet iz njegova štrcala.Svojom duljinom doseže grenlandskog kita, i kosti su mu slične njegovim,

samo što nije onakva obujma, a boje je svjetlije, gotovo maslinaste.Njegove glomazne usne podsjećaju svojim ispresavijenim mrežotinama nadebelo sukano uže. Karakteristično mu je obilježje velika leđna peraja, pokojoj je i dobio ime. Ta mu je peraja, tri do četiri stope dugačka, izraslaokomito na donjem dijelu leđa, ušiljena u obliku trokuta. Kada je i sav pod

vodom, ta mu se peraja ipak ponekad vidi kako izviruje nad površinom.Kad je pučina prilično mirna i jedva namreškana sitnim klobucima, lako bipomislio da su vodeni krugovi, što se u sjeni kolutaju pod tom uvisispruženom perajom, sastavni dijelovi neke sunčane ure. Na tom sunčanikuAhazovu sjena često ide natrag.[127] Perajar nije društven. On kao da jekitomrzac, kao što su neki ljudi čovjekomrsci. Veoma plah i uvijek plovećiusamljen, neočekivano i u najudaljenijim i najpustijim vodama izranja napovršinu, te njegov vodometni mlaz šika visoko, stršeći uvis kao kakvodugo mizantropsko koplje usred tužne pustopoljine. Ima čudesnu moć daplovi tako brzo da ga ni najbrži brod ne može sustići. Taj je levijatan kaoneki Kain među svojom braćom ožigosan onom perajastom leđnomizraslinom. Jer u ustima ima usi, pa perajara, baš kao i grenlandskog kita,katkad ubrajaju među usne kitove.[128] Tih kao da ima više vrsta, od kojih jevećina slabo poznata.U vezi s nazivom usni kitovi od najveće je važnosti spomenuti da bi po toj

nomenklaturi, ma kako u nekim slučajevima i olakšala upućivanje napojedine vrste kitova, ipak bilo sasvim izlišno pokušati levijatane točnoklasificirati bilo po njihovim usima ili grbama, bilo po perajama ili zubima,iako ta karakteristična obilježja očigledno pružaju mnogo bolju osnovu zaneku pravilnu cetološku sistematizaciju nego ma koja druga tjelesnakarakteristika kojom se jedna vrsta kitova odvaja od druge. Da, usi, grba,leđna peraja i zubi, na sve te osobine bez razlike nailazimo u svih vrstakitova, bez obzira na ostalu strukturu tih životinja i na druge, još bitnijeosobine. Tako na primjer i ulješura i grbavi kit imaju grbu, no to je i svasličnost što između njih postoji. Isti taj grbavi kit ima baš kao i grenlandskikit usi, no opet — to im je jedina sličnost. A to isto može se reći i za ostaleprije spomenute dijelove tijela. U mnogih skupina kitova te osobine tvoreizvanredno nepravilne kombinacije, ili u jednoj opet skupini nekunepravilnost i izuzetak, te upravo onemogućuju razvrstavanje na toj osnovi.O taj kamen smutnje spotakli su se već mnogi cetolozi.Možda će tko pomisliti da bi se barem po unutarnjim organima,

anatomski, mogla izvršiti pravilna klasifikacija. Ali ni to nije moguće. Zarpostoji nešto u grenlandskom kitu što bi bilo izrazitije od njegovih usi? Paipak smo vidjeli da ni po tim usima ne možemo grenlandskog kita pravilnoklasificirati. A siđete li u utrobu različitih levijatana, nećete naći nijednupribližno tako značajnu osobinu kao što su već spomenuta vanjska obilježja.

Što nam, dakle, preostaje? Jedino to da kitove u svoj njihovoj množinisvrstamo po njihovu obujmu i da ih tako bez straha rasporedimo pobibliografskom sustavu što je ovdje primijenjen, jer je samo taj uspješan iupotrebljiv. Da nastavimo.Knjiga I (Folio), Poglavlje 4. Grbavi kit. — Taj se kit često pojavljuje duž

sjevernih obala Amerike. Kitolovci su ga ondje često ulovili i odvukli uluku. Leđa su mu grdno ispupčena, kao da je naprtio neki pokućarev torbak,te biste ga mogli nazvati Slonovskim kitom ili Kitom-tvrđavom. Bilo kakomu drago, njegovo ime ne označava dovoljno njegovu vanjštinu, budući daje i ulješuri tjelesina slično, premda ne tako jako, ispupčena. Njegovo uljenije baš osobito vrijedno. Ima usi. To je najpustopašniji i najveseliji od svihostalih kitova, te se oko njega sve bjelasa i pršti od pjene i uskovitlane vode.Knjiga I (Folio), Poglavlje 5, Kit britvaš. — O tome se kitu ne zna baš

mnogo više od njegova imena. Ja sam ga vidio izdaleka, blizu Cape Horna.Živi veoma povučeno, te izbjegava i lovce i miroljubive učenjake. Iako nijekukavica, ipak još ni pred kim nije sasvim izronio, nego pokazuje samogrbinu što se uzdiže poput kakve duge britve. Pustimo ga! Malo znam onjemu, a ni drugi ne znaju više.Knjiga I (Folio), Poglavlje 6, Kit žutac. — I to je vrlo povučen gospodin, a

trbušina mu je valjda zato sumporastožute boje što se, kad dublje zaroni,povlači krovom podzemnog svijeta. Vidi se samo izrijetka — barem sam gaja vidio samo na dalekome Južnom moru, i to na velikoj udaljenosti, tenisam mogao proučavati njegovu vanjštinu. Za njim se ne ide u lov, on biznao odmotati čitave koture harpunskog konopa i — pobjeći. O njemupričaju prava čudesa. Zbogom, žuta trbušino! O tebi ne bih ništa više znaoreći što bi bilo istinito, a ni najstariji Nantucketanci ne bi znali više o tebipričati.Tako se svršava Knjiga I. (Folio), a počinje se Knjiga II. (Oktav).Oktav-kitovi[129]. Ovamo idu kitovi srednje veličine, među koje se zasad

mogu ubrajati: 1. kosatka (prugasta pliskavica ili bjeluga) 2. glavatapliskavica (ili mrki dupin), 3. narval, 4. sabljasta pliskavica, 5. kit-mlatac.Knjiga II (Oktav), Poglavlje 1, Kosatka ili prugasta pliskavica.— Iako je

ta riba što je svojim bučnim disanjem, ili prije puhanjem, dala povoda zaposlovicu na kopnu,[130] tako dobro poznat obitavalac mora, općenito jenaši pomorci ne smatraju kitom. No kako ima sve glavne osobinelevijatanove, većina zoologa ipak je smatra kitom. Ona je umjerenog oktav-

formata, od petnaest do dvadeset stopa u duljinu, i proporcionalnihdimenzija. Pliva u jatima. Nikad je redovito ne love, premda joj tijelosadržava znatne količine ulja koje je vrlo dobro za svjetiljke. Neki ribarivjeruju da njena prisutnost znači da se približuje velika ulješura.Knjiga II (Oktav), Poglavlje 2, Glavata pliskavica ili mrki dupin. — U

nazivlju se služim popularnim ribarskim imenima, jer su obično najbolja.Ako neko ime nije dovoljno karakteristično ili precizno, ja to ne krijem, tepredlažem neki drugi naziv. To činim i sada u pogledu »mrkog dupina«, jermrka je boja općenito obilježje gotovo svih vrsta kitova. Zato, ako hoćete,nazovite ga »kit-hijena«. Njegova je proždrljivost dobro poznata, a kako sumu »usne« malo zavrnute uzgor, njegovo lice kao da je uvijek iskešenosotonskim smijuljem. Ovaj je kit prosječno dug šesnaest do osamnaeststopa, a nalazite ga u gotovo svim morskim širinama. Plivajući, na čudannačin izdiže iz vode i svija svoja leđa, koja su onda nalik na rimski nos.Kada kitolovci nemaju prečeg posla, te u blizini nema nikakvih ulješura,onda love i kita-hijenu, da tako nadopune svoje zalihe jeftinim gorivimuljem za domaću potrebu, kao što neke štedljive domaćice, kad su sasvimsame kod kuće, pale odvratne lojanice umjesto mirisavih voštanica. Iako jesloj tuka[131] u mrkog dupina vrlo tanak, ipak će vam dati trideset i višegalona[132] ulja.Knjiga II (Oktav), Poglavlje 3, Jednorogi narval. — Još jedan primjer

čudnog naziva kitu koji je, kako se meni čini, dobio ime po svom čudnomrogu, što su ga isprva krivo smatrali produženjem ušiljenog nosa. Ta ježivotinja otprilike šesnaest stopa dugačka, dok je njen rog prosječno dug petstopa, premda neki dosegnu deset, pa i petnaest. Taj rog zapravo nije ništadrugo do produljena kljova, koja strši vodoravno iz čeljusti. Ta je kljovaizrasla samo na lijevoj čeljusti, te katkad ta životinja izgleda nespretna, baškao što nespretno izgleda i čovjek-ljevak. Teško bi bilo odgovoriti napitanje čemu služi taj rog, odnosno koplje. Narval se kanda tim oružjem nesluži kao jaglun svojom sabljom. Neki mi ribari rekoše da se narval služitom kljovom kao grabljama, rujući s pomoću nje po morskom dnu, u potraziza hranom. Charley Coffin reče da narvalu kljova služi za probijanje leda,jer kad se narval u Polarnom moru diže na površinu, koja je zaleđena, tadadiže svoj rog i probija led. Međutim ne postoje dokazi ni za jednu odspomenutih tvrdnja. Ja pak mislim, ma kako se narval služio svojomkljovom, najviše bi mu koristila kao savijač pri čitanju raspravica. Čuo sam

različita imena za tu životinju kao kit-kljovaš, kit-jednorog i kit-inorog. Toje zacijelo nadasve zanimljiv primjerak onih mnogih »jednoroga« što senalaze u gotovo svim carstvima žive prirode. Razabrao sam iz spisa nekihdrevnih pisaca samostanaca da se taj isti narvalov rog smatrao ustukomprotiv otrova, te bi se za ljekarije, načinjene od praha te kljove, plaćalebajoslovne svote. Od tog su praha također pripravljali miomirisne soli što suih otmjene dame udisale kao sredstvo protiv nesvjestice, kao što se danasupotrebljava jelenji rog u proizvodnji amonijeva karbonata. Sam taj rogsmatrali su nekoć velikom rijetkošću. U starim spisima čitam kako je SirMartin Frobisher[133], prilikom povratka s onog putovanja kadno je kraljicaElizabeta, rukom što bijaše pokrivena draguljima, zanosno s prozoraGreenwischske palače domahivala proslavljenom brodu koji je plovio nizTemzu — čitam eto u starim spisima ovo: »Kada se Sir Martin vratio s togputovanja, kleknuo je pred Njezino Veličanstvo i kraljici poklonio neobičnodug narvalov rog, koji je poslije još dugo vremena visio na zidu Windsorskepalače.« Neki irski autor tvrdi kako je i vojvoda od Leicestera, klečeći,poklonio Njezinu Veličanstvu sličan rog od neke kopnene životinje koja ideu red jednoroga.Narval izgleda vrlo slikovito, jer je sav bijel i nalik na leoparda, išaran

crnim okruglim i duguljastim pjegama. Najčešće se nalazi u polarnommoru. Njegovo je ulje izvrsno, čisto, izvanredno fino, ali ga malo ima, aosim toga, kitolovci ne polaze u lov na narvale.Knjiga II (Oktav), Poglavlje d, Sabljasta pliskavica ili kit-ubojica.— O tome kitu Nantucketanci znaju vrlo malo, a još manje profesionalni

zoolozi. Koliko sam iz daljine mogao prosuditi, po veličini je nalik nakosatku. Vrlo je grabežljiv — kao ribe-grabljivice oko otočja Fidži.Ponekad napada i najveće kitove, one folio-formata, zagrize im se za usne,pa se pripije kao pijavica, dok golema životinja najposlije ne ugine. Na te»ubojice« nitko ne polazi u lov. Nikad nisam čuo kakvo mu je ulje. Može sezamjeriti imenu što je dano tome kitu, jer je mutno: ta svi smo mi ubojice,na kopnu i na moru, uključujući tu Napoleone i morske pse.Knjiga II (Oktav), Poglavlje 5, Kit-mlatac. — Taj je gospodin čudan sa

svoje repne peraje, kojom se služi kao mlatilom, te njome udara po svojimneprijateljima. I najvećim se kitovima, onima folio-formata, popne na leđa,i sve šibajući svojim mlatilom po njima, plovi tako, kao što se i mnogi učosličnim sistemom probija kroza svijet. Kit-mlatac još je slabije poznat

negoli kit-ubojica. Obojica su zločinci izvan zakona, čak i u oceanima, gdjenema zakona.Tako se svršava knjiga II (Oktav), a počinje se knjiga III (Duodecimo).Duodecimo-kitovi Ovamo idu manji kitovi: 1. Dupin hura, 2. Dupin gusar,

3. Morska svinja.Onima koji nisu posebno proučavali ovaj predmet, možda će se činiti

čudnim što se životinje koje nisu veće od četiri do pet stopa, ubrajaju među»kitove«, kad ta riječ već sama po sebi budi pomisao na nešto golemo. Alisve te životinje, koje gore ubrajamo u duodecimo-kitove, nesumnjivo sukitovi, prema onoj mojoj definiciji da je kit riba koja ima štrcalo ivodoravan rep.Knjiga III (Duodecimo), Poglavlj e I, Dupin hura. — To je obični dupin

kojega srećemo gotovo u svim morima svijeta. Taj sam mu naziv dao ja, jerima mnogo vrsta dupina, a nekako ih moramo razlikovati. Nazivam ga takojer uvijek plovi u veselim jatima, te se praćaka i poskakuje uvis, kao što letekape prilikom svečanosti na dan Četvrti srpnja.[134] Mornari ih općenitodočekuju s oduševljenim poklicima. Puni veselja, dupini uvijek dolaze izprivjetrine s ustalasanim valovima. Oni su glasonoše i vjesnici vjetra, uvijekžive s vjetrom u krmu, a pomorci ih smatraju sretnim znamenjem. Ako tiuspije, gledajući tu veselu družinu, da se svladaš i ne usklikneš trokratnihura! — onda Bog budi s tobom, jer to znači da u tebi nema vedrine iživotne radosti. Dobro uhranjen i tust dupin hura može nam dati dobrangalon izvrsna ulja, a čista i fina tekućina što je dobivamo iz njegovihčeljusnih šupljina, od velike je vrijednosti, te je osobito traže draguljari iurari. Mornari mažu njome svoja brusila za britve. Meso dupina, kakoznamo, izvanredno je tečno jelo. Možda još niste primijetili da i dupiništrcaju mlazove. I zato, kad ga opet ugledate, dobro pazite — vidjet ćetegolemu ulješuru — u minijaturi.Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 2, Dupin gusar. — Pravi gusar.

Neobično divlja životinja. Naći ćete ga, mislim, jedino na Pacifiku. Nešto jeveći od dupina hura, ali mu je inače vrlo sličan. Izazove li ga, navalit će i namorskog kučka. Često sam za njim spustio čamac u more, ali nikad ganisam uspio uloviti.Knjiga III (Duodecimo), Poglavlje 3, Morska svinja. — Koliko je poznato,

to je jedna od najvećih vrsta dupina, a živi u Pacifiku. Jedini engleski nazivdali su mu kitolovci nazvavši ga »dupinom običnjakom«, jer se poglavitonalazi u blizini običnog kita (onog folio - formata). Po obliku se donekle

razlikuje od dupina hura, jer nije onako dežmekast, nego je zaista stasit inaočit. Nema leđne peraje (dok je gotovo svi ostali dupini imaju), ali imalijepu repnu peraju i sentimentalne crvenkastosmeđe oči. Jedino mu ljepotunagrđuje mlohava, blijeda njuška. Premda su mu čitava leđa sve do bočnihperaja tamna, bijela linija dijeli njegovo tijelo u dvije pole, jasno ocrtanekao bijela crta na trupini broda, te je gore crn, a dolje bijel. Ta bjelinazahvaća i dio njegove glave i čitavu njušku. Stoga nam se taj stvor ponekadčini kao da je izišao iz vreće brašna u koju se lupeški zagnjurio. Jadno,hipokritsko lice.[135] Od njega dobivamo ulje, koje je vrlo slično uljudobivenu od običnog dupina.

*Ova se sistematizacija ne nastavlja, jer su dupini najmanja vrsta kitova.

Nabrojio sam vam sve značajne levijatane. Preostaje još mnoštvoneprovjerenih, upol izmišljenih vrsta, koje su meni kao američkomkitolovcu poznate po čuvenju, ali ne osobno. Nanizat ću ih po njihovimimenima, koja su im nadjenuli priprosti mornari, jer će možda takav popisdobro doći budućim istraživačima, koji bi mogli završiti ono što sam jasamo započeo. Ako ijedan od kitova što ću ih ovdje spomenuti bude ikaduhvaćen i opisan, onda će biti moguće da se, već po veličini, svrsta u prvu,drugu ili treću knjigu moje klasifikacije. Evo ih: kit-grlić, kit-džunka, kit-bučoglavac, kit-rt, kit-pilot, kit-top, suhonjavi kit, slonasti kit, kit-bakarac,kit-ledenjak, kit-modrulj itd. Iz islandskih, holandskih i starih engleskihvrela mogle bi se nabrajati čitave liste neprovjerenih kitova sa bogtepitajkakvim sve imenima. No ja to ne navodim, jer je zastarjelo, a donekle isumnjivo, i meni se sve čini da su to samo neki »levijatanizmi«, puste»kitovštine«, koje zapravo ništa ne znače.I konačno, već sam na početku naglasio da cetološka sistematizacija neće

biti time izvršena ni dovršena. Vidjeli ste kako držim riječ. Ostavljam evosvoj cetološki sustav nedovršenim, kao što je i katedrala u Kölnu bilanapuštena za vrijeme gradnje, s dizalicama i lazilima oko njezinanedovršenog tornja. Malo je velikih građevina što su ih dovršili njihovi prviarhitekti; istinske velike gradnje stavljaju u dužnost budućim pokoljenjimada polože završni kamen. Oslobodi me, Bože, da ikad išta potpuno završim!Cijela je ova knjiga samo nacrt — ne, već nacrt nacrta! O, da mi jevremena, snage, novca i strpljenja!

33. »SPECKSYNDER«

Sad je zgoda da iznesem jednu domaću značajku s jedrenjače kitarice:izvor joj je u činjenici što na kitaricama postoji harpunaška klasa časnika —klasa kakve, dakako, nema ni na kojem drugom brodu.Velika važnost što se polaže u harpunaški zanat jasno se očituje u činjenici

što u starih Holanđana, već prije dva stoljeća i više, vlast nad brodom nijebila povjerena isključivo jednoj osobi, koju danas zovemo kapetan, nego jebila podijeljena između njega i još jednog časnika, koga su zvali»Specksynder«. Doslovno ta riječ znači »rezač sala«, no s vremenom jepoprimila značenje jednako riječi Glavni harpunaš. U onim je danimakapetanova vlast bila ograničena na navigaciju i općenito upravljanjebrodom, dok je nad svime što je u vezi sa samim lovom i njegovimpripremama neograničenu vlast imao Specksynder ili Glavni harpunaš.Engleska kitolovačka flota još poznaje taj časnički čin starih Holanđana,pod iskvarenim nazivom »Specksioneer«, no nekadanje je njegovodostojanstvo tužno smanjeno. Danas je to samo Stariji harpunaš, i kao takavnaprosto je jedan od nižih časnika, podređenih zapovjedniku. Ipak, kakouspjeh kitolovačkog pohoda uvelike ovisi o sposobnosti i o držanjuharpunaša, i kako na američkim kitaricama harpunaš nije samo važančasnik u čamcu nego on u stanovitim prilikama (za noćnih straža upodručjima gdje se pojavljuju kitovi) preuzima i zapovjedništvo na palubi— s tih razloga veliko političko načelo na moru zahtijeva da harpunaš živinominalno odvojen od običnih mornara i da se u neku ruku smatra njihovimstarješinom premda ga oni između sebe smatraju sebi ravnim.No na moru je glavna razlika između časnika i mornara u tome što prvi

stanuje na krmi, a drugi na pramcu. I zato na kitarkama, kao i natrgovačkim brodovima, časnici imaju kabine uz kapetanovu. Tako su namnogim američkim kitarkama i harpunaši smješteni na krmi. Znači, onijedu u kapetanovu odjeljku, a spavaju u prostoriji koja je posredno vezanasa salonom.[136]

Iako dugo trajanje kitolovačkog pohoda po Južnim morima (najduljepomorsko putovanje što ga je čovjek ikad poduzeo), pak posebne opasnostii zajednički interes što svu posadu povezuje, jer su svi, od najvišega donajnižeg, ovisni o dobitku (nemaju nikakve stalne plaće, pa prema tome svezavisi od njihove zajedničke budnosti, neustrašivosti i teškog rada) — iako

sve to u neku ruku djeluje da disciplina nije tako kruta kao na trgovačkimbrodovima — i bez obzira koliko dugo ti kitolovci, u nekim primitivnimslučajevima, živjeli zajedno kao neka mezopotamska porodica — ipakizvanja stega i razlike između kasara na krmi i kaštela na pramcu neće takolako u nečem bitnom popustiti, a kamoli nestati. I zaista, ima mnogonantucketanskih brodova na kojima možete vidjeti zapovjednika kako seponosno šeta po kasaru, dostojanstvenije negoli admiral ma koje ratnemornarice, te kako od ljudi zahtijeva da mu iskažu gotovo iste vanjskepočasti kao da je zaogrnut kraljevskim grimizom, a ne jadnom mornarskomjaketom.Premda kapetan »Pequoda« nije ni najmanje naginjao takvu ispraznu

uznošenju; premda je kao jedinu počast tražio samo to da se bezuvjetno ismjesta posluša svaka njegova zapovijed; premda nije tražio od mornara daizuju cipele prije no što se uspnu na kasar; i naposljetku, premda sedogađalo, a u vezi s nekim posebnim zbivanjima, o kojima će poslije bitigovora, da ih je oslovljavao neobičnim riječima, u časovima popustljivosti,bijesa, ili pak s drugih razloga — ni taj isti kapetan Ahab nije nipoštozanemarivao najviše zakone i ustaljene običaje pomorskog života.Možda ćete opaziti kako se ponekad, da tako kažemo, skrivao iza tih

formi, prigodice se koristeći njima u druge i osobnije svrhe nego što su onekojima su zapravo imale služiti. Ta sultanska osobina njegove ćudi, što biinače ostala dobrano pritajena, pod spomenutim se oblicima pretvarala uneodoljiv despotizam. Jer ma kako neki čovjek bio duhovno nadmoćan,nikad njegova superiornost ne bi mogla doći praktički do izražaja kad ne bibila potpomognuta nekom vanjskom umješnošću i zaštitom, koja je sama posebi uvijek više ili manje plod lukavosti i niskosti. To je razlog zašto sebogodani izabranici klone izbornih tribina ovog svijeta, pa najveće počastišto ih ta atmosfera može dati ostavljaju onim ljudima koji će se proslavitiviše svojom bezgraničnom inferiornošću prema skrivenoj nekolicinisuperiornih, ali nepokretnih, negoli svojom nesumnjivom superiornošću nadprosječnom masom. Tolika se moć krije u nekim neznatnim stvarčicama,kad ih okruži političko praznovjerje, da je u slučaju nekih kraljeva dalavlast izrazitim glupanima. I kada je, kao u slučaju cara Nikolaja, na carskojglavi okrugla kruna »gosudarstva« nad mnogim i mnogim zemljama, ondaljudsko stado pada ničice i puzi pred tom strahovitom neutralizacijom. Nidramatik koji bi htio napisati tragediju o ljudskoj neukrotivosti u

najpunijem i najizravnijem zamahu, ne bi smio nikad zaboraviti napomenu,slučajno tako važnu za njegovo umijeće, kao što je ta koju gore nabacih.No Ahab, moj kapetan, uvijek mi je pred očima u svoj svojoj oporoj

strogosti nantucketanskoj, i u toj uzgredici o carevima i kraljevima nesmijem zatajiti da opisujem samo bijedna starog kitolovca, pa su miuskraćeni svi izvanji uresi i ukrasi. O, Ahabe! Sve ono što će u tebi zasjativeličanstveno, valja da se skine s nebesa, podigne s bezdana morskih ioblikuje od bestjelesnog zraka!

34. ZA KAPETANOVIM STOLOM

Podne prepolovilo. Popara, kamarot, pruži svoje buhavo lice kroz okno nakabini te najavi ručak svome kapetanu i gospodaru, koji je, sjedeći ukrmenom čamcu u zavjetrini, upravo izmjerio visinu sunca i sadaizračunavao stupanj širine, bilježeći brojke na glatkoj, ovalnoj pločici štomu, već pripravljena za taj svakodnevni posao, ležaše na gornjem dijeluumjetne noge. Sudeći po savršenu nehaju s kojim je primio tu vijest, reklibiste da mrki i zamišljeni Ahab nije ni čuo što mu se kazalo. No odmahzatim uhvati se on rukom za pripone krmenog jarbola, dohvati se palube irekavši mirnim, ravnodušnim glasom: »Ručak, gospodine Starbuck!«nestade u kabini.Kad je zamrla jeka posljednjeg koračaja njegova sultana i kad je Starbuck,

prvi emir, imao razloga vjerovati da je onaj već sjeo za stol, trgne se iz svogmira, prošeta se malo po palubi, te pošto je ozbiljno zavirio u kućicu skompasom, reče prilično prijazno: »Ručak, gospodine Stubb!« pa se i onspusti kroz tambuć.Drugi se emir još neko vrijeme mota oko jedrilja, zatim lako trza po zategu

deblenog jedra, da vidi je li sve u redu, te i on, kao da prti na se neki stariteret, izriče svoje kratko: »Ručak, gospodine Flask!« i polazi za onomdvojicom.No treći emir, ostavši sam na kasaru, kao da je osjetio olakšanje od neke

čudne brige, domahuje ljubazno na sve strane, baca cipele s nogu te udri uživahan, ali nečujan mornarski ples, i to baš nad samom glavom svogsultana, a onda spretno i lako hitne kapu visoko na krmeni jarbol kao navješalicu, pa pođe mahnitajući i djetinjeći, barem koliko se vidjelo napalubi, i tako, protivno svim drugim procesijama, završi povorku glazbom.Ali prije nego što će na vrata donje kabine, zastade i sav se preobrazi, i takoonda buntovni, veseli mali Flask stupi pred lice kralja Ahaba smjerno iponizno, u ulozi odbačenika ili roba.Među mnogim čudnim stvarima što proizlaze iz prevelike usiljenosti

običaja na brodu, nije posljednja ni ova: dok se na slobodnom zraku napalubi neki časnici, izazvani, drže prema kapetanu smiono i prkosno, ipak,kad časak kasnije sidu na objed u kapetanov stan, eto ih bez onogaborbenog držanja, te mirno, da ne kažem pokorno, susreću onoga koji ječelo stola. Začudno je to, ponekad i smiješno. Zašto ta razlika? Je li to nekiproblem? Možda i nije. Biti Baltazar kralj Babilona i biti Baltazar ne u

oholosti nego u uljudnosti — tu je zacijelo dostojanstvenost i mudrost. Aonaj koji dostojanstveno i mudro sjedi čelo stola kao domaćin sa svojimuzvanicima, taj u osobnom utjecaju i kraljevskom dostojanstvu nadmašuje isamog Baltazara, jer Baltazar nije bio najveći. Tko je ma i jednom pozvaoprijatelja na objed, taj je okusio što znači osjećati se Cezarom. To je čardruštvenog carizma, kojemu ne možeš odoljeti. Ako sada svemu tomedometnemo još časničko prvenstvo brodskog gospodara, naći ćete, daljimizvođenjem, uzrok onoj posebnosti u pomorskom životu koju sam upravospomenuo.Za stolom, što bijaše ukrašen intarzijama od bjelokosti, predsjedao Ahab

kao kakav nijem i grivast morski lav na bijelu koraljnom žalu, okružensvojim ratobornim no ipak smjernim lavićima. Časnici su po redu čekali dabudu jelom posluženi. Bijahu poput male djece pred Ahabom, a ni u Ahabukanda nije bilo nimalo društvene nadutosti. Jednodušno su uprli oči uAhabov nož kad je stari pred sobom rezao glavno jelo. Ne vjerujem da biitko od njih ma i za sav svijet narušio svečanost tog trenutka, pa ninajmanjom napomenom, čak ni beznačajnom primjedbom o vremenu. Ne,nikako! Držeći vilicom i nožem komad govedine, Ahab bi samo dao znakda mu Starbuck primakne svoj tanjur, i prvi bi časnik primio svoj dio kaomilostinju, nježno bi ga uzeo rezati, te bi se nemilo trgnuo kad bi mu nožslučajno zaškripio po tanjuru, i žvakao bi ne mljašćući i gutao vrlo pažljivo.Jer, kao i na krunidbenoj gozbi u Frankfurtu, na kojoj njemački car ruča sasedam izbornih knezova u svečanoj tišini, tako i ta jela u zapovjednikovustanu bijahu u neku ruku svečani objedi, u svetoj tišini. A ipak stari Ahabnije branio da se razgovara za stolom — samo je uvijek bio nijem. Kolikogli olakšanja Stubbu, koji se gušio, koliko li bi odahnuo kad bi dolje u štivinegdje zaštropotao štakor! A tek jadni Flask, koji bijaše najmlađe dijete natome zamornom obiteljskom sastanku! Njega zapadahu goveđe goljenice,njemu bi davali pileće nožice. Ni govora o tome da bi se sam poslužio — tato bi bilo kao da bi izvršio najveću krađu. Da se sam posluži, nikad više nebi smio poštenim ljudima pogledati u oči, premda mu Ahab — gle čuda! —nikad nije takvo što zabranio. A da se Flask poslužio, Ahab po svoj prilicine bi ni opazio. A Bože sačuvaj da bi Flasku palo na um da uzme maslaca!Bilo da je mislio da mu ga brodovlasnici uskraćuju, jer bi naudio njegovusvijetlom licu, bilo da je mislio da na tako dugoj plovidbi, bez luke i tržišta,maslacu raste cijena, te je to onda neka nagrada, na koju on, kao podređeni,nema prava — bilo kako bilo, Flask je, nuto jada! ostajao bez maslaca!

Još nešto. Flask je posljednji silazio na ručak, a prvi je ustajao od stola.Zamislite kakve li nevolje! Koliko je jadnom Flasku ručak bio skraćen!Starbuck i Stubb imadahu prednost da počnu ranije i povlasticu da jošostanu pošto on ode. Pa ako se dogodi da Stubbu, koji je samo malić viši počinu od Flaska, slučajno ne prija jelo, ili pak nema teka te pokazuje kako ćeubrzo poručati, onda se Flasku valja oprostiti s ručkom, i toga dana teško daće u usta staviti više od dva-tri zalogaja — jer bi se protivilo svetimobičajima da se Stubb vrati na palubu prije Flaska. I tako je Flask jednomzgodom priznao kako je manje-više uvijek gladan otkako je dobio časničkičin. Jer ono što bi jeo nije utaživalo njegove gladi, nego ju je u njemuodržavalo neprekidnom. Mir i zadovoljstvo, mišljaše Flask, zauvijek odošeiz moga želuca. Jesam evo časnik, ali kako bih volio da mogu, tamo napramcu, svojski u ruke uzeti komad govedine, kao nekoć, dok bijah običanmornar! Eto ti mi koristi od promaknuća, eto mi puste taštine i slave, da,ludosti li u životu! S druge strane, da je ma koji mornar sa »Pequoda« biokivan na Flaska zbog njegova časničkog čina, tome ne bi trebalo drugo zaosvetu doli da ode na krmu za vrijeme ručka i da kroz odušnik na kabinibaci pogled na Flaska, pa da vidi kako ovaj zbunjen i kao oglupavio sjedipred strašnim Ahabom.Ahab i njegova tri časnika činjahu ono što bismo mogli nazvati prvim

stolom u zapovjednikovu stanu na »Pequodu«. Pošto bi oni otišli — aodlazili su ne onako kako su došli, nego obrnutim redom — blijedi bikamarot na brzu ruku počistio stolnjak, te bi onda pozvao na gozbu trojicuharpunaša, jer oni bijahu baštinici mjesta za stolom. I oni bi tada svečanukabinu pretvorili u privremenu družinsku sobu.U čudnovatoj suprotnosti prema nepodnošljivoj stegi i bezimenom a

nevidljivom despotizmu što je vladao za kapetanovim stolom, bijašeneusiljenost, sloboda i gotovo razuzdana demokratičnost te podređenečeljadi, te trojice harpunaša. Dok su se njihovi gospodari, časnici, kandabojali pucketanja svojih vlastitih vilica, harpunaši su žvakali zalogaje takoslasno da je sve odjekivalo. Gostili su se baš grofovski: natrpavali su trbuhe,kao što brodovi u Indiji vascijeli dan krcaju mirodije. Queequeg i Tashtegoimađahu tako sjajan tek te je blijedi Popara, da bi ispunio praznine izprijašnjeg jela, morao često juriti po goleme komade usoljene govedine, akad ne bi pojurio hitro kao vižle, Tashtego bi ga nestrpljivo požurivaobacajući za njim, kao harpun, svoju vilicu. A jednom ga je Daggoo, željanšale, pograbio i prodrmao mu sjećanje pritisnuvši mu glavu na veliku dasku

na kojoj se siječe meso, dok je Tashtego, s nožem u ruci, uzeo da jadnomPopari označuje krug na glavi po kojem će ga skalpirati. Bijaše po prirodinervčik i plašljivac taj buhavi kamarot ili smočničar, taj porod propalogpekara, i bolničarke. Gledajući uvijek mrkoga i strašnog Ahaba i povremeneprovale te trojice divljaka, jadni je Popara čitava života samo drhtao icvokotao. Kad bi vidio da je harpunašima donio sve što traže, obično biPopara strughuo iz njihova dohvata u malu smočnicu te bi iza zastoraprovirivao dok sve ne bi prošlo.Imao je čovjek što i vidjeti kad bi pogledao Queequega gdje sjedi prema

Tashtegu keseći svoje izbrušene zube prema Indijančevim, a sa strane imDaggoo sjedi na podu, jer bi s klupe dodirnuo niski strop svojim perima naglavi, koja mu onako okićena bijaše baš ko mrtvački odar. Na svaki pokretnjegovih divovskih ruku ili nogu stresla bi se rebra male kabine, kao da seafrički slon ukrcao na brod. No uza sve to golemi je crnac bio začudoumjeren, da ne kažem izbirljiv. Činilo se gotovo nemogućim da takvimrazmjerno malim zalogajima uspijeva održavati vitalnost u tome golemomtijelu. No nesumnjivo je taj plemeniti divljak valjano jeo i pio obilnielement zraka i na svoje široke nosnice udisao uzvišeni život svijeta. Nisudivovi sazdani od mesa i kruha, niti se time hrane.Queequeg je, naprotiv, barbarski mljaskao kad bi jeo — zvuk taj bijaše

prilično ružan — toliko je, velim, mljaskao da je drhtavi Popara krišompogledao svoje mršave ruke da vidi nema li možda i na njima već tragovaoštrih zuba. A kad bi čuo kako mu Tashtego dovikuje da se požuri jer da ćemu inače polomiti kosti, priprostog bi kamarota spopala slabost i drhtavica,te bi samo razbijao posuđe oko sebe u smočnici. A bogme ne bijaše mu zaumirenje ni to kad bi harpunaši iz džepa potegli brusove za koplja i drugooružje, i kad bi za ručkom počeli oštriti noževe: tim se neugodnim zvucimanije umirivao jadni Popara. Kako bi, siromah, mogao zaboraviti da jeQueequeg za života na svome otoku zacijelo bio kriv za mnoge gozbeneneskromnosti! Jao, Popara! Teško kamarotu bijelcu koji poslužujeljudoždere! Ne ubrus, nego štit treba da nosi na ruci! No naposljetku bi, nanjegovu veliku radost, ta trojica ratnika ustala i otišla, a u njegovim bilakovjernim ušima, nabijenim izmišljotinama, njihove ratničke kostizveckale pri svakom koraku, poput maurskih mačeva krivaša u koricama.No, premda su ta tri bàrbara jela u zapovjednikovu odjeljku i, nominalno,

tu stanovala, ipak — kako bijahu sve drugo prije negoli ljudi koji život

provode u sjedenju — ipak, velim, bijahu tu sasvim izrijetka: samo zavrijeme jela i časak prije spavanja, kad bi tuda prolazili u svoje odjeljke.Ahab kao da se u tom pogledu nije razlikovao od tolikih kapetanâ

kitolovaca koji su, kao stalež, skloni vjerovati kako brodski salon po pravupripada njima i samo zbog uljudnosti dopuštaju drugima da tu zavire. I takobismo, ako ćemo po istini, mogli prije reći da su časnici i harpunaši na»Pequodu« živjeli izvan salona, a ne u njemu. Jer kad su ulazili onamo,bijaše to nekako nalik na kućna vrata, što na časak uđu, kad se otvore, iodmah se zatim vrate na prijašnje: dakle, što se tiče stalnosti, uvijek su vani.A nisu time mnogo gubili: ondje ne imađahu društva, Ahab bijaše

nepristupačan. Iako nominalno uključen u kršćanski svijet, Ahab u njemujoš bijaše tuđinac. Živio je na svijetu, kao što je posljednji divlji medvjedživio u već naseljenom Missouriju. I kao što se taj divlji šumski div, kad biizminulo proljeće i ljeto, zavlačio u duplju i zimovao sišući svoje šape, takose, u svojoj neprijatnoj i pustoj starosti, i Ahabova duša zavukla u dupljusvoga tijela i hranila se mračnim šapama njegove turobnosti.

35. NA JARBOLU — NA STRAŽI

Baš bijaše krasno vrijeme kad je prvi put na me došao red da držim stražuna jarbolu.Običaj je gotovo na svim američkim kitaricama da se straže pošalju u

koševe na jarbolima tek što brod isplovi iz luke, sve ako imao plovitipetnaest tisuća milja i još više dok stigne na pravo mjesto za kitolov. A kadse brod poslije tri, četiri ili pet godina plovidbe približuje domovini, ma i sanajmanje praznog prostora — pa bila to i samo jedna bočica — straže najarbolima ostaju sve dokraja, jer se na brodu i tad nadaju da će uloviti jošjednog kita, i ta nada ne prestaje sve dok mu gornji nastavci na jarbolu nezađu među šiljke u luci.Držanje straže na jarbolima, bilo u luci ili na otvorenom moru, veoma je

stara i zanimljiva služba, pa hajde da malo progovorimo o tome. Smatramda su prvi stražari na jarbolima bili drevni Egipćani jer u svim svojimistraživanjima ne nalazim da je itko u tome bio prije njih. Premda su njihovipradjedovi, graditelji Babilona, bez sumnje namjeravali svojom kulompodignuti najviši jarbol u svoj Aziji i Africi, ipak se taj njihov kameni jarbol(prije nego što je dobio vršni nastavak) slomio, otišao s palube u strašnojoluji Božjeg gnjeva, pa stoga tim babilonskim graditeljima ne možemopriznati prvenstvo nad Egipćanima. Tvrdnja da su Egipćani bili narodjarbolskih straža, temelji se na općem mišljenju arheologa, koji kazuju da suprve piramide podignute u astronomske svrhe. Tu teoriju opet potvrđujejedincata i sa sve četiri strane stepenasta konstrukcija tih građevina, kojimase, dižući noge neobično visoko, stari zvjezdoznanci uspinjahu na vrhove,da upozore na nove zvijezde, upravo kao što straže na modernom brodujavljaju o kakvu jedrenjaku ili pak o kitu što se ukazuje na obzorju. Usvetom Stilitu, čuvenom kršćanskom pustinjaku iz starih vremena, koji jesebi podigao u pustinji visok stup od kamena i na njemu proveo savposljednji dio svog života, vukući hranu sa zemlje s pomoću čekrka — utome Božjem ugodniku imamo dobar primjer neustrašivog stražara najarbolu, stražara kojega s njegova mjesta ne otjera ni magla ni led, ni kiša nisnijeg, ni tuča ni solika, stražara koji je hrabro istrajao odolijevajući svakojsilini i nepogodi i koji je doslovno umro na svome stražarskom mjestu. Odmodernih stanovnika na jarbolima imamo samo rasu lišenu života: to susamo ljudi od kamena, od željeza i bronce, koji, sve ako i nadasve kadriprkositi i najstrašnijoj oluji, ipak ne mogu javiti kad otkriju štogod

neobično. Među tima što se sa svoje straže ne oglašuju poklikom, nalazi seNapoleon, koji na vrhu stupa na trgu Vendome skrštenih ruku strši kakvihstotinu i pedeset stopa u visinu, ne mareći za to tko vlada na palubi podnjim: Louis Philippe, Louis Blanc ili koji drugi đavo. I veliki se Washingtonuzdiže visoko na svome jarbolu u Baltimoru, i kao jedan od Heraklovihstupova njegov stup pokazuje onu točku ljudske veličine preko koje ćeprijeći malo koji smrtnik.[137] I admiral Nelson, na vitlu salivenu od topova,stoji na svom jarbolu na Trafalgar Squareu, pa i kad je sav zastrt brodskimdimom, znaš da je tu skriven junak, jer gdje je dima, tu je i vatre. Ali niveliki Washington, ni Nelson, ni Napoleon neće se nikada odazvati ni najedan povik ozdo, ma kako im se očajnički upravio sa zbunjene palube, nadkojom stražu straže, a koja čeka pomoć od njihova savjeta. Neće se onioglasiti, premda se misli da njihovi duhovi prodiru kroz gustu magluštinubudućnosti i znaju kojih se prudova i grebena valja kloniti.Moglo bi se činiti neopravdanim da u ma kojem pogledu združimo

jarbolne stražare na kopnu i na moru, ali da zapravo nije tako, jasnopokazuje bilješka za koju nam jamči Obed Macy, jedini historičarNantucketa. Časni nam Obed priča kako su u prvo vrijeme kitolova, prijenego što su brodovi redovito išli na more za plijenom, stanovnici onogotoka podizali duge grede, na koje su se stražari uspinjali pomoću hvatljikaili klinova što za te grede bijahu prikovani — uspinjahu se na njih kao štose kokoši uspinju u kokošinjac. Prije nekoliko godina i kitolovci s obaleNovog Zelanda upotrijebili su taj sustav: kad bi stražari s tih greda ugledalilovinu, obavijestili bi posade u čamcima što već bijahu spremni na obali.No taj je običaj već zastario. Vratimo se dakle pravom jarbolu, onom na lađikitarici na moru.Na sva tri jarbola nalaze se straže od zore do mraka, mornari se redovito

izmjenjuju na njima (baš kao i na kormilu) svaka dva sata. Za vedravremena u tropskom pojasu izvanredno je ugodno nalaziti se u košu najarbolu, a za misaoni tip kakva sanjara prava je to divota. Stojiš gore,stotinjak stopa nad tihom palubom, i velikim koracima prelaziš prekobezdana, kao da su jarboli nekakve goleme štake hodulje, a pod tobom iizmeđu tvojih nogu, da tako kažem, plove i promiču najveća morskačudovišta, baš kao što su nekoć brodovi prolazili između golemih čizamačuvenog Kolosa na Rodu.[138] Stojiš gore, izgubljen na neizmjernoj pučinimorskoj, i nigdje se ništa ne miče doli valova: brod se, zanesen, lijeno

ljulja, saneno šume pasatni vjetrovi, svaka te stvar rastapa i u čamu zavija.Najveći dio vremena u kitolovu u tropskom pojasu čovjek provodi u divnoj»bezdogađajnosti«, da tako nazovemo ono posvemašnje osjećanje mira kadse baš ništa ne događa: ne čuješ nikakvih vijesti, ne čitaš novina, nikakvaposebna izdanja ne donose ti nepotrebnih uzbuđenja onim svojim strašnim ibanalnim izvješćima; nema domaćih jada, ne znaš ništa o stečajevima, ništao padu dionica na burzi, ne tare te briga što ćeš ručati, jer su ti svi ručkoviza tri godine i više lijepo spremljeni u sanducima, a jelovnik ti je bezpromjene.Na jedrenjači kitarici, za dugog putovanja od tri-četiri godine, kako to

često biva, zbir mnogih sati što ih provedeš na straži na jarbolu, iznosi inekoliko mjeseci. I prava je grehota što je mjesto na kojem ti je boravitidobar dio života, tako pusto i lišeno svega onog što bi ti dalo ma i mrvuudobnosti ili ti moglo poslužiti da ugodno i po volji smjestiš osjećaje, kaošto to možeš u postelji, u visaljci, u lijesu, u stražarnici, na propovjedaonici,u kočiji, ili, naposljetku, u ma kojem od onih sitnih i udobnih izuma ukojima se ljudi na neko vrijeme izoliraju. Najobičnije ti je odmorište bašvrh jarbola, gdje stojiš na dvjema tankim usporednim motkama što sugotovo isključivo svojstvene kitaricama, a zovu se »krstaci jarbolnognastavka«. Tu, drman udarcima mora, početnik se osjeća poprilici onakolagodno kao da stoji volu na rogovima. Za hladnoće možeš, dakako, ponijetigore i svoju kuću, u obliku stražarske kabanice ili gunja, ali, ruku na srce, ninajdeblji stražarski gunj nije ti nimalo bolja kuća negoli golo tijelo, jer kaošto je duša slijepljena u svome tjelesnom svetohraništu te se ne možeslobodno kretati niti izići doli jedino uz veliku opasnost da strada i propati(kao putnik neznajša što sam prelazi preko snježnih Alpa), tako ni stražarskigunj nije toliko kuća koliko naprosto omot ili dodatna koža što ti tijeloovija. Ne možeš sebi u tijelo staviti policu ili ormar s ladicama, pa tako niod stražarskog gunja ne možeš načiniti ugodnu sobicu.Kada sve to promotrimo, zaista treba požaliti što na jarbolima kitarica koje

plove po južnim morima nema onih zavidno divnih malih šatora ilipropovjedaonica, zvanih koševi ili »vranina gnijezda«, u kojima su stražena kitarkama što love oko Grenlanda zaštićene od svih nepogoda naledenim morima. Ima lijepa »priča uz ognjište« što ju je napisao kapetanSleet pod naslovom »Putovanje između ledenih bregova, u potrazi zagrenlandskim kitom, a usput i u potrazi za izgubljenim islandskim naseljimana Starom Grenlandu«. U tome divnom djelu, svi oni koji su držali stražu

na jarbolu imaju divan, potanko razrađen izvještaj o košu ili o »vraninugnijezdu« — onda još novom izumu — na »Ledenjaku«, kako se zvaoizvrsni brod kapetana Sleeta. Sebi u čast nazvao je taj svoj izum »Sleetovovranino gnijezdo«, jer ga je on izmislio i patentirao. Odbacujući svakusmiješnu i lažnu skromnost, Sleet nam veli kako isto onako kao što svojojdjeci dajemo svoja imena (jer smo mi, roditelji, njihovi prvi i patentiraniizumitelji), tako treba da svojim imenom nazovemo i sve drugoštoizumimo. Svojim oblikom »Sleetovo vranino gnijezdo« nalik je pomalona poširoku bačvu ili cijev, odozgo otvorenu, ali proviđenu pokretnompobočnom branom: to je vjetrobran koji stražaru štiti glavu od vjetra zavelike oluje. Kako je smješteno na vrh jarbola, ulaziš u nj kroz otklopnavrata na dnu. Sa stražnje strane, prema brodskoj krmi, nalazi se udobnosjedalo, a pod njim pretinac za kišobrane, debele vunene rupce i kapute.Sprijeda je kožni pregradak za doglasnik, lulu, dalekozor i drugi nautičkipribor. Kad je kapetan Sleet glavom bio na straži u košu na jarbolu, u tomesvom »vraninu gnijezdu«, uvijek je, pripovijeda nam, imao sa sobom pušku(i ona bijaše u kožnom pregratku) i barutnjaču s kuglama, da bi pucao porasturenim narvalima ili jednorozima što bi lutali i pustošili po onimvodama. S palube se naime nije moglo uspješno gađati zbog otpora vode, as visine, s jarbola — e, to je nešto drugo! Kapetan je Sleet sa mnogo ljubaviopisao, kako on to već zna, sve one sitne udobnosti i praktične napravesvoga »vranina gnijezda«, no premda se naširoko raspričao o mnogimpojedinostima i premda nam daje nadasve znalačko izvješće oeksperimentima što ih je u tome gnijezdu izvodio malim kompasom kojimje neutralizirao otklone što nastaju zbog takozvanoga lokalnog privlačenjasvih magneta u kompasnoj kućici (otklone koji se pripisuju blizinihorizontalnog željeza u brodskom trupu, a u slučaju »Ledenjaka« moždazato što je u njegovoj posadi bilo toliko propalih kovača) — elem, kako godkapetanova izlaganja bila učena, ipak, unatoč svim učenim »magnetskimdevijacijama«, usprkos svim »zapažanjima pomoću azimutskog kompasa« iusprkos svim »aproksimativnim greškama«, kapetan Sleet vrlo dobro zna danije opet toliko uronio u dubine magnetskih proučavanja a da ne bi odvremena do vremena osjetio i magnetsku privlačnost dobrano pune čuturiceštono mu u kožnom pregratku njegova »gnijezda« uvijek bijaše nadohvatruke. I premda se, sve u svemu, uvelike divim tome junačkom, čestitom iučenom kapetanu, ipak mu zamjeravam što je sasvim prešutio onu dobranopunu čuturicu, kad znamo koliko mu je bila vjernom prijateljicom i

utješiteljicom za onih časova dok je u rukavicama bez prstiju i u kukuljici,visoko gore, u onome »vraninu gnijezdu«, proučavao matematiku, svega tri-četiri motke udaljen od Sjevernog pola.No ako mi, kitolovci na južnim morima, nismo onako opremljeni kao što

bijaše kapetan Sleet i njegovi kitolovci s grenlandskih voda, ipak imamonadoknadu, i to golemu, u vedrini koja nas prati i u kojoj uživamo na onimdivnim južnim morima. Evo napriliku, ja sam znao plaziti po snasti, pa sezaustaviti u košu na jarbolu, da čavrljam s Queequegom ili bilo s kime kogabih gore zatekao besposlena. Zatim bih se još malo uspeo, lijeno prebacionogu preko košnog križa, lijepo razgledao vodenu ispašu, i onda bih senaposljetku uspeo na svoje krajnje odredište.A sada da odahnem i pošteno priznam: uvijek vam ja bijah bijeda od

stražara. Kad čovjek u sebi premeće sve neke svemirske probleme,prepušten sam sebi u onoj visini što tako pogoduje rađanju misli — kako ćeonda drukčije negoli površno udovoljiti dužnosti i kako će se moći držatizapovijedi koja je znana na svakoj lađi kitarici: »Otvori oči i javljaj!«Čujte što ću vam reći, o, vi brodovlasnici nantucketanski! Nikad u svoju

budnu posadu ne uzimajte mladića tanka čela i upalih očiju, koji razmišlja unevrijeme i koji se ukrcava imajući na pameti Fedona umjesto Bowditcha![139] Velim vam, čuvajte se takva, jer kitove treba najprije ugledati pa ih tekonda ubiti, a takav će vas mladi platonist upalih očiju vući da i deset putaoplovite kuglu zemaljsku ne obogativši vas ni za jednu jedinu pintu ulja!Ove vam moje napomene nisu nikako dokonjačke, i ne mlatim ja praznuslamu: ta u naše dane lov na kitove daje utočišta mnogim romanticima imelankolicima, mladićima što odsutni duhom, a ozlovoljeni za njihnepodnošljivim teretom na kopnu, traže zadovoljstva u brodskoj paklini i ukitovskom salu. Često vam Mladi Harold[140] sjedi navrh jarbola kakvanesretnog broda kitolovca i sjetno protiskuje: »Samo huči, bezdani oceane,tutnji i huči!Tisuće lovaca kitova tuka zalud tud plove.«Često kapetani takvih brodova kore i opominju te duhom odsutne mlade

filozofe, optužujući ih kako im je slab »interes« u plovidbi, i gotovonaglašujući kako su toliko izgubljeni za svaku časnu ambiciju pa u svojojduši žele da nikad i ne ugledaju kita. No zaludu svi prijekori; ti mladiplatonisti znaju da im je vid nesavršen, kratkovidni su, pa čemu da napinjuvidni živac. Ostavili su kod kuće svoje kazališne dalekozore.

— Ali majmune jedan — reći će neki harpunaš jednome od tih — evo većtri godine krstarimo, a ti još nisi ugledao ni jednoga jedinog kita! Kad si tina straži, kitovi su rijetkost kao zubi u kokoši!Možda je bilo tako, a možda ih bijaše jatimiee na dalekom obzorju —

mislim, kitova — ali se mladić bio zanio, kao da je opijen, zaronio usnatrenje taj duhom odsutni stražar, uljuljao se kadencom valova i misli,tako te je, izgubivši svijest o sebi i o svemu oko sebe, tajanstveni ocean podsobom zamijenio za nešto drugo, uzeo ga za vidljivu sliku modrikaste duše,duboke i neizmjerne, što prožima čovječanstvo i prirodu. I svaka čudna,mutno sagledana ljepota što mu izmiče, svaka uspravna peraja, maglenoviđena, oblikom jedva razabrana, njemu se čini utjelovljenjem onihvarljivih misli što ispunjuju duh samo prolazeći kroza nj u neprestanu letu.U tom začaranom raspoloženju duša ti odlazi poput plime na valovima,vraća se u beskraj iz kojeg je izišla, razlijeva se vremenom i prostorom, danajposlije, poput panteističkog Cranmerova pepela što se raspuhorio na svestrane, postane dijelom svakog žala po svekolikoj kugli zemaljskoj.[141]

U tebi sad nema drugog života doli onog u koji te uljuljao brod što seblago valja i klizi, i more što šalje val za valom; brod na moru, a more nanedokučivoj plimi Božjoj. Ali dok ti je taj san na očima, ili ta sanja u tebi,makni samo za palac nogom ili rukom, ode ti uporište i stav, i svijest ti sevraća u strahoti. Lebdiš nad vrtlozima descartesovskim.[142] I možda ćeš seu pol bijela dana i za najljepšeg vremena s prigušenim krikom strovaliti iproletjeti kroz prozirni zrak u ljetno more, u nepovrat zauvijek! Pamet uglavu, vi panteisti!

36. NA KASARU

(Ulazi Ahab — za njim svi ostali)Nedugo nakon onog događaja s lulom jednog se jutra, odmah poslije

doručka, Ahab po staroj navadi uspe na palubu. U to doba dana mnogipomorski kapetani obično šetaju tuda, kao što ladanjska gospoda poslijedoručka prođu malo po svome vrtu.Ubrzo se začu njegov tvrdi bjelokosni korak kako odzvanja gore-dolje

uobičajenim prostorom, po podnicama što su već toliko obikle na tolupkanje te sve bijahu najedene, poput geološkog kamenja, osobitimbiljegom njegova koraka. A tko bi pozorno zagledao u njegovo čelo,duboko izbrazdano i žilama prošarano, mogao bi i tu opaziti još neobičnijetragove, utrenike one njegove svagda budne i uvijek djelatne misli.Sada pak ti tragovi bijahu kanda još dublji, kao što je i njegov nervozni

korak toga jutra utiskivao dublji biljeg u drvo. Bijaše Ahab tako ispunjentom svojom mišlju te si gotovo mogao vidjeti gdje mu se i misao okreće iide s njime, kako god bi ravnomjerno okrenuo lice sad glavnom jarbolu, sadkompasnoj kućici. Toliko ga je zaokupila da i ne bijaše drugo doli unutarnjioblik svake mu izvanje kretnje.— Jesi li vidio, Flask? — šapnu Stubb. — Pile u njemu kljuje koru, još

malo pa će prokljuvati iz jajeta.Tákali se sati. Ahab se ponovno zatvorio u svoju kabinu, ali domalo eto ga

opet na palubi, po svemu izgledu isto onako fanatičan u svojoj nakani.Dan se priklanjao kraju. Ahab odjednom zastade uz ogradu i zataknuvši

koščanu nogu u rupu, načinjenu svrdlom, jednom se rukom prihvati zapriponu te naredi Starbucku da svu posadu pozove na krmu.— Kapetane! — u čudu će božman, jer takva se zapovijed izdaje samo u

izuzetnim slučajevima.— Sva posada na krmu! — ponovi Ahab. — Straže na jarbolima, ovamo

na palubu!Kad su se svi sabrali te ga počeli radoznalo gledati, i ne bez nekog straha,

jer bijaše poput natuštena obzorja što prijeti olujom — Ahab brzo pogledapreko rubnjaka, šibne očima po posadi, pomakne se iz svoje nepomičnosti, iteškim se koracima opet ushoda po palubi, kao da u blizini nema ni živeduše. Pognute glave i sa šeširom napol zgnječenim ponovno uze koracati,ništa ne mareći za posadu što je počela žagoriti. Stubb prišapnu Flasku kakoih je Ahab zacijelo sazvao da prisustvuju njegovu pješačkom pothvatu. No

ne potraja dugo, jer Ahab naglo zastade i podviknu: — Što ćete, mornari,kad ugledate kita?— Javit ćemo! — odgovori dvadesetak snažnih glasova u isti mah.— Dobro je! — dočeka Ahab glasom divljeg odobravanja, kad je vidio

kako su iskreno živnuli na njegovo neočekivano pitanje.— A što zatim, mornari?— U čamce, pa za njim!— A koji vam je poklik kad prihvatite za vesla?— Ubijen kit il' razbijen čamac!Na svaki povik starcu lice sjalo sve većim neobičnim zadovoljstvom, a

mornari se međuto radoznalo zgledahu, čudeći se i sami odakle im tolikauzbuđenost na ta pitanja što su, kako se čini, tako suvišna.No još više upiljiše pogled kad se Ahab napol okrenu na svome stožeru i

kad im, držeći se čvrsto, gotovo grčevito pripona jednom rukom, počeovako govoriti: — Svi vi od straže na jarbolima već ste prije čuli mojenaloge glede nekoga Bijelog kita. Gledajte! Vidite li ovaj španjolski dukat?— i pritom pokaza krupan zlatnik što se sjao. — To vam je zlatnik odšesnaest dolara, mornari. Vidite li ga! Gospodine Starbuck, dajte mi onajmlat!I dok je prvi božman skoknuo po kladivo, Ahab bez riječi poče pažljivo

trljati zlatnik o skute svog kaputa, kao da mu želi povećati sjaj, a međuto je,sve onako bez riječi, potiho pjevušio u sebi, tako prigušenim inerazgovijetnim glasom te se činilo kao da to bruji stroj njegove životnesnage.Kad je primio mlat od Starbucka, priđe glavnom jarbolu, dižući oruđe u

jednoj ruci, a drugom pokazujući zlatnik, te će gromkim glasom: — Tkogod mi od vas javi o kitu s bijelom glavom, s naboranim čelom iiskrivljenim čeljustima, tko god mi od vas javi o bijelom kitu kojemu su trirupe na krmenoj peraji, taj će dobiti zlatnik! Njegov je zlatnik, momci!— Hura! Hura! — povikaše mornari, dok su mašući svojim šeširima

pozdravljali zabijanje zlatnika u jarbol.— Bijel je to kit, velim vam — završi Ahab odbacujući mlat.— Bijeli kit, rekoh, i dobro otvorite oči, momci, da ga ugledate. Pazite,

neće li se gdjegod voda zabijeljeti: čim štogod zabijeli, ma bio to i samojedan mjehurić, a vi, što vas grlo nosi, oglasite svoj zov!Sve to vrijeme Tashtego, Daggoo i Queequeg s velikim zanimanjem i još

većim čuđenjem negoli ostali promatrahu što se zbiva, a kad je Ahab

spomenuo naborano kitovo čelo i iskrivljenu čeljust, trgnuše se, kao da sesvaki od njih u taj čas sjetio nečega osobitog.— Kapetane Ahab — reče Tashtego — taj Bijeli kit zacijelo je onaj isti

kojega neki zovu Moby Dick!— Moby Dick! — usklikne Ahab. — Ti dakle znaš za Bijelog kita, Tash?— Ne zamahuje li on svojom repinom nekako čudno, prije nego što će

zaroniti? — upita mirno čovjek iz Gay Heada.— A i mlaz mu je čudan — javi se Daggoo — veći i prštaviji i od mlaza

ulješure, a silno je brz! Nije li tako, kapetane?— On imati i jedan, dva, tri — o, mnogo, mnogo koplje zabosti u kožu,

kapetane! — vikao je Queequeg nesuvislo. — A svako koplje kao... kao...— mučeći se da nađe pravu riječ, pokaza rukama kao da odčepljuje bocu —kao... kao...— Vadičep! — uzvikne Ahab. — Da, da, Queequeg, svako mu je koplje

zavrnuto i savijeno! Jest, Daggoo, mlaz mu je debeo kao snop žita i bijelkao gomila vune u Nantucketu poslije velike godišnje strige! Da, da,Tashtego, mlatara taj kit repinom kao razderani flok[143] u oluji! Grom ipakao, momci, to je Moby Dick što ste ga vidjeli, Moby Dick! Moby Dick!— Kapetane Ahab — reče Starbuck, koji je zajedno sa Stubbom i Flaskom

u sve većem čudu promatrao svoga gospodara, ali najposlije kao da mu jesinula neka misao koja mu je sve objasnila. — Kapetane, čuo sam za MobyDicka, ali nije vam valjda Moby Dick otkinuo nogu?— Tko ti to reče? — uzvikne Ahab, te nastavi poslije kratke stanke: —

Jest, Jest, Starbuck, i svi vi, sokolovi moji, istina je, Moby Dick iščupao mijarbol, Moby Dick dotjerao me na ovu koščanu gigalju na kojoj sad stojim!Da, da! — zarida strašnim glasom, ko sjeverni jelen koga su u srce smjerili.— Da, da, bješe to onaj prokleti Bijeli kit, on me tako osakati, te sam sadabogalj, sada i zauvijek!Zatim podiže obje ruke i nižući goleme kletve poče vikati:— Da, da, tjerat ću ga preko Rta dobre nade i s onu stranu Cape Horna,

sve do Maelstroma kraj Norveške, i proći ću kroza sve ponore paklenskeprije nego što odustanem od toga lova! Zato ste se i ukrcali, momci, na ovajbrod! Da pođete u lov za Bijelim kitom na obje polutke kugle zemaljske, usvaki dio svijeta, dok ne šikne iz njega mlaz crne krvi i dok se ne izvrneporebarke, s perajama uzgor okrenutim! Što velite, momci: hoćete li seprihvatiti toga posla? Koliko razabirem, hrabri ste ljudi.

— Hoćemo, hoćemo! — povikaše harpunaši i mornari, te se natisnuše okouzbuđenog starca. — Oštro oko za Bijelog kita, oštro koplje za MobyDicka!— Bog vas blagoslovio! — izusti starac napol u jecaju, napol u pokliku.

— Bog vas blagoslovio, mornari! Hej, momče, hajd poteci i donesi dobranumjeru groga! A što se tebi, Starbuck, lice tako oduljilo? Zar nećeš u lov zaBijelim kitom? Zar ti nije volja ogledati se s Moby Dickom?— Volja mi je, kapetane Ahab, smrskati mu iskrivljenu čeljust i razbiti

vilice i samoj Smrti, ako je to i u kakvoj vezi s poslom za kojim polazimo,no ja sam tu da lovim kitove, a ne da osvećujem svoga zapovjednika.Koliko će buradi ulja donijeti tvoja osveta, kapetane Ahabe, sve da je iuspiješ izvršiti? Neće ti donijeti mnogo na tržištu u Nantucketu!— Tržište u Nantucketu! Uh! No dođi bliže, Starbuck, jer tebi treba nešto

teže. Ima li novac biti mjerilom, dragoviću moj, i da računari sav svijetopašu zlatnicima, sve zlatnik na svaki palac zemlje, i da sav svijet pretvoreu svoj bankarski stol, i onda bi, čujder, momče, moja osveta donijela dobarplod!— Gle, busa se u prsa — šapne Stubb. — Čemu to? Čini mi se da

odzvanja gromko, ali šuplje.— Zar osveta na nijemoj životinji, koja te smjerila u sljepilu, u nagonu! —

uzvikne Starbuck. — Kakve li mahnitosti! Bjesnjeti na nijemu životinju,kapetane Ahabe, to mi se čini grešnim i opakim!— Čuj sada dublju riječ! Sve vidljive stvari, vidiš, samo su obrazine od

ljepenke, ali u svakom događaju, u svakome živom činu, u svakojnesumnjivoj djelatnosti iskrsava nešto nepoznato, ali uvijek razložito, izbijalice ispod ružne obrazine. Ako čovjek hoće da udari, valja da pogodimasku! Kako će se sužanj domoći slobode ako ne provali zid? Za mene jeBijeli kit ona zidina što se preda mnom ispriječila. Ponekad mislim da izatoga zida nema ništa više. To mi je dosta. On me zaokuplja, on me muči:vidim u tome kitu strašnu snagu kojom se nadima, a koja dolazi odnedokučive neke zlobe. Ta nedokučivost i jest ono što nadasve mrzim. Biotaj Bijeli kit samo izvršitelj ili pak sam uzročnik, na nj će se srušiti mojamržnja i osveta. Ne spominji mi grijeha i opačine, mornaru: ta ja bih i nasamo Sunce digao ruku kad bi me uvrijedilo. Jer ako bi sunce moglovrijeđati, onda bih ja mogao udarati, jer je u svemu tome neka poštena igra,a jal, bijes i osveta vlada i upravlja svim stvorovima. No ja, mornaru, nisamrob ni te poštene igre. Tko je nada mnon? Istini nema granica. Ne gledaj me

tako! Glupav pogled gori je od demonskoga! Tako, tako, crveniš se iblijediš: moj te žar zapalio ognjem srdžbe. No pazi, Starbuck: što čovjekkaže u bijesu, to se samo od sebe opet raspline. Ima ljudi kojih bijesne riječičovjeka mnogo ne vrijeđaju. Nisam te htio izazvati. No, manimo se toga.Gledaj ona idolopoklonička lica išarana brončanim mrljama, one slike, živei pune duha, što ih je sunce naslikalo. Pogledaj poganske leoparde, stvorovebez misli, stvorove što žive a ne traže smisla niti daju razloga silini životakoji osjećaju. Posada, mornaru, posada! Zar nisu svi od prvoga doposljednjeg uz Ahaba, u ovom slučaju oko kita? Pogledaj Stubba, smije se!Pogledaj onog Čilenca! Grohotom se smije na pomisao o tome. Tvojausamljena jadna biljka ne može odoljeti orkanu što je zahvaća sa svihstrana! I što je najposlije? Ne traži se od tebe ništa drugo nego da pomognešda se pogodi jedna peraja. Zar je to nešto posebno za Starbucka? To i ništaviše! U tome malom lovu, sigurno, najbolji nantucketanski kopljanik nećebiti posljednji, kad je već svaki mornar segnuo za svojim brusom? Vidim,naprežeš se. Vidim, val te nosi! Govori, samo govori! Da, da! Tvoja šutnjaza te govori. (Za sebe:) Nešto je izišlo iz mojih otvorenih nosnica, a on je toudahnuo u svoja pluća. Starbuck je sad moj, ne može mi više protusloviti ada se ne pobuni.— Bog me čuvao! Bog nam svima bio na pomoći! — progunda Starbuck

tiho.Sav radostan zbog toga zanosnog i tihog pristanka svog časnika, Ahab nije

čuo ono proročansko zazivanje ni laki smijeh iz štive, niti treperenje vjetrau vrvi, treperenje puno nagovještaja, niti prazne udare jedara o jarbole,jedara što bi na časak malaksala. Jer odmah zatim Starbuckove oborene očiponovno zaiskriše životnom upornošću, zamrije podzemni smijeh, vjetarudari na busove i jedra se napeše, brod se podiže i poče valjati ko i prije.O, zašto se ne zaustavite, puste opomene, kad već jednom dođete? No vi

ste prije predznaci negoli opomena, o puste sjene! Ipak ne toliko predznaciizvanjeg koliko potvrde onog što biva u nama, jer dok nas malo stvariizvanjskih veže, unutrašnje nas potrebe našeg bitka zauvijek naprijedtjeraju.— Grog! Grog! — viknu Ahab.Uzevši u ruke puni vrč i okrenuvši se harpunašima, zapovjedi da izvuku

oružje, a onda, poredavši ih pred sobom, pokraj sidrenog vitla, dok su mutri časnika stajala uz bok, s kopljem u ruci, a ostala posada sastavila krugoko skupine — zastade časak pomno motreći svakog čovjeka iz svoje

posade. A te divlje oči hvatale su njegov pogled, kao što zakrvavljene očiprerijskih vukova gledaju u predvodnika prije nego što će ovaj na čelusvoga čopora jurnuti za tragom bizona, ali — jao! — da samo upadne uzamku Indijancima u zasjedi.— Pij i dodaj pehar dalje! — poviknu pružajući najbližima teški i uzvrh

puni pehar. — Sada pije samo posada. Dodaj dalje, pij redom! Krataksrkljaj, ali dubok gutljaj, mornari! Pali kô sam vrag. Tako, tako, redomnaokolo silazi u zavijutcima i cakli vam se u očima što sijevaju kao zmijske.Dobro je, već je gotovo iskapljen. Pošao je odande, eto ga odavde. Dajteamo, prazan je! Mornari, vi ste poput godina: Život uzvrh pun, srkneš, inema ga. Momče, napuni iznova!— Pazite sada, moji sokolovi! — proslijedi Ahab. — Rasporedio sam vas

oko ovog vitla: vi, časnici, stanite mi sa svojim kopljima ovamo sa strane!Vi, harpunaši, ovamo s vašim željezom! A vi, hrabri mornari, svi oko mene,da u neku ruku uskrisim plemeniti običaj svojih predaka kitolovaca! O,mornari, vidjet ćete... Hej momče, zar si se vratio? Ni krivi novac ne vraćase brže. Ovamo pehar! Eh, bio bi i ovaj uzvrh pun da nije đavo u tebi. Bježi,goni, groznico!— Priđite, časnici — produži kapetan Ahab. — Ukrstite svoja tri koplja

preda mnom! Dobro, da opipam oštricu.I u tim riječima ispruženom rukom segnu za ukrštenim šiljcima, uhvati tri

sjajna vrha i počne ih nervozno trzati. Za to je vrijeme oštro pogledomprelazio sa Starbucka na Stubba i s njega na Flaska. Kao da je nekomneizrecivom unutarnjom snagom htio na njih prenijeti svoje vatrenouzbuđenje što bijaše sakupljeno u lajdenskoj boci njegova magnetičnogživota. Trojica časnika protrnuše pred silinom njegova mističnog izgleda.Stubb i Flask pogledaše ustranu, a poštenjak Starbuck obori pogled.— Zaludu! — uzviknu Ahab. — No možda je dobro tako, jer da ste vas

trojica jednom primili potpun udar, možda bi izašla sva moja električnasnaga, a tko zna ne bi li vas i ubila. A možda vam je i ne treba. Spustitekoplja! A sad vas, časnici, imenujem svu trojicu peharnicima moje trojicepoganskih srodnika, trojice uvažene i plemenite gospode, mojih vrlihharpunaša. Što, ne marite? Zašto, kad papa pere noge prosjacimaupotrebljujući tijaru kao vrč? O, moji dragi kardinali! Vaša uslužnost samaće vas na to prignuti. Ja vam ne zapovijedam: vi tako hoćete. Harpunaši,maknite spojnice, skinite vrhove sa svojih harpuna!

Harpunaši šuteći poslušaše te sva trojica stajahu pred njim sa skinutimželjezom, dugim kakve tri stope, držeći oštrice uzgor.— Nemojte me probadati tim oštrim čelikom! Obrnite šiljke, oborite ih!

Zar ne znate kakva je kupa? Gore cijev! Tako, tako, a sad naprijedpeharnici! Držite željezo, da nalijem!I u tome pođe od jednog časnika do drugog i napuni udubine u šiljcima

žestokim napitkom iz pehara.— Eto vas trojica prema trojici. Slavite ubojite kupe! Dodajte ih vi koji ste

sada dio ovoga nerazrješivog saveza! Hej, Starbuck! Što je, tu je, suncečeka da posvjedoči i zapečati ovaj savez. Pijte, harpunaši! Pijte i zakunitese, vi koji stojite na smrtonosnom pramcu lovačkog čamca! Smrt MobyDicku! Bog nas sve progonio ne budemo li progonili Moby Dicka i u smrtga otjerali!Podigoše se duge čelične kupe, prolomiše se poklici, iznizaše se prijetnje

Bijelom kitu, iskapi se žestoko piće. Starbuck problijedje te se okrenustresavši se. Još jednom, posljednji put, napunjeni pehar zaredaneobuzdanom družinom. Ahab im naposljetku slobodnom rukom dadeznak, te se svi raziđoše, a on se nato povuče u kajitu.

37. ZALAZ SUNCA

(Kabina, prozori prema krmi. Ahab sjedi usamljen i gleda van.) Kuda godplovim, ostavljam za sobom bijelu vodenu brazdu: blijeda puzina, blijedavoda i još bijeđa lica. Zavidni valovi propinju se s obje strane da izbrišu

moj trag. Pa neka! No najprije ja prolazim.Tamo u daljini, na okrajku vječno pune kupe, topli vali rumene se poput

rujna vina, a zlatna ploča zaranja da izmjeri modri bezdan: to sunce sjeda naobzorju. Tone polako, spušta se još od podneva, zaranja, a moja se dušauzdiže, umorna od uspinjanja u beskraj, svome cilju. Ta zar je tako teškakruna koju nosim, ta željezna Kruna lombardijska?[144] Pa ipak se sja odmnogih dragulja: ja, koji je nosim, ne vidim joj dalekog sjaja, nego samomutno osjećam da nosim nešto što se blista i zasljepljuje. Željezo je, znam,a ne zlato. Napukla je, i to znam: napukli rub tako me muči te mi se čini dami mozak udara o tvrdu kovinu. Da, od ocjeli je moja lubanja, jedna je odonih kojima ni u najljućoj borbi ne treba šljema ni kacige.Je li ugasnuo žar na mome čelu? O, kao što me nekoć zora plemenito

poticala, tako me i zalaz sunca ispunjao blagošću i umirenjem. Otišla su tavremena. Divno me svjetlo ne obasjava više: svaka mi je ljepota natjeskobu, otkad više u njoj ne mogu uživati. Obdaren višim opažanjem,nemam moći ni smisla za obične užitke: proklet sam najdovitljivije, snajvećom nazlobom, proklet usred Raja! Laku noć, laku noć! (Mašućirukom odlazi od prozora.)A ne bijaše mi zadaća baš teška. Mišljah da će se barem jedan uzjoguniti,

ali moj zupčanik zahvaća u sve njihove različite kotače, te ih pokreće. Ili,ako hoćete, svi su preda mnom kao prhke gomilice baruta, a ja sam impotpaljivač. I gle nevolje: da se oganj primi drugih, treba da i potpaljivačizgori! Na što sam se odvažio, to sam i htio, a što sam htio, to ću i učiniti!Misle da sam mahnit, barem Starbuck tako sudi: no ja sam demon,utjelovljena mahnitost! To je divlja mahnitost što je smirena samo zato dasamu sebe shvati! Proroštvo reče da ću biti osakaćen, i gle — izgubih nogu.No sad ja prorokujem da ću osakatiti onog koji me osakatio! Neka takoprorok i izvršitelj proroštva budu u jednoj te istoj osobi. To je više nego štoste vi, o veliki bozi, ikad bili. Smijem vam se i urličem za vama, o vi igračicricketa i vi šakači, vi gluhi Burke i slijepi Bendige![145] Neću ja, kao štoškolska djeca kazuju nebojšama: »Hvatajte se ukoštac sa sebi ravnima, sa

svojim vršnjacima što su kolik i vi, a nemojte mene tući!« Ne, ne, ja ćuovako: Oborili ste me, no evo me opet, a vi ste umakli i sakrili se. Iziđite ipokažite se iza svojih pamučnih vreća! Nemam tako duge puške koja bi vastamo dosegla. Iziđite, Ahab vas pozdravlja i čeka, iziđite, da vidite možeteli mi se ispriječiti, možete li me skrenuti s puta. Skrenuti me? Ne možete meskrenuti, sami biste skrenuli! Čekam vas. Skrenuti me? Put mojoj određenojsvrsi tvrda je željezna staza, koju je moja duša utrla da njome naprijed hrli.Povrh bezdanih ponora, kroz probijena srca planina, ispod korita divljihbrzica, nepogrešno jurim! Nema zapreke, nema okuke na mome željeznomputu!

38. SUMRAK

Na palubi Starbuck se naslanja o glavni jarbol: Duša mi je više nego tiha,svladana je, upokorio ju jedan luđak! O nepodnošljive li muke, gdje jezdrav razum morao položiti oružje u takvoj borbi! No on me svega prožeo,sav mi razbor pomutio! Mislim da već vidim njegov grešni kraj, no osjećamda ga i sam moram gurati njegovu svršetku. Htio ja ili ne htio, no nešto meneizrecivo vezalo za nj, tegli me konopom za koji nemam noža da gapresiječem. Strašan starac! »Tko je nada mnom?« viče starac. Da, bio bidemokrat sa svima što su viši, a gle kako nasilnički postupa s onima što suispod njega! O, jasno vidim svoju bijednu dužnost — slušati opirući se i, jošgore, mrziti i ujedno biti samilostan! Ta čitam mu u očima crnu bol, koja bime uništila da je u meni. Ipak još nada živi. Širok je tok mora i vremena.Golemo je prostranstvo svijeta vodom pokrivena, te onaj mrski kit ima kadaploviti poput zlatne ribice u staklenoj posudi. Bog nek starca odvrati odnjegova nauma što do neba hulu podiže! Uzdigao bih srce da mi nije teškopoput olova. Zastali su kotačići na satu duše moje: za srce, glavni kotačić utom stroju, nemam ključa, ne mogu ga naviti.Vesela graja s kaštela na pramcu: Bože dragi, ploviti s takvom družinom, s

takvim poganima za koje i ne znaš je li ih ljudska mati rodila. Ploviti sčeljadi što ju je donijelo na svijet tkozna koje divlje more! Bijeli kit njihov jedemonski kralj. Gle, čuj im paklenu svetkovinu! Ta je buka i graja spramca, a gle kakva je mrtva tišina na krmi! Čini mi se, to je slika života.Sprijeda, veseli pramac smiono siječe valove i zaranja u prštavu pjenu, nosamo zato da sa sobom tegli mračnog Ahaba, što se zatvorio u kabinu nakrmi i prepustio se mislima, na mrtvoj vodi brazde za brodom.Nepodnošljiva je ta buka, sav se ježim od tog zavijanja! Mir, vi pijanice ibukači, pazite! Oh, živote! U ovakvu času, klonule duše što mudrost traži,dok su divlja i razuzdana bića primorana da se hrane— sada, oh živote!ćutim tvoj skriveni užas! No nije u meni taj užas — on je izvan mene, i sutješnim osjećajem svoje čovječnosti još ću kušati boriti se protiv vas, o,strašni i sablasni dani budućnosti! Bdijte nada mnom, pomozite mi,zapriječite me, vi svete sile!

39. PRVA NOĆNA STRAŽA

KOŠ NA PRVENOM JARBOLUStubb sam, popravlja praće na jedru:Hm, hm, da pročistim grlo! Svejednako razmišljam, a ovo je zaključak.

Hm, hm! Zašto! Zato što je smiješak najmudriji i najlakši odgovor na svešto je čudno. Kud puklo da puklo, uvijek nam ostaje utjeha — pouzdanautjeha da je sve unaprijed određeno. Nisam čuo sve što je rekao Starbucku,ali kako se meni jadniku čini, Starbuck se osjećao onako kao što sam se jaosjećao neku večer. Tako mu nekako bijaše pri duši. Sigurno je stari Moguli njega u red dotjerao. Razabrao sam ja to i znao. Da sam imao darproricanja, bio bih mu odmah prorekao, jer sam sve vidio, čim sam mupogledao lubanju. Dobro, Stubbe, mudri Stubbe — to mi je naslov —dobro, Stubbe, pa onda? Evo trupine. Ne znam što se sve može dogoditi, ali,bilo što mu drago, smijeh mi neće zapeti, onaj podsmijeh što ga ima u svimstrahotama! Veseo sam. Trala-lala-la! Eh, što li sada kod kuće radi mojaokrugla kruškica? Hoće li oči isplakati u suzama? Ili dočekuje netom stigleharpunaše, vesela, zamišljam, kao zastavica na kakvoj fregati, vesela kaošto sam i ja, trala-lala-la! Oh!

Gozba je noćas, veselo pijtei ljubavi pjevajte pjesme,u žedna nam grla rujevinu lijteiz nepresušive česme!

Vedra kitica, eh... Tko to zove? Gospodin Starbuck? Evo me, gospodine!(Ustane) To mi je starješina, ali, ako se ne varam, i on ima nekoga nadsobom. (Glasno) Da, da, gospodine, evo dovršavam, eto me odmah.

40. PONOĆ

KAŠTEL NA PRAMCU. HARPUNAŠI I MORNARI.(Diže se prveno jedro, te se vide mornari od straže;

jedni stoje, drugi bazaju ili lješkare, neki se naslonili,neki se opet ispružili, a svi pjevaju u koru.) Zbogom sada, djeve španske,odlasku je evo hora!Zbogom sada, vi ljepojke,naš kapetan plovit mora!

PRVI MORNAR IZ NANTUCKETA: Hej momci, ne tako tužno, jer udiprobavi! Uzmite lijek, za mnom!(Pjeva, a ostali prihvaćaju.)

Kapetan nam na kasaru,on u ruci dvogled držii kitove smjelo motritko će od njih biti brži?Otisnimo čamce, momci,svaki hrabro neka hita,neka veslom dobro grabi,jer ulovit valja kita!Upri jače, sjekni veslom,da sve pršti, koplja zveče!Naprijed momci, naš harpunašpromašiti kita neće!

GLAS ČASNIKA NA KASARU: Osam udaraca u zvono! Smjena straže!Čuješ li?DRUGI MORNAR IZ NANTUCKETA: Prestani s pjesmom! Osam u zvono,

zvonaru! Osam u zvono, Pipe, crnče! A ja ću dozvati stražu. Valjan mi jeglas, ko iz bačve. (Protura glavu kroz vratašca.) Buline desno, oj! Odbilo jeosam,[146] hej vi dolje! Izlazite!HOLANDSKI MORNAR: Eh, što se noćas drijema, druže, noć kao

stvorena za san. Možda je posrijedi piće našega starog Mogula: netko odnjega živne, a netko se skljoka. Mi pjevamo, a oni spavaju, poslagani kaobačve. Hajd zovni još jednom! Uzmi tu sisaljku, zovni ih doglasalom! Reciim da je dosta pusta sna o djevojkama! Kaži im da je došao smak svijeta:

još jedan poljubac, posljednji, pa na vječni sud! Tako, tako valja! Glas ti jekao grom, nije ga istrošio amsterdamski maslac!FRANCUSKI MORNAR: Hej, momci! Hoćemo li još malo zaigrati, prije

nego što se usidrimo u postelji? Što velite? Evo smjene. Pripremite noge!Pipe, Pipčiću, nasrijedu s tamburinom!PIP(mrzovoljno i pospano): Ne znam gdje mi je.FRANCUSKI MORNAR: A ti udri po trbuhu i striži ušima! U kolo, momci,

kad vam kažem: veselja se hoće, hura! Đavo da vas nosi! Zar nećetezaigrati? Poredajte se u indijanski red pa kliznite nogama! Naprijed! Življe!ISLANDSKI MORNAR: Ne sviđa mi se tvoj pod, dragoviću: previše mi

odskakuje. Naučen sam na led. Žao mi je ako vam time kvarim veselje, none smijete mi zamjeriti.MALTEŠKI MORNAR: Ni meni! Ta gdje su djevojke? Samo lud može

ljevicu primiti u desnicu i reći »Dobar dan! Kako ste?« Za igru ti trebadjevojka!SICILIJANSKI MORNAR: Tako je! Djevojku amo i zelenu tratinu, pa da

vidite kako se vrti i skače!MORNAR S LONG ISLANDA: Dobro, dobro, vi mrgodnici, ima nas i

drugih dosta! Valja ti uvijek prema prilici, velim ja. Sve će noge zaigrati.Evo glazbe! Veselo sad!MORNAR S AZORSKIH OTOKA (uspinje se na palubu i baca tamburin

kroz vratašca): Evo ti, Pipe, a tamo je bitva! Skokni! Naprijed, momci!(Polovina ih igra uza zvuk tamburina, jedni silaze pod palubu, drugispavaju ili leže po smotanim konopima.)ISTI (igrajući): Naprijed, Pipe! Udri, zvečko! Udri, tresni, zvonaru! Udri

da iskre polete, udri da se praporci razlete!PIP: Praporci, a? Evo i drugi otpade, koliko udaram!KITAJSKI MORNARA ti zvocni zubima, samo da trijesak ne prestane! Sav se u pagodu

pretvori!FRANCUSKI MORNAR: Da pomahnitaš od veselja! Hajde, Pipe, podigni

taj obruč, da skočim kroza nj!TASHTEGO (mirno pušeći): Eto ti bijelog čovjeka! I to on naziva

zabavom! Fi! Zar za to da se znojim?STARI MORNAR S OTOKA MANA: Ma znaju li ti luđaci što uopće plešu?

Na grobu ću ti plesati! — to je najgora prijetnja što je kazuju ženetine kojena uglovima prkose svim vjetrovima. Kriste Bože! Kad čovjek pomisli na

sve te vogaste[147] brodine na dnu morskom i na sve vogama obraslemornarske kosti! Da, da, možda je taj naš svijet okrugao ko lopta, kako veleučenjaci, pa je pravo da ga pretvoriš u dvoranu za ples.[148] Plešite, momci,dok ste mladi! I ja jednom bijah mlad.TREĆI MORNAR IZ NANTUCKETA: Stani, dobijesa! Pa to je gore negoli

veslati za kitom, a daška niotkud! Dajder da odbijem jedan dim iz te tvojelule, Tash! (Prestaju plesati, sabiru se u skupine. Nebo međuto tamni,podiže se vjetar.)INDIJSKI MORNAR: Tako mi velikog Brahme, momci, još malo, pa će biti

povuci-potegni, da smotamo jedra! Već se zavrgla vjetrušina! Baš si senamrštio, o svemoćni Siva!MALTEŠKI MORNAR (saginjući se i tresući kapom): Sad zapjenjeni

valovi svoje kolo vitlaju! Sad će zatresti! Eh, da se svaki pretvori udjevojku, u more bih se bacio, da se s njima zakovitlam zauvijek! Ništaljepše na svijetu! Ni nebo se ne može usporediti s toplim grudimadjevojačkim što načas bjelasnu u mahnitu vrtlogu plesa, dok uzdignute rukekriju te plodove što pucaju od zreline!SICILIJANSKI MORNAR (naslanjajući se): Nemoj mi o tome govoriti.

Čujder, momče: brzi prepleti tijela, gipki pokreti, sramežljivosti, udaranjesrca. Usne, srce, vitki pas — sve samo dodirnuti, samo daškom taknuti, paostaviti! Pomiluj pogledom, ali ne uberi ploda, jer da znaš: sitost ubija. Ej,poganine? (Gurka ga laktom)MORNAR S TAHITIJA (protežući se na rogožini): Da živi sveta nagost

naših plesačica, da živi tahićanski ples hiva-hiva! O, kratkim velima zastrtii vitim palmama obrasli Tahiti! Evo još uvijek ležim na tvojoj rogožini, alinema pod njom tvoga mekog tla! Vidjeh gdje te u šumi ispletoše, rogožinomoja, zelena što bješe, a sad si sva suha i podrta! Jao! ni ti ni ja ne možemopromjeni odoljeti! Kakvo onda čudo što sam pod ovim nebom? Ne čujem lišum voda na Pirohaitiju, trijesak bujica sa presrti, huk vode što plavi našasela? Zaždio vjetar, evo oluje! Gore glave, da je dočekamo! (Skače nanoge.)PORTUGALSKI MORNAR: Kako se valja more i kako huči udarajući

brodu u bokove! Spremite se da uberete jedra, momci, jer vjetrovi sadukrštavaju mačeve, još malo, pa će biti strke!DANSKI MORNAR: Škripi i stenji, karkašo stara, al' dok škripiš, još je

korab cio! Dobro je, božman te valjano upravlja, te vješto pliješ na vjetru!

Neustrašiv je božman ko otočna utvrda na Kattegatu, što prkosi najezdiBaltika, koji je bije topovima svoga rashuktalog bijesa!ČETVRTI MORNAR IZ NANTUCKETA: Ima on zapovijedi što ih izvršuje!

Čuo sam kako mu je stari Ahab reče da uvijek treba ubiti vihor — ravnopramcem u nj, ko tanetom u vrtlog!ENGLESKI MORNAR: Sto mu gromova! Naš je stari baš velikan! A mi

smo oni koji ćemo uloviti njegova kita!SVI: Tako je, tako je!STARI MORNAR S OTOKA MANA: Kako se tresu tri jarbola, tri naša

jarbola! Bor je drvo što najteže uspijeva kad ga presadiš na drugo tlo, a tu inema zemlje doli prokletog blata posade. Samo hrabro, kormiralu! To jeono vrijeme što ljudima s kraja ledi krv u žilama, a brodovima na morukičmu lomi. Naš kapetan nosi svoju biljegu od rođenja, a gle, momci, eno itamo na nebu jedne, sablasno bijele, dok je sve ostalo crno poput pakline!DAGGOO: Pa što onda? Tko se boji crnog, taj se mene boji! Ja sam od

crnine odvaljen!ŠPANJOLSKI MORNAR (Za sebe.): Gle što se razmeće, baš me jedi!

(Prilazi.) Jest, harpunašu, tvoja je rasa bez sumnje tamna strana ljudskogroda, đavolski crna! Eto toliko, i ne zamjeri!DAGGOO (mrko): Bez zamjerke.MORNAR S OTOKA SANTIAGA: Taj je Španjolac ili lud ili pripit. No ne

može to biti, nije pijan, jer bi to značilo da samo nad njim vatrena vodicanašega starog Mogula ima toliku dugotrajnu moć.PETI MORNAR IZ NANTUCKETA: Ma što to vidjeh? Je li to munja

sijevnula? Jest, baš munja.ŠPANJOLSKI MORNAR: Kakva te munja spopala? To je samo Daggoo

iskesio zube!DAGGOO (skočivši): Svoje progutao, patuljče patuljasti! U grlo ti se

sasuli, bjelokožo! Bijela džigerice!ŠPANJOLSKI MORNAR (dočekujući ga): Izbockat ću te nožem, golema

tjelesino a kratka pameti!SVI: Tučnjava! U koštac! Udri!TASHTEGO (odbijajući dim): Tučnjava ovamo, tučnjava onamo. Bogovi i

ljudi, sve bukači! Fi!MORNAR IZ BELFASTA: Tučnjava! Hura, tučnjava! Svete mi Bogorodice,

tučnjava! Hajde navali!

ENGLESKI MORNAR: Samo pošteno, po pravilima! Fair play! OduzmiteŠpanjolcu nož! Stanite uokrug, uokrug!STARI MORNAR S OTOKA MANA: Eto, već je krug, sastavilo se obzorje.

U takvu je krugu Kain ubio Abela. Krug naokolo pa se iskolji! Lijepe li mirabote! Nije zar? A zašto si onda, Bože, sastavio krug?GLAS BOŽMANA NA KASARU: Prihvati podizače! Ubiri glavno jedro!

Uvuci donju slemenjaču! Spremni za letna jedra!SVI: Oluja! Oluja! Potecimo, braćo! (Razilaze se)PIP (šćućuren iza vitla): Braćo? Bog me očuvao od takve braće! Fr-krh!

puče leto na kosniku! Pras-tres! Bože mili! Prigni glavu, Pipe, sad će križpo tebi! Gore ti je ovo negoli biti u šumi što je vjetar šiba u posljednji dan ugodini! Tko bi po tom vremenu na drvo po kestenje? Gle, svi se užurbali tepsuju, samo ja uvukao dušu te ne hulim. Lijepa li mi izgleda za njih, baš sunašli put u raj! Drži se, Pipe, uh kakve li vjetrušine! No ti mornari još sugori, oni su suhòburica, bijeli vihor što kosi![149] Bijeli vihor, Bijeli kit —uh, uh! Slušao sam ovdje što čavrljaju, a Bijeli kit — uh, uh! spomenuli suga samo jednom, sinoć, no i sad još strepim i dršćem, poput mogatamburina — a Bijeli kit, ta strašna zmija boa, bijaše uzrok sinoćnjemzaklinjanju: zakleo ih stari da s njime love strašnu zmiju! Oh, veliki bijeliBože gore na visini, ma gdje bio u gluhoj tmini, smiluj se ovome siročetucrncetu, očuvaj ga od svih ljudi kojih srce ne osjeća straha!

41. MOBY DICK

I ja sam, Ismael, pripadao toj posadi, i ja sam klicao zajedno s ostalima,moja se zakletva stapala s njihovom, a zbog strave koja mi je zaokupiladušu vikao sam još glasnije od ostalih i još snažnije potkrepljivao iučvršćivao svoju zakletvu. Bio sam pun nekoga divljeg, mističnogsuosjećanja; Ahabova neutaživa mržnja kao da je i mene obuzela. Požudnosam slušao pripovijesti o krvoločnoj nemani zbog koje smo, ja i svi ostali, ipoložili onu zakletvu i prisegli da izvršimo osvetu i uništenje.U posljednje je vrijeme, iako samo na mahove, navraćao nedruževni i

samotni Bijeli kit u ona negostoljubiva mora kojima najviše krstare lovciulješura. Međutim, samo je nekolicini tih lovaca bilo poznato da on postoji,a još ih je manje bilo koji su ga vidjeli. Broj je pak onih koji su se s njimupustili u borbu bio doista neznatan. Treba uzeti u obzir da su mnogekitarice krstarile neuobičajenim putovima, razasute beskrajnim vodenimpodručjima; mnoge su se otiskivale za srećom u posve puste morskepredjele, te im se sasvim izrijetka, ili nikako, pružila prilika da u dvanaestili više mjeseci ugledaju poneki jedrenjak koji bi im dao bilo kakve vijesti;zatim neodređeno trajanje svakoga pojedinog putovanja i neredovitosti skojom su brodovi odlazili iz domaćih luka — sve su te, kao i ostaleneposredne i posredne okolnosti dugo sprečavale da se među kitolovcimaširom svijeta pronesu neke potanje vijesti o Moby Dicku. Bilo je posveizvjesno da su pojedini brodovi javljali kako su se u ovo ili ono vrijeme, naovom ili onom meridijanu, sukobili sa neobično velikom i opasnomulješurom koja je, nanijevši veliku štetu napadačima, nepovratno izmakla;stoga su neki opravdano vjerovali da je to baš Moby Dick. U posljednje suvrijeme lovci ulješura bili zabilježili dosta slučajeva ogorčene borbe sa vrlodivljom, podmuklom i opasnom nemani, a da nisu ni znali da su se biliupustili u borbu s Moby Dickom. Neobične strahote što ih je taj kitprouzročio ti su lovci više pripisivali kitolovu uopće negoli tome posebnomslučaju. S tog je stajališta, uglavnom, dotada bio promatran i Ahabov strašnisukob s kitom.Što se pak tiče onih koji su, čuvši prethodno za Bijelog kita, slučajno naišli

na nj, gotovo svi se upočetku obarahu na njega hrabro i neustrašivo, kao ina svakoga drugog kita te vrste. Naskoro su, međutim, te napade počelepratiti nesreće koje se nisu ograničavale samo na iščašene zglobove igležnjeve, prebijene ili otkinute udove, nego koje su bile u najvećem

stupnju kobne. Ti uzastopni strašni neuspjesi ispunili su i proželi svestrahom od Moby Dicka, te je došlo dotle da se pokolebala hrabrost imnogih nadasve smionih lovaca do kojih slučajno bijaše doprla priča oBijelom kitu.Istinite događaje o tim smrtonosnim sukobima još su prikazivale strašnijim

i uveličavale ih pretjerane glasine svake vrste. Kojekakve bajoslovneglasine ne nastaju samo na osnovi pojedinih jezivih događaja, kao što izoborena stabla niču gljive. Pomorski život, naime, kudikamo više negoliživot na kopnu, obiluje pretjeranim glasinama, ako bilo gdje na moru imaikakvih stvarnih činjenica za koje bi se mogle prihvatiti. A kao što u tomemore nadmašuje kopno, tako i kitolov svojim čudesnim i strašnim pričamakoje se ponekad tamo pronose, nadilazi svaku drugu vrstu pomorskogživota.Kitolovci su ne samo skloni naslijeđenom neznanju i praznovjerju kao i

svi pomorci, nego osim toga i po samome svom zanimanju dolaze u užidodir s mnogim čudesima i strahotama mora, okom u oko s čudovišnimnemanima s kojima im se valja boriti. Posve sam po najudaljenijim morima,na tisuće milja daleko od svakog žala i luke, idući za svojim poslom posvim zemljopisnim duljinama i širinama, kitolovac je izvrgnut svim onimutjecajima koji najviše raspaljuju njegovu maštu.Zato nam se nimalo ne treba čuditi što je već samo takvo putovanje po

divljim morima još više napuhavalo strašne glasine i naslućivanja onatprirodnim silama toga Bijelog kita, dovodeći sve u neminovnu vezu sMoby Dickom, da je najposlije mnoge obuzeo takav paničan strah te jeostalo samo malo kitolovaca koji su imali dovoljno odvažnosti da seizvrgnu opasnostima od njegovih čeljusti.No na kitolovce djelovale su još i neke druge činjenice praktičnije naravi. I

dandanas među svim kitolovcima uživa ulješura svoj prvotni strašni glas,slovi kao najopasnija vrsta među svim levijatanima. I danas još ima lovaca sdovoljnim iskustvom i hrabrošću koji će se upustiti u borbu s običnim iligrenlandskim kitom, ali neće prihvatiti borbu s ulješurom, bilo da nemajudovoljno iskustva za takav pothvat, bilo da ne mogu svladati strah. Svakakoima mnogo kitolovaca, a naročito među onima koji ne plove podameričkom zastavom, koji se još nikad nisu približili ulješuri, te je svenjihovo znanje o levijatanima ograničeno na one neplemenite grdosije štosu ih nekoć lovili na Sjeveru. Ti će ljudi, sjedeći na palubi kao djeca krajognjišta, s interesom i udivljenjem slušati čudne i jezive priče o kitolovu po

južnim morima. I nigdje se sa toliko osjećaja ne shvaća nenadmašivačudovišnost velike ulješure kao baš na onim brodovima koji su imali prilikeda se svojim pramcem očešu o nju.Pa i sada se možemo osvjedočiti u istinitost priča iz legendarnih vremena o

moći ulješure: postoje knjige nekih prirodoslovaca — Olassena i Povelsona— koji izjavljuju da ulješura znači užas ne samo za morske životinje, negoje tako nevjerojatno krvoločna da bez prestanka žeđa za ljudskom krvlju.Još u Cuvierovo doba sačuvala su se ta i slična mišljenja. Sam Cuvier usvome »Prirodopisu« tvrdi da sve ribe (pa i morske pse), kad im se približiulješura, »spopada najveća strava«, te »često, kad bježe u strahu, znajuudarati tako žestoko o grebene da ostaju na mjestu mrtve«. Iako općaiskustva ponešto ublažuju ovakve tvrdnje, ipak je strahovitost tih nemani, ukojih je krvoločnost Povelson tako čvrsto vjerovao, ostavila neizbrisiv tragu praznovjernoj mašti kitolovaca.I tako, prestravljeni glasinama i zlogukim znacima, mnogi bi se ribari u

vezi s Moby Dickom sjećali ranijih dana kitolova kad su se i dugogodišnji iiskusni lovci samo s mukom mogli skloniti da se ukrcaju na brod koji sespremao na tu novu vrstu pothvata, te izjavljivali: mada se uspješno moguloviti druge vrste levijatana, hajka na takvu prikazu kao što je ulješura, skopljima i harpunima, nije za obična smrtnika. Takav bi se pothvat ubrzo ineizbježno morao završiti strašnom smrću. O tome postoje značajnidokumenti koje možemo proučiti.No unatoč svemu tome našlo se ljudi koji su bili spremni poći u potjeru za

Moby Dickom, a još više takvih koji su samo nešto načuli o njemu — bezpotanjih pojedinosti o nekoj od nesreća što su se doista dogodile, i bezikakva praznovjerja — te pokazivali dovoljno srčanosti da zametnu borbu stom nemani kad bi se na nju namjerili.Između ostaloga oni najpraznovjerniji vjerovali su i u posvudašnjost Moby

Dicka: da je u jedan te isti čas bio viđen na raznim i suprotnimzemljopisnim širinama.Takva zabluda nije imala ni truna vjerodostojnosti, jer kao što su svim

znanstvenim istraživanjima morske struje ostale neotkrivena tajna, tako iskrivene putove ulješure, kad plovi ispod morske površine, njeniprogonitelji, uglavnom, nisu mogli sebi objasniti, pa su se u tom pogledu odvremena do vremena pronosila najčudnija i najoprečnija mišljenja, a osobitoje bila nerješiva zagonetka kako je mogla, pošto je duboko zaronila, takostrelovito brzo otplivati na najveće udaljenosti.

Američkim kao i engleskim kitaricama vrlo je dobro poznato, kao što je toveć godine i godine prije potvrdio i Scoresby, da su poneki kitovi biliulovljeni na dalekom sjeveru Pacifika, a u njihovim su tjelesima nađenizabodeni čekljuni od harpuna bačenih na njih negdje u grenlandskimvodama. A ne može se poreći da u nekoliko slučajeva između jednog idrugog napadaja na kita nije prošlo mnogo dana. Po tome su neki kitolovciizveli zaključak i vjerovali da je Sjeverozapadni prolaz,[150] koji je ljudimatako dugo bio problem, kitovima bio dobro poznat. I tako su tu, stvarnimiskustvom živih ljudi, ona drevna čudesa o planini Strello u unutrašnjostiPortugala (gdje se blizu njezina vrha, kako kazivahu, nalazilo neko jezero, ana njegovu površinu izlazili ostaci potonulih brodova) i još čudesnija pričao izvoru u Aretusi, blizu Siracuse (za koji se vjerovalo da dolazipodzemnim putem iz Svete Zemlje) — tako su, velim, ta drevna čudesa islične bajke našle odraza u realnostima naših kitolovaca.Kako su u ono doba vjerovali u čudesa poput ovih, a znajući da je poslije

mnogih smionih nasrtaja na njega, njemu dosad uvijek uspijevalo umaknuti,ne smijemo se čuditi što su neki kitolovci išli još dalje u svomepraznovjerju pa tvrdili da Moby Dick nije samo svuda nazočan nego ibesmrtan (ta besmrtnost zapravo i nije ništa drugo doli posvudašnjost uvremenu), jer bi nesmetano otplivao dalje, sve kad bi mu i čitavu šumukopalja sasuli u tjelesinu, a ukoliko bi ikad i uspjeli zadati mu smrtniudarac, pa da iz njega zašišta gusti mlaz crne krvi, to bi onda bila samosablasna obmana, jer bi iz njega, stotine milja daleko, zacijelo opet počelimlazati njegovi bijeli, čisti vodoskoci, i more oko njega ne bi bilozamašćeno njegovom krvlju.No i bez tih izmišljotina o njegovim natprirodnim svojstvima, njegova je

ovozemaljska tjelesina imala neosporno dovoljno značajnih osobina koje bimogle silno raspaliti svačiju maštu. Nije se toliko razlikovao od ostalihglavatih ulješura oblikom svoje trupine koliko — kako negdje većspomenusmo — svojim čudnim snježnobijelim, namrežuranim čelom ivisokom, poput piramide izbočenom, bijelom grbom. To su bila njegovakarakteristična obilježja, sigurni znaci po kojima su ga i u beskrajnim,nepoznatim morima već iz velike daljine mogli prepoznati svi oni koji zanjega bijahu čuli.Sve je ostalo njegovo tijelo bilo kao mramor isprugano i išarano mrljama

iste zagasite boje, te su ga, za razliku od ostalih, prozvali Bijeli kit, i taj jenadimak nalazio svoje doslovno opravdanje kad bi se kit pojavio točno u

podne u svoj svojoj blistavoj živosti kako klizi tamnomodrim morem,ostavljajući za sobom mliječnu stazu guste šumavke, pune zlatnih iskara iodbljesaka.Taj je kit postao strah i trepet svih lovaca ne toliko zbog svoje neobične

veličine, ni zbog upadljive boje, ni zbog svoje iskrivljene donje čeljusti,nego zbog svoje besprimjerne domišljatosti i pakosti koju je, premapojedinim izvještajima, već toliko puta bio pokazao u svojim nasrtajima. Anajveću stravu izazivala su možda baš njegova iznenadna, podmuklapovlačenja. Kad bi naime plivao ispred svojih pobjedničkih progonitelja,pokazujući prividno sve znake straha, on bi se, a to je bilo dobro poznato,odjednom naglo okrenuo te bi, nasrćući bijesno na njih, ili porazbijaonjihove čamce u cjepotine, ili ih, zaprepaštene, gonio natrag k njihovubrodu.Već su mnogi od njegovih lovaca bili nastradali. No premda se takve

nedaće, koje se na kopnu i nisu mnogo prepričavale, u lovu na kitove čestodogađaju, ipak je predumišljena paklenska bjesomučnost Bijelog kita bilatako strašna te se činilo da je svako osakaćenje ili smrt što ju je on skrivio,bilo nešto sasvim neobično i učinjeno svjesno, u zlonamjernoj pakosti.Možete dakle i sami lako prosuditi kako li su očajni i bijesni morali biti

oni njegovi progonitelji koji su se usred raskidanih komada smrskanihčamaca i pokidanih udova svojih osakaćenih drugova plivajući spašavali izvrtloga bijele pjene, uskovitlane oko razjarenog kita, te izmicali premamirnoj, suncem obasjanoj pučini, gdje je sve bilo radosno i svečano kao daje posrijedi kakva svadba ili porod.Dok su se njegova tri raskrhana čamca, razbijena vesla i njegovi ljudi oko

njega vrtjeli u kovitlacu, jedan je kapetan s razmrskana pramca čamcadohvatio brodski nož, nasrnuo na kita, udarajući slijepo oko sebe, kao uarkanzaškom dvoboju, nastojeći nasumce da šest palaca dubokom oštricom,u dubini od hvata, pogodi ravno u život. Taj je kapetan bio Ahab! I tada sedogodilo da je Moby Dick svojom srpolikom donjom čeljusti pokosioAhabovu nogu, kao kosac u polju vlat trave. Nema toga s čalmom Turčina,ni mletačkog ili malajskog plaćenog ubojice, koji bi ga s većom pakošćumogli pogoditi! Lako je shvatiti da je Ahab poslije te borbe, u kojoj umalošto nije zaglavio, izgarao od osvetničke mržnje na toga kita, i da jenajposlije ne samo sve svoje tjelesne boli nego i sve svoje duševnoogorčenje poistovjetio s tom nemani. Bijeli je kit plovio pred njim kao nekomahnito utjelovljenje svih onih zlokobnih sila koje mnogoga duševnog

čovjeka izjedaju sve dotle dok naposljetku ne ostane životariti samo sa polsrca i sa pol pluća. Pred tom nepojmljivom zlom moći, koja postoji već odpočetka svega, a za koju čak i moderno kršćanstvo vjeruje da joj pripada

polovina svijeta, i koju su stari ofiti[151]

s Istoka obožavali u liku đavola— Ahab nije pao na koljena, niti se poklonio pred tim kipom, nego je kaočovjek u bunilu prenio svoju mahnitu ideju na Bijelog kita, oborivši nanjega sav bijes i svu mržnju osakaćena čovjeka. Sve ono što čovjekaizluduje i razbješnjava, sve što može uzburkati stvari u zavjetrini, sve istinezagorčene zlobom, sve ono što kida i lomi naše tjelesne snage, drobi imijesi mozak, sve pritajeno demonstvo u našem životu i našem umovanju,sve zlo — sve je to u očima mahnitog Ahaba bilo vidljivo utjelovljeno iosvetničkoj ruci dohvatljivo u Moby Dicku. Na bijelu grbaču toga kitasvalio je sav jar i svu mrzost što još od Adamovih vremena prožima čitavnjegov rod, a onda — kao da su mu prsa vatreno ždrijelo mužara — ispalioje na nju užareno tane svoga srca.Ne može se vjerovati da je ta monomanija, ta fiksna ideja, iskrsla odmah

nakon njegova strašnog osakaćenja. U trenutku, kad je s nožem u rucinasrnuo na neman, iz njega je planula samo strastvena tjelesna mržnja, akad je primio udarac od kojeg se kidao, zacijelo je osjetio samo smrtni bolosakaćena tijela, i ništa drugo. No kad je poslije toga krvavog sukoba moraokrenuti kući, kad se dane, tjedne i mjesece na svom ležaju sam borio i nosios patnjom, ploveći usred ciče zime i olujnog mora oko Patagonskog rta[152],onda se Ahabovo teško izranjeno tijelo i njegova raskrvavljena duša stapahuu jedno, a to ga je sjedinjenje natjeralo u ludilo. Da je njime tek naputovanju kući, poslije krvavog dvoboja, sasvim ovladala ta monomanija,jasno se vidi i po činjenici što je na mahove mahnitao i urlao kaobjesomučan, i unatoč tome što je imao samo jednu nogu, u njegovim sedivovskim grudima krila tolika životna snaga, koja se u časovima njegovabunila još jače razularila, te su njegovi drugovi bili prisiljeni vezati ga nanjegovu visećem ležaju. I tako ga je, u toj utezi, bacala s boka na bok teškaljuljavina oluje.A kad je brod opet plovio mirnijim vodama, uz blago lelujanje razapetih

jedara, klizeći kroz tropske tišine, činilo se da se stari siromah riješio svogdelirija. Tek što su oplovili Cape Horn, počeo je izlaziti iz svoga mračnogbrloga na svježi blagotvorni zrak, no premda je mirna, još ponešto blijedačela, opet izdavao svoje zapovijedi odmjerenim glasom, a njegovi mornari

zahvaljivali Bogu što je iščezla njegova strašna mahnitost — ipak je Ahab udubini svoje duše i dalje bijesno mahnitao.Ljudsko je ludilo često nešto vrlo lukavo i podlo. Kad već mislite da se

rasplinulo — ono je možda poprimilo samo neki neprimjetni, blaži oblik.Ahabovo ludilo nije nestalo, nego se samo uvuklo u dubinu, kao što sepomamni Hudson, kada teče kroz planinske gudure, slijeva u uže korito, alizato dublje zadire. U tom svome zajaženom obliku Ahabova monomanijanije ništa izgubila od svoje prvotne snage. Ono što je prije bilo samopopratna pojava, sad je postalo živim, pokretnim elementom. Ako se moguposlužiti ovom smionom usporedbom, njegovo je specifično ludilo jurišalona njegovu općenitu normalnost, ponijelo je, osipavajući koncentriranomvatrom svojih topova svoj vlastiti mahniti cilj. I tako je Ahab, na krajukrajeva, sada raspolagao tisuću puta većom energijom od one koju je kaozdrav ulagao u bilo kakav razuman pothvat.Mnogo toga rekosmo, ali veći, mračniji i dublji dio Ahabova bića ostaje

nenaslućen. Uzalud čovjek pokušava učiniti pristupačnim ono što je veliko iduboko — a svaka je istina duboka. Spuštajući se duboko dolje, daleko odsrca načičkane palače Cluny,[153] gdje smo sada, skrenite, o, vi kojima jeduh blag i sjetan, skrenite u goleme rimske dvorane Terma, gdje se dubokoispod bajoslovnih kula i tornjeva što niču na ljudskom površju, duboko uzemlji povija korijenje čovjekove veličine i leži sva njegova veličanstvena istrašna suština, srž i bit, ostarjela, vjekovima zatrpana, starina međustarinama, na prijestolu smrskanih spomenika i razbijenih kipova! Timrazbijenim prijestolom kao da se veliki bogovi žele narugati porobljenomkralju koji strpljiv kao Karijatida,[154] drži povrh ledena svog čela preteškiteret prohujalih vjekova! Ovamo skrenite, o vi kojima je duh sjetan i gord, istavljajte svoja pitanja tome tužnom i ponositom kralju! Da, da, porodičnasličnost! — on vas je porodio, o vi mladi kraljevski prognanici: starudržavnu tajnu može vam odati samo vaš mrki pradjed.Ahab je, naime, u duši svojoj donekle naslućivao da su sredstva kojima se

služio bila zdrava i razumna, ali da su cilj njegov i osjećaji koji su gapoticali bili mahniti. No premda nije imao snage suzbiti tu činjenicu, ili jeizmijeniti, ili joj izbjeći, znao je da se pred ljudskim rodom pretvarao, i dase donekle i sad još pretvara. No to njegovo pretvaranje proizlazilo je izosjećajnosti, i nije bilo plod odlučne volje. Pa ipak mu je ta hinjena glumatako dobro uspijevala te je svaki čovjek u Nantucketu, kad je Ahab

najposlije sa svojom bijelom koščanom nogom stupio na kopno, moraoodmah pomisliti kako je njegov bol sasvim prirodan, i kako mu jepretrpljena strahota sažegla dušu.A kad se pročulo kako je na brodu mahnitao, onda su to ljudi dovodili u

vezu sa spomenutim ili sličnim uzrocima, baš kao i tešku sjetu koja seoborila na nj i držala ga poslije, sve do samog časa kad se, uoči ovogputovanja, ukrcao na »Pequod«. Nije nevjerojatno ni to da mudriNantucketanci, koji u svemu imaju pred očima svoju korist, nisu ni izdalekazbog tih zlosutnih njegovih simptoma pomišljali da mu uskratezapovjedništvo nad kitaricom, nego su, naprotiv, bili skloni povjerovati daje baš zbog svega toga što je pretrpio, bio još sposobniji i pozvaniji dapoput bijesna osvetnika bude ponovno poslan na tu strašnu i krvavu rabotu— u lov na kitove.Izjedan iznutra, osakaćen izvana, zahvaćen ludilom što ga oštrim

pandžama pritišće i ne pušta — takav, kad bi se našao, bio bi kao stvoren dabaci harpun i digne svoje koplje na najstrašniju od svih zvijeri. No ako bi setakav sa bilo kojeg razloga smatrao tjelesno za to onesposobljen, ipak bi tajisti bio savršen zapovjednik, koji bi znao oduševiti svoje ljude i podviknutida jurnu naprijed u borbu. No bilo kako mu drago, jedno je sigurno: prožettom svojom pritajenom ludošću i sav uskipio bjesomučnim jarom, Ahab jekrenuo na to putovanje imajući pred očima jedan jedini cilj — lov zaBijelim kitom! Da je itko od njegovih znanaca na kopnu samo i u snunaslutio kakva mahnita strast plamti u tom demonskom čovjeku, eh kako libi mu njihove prestravljene i pravedničke dušice oduzele zapovjedništvonad brodom! Imali su u vidu samo unosne plovidbe, očekujući nakonpovratka svakog broda zveket zlatnih dolara. Njemu je pak bila na pametisamo smiona, neutaživa i nadnaravna misao o osveti.I tako je taj sijedi bezbožnik zametnuo hajku i grdnim psovkama progonio

Jobova kita oko svijeta, zapovijedajući posadom koja se uglavnom sastojalaod odmetnika polutana, propalica i kanibala, a kojoj moral bijaše još višeoslabljen Starbuckovom nesposobnošću da ih prožme svojim osjećanjempoštenja i pravičnosti, Stubbovom nepresušnom veselošću, bezbožnošću inehajnošću, te Flaskovom beznačajnošću. Kao da je neka đavolska kobzbrda-zdola pokupila i ukrcala na njegov brod takve mornare i takvečasnike da mu tako pomognu u njegovoj luđačkoj osveti.Zašto su svi njegovi ljudi tako usrdno pristajali uz njegov zanosni bijes?

Što li je začaralo njihove duše te se kadikad činilo da je njegova mržnja bila

i njihova mržnja? Kako je do svega toga došlo? Što je Bijeli kit značio zanjih i njihovo nesvjesno shvaćanje te im se na maglovit i neobjašnjiv načinpričinjalo da je on Demon života, koji plovi po morima? Da bi se sve toobjasnilo, valjalo je dublje zaroniti nego što sam ja, Ismael, kadar dazaronim. U svima nama kopa nevidljiv neki rudar i ruje — ali kako da povječno promjenljivom i prigušenom udaranju njegova pijuka naslutimo nakoju stranu probija svoj rov? Tko da ne osjeti zamah te neodoljive ruke?Može li čamčić, privezan uz brod što plovi, mirno stajati? Što se mene tiče,ja sam se predao vremenu i prostoru, prepustio se prilikama, no dok su svibili kao pomamni da se što prije sukobe s kitom, ja sam u toj nemani gledaosamo veliko, smrtonosno zlo.

42. BJELOĆA BIJELOG KITA

Što je Bijeli kit značio za Ahaba, to smo rekli; no što je, ponekad, za meneznačio, to treba još objasniti.Osim onih posve općenitih obilježja Moby Dicka, koja su u svakom

čovjeku morala izazvati neki strah, postojalo je još nešto, nešto neodređeno,bezimeno u pogledu te nemani, pomisao koja je katkada svojom snagomnadjačavala svako drugo osjećanje, a koja je ipak bila tako tajanstvena ineizreciva te se gotovo bojim hoću li je uopće moći riječima iskazati. Bilaje to kitova bjeloća, i ta me bjeloća zaprepašćivala iznad svega. Ali hoću liuspjeti sve to objasniti? Ipak moram nekako objasniti, ma i mutno i samopribližno, inače bi sva ova poglavlja mogla ostati bez vrijednosti.Bjelina u samoj prirodi u mnogo čemu kao da nekom osobitom vrlinom

oplemenjuje ljepotu. Spomenimo samo mramor, kamelije i biser. Neke sunacije tu boju smatrale kraljevskom, pa su i drevni barbarski kraljevi odPegua[155] stavljali naslov »Gospodar bijelih slonova« ispred svih ostalihsvojih zvučnih titula, a današnji sijamski kraljevi na svom stijegu imajuistoga bijelog četveronošca; na hanoverskoj zastavi propinje se at bijel kaosnijeg, a velika carska Austrija, nasljednica svemoćnoga Rimskog Carstva,vije bijelu zastavu kao znak svoje carske moći. Bijela boja dolazi doizražaja i u samoj ljudskoj rasi, priznajući bijelcima gospodstvo nad svimostalim ljudima tamne puti. Bjelina je, k tomu, uvijek bila znak radosti, jerkod starih Rimljana bijeli je kamen označavao radostan dan. I mnoga druganaša osjećanja i simboli obilježeni su tom bojom, i mnogo toga što jedirljivo i plemenito, nosi tu boju, napriliku ženska nevinost i dostojanstvostarosti. Američki Indijanci poklanjaju bijeli pâs, wampum,[156] u znaknajveće počasti. U mnogim zemljama bijela boja u obliku sudačkoghermelina simbolizira uzvišenost Pravde, i u bijelcu koji se upreže u kočijekraljeva i kraljica, uveličavaju svakidanji kraljevski sjaj. U najvišimmisterijama mnogih religija bjelina je simbol božanske čistoće i moći:perzijski obožavatelji vatre obožavahu bijeli, rašljasti plamen kao najvećusvetinju na žrtveniku, a u grčkoj je mitologiji veliki Zeus prikazan uinkarnaciji bijelog bika, dok su gordi Irokezi[157] zimi žrtvovali svetogBijelog psa, a to je bio najsvečaniji čin u njihovoj teologiji: smatrali su tubijelu vjernu životinju najčistijim glasnikom kojeg su svake godine takoslali Velikom Duhu s porukama svoje vjernosti i odanosti. Izravno od

latinske riječi za pojam »bijel« potječe ime za jedan dio ornata svihkršćanskih svećenika, za »albu«,[158] koju svećenik nosi ispod casule[159] —a pri rimokatoličkim lamentacijama[160] bijela boja dolazi do vidnogizražaja. U Otkrivenju sv. apostola Ivana bijele se halje daju onima koji suspašeni, a dvadeset i četiri starješine sjede odjevene u bijele haljine predvelikim bijelim prijestolom Svevišnjega, koji tu sjedi kao oblak bijelogapamuka....Pa ipak, unatoč svima tim misaonim povezanostima sa svime što je blago,

časno i uzvišeno, iz same biti bijele boje kao da vreba nešto varavo štomože zatraviti dušu većom stravom nego što je i jeza pred krvavimcrvenilom.Baš ta varava kakvoća prožima pomisao na bjelinu, kad ona nije više

vezana uz pojmove blagosti, ljepote i plemenitosti, nego združena s nečimšto je već samo po sebi strašno, te uvećava strah do krajnosti. O tome namsvjedoče bijeli medvjedi u polarnim krajevima i bijeli morski psi u tropskimmorima. Zašto te životinje djeluju na nas tako strašno i jezivo? Zar nije bašzbog te njihove glatke i pahuljaste bijelosti? Ta sablasna bjeloća ulijevanam osjećaj neke odvratne mekoće, koja je više gnusna nego strašna, tasablasna bjeloća koja u nas bulji nijemo, zlurado i proždrljivo. I zato strašnitigar sa svojim ljutim pandžama i heraldičnom dolamom nikad neće takorazbiti svu vašu srčanost kao oni bijelim mrtvačkim plaštevima zaogrnutimedvjedi i morski psi.[161]

Sjetimo se albatrosa! Odakle dolazi ta sinja magla duhovnog snebivanja iblijedog strahovanja, kojom — u svačijoj mašti — plovi taj bijeli fantom?To nam nije Coleridge[162] prvi došapnuo, nego Božja velika, istinoljubivapjesnikinja — Priroda.[163]

U analizama našeg Zapada i pričama Indijanaca veliku slavu daju Vilenombijelcu prerije — plemenitu, kao mlijeko bijelu atu, konju okatu, prsatu imale glave, koji ima u sebi više dostojanstva od tisuću kraljeva, kad se,nehajan, propinje po svojoj zazorljivoj vilovitosti. Bio je izabrani vođagolemih stada divljih konja, kojih su pašnjaci u ono vrijeme bili omeđenisamo planinskim lancem Rocky Mountains i gorjem Alleghany. Po suncemobasjanim vrhuncima tih planina kaskao je prema zapadu, predvodeći svojestado kao što zvijezda Večernjača svake večeri predvodi beskrajne vojskerasijanih svjetala. Razasuta griva kao vatromet i rep uzvijoren poput

repatice krasili su ga sjajnije od svakog zlatareva srebra i zlata. Bila je toveličanstvena, arkanđeoska pojava u onom još nepokorenom carstvuDivljeg zapada, koja bi bljesnula pred očima drevnih trappera[164] i lovaca,podsjećajući ih na slavu praiskonskih vremena, kad je Adam hodio posvijetu, gord kao božanstvo, vedra čela i neustrašiv, kao i taj bijeli at.Svejedno je li stupao okružen svojim pobočnicima i maršalima, na čelusvojih nebrojenih kohorta što su u beskraj tekle ravnicom ko kakva drugarijeka Ohio, ili je nad svojim podanicima što su pasli uokrug obzorja držaosmotru vojske, trčeći u galopu, frkčući nozdrvama što su se crvenjele nasnijegu njegove bjeline — kad god se i kako god se pojavio, i najhrabriji suIndijanci drhtali pred njim u smjernom strahopoštovanju. A po onom što seo tome plemenitom konju kazuje u pričama, možemo nedvojbeno razabratida ga je baš ta njegova bjeloća zaodjenula božanstvenošću, te da je upravota božanstvenost, ma kako ga uzdizala nad ostale, ulijevala istodobno i nekuneizrecivu stravu.No ima i drugih slučajeva gdje bijelost gubi svu tu uzgrednu i čudnovatu

krasotu koju daje Vilenom bijelcu i albatrosu.Što nas tako čudno odbija od albinâ,[165] te odvraćamo pogled od njih, pa

im se i sami njihovi prijatelji i rođaci sklanjaju s puta? To je ona njihovabjeloća po kojoj su i dobili svoje ime. Albino, bjeloš, građen je baš kao isvaki drugi čovjek — tijelo mu nije deformirano — pa ipak, njegova gaposvemašnja ubijeljenost čini ružnijim od kakve nakaze. A zašto?Priroda ni u drugom obliku ni u drugim, ne tako lako opipljivim, ali

utoliko pakosnijim svojim zbivanjima nikad ne zaboravlja da osim ostalihsvojih sila upotrijebi i to glavno sredstvo jezivosti. Zbog svoga snježnogizgleda ona nemilosrdna svetinja s Južnog mora, suhòburica, dobila je imebijela vijavica.[166] Ni u nekim povijesnim zgodama ljudska umjetnost zlanije smetnula s uma to snažno pomoćno sredstvo. Koliko strašnije djelujeono mjesto u Froissartu[167] kad očajni flandrijski bijeli kapucini,zakrabuljeni snježnim simbolom svoje družbe, bijelim kukuljicama, na trguu Gentu ubijaju svoga tlačitelja, grofovskog upravitelja.A u mnogom pogledu i zajedničko, baštinjeno iskustvo svjedoči o nekom

nadnaravnom značenju te boje. Ne može se poreći da na nas, kadpromatramo mrtvaca, najjezivije djeluje upravo mramorna bljedoća nanjegovu licu: kao da je ta bljedoća više znak stravična snebivanja naddrugim svijetom negoli znak predsmrtne strepnje na ovome. A bljedoća

mrtvaca upućuje nas na bjelinu mrtvačkoga pokrova kojim prekrivamomrtvo tijelo. U ludom praznovjerju zaodijevamo i avetinje svoje mašte usnježnobijele plašteve, i svi dusi iskrsavaju iz oblaka bjeličaste magle... Kadveć govorimo o svim tim grozotama, spomenut ćemo i to da i sam kraljstraha i užasa, apokaliptični jahač, kako ga personificaraju evanđelisti, jezdina bijelu konju.Stoga, ma kakvu velebnu ili dražesnu stvar čovjek simbolizirao bjeloćom,

morat će priznati da ona i u svom najdubljem i najčistijem značenju izazivau duši neku čudnu sablasnost.No, sve ako u tom pogledu i ne bilo nesuglasica, ipak— kako će obični

smrtnik to sebi protumačiti? Analize tu ne može biti. Možemo li se nadatida ćemo poslije ovo nekoliko navedenih primjera u kojima bjeloća, premdatrenutno ni u kakvoj, ili samo djelomičnoj misaonoj povezanosti sosjećajem straha, ipak djeluje na nas svojom, makar i posve izmijenjenomčarolijom — možemo li se, dakle, nadati da ćemo, ma i slučajno, naći ključza tu zagonetku koju rješavamo?Pokušajmo! No, za tako zamršeno isprepletene probleme hoće se mnogo

pronicljivosti, i čovjek bez mašte neće moći pratiti takva razmatranja. Bezsumnje ima mnogo ljudi koji su u mašti proživjeli takve dojmove, ali ihzacijelo ima vrlo malo koji su u tim časovima bili svjesni toga što osjećaju,te im zato neće biti moguće da ponovno sebi dočaraju te dojmove.Zašto neobrazovan čovjek, kad se samo spomene blagdan Duhova,[168] a

tek je slabo upućen u značenje toga dana — vidi pred sobom samo nijemupovorku hodočasnika koji polagano koračaju oborene glave, zaogrnutiplaštevima snježne bjeline? Ili zašto nenačitanom, neizopačenomprotestantu srednjoameričkih država sam spomen »bijelih redovnika« ili»bijelih opatica« izaziva pomisao na slijepu statuu?Što je tako neobično na onim pričama o utamničenim ratnicima i

kraljevima (jer to da su bačeni u tamnicu i nije tako neobično!) — te namaštu Amerikanca koji nije putovao, mnogo jače djeluje White Tower[169] uLondonu negoli one druge, susjedne kule — Byward Tower, pa i Bloody?[170] A one uzvišenije kule, White Mountains[171] u New Hampshireu, kojedušu ispunjavaju osjećajem neke divovske sablasnosti, dok Blue Ridge[172]

u Virginiji budi u srcu osjećaj rosne mekoće i sanjivih daljina? Kako to daime »Bijelo more«, sasvim neovisno od svih zemljopisnih širina i duljina,budi u nama neku sablasnu jezu, dok nas ime »Žuto more« uljuljava u

zemaljske i bliske misli o dugim, blagim, zlatom protkanim popodnevima,prosanjanim na valovima, iza kojih slijede šarenilom svih boja ukrašeni, aliveć od noćnog drijema zahvaćeni zalazi sunca? Ili zašto — da se poslužimoprimjerom nečega bestjelesnog što je mašta stvorila — kada čitamosrednjoeuropske drevne bajke, »bljedolik čovjek visoka uzrasta« iz dubokihšuma Harza, koji svoju nepromjenljivu bljedoću tiho i nečujno pronosikroza zelenilo lugova — zašto je taj fantom strašniji od svih kričavihvražičaka Blocksberga[173]?Ne čini bešćutnu Limu[174] najčudnijim i najtužnijim gradom što ga čovjek

može vidjeti, samo podsjećanje na potrese što ruše tornjeve njene katedrale,ni divljanje njezina pobješnjelog mora, ni njeno bešćutno suho nebo štonikada ne daje kiše, ni pogled na široku ravan nagnutih tornjeva, urušenihkupola i iskrivljenih križeva (nalik na pristan načičkan usidrenimbrodovljem), ni ulice predgrađa s urušenim pročeljima kuća što leže jednepreko drugih poput razasutog snopa karata. Lima je prekrivena bijelimvelom, i u toj se bjeloći njezina bola krije još veći užas. Stara kao Pizarro,[175] ta bjeloća uvijek nanovo prekriva njene ruševine, ne puštajući dražesnozelenilo da ih prekrije svojim plaštem, nego preko njenih razvaljenih utvrdarazastire kruto bljedilo zamrlosti koja ukrućuje i samu onu iskrivljenost.Znam da općenito shvaćanje ne priznaje da je taj fenomen bjeloće glavni

uzročnik, te se stvari koje su već same po sebi grozne čine još groznijim, ida čovjek bez mašte u tim pojavama ne vidi ništa posebno grozno, dok jedrugom čovjeku opet baš taj fenomen bjeline najstrašniji, osobito ako sejavlja u nekom obliku koji ništa ne kazuje ili je općenit. Što mislim reći timdvjema tvrdnjama, možda ću uspjeti donekle objasniti slijedećimprimjerima.Prvo: Kada mornar, ploveći sve bliže k nepoznatom kopnu, noću čuje

mlatanje valova o hridi, zapast će u strah, trgnut će se i uprijeti svomsnagom da izvrši svoju dužnost — no ako ga u istim prilikama u ponoćpozovu s ležaja, da vidi kako njegov brod plovi usred noći po mliječnojbjelini mora, kao da sa svih strana s okolnih grebena plivaju prema njemuneki bijeli medvjedi, onda će ga obuzeti nijema praznovjerna jeza —praminjavi fantom ubijeljene vode njemu će se pričinjati kao prava sablast;uzalud olovni visak uvjerava da nema više opasnosti od nasukavanja,uzalud pramac i krma gaze u dovoljnoj dubini, on ipak neće imati mira svedok pod sobom ne opazi modru vodu. Ali nema tog mornara koji će vam

otvoreno priznati: »Nisam se ja, kapetane, toliko bojao da se razbijemo oneke skrivene pećine, koliko me bilo strah one grozne bjeline oko nas.«Drugo: Peruanske Indijance vječni onaj pogled na snježne Ande ne

ispunjava nikakvim strahom — jedino će možda pomišljati kako na onimdalekim pustim visovima caruje vječni snijeg i led, i prirodno osjetiti kakobi bilo grozno kad bi čovjek zalutao u onoj osami i divljini. Slično je i kodgorštaka iz šuma na američkom Zapadu kad izbije na beskrajnu čistinu teposve ravnodušno gleda snježnim pokrovom prekrivenu preriju, bez sjeneod stabla ili grane koja bi prekinula ukočenu obamrlost bjeline. Alidrugačije gleda mornar bjelinu antarktičkog mora koje mu snagom studeni imraza dočarava paklenske varke i čarolije, te čovjek, sav promrzao i napolslomljen, umjesto duge, da mu dade tračak nade i utjehe u nevolji, vidi predsobom samo beskrajno groblje što se na nj ceri bezbrojnim ledenimnadgrobnicima i skrhanim krstačama.No meni je kao da čujem tvoj glas: »Sve mi se čini da je to bijelo poglavlje

o bjeloći samo bijela zastavica što leprša iz strašljive duše; Ismaele,Ismaele, postaješ sumoran, podliježeš predrasudama!«Reci mi, kako to da ono mlado snažno ždrijebe, oždrijebljeno u nekoj tihoj

dolini Vermonta, daleko od svih divljih životinja — kako to da ono u polbijela i sunčana dana, kad iza njega, tako da te nc može vidjeti, samozamahneš netom oderanom bizonovom[176] kožom, osjeti mošusniživotinjski zapah, te se odmah uznemiri, rže, frkče, koluta očima, te kopazemlju kopitima, pomamno, stravično? Ono se ne sjeća oštrih ubodarogovlja divljih životinja u svojoj zelenoj sjevernoj domaji, te ga ti čudnimirisi ne mogu podsjećati na iskustva nekih ranijih opasnosti. Jer što toždrijebe iz Nove Engleske zna o crnim bizonima dalekog Oregona?I u tome, eto, pruža ti se primjer kako i nijema životinja nagonski osjeća

djelovanje nekih hudobnih sila. Iako tisuće milja daleko od Oregona,ždrijebe njuši onaj divlji zapah mošusa, osjeća blizinu oštrorogih bizonaderača koji u tren oka mogu nahrupiti te zgaziti u prašinu jadno i napuštenoprerijsko ždrijebe.I tako prigušen tutanj mliječno ubijeljene pučine, sablasni šušnji bijelim

mrazom zakićenih planina, nesmiljeni snježni zapusi prerija, sve to naIsmaela djeluje kao ono mahanje bizonovom kožom na prestravljenoždrijebe!Iako nitko ne zna gdje se krije sve ono bezimeno što se očituje tako

tajanstvenim znacima, ipak za me, kao i za ono ždrijebe, to nešto bezimeno

mora negdje postojati. Premda se čini kao da je vidljivi svijet stvoren uljubavi, nevidljive su sfere stvorene u stravi.No još nismo saznali u čemu leži čarolijska moć te bjeloće, niti zašto ona s

takvom silinom djeluje na dušu, i zašto — a to je još neobičnije i čudesnije— zašto ona, kako smo vidjeli, najznačajnije simbolizira sve što jeduhovno, pa je u svojoj biti čak veo i koprena što zastire kršćanskog Boga,no u isti je mah i sredstvo koje uveličava sve ono što čovjeka prožimajezom.Je li to zbog toga što strah i jeza svojom neodređenošću nagovješćuje

nesmiljene praznine, prostranstva i bezdane svemira, te nas prosrsuje kaonož u leđa, usađujući nam misao o našoj posvemašnjoj ništavosti kadpromatramo bijele bezdane Mliječne staze? Ili je to možda zato što bjeloćau svojoj biti i nije toliko boja koliko vidljiva odsutnost svake boje, ali u istimah i zbir svih boja. Zar zato tako nijema, ali značajna praznina ispunjavaširoku prostornost krajolika u snijegu — da nas jeza hvata predbezbožničkim šarenilom? A uzmemo li u obzir onu drugu teoriju filozofaprirodoslovaca prema kojoj su sve zemaljske boje, svaki gordi sjaj idražesni odbljesak, blage šare sunčanih zalaza, po nebu i šumama, zlaćanibaršun leptirića i leptirasta lica mladih djevojaka, sve to — samo lukave ivješte obmane, da sva ta šarolikost u biti samih stvari i ne postoji, da je tosamo nešto izvanjsko, prividno, te anstvena Priroda samo namazana, kaolice u kakve djevojčure što lažnim čarima prekriva samo hrpu kostiju — paako, polazeći još dalje, pomislimo da ta tajanstvena kozmetika, to prapočelo— svjetlo — koje i dočarava svaku boju u Prirodi, slučajno ostane u sebizauvijek bijelo ili bezbojno i počne bez ikakva posredstva djelovati namateriju, svi bi onda predmeti, i tulipani i ruže, ostali bijeli: kad dobropromislimo, taj bi osakaćeni svemir ležao pred nama kao gubavac. I poputtvrdoglavih putnika u Laplandu, koji neće da nose tamne naočale, tako ijadni nevjernici bulje u veličajni bijeli pokrov što im zastire sve vidike,bulje dok ne oslijepe. A sve je to simbolizirano u albino-kitu. Čudite li sejoš uvijek lovačkoj strasti njegovih hajkača?

43. POSLUHNI!

— Pst! Jesi li čuo taj šum, Cabaco?Bilo je to za vrijeme »pasje straže«,[177] a sve je sjalo u jakoj mjesečini.

Mornari stajali u redu što se protezao od jednog tanka za vodu u sredinibroda pa do bačve za vodu na krmi. Tako su jedan drugome dodavalikabliće da napune bačvu. Većina ih stajala u posvećenim granicama, nakasaru, te su stoga izbjegavali svaki razgovor i lupanje nogama. I tako su sekablići prometali iz ruke u ruku, a sve u mrtvoj tišini, koju bi samo ponekadprekinuo udar vjetrom zahvaćena jedra i jednomjerni šum brodske kobilice,koja je ustrajno klizila naprijed.Sve bijaše tako tiho, kad Archy, jedan od vodonoša, koji je stajao blizu

štive, došapnu susjedu, nekom Cholu,[178] a sljedeće riječi: — Pst! Jesi ličuo taj šum, Cabaco?— Hvataj kablić, Archy! Kakav te šum spopao?— Opet se javlja, u štivi, zar ne čuješ? Kašljanje, da, baš kao da je tko

zakašljao.— Hajd k vragu, kakvo te kašljanje napalo! Dodaj prazni kablić!— Eto, opet se čuje, kao da se dvojica-trojica u snu prevrću... Sad opet,

posluhni!— Caramba! Zaveži već jednom, druže! To ti se ono malo raskvašena

dvopeka što si ga za večeru pojeo, sada burlja u buragu, i to je sve. Pazi nakablić!— Reci što te volja, druže, no u mene je oštar sluh!— Dakako, ti si taj momak koji na pedeset milja daleko od Nantucketa

čuje kako stara kvekerica plete i pletaćom iglom zvecka! Dakako, ti si tajmomak!— Samo se ti rugaj, vidjet ćemo kako će se to završiti! Posluhni, Cabaco!

Tu pod krmom krije se netko koga još nismo vidjeli na palubi, a sve mi sečini da je i našem starom Mogulu nešto o tome poznato. Čuo sam kako jeStubb jednog jutra, na straži, rekao Flasku da se tu nešto sprema!— Koješta! Kablić amo!

44. AHABOVE POMORSKE KARTE

Da je tko slučajno pošao za kapetanom Ahabom dolje u njegovu kabinu,nakon oluje što se oborila one noći kad je tako mahnito bio zapečaćenugovor između njega i njegove posade— vidio bi kako je pristupio škrinjišto se nalazila ispod krmenice, izvadio odande omašan smotak izgužvanih,požutjelih pomorskih karata, te ih razmotao pred sobom, na svomenepomičnom stolu. Vidio bi nadalje kako je sjeo za taj stol i pažljivo počeoproučavati različite crte i osjenčenja, i kako olovkom, polako ali sigurno,ucrtava nove smjerove u dotad još praznim prostorima. Ovda-onda zaviriobi u poneki iz hrpe brodskih dnevnika pokraj sebe, u kojima su bila upisanagodišnja doba i mjesta gdje su s raznih brodova za prijašnjih putovanja biliugledali ili ulovili ulješuru.I dok je bio zaposlen tim proučavanjem, teška se kositrena svjetiljka,

obješena o lance iznad njegove glave, neprestano njihala kako se brodljuljao, bacajući naizmjence trake svjetla i sjene po njegovu naboranu čelu,te se gotovo činilo kao da neka nevidljiva olovka — kao što je on ucrtavaolinije i smjerove no požutjelim kartama — i po duboko izbrazdanoj kartinjegova čela povlači neke crte i pravce.Ali nije Ahab samo te noći, sred gluhe tišine svoje kabine, proučavao

svoje karte. On ih je gotovo svake noći vadio, i gotovo svake noći njegovaje ruka brisala neke tragove olovke i ucrtavala nove. Jer s pomoću karatasvih četiriju oceana, što ležahu pred njim, Ahab je mučno raspletao spletmorskih struja i vrtloga, imajući na umu samo što sigurnije ostvarenjesvojih luđačkih namisli.Svakome tko nije potpuno upoznat s putovima i običajima levijatana,

moglo bi se pričinjati da je smiješno i beznadno što čovjek tako pokušavapronaći jedno usamljeno stvorenje po beskrajnim oceanima našeg planeta.No, Ahab je drugim očima gledao na to, jer je poznavao smjerove svihkretanja i strujanja mora, te je tako mogao proračunati i smjer kojim morenosi ulješurinu hranu, kao i to u koje će je godišnje doba i na kojemodređenom meridijanu najlakše loviti. Tako je dolazio do nekihpretpostavki, koje su se uvelike približavale izvjesnosti, u pogledu dana imjesta, kada i gdje treba krenuti u potragu za plijenom.Činjenica da se ulješure u određenim vremenskim razmacima navraćaju u

stanovite vode tako je izvjesna te mnogi lovci vjeruju sljedeće: kad bi ih pocijelom svijetu točno promatrali, i kad bi se pažljivo uspoređivali

brzinomjeri na jednoj plovidbi svih jedrenjača-kitarica, moglo bi seustanoviti da se ti pohodi ulješura nepromjenljivo točno podudaraju sdolaženjem i odlaženjem sleđeva ili sa seobom lastavica. Na temelju togapokušavali su izraditi karte o kretanju ulješure.[179]

Kada pak kitovi plove od jednog hranilišta na drugo, tada ih vodi njihovnepogrešivi instinkt — ili recimo radije njihova bogom dana snalažljivost— te se kreću u takozvanim »žilama« i drže se određenog pravca u oceanusa tako neminovnom točnošću da nikada nijedan brod nije plovio svojimpravcem, po bilo kakvoj karti, ni uz desetinu te čudesne preciznosti. Iako jeu tim slučajevima smjer kojim kitovi plove prav pravcat kao mjerničkauzica, i premda je pruga njihola putovanja najtočnije omeđena vlastitimnepromjenljivim vlastitim brazdama, ipak ta »žila« obuhvaća širinu odnekoliko milja (više ili manje, prema tome kako se nagađa da se »žila«rasteže ili suzuje), no nikad se ne gubi iz vidokruga s jarbolne visine kadlovački brod s budnom pozornošću klizi kroz te magične zone. Iz togaslijedi da se u stanovito vrijeme i u stanovitim zemljopisnim širinama natakvim putovima s velikom vjerojatnošću mogu pronaći ti kitovi koji sesele.I zato se Ahab mogao ne samo nadati da će u tim tako provjerenim

vremenskim razmacima i u tim poznatim, međusobno tako razdaljenim»ispašama« naići na plijen, nego je, krstareći po velikim vodenimprostranstvima, u pogledu mjesta i vremena mogao dapače sam izabratitakav položaj na pučini gdje će vjerojatno susresti plijen.Na prvi pogled kao da je jedna okolnost ometala njegov mahniti no ipak

metodični plan. A možda zapravo i nije bilo tako. Premda se kitovi uizvjesnim vremenskim razmacima pojavljuju u skupinama na određenimmjestima, ipak se, uglavnom, po tome ne može zaključiti da će se istaskupina koja je jedne godine posjećivala neki prostor, na toj i tojzemljopisnoj duljini i širini, sljedeće godine naći baš na tom istom mjestu,premda se pamti nekoliko takvih čudnih slučajeva kad se to zaista dogodilo.To je uglavnom točno, ali s nekim manjim ograničenjem, za one starijesamotnjake i »pustinjake« među ulješurama. Ako su Moby Dicka, naprimjer, prije godinu dana vidjeli u takozvanom seychelleskom[180]

području u Indijskom oceanu, ili pak u vulkanskom zaljevu na japanskojobali, iz toga onda još ne slijedi da će »Pequod« na tome istom mjestu i uodnosnom vremenskom razdoblju neminovno naići na Moby Dicka. Isto to

vrijedi i za neka druga hranilišta ili »ispaše« na kojima se gdjekad pokazao.No, čini se, sva su ta mjesta njemu služila samo kao povremenaodmarališta, kao neke, da tako kažemo, slučajne oceanske gostionice isvratišta, a ne kao trajnija prebivališta. Govoreći o Ahabovim izgledima dapostigne svoj cilj, mi smo se dosad doticali samo nekih uzgredica, nada ineočekivanih mogućnosti što su mu se pružale prije nego što bi uodređenom vremenskom razdoblju stigao na neko određeno mjesto, gdje bisve mogućnosti mogle postati vjerojatnosti i gdje bi — kako se Ahabusrdno nadao — sve vjerojatnosti bile vrlo blize potpunoj izvjesnosti. Toposebno vrijeme i mjesto bijahu povezani zajedničkim stručnim imenom»ekvatorijalno doba« ili »sezona na ekvatoru«. Jer se ondje tada pojavljivaoMoby Dick nekoliko godina uzastopce, zadržavajući se neko vrijeme u timvodama, kao što se Sunce na svojoj godišnjoj putanji u stanovitom vremenuzadržava kod stanovitog zviježđa u Zodijaku. Na tim se mjestima i odigraoveći dio onih smrtonosnih sukoba s Bijelim kitom, ondje bi valovi znalipričati o njegovim djelima, ondje se nalazilo i tragično mjesto na kojem jestari monoman našao strašni motiv za svoju osvetu. No, premda je Ahab svelukavo smišljao i predviđao, uvijek budan, neprestano na oprezu, predajućise svom dušom toj neumornoj hajci, ipak ne bi sebi dopustio da sve svojenade isključivo polaže u spomenutu važnu činjenicu, ma kako onapogodovala njegovu naumu; ta činjenica, zbog budnosti u kojoj ga je držaonjegov zavjet, nije opet mogla toliko umiriti njegovo nemirno srce da bipropustio i svaku drugu potragu.»Pequod« je, dakle, krenuo iz Nantucketa baš na sam početak spomenutog

»ekvatorijalnog doba«. Ma kako se trudio, što god poduzeo, kapetan bašnikako nije mogao stići sasvim na jug, da oplovi Cape Horn, da se spusti došezdesetog stupnja zemljopisne širine, te da navrijeme zaplovi uekvatorijalne predjele Tihog oceana. Zato mu se valjalo strpjeti do idućeg»ekvatorijalnog doba«. No možda je »Pequod« tako rano krenuo na put jerje Ahab imao neke svoje posebne razloge baš s obzirom na cijeli ovaj spletrazličitih okolnosti. Ta pred sobom je imao tristo šezdeset i pet dana i noći— vrijeme što će ga radije provoditi u prigodnu lovu nego da, nestrpljivočekajući, životari na kopnu. A tko zna neće li Bijeli kit provesti svoje»ferije« u ovim samotnim vodama, daleko od svojih uobičajenih hranilišta,pa iznenada pomoliti svoje smežurano čelo negdje blizu Perzijskog zaljeva,u Bengalskom zaljevu, u Kitajskome moru, ili u nekim drugim vodama ukojima obitavaju njegova braća? Možda će vjetrovi, monsuni, pamperi,

sjeverozapadnjaci, harmatani ili pasati, ili neki drugi — samo ako ne zapušeistočnjak ili samum — natjerati Moby Dicka u krug besputne vijugavebrazde »Pequodova« krstarenja oko svijeta.Uzmimo da je tako. Prosuđujući sve hladno i mirno — zar ipak ne izgleda

luda pomisao da bi progonitelj, sred beskrajnog oceana, mogao prepoznatitoga jednog, samotnog kita, kad bi ga i susreo, baš kao nekoga bjelobradogmuftiju sred vreve carigradskih ulica? Da, po njegovu kao snijeg bijelomčelu i snježno bijeloj grbi svatko ga je morao prepoznati. »A zar nisamobilježio kita — promrsio bi Ahab, odbacujući svoje pomorske karte koje jegotovo svu noć proučavao, i prepuštajući se opet sanjarenju — obilježio gai sve proračunao, pa da mi sad izmakne? Široke su mu peraje prorešetane ipo rubovima nazupčane kao uši zalutale ovce!« I tad bi njegove uskovitlanemisli jezdile kao u mahnitoj trci, dok ga ne bi svladala teška posustalost.Onda bi se uspeo na palubu, da se osvježi, pribere i ponovno osjeti svojustaru snagu. O, Bože, kakve li tlapnje, zanosi i muke razapinju toga čovjekakoji izgara od jedne jedine želje: žudi samo za osvetom! Spava zgrčenihpesti, a budi se krvavih dlanova, s noktima zarinutim u živo meso.Koliko li su ga puta usred noći bacali s njegova loga nepodnošljivo živi

sni, nastavljajući njegove teške dnevne misli, a on ih i dalje nosio sa sobomu vrtlogu svoga sumanutog bijesa, dok se sva srž i bit njegova života ne bipretvorila u neizdržljivu tjeskobu. A kad bi mu te duševne muke poremetileravnotežu, kao što je ponekad i bivalo, i u njemu kao da se otvorilaprovalija iz koje su sukljali plameni jezici i munje, a mrski mu neprijateljidomahivali da skoči k njima u vatreni bezdan — kad bi se u njemu razjapiotaj pakao što mu je gorio u duši, tad bi se odjednom začuo bezuman krik, iužagrenih očiju Ahab bi izletio iz svoje kabine, kao da skače s gorućepostelje. Ali te duševne boli nisu možda bili samo neutoljivi znaci nekepritajene slabosti, ili strah od vlastite odluke, nego su više bili jasnisimptomi jačine te odluke. Jer u takvim trenucima ludi Ahab, proračunani,nepomirljivi, postojani lovac i progonitelj Bijeloga kita, taj Ahab, koji bipošao da spava u svojoj visaljki, nije bio uzrok i pokretač one strahote kojaga je lomila. Taj uzrok bijaše vječno načelo ili duh, živ u njemu samom: i usnu, otkinuto od razbora koji se njime služio kao oruđem, to je načelospontano nastojalo spasiti od opasne blizine pomahnitalog bića kojemu utom času bijaše sastavni dio. No budući da um ne postoji ako nije vezan uzduh, čini se da je to bio razlog s kojeg se, u slučaju Ahaba, koji je sve svojemisli i snove usmjeravao jedinoj vrhovnoj svrsi, ta svrha vlastitom

upornošću i htijenjem silom odupirala i nebu i paklu, kao neko samorođenoi nezavisno biće. Štoviše, to je strašno biće moglo živjeti i izgarati, dok sezajednička bitnost s kojom je bilo združeno, prestravljeno otimala i branilaod toga neželjenog i samovoljnog rođenja. I stoga je na muke razapeti duhkoji je zurio iz tih očnih šupljina — kada je biće što se činilo da je Ahab,izjurilo iz svoje kabine — bio u tom času samo prazni lik, bezobličnomjesečarsko biće, živa zraka svjetla koja se nema na čemu odraziti, i zato jeu biti samo bijela praznina. Neka ti Bog pomogne, starče, jer tvoje su mislistvorile u tebi neko biće, a onome koji se upornošću svojih misli takopreobrazi u Prometeja — njemu će jastreb dovijeka kidati živo srce i njimese hraniti, jer jastreb je upravo ono biće što ga je sam stvorio.

45. SVJEDOČENJA

Što se tiče same fabule ove knjige i što je, dakako, u indirektnoj vezi sjednom ili s dvjema izvanredno zanimljivim pojedinostima o načinu životaulješura glavatih, pređašnje je poglavlje, u svome prvom dijelu, jedno odnajvažnijih u knjizi, no kako će dalje pokazati, prijeko je potrebno tajproblem još bolje raščlaniti i dublje zahvatiti, da bi ga čitatelj mogaoshvatiti u njegovoj biti, te da se razbiju sve one sumnje što bi mogle nastatizbog posvemašnjeg nepoznavanja same stvari: ta inače bi se lako moglodogoditi da poneki još i posumnjaju u neke bitne istine ove pripovijesti.Pri izvršenju toga svog zadatka ne kanim postupati po nekom sustavu,

nego ću se zadovoljiti time što ću pokušati uvjeriti svoje čitatelje oistinitosti spomenutih činjenica, navodeći neka istinita zbivanja što su meni,kao kitolovcu, poznata iz moga vlastitog iskustva ili pak po kazivanju. Potim citatima, držim, svatko će sam doći do zaključka do kojeg je meni stalo.Prvo. Meni su osobno poznata tri slučaja da je kit, pogođen harpunom,

uspio pobjeći, te je poslije (u jednom slučaju tek nakon tri godine) od isteruke bio ponovno pogođen i ubijen, jer se pokazalo da su oba koplja,izvučena iz njegove tjelesine, bila označena istim znakom onog harpunaša.U onom slučaju kad su protekle tri godine, a sve mi se čini, još i više,čovjek koji je bacio harpun u tom je međuvremenu nekim trgovačkimbrodom otputovao u Afriku, tu se iskrcao, priključio se nekoj istraživačkojekspediciji, prodro s njome duboko u unutrašnjost, gdje je putovao gotovodvije pune godine, često izvrgnut smrtnim opasnostima od otrovnih zmija,divljih urođenika, zvijeri, kužnih isparivanja i ostalih nedaća što snalazesvakoga koji prodire u srce neistraženih predjela. Za to je vrijeme, čini se, ikit kojeg bijaše pogodio svojim harpunom krenuo na svoje putovanje, tenema sumnje da je triput oplovio kuglu zemaljsku, dodirujući bokovima sveafričke obale, ali uzalud. Taj se čovjek ponovno sastao s tim kitom i ubioga. Velim vam, meni su osobno poznata tri slična slučaja. U dva sam slučajavidio ubijene kitove, a u drugom sam susretu dapače bio prisutan kad su izkitove mrtve tjelesine izvukli dva harpuna s oznakama. U onom slučaju odtri godine zbilo se tako da sam se oba puta, u prvom i posljednjem, nalaziou lovačkom čamcu, te sam pri konačnom susretu s kitom (pošto je biousmrćen) jasno prepoznao ispod njegova oka čudan veliki madež što sam gaopazio i prije tri godine. Kažem: tri godine, ali sam čvrsto uvjeren da jeproteklo više vremena. To su, eto, tri moja slučaja, a čuo sam i za mnogo

drugih, od ljudi kod kojih ne postoje baš nikakvi razlozi da posumnjate unjihovu vjerodostojnost i istinoljublje.Drugo. Svima je ribarima koji polaze u lov na ulješure vrlo dobro poznata

činjenica — o kojoj, dakako, ljudi s kopna nemaju ni pojma — da je bilonekoliko nezaboravnih, značajnih primjera, da su lovci u najrazličitijimdijelovima oceana i poslije mnogo vremena prepoznali istog kita. A ti galjudi nisu nipošto prepoznali po nekim tjelesnim osobinama po kojima bi setaj kit osobito isticao među ostalim kitovima, jer ma kako čudan bio nekiprimjerak, ljudi bi ubrzo dokrajčili svaku njegovu čudnovatost i posebnost,ubijajući ga i pretapajući u neobično dragocjeno ulje. Ne, ne, sa posvedrugih razloga bili su ti kitovi tako popularni: svi su ih tako dobropoznavali, jer su s njima stekli kobna iskustva, i ovjenčali ih slavom strave istrašnih opasnosti kao nekog Rinalda Rinaldinija,[181] te su se mnogikitolovci, kad bi ga slučajno ugledali na oceanu kako se valja i plovi ublizini njihova broda, zadovoljili time da ga naprosto pozdrave, dotičući serukom svojih mornarskih šešira, ne želeći i ne tražeći nikakva pobližegpoznanstva. Kao oni kukavci na kopnu koji slučajno poznaju nekogaslavnog ali napržitog čovjeka, te ga, kad ga slučajno susretnu na ulici,pozdravljaju samo krišom i što nenapadnije, da ne bi izgledalo kako mu senameću: boje se da zbog takve svoje drskosti ne dobiju još i po nosu.Ali nije svaki od tih čuvenih kitova uživao samo veliku pojedinačnu slavu

— možemo mirne duše reći: sveoceansku slavu; nije on bio samo slavan zaživota, kao što sada, poslije smrti, besmrtno živi u mornarskim pričama, većsu mu također davali prava, povlastice i časti posebnog imena, i svaki jeimao svoje ime baš kao i Kambiz[182] ili Cezar. Zar nije bilo tako, o TimorTome, slavni levijatane, ispresijecan mrežotinama poput ledena brijega, kojisi tako dugo vrebao u zasjedi istoimenih[183] istočnih tjesnaca, i čiji su semlazovi često viđali sve do palmama obraslog žala Ombaya! Ne bješe litako, o Jack Novozelanđanine, ti koji si bio strah i trepet svih kitolovaca štosu krstarili u blizini Zemlje Tetoviranih Ljudi? Nije li tako bilo, oMorquane, kralju Japana, čiji se vodomet, kažu, ponekad ocrtavao u oblikukao snijeg bijela križa na nebeskoj modrini? Ne bješe li tako, Don Miguele,ti čileanska ulješuro, čija su leđa kao u stare kornjače bila išaranatajanstvenim hijeroglifima? Prozaički rečeno, evo vam četiri slavna kita,koja su dobro poznata onima koji se bave cetologijom, isto tako kaoMarije[184] i Sulla[185] s onima koji proučavaju klasičnu povijest.

No to i nije sve. Pošto su Jack Novozelanđanin i Don Miguel uništilimnoge lovačke čamce i njihove posade, smioni kapetani-kitolovci poveli suza njima uporne hajke, te su ih najposlije pronašli i ubili, jer su krenuli naput imajući pred očima jedino taj cilj, baš kao što je u svoje vrijeme kapetanButler poveo svoju kaznenu ekspediciju kroza šume Narragansetta imajućipred sobom samo cilj da uhvati čuvenog i strašnog ratnika Annawona,vojskovođu indijanskoga kralja Filipa.Ne znam gdje bih našao zgodnije mjesto od ovoga da spomenem još nešto

što meni izgleda važno da se objavi, kako bi se u svakom pogledupotkrijepila razložnost i primjerenost čitave te priče o Bijelom kitu, anapose događaje s tragičnim svršetkom, jer to je jedan od onihobeshrabrujućih slučajeva gdje istinu valja isto tako dokazivati kao izablude. Većina ljudi s kopna tako je neupućena u najobičnija i kao na dlanujasna čudesa prirode, te ako ne upozorimo na neke obične činjenice, oni bise još mogli narugati Moby Dicku kao nečuvenoj izmišljotini, ili — što bizavrijedilo samo još više prezira — odgurnuti ga kao odvratnu inepodnošljivu alegoriju.Prvo. Premda mnogi ljudi imaju neke nejasne i maglovite predodžbe o

glavnim opasnostima kitolova, ipak nemaju nikakve određene i stvarneslike o tim pogibeljima, i ni u snu ne slute koliko su česte. Jedan je odrazloga u tome što se od pedesetak stvarnih nedaća i smrtnih slučajeva, štose na moru dogode, kod kuće javno spomene samo jedan, a najčešće se i tajbrzo zaboravi. Zar mislite da onaj bijednik koji se baš ovog trenutka zapleou harpunski konop, tamo nedaleko od obala Nove Gvineje, te ga levijatansada vuče sa sobom u dubinu — zar mislite da će ime tog jadnika bititiskano u rubrici »Umrli« u novinama što ćete ih sutra čitati za doručka?Neće, i to zato što je poštanski promet između naše zemlje i Nove Gvinejeveoma neredovit. Jeste li ikad čuli o nekim, recimo, redovitim izravnim ilineizravnim vijestima iz Nove Gvineje? Reći ću vam još i to da smo zavrijeme jednoga mog posebnog putovanja po Pacifiku među mnogimdrugim brodovima susreli njih trideset, od kojih je svaki zabilježio baremjedan smrtni slučaj u tragičnom sukobu s kitom, neki i više, dok su tri brodaizgubila čitavu posadu kojeg od svojih čamaca. Budite štedljivi, ako Bogaznate, kad palite svoje svijeće i svjetiljke, jer u svakom galonu ulja kojipotrošite nalazi se barem po jedna kap ljudske krvi!Drugo. Ljudi s kopna zacijelo imaju izvjesne predodžbe o tome kako je kit

golema i snažna životinja, no ja sam već znao doživjeti da mi ljudi čestitaju

na mojoj bujnoj mašti kad bih im ispričao neku izuzetnu zgodu o toj kitovojgorostasnosti i divljini, a da mi pritom nije bilo ni nakraj pameti da se šalim,baš kao ni Mojsiju kad je pisao priču o deset zala egipatskih.Nasreću, ono glavno što želim istaknuti može se dokazati svjedočenjima

koja nemaju veze sa mnom. A glavno je ovo: Ulješura je pod izvjesnimokolnostima dovoljno jaka, vješta i svijesno pakosna, te može spredumišljajem probiti, sasvim uništiti i potopiti i velik brod, i štoviše —ulješura je to zaista i učinila!Prvo. Godine 1820. krstario je Tihim oceanom nantucketanski brod

»Essex«, kojim je zapovijedao kapetan Pollard. Jednog dana ugledaše kitovvodomet, te spustiše čamce i povedoše hajku za jatom kitova. Ne prođedugo, i nekoliko je ulješura bilo ranjeno, kadli odjednom jedan golemi kitpobjegne ispred lovačkih čamaca te se udalji od jata i zaplovi pravo premabrodu. Nasrnuvši glavom u korab, probuši ga, pa se jedrenjak za manje od»deset minuta« nagnuo i nestao. Odonda pa sve do danas nije pronađena nijedna cjepotina toga broda. Poslije neopisivih stradanja jedan se dio posadeu svojim čamcima domogao kopna. Vrativši se najposlije kući, kapetanPollard još je jedanput, dobivši zapovjedništvo nad nekim drugim brodom,odjedrio put Pacifika, no bogovi mora i drugi put razbiše njegov jedrenjak oneznane obalne hridi, i drugi put njegov brod bijaše potpuno uništen, i odtog se vremena kapetan odrekao mora, te nije više kušao sreću. KapetanPollard živi još i danas u Nantucketu. Bio sam kod Owena Chacea, koji je uvrijeme brodoloma »Essexa« bio njegov prvi časnik, i pročitao sam njegovjasan i vjeran izvještaj, razgovarao s njegovim sinom, a sve to samonekoliko milja od samog mjesta nesreće.[186]

Drugo. Brod »Union«, također iz Nantucketa, bio je godine 1807.nedaleko od Azora na sličan način potopljen, samo što ne raspolažemautentičnim podacima o toj katastrofi, iako sam tu i tamo slušao kakokitolovci spominju tu nesreću.Treće. Prije nekih osamnaest ili dvadeset godina komodor J...., koji je u

ono vrijeme zapovijedao jednom američkom korvetom prve klase, upravo jeručao u društvu nekih kapetana kitolovaca na jednom nantucketanskombrodu u luci Oahu na Havajskim otocima. Razgovor se poveo o kitovima, aspomenuti zapovjednik uživao je u tome da pravi skeptične primjedbe upogledu čudesne snage tih nemani, u što su ga prisutni kitolovci svakakohtjeli uvjeriti. On je, na primjer, sasvim kategorički poricao mogućnost dabi kit mogao tako oštetiti njegovu čvrstu korvetu da bi u nju prodrlo ma i za

naprstak vode. Ali čekajte samo što je dalje bilo! Nekoliko tjedana nakontoga taj je isti komodor zajedrio s tim svojim neosvojivim brodom putValparaisa. Na putu ga je, međutim, zaustavila grdna ulješura i zamolila gaza kratak povjerljiv razgovor. Razgovor se sastojao u tome što je ona takosnažno tresnula o komodorov brod, te je brže-bolje, dok mu je sva momčadbila zaposlena na sisaljkama, upeo da se što prije dočepa najbliže luke ukojoj bi se mogao usidriti i zakrpati pukline na korabu svoga broda. Nisamdoduše praznovjeran, no ipak smatram taj komodorov susret djelomProvidnosti. Nije li se Saul iz Tarza[187] u sličnoj nevolji obratio odbezboštva? Velim vam da ulješura ne zna za šalu!A sada ću skrenuti vašu pozornost na Langdorffova »Putovanja« zbog

neke neznatne okolnosti, koja je, međutim, za pisca ove knjige posebnovažna. Valja znati da je Langdorff bio dodijeljen slavnoj istraživalačkojekspediciji ruskog admirala Krusensterna početkom stoljeća. KapetanLangdorff započinje svoje sedamnaesto poglavlje kako slijedi: »Trinaestogasvibnja naš je brod bio spreman da otplovi, a sutradan našli smo se već naotvorenoj pučini, na putu u Ohotsk[188]. Vrijeme je bilo izvanredno vedro ilijepo, no tako neizdržljivo hladno te smo se morali zaogrnuti svojimbundama. Nekoliko dana imali smo samo malo vjetra, i tek poslijedevetnaestoga zapuhao je jak sjeverozapadnjak. Neobično velik kit, veći odnašeg broda, ležao je gotovo na samoj površini mora, ali ga nitko nije nizamijetio sve do časa kada brod, koji je brodio punim jedrima, umalo štonije već naletio na njega. Našli smo se u strašnoj i neposrednoj opasnosti,jer je gorostasna neman, zgrbivši svoja leđa, izdigla brod za najmanje tristope iz vode. Jarboli se zanjihaše, a sva jedra splasnuše, dok svi mi kojibijasmo dolje potrčasno na palubu, misleći da smo se nasukali na greben, atek onda primijetismo kako je gorostas dostojanstveno i mirno već krenuodalje. Kapetan D'Wolf odmah je pozvao ljude na sisaljke, da izvide je librod od udara pretrpio kakve štete, no na našu se veliku sreću pokazalo dabrod nije ni najmanje nastradao.«A kapetan D'Wolf, koji se tu spominje kao zapovjednik broda, rodom je iz

Nove Engleske; poslije mnogih i najneobičnijih pustolovina koje je doživiou svome pomorskom životu, sada živi u selu Dorchesteru, blizu Bostona, ija se mogu ponositi time što sam njegov nećak. Osobito sam ga ispitivao osvemu što je u vezi s tim poglavljem Langdorffove knjige, i on mi jepotvrdio istinitost svake pojedine riječi. To, međutim, nije bio velik brod

nego ruska brodica, sagrađena na sibirskoj obali, koju je moj ujak kupiopošto je prodao svoj brod kojim bijaše isplovio iz domaće luke.U onoj snažnoj knjizi Lionela Wafera, jednog od drugova starog

Dampiera[189] — knjizi punoj drevnih pustolovina, ali i istinskih čudesnihzgoda, naišao sam na nešto tako nalik na ono što sam maloprije citirao izLangdorffa, te ne mogu a da to ne uvrstim ovdje, ukoliko je potreban joškakav čvrst dokaz za moju tvrdnju.Lionel se kanda nalazio baš na putu u »John Ferdonando«, kako on zove

današnji Juan Fernandez. »Na našem putovanju onamo«, veli on, »otprilikeu četiri sata izjutra, kad smo bili otprilike sto i pedeset milja udaljeni odameričkog kopna, naš je brod osjetio strahovit potres, te su se naši ljudi takosilno prestrašili da nisu znali ni gdje se nalaze ni što da misle, i svaki se odnjih počeo spremati, kao da je kucnuo posljednji čas. A taj je udar bio zaistatako neočekivan i žestok te smo svi bili potpuno uvjereni da se brodnasukao. No kad je sveopća zabuna i strava popustila, bacismo olovnicu, aliuopće nije dosegla dna... Od iznenadna potresa topovi su poskočili u svojimležištima, a mnogi su mornari izletjeli iz svojih visaljka. Kapetan Davis,koji je ležao glavom naslonjen o top, bio je bačen iz kabine!«Lionel nastoji zatim taj udar dovesti u vezu s nekim potresom, pa tu svoju

tvrdnju potkrepljuje činjenicom što je bio nekako u to vrijeme jakzemljotres opustošio neke predjele u Španjolskoj. No ja se ni najmanje nebih čudio da je u tami ranih jutarnjih sati taj udarac ipak prouzrokovaoneopažen kit koji je okomito izronio i odozdo udario u brod.Mogao bih tako nizati još mnoge druge primjere, za koje sam na bilo koji

način saznao, o velikoj snazi i pakosti što je ulješura ponekad pokazuje. Znase kako je više nego jedanput ne samo natjerala lovačke čamce u bijeg, te ihprogonila sve do broda, nego se dala i u potjeru za samim brodom,odolijevajući dugo vremena harpunima i kopljima kojima su je s palubeobasipali. O tome bi vam posada engleskog broda »Pusie Hall« moglasvašta ispričati. A što se tiče njene snage, mogu vam reći još i to da se čestodogađalo te su lovci, za mirna vremena, konope harpuna što su bili zarinutiu tijelo ulješure, vezivali o brod, te ga kit onda vukao za sobom kroz vodukao što konj vuče kola. Često je bilo zapaženo da ulješura, kad je jedanputpogođena, a lovci joj daju vremena da se pribere, zna navaliti, ali ne uslijepom bijesu, nego s očitom namjerom da potamani svoje progonitelje.Zna se da je za njenu ćud vrlo značajna činjenica što — čim na nju navale— ona odmah razjapi svoja grdna usta i drži ih tako otvorena i po nekoliko

minuta. No sad se moram zadovoljiti još jednim, posljednjim, slučajem zailustraciju svojih navoda, vrlo važnim i značajnim primjerom, po kojemćete bezuvjetno morati uvidjeti da ne samo što su čudesni događaji u tojknjizi potvrđeni bjelodanim činjenicama iz naših dana, nego su ta čudesa(kao uostalom sva čudesa) samo puka ponavljanja kroz vjekove, pa takomilijunti put možemo reći sa Salamunom: »Zaista ništa novo pod suncem.«U šestom stoljeću kršćanske ere življaše u Carigradu državni činovnik,

kršćanin Prokopije,[190] za vlade cara Justinijana i njegova vojskovođeBelizara. Kao što je mnogima poznato, on je napisao povijest svogavremena, u svakom pogledu veoma značajno i vrijedno djelo. Najboljistručnjaci uvijek ga smatrahu veoma vjerodostojnim historičarom, koji nijeništa preuveličavao, osim u nekim pojedinostima, koje međutim nisu ni ukakvoj vezi s onim što vam namjeravam spomenuti.U toj, dakle, svojoj povijesti Prokopije spominje kako su za njegova

službovanja, kad je bio carigradski prefekt u susjednoj Propontidi, to jest nadanašnjem Mramornome moru, ulovili golemu morsku neman koja je upedesetak posljednjih godina uništila mnoge brodove u tim vodama.Činjenica, koja je tako stvarno i povijesno dokazana, ne da se tako lakoporeći, za što, uostalom, i nema nikakva razloga. Ne spominje se koje jezapravo vrste bila ta neman, no kako je uništavala brodovlje, te još sa nekihdrugih razloga, ta je neman po svoj prilici bila — kit, i ja sam dubokouvjeren — ulješura. A reći ću vam i po čemu tako sudim. Dugo samvremena mislio da je ulješura bila posve nepoznata u Sredozemnom morukao i u susjednim dubokim vodama, što su sa njim povezane. Ja sam,štoviše, još i sada uvjeren da ta mora nisu, a možda nikad i neće biti, zbogprilika kakve su tamo, prikladna obitavališta za kitove, koji obično žive uskupinama (plovama). No dalja su mi istraživanja u posljednje vrijemedokazala da je u današnje doba zabilježeno nekoliko pojedinačnih slučajevada se ulješura pojavila u Sredozemnom moru. Saznao sam iz vjerodostojnaizvora da je na Barbarskoj obali[191] Davis, komodor britanske ratnemornarice, našao kostur ulješure, a budući da ratni brod može proći krozDardanele, zašto ne bi istim putem i ulješura mogla prijeći iz Sredozemnogau Mramorno more?Koliko sam mogao saznati, u Mramornom se moru ne nalazi ona čudna

tvar, takozvani okrijek,[192] kojim se hrane grenlandski ili obični kitovi, noimam nekih razloga da vjerujem kako se hrana ulješura — lignji i sipe —

nalazi na dnu spomenutog mora, jer su oveći primjerci, iako ne najveći tevrste, pronađeni i na njegovoj površini. Ako, dakle, pomno sredite iusporedite sve te podatke, te malo o njima razmislite, lako ćete razumjeti daje, prema ljudskom shvaćanju, ona Prokopijeva morska neman koja je polstoljeća razbijala brodove jednoga rimskog cara, najvjerojatnije bila —ulješura.

46. NAGAĐANJA I SLUTNJE

Premda je Ahab izgarao u žarkoj vatri svojih namjera, imajući predsobom, u svim svojim mislima i činima, samo konačni cilj: uhvatiti MobyDicka, te je, čini se, bio spreman žrtvovati svaki drugi ljudski interes za tujedinu svoju veliku strast, ipak kao da je i po svojoj prirodi i podugogodišnjoj navici bio toliko srastao s poduzetnim duhom i načinomživota svih kitolovaca da usto nije mogao odnemariti lov za vrijemeputovanja. U najmanju ruku, ako nije bilo tako, bilo je i drugih i važnijihrazloga koji su na nj djelovali. Bilo bi možda, i uza svu Ahabovumonomaniju, suviše smjelo ustvrditi da se njegova osvetnička mržnja ukojoj je progonio Bijelog kita protezala i na sve ostale ulješure, te da jemožda mislio kako će mu se to prije pružiti prilika da se sukobi s onimkitom kojega je progonio s tolikom mržnjom, što će brže i što više ubijatiostale kitove. Ako, dakle, takva pretpostavka nije dolazila u obzir, bilo je tui drugih okolnosti, koje doduše nisu bile tako usko povezane s divljinomnjegove glavne strasti, ali su ipak mogle djelovati na nj.Da bi izvršio svoj naum, Ahabu je bilo potrebno poslužiti se nekim

oruđem; a od svega oruđa kojeg se čovjek laća pod kapom nebeskom ljudiće najlakše zatajiti. Znao je, da navedemo samo jedan primjer, koliko god jenjegova superiornost upravo magnetskom snagom u izvjesnom pogledudjelovala na Starbucka, da tom superiornošću ne može potpuno zarobitidušu toga čovjeka, kao što ni tjelesna nadmoć ne uključuje u sebi ujedno ineku intelektualnu prednost, jer intelektualne osebine stoje prema čistospiritualnim samo u nekoj vrsti tjelesnog odnosa. Starbuckovo tijelo injegova obuzdana volja pripadali su Ahabu dotle dokle je Ahabmagnetičnom snagom djelovao na Starbuckov mozak. Ipak je znao da jeusprkos svemu tome njegov prvi božman zazirao u duši od potjere u koju seupustio njegov kapetan, te bi, kad bi samo mogao, s najvećom radošćuodustao od njegova plana ili ga, dapače, pokušao i spriječiti. Može sedogoditi da prođe još dosta vremena prije nego što im se ukaže Bijeli kit. Zasve to vrijeme uvijek će postojati opasnost da se Starbuck na mahoveotvoreno pobuni i ustane protiv svoga zapovjednika, ukoliko ga ne zaokupinečim običnim, razboritim i svakidanjim. Ali ne samo to: Ahabovo tiholudilo najviše se očitovalo, u pogledu Moby Dicka, u njegovu izvanrednomoštroumlju i sposobnosti predviđanja da zasad treba s te hajke skinuti plašttajanstvenog bezboštva kojim je stvarno bila sva prožeta, da treba ublažiti

stravu koja je lebdjela nad čitavim tim pothvatom (jer malo je ljudi kojihhrabrost može odolijevati neprekidnom razmišljanju, a bez i najmanjeakcije) i, konačno, da njegovi ljudi, mornari i časnici, za dugih noćnihstraža na palubi moraju na nešto drugo misliti, na nešto što im je bliže idohvatljivije od Moby Dicka. Jer kako god ta divlja družina veselo izanosno pozdravila njegove riječi kad im je priopćio što od njih traži, ipaksu svi pomorci, ma kakvi oni bili i ma otkud oni došli, u biti manje-višeprevrtljivi i nepouzdani — jer žive pod promjenljivim nebom, primajući sveosobine njegove nestalnosti — pa ako je pred njima kakav dalek i nejasancilj, bio taj na kraju ma kako primamljiv i pun obećanja, bilo je nužno da ihprivremeno uposliš i da im pažnju skreneš na nešto drugo, njima bliže iopipljivije, kako bi im se sačuvalo zdravo tijelo i jak duh za čas konačnogobračuna.Nije Ahab smetnuo s uma još jedno. U danima velikog uzbuđenja svijet s

prezirom odbacuje sve niske i bezvrijedne obzire, ali takvi su dani prolazni.Naravi običnog smrtnika svojstvena je pohlepa, mišljaše Ahab. Dopustimoda bi pomisao na Bijelog kita mogla i rasplamsati srca moje divlje družine ioplemeniti ih zanosnim osjećajem viteza-lutalice u času kad zametnu borbus Moby Dickom — ipak do toga časa treba zadovoljiti njihove običnije isvagdanje apetite. Ta ni gordi, viteški križari drevnih vremena nisu sezadovoljavali time da putuju dvije tisuće milja daleko da se bore za svetigrob, već su se usput bavili ubijanjem i pljačkom, rezanjem tuđih novčanihkesa i sličnim časnim uzgrednim zanimanjima. Da su ih prisiljavali daimaju pred očima jedino i isključivo svoj konačni romantični cilj, mnogi biga od njih bili s gnušanjem odbacili. Neću ja svojim ljudima, mišljašeAhab, oduzeti svaku nadu u novac — da, da, u novac! Sada im možda i nijetoliko stalo do novca, ali neka mine samo nekoliko mjeseci a da im se neukaže nada u zaradu novaca, svi bi planuli, i tako bi isti taj novac brzosrušio Ahaba.A bijaše tu još nešto zbog čega je Ahab bio na oprezu. Vjerojatno je Ahab

u svojoj neobuzdljivoj strasti, a možda i malo prerano, otkrio glavnu, iakosvoju osobnu, svrhu »Pequodova« pohoda, pa je sada bio savršeno svjestantoga da se tako izvrgao opasnosti optužbe da je zloupotrijebio svoju vlast.Njegovi su mu ljudi sada mogli, po moralnom i zakonskom pravu, savršenonekažnjivo uskratiti svaku dalju poslušnost, a kad bi im se ushtjelo, moglibi mu i silom oduzeti zapovjedništvo nad brodom. Bilo je svakako potrebnoda se Ahab baš svojski zaštiti od i najmanjeg tračka sumnje da je

zloupotrijebio službene ovlasti, kao i od posljedica koje bi iz toga moglenastati. Ta se zaštita mogla sastojati samo u nadmoćnosti Ahabova mozga,srca i ruke, i u najbrižnijem proračunanom motrenju — valjalo mu paziti nasvaki i najmanji utjecaj koji djeluje na njegove ljude.Zbog svega toga, a možda i sa još nekih drugih razloga, koji su odveć

zakučasti a da bismo ih ovdje mogli riječima izraziti, Ahabu je bilo posvejasno da se mora i dalje pridržavati prvobitnog i pravog cilja »Pequodova«putovanja, držati se svih ustaljenih običaja i navika, i ne samo to — nego damora i samog sebe prisiliti da pred svima pokaže dobro poznati strastveniinteres za njihovo zvanje uopće.Bilo kako mu drago, sada se često mogao čuti njegov glas kako dovikuje

stražama na trima jarbolima, te ih opominje neka budno paze i neka seoglase svojim zovom, pa ugledali i samo dupina. Ta je budnost uskoroimala uspjeha.

47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAČU

Bilo je oblačno, sparno poslijepodne. Mornari su tromo lješkarali popalubi, ili dokono zurili u more što se sivjelo kao olovo. Queequeg i jadadosmo se na lak posao da ispletemo još jednu takozvanu pletnjaču[193] zanaš čamac. Sve je bilo tiho i pritajeno, čitav prizor prožet nekom slutnjom, aneka je tako opojna začaranost lebdjela u zraku te je svaki u muk utonulimornar kanda uronio u vlastitu nevidljivu dušu.Bijah Queequegu kao neki poslužitelj ili pomagač dok smo se bavili oko

pletnjače. Dok sam ja uvlačio i provlačio potke mrlina između dugihstrukova osnove, služeći se svojom rukom umjesto čunka, i dok jeQueequeg, stojeći postrance, svejednako zaticao svoj teški hrastov mačmeđu niti i lijeno gledao u more, te bezbrižno i ne misleći ni na što, svakistruk privodio svojoj svrsi — takva je čudna sanenost vladala po svembrodu i po svoj pučini, prekidana samo jednoličnim, prigušenim lupkanjemdrvenog mača, te se činilo da je to Razboj Vremena, a ja sam čunak na tomrazboju, čunak što nesvjesno utkiva niti Sudbine. I tako su se sukale potke uosnovi toga tkanja u jednoličnom, uvijek istom i nepromjenljivomtreperenju, dopuštajući samo unakrsno upletanje drugih niti u svoje tkivo.Ta osnova tkanja kao da je bila neka neumitnost, a ja — pomislih —svojom rođenom rukom povlačim čunak i tkam svoju vlastitu sudbinu utkanje ovih nepromjenljivih niti. Za to vrijeme Queequegov nagli i nehatnimač gađa i zahvaća potke ponekad iskosa, ploštimice, snažno i slabije, većprema zamahu, stvarajući raznolikošću svojih završnih udaraca kontraste ukonačnom izgledu naše pletnjače. Mač tog divljaka — mišljah — povlačipotke po svojoj volji, te odlučuje o konačnom izgledu osnove — taj laki,nehatni mač zacijelo je slučaj, da, slučaj, slobodna volja i neumitnost, iakonespojive, preplećući se djeluju zajedno. Ovo sudbinsko tkanje ne može seu svojoj osnovi izmijeniti, nego ga svaki novi titraj privodi bliže tomenjegovu neizmjenljivom i konačnom izgledu, a slobodna volja — još uvijekslobodna — poteže svoj čunak između određenih niti, dok slučaj, iakoucrtan pravilnim crtama neizbježnosti, i u svojim prijekim putovima vođenslobodnom voljom, unatoč toj svojoj dvostrukoj omeđenosti — slučajponekad ipak zavlada, te onda u tim zbivanjima izriče svoju posljednjuriječ.

*

I tako smo netremice pleli i tkali, odjednom se trgnuh, čuvši neki glas,tako čudan, otegnut u divljem i natprirodnom zvuku, te mi klupko mojeslobodne volje kliznu iz ruke, a pogled se moj zanese među oblake, odakleje taj glas dopirao kao na krilima. Tamo, visoko gore, na krstacu, ugledaosam onoga ludog momka iz Gay Heada, Tashtega. Tijelo mu žudno težilonaprijed, a ruka ispružena kao čarobna palica, dok je u kratkim, iznenadnimrazmacima i dalje kričao. A znajte da su se možda toga istog časa po svimmorima razlijegali isti krikovi iz stotine grla kitolovaca na straži, smještenihisto tako visoko u zraku, ali malo ih je imalo takva pluća kakva imašeIndijanac Tashtego, pluća koja bi u te, već od davnine znane poklike unosilatoliko divne zvučnosti.Lebdio je nad nama i, kao da leti, šibao divljim i pomamnim pogledima po

obzorju, te bi čovjek, gledajući ga, mogao pomisliti da je to prorok ilividovnjak koji gleda sjene Usuda, objavljujući svojim neobuzdanimpoklicima njihov dolazak.— Eno je, mlazâ![194] Eno je, eno! Eno je, mlaza! Mlaza!— U kojem je pravcu?— U zavjetrini, otprilike dvije milje od nas! Čitava škola, mnoštvo![195]

Nastade sveopće uzbuđenje i komešanje.Ulješura mlaza, kao što otkucava sat, u jednomjernim i jednoličnim

razmacima. Po tome kitolovci i raspoznaju ulješuru od ostalih kitova.— Pokazuje repne peraje! — zaori se Tashtegov glas, i kitova nestade.— Brže, mali! — viknu Ahab. — Vrijeme! Vrijeme!Popara odjuri dolje, pogleda na sat, te onda javi Ahabu, u minutu točno,

koje je doba dana.Brod je sada u smjeru vjetra; lako se ljulja i klizi naprijed. Kako je

Tashtego javljao da su kitovi, okrenuvši se u vjetar, zaronili, gledali smovjerujući da ćemo ih opet zapaziti ispred našeg pramca. Ulješura ponekadpribjegava čudnoj lukavosti, te kad glavom uroni u jednom pravcu, ona se,sakrivena ispod površine vode, brzo okrene i hitro otpliva u suprotnomsmjeru; no kao da u nje sada nije bilo te prepredenosti, jer se ni po čemunije moglo naslutiti da je ulješura koju je Tashtego ugledao bila ma čimeuznemirena, ili da je uopće i zamijetila našu blizinu.Za to je vrijeme jedan od »brodara« — a to su oni mornari kojima nije

dodijeljeno nikakvo mjesto u lovačkim čamcima— zamijenio Tashtega nastražarskome mjestu na vrhu glavnog jarbola. Oba mornara s prednjeg i

krmenog jarbola spustili se na palubu, koturi konopa stavljeni su na svojamjesta, sohe bile iskrenute prema moru, glavni križ vraćen natrag, i tričamca bijahu uzdignuta preko brodskog boka, kao tri pletene kotarice nadponor. Izvan rubnjaka mornari su, plamteći od uzbuđenja, jednom nogom, ustavu iščekivanja, stali na razmu,[196] dok su se jednom rukom pridržavalipopéla ograde. Tako izgleda dugi niz vojnika na ratnom brodu, kad samočekaju da skoče na palubu neprijateljske lađe.No u tom trenutku neočekivano odjeknuše krikovi, i svi ljudi svratiše

pogled s kita na drugu stranu. Svi su sada zurili u mrkog Ahaba, koji je biookružen petoricom kao iz zraka iskrslih mračnih fantoma.

48. PRVO SPUŠTANJE

Fantomi, jer tako su izgledale te sjene, jurnuše na drugu stranu palube inečujnim i brzim pokretima odriješiše koluture i konope čamca koji jeondje visio. Taj su čamac uvijek smatrali pričuvnim, premda mu je stručninaziv bio »kapetanski«, jer je visio na desnom boku krmene palube.Spodoba koja je sada stajala na pramcu čamca bila je visoka uzrasta icrnomanjasta, a jedan bijeli zub zlokobno joj izvirivao između čeličnihusana. Imaše na sebi izgužvan kineski haljetak od crna pamučnog sukna,kao u pogrebnika, i široke hlače od iste tmurne tkanine, a da bi ta crninabila još čudnija, glava toj spodobi bijaše zavijena bijelom blistavomčalmom bujne kose što joj ovijaše i omataše glavu okolo naokolo. Pratiocione spodobe nisu bili tako tamnoputi, u njih je boja kože bila tigrastožuta,kao u onih prastanovnika Manile koji su čuveni sa svoje đavolske lukavosti,te ih čestiti bijeli mornari smatraju plaćenim uhodama i tajnimpovjerenicima samog đavla na moru, njihova gospodara, čiju su poslovnicuzamišljali negdje drugdje.Dok je sva posada još u čudu zurila u te strance, Ahab podviknu onome

starom s turbanom bijele kose na glavi, koji je bio njihov vođa: — Svespremno, Fedallah?— Spremno! — zašišta odgovor.— Spuštajte čamce, čujete li? — opet zaječa Ahabov glas.— spuštajte kad

vam velim!Toliko je žestoko grmio njegov glas, te svi, unatoč svome velikom

snebivanju, skočiše na ogradu; koloturnici zaštropotaše i tri čamcapljusnuše u more, dok su mornari spretno i u vratolomnoj brzini, kakva sene viđa ni u kojem drugom zvanju, poput jaraca kliznuli niz bok broda kojise valjao i poskakali u primaknute čamce.Tek što su malo poodmakli iz zavjetrine broda, ispod krme pojavi se

četvrti čamac, u kojem je veslalo onih pet stranaca, dok je Ahab uspravnostajao na krmi, dovikujući Starbucku, Stubbu i Flasku da se odmaknu štodalje jedan od drugoga, pa da tako zahvate što veću površinu vode. No svesu oči opet bile uprte u tamnoputog Fedallaha i njegovu posadu, te mornarinisu poslušali zapovijed.— Kapetane Ahabe...! — oglasi se Starbuck.— Razmaknite se! — povika Ahab. — Što dalje jedan čamac od drugoga!

Ti, Flask, više u zavjetrinu!

— Hoću, hoću, kapetane! — veselo odviknu mali Flask, zvani »Okagača«,te poteže veliko kormilo na drugu stranu. — Malo unatrag! — podviknusvojim momcima. — Evo tu! Tu je! Evo je, mlaza, baš pred nama momci!Povucite! Samo naprijed!— Ne gledaj ti one žute momke prijeko, Archy!— Oh, ni brige me nije za njih, gosparu — odvrati Archy.— Sve sam ja to

već prije znao. Nisam li ih čuo u štivi? I nisam li baš Cabacu govorio onjima? No, što veliš, Cabaco? To su prokrijumčareni putnici, gosparu Flask!— Uprite, uprite, golubani moji! Uprite, djeco moja! Potegnite, mališani

moji! — umiljatim glasom sokolio Stubb svoje ljude, koji su pomalo većpočeli pokazivati znakove nemira. — Zašto ne lomite svoje kičme, dječacimoji? U što zurite? U one momke u četvrtom čamcu? Manite! To je samodeset ruku više da nam pomognu, i ni brige vas odakle dolaze. Što ih više,to bolje! Povuci, potegni! Ni brige vas za sumpor i paklinu, vrazi i nisu takološi drugovi! Tako, tako, tako valja! To je zaveslaj što vrijedi i tisućudukata! To je zaveslaj da se sve oblice svijaju! Hura, junaci moji, za zlatanpehar ulja glavate ulješure, junaci moji! Trikrat hura, sinci, i živi bili! Smirom, s mirom, nije hitnje, sve polako! Zašto ne mlatnete malo jačesvojim veslima, vi lupeži? Zagrizite, pasji sinovi, tako, tako! A sad opetlakše, lakše! Tako valja, tako valja! Dugo i snažno! K sebi! Samo jače, jače!Ej, vi tamo, čuste li, jače, jače! Vrazi vas izjeli, lopuže lupeške, ta vispavate! Dosta hrkanja, pospanci! Zar ne umijete jače? Upri, upri jače, jače!Uprite veslom, vrag vam kosti odnio! Uprite nek sve puca, ma svepopucalo! Uprite i izbečite oči, dabogda vam ispale! A sad, ovako!I trgnuvši svoj oštri nož iz pojasa, nastavi:— Nož u zube, majčin sine, nož u zube svaki od vas, pa onda veslajte! Ej,

tako se vesla! To je veslanje! Sad ste živnuli, zubi moji čelični! Naprijed, zanjom, za njom, srebrna moja veslašca! Za njom, klinci i mrlini!Ovdje su naširoko iznesene Stubbove besjede što ih je održao svojim

ljudima, jer je on obično na ponešto čudan način s njima razgovarao, aosobito u časovima kad im je utuvljivao u glavu članak vjere o veslanju. Nonemojte po ovom primjeru njegove glagoljivosti zaključivati da ga jespopadao neki divlji bijes na njegovu »pastvu«. Ni najmanje — to je i bilanjegova glavna značajka. Svojim je momcima znao govoriti najstrašnijestvari, a sve to glasom tako bijesnim i šaljivim u isti mah, a bijes kao da jeimao samo začiniti šaljivost, te nijedan od veslača nije mogao slušatinjegovo podbadanje a da ne zavesla i ne potegne iz petnih žila, a ipak kao

za šalu. A i sam je pritom, izvalivši se čitavim tijelom na kormilo, zijevao iizgledao tako miran i nehatan te je i sam pogled na takva zapovjednika kojizijeva već po svojoj oprečnosti djelovao na njegove ljude poput čarolije.Stubb je osim toga bio od one vrste čudnih šaljivaca kojih je veselostponekad tako dvosmislena te su njegovi podređeni i još kako pazili daizvrše njegove zapovijedi.Na Ahabov znak Starbuck je sada poprijeko veslao prema Stubbovu

čamcu, i kada su zatim, na časak-dva, oba čamca klizila jedan blizu drugog,Stubb podvikne prvom časniku: — Gospodine Starbuck! Čamac s lijeve,ahoj! Molim vas, Starbuck, samo jednu riječ!— Halo! — odvrati Starbuck, ne okrećući se ni za palac ustranu, i

svejednako potičući svoje ljude, izdajući zapovijedi tihim ali ozbiljnimglasom, dok mu je ukočeno lice bilo okrenuto od Stubba.— Što vi, gospodine, mislite o tim žutim momcima?— Nekako su ih prokrijumčarili na brod prije našeg odlaska. Uprite jače

momci! (kazivaše nešto tiše svojim ljudima, a zatim će opet naglas: ) Vrloneugodno, Stubb! Jače momci, jače! Ne brinite, Stubb, ipak će se sve dobrozavršiti! Neka vaši ljudi samo čvrsto upru u vesla, pa došlo što mu drago!Veslajte, momci, veslajte! Bit će punih bačava ulja, a zato smo i došliovamo, Stubb! Uprite momci! Posrijedi je kitovo ulje! Tu smo sad nadužnosti, je li tako? Naše se dužnosti poklapaju s našim probicima!»Da, da, to je i moje mišljenje«, reče Stubb samom sebi, kad su se čamci

razišli. »Tek što sam ih ugledao, već sam znao što je posrijedi. Zato i jestAhab tako često odlazio u štivu na krmi, što je našem Popari već odavnobilo sumnjivo. Oni su bili ondje sakriveni. A na dnu svega toga leži —Bijeli kit! Pa, što ćemo, nema tu druge pomoći! Dobro, dakle! Naprijed,momci, danas ne gonimo Bijelog kita! Samo naprijed!«Pojava tih čudnih stranaca u tako odsudnom času kad su čamce spuštali u

more, nije bez razloga izazvala u nekih mornara nešto poput praznovjernezbunjenosti. Nevjerojatno Archyjevo otkriće, o kojem je on već prije togagovorio nekim članovima posade, što mu, dakako, u ono vrijeme nitko nijevjerovao, u neku je ruku pripremilo momčad za taj događaj, pa mornari baši nisu bili tako zaprepašteni. Zbog svega toga, a i zbog pouzdanog načina nakoji je Stubb dočekao njihovu pojavu, ljudi za sada nisu u tome gledali nekuzlokobnu slutnju, premda je sve to davalo još dovoljno povoda za svakojakanagađanja o mračnoj ulozi koju je Ahab već od samog početka tu igrao. Štose mene tiče, ja sam potajno pomišljao na one tajanstvene sjene koje sam

vidio kako se u ranu zoru, onog dana kad smo krenuli iz Nantucketa, šuljajuna palubu »Pequoda«, a pomišljao sam i na zagonetne nagovještaje suludogi neshvatljivog Elije.Za to se vrijeme Ahab, koji je bio zašao u podvjetrinu, te mu časnici nisu

više čuli glasa, sveudilj nalazio ispred svih ostalih čamaca, po čemu semoglo razabrati kako valjani bijahu veslači koji su ga vozili. Ti tigrastožutiljudi kao da su bili sve sam čelik i kitove usi; i poput pet teških bata oni suse snažnim zamasima jednomjerno dizali i spuštali i tjerali čamac naprijedkao što parni stroj pokreće brod rijekom Mississippi. Fedallah, koji jebaratao harpunarskim veslom, odbacio je svoj crni haljetak, te ste moglividjeti kako mu se snažno golo tijelo isprsava visoko nad razmom čamca ijasno ocrtava na obzorju uzbibane pučine, dok je na drugom kraju čamcastajao Ahab zabačena tijela, s jednom rukom ispruženom naprijed, poputmačevaoca, kao da želi usred te valjavice zadržati čamac u ravnoteži;vidjelo se kako snažno upravlja kormilom, kao što je to već tisuću puta priječinio pri spuštanju čamca prije nego što mu je Bijeli kit otkinuo nogu.Odjednom ispružena ruka čudno zamahne, te se ukoči u toj kretnji, dok jenjegovih pet veslača u isti mah uvuklo vesla. I tako i ljudi i čamac ostadošenepomični na pučini. Istog časa zaustaviše se i ona tri čamca, raštrkana upozadini. Kitovi su, nepravilno razmješteni, uronili tjelesima u morskumodrinu, te se nije moglo jasno razabrati kojim pravcem kreću, iako jeAhab, iz veće blizine, mogao primijetiti njihovo pomicanje.— Svi neka gledaju u pravcu svojih vesala! — usklikne Starbuck. — A ti,

Queequeg, ustaj!Queequeg hitro skoči na trouglastu uzdignutu škrinju na pramcu, te stajaše

uspravno na svome mjestu, požudno zureći razrogačenim očima premamjestu kamo se hajka usmjerila. Isto ste tako mogli i Starbucka vidjeti kakostoji na najizbočenijem dijelu krme, na svome, u visini razme uzdignutommjestu, održavajući spretno i hladnokrvno ravnotežu pri žestokom ljuljanjui poskakivanju čamca, gledajući netremice u beskrajno modro površjemorsko.Malo podalje ležao je i Flaskov čamac u tišini kao bez daha, njegov

zapovjednik stajao je nehajno na vrhu uzdignute izbočine krme, zvane»tvrđa«, koja je za dvije stope bila viša od ostale krmene palube, kao mala,čvrsta stražarnica, ugrađena u samu kobilicu čamca. To mjesto služi onomekoji nadzire odmotavanje harpunskog užeta. Tu gore nema mnogo višemjesta negoli na dlanu čovječje ruke, te kad je Flask stajao na takvoj

platformi, bijaše kao da stoji na vrhu jarbola na brodu koji samo što nijesasvim potonuo. No mali je »Okagača« bio sitan i kratak, a u isti mah pungordog častoljublja, te mu je mjesto na »tvrđi« bilo jedva dosta visoko.— Ta jedva vidim tri vala dalje od nosa! Da uzdignem jedno veslo, pa da

se popnem?Nato Daggoo, hvatajući se obadvjema za razmu čamca, da ne bi izgubio

ravnotežu, odšulja se žustro na krmu, te se onda uspravi, da bi njegovaramena poslužila kao platforma.— Dobro kao i svaki drugi jarbol! Hoćete li se uspeti, gosparu?— Dakako da hoću, lijepa hvala, druže. Samo žalim što nisi za pedeset

stopa viši!Zatim se divovski crnac uprije nogama u dvije suprotne podnice, malo se

saže, ponudi Flasku svoj dlan kao stremen, stavi njegovu ruku na svojurunjavu glavu, zamoli ga neka poskoči u času kad i on skokne, i tako uspretnom zamahu izdiže čovječuljka, zdrava i čitava, na svoja ramena. I tuje sad stajao Flask, a Daggoova uvis ispružena ruka služila mu kao oslon iuporište.U mnogim prilikama početnik se ne može dosta načuditi s kakvom

spretnošću i upravo nesvjesnom sigurnošću kitolovci ostaju u uspravnompoložaju u svom čamcu, usprkos najburnijem moru, kad sa svih stranazapljuskuje i moči val za valom. Još mu je čudnije kad ga gleda u onomvrtoglavom stavu na »tvrđi«, i još za takva nevremena. Ali vidjeti malogFlaska, uzdignuta na pleća divovskog Daggooa, bilo je nešto izvanredno.Taj je plemeniti crnac bio miran i hladnokrvan, nekako ravnodušno, nehajnoi barbarski veličanstven, i svoje je divno isklesano tijelo gibao u savršenomskladu sa svakim nasrtajem novog vala. Na tim je širokim crnim plećimaplavokosi Flask izgledao kao snježna pahuljica, i nosač je djelovaootmjenije negoli jahač. Iako bi se zaista živahni, bučni, razmetljivi maliFlask katkad nestrpljivo uzvrpoljio i tapkao nogama, Crnčeve veličanstvenegrudi nisu se zbog toga nimalo jače nadimale. Tako sam često u životugledao kako Strast i Taština bijesno pustoše Zemlju, ali ona zbog toga nijemijenjala ni svoje plime ni oseke, ni svojih godišnjih doba.Stubb, međutim, drugi časnik, nije s tolikim uzbuđenjem gledao daljinu.

Kitovi su po svojoj navici bili zaronili, a ne od straha; no da ih je i strah bionatjerao pod vodu, Stubb bi mirno, kako mu već bijaše navada, zapaliosvoju lulu, odlučiv da pušeći sačeka dok se opet ne pojave. Izvukao ju je izatrake na šeširu, gdje ju je uvijek držao kao zataknuto pero. Napuni je, te

palcem natisne duhan; no tek što je upalio šibicu na oštrom smirku svojeruke, kadli se Tashtego, njegov harpunar, čije su oči, kao dvije sjajnezvijezde, gledale netremice podvjetar, najedanput kao munja sruši na klupu,izvikujući mahnito i u ludoj hitnji: — Vesla u vodu i naprijed! Evo ih,dolaze!U tom času čovjek s kopna zacijelo ne bi primijetio ni kita, ni sleđa: vidio

bi samo šumavku zelenkastobjeličaste vode, a nad njom pramen titrave pareili magle, koja se povijala prema zavjetrini kao raspršen oblak nazapjenjenim valovima. Sav je zrak odjednom počeo titrati i zujati kao da jenad usijanim željeznim pločama. Ispod toga uzbibanog i zatalasanog zraka,a djelomice pod prozirnim slojem vode, plovili su kitovi prema nama.Gledajući tu bijelu paru koja im je mlazala iz štrcala, a koju si najprijeugledao, čovjek bi pomislio da su to naprijed izaslani glasnici koji jašuispred čela svoje vojske.Sve su četiri brodice hitale prema onom mjestu gdje su se, u kovitlacu,

uskomešali i zrak i voda; ali nikako da dosegneš onu uzavrelost mora iuzduha što je odmicala sve dalje i brže, kao masa vodenih mjehurića iklopaca koja se na slapu planinske presrti ruši u ponore.— Uprite jače, dječaci moji! — govorio je Starbuck, potiho ali nadasve

zbijeno, svojim ljudima, dok je oči upro preko pramca čamca, upeo ih baško dvije kompasne igle koje nepogrešivo pokazuju jedan smjer. Nije mnogogovorio svojim ljudima, niti su mornari što njemu govorili: samo odvremena do vremena tišinu u čamcu prekidahu njegovi šapati, izbačeni časoštrim, zapovjednim, čas opet blagim, molećim glasom.Bučni mali »Okagača« bijaše sasvim drugačiji.— Pjevnite mi, mileni moji! Uprite i potegnite, strijele moje nebeske!

Primaknite me, primaknite njihovim crnim grbačama, momci! Ako vam touspije, prepisat ću na vas svoje imanje Martha's Vineyard, zajedno saženom i djecom! Približite me, približite! O, Gospode, poludjet ću buljećiovako glupo! Pogledajte kako se more uskopalo, pa sve šumi, pa se bijeli!I rekavši to, strgne kapu s glave i počne udarati njome po nogama, a onda

je dohvati, zamahne i baci daleko u more, zatim zatetura, te se svali na dnukrme kao mahnito prerijsko ždrijebe.— Pogledajte sada onog momka — progunđa Stubb filozofski mirno,

držeći i dalje među zubima lulu, koju još nije pripalio, te nastavi, kao dacijedi kap po kap iz svojih usta: — Gledajte Flaska, spopali ga njegovinapadaji, eh, baš ga drži, nego što! Napadaji? Da, to je prava riječ, napadaj!

Veselo, samo veselo, mališani moji, a za večeru bit će pudinga! Veselo, tonek nam je lozinka! Veslajte, bebice, veslajte mališani moji, veslajte!Dobijesa, što ste tako navalili? Polagano, samo polagano, ali čvrsto, momci!Veslati, samo veslati, i ništa više! Lomite kičme, pregrizite noževe, i ništaviše! Samo polako, čemu ta vražja hitnja? Polako, rekoh, polako, a ne davam se jetra kida i pluća pucaju!A ono što je nedokučivi Ahab dovikivao svojim tigrastožutim veslačima

bijahu takve riječi te je najbolje da ih i ne spominjemo, jer, konačno, miipak živimo u krilu svete Evangeličke crkve. Samo bi poganski morski psi udivljim morima mogli slušati te riječi kada je Ahab, olujna čela,zakrvavljenih očiju i zapjenjenih usta jurio za svojim plijenom.Sve to vrijeme čamci svejednako odmicali naprijed. Flask neprestano

pravio primjedbe na račun kita, toga »prokletog kita«, kako je nazivaoimaginarnu neman koja, po njegovu mišljenju, bez prestanka svojomrepinom golica i muči pramac njegova čamca — a njegove su riječi bijahukadikad tako uvjerljivo žive te su poneki od njegovih ljudi ovda-ondastrašljivo pogledali unazad. No to je bilo protiv svih pravila, jer veslačimoraju biti slijepi za sve oko sebe, nepomični, kao nabijeni na kolac, jer seod njih oduvijek zahtijevalo da u tim odsudnim časovima imaju samo jednočulo — svoj sluh, i samo jednu snagu — snagu svojih ruku.Bijaše to prizor pun naizmjeničnog i neprekidnog divljenja i groze! Silni

valovi svemoćnog mora, koji su se u zaglušnoj tutnjavi valjali uzduž osambokova tih čamaca, nalik na orijaške kugle koje se kotrljaju po nekojbeskrajnoj tratini; stravični trenuci kad čamci na mahove iskoče navrh valate lebde kao na oštrici noža koja prijeti da ih rasiječe upola; nagli spust umorske provalije i ponore; grčeviti, gotovo beznadni napori da čamacsvlada strmovite uspone svakoga novog vala i da se u hipu opet sruši nizvalovitu padinu — sve to, uz povike i krikove predvodnika i harpunaša, doksu veslači od užasa samo drhtali, a čaroban pogled na bjelokosni »Pequod«što se širom razapetih jedara natisnuo za svojim čamcima kao divlja kvočkaza svojim pilićima — sve je to bilo uzbudljivo i jezovito. Ni neiskusnivojnik koji iz zagrljaja svoje žene odlazi u ognjuštinu vatrenog krštenja, niduh mrtva čovjeka koji u zagrobnom životu prvi put susreće neznani fantomiz onoga drugog svijeta — nijedan od njih neće osjetiti stravičnijih isnažnijih uzbuđenja od onih što prožimaju čovjeka koji prvi put vesla kroztajanstveni, pjenušavi vrtlog što ga je uzvitlala glavata ulješura kad ljudi zanjom dižu hajku.

Bijelo uzavrela voda, uskovitlana bijegom morskih gorostasa, bivala svejasnija i blještavija zbog tmurnih oblačina kojima se tamne sjeneodražavahu u vodi. Mlazovi pare nisu se više miješali, nego se povijahu inalijevo i nadesno; kitovi kao da su se razilazili, režući svaki za sebe svojubijelu brazdu. Sada su se čamci još više udaljivali jedan od drugoga, iStarbuck povede hajku na tri kita što su jurila ravno podvjetar. Razapelismo jedra, a vjetar, koji je sve više osvajao, zahvati naš čamac, papobrzasmo naprijed tako strelovito te su mornari s veslima podvjetar jedvastizali da brzo zamahuju i manevriraju a da im vesla ne iskoče iz rašalja.Uskoro smo sukali kroz nedaleko razastrti sloj lake magle, te nigdje da

vidiš ni čamca ni broda.— Veslajte, ljudi! — psikne Starbuck, privlačeći škotu[197] svoga jedra. —

Imamo još vremena da ubijemo ribu prije nego što se vihor obori! Evo opetbijele vode! Hvataj! Veslaj!Čas zatim razabrasmo po krikovima što su u kratkom razmaku zaorili

jedan za drugim, s lijeve i desne strane, da su i ostali čamci brzali, no tekšto ti povici odjeknuše, kadno Starbuck strelovito brzo prosikta: — Ustaj!— i Queequeg, s harpunom u ruci, skoči na noge.Iako nijedan od veslača nije toj smrtnoj opasnosti zagledao u oči, ipak su

po napetom izrazu lica svoga časnika, koji je sjedio u dnu krme, shvatili daje sada kucnuo odsudni čas. U isti mah čuše strašno neko kotrljanje, kaogromotni trijesak, kao da se pedeset slonova uskomešalo na stelji. Za to jevrijeme čamac i dalje prodirao kroz sumaglicu i krčio put naprijed, dok susvuda oko nas psikali i siktali pjenušavi valovi, motajući se i izdižući kaouspravljeni vratovi razgnjevljenih guja.— Tu, tu mu je grbina, udri po njemu! Zabij mu harpun!— upućivao

Starbuck.Iz čamca nešto kratko zazuja — Queequegovo izbačeno željezo. Onda se

sve uzburka, uskovitla, a s krme se osjeti jak udar i potres, dok s pramcanešto potegnu, kao da je udario u greben, jedro izduši i pade, a tik do naszapršta mlaz uzavrele pare, pod nama se nešto uskomešalo i zakoturalo, kaopodzemni tutnji potresa. Mornari samo što se ne utopiše, odbačeni kud kojisred uzavrele bjeljavine razmrskanog vala. Vihor, grdosija i harpun, sve sesklupča u jedno razbuktalo bjesnilo, a kit, kojega je harpun samo malookrznuo — izmače.Iako se čamac sa svih strana nalio morem, nije pretrpio gotovo nikakva

kvara. Plivajući na sve strane, pokupismo vesla, te ih opet ubacismo u

čamac, pa se i sami prebacismo na svoja mjesta. Tu smo sjedili sve dokoljena u vodi što je pokrivala podnice i rebrenice, te se našim oborenimpogledima pričinjalo da se nalazimo u uzbibanoj koraljnoj brodici koja jepred nas izronila s oceanskog dna.Vjetar se razmahao do urlika, valovi se razbijali jedan o drugi svojim

štitovima, silina vihora gromovito grmjela, rašljala se i praskala oko nas kaobijel požar u preriji, u kojem smo gorjeli ne izgarajući: besmrtni u samomeždrijelu smrti. Uzalud dozivasmo ostale čamce: prije bi mogao kroz visokdimnjak doviknuti nešto dolje užarenom ugljenu negoli se u toj buri i olujisporazumjeti s ostalim čamcima. A za to su vrijeme oblaci, maglušine izapjenjeni valovi sve više tamnjeli što se noć spuštala dublje i rastezalasvoje sjene, a brodu ni traga ni glasa. Bijes mora nije nam dao da paljkamovodu iz svog čamca. Vesla već nisu služila za pokretanje, bijahu više kaoneki pojasi za spašavanje. Starbuck razreza vrpcu nepromočive kutijesumpornjača, te poslije mnogo uzaludnih pokušaja naposljetku uspje upalitifenjer. Nataknu ga na kopljaču i pruži Queequegu, da bude stjegonoša našihizgubljenih nada. A ovaj stajaše i držaše visoko tu besmislenu luč sveopćenevolje. Stajaše ondje kao znak i znamen čovjeka bez vjere koji usred očajabeznadno diže stijeg nade.Smočeni, prokvašeni i prozebli do kostiju, dršćući i očajavajući zbog

izgubljenih čamaca i broda, podigosmo oči, u prvi osvit, kad zora prosivje.Morem se još prostirala magla, a utrnuli fenjer ležao zgnječen na dnučamca. Odjednom Queequeg skoči na noge te prisloni ruku do uha. Svi smosad čuli tiho škripanje užadi i jarbola, razabrasmo škripu koju je dosadvjetar prigušivao svojim olujnim hujanjem. Šum je dolazio sve bliže i bliže,a kroz gustu maglu nejasno se nazirali mutni obrisi nečega glomaznog.Spopade nas strava, te svi poskakasmo u more kad se brod naposljetkupomolio pred našim očima, u udaljenosti koja ne bijaše veća od dužinesamoga broda.I dok su nas valovi nosili, gledali smo na napušteni čamac: neko se

vrijeme ljuljao amo-tamo, a onda ga zahvati struja i zanese pred pramacbroda, kao treskolinu pod vodopad, i teški korab broda prijeđe preko njega,te nam nestade iz vida, sve dok se opet ne pojavi iza brodske krme, valjajućise u zatalasanoj puzini. Ponovno zaplivasmo prema njemu, a valovi nasbaciše na nj; najposlije bijasmo sretno povučeni na brodsku palubu. Prijenego što je vihor zahujao u neposrednoj blizini, ostali su čamci napustiliborbu s kitovima i navrijeme stigli na brod. I brod je već bio napustio svaku

nadu da će nas spasiti, ali je svejedno i dalje krstario, ne bi li naišao nakakav trag našeg brodoloma i propasti — na neko veslo ili kopljište.

49. ŽIVOT — NESLANA ŠALA

Ponekad dođu tako neka čudna vremena, naiđu neki čudni časovi u tojsmušenoj zbrci koju nazivamo život — časovi kad nam se cio svemirpričinja kao neslana šala, premda vrlo nejasno shvaćamo u čemu je ta šala,te nas sve jače obuzima osjećaj da se ta šala zbija baš na naš račun. Pa ipak,ni zbog čega ne očajavamo, ništa ne smatramo vrijednim raspravljanja.Čovjek guta sve događaje, svaku vjeru i uvjerenje, sve teškoće, vidljive inevidljive, ma kako čvornate i zakučaste bile — kao što će noj žderonja sdobrom probavom lakomo pozobati puščana zrna i kremenje. A što se tičemalih teškoća i sitnih jada, prijetnja nekih naglih nesreća i opasnosti zaživot i dijelove tijela — sve to, pa i sama smrt, njemu se pričinjaju kao nekeuspjele šale i pošalice, kao bezazleno i dobronamjerno gurkanje pod rebra,veseli udarci kojima ga obasipa nevidljivi i nedohvatni stari šaljivac. Točudno hirovito raspoloženje o kojem govorim zaokupi čovjeka samo utrenucima velikog jada, pojavljuje se kad je čovjek sav zaglibio u krutojzbilji, te mu se onda ono što mu je još prije izgledalo zloguko i sudbonosno,pričinja samo kao neki sastavni dio sveopće šale. Nigdje tako divno neuspijeva ta slobodna i vesela filozofija iskrenog očajnika — veseljaka kaousred opasnosti kitolova. Očima takva filozofa ja sam sada gledao na cijeloto putovanje broda »Pequod« i na naš glavni cilj — na hvatanje Bijelogkita.— Queequeg — rekoh, kad me kao posljednjeg izvukoše na palubu te sam

se još tresao u kaputu da što prije ocijedim sa sebe vodu — Queequeg,vjerni prijatelju, zbivaju li se često takve zgode?Bez velikog uzbuđenja, premda je bio baš tako promočen kao i ja, objasni

mi da se takve zgode često zbivaju.— Gospar Stubbe — obratih se dičnom čovjeku koji je do vrata zakopčan

u svoj kaput od voštanog platna, tu na kiši, mirno dimio svoju lulu —gospar Stubbe, čini mi se da rekoste kako je od svih kitolovaca na koje steikad naišli, naš časnik, gospar Starbuck, najoprezniji i najrazboritiji. Sudim,dakle, da je vrhunac kitolovačke opreznosti i mudrosti kad svoj čamacpotjeraš razapetim jedrom podvjetar, kroz maglu i olujne vihore, ravno obok kitu koji bježi.— Dakako, baš tako! I ja sam u najvećoj oluji, blizu Cape Horna, polazio

čamcem u lov, i to još s broda koji je već propuštao vodu.

— Gosparu Flask — rekoh obrativši se malom Okagači, koji je stajaopored nas — vi imate iskustva u tome, a ja baš nimalo. Hoćete li mi rećivrijedi li u kitolovu kao nepromjenljivo pravilo za svakog veslača da lomišiju veslajući leđima okrenut prema kitu, ravno u ralje smrti?— Čemu tako krupne riječi? — uzrati Flask. — Da, to je nepromjenljivo

pravilo. Nipošto ne bih volio gledati svoje ljude kako veslaju unatrag, licemokrenutim prema kitu! Ha, ha, kad bi oni zurili u kita, kit bi onda i na njihbacio oko, upamti to!Evo, tri nepristrana svjedoka razložila su mi cio slučaj, po savjesti i po

svom najboljem znanju. Kako su, dakle, olujni vihori i prevrtanje čamaca, as tim u vezi i logorovanje nad ponorom, sasvim obične dogodovštine utakvu zanimanju, i budući da u najsudbonosnijim časovima, kad se polazina kita, mora na milost i nemilost predati svoj život u ruke onoga kojikormilari — a taj je isti često mahnitac koji u svome ludom zanosu lupanogama po čamcu, pa ga već time dovodi u opasnost da ga probuši, teimajući na umu da se propast našeg čamca u spomenutoj našoj nesreći morapripisati Starbuckovoj odluci da navali na kita, usprkos olujnom vihoru kojinas je već bio zahvatio i opasao sa svih strana — a pritom ne smijemosmetnuti s uma da je Starbuck bio čuven u kitolovačkom svijetu sa svojevelike opreznosti, — i jer ja sam pripadam posadi čamca toga neobičnorazboritog Starbucka i, naposljetku, zato što sam se već bio zapleo u tuvrašku rabotu u pogledu našeg odnosa prema Bijelom kitu — imajući sve tona umu, kako rekoh, pomislim da neće biti baš na odmet ako smjesta siđempod pramac i u kratkim crtama sastavim svoju oporuku.— Queequeg — rekoh — dođi sa mnom, bit ćeš moj bilježnik, izvršitelj

oporuke i nasljednik.Možda je čudno što se baš mornari zapleću u tolike petljanije u pogledu

svojih oporuka i ostavština, no zaista na svem svijetu nema ljudi koji bi takouživali u takvim poslovima kao baš oni. Eto sam se četvrti put u svomepomorskom životu dao na taj posao, i pošto sam sve lijepo uredio i obaviokako valja, odahnuh, bi mi lakše pri duši, kao da mi je kamen pao sa srca.Uostalom, svi moji dani koji su mi još preostajali bit će mi baš tako lagodnikao oni dnevi koje je Lazar proživio nakon svoga uskrsnuća od mrtvih,svaki mjesec, ili tjedan, ili koliko već bude — sve sama čista dobit. Ja samsamog sebe preživio: smrt moja i moj pogreb pohranjeni su u mojoj škrinji.Ogledavao sam se unaokolo, mirno i zadovoljno, kao smiren duh koji čistesavjesti sjedi u hladu udobne obiteljske grobnice.

No dakle, pomislih, nesvjesno posuvrativši rukave na košulji, idemo ususret lijepoj zajedničkoj smrti, zaronit ćemo u morske dubine da ondjeizginemo, a vrag odnio onoga koji ostane posljednji!

50. AHABOV ČAMAC, NJEGOVA MOMČAD I FEDALLAH

— Tko bi se tome nadao, Flask! — usklikne Stubb. — Da sam ja ovakosakat, nitko me ne bi natjerao u čamac, osim možda ako bi moja drvenagegalja bila potrebna da začepi rupu u podnicama! Oh, pravo je čudo taj našstarina! — Pa ako ćemo pravo, sve to i nije baš takvo čudo — odvrati Flask.— Da mu je noga skresana o bedru, eh, to bi onda bila druga priča. Onda bibio nemoćan, ali u njega je jedno zdravo koljeno i još dobar komad oddrugoga, je li tako? — To ti ja ne znam, prijane, jer ga još nikad ne vidjehgdje kleči!

*Među kitolovcima često se raspravljalo o tome ima li kapetan kitarke, s

obzirom na neobičnu važnost njegove osobe za sam ishod i uspjeh čitavaputovanja, ima li pravo da u kritičnim časovima samog lova stavlja život nakocku. Tako su često Timurovi[198] vojnici suznih očiju zaklinjali svogavođu neka ne ugrožava svoj dragocjeni život srljajući na mjesta gdje se bijunajljući bojevi.No, u Ahabovu slučaju nije bilo tako. Budući da je čovjek koji ima i obje

noge, u časovima opasnosti samo šepesavo bijedno stvorenje, i budući da jekitolov pun velikih i neobičnih opasnosti te su lovci neprekidno izvrgnutisvakakvim pogibeljima — je li onda u takvim prilikama za bilo kojegosakaćenog ali razboritog čovjeka uputno ukrcati se u lovački čamac isudjelovati u samoj hajci? Općenito, dioničari »Pequoda« bez sumnje sumislili da takvo što baš nije uputno.Ahab je vrlo dobro znao da njegovi prijatelji tamo kod kuće ne bi imali baš

ništa protiv toga da on u izvjesnim, manje opasnim okolnostima hajke uđe učamac, te da na samome mjestu može osobno davati svoje zapovijedi — alida kapetan Ahab ima svoj vlastiti čamac kojim zapovijeda kao predvodnik iosobno sudjeluje u lovu, da povrh svega ima i svoje posebne ljude kaoposadu za svoj čamac — Ahab je vrlo dobro znao da s takvomširokogrudnošću u vlasnika »Pequoda« zacijelo ne može računati. Zato nijeod njih ni tražio poseban čamac s posebnom posadom, te mu nije bilo ninakraj pameti da im samo i natukne tu svoju želju, nego se za sve to sam ina svoju ruku pobrinuo. Sve dok Cabaco nije objavio svoje otkriće, mornarinisu ništa naslućivali. No kad je brod poodmakao iz luke, te ljudi završilisve pripreme oko opskrbe lovačkih čamaca, Ahab je vlastitim rukama

počeo izrađivati rašlje i palce[199] za onaj čamac što su ga smatralirezervnim, a također je s najvećom pomnjom djeljao klinove što se prilikomodmotavanja harpunskog mrlina zatiču u otvore za rašlje da bi to tanko uželakše protjecalo. I kad su sve to zamjećivali, a osobito njegovu brigu da muse u čamac ugrade dvostruke podnice, da bi dno lakše moglo izdržatipritisak njegove koštane noge, i njegovu pažnju i trud kad je izrađivao»bedrobran« na pramcu, onu izdignutu motku o koju se harpunaš naslanjabedrom da bi imao što sigurniji potporanj pri gađanju i izbacivanju svogaharpuna, ili zabadanju koplja u kitovo tijelo, i kad su ga gledali kako stojina tome pramcu, prislanjajući svoje bedro o svinutu motku da bi se uvjerioodgovara li visini njegova bedra, sve nešto dubeći po drvu tesarskimdlijetom, popravljajući i dotjerujući tu napravu — sve je to, kako rekoh,mornare uvelike zanimalo i poticalo njihovu radoznalost. No gotovo su svite pojedine brižne Ahabove pripreme promatrali kao nešto što je u vezi snjegovim konačnim ciljem — s potjerom za Moby Dickom, jer je u tovrijeme već bio objavio svoju namjeru da osobno krene u potjeru za svojimsmrtnim neprijateljem, za tom mrskom mu grdosijom. Ali nisu ni izdalekanaslućivali da bi taj čamac imao i svoju posadu.Sada pošto su se pojavili njegovi sablasni veslači, iščezla je svaka sumnja,

jer u kitolovca je svako, pa i najveće čudo samo kratka vijeka. Osim toga, tui tamo takvi čudnovati izopćenici i otpadnici svih mogućih narodnostiiskrsavaju iz svakakvih zakutaka i buništa svekolike naše Zemlje, da bi seonda ukrcali na ove prognaničke kitarice, a i sami ti brodovi spašavaju iprimaju na svoju palubu ta čudna stvorenja što ih nalaze kako po morskojpučini, plutaju na daskama, cjepotinama u brodolomu nastradalih brodova,ili se grčevito drže za skrhano veslo, ili pak za bijedne ostatke lovačkihčamaca i kanua, razbijenih japanskih džunka i kojekakvih drugih krhotina— pa kada bi se i sam Belzebub popeo na brod i sišao u kabinu da malopročavrlja s kapetanom, ni to ne bi izazvalo neko osobito uzbuđenje međuposadom.

Fedallah, Pars

Bilo kako mu drago, jedno je sigurno: dok su sablasni veslači ubrzo našlisvoje mjesto među posadom, iako su od njih nekako odudarali, onajFedallah s turbanom od kose oko glave ostao je dokraja tajanstvenazagonetka. Odakle je dospio među uljuđeni svijet kao što je naš, kako mu jeuspjelo da se poveže s Ahabovom čudnom sudbinom, i još više: da ima nanj neki utjecaj, a bogzna nije li ga u mnogočemu sasvim zaoglavio? — sveto nitko nije znao i nitko nije mogao ostati ravnodušan glede Fedallaha. Onje jedan od onakvih stvorova kakve civilizirani i normalni ljudi, koji žive upovoljnim klimatskim prilikama, vide samo u svojim snovima, a i ondasamo nejasno i maglovito, a koja se bića, međutim, ponekad javljaju srednepromjenljivih azijskih ljudskih zajednica, osobito na istočnim otocima —u onim odijeljenim, od praiskona nepromjenljivim krajevima što su sve donaših modernih vremena sačuvali mnogo šta od one sablasne urođeničkeprimitivnosti prvih ljudi, kad je sjećanje na prvog čovjeka bilo u svima jošnešto stvarno i živo, te kad su svi njegovi potomci, ne znajući otkud sepojavio, jedni druge gledali kao fantome, pitajući sunce i mjesec tko ih je

stvorio i zašto su na svijetu — kad su se doduše, kako se u Genezi[200]

priča, anđeli družili sa kćerima običnih smrtnika, ali kad je i nečastivi, kakonadodaju nekanonski rabini,[201] žudio za zemaljskom ljubavi.

51. SABLASNI MLAZ

Prolazili dani i tjedni, a bjelokosni je »Pequod« pod skraćenim jedrimalagano prokrstario četiri različita područja kitova: azorsko, kapverdsko,zatim područje Plate (nazvano tako jer se nalazi pred ušćem rijeke La Plate)i Carrol, otvoreno oceansko područje, južno od Svete Helene.Jedne noći za jasne mjesečine brod nam klizio vodama ovoga potonjeg

područja. Svi valovi protitravali mimo nas kao srebrne kovrče, i u njihovuprigušenom šumu nismo osjećali usamljenost, već samo neku blagu srebrnutišinu. Za takve tihe noći, daleko ispred pramca, pod kojim je prštila irasipavala se bijela pjena, ugledasmo srebrn mlaz. Obasjan mjesečinomčinio se kao nebesko priviđenje, kao neko bijelo i blistavo božanstvo,iskrslo iz mora.Fedallah je prvi opazio taj mlaz. Za tih noći u mjesečini on se uspinjao na

vrh glavnog jarbola i bdio na straži jednako pomno kao da je bijeli dan. Ipremda su se noću viđala čitava jata kitova, od stotine kitolovaca teško dabi se ijedan odvažio za njima u potjeru. Lako je zamisliti s kolikim suuzbuđenjem mornari pogledali starog istočnjaka gdje u to neuobičajenovrijeme sjedi na visokom jarbolu — a bijela mu čalma i mjesec dva drugana istom beskrajnom nebu. No kad poslije mnogih uzastopce probdjevenihjednoličnih noći nije pustio ni glasa od sebe, pa kad se nakon sve te tišinezaorio njegov nezemaljski glas, najavljujući taj srebrnasti, mjesečinomobasjani mlaz, svi usnuli mornari skočiše na noge, kao da se kakav krilatduh pojavio u jedrilju — duh koji svojim zovom doziva na okup tu gomilusmrtnika.— Eno je, mlaza!Da je zaječala truba Sudnjega dana, mornari ne bi jače protrnuli, ali nisu

osjećali stravu, već prije radost. Iako je došao u neuobičajeno vrijeme,Fedallahov je krik bio tako dojmljiv, tako zanosno uzbudljiv, te je gotovosvaki mornar na palubi nagonski poželio da čamci budu spušteni u more.Hodajući gore-dolje po palubi brzim, širokim koracima, Ahab dade

zapovijed da se razapnu sve sljemenjače i višnjače i da se potegnu sve lete.[202] Najbolji brodski kormilar preuze kormilo. A onda, pošto su se na svejarbole popele straže, brod je punim jedrima jedrio niz vjetar. Neki čudan,uznosit vjetar s krme, što je tako snažno nadimao sva jedra, popuhivaopalubom, koja se dizala, spuštala i njihala, te kad si po njoj hodao, sve ti se

činilo da lebdiš u zraku. A za to je vrijeme brod sukao naprijed, kao gonjendvjema različitim silama — jednom koja ga tjera gore, ravno u nebo, adrugom, koja ga tjera nekom cilju u vodoravnoj daljini. A tko bi se te noćimogao zagledati Ahabu u lice, pomislio bi da se i u njemu dvije sile bore oprevlast. Dok je bat njegove prave noge živo odjekivao palubom, svaki jeudar njegove mrtve noge odzvanjao muklo, poput udarca o pokrov lijesa.Taj je starac stupao na život i smrt. Iako je brod tako brzo odmicao, a sveoči poput strelica šibale na onu stranu, ipak se te noći srebrni mlaz nije višepokazao. Svaki je mornar prisezao da ga je jedanput vidio, ali ne i drugi put.Kad smo gotovo već i zaboravili na taj ponoćni mlaz, gle! nekoliko dana

poslije toga, i u isto gluho doba noći, javiše s jarbola da su ga ponovnougledali: i opet su ga svi vidjeli, no kad su razapeli sva jedra da ga što prijedostignu — nestade ga baš kao i prije, i kao da ga nikad nije ni bilo. I takose javljao i prkosio iz noći u noć, sve dok se nitko više nije na njegaosvrtao, osim da mu se divi. Mlazao je tajanstveno za jasne mjesečine ilizvjezdanih noći, kako bi se već slučilo, nestajući za čitav dan, dva ili tri, ikad god bi se zatim opet pojavio, kao da je u sve većoj daljini od nasizranjao iz mora, te se činilo da nas taj samotni mlaz svejednako nekudmami i odvlači za sobom u daljinu.Kako su svi mornari odvajkada praznovjerni, a u vezi s natprirodnošću

koja je, kako se činilo, u mnogom pogledu obavijala »Pequod«, dakako dase našlo ljudi koji su prisezali da taj mlaz — ma gdje i ma kada se pojavio,ma u kojem razdoblju ili na ma kako međusobno udaljenim zemljopisnimduljinama i širinama — da taj nedokučivi mlaz uvijek izbacuje jedan te istikit, a taj kit da je Moby Dick. Za neko je vrijeme ovladao nama osjećajčudnog straha pred tom nepostojanom pojavom koja nas izdajnički vabi svedalje i dalje, da bi onda usred divljine najudaljenijih voda ona morskaneman mogla nasrnuti te nas upropastiti.Ta povremena strahovanja, nejasna i tako jeziva, dolazila su još jače do

izražaja zbog kontrasta prema divnoj vedrini neba, u kojoj su mnogi i porednjene blage modrine nazirali neku đavolsku čaroliju. Plovili smo tako dane idane kroz tu blagu morsku osamu, pa kao da se sva prostornost, u znaknegodovanja zbog našeg osvetničkog nauma, lišavala života ispred našegurni sličnog pramca.No najposlije, kad smo krenuli put istoka, započeše puhati vjetrovi koji

nastaju oko Rta dobre nade, te su nas dizali i opet bacali niz valove u tompodručju uzburkanog mora. Koštano ozupčani »Pequod« duboko se

naklanjao pred vihorom i u svom bijesu rilom probadao tamne valove, dokje pjena prskala i kao srebrnim iverjem zasipala rubnjake; tada jenaposljetku sva ona očajna životna praznina nestala, ali je dala mjesta jošružnijim izgledima nego prije.Tik pred našim pramcem iskrsavale iz vode i palucale na sve strane čudne

neke prikaze, dok se straga skupljala jata zagonetnih vrana-burnica. Svakogsmo jutra viđali čitava jata tih ptica gdje sjede visoko po konopima i letimana našim jarbolima, i bez obzira na našu viku, dugo su vremena upornoostajale u našoj vrvi, kao da su naš brod smatrale nekom napuštenompodrtinom, olupinom, osuđenom na propast i stoga kao stvorenom za njih,beskućnice. A valjalo se i teško nadimalo, val za valom, bučno i bezprestanka, to crno more, kao da su njegovi silni valovi njegova savjest, i kaoda se beskrajna duša Zemlje bolno kaje zbog grijeha i patnja kojima jeurodila.Nazivaju te Rtom dobre nade? Bolje bi bilo da te zovu Rtom Tormentoso,

[203] kako su te u davnini nazivali. Dugo zavaravani prijevarnom tišinomkoja nas je prije pratila, nađosmo se odjednom bačeni na tu uzbješnjelupučinu, gdje se činilo da grešne duše, pretvorene u ptice i ribe, kaoosuđenice, vječno plove bez utočišta i skloništa, ili crnim svojim krilimaudaraju mračnim uzduhom bez horizonta. A od vremena do vremena jošnam se uvijek ukazivao onaj nečujni, snježnobijeli, nepromjenljivi mlaz,kao da nas, izdižući neprestano svoj lepršavi vrutak prema nebu, sveudiljmami i zove.U svoj toj grozovitosti elemenata Ahab je, iako je gotovo neprekidno s

preplavljene i pogibeljne palube izdavao svoje zapovijedi, bio do krajnostimrk i uzdržljiv, i sve se rjeđe obraćao svojim časnicima. U takvim opasnimčasovima, pošto je sve ispod palube i iznad nje bilo osigurano, nije nampreostajalo ništa drugo nego dokono čekati da oluja mine. Tada bi i kapetan,kao i svi članovi posade, postajao pravi fatalist. Ahab bi svoju koštanu nogugurnuo u onu njenu bušotinu, držeći se jednom rukom čvrsto jedne uzde, tebi sate i sate tako stajao i zurio u podvjetrinu, dok bi mu povremeni zapusisnijega i susnježice zaleđivali i lijepili trepavice. Mornari, koje su opasnivalovi što su se razbijali nad pramcem, otjerali s toga mjesta, stajali uzrubnjak na srednjoj palubi; da bi se bolje čuvao valova što su skakali, svakise mornar opasao nekom vrstom vjetrolovke ili burine, učvršćene na ogradi,i u njoj se kretao kao u nekom širokom pojasu. Ljudi su razgovarali malo ilinikako, i nijemi se brod, kao da je opremljen naslikanim mornarima od

voska, dan za danom probijao kroza svu hitru mahnitost i raspojasanostdemonskih valova.Ljudi su i noću ostajali nijemi pred tim oceanskim hukom: svejednako se

šutke kretahu u pojasu od konopa, svejednako Ahab stajaše ukočeno,prkoseći vihoru. A kad bi već malaksao i snage ga izdavale, ni onda nijetražio odmora u svojoj postelji. Starbuck nije nikad mogao zaboraviti oneslike koja mu se ukazala kad je jednom u ponoći sišao u kajitu, da provjeristanje barometra, te starca našao gdje zatvorenih očiju uspravljen sjedi nasvojoj o podnice pričvršćenoj stolici, dok mu se kiša i napol otopljenasusnježica oluje, iz koje se čas prije bio povukao, cijedila sa šešira i kaputakoji još nije skinuo. Pred njim na stolu ležala, još savijena, jedna od onihkarata morskih struja i putova o kojima je već bilo govora. U njegovoj segrčevito stegnutoj ruci njihao fenjer. Iako mu je tijelo bilo uspravno, glavaje bila zabačena, te su mu zatvorene oči bile upravljene u »pričalo«[204] štose njihalo zakvačeno o gredu na stropu.»Strašni starče!« pomisli Starbuck, i pritom ga podiđe neka jeza, »čak i u

snu, usred ove strašne oluje, pred očima ti nepokolebljivo lebdi tvoj cilj!«

52. ALBATROS

Jugoistočno od Rta,[205] daleko tamo gdje su Crozetski otoci, a oko njihvrio bogati »frin«[206] za lovce na obične kitove, nejasno se s pramcapomaljalo jedro »Albatrosa«. Kako se brod lagano približavao, s mogavisokog promatračkog mjesta na vrhu prednjeg jarbola pružao mi se dobarvidik, i lijepo sam mogao gledati tu pojavu, nešto izvanrednu za početnika uoceanskom kitolovu — kitaricu na moru što je davno isplovila iz domaćeluke.Kao da su valovi bili čistači, taj je brod pobijelio poput kostura nasukana

morža. Bokovi mu bili išarani mrežotinama crvene hrđe, dok mu svikrstaci[207] i konopi bijahu nalik na granje pokriveno injem. Razapeo jesamo donja jedra. Strašan je bio pogled na ona tri bradata stražara na trijarbola. Kao da su bili zaogrnuti krznima divljih zvijeri, tako im je odjećabila izderana i iskrpana poslije četiri godine krstarenja. Stojeći u obručimaprikovanim uz jarbole, njihali su se i klatili nad bezdanim morem. A kad jetaj brod polagano klizio pored naše krme, nas šestorica ljudi u zraku takosmo se jedni drugima približili te smo gotovo mogli skočiti s jarbola jednogna jarbol drugog broda. No ti mornari izgubljena pogleda prolazili sugledajući nas blagim očima, ne izmijenivši ni riječi s našim stražama, doksu odozdo s kasara dopirali do nas uobičajeni pozdravi.— O-oooj! Jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?No u času kad se strani kapetan nagnuo nad izblijedjeli rubnjak i htio

prinijeti doglasalo ustima, ono mu nekako kliznu iz ruke i pade u more, ikad je nato vjetar opet jače zapuhao, uzalud je kapetan nastojao da mučujemo glas. Međutim je njegov brod već povećao razmak među nama. Doksu mornari na »Pequodu« nekako šutke pokazali da su opazili tu nemiluzloguku zgodu, koja se dogodila tek što se na drugom brodu spomenulo imeBijelog kita, Ahab je časkom oklijevao, gotovo se činilo da bi rado spustiočamac i prebacio se na onaj brod da mu to nije onemogućio vjetar što jeprijetio. No, iskoristivši povoljan smjer vjetra, dohvati svoje doglasalo i,znajući po izgledu da je brod iz Nantucketa, te da će doskora stići kući,poče mu glasno dovikivati: — O-oooj! Ovo je »Pequod« koji plovi okosvijeta! Recite našima neka sva buduća pisma šalju na Pacifik! A ako za trigodine još ne stignemo kući, recite im da ih adresiraju na...

U taj se čas spojiše vodene brazde obaju brodova, i odmah, po svojojčudnoj navadi, čitava pljataove nedužnih ribica, što su već nekoliko danaspokojno plivale uz naš bok, prestrašeno srnuše ustranu te se rasporediše odpramca do krme duž bokova stranog broda. I premda je Ahab i prije zasvojih dugih putovanja zacijelo već često vidio nešto slično, ipak su mu,kao i svakome čovjeku s nekom fiksnom idejom, i najbeznačajnije sitniceimale neko značenje.— Bježite od mene, je li? — procijedi Ahab kroza zube, zureći u vodu.Te riječi kanda nisu imale bogzna kakvo značenje, no u samom njegovu

glasu podrhtavaše duboka i beznadna tuga kakve taj mahniti starac nikadprije nije pokazao. A onda se obrati kormilaru, koji je sve to vrijeme držaobrod uzvjetar da bi smanjio brzinu, te mu zagrmje svojom staromlavovskom glasinom: — Hvataj kormilo! Drž' kurs oko svijeta!Oko svijeta! Istina, u tim riječima ima mnogo toga što budi osjećaj

gordosti, ali kamo nas to vodi ta plovidba oko svijeta? Samo kroz bezbrojneopasnosti i patnje, baš na isto mjesto odakle smo zaplovili i gdje su oni kojesmo ondje ostavili iza sebe u sigurnosti, bili čitavo vrijeme pred nama.Da je svijet beskrajna ravan, te kad bismo, sve brodeći prema istoku,

mogli tako doploviti u neznane krajeve i otkriti vidike, čudesnije i ljepše odsvih Ciklada i Salamunskih otoka, onda bi naš pohod bio pun obećanja. Aliu toj divljoj hajci za nedostižnim tajnama o kojima sanjamo, ili mučnoprogoneći demonsku utvaru što kad-tad lebdi u mašti svakog čovjeka — ulovu za tim sablastima oko svijeta, one nas ili odvode na jalova bespuća, ilinas skršene ostavljaju za sobom nasred puta.

53. »GAM«

(OBLAŽAJ)[208]

Prividni razlog s kojeg Ahab nije pošao na onu kitaricu o kojoj smogovorili bijašeu tome što vjetar i more nagovještavahu oluju. Ali da tebojazni i nije bilo, možda ni onda ne bi pošao na palubu onog broda —sudeći po njegovu kasnijem držanju u sličnim zgodama — ako bi doglasomdobio negativan odgovor na svoje pitanje. Jer, kako se i pokazalo, njemubaš ništa nije bilo do toga da razgovara, ma samo i pet minuta, s nekimnepoznatim kapetanom, osim ako bi mogao dobiti neke obavijesti što ih jetako grčevito i predano tražio. No sve bi to možda ostalo nedovoljnoocijenjeno kad vam ne bismo rekli nekoliko riječi o osobitim običajima inavikama što vladaju na kitarkama kad se susretnu u stranim morima, aosobito na području istoga »frina« ili lovišta.Kada dva stranca prolaze pustopoljinom Pine u saveznoj državi New York,

ili isto tako pustom ravnicom Salisbury u Engleskoj, te se slučajno sretnu utakvoj negostoljubivoj pustoši, oni ni za živu glavu ne bi propustili da semeđusobno pozdrave, da se načas zaustave, da izmijene novosti i da moždamalo sjednu, da se odmore u društvu. Zar nije onda još mnogo prirodnije dai sred pustopoljina na beskrajnom oceanu dvije kitarice, kad se nađu negdjenakraj svijeta, kod usamljenog Fanningova otoka,[209] ili daleko negdje kodGilbertskog otočja,[210] zar nije, rekoh, još mnogo prirodnije da takva dvabroda u takvim prilikama ne samo izmijene uobičajena pozdravna dozivanjanego da se još više približe u prijateljskom i drugarskom dodiru? Apogotovu bi to bilo prirodno kad su oba broda iz iste luke, te se kapetani ičasnici, a i mnogi od mornara, među sobom poznaju i, razumljivo, imajusvašta pričati o svemu dragom iz zavičaja.Za brod koji već dugo plovi po moru, onaj drugi, koji dolazi iz domovine,

nosi možda neka pisma, a svakako će ljudima dati kakve novine koje subarem za godinu-dvije novije negoli posljednje iz njihove požutjele ipohabane zbirke. I u zamjenu za tu uslugu, taj brod koji je doplovio izdomovine, primit će najnovije vijesti možda baš s onog lovišta kamo seuputio, vijesti koje su za nj od najveće važnosti. Sve bi to u neku rukumoglo vrijediti i za one kitarice koje se susreću na samom području lova, ajednako su dugo odsutne iz domaće luke. Jer možda je jedan od ta dvabroda već primio poštu od nekoga trećeg, sada već daleko odmaklog broda,

i možda je koje od tih pisama upućeno ljudima s broda s kojim se upravosusreo. Osim toga, ljudi će izmjenjivati novosti o kitolovu i lijepo sedrugarski porazgovoriti. Jer ti se ljudi susreću ne samo s pravommornarskom srdačnošću, nego je među njima i ona osobita povezanost kojanastaje iz njihova zajedničkog zvanja i zajedničkog dijeljenja tegoba iopasnosti.Pri svemu tome ne igra nikakvu bitnu ulogu ni različitost zavičaja —

dakako, dok i jedni i drugi govore istim jezikom, kao na primjer Američanii Englezi, premda, da kažemo po istini, do takvih sastanaka dolazi priličnorijetko, jer je broj engleskih kitarica malen, a kad se takva dva broda isastanu, onda između dviju posada odviše brzo zavlada neka sustezljivost,jer je Englez prilično šutljiv i nepristupačan, dok Yankee ne voli takveosobine ni kod koga drugog doli kod samog sebe. K tomu, engleski sekitolovci ponekad isprsavaju, pokazuju neku tobožnju superiornost nadameričkim kitolovcima kao stanovnici zemlje-matice, te duge i mršaveNantucketance, zbog njihovih neobičnih provincijalizama, smatraju nekimpomorskim seljačinama. No teško je reći na čemu zapravo zasnivajuengleski kitolovci tu svoju nadmoć, ako se uzme u obzir da Yankee ujednom danu ubijaju ukupno više kitova nego svi engleski kitolovci zajednou deset godina. Čini se, međutim, da je to mala, nedužna slabost engleskihkitolovaca, a Nantucketanac je i ne uzima suviše k srcu, jer po svoj prilicizna da i sam ima sličnih malih slabosti.I tako vidimo da od svih brodova koji samotno plove morem kitarke imaju

najviše razloga da budu druževne — a takve i jesu. Nasuprot tome, nekitrgovački brodovi, kad se nađu nasred Atlantika, vrlo će često proći jedanpored drugoga a da ne izmijene čak ni znakove raspoznavanja, ni pozdrave,baš kao dva kicoša na Broadwayu, uživajući možda da za sve to vrijeme,prenemažući se, kritiziraju opremu jedan drugome. A što se tiče pripadnikaratne mornarice, kad se sretnu na pučini, oni izmjenjuju cio niz glupihnaklona i ceremonijalnih pozdrava, sve dižući i spuštajući neke znakove izastavice, da u svemu tome ne osjećaš ni daška tople iskrenosti i bratskeljubavi. A brodovi trgovaca robljem u takvoj su pak čudnovatoj hitnji dajedan od drugoga, tek što se ugledaju, bježe ko ispred samog đavla. Kad sedva gusara slučajno sretnu na moru, njihov će prvi zov biti: »Kolikoglava?« — baš kao što kitolovci dovikuju jedan drugom: »Koliko bačava?«A tek što im onaj drugi brod odgovori, smjesta se udalje, jer se na obje

strane nalaze paklenski lopovi, koji ne vole suviše dugo gledati lopovskusličnost jedni u drugih.No, bacite samo pogled na dobre, poštene, skromne, gostoljubive,

druževne i iskrene drugarske kitarke! Što radi kitarka kad na otvorenommoru susretne neki drugi kitolovački brod, ako je vrijeme iole povoljno?Ona upriliči »gam«, oblažaj, nešto što je na svim brodovima tako nepoznatote ni imena toga nisu nikad čuli, a jesu li ga slučajno čuli, onda se samoposprdno smijuckaju i zbijaju šale o »štrcalima« i »kuharima kitova tustila«i nižu kojekakve slične uzrečice. Bilo bi teško odgovoriti na pitanje zaštosve posade trgovačkih brodova, svi gusari kao i svi mornari ratnemornarice, pa i sami mornari trgovaca robljem— zašto svi oni prezirukitolovce. Jer, u slučaju gusara, pravo da vam kažem, volio bih znati u čemuje ta njihova naročita slava? Istina, ponekad se ta slava završava neobičnovisoko — ali samo na vješalima. A kad čovjeka uzdignu na taj način, nemataj nikakva temelja za svoje superiorno držanje. Zaključujem stoga dagusar, hvališući se kako se visoko izdiže iznad kitolovaca, nema za tutvrdnju nikakve čvrste podloge.Ali što je to »gam«? Čovjeku bi se ukočio kažiprst od samog traženja,

gore-dolje po stupcima rječnika, a da ipak ne nađe tu riječ. Dr Johnson[211]

nije nikad dosegao toliku učenost; nema te riječi ni arka Noaha Webstera.[212] Pa ipak se kakvih petnaest tisuća čistokrvnih Yankeeja već godine igodine neprestano služe tom izražajnom riječju. Svakako bi bilo potrebnoda se ta riječ definira i uvrsti u leksikon. Dopustite mi da je radi toga učenodefiniram.GAM (imenica): Drugarski susret dviju (ili više) lađa-kitarica, obično na

području lovišta, kad poslije uobičajene izmjene pozdrava članovi posadeodlaze u čamcima jedni drugima u pohode, dok kapetani obaju brodova zato vrijeme ostaju na jednom, a oba prva časnika na drugom brodu.Ima još neku sitnicu taj »gam« ili oblažaj koju ovdje treba spomenuti.

Svako zvanje ima svoje male osobitosti, pa tako i kitolov. Kad s gusarskogaili ratnog broda, ili s lađe trgovaca bijelim robljem, kapetan polazi nekamou svom čamcu, uvijek sjedi na krmi na udobnu, ponekad i pojastučenusjedištu, a često i sam kormilari lijepim, malim, upravo kitničarskiizrađenim jarmom na kormilu, jarmom što je ukrašen veselim vrpcama itrakama. No kitolovački čamac nema nikakva sjedišta na krmi, niti sofu ilišto slično, a uopće nema jarma na kormilu. Bilo bi doista krasno kad bi

kapetane kitolovaca vozikali po vodi kao stare, kostobolne senatore ubolesničkim trokolicama. A što se tiče jarma, takva ženskasta napravica nijedopuštena na kitolovačkom čamcu; i zato, budući da tada cjelokupnaposada jednog čamca mora napustiti brod, i jer se i kormilar i harpunaštakođer nalaze među tim ljudima, onda tom prigodom taj niži časnik iupravlja čamcem, a kapetan, nemajući mjesta da sjedi, mora za čitave tevožnje stajati uspravno kao usamljen bor. I često ćete primijetiti kakokapetan, koji osjeća da su u njega uprte sve oči s oba broda, muku muči dase uspravno i dostojanstveno održi na nogama. A to nije nimalo lako, jer muza leđima strši glomazno kormilarsko rudo, koje ga ovda-onda gurka uslabine, a za uzdarje krmeno rudo svakog časa treska ga u koljena. On jesprijeda i straga tako pritiješnjen te se može micati samo ustranu, držeći sečvrsto na raskoračenim nogama, no nagla ljuljavica lako će ga prevaliti, jerduljina podnica nema i odgovarajuću širinu. Načinite kut jedino od dvakraka, i nećete uspjeti da vam stoji uspravno. Pa ipak, kad su oči čitavasvijeta uperene u njega, nikako ne bi dolikovalo tome kapetanu, raskrečenihnogu, da ga vide kako se ma čega rukom prihvaća da bi se držao nanogama, te on, štoviše, u znak svoje savršene gipkosti i vlasti nad samimsobom, drži uglavnom za čitavo to vrijeme ruke u džepovima hlača, a kakosu to obično dvije teške ručetine, možda mu ondje služe kao utezi zaodržanje vlastite stabilnosti. Unatoč tome, bilo je slučajeva, i to vrloautentičnih, kad je i kapetan, u najopasnijim trenucima, kad bi zapljusnuovelik val, zgrabio za kosu najbližeg veslača i grčevito se za nju držao, kosam đavo.

54. PRIČA S BRODA »TOWN-HO«

(kako je kazivana u »Zlatnoj krčmi«) Vode oko Rta dobre nade uvelike sunalik na kakvo poznato četverokrako raskršće na glavnoj cesti, gdje

susrećete više putnika nego na ma kojem drugom mjestu.Malo vremena nakon susreta s »Albatrosom« susreli smo »Town-Ho«[213],

također kitaricu koja se vraćala u domovinu. Posada se sastojala gotovo odsamih Polinežana. Za kratkog »oblažaja« saznadosmo mnogo pouzdanihvijesti o Moby Dicku. U mnogih je snažno poraslo zanimanje za Bijelogkita, pošto su čuli priču s broda »Town-Ho«, koja kao da je na tajanstvennačin dovodila toga kita u vezu s jednim takozvanim Božjim sudom štoponekad, kako vele, snalazi ljude. Ta posljednja okolnost, popraćenačudnim pojedinostima, činila je, da tako kažemo, onu tajanstvenu stranutragedije koju smo nakanili pripovjediti, a koja nikad nije doprla do ušijukapetana Ahaba i njegovih časnika, jer je tajnoviti dio te priče ostao isamom kapetanu »Town-Hoa« zauvijek tajna. Za nju su znala samo tribijelca, tri združena mornara s toga broda, koji su se zakleli da će šutjeti otome, a jedan je od njih, kako se čini, ispričao sve Tashtegu, zaklevši gaBogom da čuva tajnu, ali je Tashtego sljedeće noći u snu buncao i tolikoodao, te kad se probudio, nije mogao a da ne ispriča i ostalo. Na mornare s»Pequoda«, koji su saznali za tu priču, ta je tajna snažno djelovala, te su biliprožeti tako neobičnom obzirnošću da su šutjeli kao grob, pa tajna nijenikad doprla dalje od »Pequodova« glavnog jarbola. Uplećući tu mračnu nitpriče u njeno mjesto u priči kazivanoj na samom brodu, čitavu ovu jezivuzgodu predajem evo na trajan spomen.Dopustite mi taj hir da vam je ispričam baš onako kako sam je nekoć

kazivao u Limi nekim svojim dokonim španjolskim prijateljima, uoči neznam više kojeg sveca, pušeći na verandi »Zlatne krčme«, verandiopločenoj zlatnim pločicama. Među onom viteškom gospodom nalazili se imladi Don Pedro i Don Sebastian, s kojima sam vezao prisnije prijateljstvo,pa otale i njihova prigodna zapitkivanja, na koja sam morao odmahodgovarati. Evo priče.

*Neke dvije godine prije nego što sam doznao za događaje o kojima vam

želim pričati, gospodo, kitarica »Town-Ho« iz Nantucketa krstarila je poovome vašem Pacifiku, i to udaljena svega nekoliko dana jedrenja prema

zapadu od strehe ove valjane »Zlatne krčme«. Brod se nalazio neštosjevernije od ekvatora. Jednog jutra, kad su ljudi, kao obično, prionuli uzbrodsku sisaljku, opaziše da je u santini[214] više vode nego inače, tepomisliše, gospodo, da je riba sabljarka probušila brod. No kako je kapetans nekoga posebnog razloga vjerovao da ga u lovu na toj zemljopisnoj širiničeka neka osobita sreća, on upravo stoga nije nikako htio napustiti onopodručje. Bušotina im se nije pričinjala opasnom, a nisu je mogli ni pronaći,iako su je tražili po čitavu korabu što su dublje mogli i koliko im jeuzburkano more dopuštalo. Brod je nastavio krstarenje, dok su mornariradili na sisaljkama, dugo i nepromišljeno prekidajući posao. No nisu bilidobre sreće, i poslije nekoliko dana rupa je ne samo ostala neotkrivena negose i znatno proširila, tako da se kapetan sada ipak zabrinuo i na sva jedrazaplovio put najbliže luke, između otoka, kako bi ondje podigao i popraviobrod.Iako je pred njima bio prilično dalek put, kapetan se nije bojao — bude li

imao samo malo sreće — da bi mu brod na putu mogao potonuti, jer susisaljke bile vrlo dobre, a ljudi su se izmjenjivali redom, te je njih trideset išest lako moglo održati brod nad vodom, sve ako bi se bušotina iudvostručila. I zaista, kako je gotovo za čitava puta puhao povoljan vjetar,»Town-Ho« bi bez sumnje sretno bio doplovio u luku bez i najmanjegadaljeg kvara i nepogode, da se časnik Radney iz Vineyarda nije ponio onakosurovo i drsko, te izazvao osvetničku mržnju jezernjaka Steelkilta izBuffala, čovjeka nagla i plahovita.— »Jezernjak! Buffalo!« Ta molim vas, što je to »jezernjak« i gdje je

Buffalo? — upita Don Sebastian, pridižući se u svojoj visaljki od rogožine.— Na istočnoj obali našeg jezera Erie,[215] Don Sebastiane, ali, molim vas,

strpite se, pa ćete odmah sve saznati.Treba, naime, znati, gospodo, da je na brikovima s križnim jedrima i na

brodovima sa tri jarbola, gotovo isto tako velikim kao ma koji od vaših štoiz drevne luke Callao[216] plove u daleku Manilu,[217] taj jezernjak plovio poonom sa svih strana kopnom zakrčenom srcu naše Amerike, te se razvijao uatmosferi i pod dojmovima onih gusarskih priča koje su tako usko povezanesa životom velikog oceana. Jer ta naša međusobno povezana velikaslatkovodna mora — Erie, Ontario, Huron, Superior i Michigan — posvojoj su veličini nalik na male oceane, odlikujući se najuzvišenijimznačajkama oceana, duž svojih obala — raznolikošću klime i svojih ljudi. U

tim se jezerima nalaze čitavi arhipelazi romantičnih otoka, baš kao što je tou polinezijskim vodama. Na njihovim obalama obitavaju dvije velikeprotivničke nacije, baš kao što je to i na Atlantiku. Ona tvore dugepomorske prilaze za naše mnogobrojne kopnene kolonije koje su došle sIstoka, što se protežu uzduž njihovih obala i ovdje-ondje gledaju na njihprijekim okom mrke baterije topova, kao divokoze s hridina gordogMackinawa.[218] Po tim su jezerima odjekivale paljbe pobjedničkihbrodova, a na njihova se žala ponekad spuštala divlja indijanska plemena, icrveno obojena lica izvirkivala su iz krznenih wigwama. Na milje dalekoprotežu se uzduž njihovih obala drevne neoskvrnute prašume gdje se udugom nizu izdižu mrke omorike poput poredanih nizova kraljeva izgotskih rodovnika. Iste te šume nastavaju grabežljive zvijeri poput afričkih,ali i svilodlake životinje koje daju krzna za odjeću tatarskih vladara. U timse jezerima odrazuju opločene metropole Buffalo[219] i Cleveland[220] istotako kao i sela Vinnebagâ.[221] Na njima na sva jedra plove natovarenitrgovački brodovi i naoružane krstarice, vidiš ondje parobrod i drvenekanue. Po njihovim vodama šibaju oluje što kidaju jarbole isto tako strašnokao i po slanim morima. Znaju ta jezera što su brodolomi, i u nedogledkopna, premda usred kontinenta, potopila su mnogi noćni brod s čitavomnjegovom vapijućom posadom. I tako, gospodo, iako čovjek s kopna,Steelkilt je bio rođen i odgojen na divljem oceanu, mornar neustrašiv kao ibilo koji drugi. Što se pak tiče Radneyja, premda se možda u mladostivaljao po pustoj obali Nantucketa da se nadoji materinskim morem, ipremda je u daljem toku svog života plovio po našem nesmiljenomAtlantiku i vašem nedokučivom Pacifiku, ipak je bio gotovo isto takoosvetoljubiv i odmah spreman za svaku kavgu kao i svaki mornar gorštakšto je istom došao iz onih krajeva gdje se poteže bodež Bowie[222] s drškomod jelenje rožine. Ipak je taj Nantucketanac bio u neku ruku i dobroćudan.A mornar-jezernjak, onaj Steelkilt, premda đavolske naravi, mogao se ipakumekšati nepokolebljivom čvrstinom što je donekle ublažena običnompristojnošću i čovječnim postupkom na koji ima pravo i posljednji rob. Uztakav postupak taj je Steelkilt dugo vremena bio miran i poslušan. Bilokako mu drago, dotad se barem tako vladao. No sudbina htjede te seRadney pomamio, a Steelkilt.... No čut ćete, gospodo, što je dalje bilo.Dan-dva pošto je »Town-Ho« zakrenuo pramcem prema onoj luci na

otoku, činilo se da se ona raspuklina opet povećala, no samo toliko da je

trebalo svaki dan sat više raditi na sisaljkama. Treba, naime, znati da nekikapetani gotovo i ne misle na brodske sisaljke kad plove mirnim i pitomimoceanom kakav je, na primjer, naš Atlantik, iako bi se i u tihoj i sanenojnoći po svoj prilici moglo dogoditi da časnik koji bi slučajno zanemario tusvoju dužnost, nikad više ne bi imao prilike da se toga sjeti, jer bi zajednosa svim svojim mornarima blago sišao na dno. Nije ni u samotnim i divljimvodama, daleko na zapadu od vaših obala, gospodo, uvijek uobičajeno dabrodovi puštaju da im sisaljke klepeću u punom zboru, čak i za dugihputovanja, samo ako je u blizini barem donekle pristupačna obala, ili sepruža bilo kakva druga razumna mogućnost utočišta. I samo kad se nekinabušeni brod nađe na širinama gdje kopnu nema ni traga, tek onda sekapetan počne pomalo uznemirivati.Baš tako nekako bilo je i s brodom »Town-Ho«, jer kad su otkrili da voda

sve jače prodire u brod, onda je doista više članova posade počelopokazivati znakove uznemirenosti, a osobito božman Radney. Izdade onnalog da se razapnu sve sljemenjače i vršnjače i da se sve jedrilje praćapodvjetar. Taj Radney, koliko sam mogao razabrati, niti je bio kukavica niplašljivac, niti je zbog sebe bio naklonjen bilo kakvoj nervoznoj bojazni:bio je isto takav kao bilo koje nepromišljeno i neustrašivo stvorenje s kopnaili s mora kakvo, gospodo, možete zamisliti. I stoga, kad su na njemu stalizapažati tu zabrinutost za sigurnost broda, neki su od mornara izjavili da jeto samo stoga što je bio suvlasnik broda. I kad su mornari te večerisisaljkom crpli vodu, uvelike se oni šalili, a sve na njegov račun, stojećineprestano u vodi što im je brbotala oko nogu — čista i bistra, gospodo, kaoona koja izbija iz gorskog vrutka, i ta se voda rasklokotala po palubi i ujednoličnim mlazovima otjecala kroz lakomice.[223]

Kako vam je svima dobro znano, često se na tom našem konvencionalnomsvijetu — bilo na moru ili na kopnu — događa da osoba kojoj je dano dazapovijeda nad svojim bližnjima, čim osjeti da joj se netko suprotstavljasvojom prirođenom muževnošću i očiglednom superiornošću, odmah prematome čovjeku osjeti neku nesavladivu odbojnost i ogorčenost, te će ga, čimjoj se pruži i najmanja prilika, uniziti, porušiti kulu njegove gordosti i satrtije u prah i pepeo. Pa sad, gospodo, imao ja u tome pravo ili ne imao,svakako je Steelkilt bio snažna i plemenita zvjerka, s glavom kao u drevnogRimljanina, sav obrastao gustom zlaćanom bradom koja je bila nalik nakićenu abájliju[224] s usfrktalog dorata vašega posljednjeg potkralja. U njega

je bila mudra glavica, gospodo, junačko srce i divna duša, te bi taj Steelkiltzacijelo bio postao Karlo Veliki da se kojim slučajem rodio kao sin ocaKarla Velikoga. A Radney, časnik, bio je ružan kao mazga, ali isto onakotvrd, uporan i pakostan. Nije trpio Steelkilta, a Steelkilt je to znao.Videći kako se časnik približuje mjestu gdje se on, zajedno s ostalim

mornarima, upinjao iz petnih žila oko sisaljke, jezernjak se pretvarao kao daga i ne primjećuje, te je bez imalo straha nastavio veselo peckati.— Ej, druzi, veseli bili, lijepa li je, lijepa li je ova rupetina! Čašu amo, pa

da kušamo! Tako mi Gospoda, isplatilo bi se da napunimo boce! Nego znatešto ću vam reći: ta će vodica progutati sav novac prijana Rada, te bi za njbilo najbolje da odvali komadešku od toga našeg búška,[225] da otkine svojdio broda i da ga odvuče kući. Evo što je posrijedi, drugovi: onaj je golemijaglun, ribak-sabljan, tek započeo posao, pa se sad vratio s čitavomdružinom turpijaša i pilara,[226] i tko zna još sa koliko drugih, i sad svabratija uze složno bušit, rašpat i pilit po dnu brodskom, a sve mi se čini daizvode neke važne popravke. Da sad naiđe prijan Rad, rekao bih mu dačaskom skokne dolje pod vodu, pa da ih rastjera! Uništit će mu svuimovinu, velim vam! No on je prostodušna ljudina i velik ljepotan! A kažu,momci, da je sav svoj ostali imetak uložio u ogledala! E, da mi je znati bi lijednom đavlu poput mene dao model svoje nosine!— Obnevidjeli dabogda! Zašto ne crpite vodu? — zagrmio je Radney, a

sve pretvarajući se kao da nije čuo što su mornari govorili. — Na posao, ine dangubite!— Evo, evo, gosparu, već radimo! — javi se Steelkilt, veselo poput

cvrčka. — Uprite, drugovi, samo živo!I nato zahukta sisaljka, kao da je mlaznulo pedeset šmrkova. Ljudi baciše

šešire, i ubrzo se razliježe hripanje i pištanje što se čuje kad se ljudskatjelesa napinju u najvećem naporu.Jezernjak naposljetku s ostalim ljudima svoje smjene od sisaljke, sav

usopljen, sjede na vitlo, užagrena lica, zakrvavljenih očiju, brišući s licakrupne kapi znoja. Ne znam, gospodo, koji je to bijes spopao Radneya da sekavži s čovjekom koji je tjelesno bio tako iscrpljen, ali eto, dogodilo se.Ushodavši se gordo po palubi, časnik mu zapovjedi da pomete podnice, teda ispolcem[227] izgrne i ukloni neke neugodne ostatke koji su se ondje našlizato što je jednome prasetu bilo dopušteno da se slobodno šeta po palubi.

A valja vam, gospodo, znati da se čišćenje brodske palube na moru smatravažnim kućnim poslom, koji se obavlja svake večeri, izuzevši u one danekad bjesni oluja. Zna se za mnogo slučajeva takva čišćenja još i uposljednjim trenucima, kad je brod već tonuo. Takvi strogi običaji, gospodo,vladaju na brodovima, i tolika je prirođena ljubav mornara prema čistoći, tese mnogi zacijelo ne bi htjeli utopiti a da se prije toga ne umiju. No to jemetlanje oduvijek bio posao brodskih »malih«, ako ih je među posadombilo. Osim toga, jači ljudi na brodu »Town-Ho« bili su razdijeljeni nasmjene, da rade na sisaljkama, a kako je Steelkilt bio jedan od najjačihmeđu njima, njega su redovito postavljali kao predvodnika koje od tih četa,te je prema tome morao biti oprošten od svakoga prostog, nemornarskogposla, kao što ni njegovi drugovi nisu morali obavljati takve radove.Osobito ističem sve te okolnosti da bi vam bilo jasno što je i kako je bilomeđu njima dvojicom.A valja vam znati i to: ona zapovijed da ispolcem ukloni nečist s palube

morala je Steelkilta pecnuti kao žalac, i bila je isto tako teška uvreda kao damu je Radney pljunuo u lice. Svakome onom koji se kao mornar ukrcao nakitaricu, bit će to posve jasno, a Steelkilt je sve to, kao i štošta drugo, vrlodobro znao kad mu je časnik izdao taj nalog. No kako je na trenutak ostaonepomičan na mjestu, gledajući netremice u časnikove pakosne oči, ćutio jekako se u njemu gomila barut, a plamen stijenjka paluca sve bliže iopasnije, i dok je instinktivno sve to gledao, njega je sve više obuzimalaona čudna strpljivost i bezvoljnost što nikada neće da još jače rasplamtjetijar u čovjeka ionako već bijesna. Takva nevoljkost, ukoliko se uopće javlja,javlja se poglavito u ljudi zaista hrabrih, čak i onda kad ih kinje, i ta jeneobična ustrpljivost, to bezimeno priviđenje, ovladalo Steelkiltom.Zato svojim običnim glasom, tek ponešto malaksalim zbog časovitog

umora, on mu odgovori da njegov posao nije mesti palubu, pa je i nećepomesti. A zatim, i ne spomenuvši nečist koju je ispolcem valjalo ukloniti,on pokaza na tri mladića koji su obično radili taj posao, te nisu bili određeniza rad kod sisaljke, a cijelog dana nisu gotovo ništa radili, ili su radili vrlomalo. No Radney nato samo promrsi kletvu, i nadasve uvredljivo izapovjedno ponovi svoje naređenje, te se s bačvarskim batom u uzdignutojruci, što ga je bio dohvatio s obližnjeg bureta, poče primicati jezernjaku,koji je sveudilj sjedio na svome mjestu.Onako ugrijan i uzbuđen od naporna rada na crpaljkama, uza svu svoju

prvotnu strpljivost, Steelkilt, sav mokar od znoja, samo je s mukom mogao

otrpjeti i podnijeti božmanov postupak, no ipak, zatomljujući bijes što je unjemu uzavreo, ostade uporno na svome sjedištu sve dok mu razjareniRadney nije počeo zamahivati batom tik pred nosom, bijesno se izdirući nanj da smjesta izvrši njegovu zapovijed.Steelkilt se diže te, polagano obilazeći oko vitla, dok ga je božman slijedio

ustopu i prijeteći vitlao svojim batom, odlučno ponovi da neće izvršitinaređenje. No videći gdje njegova strpljivost nema nikakva uspjeha,strašnom i neizrecivom prijetnjom svoje zgrčene pesnice pokuša opomenutirazbješnjela čovjeka, ali ni to nije ništa koristilo. I tako njih dvojica u kruguobiđoše polako oko vitla, te jezernjak najposlije odluči da više ne uzmiče,svjestan da je njegovu strpljenju došao kraj; zastade kod tambuća te ćesvome starješini: — Gosparu Radney, neću vas poslušati. Maknite bat, ili sečuvajte!No časnik, koji je već unaprijed bio osuđen na propast, prikuči se još bliže

jezernjaku, koji je stajao kao ukopan, i zamahnu teškim batom svega palacod jezernjakovih zuba te izli na nj pljusak najpogrdnijih psovki. Neustuknuvši ni za dlaku, Steelkilt uperi pogled kao nesmiljen bodež unjegove oči, stežući grčevito pest svoje desnice, koju je još uvijek skrivaoiza leđa, te reče svome progonitelju da će ga na mjestu ubiti ako ga batomsamo okrzne po obrazu. No bogovi su, gospodo, već unaprijed osudili onogmahnitaša na smrt. Bat taknu obraz, a časniku se istog časa čeljust većzarinula u grkljan, te on pade na bukaportu, a krv iz njega mlaznu ko iz kita.Prije no što je prvi krik mogao odjeknuti po kasaru, Steelkilt snažno

potrese jednu od zapona[228] što su se gore visoko vezivale za jarbole, nakojima su dva njegova druga Kanalca bili od straže.— »Kanalci!« — uskliknu Don Pedro. — U naše je luke doplovilo već

mnogo kitarica, ali još nikad ne čusmo za te vaše Kanalce. Oprostite, alirecite nam prvo tko su i što su ti Kanalci?— Kanalci, Don Pedro, to su vam lađari koji brodare po našem velikom

kanalu Erie. Za nj ste valjda čuli?— Nisam, señor. U ovim našim stranama, u ovoj pospanoj i toploj zemlji

lijenosti i tradicije, malo se zna o vašem junačkom Sjeveru.— Uistinu? No onda, natočite mi još jednu čašu, Don Pedro. Vaša je

chicha[229] izvrsna, a prije negoli nastavim svoju priču, reći ću vam tko su išto su naši Kanalci, jer će takvo izvješće još bolje osvijetliti moju priču.

— Njihov život prolazi kanalom dugim tristo i šezdeset milja[230],gospodo, duž čitave države New York, kroz mnoge i gusto naseljenegradove i napredna sela, kroz prostrane, puste i nenastavane močvare i krozbogata, obrađena polja, čuvena sa svoje besprimjerne plodnosti, duzbiljarskih dvorana i zabavišta, kroz tajanstvenost šuma i planina, ispodrimskih lukova nad indijanskim rijekama, kroza sunčane i sjenovitepredjele, pored sretnih ili slomljenih srdaca, kroz prostranstva gordihkrajeva kojima protječe divni Mohawk,[231] a napose uzduž mnogih kaosnijeg bijelih crkvica, kojima su krovišta na tornjevima gotovo nalik namiljokaze! Kroza sve to prolazi neprekidna bujica života venecijanskiizopačena, često ogrezla u bezakonju. To vam je pravi Ashanti,[232]

gospodo: tu se diže cika i vika pogana, svuda ih možete naći, pred vratima,pod otegnutom sjenom i u zaklonu crkava. Jer kao što je zapaženo da se, ponekoj čudnoj slučajnosti, gradski lupeži uvijek nastanjuju oko sudnice, takoisto, gospodo, baš na najsvetijim mjestima nalazimo najviše grešnika.— Ne prolazi li tamo redovnik? — upita Don Pedro, šaljivo hineći

zabrinutost i gledajući niz plazu,[233] punu svijeta.— Naš je prijatelj sa sjevera sretan što inkvizicija gospe Izabele[234] u

Limi već izumire — nasmija se Don Sebastian. — Nastavite, señor!— Samo časak! Oprostite! — uskliknu jedan iz družine. — U ime svih nas

stanovnika Lime želim vam, gospodine mornaru, samo kazati kako nijeizmaklo našoj pažnji da ste, govoreći o izopačenosti, bili tako obzirni te stese u svojoj usporedbi poslužili dalekom Venecijom, a ne našim gradomLimom. O, nije potrebno da se klanjate i da ste tobože iznenađeni. Ta ivama je zacijelo poznata uzrečica uzduž čitave ove obale: »Izopačen kaoLima!« — uzrečica koja je u skladu s vašim primjedbama: ima više crkavanego biljarskih stolova, crkava uvijek otvorenih, gdje je sve »izopačeno kaoLima«. A tako je i u Veneciji! Bio sam ja ondje, u svetom gradu blaženogevanđeliste svetog Marka! Očisti ga, sveti Dominiče! Amo čašu! Hvala!Napunih je razom, a sad nastavite svoju priču!Slobodno prikazan u svom zanimanju, gospodo, Kanalac bi predstavljao

sjajnog junaka neke drame, tako je silno i slikovito zao i opak. Kao što jeMarko Antonije[235] provodio dane i dane u čamcu i plovio duž zelenih icvjetnih obala Nila, tako i Kanalac planduje na palubi i na očigled svijuljubaka sa svojom Kleopatrom rumenih obraza i meškolji se lijeno na

Božjem suncu. Ali tek što stupi na obalu, sva se njegova ženstvenamekušnost raspline. Njegov ponosni lupeški izgled i široki klopavi šešir,nakićen šarenim vrpcama, nagovješćuju njegovu visoku vrijednost. On jestrah i trepet nasmiješenoj nevinosti onih sela kroz koja prolazi svojimbrodom, a ni u gradovima nisu poželjni njegovo garavo lice i njegova drskarazmetljivost. Jednom, kad sam se skitao po njegovu Kanalu, jedan od tihKanalaca učinio mi je veliku uslugu — neka mu je velika hvala, nikad muto neću zaboraviti! U čovjeka nasilna često će se naći poneka osobina zbogkoje mu se sve ostalo prašta: isto će tako često nevoljniku koji je zapao uškripac, bratski pružiti svoju snažnu desnicu kao što će i opljačkati kakvagavana. Ukratko, gospodo, divljinu toga kanalskog života razabrat ćete vrlozorno po tome što se u našem oporom i teškom kitolovačkom zvanju čestozaposluju ljudi koji su tamo završili školu, te što kapetani-kitolovci niprema kojim drugim mornarima, ma kojoj ljudskoj rasi pripadali, nemajutako malo povjerenja kao prema njima, izuzevši možda sidneyske pomorce.A to je čudnije što za tisuće naših seoskih dječaka i mladića koji su rođenina obalama Velikog kanala, to pokusno, ondje provedeno vrijeme jestjedino prijelazno stanje između dvije mogućnosti: ili da mirno čekaju žetvuna kakvu kršćanskome žitnom polju, ili da vratolomno zaplove divljimvodama.— Razumijem, razumijem! — vatreno će Don Pedro, prolijevajući

kapljice chiche po svome srebrnastom opršnjaku. — Čovjek ne moraputovati! Sav je svijet kao Lima! A ja sam mislio da su ljudi na vašemtrijeznom Sjeveru hladni i kreposni kao hridi. Ali pričajte nam dalje!Prekinuo sam svoju priču na onome mjestu kad je jezernjak potresao

jednom od zapona. Tek što je to učinio, već ga okružiše tri mlađa časnika ičetiri harpunaša, te ga srušiše na palubu. No, kliznuvši niz zapone poputpogubnih kometa, Kanalci sunuše usred graje, nastojeći da svog zemljakaodvuku prema kaštelu. Pritom im pomagahu i ostali mornari, te se razvisveopći metež, dok je valjani kapetan, držeći se podalje od svake opasnosti,s ostvama u ruci, poskakivao gore-dolje i dovikivao svojim časnicima dasamo čvrsto poduhvate toga mahnitog lupeža, te da ga dotjeraju na kasar.Ovda-onda zalijetao se uz rub gužve pa, gađajući svojim ostvama u sredinu,pokušavao ubosti predmet svoje srdžbe. No sa Steelkiltom i njegovimrazbijačima nije nitko mogao izići nakraj: njima uspije da se popnu nakasar, gdje su brže-bolje okrenuli tri-četiri velike bačve u smjeru motovila, itu su se ti Parižani mora[236] zabarikadirali.

— Iziđite odatle, vi gusari! — zagrmje kapetan prijeteći im dvamapištoljama koje mu je kamarot donio iz kabine. — Iziđite, ubojice!Steelkilt skoči na barikadu te se prošeta tamo-amo, uporno i zadrto

prkoseći pištoljima, ali jasno objavljujući kapetanu da će se, ako ga kapetanustrijeli, sva posada krvavo pobuniti. Bojeći se u duši da bi se to i te kakomoglo obistiniti, kapetan malko popusti, ali ipak zapovjednim glasompozva pobunjenike da se smjesta vrate na dužnost.— Hoćete li nam obećati da nas nećete ni taknuti ako se vratimo? — upita

ga kolovođa.— Smjesta da ste se vratili na dužnost! Smjesta! Ništa ja ne obećavam,

smjesta na posao! Zar hoćete da nam brod potone kad u tako opasnimčasovima bježite od posla? Na posao! — i ponovno diže jedan pištolj.— Da brod potone? — vikne Steelkilt. — Da, da, neka potone! Nijedan od

nas neće ni rukom maknuti ako nam ne obećate da nas nećete ni šibnuti! Štovelite na to, mornari? — obrati se zatim svojim drugovima. Kao odgovorodjeknu divlje klicanje.Jezernjak je sada čuvao stražu na barikadi, ne puštajući ni na čas kapetana

iz vida, a ovda-onda izvikujući sažete rečenice, nalik na ove: »Nije našakrivnja! Nismo htjeli. Lijepo mu rekoh neka skloni bat! Ono je bio posaomaloga, a ne moj! Trebalo je da me otprije bolje poznaje! Rekoh mu da nedraži bika! Sve mi se čini da sam slomio prst o njegovu poganu vilicu! Nisuli sjecalice tu pod provom? Nego dajte samo ostve amo, drugovi! Gospodami, kapetane, pamet u glavu! Recite samo jednu riječ! Što ste se tolikozainatili? Zaboravite što je bilo, i mi ćemo svi na posao! Postupajte s namapristojno, i mi smo vaši. Ali se ne damo bičevati!«— Vratite se na posao! Ništa ne obećavam! Smjesta na posao, velim vam!— Pazite! — usklikne jezernjak dižući ruku prema njemu.— Ima nas

ovdje više, a među njima i ja, koji smo se ukrcali za ovo putovanje, je litako? A kako i sami znate, kapetane, mi možemo slobodno tražiti da nasiskrcate čim samo oborimo sidro, i zato ne želimo nikakve kavge, jer tonam ne ide u račun. Mi smo za red i mir, ali se ne damo bičevati.— Na posao! — zagrmje kapetan.Steelkilt časkom pogleda oko sebe, pa će ovako: — Reći ću vam,

kapetane, što je i kako je. Umjesto da vas ubijemo i dođemo na vješala zbogtakva dronjava nitkova, mi evo nećemo ni dirnuti u vas ukoliko vi neudarite na nas. No sve dok ne kažete riječ da nas nećete bičevati, mi nećemoni prstom maknuti, nećemo na posao!

— Dolje pod pramac, onda, marš dolje pod pramac, i tamo ću vas držatidok vam ne dojadi! Dolje!— Da idemo? — zavikne kolovođa svojim ljudima. Većina ih je bila

protiv toga, no najposlije, pokoravajući se Steelkiltu, siđoše ispred njega usvoju mračnu jazbinu i nestadoše ondje mumljajući poput medvjeda upećini.A kad je jezernjakove glave nestalo ispod razine podnice, kapetan i

njegovi ljudi skočiše na barikade, te odmah zalupiše poklopnim vratima.Stadoše na njih te počeše glasno dozivati kamerijera da im donese teškilokot od tambuća. Zadignuvši malo pokrov, kapetan prosikta nešto krozotvor, opet ga spusti i škljocnu bravom nad pobunjenicima, kojih je bilodesetak, ostavljajući na palubi dvadesetak ili nešto više ljudi koji su sedosad držali po strani.Svu noć su svi časnici bili na straži, i na kaštelu i na kasaru, a napose oko

tambuća i špiraja na pramcu, jer su se pobojavali da bi buntovnici mogliprevaliti pregradu,[237] te kroz špiraj izmiliti na palubu. No mračni noćnisati protekoše mirno, a mornari su sveudilj teško rabotali, crpeći vodu, te jena mahove lupa odjekivala cijelim brodom u mračnoj noći.Kad je svanulo, kapetan pođe na pramac i lupne o palubu, te pozove

zatvorenike da se.vrate na posao. No oni odbiše uz dernjavu. Spustiše imtada vodu i dobaciše nekoliko pregršti dvopeka. Nato kapetan ponovnoškljocnu ključem, stavi ga u džep i vrati se na kasar. Tako se to ponavljalodvaput na dan tijekom tri dana, no četvrtog jutra, kad je odjeknuouobičajeni poziv, začu se prvo neko prigušeno komešanje i prepiranje, iiznenada četiri čovjeka skočiše van, izjavljujući da su spremni vratiti se naposao. Zagušljiv, smradan zrak, gladovanje, a k tome možda još i strah odkonačne kazne prisiliše ih da se predaju na milost i nemilost. Ohrabrentime, kapetan ponovi svoj poziv ostalima, no Steelkilt mu odozdo dobacistrašnim izrazom neka zaveže gubicu i neka se tornja onamo kamo i spada.Petog se jutra još trojica pobunjenika iskobeljaše iz očajnih ruku koje su ihsilom nastojale zadržati, te skočiše na palubu. Ostade ih samo još trojica.— Neće li biti najbolje da se sad i vi vratite na posao? — bezdušno se

naruga kapetan.— Samo vi nas opet zaključajte! — doviknu Steelkilt.— Svakako, svakako! — odvrati kapetan, i ključ ponovno škljocnu.I tako se dogodilo gospodo, da je, razjaren otpadništvom sedmorice svojih

donedavnih drugova, ogorčen podrugljivim glasom koji ga je čas prije

pozivao na predaju, i napol izludio od duga tamnovanja u mračnoj čamotinjiu kojoj samo što nije presvisnuo od ljuta očaja, tada se dogodilo da jeSteelkilt predložio dvojici Kanalaca, koji su sve dotad, kako se činilo,mislili navlas kao i on, da za idućeg poziva na predaju provale iz svojejazbine, te oboružani svojih ubojnim nožinama, dugim, svinutim teškimsjecalicama sa dva drška, jurnu glavom bez obzira od pramca do krme, datako u đavolskoj najezdi i bezizlaznu očaju pokušaju zagospodariti brodom,ako bi to bilo moguće. Sam će to učiniti, reče im on, bez obzira na to hoće liga oni slijediti ili ne. To je posljednja noć koju će provesti u tome brlogu.No ona dvojica nisu se ni najmanje protivila toj osnovi; prisezahu kako suna sve spremni, pa i na najmahnitiji pothvat — riječju, baš na sve, osim napredaju. Svaki je od njih čak htio biti prvi na palubi kad kucne čas daprovale i jurnu naprijed. No, tome se njihov vođa s istom žestinom opirao,tražeći to prvenstvo za sebe, i to tim više što ona dvojica nikako da jedandrugome u tom pogledu popuste, a obojica nisu mogli biti prvi u jurišu, jerse ljestvama samo pojedinačno moglo uspinjati. I tada se, gospodo, zbilaona bijedna prijevara te dvojice poganih izdajnika.Čuvši za bjesomučnu namjeru svoga vođe, obojica njih kao da su se svaki

za se odjednom odlučili na tu gadnu izdaju, naime — da kao prvi provalivan, da bi se kao prvi od trojice, iako posljednji od one desetorice, predao, itako stekao ma i najmanje pravo na milost. No kad im je Steelkilt obznaniosvoju neoborivu odluku da ih predvodi i u tom posljednjem ludompothvatu, oni na neki način, kao uslijed tajanstvenog djelovanja zajedničkogim lupeštva, udružiše svoje dvije dotad posebne himbene osnove, te kadnjihova vođu svlada san, oni u tri kratke rečenice otkriše jedan drugomesvoju dušu, konopima svezaše spavača i konopom mu začepiše usta, te oponoći udariše u viku da dozovu kapetana.Misleći da je posrijedi ubojstvo i već mirišući krv u noćnoj tami, on sa

svojim naoružanim časnicima i harpunarima pojuri na kaštel. Za nekolikominuta otvoriše otvor, te ona dva izdajnička ortaka stadoše potezati vansvoga vođu, koji se, vezanih ruku i nogu, svejednako bacao i otimao, dokobojica uzeše u isti mah isticati svoje zasluge što su svladali čovjeka koji jebio čvrsto naumio da ubija. No sve njih povezaše i odvukoše na palubu kaozaklanu marvu, te ih onda, sve jednoga do drugoga, povješaše o priponekrmenog jarbola, kao tri zaklane svinje, da vise tako do jutra.— Prokleti bili! — vikao je kapetan i bijesno pred njima koračao gore-

dolje. — Ni gavrani vas ne bi kljuvali, nitkovi pogani!

Kad bi u zoru, a on sazva sve ljude na okup, te postrojivši one koji sebijahu pobunili, odijeljeno od onih koji nisu sudjelovali u zavjeri, rečeprvima kako mu je bila namjera da ih sve izbičuje. I trebalo bi tako, poslijesvega, i morao bi tako, jer to zahtijeva pravda, no zasad, budući da su senavrijeme predali, pustit će ih da prođu samo s ukorom, te im ga i podijeli,onako po narodnu.— A što se vas tiče, crkotine razbojničke — obrati se onoj trojici

povješanih na snasti — vas sam nakanio rasjeckati i umijesim za kazan!I dohvativši konop, poče onu dvojicu izdajica svom snagom mazati po

leđima, dok nije zamro i posljednji vrisak njihova jecanja, a glave imbeživotno klonule ustranu, onako kao što na slikama prikazuju onu dvojicurazbojnika na križu.— Zglob mi se na ruci uganuo od mlaćenja! — uskliknu najposlije — ali

je još preostalo za tebe, kočoperni pjetliću, koji se nisi htio predati!Odčepite mu usta, pa da čujemo što ima reći u svoju obranu!Obnemoglom buntovniku načas zadrhtaše zgrčene čeljusti, a onda, mučno

okrećući glavu, zausti siktavim glasom: — Evo što imam reći, i dobro toupamtite: ako me budete bičevali, ubit ću vas!— Uistinu? Onda pogledaj koliko te se bojim! — i kapetan zamahne

konopom da ga udari.— Bolje vam je, nemojte! — prosikta jezernjak.— Ali kad moram! — i konop ponovno uzmahnu unatrag, da udari.Steelkilt tad psiknu nešto što nitko nije mogao čuti doli kapetan, i ovaj se,

na najveće čudo svih mornara, trže te ustuknu, zatim dva-tri puta žurnoprođe palubom, a onda odjednom odbaci konop i reče: — Neću, pustite ga!Odvežite ga! Čujete li?No u času kad mlađi časnici potrčaše da izvrše tu zapovijed, neki čovjek,

blijed i zamotane glave, priđe te ih zadrža. Bijaše to Radney, prvi časnik.Otkad je dobio onaj udarac, ležao je na svom ležaju, no jutros, čuvši buku igraju na palubi, iskobeljao se sa svog ležišta, te je sve do tog časapromatrao čitav prizor. Usta su mu bila tako izranjena te je jedva mogaogovoriti, no smumlja nešto kako je on i nakan i kadar izvršiti to čega sekapetan boji. I u tim riječima pograbi konop te se primače svome sputanomneprijatelju.— Kukavice! — zasikta jezernjak.— Jesam, ali primi ovo od mene!

No baš kad ga je časnik htio udariti, buntovnik psiknu, i uzdignuta se rukaukoči. Časak oklijevaše, a zatim, ne krzmajući više nimalo, učini kako je irekao, usprkos Steelkiltovoj prijetnji, ma što ona značila. Zatim su svojtrojici razrezali uže kojim su bili vezani; svi su ljudi poslani na posao, asisaljke što su ih posluživali zlovoljni i mrki mornari zveketale su kao iprije.Tek što je toga dana pao mrak i smjena pošla pod palubu, s kaštela se zaori

graja, a ona dvojica izdajica, dršćući i tresući se, stadoše opsjedati vratakabine: govorahu kako se više ne usuđuju biti zajedno s ostalom momčadi.Koliko god im prijetili, ćuškali ih i nogom cakali, ništa nije pomoglo,nikako da ih se riješe, te su ih najposlije, na njihovu molbu i navaljivanje,morali smjestiti u štivu, da ih tako spase od ostalih. No ipak se kod ostaleposade nije zapažao ni najmanji znak ponovne bune. Naprotiv, kao da su, ito baš na Steelkiltov poticaj, odlučili sačuvati savršeni mir i poslušnost svedo kraja, te u masi napustiti brod tek što stignu u luku. No, da bi se što prijetaj put dokrajčio, odlučili su još nešto drugo — a to je da ne izvikuju višesvoj zov kad slučajno ugledaju kita. Jer, unatoč činjenici da je brod puštaovodu i još koječime drugim bio ugrožen, »Town-Ho« je ipak čuvao redovitustražu na svojim jarbolima, a njegov kapetan bio svakog časa spremanspustiti svoje čamce u potjeru za kitom, baš kao prvog dana kad je njegovbrod zaplovio. I Radney bi drage volje zamijenio svoj bolesnički ležaj slovačkim čamcem, uvijek pripravan, onako zavijenih vilica, da smrtnimudarcem zauvijek začepi razjapljene ralje morske nemani.Premda je jezernjak uspio privoljeti ljude da mirno otrpe i da se poslušno

vladaju, ipak nije nikom odavao svoje namjere (barem dok sve ne budegotovo) u pogledu vlastite osvete nad čovjekom koji ga je ranio do dna srca.Pripadao je straži prvog časnika Radneya; a taj je mahnitac, upravo kao daje želio da se što prije sukobi sa svojom zlom sudbinom, i poslije onogkažnjavanja, i usprkos izričitim kapetanovim savjetima, uporno i daljepredvodio svoju noćnu stražu. Na tome je, i na još nekim okolnostima,Steelkilt planski snovao svoju osvetu.Radney imađaše nimalo mornarsku naviku da noću sjedi na ogradi gornje

palube, naslanjajući se jednom rukom o razmu čamca koji je tu visio, neštoiznad brodskog boka. Svima je bilo dobro poznato da je u tom stavu znaoponekad i zadrijemati. Između čamca i broda bio priličan razmak, a ispodtoga šumjelo more. Steelkilt je proračunao da će njega zapasti idućasmjena[238] na kormilu u dva po ponoći, trećeg dana od onog jutra kad su ga

njegovi drugovi bili izdali. Za sve vrijeme što je bio pod pramcem on je usvojim slobodnim časovima sve nešto sukao i vrlo pomno pleo.— A što ti to pleteš? — upitat će ga neki drug.— Što misliš: na što je nalik?— Pa, to kao da je uzica za tvoju torbu, ali mi je zaista čudna.— Prilično čudna, a? — nato će jezernjak držeći pletivo u ispruženoj ruci.

— Ali mislim da će dobro služiti. Nego, druže, nemam dosta dretve: imaš liti štogod?Ali dretve ni u koga ni za lijek.— E, onda mi valja do prijana Rada — i ustade te da će na kasar.— Nisi valjda naumio da je upravo u njega zamoliš? — upita jedan od

mornara.— A zašto ne? Zar misliš da mi neće učiniti tu malu uslugu, druže,

pogotovu kad je, na kraju krajeva, njemu namijenjena?I ode časniku, zagleda mu se mirno u oči te ga zamoli za malo dretve da

popravi svoj ležaj. Dade mu je, no nitko nije nikad više vidio ni dretve niuzice, ali s večera, kad je jezernjak stavio na ležaj svoj mornarski kaput damu posluži kao uzglavlje, umalo što mu se iz džepa ne otkotrlja željezna,mrežom opletena kugla. Dvadeset i četiri sata nakon toga, kad je imaozauzeti mjesto uz nijemo kormilo — a blizu čovjeka koji je tako olako znaozadrijemati nad grobom što uvijek zjapi ispod svakog mornara — najposlijekucne odsudni čas, i Steelkilt, koji je sve unaprijed zasnovao i predvidio,zamišljao je da već pred sobom vidi časnika ispružena, ukrućena i hladna, srazmrskanim čelom.Ali neki luđak, gospodo, spasio je onoga što je htio biti ubojica i sačuvao

ga od krvavog djela što ga bijaše zasnovao. No, ipak je jezernjak bioosvećen, potpuno i savršeno, premda on sam nije postao osvetnikom. Ponekom tajanstvenom udesu kao da se samo nebo umiješalo te izvršiloodmazdu koju je on naumio izvršiti.Bilo je to baš sutradan iza svitanja, prije nego što je sunce granulo: dok su

ljudi prali palubu, neki tuponja s otoka Tenerife, koji je lijevao vodu uglavne žljebove, odjednom podviknu: »Eno se valja, eno se valja!« Isuse,kakva li kita! Bijaše to Moby Dick.— Moby Dick! — usklikne Don Sebastian. — O sveti Dominiče! Zar i

kitovi imaju krštenje, gospodine mornaru? Koga vi to zovete Moby Dick?— Neobično bijelu i slavnu i nadasve pogubnu besmrtnu neman, Don

Sebastiane! No to bi bila i suviše duga priča.

— Pričajte, pričajte! — povikaše svi mladi Španjolci, saletjevši me sa svihstrana.— Ne, ne, gospodo, nije moguće! Sad vam ne mogu ispričati! Dajte mi da

malo odahnem, gospodo!— Chicha, chicha! — povika Don Pedro. — Naš junački prijatelj kao da je

problijedio! Napunite njegovu praznu čašu!— Nije potrebno, gospodo: samo časak, i ja ću nastaviti.Dakle, gospodo, opazivši Bijelog kita u daljini od jedno pedeset jarda od

broda, a smetnuvši s uma dogovor svih članova posade, čovjek s Tenerifa usvom je prvom uzbuđenju sasvim nesvjesno uskliknuo iza glasa čim jeopazio onu grdosiju, koju su mrke straže na trima jarbolima dakako većnešto prije ugledale, ali se nisu oglasile. Sada nastade veliko komešanje iuzbuđenje. »Bijeli kit! Bijeli kit!« povikaše kapetan, časnici i harpunaši sviu isti mah, nimalo zastrašeni kojekakvim glasinama, a svi nošeni željom dase dočepaju te tako čuvene i dragocjene ribe. Zlovoljna je pak momčad,kunući i psujući, ispod oka zirkala u stravičnu ljepotu te mliječnobijelegrdosije, obasjane zrakom sunca koje se upravo pomaljalo — te golememase što se valjala, blistala i svjetlucala kao živ opal u modrini jutarnjegmora. Čudna i kobna neizbježnost prožima, gospodo, cio tok ovih zbivanja,kao da je sve to bilo još prije postanka svijeta na rovašu vremenazabilježeno i unaprijed određeno i dosuđeno. Buntovnik bijaše časnikovpramčanik, i kad bi hajka pristizala plijenu, njegova je dužnost bila da sjedido njega, i dok bi Radney stajao na pramcu, s kopljem u ruci, on je ponjegovoj zapovijedi morao popuštati i uvlačiti uže. Znajte i to da ječasnikov čamac ubrzo pretekao ostale, pošto su sva četiri bila spuštena umore, a nitko nije tako urlao i s tolikim zanosom i uživanjem podvriskivaokao baš Steelkilt, kad je prionuo na veslo. Poslije nekoliko snažnihzaveslaja, harpunaš njihova čamca pogodi kita, i Radney, s kopljem u ruci,skoči na pramac. On je u lovu uvijek bio kao pomaman. I sad je prigušenourlao neka ga primaknu najvišem dijelu kitove leđine. I njegov ga jepramčanik živo i bodro prigonio sve bliže i bliže kroz blistavu pjenu kojojse prskavo bjelasanje slijevalo s onom drugom bjeloćom, kitovom.Iznenada čamac tresnu kao o neki podvodni greben, naže se i izbaci časnikakoji je stajao na pramcu. Istog časa kad je časnik pao na kliska kitova leđa,čamac poskoči, odbačen valom, dok je Radney, s protivne strane, niz boknemani sjurio u more. Uzmahivao je kroz pjenu i na časove se nejasno vidiou toj zamagljenosti kako se u divljem bijesu i očaju bori i otima da bi

izmakao pogledu Moby Dicka. No kit u hipu zamliječi i zavrtači silanvilìmân,[239] te srnuv uokrug, zahvati plivača u svoje ralje, šiknu sa svojimplijenom u visinu, a zatim naglavce opet sunu pod vodu i nesta u dubini.Za to je vrijeme jezernjak, tek što je osjetio prvi udar o dno čamca,

popuštao uže, da čamac izvuče iz kovitljanja strahotnog vira, i mirno jesamo gledao, preturajući svoje misli. No kad je čamac iznenadnim strašnimtrzajem bio potegnut dolje, jezernjak se naglo trže i strelovitim potezomnoža presiječe uže — i kit je bio slobodan. Malo zatim Moby Dick opetiskrsnu iz valova, nedaleko od njih, s dronjcima Radneyjeve crvene košuljemeđu zubima što su smoždili i samljeli nesretnika. Sva četiri čamcaponovno zametnuše hajku, no kit lukavo izmicaše, te se konačno netragomizgubi.»Town-Ho« se navrijeme dohvatio luke, pusta divljeg žala, gdje nije bilo

civiliziranih ljudi. Tu, pod vodstvom jezernjaka, mornari, osim njihpetorice-šestorice, ostaviše brod i namjerice odoše u palmovu šumu, ne bi liuspjeli (a i jesu uspjeli) urođenicima ugrabiti veliki dvostruki ratni kanu[240]

i da dignu jedra put neke druge luke.Kako se brodska posada sada prorijedila i spala na svega šaku ljudi,

kapetan dozva u pomoć otočane, da pomognu pri mučnom poslu da se brodpolegne na bok i da se okrpaju bušotine i raspukline. Šačica je bijelaca bila idan i noć primorana na toliku budnost prema svojim opasnim saveznicima, itolikim su se krajnjim naporom zamučili oko toga tako tegotnog posla da subili potpuno iznureni i malaksali. Kad je najposlije brod bio opet spremanza plovidbu, kapetan se nije usudio sa tako teškim brodom krenuti na put.Posavjetovao se sa svojim časnicima, usidrio brod što je mogao dalje odobale, izvukao oba brodska topa na provu, nabijena i spremna za paljbu, idovukao i porazmjestio muškete[241] po kasaru, pa opomenuvši urođenikeneka se ne približuju ako im je život mio, povede jednog urođenika sasobom, ukrca se u svoj najbolji lovački čamac, razape jedro, te s vjetrom ukrmu zaplovi put Tahitija, koji je bio udajen pet stotina milja, da ondje nađeljude za pojačanje svoje posade.Jedrili su tako i četvrtog dana ugledali velik kanu koji kao da se zaustavio

uz neki niski koraljni otok. Kapetan zakrenu ustranu da mu se ukloni, nourođenički čamac krenu ravno prema njemu, te ne potraje dugo kad ga stadedozivati Steelkiltov glas, pozivajući ga da spusti jedro, jer da će mu inačepotopiti čamac. Kapetan trže pištolj. Stojeći jednom nogom na jednome, a

drugom nogom na drugome pramcu svojih spojenih čamaca, jezernjak muse smijao u brk, uvjeravajući kapetana da će ga, ako pištolj samo škljocne,sahraniti u toj zapjenjenoj morskoj bibavici.— Što hoćeš od mene? — kliknu kapetan.— Kamo plovite i koja vam je namjera? — upita ga Steelkilt.— Steelkilt, odgovorite! I samo nikakvih laži!— Plovim na Tahiti, da potražim druge ljude.— Vrlo dobro. Pustite me na svoj čamac. Dolazim u miroljubivoj namjeri.I rekavši to skoči s kanua, dopliva do čamca, prebaci se preko prislona i

sučeli se s kapetanom.— Prekrižite ruke i zabacite glavu, gospodine! A sad govorite za mnom:

»Kunem se da ću, čim Steelkilt ode, otploviti do onog tamo otoka i ostationdje šest dana! Ako ne uradim kako rekoh, strijela me nebeska namjestuubila!«— Dobar učenik! — nasmija se jezernjak. — Adios, señor! — i skočivši u

more, zapliva natrag k svojim drugovima.Držeći kapetanov čamac sveudilj pod okom dok nije bio izvučen na kopno

i privezan uz korijenje kokosovih palma, Steelkilt razape jedro zajedrinizvjetar i sretno stigne na Tahiti, kako bijaše i naumio. Tu ga posluži sreća;dva su broda imala upravo krenuti u Francusku, a nekim sretnim slučajemnedostajalo im je baš onoliko ljudi koliko je naš pomorac predvodio. Svi seukrcaše i tako zauvijek izmaknuše svom dojakošnjem kapetanu, ukoliko ihje on uopće namjeravao predati vlastima.Desetak dana poslije odlaska francuskih brodova, stiže čamac, i kapetanu

valjade ukrcati nekoliko civiliziranijih Tahićana koji su barem donekle biliupućeni u mornarski posao. Unajmivši malu urođeničku škunu, s tim seljudima vrati na svoj brod, i pošto tu nađe sve u redu, nastavi krstarenje.Gdje se sada Steelkilt nalazi, gospodo, to nitko ne zna, ali na otoku

Nantucketu udovica časnika Radneya sveudilj odlazi na obalu mora, kojeneće da joj izruči mrtvo tijelo njena muža, i u svojim snima još uvijek gledastrašnog Bijelog kita, koji ga je usmrtio...

*— Jeste li završili svoju priču? — upita Don Sebastian mirnim glasom.— Jesam, Don Sebastiane.— Onda vas molim i zaklinjem, recite mi po duši i svojoj savjesti je li ta

priča u biti svojoj istinita? Tako je čudesna! Potječe li iz vjerodostojnaizvora? Ne zamjerite što vam tako dodijavam.

— Ni nama ostalima ne smijete zamjeriti, gospodine mornaru, jer vas nesamo Don Sebastian nego i svi mi ostali zaklinjemo da nam kažete živuistinu! — prihvati čitavo društvo s najvećim zanimanjem.— Gospodo, ima li u »Zlatnoj krčmi« primjerak Svetoga pisma?— Nema — odvrati Don Sebastian — ali imam tu u blizini znanca,

vrijedna i poštena svećenika, koji će mi ga začas nabaviti. Idem da gapribavim. Ali, znate li da je to ozbiljna stvar?— Hoćete li biti tako dobri, Don Sebastiane, te povesti i svećenika?— Premda kod nas u Limi danas nema više autodafea[242] — reče jedan iz

društva svome prijatelju — ipak me strah da bi naš prijatelj pomorac mogaoimati još i nekih neugodnosti s nadbiskupijom! Stanimo bliže ovamo uprisjenu! Čemu da stojimo tako nasred mjesečine?— Oprostite, Don Sebastiane, što tako potrčah za vama, no ja bih vas

molio da nam pribavite najveće Evanđelje, koje možete naći!*

— Evo svećenika, nosi Evanđelje — reče Don Sebastian ozbiljnimglasom, vraćajući se s nekom osobom visoka rasta i dostojanstvena izgleda.— Dopustite mi da skinem šešir. A sad, časni oče, stupite bliže na svjetlost

i pružite mi Evanđelje, kako bih mogao položiti ruku na nj!— Tako mi nebesa i časti moje, priča koju vam kazivah, gospodo, u biti je

i suštini svojoj živa istina. Sve je tako kao što rekoh, jer sam svojimrođenim nogama hodao po palubi onog broda, jer sam poznavao posadu ijer sam se poslije Radneyjeve pogibije vidio i razgovarao sa Steelkiltom!

55. O NEPODOBNIM CRTEŽIMA ŠTO PRIKAZUJU KITA

Domalo ću vam naslikati, koliko god je to moguće bez platna i boja, neštonalik na pravi izgled kita, kako se ovaj stvarno ukazuje očima kitolovca, i toonda kad je kit privezan uz bok kitarice te se po njemu može posve lijepohodati. Stoga možda i neće biti naodmet da prije toga mimogred spomenemi one čudne slike kita, rađene po mašti, kojima sve do dana današnjegčovjek s kopna iskreno vjeruje. Već je vrijeme da razbijemo zablude što utom pogledu vladaju u svijetu, te da dokažemo kako su sve te slike kitapogrešne.Lako je moguće da ćemo na najstarije tragove tih umjetničkih zabluda

naići u starih hinduskih, egipatskih i grčkih skulptora. Oduvijek, već odonih vremena kad je mašta prevladavala u umjetničkom stvaranju, a bezmnogo obzira na stvarnost i prirodnost, kad su na mramorom obloženimzidovima hramova, na podnožjima kipova, na štitovima, medaljonima,peharima i komadima novca, umjetnici prikazivali dupina u oklopu odljusaka, nalik na Saladinov,[243] i sa šljemom kao u svetog Jurja — odondapa nadalje vladala je slična umjetnička sloboda ne samo na popularnimslikama koje prikazuju kita nego i u mnogim znanstvenim prikazivanjima teživotinje.Po svoj se prilici najstariji portret kita, ili barem pokušaj takva portreta,

može naći u čuvenoj podzemnoj pagodi u Elefanti u Indiji. Brahmanivjeruju da su u tim gotovo bezbrojnim skulpturama te stare pagodeprikazani svi zanati i umijeća, sva ljudska djelatnost koja se samo možezamisliti, i sve to mnogo stoljeća prije nego što je stvarno nastalo. I zato inije nikakvo čudo što je i naše plemenito kitolovačko umijeće tunagoviješteno. Spomenuti hinduski kit nalazi se u posebnom odjeljku nazidu gdje prikazuje inkarnaciju božanstva Višnu u obličju levijatana,poznata pod imenom Mace Avatar. I premda je ta skulptura napol čovjek, anapol kit, te se vidi samo rep, ipak je i taj manji dio kita posve krivoprikazan. Više je nalik na anakondu[244] kojoj se repina stanjuje u šilj negona široke plohe veličanstvene repne peraje pravoga kita.No, pođite u stare galerije slika i pogledajte portret te ribe što ga je izradio

veliki kršćanski slikar Guido,[245] ni on nije ništa sretnije ruke od onogapretpotopnog majstora. To je slika koja prikazuje kako Perzej oslobađaAndromedu od morske nemani ili kita. Gdje li je Guido samo smogao

model za takvu čudnu životinju? Ni Hogarth[246] sa slikom »Perzej sespušta na zemlju« nije imao više sreće. Golema Hogarthova neman pluta napovršini te jedva da tone za palac dubine. Na svojoj grbini ima neku vrstusjedišta s baldahinom, a razjapljene nazubljene čeljusti, u kojima se valjajuvalovi, nalik su na Vrata Izdajica, koja iz Temze vodenim putem vode uTower. Tu su onda još kitovi-preteče starog Škota Sibbalda,[247] pak Joninkit, kako je prikazan na otiscima starih biblija i na bakrorezima drevnihmolitvenika. Što da kažemo o njima? A što se tiče knjigoveškog kita koji sepoput loze ovija oko napetih užeta spuštenih sidara — kako ga knjigovežeprikazuju na pozlaćenim uvezima mnogih starih, a i novijih knjiga — to jevrlo slikovito, no sasvim izmišljeno stvorenje, po mom mišljenju pukaimitacija figura na antiknim vazama. Premda ga općenito zovu dupinom, jatu knjigovešku ribu smatram pokušajem da se nacrta kit, jer je to i bilasvrha prvoga takva crteža. Tim se amblemom prvi počeo služiti neki staritalijanski nakladnik[248] oko 15. stoljeća, za procvata knjige i znanosti, a uonim danima, pa sve do relativno još novijeg doba, općenito se smatralo daje dupin neka vrsta levijatana.Na vinjetama i drugim ukrasima nekih starih knjiga naći ćete tu i tamo

vrlo čudne i neobične pokušaje da se prikaže kit, te možete vidjeti kako iznjegove nepresušne glave brizgaju i mlazaju svakovrsna štrcanja ivodoskoci, vruća i hladna izvor-voda, Saratoga i Baden-Baden.[249] Nanaslovnoj strani prvog izdanja »Napretka znanosti« naći ćete nekolikočudesnih kitova.No pustimo na stranu sve te nestručne pokušaje, pa pogledajmo slike

levijatana na kojima su oni koji znaju nastojali ozbiljno i znanstvenoprikazati kita. U staroj Harrisovoj[250] zbirci putopisa ima i nekolikobakroreza što prikazuju kitove, a izvađeni su iz neke holandske putopisneknjige iz godine 1671, s oznakom »Kitolovački pohod do Spitsberga nabrodu 'Jona u Kitu', vlasnik Peter Peterson iz Frizije«. Na jednoj od tih slikakitovi, nalik na goleme klade, leže između ledenih brežuljaka, a sjevernimedvjedi šetkaju im se po leđima. Na drugoj nekoj slici nalazi seneoprostiva pogreška: ondje kit ima okomito položenu repnu peraju.Zatim postoji još omašna knjiga velikog formata koju je napisao neki

kapetan Colnett, kapetan engleske duge plovidbe, pod naslovom »Putovanjeoko Cape Horna na Južno more u svrhu proširenja lova na ulješure«. U toj

se knjizi nalazi skica koja je tobože »Slika Physetera ili ulješure glavate,načinjena prema jednom primjerku ubijenu nedaleko od meksičke obale ukolovozu 1793. i dovučenu na brodsku palubu«. Nimalo ne sumnjam da jekapetan tu vjerodostojnu sliku smatrao korisnom za svoje mornare.Spomenut ću samo to da ta neman ima oko koje bi, u razmjeru premaveličini slike, bilo u glavi pravog kita kao presvođen prozor, otprilike petstopa visok. O, hrabri moj kapetane, zašto nisi pustio da na taj prozorproviruje još i Jonina glava!No ni najsavjesnije kompilacije prirodopisa za mladež nisu bez tih

nakaradnih zabluda. Prolistajte malko onu popularnu Goldsmithovu »Živuprirodu«. U skraćenom londonskom izdanju iz godine 1807. naći ćete sliketobožnjeg »kita« i »narvala«. Ne bih htio da budem neukusan, no taj je kitviše nalik na zaklano prase negoli na koju drugu životinju, a što se tičenarvala, treba ga samo letimice pogledati pa da se čovjek počne snebivatiod čuda kako se u našem devetnaestom stoljeću takav hipogrif[251] možeimalo inteligentnijim đacima podmetnuti kao nešto prirodno i istinito.Kasnije, godine 1825, Bernard Germain, grof od Lacépèdea, veliki

prirodoslovac, objelodanio je sistematiziranu knjigu o kitovima u kojoj senalaze mnoge slike različitih vrsta levijatana. Sve su te slike ne samonetočne nego je i reprodukcija Mysticetusa ili grenlandskog kita (a to ćereći običnog kita) takva te je sam Scoresby, čovjek izvanredno velikogiskustva u toj vrsti kitova, izjavio da u čitavoj prirodi ne postoji životinjakoja bi bila ma i nalik na onu sliku.No rekord u tom zastranjivanju postigao je zacijelo učenjak Frédéric

Cuvier[252], brat slavnog baruna Cuviera. Godine 1836. objavio je»Prirodopis kitova« u kojem nam pokazuje nešto što on zove slikomulješure glavate. Prije nego što nekom Nantucketancu pokažete tu sliku,bilo bi najbolje da sebi prethodno osigurate brz odstup iz Nantucketa. Ujednu riječ, glavata ulješura Frédérica Cuviera nije nikakva glavata ulješura,nego obična bundeva. On doduše nije imao nikad prigode sudjelovati unekom kitolovačkom pohodu (većini tih ljudi nikad se ona i ne pruža), aliipak — sam Bog zna gdje je samo smogao tu sliku! Možda ju je dobio istoonako kao što je i njegov učeni prethodnik na istom stručnom području,Desmarest[253], došao do jednoga od svojih autentičnih čudovišta, to jest —s kineskih crteža. A što ta kineska čeljad radi sa svojim kičicama i

kistovima, najbolje se vidi po mnogim njihovim neobičnim vazama izdjelicama.A što da kažemo o kitovima slikaranim na cimerima što vise nad

dućanskim vratima uljara? To su obično kitovi à la Richard III[254], s grbomkao u deve i veoma krvoločni, koji za zajutrak smažu tri-četiri »mornarskasendviča«, to jest — progutaju toliko lovačkih čamaca dupkom punihmornara. Valjaju svoje nakazne tjelesine u morima krvi i modrine.

Kralj Richard III, slika nepoznatog slikara, krajem 16. stoljeća. Podignuto desno rame bio je vidljivznak deformacije Richardove kralježnice.

No zapravo se i ne bismo smjeli previše čuditi tim mnogim zabunama i

zabludama u prikazivanju kitova. Ta razmislite samo! Većina naučnih istručnih crteža rađena je prema nasukanim kitovima, a nemoćne te trupinenalik su na žive kitove baš toliko koliko i slika brodske olupine na gordejedrenjake s vitim jarbolima i razapetim jedriljem. Slonovi su u svoj svojojveličini stajali kao model slikarima, dok još nijedan živi levijatan nijeizronio iz mora da posluži kao model. Živa kita u svoj njegovoj veličajnostii dostojanstvu možete vidjeti samo u moru nad vodenim bezdanima. Kadplovi na površini, njegova se golema tjelesina ne vidi, baš kao što je to i kodlinijskog broda poslije porinuća u more. Nema te ljudske snage koja bi gamogla izvući iz morskih valova a da pritom ne okrnji snažne mu obline iuznosite valovitosti. A da i ne govorimo o vrlo vjerojatnoj razlici izmeđuoblika mladog kita koji još sisa i potpuno izrasla, starog kita mudrijaša.

Štoviše, kad se i takvo kitovo mladunče izvuče na palubu, njegovo je mladotijelo tako čudno jeguljasto, gipko, vrpoljasto i promjenljivo, te ni sam vragne bi mogao uhvatiti njegov pravi oblik i izgled.No, možda će tko pomisliti da bi se po golom kosturu na obalu nasukana

kita mogla dobiti neka jasna predodžba o njegovu pravom obliku. Nigovora! Jer jedna od prilično čudnih osobina levijatana upravo je ta da se ponjegovu kosturu samo nejasno može naslutiti oblik njegova tijela. Iako sepo kosturu Jeremyja Benthama[255], koji sada visi kao kandelabar ubiblioteci jednog od izvršitelja njegove oporuke, može dobiti prilično jasnaslika o nekom glavatom utilitarističkom starom gospodinu sa svim ostalimglavnim osobinama Jeremyja Benthama, ipak— promatrajući raščlanjenekosti ma kojeg levijatanskog kostura ne bismo mogli doći ni do kakvaslična zaključka. I zaista, kako kaže veliki Hunter[256], sam kostur kitovodnosi se prema živom kitu kao kukac prema čahuri koja ga tako oblozamata. Ta se čudna osobina naročito jasno zapaža u strukturi glave, no otome bit će još govora na drugome mjestu u ovoj knjizi. Dolazi do izražaja iu prednjim perajama, koje gotovo sasvim odgovaraju kostima ljudske rukebez palaca. Ta peraja ima četiri prava, koščata prsta, kažiprst, srednjak,prstenjak i mali prst. No svi su presvučeni naslagom mesa, kao ljudski prstinekom rukavicom šaknjačom. »Ma kako nas kit ponekad i grubo dohvatio«,šalio se jednom veseli Stubb, »ipak se ne može reći da ne postupa s nama urukavicama.«Zbog svega toga, ma kako gledali na to, morate zaključiti da je veliki

levijatan jedini stvor na tom bijelom svijetu što ga nijedan slikar nikad nidovijeka neće naslikati. Istina, jedan će mu portret biti sličniji nego nekidrugi, ali nijedan neće savršeno biti njegova slika i prilika. I stoga ne postojinikakva mogućnost da nekako saznamo na što je kit zaista nalik. Pa akoželite dobiti barem približnu sliku o njemu, ne preostaje vam drugo doli da isami postanete kitolovac, ali u tom slučaju prijeti vam nemala opasnost davam kit razbije čamac i da vas zauvijek otpremi na dno. I zato, po mommišljenju, bit će najbolje da se okanite odveć velike radoznalosti u pogledutoga levijatana.

56. O MANJE POGREŠNIM SLIKAMA KITOVA I O PRAVILNOPRIKAZANIM PRIZORIMA IZ LOVA NA KITOVE

U vezi s nakaznim slikama kitova, sada me obuzima velika želja dagovorim o još nakaradnijim pričama što ih nalazite u nekim knjigama, istarim i novijim, osobito kod Plinija, Purchasa, Hakluyta, Harrisa, Cuviera idrugih. No ja prelazim preko svega toga.Meni su poznata samo četiri crteža velike glavate ulješure: Colnettov,

Hugginsov, Cuvierov i Bealov. U prošlom poglavlju govorili smo oColnettu i Cuvieru. Hugginsov je crtež mnogo bolji od njihovih, no Bealovje ponajbolji. Svi su Bealovi crteži kita dobri, izuzevši onaj srednji u onojslici triju kitova u raznim položajima na početku njegova drugog poglavlja.Slika na naslovnoj strani koja prikazuje lovačke čamce u najezdi na kitove,iako je bez sumnje sračunata na to da izazove skepsu nekih salonskih ljudi,ipak u biti djeluje savršeno ispravno i prirodno. Nekoliko ulješura kod J.Rossa Brownea prilično je vjerno nacrtano, ali su loše gravirane, no to nijenjegova krivnja.Najbolje skice običnog kita naći ćemo kod Scoresbyja, ali su odviše

malene, te ne mogu izazvati pravi dojam. On, međutim, ima samo jednusliku što prikazuje prizor iz lova na kitove, i to je velika šteta, jer samo potakvim prizorima, ako su dobro naslikani, možete dobiti barem približnostvarnu predodžbu o živom kitu kakva ga vide njegovi živi lovci.No sve u svemu, daleko najbolji, premda u nekim pojedinostima ne baš

najvjerniji prikazi kitova i kitolovačkih prizora što ih uopće možete naćijesu dva velika francuska bakroreza, dobro izrađena, i to prema slikamanekog Garneryja. Prikazuju napade na glavatu ulješuru i na običnog kita.Na prvom je bakrorezu prikazana u svoj veličajnosti i snazi silna ulješura,koja je upravo izronila iz oceanskih dubina, izdižući visoko na svojoj leđinistrašne olupine razbijena čamca. Na jednom dijelu nerazbijenog pramca, štokao da se njiše, tražeći ravnotežu na hrptu nemani, ukazuje vam se veslač,napol prekriven slapom kitova bjesomučna mlazanja, koji samo što nijeskočio kao s neke litice. Zbivanje je na toj slici prikazano izvanrednouvjerljivo i istinito. Valjak s kojeg se napol odmotalo uže, pluta pozabjelasanim valovima, kopljišta iz čamca poispadalih harpuna trzaju se kaozabodena u valove, oko kita vire glave plivača, s licima iznakaženim odužasa, dok se u mračnoj i olujnoj pozadini vidi brod kako punim jedrimajuri na poprište. U crtežu samog kita moglo bi se naći velikih anatomskih

grješaka, no pustimo to, jer ja, ma kako se i trudio, ne bih nikada mogaonacrtati nešto tako dobro.Na drugom bakrorezu čamac upravo nastoji prikučiti se rakušcima i

brumboljcima išaranu boku velikog kita, koji brza kroz uzbibano more,vukući svoju vogastu, algama obloženu crnu grbinu što je nalik namahovinom obrasle patagonske hridine. Njegovi vodoskoci brizgaju ravnouvis, gusti i crni kao čađa, te bi po sukljanju toga crnog dima pomislio da seu tom golemom buragu dolje kuha krepka i obilna večera. Ptice burnicekljuckaju račiće i ploskuše i druge morske slastice i kolačiće što ih ponekadobični kit vuče sa sobom na svojim kužnim leđima. A za sve to vrijemelevijatan debelih labrnja valja se pučinom, ostavljajući za sobom brda bijelešumavke, te se čamac ljulja i poskakuje na toj uzbibanosti, kao čun kad senađe u blizini lopata oceanskog parobroda. Tako je sprijeda, sveuskomešano u kovitlacu, ali straga, u divnom umjetničkom kontrastu,zrcalna ravnina morske pučine, brod zadušenih jedara, klonuo i bez snage, ibeživotna masa mrtvog kita kao osvojena tvrđa, s istaknutom zastavompobjednika, koja lijeno leprša s kopljišta harpuna zarinuta u njegovo usahloštrcalo.Ne znam tko je, odnosno tko je bio slikar Garnery. Ali dajem glavu da je

bio ili praktički upućen u predmet svoga slikanja, ili je pak imao savršenupomoć kakva iskusna kitolovca. Francuzi su prvi u slikanju života —akcije. Pođite i pogledajte slike svih europskih galerija, pa ćete se uvjeritida nigdje nećete naći kako s platna s tolikom silinom bije vreli dah života,kao u onim slavnim dvoranama u Versaillesu[257], gdje promatrač sebi krčiput kroza slavna bojišta Francuske, gdje na svakome maču kanda plamsajuodbljesci sjevernog svjetla i gdje redom prolaze kraljevi i carevi podoružjem, kao vojska okrunjenih kentaura. Znatno mjesto u toj galerijizauzimaju i oni Garneryjevi prikazi kitolova.Prirođena sposobnost Francuza da shvaćaju slikovitost stvari, kao da se

odrazuje i u uljenim slikama i bakrorezima o njihovim kitolovačkimpothvatima. Nemajući ni desetog dijela onog iskustva što ga imaju Englezi,a ni tisućeg dijela iskustva Amerikanaca, oni su unatoč tome i jednima idrugima dali jedine potpune slike koje mogu pružiti pravu predodžbu onogduha kojim je prožet lov na kitove. Treba naime znati da su engleski iamerički crtači kitova, čini se, sasvim zadovoljni da mehanički prikažusamo vanjštinu, kao na primjer bezizražajni profil kita, što po osebujnostiefekta znači baš toliko koliko i profil piramide. Pa i sam Scoresby, doista

glasoviti kitolovac, pošto nam je dao krutu sliku grenlandskog kita u svojnjegovoj duljini, pa tri-četiri vrlo fino izrađene minijature narvala ipliskavica, pruža nam niz klasično izrađenih čaklja, noževa, sjecalica iostvi, i s mikroskopskim marom jednog Leeuwenhoeka[258] prikazujepromrzlim gledaocima devedeset i šest faksimila povećanih snježnihkristala s Arktika. Ne kanim omalovažavati junačkog putnika (i ja gapoštujem kao veterana!), no u tako važnoj stvari svakako je propust što nijeza svaki pojedini kristal pribavio i službenu potvrdu kakva grenlandskogsuda.Osim tih dvaju lijepih Garneryjevih bakroreza, postoje još dva druga

francuska spomena vrijedna bakroreza što ih je izradio umjetnik koji sepotpisuje »H. Durand«. Jedna od tih slika, premda ne služi ovom našemizlaganju, ipak zaslužuje da se s nekih drugih razloga ovdje spomene.Prikazuje tih podnevni prizor među malim otocima na Pacifiku: uz obalujednog od malih otoka usidrila se francuska kitarica, i mornari za utihe umaloj drazi lijeno krcaju vodu; mlohava jedra i duguljasto palmino lišće upozadini stapaju se i slijevaju u jedno u potpunom zatišju. Dojam je to jačišto su tu ujedno prikazani i otvrdli, neustrašivi mornari u neobičnomobičaju orijentalnog počinka. Druga je slika sama protivnost prvoj:jedrenjak, zaustavljen nasred mora, u jeku krvave rabote, s grenlandskimkitom uz bok. Brod je pristao uz neman kao uz kakav dok (mornari upravoprionuli na komadanje), a jedan se čamac hitro otiskuje s toga mjestaužurbane poslenosti da zametne hajku na druge kitove koji se naziru udaljini. Harpuni i koplja poredani nadohvat ruke, tri mornara upravo zatičujarbol u trastan[259] dok se čamac, iznenada zapljusnut valom, jednomsvojom polovicom izdiže iz mora, poput konja koji se propinje. S palubesuklja gust dim iz kotlova u kojima se čvari kitovo tustilo, suklja poputdima iznad seoske kovačnice, a tamo se u privjetrini oburilo, i raste tmastaoblačina što u sebi nosi kiše i oluje, i kao da uzbuđene mornare tjera ipodbada na sve veću hitnju.

57. O KITOVIMA NASLIKANIM, IZREZANIM OD KOSTI,DRVETA I ŽELJEZNOG LIMA, ISKLESANIM U KAMENU, O

KITOVIMA U PLANINAMA I U ZVIJEZDAMA

Možda ste, spuštajući se od Tower Hilla prema londonskim dokovima,vidjeli kakva kljasta prosjaka (kotvaša[260], kako pomorci vele) gdje predsobom drži obojenu drvenu ploču na kojoj je naslikan prizor kako je onizgubio nogu. Na njoj vidite tri kita i tri čamca. Jedan od čamaca drobi se učeljustima golema kita (treba vjerovati da se u tom čamcu nalazi i nestalanoga još u svojoj prvobitnoj cjelovitosti). U ovih posljednjih deset godina,rekoše mi, taj je čovjek pokazivao tu sliku i svoju sakatu nogu sumnjičavusvijetu. No sad je došlo vrijeme da bude opravdan. Ta tri njegova kita nisuni bolja ni lošija od ma kojega drugog kita što je ipak objavljen uWappingu[261], i njegov je patrljak bio isto tako vjerodostojan kao i svakidrugi patrljak s krčevina na zapadu. No, iako zauvijek prikovan uza svojkusatak, bijedni taj kitolovac nije bio govorljivac[262], te je oborena pogledaskrušeno samo zurio u svoju amputiranu nogu.Duž obala svekolikog Pacifika, a isto tako u Nantucketu, New Bedfordu i

Sag Harboru, možete naići na slične crteže kitova i prizora iz kitolova kojesami ribari urezuju u ulješurine usi ili šipke od »riblje kosti« za ženskesteznike — šipke od usi grenlandskih kitova — te u druge »rezbarskeproizvode«, kako kitolovci zovu sve one nebrojene domišljato izdjelanestvarčice što ih oni sami spretno i vješto rezbare i prave od toga sirovogmaterijala u časovima odmora i dokolice za svojih oceanskih putovanja.Poneki od njih imaju posebne male škrinje s alatom, nalik na zubarskepotrepštine, posebno udešene za rezbarski posao. Uglavnom režu irezuckaju jedino svojim mornarskim škljocama, i tim gotovo svemogućimmornarskim oruđem oni će vam po mornarskom ukusu istokariti sve štozaželite.Kad čovjek dugo živi daleko od kršćanskog svijeta i civilizacije, vraća se u

ono prvotno stanje u kakvo ga je Bog stvorio i stavio, a to će reći divljaštvo.Pravi je kitolovac isto takav divljak kao i neki Irokez. I ja sam divljak kojipriznaje samo kralja kanibala, a svakog sam trenutka spreman da se i protivnjega pobunim.A treba znati da je jedna od osobitih vrlina u divljaka da u dokonim

časovima uz domaće ognjište pokazuju upravo čudesnu strpljivost za ručni

umjetnički rad. Starinski havajski topuz ili plosnato koplje, isprorezivani inareskani šarama, znak su pobjede ljudske ustrajnosti baš kao i kakavlatinski leksikon. Ta je čudovita iskrivuljenost i zamršena šarovitost nadrvetu izvedena samo s pomoću krhotine neke morske školjke ili kučkovezubne škrbine, a zahtijevala je godine i godine naporna i ustrajna rada.Što vrijedi za havajskog divljaka, vrijedi i za bijelog divljaka pomorca. S

istom onom divnom strpljivošću, istom onom kučkovom škrbom, istimsvojim običnim mornarskim nožem on će vam na komadiću kosti izrezbaritiskulpturu koja doduše neće biti tako umjetnički izrađena kao štit grčkogdivljaka Ahila, ali će ipak biti prepuna vijuga, barbarskog duha i sadržajakao i bakrorezi divnoga starog njemačkog divljaka Albrechta Dürera.[263]

Drvenih kitova, ili kitova izrezanih u profilu, u crnim daščicamaplemenitoga ratnog drveta s Južnog mora, često nalazimo na kaštelima odprove američkih lađa-kitarica. Neke su od tih rezbarija izrađene veomasavjesno i točno.Na nekim starim ladanjskim kućama s visokim zabatima vidjet ćete

mjedenih kitova kako se — obješeni za rep — umjesto zvekira klate naulaznim vratima. Ako je vratar pospanac, bolje će poslužiti zvekir u oblikukita s glavom kao nakovanj. No ti kitovi-alke obično se baš ne odlikujuispravnim oblicima svoga tijela. Na tornjevima nekih starinskih crkavavidjet ćete limenih kitova umjesto vjetrulje. Ti su, međutim, tako visokoizdignuti, i osim toga okruženi tolikim upozorenjima »Ne diraj«, te ihnikako ne možete razgledati izbliza i utvrditi njihovu vrijednost.U stjenovitim predjelima, gdje se podno surih strmaca gomila kamenje

porušenih hridina, porazbacano kojekuda po rudini u fantastičnimgrupacijama, često ćete pronaći obličja nalik na okamenjene levijatane,napol utonule u travurinu što se u vjetrovite dane povija oko njih poputzelenih valova.I u planinskim krajevima, gdje putnika neprestano okružuju amfiteatralni

visovi, tu i tamo ćete s kakva zgodnijeg mjesta gdje se pruža otvoren vidik,na mahove ugledati profil ponekog kita što se ocrtava na valovitom slijedugorskih prijevoja. No, treba biti pravi kitolovac, pa uočiti te pojave. I nesamo to: želi li se čovjek vratiti da ih ponovno ugleda, mora biti sasvimsiguran u putu i naći posve isto sjecište zemljopisne duljine i širine svogaprvog stajališta, jer se vidici pružaju tako nasumce i toliko su varavi da biponovno pronalaženje prvotnog vidika postalo mučno i tegobno kao neko

ponovno otkriće. Slično je s otocima Solomunskim[264], što su još uvijekzagonetkom, iako je Mendaña sa svojim čipkastim nabranim ovratnikomjednom već stupao po njima, a stari ih Figueroa[265] zabilježio u svom djelu.Prožeti istinskim zanosom za ovaj predmet, ne možete a da i na

zvjezdanom nebu ne tragate za divovskim kitovima i čamcima što ihprogone, kao što su i istočnjački narodi, usplamtjeli od ratničkih misli, uoblacima nazirali čitave vojske u jeku bitke. Tako sam i ja na sjeveruzametnuo hajku na levijatana, goneći ga i progoneći oko Pola, slijedećiputanje blistavih točaka što mi ga prve ukazaše. Pod zvijezdama što su seosule svodom antarktičkog neba ukrcao sam se na brod Argu[266] dasudjelujem u potjeri za zvjezdanim Cetusom, izvan dosega Hidre i Letećeribe.[267]

O, da mi je zajahati tog Ribaka, da mu u ralje utisnem sidra ratnog brodakao žvale, a snopovima harpuna kao ostrugama da ga bodem i podbadam, ida se vinem do najvišeg neba, pa da vidim da li to nebo iz bajki, sa svimsvojim bezbrojnim šatorima i svodovima, doista leži razapeto, onkrajdosega očiju mene smrtnika!

58. OKRIJEK

Udarivši od Crozetskih otoka na sjeveroistok, zaplovismo livadamaokrijeka, kroz naslage one sitne žute tvari kojom se obični kit uglavnomhrani. Okruživaše nas na milje i milje naokolo, valovito se njišući, te nam sepričinjalo da jedrimo bezgraničnim poljima dozrela zlatnog klasja.Sutradan vidjesmo mnogo kitova kako bez ikakva straha od lađe kitarke,

kakva bijaše »Pequod«, razjapljenih usta, lijeno promiču kroz okrijek što sehvatao za resaste usi onih čudesnih rebrenica njihovih čeljusti, dok se vodacijedila i otjecala niz debele im labrnje.Kao što kosci na uranku rame uz rame polagano odmiču, zamahujući

svojim britkim kosama po visokoj, vlažnoj travi pištalina, tako su sadaplovile i te nemani uz čudan šištav šum, ostavljajući za sobom nebrojeneotkose modrine po žutome moru[268].Međutim, samo taj šum što su ga stvarali brazdeći poljima okrijeka

podsjećao je na kosce. Gledani s vrha jarbola, a osobito u trenucima kad bičaskom zastali, oni su svojim crnim trupinama nalikovali na beživotne mrkehridine više nego na išta drugo. I kao što stranac na prostranim lovištimaindijskih prašuma i ne znajući prolazi pored humaka polijegalih slonova,smatrajući da su to gole crne izbočine tla, tako se često događa i onome kojise prvi put nađe pred tim levijatanima mora. A kad ih najposlije i prepozna,teško će moći zamisliti da su te goleme tjelesine živa bića s istim onimprirodnim nagonima života koji prožimaju psa ili konja.I zaista, u tom pogledu jedva ćete bilo koje stvorenje iz morskih dubina

promatrati s istim onim osjećajem kao kad gledate kopnene životinje. Iakosu neki stari prirodoslovci ustvrdili da sve vrste kopnenih životinja imajuprototip u moru, i premda u tome, gledamo li općenito, može biti i nekeistine, ipak kad malo pobliže razmotrimo pojedine vrste životinja — može linam, na primjer, ocean pokazati ma i jednu ribu koja bi svojim značajkamaodgovarala pronicavoj naravi psa? S njime bi se, s nekih sasvim općihsličnih svojstava, mogao unekoliko usporediti samo odvratni morski pas.Premda su ljudi s kopna oduvijek pomišljali na stanovnike mora s

osjećajem neke neizrecive odbojnosti; iako znamo da je more vječna terraincognita, te je i Kolumbo brodio iznad bezbrojnih neznanih svjetova da biotkrio tek neznatni zapadni svijet; mada su se najstrašnije od svihsmrtonosnih nesreća od pamtivijeka događale na morima uništavajući bez

razlike na desetke i stotine tisuća onih koji su se posvetili pomorstvu;premda će samo i časak razmišljanja dostajati da nas pouči — ma koliko seslabašni čovjek ponosio svojim znanjem i iskustvom, i ma koliko se razvilata znanost i iskustvo u primamljivoj budućnosti — kako će more ipak, dokje svijeta i vijeka, napadati i ubijati čovjeka i u treskoline razbijati inajveličajnije i najčvršće fregate što ih čovjek može sagraditi; unatoč svemutome, od neprestana ponavljanja svih tih snažnih dojmova, čovjek jeizgubio pred morem onaj osjećaj potpunog strahopoštovanja što gaprvobitno prožimaše.Prva lađa o kojoj smo čitali plutala je po oceanu, koji je osvetničkom

okrutnošću dostojnom jednog Portugalca prekrio čitavu zemlju, neostavljajući na životu ni jednu jedinu udovicu. Taj se isti ocean i danas joštalasa. Isti taj ocean i lani je razbijao i potapao brodove. O, bezumnismrtnici, Noin potop sveudilj traje, voda još uvijek prekriva dvije trećinenaše divne zemlje!U čemu se razlikuje more od kopna, te čudesa kopna nisu u isti mah i

čudesa mora? Natprirodna je strava obuzela stare Hebreje kad seusplamtjela zemlja pod nogama Koraha[269] i njegovih drugova razjapila izauvijek ih progutala, a danas ne prođe dan a da se na točno isti način nerastvara uskipjelo more i ne proždire brodove sa svom posadom.No, more ne bjesni s tolikom dušmanskom silinom samo protiv čovjeka,

koji je njegov protivnik, nego i protiv svoje rođene djece. Okrutnije odonoga perzijskog domaćina koji je pobio svoje goste, more ne štedi nivlastite potomke, začete u njegovu krilu. Poput bijesne tigrice koja, jurećipo džungli, davi svoju vlastitu mladunčad, more baca i najveće kitove ohridine i ostavlja ih ondje bokom o bok pored podrtina razbijena broda.More ne zna za milost, i svemoćno je u svojoj silini. Frkčući i propinjući sepoput pobješnjela ata koji je u boju izgubio svoga jahača, neukrotivo morepustoši svu kuglu zemaljsku.Promatrajte samo podmuklost mora: kako njegova najopasnija stvorenja

klize ispod vode, ponajviše nevidljiva, izdajnički pritajena ispodnajljupkijih preljeva modrine! Pogledajte sotonsku blistavost i ljepotumnogih njegovih najokrutnijih pustahija kao i fino obličje mnogih vrstakučkova! Razmislite još jedanput o sveopćem kanibalizmu što vladamorem: sve te životinje vrebaju jedne druge i vode neprekidan rat otkad jesvijeta i vijeka!

Pomislite na sve to, a onda se vratite na ovaj zeleni, mirni i spokojni svijet:promotrite oboje, more i kopno, a onda recite — ne nalazite li neku sličnostu samom sebi? Jer kao što taj grozni ocean opasuje zeleno kopno, tako i učovječjoj duši leži jedan Tahiti, osamljen otok, pun spokojstva i radosti, alizajažen strahotama tek upol saznana života. Bog te čuvao! Ne otiskuj se stog otoka, jer ti se može dogoditi da se nikad više na nj ne vratiš!

59. HOBOTNICA

Ploveći lagano kroz te livade okrijeka »Pequod« je neprestano odmicao usjeveroistočnom pravcu, prema otoku Javi, a lagašan povjetarac tjerao mukobilicu, pa su se usred te tišine tri njegova vita i šiljata jarbola sanjivonjihala u blagom ćarlijanju, baš ko tri gipke palme na kakvoj ravnici. A udugim razmacima, u srebrnoj noći, mogao se svejednako vidjeti onajusamljeni zamamni mlaz.No jednog jutra, punog prozračne modrine, kad je gotovo natprirodna

tišina legla na more, ali ne i posvemašnja utiha; kad se dugački glatki odsjajsunca na vodi činio kao zlatan prst što nalaže šutnju; kad su valići prigušenošaputali u svome veselom potrku — u toj dubokoj zamrlosti vidljive sfere,Daggoo je s vrha glavnog jarbola opazio čudnu neku sablast.U daljini se ukazala nekakva glomazna bijela masa, što je tromo rasla nad

površjem izranjajući sve više, i zatim, izdigavši se nad morsku plavetzablistala najposlije pred našim pramcem, kao da se snježna lavina pred nasodronila. Sijevajući iskričavom bjelinom polako utonu te se zgasi. I opet sediže, bjelasajući se u tišini. To kao da nije kit, pa ipak — nije li to MobyDick? pomisli Daggoo. Bijela sablast ponovno zaroni, ali kad se iznovapojavila, crnac se oglasi britkim vriskom što svakog trže iz njegova drijema:— Eno ga! Opet! Promiče se ravno ispred nas! Bijeli kit! Bijeli kit!Čuvši to, mornari se sletješe oko križa, kao što se pčele za rojenja slegnu

na granje. Gologlav na sunčanoj pripeci, Ahab stajao na pramcu, jedna muruka zabačena unatrag, spremna da kormilaru domahne zapovijedi, inetremice gledaše onamo kamo je s visine jarbola pokazivala nepomičnonaprijed ispružena Daggoova ruka.Je li onaj usamljeni i tihi mlaz što se povremeno javljao postupno djelovao

na Ahaba, te je sada bio spreman da pomisao na tu mrtvu tišinu dovede uvezu s onom prvašnjom pojavom kita kojeg je progonio, ili je možda bionemoćan da svlada svoju strast — bilo kako mu drago, no tek što je jasnorazabrao onu bijelu slotu, već je žustro i odlučno dao znak da se čamcispuste u more.Četiri su čamca u tili čas pljusnula u vodu, i svi su s Ahabovim čamcem na

čelu snažno prionuli uz vesla, u susret svome plijenu. Sablast brzo nesta, idok smo uzdignutih vesala čekali da opet izroni — gle! na istom onommjestu gdje je utonula, ponovno se polagano diže. Gotovo i ne misleći višena Moby Dicka, svi smo sada zurili u jedan od najčudesnijih fenomena što

ga je tajanstveno more ikad razotkrilo pogledu smrtnika. Golema gnjecava,ljigava masa, stotinjak metara duga i široka, blistavo-mliječne boje, plutalaispružena na površini, a bezbrojne duge prianjaljke širile se od njezinasredišta, prepletale se, grčile, trzale i uklupčavale kao uznemireno gnijezdoanakonda, slijepo hvatajući i posežući za svime što im bijaše nadohvat. Todivovsko strašilo kao da nije imalo ni lica ni obličja, nikakva znaka što biodavao neko osjećanje ili nagon: plutalo je tu na valovima nekonatprirodno, bezoblično, kao od samog slučaja stvoreno priviđenje života.I kad je te nemani, uz prigušen šum nekog sisanja, opet nestalo, Starbuck,

netremice gledajući u uzburkanu površinu gdje je utonula, mahnitouskliknu: — Gotovo bih volio da sam vidio Moby Dicka te se pobio s njimnego što sam vidio tebe, bijela avetinjo!— Što bješe ono? — upita Flask.— Divovska hobotnica, koju je, kako vele, vidjelo samo malo kitolovaca

koji su se vratili kući da o njoj pričaju.No Ahab ne reče ni riječi, nego okrenu svoj čamac i vrati se na brod, a za

njim, šutke, krenuše i ostali.Ma kakve bile praznovjerice što ih lovci ulješura općenito dovode u vezu s

tom pojavom, jedno je sigurno: tako se rijetko pruža mogućnost da ječovjek ma i letimično vidi te se ta okolnost smatra nekim zlogukimznamenjem. Ona se pojavljuje u tako iznimno rijetkim prilikama, i premdasvi bez razlike tvrde da je to najveći životinjski stvor oceana, vrlo ih je malokoji imaju ma i približan pojam o tome kako ta životinja uistinu izgleda.Unatoč tome, vjeruju da ona služi kao jedina hrana glavatim ulješurama.Druge vrste kitova, naime, nalaze svoju hranu na morskoj površini, te ihčovjek može vidjeti kada se hrane, a ulješure utažuju glad isključivo podvodom, u nepoznatim dubinama, te se samo može nagađati čime se zapravohrane. Ponekad, kad su im progonitelji blizu, one će izbljuvati nešto za štose misli da su poistrgane prianjaljke hobotnice, a poneki su od tih, tako napovršinu izbačenih krakova dvadeset do trideset stopa dugački. Vjeruje seda grdosija kojoj pripadaju te hvataljke živi pripijena njima uz morsko dno,i da ulješura, za razliku od drugih vrsta kitova, ima zube te je može napadatii razdirati.Ipak imamo razloga misliti kako je veliki »kraken«[270] biskupa

Pontoppidana zapravo hobotnica. Prema biskupovu opisu, kako senaizmjence diže iz vode i opet zaranja, i po još nekim drugim pojedinostimao kojima nas on izvješćuje, »kraken« se savršeno podudara s hobotnicom.

No ipak bi trebalo podosta oduzeti u pogledu gorostasnog obujma što ga onpripisuje toj životinji.Neki prirodoslovci koji su nešto načuli o toj tajanstvenoj životinji, uvrstili

su je među sipe, među koje bi po nekim vanjskim svojim obilježjima ispadala, ali samo kao Anak u plemenu.[271]

60. MRLIN

S obzirom na kitolovački prizor što ćemo ga ubrzo ovdje prikazati, a i radiboljeg razumijevanja sličnih prizora prikazanih na drugim mjestima, moramovdje reći nekoliko riječi o magičnom a ponekad tako strašnomharpunskom mrlinu.Uzica koju su kitolovci prvobitno upotrebljavali bila je sukana od najbolje

kudjelje, lagano prokađena katranom, ali ne omazivana katranskompaklinom[272], kao što se to radilo s običnim konopima. Dok naime kudjeljaobičnom upotrebom katrana postaje gipkijom u rukama užara, i takav jekonop mnogo podesniji mornarima za običnu brodsku upotrebu — konopza harpunski mrlin ne samo što bi se time odviše ukrutio, te se ne bi mogaozbijeno namotavati, nego katran, osim toga, kako su to već mnogi mornaripočeli uviđati, ne čini konop općenito ni trajnijim ni otpornijim, već mudaje samo izvjesnu kompaktnost i sjaj.Posljednjih je godina u američkih kitolovaca »manila« ili manilsko[273]

vlakno gotovo sasvim zamijenilo konoplju u izradi mrlina, jer iako nije takotrajno kao kudjelja, ipak je čvršće i kudikamo pruživije i rastegljivije, a jaću još nadodati — budući da u svemu vlada neka estetika — da je i mnogoljepše i nekako bolje pristaje uz lovački čamac nego uzica od običnekonoplje. Konoplja je nalik na neku tamnoputu i tamnokosu Indijanku, amanila nalikuje na kakvu zlatokosu Čerkeskinju.Harpunski mrlin nije deblji od desetak milimetara, te na prvi pogled ne

biste povjerovali da je tako čvrst kao što zapravo jest. Pokusom se dokazaloda svaka od pedeset niti njegove pređe može izdržati teret od stotinu idvadeset funti, tako da će čitav mrlin podnijeti pritisak od približno tri tone.Po duljini mrlin za ulješure mjeri nešto više od dvjesto hvati. Prema krmi jemrlin spiralno omotan u čabrici ili bubnju, ali ne zavojito poput crvolikecijevi u lambika ili retorte, nego čvrsto stegnut, naslagan kao kolutovi sira, ikoncentrične spirale, bez šupljina, osim one u sredini, oko zamišljene osinaslaganih »sireva«. Budući da bi i najmanja krivudavost ili zapetljavanjeprilikom odmotavanja neminovno zahvatilo nečiju ruku, nogu, ili čitavotijelo, to se namatanje mrlina u bubanj vrši nadasve pomno. Neki harpunašiprovode cijelo jutro u tom poslu, namatajući mrlin, dižući ga visoko najarbol i provlačeći preko jednog kolotura prema bubnju, kako bi prilikomnamatanja izbjegli svako nabiranje ili zapletanje.

U engleskim čamcima umjesto jednim služe se dvama bubnjevima,namatajući mrlin istodobno u oba bubnja. Prednost je u tome što su tibubnji-blizanci maleni, te se mogu bolje namjestiti u čamcu i nisu takoteški, dok je američki bubanj, kojemu promjer iznosi gotovo tri stope,prema tome i mnogo dublji, te je često vrlo glomazan i uvelike opterećuječamac, kojem su podnice samo pol palca debele. Podnice su lovačkogčamca kao tanak led koji može podnijeti pravilno porazmješten teret, ali ćeprsnuti pod koncentriranim opterećenjem. Kad je američki bubanjpresvučen navlakom od voštanog platna, lovački čamac, kad kreće u susretkitu, pričinja se kao da mu nosi na dar velik svadbeni kolač.Oba su kraja mrlina slobodna su, niži se kraj završava u petlji, izvijajući se

sa dna bubnja uz bok i viseći slobodno ustranu. Takav smještaj donjeg krajamrlina potreban je sa dva razloga. Prvo: da bi se olakšalo njegovoprivezivanje uz drugi mrlin najbližeg čamca, u slučaju da pogođeni kit ronitako duboko te bi do kraja odmotao mrlin o koji je pričvršćen harpun. U tojprilici potežu kita čas s jednoga, čas s drugog čamca, kao što pivski vrč ideod ruke do ruke, premda se prvi čamac, s kojeg je bačen harpun, uvijeknalazi u blizini drugoga, da priskoči upomoć bude li potrebno. Drugo: takavsmještaj donjeg kraja mrlina potreban je radi sigurnosti uopće, jer kad bi tajdonji kraj bilo kako bio privezan uz čamac, te kad bi onda kit sve do krajaistegao uže, i to još prije nego što bi, kako se veli, okom trenuo, kao što seto ponekad zaista i događa — on bi zacijelo povukao čamac za sobom umorski bezdan, te onda ne bi bilo više zdura ni telala koji bi taj čamac ikadpronašao.Prije nego što se čamac spusti u more, kad se zametne hajka, uzimaju

gornji kraj mrlina te ga od bubnja povuku na krmu, omotaju oko drvenogpalca, opet ga povuku svom dužinom čamca do pramca, polažući ga narašlje ili ručke svakoga pojedinog vesla, da veslaču za veslanja udara oručne zglobove, provuku ga uz rubnjak posjedalih veslača — do užljebinena krajnjem vrhu prove, gdje drven paljak[274] ili krmno pero, veliko kolikobični mosur, priječi da mrlin puzne. Iz tih žljebova mrlin izviruje, obješenniz pramac, poput girlande, te ponovno ulazi u čamac, pa se u duljini oddesetak-dvadesetak hvati omata oko »pramčanog sanduka« (te se taj diomrlina i zove »sandučnica«), i tada mrlin protječe rubnjakom malo daljeprema krmi, gdje se privezuje uz kraći konop što ga zovu »priveznicom«,uz koju je najposlije pričvršćen sam harpun, ali prethodno ta »priveznica«

prolazi još mnoge tajanstvene zavijutke, i bilo bi suviše dugotrajno idosadno da i to nabrajamo.I tako harpunski mrlin zahvaća čitav čamac svojim zamršenim opletima i

prepletima u svim smjerovima. Svi su veslači upleteni u te opasne vijuge, tese neupućenu čovjeku s kopna pričinja da su ti ljudi kao neki indijskižongleri koji od zabave prepleću svoje udove najljućim zmijama. Nemasmrtnika koji bi prvi put mogao sjediti na takvu mjestu, usred tih zamršenihspletova, a da veslajući iz petnih žila ne pomisli kako bi svakog trenutka, unjemu nepoznatu času, harpun mogao poletjeti i staviti u pogon sve tostrašno izvijanje nalik na munje — a on bi tada samo trnuo i premirao uledenim srsima. Ali navika — navika stvara prava čudesa! Boljih dosjetaka,bučnije veselosti, veselijih šala i duhovitijih odgovora zacijelo niste slušaliza svojim stolom od mahagonija, kao što ćete čuti sjedeći na pol palca bijelecedrovine u lovačkom čamcu, usred njegovih smrtonosnih omča i konopâ, ikao što je onih šest građana iz Calaisa išlo pred kralja Edwarda,[275] tako ita šestorica veslača u lovačkom čamcu, tako reći s konopom oko vrata, sasvakim zaveslajem dolaze sve bliže i bliže raljama smrti.Ako sada malo promislite, možda će vam biti jasno kako se događaju one

mnoge nesreće u lovu na kitove — nesreće od kojih se samo kadikad nekazabilježi — kako je ovog ili onog čovjeka mrlin izbacio iz čamca te jenestao. Jer kad harpun odleti, a mrlin, odmatajući se, stane frcati i zvijukati,ljudi koji onda sjede u čamcu, kao da sjede usred piskova i pištanja parnogstroja u punom pogonu, kad se o vas okrzava svaki uskovitlani kotač, svakaručica i poluga. I još gore: budući da čovjek u tom kovitlanju smrtnihopasnosti ne može sjediti mirno i nepomično, jer se čamac ljulja i njiše kaozipka, i ljuljavica ga baca čas na ovu, čas na onu stranu, iznenada, bez inajmanje prethodne opomene, on samo prilagođivanjem, jačinom volje ibrzinom svakog i najmanjeg pokreta može izbjeći zlom udesu, izbjeći dapostane Mazepa[276] i da bude odvučen u nepovrat, u bezdan, gdje ga nisunce, koje svuda dopire, nikad više ne bi pronašlo.I kao što je duboka tišina, koja samo prividno vlada i već sama po sebi

nagoviješta oluju, možda strašnija od same oluje, jer je tišina zapravo samopokrov pod kojim se skriva oluja, s gromovima i grmljavinom; baš kao štonaoko bezazlena puška u sebi skriva barut, tane i eksploziju — tako i blagimir mrlina, što se spokojno vijuga među veslačima, prije nego što se netrzne i pokrene — taj prividni mir zapravo skriva najstrašniju od svih

jezivih opasnosti u cijelom pothvatu. No čemu da duljim? Ljudi su sviisprepleteni harpunskim mrlinima. Svi se rađaju s omčom oko vrata, ali tekonda kad im se smrt bliži, neočekivano, brzo i neumoljivo, tek onda osjetepritajene, himbene i svuda nazočne opasnosti i pogibli života. No mudarčovjek neće u srcu osjetiti ni truna više straha kad sjedi u lovačkom čamcunego što ga osjeća sjedeći uvečer pred blagom vatrom svog ognjišta, sažaračem kraj sebe umjesto harpune.

61. STUBB UBIJA KITA

Dok je za Starbucka pojava hobotnice bila neko zloguko znamenje, zaQueequega je ona značila nešto sasvim drugo.— Kada vidjeti hobotnicu — reče divljak bruseći svoj harpun o pramac

uvis povučenog čamca — onda brzo vidjeti i ulješuru.Sutradan ujutro sve je bilo neobično tiho, omara polegla morem, a posada

na »Pequodu«, kako nije imala nikakva posla, jedva je mogla odoljetizamamnom drijemu u koji je čarobna ta tišina svakog uljuljavala. Jer dioIndijskog oceana kojim smo sada plovili nije bio, kakono kitari vele,»živahan«. Treba spomenuti da su se tu rjeđe pojavljivali dupini, tuljani,leteće ribe i drugi živahni obitavaoci življih voda, rjeđe negoli u blizini Riode la Plate ili morskih prostranstava oko peruanskih obala.Ja sam držao stražu na pramčanom jarbolu, te sam se, ramenima naslonjen

o olabavljelo najgornje jedro, njihao amo-tamo po toj kao začaranojprozračnosti. Ni najjača volja nije tome mogla odoljeti, i u toj sanjivojzanesenosti svijest mi se rasplinjavala; i duša mi se najposlije trže iz tijela,dok se ono, moje tijelo, svejednako zibalo, kao što se i svako klatno daljenjiše iako je već nestalo sile koja ga je pokrenula.Prije nego što sam potpuno utonuo u zaborav, opazio sam kako su oba

mornara na glavnom i krmenom jarbolu već zadrijemala, te smo senaposljetku sva trojica kao bez života njihali na nastavku, a na svaki našnjihaj kormilar bi tamo dolje ispod nas saneno kimnuo glavom. I valovi sukimali svojim nehajnim krestama, dok je u beskrajne začarane pučine istokkimao zapadu, a sunce se smiješilo nad svime.Odjednom mi se pričini kao da se pred mojim sklopljenim očima

rasprskavaju neki mjehurići, i ruke mi se kao dva škripa uhvatiše sartijâ.Neka me milostiva sila spasila, te se trgnuh i dođoh k svijesti. I gle! nitičetrdeset hvati od nas, tamo u zavjetrini, gorostasna se ulješura valjala uvodi, kao prevrnuti korab fregate, a golema joj se ljeskava leđina, zagasiteboje kao mrka put Etiopljanina, bljeskala i caklila kao zrcalo. No,meškoljeći se lijeno u morskom koritu, a ovda-onda mirno izbacujući svojmagličasti mlaz, taj kit bijaše kao dostojanstven građanin što puši svoju luluza topla popodneva. Ali ta ti je lula, bijedni ribače, bila i posljednja!Kao na dodir čarobnom palicom nekog maga, usnuli brod i svi njegovi

spavači iznenada oživješe, i više od dvadesetak glasova sa svih strana

broda, zajedno sa ona tri glasa odozgo, zaori uobičajenim poklikom, dok je»velja riba« polagano i odmjereno mlazala uvis svoje bijele vodoskoke.— Svi čamci u more! Polja![277] — uskliknu Ahab, i zatim izvršivši

vlastitu zapovijed vrati kormilo još prije nego što je kormilar dospioprihvatiti žbicu.Iznenadni povici posade zacijelo su uzbunili kita, i prije nego što su čamci

pljusnuli u vodu, on veličanstvenim zaokretom zabrazdi u zavjetrinu, alinepokolebljivo mirno, jedva burkajući vodu, te Ahab — misleći da moždakit i nije ništa opazio — zapovjedi da se ni veslom ne zapljusne i da sesamo šapatom razgovara. Sjedeći tako na rubnjacima svojih čamaca, kaoIndijanci iz Ontarija, veslali smo tiho ali žurno dalje. Utiha nam nijedopuštala da razapnemo jedra. Čas zatim pošto smo tako zaklizili u potjeru,repina nemani sunu četrdeset stopa okomito uzrak, a onda je nestade poputkule koju je zemlja progutala.— Eno repne peraje! — zaori se krik, a nato Stubb brže-bolje izvadi šibice

i pripali lulu, jer je to bio trenutak kad je čovjek mogao odahnuti. Nakonnekog vremena kit se ponovno pomoli, sada ispred pušačeva čamca imnogo bliže njemu nego ostalima, te je Stubb računao da će njega zapastičas da ubije kita. Sad je bilo očito da je kit najposlije opazio da ga progone.Sva je daljnja šutnja bila nepotrebna. Uz bučan štropot prionusmo na vesla.I svejednako pušeći, Stubb je podbadao svoje ljude za navalu.Da, ribak se sad sav izmijenio. Osjećajući smrtonosnu opasnost kretao se

»s glavom vani«,[278] izdigavši taj dio tijela ukoso iz pjene koju je mahnitouskomešao.— Naprijed, momci, naprijed, samo naprijed! Bez žurbe! Samo s mirom i

polako, ali za njim. Za njim, poput munje, tako! — vikao je Stubb, a iz ustamu, dok je govorio, kuljao dim. — Za njim sada, dugim i snažnimzaveslajima, Tashtego. Pognaj ga, Tash, mileni moj, pognaj ga! Buditemirni i hladni, kao krastavci, da baš tako! Samo za njim mirno i polako, kaogrozna smrt i iskešeni đavoli, podignite mrtve iz njihovih grobova, momci,tako! Za njim!— Vu-hu! Va-hi! — ječao je odgovor Indijanca s Gay Heada, koji je iza

glasa uzdizao svoj stari ratnički poklik nebu pod oblake, i kao da je i protivvolje svaki od veslača u tom napetom času prilegao uz veslo iz sve snage,prateći predvodnički zaveslaj zanesenog Indijanca.

No na njegove divlje uzvike odjeknuše isto tako bijesni povici: — Ki-hi!Ki-hi! — izdirao se Daggoo, zabacujući tijelo na svom sjedištu naprijed inazad poput pomamna tigra u kavezu.— Ka-la! Ku-lu! — zavijao Queequeg mljašćući usnama kao da je pred

njim pečeni zubatac. I tako su čamci, uz divlje podcikivanje, snažnimzamasima vesala rezali valove. Stubb je, međutim, zadržao svoje mjesto načelu, svejednako hrabreći svoje ljude za nasrtaj i neprestano odbijajućidimove. Ljudi su poput očajnika prianjali uz vesla i naprezali se doknajposlije nije odjeknuo željno očekivani zov: — Ustaj, Tashtego! Hitni! —Harpun je bačen. — Veslaj unatrag!Svi veslači zaveslaše krmom, a u isto vrijeme nešto zazuja, vruće i siktavo,

iznad ručnih zglobova svakog čovjeka. Bješe to tajanstveni harpunski mrlin.Čas prije Stubb je žustro posegnuo za njim i brzo ga dvaput omotao okopaljka, a od ubrzanih okretaja uzice diže se plavkast dim i stopi se s gustimdimovima što ih je on odbijao iz svoje lule. I kako se mrlin silno brzoodmatao oko paljka, prolazio je prije i kroz Stubbove šake, guleći mu kožuna dlanovima, jer je zaštitno platno, kojim se u takvim prilikama pokrijudlanovi, slučajno otpuzlo. I njemu bješe kao da stišće oštrice dvosjeklamača što mu ga neprijatelj svom silom pokušava istrgnuti iz ruke.— Namoči mrlin! Namoči mrlin! — dovikivao je Stubb veslaču koji je

sjedio kraj bubnja, te ovaj šeširom zagrabi morske vode pa je izlije ububanj, na mrlin.[279] Mrlin se još dalje odmatao dok se najposlije nijedovoljno istegao. Čamac je sada jurio kroz uzavrelu vodu kao morski paskad juri svom brzinom. Stubb i Tashtego izmijeniše svoja mjesta — spramca na krmu i obratno — a to je sred one ljuljavice zaista bio težakpothvat.Konop je sada bio nategnut i napet u svoj duljini, kao žica na harfi, te bi

čovjek pomislio da čamac ima dvije kobilice — jednu što reže brazdu pomoru, a drugu što siječe zrak — dok onako juri, utirući sebi put kroz obasuprotna elementa. Oko pramca poskakivao neprekidan vodoskok, ašija[280] se sukala kao beskonačni vir, i pri najmanjem pokretu čamca, kadbi čovjek ma i prstom maknuo, čamac se naginjao vibrirajući i škripeći. Itako su jurili, a svaki se čovjek svom snagom držao svog sjedišta, da nebude zbačen u uspjenjelu vodu, dok se visoki Tashtego posve sagnuo podkormilo, kako bi postavio što niže svoje težište. Ispred njihovih očiju kao da

su prosunuli svi atlantski i pacifički oceani, dok kit u bijegu najposlije neposusta.— Uvlači, uvlači! — vikao je Stubb svome pramčaniku, a svi ljudi,

gledajući preko ramena, zaveslaše prema njemu, dok je neman svejednakopovlačila čamac za sobom. Pristavši ubrzo uz njen bok, Stubb se čvrstouprije koljenom uz »bedrobran«, te poče udarati u ribu koja je uzmicala. Nanjegovu zapovijed, čamac je odmicao iz strašnog vrtloga što ga je kit okosebe kovitlao, i vraćao se za novi napad.Crveni su mlazovi sad izbijali iz bokova nemani kao potoci niz gorske

strmine. Izmučena se tjelesina sada nije više valjala u vodi, nego u krvi,koja je kuhala i kipjela na stotine metara u njihovoj brazdi. Sunčane zrakešto su ukoso padale na to grimizno jezero usred mora, bacale su odsjaj nalice svakoga pojedinog čovjeka, te se jedan drugome pričinjahu rumenipoput Indijanaca. Sve to vrijeme brizgali su samrtni mlazovi bijele pare izkitova štrcala, a teški dahtaji iz usta uzbuđenog vođe čamca. Izvlačećiposlije svakog uboda svoje iskrivljeno (o konop pričvršćeno) koplje izkitova tijela, Stubb bi ga svaki put brzim pokretima opet izravnavao narazmi čamca, te ga uvijek nanovo zarivao u kita.— Pritegni! — pritegni! — vikao je pramčaniku, dok je jenjavao bijes kita

na umoru. — Bliže, bliže!I čamac se sasvim prikuči kitu uz bok. Stubb se naže daleko nad pramac,

lagano zabode svoje dugo, oštro koplje kitu u tijelo, te onda njime počepolagano i oprezno pokretati, kao da pažljivo traži zlatan sat što ga je kitmožda progutao, a sve bojeći se da ga ne bi oštetio prije nego što ga izvuče.No zlatan sat što ga je tražio bijaše duboko u nutrini skrivena srž kitovaživota. I sad ju je napipao: jer prenuvši se iz predsmrtnog mrtvila u ononeopisivo što se zove posljednji trzaji, neman se strahovito trže u svojojkrvi i preplavi samu sebe gustim škropcima mahnito uskovitlane pjene, takoda je ugroženi čamac naglo legao na krmu i samo s mukom sebi prokrčioput iz toga sumanutog sumraka u bistri zrak dana.A onda, trzajući se sve slabije, kit još jednom isplovi na vidjelo, valjajući

se i zaranjajući s boka na bok, grčevito šireći i stežući otvor štrcala, uz oštropištanje u predsmrtnom hropcu. Najposlije u uzbibani zrak šiknu mlaz zamlazom zgrušane krvi kao talog rumena vina, i ti su crveni vodoskocipadali natrag na njegove nepokretne bokove i slijevali se u more. Kitu bješeprepuklo srce!— Mrtav je, gosparu Stubbe! — reče Daggoo.

— Da, obje su se lule ugasile! — dočeka Stubb, pa izvadivši svoju iz usta,prosu nad vodom hladan pepeo, i časkom se zamišljeno zagleda u grdnutjelesinu koju je dotukao.

62. KOPLJE

Valja reći koju o upadici što je opisana u prošlom poglavlju.Prema ustaljenom običaju kitolova, u čamcu koji se otisne od broda,

predvodnik ili »kitov krvnik« povremeno zauzima mjesto kormilara, dokharpunaš, zvan također »kitov vezač«, vesla tik do njega prvim ilitakozvanim harpunaškim veslom. Potrebna je snažna, mišičava ruka koja ćebaciti prvo željezo na ribaka, jer počesto biva te u takozvanom »dugompotezu« teško oruđe valja baciti na razdaljinu od dvadeset do trideset stopa.No ma kako se hajka otezala i bila zamorna, od harpunaša se traži da sve tovrijeme vesla svojim veslom iz sve snage— štoviše, od njega očekuju dasluži kao primjer nadljudske izdržljivosti i upornosti ostalim veslačima, i tone samo nevjerojatnim veslanjem nego i gromkim i neustrašivimuzvikivanjem.Što zapravo znači vikati iz svega grla i pritom izvijati tijelo u krajnjem

naporu svih snaga, shvatit će samo onaj tko je to već sam pokušao. Što semene tiče, nikako ne uspijevam gromko vikati a u isti mah napinjati svesvoje mišiće.Veslajući dakle i podvikujući tako, a leđima okrenut grdosiji, iscrpljeni

harpunaš odjednom čuje poticajni poklik: »Ustaj i po njoj!« On sad morauvući i pričvrstiti veslo, okrenuti se napol oko svoje osi, dohvatiti i čvrstozgrabiti harpun s paljka, pa ga sa ono malo preostale snage pokuša sjuriti ukita. Nije stoga nikakvo čudo što u cjelokupnom kitolovu, od pedeset zrelihprilika za pogodak, nema ni pet uspješnih; nije nikakvo čudo što tolikenesretne harpunaše dozlaboga psuju i proklinju; nije čudo što mnogimharpunašima u čamcu u pravom smislu riječi popucaju krvne žile; nije čudošto poneki kitolovac izbiva od kuće i po četiri godine za četiri bačve ulja;nije čudo što za mnoge vlasnike kitarice kitolov znači pasivan posao — jerbaš od harpunaša zavisi uspjeh samog putovanja — a otkud harpunašusnage i zamaha u posljednjem i najodsudnijem času, kad ga prije toga takoteško zapregnu da mu ponestaje daha?A onda, kad je hitac uspješan, u onome drugom odlučnom času, to jest kad

kit potegne i počne juriti — predvodnik i harpunaš počinju također juriti,jedan prema pramcu, a drugi prema krmi, i to uz opasnost za se i za sveostale. U tom trenutku oni izmjenjuju svoja mjesta, i predvodnik, glavnizapovjednik malog čamca, staje na svoje pravo mjesto — na pramac.

Ja, međutim, nimalo ne marim ako netko u tom pogledu zastupa oprečnostanovište, no sve je to ludo i nepotrebno. Harpunaš bi već od samogpočetka pa do kraja morao stajati na pramcu, on bi morao zadati oba udarcai harpunom i kopljem, i nitko ne bi smio od njega zahtijevati da vesla, osimu prilikama kad je to jasno svakom pomorcu. Znam da bi takav poredakmogao prouzročiti mali zastoj u brzini hajke, no mene je dugogodišnjeiskustvo mnogih kitara različitih narodnosti uvjerilo kako do većineneuspjeha u lovu ne dolazi nipošto zbog silne brzine, nego zbogiscrpljenosti harpunaša.Da se osigura najveći uspjeh gađanja, svi bi harpunaši ovoga svijeta morali

skakati na noge odmoreno i živo, a ne premoreni i napol satrti.

63. PALJAK

Iz debla rastu grane, a iz grana šiblje. I tako iz bujnog sadržaja ničupoglavlja.Paljak, o kojem smo prije govorili, zaslužuje da bude napose spomenut. To

je rašljasta motka čudna oblika, otprilike dvije stope duga, usađena okomitou razmu desnog boka čamca, blizu pramca, te služi kao potporanj za drvenokopljište harpuna, kojemu drugi metalni, šiljati dio izviruje s pramca. U tomse položaju oružje odmah nađe pri ruci harpunašu, koji ga u tren okadohvati, kao što će neki gorštak u hipu posegnuti za svojom puškom nazidu. Obično u tim rašljama leže dva harpuna u pripremi, koji se zovu»prvo« i »drugo gvožđe«.No oba su ta harpuna, svaki svojom petljom, pričvršćena o isti mrlin, i to

zato da se oba bace, ako je to moguće, jedan za drugim, na istog kita, kakobi barem jedan harpun ostao u kitu, ako se drugi slučajno otkine kad kitpočne potezati. Tako se udvostručuju izgledi u računu vjerojatnosti. No vrločesto biva da se kit smjesta trgne, grčevito potegne i pojuri naprijed tek štoga pogodi prvi harpun, te harpunaš, pa bio on brz kao munja, ne dospijevaviše na nj hitnuti »drugo gvožđe«. Upravo zato što je i drugi harpunpričvršćen za mrlin, koji se brzo odmotava, to se oružje mora navrijemebaciti iz čamca, ma kako i ma kamo, jer bi inače čitavoj posadi prijetilanajveća opasnost. U takvim ga slučajevima obično gurnu u vodu.Omogućuju to i rezervni bubnji s mrlinom, o kojima smo već prije govorili.Ali taj je opasni posao često praćen najtežim i najsudbonosnijim nesrećama.Osim toga treba znati da u času kad se drugi harpun baci u more, to

»gvožđe« ili »željezo« postaje neki treperavi britki strah što se hirovitobacaka između čamca i kita, zaplećući ili trgajući mrline, izazivajućistrahovitu zbrku i metež u svim smjerovima. A u većini slučajeva nije nimoguće da se taj harpun uvuče prije nego što je kit ulovljen i ubijen.Zamislite samo što biva u slučaju kad se četiri čamca upletu u borbu sa

neobično jakim, upornim i lukavim kitom, te kad osim tih njegovih osobinai zbog tisuću drugih kojekakvih slučajnosti što prate tako opasan pothvat,osam do deset takvih odriješenih »drugih gvožđa« pluta oko njega, jer usvakom je čamcu, dakako, više harpuna povezanih uz mrlin, za slučaj daprvi promaši. Sve su te pojedinosti ovdje vjerno prikazane, jer će poslužitida osvijetle nekoliko vrlo važnih, premda zamršenih mjesta u prizorima kojiće se kasnije opisati.

64. STUBBOVA VEČERA

Stubbov je kit ubijen nešto podalje od broda. Na moru bila utiha, i zato se,povezavši tri čamca u jedan niz, dadosmo na mučnu rabotu da teglimo svojplijen do »Pequoda«. I sada, kad smo nas osamnaestorica sa svojih trideset išest ruku i stotinu i osamdeset palaca i ostalih prstiju polako, sat za satom,povlačili tu nepokretnu, mrtvu tjelesninu, činilo se kao da se, osim u dugimrazmacima, uopće i nije pomicala. To je pružalo jasnu sliku o golemosti tegrdosije koju smo vukli morem. Na velikom kineskom kanalu Hang-Ho, ilikako ga već nazivaju u Kitaju, četiri-pet radnika, sve hodajući obalom,teglit će teško natovarenu i zdepastu džunku jednu milju na sat, a mi smosvoj grdni brod tako sporo pomicali kao da je krcat olova.Spustio se mrak. Tri fenjera što se ljuljahu u »Pequodovoj« snasti mutnim

nam svojim svjetlom pokazivahu put, a kad doveslasmo bliže, vidjesmoAhaba kako spušta jednu od više svjetiljaka niz rubnjak. Pošto je načasprazno, bezizražajno pogledao dovučenog kita, izniza uobičajene zapovijediza osiguranje preko noći, pruži fenjer nekome mornaru i pođe u svojukabinu, odakle se sve do jutra nije više pojavio.Iako je kapetan Ahab upravljajući lovom i dovlačenjem kita bio izvršio

svoj, da tako kažem, uobičajeni posao, sada, pošto je životinja bila mrtva,spopalo ga kanda nekakvo nejasno nezadovoljstvo, ili nestrpljenje, ili očaj,kao da ga pogled na toga ubijenog kita podsjeća kako Moby Dicka tek trebauništiti. Pa kad bi mu i tisuću kitova dovukli na palubu, to ga ni za dlaku nebi privelo bliže njegovu velikome luđačkom cilju.Ubrzo biste pomislili po štropotu i buci na palubi »Pequoda« kako se

posada sprema baciti sidra u morske dubine, jer su mornari počeli po palubipovlačiti teške lance i spuštati ih uza zveket kroza ždrijela na brodu. No timće verigama što su zveketale oni zakvačiti divovsko truplo, a ne brod. Glavepričvršćene uz krmu, a s repnom perajom uz pramac, kit sad leži svojomcrnom trupinom tik do trupine broda, i gledano kroz noćnu tamu što jezastirala penune i sve jedrilje visoke snasti, to dvoje — lađa i kit — kao dasu dva divovska bika u jarmu, od kojih jedan stoji na nogama, a drugipočiva.[281]

Ako je mrki Ahab sada šutio kao zaliven, barem koliko se to na palubimoglo primijetiti, njegov je drugi časnik, Stubb, sav sjao od pobjedničkogponosa, pokazujući neobičnu no dobroćudnu uzbuđenost. Toliko se bio

uzvrpoljio te mu je i kruti Starbuck, njegov pretpostavljeni časnik,privremeno prešutno predao svu vlast i upravljanje svim poslovima napalubi. Toj Stubbovoj živahnosti pripomogla je još neka malenkost, kako seto ubrzo i pokazalo. Stubb je bio sladokusac: on je i suviše volio kitovinukao slastan zalogaj.— Hoću režanj kitovine prije nego što legnem! Ej, Daggoo! Odmah da si

sišao i odrezao komad s »uzine«!Ovdje treba reći da ti divlji ribari, premda ne običavaju odmah poslije

dobivene bitke naplaćivati od neprijatelja ratnu odštetu, kako se to posvudaradi prema nekom već ustaljenom vojničkom pravilu (ili to barem čine prijenego što su unovčili svoju »čest« koja im pripada nakon dovršenogputovanja) — ipak ćete tu i tamo naći ponekog Nantucketanca oblaporna naonaj komad od ulješure što ga je Stubb bio označio, a koji se odrezuje oddonjeg kraja ušilj izrasla tijela.Oko ponoći režanj mesa bijaše odrezan i pečen. Na svjetlu dviju

svjetiljaka, u kojima je gorjelo kitovo ulje, Stubb se svojski naklopio nasvoj odrezak kitovine, iznesen na vitao kao na gozbeni stol. No Stubb tenoći nije bio jedini koji se gostio kitovinom. Na tisuće morskih pasa vrvjeloje oko ubijenog levijatana i obilno se gostilo njegovim tustilom, a njihovose mljaskanje miješalo sa Stubbovim žvakanjem. Ono nekoliko spavača,dolje na ležajima, često se budilo iza sna od oštrog pljeskanja: to morski psimlatarahu repovima o brodsku trupinu na svega nekoliko centimetara odspavačeva srca. Naginjući se nad bok broda mogli ste ih vidjeti (kao što steih prije čuli) kako se valjaju u zloslutnoj crnoj vodi i izvrću na leđa,otkidajući okrugle komadine kitova mesa, velike kao ljudska glava. Taosobita vještina morskih pasa svima se čini čudnovatom. Kako im uspijevada sa te naoko nepristupačne površine izdubu tako simetrične zalogaje,ostaje dio sveopće zagonetke prirode. Trag što ga tako ostavljaju na kitovutijelu može se najbolje usporediti s rupom što je tesar dube za vijak.Premda ćete usred paklenskog dima i strahota pomorske bitke vidjeti

morske pse kako čeznutljivo zirkaju prema brodskoj palubi (kao gladni psišto se vrte oko stola na kojem se siječe sirovo meso), spremni da progutajusvaku dobačenu im crkotinu, i premda, dok hrabri mesari na palubi, kao nastolu, pozlaćenim i ukrašenim noževima jedan do drugoga ljudožderski režuživo meso, a kučci ispod stola svojim kao draguljima iskićenim raljamasvađajući se odrezuju komade mrtva mesa; i premda je ta rabota, kako godje okrenuli i s kojega god je gledišta promatrali, uvijek ista, a to će reći:

jednako odvratan i razbojnički posao na obje strane; iako ti morski psiredovito prate sve brodove trgovaca robljem kad prelaze Atlantik, krećućise uporno uz njihove bokove, da se nađu ako ustreba odstraniti kakavotpadak ili pristojno sahraniti kojega mrtvoga roba, te iako bi se mogaonavesti još pokoji sličan primjer o tome kako, gdje i kada morski psiupriličuju nadasve vesele društvene sastanke i svečanosti — ipak ih nikad inigdje nećete naći u tolikom broju na okupu, ni razdraganije ni veselije,nego kad su okupljeni oko uginule ulješure, privezane uz bok kitarice nadebelome moru. Ako još nikad niste bili svjedokom takva prizora, ondaodbacite sve svoje predodžbe o strahotama pakla i sotonskih orgija.Zasad Stubb još nije opazio mrmorenje s gozbe što je trajala u njegovoj

neposrednoj blizini, kao što ni morski psi nisu primjećivali njegovosladokusno mljaskanje.— Kuharu, kuharu! Pa gdje je samo taj stari Gruda? — uskliknu

raskrečivši noge, kao da hoće još čvršće zasjesti za svoju večeru, a onda,sunuvši svojom viljuškom u zdjelu, kao da zabada koplje u kita, oteže: —Ovamo kuharu! Diži sidro i zajedri ovamo!Stari crnac, nimalo oduševljen što su ga prije vremena i u tako neobičan

sat digli iz njegove tople postelje, dogega se iz svoga »foguna«,[282]

hramljući, jer, kao mnoge stare crnce, i njega su boljela koljena, koja nijemogao tako pomno trljati kao svoje tave i lonce.[283] Taj stari Gruda, kakosu ga svi nazivali, dođe klateći se, šepajući i poštapajući se mašama, što subile zdepasta oblika, načinjene od ispravljenih željeznih obruča. Taj stariEbanovac dođe klimajući i potom, očekujući zapovijed, stade mirnonasuprot Stubbove trpeze. Odupirući se objema rukama o svoj dvokrakištap, prignu svoja pogrbljena leđa još dublje, i u isti mah malko naheriglavu, kako bi što bolje čuo.— Kuharu — dočeka ga Stubb, prinoseći brzom kretnjom prilično crven

zalogaj k ustima — ne čini li se tebi da je to meso prepečeno? Previše si gamlatio, kuharu, suviše je mekano. Zar ti nisam uvijek govorio da dobarkitovski odrezak mora biti tvrd? I morski su psi prionuli uz njegove bokove,zar ne vidiš da i oni više vole tvrdo meso! Što li samo buče! Idi, kuharu, ireci im koju: reci im da su dobro došli i da im želimo dobar tek, ako grabeumjereno, pomalo, ali neka se vladaju pristojno. Grom me ubio, akorazabirem i vlastite riječi! Idi, kuharu, i prenesi im moju poruku! Evo, uzmi

ovaj fenjer — pa zaista dohvati jedan sa svog stola — a sad idi pa im održiprodiku.Stari Gruda srdito dohvati svjetiljku te othrama preko palube do ograde, a

zatim, spuštajući fenjer nad more da bi što bolje mogao promotriti svojupastvu, a drugom rukom svečano zamahujući mašama, i, sagnuv se dalekonad bok, poče se, mrmljajući, obraćati morskim psima, dok je Stubb,prikravši mu se polako iza leđa, prisluškivao što je govorio.— Životinje, prijatelji! Ja imati naređenje reći vama: pričepite labrnje,

prokleta buka morati prestati! Čuti vi mene? Dosta toga prokletogmljaskanja gubicama! Massa[284] Stubb reći, vi moći nakrkati prokleteburage do nosa, ali, sto mu gromova, ta prokleta buka morati prestati!— Kuharu — prekide ga na tome mjestu Stubb, tapnuvši ga neočekivano

po ramenu. — Kuharu, munja te smjerila! Pa ti ne smiješ kleti kada držišpropovijed! Nije to put i način, tako se ne obraćaju grešnici!— Nego kako? Vi onda sami propovijedati! — ljutnu se kuhar, te se

okrenu da ode.— O ne, kuharu, samo ti lijepo nastavi!— Pa dobro, onda. Predraga braćo životinje...— Tako valja! — uslikne Stubb povlađujući. — Polaskaj im, pokušaj tako.I stari Gruda nastavi:— Vi biti morski psi, i svi morski psi biti jako, jako proždrljivi, ali ja vama

reći, dragi prijatelji, vi morati prestati to prokleto udaranje repovima. Kakovi mene čuti ako ne prestanete s tom vražjom gužvom i žderanjem?— Kuharu! — uskliknu Stubb, zgrabivši ga za šiju. — Zabranjujem te

kletve? Govori s njima otmjeno, gospodski!I propovijed se nastavi:— Ja vas, dragi moji proždrljivi prijatelji, ne grditi zbog toga, to je vaša

priroda, i tu ne biti pomoći. Ali vi obuzdati vašu grešnu prirodu, to bitiglavno! Vi biti kučkovi, sigurno, ali zašto ne obuzdati kučka u sebi i bitianđeli? Jer svi anđeli ne biti ništa drugo nego kučkovi koji se dobrovladaju! A sad pazite, braćo, pokušati biti dobri i pristojni kad uzimati svojuporciju od kita! Ne trgati jedan drugom, kažem vam, iz gubice! Svaki odvas imati pravo na svoj zalogaj! A tako mi Gospoda, nitko od vas nematipravo na kita, jer kit pripadati ljudima od broda! Znam, neki od vas imativelike gubice, mnogo veće od drugih. Ali i oni s velikom gubicom imatimale trbuhe. Velika gubica ne mora sve požderati: neka trgati komade i datimalim kučkima, koji sebi u toj gužvi ne mogu pomoći!

— Tako valja, stari Gruda! — uzvikivaše Stubb. — To je bilo pravokršćanski! Nastavi!— Nemati smisla nastaviti, Massa Stubb, jer te proklete psine nastaviti

klati i žderati! One ne čuti ni jednu riječ. Nemati smisla propovijedati timprokletim žderonjama koji ne prestati dok ne natrpati svoje trbe, a njihovetrbe nemati dna! A kad natrpati trbe, onda više ne slušati, jer onda tonutiduboko, duboko u more, ići brzo spavati, na koralje, i ne moći slušati nisada ni u sve vijeke vjekova!— Duše mi, rekao bih da si u pravu, Grudo! I stoga im lijepo daj svoj

blagoslov, a ja ću natrag k svojoj večeri!— Nato Gruda izdigne obje ruke nad tim ribljim skotom, pa otegne

kričavo što ga grlo nosi: — Čujte, vražja braćo, dižite paklensku galamu ižderite do mile volje, a onda crknite!— A sad, kuharu — reče Stubb, sjedajući opet za svoju večeru na vitlu —

stani gdje si prije stajao, tu, ravno ispred mene, i dobro slušaj što ću ti reči!— Ja dobro slušati! — odvrati Gruda saginjući se naprijed i odupirući se o

svoje maše.— No, dakle — poče Stubb, poslužujući se obilno — da se vratimo na

kitov odrezak. Prije svega, koliko ti je godina, kuharu?— Kakvu vezu imati to s kitovim pečenjem? — tvrdoglavo će stari crnac.— Šuti! Koliko ti je godina, kuharu?— Kažu, oko devedeset — progunđa stari mrzovoljno.— Skoro ćeš, dakle, proslaviti svoj stoti rođendan, kuharu, a još nisi

naučio kako valja prirediti kitove odreske? — reče Stubb i progutakomadinu mesa, kao da je taj zalogaj nastavak njegova pitanja. — A gdje sise rodio, kuharu?— U štivi dereglije[285] na Roanokeu.[286]

— Rođen na deregliji! Krasno! No ja te pitam u kojoj si se zemlji rodio,kuharu!— Zar ja ne reći u roanokeskom kraju? — uzviknu crnac oštrim glasom.— Ne, nisi rekao, kuharu. No reći ću ti što sam ti naumio kazati. Treba da

se vratiš kući i da se ponovno rodiš, jer još ne znaš kako se kuhaju i pekuodresci kitovine!— Vrag me odnio ako još peći kitove odreske! — zareža srdito i okrenu se

da ode.— Natrag, kuharu! Ovamo! I dodaj mi te maše! Tako, uzmi ovaj odrezak,

pa mi reci: misliš li da je priređen kako valja! Uzmi kad ti velim! — i pruži

mu meso što ga je zahvatio mašama.— Uzmi i kušaj!Obliznuvši meso svojim velikim usnama, stari crnac procijedi kroza zube:

— Nikad bolji odrezak ja okusiti: sočan, vrlo sočan!— Kuharu — upita ga Stubb, posluživši se još jednom: — Pripadaš li

nekoj crkvi?— Bio sam jednoć u nekoj, u Cape-Townu — odvrati starac mrzovoljno.— I ti si jedanput za svega života u Cape Townu bio u svetoj crkvi, pa si

sigurno slušao velečasnog pastora kako propovijeda svojoj braći u Kristu, jeli tako, kuharu? Pa ipak imaš obraza da mi u brk laneš takvu grdnu laž, a?— reče Stubb. — Što misliš, kamo ćeš ti doći, kuharu?— Što prije u postelju! — promrsi ovaj namjeravajući već da ide.— Stoj! Zaustavi! Pitao sam te kamo ćeš poslije smrti? Strašno pitanje!

No, kuharu, kako glasi tvoj odgovor?— Kada stari crnac ići s ovog svijeta — odvrati crnac polagano, potpuno

izmijenivši izgled i držanje — on nikamo sam ići, nego po njega doći svetianđeli i odnijeti ga sa sobom!— Doći po tebe? Kako? U četveroprežnoj kočiji, kao po svetog Iliju? I

kamo će s tobom?— Onamo gore — odgovori Gruda dižući svoje maše ravno nad glavom i

držeći ih vrlo svečano.— Ti onda, kuharu, očekuješ da ćeš ravno u koš našega glavnog jarbola

kad umreš? A nije li tebi znano da je sve hladnije što se više uspinješ? I ti bibaš navrh glavnog jarbola, a?— To ja ne reći — odvrati Gruda opet uvrijeđeno.— Rekao si, onamo gore, je li tako? A sad pogledaj i sam kamo to upireš

svojim mašama! Ili možda misliš da ćeš se prošunjati kroz neku rupu unebo, kuharu? Ne, ne, kuharu! Gore možeš samo redovitim putem, uzpripone, vrzu po vrzu! Mučno je to penjanje, ali drugačije ne ide! A nitkood nas nije još dospio u nebo. Spusti svoje maše, kuharu, i slušaj mojanaređenja! Jesi li čuo? Drži kapu u jednoj ruci, a drugu stavi na srce dok tija nešto naređujem! Što? Zar je tu tvoje srce? Pa to ti je trbušina! Naviše,naviše! Tako! Tako je u redu! A sad drži ruku tako i saslušaj!— Na zapovijed! — na to će stari crnac, držeći ruke kako mu je bilo

naređeno, uzalud vrckajući sijedom glavom ne bi li mu kako uspjelo da muoba uha u isti mah dođu naprijed.— Eto, kuharu, taj tvoj kitov odrezak bio je tako loše priređen te sam ga

uklonio što sam mogao brže! Eto i sam vidiš. I kad budeš ubuduće spremao

pečenku od kitovine, za moj privatni stol, tu na vitlu, reći ću ti kako je nećešprepeći. Drži meso u ruci, a komad žeravice u drugoj, a onda — na tanjur spečenkom, pa na stol! Jesi li razumio? A sutra, kad budemo rasplašćivalikita, ti gledaj da odsiječeš okrajke prednjih peraja, pa da ih staviš usalamuru, a okrajke s repine mariniraj. Tako, a sad možeš ići!No Gruda nije odmaknuo ni tri koraka kadli ponovno začu poziv.— Kuharu, za ponoćne straže ispeći ćeš mi kotlete za večeru, jesi li me

razumio? A sad odjedri! Oj, stani! Nakloni se prije nego što odeš! Stoj!Zaustavi se još jednom! Ne zaboravi: za doručak ćufte od kitovih peraja!— Bog dao, kit jesti njega, mjesto on jesti kita! Duše mi, on veći pas od

najljućeg morskog psa! — promrmlja starac dok je odlazio hramljući. S tompobožnom i mudrom napomenom pođe u svoj ranač.

65. KITOVINA KAO JELO

Da se čovjek hrani mesom životinje koja puni gorivom njegovu svjetiljku,da se, kao što je to Stubb radio, gosti njenim mesom, a pritom mu, da takokažemo, ta životinja još i sama svijetli, to je tako čudno i neobično te jepotrebno malo zaći u povijest i filozofiju toga običaja.Povijesna je činjenica da su u Francuskoj još prije tri stoljeća jezik

grenlandskog kita smatrali osobitom poslasticom i plaćali za nj velike svote.Znamo i to da je u doba Henrika VIII[287] neki dvorski kuhar dobio lijepunagradu što mu je uspjelo prirediti izvrstan umak što bi ga jeli uz meso odmorske svinje, pečene na ražnju, koja životinja, kako se valjda još sjećate,također ide u porodicu kitova. Meso morske svinje smatra se uostalom još idanas vrlo dobrim mesom. Meso se isjecka i smota u loptu veličinebiljarske kugle, dobro se zasmoči kojekakvim mirodijama, te je onda poukusu nalik na ćufte od kornjačina mesa ili teletine. Stari redovnici izDunfermlinea[288] neobično su voljeli tu vrstu jela. Imali su velikukoncesiju krune na morske svinje.Istina je da bi, barem među kitolovcima, svi smatrali kitovo meso

poslasticom kad ga ne bi bilo tako mnogo; ali sjesti za stol, pred paštetu odmesa gotovo sto stopa dugu, zacijelo oduzima tek. Danas samo oni pomorcikoji nemaju predrasuda, kao na primjer Stubb, jedu kuhanu ili pečenukitovinu, no Eskimi nisu takvi izbirači. Svi znamo kako se oni gotovoisključivo hrane kitovim mesom, te imaju izvrsne zalihe starog najfinijeg»ribljeg ulja«. Zogranda, jedan od njihovih najčuvenijih liječnika,preporučuje za djecu kriške vorvanja kao osobito sočnu i zdravu hranu. Tome sjeća nekih Engleza koje su davno jednom kitolovci slučajno ostavili naGrenlandu — pa su se ti ljudi nekoliko mjeseci hranili isključivo ostacimapljesniva kitova mesa što je ostavljeno na obali pošto su bili iscijeđeniuljeviti sastavni dijelovi. Holandski kitolovci zovu te otpatke »fritulama«, ana to su zaista i nalik, jer su smeđi i prhki, a po mirisu podsjećaju na netomiz pećnice izvađene uljevuše ili uštipke starih amsterdamskih domaćica.Izgledaju tako primamljivo i ukusno te će i najprobirljiviji stranac samoteško odoljeti a da ne zagrize.Ima još nešto zbog čega podcjenjuju kitovinu kao hranu uljuđena svijeta, a

to je njena prevelika masnoća. Kit je kao neka prvom nagradom nagrađenavolušina mora: predebeo a da bude slastan. Pogledajte mu samo grbinu,

koja bi bila isto tako fino jelo kao i bivolja (koju smatraju poslasticom) danije takva čvrsta piramida masti. No sam vorvanj, koji je tako nježan imliječan kao hladetinasto meso kokosova oraha u trećem mjesecu njegovarazvoja, ipak je odveć mastan a da bi mogao zamijeniti maslac. No unatočtome, neki kitolovci namaču u nj štogod drugo i onda jedu. Za dugih časovaprilikom pretapanja mornari običavaju umakati svoj dvopek u goleme loncete ga puštaju da se malo procvrlji. Tako sam i ja mnogo puta slasno večerao.Mozak mlade ulješure cijene kao poslasticu. Lubanju raskole sjekirom, a

onda izvade one dvije meke bjeličaste pole, savršeno nalik na dva velikapudinga, pomiješaju ih s brašnom i ispeku u neku nadasve slasnu jestvinu,koja je po ukusu nalik na teleći mozak što ga neki gurmani osobito vole. Asvi znaju kako neki od tih gurmana koji počesto jedu teleći mozaknaposljetku i sami dobiju malo mozga, tako te znaju razlikovati svoju glavuod teleće, a to, zaista, zahtijeva mnogo oštroumnosti. I baš to je razlog tejedan od najtugaljivijih prizora što ih možete vidjeti imate upravo onda kadugledate epikurejca pored teleće glave pametna pogleda. Ta glava gleda u njs izvjesnim prijekorom i kao da mu govori: — Et tu Brute![289]

Ljudima s kopna nije zato toliko mrska sama pomisao na pečenu kitovinušto bi im možda bila premasna, nego, kako se čini, s onoga drugog, prijespomenutog razloga, to jest, da bi čovjek mogao povečerati komad mesa odone iste životinje koju je malo prije ubio na moru a da mu ona pritom još isvijetli svojim uljem. No nema sumnje da je čovjek koji je prvi zaklao volabio smatran ubojicom, te su ga možda i objesili; da su mu sudili volovi,onda bi posve sigurno bio obješen; uostalom, taj je čovjek i zaslužio smrt —ako ubojica to zaslužuje. Pođite u subotu uvečer u tržnicu pa pogledajte onegomile živih dvonožaca kako zure u dugi niz zaklanih četveronožaca. Ne bili na taj prizor i kanibalu porasle zazubice? Kanibali? A tko nije kanibal? Javam kažem da će biti manji grijeh onog urođenika s otoka Fidži koji je urasol stavio kakva mršava misionara i pohranio ga u svom podrumu da muse nađe za slučaj da pritisne glad — da, da, manja će biti krivnja togabrižnog kanibala s otoka Fidži, kad svane Sudnji dan, od zla i krivice tvoje,uljuđeni i prosvijećeni sladokušče koji toviš guske dok se ne uguše u svomsalu eda bi se ti mogao nakrkati njihovih oteklih jetara u pâté-de-foie-gras.[290]

A Stubb jede kitovinu pri svjetlu kitova ulja, nije li tako? Strahota nadstrahotama — je li? No ti, uljuđeni i prosvijećeni sladokušče, pogledaj malona držak noža kojim režeš goveđu pečenku — od čega li je načinjen taj

držak — od čega ako ne od kosti brata onog vola kojega ti upravo jedeš? Ačime čačkaš svoje zube pošto si se nažderao debele guščetine? Badrljicomte iste utovljene guske! A kakvim li je perom tajnik »Društva za suzbijanjemučenja gusaka« službeno ispisivao svoje okružnice? Tek je prošlog ilipretprošlog mjeseca to Društvo donijelo odluku da će odsad, dopuštati samoupotrebu čeličnih pera.

66. POKOLJ MORSKIH PASA

Kad kitolovci na Južnome moru dotuku ulješuru pa je nakon dugog imučnog tegljenja dovuku kasno noću uz bok broda, onda obično nezapočnu odmah komadanje. To je, naime, mukotrpan posao, ne može sebrzo završiti i zahtijeva da svi do jednoga u njemu sudjeluju. Stoga običnouberu sva jedra, kormilo pričvrste u zavjetrinu, a ljude pošalju pod pramac,da odspavaju dok ne svane dan. Jedino se kod sidra postavi straža, to jestsvakog se sata dvojica po dvojica izmjenjuju, tako da čitava posada usmjenama izlazi na palubu, da pazi je li sve u redu.No ponekad, a pogotovu na Pacifiku oko ekvatora, takve priprave i mjere

opreznosti nisu dostatne, jer se morske psine u tolikim čoporima sjate okoprivezane kitove lešine, te od nje ostavljene tako, recimo, šest sati, ne biujutro preostalo mnogo više od kostura. Na gotovo svim drugim dijelovimaoceana, gdje se morski psi ne jate u tolikom broju, njihova se začudnahalapljivost može uvelike smanjiti kad ih mornari oštrim kitarskimlopatama počnu snažno mlatiti, no takav postupak gdjekad će samo jošpodjariti njihovu bjesomučnu proždrljivost. Ali nije bilo tako s morskimpsima što su se vrzli oko »Pequoda«, premda bi se neupućenu čovjeku kojibi se te noći nagnuo nad rubnjak broda zacijelo pričinjalo da je čitavo morenaokolo kakav golem sir, a morski psi — crvi u njemu.Ipak, pošto je Stubb povečerao i postavio stražu da čuva sidro, a na palubu

došli Queequeg i jedan mornar, među morskim psima nastade priličnokomešanje, jer njih dvojica odmah spustiše niz bok broda »podmostak« i trisvjetiljke, da su se dugi mlazovi svjetla prosipali po mračnoj pučini. Njihdvojica siđoše na ta svoja lazila ili skele i počeše strašan pokolj međumorskim psima, gađajući ih svojim dugim kitarskim lopatama,[291]

zabadajući oštar čelik duboko u njihove lubanje, koje kanda jedine bijahuizvor snage i života. No u zapjenjenu kovitlacu tih čopora koji su nasrtali idivlje se valjali, kopljanici nisu baš svakim udarom pogađali svoj cilj, pa jeto izazivalo nove oblike nevjerojatne proždrljivosti tih nasrtljivaca. Morskipsi nisu samo jedni drugima okrutno trgali razderane utrobe nego su,savijajući se poput luka, pregrizali i svoju vlastitu, te se činilo da tu krvavuutrobu uvlače u sebe na usta i opet je izbacuju kroz razjapljene rane. A ni tojoš nije bilo sve. I uginule psine i njihove sablasti još su bile opasne. Kao dase u samim njihovim kostima i zglobovima pritajila neka nepobjediva

životna snaga, generička ili panteistička, kad se život u njima već biougasio. Ubijen i izvučen na palubu da mu se odere koža, jedan od morskihpasa umalo što nije odgrizao ruku jadnome Queequegu, kad je pokušaozaklopiti mrtvu vilicu njegovih ubojitih ralja.— Queequeg ne brinuti kakav bog načiniti kučka — reče Queequeg, od

ljuta bola mašući rukom gore-dolje — bog fidžijanski ili nantucketanski, alibog koji stvoriti kučka morao biti prokleti Indijanac!

67. KOMADANJE

Bilo je to jedne subote uvečer, a u nedjelju — o, kakva je to bila nedjelja!Zanimanje kitolovaca takvo je da nijedan ne svetkuje nedjelje. Bjelokosni»Pequod« kao da je bio pretvoren u klaonicu, a svaki mornar u mesara.Činilo se kao da bogovima mora prinosimo žrtvu od deset tisuća crvenihvolova.Najprije dovukoše goleme mesarske vješalice, koje, među drugim isto tako

teškim predmetima, imaju i čitav snop zeleno obojenih greda i kolotura štoih nijedan čovjek ne bi mogao podići — i taj golemi grozd podigoše naglavni jarbol, a onda ga pričvrstiše o donji kraj jarbola, najotpornije mjestona čitavoj palubi. Uže debelo i čvrsto poput gumine[292] provukoše kroz tezamršene naprave sve do motovila, a donji teški kolotur prebaciše povrhkita, dok su nekoliko stotina funti tešku »vorvanjsku kuku« pričvrstili o tajkolotur.I tada oba časnika, Starbuck i Stubb, oboružani svojim dugačkim

lopatama, stojeći na tim lazilima, počeše urezivati rupu u kitovo tijelo, i tobaš povrh prednje peraje koja im je bila najbliža: u tu je bušotinu ondavaljalo zarinuti kuku. Pošto je taj posao završen, zarezaše široku polukružnubrazdu oko te bušotine, zarinuše kuku, te veći dio posade, koja se zbila ugusto klupko oko motovila, poče uz divlju graju potezati. Mahom se brodnagnu ustranu, a svaki drveni klin u njemu zaškripi, poput željeznih čavalastare kućerine kad grune studen vjetar — i cio brod dršće i stenje, upirućisvoje prestravljene jarbole u nebo. Sve se više naginje prema kitu, a nasvaki teg motovila odgovara udar valova, dok se najposlije ne začuje nekiiznenadan prasak, te se brod zaljulja, uspravi i odmakne od kita, ipobjedonosno se pomoli kolotur, vukući za sobom prvu u polukruguotkinutu komadinu kitova tustila. Kako naslaga tustila omata kitovo tijelobaš kao kora naranču, ona se otkida od tijela baš tako kao što se i koranaranče ponekad u spiralnim zavojima ljušti od ploda. Ljudi oko motovilaneprestano upiru svom snagom, i tako se kitova tjelesina svejednako okrećeoko sebe u vodi, a budući da se tustilo guli u jednoličnoj traci uzduž crte,koja se zove »rez«, a koju su Starbuck i Stubb svojim lopatama iliošljačama urezivali, ono se istom brzinom kojom se otkida s tijela, dizalogore, dok nije doseglo do koša na glavnom jarbolu. Ljudi oko motovilaprestadoše onda raditi, i za nekoliko trenutaka ta se silna masa, s koje je

kapala krv, njihala amo-tamo, kao da se spušta s nebeskih visina, te sesvatko morao pripaziti i skočiti ustranu da ga ne zahvati, ne vrezne po glavii naglavce ne sjuri u more.Jedan od prisutnih harpunaša priđe sad sa svojim dugim oštrim oružjem,

zvanim »kitarski mač«, i zatim sačekavši zgodnu priliku, spretnimzahvatom zareza veliku rupu u donji dio mase koja se njihala. Za tu se rupupričvrstila kuka s drugog koloturnika, da bi se tustilo moglo čvrstoprihvatiti i pridržati, jer je to bilo potrebno za ono što je imalo doći. Zatimonaj vješti čovjek s mačem, doviknuvši svima da se čuvaju, još jednomznalački zarinu svoj mač u krvavu gromadu, te je u nekoliko zamašnih iočajnih udaraca sa strane sasvim prepolovi, tako da se dugačka gornjakomadina, zvana »ponjava«, sada slobodno zibala i mogla spustiti napalubu, dok se donji kraći komad još čvrsto držao. Ljudi oko motovilaponovno udariše u graju i pjesmu, i dok je jedan kolotur počeo guliti ipovlačiti dugi trak tustila s kitove trupine, drugi se polako spuštao ustranu, itako prva komadina tustila pade kroz veliko grotlo[293] u štivu, u posebnupraznu prostoriju, zvanu »komarda« (komora za tustilo). U toj sumračnojkomori vješte su i brze ruke svijale i smotavale dugu »ponjavu« tustila kaoda je gomila živih, sklupčanih zmijurina.I tako se posao nastavljao. Koloturi su u isti mah dizali i spuštali tustilo na

palubu, okretao se i kit i motovilo, mornari kod motovila pjevali, gospoda u»komardi« motali »ponjavu«, časnici urezivali »rez«, brod stenjao a svimornari ovda-onda složno izbacivali sočne kletve, ne bi li ublažili sveopćimetež.

68. PONJAVA

Posvetio sam mnogo pažnje tome mučnom i zamršenom predmetu, kitovojkoži. O tome sam se na moru prepirao s iskusnim kitolovcima, a na kopnu sučenim prirodoslovcima. Moje prvotno mišljenje nije se promijenilo, no toje samo jedno mišljenje i ništa više.A što je zapravo kitova koža i gdje se ona nalazi? Već znate što je kitovo

tustilo. To je tustilo donekle nalik na čvrstu, kompaktnu govedinu, samo jevlaknastije, elastičnije i gušće, a debljina mu je od desetak do petnaestakinča.Ma kako se u prvi mah činilo besmisleno govoriti o koži kad se radi o

nečem takve čvrstoće i debljine, no zapravo nema argumenata protiv takvamišljenja, jer na kitovu tijelu nećete naći nikakve druge prevlake doli togaistog tustila — a što je u životinje ona izvanjska prevlaka, ako je samodovoljno čvrsta i gusta, ako ne koža? Istina, s tjelesine uginula alineoštećena kita možete rukom ostrugati neizmjerno tanku i providnu tvar,nalik na najtanje tkivo želatine, meku i gipku poput svile, ali samo prijenego što se osuši, jer onda se steže i zgusne, te postaje prilično kruta ikrhka. Imam više takvih sasušenih komadića što mi služe kao znak u mojimknjigama o kitovima. To je tkivo, kao što sam spomenuo, prozirno, a kadsam ga stavljao na tiskana slova, ponekad sam zamišljao da ima svojstvopovećavanja. Svakako, čovjek osjeća neko zadovoljstvo kad čita okitovima, da se tako izrazimo, kroz njihove vlastite naočale. Evo što bihhtio reći: tu istu neizmjerno tananu želatinsku tvar koja, priznajem, prekrivačitavo kitovo tijelo, treba smatrati, da tako kažem, kožom same kože, a nekožom životinje, jer bi bilo upravo smiješno tvrditi da je koža grdosijskogakita tanja i nježnija od kože novorođenčeta. Ali dosta o tome.Uzmemo li da je tustilo kitova koža, onda ta koža, kao što biva kod vrlo

velikih ulješura, daje sto bačava ulja, a kad zamislimo da to ulje po svojojkoličini, odnosno, bolje reći, po svome obujmu, iscijeđeno, iznosi samo tričetvrtine od cjelokupnoga kitova plašta, onda iz svega toga možemo dobitipribližnu sliku o goIemosti te žive mase, od koje samo jedan dio njeneprevlake daje čitavo malo jezero tekućine. Uzmemo li da deset bačava ide utonu, doći ćemo do rezultata da od svega tri četvrtine mase od koje sesastoji kitova koža, dobivamo deset tona neto težine!Vidljiva površina ulješurine tjelesine, dok je živa, jedno je od mnogih

čudesa kojima nas ona zadivljuje. Ta je površina gotovo uvijek sva

ispresijecana bezbrojnim krivuljavim brazdama, u gustom nizu, te je nalikna najfinije talijanske rezbarije. No te brazde kao da nisu urezane na onojprije spomenutoj želatinastoj prevlaci, nego nam se čini da ih gledamo kroztu providnu mrenu, i da su utisnute na samom tijelu. A ni to još nije sve.Oku koje dobro gleda, u nekim slučajevima ti linearni tragovi, baš kao i napravim rezbarijama, samo su podloga za još neke, posve druge crteže, kakvisu hijeroglifski znakovi, to jest ako one tajanstvene znakove na zidovimapiramida nazivate hijeroglifima, onda je to pravi izraz i za taj slučaj. Dobroupamtivši hijeroglife na tijelu neke ulješure, silno sam se iznenadio kad samvidio slikariju koja je prikazivala stara indijanska slova urezana na čuvenimhijeroglifskim bastionima na obalama Gornjeg Mississippija. Poputmisterioznih znamenja na onim pećinama, ostat će i te tajanstvene šare nakitovima zauvijek neodgonetljive. Ta me aluzija na indijanske pećinepodsjeća na nešto drugo. Osim mnogih drugih čudnih pojava koje ćemoopaziti na kitovoj vanjštini, ulješura počesto pokazuje svoju leđinu, a jošviše ističe svoje bokove: s tih je dijelova njezina tijela gotovo sasvimnestalo one pravilne ispruganosti, pod mnogobrojnim, grubim i sasvimnasumce povučenim brazgotinama. Rekao bih da su one pećine na morskojobali Nove Engleske za koje Agassiz[294] misli da nose tragove žestokihsudara s velikim plutajućim ledenim bregovima — rekao bih da su onepećine u tom pogledu uvelike nalik na ulješure. Meni se, naime, takođerčini da su one brazgotine na njihovu tijelu nastale borbenim sukobima sdrugim kitovima, jer sam ih ponajčešće zapazio u velikih, potpunorazvijenih mužjaka.Još samo riječ-dvije o kitovu tustilu ili koži. Već smo rekli da se guli s

kitova tijela u dugim komadima koji se zovu »ponjave«. Kao mnogipomorski izrazi, i taj je vrlo dobro i prikladno izabran, jer kit je uistinuumotan u svoje tustilo kao da se umotao pravom ponjavom ili poplunom, ilijoš bolje — kao da je preko glave navukao indijanski poncho, kojimpokriva čitavo tijelo. I upravo stoga što mu je tijelo tako udobnopresvučeno, kit se osjeća ugodno pri svakom vremenu, u svim morima,dobima i širinama. Što bi bilo, na primjer, s grenladskim kitom u onimstudenim vodama sjevera, punim leda, kad ne bi bio zaogrnut svojimudobnim ogrtačem? Istina, nalazimo i drugih riba koje se u tim arktičkimvodama osjećaju savršeno dobro, ali to su, treba naglasiti, ribe hladne krvi ibez pluća, ribe u kojih su čak i trbusi hladnjače — stvorenja koja se griju uzavjetrini ledenjaka, kao što bi putnik sred zime uživao uz vatru u svratištu.

Kit, međutim, baš kao i čovjek, ima toplu krv i diše plućima. Smrzne li muse krv, on umire. Kako li je, dakle, čudno, ukoliko nam to ne budeprethodno objašnjeno, da se ta neman, kojoj je tjelesna toplina isto takopotrebna kao i čovjeku — kako li je čudno štoje nalazimo zagnjurenu čitavaživota do čeljusti u tim arktičkim vodama, gdje pomorce koji padnu u morenalaze ponekad, nekoliko mjeseci kasnije, smrznute, kako stoje uuspravnom stavu, usred ledenih poljana, kao što se nalaze i mušiceulijepljene u jantaru! A to još više iznenađuje kad se zna, kako je pokusimaustanovljeno da je krv polarnog kita toplija od krvi crnca s Bornea usredljeta!Čini mi se da nam se tu pružaju rijetki primjeri snažne vitalnosti, prednosti

jakih zidina i unutarnjeg prostranstva. O čovječe, divi se kitu i ugledaj se unj! Ne daj da ti se smrzne krv kad si opkoljen snijegom i ledom! Živi i tiusred ovog svijeta kao da mu ne pripadaš! Na ekvatoru sačuvaj svojuhladnoću, a na polu neka krv tvoja vri i ključa. Poput goleme kupole SvetogPetra i poput golemog kita, o čovječe, u svako doba sačuvaj ravnomjernusvoju toplinu!O, kako li je lako, ali i beznadno, poučavati o tako divnim stvarima! Jer

malo je gordih građevina što su nadsvođene veličanstvenom kupolom kaocrkva Svetog Petra, i neznatan je broj živih bića što su nalik na divovskogribaka!

69. POGREB

— Uvuci lance! Puštaj mrcinu prema krmi!Veliki su koloturnici izvršili svoj posao. Oguljena bijela tjelesina,

odrubljene glave, bjelasa se kao mramorni nadgrobni spomenik. Iako jeizmijenila boju, obujam joj se vidljivo nije smanjio. Još je uvijek silna igolema. Polagano pluta sve dalje i dalje, a more je oko nje šumno iuskomešano nezasitnim morskim psima, i zrakom se lome krikovibezbrojnih grabežljivih burnica kojima se kljunovi, poput množineneuljudnih bodeža, zabadaju u kita. Bijeli fantom bez glave pluta ineprestano se odmiče od broda, i što koji hvat dalje, čopori morskih psinaumnožavaju se na kvadrat, a zaglušna graja pomamnih ptičurina diže se nakub. Taj sam jezivi prizor sate i sate gledao s broda, koji se gotovo i nijemicao s mjesta. Pod vedrim i blagim azurnim nebom, sred tihe smirenostisanjiva, tek lagašnim povjetarcem namreškana mora, ta silna gromada smrtiplovi i pluta sve dalje, dok se ne izgubi u nedoglednom beskraju.Vrlo je žalostan i vrlo podrugljiv taj pogreb! Morski strvinari, svi u

dubokoj crnini, jastrebače, svi propisno u crno odjeveni ili crno išarani. Zanjegova života malo bi tko od njih kitu priskočio u pomoć, mislim — da muje njihova pomoć slučajno ustrebala: ali na daću, evo, sletješe pobožno sasvih strana. O, strašna li lešinarstva na tome našem svijetu, te mu ninajgordiji levijatan ne može izbjeći.No time još nije sve svršeno. Koliko god to tijelo bilo oskvrnjeno,

osvetnička ga sablast nadživljuje i dalje lebdi nad njim, da straši i plaši svekoji mu se približe. Ugleda li ga izdaleka neki strašljiv ratni brod ili moždaneki lutajući istraživački brodić, kad udaljenost zamagljuju crna ptičja jata,ipak se još nazire ona bijela gomila što se ljeska na suncu, a bijela se pjenauspinje visoko na nju — i nečiji će uzdrhtali prsti zabilježiti u brodskidnevnik — »Na tome mjestu ugrožavaju brod pličine, prudovi i grebeni! —Čuvaj se!« I možda će još mnogo godina brodovi izbjegavati to mjesto,zaobilazeći ga, kao što budalaste ovce skaču preko prazna prostora, jer jenjihov ovan predvodnik nekoć na tome mjestu preskočio prekopodmetnutog štapa. Eto vam vašeg zakona običaja, eto vam vaše korisnostitradicije! To vam je povijest vaših tvrdoglavih ostataka preživjelih izastarjelih vjerovanja, što se nikad nisu zasnivala na realnom zbivanju nazemlji, a još se ni do danas nisu rasplinula u zraku! Eto vam ortodoksnosti!

I dok je tako za života tjelesina gorostasnog kita bila pravi užas za svenjegove dušmane, poslije smrti njegov duh postaje nemoćna strava za ciojedan svijet.Vjeruješ li u sablasti, prijatelju? Ima sablasti drukčijih od one u Cock

Laneu[295], i ljudi mudriji od doktora Johnsona vjeruju u njih.

70. SFINGA

Trebalo je da spomenem kako kitu odrube glavu prije nego što mu sasvimoderu kožu. Odsijecanje glave ulješuri znanstveni je anatomski pothvat,kojim se iskusni kitarski kirurzi veoma ponose, i to ne bez razloga.Imajte na umu da kit nema ničega što bi se moglo nazvati vratom;

naprotiv, ondje gdje nam se pričinja da mu je glava srasla s tijelom, tu je onbaš najdeblji. Ne smijete zaboraviti ni to da kirurg mora operirati odozgo,na udaljenosti od osam do deset stopa od svog pacijenta, koji je gotovosasvim pokriven neprozirnim, nemirnim, a često uzburkanim i olujnimmorem. Sjetite se i toga kako mu valja zasjeći po nekoliko stopa duboko umeso, i to pod spomenutim nepovoljnim okolnostima, te da pri,toj, tako rećipodvodnoj operaciji nema nikakve mogućnosti da samo i načas priviri utako načinjenu zasjeklinu, koja se uvijek nanovo skuplja; ne smije nipoštozasjeći niti i najmanje povrijediti obližnje, zabranjene dijelove, negopresjeći kičmu na stanovitom kritičnom mjestu gdje ona ulazi u lubanju. Zarda se onda čovjek ne čudi što se Stubb hvalio kako mu je potrebno samodeset minuta da ulješuri odrubi glavu?Tek što je glava odsječena, puštaju je dolje prema krmi, gdje je onda

pričvrste užetom, sve dok sva koža nije oderana s kitova tijela. Kad je toučinjeno, povuku je na palubu, ako je posrijedi glava malog kita, pa se ondatamo radi s njom sve što je potrebno. No s velikim, do pune veličineizraslim levijatanom to nije moguće, jer je ulješurina glavetina velika kaotrećina čitave tjelesine, te je ne biste mogli sasvim izdići ni onim golemimkoloturnicima koji se nalaze na kitarskim brodovima, i takav bi pokušaj biosasvim uzaludan, baš kao kad biste pokušali na draguljarskoj tezuljiodvagnuti golemoga holandskog šarana.Pošto je »Pequodovu« kitu glava bila odrubljena i koža oderana, povukoše

glavurdu uz bok broda da je gotovo do polovice izvirivala iz vode, te jevećim dijelom plutala u svom prirodnom elementu. I tako ju je brod, koji sestrmo nagnuo prema njoj, pridržavao pomoću snažne zapone jarbolnogdebla, dok su svi križevi na toj strani stršili poput malih čekrka povrh vode,i ona je, kapljući krvavim kapljama, visjela o »Pequodovu« boku kao glavadiva Holoferna o pojasu Juditinu.[296]

Kad su dovršili taj posao, podne bijaše baš prepolovilo, i mornari pođošedolje, da ručaju. Na palubi, maločas još tako bučnoj a sada opustjeloj,

zavlada tišina. Napeta, bakrenasta tišina, nalik na golem žut lotos, sve jeviše i više razastirala po pučini svoje nečujne neizmjerne latice.Prođe tako neko vrijeme kadli usred te tišine iziđe Ahab sam iz svoje

kabine. Prošeta malo po kasaru, stade da pogleda more, zatim pođe premateškim lancima plutače, dohvati Stubbovu dugu ošljaču koja je tu ostalaposlije kitova smaknuća — i zarinuvši je u donji dio poluobješene gromade,podboči se o vrh drška kao na štaku i stade tako, nagnuv se naprijed, očijupozorno uprtih u tu glavu.Glavurda je ta bila crna i zakukuljena, i viseći tu usred tako napete tišine

bila je nalik na sfingu u pustinji.— Govori, golema i časna glavo — mrmljao je Ahab — ti koja, iako si

bezbrada, ipak tu i tamo izgledaš obrasla mahovinom, govori, moćna glavo,odaj nam tajnu koja se pritajila u tebi! Od svih ronaca ti si zaranjalanajdublje. Ta glava, u koju sad pripiče sunce, kretala se među temeljimaovoga svijeta! Tamo gdje hrđa izjeda davno zaboravljena imena i brodove, aneizrečene nade i sidra trunu, gdje se ubojita fregata, naša Zemlja, nakrcalakostiju milijuna utopljenika, tamo, u tome strašnom podmorskom kraju,tvoje je najugodnije obitavalište. Ti si se spuštala onamo kamo nikad nedopiru ni ronilačka zvona ni gnjurci, i počivala si pokraj mnogih mrtvihmornara, dok bi mnoge besane majke i živote svoje dale da mognu lećiondje. Vidjela si kako zagrljeni ljubavnici skaču s broda u plamenu i kakotonu jedno uz drugo i nestaju u pobjedničkim valovima, vjerni jednodrugome kad se činilo da ih je nebo iznevjerilo. Vidjela si kako o ponoćigusari bacaju u more leš mučki ubijena božmana, koji je sate i satepropadao u još dublju tamu nezasitne utrobe, dok su njegove nekažnjeneubojice plovile sve dalje, a u njihovoj blizini oštre munje razbijale brod nakojem vjeran muž plovi u susret željno raširenim rukama svoje supruge! Oglavo, nagledala si se dosta svega da bi se i planeti mogli rasprsnuti, aAbraham vjerom prevrnuti, pa ipak ne zboriš ni riječi!— Brod na vidiku! — odjeknu pobjedonosan glas navrh glavnog jarbola.— Uistinu? Pa to je divno! — uskliknu Ahab, mahom se uspravi, a s čela

mu nesta olujnih oblaka. — Taj zov, tako vedar i pun života, a nakon ovemrtve tišine, mogao bi vratiti na pravi put i boljeg čovjeka od mene! A gdjeje brod?— Tri zrake[297] nadesno od pramca, kapetane! I lahor nam sa sobom

donosi!

— Sve ljepše i ljepše, čovječe! Volio bih da mi sveti Pavao doplovi ususret, da mi donese malo svoga vjetra u tu utihu! Kako li si neizrecivoslična, o prirodo, ljudskoj duši, i u svemu sva povezana s njom! Ni najmanjiatom ne živi i ne kreće se u materiji a da u duši čovječjoj ne bi imao svojusliku i priliku!

71. PRIČA S BRODA »JEROBOAM«

Rukom o ruku nailazili su i brod i vjetar. No vjetar je dolazio brže negobrod, te se »Pequod« uskoro stade valjati.Naskoro je dalekozorom, a po obliku strančevih čamaca i po stražama u

koševima, utvrđeno da je posrijedi kitarica. No, kako se brod odviše držaoprivjetrine, te je samo brzao naprijed, očigledno ploveći prema nekomdrugom lovištu, »Pequod« se nije mogao nadati da će ga dostići. I zato jebio izvješen signal, da se vidi što će onaj brod odgovoriti.Treba reći da, slično kao u ratnoj mornarici, i američka flota kitarki ima

svoje privatne signale. Svi ti signali zabilježeni su u jednoj knjizi zajedno simenima dotičnih brodova, i svaki je kapetan ima. Tako je omogućeno dakapetani brodova-kitarica na moru posve lako prepoznaju jedan drugog i navelike udaljenosti.Na »Pequodov« je signal strani brod najposlije odgovorio svojim, te se

pokazalo da je to »Jeroboam« iz Nantucketa. Stadoše praćati[298] križeve, ibrod hitro skrene u zavjetrinu »Pequoda« te spusti u more čamac, koji seubrzo primače našem brodu, no kad je na Starbuckovu zapovijed spuštenslaz[299] da bi kapetanu koji je dolazio u posjet učinio pristup lakšim, on,sjedeći na krmi svog čamca, stane odmahivati rukom, u znak da je tosasvim nepotrebno. Razabralo se da na »Jeroboamu« vlada neka opakapošast, te se kapetan Mayhew boji da ne zarazi »Pequodovu« posadu. Jer,premda su on i posada čamca ostali pošteđeni od zaraze, i premda jezaraženi brod bio udaljen na pol puškometa, a između njega i nas talasalo senezarazivo more i strujao svjež i nepokvaren zrak, ipak se savjesnopridržavao karantenskih pravila s kopna, odlučno odbijajući da dođe uizravni dodir s »Pequodom«.To međutim nije onemogućilo svaki dodir. Držeći se svojim čamcem

nekoliko metara podalje od broda, posada je pomoću vesala uspijevalaostati usporedo s »Pequodom«, koji je s razapetom donjomvelekošnjačom[300] mučno sjekao svoj put kroz more, jer ga je za to vrijemeveć bio zapasao jači vjetar, i premda se čamac ponekad, zahvaćen valom, iudaljivao nešto naprijed, opet bi ga vješto doveslali u prijašnji položaj. Itako se vodio razgovor, isprekidan samo pogdjekad takvim i sličnimhirovima valova, te su se obje posade već nekako uspijevale sporazumjeti,iako im se ispriječila još jedna smetnja posve druge prirode.

U čamcu s »Jeroboama« veslao čovjek neobična izgleda, čak i za pojmovedivljega kitolovačkog života, gdje individualne značajke čine svaku cjelinu.Bio to omalen čovjek mladačkog izgleda, lica osuta pjegama i vrlo bujnežute kose. Kaput mu bio dugih skutova, kabalistički skrojen od suknaizblijedjele orahove boje, predugački rukavi bili mu zavraćeni prekozapešća. Iz očiju mu sijevala vatra dubokog, odlučnog i fanatičnog ludila.Tek što smo razabrali njegov lik, Stubb uskliknu: — To je on! To je on!

Smutljivac u dugu odijelu, o kojem su nam momci s »Town-Hoa« govorili!Stubb je tu ciljao na neobične glasine koje su se pronosile o brodu

»Jeroboam« i o jednome članu njegove posade, i to još stanovito vrijemeprije nego što je »Pequod« došao u dodir s brodom »Town-Ho«. Prema tompričanju i onome što se još naknadno doznalo, onaj je smutljivac postigaoneku čudnu moć nad svim ljudima s »Jeroboama«. Evo što se o tomčovjeku pričalo: Prvobitno je bio odgojen u luckastom društvu shakera[301]

u Neskyeuni, gdje je došao na glas kao velik prorok. Za njihovih suludihtajnih sastanaka on je više puta silazio s neba kroz neka poklopna vrata,objavljujući da će ubrzo otvoriti sedmu bočicu,[302] koju je nosio u džepusvog prsluka, a koja je, kako se mislilo, umjesto baruta sadržavalalaudanum.[303] Spopao ga je bio neki apostolski hir, te se iz Neskyeunepreselio u Nantucket, gdje se lukavošću kakva je svojstvena luđacimaisticao staloženom i trezvenom vanjštinom, te se najposlije ponudiokapetanu »Jeroboama« da krene kao mornar početnik tim brodom u kitolov.Primiše ga, no tek što je brod izgubio kopno iz vidika, njegovo ludilo izbiopet pravom bujicom. Sam se proglasio arkanđelom Gabrijelom, te jezapovjedio kapetanu da skoči u more. Objavio je manifest u kojem seproglašava osloboditeljem sviju otoka na moru, glavnim namjesnikomsvekolike Oceanije[304]. Nepokolebljiva ozbiljnost u kojoj je sve to objavio,mutna i drska igra njegove besane i uzbuđene mašte, i sve natprirodnestrahote pravog ludila, sve se to udružilo da toga Gabrijela u očima većegdijela priprostih i neukih mornara zaodjene nekim velom svetosti. Oni su gase čak i bojali. Kao takav, na brodu nije bio ni od kakve koristi, pogotovujer je odbijao raditi, osim kad bi mu se to prohtjelo, i kapetanu, nevjerniku,ne bi ništa bilo milije nego da se nekako mogao otarasiti toga čove; no,obaviješten o tome da ga kapetan namjerava iskrcati u prvoj prikladnoj luci,arkanđeo odmah raskine sve pečate i odčepi sve bočice, izjavljujući da ćebrod i svi mornari neizbježno propasti ako se izvrši kapetanova namjera.

Tako je snažan bio utjecaj što ga je imao na svoje sljedbenike međumornarima te su naposljetku svi kao jedan pošli kapetanu i izjavili da će svinapustiti brod ako Gabrijela iskrca. Kapetan je stoga bio prisiljen odustatiod svoje zamisli. Ljudi nisu dopuštali ni to da tko loše postupa sGabrijelom, ma što on govorio i radio, te je luđak na brodu uživao potpunuslobodu. Sve je to opet imalo za posljedicu da je arkanđeo malo ili nimalomario za kapetana i časnike, a otkako se na brodu pojavila pošast,uzobijestio se više nego ikad pa izjavljivao da je kuga, kako ju je nazivao,izbila po njegovoj zapovijedi, te da će prestati jedino onda kad se to njemubude svidjelo. Mornari, većinom ubogi đavoli, puzali su pred njim, neki mulaskanjem podilazili, a kadikad mu se, pokoravajući se njegovimzapovijedima, i klanjali, kao pred nekim božanstvom. Sve se to možda čininevjerojatnim, no ma kako čudesno, ipak je istinito. Povijest takvih fanatikani izdaleka nas ne zapanjuje toliko u pogledu njihove bezgraničnesamoobmane koliko u pogledu bezgranične moći kojom obmanjuju iopčinjaju toliko drugih. No vrijeme je da se vratimo »Pequodu«.— Ne bojim se ja nikakve pošasti, čovječe — reče Ahab odozgo s ograde

kapetanu Mayhewu, koji je stajao na krmi svoga čamca. — Dođite na brod!No sada Gabrijel skoči na noge: — Mislite na groznice, na žutu i žučnu,

čuvajte se strašne morije!— Gabrijele, Gabrijele! — vikne kapetan Mayhew. — Ili ćeš...No u tom času golem val zahvati čamac, ponese ga i baci ga daleko

naprijed, njegov šum zagluši svaku daljnju riječ.— Vidje li Bijelog kita? — dovikne Ahab kad je val vratio čamac do

broda.— Misli na svoju kitaricu, razbijenu i potopljenu! Čuvaj se strašne repine!— I opet ti velim, Gabrijele, da ćeš...No čamac opet poletje naprijed. Za trenutak-dva ne pade nijedna riječ, dok

se pokraj broda provaljalo nekoliko uzastopnih hučnih valova, koji su sekao po nekom hiru morske pučine razbijali uokrug. Za to se vrijemeulješurina obješena glavurda žestoko njihala, te ste mogli Gabrijela vidjetikako je pogleda u kudikamo većem zaprepaštenju nego što to priliči jednomarkanđelu.Kad i ta upadica sretno prođe, kapetan Mayhew rasprede neku mračnu

priču o Moby Dicku, koju međutim u više navrata prekidaše Gabrijel kadgod bi se spomenulo njegovo ime, a prekidaše ju i mahnito more, koje kaoda je bilo u savezu s luđakom.

Po toj se priči moglo razabrati da je »Jeroboam«, malo vremena pošto jekrenuo iz domovine, razgovarao s nekim kitarskim brodom, te je njegovaposada dobila pouzdane obavijesti o postojanju Moby Dicka i o strahovitimnesrećama što ih je taj kit prouzročio. Gabrijel je požudno slušao sve tevijesti, a onda svečano opominjao kapetana da se ne upusti u borbu sBijelim kitom, ukoliko bi brod slučajno naišao na tu neman, proglašujućiBijelog kita u svom blebetavom bezumlju ničim manjim nego utjelovljenimBogom svih shakera, jer shakeri vjeruju u Bibliju. No kad su godinu ilidvije nakon toga s vrhova svojih jarbola zaista ugledali Moby Dicka, prvičasnik Macey sav se rasplamtio od želje da ga napadne, te ni sam kapetannije bio nesklon da mu to omogući, pa je tako Macey, usprkos svimGabrijelovim prijetnjama i nagoviještanjima, uspio privoljeti petoricu ljudida se ukrcaju u njegov čamac. S tim ljudima on krene, i nakon napornaveslanja i mnogih bezuspješnih nasrtaja napokon uspije da jedan harpunčvrsto zabije. A za to je vrijeme Gabrijel, uspevši se na vrh glavnog jarbola,mahnito zamahivao jednom rukom i sipao odatle proročanstva o skorašnjojpropasti tih bogohulnih napadača na njegovo božanstvo. I dok je časnikMacey stajao na pramcu svoga čamca, divlje izvikujući nad kitom svombezobzirnom energijom svog plemena, i nastojao da za svoje pripremljenokoplje uluči zgodnu priliku — gle! široka bijela sjena izdiže se iz mora, aod njena je hitra i mahnita gibanja veslačima privremeno zastao dah. Časzatim nesretni časnik, u kojem je sve kipjelo od bijesne životne snage,odletje u zrak i pade u širokom luku u more na udaljenosti od pedesetakjarda. Ni najmanja treskolina nije bila otkrhnuta od čamca, a nijednomveslaču ni vlas nije pala s glave, ali časnika je zauvijek nestalo.Zgodno napomenuti da se u lovu na ulješure najčešće događaju takve

kobne nesreće. Ponekad nema nikakve štete, osim što poneki čovjeknastrada na spomenuti način. Češće biva da se pramac, ili mjesto na kojemharpunaš stoji, razbije, pa zajedno s tijelom odleti i cjepotina. No najčudnijaje od svega okolnost da se u mnogim slučajevima na tijelu, ako se pronađe,ne mogu zapaziti ni najmanji tragovi nasilja: čovjek je naprosto mrtav.Oni s broda točno su pratili čitavu nesreću i Maceyjevu propast. Vičući

prodorno iza glasa »Bočica! Bočica!« Gabrijel dozivaše natragprestravljenu momčad s čamca da odustane od daljeg progona kita. Tajstrašni događaj samo je još pojačao arkanđelov utjecaj. Njegove sulakovjerne pristaše naime vjerovale da ga je bio točno pretkazao, a neopćenitim proročanstvom, kao što je to mogao učiniti i svaki drugi imajući

mogućnost da pogodi jedan od mnogih slučajeva što su ga prilike dopuštale.Postao je bezimeni strah i trepet čitava broda.Kad je Mayhew završio svoju priču, Ahab mu je počeo stavljati takva

pitanja te strani kapetan nije mogao a da ga ne upita ne kani li možda poći ulov na Moby Dicka, ako mu se pruži prilika. Ahab odgovori: — Da! — Nato Gabrijel smjesta opet skoči na noge, te upilji svoj pogled u starogpomorca, uprije prstom dolje i žestoko viknu: — Sjeti se onoga mrtvogbogohulnika i pogledaj tu dolje! Čuvaj se da ne završiš kao i bogohulnik!Ahab se mirno okrenu ustranu i reče Mayhewu: — Kapetane, upravo sam

se sjetio naše poštanske vreće. Ima tamo pismo za jednog od tvojih časnika,ako se ne varam. Starbuck, pregledaj poštansku vreću!Svaka kitarica uzima sa sobom priličan broj pisama za različite brodove, a

predaja pošte naslovnicima ovisi o pukom slučaju hoće li kitarka naići nanjih na četiri oceana. Većina tih pisama nikad i ne stiže na svoj cilj, a mnogase uručuju tek poslije dvije, tri ili više godina.Starbuck se uskoro vrati noseći u ruci neko pismo. Bilo je jako izgužvano,

vlažno i pokriveno tamnom, maljavom zelenom plijesni, jer je već dugoležalo u nekom mračnom pretincu u kajiti. I sama Smrt mogla je bitiizručiteljica takva pisma.— Zar ne možeš pročitati? — usklikne Ahab. — Daj ovamo, čovječe! Da,

da, ta je črčkarija već sasvim izblijedjela. Što to piše?I dok je on gonetao adresu, Starbuck dohvati dugi držak jedne ošljače[305],

zasiječe ga po donjem kraju svojim nožem, da u taj procijep zadjene pismo itako ga doturi u čamac a da se ovaj pritom ne prikuči bliže brodu.Za to je vrijeme Ahab, držeći još uvijek pismo, gunđao: — Gospodin

Har... da, gospodin Harry... da, da, to je djetinjasti rukopis neke žene...njegove žene... okladio bih se... Gle!... Gospodin Harry Macey, na brodu»Jeroboam«... Pa to je za Maceyja! A on je mrtav!— Jadni momak! Jadni momak! I još k tome od njegove žene! — uzdahnu

Mayhew. — No, dajte mi ga ovamo!— Ne, ne, samo ga zadrži! — dovikne Gabrijel Ahabu. — I ti ćeš naskoro

poći istim putem!— Munja te ošinula! — krikne Ahab. — Kapetane Mayhew, malo bliže,

da ga dohvatite!I uze zlokobno pismo Starbucku iz ruke, utisne ga u procijep na motki i

pruži ga prema čamcu. No u isti čas veslači u napetom iščekivanjuprestadoše veslati, te čamac zakrene malo prema brodskoj krmi, a pismo

slučajno, kao da je začarano, dođe nadohvat Gabrijelove pomamne ruke. Onga začas dohvati, izvuče nož, natakne na nj pismo i baci ga natrag na brod.Ono pade do Ahabovih nogu. Nato Gabrijel zakrikne svojim drugovimaneka zaveslaju, i tako se buntovni čamac brzo udalji od »Pequoda«.I kad su se mornari malo poslije tog prekida opet dali na posao oko kitove

»kabanice«, štošta čudnovato počelo se nagoviještati u vezi s tim neobičnimdogađajem.

72. MAJMUNSKA UZICA

Pri bučnom poslu oko komadanja i pospremanja kita sva se posadaustrčala amo-tamo. Sad trebaju ljude ovdje, sad opet ondje. Nemazastajkivanja ni na jednom mjestu, jer sav posao valja posvršavati nasvakom mjestu u isti mah. A tako biva i pripovjedaču koji nastoji opisati teprizore. I zato se i mi moramo vratiti malo unatrag. Već smo rekli da jeveliku kuku valjalo najprije zarinuti u onu bušotinu što su je dva božmanasvojim ošljačama isjekli u tustilu. No kako je bilo moguće da se tako teška iglomazna gromada kao što je taj čekljun provuče u tu rasjeklinu? To jeizvršio moj najbolji prijatelj Queequeg, čija je harpunaška dužnost bila dase u tu svrhu spusti grdosiji na leđinu. No u mnogo je slučajeva potrebno daharpunaš ostane na kitovoj grbini sve dok to odiranje i odguljivanje tustilane bude sasvim završeno. Treba imati na umu da se kit većim dijelom nalazipod vodom, osim onog dijela s kojeg se upravo odrezuje. Tu dolje, dakle,desetak stopa ispod razine palube, gacka jadni harpunaš naokolo, napol nakitu, napol u vodi, kako se golema masa ispod njegovih nogu okreće kaomlinsko kolo koje tjeraju gaženjem. Tom je prilikom Queequeg nastupao ukostimu škotskog brđanina[306] — u košulji i čarapama — što mu je, tako sebarem meni činilo, izvanredno dobro pristajalo, a nikome se nije kao menipružala tako zgodna prilika da ga promatra, kao što će se odmah vidjeti.Kao »prednjak« tog divljaka, a to će reći da sam baratao pramčanim

veslom (drugim sprijeda), bila mi je ugodna dužnost da pazim na nj dok seon vrckao i puzao po grbini mrtvog kita. Zacijelo ste već vidjeli Talijanaorguljaša gdje dugačkom uzicom drži majmuna koji pleše. Upravo tako samja sa strmoga brodskog boka pridržavao Queequega, tamo dolje u vodi,privezana za dugu uzicu što je kitolovci stručno nazivaju »majmunskauzica«, a što je bila pričvršćena o jak platneni pojas kojim je bio opasan.To je za obojicu nas bio opasan posao, ali je u neku ruku bio i šaljiv. Jer

prije nego što nastavimo, treba reći da je »majmunova uzica« na oba krajabila pričvršćena, i to za Queequegov široki platneni pojas i za moj uskikožni opasač. I tako smo nas dvojica postali nerazdvojivi u zlu i u dobru,dokle god smo tako bili međusobno povezani, i kad bi Queequeg potonuo unepovrat, onda su običaj i čast zahtijevali da ne presiječem uzicu, već trebada me ona povuče njegovim tragom. Tako nas je vezivala malo produljena

sijamska veza. Queequeg bijaše moj nerazdvojivi brat, te nikako nisammogao izmaknuti odgovornosti koju mi je nametala ta uzica od konoplje.Smatrao sam se tako čvrsto, upravo natprirodnom silom vezan te mi se u

tim časovima, dok sam pažljivo promatrao svaki njegov pokret, činilo da jemoja osobnost utonula u neko dioničko društvo dvojice: da je mojaslobodna volja smrtno ranjena i da najmanja pogreška ili nezgoda mogadruga može i mene, nekriva i nedužna, povući u propast i sigurnu smrt. Jasam u tome vidio neku vrstu bezvlađa Providnosti, jer njena nepristranapravičnost ne bi nikada dopustila tako surovu nepravdu. Pa ipak, sve daljerazmišljajući o tome — i dok sam ga podjednako morao potezati za konop,da ga u času nesmotrenosti kitova trupina ne prignječi uz bok broda — sverazmišljajući o tome počeo sam uviđati da se ta moja situacija u svemupoklapa s položajem u kojem se nalazi svako živo biće, samo što tasijamska povezanost, u većini slučajeva, uglavnom ne ovisi samo o jednompartneru, nego o više njih. Ako vaša banka ode pod stečaj, propadoste i vi, aako vam ljekarnik, zabunom, pošalje otrov u pilulama, odoste Bogu naračun. Istina, mogli biste reći da čovjek koji je nadasve oprezan možeizbjeći takvim i brojnim drugim nedaćama u životu. No ma kako oprezno jabaratao Queequegovom »majmunskom uzicom«, on bi je kadikad takopotegnuo te umalo što nisam naglavce poletio u more. A također mi jesvejednako bilo na umu da sam ja — što god radio — držao u rukama samojedan kraj toga konopa![307]

Već sam vam natuknuo kako sam počesto jadnog Queequega izvlačioizmeđu kita i broda, kamo bi ponekad otkliznuo zbog neprestanog valjanja iljuljanja i jednoga i drugoga. No to i nije bila jedina opasnost koja jeugrožavala njegovo tijelo da bude prignječeno. Neuplašene sinoćnjimpokoljem među njima, morske je pse sada nanovo i još življe izazivala krvkoja je počela teći iz mrtve tjelesine, i proždrljive su nemani vrvjele okonje, vrvjele baš kao pčele u košnici.I upravo usred tih pásâ stajao je Queequeg, koji ih je često svojim žustrim

nogama gurao ustranu. Stvar posve nevjerojatna, da nije izazvana takvimplijenom kakav je mrtav kit; a dok ima kitovine, morski pas, koji inačerazdire i ždere sve, rijetko će kada dotaći čovjeka.No ipak, vjerujte mi, bolje da ih se čovjek čuva kad se goste i časte, i kad

slave takav krvav pir. I zato ne samo što sam s pomoću »majmunske uzice«kadikad potezao jadnog momka iz preopasne blizine ralja ponekog osobitodivljačna morskog psa, već je Queequegu bila dana još jedna zaštita. Stojeći

na gredi postrance obješenih lazila, Tashtego i Daggoo neprestano suizmahivali svojim oštrim ošljačama, te ih — preko njegove glave—zabadali u morske psine, tamaneći ih toliko koliko su ih mogli dohvatiti. Tajje njihov postupak, budite uvjereni, bio vrlo nesebičan i promišljen, tepriznajem da su to činili u najboljoj namjeri prema Queequegu, ali unjihovu prerevnom nastojanju da mu pomognu, i s obzirom na činjenicu štosu i on i morski psi katkad bili napol preplavljeni zakrvavljenom vodom,njihove su neoprezne ošljače bile bliže tome da njemu odsijeku nogu negolikučku rep.A jadan se Queequeg tamo, vjerujem, dašćući i mašući svojim teškim

željeznim harpunom, jedino molio svome Yoju i predavao svoj život u rukesvojim bogovima.Da, da, druže i brate moj blizanče, motala se meni misao po glavi dok sam

tako pritezao i popuštao uzicu kad god bi je zapljusnuo val: pa štonajposlije? Zar nisi ti točna slika i prilika svih nas u tome svijetukitolovaca? Taj ocean sa svojim beskrajem i bezdanim dubinama, na kojemdašćeš — nije li to Život? Ti morski psi tvoji su dušmani, te oštrice tvoji suprijatelji. E, pa između morskih pasa i ošljača u lijepoj si kaši i lijepojpogibli, momče!Ali samo hrabro! Dobar te zalogaj čeka, Queequeg! Jer sada, kad se

iscrpljeni divljak, pomodrjelih usana i krvlju zalivenih očiju, naposljetku polancu uspeo na palubu, a s njega se cijedila voda, te je i protiv volje savdrhtao, kamarijer mu pristupi i, pogledavši ga sažalno, pruži mu — no, štomislite što mu je pružio? Vrućeg konjaka? O ne! On mu pruži, o, svemogućiBogo! — pruži mu vrč mlačna đumbira[308] s vodom!— Đumbir? Mirišem li ja to đumbir? — sumnjičavo će Stubb, te stupi

bliže. — Da, očito je đumbir — i zaviri u vrč što ga Queequeg još nijeokusio, a onda, pošto je časak ostao kao zapanjen, polako pristupizabezeknutom kamarijeru, te će mu polagano, sve riječ po riječ: — Đumbir!Đumbir! A ne biste li, gospodine Poparo, bili tako dobri te mi rastumačilikakva je korist od đumbira? Đumbir! Zar ti, Poparo, kaniš đumbirupotrijebiti kao gorivo, da njime podjariš vatru u tom našem kanibalu kojise sav trese? Đumbir! A što je dobijesa đumbir? Morski ugljen? Drvo, dapališ vatru? Luciferova šibica? Kresivo? Barut, što li?Što je dobijesa đumbir, pitam te ja, te se usuđuješ time ponudti ovoga

našeg jadnog Queequega?

— Sve mi se čini da je tu tajanstveno uplelo svoje prste Trezvenjačkodruštvo — nadoveže naglo i priđe k Starbucku, koji je upravo dolazio spramca. — Ne biste li i vi pogledali u taj pehar? Prinjušite malo ako vam jepo volji! — Pa sve pazeći na izraz časnikova lica, dometnu: — GospodineStarbuck, naš se kamarijer drznuo da taj salep, tu sladunjavu vodicu, ponudinašem Queequegu, koji je ovog časa došao pravo s kitove grbače! Je likamarijer ljekarnik, gospodine? I smijem li vas upitati je li to lijek koji bimogao uskrisiti napol utopljena čovjeka?— Bit će da nije — odvrati Starbuck; — zaista je to bijedna kapljica!— Da, da, kamarijeru — vikne Stubb — mi ćemo ti već pokazati što znači

trovati našeg harpunaša! S našeg broda da nestane tih ljekarničkih napitaka!Htio bi nas sve potrovati, je li? Osigurao si naše živote, pa bi sada da svipocrkamo, da onda lijepo smotaš sve osigurnine u džep, je li?— Nisam ja kriv! — usklikne Popara. — Tetka Samilost donijela je

đumbir na brod i naredila mi da harpunašima nipošto ne točim žestokihpića, već samo đumbirovu vodicu, da, baš tako reče!— Đumbirovu vodicu! Evo ti, na, lopove đumbirski! A sad bjež' do svojih

pretinaca i pronađi nešto bolje! Mislim da nisam počinio ništa zlo,gospodine Starbuck! Kapetanova izričita zapovijed glasi: vrč groga[309] zaharpunaša koji dolazi s kita!— U redu — odvrati Starbuck. — Samo ga nemojte opet tući, nego...— O, kad ja nekoga opaučim, to nikad ne boli, osim kad raspalim po kitu,

ili po nečem od te vrste, a to je čeljade samo puzavac. Što ono rekoste?— Samo to da zajedno s njime pođete dolje, da pronađete ono što mislite

da je potrebno.Kad se Stubb vratio na palubu, u jednoj je ruci nosio crnu bocu, a u drugoj

limenku za čaj. U boci je bilo neko žestoko piće, i on je odmah dadeQueequegu, a limenka, dar tetke Samilosti, bila je darežljivo poklonjenavalovima.

73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBIČNOG KITA

Njihov razgovorValja imati na umu da je sve to vrijeme s »Pequodova« boka visjela

golema ulješurina glavurda. No moramo je još neko vrijeme pustiti ondje,dok ne smognemo malo vremena da joj posvetimo više pažnje. Jer ovog ječasa nešto druge važnije, te sada ne možemo za nju učiniti ništa drugo dolitražiti milost nebesa da koloturi izdrže.Tijekom noći i prijepodneva vjetar i struja zanosili su brod u more, što se

tu i tamo žutjelo od naplava okrijeka, koje su bile neobični znaci blizineobičnih kitova, vrste levijatana za kojeg nikako nismo mogli misliti da sebaš u to doba tu negdje pritajio. No, iako su svi mornari odreda prezirali lovna takve manje vrijedne životinje, a »Pequod« nije ni imao zadatak da ihlovi, te premda je brod blizu Crozetskih otoka nailazio na mnogo tihživotinja a da ni jedanput čamci nisu bili spušteni u more — ipak je sada,pošto je već jedna ulješura bila dovučena uz bok broda, te joj već bila iglava odrubljena, na sveopće čuđenje izdana zapovijed da se taj danzametne hajka za običnim kitom, ako se ukaže zgodna prilika.I zaista nije trebalo dugo čekati. U zavjetrini su opaženi visoki mlazovi, i

dva čamca, Stubbov i Flaskov, bila su porinuta u more, da krenu u potjeruza kitom. Kako su sve dalje odmicali od broda, najposlije su gotovo sasvimiščezli s vidika straže na jarbolima. No odjednom ugledaše u daljini čitavobrdo uzburkana, bijela mora, i ubrzo nam s visine stiže vijest da su se jedanili oba čamca »usidrila« na kitu. Nije prošlo dugo te smo opet ugledaličamce kako ih kit tegli ravno prema brodu. Grdosija se toliko bila približilabrodu te se činilo da ima nekih zlih namjera, ali odjednom uskopa oko sebevelik vrtlog i zaroni ni petnaestak metara podalje od broda, te je nestade,kao da je zaronila ispod kobilice.— Reži mrlin! — doviknuše s broda veslačima, a načas se činilo da će se

oba čamca razmrskati o brod. No kako su imali još dosta mrlina na svojimbubnjevima, a kit nije odviše brzo ronio, oni i dalje brzo otpuštahu mrlin, au isto vrijeme prionuše svom snagom uz vesla da što brže odmaknu odbroda. Nekoliko je trenutaka ta borba bila veoma kritična, jer dok suistodobno popuštali mrlin u jednu stranu, a sve veslajući protivnimsmjerom, prijetila je opasnost da ih to natezanje i povlačenje ne povuče podvodu. No bilo im je dovoljno da dobiju samo nekoliko stopa. Svojskiprionuše na vesla te zaista uspješe u naumu, i istog časa naglo, kao kad

sijevne munja, zadrhta brod, dok napeti mrlin zastruga po brodskom dnu, aodmah zatim uz fijuk zazvižda pred pramcem, trgnu, pa se zateže, a kapljeprsnuše s njega i prosuše se kao staklene krhotine po vodi, dok se tamopodalje ponovno pojavio kit. Čamci su sad bili opet slobodni i mogli supoletjeti. No ranjeni i izmučeni kit sve je više usporavao svoju brzinu, tenasumce mijenjajući pravac zakrenu oko krme, tegleći za sobom obačamca, tako da su oni zaplovili u krugu oko broda.Za to su vrijeme sve više uvlačili svoje mrline dok se oba čamca nisu

sasvim primakla kitovim bokovima, u koje su Stubb s jedne, a Flask s drugestrane, udar za udarom zabadali svoja koplja, i ta se borba vodila sve ukruženju oko »Pequoda«, dok su morski psi, koji su u velikim čoporimadotad salijetali ulješurino truplo, sada mahnito srtali za tragom svježe krvi,pomamno pijući iz svakoga novog mlaza, kao žedni Izraelci iz svakoganovog izvora što je pod udarcem čarobne Mojsijeve palice izbijao iz pećine.Na kraju kitov vodoskok odeblja, i uza strašan trzaj i hropac tjelesina se,

mrtva, izvali na leđa.Dok su dva predvodnika vezivali čvrste gumine o repne peraje i na

kojekakve druge načine pripremali kita da bi ga dovukli do broda, onirazvedoše razgovor.— Da mi je znati što stari namjerava s tom gomilom smrdljiva sala — reče

Stubb, ne bez nekog gađenja pri pomisli što mora da se bavi takvimneplemenitim levijatanom.— Namjerava? — začudi se Flask, motajući na pramcu neke dijelove

preostalog konopa. — Pa zar ne znate da se brod koji je na svom desnomboku izvukao ulješurinu glavurdu a u isto vrijeme o lijevi bok izvjesio glavuobičnog kita, nikako ne može prevrnuti? Zar vi to, Stubbe, još nikad nistečuli?— A zašto se ne bi mogao prevrnuti?— Ne znam, ali sam čuo kako je ona smolasta avetinja, onaj Fedallah to

govorio, a njemu su kanda poznata sva pomorska čuda i čarolije. No sve mise čini da će on naposljetku, da bi sačuvao brod, tako začarati naš korab teće propasti. Stubbe, meni se taj čovjek baš nimalo ne sviđa! Zar nisteopazili kako mu je očnjak izrezan kao u zmije otrovnice?— Utopio se dabogda! Ja ga nikad ne gledam, no ako mi se jedne mrkle

noći dogodi te ga nađem naslonjena o rubnjak broda, a u blizini ne budežive duše — pogledaj dolje, Flask — i onda objema rukama čudnomgestom pokaže u more — sredit ću ga, svega mi! Ja sve mislim, Flask, da je

to sam đavo, samo što se prerušio. Vjeruješ li u čitavu onu bajku kako jeFedallah bio sakriven u utrobi broda? Sam vrag je on, kažem ti! A ne vidišmu repa, jer ga je podvio i skriva ga, bit će da ga nosi smotana u džepu.Grom ga ubio, baš mi sada pade na um: uvijek on traži kudjelje da ispunivrhove svojih čizama!— Spava obuven, nije li tako? Nema ni ranča, pa sam ga noću viđao kako

leži na vijencu konopa.— Dakako, i to je zbog te njegove proklete repine, koju on smota,

razumiješ li, pa je ugura u sredinu vijenca.— A kakvi su to posli između njega i starog?— Bit će neko pogađanje ili trgovina, kako mi se čini.— Ali kakva trgovina?— Pa znaš, stari je kao lud za onim Bijelim kitom, i sad ga se đavo

prihvatio, kako bi uzeo njegov srebrni sat, a možda i dušu ili nešto od tevrste, a za uzvrat će mu uručiti Moby Dicka.— Koješta, Stubbe! Kako bi to Fedallah mogao?— Ne znam, Flask, no đavo je čudan i lukav svat, to ti velim! Pričaju kako

je nekoć došepirio na zapovjednički brod, zafrknuvši svojim vraškim repomelegantno kao pravi gospodin, i upitao je li gazda kod kuće. Bio je zaistakod kuće i upitao vraga što želi. A vrag postrugne papcima i reče: »Hoćutoga i toga.« — »A čemu?« — »To te se ne tiče!« razbjesni se đavo.»Potreban mi je da se njime poslužim!« — »A ti uzmi što ti treba!« reče mustari — I tako mi svega, Flask, azijatsku je kugu i koleru morao preboljetiprije nego što ga se riješio. Progutat ću toga kita u jednom zalogaju ako nijeistina! A sad pripazi dobro, jesi li spreman? E, onda povuci naprijed, pa daodvučemo trupinu uz bok broda.— Čini mi se da se sjećam takve jedne priče — na to će Flask, kad su oba

čamca najposlije polako klizila naprijed, vukući svoj teret prema brodu. —Sjećam se, ali ne znam više odakle.— »Tri Španjolca«, u pustolovinama one trojice krvoločnih soldačina?

Jesi li u toj knjizi čitao, Flask? Zacijelo jesi.— Nisam, još nikad nisam čitao takve knjige, samo sam čuo za nju. No

recite mi, Stubb, je li đavo, o kojem ste malo prije govorili onaj isti koji sesada nalazi na »Pequodu«?— A jesam li ja onaj isti koji je pomogao ubiti ovog kita? Zar vrag nije

vječan? Tko je živ ikad čuo da đavo može umrijeti? Jesi li ikad vidio koga ukoroti za vragom? A ako đavo ima ključ te može u zapovjednikovu kajitu,

zar onda ne vjeruješ da bi i kroz bukaportu mogao otpuznuti u štivu? No,što sad kažeš, gospodine Flask?— Što mislite, Stubbe, koliko je godina Fedallahu?— Vidiš li tamo glavni jarbol? — i rukom pokaže na brod.— No dakle, to

je brojka 1, a pokraj nje možeš nanizati sve obruče s našeg broda, daposluže kao ništice, pa sve to zajedno ne bi dostajalo da označi ni početaknjegove dobi, kao što ni svi bačvari ovog svijeta ne bi nasmagati dovoljnoobruča za dovoljan broj ništica.— Čujte, Stubbe, meni se čini da malo pretjerujete kad kažete da biste

Fedallaha zagnjurili pod vodu kad bi vam se pružila prilika. No koje vamkoristi od toga, kad je Fedallah tako star da uz godinu njegove dobi uopćene bi bilo mjesta za toliko ništica, kako to malo prije rekoste, te vječno živi?Što bi onda koristilo da ga malo turnete u more, to vi meni recite?— Bilo kako mu drago, svakako ne bi udilo da se prijan malo namoči!— No on bi se opet odšunjao na brod!— E, pa onda nanovo s njim pod vodu!— A što onda kad bi njemu palo na pamet da vas malo zagnjuri, da vas

povuče pod vodu i udavi, što onda, e?— To bih volio vidjeti! Išarao bih mu lice takvim modricama te se zadugo

ne bi usudio ni poviriti u zapovjednikovu kajitu! Ostao bi on na dnu santine,gdje mu je i mjesto, a ne bi toliko gmizao po palubi. Prokleti đavo, Flask!Valjda ne misliš da ga se ja bojim? Tko se njega još boji, osim starogzapovjednika, koji se ne usuđuje uhvatiti ga i okovati lisičinama, kako bi izaslužio, već ga pušta da švrlja naokolo, da porobljuje ljude, da, da, i koji jes njim učinio ugovor što ga obavezuje da će mu na žaru peći sve one što ihon, đavo, bude pohvatao? I to mi je lijep gazda!— Mislite li da Fedallah kani ugrabiti kapetana Ahaba?— Mislim li? Još malo, pa ćeš doznati, Flask! No ja sada kanim malo bolje

pripaziti na nj, te ako vidim što sumnjivo, ja ću njega za šiju, pa mu skresatiu lice: »Slušaj, Belzebube, okani se toga«, a bude li se otimao i ritao, takomi Boga, ja ću rukom u njegov džep, i pograbiti ga za repinu, navući je namotovilo i tako ću mu je natezati i vući te će mu ostati samo kusast patrljak,a onda, kad vidi kako sam ga udesio, sve mi se čini, odgmizat će odatle čaki bez toga jadnog zadovoljstva da osjeća vlastiti rep među nogama!— A što ćete s tom repinom, Stubbe?— S repinom? Prodat ću je, kad dođem doma, kao volovski bič, nego što?— A vjerujete li u sve to što govorite, i sve što ste govorili, Stubbe?

— Vjerovao ili ne vjerovao, evo nas kod broda!Sad im s broda počeše dovikivati da kita privežu uz lijevi bok, gdje su

lanac za repnu peraju, i sve ostalo potrebno za vezivanje kita, već priredili.— Nisam li vam rekao? — nato će Flask. — Da, da, uskoro ćete vidjeti

ovu glavu običnog kita obješenu nasuprot onoj ulješurinoj!Ne prođe dugo, i Flaskove se riječi potvrdiše. Pošto je »Pequod« prije bio

nagnut prema ulješurinoj glavi, sada se zbog ravnoteže obiju glavetina opetizravnao, ali, a to će vam sada biti posve jasno, ipak je jadno stenjao iškripao. I tako, kad na jednoj strani izvuče uvis Lockeovu[310] glavu,otkotrljat ćete se na tu stranu, a kad s druge strane povučete goreKantovu[311] glavu, onda dolazite opet u ravnotežu, samo što se na takvojfilozofskoj ljuljački ne osjećate baš najbolje. Tako i neki umovi neprestanoudešavaju svoj čamac i traže ravnotežu. O, vi ludačine, bacite sve tepreteške terete u more, pa ćete opet zaploviti uspravno i lako.Kad se tjelesina običnog kita dovuče uz bok broda, poduzima se sve ono

što i prilikom dovlačenja ulješure, samo što se glava ulješure odrubljuječitava, dok se s glave običnog kita najprije odsijeku usne i jezik, pa sezajedno sa svim onim dobro znanim crnim kostima i usima, posebno izvukuna palubu. Ti se dijelovi kita zovu »kruna«. Na našem brodu sada nisu takoučinili. Trupla obaju kitova bila su stavljena uz krmu, te je »Pequod«,opterećen tim dvjema glavurdama, bio uvelike nalik na mulu koja nosi parprenatovarenih bisaga.Za to je vrijeme Fedallah mirno promatrao glavurdu običnog kita, kadikad

pogledajući s njenih duboko zasječenih mrežotina na zamršene crte vlastiteruke. Ahab je slučajno tamo zastao te se Pars[312] nalazio u njegovoj sjeni:Parsova sjena, ukoliko je nje uopće bilo, izgledala kao da se samo smiješalas Ahabovom i nju produljivala. A posada je i dalje radila i muku mučila, imornari su priprosto i neuko objašnjavali sve što se oko njih zbivalo, temeđu sobom dobacivali fantastična tumačenja.

74. ULJEŠURINA GLAVA

UsporedbaTu su vam evo dva golema kita, s glavurdama jednom pokraj druge.

Pristupimo bliže i stavimo svoje glave sasvim blizu njihovih.Od veličanstvenoga roda ponajvećih levijatana daleko su najvažnije

ulješure i obični kitovi. To su jedini kitovi za kojima ljudi redovito polaze ulov. Oni su za Nantucketance dvije krajnosti svih poznatih vrsta »veljeribe«, i kako se vanjštinom razlikuju najvećma po glavama — a takve dvijeglave upravo sada vise s oba »Pequodova« boka — to vam je lako učinitinekoliko koraka preko palube od jedne do druge: gdje ćete, volio bih znati,naći bolju prigodu za proučavanje praktične cetologije negoli baš ovdje?U prvi mah upada vam u oči opreka između tih dviju glava. Istina, obje su

neobično glomazne, no dok se kod ulješurine glave očituje nekamatematička simetrija, ona glavi običnog kita, nažalost, nedostaje.Ulješurina je glava kudikamo dojmljivija. Promatrajući je, čovjek joj inehotice, u pogledu općeg dostojanstva, priznaje silnu nadmoć. U našem jeslučaju ta dostojanstvenost još pojačana bijelosivkastim mrljama natjemenu, kao od soli i papra, a to rječito govori o njenoj poodmakloj dobi ivelikom iskustvu. Ukratko, to je, kakono kitolovci stručno kažu,»sjedoglavi kit«.A sad da ustanovimo po čemu se te dvije glave najmanje razlikuju: to su

dva najvažnija organa, oko i uho. Sasvim straga, po strani glave, i sasvimdolje, blizu kuta što ga čine kitove čeljusti, ako pomno tražite, opazit ćetenaposljetku oko bez trepavica, koje će vam se pričinjati kao oko u mladaždrebeta, nerazmjerno maleno prema golemosti glave. Po tome čudnompostranom smještaju kitova oka jasno je da on nikada ne može vidjetipredmet koji se nalazi pravo pred njim, baš kao ni onaj otraga. Ukratko,položaj kitova oka odgovara položaju ljudskog uha, te ćete lako zamislitikako biste se proveli kad biste ovako postrance, tako rekavši ušima, gledalina predmete. Onda biste se uvjerili da raspolažete vidokrugom od ciglihtrideset stupnjeva ispred osi vašeg postraničnog vida, a otprilike isto tolikoiza te osi. I kad bi u pol bijela dana vaš najljući neprijatelj s uzdignutimbodežom jurnuo ravno na vas, vi ga ne biste vidjeli, baš kao ni onda kad bivam se prišuljao iza leđa. Ukratko, imali biste, da tako kažem, dvoja leđa, au isto vrijeme dva čela (odnosno dva lica), jer što čini ljudsko lice ako nenjegov pogled, njegove oči?

Štoviše, dok su u većine životinja kojih se baš u ovom trenutku moguprisjetiti, oči tako smještene te se njihova vidna snaga stapa u jedno, tako dase u njihovu mozgu stvara samo jedna slika, a ne dvije, to se pri čudnompoložaju stvarno odijeljenih kitovih očiju, između njih diže mnogo kubičnihstopa njihove silne glavurde, nalik na planinu što se izdiže između dvajezera u dolini. To, dakako, mora vidne dojmove što ih prima svaki organzasebno, potpuno lučiti. Kit, dakle, s jedne strane vidi jednu sliku, a s drugestrane drugu, dok se pred njim neizbježno prostire savršena pomrčina iništavilo. Čovjek kao da zaista gleda u svijet iz jedne stražarske kućice kojaima dva u jedno povezana okvira na jednom prozoru. No, u kita su ta dvaokvira odjelito ugrađena: to su dva sasvim različita prozora, kroz koja muse pruža samo nejasan vidik. Tu čudnu osobinu kitovih očiju morajukitolovci uvijek imati na umu, a i čitatelj treba da se toga sjeti pri nekimdaljim prizorima.Mogao bi tkogod staviti vrlo čudno i nezgodno pitanje u vezi s kitovim

organima i njegovim vidokrugom. No, valja mi se zadovoljiti time da samoupozorim na jednu činjenicu. Dokle god su, na svjetlu, oči u čovjekaotvorene, njegovo je gledanje sasvim nesvjesno, to jest, on ne može a da nevidi sasvim svaki predmet što se pred njim nalazi. Ipak, iz iskustva znamo:iako možemo jednim jedinim, neodređenim pogledom obuhvatiti čitav nizpredmeta, sasvim je nemoguće da u isti mah pozorno i potpuno istražujemodva predmeta, bila velika ili sasvim mala, sve ako ti predmeti leže jedan uzdrugoga i sve ako se međusobno dodiruju. Ali zatim odijelite jedan predmetod drugoga, zaokružujući svaki od njih krugom posvemašnje tame, onda,ako hoćete da jedan od tih predmeta primite u svoju svijest, onaj će drugiprivremeno biti potpuno isključen iz vaše svijesti. A kako je to kod kita?Istina, kod njega moraju oba oka u isti mah djelovati, no radi li njegovmozak bolje i oštroumnije, shvaća li i kombinira li brže nego ljudski mozak,da u istom trenutku može dva predmeta što su sasvim oprečna i leže usuprotnom pravcu, dobro razlikovati i svjesno uočiti? Ako je zbilja tako,onda je to nešto tako izvanredno i osobito kao kad bi čovjek istodobnomogao izlagati dva sasvim različita Euklidova[313] problema. I, ako pravorazmislimo, u toj usporedbi nema nikakve nesuvislosti.Možda je to samo pusti hir, no uvijek mi se činilo kao da ono divlje

mahnitanje što spopada neke kitove kad ih tri ili četiri čamca u isti mahnapadaju, njihova plahost i sklonost čudnom strahu, svojstvena takvim

kitovima — kao da sve to proizlazi iz bespomoćne smetenosti volje, kojuim zacijelo ulijeva podijeljena i dijametralno oprečna snaga njihova vida.No i kitovo je uho baš isto tako čudno kao i njegovo oko. Ako ste potpuno

neupućeni u njihovu vrstu, mogli biste sate i sate tražiti taj organ po timdvjema glavama a da ga nikada ne otkrijete. Uho uopće nema uške, a usamu njegovu rupicu jedva će vam uspjeti prodrijeti s badrljicom guščjegpera — tako je čudesno sićušno. Uho leži nešto iza oka. Promatrajućinjihova uha, opazit ćemo tu bitnu razliku između ulješurina uha i uhaobičnog kita: dok ulješurino ima vanjski otvor, uho ovoga običnog kitapotpuno je presvučeno membranom, te je izvana savršeno neprimjetljivo.Zar nije neobično što grdosija kao što je kit gleda svijet tako majušnim

očicama, a grmljavinu sluša na uha koja su manja od zečjih? No, da su oči ukita goleme kao leća u Herschelovu[314] teleskopu, a uši kao portalikatedrala, bi li on stoga dalje vidio ili oštrije čuo? Nipošto! A zašto vi ondapokušavate »proširiti« svoj misaoni svijet? Radije ga istančajte!A sada, ako nam je pri ruci parni stroj ili kakva poluga, dajte da obrnemo

ulješurinu glavu i da je okrenemo na tjeme; po ljestvama popet ćemo se navrh i zaviriti u ta golema usta; kad ta glavurda ne bi bila sasvim odrubljenaod tjelesine, mogli bismo, s fenjerom u ruci, sići u Mamutsku spilju uKentuckyju, to jest u golemu spilju ulješurine trbušine. No zadržimo se tukod ovog zuba, pa se malo ogledajmo, da vidimo gdje se to nalazimo. Kakoli su ta usta divna i čista! Od poda pa do stropa podstavljena, ili, bolje reći,tapecirana blistavom, bijelom membranom, glatkom kao svadbeno svilenoruho nevjestinsko!Ali sad iziđimo i pogledajmo tu strašnu donju čeljust, koja naliči na dug i

uzan poklopac divovske burmutice, sa šarkama s kraja, umjesto sa strane.Ako podignete poklopac, da vam bude povrh glave, pa vidite nizove zuba,pričinjat će vam se da vidite pred sobom strašne rešetke za spuštanje, a tosu, jao, zaista i postali za mnoge jadne kitolovce nad kojima su se ti šiljci sjezivom silinom zaklopili. No još je strašnije promatrati te zube kad dubokoispod morske površine ugledate kakva mrzovoljasta ribaka gdje plovi sovješenom divovskom čeljusti, dugom petnaestak stopa, koja se otomboljilaravno dolje, u pravom kutu prema njegovoj tjelesini, sablasno nalik nakosnik[315]. Ta »velja riba« nije mrtva, nego samo klonula duhom, ili moždamalo ozlovoljena kao stari hipohondar, a usto tako ljena te su joj šarke na

čeljusti popustile, pa kad je, tako nedostojnu, vide njene posestrime,zastidjet će se zbog nje i zaželjeti joj grč i ukočenje čeljusti.Iskusan stručnjak može lako rastvoriti tu donju čeljust, i većinom je

otkidaju i izvlače na palubu, da bi se ondje povadili ti »bjelokosni zubi«, odkojih se dobiva tvrda »riblja kost«. Od te kosti kitolovci izrađujusvakovrsne stvarčice: palice, šipke za kišobrane, bičala i drugo.Ta se čeljust dugo i mučno poteže dok se ne dovuče na palubu, kao da je

sidro, a kad dođe određen čas, nekoliko dana poslije ostalog posla,Queequeg, Daggoo i Tashtego, svi odreda izučeni zubari, prionu da povadezube. Oštrom lopatom za čerečenje Queequeg isiječe zuberinu, a onda sečeljusti objese o klinove, pa se odozgo pomoću koloturnika izvlače zubi kaošto volovi u Michiganu izvlače staro hrastovo panje po divljoj krčevini.Obično ima četrdeset i dva zuba; u starih kitova ima dosta izglodanih, ali nijedan nije istrunuo, niti je — po našem uzoru — plombiran. Čeljust sezatim ispili u ploče, koje se slažu u hrpu poput dasaka za gradnju.

75. GLAVA OBIČNOG KITA

UsporedbaPrijeđimo sad na drugu stranu palube, pa dobro pogledajmo glavu običnog

kita.Kao što bismo po njenim bitnim oblicima plemenitu glavu ulješurinu

mogli usporediti s bojnim kolima starih Rimljana, a osobito sprijeda, gdje jetako široko zaobljena, tako glava običnog kita, na prvi pogled, svojomneelegantnošću prilično nalikuje na gigantsku cipelu sa šiljatim vrškom.Prije dvjesto godina neki je holandski putnik oblik te glave usporedio spostolarskim kalupom. I u taj kalup ili cipelu stala bi posve udobno onabaka iz bajke s cijelim rojem djece — ona i sve njezino potomstvo.No kad se bliže primičete toj glavetini, ona poprima najrazličitije izglede,

već prema tome s koje ju strane gledate. Stanete li navrh nje i gledate uotvore štrcala, koji su urezani u obliku slova »f«, pričinjat će vam se čitavaglava kao divovski violončelo, a oni otvori kao pukotine glasnjače. A kaduprete pogled u onu čudnu, na krestu nalik inkrustaciju na samom vrhu temase — u onu zelenu, školjčicama obraslu stvar što je Grenlanđani zovu»krunom«, a kitolovci u južnim morima »klobukom« — kada dakle upretepogled jedino u to, pomislit čete da je ta glava kakav golem hrastov panj, saptičjim gnijezdom na mjestu gdje se račva. Zacijelo ćete tako pomislitipromatrajući te žive rakušce što se gnijezde na tom »klobuku«; no ako je ivašu maštu pogodio drugi stručni izraz »kruna«, onda ćete pomisliti da je tamoćna grdosija okrunjeni morski kralj za koga je i načinjena ta zelena krunana tako čudnovat način. No ako taj kit i jest neki kralj, ipak je to i suvišemrzovoljan stvor a da bi graciozno nosio dijadem. Pogledajte mu samoopuštenu vilicu! Koliko li se silno mrgodi i pući! Po tesarskoj mjeri ima tupućenja i mrgođenja za kakvih dvadeset stopa u duljinu i pet u dubinu!Pućenje i mrgođenje koje će vam donijeti pet stotina i više galona ulja!Prava šteta što su u toga kita zečje usne, a rasjeklina je dugačka oko jedne

stope. Valjda mu je majka, u važnom razdoblju, plovila uzduž peruanskeobale kad su potresi uzrokovali raspucavanje obale. Preko tih usana, kao poklizavu pragu, spuštamo se sada u njegova usta. Časti mi, da sam uMackinawu, pomislio bih da sam ušao u indijanski wigwam. Bože mili, je lito put kojim je pošao Jona? Krov je gotovo dvanaest stopa visok, i diže se uprilično oštru kutu, kao da se tu zaista nalazi prava greda sljemenjača, doknam ta svinuta, rebrasta i dlakava krila pokazuju one svoje čudesne, napol

uspravne, sabljasta oblika rožnate ploče — usi, otprilike tristo sa svakestrane, koje s nepca vise, nalik na rebrenice što smo ih već na drugomemjestu uzgred spomenuli. Krajevi tih usi raščijani su u rožnata vlakna krozkoja kit cijedi vodu, i u njihovim zamršenim spletovima zaustavlja maluribu kad za vrijeme hranjenja, razjapljenih usta, plovi kroz nepreglednamora okrijeka. Na središnjim rebrenicama usi, kako su po prirodi nanizane,ima nekih čudnovatih znakova, zarezotina, zavoja, šupljina i brazda, pokojima neki kitolovci izračunavaju starost životinje, kao što se po prstenimaizračunava starost hrasta. Premda sigurnost takva načina proračunavanjanije ni izdaleka dokazana, ipak po analogiji miriše na vjerojatnost. Svakakomoramo, u slučaju da vjerujemo u točnost takva preračunavanja, običnomkitu priznati kudikamo veći broj godina nego što bismo to na prvi pogledpovjerovali.U drevna vremena kao da su vladala najneobičnija mišljenja u pogledu tih

»rebrenica«. Neki ih Purchasov[316] putnik naziva čudesnim »zaliscima« ukitovoj usnoj šupljini[317], drugi opet »svinjskim čekinjama«, a treći, nekičovo u Hakluytovim izdanjima, služi se ovim biranim riječima: »Ima tu okodvjesto i pedeset peraja, izraslih na svakoj strani njegove gornje čeljusti, štose u luku svijaju nad njegovim jezikom, a s obiju strana njegovih ustâ.«Kako je svakom poznato, od tih se »svinjskih čekinja«, »peraja«,

»zalisaka«, »rebrenica«, ili kako god želite, izrađuju za naše gospođe šipkena steznicima i drugi slični predmeti. No u tom pogledu potražnja ovogmaterijala već je odavna u opadanju.Najviše je ta »riblja kost« bila na cijeni u doba kraljice Ane, kad je

posvuda vladala moda krinoline[318]. I kao što su se nekoć dične gospeveselo kretale, tako reći u samim raljama kitovim, tako i dandanas, kadudari pljusak, tražimo zaštitu pod tim istim raljama, jer kišobran je šatorrazapet pod tim istim »ribljim kostima«.No sada načas zaboravite sve što rekosmo o tim »rebrenicama« i

»zaliscima«, pa stojeći usred usta običnog kita, ponovno pogledajte malooko sebe. Videći sve te rožnate kolonade tako sustavno stavljene unaokolo,zar vam se ne čini da stojite usred golemih haarlemskih orgulja[319] i dazurite u one tisuće svirala? Do tih orgulja stupamo po najfinijem turskomćilimu — po jeziku koji je tako reći slijepljen uza samo dno tih golemihusta. Taj je jezik neobično tust i mekan, te se vrlo lako dogodi da se pripovlačenju na palubu raspukne. Koliko se na prvi pogled može prosuditi, taj

jezik pred nama dobar je »šestbačvenjak«, to jest — dat će nam oko šestbačava ulja.Sada ste zacijelo jasno razabrali istinitost onoga što sam u početku rekao

kako između ulješurine glave i glave običnog kita postoji velika razlika.Hajde da ponovimo: u glavi običnog kita nećemo naći velik izvor vorvanja,a nikakvih »bjelokosnih« zuba, nikakvu dugačku tanku vilicu donje čeljusti,kao u ulješure. U nje pak nećemo naći one rožnate ploče — usi, niti golemudonju usnu, a jedva ćemo naići na nešto što je nalik na jezik. Zatim: običnikit ima dvije vanjske nosnice-štrcala, a ulješura samo jedno.Bacimo sada još posljednji pogled na one dvije veličanstveno zakukuljene

glave, dok još leže tako jedna pored druge, jer jedna će od njih uskoropotonuti u more, bez opomene, a i druga će ubrzo za njom.Jesmo li upamtili oblik i izraz te ulješurine glave? Sve je to ostalo

nepromijenjeno kako je izgledalo u času umiranja, samo što su neke od tihdugih bora i mrežotina kao splasnule i nestale s čela. I meni se čini da se nato široko njeno čelo slegla neka prerijska tišina i smirenost, rođena iz nekefilozofske ravnodušnosti prema smrti. Ali pogledajmo sad izraz one drugeglave. Pogledajmo tu čudovišnu donju usnu, pritisnutu slučajno uz bokbroda, kao da želi čvrsto stegnuti vilice. Ne čini li se kao da čitava ta glavagovori o nekoj užasno zbiljskoj odlučnosti s kojom valja smrti gledati u oči?Po mom je sudu taj obični kit bio stoik, a onaj glavač — Platonovsljedbenik, koji je u svojim posljednjim godinama možda prigrlio Spinozinunauku[320].

76. ZIDODER

Prije nego što, zasad, ostavimo ulješurinu glavurdu, želio bih vam, kaorazumnu fiziologu, samo još skrenuti pozornost na čelo te glavurde i na svuzbijenost toga čela. Htio bih da ga malo razmotrite, s jedinom namjerom dasebi stvorite nepretjeranu, stvarnu sliku o zidoderskoj silini koja se zacijelou njemu slegla. Ovo je nešto bitno, jer sad vani valja tome ili povjerovati ilizauvijek ostati u nevjerici u pogledu jednog od najstrašnijih ali zato ipak nemanje istinitih događaja što ih povijest pamti.Kad ulješura pliva u običnu položaju, opažate kako joj je čelo prema vodi

kao neka gotovo okomita ploha, opažate da se donji dio čela znatnozaobljuje unazad, kao da time stvara više mjesta za podugačku udubinu, ukoju se uklapa donja čeljust nalik na donji, poprečni križ jedra, opažatekako su joj usta smještena posve ispod glave, baš kao kad bi se vaša ustanalazila sasvim ispod brade. Osim toga vidite da kit nema nikakva vanjskognosa, a ono malo što ga ima — njegovo štrcalo — nalazi se navrh glave;opažate da su mu oči i uši smještene postrance, udaljene od čela gotovo zajednu trećinu njegove cjelokupne dužine. Očito ste sada shvatili da je cijeločelo ulješurine glave prazan, slijepi zid, bez ijednog organa ili ma kakveosjetljive izbočine. Nadalje treba znati da se samo pri kraju donjega,unatrag zaobljenog dijela čela nalazi slab trag nekih kostiju, a tek dvadesetstopa podalje od čela naići ćete na potpuno uobličenu lubanju. I tako je tagolema beskosna masa nalik na nekakav jastuk. I konačno, kako ćeteodmah vidjeti, ona je djelomice ispunjena najfinijim uljem, pa je stogapotrebno upoznati se s prirodom onog tkiva što tako neprobojno zaštićujesvu tu prividnu mekoputnost. U nekom prijašnjem poglavlju opisao samvam kako tustilo omata kitovo tijelo kao što kora omata naranču. Upravo jetako i s glavom, samo s tom razlikom što je taj omot, iako ne tako debeo,ipak tako vlaknast i žilav da ga čovjek koji ga nije imao pod rukama, nemože zapravo ocijeniti. Od njega će se nemoćno odbijati najoštriji harpun,najljuće koplje, bačeno najsnažnijom ljudskom rukom. To je upravo takokao da je čelo ulješure popločeno samim konjskim kopitima. Sumnjam dato čelo ma što osjeća.Još nešto valja imati na umu. Kad se dogodi da se dva velika, teško

nakrcana broda nađu stisnuta i zgnječena jedan pokraj drugoga u luci, što liće onda mornari učiniti? Na onome mjestu gdje se brodovi dodiruju nećestaviti ništa tvrdo, kao što je željezo ili drvo. O ne! Oni će to mjesto

osigurati velikom okruglom strunjačom od kudjelje ili pluta, što je omotananajdebljom i najžilavijom volovskom kožom, i ta će pouzdano i bez šteteodolijevati svakom pritisku koji bi slomio sve hrastove klinove i željeznemotke. To već samo po sebi dovoljno jasno upućuje na ono na što smjeram.Osim toga, uvijek sam nagađao ovako: budući da obična riba ima organzvan riblji mjehur, koji se po volji može napuhavati i stezati, a ulješura,barem koliko je meni poznato, takva organa nema, kao i s obzirom na inačeneprotumačiv način kako ona zaroni glavom pod vodu, a onda opet izroni iplovi s glavom visoko uzdignutom iznad vode, te uzimajući u obzir ničimometanu elastičnost ovoja, a pomišljajući i na jedinstvenu nutrinu njeneglave — uvijek sam, velim, nagađao da to tajanstveno saće nalik na plućnemjehuriće ima neku dosad nepoznatu i neslućenu vezu s vanjskim zrakom,te je sposobno da se uzduhom nadima i steže. Ako je zaista tako, zamisliteneodoljivost te sile, potpomognute najrazornijim i najneopipljivijim od svihelemenata.A sad pazite. Da dade zamah i nepogrešnu udarnu snagu tome neosjetnom,

neprobojnom i nepovredivom zidu i olovnoj tvari što je unutra, iza toga zidapliva čitavo brdo životnosti, koju valja mjeriti kubičnom mjerom kao što semjeri nagomilano drvo; a sve je to podvrgnuto jednoj volji, kao unajsitnijem kukcu. I stoga, kad vam poslije stanem pričati u kakvim se sveosobinama i okolnostima pokazuje silina te grdne nemani, i kad uzmemopisivati i neke od njenih manjih razbijačkih pothvata, vjerujem da ćete seodreći svih svojih zabluda i nevjerica te biti spremni povjerovati, a da niobrvom ne uzvinete, čak i to da je ulješura probila prolaz kroz Darienskuprevlaku[321] i tako spojila Atlantski s Pacifičkim oceanom. Jer ako nevjerujete u kita, u carstvu Istine vi ste samo provincijalac i sentimentalac.No živu će Istinu sagledati samo giganti-daždevnjaci. Kako li je tu malamogućnost za provincijalce! Što se zbilo slabašnom mladiću koji je strgaoveo s lica strašne božice u Saisu?[322]

77. VELIKA »HEIDELBERŠKA BAČVA«

Sada je na redu ispražnjivanje »spremnice«. No ako to čovjek želi valjanoshvatiti, potrebno je da se barem donekle uputi u unutarnju strukturu tijelana kojem se vrši operacija.Gledajući na ulješurinu glavu kao na duguljasto tijelo, mogli bismo je

pomoću kose plohe razdijeliti u dva zaobljena piramidna »klina«,[323] odkojih je donji dio koštana struktura koja tvori lubanju i čeljust, dok je gornjidio od masne tvari bez ikakvih kostiju, kojemu prednji kraj čini, okomito,vidljivo čelo ulješure. Horizontalnim rezom možete gornji »klin« razdijelitiu dva gotovo jednaka dijela, što su već prirodno podijeljeni jednimunutarnjim zidom koji se sastoji od nekakve debele, žilave tvari.Donji, podijeljeni dio, nazvan »žlundra«, podsjeća na golemo saće,

ispunjeno uljem, na saće nastalo prepletanjem onih deset tisuća stanica odčvrstih, pruživih bijelih vlakana kroz njegovu unutrašnjost. Gornji je diopoznat pod imenom »spremnica«, a možete je smatrati ulješurinom velikom»heidelberškom bačvom«.[324] I kao što je ta čuvena bačva po svojojprednjoj strani ukrašena tajanstvenom rezbarijom, tako je i kitovo divovskočelo išarano bezbrojnim čudesnim crtarijama, kao simboličnim ukrasomnjegove orijaške bačve. I kao što su tu heidelberšku bačvu uvijek puniliponajboljim vinom iz Rajnske doline, tako i ulješurina »spremnica«sadržava najskupocjenije ulje svih njenih berba, naime nadasve cijenjenivorvanj u njegovu najčišćem, bistrom i najmirisnijem stanju. Ta seskupocjena tvar, ničim pomiješana, inače ne nalazi ni u kojem drugomdijelu ulješurina tijela. Za života »velje ribe« vorvanj je uvijek tekućina, alikad ulješura ugine, ta se tvar ubrzo počinje zgušnjavati tek što dođe u dodirsa zrakom, te širi prekrasne kristalne izdanke, baš kao što se na vodenojpovršini stvara prvi nježni i još sasvim krhki led. Iz »spremnice« jednevelike ulješure dobit ćemo obično oko pet stotina galona spermaceta ilitivorvanja, iako se mnogo od te uljevite tvari gubi s različitih neuklonjivihuzroka: mnogo se prospe, isteče i prokaplje pri mukotrpnoj raboti da sepokupi koliko je moguće.Ne znam kakvim je finim i dragocjenim materijalom heidelberška bačva

iznutra obložena, no zacijelo se ta tvar ni izdaleka ne može mjeriti s onimsvilastim tkanjem biseraste boje nalik na podstavu fine bundice, tkanjemkojim je presvučena čitava unutrašnjost »spremnice«.

Zacijelo ste već uočili činjenicu da ulješurina »heidelberška bačva«zaprema čitavu dužinu gornjeg dijela njene glave, pa kao što već znate da taglava zaprema jednu trećinu čitava tijela, i uzmemo li da ta životinja možedoseći dužinu od osamdeset stopa, onda dubina te »bačve« iznosi više oddvadeset i šest stopa, ako se, po duljini, objesi uz bok broda.A kako prilikom odrubljivanja ulješurine glave operater radi posve blizu

baš onoga mjesta gdje će mornari uskoro probiti ulaz u »spremnicu«, onmora raditi nadasve oprezno, da ne bi nesmotrenim ili preuranjenimudarcem provalio u ono svetište i tako upropastio tekućinu neprocjenjivevrijednosti. I zato se taj odsječeni kraj glave tek sasvim pri kraju izvlači izvode i drži u tom položaju pomoću golemih mesarskih kolotura, kojihkonopi tvore nerazmrsiv splet na tom dijelu broda.I pošto sam vas sada dovoljno uputio u sve, molim vas da prisustvujete

čudesnoj i, u ovom osobitom slučaju, nadasve opasnoj raboti odčepljivanjaulješurine »heidelberške bačve«.

78. BUNAR I KABLOVI

Okretan kao mačka, Tashtego se pope i onda, ne mijenjajući svoj uspravnipoložaj, potrča ravno po istaknutom kraju glavnog križa do onog dijela kojise nadvio baš iznad izvučene »bačve«. Ponio je sa sobom tanak konop štoga mornari zovu »bič«, a što se sastoji samo od dva dijela koji prolazejolačom.[325] Pričvrstivši kolotur o križ, uze mahati jednim krajem užetadok ga jedan mornar na palubi čvrsto ne uhvati. Tad, šaku za šakom,Indijanac po drugom kraju proletje zrakom dolje te vješto prispje navrhkitove glave. Tu poviše svih ostalih svojih drugova kojima živahnodovikuje — stoji nalik na mujezina koji s visoke munare pozivapravovjerne na klanjanje. I pošto su mu dodali oštru bradvu s kratkomdržalicom, on revno traži prikladno mjesto gdje da probije »bačvu«. Pri tomposlu postupa vrlo oprezno, kao čovjek koji u staroj straćari traži skrivenoblago, kuckajući pažljivo po zidovima ne bi li kako otkrio gdje je uzidanozlato. Pošto je našao pravo mjesto, oni s palube već su za to vrijeme najednom kraju »biča«privezali čvrst, željeznim obručem okovan kabao nalikna bunarsko vjedro, dok drugi kraj, zategnut preko palube, opreznopridržavaju dva-tri mornara. Ti ljudi sada potežu taj konop sve dok čabar nedođe nadohvat Indijancu, komu je već neki drugi mornar pružio bašdugačku motku. Pričvrstivši čabar o motku, Tashtego spušta čabar u»bačvu« sve dok sasvim ne iščezne. Zatim dovikne nešto onima koji držejedan kraj »biča«, i gle — čabar opet polagano izranja, brboćući kao svježemlijeko u mljekaričinoj muzlici. Oprezno spuštenu i do vrha punu posuduprihvaća za to određen mornar pa je prazni u veliko bure. I tako se čabaristim putem diže i spušta dok duboki bunar do temelja ne iscrpu. Što se tajposao više primicao kraju, Tashtego je svoju dugu motku morao svesnažnije i sve dublje zaranjati u »bačvu«, te je motka ulazila i do dvadesetstopa duboko.»Pequodovi« su ljudi neko vrijeme tako pretakali, i već je nekoliko bačava

bilo napunjeno mirisnim spermacetom, kadli se sasvim neočekivano dogodineobična nesreća. Je li taj divlji Indijanac Tashtego bio tako nesmotren ismion te je načas propustio da se jednom rukom drži za konop velikogkoloturnika koji je podržavao golemu glavu, ili je mjesto na kojem je stajaobilo tako izdajnički klisko, ili je možda sam nečastivi želio da se sve tozbude, ne iznoseći za to svoje razloge — kako se to upravo zbilo ne može

se točno reći, tek u času kad je osamnaesti ili devetnaesti čabar pri crpljenjuizranjao, jadni se Tashtego — o Bože! — sunovrati naglavce u tu veliku»heidelberšku bačvu«, baš kao vraćeno drugo vjedro na pravom bunaru —te ga u tren oka nestade, dok je vorvanj jezivo zagrgotao!— Čovjek u moru![326] — klikne Daggoo, koji se od svih prvi pribrao. —

Povucite čabar ovamo!I jednom nogom stane u nj da bi bolje osigurao svoje prihvatište na

kliskom konopu, a ljudi ga povukoše na vrh goleme glave, gotovo još prijenego što je Tashtego mogao dospjeti na njeno dno. A unutra, u golemojglavi, nasta strašno komešanje. Svi se nadvili nad rubnjak i pogledali doljegdje se maločas beživotna glava sad njihala i udarala upravo ispod površinevode, kao da ju je baš u taj čas obuzela neka važna misao. No, bješe tosamo borba kojom je jadni Indijanac i nesvjesno pokazivao kako je opasnadubina u koju je utonuo.U tom trenutku, dok je Daggoo stojeći na kitovoj glavi razmrsivao »bič«

koji se bio nekako oštetio na velikim oštrim koloturnicima, odjednom sezaču oštro praskanje, i na neizrecivi užas svih prisutnih iščupa se jedna oddviju golemih kuka o koje glava bijaše pričvršćena, i grdna se masa uzastrahovit trzaj pokrenu ustranu, a brod se, kao omamljen, zaljulja i potresebaš kao da je udario o santu leda. Preostala kuka o kojoj je sada visio čitavteret kao da je svakog časa imala popustiti, a to je bilo još vjerojatnije jer segolema glava silno ljuljala.— Siđi! Siđi! — dovikivali mornari iza glasa Daggoou, koji se jednom

rukom držao za teški koloturnik, tako da bi i dalje visio u zraku sve kad bise glava i otkinula. Pošto je crnac razmrsio kvar na »biču«, gurao je čabar utaj sada utonuli bunar, ne bi li ga pokopani harpunaš prihvatio i tako seizvukao.— Sto mu gromova, čovječe! — viknu Stubb. — Zar nabijaš patronu?

Pusti to! Makni se! Kako ćeš mu pomoći bacajući mu na glavu taj željezomokovani čabar! Miči se odatle!— Dalje od kolotura! — zaječa nečiji glas kao prasak rakete.Gotovo u istom trenutku stropošta se silna masa u more uz gromovit

tutanj, kao da se potporna pećina Niagare survala u vrtlog. Nenadanooslobođena brodska trupina zaljulja se tako snažno da se pokazala bakarnaoplata. Svima zastade dah u grudima kad su kroz maglu rasprsnutih valovatek s mukom mogli razabrati Daggooa, koji se nemoćno ljuljao čas nadpalubom, čas nad morem, dok je jadni Tashtego, živ zakopan, nezadrživo

sve dublje tonuo na morsko dno! No tek što je zasljepljujuća para postalamalko prozirnija, načas se ukaza neki nagi lik, sa kitarskim mačem u ruci:lebdi lik brodskom ogradom, a čas zatim glasan mi pljusak objavi da je mojhrabri Queequeg zaronio da spasi druga. Svi jurnuše do rubnjaka, i trenutakza trenutkom svako je oko prekápalo svaki i najmanji val, no nigdje traga nijadnom utopljeniku ni hrabrom roniocu. Tad nekolicina mornara poskakašeu čamac što bijaše uz bok, te se malko otisnuše od broda.— He-he! — odjeknu odjednom glas Daggooa, koji je još lebdio na svome

sada već smirenom promatralištu iznad nas. Pogledavši više ustranu,vidjesmo jednu ruku koja je stršila iz modrih valova. Bila je to čudna slika:kao da nečija ruka razmiče travu povrh groba.— Obojica! Obojica! Evo obojice! — ponovno se oglasi Daggoo, zaori se

njegov radostan poklik, a čas zatim ugledasmo Queequega kako srčanozamahuje jednom rukom, dok drugom drži Indijančevu kosu. Uvukoše ih uspremljen čamac i brzo podigoše na palubu. No, trebalo je dosta vremenadok se Tashtego oporavio, a ni Queequeg nije bio baš suviše bodar.I sad je pitanje kako je Queequegu uspjelo to plemenito djelo spašavanja?

Evo kako: ronio je za golemom glavom koja je polagano tonula, zatim ju jesvojim oštrim mačem pri dnu zarezao postrance, tako da je ondje prorezaopovelik raspor, odbacio je tada mač te zavukao svoju ruku koliko je mogaounutra, i to gore, i tako izvukao jadnog Tashtega za glavu. Poslije nam jerekao da je najprije napipao njegovu nogu, no znajući vrlo dobro da takonije smjelo biti i da bi to moglo izazvati velikih neprilika, gurnuo je nogunatrag, pa je vješto gurajući i povlačeći obrnuo Indijanca, tako da se on priidućem pokušaju pojavio na valjan stari način — s glavom naprijed. A štose tiče glavurde, ona se ponijela bolje nego se moglo očekivati.I tako, zahvaljujući Queequegovoj velikoj smjelosti i njegovoj primaljskoj

spretnosti, Tashtegovo je spasenje, odnosno ponovno rođenje sretnouspjelo,[327] unatoč zaprekama koje su bile nadasve neugodne i naokobeznadne. To je pouka koje nikad ne bismo smjeli zaboraviti. Vještinuprimaljstva trebalo bi poučavati usporedo s mačevanjem, boksom, jahanjemi veslanjem.Znam da će se ova čudnovata pustolovina čovjeka iz Gay Heada ponekim

ljudima s kopna činiti nevjerojatnom, iako su i sami zacijelo već vidjeli iličuli kako je tkogod i na kopnu pao u bunar. To, uostalom, često biva, i to samanje opravdanja nego što je bilo kod Indijanca kad se uzme u obzirosobita klizavost ograde na ulješurinu zdencu.

No možda će tko oštroumno navaljivati: — Pa kako to? Mislimo da jeglava ulješure, načinjena od poroznih stanica, najlakši i naplutastiji dionjena tijela? A ti sve nešto pričaš kako je utonula u elementu kojemu jespecifična težina veća od njezine. E, sad smo te ulovili!O, nipošto! Naprotiv, ja sam vas natjerao u škripac! Jer u času, kad je jadni

Tash pao u »bačvu«, ta je »spremnica« bila gotovo ispražnjena, i sva onalakša tvar — vorvanj — već izvađena, tako da je preostalo malo šta osimgustog, žilavog bunarskog zida — duplo spojene zbijene tvari, kao što samveć prije spomenuo — koji je teži od morske vode, pa može potonuti kaokomad olova. No glavurda nije baš tako naglo tonula, jer su se tome opiralinjeni drugi dijelovi, mnogo lakši, i stoga se spuštala u dubinu sasvimpolagano, pružajući Queequegu poštenu priliku da svoj okretni primaljskizahvat, da se tako izrazimo, izvrši u trku. Jest, bio je to pravi porođaj nabrzinu.A da je Tashtego našao smrt u toj glavi, bilo bi to neobično raskošno

umiranje, zastrto i prigušeno snježnom bjelinom mirisnog vorvanja, i on bise našao u lijesu, na nosilima i u grobnici usred otajstvene odaje kitovasvetišta. Poznat je samo jedan slučaj još slađeg umiranja — a to je smrtnekog skupljača meda iz Ohija, koji je, tražeći meda.u velikoj duplji nekogašupljeg drveta, naišao na toliko izdašno skladište meda da je, nagnuvši sepreduboko, upao u nj, tako da je umro — balzamiran. Što mislite, koliko ihje tako palo u med u Platonovoj medenoj glavi i tu slatko poginulo?

79. PRERIJA

Tko bi htio pomno proučiti crte lica, ili opipom istražiti izbočine na glavitoga levijatana, taj bi se latio posla na koji se nijedan fiziognomičar ilifrenolog ne bi nikada osmjelio. Takav bi nam se pothvat činio gotovo istotako koristan kao što bi za Lavatera[328] bilo da mora ispitati nabore naGibraltarskoj stijeni; ili Gallu[329] da se ima ljestvama popeti i istražitikupolu Panteona. Ipak u onom svome slavnom djelu[330] Lavater neproučava samo različita ljudska lica nego vrlo pomno promatra izgledkonjâ, pticâ, zmijâ i ribâ, te se podrobno bavi promjenljivošću izraza pokojima se razlikuju. A ni Gall ni njegov učenik Spurzheim nisu propustilida donekle prikažu frenološke karakteristike i ostalih stvorenja osimčovjeka. I stoga, premda nemam osobitih sposobnosti da se proslavimnekim pionirskim radom, ja ću u primjeni tih dviju poluznanosti s obziromna kita učiniti što znam i umijem. Laćam se svakog pokušaja, a postižemšto mogu.U fiziognomskom pogledu ulješura je iznimno stvorenje. Nema pravoga

nosa. A budući da je nos najupadljiviji dio lica, i jer možda najvećmaoblikuje i uvjetuje njihov zajednički izraz, to bi se možda moglo činiti daposvemašnji nedostatak nosa kao vanjske izrasline mora uvelike utjecati naulješurin izraz lica. Jer kao što se vjeruje da su u vrtlarskom krajoliku nekitornjić, kupola, kip ili kakva kula gotovo nužni za upotpunjavanje scene,tako nijedno lice ne može biti fiziognomski izražajno bez svoga izdignutogšupljega nosnog zvonika. Otkrhnite nos Fidijinu[331] mramornom Zeusu —i kakva li žalosna ostatka! No Levijatan je tako divovskih razmjera i takoveličanstven u svojoj golemosti da onaj nedostatak što nagrđuje isklesanogZeusa njega nipošto ne unakazuje. Naprotiv, to kao da još povećavanjegovo dostojanstvo. Nosina u kita bila bi zapravo neskladna. Veslajući učamcu prilikom toga svog fiziognomskog putovanja oko njegove golemeglave, vašem udivljenju za nj neće barem nikad smetati pomisao kako bi gatko mogao povući za nos. Pogubna misao koja se tako često nameće čak ionda kad promatrate najveličanstvenijega kraljevskog žezlonošu na njegovuprijestolju.U fiziognomskom smislu kit nam se možda ukazuje u svom

najdostojanstvenijem izgledu kad promatramo njegovu glavu sprijeda. Taj

je pogled veličanstven.Neko zamišljeno, lijepo ljudsko čelo nalik je na istok kad se budi u zoru.

Namreškano čelo bivola koji počiva na paši ima u sebi nešto veličanstveno.Čelo slona koji kroz gorske klance i gudure vuče teške topove odražavaveličajnost. Tajanstveno čelo, ljudsko ili životinjsko, nalik je na onaj velikizlatni pečat na poveljama njemačkih careva, a znači: »Bog — izvršenodanas mojom rukom«. Ali u većine stvorova, pa i u samog čovjeka, čelo jevrlo često samo krajičak planinske zemlje, proplanak koji se proteže dužsnježne granice. Jer malo ima čela koja se poput Shakespeareova iliMelanchthonova[332] izdižu tako visoko i spuštaju tako duboko da su im očikao bistra, vječna, nepomućena gorska jezera, a nad njima, u čeonimborama, kao da otkrivate razgranate tragove misli što se spuštaju s visina dase ondje napoje — otkrivate ih kao što planinski lovci po snijegu otkrivajutragove jelena. No, u gorostasnoj ulješuri ta uzvišena, gorda i božanskadostojanstvenost, sadržana u tome čelu, tako je neizmjerno uveličana, tegledajući ga ovako sprijeda, osjećate božanstvo i strahovitu snagu silnijenegoli pri promatranju bilo kojega drugog objekta žive prirode. Jer ne viditeništa pojedinačno, nijedna crta ili značajka nisu posebno istaknute, ni nos,ni oči, ni uha, ni usta, ni lice (ništa takvo ulješura i nema) — ne vidite ništadoli širokog svoda čela, izbrazdanog zagonetkama, čela koje nijemo prijetipropašću čamcima, brodovima i ljudima. A to čudesno čelo ništa ne gubi nionda kad je gledano sa strane, samo što vas tako ne zaokuplja svojomveličajnošću. Gledajući ga u profilu, sasvim ćete jasno po sredini razabrationu horizontalnu polukružnu udubinu koju Lavater na čovječjem čelusmatra znakom genijalnosti.Kako? Zar genijalnost u ulješure? Je li ulješura ikad napisala kakvu knjigu

ili održala govor? Nije, ali njena se genijalnost očituje u tome što ne čininišta posebno da bi je dokazala. Ona se poglavito očituje u njenoj šutnji,kao u sfinge. A ta me šutnja podsjeća na to kako bi drevni istočni narodi, dasu je poznavali, u svojoj naivnoj i čarolijama prožetoj mašti ulješuruzacijelo bili učinili svojim božanstvom. Oni obožavaju i nilskog krokodila,zato što nema jezika, a ni ulješura nema jezika, odnosno taj je jezik u njetako malen da ga uopće ne može ispružiti. Ako jednom u budućnosti nekivisoko obrazovan i pjesnički nastrojen narod poželi vratiti veselimproljetnim antičkim bogovima njihova iskonska prava, i žive ih i istiniteustoličiti na danas egocentričnom nebu, na danas samotnom brežuljku, tada

budite sigurni da će ulješura, uzdignuta do visokoga Zeusova prijestolja,vladati njime.Champollion[333] je odgonetnuo zapetljane granitne hijeroglife, ali nema

tog Champolliona koji bi odgonetnuo Egipat na licu ma kojeg čovjeka ilima kojega živog bića. Fiziognomika je, poput svake druge ljudske znanosti,samo prolazna bajka. Ako, dakle, Sir William Jones,[334] koji je čitao natrideset jezika, nije uspio pročitati dublje i finije misli na licu sasvimpriprosta seljaka, kako se onda smije neuki Ismael ponadati da će pročitatistrašnu kaldejštinu s ulješurina čela? Ja samo stavljam to čelo pred vas. A vičitajte ako možete.

80. JEZGRA

Ako je ulješura u fiziognomskom smislu Sfinga, za frenologa je njezinmozak bez sumnje kvadratura kruga.[335]

U potpuno izrasle životinje lubanja je najmanje dvadeset stopa dugačka.Istavite donju čeljust, i postrani je pogled na lubanju nalik na postraničnipogled na blago ukošenu plohu koja počiva na ravnoj podlozi. No u životu— kao što smo na drugom mjestu vidjeli — ta je nakoso položena plohauglasto pokrivena silnom gomilom »žlundre« i vorvanja, te gotovo oblikujekocku. Viši kraj lubanje zaobljen je u krater, gdje počiva taj dio mase, dokse ispod dugačkog poda toga kratera nalazi još jedna izdubina, koja jemalokad dulja od deset inča i isto toliko duboka: tu se nalazi šačica mozgatoga čudovišta. Od čela je mozak udaljen najmanje dvadeset stopa, skriveniza golema bedema, kao unutarnja citadela u prostranim utvrdama uQuebecu. Skriven je u njemu kao kutija s dragocjenostima, tako te sampoznavao neke kitolovce koji su najodlučnije poricali da ulješura ima makakav drugi mozak osim ono nešto opipljivo što je samo nalik na mozak, atvori kubne metre vorvanjske »spremnice«. Budući da ta tvar leži smotana učudnim zavojima i kolutima, to je po njihovu shvaćanju kanda više u skladus pomišlju na njenu opću snagu, da taj tajanstveni dio ulješurine glavuresmatraju sjedištem njene inteligencije.Jasno je, dakle, da nam u frenološkom pogledu glavurda toga levijatana,

dok je živ, pruža sasvim pogrešnu predodžbu, jer ne možete ni vidjeti ninapipati nikakva znaka njegova pravog mozga. Kit poput svih moćnih bićapokazuje običnom svijetu posve lažno lice.Kad izvadite sve one hrpe vorvanja iz lubanje, pa zatim s leđa pogledate

njen stražnji kraj, koji je uzdignutiji, začudit ćete se velikoj sličnosti sčovječjom lubanjom, ako je promatrate u tom istom položaju i sa te točkegledišta. I zaista, stavite li tu obrnutu lubanju (smanjenu na veličinučovječje lubanje) u niz među nekoliko čovječjih lubanja, vi ćete je inehotice pomiješati s ostalima, nećete vidjeti razlike, a razabirući nekeudubine na njezinu tjemenu, reći ćete kao kakav frenolog: »Taj čovjek nemasamopoštovanja i ništa mu nije sveto.« A prema tim negativnim tvrdnjama,i sve u vezi s činjenicom da je ta glavurda zaista izvanredno golema isnažna, moći ćete sebi stvoriti najispravniju, iako ne baš najlaskavijupredodžbu o tome u čemu je najčešće bit veličine i moći.

Ukoliko pak smatrate da se upoređivanjem dimenzija kitov mozak nemože adekvatno prikazati, imam za vas jednu drugu misao. Promotrite lipomno kralježnicu ma kojeg četveronošca, neobično ćete se začuditi kakosu kralješci slični ogrlici nanizanih zakržljalih lubanja, te kako svakipojedini pokazuje rudimentarnu sličnost s pravom lubanjom. Postoji jednonjemačko shvaćanje da su kralješci nepotpuno razvijene lubanje. No tučudnovatu vanjsku sličnost, koliko znam, nisu najprije opazili Nijemci. Nato me jednom upozorio neki moj egzotični prijatelj na kosturu nekogneprijatelja koga bijaše ubio i čijim je kralješcima opločio, kao nekomvrstom bareljefa, kljunasti pramac svoga čuna. Čini mi se da su frenoloziučinili težak propust što svoja istraživanja nisu proširili od malog mozga ikroz hrptenični kanal. Vjerujem, naime, da se čovjekov karakter uvelikeodrazuje u njegovoj kralježnici. Više bih volio da svakom od vas, ma tko onbio, opipam kralježnicu negoli lubanju. U čovjeka s krhkom hrptenjačom nebije junačko ni plemenito srce. Radujem se svojoj kralježnici, kao jakoj ismionoj kopljači onog stijega što sam ga istakao pred lice svijeta.Primijenite ovu kičmenu granu frenologije na ulješuru. Njena se lubanjska

duplja nastavlja na prvi hrptenjački kralježak, i u tom kralješku dnohrpteničnog kanala široko je deset inča, visina kanala iznosi osam inča,trokutasta je oblika s osnovicom odozdo. Budući da prolazi kroz ostalekralješke, kanal se prema kraju suzuje, no znatnim je dijelom velikogobujma. Dakako, i kanal je ispunjen gotovo istom čudnom, vlaknastomtvari— moždinom — baš kao i sam mozak, te je s njim izravno povezan. Ajoš je važnija činjenica da moždina kao nastavak mozga, kad izlazi izlubanje, u dužini od mnogo stopa ima gotovo isti obujam kao sam mozak.Zar u svim tim okolnostima ne bi bilo nimalo nerazumno da kitovumoždinu promotrimo i prikažemo sa frenološkog stanovišta? Jer gledana stog stanovišta, čudesna relativna sićušnost ulješurina mozga više je negonadomještena relativno silno razvijenom moždinom njene hrptenjače.No, prepuštam frenolozima da se time pozabave, a ja bih se samo još

načas zadržao na kralježničnoj teoriji, i to u vezi s ulješurinom grbom. Ta sevelebna grba, ako se ne varam, izdiže nad jednim od većih kralježaka, teprema tome u neku ruku tvori njegovo izvanjsko izbočeno obilježje. Prematome njezinu relativnom smještaju, ja bih tu visoko uzdignutu grbu nazvaoulješurinim organom jačine i neukrotivosti. A da je ta grdna nemanneukrotiva, imat ćete uskoro prilike doznati.

81. »PEQUODOV« SUSRET S »DJEVICOM«

U određeno vrijeme, kako je sudbina odlučila, susreli smo se s brodom»Jungfrau«, »Djevicom«, kojim je zapovijedao kapetan Derick De Deer, izBremena.Nekoć najmoćniji kitolovci u cijelom svijetu, Holanđani i Nijemci, danas

su gotovo među posljednjima, no tu i tamo, u vrlo velikim razmacimazemljopisnih širina i duljina, još ćete ovdje-ondje opaziti njihov stijeg naPacifiku.Brod »Jungfrau« kao da nam je iz nekih razloga svakako nastojao doći u

pohode. Još prilično daleko od »Pequoda« zakrenuo je prema nama. Spustilisu čamac u more i zaveslali prema našem brodu, a njihov je kapetan većnestrpljivo stajao na pramcu, umjesto dolje na krmi.— Što li to drži u ruci? — klikne Starbuck, pokazujući u neki predmet

kojim nam je Nijemac domahivao. — Pa to nije moguće! Uljenka!— Ne, ne, nije to — javi se Stubb. — To je lonac za kavu, Starbuck!

Dolazi nam Švabo skuhati kavu! Zar ne vidite veliku limenku pokraj njega?U njoj drži kipuću vodu. O, taj nam je Švabo baš dobro došao.— Koješta! — vikne Flask. — To je uljenka za svjetiljku i posuda za ulje.

Ponestalo mu ulja, pa dolazi u prosjačenje.Ma kako se činilo čudnim da kitarica na samom području lovišta

uzajmljuje ulja, i koliko god ta činjenica opovrgava staru poslovicu o»nošenju ugljena u Newcastle«[336], ipak se to ponekad zbilja događa, inema sumnje da je u tom slučaju kapetan Derick De Deer dolazio po ulje,kako je to Flask sasvim ispravno tvrdio.Tek što se uspeo na palubu, Ahab mu naprečac priđe, i ne mareći za to što

je Nijemac držao u ruci, smjesta s njime probesjedi o svome, ali Nijemac,natucajući engleski, brzo objasni kako mu nije baš ništa poznato o Bijelomkitu, te odmah svrnu razgovor na svoju uljenku i posudu za ulje,napominjući kako mu se svake noći valja u potpunoj tami uvući u svojranač, jer je potrošio i posljednju kap ulja što ga je ponio iz Bremena, a jošmu se nije pružila prilika da ulovi ma i leteću ribu, da naknadi manjak. Izavrši svoju izjavu nagovještajući. kako je njegov brod zaista, kako tokitolovci stručno kažu, »čist«, to jest prazan, te da je prema tome u punomsmislu riječi zaslužio ime Jungfrau, a to znači Djevica.

Namirivši svoje potrebe, Derick je otišao, ali prije nego što je čamcempristao uz bok svoga broda, jarbolni stražari obaju brodova oglasiše gotovou isti mah da su kitovi na vidiku. A Derick je tako želio zametnuti hajku damu se nije dalo čekati dok dobiveno ulje otpremi na brod, nego smjestaobrnu svoj čamac te uze pravac prema živim divovskim uljenkama.Kako se lovina pojavila u zavjetrini, njegov čamac, kao i ostala tri

njemačka čamca što su se uskoro poslije njega otisnuli od broda, bijahudaleko ispred »Pequodovih« čamaca. Bilo je tamo osam kitova, a to je jatosrednje veličine. Svjesni opasnosti koja im prijeti, plivali su s velikombrzinom ravno pred vjetar, trljajući se bokovima kao sprega od istog brojazauzdanih konja. Za sobom su ostavljali veliku široku brazdu koja seneprestano odmatala na moru, poput duga i široka pergamentnog svitka.Usred te brze brazde, a nekoliko hvati straga, plovila je stara kiturina,

mužjak s golemom grbinom, koji je, sudeći po sporu odmicanju i poneobičnoj i žućkastoj kori koja ga je omatala, kanda bolovao od žutice, iliod neke druge boljke. Je li taj kit pripadao onima ispred nas, bilo je vrlodvojbeno, jer obično takve levijatanske starine nisu nimalo druževne. Nobilo kako mu drago, taj se kit držao njihove brazde, iako je to usporavalonjegovu brzinu, jer su mu se bijele kreste zapjenušanih valova svom širinomrazbijale i rasprskavale o široku njušku, kao što se val uzdigne kad sesukobljuju dvije suprotne struje. Mlaz mu je bio kratak, polagan i mučan,izbijao kao u prigušenu naviranju, koje se rasipalo u iskidanim izljevima,što su praćeni čudnovatim unutarnjim gibanjem u njemu koje kao da jeizlazilo na njegov drugi, podvodni kraj, stvarajući za njim komešanje vode.— Tko je ponio sa sobom kakvo sredstvo za ublažavanje?— vikne Stubb.

— Sve se bojim da ga boli želudac! Gospode, kad samo pomislim da imačitav hektar trbobolje! Zli vjetrovi slave u njemu mahnito slavlje! Ej,momci, to su prvi nepovoljni vjetrovi što pušu s krme, za koje sam ikadčuo! Ali gle! Vidjeste li ikad kita koji tako krivuda? Zacijelo je izgubiokormilo!Poput prenakrcana teretnjaka koji jedri niz hindustansku obalu s teretom

poplašenih konja na palubi te se trese i valja svojim putem, tako se i taj starikit nadimao i bacao svoju stoljetnu trupinu, te se gdjekad izvrtao na bolnebokove i pokazivao osakaćeni patrljak desne peraje, koji bijaše uzrok što jetako vijugao po svojoj putanji. Teško bi bilo reći je li u borbi izgubio tuperaju, ili je tako osakaćen došao na svijet.

— Strpi se samo još časak, starkeljo, pa ću ti dobaciti zavoj za ranjenuruku! — surovo klikne Flask, pokazujući na harpunski mrlin kraj sebe.— Samo pazi da on tebe ne zaplete u te zavoje! — dovikne mu Starbuck.

— Uprite jače, momci, ili će pasti Nijemcu u šake!Svi se suparnički čamci zajednički usmjerili u istoj namjeri baš prema toj

»veljoj ribi«, jer nije samo bila najveća, pa stoga i najvrednija, nego je tajkit bio i najbliži, dok su ostali odmicali tako brzo te se činilo kako bi sesvaka hajka za njima zasad morala izjaloviti. U tom trenutku »Pequodovi«lovci sunuše pored onih triju njemačkih čamaca koji su posljednji bilispušteni u more; zbog velike prednosti u početku, Derickov je čamac jošvodio, premda su mu se njegovi strani suparnici svakim časom sve višepribližavali. Bojali su se samo toga da bi on, već tako blizu svome cilju,mogao baciti harpun prije nego što bi ga oni uspjeli dostigći i prestići. Asam Derick kao da je u to čvrsto vjerovao, jer je ostalim čamcima ovda-onda podrugljivo domahivao svojom uljenkom.— Pseto pogano i nezahvalno! — vikao je Starbuck. — Ruga mi se i

izaziva me tom svojom prosjačkom škrabicom koju sam mu napunio nemani pet minuta! — a onda će onim njemu svojstvenim napregnutim šaptom:— Povucite, hrtovi moji! Za njim!— Ej, ljudi — dovikivao je Stubb svojoj momčadi — znate li što? Mojoj

se savjesti protivi da pobjesnim, ama volio bih progutati toga podlogŠvabu! Uprite! Zar da vas taj lupež tuče? Je li vam draga rakija? Ej, dakle,bačvu prepeke za ponajboljeg među vama! Naprijed, neka prskaju žile! Zarbaciste sidro te se ne mičemo s mjesta? Duše mi, trava raste na dnu ovešajke: tako mi Gospoda, jarbol je propupao! Ej, momci, tako se nismopogodili! Pogledajte onog Švabu! Ukratko: hoćete li rigati vatru ili nećete?— O, pogledajte kako li se samo pjeni! — izdirao se Flask poskakujući

amo-tamo. — Oh, kakve li grbe! Hajde, navalite na govedinu, leži kaoklada! O, momci, hajde, poskočite! A za večeru bit će uštipaka i ostriga,pečenih školjki i svježa peciva! Hajde, hajde, poskočite, dat će nam stobačava ulja! Zar da ga sada izgubimo? Ej, nemojte! Pogledajte tog Švabu,oh! Zar nećete potegnuti da dobijete puding, momci? Gle, kakve li truleži!Zar vam više nije stalo do vorvanja? Pred vama plovi tri tisuće dolara, ljudi,banka, da, čitava banka, velim vam! Engleska banka! Oh, hajde, hajde! Ašto to sad radi taj Švabo?U tom se času Derick upravo spremao da izlije ulje iz uljenke i velike

limenke ispred čamaca koji su se približavali, imajući možda pred očima

dvostruki cilj: da oteža svojim suparnicima napredovanje i da u isti mahekonomično poveća brzinu svoga čamca uslijed nadiranja valova s krme.— Podmukli švapski galiot! — kriknu Stubb. — Zaveslajte, momci, pa da

poletimo ko pedeset tisuća ratnih galija na kojima brode sve sami crveniđavoli! Ej, Tashtego, a što ti veliš? Jesi li mi ti čovo koji će prekinuti svojukraljžnicu na dvadeset i dva komada, a sve u čast starog Gay-Heada? No,što kažeš?— Kažem, upri i raspali, kao đavo! — vrisnu Indijanac.Bijesni i razjareni izazovom njemačkog kapetana, »Pequodova« tri čamca

potegoše sad gotovo usporedo, i tako poredani sve su mu se višepribližavali. Dok su se sva tri predvodnika približavajući se plijenu držalavedro, nehajno i junački, tri su časnika ponosno stajala, podvikujući odvremena do vremana svome veslaču na krmi: »Eno je gdje sada klizi! Živiojasenov vjetar![337] Dolje sa Švabom! Zaplovi preko njega!«No početni Derickov razmak bio je tako veliko te bi unatoč njihovim

junačkim naporima bio pobijedio u toj trci da ga nije stigla pravedna kazna:neka rakovica[338] uhvatila se lopate na veslu srednjeg veslača. Dok se tajnespretni klipan trudio da oslobodi svoje veslo, a pritom Derickov čamacumalo što se nije prevrnuo, te je kapetan kao izbezumljen grmio i sijevao nasvoje ljude — Starbuck, Stubb i Flask vješto su iskoristili tu priliku. Uzvrisak srnuše smrtonosno naprijed te ukoso zaobiđoše Nijemčevu krmu. Jošsamo časak, i sva su se četiri čamca našla dijagonalno poredana neposrednou kitovoj brazdi, koja im se s boka trokutasto uspjenila.Bio je to strašan, vrlo turoban prizor, koji je nagonio u ludilo. Kit je sad

plovio pružene glave, mlazajući ispred sebe neprekinutim i mučnimmlazom, dok je onom svojom bijednom jedinom perajom u smrtnom strahuudarao ustranu. Tako je zanoseći se sad na ovu, sad na onu stranu, posrtaona svom krivudavom bijegu, i gotovo svaki put kad bi razbio jedan val,grčevito bi zaranjao pod vodu, ili bi se izvrnuo ustranu, lomatajući premanebu svojom jedinom perajom. Jedanput sam tako gledao pticu slomljenakrila, koja je prestrašeno i isprekidano kružila zrakom i uzalud nastojalaizmaknuti razbojničkim jastrebima. No ptica ima glas i ona će svojimtužnim krikovima obznaniti svoj strah, ali strava toga golemog i nijemogmorskog čudovišta bijaše sputana i opčinjena u njemu; ono nije imalo glasado hroptava šištanja njegova štrcala, te mu je to davalo neizrecivo jadan itužan izgled, dok je u divovskoj trupini, u strašnim čeljustima i svemoćnoj

repini bilo još dovoljno snage da zastraši i najodvažnijeg čovjeka koji bi gažalio.Videći sada gdje će za koji čas »Pequodovi« ljudi preteći njegov čamac te

mu ispred nosa odnijeti lovinu, Derick odluči da nasreću baci harpun natako neobičnu veliku udaljenost, jer je znao da će mu već idućeg časaizmaknuti posljednja prilika.No tek što je njegov harpunaš ustao da udari, kadli sva tri tigra —

Queequeg, Tashtego i Daggoo — instinktivno skočiše na noge i, poredanidijagonalno, svi u isti mah uperiše svoja koplja; bačena preko glavenjemačkog harpunaša, njihova se tri nantucketanska željeza zarinuše u kita.Zasljepljujući oblak pjene i bijelog bijesa! Kit u prvom bijesu sa tolikomsnagom pojuri naprijed te sva tri čamca u neobuzdanom naletu udarišeNijemca u bok, da su i Derick i njegov zapanjeni harpunaš izletjeli iz svogčamca, a suparnički čamci kliznuše preko njih.— Ne bojte se, maslojeđe! — viknu Stubb, pogledavši ih usput kad je

projurio pokraj njih poput munje. — Odmah će doći po vas da vas izbave!Sve je u najboljem redu! Vidio sam za krmom nekoliko pasa, bernardinaca,koji, kako znate, spasavaju zalutale putnike! Hura! Tako se plovi! Svakibrodić, zraka sunca! Hura! Sad promičemo ko tri limena kotlića privezana orep pomahnitalog kuguara![339] To me podsjeća na tilbury,[340] kad u njupregneš slona, pa juriš poljanom da žbice frcaju! Ej, momci, al' postojiopasnost da i sami odletite kad pojuri uzbrdo! Hura! Eh, baš je tako čovjekupri duši kad odlazi u pakao, sve jureći nizbrdo beskrajnom nagnutomravnicom! Hura! Taj kit vozi poštu Vječnosti!Ali neman nije dugo jurila. Začu se iznenada hropac, i kit bučno zaroni.

Stade škripa triju mrlina, koji su se sukali oko svojih »palaca« tolikomsnagom te se činilo da će zarezati duboke žljebove, a harpunaši, bojeći se daće se zbog toga naglog ronjenja ubrzo mrlini sasvim odmotati, upriješe svusnagu i sve znanje da malo zadrže bubnjeve koji su se pušili, dok najposlije,zbog okomita napona odozdo na olovom obložene »palce« na pramcu,odakle su tri užeta svom brzinom klizila u plavetnilo, tri predvodnika umalošto ne dođoše pod vodu, dok su sve tri krme visoko stršale u zrak. A kako jekit ubrzo prestao roniti, čamci ostadoše neko vrijeme u tom stavu, sve ustrahu da se ne utroši suviše mrlina, iako je položaj bio kritičan. Premda sutako čamci bivali vučeni u vodu i propadali, to, kako ga nazivaju,»pridržavanje«, to potezanje oštrim čekljunom, potezanje živog mesa s leđa,često tako izmuči kita da izranja te se suprotstavlja oštrom koplju svojih

dušmana. No, i bez obzira na opasnost samog pothvata, moglo bi seposumnjati je li taj način uvijek najbolji, ali treba imati na umu da ranjenikit postaje sve iscrpljeniji što se dulje nalazi pod vodom. Valja naime znatida je s obzirom na veliku površinu, koja u potpuno izrasle ulješure iznosinešto manje od 2000 četvornih stopa, tlak vode neobično velik. Svi znamokakav začudno velik atmosferski tlak i mi sami moramo podnositi, štoviše iovdje, na površju, na zraku — a koliki je onda teret na grbači kita, kojegpritišće stup oceana od dvjesto hvati! To u najmanju ruku odgovara tlaku odpedeset atmosfera. Neki je kitolovac izračunao da to odgovara težini oddvadeset ratnih brodova, zajedno s topovima, sa svom zalihom i sa cijelomposadom.Dok su ta tri čamca ležala na lagano uzbibanoj pučini, gledajući dolje na

njenu vječnu plavu hladovinu, ni krik se nije čuo, ni jecaj, čak ni najmanjenabiranje ili pak mjehurić da bi prsnuo iz dubine. Zar bi onda čovjek skopna mogao samo i pomisliti da se ispod sve te tišine i blagosti grči i trza usamrtnoj borbi najstrašnija morska neman? Nisi vidio ni osam inčaokomitog mrlina na pramcima. Zar se činilo vjerojatnim da je o tri takvatanka konopa bio obješen levijatan, kao golemi uteg na zidnom satu koji senavija svakih osam dana? Obješen? O što? O tri krhka čamca. Je li to onobiće o kojem se nekoć klikujući govorilo: »Možeš li načičkati njegovu kožučekljunima ili njegovu glavu ostima? Ni mač ni koplje, ni strijela ni oklopne mogu mu ništa; njemu je željezo kao pljeva, a čelik kao trulo drvo; sulicega neće potjerati, njemu su ubojne sprave kao slama, i smije se bačenomkoplju!«[341] Je li to ono biće? To da je on? Jao, riječi se prorokove neispuniše, jer unatoč snazi od tisuću bedara u repini, taj je levijatan turioglavu ispod čitavih morskih bregova, da se skloni ispred »Pequodovih«osti!Kad su sunčane zrake toga popodneva već ukoso padale po pučini, sjene

što su ih tri čamca bacala ispod površine vjerojatno bijahu tako duge iširoke da bi mogle zasjeniti polovicu Kserksove vojske. Tko bi mogao rećikako li su stravično izgledale u očima nasmrt ranjenoga kita te tri crneuzbibane avetinje koje su lebdjele nad njegovom glavom?— Pozor, ljudi! Miče se! — viknu Starbuck, kad tri mrlina odjednom

trznuše u vodi, točno prenoseći do njih gore, kao magnetičnom žicom,trzaje kitova života i smrti, tako da ih je osjetio svaki veslač na svomsjedištu. Čas zatim popusti napon na tri pramca, i čamci poskočiše uvis kao

neka malena ledena santa, s koje je gusti čopor bijelih medvjeda otjeran umore.— Uvlači! Uvlači! — uzvikao se Starbuck. — Sad će izroniti! Mrlini, koje

čas prije ne bi nitko ni za pedalj mogao potegnuti, sada su u širokim brzimzavojima letjeli cijedeći se natrag u čamac, i uskoro se kit probi kroz voduza dvije brodske dužine ispred svojih hajkača.Po njegovim se kretnjama jasno razabiralo kako je krajnje iscrpljen. U

mnogih suhozemnih životinja postoje stanoviti zaklopci ili ustave unjihovim žilama, koji se mahom zatvaraju kad su ranjene, i krv je, baremdonekle, zaustavljena u nekim pravcima. U kita nije tako, jer je jedna odnjegovih osobitosti da je u njega sasvim nevalvularna[342] struktura krvnihžila, te i od tako malenog uboda kao što je ubod šiljka harpuna odmahzapočne smrtonosno krvarenje svega arterijskog sustava. A kad je topojačano još i velikim pritiskom vode duboko ispod površine, njegov životistječe u neprekinutoj bujici krvi. No u njega ima toliko krvi, a krvni surezervoari tako brojni i razdaleko jedni od drugih, te može još dugo krvariti,kao što će za vrijeme suše još dugo teći rijeka koja izvire iz vrela negdjedaleko u nevidljivim planinama.Pa i sada kada čamci nasrnuše na kita, veslajući uz veliku opasnost preko

njegovih razmahalih repnih peraja i zabadajući koplja u njega, okruživali suih mlazovi krvi iz novih rana — mlazovi koji su neprestano izbijali, dok jepravo štrcalo na kitovoj glavi samo u brzim razmacima slalo u zrak svojstravični pljusak. No iz toga posljednjeg oduška nije još šiktala krv, jerdotad nijedan životni dio tijela nije bio ozlijeđen. Njegov »život« — tim seznačajnim imenom naziva to mjesto — bio je još netaknut.Kad su ga sada čamci još tješnje opkolili, sav se gornji dio njegova trupa

pružao pogledima napadača kao i drugi dijelovi tjelesine, koji obično ostajusakriveni pod vodom. Vidjele se i njegove oči ili, bolje reći mjesta gdje suoči nekoć bile. Kao što nekakve čudnovate hrpe izraslina izbijaju ukvrgastim dupljama i najplemenitijeg posječenog hrasta, tako su iz šupljinau kojima su se nekad nalazile kitove oči sada izbijale slijepe gomoljike, daje pogled na njih izazivao užasnu samilost. No, tu nije bilo milosrđa. Jerunatoč oronuloj starosti, unatoč onoj nemoćnoj jedinoj peraji i slijepimočima, on je morao biti ubijen i umrijeti da bi osvijetlio vesele svatove iostale zgode što usrećuju ljude, a isto tako da bi sjajem ispuniodostojanstvene crkve, u kojima se propovijeda bezuvjetna blagost i ljubavsviju prema svima.

Kit se neprestano valjao u svojoj krvi, pokazujući jedan dio nekakvečudnovate pepeljaste otekline ili izrasline, u veličini bushela[343], a izraslepri dnu slabina!— Lijepa bubuljica! — usklikne Flask. — Da ga samo jednom bocnem

ondje.— Nemoj, ostavi! — viknu Starbuck. — Nije to ovdje potrebno! No,

čovječni je Starbuck zakasnio. U času kad je Flask zarinuo svoje koplje,mlaz gnoja briznu iz strašne rane, i kit u nepodnošljivoj boli i smrtnoj stravistade izbacivati mlazove guste krvi i strelovitom brzinom bijesno i slijepoošinu čamac repinom te zapljušti kišom krvi po ljudima svih triju posada,koji su već pobjedonosno klicali, a pritom izvrnu i Flaskov čamac, oštetivšipramac. To je bio njegov samrtni udarac, bio je već tako iscrpljen odgubitka krvi da se samo bespomoćno odvaljao od čamca što ga je razbio,ležao je izvaljen na bočinu, teško dahtao, nemoćno udarao svojomokljaštrenom perajom, a zatim se više puta polagano okrenuo oko sebe,poput nekog svijeta koji nestaje: izvrnuvši uzgor bijelu tajnovitost svogtrbuha, pruži se poput goleme klade i uginu. Bio je vrlo turoban tajposljednji mlaz, to izdisanje. Kao kad bi neka nevidljiva ruka malo-pomalooduzimala vodu snažnom vodoskoku, te bi uz napol ugušene otužne hropcemlaz bivao sve slabiji i manji — takav je bio i posljednji dugi samrtni mlazkitov.Dok su sve tri posade čekale da im se približi brod, na trupini se ubrzo

počeli pokazivati znaci da će potonuti s netaknutim svojim blagom. PoStarbuckovu naređenju, smjesta su na različitim točkama osigurali čamcekonopima, te ne prođe dugo, a svaki se čamac pretvorio u bovu. Utonuli kitbio je užetima pridržavan na nekoliko inča ispod njih. Kad se brod približio,uzesmo kita tegliti dok ga ne dovukosmo uz bok broda, gdje su gapričvrstili najjačim sidrenim lancima, jer je bilo sasvim jasno da će potonutine budu li ga umjetno zadržali na površini.Tek što smo počeli komadanje i zasjekli ga svojim ošljačama, nađosmo

cijeli, hrđom izgriženi harpun koji se bio ulegao u meso niže one oteklinekoju smo prije opisali. No, često nalazimo krnjatke harpuna u trupinamauhvaćenih kitova, a meso je na tim mjestima sasvim zdravo i zaraslo, inema nikakve otekline. I zato je s nekih drugih uzroka morala nastati onagnojna rana koju smo prije spomenuli. No, još je čudnije bilo što smonedaleko od harpuna našli kameni šiljak koplja oko kojeg je meso bilosasvim zaraslo. Tko li je izbacio to kameno koplje? I kada? Možda ga je

bacio neki Indijanac sa sjeverozapadnih obala davno prije nego što jeAmerika bila otkrivena?Ne može se reći kakvih bi se još sve čuda moglo pronaći prekapajući po

toj golemoj zbirci. No, valjalo je obustaviti sva daljnja pronalaženja iotkrića, jer se brod kao još nikad dotad nakosio i polegao ustranu, kako jekitova trupina sve jače potezala brod k sebi, tonući sve dublje, polako alinezaustavno. No ipak je Starbuck, koji je upravljao tim poslom, do krajaistrajao, i to doista tako uporno i odlučno, te kad je brodu već prijetilaopasnost da se prevrne, još je grčevito držao i nije ispuštao plijena. A kad jedana zapovijed da se odbaci u more, takva je silna napetost pritezala lance ikonope da ih nikakvom silom nije bilo moguće skinuti s bitava o kojebijahu pričvršćene. A za to je vrijeme na »Pequodu« sve bilo nahero. Kad bičovjek htio prijeći na drugu stranu palube, bilo je to kao da se penješ postrmu krovu kakve kuće sa šiljatim zabatima. Brod je stenjao i uzdisao.Mnoge su intarzije po rubnjaku i u kajitama iskočile iz svog okvira zbogneprirodnog iskretanja. Uzalud su nastojali da lance pralicama[344] iželjeznim motkama odignu i otkvače s bitava: kit je sada već toliko utonuoda se njihovi uronjeni krajevi nikako nisu mogli dohvatiti, jer kao da susvakim časom nove tone težine dodavane gomili koja je tonula, i brod samošto se nije prevrnuo.— Podrž', podrž' samo još malo, hoćeš li? — vikao je Stubb prema trupini.

— Što si toliko vraški navalila da zagnjuriš! Sto mu gromova, ljudi, valja dase prihvatimo posla, ili odosmo za njom! Ne vrijedi odizati lance! Ustranu stim vašim pralicama! Ne pomaže! Jedan od vas brže-bolje po molitvenik inožić, pa da presiječemo veliki lanac!— Nožić? Aha, evo! — kliknu Queequeg, pa dohvati tešku tesarsku

sjekiru, naže se kroza slapnicu[345] i poče udarati čelik o željezo najdebljimsidrenim lancima. Kresnu dva-tri puta, te su iskre vrcnule na sve strane, asilna napetost dovrši ostalo uz užasan prasak: odjednom prsnuše sve veze,brod se uspravi, a mrcina potonu.Vrlo je čudno kako se ponekad dogodi da i tek nedavno usmrćena ulješura

nezaustavljivo potone, ali još se nijedan kitolovac nije time pobližepozabavio. Obično pluta uginula ulješura s velikom lakoćom, a pritom joj jebok ili trbušina jako uzdignuta nad površinom. Kad bi tako tonuli samokitovi koji su stari, mršavi — stvorenja, kojima je dotužilo živjeti, kitovikojima su splasnule naslage tustila, a kosti im teške i nemoćne od

kostobolje — , onda biste, a donekle i s pravom, mogli ustvrditi da je uzrokšto tonu, njihova neobična specifična težina i nedostatak spomenute tvarikoja ih drži na vodi. Ali nije to. I mladi kitovi, u naponu zdravlja i životnesnage, prepuni životne radosti i prožeti snagom za junačke pothvate — i temlade i žilave delije, usprkos svojim debelim plaštevima svježeg tustila,kad poginu nasilnom smrću u cvatu svoje mladosti, ponekad potonu.No ipak valja reći da će ta sudbina rjeđe snaći ulješure negoli bilo koju

vrstu ostalih kitova. Na jednu ulješuru koja tako potone dolazi dvadesetobičnih kitova. Uzrok tome leži bez sumnje u činjenici što obični kit imaviše kostiju. Već su same njegove »žaluzine«[346] katkad teže od jedne tone,a taj teret uopće ne pritišće ulješuru. No ima slučajeva kad se nakonnekoliko sati ili dana potonuli kit ponovno diže i pluta na površini jošsigurnije negoli za života. A to je i sasvim razumljivo. U trupini se stvarajuplinovi, i kit se napuše do prekomjerne veličine, pretvori se u neku vrstuživotinjskog balona. Ratni brod jedva da bi ga mogao pritisnuti pod sobom.U obalnom kitolovu po zaljevima Novog Zelanda, kad kit daje znakove daće potonuti, odmah pričvrste za nj plutače s dugim konopima, pa kadtjelesina zađe pod vodu, znaju gdje će je tražiti kad opet izroni na površinu.Uskoro pošto je naša ulješura potonula, javljale su straže s »Pequodovih«

jarbola da »Djevica« opet spušta svoje čamce u more, premda je jedini kitkoji je u daljini mlazao bio »perajaš« koji pripada onoj vrsti kitova što sezbog njihove silne brzine plivanja ne mogu uloviti. No »perajašev« je mlaztoliko sličan ulješurinu brizganju da ga nevješti kitolovci često zamjenjuju.Prema tome Derick je sada sa svojom družinom jurio za kitom kojemu sečovjek ne može približiti. »Djevica« je razapela sva svoja jedra i kliznula začetiri svoja neiskusna čamca, te ih uskoro izgubismo iz vida, daleko uzavjetrini, još uvijek u lovu, hrabre i pune nade.Oh, dragi prijatelju, na tom ti svijetu ima mnogo »perajaša« i mnogo

takvih Dericka!

82. ČAST I SLAVA KITOLOVA

Ima stanovitih pothvata u kojima je brižan nered jedina prava metoda.Što se više zadubljujem u probleme kitolova, istražujući i sam njegov

postanak, sve to više na mene djeluje njegova velika čestitost i starina, apogotovu kad za tih istraživanja nailazim na svu silu polubogova, heroja iproroka sviju vrsta koji su svaki na svoj način pridonijeli njegovuupoznavanju. Grudi mi se ponosno nadimaju na samu pomisao kako i ja,premda samo u podređenom svojstvu, pripadam tako slavnom bratstvu.Zeusov sin, dični Perzej, bio je prvi kitolovac, a u vječnu slavu našeg

zanimanja budi rečeno da prvi kit na kojeg je navalila naša bratovština nijebio ubijen u gramzljivoj namjeri. Bilo je to viteško doba našeg zvanja, kadsmo se laćali oružja samo zato da priskočimo u pomoć. nevoljnima, a ne dapunimo ljudima uljenke. Svakom je znana ona priča o Perzeju i Andromedi:ljupka kraljevna Andromeda bijaše pripeta za hrid na morskoj obali, i baš učasu kad se Levijatan spremao da je ugrabi, dohrli neustrašivi Perzej, knezsvih kitolovaca, i svojim harpunom probode neman, oslobodi djevu i uze jeza ženu. To je bio divan artistički pothvat kako bi ga dandanas samo malokoji harpunaš mogao izvesti, pogotovu što je Levijatana usmrtio jednimjedinim udarcem. I neka nitko ne posumnja u istinitost te davne priče, jer suu starodrevnoj Joppi, u današnoj Jaffi, na obali Sirije, stoljeća i stoljeća ujednom od poganskih hramova čuvali golemi kostur nekog kita koji je polegendama toga grada kao i po tvrđenju svih njegovih stanovnika identičans kostima one iste nemani koju je Perzej ubio. Kad su Rimljani zauzeliJoppu, pobjedonosno poniješe taj kostur u Italiju. A najčudnovatija iupadljiva u toj priči jest činjenica što se Jona na svoju plovidbu ukrcao bašu Joppi.Toj pustolovini Perzeja i Andromede uvelike je slična čuvena priča o

svetom Jurju i zmaju, za koju neki vjeruju da je doista posredno iz nje iizvedena. Tvrdim da je taj zmaj bio — kit, jer se u mnogim starimljetopisima brkaju pojmovi zmaja i kita. »Nalik si na lava vodenoga i namorskoga zmaja«, veli prorok Ezekijel, po čemu se jasno vidi da je pritommislio na kita, a u nekim se prijevodima Biblije i spominje upravo ta riječ.Osim toga, slava junačkoga svetog Jurja uvelike bi potamnjela da je zazvaona borbu kakva običnog kopnenog gmaza umjesto što je zametnuo borbu sgolemom nemani iz morskih dubina. Svaki čovjek može ubiti zmiju, ali

samo jedan Perzej, sveti Juraj ili Coffin imaju tako junačko srce da seodvažno uhvate ukoštac s kitom.Ne dajmo se zavesti modernim slikama na kojima je prikazan taj prizor, jer

premda je ta životinja s kojom se sukobio taj srčani kitolovac iz starineprikazana nejasno u obliku aždaje, i premda se borba zbiva na kopnu te jesvetac zajahao konja, ipak treba imati na umu veliko neznanje onog doba ičinjenicu da umjetnici nisu poznavali pravi oblik kita; treba zatim imati naumu da je kit svetog Jurja, baš kao i u Perzejevu slučaju, mogao dogmizatiiz mora na obalu, a životinja što ju je sveti Juraj jahao mogla je biti veliktuljan ili morž. Ako vam je sve to na umu, neće vam se činiti nevjerojatnimda se ona sveta legenda vrlo lijepo poklapa s pradavnim slikama togprizora, i uvidjet ćete da takozvana aždaja nije ništa drugo do — levijatanglavom. Stavimo li tu legendu pred nesmiljeno ogledalo Istine, mogla bi jesnaći ona ista sudbina koja je snašla filistejskog kumira po imenu Dagon,koji je bio riba, zvijer i ptica u isti mah, a kad su ga stavili pred Zavjetnikovčeg Izraelaca, otpala mu konjska glava i šape, te ostade samo riblji trup.[347] I tako je jedan od našega dičnog bratstva — jedan od prvih kitolovaca— ujedno i zaštitnik Engleske, te bismo mi nantucketanski harpunaši spotpunim pravom morali postati članovi slavnog Reda Sv. Jurja. I zato nekanijedan od vitezova toga slavnog reda (od kojih zacijelo nijedan, usuđujemse kazati, nije nikad imao nikakve veze s kitovima, kao njihov velikizaštitnik) ne pogleda s prezirom na kojeg Nantucketanca, jer mi, unatočsvojim vunenim haljetcima i nakatranjenim hlačama, imamo veće pravo danosimo odličje Sv. Jurja negoli oni.Bi li Herakla trebalo uvrstiti u naše redove, o tome sam dugo razmišljao i

dugo nisam došao do konačnog zaključka, jer iako je prema grčkojmitologiji toga Crocketta ili Carsona[348] staroga vijeka — toga junačkogizvršitelja plemenitih i dobrih djela progutao kit te ga izbljuvao, ipak ostajeneriješeno pitanje da li ga sama ta činjenica čini kitolovcem. Nigdje se nespominje da je on zaista harpunirao »velju ribu«, ukoliko to nije učinio —iznutra. Njega bismo međutim mogli nazvati — nehotičnim kitolovcem, jerje kit njega ulovio, kad on nije dospio uhvatiti kita. I stoga tražim da i onbude jedan od naših.I najbolji proturječni autoriteti smatraju da je ta grčka legenda o Heraklu i

kitu proizašla iz još starije hebrejske legende o Joni i kitu, i obratno;

svakako su obje priče veoma slične. Pa ako svojatam poluboga Herakla kaočlana našeg bratstva, zašto da ne bude tako i s prorokom Jonom?No, ne obuhvaćaju čitav spisak našeg reda samo junaci, sveci, polubogovi

i proroci. Još nismo ni spomenuli ime velikog meštra našega reda! Jer poputgordih kraljeva davnih vremena, i naše bratstvo vuče lozu ništa manje većod samih velikih bogova. Sada treba spomenuti i onu divnu istočnjačkupriču iz Shastera, svete knjige hunduizma — priču o svemoćnom boguVišnu, koji je jedno od triju lica hinduskog božanstva, priču po kojoj je tajisti božanstveni Višnu naš Gospodar — Višnu koji je po svojoj prvojzemaljskoj inkarnaciji izlučio kita od svih ostalih životinja i učinio gasvetim. Kad je Brahma, bog nad svim bogovima, kazuje nam Shaster,odlučio da nakon jednog od povremenih rasula svijeta ponovno stvori tajnaš svijet — stvorio je boga Višnu da upravlja tim djelom. No čini se da jeza to ponovno stvaranje svijeta bilo prethodno potrebno da Višnu proučione tajanstvene knjige, zvane Vede, koje su kanda sadržavale nešto kaopraktične pouke i savjete za mlade arhitekte. A te su Vede počivale na dnumorskom, i zato se Višnu utjelovio u kitu, zaronio do najvećih dubina iiznio te svete knjige. Nije li, dakle, taj Višnu bio kitolovac, baš kao što sečovjek koji jaše konja zove konjanik?Perzej, sveti Juraj, Heraklo, Jona i Višnu! Evo veličanstvenog imenika

članova! Koje bratstvo ili klub osim kitolovačkog može na čelo popisasvojih članova staviti tako slavna imena?

83. JONA U POVIJESNOM OSVJETLJENJU

U prijašnjem smo poglavlju spomenuli priču o Joni i kitu. Ipak nekiNantucketanci vrlo malo vjeruju u tu priču. No bilo je i nekoliko skeptičnihGrka i Rimljana koji su, izdvajajući se od pravovjernih pogana svoga doba,sumnjali u istinitost priče o Heraklu i kitu, kao i priče o Arionu i Dupinu.[349] No ta tradicija nije zbog te njihove sumnje postala ni više ni manjevjerojatna.Glavni razlog s kojeg je neki stari kitolovac iz Sag Harbora posumnjao u

vjerodostojnost te hebrejske priče bijaše ovaj: on je imao jednu od onihčudnih, starinskih Biblija, ukrašenu neobičnim i neuvjerljivim bakrorezima.Jedna od tih slika prikazivala je Jonina kita sa dva štrcala u glavi — a na tuosobinu nailazimo samo u stanovite vrste levijatana (u običnog kita injegovih podvrsta), i baš za njega ribari govore da bi se »i žemičkomudavio«, jer mu je ždrijelo tako uzano. No za takve ima biskup Jebb većunaprijed smišljen odgovor. Nije potrebno, natuknut će biskup, davjerujemo kako je Jona pokopan u kitovoj trbušini, nego treba zamislitikako se prorok smjestio negdje u samim ustima levijatanovim. To setumačenje dobričine biskupa čini dovoljno razložitim, jer, istina je, u ustaobičnog kita stalo bi nekoliko kartaških stolova i svi bi se kartaši mogliondje sasvim udobno smjestiti, a sam Jona mogao bi se zavaliti u jedan odnjegovih šupljih zuba, no, ako promislimo, obični kit nema zuba.Drugi razlog s kojeg je Sag Harbor (jer tako su svi zvali toga starkelju)

tvrdio da ne može vjerovati u istinitost te prorokove pustolovine bijaše tajšto mu nikako nije bilo jasno kako su na utamničenog proroka djelovalikitovi želučani sokovi. No ovaj prigovor također otpada, jer neki njemačkiegzeget[350] drži da je Jona po svoj prilici našao utočište u plutajućojtjelesini uginula kita — baš kao što su francuski vojnici za vrijeme rata uRusiji svoje uginule konje pretvarali u šatore u koje bi se onda potrbuškezavukli. Neki pak drugi kontinentalni interpretatori Biblije objašnjavaju dase Jona, kad su ga bacili u more s broda kojim je pobjegao iz Jaffe, spasiona nekakvu drugom brodu koji je upravo prolazio, a kojemu je pulena bilaizrađena u obliku kitove glave, na što bih ja nadovezao još i to kako se tajbrod možda zvao »Kit«, kao što danas ima brodova koji su kršteni imenom»Morski pas«, »Galeb« ili »Orao«. Ima i podosta učenih egzegeta što tvrdeda je kit koji se spominje u knjizi proroka Jone, samo nekakav pojas za

spašavanje, zrakom napuhana vreća do koje je Jona doplivao i tako izmakaosmrti u moru. I tako su siromaška Sag Harbora sa svih strana satjerali uškripac, pobijajući svaku njegovu tvrdnju i sumnju. Ali još ga je neštodrugo podržavalo u njegovoj nevjerici, a to je, ako se ne varam, bilo ovo:kit je Jonu progutao negdje na Sredozemnome moru, a nakon tri danaizbacio ga iz svoje nutrine blizu Ninive, grada na Tigrisu, a do tog mjestaima mnogo više od tri dana putovanja od najbliže točke mediteranske obale.Kako je to bilo moguće?Nije li, međutim, postojao neki drugi put kojim je kit mogao iskrcati

proroka na kopno, nedaleko od Ninive? O, da! Mogao je s njim oploviti Rtdobre nade. A da i ne spomenemo putovanje kroz čitavo Sredozemno morei put do Perzijskog zaljeva i do Crvenoga mora. Na takvu je putovanjuvaljalo oploviti cijelu Afriku u tri dana, a da i ne govorimo o vodamaTigrisa blizu Ninive, koje su odveć plitke a da bi bilo koji kit u njimamogao plivati. Osim toga, da je Jona već u ono doba oplovio Rt dobre nade,to bi oduzelo slavu otkrića Bartolomeju Diazu,[351] slavnom otkrivačuvelikog Rta, i moderna bi povijest bila natjerana u laž.No svi ti smiješni razlozi starog Sag Harbora samo su pokazivali glupu

oholost njegova razuma — a to treba pokuditi pogotovu kada se zna da jebio gotovo sasvim neuk, te je napabirčio samo ono malo znanja što gabijaše stekao od sunca i mora. Sve to, rekoh, pokazuje samo njegovu ludu,bezbožnu oholost i naprasitu i đavolsku pobunu prema velečasnomsvećenstvu. Neki je portugalski katolički svećenik naime, baš tu pomisao daje Jona putovao u Ninivu oko Rta dobre nade, smatrao doličnim uvodom usamo ono veliko čudo njegova spasenja. Tako je uistinu i bilo. Osim toga, ineobično prosvijećeni Turci i danas još pobožno vjeruju u povijesnuistinitost te priče o Joni. A prije kakva tri stoljeća neki je engleski putnikpisao u starim Harrisovim »Putovanjima« o nekoj turskoj džamiji,sagrađenoj u počast proroka Jone, u kojoj je bila čudesna svjetiljka što jegorjela bez i jedne kapi ulja.

84. GAĐANJE KOPLJEM

Da bi se lakše i brže okretale, osovine kola podmazuju se, a u gotovo istusvrhu poneki kitari slično postupaju i sa svojim čamcima: nauljuju dno.Nema sumnje da taj postupak niti može uditi niti pak biti od neke velikekoristi. Kako se voda i ulje odbijaju, a ulje je po svojoj prirodi klizavo, to jesvrha toga podmazivanja da čamac lakše i brže klizi po vodi. Queequeg ječvrsto vjerovao u veliku korist toga nauljivanja, i jednog jutra, uskoro poštonam je nestao iz vida njemački brod »Jungfrau« ili »Djevica«, s naročitomse pažnjom prihvatio toga posla. Puzao je ispod dna svoga čamca, što jevisio nad brodskim bokom, i utirao ulje, kao da marljivo nastoji da iz ćelavekobilice čamca naraste kosa. Činilo se da radi pokoravajući se nekomosobitom predosjećanju. Događaji su pokazali da je bio u pravu.Oko podneva pokazaše nam se kitovi, no tek što je brod zaplovio prema

njima, zamaknuše i udariše u bijeg, kao Kleopatrine galije nakon bitke kodAktiona.[352]

Čamci su unatoč tome nastavili hajku, a predvodio ih je Stubb. Uz velikinapor Tashtegu je najposlije uspjelo sjuriti jedan harpun, ali ranjena nemannije zaronila, već je nastavila svoj horizontalni bijeg još brže. Harpunski semrlin u toj neprekidnoj napetosti morao prije ili kasnije neizostavnoiščupati. Trebalo je kita u bijegu usmrtiti kopljem ukoliko ga nisu htjeliizgubiti. No kit je tako brzo i bijesno plovio te čamcu nije bilo moguće dase primakne njemu uz bok. Što je, dakle, preostalo?Od svih čudesnih vještina i izuma, majstorija, domišljatosti i bezbrojnih

prepredenih doskočica kojima se stari i iskusni kitolovci tako često morajuslužiti, nijedna ne nadmašuje ono divno baratanje kopljem — nazvanogađanje kopljem. Nema te mačevalačke vještine, ni sabljom, ni mačem,koja bi se mogla s time mjeriti. Tom se vještinom kitolovac služi samo ondakad se kakav stari, okorjeli kit dao u nepovratan bijeg. To je značajan islavan pothvat, zbog izvanredne udaljenosti na koju se dugačko koplje moratočno baciti, a iz čamca koji se od silne jurnjave bijesno ljulja i trza.Kopljača zajedno s oštricom duga je desetak-dvanaestak stopa, a puno jetanja od kopljače na harpunu, a i načinjena je od lakše građe: borovine. Održak je pričvršćena tanka uzica, zvana »poteg«, koja je podugačka, jer senjome koplje poslije hitca opet poteže k ruci.

Prije nego što nastavimo, važno je spomenuti da se i harpunom možegađati isto kao i kopljem, samo što se to malo kada čini, a kad se i baci, vrlorijetko uspije, jer je harpun kraći i teži od koplja, i to uvelike smeta bacaču.I stoga kitolovci najprije harpuniraju svoj plijen, pa se tek onda odvaže nagađanje kopljem.A sad — pogledajte Stubba, čovjeka koji je zbog svoje vesele i

promišljene hladnokrvnosti i prisebnosti i u najsudbonosnijim časovima bioosobito podesan da se istakne u gađanju kopljem. Pogledajte ga samo! Stojiuspravno na nemirnom pramcu čamca što juri. Kit koji tegli njegov čamac,zavijen pjenom, nalazi se kakvih četrdeset stopa pred njim. Baratajućivješto kopljem, omjeri dva-tri puta pogledom po duljini, da se uvjeri je li gatočno izravnao, i, sve zviždeći, prebire drugom rukom smotak potega kakobi njegov slobodni kraj čvrsto zadržao u šaci, ostavljajući ostatakneprepriječen. Tada, držeći cijelo koplje ispred sredine svog pojasa, uperiga na kita i nišani, stišćući mu šakom donji kraj, a podižući prednji, sve dokse oružje ne uspravi, divno uravnoteženo na njegovu dlanu, petnaest stopa uvisini. U tom času podsjeća vas na žonglera koji balansira neku dugačkumotku na svojoj bradi. A u sljedećem trenutku, neopisivo brzim pokretom,blistavi čelik u veličanstvenom luku presvodi zapjenušani razmak i zarije seu jezgru kitova života. I namjesto bjeličaste pare, iz kitova štrcala šiknucrveni mlaz krvi.— Odčepismo bure! — bukne Stubb. — Danas je državni blagdan: iz svih

vodoskoka mora pljuštati vino! Eh, volio bih da je to stari whisky izOrleansa ili iz Ohija, ili pak stara prepeka Monongahela! Tebe bih onda,Tashtego, sokole, postavio s gostarom ispod mlaza. I svi bismo se naokoloponapili! Duše mi, skuhali bismo punč u samu njegovu štrcalu, i iz togaživog vrča nasrkali se vatrene tekućine!I sve tako, u šali i u smijehu, vješti se hitci ponavljaju i koplje se opet

vraća u ruku svoga gospodara, poput hrta, držana vještom rukom. Dolaziposljednji hropac kita u samrtnoj borbi. Harpunski mrlin popušta. Kopljaš,spustivši se na krmu, skrsti ruke i nijemo gleda kako grdosija umire.

85. VODOMET

Šest tisuća godina — a nitko ne zna koliko milijuna stoljeća prije toga! —gorostasni su kitovi izbacivali svoje bijele mlazove po svim beskrajnimmorima svijeta, zalijevajući i prskajući vrtove dubine, kao iz kanti zazalijevanje ili iz prskalica, a u nekoliko minulih stoljeća tisuće su kitolovacadolazile u neposrednu blizinu tih kitovih vodometa te promatrale izblizaigru i prskanje bijelih mlazova — i unatoč svemu tome ipak je sve do ovogablagoslovljenog časa (u jedan sat, petnaest minuta i petnaest sekunda poslijepodne, 6. prosinca ljeta Gospodnjeg 1851.) ostao neriješen problem jesu li tikitovi vodometi zaista voda ili samo para, a to je svakako važno.Hajde, dakle, da to promotrimo, zajedno sa još nekoliko zanimljivih

problema koji su s tim u vezi. Svatko zna da pleme perajara posebnimuređajem svojih škrga prima zrak uglavnom u elementu u kojem pliva i gdjega uvijek ima, pa bi prema tome sleđ ili bakalar mogli živjeti pod vodom isto godina a da ni jedanput ne izrone glavom iznad površine. No u kita jeunutarnji sastav drukčiji, kit ima prava pluća, baš kao i čovjek, i možeživjeti samo dišući čist zrak u slobodnoj atmosferi. Otuda potreba daperiodički posjećuju gornji svijet. No kit nikada ne može disati na usta, jerkad pliva normalno, usta mu se nalaze najmanje osam stopa ispod površinevode, i što je još važnije, dušnik mu nije ni u kakvoj vezi s ustima. Ne, ondiše samo kroz odušak, a taj mu se nalazi navrh glave.I stoga mislim da ne griješim kad kažem da je disanje životna nužnost za

svaki živi stvor, utoliko više što pri disanju izvlači iz zraka stanoviteelemente, koji, došavši u dodir sa krvlju, daju toj krvi u isti mah životnost,životni princip, sam život. Kada tako kažem, mislim da ne griješim, premdasam se pri toj tvrdnji poslužio možda ponekim suvišnim znanstvenimizrazom. Kad bi, dakle, čovječja krv mogla biti jednim udisajem zasićena,čovjek bi i začepljenih nosnica mogao dugo vremena ostati bez zraka, a toznači da bi mogao živjeti i bez disanja. Ma kako se to činilo čudnim,savršeno je tako i u kita, koji po cio sat i više boravi pod vodom (kad počivana morskom dnu) a da pritom ne udahne ni malo zraka, jer, kako znate, onnema nikakvih škrga. Kako je to moguće? Između rebara i s obje stranehrptenjače ima čitav labirint cjevastih sudova koji su u času kad kit zaronisasvim nabrekli od oksidirane krvi. I stoga kit čitav sat ili više, tisuće hvatiu moru, nosi sa sobom rezervni višak vitalnosti, baš kao što deva u pustinji,gdje nema ni kapi vode, nosi sa sobom zalihu pića u svoja četiri rezervna

želuca. Spomenuti labirint anatomska je činjenica o kojoj nema rasprave, ada je pretpostavka koja se temelji na njoj posve vjerojatna i istinita, to jemeni još jasnije kad pomislim na inače neobjašnjivu upornost s kojomlevijatan dolazi na površinu, da se »ispuše«, kako kitolovci kažu. Evo štomislim: kad ulješura ispliva na površinu, nesmetana i neprogonjena, ostat ćena zraku točno onoliko vremena koliko svaki put ostaje prilikom svojihostalih nesmetanih izlazaka. Recimo da ostaje jedanaest minuta i da za tovrijeme sedamdeset puta izbaci svoj mlaz, to jest — da sedamdeset putaudahne, i tada, kad ponovno izroni, ostat će na zraku točno na minutu svedok opet ne udahne sedamdeset puta. No ako ju čovjek prestraši nakonnekoliko njenih udisaja, te ona mora zaroniti — uvijek će nanovo izroniti danadopuni svoju normalnu zalihu zraka. Tek kad navrši svoju potpunu mjeruod sedamdeset udisaja, ona će ostati pod vodom onoliko vremena kolikoobično već ostaje. Upamtite, kako god je kod raznih kitova taj broj različit,on je postojan. A zašto bi se kit tako strogo pridržavao toga svog»ispuhavanja« ako ne stoga što mora napuniti svoje rezervoare zrakom prijenego što konačno zaroni? Isto je tako jasno da je kit zbog te neodoljivepotrebe da izlazi na zrak neprestano izvrgnut kobnim slučajnostima inesrećama prilikom hajke. Jer nema te kuke ili mreže kojima bi kita mogliuloviti kad plovi do tisuće hvati duboko ispod suncem obasjane pučine.Upamti, lovče, da ti nije tvoja vještina omogućila pobjedu nad kitom, negonjegova prirodna potreba da izranja na površinu!Čovjek mora neprestano disati — a jedan njegov disaj može mu poslužiti

samo za dva-tri otkucaja srca, i zato — što god on radio, bio on budan, ilispavao — mora disati ili umrijeti. No ulješura diše samo tijekom jednesedmine svoga vremena, možemo reći samo jedan dan u tjednu.Rekosmo već da kit diše kroza štrcalo, no kad bismo s potpunim pravom

toj tvrdnji mogli dodati još i to da je mlaz izbačena zraka pomiješan svodom, onda bismo ujedno doznali i razlog zašto mu je njuh sasvimzakržljao, jer jedini njegov organ koji je barem donekle nalik na nos, to jenjegovo štrcalo, a kako je taj organ toliko opterećen sa dva elementa —vodom i zrakom — ne može se očekivati da ima još i sposobnost njuha. Nobudući da je kitov bijeli mlaz što ga izbacuje iz štrcala — bio on voda ilipara — još neriješena tajna,[353] mi u tom smislu ne možemo ništa ustvrditiapsolutno sigurno. Jedno je međutim sasvim sigurno, kit nema njuha. A išto će mu njuh? U moru nema ni ruža, ni ljubica, ni kolonjske vodice.

Budući da kitov dušnik vodi samo u cijev kanala koji ulazi u štrcalo, a tajdugački prokop — nalik na veliki kanal Erie — ima u sebi nekakve ustave,koje se otvaraju i zatvaraju da tako zadrže zrak u tijelu, a u isti mah spriječeprodiranje vode — ta je neman ujedno i nijema, ukoliko je ne želiteuvrijediti i ustvrditi da, kad onako čudnovato klopoće, govori kroz nos. Ali,pitam vas: što bi nam kit i imao reći? Rijetko sam kad upoznao velika iumna čovjeka koji je imao što kazati ljudima, ukoliko nije bio prisiljen danešto muca, da bi se nekako prehranio. O, sva je sreća što ljudi umiju takodobro slušati!Ulješurin kanal štrcala ima uglavnom tu svrhu da dovodi i izbacuje zrak, a

položen je duž nekoliko stopa horizontalno, ispod gornje površine glave, iviše na jednu stranu, te je prema tome čudno nalik na plinske cijevi koje seu gradovima provlače s jedne strane pločnika, ukopane u zemlju. A opetnam se nameće pitanje nije li ta plinska cijev ujedno i vodovodna cijev,drugim riječima: je li mlaz koji ulješura izbacuje samo para, dakle izdisanizrak, ili je taj izbačeni mlaz pomiješan s vodom koja je ušla na usta i sada jeopet puštena kroza štrcalo? Nema sumnje da su usta indirektno povezana skanalom štrcala, ali nipošto nije dokazano da taj kanal služi svrsi daizbacuje vodu kroza štrcalo, za što bi se najveća potreba ukazala samo ondakad bi kit, hraneći se, slučajno gutao i vodu. Ali se ulješurina hrana nalaziduboko ispod površine vode, i tu ne bi mogla mlazati sve kad bi i htjela.Osim toga, kad je motrite sasvim izbliza sa satom u ruci, u časovima kad jenitko ne uznemiruje, vidjet ćete kako postoji savršen sklad izmeđuvremenskih razmaka njenih mlazova i njena disanja.No čemu sve to mudrijanje? Reci jasno i glasno što misliš! Vidio si kita

kako mlaza, pa nam sada reci što je taj mlaz. Ili možda ne umiješ razlikovativodu od zraka? Gospodine dragi, u životu nije tako lako objasniti i utvrditibaš ono najednostavnije. Uvidio sam da su te najjednostavnije stvari običnoi najzamršenije. A što se tiče kitova mlaza, mogu vam reći samo toliko danećete ni onda savršeno jasno znati od čega se sastoji, sve ako i prštao povama.Srednji je dio njegove jezgre zastrt snježnoblistavom maglicom, pa kako

ćete onda znati pršti li s njega voda kad se kitova tjelesina, kad god joj sepribližite da biste što bolje vidjeli štrcalo, uvijek valja i baca, te sa svihstrana zapljuskuje voda? A kad biste u tom trenutku pomislili da ste zaistaugledali nekakve kapljice na njegovu štrcalu, kako ćete znati nije li to parakoja se zgusnula u kapi? Ili, kako ćete znati nisu li to one iste kapljice koje

su zaostale u pukotini štrcala što je izdubeno navrh kitove glave? Jer i ondakad pliva kroz podnevnu tišinu uspavane pučine, s uzdignutom grbom kojuje osušilo sunce kao i devinu u pustinji, kit i onda nosi na glavi kao nekomalo korito s vodom, kao što ćete za sunčane pripeke ponekad na pećiniugledati udubljenje ispunjeno kišnicom.Ne bi bilo nimalo pametno kad bi lovac bio odveć radoznao i nastojao

prodrijeti u samu bit kitova vodometa. Ne bi mu ništa koristilo da baš izaviri u nj i prisloni na nj lice. Čovjek ne može s vrčem u ruci poći na tajizvor da nagrabi vode i da je odnese. Jer kad već dođe u laki dodir svanjskim, magličastim pramenjem mlaza, kako to često i biva, jetkamokrina tog isparivanja oprljit će mu kožu. Poznavao sam čovjeka koji je— došav u još bliži dodir s tim mlazom, ne znam da li radi nekakvaznanstvenog istraživanja ili s nekih drugih razloga — oprljio kožu na licu ina rukama. Kitolovci zato vjeruju da je taj mlaz otrovan, pa mu se nastojeukloniti. Još nešto: čuo sam — i ja u to pomalo i vjerujem — da čovjekobnevidi kad mu taj mlaz udari ravno u oči. I meni se čini da je zaistraživača najpametnije okaniti toga smrtonosnog mlaza.Iako ne možemo ništa dokazati ni utvrditi, ipak možemo postaviti nekakvu

hipotezu. A prema mojoj hipotezi, taj mlaz nije ništa drugo nego magla,zgusnuta para. Do tog sam zaključka, uz još neke druge razloge, došaorazmišljajući o uzvišenoj gordosti koja prožima ulješuru. Ja je, naime, nesmatram običnim i jednostavnim stvorenjem, jer je neoboriva činjenica daje nikad ne nailazimo u pličinama ni blizu obala, kao ponekad ostale kitove.Ona je i velika i dubokoumna. A čvrsto sam uvjeren da se s glava svihvelikih i dubokoumnih bića, kao što su Platon, Piron, Đavo, Jupiter, Danteitd., uvijek diže i treperi nekakva jedva vidljiva maglica u trenucima kadzaranjaju u duboke misli. Kad sam pisao malu raspravu o Vječnosti, iznekog sam hira stavio preda se zrcalo te u neko doba opazio kako se ondjeodrazuje čudno treperenje neke maglice u zraku iznad moje glave. Držim daće za tu pretpostavku kao još jedan dokaz poslužiti i to što mi je, kad sam sezadubio u misli, kosa bila neprestano vlažna, a prije toga popio sam šestzdjelica vrućeg čaja, u mjesecu kolovozu, pod tankim, šindrom pokrivenimkrovom moje potkrovnice.I tako se plemenito uzdiže naš pojam o silnoj maglovitoj nemani kad je

gledamo gdje svečano plovi sred tišine tropskog mora. Njena golema blagaglava, natkrivena baldahinom od pare, zadubljena je u neobjašnjivarazmatranja, a ona para — kako ćete je koji put ugledati, ukrašena je

dugom, kao da su sama nebesa stavila svoj pečat na njene misli. Jer duga,kao što znate, ne proteže svoj luk po vedru nebu, već osvjetljava samo paru.I tako kroz debelu maglu mračnih sumnja u mojoj svijesti tu i tamo prosjabožansko shvaćanje te moju magluštinu obasja nebeskom zrakom.I za to ja zahvaljujem Gospodu: jer svi sumnjaju, a mnogi poriču; no,

sumnjali ili poricali, nađe se i ponetko u koga ima i intuicije. Sumnje u svezemaljsko, a shvaćanje ponečega nebeskog — to je onaj savez koji nestvara ni vjernika ni nevjernika, već čovjeka koji na obojicu gleda jednakimočima.

86. REPINA

Drugi su pjesnici već izrekli pohvale blagim očima antilopa i krasnomperju ptice koja nikad ne slijeće.[354] Ja, manje uzvišen i manje nebeski,opijevam kitovu repinu.Računajući da se repna peraja jedne goleme ulješure počinje na mjestu

gdje se vretenasta trupina stanjuje do ljudskog opsega, ona samom svojomgornjom površinom obuhvaća prostor od najmanje pedeset četvornih stopa.Kompaktno zaobljeni struk razdvaja se u dva široka, čvrsta, plosnataogranka ili lopate, koje se postupno stanjuju dok ne dosegnu tankoću manjuod jednoga palca. U čvorištu se te dvije »lopate« dijelom poklapaju, a ondarazilaze i rašljaju, svaka na svoju stranu, poput raširenih krila, ostavljajućiizmeđu sebe široku prazninu. Nema toga živog stvora u kojeg bi se linijeljepote savršenije ocrtavale negoli u zaobljenosti rubova tih »lopata«. Usasvim izrasla ribaka širom ispružena repna peraja nadmašit će i dvadesetstopa.Cio taj dio tijela kao da je nagusto satkan splet u jedno salivenih žilavih

tetiva, no zarežete li u nj, opazit ćete da se sastoji od triju sasvim jasnovidljivih naslaga: gornje, srednje i donje. Vlakna gornje i donje naslageduguljasta su i vodoravno položena, dok su ona u sredini okratka i ukrižprepletena s vanjskom naslagom. Ta tropletna građa daje toj repini snagubaš koliko i sve ostalo. Čovjek koji proučava zidine starih Rimljana naići ćena čudnu usporedbu u srednjem sloju onih divnih građevina starine utankim slojevima crepova koji se naizmjence provlače između slojevakamena, što je zacijelo mnogo pridonijelo velikoj čvrstoći toga zida.No, kao da mu ta silna snaga, usredotočena u samoj tako žilavoj i pruživoj

repini, nije dovoljna — čitava je levijatanova tjelesina isprepletena nitima ipotkama mišićnih žila i vlakanaca što se provlače na oba boka, spuštajući sesve do samih »lopata«, gdje su neprimjetljivo srasle s ostalim tkivom i takorepnoj peraji daju još veću silu, te se čini da se u repini slegla u jednoj točkisva ona neizmjerna kitova snaga. Kad bi materiju moglo snaći uništenje,dogodilo bi se to posredovanjem te repine.Ali ta čudesna snaga nimalo ne kvari niti umanjuje draž kitove gipkosti,

gdje je dječačka nestašnost prožeta titanskom snagom. Baš naprotiv, tasnaga daje tim pokretima onu iznimnu ljepotu. Prava snaga nikad neunakazuje ljepotu ili skladnost, nego ih često stvara. U svakoj gordoj ljepoti

snaga krije u sebi neku čarobnu moć. Uklonite s Heraklova mramornog kipaone povezane tetive koje kao da će se rasprsnuti, i nestat će sve čari. Kad jepobožni Eckermann[355] skinuo laneni pokrov s nagoga Goetheova mrtvogtijela, zadivila su ga snažna prsa toga čovjeka, koja su bila nalik na rimskislavoluk. Pogledajte koliko je snage u Michelangelovoj slici Boga Oca uljudskom liku. A u onim bljedolikim, prenježnim, hermafroditskim slikamanekih talijanskih majstora, pa ma koliko prikazivale božansku ljubav BogaSina, i gdje je u njima najuspješnije prikazana, nema u njima životne snage,i dolazi do izražaja više negativna, ženstvena pokornost i strpljivost, a tasvojstva, prema općem shvaćanju, i tvore bitne vrline njegovapropovijedanja.Tako je otmjena gipkost toga kitova organa, o kojem sada govorimo, da se

svaki njegov pokret uvijek odlikuje izvanrednom gracioznošću, svejednosavija li se ta repna peraja u nestašnoj igri, ili u trenucima opasnosti i borbe,ili se trzala u bijesu, ili udarala oko sebe u ma kakvu raspoloženju. Ninajzamamnije kretnje vilinskih bijelih ruku ne pokazuju nam toliko dražikoliko elastično previjanje i udaranje kitove repne peraje, koja uglavnomsluži peterostrukoj svrsi: prvo — kao veslo koje ga tjera naprijed, drugo —kao buzdovan u bitci, treće — kao sredstvo za opipavanje, četvrto — zašibanje, peto — za ronjenje.Prvo: Levijatan se svojom repinom, koja je vodoravno položena, služi

sasvim drugačije nego sve ostale morske životinje: ta se repina nikad neuvija. U čovjeka ili u ribe uvijanje je uvijek znak inferiornosti. Repina jekitovo jedino sredstvo za pogon i pokretanje. On je poput svitka uvuče podase, a zatim je naglo izbaci unatrag, i stoga nam se i čini da neman poskakujei da se bacaka kad bijesno odmiče. Bočne peraje služe joj samo kaokormilo.Drugo: Dosta je značajno da se ulješure u međusobnoj borbi tuku glavom i

čeljustima, dok u sukobu s čovjekom udaraju prezirno samo repom. Kadulješura želi udariti kakav čamac, ona brzo uvuče svoje »lopate«, a udaracdolazi samo u času kad se one opet ispruže. Kad se to dogodi nesmetano uzraku, a repina uz to pogodi ravno u cilj, takvu udarcu ne može ništaodoljeti. Ni rebra mornara ni rebra čamca ne mogu izdržati. Spasit ćete sejedino tako da — izbjegnete udarcu. No kada taj udarac dolazi postrancekroz vodu koja mu smeta, onda zbog lakoće kitarskog čamca i elastičnostinjegove građe, neće doći ni do kakve veće nesreće, osim što se slome samodvije-tri daske, ili pukne koje rebro. Kitolovci tako često primaju takve

udarce sa strane i ispod vode da ih smatraju šaljivim dječjim zadirkivanjem,te jedan od mornara brže-bolje svuče kaput, i rupa je začepljena.Treće: Ne mogu dokazati, no meni se čini da su kitova osjetila opipa

smještena u repnoj peraji, jer je tako osjetljiva da je u tome jednaka jedinotankoćutnosti slonove surle. Ta se osjetljivost očituje osobito onda kadulješura djevojački blago i nježno svojom repnom perajom polagano isanjivo gladi morsku površinu, sva uzdrhtala i osjetljiva, te kao da bi moglanapipati i same zaliske kakva mornara, no onda — jao mornaru, njegovimzaliscima i svemu! Koliko li nježnosti u tome dodiru! Kad bi ta repina imalasposobnosti hvatanja, morao bi odmah pomisliti na Darmonodova slona,koji je posjećivao cvjetne trgove i, klanjajući se duboko, darivao djevojkekiticama cvijeća, a zatim ih milovao oko pasa. Ima više razloga zbog kojihje prava šteta što kitu nije dana sposobnost hvatanja, jer znam za još jednogslona, koji je, kad bi ga u borbi ranili, naprosto zafrknuo surlu te izvadiosulicu koju mu je neprijatelj zarinuo u tijelo.Četvrto: Kad se neopaženo primaknete kitu koji počiva nasred mirne

pučine pa i ne sluti da mu prijeti kakva opasnost, naći ćete ga kako sevoljko ispružio, i kao da je izgubio svu onu glomaznu težinu, nestašno seigra i poskakuje po oceanu, kao mačkica oko ognjišta. No, i u igri se vidinjegova snaga. Široke »lopate« repne peraje dižu se visoko u zrak i tada,kad udare po morskoj površini, na milje se daleko čuje prigušena tutnjava.Gotovo biste pomislili da je ispaljen veliki top, a kada još opazite kako muiz štrcala na drugom kraju izbija bjeličasto pramenje magle, pomislit ćete daje to dim što suklja iz valjica ili rupe za pripaljivanje.Peto: Kako se repna peraja kita, kad normalno plovi pučinom, nalazi

daleko ispod razine njegove leđine, to je nikad ne možemo vidjeti, jer jezagnjurena pod vodom. No kad se kit sprema zaroniti, čitava se njegovarepina i još trideset stopa njegove trupine baci okomito uvis, ostane časaktako podrhtavajući, a onda sune u dubinu. Izuzevši veličanstveni »prodor«— o kojem će još biti govora na drugome mjestu — taj je kitov skok moždanajdivniji prizor u svem životinjskom carstvu. Trgnuv se iz bezdanihdubina, gigantska repina kao da grčevito poseže za nečim na najvišem nebu.U snu mi se tako ukazao gordi Sotona kako pruža svoje od boli zgrčenegoleme čaporke iz mora paklenog ognja. No gledajući takve prizore sveovisi, na kraju krajeva, o vašem raspoloženju: ako ste danteovskiraspoloženi, ukazat će vam se đavoli, a snađe li vas raspoloženje prorokaIzaije, saletjet će vas sami arkanđeli. Jedanput sam, na straži na jarbolu, kad

je upravo svanulo i zora purpurnim sjajem zalila i nebo i more, ugledao naistoku veliko jato kitova koji su plovili u pravcu sunca, te su načaszajednički podigli uzdrhtale repne peraje. I meni se u tom trenutku činilo dajoš nitko živ nije vidio tako golem skup vjernika gdje se klanjaju svojimbogovima, pa ni u Perziji, koja je domovina obožavatelja vatre. Kao što jenekoć Ptolomej Filopater[356] dao svoje svjedočanstvo o afričkom slonu,tako sam u tom trenutku ja bio svjedokom da nema pobožnijeg stvorenjanego što je kit. Naime, prema kazivanju kralja Jube[357], vojnički su slonoviu stara vremena često pozdravljali izlazak sunca dizanjem surle, a srednajdublje tišine.Slučajna usporedba, u ovom poglavlju, između kita i slona s obzirom na

repinu jednoga i surlu drugoga ne ide za tim da izjednači ta dva posveoprečna organa izjednačuje, a još manje obje životinje kojima pripadaju.Jer, kao što je i najveći slon prema kitu mali psić, tako je i slonova surlaprema kitovoj repini kao nekakva ljiljanova stabljičica. I najstrašniji udaracslonove surle nalik je na tapšanje lagašnom lepezom kad se usporedi sneizmjernim lomom i treskom ulješurinih teških »lopata«, koje su čestojedan za drugim čitave čamce, zajedno s veslačima i sa svim veslima bacaleu zrak, upravo kao što indijski žongler baca uvis svoje lopte.[358]

Što dulje promatram tu silnu repinu, to više žalim što je ne mogu doličnoopisati. Pokatkad se te repne peraje razmahuju kretnjama koje su, premda biresile čak i ljudsku ruku, ipak sasvim neobjašnjive. U velikih jata te sumistične geste gdjekad tako izrazite te sam slušao gdje neki kitolovciizjavljuju kako imaju vezu sa slobodnozidarskim znacima i simbolima, i dase tako kitovi doista vješto sporazumijevaju sa svijetom. No i ostali se diokitove tjelesine pokreće, baca i pregiba tako čudno i neshvatljvo te se inajistaknutiji lovci čudom čude. I stoga, ma kako ja analizirao i razglabao turepnu peraju, ipak ne mogu zaviriti pod kožu: ne poznajem je i nikad jeneću posve upoznati. No budući da ne poznajem ni njegovu repinu, kako daupoznam njegovu glavu, i još više kako shvatiti lice, kad ga uopće nema? Tićeš mi, čovječe, vidjeti samo stražnje dijelove, rep — kao da nam kit govori— ali mi lica nećeš sagledati. No ja mu ne mogu ni poleđinu dobroraspoznati, a što god on nagoviještao o svom licu, ja ponovno tvrdim da gauopće nema.

87. VELIKA ARMADA

Dugi uski poluotok Malacca, što se pruža jugoistočno od Burme, tvorinajjužniji dio Azije. Od tog poluotoka protežu se u neprekidnom nizu dugiotoci Sumatra, Java, Bali i Timor, koji sa još mnogim drugim otocima čineneku vrstu lukobrana i bedema što po duljini veže Aziju s Australijom iograđuje Indijski ocean od onog područja koje je nagusto posijanobezbrojnim arhipelazima. Taj je bedem na više mjesta presječen prolazimada bi brodovi i kitovi mogli lakše prolaziti, pa se među njima ističu tjesnaciSunda i Malacca. Brodovi koji sa zapada plove u Kitaj uglavnom prolazetjesnacem Sunda i tako izbijaju na Kitajsko more.Uski tjesnac Sunda dijeli Sumatru od Jave i proteže se posred toga otočkog

bedema, utvrđen i zaštićen strmim zelenim predbrežjem poznatim međupomorcima kao Java Head. Taj je tjesnac uvelike nalik na dvere kroz kojese ulazi u nekakvo golemo, zidinama ograđeno carstvo. S obzirom naneiscrpljivo bogatstvo, obilje mirodija i svile, dragulja, bjelokosti i zlata,čime obiluju one tisuće otoka toga istočnog mora, čini se kao da je prirodanastojala otežati pristup tome blagu samim geografskim smještajem, da ga,premda bezuspješno, sačuva od zapadnog svijeta, koji gramzi za svime.Obale tjesnaca Sunda nisu načičkane tvrđavama poput onih koje čuvajuulaz u Sredozemno more, Baltik i Mramorno more. Ti istočnjaci nisu kaoDanci i ne traže da im se iskaže počast spuštanjem stijega na svim onimbrodovima koji već stoljeća i stoljeća u dugim povorkama, danju i noću,prolaze između otoka Sumatre i Jave, natovareni najskupocjenijim tovarimaIstoka. No premda se odriču takvih ceremonija, nipošto se ne odriču svojihprava na mnogo solidniji danak.Od pamtivijeka su malajski gusarski proa[359] u duboko zaklonjenim

dragama i ostrvcima Sumatre vrebali u zasjedi i onda jurili za brodovima naprolazu tjesnacem, te oštricom koplja tražili da im se plati danak. Nopremda je, poslije nekoliko ponovljenih krvavih kažnjavanja što su ihpoduzimale europske krstarice, smjelost tih gusara ponešto suzbijena, ipaksmo i u novije doba ponekad čuli za engleske i američke brodove koji su utim vodama bez milosti bili napadani i pljačkani.S povoljnim, svježim povjetarcem »Pequod« se primicao tome tjesnacu.

Ahab je namjeravao kroza nj uploviti u javansko more, i odande, krstarećiput sjevera, a kroz vode za koje je znao da ih tu i tamo posjećuju ulješure,

proći duž filipinskih obala i tako se približiti dalekim obalama japanskim,kad je u onim vodama kitolov u punom jeku. Tako bi »Pequod« na svomekrstarenju prošao gotovo svim poznatim lovištima ulješura na svijetu prijenego što se na svom putu oko svijeta spusti na ekvator, na Tihom oceanu.Ahab je, naime, sa sigurnošću računao kako će ondje, premda mu sve dosadsreća nije bila sklona, moći Moby Dicka izazvati na borbu, u vodama u kojeje on često dolazio, i u doba kad je bilo najvjerojatnije da će se onamonavratiti.No kako je to moguće? Zar se Ahab u tim zonama nije nigdje doticao

kopna? Zar su njegovi ljudi gasili žeđ zrakom? Ta nema sumnje, negdje ćemorati na kraj, radi vode! Varate se! Oduvijek sunce kruži svojomputanjom, a utrkujući se u tom vatrenom krugu, ništa mu ne manjka, jer svešto mu treba nosi sa sobom. Tako i Ahab, tako i sve ostale kitarice. Dok sudrugi brodovi nakrcani robom koju treba prevesti u tuđe luke, kitarka kojaplovi oko svijeta ne nosi sa sobom nikakva tereta doli sebe i posadu, njenooružje i njene zalihe. U svome prostranom potpalublju nagomilala je ubačvama čitavo jezero pitke vode. Opterećena je samo korisnim stvarima, unjoj nema ni trunka neupotrebljiva tereta i balasta. Ona nosi sa sobom pitkevode koja će dostati za godine — bistre, divne, stare vode iz Nantucketa,koju će Nantucketanci i poslije trogodišnjeg putovanja radije piti negolislanu tekućinu iz peruanskih ili indijskih rijeka kojom su tek jučer napunilisvoje bačve. I tako, dok drugi brodovi mogu otići iz New Yorka u Kinu ivratiti se natrag, pristajući u čitavu nizu luka, kitarka za to vrijeme nijemožda ugledala ni mrvičak kopna, a ljudi od posade nisu vidjeli čovjeka dolutajućih pomoraca kakvi su i sami. I kad biste tim ljudima javili vijest da jedošao drugi potop, oni bi vam zacijelo odgovorili: »Dobro, momci, arka jetu!«Nešto podalje od javanskih obala, a u neposrednoj blizini Sundskog

tjesnaca, bilo je uhvaćeno već toliko ulješura da su kitolovci sve okolnopodručje smatrali izvrsnim lovištem, i stoga smo stražama na našimjarbolima sve češće dovikivali da budno paze što se »Pequod« višepribližavao Java Headu. Premda su se s desne strane broda već naziralelitice, zasjenjene zelenim palmama, a ljudi raširenih nosnica udisali zrak štoje donosio miris svježeg cimeta — još nije bio otkriven ni jedan mlaz. I kadsmo izgubili gotovo svaku nadu da ćemo tu naići na lovinu, a brod umalošto nije ušao u tjesnac, odjednom se odozgo začu uobičajeni veseli poklik, iuskoro zatim pozdravi nas neobičan i veličanstven prizor.

No moramo već unaprijed spomenuti da ulješure zbog razmahana lova imnogih kitarica što ih odskora neumorno progone na sva četiri oceana, sadane plove više u malim skupinama kao prije, nego se često susreću ugolemim jatima, ponekad tako velikim i brojnim da bi čovjek gotovopomislio kako su se čitava plemena ulješura svečano zaklela na združenje isavez za uzajamnu pomoć i zaštitu. S obzirom na to skupljanje ulješura utako velikim karavanama, spomenut ću činjenicu da ćete često i nanajboljim lovištima ploviti tjedne i mjesece a da vas ne pozdravi ni jedanjedini mlaz, a onda vas iznenada dočekuju kanda tisuće i tisuće njih.S obiju strana pramca, na udaljenosti od dvije-tri milje, protezao se u

polukrugu neprekinut lanac kitovskih mlazova, zauzimajući pol obzorja iblistajući na podnevnoj sunčanoj svjetlosti. Dok se okomiti dvostrukimlazovi običnog kita na svom ovršku rašljaju u dvije grane kao svinutiogranci vrbe, jednostruki naprijed nagnuti ulješurin mlaz stvara debeovijugav pramen bijele sumaglice što se neprestano diže i spušta u zavjetrinu.Gledani s »Pequodove« palube, kad bi brod mahom kliznuo navrh visoka

vala, to mnoštvo mlazova pare što su pojedinačno vijugali u zrak krozmodrikaste koprene treperava zraka, podsjećalo je na tisuće veselihdimnjaka kakva gusto naseljena grada što ga u blago jesenje jutro otkrivakonjanik s nekog brežuljka. Kao što vojska u maršu, kad se približujemračnom brdskom klancu, pospješuje hod da bi što prije za sobom ostavilaopasan prolaz i ponovno se dohvatila sigurnije ravnice, tako je kanda i sadto golemo brodovlje kitova hrlilo naprijed kroz tjesnac, malo-pomalouvlačeći krila polukruga, ali je svejednako plovilo u čvrstoj polukružnojformaciji.Razapevši sva jedra, »Pequod« se natisnuo za kitovima. Harpunaši se

laćali svog oružja i glasno podcikivali s pramca svojih još ovješenihčamaca. Samo ako vjetar potraje, ima mnogo nade da će se to silnomnoštvo, gonjeno kroza Sundski tjesnac, razići po Istočnome moru idopustiti hvatanje nemalog broja svojih članova. A tko zna ne plovi li u tojvelikoj karavani i sam Moby Dick, kao obožavani bijeli slon u kakvojkrunidbenoj povorci u Sijamu? I tako razapevši sva jedra, plovili smonaprijed, goneći levijatane ispred sebe, kadli se odjednom začu Tashtegovglas gdje bučno svraća pozornost na nešto u našoj brazdi.Poput one pojave pred nama, ukazala nam se slična slika u pozadini. Kao

da su se pojedinačni pramenovi dizali i padali, nalik na kitove mlazove,samo što nisu tako potpuno brizgali i opet nestajali, nego su neprestano

lebdjeli nad vodom i nisu nikad posve iščezavali. Ahab dohvati dalekozor iusmjeri ga u onom pravcu, zatim se naglo okrenu u svojoj bušotini i viknu:— Hitro, gore! Povucite kabliće s vodom i namočite jedra! Malajci su namza petama![360]

Kao da je tim azijatskim lopovima dojadilo vrebanje iza podbrežja dok»Pequod« još dalje zamakne u tjesnac, sada su se dali u divlju potjeru zanama da nadoknade izgubljeno vrijeme. No, dok je brzi »Pequod«, ponovnozahvaćen povoljnim vjetrom, i sam jurio u potjeri za svojim plijenom, biloje vrlo uljudno od tih tamnoputih filantropa što su pomagali da pospješisvoju brzinu, i bili su za nj samo kao bič i ostruge. Takve su se misli, činise, vrzle Ahabu po glavi dok je s dalekozorom pod rukom hodao gore-doljepo palubi i gledao čas na nemani koje je on progonio, čas opet na krvožednegusare koji su se za njim dali u potjeru. I kad je gledao u zelenu strmen sobje strane tjesnaca, kroz koji je sada jedrio njegov brod, i mislio kako krozta vrata vodi put kojim će stići do cilja svoje mržnje i osvete, kad je vidiokako jedri kroz te dvere, u isti mah gonilac i sam gonjen u hajci na život ismrt, i to od nesmiljenih pirata i nečovječnih poganskih đavola koji su gagonili paklenskim kletvama — kad su sve te misli prohujale njegovimmozgom, Ahabu se čelo smrknu i namršti u dubokim borama, kao crniobalni prud što su ga olujni vali izrovali brazdama, ali nisu mogli otplavititvrdu stijenu što se čvrsto drži.No, malo su koga od te smjele momčadi uznemiravale takve misli, i kad je

»Pequod« najposlije sunuo iza bujnog zelenila rta Kakadu na obali Sumatre,ostavljajući sve više i više gusare za sobom, i tako zaplovio širokim vodama— onda kao da u harpunaša bijaše veća žalost što su kitovi brži od njihovabroda negoli njihova radost što je brod brži od malajskih progonitelja. Brodje još plovio brazdom kitova, koji kao da su napokon smanjili svoju brzinu,te im se brod primicao sve bliže. Vjetar je jenjavao i opadao, i ljudima jenaređeno da skoče u čamce. Ali tek što je golemo jato po nekom čudesnominstinktu, koji je prirođen ulješuri osjetilo da su tri kolumbe sjeknule valove— njima za leđima, iako su bile još milju daleko od njih — kadli se opetstadoše okupljati, zbijajući se u guste redove i bataljune, te su im mlazovibili nalik na blistavu liniju nataknutih bajuneta, liniju koja se krećepodvostručivši brzinu.U samoj košulji i gaćama prionusmo uz vesla i nakon nekoliko sati

veslanja htjedosmo već odustati od hajke, kadli među kitovima nastadesveopće komešanje i zastajkivanje, te smo po tome znali da su kitovi

naposljetku zapali u ono čudnovato stanje zbunjenosti i kolebljiveneodlučnosti za koje kitolovci, kad ga opaze u kita, kažu da je kitprestrašen. Zbijeni bojni redovi u kojima su dotad brzo i stalno odmicalirazbiše se u golemu zabunu i metež. I poput slonova kralja Pora u borbi sAleksandrom Velikim, kitovi kao da su pomahnitali od prepasti. Posvuda sevrpoljili u velikim, nepravilnim krugovima, ploveći besciljno amo-tamo, apo njihovim naglim i gustim mlazovima jasno smo vidjeli kako su bilipomahnitali od strave. To se, međutim, još jasnije razabiralo po nekolicinikoji su, sasvim obamrli i ukočeni od straha, nemoćno plutali po pučini, baškao brodske podrtine. Da su ti levijatani bili stado ovaca na koje usred pašenasrću tri bijesna vuka, zacijelo ne bi pokazivali tako pretjeranuzaprepaštenost. No ta je povremena plahost svojstvena svim životinjamakoje žive u skupinama. Bivoli lavlje grive na Divljem zapadu, koji žive ustadima od nekoliko desetaka tisuća, bježali su ispred jednog jedincatogkonjanika. Imajte na umu da će i sami ljudi, koji su, poput ovaca u toru,stiješnjeni u parketu kazališta, pri prvom pokliku »Vatra!« pojuriti glavombez obzira prema izlazima, u gomilama, gazeći bezobzirno svakoga tko impadne pod noge, udarajući nemilosrdno oko sebe i gurajući jedni druge usmrt. Bit će, dakle, najbolje da se ne čudite previše tim tako čudnovatouzbuđenim kitovima, jer nema te ludosti među životinjama koju ljudi ne bibeskrajno nadmašili svojom mahnitošću.Premda su mnogi kitovi, kako već rekosmo, bili strahovito uzbuđeni, ipak

moramo napomenuti da jato — kao cjelina — nije ni napredovalo niuzmicalo, nego je zajedno ostajalo na jednome mjestu. Kako već biva utakvim slučajevima, čamci su krenuli svaki na svoju stranu, veslajući svakiprema nekom usamljenom kitu od onih koji bijahu na rubu jata. Nakon neketri minute Queequeg je bacio svoj harpun, a pogođena »velika riba«,zapljusnuvši nam lica zasljepljujućom pjenom, udari u divlji bijeg,povukavši i nas sa sobom, te sunu kao munja ravno u samo srce jata. Nijenimalo neobično da se ranjeni kit u takvim prilikama tako vlada, i premdase uvijek s time manje ili više računa, ipak je takav trenutak jedan odnajopasnijih obrata u kitolovu. Kako vas neman brzo vuče sve dublje idublje u onu mahnitu gomilu, vi se opraštate sa smotrenim životom i toneteu vrtlog mahnitosti.Kit je kao obnevidio i gluh jurio naprijed, ne bi li samom silinom brzine

zbacio sa sebe čeličnu pijavicu koja mu se pripila uz tijelo. Naš je čamacutirao bijelu, duboku brazdu u pučinu, a sa svih nas strana, dok je trajala ta

jurnjava, ugrožavale pomahnitale nemani, pritiskujući nas kao što ledenegromade pritiskaju brod u oluji; nastojali smo se nekako provući kroz teizukrštane kanale i tjesnace, ne znajući časa kada će nas zatvoriti i smlaviti.Ali je neustrašivi Queequeg sigurnom rukom upravljao kormilom, čas

odmičući vješto od jednog čudovišta koje nam se ispriječilo na putu, časopet izbjegavajući sudar s nekim drugim koji bi nam svoje grdosijske»lopate« upravo nadvio nad glavu, dok je opet sve to vrijeme Starbuckstajao uspravno na pramcu, s kopljem u ruci, bodući kratkim zamasimakitove koje je mogao dohvatiti, jer mu je nedostajalo vremena za dubokeubode. Ni veslači nisu počivali, premda je u tim trenucima veslanje bilo bezikakve koristi. Oni su uglavnom obavljali izvikivački dio posla: »S puta,komodore!« doviknuo je jedan golemu dromedaru koji je u hipu izroniopred nama te se časak činilo da će nas i potopiti. »Dolje s repinom!« deraose neki drugi mornar na neman koja se sasvim blizu ograde našeg čamcakanda hladila svojim repom kao lepezom. U svakome lovačkom čamcu imapo nekoliko naprava, zvanih druggs ili griplja[361] , a prvi su ih načinilinantucketanski Indijanci. Dva se debela drvena kvadrata iste veličine pribijučvrsto jedan na drugi, u pravom kutu, a zatim se usred te naprave pričvrstipodugačak mrlin, kojemu se na drugom kraju načini petlja, da biste u svakodoba mogli o nj brzo privezati harpun. Tom se gripljom kitolovci običnosluže pri hvatanju prestrašenih kitova, jer ih onda ima više nego što ihmožete loviti u isti mah. No lovci ne nailaze svakog dana na ulješure, pakad im se već pruži prilika, onda ih hvataju što više mogu. Ali kako ih nemogu poubijati sve najedanput, moraju im »podrezati krila« i »utisnuti svojznak« da bi ih poslije mogli bez žurbe i u miru dokrajčiti. I stoga u takvimprilikama dolazi griplja na red. Naš je čamac imao tri takve naprave. Prvedvije bile su uspješno bačene, te smo vidjeli kako kitovi teturajući jure,ometani silnim postranim otporom naprave koju su vukli za sobom. Nemanisu bile poput zločinaca što za sobom vuku lanac s kuglom. No u času kad jetrebalo baciti i treću glomaznu drvenu napravu u more, ona zape o jednosjedište, razbi ga i ponese, a veslač se stropošta na dno čamca. S obijustrana na pukotine u daskama navrije more u čamac, ali mi brže-boljetutnusmo u raspukline dvoje-troje gaće i dvije-tri košulje umjestoklokuna[362], i tako privremeno spriječismo dalje prodiranje vode.Bilo bi gotovo nemoguće baciti te harpune s gripljom da nije kit koji nas je

teglio u jato sve više usporavao brzinu. Osim toga, što smo odlazili dalje od

središta komešanja, užasna zbrka kao da je jenjavala. A kada se harpunnajposlije otkinuo, a kit koji nas je vukao nestao, mi smo zamahom njegovavalovita pokreta otklizili među dva kita u samome srcu onog jata, baš kaoda smo se s gorske brzice spustili u nekakvo mirno dolinsko jezero. Tu smočuli tutnjavu zahuktalih gudura i provalija od vanjskih kitova, ali je nismoosjećali. Na toj je središnjoj ravni morska površina bila stišana i glatka kaosvila — sjajna, kako pomorci kažu — a tako ju je uravnila i usjajila finatekućina koju izlučuje kit u najspokojnijem raspoloženju. Nalazili smo sesada sred one začarane tišine koja je, kažu, pritajena u srcu svakogkomešanja. Tek u uzburkanoj daljini vidjeli smo metež izvanjihkoncentričnih krugova i manja jata kitova, do desetak u svakome, kakohitro kruže, poput mnogostrukih konjskih sprega u krugu arene, a takonagusto poredani te bi neki cirkuski div-jahač mogao lako stajati na onima usredini, i sve tako stojeći na njihovim leđima juriti naokolo. Gomila tihkitova koji su počivali bijaše tako velika, i taj krug oko nas tako čvrst, dazasad nije postojala nikakva mogućnost bijega. Trebalo je tražiti pukotine utome živom zidu kojim smo bili opkoljeni, u tome zidu koji nas je propustiosamo zato da nas zarobi. Dok smo se držali sredine toga jezera, posjetile binas ovda-onda male, pitome ženke sa svojim mladima, majke i djeca tezbunjene vojske.S obzirom na povremene velike razmake između pojedinih vanjskih

krugova koji su rotirali i velikog prostora što su ga zauzimala pojedina jataploveći u tim krugovima, cjelokupna površina po kojoj se rasprostrla tagolema vojska mogla je iznositi dvije-tri četvorne milje. Bilo kako mudrago — premda se čovjek u takvim prilikama i u to doba lako mogaoprevariti, s našega se niskog čamca činilo da se nepregledni mlazovi nižusve do obzorja. Spominjem te okolnosti jer te ženke i njihova mladunčadkao da su hotimice bili zatvoreni u taj nutarnji obor i kao da zbog velikerasprostranjenosti jata do tog časa još nisu saznali za pravi razlog sveopćegzastoja, ili su možda bili još tako mladi, bezazleni i u svakom pogleduneiskusni — sad svejedno kako i zašto, no ti manji kitovi, koji su ovda-ondas ruba jezera posjećivali naš umireni čamac, pokazivali su takvu čudesnuneustrašivost i povjerljivost, ili tihu i začudnu stravu, da se čovjek zaistamorao diviti. Poput kućnih pasa, te bi se životinje primicale sve do samihvalnica[363] naših čamaca i dodirivale ih, te se gotovo činilo da ih jenekakva čarobna sila mahom pripitomila. Queequeg ih je tapšao po čelu, a

Starbuck ih golicao kopljem po leđima, ali, bojeći se posljedica, zasad seustezao da ga zabode.No kad pogled svrnusmo ustranu, ukaza nam se izdaleka, ispod površine

tih čudesnih životnih zbivanja, jedan drugi, još čudesniji život. Bibajući sepod svodovima valova, plutale su spodobe ženki koje su dojile svoje mladei onih za koje se činilo, sudeći po nabreklu pasu, da će naskoro postatimajke. Jezero, kako spomenuh, bijaše do znatne dubine vrlo prozirno. I kaošto ljudska dojenčad, kada siše, gleda mirnim i čvrstim pogledom nekuddrugamo od majčine dojke, te se čini da u isti mah živi dvojakim životom,jer dok se hrani zemaljskom hranom, u isto vrijeme kao da se duševno gostinezemaljskim uspomenama — tako su kanda i ti mladi kitovi zurili premanama, ali ne u nas kakvi jesmo, nego kao da smo u njihovim očima, koje tekprogledaše, samo komadić morske trave. Ploveći na boku uza svoje mlade, imajke su nas gledale mirnim očima. Jedno od tih mladih koje je, sudeći postanovitim znacima, tek dan prije došlo na svijet, nije bilo dulje od kakvihčetrnaest stopa, a u pasu nije imalo više od šest stopa. Bilo je priličnoživahno i pustopašno, iako se činilo da se jedva oporavilo od bolnaskvrčena položaja što ga je donedavno zauzimalo u majčinu tijelu, gdjemladunče, s repom zavrnutim preko glave, čekajući na konačni skok, ležisvinuto poput tatarskog luka. Nježne bočne peraje i lopate repa još suzadržale smežurani i zgrčeni izgled uha novorođenčeta koje je upravo stigloiz daleka kraja.— Mrlin! Mrlin! — viknu Queequeg, gledajući preko rubnjaka. — On

pogođen, on pogođen! Od koga biti mrlin? Tko njega pogoditi? Dva kita,jedan veliki, jedan mali!— Ta što je tebi, čovječe? — usklikne Starbuck.— Pogledati ovdje! — odvrati Queequeg i pokaza rukom dolje.Kao što često biva da kit koji je s bubnja odmotao nekoliko stotina hvati

mrlina pa zaronio te opet isplivao na površinu, vuče za sobom to tanko,opušteno uže, koje se onda diže vijugavo i u spiralama — tako je sada iStarbuck vidio pupkovinu kojom kao da je mladunče svejednako bilopriraslo uza svoju mater. Za mnogih i brzih promjena sretnih i nesretnihslučajnosti lova događa se i to da se ta prirodna, od matere oslobođena uzicapreplete s konopljenom, te se pritom uhvati i mladunče.Priroda kao da je tu, u tome začaranom ribnjaku, pred našim očima

razastrla neke od svojih najnježnijih tajna. Vidjeli smo ljubavni životmladih levijatana u morskoj dubini.[364]

I dok je oko njih u krugu mahnitala zaprepaštenost i strava, u samomsredištu ta su se nedokučiva stvorenja slobodno i bez ikakva strahapredavala radostima mirnog života, veselila se i milovala. Upravo tako se ija, na olujnom Atlantiku svoga bitka, predajem tihoj radosti i zabavi, i dokteški planeti neprolaznih patnja kruže oko mene, iznad mene i poda mnom,ja se kupam u vječnoj blagosti i radosti.Dok smo još tako bili zaneseni, nenadani prizori mahnitanja u daljini

pokazivahu da su ljudi u drugim čamcima nastavili gripljom obilježavatikitove na rubu golemog jata, a možda su za to vrijeme već i zametnuliborbu s nemanima iz prvoga kruga, gdje je bilo dovoljno mjesta i zanapadanje i za povlačenje. No pogled na razbješnjele, gripljom obilježenekitove, koji su bezglavo jurili amo-tamo po krugovima, nije bio ništa premaonome što smo na koncu ugledali. Katkada je običaj da harpunom pogođenakita, koji je preko mjere snažan i brz, nastoje osakatiti, da mu tako rećiprerežu potkoljenične tetive, to jest da mu rasijeku snažno mišičje na repini.To se čini tako da se baci ošljača ili oštra lopata s kratkom držalicom, o kojuje pričvršćen mrlin, da bi je čovjek mogao povući natrag. Jedan od kitovakojega su, kako poslije doznadosmo, tako ranili, ali samo lakše, jer ga nisudobro pogodili, otkinuo se od čamca i odvukao sa sobom polovicuharpunskog mrlina, i sada se, mahnit od strašnih bolova, probijao izmeđuobruča kitova koji su se valjali oko njega, probijao se kao jedini preostalikonjanik, očajnik Arnold, u bitki kod Saratoge, šireći strah i trepet kuda godbi prolazio.[365]

No ma kako strašna bila njegova rana, i ma kako bio grozan onaj prizor —čudnovata strava koju je ranjeni kit širio među svojim drugovima imala jeneki drugi uzrok, koji nam je spočetka, zbog udaljenosti koja nas je dijelila,bio nerazumljiv. Naposljetku opazismo da se kit zapleo o svoj harpunskimrlin (u kitolovu se često dešavaju nevjerojatne nezgode) te pobjegao, dokmu je ošljača ostala zabijena u tijelu. Slobodni se kraj konopa, na kojem jebilo pričvršćeno to oružje, zapetljao s harpunskim mrlinom i omotao okorepine, koja je trzajući i potežući izvukla ošljaču. I tako je od ljuta bolapomahnitala neman jurila morem, bijesno razmahujući svojom repinom, nakojoj se sada klatila ona ošljača ili oštra lopata, vitlajući je oko sebe teranjavajući i ubijajući njome svoje drugove.Ta je jeziva činjenica čitavo jato kanda prenula iz mrtvila koje ga je bilo

prikovalo na jedno mjesto. Najprije su se oni kitovi koji su tvorili rub jezeraoko nas, stali pomalo okupljati i propinjati se jedan na drugoga, kao

izbačeni iz vode udarcima velikih valova iz daljine, a zatim se i samo jezeropočelo dizati i komešati, te nestade onih bračnih ložnica i pjestovalištaispod morske površine. Obruči kitova sve se više stezali, i kitovi su nadiraliu sve zbijenijim gomilama. Nestade one duge tišine. Čulo se prigušenobrujanje što je dolazilo sve bliže, i čitava se vojska kitova poče valjatiprema svom središtu, kao da će samu sebe nagomilati na zajedničko brdo,kako to s proljeća biva s gromadama leda na velikoj rijeci Hudson. Starbucki Queequeg odmah zamijeniše mjesta i Starbuck sjede na krmu.— Na vesla! Na vesla! — zasikta Starbuck i zgrabi kormilo.— Ščepajte

vesla i držite duše! Jače, ljudi, jače! Queequeg, makni onog kita! Ubodi ga,udri po njemu! Uprite, ljudi, jače! Ne bojte se tih grbača! Očešite ih tako danas pamte! Očešite, otale!Čamac se za to vrijeme gotovo sasvim zaglavio među dvije crne tjelesine

koje su između sebe ostavljale samo uzane Dardanele, no prilegnuvši svomsnagom uz vesla, izjurismo, barem privremeno, na čistinu; veslajući i daljeiz sve snage, ogledali smo se već za drugim izlazima. Pošto se još mnogoputa samo za dlaku razminulo te nismo stradali, najposlije kliznusmo hitro ujedan od onih spomenutih vanjskih krugova što su ih sada nasumcepresijecali poneki kitovi, svi silovito nastojeći da se dohvate središta. Sretanspas bio je plaćen sitnicom: samo gubitkom Queequegova šešira. Dok jestajao na pramcu i nastojao kopljem dohvatiti kitove koji su pokraj njegapromicali, zračni mu je vir što ga je uzvitlala jedna repina nad njegovomglavom strgnuo šešir i bacio ga u more.Ma kako bila burna i bezglava ta sveopća uzbuna kitova, ipak se ubrzo

razriješila u nešto što bijaše kao sređen pokret, jer kad su se sklupčali ujednu jedinu gustu skupinu, opet su grunuli naprijed i zaplovili još brženego prije. Nije imalo smisla nastaviti hajku, no naši su se čamci još držališiroko uskopanih brazda, te smo ubijali one zaostale, gripljom[366] označenenemani, a morali smo dovući do broda i onu ulješuru u koju je Flask zabosvoj znak. Takav je znak kopljača sa zastavicom, a svaki čamac nosi sasobom dva-tri takva znaka, koje kitolovci zabodu u tjelesinu ubijenog kitakad potjera za drugima još traje; svrha im je dvojaka: u prvom redu služekao putokaz da bi lovci nakon hajke što lakše našli svoj plijen, a osim togaoznačuju i prvenstveno pravo na vlasništvo kad bi se slučajno približiličamci kakve druge kitarice.Taj naš lov mogao bi poslužiti kao značajan primjer za onu mudru izreku

naših lovaca — »što više kitova, to manje riba«. Od svih onih koje smo

gripljom označili uhvatili smo samo jednoga, dok je ostalima uspjelopobjeći, ali samo privremeno, da ih, kako ćemo poslije čuti, ubije drugaposada, a ne »Pequodova«.

88. ŠKOLE I ŠKOLNICI

U prošlom smo poglavlju pričali o golemoj vojsci ili jatu ulješura te smoujedno objasnili vjerojatan razlog zašto dolazi do toga silnog okupljanja.Premda kadikad nailazimo na tako velike skupine, ipak se kitovi često

pojavljuju u manjim odvojenim jatima, njih dvadeset do pedeset u jednome.Takva su jata poznata pod imenom »škole«, a uglavnom ih ima dvije vrste:škole u kojima se nalaze gotovo samo ženke, i škole kojima pripadaju svesami mladi i bodri mužjaci ili bikovi, kako obično zovu te mlade kitove.Nad takvom ženskom školom uvijek bdi po jedan kavalir, odrastao do

potpune veličine, ali još mlad mužjak, koji na najmanji znak opasnostipokazuje svoju udvornost time što zaostaje u pozadini i, tako reći tvorizalaznicu da bi osigurao uzmak svojih dama. Zapravo je taj gentleman praviistočnjački raskalašenjak koji plovi po tome vodenom svijetu okružen svimutjehama i radostima harema. Razlika između tog Osmanlije i njegovihkonkubina osobito je upadljiva, jer je taj mužjak uvijek najvećihlevijatanskih razmjera, dok su njegove ženke, pa i one koje sunajrazvijenije, tri puta manje od srednje razvijenog mužjaka. One su,razmjerno, zaista veoma nježne, te se usuđujem reći da oko struka nepremašuju pol tuceta jardi. Ipak, ne može se poreći da, ukupno uzevši,imaju nasljedno pravo na »embonpoint«, to jest na šire oblike.Veoma je zanimljivo promatrati takav harem kako sa svojim gospodarem

polazi na bezbrižna tumaranja. Kao sav ostali otmjen i besposlen svijet,neprestano su dokono u potrazi za sve novim razonodama. Naći ćete ih uekvatorijalnoj zoni, kad su pašnjaci okrijeka u punom cvatu, pošto su senetom povratili iz sjevernih mora, gdje su možda proveli ljeto, izbjegavšitako pasju vrućinu i pustu omaru najveće ljetne žege. Prošepirivši se malopo ekvatorskoj promenadi, kreću na istok, da ih ne zatekne zimska sezona, itako se svu godinu uklanjaju svakoj pretjeranoj temperaturi.A kad naš gospodar kit prilikom takvih lagodnih putovanja opazi nešto

iole neobično i sumnjivo, budnim okom još ljubomornije čuva tu svojuzanimljivu zajednicu. Bane li kakav mlad i bez razloga samosvjestanlevijatan pred njih, u namjeri da se povjerljivo priključi kojoj od mladihženki, da samo vidite pašu s kakvim li će bijesom planuti i otjerati drznika!Krasno li bi bilo kad bi se takvim razuzdanim mladićima dopustilo danarušavaju svetost domaćeg ognjišta! Pa ipak paša, ma što činio, neće moći

obraniti svoju postelju od nasrtljivosti kakva zloglasnog Lotarija[367], jer,jao! sve ribe imaju zajedničku postelju.I baš kao što su žene i na kopnu uzrok najstrašnijih dvoboja između

suparničkih obožavatelja, isto tako dolazi ponekad i među kitovima doborbe na život i smrt, a sve zbog ljubavi. Biju se svojim dugim donjimčeljustima, zaklapajući ih ponekad i stežući, boreći se za prvenstvo, kao štoi jeleni u borbi prepleću svoje rogove. Često se ulove kitovi s dubokimrasjeklinama i brazgotinama koje su zadobili u takvim borbama, sizbrazdanim glavama, polomljenim zubima, rastrganim perajama, a u nekimslučajevima i s iskrivljenim ili iščašenim čeljustima.Ako napadač na domaće ognjište pobjegne odmah poslije prvog nasrtaja

razjarenog gospodara harema, onda je vrlo zabavno promatrati togagospodara. Svojom se tjelesinom razdragano uvali opet među svoju družinui tu se neko vrijeme razmeće i uživa, dok se još u uzbudljivoj blizini nalazi imladi Lotario — šepiri se poput pobožnog Salamuna, koji se usrdno moliookružen tisućom svojih inoča. Ima li kakvih drugih kitova na vidiku, ribariće rijetko kad zametnuti hajku za takvim svemoćnim sultanom, jer te delijetako rasipno troše svoju snagu da je u njih malo masnoće. A što se tičenjihova poroda, sinova i kćeri, oni se moraju sami brinuti za sebe, ili se pakzadovoljiti majčinom pomoći, jer poput nekih drugih neizbirljivihljubavnika-lutalica koje bih mogao imenovati, taj vam paša-ribak, kolikogod voli ložnicu, ne mari za pjestovališta. I budući da voli lutati po svijetu,ostavlja svoju nezakonitu djecu gdje god stigne. No onda dođe vrijeme kadmladački žar jenjava, kad s godinama rastu i tegobe, kad razbor zahtijevasvoj svečani odmor — ukratko, kad zasićenog Turčina obuzme malaksalost,tada se ljubav prema djevojkama nadomješta vrućom željom za smirenim ikreposnim životom. Naš Osmanlija ulazi u one godine života kad gazaokupi nemoć, kajanje i želja za ćudorednim životom, pa se tada odričesvoga harema, raspušta ga, te postaje uzoran mrzovoljni starac, koji ploviposve sam uzduž svih meridijana i paralela, provodeći dane u molitvi iopominjući sve mlade levijatane neka se okane svojih ljubavnih taština izabluda.I kao što ribari takav harem kitova zovu školom, tako je i onaj gospodar i

paša poznat pod stručnim nazivom — školnik. I stoga je — premda ne bašsasvim u skladu sa samom stvari, ali zato to komičnije, da školnik, poštosam izuči školu, polazi u svijet da naučava kako je sve ono što je naučioisprazno i ludo. Njegov naslov — školnik — čini se da potječe od imena

škola, koje je bilo nadjenuto njegovu haremu, no neki naslućuju da ječovjek koji je kao prvi toga kita-Osmanliju nazvao školnikom, bez sumnjestudirao Vidocqove[368] memoare, i stoga vrlo dobro znao kakav je seoskiučo bio taj čuveni Francuz u svojim mladim danima i u kakve je tajne naukeupućivao neke od svojih učenika.Takav odvojen i usamljen način života kakvim žive kitovi školnici kad ih

osvoje godine karakterističan je za sve ostarjele glavače. Gotovo svaki»samac«, kako zovu levijatane koji pojedinačno plove morima, obično jestarac. Poput prepoštovanog i bradatog Daniela Boonea[369] želi ostatiuvijek sam, u društvu same Prirode. On je uzima za ženu sred vodenepustinje, i ona mu je zaista najbolja druga, premda čuva tako mnogotmurnih tajna.Prije spomenute škole, kojima pripadaju samo mladi i snažni mužjaci,

uvelike se razlikuju od haremskih škola. Značajno je za te mlade ženke dasu neobično plašljive, a mladi su mužjaci, zvani »bikovi četrdesetaci«[370],najratoborniji među svim levijatanima, i opasnost sukoba s tim mladićimaupravo je poslovična. Od njih su još opasniji samo oni čudnovati prosijedisivonje s kojima se ponekad susrećete, a koji će s vama zametnuti borbu naživot i smrt, poput tolikih mrzovoljnih đavola što su ozlojeđeni mukamakostobolje.Škole u kojima se okupljaju »bikovi četrdesetaci« mnogo su veće od

haremskih škola. Kao rulja mladih vijoglavih studenata puni su borbenosti,nestašnosti i lakoumnosti, i lutaju svijetom tako ludo i razuzdano da im senijedan agent nikakva osiguravajućeg društva ne bi usudio osigurati život,kao ni kakvu mladom razbijaču iz Yalea ili Harvarda[371]. No ubrzo se tivjetrogonje i besposličari okanjuju pusta ludovanja, a na pragu svojezrelosti udaraju svaki na svoju stranu, u potrazi za smirenjem, a to će reći— otiskuju se u svijet da bi se uvukli u kakav harem.Ima još jedna razlika između muških i ženskih škola, koja je još značajnija

od one spolne. Kad harpunaš pogodi mlada »bika« — jao njemu, jadniku!— svi će ga drugovi napustiti i razbježati se kud koji. No kad harpunpogodi kakvu ženku iz harema, saletjet će je njene drugarice sa svih strana,sa svim znacima uzbuđenja, pa će se katkad zadržati uz nju tako blizu i takodugo dok i same ne padnu žrtvom.

89. RAZLIKA IZMEĐU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE

U pretprošlom smo poglavlju govorili o znakovima i njihovim kopljačama,no sada se pokazuje potreba da malo podrobnije objasnimo zakone i uredbekitolova. A spomenuti znak možemo smatrati velikim simbolom iobilježjem cjelokupnog kitolovstva.Često se događa, kad više brodova krstari na istom području, da jednog

kita harpunira posada jednog broda, te kit zatim pobjegne, a konačno gaubije i prisvoji posada kakva drugog broda. Pritom dolazi do kojekakvihnepredvidljivih slučajnosti, koje su sve usko povezane s takvom zgodom.Na primjer, poslije zamorne i opasne hajke, tjelesina ubijenog kita možezbog velike oluje raskinuti sve konope i lance kojima je vezana uz brod, paotplutati u zavjetrinu, a onda vam nabasa kakva druga kitarka koja će je,kad se bura stiša i more smiri, lijepo prisvojiti, bez ikakve opasnosti zaživot i alat. Tako bi među kitolovcima često dolazilo do najneugodnijih inajljućih prepiraka kad ne bi postojali neki pisani i nepisani zakoni kojivrijede za sve kitolovce, a koji se mogu primjenjivati bez prigovora u svimmogućim slučajevima.Holanđani su kanda jedini narod koji ima pravi kitolovački kodeks,

potkrijepljen zakonskom odredbom: taj je zakon donesen u holandskomsenatu godine 1695. No premda ni jedna druga država nije nikad imalapisana zakona o kitolovu, američki su kitolovci za te stvari sami bilizakonodavci i odvjetnici. Izmislili su i razradili čitav zakonski sustav, kojipo svojoj jezgrovitoj jasnoći nadmašuje i same Justinijanove Pandekte[372] ipravilnike Kineskog društva za suzbijanje upletanja u poslove drugihnaroda. I ti su zakoni tako sažeti da bi ih čovjek mogao lako urezati unovčić kraljice Ane ili u harpunski šiljak i nositi oko vrata.1. Ulovljena riba pripada onom brodu koji ju je ulovio.2. Slobodna riba postaje vlasništvo onog broda koji je prvi ulovi.No, loša je strana tako majstorski sažetih zakona baš u njihovoj divnoj

kratkoći, koja zahtijeva debelu knjižurinu kojekakvih tumačenja iobrazloženja.Prije svega: što je zapravo »ulovljena riba«? Živa ili mrtva, riba je, po

stručnom shvaćanju, »ulovljena« kad je privezana uz čamac ili brod nakojemu se nalazi posada, i kad je ljudi mogu potezati i tegliti, svejedno da lis pomoću katarke, vesla, gumine ili mrlina, telegrafske žice ili niti paučine.

Isto se tako smatra da je riba »ulovljena« i onda kad je u nju zaboden»znak«, ili kakav drugi opće priznati biljeg kao simbol vlasništva, i to zasve vrijeme dok posada čamca ili broda ima mogućnost da je privuče dobroda, ili pokazuje namjeru da to učini.To su stručni komentari, no kitolovci se često služe drugim tumačenjima,

koja se sastoje od teških riječi i još težih udaraca, otvaraju šakački Coke-upon-Littelton[373]. Istina, među pravičnijim i časnijim kitolovcima dolaziuvijek do nagodbe, pogotovu u onim osobitim slučajevima kad bi traženjeprava na posjed kita kojega je prije lovila i ubila druga stranka, značilopovredu najosnovnijih moralnih načela. No bilo je i manje savjesnihkitolovaca.Prije pedesetak godina vodila se u jednom engleskom sudištu čudna

rasprava o neovlaštenom prisvajanju kita. Tužitelji su izjavili kako suposlije zamorne hajke, negdje na Sjevernome moru, i pošto im jenaposljetku uspjelo harpunirati kita, bili prisiljeni ne samo odbaciti svojemrline nego štoviše napustiti i svoj čamac, jer im je prijetila opasnost poživote. Međutim su se tuženi (posada nekakva drugog broda) prikučilionom kitu, dotukli ga, prigrabili i na očigled tužitelja privukli do broda ivezali. Kad su tužitelji tražili da im se izruči lovina, kapetan tužene strankesamo im je podrugljivo zvrcnuo prstima u brk, opjevao kićenim riječimasvoje junačko djelo, uvjeravajući ih da će zadržati ne samo kita nego iharpune, pa i njihov čamac, jer su sve to našli zakvačeno za tjelesinunemani u času kad su ubili kita. Nato je podignuta tužba za povratak kita,mrlina, harpuna i čamca.Optužene je branio odvjetnik gospodin Erskine, a lord Ellenborough bio je

sudac. Duhoviti je Erskine za obrane objašnjavao položaj svoga klijenta,aludirajući na neki nedavni slučaj preljuba, slučaj u kojem je neki gospodin,pošto mu nije uspjelo da svoju ženu vrati s grešnog puta, najposlije ostaviosvoju družicu na moru života, no u kasnijim je godinama požalio taj svojčin i sudbenim putem tražio da mu se ona vrati. Erskine je bio protiv takvavraćanja. Svoju je obranu potkrijepio izjavljujući da je onaj gentlemandoduše prvi harpunirao damu i vezao je uza se, ali ju je naposljetku napustiosamo zbog njezine pokvarenosti — dakle ipak napustio, i tako je onapostala »slobodna riba«.I zato, pošto ju je poslije neki drugi gentleman dohvatio harpunom, dama

je tako postala njegovim vlasništvom, zajedno sa svim harpunima koji sumožda u nju bili zabodeni.

U spomenutom slučaju Erskine je uporno tvrdio da se primjeri kita i dameuzajamno objašnjavaju.Pošto je saslušao ta razlaganja, a isto tako i tumačenja protivne stranke,

učeni je sudac vrlo odrješito izjavio slijedeće: čamac pripada tužiteljima, jersu ga napustili samo u času kad im je život bio ugrožen, no kit, oko kojeg sevodila ta parnica, kao sav mrlin i svi harpuni isključivo su vlasništvooptuženih; kit zato što je bio »slobodna riba« u času kad su ga tuženi ubili, aharpuni i mrlin stoga što su pripadali kitu kad je taj pobjegao odnoseći ih,pa je zato svatko imao pravo na te stvari tko god se domogao kita. Budućida su tuženi konačno uhvatili kita, njima pripadaju i sve na njemupronađene stvari.Običan se čovjek možda i neće moći pomiriti s osudom veleučenog suda,

no ako dublje pronikne u samu bit toga problema, uvidjet će da je ta odlukadonesena na temelju onih dvaju prije navedenih zakona kitolova, koje jelord Ellenborough tu primijenio i po potrebi uskladio s tim slučajem. I jatvrdim da su ta dva zakona koja se odnose na »ulovljenu« i »slobodnu« ribubitni temelj svakoga ljudskog zakonoznanstva, te će se sa mnom moratisložiti svaki onaj tko malo dublje zahvati u taj problem. Jer unatočzakučastoj zamršenosti svoje strukture, hram Zakona i Pravde kao i hramFilestejaca ima samo ta dva potporna stupa koja ga podržavaju.Zar nije općenito poznata izreka »Posjed je polovina prava«? Ne znači li to

da se ne pita kako je netko došao u posjed? No često je posjed i čitavopravo. Što li su mišice i duše ruskih kmetova i robova Republike doli»ulovljenih riba«, kojih je posjedovanje već sam zakon? Što je gramzljivuposjedniku posljednji novčić ucviljene udovice do »ulovljene ribe«? Što jemramorna palača neprokazanog lupeža s firmom kao »znakom« nadvratima, ako nije »ulovljena riba«? Što je ona nerazmjerno velika svota kojubezdušni lihvar Mordehaj unaprijed odbija u ime kamata od zajma što ga jedao nevoljniku koji samo što nije skapao od gladi, zajedno sa svojomobitelju? Ništa drugo do »ulovljena riba«! Što je onih 100.000 funti što ih jenadbiskup Dušospas ubrao u ime spasenja duša od stotine tisuća iznurenih ipogruženih radnika (koji bi zacijelo došli u raj i onda kad ne bi ni novčićaplatili za spas svoje duše) — što je drugo ta okrugla svota od 100.000 doli»ulovljena riba«? Što su naslijeđena sela i čitavi gradovi tupoglavihvojvoda? Ništa drugo nego »ulovljene ribe«! Što je strašnom harpunaruJohnu Bullu[374] sirota Irska? Samo »ulovljena riba«! Što je onom

apostolskom kopljaniku Bratu Jonatanu[375] pokrajina Texas[376]?»Ulovljena riba«! Zar nije prema tome svaki posjed ujedno i zakon?No ako se doktrina o »ulovljenoj ribi« dade tako lako primijeniti na sve to

što smo spomenuli, u još većoj mjeri vrijedi to i za srodnu doktrinu o»slobodnoj ribi«. Ona se može primijeniti u međunarodnim i sveopćimrazmjerima.Zar nije Amerika godine 1492. bila »slobodna riba«, u koju je Kolumbo

zarinuo španjolski stijeg da bi je »označio« kao plijen svoga kraljevskoggospodara i gospodarice? Što je Poljska bila ruskom caru? A što GrčkaTurcima? Što je Indija Engleskoj? Što će najposlije i Meksiko postati zaSjedinjene Države Amerike? Sve su to »slobodne ribe«!Zar nisu i sva Prava Čovjeka i Univerzalne Slobode samo »slobodne

ribe«? Zar nisu sva ljudska osjećanja i mišljenja »slobodne ribe«? Zar nije inačelo religijskog vjerovanja u čovjeku samo »slobodna riba«? Zar nisu isve misli velikih mislilaca u ustima slatkorječivih i blagoglagoljivihnametljivaca samo »slobodne ribe«? Zar nije i sama kugla zemaljska samojedna »slobodna riba«? A što li si mi ti, dragi čitatelju, ako ne »slobodna« i»ulovljena« riba u isti mah?

90. GLAVE ILI REPOVI

»De balena vero sufficit, si rexhabeat caput, et regina caudam.«(Bracton, 3, 3)Te latinske riječi iz engleskog Zakonika, zajedno sa kontekstom, znače da

od svih kitova koje bilo tko ulovi blizu engleskih obala, kralj, kao počasniVeliki harpunar, mora dobiti glavu, a kraljici pripada kitov rep kao smjernidarak u znak ponizna poštovanja. Ta je dioba kita nalik na raspolavljanjejabuke: dvije polovice i drugo ništa ne preostaje. Budući da je taj zakon idan danas u Engleskoj još na snazi, iako u ponešto izmijenjenu obliku, ikako u mnogom smislu stoji u čudnoj suprotnosti s onim općenitimzakonom o »ulovljenoj« i »slobodnoj« ribi, mi smo taj problem obradili uposebnom poglavlju, natjerani onom istom uljudnošću koja je i upravuengleskih željeznica prisilila da o svome trošku drži posebna salonska kolaza Njihova Kraljevska Veličanstva. U dokaz tome da je spomenuti zakon jošna snazi, ispričat ću vam najprije zgodu koja se dogodila nema ni dvijegodine.Neki ribarski poštenjačine iz Dovera, Sandwicha ili neke druge od Pet

Luka[377] poslije mučne hajke uloviše lijepa kita kojega bijahu ugledali napučini, daleko od obale. No, treba znati da Cinque Ports stoje djelomično ilitako nekako pod jurisdikcijom neke vrste općinskog policajca ili pandura,zvanog Lord Nadzornik. Kako mu je tu službu povjerio izravno sam kralj,mislim da svi uzgredni kraljevski prihodi s područja Cinque Ports idu ublagajnu toga Nadzornika. Neki su povjesničari nazvali tu službusinekurom. Ali nije tako. Taj je Lord Nadzornik ovda-onda i te kakozaposlen, varanjem namičući svoje prihode, koji su njegovi upravo po tojsposobnosti varanja.Kad su, dakle, ti siromašni, od sunca preplanuli ribari, bosonogi, sa visoko

zavrnutim nogavicama na ulijepljenim nogama, uspjeli teškom mukomizvući svoga masnog kita na suho i sigurno mjesto, i kad su se već ponadalikako će od skupocjenih usi i od ulja dobiti dobrih stotinu i pedeset funti, teod očekivanog udjela zamišljali kako sa svojim ženama srču izvrstan čaj, asa svojim starim drugovima dobrano potežu iz punih pivskih vrčeva —pojavio se među njima veleučen čovjek i dobra kršćanska duša sprimjerkom Blackstonea[378] pod rukom. Položio je knjigu na kitovu glavu i

rekao: — Ruke k sebi! Ta je riba, gospodo, »ulovljena riba«, i ja jezapljenjujem, jer pripada Lordu Nadzorniku!Nato se jadni ribari od zabezeknuta strahopoštovanja, koje je tako

značajno za sve Engleze, i ne znajući što da kažu, stadoše češkati po glavi,pogledajući tužno čas u kita, čas u stranca. No time se položaj nijepopravio, niti se smekšalo tvrdo srce veleučenoga gentlemana sBlackstoneovom knjigom pod pazuhom. Naposljetku se jedan između njih,pošto se dugo češkao po glavi ne bi li se dosjetio kakvu pametnu rješenju —osmjeli te upita: — A molim vas, gosparu, a tko je to Lord Nadzornik?— Vojvoda!— Ali kakva je posla imao Vojvoda u hajci za kitom!— Njegov je kit!— Imali smo mnogo muke, gosparu, i bili u smrtnoj opasnosti, a nešto

smo i uložili u taj posao! I od svega toga da ima koristi samo Vojvoda! A miod svoje muke ništa doli žuljeva?— Njegov je kit!— Je li Vojvoda takav siromah te mora tako nesmiljeno uzimati da se

prehrani?— Njegov je kit!— Svojom »česti« od tog kita htio sam pomoći svojoj staroj, bolesnoj

majci.— Njegov je kit!— Ne bi li se Vojvoda možda zadovoljio četvrtinom ili polovicom?— Njegov je kit!Ukratko, kita su zaplijenili i prodali, a presvijetli je Vojvoda od

Wellingtona[379] primio sav novac. Neki svećenik poštenjak iz onog mjesta,koji je osjetio kako je taj udarac morao teško pogoditi nesretne ribare,uputio je vrlo ponizno pismo presvijetlom vojvodi, moleći ga da biblagoizvolio preispitati slučaj siromašnih ribara. Na tu se usrdnu molbusvemoćni vojvoda udostojao odgovoriti (oba su pisma objavljena) da je onto već učinio i novac u redu primio, te da bi bio veoma zahvalanvelečasnom gospodinu ako se ubuduće velečasni gospodin ne bi više pačaou tuđe poslove.Je li to onaj stari ratnik koji, stojeći na uglovima triju kraljevina, objeručke

otima milostinju prosjacima?Odmah ćemo se uvjeriti kako se to vojvodino pravo na kita temeljilo na

povlastici kojom ga je obdario sam vladar. Zato treba ispitati na kakvu se

načelu zasnivalo to kraljevo pravo. Rekli smo već kakav je zakon u tomsmislu postojao. No Plowden nam obrazlaže taj zakon. Plowden kaže datako ulovljeni kit pripada kralju i kraljici, i to »zbog njegove neobičnevrijednosti«. A i za najčuvenije komentatore bio je to dovoljno jak i jasanargument, koji je morao odlučiti u takvim stvarima.No zašto da kralj dobije glavu, a kraljica kitovu repinu? To vi meni

objasnite, vi pravnici!Neki stari pisac rasprava o Vrhovnom kraljevskom sudištu, William

Prynne, ovako piše u svojoj raspravi o »Kraljičinu zlatu«, ili blagu zakraljičino ruho: »Rep kraljici pripada da bi kraljici bilo kitovih usi zanjezino ruho.«To je bilo pisano u doba kad su crnu gipku kostgrenlandskoga ili običnog kita još uvelike upotrebljavali za pravljenjesteznika. A u kitovoj repnoj peraji nema nikakvih usi, jer se one nalaze ukitovoj glavi, te je prema tome pretpostavka tako pronicava pravnika kaošto je bio Prynne zaista neoprostiva zabluda. No, je li kraljica nekakvamorska vila da joj treba repna peraja? Ili se možda u toj zakonskoj odredbikrije neko alegorično značenje?Dvije su ribe što ih engleski pravnici nazivaju kraljevskim ribama: to su

kit i jesetra, a obje su, uz izvjesne iznimke, kraljevsko vlasništvo, te odnjihove prodaje dobiveni novac tvori uz neka ograničenja — deseti dioredovitih krunskih prihoda. Ne znam ni za kakva drugog autora koji sebavio tim predmetom, no sudeći po onoj prvoj odredbi, čini se da se ijesetra raspolovljuje na sličan način kao i kit, da kralj naime dobiva vrlozbijenu i elastičnu glavu kojom se odlikuje ta vrsta ribe, pa se taj običaj,simbolično gledano, zasniva možda na šaljivoj pretpostavci da izmeđukralja i te riblje glave postoji neka sličnost. I tako, čini se, ima stanoviterazložitosti u svemu, čak i u zakonima.

91. »PEQUODOV« SUSRET S »RUŽINIM PUPOLJKOM«

»Nismo mogli kopati i tražiti grumenje ambreu trbušini ovog levijatana, jer je to sprečavaosmrad koji se oko njega širio.«Sir. T. BrowneTjedan-dva nakon opisane hajke, kad je naš brod polagano klizio sanjivom

i magličastom podnevnom pučinom, pokazalo se da su mnogi nosovi na»Pequodovoj« palubi bili budniji stražari od ona tri para očiju navrh jarbola.Osjećalo se kako se morem širi čudnovat i nimalo ugodan vonj.— Eh, baš bih se okladio — javi se Stubb — da tu negdje plutaju neki od

kitova koje smo nedavno poškakljali gripljom! Znao sam da će se kadli-tadli izvrnuti nauznak!Ubrzo se rastupiše one maglovite koprene pred nama i polegoše ustranu, a

u daljini ugledasmo brod, te smo po njegovim ubranim jedrima znali da muuz bok leži uhvaćeni kit. Kad priđosmo bliže, stranac izvjesi na vrhu jarbolafrancusku trobojku, a po vitlanju crnih oblaka morskih jastrebova koji sukružili, lebdjeli ili s visoka nasrtali, bijaše jasno da je taj kit »crkotina«,kako ribari vele, a to će reći kit koji je uginuo prirodnom smrću, nesmetan ineprogonjen, i onda plutao po pučini kao ničije vlasništvo. Lako je zamislitikako je ogavan morao biti vonj što ga je ta masa širila oko sebe, gori negolismrad od kakva asirskoga grada u kojem je harala kuga, i živi nisu moglisahranjivati svoje mrtve. Nekima je taj zadah tako strašan te ih nikakvapohlepa ne bi mogla sklonuti da privežu takva kita uz bok svome brodu. Noima ih koji će to ipak učiniti, iako se vrlo dobro zna da je ulje dobiveno odtakvih ribaka vrlo loše kakvoće i da po mirisu nimalo ne podsjeća na ružino.Dolazeći sve bliže, nošeni povjetarcem koji je jenjavao, vidjeli smo da je

Francuz i na drugoj strani imao privezana kita, koji je bio još manje nalik namirisnu kiticu cvijeća negoli onaj prvi. I doista se pokazalo da je to biojedan od onih sumnjivih kitova koji kao da se suše i sparušuju te najposlijeuginu od neke želučane bolesti ili loše probave, ostavljajući svoja trupla, štoplutaju ko iscijeđene mješine, u kojima nema ništa nalik na ulje. No poslijećemo vidjeti kako nijedan iskusan kitolovac neće odvrnuti nos pred takvimribakom, ma koliko inače izbjegavao »crkotine«.»Pequod« se za to vrijeme bio toliko približio stranom brodu te je Stubb

prisezao kako prepoznaje svoju ošljaču koja se bila zaplela u mrlin,omotana oko repine jednog od tih kitova.

— Gle, finih li ribica za te strvinare! — podsmijavao se Francuzu, stojećina pramcu. — Znam da su ti francuski žabari pravi sirotani u kitolovu, kojiće se ponekad otisnuti od broda tek što ugledaju pjenu vala razbijena ostijenu, misleći da su ugledali ulješurin mlaz! Da, da, kadikad će odjedriti izsvoje luke sa štivom punom sanduka lojanica i kutija usekača, jer većunaprijed znaju kako sve ono ulje koje će dobiti neće dostajati da samonamoče stijenjak kapetanove svjetiljke! Znamo mi to, znamo! Nopogledajte samo tog žabara koji se zadovoljava našim ostacima, tim našimogripljanim kitovima, i sav je sretan što može strugati suhe kosti one drugedragocjene ribetine! Ubogi đavo! Nego čujte, da zaredamo nečijim šeširomnaokolo pa da žabaru udijelimo malo ulja, Boga radi! Jer sve što će istisnutiiz onoga ogripljanog ribaka, nije ni za svjetlo u tamnici, čak ni u ćeliji nasmrt osuđenoga! A što se tiče onoga drugog kita, eh, okladio bih se da ću iznaša tri jarbola istiještiti više ulja nego što će oni iscijediti iz onog svežnjakostiju. Ali, promislim li pravo, možda bi u njemu pronašli nešto što jemnogo vrednije od svega toga ulja: sivu ambru![380] Baš bih volio znati je lise naš prijan tome dosjetio! Isplatilo bi se da to nekako ispipamo! Ja ćubogme pokušati!I rekavši to, uputi se na kasar.Za to se vrijeme povjetarac sasvim smirio, i tako je sad »Pequod« bio, htio

ili ne htio, sa svih strana zapahnut tim smradom i nije imao kud, ako ne biponovno odnekle zapuhnuo vjetrić. Došavši iz kajite, Stubb pozva posadusvoga čamca, i momci se otisnuše od broda put strane kitarke. Dok suveslali onamo, Stubb opazi kako je, svojstveno francuskom ukusu punommašte, gornji dio kljuna na pramčanoj osovini izrezbaren u obliku stabljike,zeleno obojene, a umjesto trnja bili u nj zabodeni bakreni šiljci, koji suovdje-ondje provirkivali, a sve se to završavalo u simetrično prolistalojgomoljici jarko crvene boje. Na pramcu je bilo krupnim pozlaćenimslovima ispisano »Bouton de Rose« — »Ružin pupoljak«, i tako je glasiloromantično ime te mirisave lađe.Premda Stubb nije znao što znači riječ »Bouton«, ipak je razumio značenje

»Rose«, a po obliku okruglaste polene jasno je mogao razabrati što jeposrijedi.— Ružin pupoljak od drveta, je li? — usklikne Stubb i stavi ruku na nos.

— Dobro izabrano ime! Ali smrdi kao svi vrazi!Da bi došao u izravnu vezu s posadom na palubi, morao je čamcem oko

pramca i na desnu stranu, pa sve do »crkotine«, jer je samo tako mogao

zapodjeti razgovor.Kad je došao do tog mjesta, vikne iz sve snage, ali je pritom svejednako

jednom rukom začepljivao nos: — O-o-oj, Bouton de Rose! Ima li tamomeđu vama ijedan pupoljak koji govori engleski?— Ima! — odvrati mu neki čovjek s Guernseya,[381] koji se bio nalaktio na

rubnjak, a poslije se pokazalo da je to njihov glavni božman.— E, onda mi recite, Ružin pupoljče, jeste li gdje vidjeli Bijelog kita?— Kakva kita?— Bijelog! Glavača! Moby Dicka! Jeste li ga vidjeli?— Nisam nikad ni čuo za takva kita! Cachalot blanche![382] Bijela

ulješura! Ne, nisam čuo!— E, onda zasad zbogom, odmah ću se vratiti!Zatim brzo zaveslaju natrag na »Pequod«, a kad Stubb vidje Ahaba kako

se naginje nad ogradu kasara, čekajući da mu božman javi što je doznao,prinese obje ruke na usta te kao na trubu doviknu: — Nisu ga vidjeli,kapetane, nisu, gosparu!Nato se Ahab povuče, a Stubb se vrati do Francuza.Vidio je kako je čovjek iz Guernseya, koji se upravo bio s pomoću lanca

spustio na kita, i već ga ošljačom uzeo zarezivati, zastao i počeo dazabrađuje lice i nos nekakvim rupcem.— Ej, vi, što vam je s nosom? Da ga niste razbili? — upita ga Stubb.— Volio bih da sam ga razbio, ili da uopće nemam nosa!— odgovori

čovjek iz Guernseya, kojemu kao da se posao, što ga se sada prihvaćao, bašnimalo nije milio. — Ali zašto vi začipate[383] svoj nos?— O, ništa. U mene je nos od voska, pa ga moram malo pričuvati. Divan

dan, je li? A zrak tako zasićen miomirisom sa cvjetnjaka! Dobacite namkitu cvijeća, Ružin pupoljče!— A što vi zapravo tražite tu, do sto đavola? — zagrmje čovjek s

Guernseya, zapadajući iznenada u vatru.— O samo s mirom, samo s mirom, da, to je prava riječ! Zašto ne stavljate

kitove na led dok na njima radite? Ali šalu nastranu: znate li, Ružinpupoljče, da je besmislica što ste naumili da iz takvih ribaka cijedite ulje? Aiz karkaše onoga sparušenog nećete istiještiti ni unce ulja!— To je i meni samom predobro poznato, ali evo, taj naš kapetan neće

nikako to shvatiti, jer njemu je to prvo putovanje, a prije je bio tvorničar

kolonjske vodice. Ali dođite gore i recite mu; možda će povjerovati vama,kad već neće meni! Tako bih se barem oslobodio ove smrdljive rabote!— Kako god želite, dragi prijatelju! — otpovrnu Stubb, i čas zatim već se

penjao na palubu, a tu mu se ukaza čudnovat prizor. Mornari s kitnjastimkapama od crvene vunene pređe upravo se spremali prirediti koloture spomoću kojih će potezati kitove iz vode. No ljudi su radili polako, agovorili brzo i mnogo, i kao da im sav taj posao baš nikako nije bio povolji. Nosovi im stršili uvis kao baštuni od fIoka. Svaki čas bi po nekolikonjih odbacilo posao, te bi se brže-bolje uspinjali na jarbole, da se nadišumalo svježeg zraka. Jedni, misleći da će dobiti kugu, svaki čas prinosili podnos kučinu, namočenu u paklinu, dok bi drugi, skresavši kamiše nakratko,žudno udisali duhanski dim, tako da im neprestano bijaše u nosu.Stubb se iznenadio kad ga je zapljusnula kiša povika i kletava što su

prštale iz kapetanove kajite, koja se nalazila na kasaru na krmi, i kad jepogledao u tom pravcu, vidje zajapureno lice kako proviruje iza odškrinutihvrata. Bio to napaćeni ranarnik, koji se povukao u kapetanovu kajitu (unjegov »kabinet«, kako je on nazivao tu kabinu) da se zaštiti od togakužnog zadaha, pošto je cio dan uzalud prosvjedovao i borio se protiv togaposla. No, ipak nije mogao a da se ovda-onda ne pojavi i ne izlije namornare čitave bujice pogrda i riječi kojima ih je zaklinjao da se okane terabote.Vidjevši sve to, Stubb je dobro skovao svoj plan, te se obratio čovjeku iz

Guernseya, s kojim je malo pročavrljao i za to vrijeme razabrao kako tajbožman prezire svog kapetana kao puku oholu neznalicu koji im jezamijesio tu kašu te ih sve uvalio u tu smrdljivu i neunosnu rabotu.Zapitkujući oprezno o svemu i svačemu, Stubb je ubrzo saznao kako čovjekiz Guernseya ništa i ne sluti o nekakvoj ambri. I stoga je i on mudro šutio otome, ali je inače sasvim slobodno i povjerljivo s njim razgovarao, i ta sudvojica ubrzo smislila kako će nasamariti kapetana i ujedno mu se malonarugati a da on pritom i ne posumnja u njihovu iskrenost. Prema tojnjihovoj lukavoj zamisli trebalo je da čovjek iz Guernseya u svojstvutumača kaže kapetanu sve što mu se svidi, ali sve uvijeno i kao da dolazi odtoga njihova gosta, kao da on tumači samo Stubbovo mišljenje, dok biStubb za to vrijeme glasno nizao i sipao kojekakve ludosti i besmislice,kakve god bi mu samo dolazile na pamet.Dok oni tako, na vratima kajite pojavi se i njihova žrtva. Bijaše to omalen,

crnomanjast čovjek, po izgledu i suviše nježan za pomorskog kapetana.

Imao je doduše duge zaliske i brkove, a na prsniku od crvena baršunablistali privjesci na satnom lancu. Čovjek iz Guernseya uljudno predstaviStubba tome gentlemanu, i božman se već spočetka tako vladao kao dasudjeluje u tom razgovoru samo kao tumač.— Što da mu najprije kažem? — upita božman.— Pa recite mu — na to će Stubb netremice gledajući u onaj baršunasti

prsluk, satni lanac i visuljke — pa recite mu, jest, jest, možete mu odmahsprve reći da mi se on čini kao nekakva bebica, premda se baš ne smatrampozvanim da o tome sudim.— Monsieur, — odčepi božman na francuskom, svome kapetanu — gost

kaže da su njegovi baš jučer razgovarali s ljudima s nekakva broda nakojem su kapetan, prvi božman i šestorica od posade umrli od groznice,zaraženi od kita »crkotine« što ga bijahu dovukli uz bok svoga broda.Nato se kapetan trže: sav je gorio od želje da sazna što više o tome

nesretnom slučaju.— Što sad? — upita čovjek iz Guernseya Stubba.— Pa, kad već tako mirno guta što mu kažem, recite mu da sam ga dobro

promotrio, te sam siguran kako nije sposoban upravljati lađom kitaricom,ništa sposobniji od kakva majmuna. Zaista, isporučite mu od mene da jeglupan.— Izjavljuje i kune se, Monsieur, kako je onaj drugi, sparušeni kit prava

smrtna opasnost, dakle još opasniji od crkotine. Da, da, Monsieur, upravonas zaklinje, ako cijenimo svoje živote, da se oslobodimo tih riba.Tek što bi okom trenuo, kapetan odletje naprijed i gromkim glasom stade

naređivati da smjesta obustave potezanje koloturnika, i da ljudi odmahprerežu sve konope s pomoću kojih su kitovi bili vezani.— A što sad? — upita božman kad se kapetan vratio.— Ne znam, brajane, čekajte da vidim. Da, zbilja, možete mu reći još i to,

zaista, recite mu da sam ga namagarčio, a (posljednje riječi izgovori sasvimtiho i sam sebi) još nekoga.— Kaže, Monsieur, da je neobično sretan što nam je mogao biti na neku

korist.Čuvši to, kapetan svečano izjavi kako su mu oni (to jest on i božman)

veoma zahvalni, te najposlije pozva Stubba k sebi u kajitu, da isprazne kojubocu bordoa.[384]

— Poziva vas na čašu vina — izjavi tumač.

— Ja mu od sveg srca zahvaljujem, no recite mu kako se protivi mojimnačelima da pijem s čovjekom kojemu sam podvalio. Bez šale, recite mu dase moram vratiti na brod.— Kaže, Monsieur, kako mu je u načelu da ne pije, no ako Monsieur želi

poživjeti još koju godinicu i u zdravlju se naužiti svoga vina, onda nekaMonsieur spusti sva četiri čamca, da potegnu brod podalje od kitova, jer sekitovi po toj tišini neće ni maknuti s mjesta.Za to je vrijeme Stubb bio već pokraj slaza i upravo se spremao da siđe u

svoj čamac, te dovikivao čovjeku iz Guernseya da će im on pomoći kolikogod mogne, pa kako slučajno u čamcu ima dugu cimu, vrlo će im radomanjeg od ona dva kita »uzeti u tegalj«.[385] I dok su francuski čamci na svavesla potezali brod na jednu stranu, Stubb je blagonaklono vukao svoj plijenu suprotnom smjeru, namjerno privezavši kita neobično dugim konopom,da Francuzu što jasnije predoči opasnost od zaraze koja svima prijeti.Ubrzo zaigra vjetrić, a Stubb naoko skrenu svojim čamcem od kita, da

Francuzu pokaže kako je konačno prepustio tjelesinu njenoj sudbini. Poštoje »Ružin pupoljak« uskoro povukao svoje čamce na palubu, poče sve višeodmicati i nestajati u daljini, dok je »Pequod« kliznuo između njega iStubbova kita. Na to se Stubb hitro vrati do plutajuće tjelesine dovikujućiljudima na palubi što je naumio, te prionu uz posao da iskoristi plod svojelukavštine. Dohvatio je svoju oštru ošljaču i počeo sjeći tjelesinu, malopodalje od prednje peraje. Čovjek bi gotovo pomislio da tu na moru kopanekakav rov, i kada je naposljetku njegova ošljača muklo zveknula omršava rebra, bijaše kao da tko prebire po drevnim iskopinama rimskim, daiskapa crepovlje i lonce, zakopane u masnu englesku ilovaču. Svi sunjegovi ljudi bili silno uzbuđeni, spremno pomažući svom zapovjedniku, aoči im se požudno krijesile kao u kopača zlata.A sve to vrijeme nebrojene su burnice letjele oko njih i zaranjale u vodu,

burljajući zagnjurenom glavom po vodi, kričale i kreštale i borile se međusobom. Stubb je kanda već pomalo bio razočaran, pogotovu kad ga jeneizdržljivi smrad sve jače stao gušiti, no odjednom iz samog izvora togakužnog zapaha prostruja slab dašak miomirisa, koji se provlačio krozpramenje teškog vonja, ali je ostao u zraku i nije se rasplinuo, kao što vodajedne rijeke utječe u drugu, a da se u prvo vrijeme te vode ipak neizmiješaju.— Evo je! Evo je! — vikao je Stubb ushićeno, udarivši o nešto kruto na

što je naišao u toj čudnovatoj spilji. — Kesa! Puna kesa!

Odbacio je ošljaču, zarinuo obje ruke te izvukao pregršt nečega što je bilonalik na suh windsorski sapun[386] ili stari sir boje žućkaste i pepeljastosive,točkast, veoma mastan i ugodan, a moglo se zarezati i kidati među prstima.A to je, dragi prijatelji, siva ambra, za koju ljekarnici plaćaju jednu zlatnugineju[387] po unci. Izvukao je kakvih šest punih pregršti, no još više bijašeizgubljeno u moru. Izvukli bi možda još veću količinu da nije nestrpljiviAhab dovikivao Stubbu neka smjesta prekine taj posao i neka se vrati nabrod, jer će »Pequod« inače krenuti bez njih.

92. SIVA AMBRA

Valja znati da je ta siva ambra vrlo čudnovata tvar i tako važan trgovačkiartikl te su godine 1791. o tome saslušali nekog kapetana Coffina, rodom izNantucketa, i to u sudištu engleskoga Donjeg doma, jer u ono doba, pa svedonedavno, za učenjake bijaše problem odakle »ambergris« i sama ambra.[388] Naime, premda je engleska riječ »ambergris« samo francuska složenicaza sivu ambru, ipak su to dvije sasvim različne tvari. Iako ambru kadikadnalazimo na morskim obalama, ipak je vade i daleko na kopnu, dok sivuambru možemo naći samo na oceanu. Ambra ili jantar tvrda je, prozirna,krhka i bezmirisna tvar od koje se izrađuju cigarnici, kamiši za lule,brojanice i razni ukrasi, dok je siva ambra mekana i voštana, i takoprodorno miriše te se uvelike upotrebljava za proizvodnju mirisa, finihsvijeća, praška za kosu i raznih pomada. Turci je upotrebljavaju ukuharstvu, a nose je sa sobom i u Meku da je ondje pale, kao što katolici ucrkvi Svetog Petra u Rimu pale tamjan. Neki trgovci vinom stavit ćemrvičak sive ambre u crveniku, da bi joj dali poseban miris.Tko bi samo i pomislio da se sve one fine dame i gospoda naslađuju

mirisom tvari koja se krije u neslavnim crijevima kakva bolesna kita? Noipak je tako! Neki misle da je siva ambra uzrok što ulješura oboli na želucu,dok drugi opet zastupaju mišljenje da je siva ambra samo posljedica teželučane boljetice. Teško je reći kako bismo mogli izliječiti ulješuru od tebolesti; mogli bismo joj jedino sasuti u ždrijelo čitave tovare pilula začišćenje, koliko bi stalo u tri-četiri čamca, te se onda otisnuti i odmaknutiod nevolje, kao što radnik bježi od minirane stijene.Zaboravio sam spomenuti da je Stubb u onoj sivoj ambri našao nekakve

okrugle koštane pločice, te isprva mislio da su to dugmeta ribarskih hlača,ali se poslije pokazalo da su to samo koščice hobotnice što su tako bilebalzamirane.Zar ništa ne znači što se takva nepokvarljiva jedrina mirisave sive ambre

pronalazi u samom srcu truleži? Sjeti se riječi svetog Pavla upućenihKorinćanima: »Sije se u raspadljivosti, a ustaje u neraspadljivosti, sije se usramoti, a uskršava u slavi.«[389] Dozovi u pamet i riječi Paracelsusove,[390]

kako nastaje nadasve mirisavi mošak! I ne zaboravi čudnovatu činjenicu daje od svih smrdeži kolonjska vodica u prvom stadiju prerade najsmrdljivija.

Htio sam završiti poglavlje gornjim prizivom, ali ne mogu biti miran a daprije toga ne opovrgnem klevetu koju tako često iznose protiv kitolovaca, akoja bi se, u sukladnosti s nekim pogrešnim mišljenjima, mogla premaonom što smo rekli o kitovima onog Francuza, smatrati neizravnodokazanom. Na drugome mjestu u ovoj knjizi već je opovrgnutaklevetnička izmišljotina kako je kitolovački poziv gadan i prljav posao.Treba, naime, pobiti nešto drugo: natucanje i šuškanje da svi kitovizaudaraju. Da vidimo kako je nastala ta crna ljaga.Sudim da to pogrešno mišljenje potječe još iz onih vremena kad su prve

kitarice s Grenlanda stizale u London, prije više od dvjesto godina. U onodoba, kao ni danas, ti kitolovci nisu topili kitovo tustilo za samogputovanja, kako su to uvijek činili ribari s južnih mora. Ne, oni su svježetustilo razrezivali u sitne komadiće, trpali ih kroz čepnicu u veliku burad itako otpremali u svoju luku. Drugačije se nije moglo, jer je sezona u timledenim predjelima vrlo kratka, a i velike su oluje sprečavale svaki drugipostupak. A kakve su bile posljedice? Kad bi otvarali štive i istovarivali takitovska groblja u grenlandskom skladištu, sve bi zavonjalo kao na grobištukakva staroga grada koje ljudi prekopavaju da tu polažu temelje za kakvorodilište.Djelomično nagađam da je ta zlobna kleveta na račun kitolovaca možda

isto tako nastala u vezi s onim holandskim naseljem koje je nekoć postojalona grenlandskoj obali, a zvalo se Schmerenburgh ili Smeerenberg.Posljednjim se imenom služi i učeni Fogo von Slack u svome značajnomdjelu »O mirisima«, koje su smatrali glavnim priručnikom za ta pitanja.Kao što se vidi već po samom imenu (smeer - mast, tustilo, salo; berg -brdo), to naselje bijaše osnovano da bi holandski kitolovci imali nekomjesto gdje su mogli rastopiti nagomilani tuk a da ga nisu morali otprematikući, u Holandiju, da ga ondje čvare. Tu je bila sva sila topionica, kotlovaza tustilo i spremišta za ulje, i kada su te topionice bile u pogonu, tu sezacijelo nisu širili nikakvi miomirisi. No kod kitarica s Juga bilo je sasvimdrugačije. Posada takva broda ne utroši za topljenje tustila ni pedeset danana svom putovanju, koje traje možda i četiri godine, a ulje koje jespremljeno u bačvama gotovo i nema nikakva mirisa. A istina je da ni živini ubijeni kitovi nimalo ne zaudaraju ako ljudi znaju kako treba postupati stim tjelesinama; isto tako, nije moguće kitolovca prepoznati po mirisu, kaošto su ljudi u srednjem vijeku tvrdili da Židova mogu njuhom otkriti. Ta kiti ne može inako nego da odiše svježinom, kad je obično tako snažan i zdrav,

jer se toliko giba i kreće, i jer je uvijek na otvorenu, uvijek vani, premda,doduše, izrijetka na zraku. Kažem vam da ulješurina repina, kad zavitlazrakom, upravo miriše, kao kad svilena haljina na kakvoj otmjenoj dami,namirisana moškom, zašušti pokraj vas u toplu salonu. A s čime dausporedim miris ulješure, kad je tako golema? Zar taj dah nije nalik na mirisonoga čuvenog slona u kojega su kljove bile ukrašene draguljima, a koji jesav odisao po smirni[391] — onog slona što su ga građani nekakva grada uIndiji izveli pred Aleksandra Velikog, da mu iskažu čast?

93. IZOPĆENIK

Svega nekoliko dana poslije našeg susreta s Francuzom, dogodilo se neštovrlo značajno jednome od najbeznačajnijih u »Pequodovoj« posadi: tužandogađaj što je urodio time da je nad ljudima, koji su često bili takorazuzdano veseli, odonda neprestano lebdjela prijetnja nekakva živogproročanstva o zloj sudbini koja bi i njih jednog dana mogla snaći.Na kitaricama se svi članovi posade ne ukrcavaju u čamce. Nekoliko je

mornara u pričuvi, a zovu ih »čuvarima«, i njihova je dužnost da se brinu obrodu kad su čamci u potjeri za kitom. Ti su »stražari« obično baš takohrabri momci kao i u posadi lovačkih čamaca. No ako se na brodu nađeponeko slabašno, nespretno ili strašljivo čeljade, njega će onda zacijeloubrojiti u »stražare«. Tako je bilo i na »Pequodu« s onim malim crncem kojije imao nadimak Pippin, ali su ga, skraćeno, svi zvali samo Pip. Jadni Pip!Već ste čuli za nj, a zacijelo se još sjećate njegova sjetnoživahna tamburinaza one sablasne ponoći.Pip i Popara bijahu po svojoj vanjštini nalik na dva konjica, vranca i

bijelca, što su, jednaka rasta i jačine, iako različite boje, upregnuta u istaneobična kola. No dok je nesretni Popara bio po prirodi tupoglav i mlitavepameti, dotle Pip, iako vrlo osjetljiv, bijaše okretan, vedar i sjajan, savprožet onom toplom, iskrenom, srdačnom vedrinom i blistavošću štono jesvojstvena njegovoj rasi, koja se svakom blagdanu i svečanosti radujejednostavnije i neusiljenije nego bilo koja druga rasa. Svakom bi crncu bilonajmilije kad bi kalendar imao tristo šezdeset i pet samih narodnih blagdanai Novih godina. A ti, čitatelju, nemoj mi se podsmjehivati što velim da je tajmali crnac bio sjajan, jer i sama crnoća ima svoj sjaj i blistavilo. Pogledajsamo kako se sja ebanovina u kraljevskim odajama. No Pip je volio život,svu sigurnost mirna života, te je posao na brodu, pun uzbudljivih opasnosti istrahota, u koji se nekako protiv volje zapleo, nadasve tužno prigušionjegovu vedrinu i potamnio mu sjaj, premda, kako će se ubrzo vidjeti,onome što je privremeno bilo u njemu tako prigušeno, bijaše predodređeno isuđeno da se žalosno obavije čudnim neprirodnim plamenom, koji ga jeprividno deseterostruko jače osvjetljivao negoli prirodno svjetlo njegovarodnog kraja Tollanda u Connecticutu, gdje je nekoć oživljavao glazbeneveselice na zelenim livadama i za skladnih večernjih sutona svojim vedrim izvonkim smijehom pretvarao čitavo zaobljeno obzorje u tamburin obrubljenzvjezdanim zvončićima. Tako je nekako i s draguljima: premda će

dijamantni privjesak najjačeg sjaja obješen o vrat plavih žilica živo blistati,ipak, kad vam iskusan draguljar htjedne pokazati dijamant u njegovunajizražajnijem sjaju, postavit će ga nasuprot tamne pozadine i tada gaosvijetliti, ali ne sunčanom svjetlošću, već svjetlošću kakva umjetnogizvora. Onda iz dragulja izbijaju pakleno veličanstveni plameni odsjaji,onda taj dragulj zlokobna sjaja, koji je jednom bio božanstveni simbolkristalnih nebesa, sliči kakvu dragulju što je ukraden iz krune Kraljapaklenoga. No, vratimo se našoj priči.Dogodilo se te je za onog posla oko sive ambre Stubbov stražnji veslač

tako iščašio ruku da je za neko vrijeme bio posve sakat, pa je privremeno nanjegovo mjesto određen Pip.Za prve vožnje sa Stubbom Pip je bio silno usplahiren, ali je taj put sretno

izmakao bližem dodiru s kitom, pa se uglavnom prilično časno izvukao,premda ga je Stubb, koji ga za lova nije ispuštao iz vida, poslije opominjaokako treba iznad svega potaknuti svoju srčanost, jer bi mu često moglaustrebati.Pri drugom spuštanju, čamac je klizio za kitom, i kad je bačeni harpun

pogodio ribu, ona se kao obično zatrzala, te se tad slučajno dogodilo da jetrzaj zahvatio baš pod samo sjedište jadnog Pipa. Iznenađen i prestravljen,Pip s veslom u ruci izletje iz čamca, i to tako da ga je dio opuštena mrlinazahvatio po prsima, a on mu se odupro, dok ga mrlin nije obmotao inajposlije ga povukao u more. U istom je trenutku ranjeni kit pomamnopojurio naprijed, a mrlin se brzo napeo, te se jadni Pip najednom našao samu pjeni pritiješnjen uz čamac, nemilosrdno povučen mrlinom koji ga jenekoliko puta obavio oko tijela i vrata.Tashtego je stajao na pramcu. Bio je pun lovačkog žara. Prezirao je Pipa

kao kukavicu. Trgnuo je nož iz korica i stavio oštricu na mrlin, pa, okrenuvse Stubbu, uskliknuo: »Da presiječem?« A pritom kao da je već pomodrjelolice jadnog Pipa, koji se gušio, jasno vapilo: »Presijeci, za ime Božje!« Sveje prošlo u hipu, čitava zgoda zbila se u manje od pol minute.— Da ga đavo...! Presijeci! — zaurla Stubb, i tako je bio kit izgubljen, a

Pip spašen.Tek što se jadni mali crnac pribrao, sa svih strana zapljuštiše po njemu

povici i psovke. Stubb je mirno sačekao da se slegne ta neslužbena bujica, aonda običnim glasom, kao poslovan čovjek, i sve napol u šali, uze Pipaslužbeno prekoravati, a kad dokonča, poče ga, poslužbeno, obasipati dobrimsavjetima. Evo što mu je uglavnom rekao: »Nemoj nikada skakati s čamca,

Pip, osim...« — no sve ostalo bilo je sasvim neodređeno, kao što su običnosvi, pa i najbolji savjeti. »Drži se čamca!« — to je prava lozinka svihkitolovaca, ali ima slučajeva kad lozinka »Skači!« još više vrijedi. A kad jeStubb primijetio da su njegovi savjeti odveć širokogrudni, te bi Pip ubudućemogao pokazati i suviše sklonosti za skakanje iz čamca, okani se daljegsavjetovanja i završi svoja razlaganja odrešitom zapoviješću: — Drži sečamca, Pip, jer tako mi Gospoda! ako skočiš, ja te više ne vadim! Upamtito! Zbog takvih kao što si ti ne možemo gubiti kitove, jer bismo za jednogkita dobili trideset puta više nego što bi nam platili za tebe u Alabami![392]

Utuvi to u glavu, i da mi nikad više nisi skočio iz čamca!Time je Stubb možda indirektno natuknuo kako je čovjek, premda voli

svoga bližnjega, ipak samo životinja koja voli novac, pa se ta njegovasklonost i suviše često ukrštava s njegovom plemenitošću.No svi smo u rukama bogova, i Pip je opet iskočio. Dogodilo se to ko i

onda, zbilo se baš kao i prvom zgodom, ali ga ovaj put mrlin nije zahvatio, ikad je kit srnuo u bijeg, Pip je zaostao na pučini, kao zaboravljeni kovčegkakva putnika komu se žuri! I jao! Stubb se držao riječi! Bijaše vedar,krasan dan. Tišina legla na blistavu pučinu koja se, svježa i glatka, protezalanaokolo sve do obzorja, kao tanahan sloj zlata, iskovan do krajnje tankoće.Zibala se crna Pipova glava kao svežanj crnih mornarskih uzlova. No ovajse put ne diže nož da presiječe mrlin kad je mali crnac tako neočekivanopao u more. Stubbova leđa bila su nesmiljeno okrenuta prema njemu, aranjeni kit kao da je okrilatio. U tri minute između Stubba i Pipa protezalase već čitava milja beskrajnog oceana. Tu nasred debelog mora jadni je Pipokretao svoju kudravu, kovrčastu crnu glavu prema suncu, drugomeosamljenom izopćeniku, iako najuzvišenijem i najsjajnijem.Za mirna vremena iskusnu plivaču nije teško plivati na otvorenu moru.

Čovjek pliva tako lako kao da se vozi na kopnu u mekoj kočiji s lakimoprugama. Ali strašna je ona samoća, strašna i neizdržljiva. Biti samsamcat, u strašnoj koncentraciji, sred takva bezdušna beskraja — o Bože,nema riječi koje bi to opisale! Promatrajte samo mornare kad se sred mrtvetišine kupaju na otvorenu moru, i vidjet ćete kako se drže svoga broda,plivaju oko njega.No, je li Stubb uistinu prepustio malog crnca njegovoj sudbini? Nije, ili

mu barem ne bijaše takva namjera. Jer brazdom koja je ostajala iza njegaplovila su još dva čamca, i on je bez sumnje vjerovao da će vrlo brzo doćido Pipa i spasiti ga, premda, ruku na srce, kitolovci baš i nisu u svim

sličnim zgodama tako obazrivi prema veslačima koji od straha zapadnu utakvu pogibao, a takve se zgode često događaju. Gotovo svi kitolovcižigošu kukavicu nemilosrdnim prezirom, baš kao u ratnoj mornarici i uvojsci.Ali evo što se dogodilo: sa oba čamca, a da nisu ni opazili Pipa, odjednom

ugledaše nekoliko kitova sa strane, te odmah zaokrenuše i pojuriše zanjima, dok je Stubbov čamac za to vrijeme već toliko odmakao i svi senjegovi ljudi zaokupili lovom, da se obzorje oko Pipa sve očajnije širilounedogled. Naposljetku ga je pukim slučajem spasio sam naš brod, i od togaje časa mali crnac lunjao po palubi kao lud, to jest ljudi su barem govorilida je šenuo pameću. More je podrugljivo održalo na površju njegovosmrtno tijelo, ali je utopilo besmrtnost njegova duha. No nije ga ugušiloposve. Čini se da ga je povuklo u čudesne pradubine, gdje neznane sjene ioblici praiskonskog života lunjaju amo-tamo pred bešćutnim očima, gdješkrtac-vodenjak, po imenu Razbor, razastire svoje nagomilano blago, i u tojradosnoj, bezdušnoj i uvijek mladačkoj vječnosti Pip je gledao kakobezbrojni, svuda prisutni koraljni insekti ispod beskrajnoga oceanskogsvoda grade i dižu svoje goleme svjetove. Gledao je nogu Božju napodnožniku razboja, i o tome govorio, i zato su ga nazvali ludim. Nesmisaoluda čovjeka ima svoj nebeski smisao, i napuštajući sve zemaljske mudrostičovjek se najposlije vraća k nebeskoj misli, koja je u očima zemaljskemudrosti luda i mahnita, i bilo dobro ili zlo, čovjek se tad osjeća slobodan,ravnodušan, kao što je i njegov Bog.Na kraju, nemojte Stubba suditi suviše strogo. Takve se nevolje često

događaju među kitolovcima, a u nastavku ove pripovijesti vidjet ćete kakvaje usamljenost i napuštenost mene snašla.

94. TIJEŠTENJE ŠAKAMA

Stubbov kit, kojega smo tako skupo platili, bio je kako treba dovučen uz»Pequodov« bok, gdje su u redu posvršavani svi oni radovi razrezivanja iizvlačenja na palubu o kojima smo već prije opširno govorili, pa je i»heidelberška bačva« ili »spremnica« bila ispražnjena.Dok su neki izvršavali taj posljednji posao, drugi su odnosili veće kace,

tek što bi jedna bila napunjena vorvanjem, i kad je došlo vrijeme, sav tajspermacet pomno se prerađivao prije nego što bi dospio u»topionicu«, okojoj ćemo uskoro imati prilike čuti nešto više.Vorvanj se dobrano bio ohladio i toliko stinuo, te kad sam sa još

nekolicinom sjeo uz veliku kadu koja je bila puna te tvari, opazih kako sečudno nekako skrutila u grumene, koji su tu i tamo još plivali u tekućemdijelu. Naš se posao sastojao u tome da je gnječimo i mijesimo sve dok seopet sva ne pretvori u tekućinu. Slatka i masna rabota! I stoga se nesmijemo čuditi što je vorvanj u staro doba bio tako traženo kozmetičkosredstvo. Vorvanj tako sjajno čisti i tako umekšava! Pošto sam nekolikominuta držao ruke u njemu, prsti mi postali kao jegulje i počeli se, da takokažem, zmijoliko uvijati i migoljiti.Kad sam sjedio tu na palubi s podvijenim nogama, pod modrinom vedra

neba, odmarao sam se od tegotnog posla za koloturnikom. Brod je tihoplovio, splasnutih jedara. I dok sam umakao ruke u te meke, nježne kuglicešto su se gotovo učas i obilno drobile pod mojim prstima, ispuštajući svesvoje obilje kao zrelo grožđe vino, i dok sam udisao netaknutu svježinutoga mirisa koji je doista poput mirisa proljetnih ljubica — uvjeravam vasda sam se tada osjećao kao nasred mirisave livade, te sam sasvim zaboravioonu našu strašnu zakletvu. U toj neopisivoj mekoći i mirisnoj svježinivorvanja sapirao sam sa svojih ruku i sa svog srca i posljednji trag tezakletve. Gotovo sam povjerovao u onu praznovjericu i bajku starogaParacelsusa kako spermacet ima to neobično svojstvo da ublažuje vatrubijesa. Dok sam se kupao u toj blaženoj kupelji, osjećao sam se božanskioslobođen od svih neprijateljstava, razdraženosti i svake zlobe.Gnječi, gnječi, gnječi! Čitavo jutro stiskao sam taj vorvanj, sve dok se

gotovo i sam ne rastopih u njemu. Gnječio sam, sve dok me nije zahvatilaneka čudnovata mahnitost; opazih kako sam, i ne znajući što radim, stiskaoruke svojih drugova, misleći da su one nježne kuglice. Taj je rad u meniizazivao tako svesilne osjećaje prisnosti, prijateljstva i ljubavi, da sam

neprekidno stezao njihove ruke, gledajući im ganutljivo u oči, kao da imželim kazati: »O drugovi, mili moji, odbacimo svaku socijalnu nepravdu,utolimo svaku mrzost i nenavidnost! Hajde, porukujmo se svi naokolo! Ne,ne! svi zajedno, da srastemo jedni u druge. Stopimo se svi u pravo mlijeko ivorvanj dobrote!«O, volio bih da mogu mijesiti vorvanj zauvijek! Jer sad, poslije mnogih i

dugotrajnih iskustava, došao sam do spoznaje da čovjek mora naposljetkusmanjiti svoje želje, ili ih barem odvratiti od nedostižive sreće: njegov idealsreće ne smije ležati u nedokučivim sferama umovanja ili maštanja, nego uonom što je blisko, u ženi, u srcu, u svakidašnjici, u postelji, stolu, sedlu,ognjištu i zavičaju. Sada, kad sam sve to shvatio, spreman sam dovijekamiješati te »spremnice«. U noćnim svojim vizijama gledao sam dugeredove anđela u raju: svaki je zagnjurio ruke u velik ćup vorvanja.

*Kad već govorimo o vorvanju, trebalo bi nešto reći i o tvarima koje su s

njim u vezi, pri pripremanju ulješure za tvorničku preradu.Najprije dolaze takozvani »bjelaši« što ih dobivamo od onog dijela

ulješure koji se vretenasto suzuje, kao i od debljih komada repnih peraja. Tosu žilavi komadi, izukrštani tvrdim tetivama — snop mišičavih žila —komadi u kojima ipak ima još malo ulja. Pošto s kita oderu »bjelaše«,najprije ih rasijeku u pravokutne prenosive komadine, a tek ih onda nose nasitno sjeckanje. Ti su »bjelaši« nalik na blokove berkshirskog mramora.»Kolači s grožđicama« — tako nazivaju komade mesa koji su tu i tamo

prirasli uz masnu »ponjavu« i koji često uvelike utječu na samu masnoću.Na pogled su neobično svježi, tečni i lijepi. Kao što im već ime kaže,neobično su živih i šarenih boja, prugaste bijele i zlaćane podloge, išaranimrljama najtamnijega grimiza i purpura. To su grožđice od rubina nalimunu. Ma koliko se činilo ludo, vjerujte mi, teško je čovjeku da ne zagrizeu takav kolač. Priznajem da sam se jednom prilikom odšunjao iza prednjegjarbola i ondje ga kušao. Imao je takav okus kakav bi, vjerujem, imao kotletodrezan s butine kralja Luja Debelog,[393] uzimajući da su ga ubili odmahnakon svršetka bogate lovne sezone, baš prvog dana lovostaje, i da se tabogata lovna sezona poklapala s obilatom berbom u champagneskimvinogradima.Postoji još nekakva nadasve čudnovata tvar koja se dobiva za tog posla, no

i sam uviđam da bi bilo vrlo teško kad bismo je htjeli točno opisati.

Kitolovci je zovu »kidljiva pređa«. Osebujno ime, ali priroda te građeupravo je takva. Ta je tvar neobično gnjecava i vlaknasta, a obično senalazi, u stisnutom obliku, u kacama u kojima su mornari dulje vremenamijesili vorvanj i onda ga pretakali u bačve. To su, po mom sudu, čudesnotanke, poraskidane membrane, koje su bile prirasle uz unutrašnje stijenke»spremnice«.»Kreljušt«, takozvani gurry, izraz je kojim se uglavnom služe samo lovci

običnih kitova, ali ga ponekad upotrebljavaju i lovci ulješura. Označujecrnu, ljepljivu tvar koju ribari stružu s leđa običnog ili grenlandskog kita, pasu tom tvari izlijepljene palube svih onih kitarica koje polaze u lov na tuneplemenitu vrstu levijatana.»Čaporci«. Tu riječ, iako nije izravno uzeta iz rječnika kitolovaca, ali kako

su je oni usvojili, moramo spomenuti. Kitolovčev »čaporak« kratka je,čvrsta traka žilave tvari, izrezane iz ušiljenog kraja levijatanove repneperaje. Taj »čaporak« ima prosječnu debljinu od jednog palca, a velik jeotprilike kolik željezni dio na motiki. Postrance vučen preko zauljenepalube, djeluje poput kožnog otirača, te svojim neshvatljivim glađenjemkao nekom čarolijom odnosi svu nečistoću.No, kad biste se htjeli uputiti u sve te tajanstvene stvari, bilo bi najbolje

da.siđete u prostoriju za tustilo, da se opširno porazgovorite s ljudima kojiondje rade. Već smo spomenuli kako su na tom mjestu u štivi spremali»ponjave« tustila, pošto su ih ogulili s ulješurine tjelesine i izvukli napalubu. A kada dođe vrijeme da se sve to razreže na komade, taj je prostormjesto strahota za svakog novaka, a pogotovu noću. S jedne strane, koja jeosvijetljena tmurnim sjajem fenjera, ostavljeno je prazno mjesto, gdje ćeljudi raditi. Silaze obično po dvojica: čovjek s kopljem i ostvama i njegovdrug s oštrom lopatom, koju zovu i ošljača. To je koplje nalik na brodskučaklju, a ostve na mornarsku kljuku. Čovjek ostvama zabode u jednu»ponjavu« tustila, pa je pridržava da ne klizi kako se brod ljulja i naginje.Za to vrijeme čovjek s lopatom stoji na samoj »ponjavi« i okomito je siječeu komade za »konja«[394]. Ta je lopata naoštrena kao britva, a čovjek kojinjome barata bosonog je, te će »ponjava« pod njim katkad neizbježnokliznuti čas na jednu, čas na drugu stranu, kao saone po klisku snijegu. Nesmijete se, dakle, čuditi ako njome ponekad odsiječe sebi ili svome drugukoji nožni prst. Nožni su prsti velika rijetkost među veteranima u tomeposlu.

95. MANTIJA

Da ste stupili na palubu »Pequoda« u vrijeme razudbe kita i pošvrljali doblizu motovila, posigurno znam da biste u najvećoj radoznalosti gledali uvrlo čudnovat i zagonetan predmet koji je ležao duž izljevka u zavjetrini. Nionaj čudesni zdenac u kitovoj glavurdi, ni golemost njegove izvađene donječeljusti, pa ni sama bajoslovna njegova simetrična repina — ništa vas ne bitoliko iznenadilo koliko ma i letimičan pogled na onaj nerazjašnjivi čunj,viši od kakva žitelja iz Kentuckyja, a s promjerom podnožja većim od jednestope, crn poput Yoja, Queequegova kumira od ebanovine. Uistinu i jestkumir, odnosno predmet nalik na kumir iz starih vremena. Sličan je idolukakav je nađen u skrovitim lugovima judejske kneginje ili kraljice Maahe,koju je potonji kralj Asa svrgnuo jer se klanjala tome idolu: »I on svrgnuMaahu s vlasti, jer je načinila idola u lugu; i Asa izlomi idola i sažeže ga napotoku Kedronn« — kao što nam to maglovito spominje poglavlje Prveknjige o Kraljevima.[395]

Pogledajte mornara kojeg zovu »rezač«, a koji sada prilazi i uz pomoćdvojice drugova prti na leđa »grandissimusa«, kako kitolovci zovu taj čunj,pa zgrbljenih ramena posrće dalje, kao grenadir koji nosi mrtva druga sbojišta. Stavivši ga na kašteo, on nastavlja da valjkasto skidati njegovutamnu navlaku kao afrički lovac kožu s udava. Zatim kožu posuvraćujepoput nogavica od hlača, pa je nateže da joj promjer postane gotovodvostruk, i naposljetku je dobro ispruženu vješa o sartije da se suši. Uskoroje skidaju i skraćuju s kraja za tri stope; zarezavši tri otvora za ruke i zaglavu s drugog kraja, rezač je navlači na sebe. »Rezač« sada stoji pred vamaodjeven u službeno ruho svoga zvanja. Već samo to ruho, uobičajeno unjegovu staležu od pamtivijeka, zaštitit će ga pri čudnom obavljanjunjegove službe.Njegov se posao sastoji u tome da nasitno isjecka one duguljaste trake

tustila za kotlove, postupak koji se obavlja na čudnom drvenom konju što jekrajem usađen u brodski rubnjak, a isjeckano tustilo pada u veliku bačvupod njim, brzo kao listovi papira sa stola zanesena govornika. Odjeven usvečanu crninu, stojeći na istaknutu uzvišenju, zadubljen u listove Biblije— kakav li bi kandidat za nadbiskupa bio taj rezač, kakav divan papa![396]

96. TOPIONICA

Za američku kitaricu nisu njene vanjske oznake samo njeni dignuti čamci,nego i njena topionica. Ona, kao sastavni dio takva potpuno uređena broda,svojim vrlo solidnim zdanjem čudno odudara od hrastovine i konopa: kaoda su s kopna dovukli na palubu kakvu ciglanu.Topionica je smještena između prednjega i glavnog jarbola, na

najprostranijem dijelu palube. Drvene su grede odozdo neobično jake, kadreizdržati teret solidne građe od opeka i kreča, široke deset na osam, a visokepet stopa. Temelji toga zida ne prodiru u samu palubu, ali su sa svih stranadobro utvrđeni teškim željeznim kukama, pričvršćenim dolje za drvenegrede. Sa strane je topionica ograđena drvetom, a odozgo pokrivenavelikim, nakoso spuštenim pokrovom. Podignemo li pokrov, vidjet ćemodva velika kotla, a u svaki može stati po nekoliko bačava. Kad kotlovi nisuu uporabi, održavaju ih u uzornoj čistoći. Ponekad ih uglađujumasnikom[397] i pijeskom dok se iznutra ne sjaje kao srebrne kupe. Zavrijeme noćne straže poneki će se okorjeli, stari mornari zavući u te kotlovei smotati se ondje da malo prodrijemaju. Kad su zaposleni čišćenjem, pojedan čovjek u svakom kotlu, bokom uz bok, preko tih željeznih usnicavode se mnogi povjerljivi razgovori. To je mjesto i za dubokoumnamatematička razmišljanja. Baš u lijevom kotlu »Pequoda« prvi put samopazio značajnu činjenicu, sve marljivo stružući oko sebe svojimpjeskovitim sapunom — činjenicu da u geometriji sva tijela koja kruže pocikloidi[398], na primjer moj sapun, padaju na dno u istom vremenskomrazmaku sa bilo koje točke.Izvuče li se ložište s prednje strane talionice, vidi se s te strane goli zid,

kroz koji prolaze dva željezna ždrijela peći, baš ispod samih kotlova. Na timse ždrijelima nalaze teška željezna vrata. Veliki jar od vatre ne može se širitipo palubi, jer je čitava drvena ograda obložena plitkim rezervoarom, u kojise, straga, kroz nekakav tunel nadolijeva voda, kad god se ona ispari izrezervoara. Nema nikakvih vanjskih dimnjaka, i dim izlazi izravno izstražnjeg zida. A sad da se malo vratimo.Bilo je oko devet sati uvečer kad su »Pequodovu« topionicu prvi put na

tom putovanju stavili u pogon, a Stubbu je bilo povjereno da nadgleda tajposao.

— Sve spremno? Onda naprijed! Kuharu, potpali vatru! Nije bilo teško, jerje stolar za čitava putovanja trpao strugotine u te peći. Treba spomenuti i toda se vatra u topionici neko vrijeme mora ložiti drvima. Poslije se drvo neupotrebljava, osim zato da bi gorivo što prije i što jače gorjelo. Pošto jemast iscijeđena, oni prhki i smežurani komadi tustila koji se zovu »ostaci«ili »čvarci«, sadrže još znatne količine uljevite masnoće. I ti »čvarci« služekao gorivo. Poput kakva debelog mučenika koji gori kao živa baklja, iličovjekomrsca koji sam sebe izjeda, jedanput upaljen kit nadomješta gorivote izgara vlastitim tijelom. Volio bih da izjeda i svoj vlastiti dim! Taj dimnaime strašno guši, a moraš ga udisati, i ne samo to, već u njemu morašneko vrijeme i živjeti. Ima neizrecivo okrutan hinduski zadah, poput dimašto se teško povija oko pogrebnih lomača. Vonja poput lijevog krila naSudnji dan[399], i podsjeća te na pakao.O ponoći je topionica bila već u punom pogonu. Kostur smo već bili bacili

u more i razapeli jedra. Vjetar je osvježavao, a na oceanu sastavila se gusta,divlja tama. No taj su mrak razdirali bijesni plamenovi koji su tu i tamoprobijali kroz čađave šljuke i osvjetljivali i najviši konop brodske snasti,kao ona čuvena grčka vatra[400]. Brod u plamenu plovi morem kao danemilosrdno hrli za nekim osvetničkim pothvatom. Tako su katranom isumporom natovareni brodovi smjelog Hidranina, Kanarisa[401], izlijećućiiz svojih ponoćnih luka, s velikim vatrenim zastorima umjesto jedriljanasrtali na turske fregate i obavijali ih požarom.Pošto su skinuli pokrov s topionice, zaplamsa velika vatra u ognjištu. Na

tom su pokrovu sada stajale divlje spodobe poganskih harpunaša, koji su nasvim kitaricama uvijek i ložači. Golemim račvastim motkama bacali suvelike komade tustila koje je cvičalo u uzavrele kotlove, ili bi čarkali vatru,sve dok zmijoliki plamenovi ne bi izbijali kroz vrata prijeteći njihovimnogama. Dim je sukljao u zlokobnim sivim oblacima. I kako god se brodvaljao i naginjao sad naprijed ili unazad, sad opet ustranu, tako se i uzavreloulje nestrpljivo bacalo, kao da ne može sačekati da im prsne u lice.Nasuprot vatrenim ždrijelima topionice, s kraja prostranog podnožjaognjišta, nalazio se vitao, koji je mornarima od straže služio kao počivaljka.Tu bi lijegali kad ne bi bili ničim drugim zaposleni, piljili bi u vatreni žardok im se oči ne bi gotovo ispekle u glavi. U hirovitom plamsanjurazbuktalog ognja ocrtavala se čađom i znojem ogaravljena lica s

raskuštranim bradama i sa zubima koji se bjelasaju i odudaraju svojimbarbarskim sjajem.Dok su jedni drugima pričali svoje bezbožne pustolovine i sve te jezive

priče kazivali s nehajnom veselošću; dok se njihov prostački grohot uzdizaoi razlijegao oko njih kao što su na mahove plameni jezici lizali iz peći; doksu tu i tamo harpunaši mahnito lomatali svojim vilama i crpaljkama ispredpeći; dok je vjetar i dalje zavijao, more se uspinjalo, brod stenjao, zaranjaopramcem i nepokolebljivo vukao svoj crveni pakao sve dalje i dublje u crnutminu mora i noći, te prezrivo mrvio bijele kitove kosti u svome ždrijelu iopako ih ispljuckivao na sve strane — »Pequod« je, krcat divljaka i punvatre, sažižući mrtvu tjelesinu i jureći kroz tu crninu mraka, bio kaoutjelovljena slika i prilika duše svoga sumanutog zapovjednika.Tako mi se činilo dok sam stajao za kormilom i nijemo, duge sate,

upravljao put toga plamenog broda po moru. Obavijen za to vrijeme tamom,još sam bolje vidio crvenilo, mahnitost i sablasnost drugih. Kako su mineprestano lebdjele pred očima te đavolske spodobe, izvijajući se dijelom izdima, a dijelom iz plamena, taj je prizor u mojoj mašti stvarao sličnapriviđenja tek što me počeo svladavati drijem, kako to uvijek biva kad samna kormilu na ponoćnoj straži A te mi se noći dogodilo nešto osobito čudnošto ni poslije nisam nikad mogao sebi protumačiti. Trgnuvši se izkratkotrajna drijemeža bio sam jezivo svjestan nekakva kobnog zla. Držakkormila, načinjen od kitove čeljusti, udarao me u rebra kako sam se na njbio naslonio, dok mi je u ušima brujao prigušen šum i lepet jedara koja suupravo počela podrhtavati na vjetru. Znao sam da su mi oči otvorene i danesvjesno pokušavam prstima još jače rastvoriti vjeđe. No unatoč svemutome, nisam vidio pred sobom kompasa da po njemu upravljam brodom,premda mi se činilo da sam čas prije pogledao u kartu pri mirnom svjetlukompasne svjetiljke. Preda mnom kao da se vijala sama mračna magla, kojubi ovda-onda razdirali sablasni odsjevi crvenila. Svega me obuzimao osjećajda taj streloviti predmet ili korab na kojem stojim ne stremi i nije upravljenprema nekoj luci, nego da bježi od svih luka i ostavlja ih iza sebe. I mnomesasvim ovlada nekakav čudan ali jak osjećaj kao da je smrt blizu. Grčevitodohvatih držak na kormilu, ali mi se luda misao usadila u mozak da je tosvračilo ili taj držak nekako, kao nekom čarolijom, okrenut. Bože, što se todogađa sa mnom, pomislih. Gle, za ovo nekoliko časaka što sam drijemao,ja sam se okrenuo, i sad sam pred sobom gledao krmu, leđima okrenutprema pramcu i kompasu. Mahom se okrenuh, upravo u posljednji čas da

spriječim da brod ne udari u vjetar, a to bi ga po svoj prilici izvrnulo. O,kako mi je onda odlanulo, kako li sam bio sretan i zahvalan što sam zbaciosa sebe tu noćnu moru i umaknuo kobnoj nesreći!O, čovječe, ne gledaj odveć dugo u sjaj rasplamsale vatre! Nemoj nikada

sanjariti kad stojiš za kormilom! A kompasu nikad ne okreći leđa! Prihvatičvrstom rukom kormilo tek što samo malo trzne! Ne vjeruj sjaju umjetnevatre kad crvenim žarom čara sablasne odsjeve po svemu oko tebe! Većsutra, kad grane sunce, nebo će se razvedriti, a ona ista lica, koja su se takođavolski cerila u odsjevu krvavog ognja, prikazat će ti se u jutarnjojsvjetlosti u posve drugom ili barem nježnijem vidu. Slavno naše zlatno isretno sunce, jedino istinsko svjetilo — jer sva su druga svjetila pusta laž iobmana!Sunce nam ne skriva Dismal Swamp[402] u Virginiji, ni prokletu rimsku

Campagnu, ni beskraj Sahare, niti sva ona pusta prostranstva od mnogomilijuna milja pustoši i nevolje pod mjesecom. Ne skriva ni ocean, koji jemračna strana naše zemlje i pokriva dvije trećine njene površine. I stogasmrtnik u komu ima više radosti i veselja nego bola i jada ne može bitiiskren, on je neiskren ili nerazvijen. Isto je tako i s knjigama. Najiskrenijiod svih ljudi bio je Čovjek patnje, najiskrenija od svih knjiga jesu IzrekeSalamunove, a Propovjednik[403] kaljeni je čelik bola. »Sve je taština.« Sve.Taj svojeglavi svijet još nije naučio cijeniti nekršćansku mudrostSalamunovu. Ali onaj koji izbjegava bolnice i tamnice i brzo prolazi krozgroblje, a radije govori o kazalištu nego o paklu te Cowpera, Younga,Pascala i Rousseaua[404] naziva šačicom bolesnih jadnika i za čitava svogalakoumnog života sudi da je samo Rabelais[405] mudar i zato veseo — tajčovjek nije sposoban sjesti na nadgrobne ploče, i zajedno s veličanstvenimSalamunom skidati sa njih zelenu, vlažnu plijesan.Pa i Salamun kaže: »Čovjek koji skreće s puta razbora, počivat će (dakle

još za života!) u zboru mrtvih.«[406] I stoga se ne predaj sav vatri, jer će teizmijeniti, umrtviti, kao što je i mene onda umrtvila. Ima jedna mudrostkoja se zove bol, ali postoji i bol koja je ludost. No u srcima nekih ljudiugnijezdio se ketskilski[407] orao, koji može ponirati i u najmračnije gudurei opet se uzdići i nestati u sunčanim beskrajima. No i onda kad ponirezauvijek u te gudure — one su u planinama, i tako se orao, i kad se

najdublje spusti, opet nalazi visoko nad svim ostalim pticama u dolini, makako se visoko one vinule.

97. SVJETILJKA

Da ste od »Pequodove« topionice pošli do kaštela, gdje su spavali oni kojinisu imali dužnost da budu na straži, zacijelo biste načas pomislili da stestupili u neko rasvijetljeno svetište u kojem počivaju kanonizirani kraljevi isavjetnici. Ležali mornari u svojim hrastovim trouglastim grobnicama ilinišama, nijemi kao mramorni kipovi, a dvadesetak svjetiljaka obasjavalo imzaklopljene oči.Za mornare trgovačkih brodova ulje je veća rijetkost nego kraljičino

mlijeko. Njihova je običajna sudbina da se odijevaju u mraku, da jedu umraku i da kroz tminu posrću do svoje slamnjače. No kitolovac, kao štotraži hranu za svjetlo, tako i živi sred svjetla. Od svoga ležaja načiniAladinovu svjetiljku i u nju liježe, te i usred najmračnije noći gori vječnasvjetlost u crnoj trupini brodskoj.Pogledaj s kojim mirom kitar nosi čitavu rukovet svjetiljaka — često samo

stare boce i bočice — do bakrenog hladnjaka topionice, da ih tu napuni, kaovrčeve piva iz bačve. Najčešće pali ulje, u njegovu neprerađenom i stoganepokvarenom stanju — tekućinu kakvu na kopnu ne upotrebljavaju ni zaastronomske naprave. To je ulje blago i sočno, kao rani travanjski maslac.Kitolovac ide u lov, sam traži i namiče to ulje, želi biti siguran da je svježe inepokvareno, kao što putnik u preriji sam sebi lovi divljač za hranu.

98. SPREMANJE ULJA I VELIKO ČIŠĆENJE

Već smo opisali kako s jarbola već izdaleka najavljuju velikog levijatana,kako ga gone po vodenim pustopoljinama, kako ga ubijaju po udolinamamorskih prostranstava, odvlače ga uz bok broda i glavu mu skidaju.Govorili smo vam kako njegov veliki podstavljeni ogrtač pripada onom kojiga je usmrtio, kao što je krvnik nekoć imao pravo na odjeću smaknute žrtve.Čuli ste kako rasječena tjelesina najposlije dospijeva u kotlove i kakovorvanj, ulje i kost ostaju pošteđeni od vatre, baš kao Šadrah, Mešah iAbednego[408]. A sada nam još preostaje završiti posljednje poglavlje ovogopisa, i prikazati — ne, nego opjevati! — romantično pretakanje ulja ubačve i spremanje u štivu, gdje se levijatan ponovno vraća u svoje rodnedubine, ploveći kao i prije ispod morske površine; ali jao! da nikad više neizroni iz vode, da nikad više ne mlaza!Dok je ulje još toplo, lijevaju ga, poput vrućeg punča, u šestorke[409], i dok

se brod možda valja i posrće u mrkloj noći, mornari guraju te goleme bačve,obrću ih s kraja na kraj, a gdjekad takva velika bačva opasno klizne prekokliske palube kao da se odronio brijeg. Naposljetku sve bačve stoje na svommjestu, i onda svi nabijaju obruče: kuc, kuc! — maljicom po potuku[410],svi udaraju i kuckaju po kacama, i svaki mornar ex officio[411] postajebačvar.Kad je napokon i posljednja pinta ulja salivena u bačvu i sve ohlađeno,

onda se otvaraju veliki pokrovi, razjapljuju se grotla što vode u utrobubroda, i bačve se puštaju na svoj konačni počinak. Kad završe taj posao,mornari ponovno stavljaju pokrove na grotla i zatvaraju ih hermetički, kaoda zaziđuju vrata nekakve izbe.To je možda najznačajniji događaj u lovu na ulješure. Danas mlazovi krvi i

ulja poplavljuju palubu na najsvetijem i zabranjenom mjestu broda, nakasaru, bezobzirno se i surovo gomilaju komadine ulješurine glave, svudanaokolo leže hrđom pokrivene bačve, kao na dvorištu kakve pivovare,rubnjaci su čađavi od dima iz topionice, mornari se vrzmaju po palubiomašteni uljem, čitav brod kao da se pretvorio u jednoga jedincatoggolemog levijatana, a silna buka zaglušuje svu posadu.No dan-dva nakon toga, kad se osvrnete oko sebe i naćulite uši na tome

istom brodu, zakleli biste se, kad biste zanemarili one kitolovačke čamce i

topionicu na palubi, da se vozite na kakvu spokojnu trgovačkom brodukojim upravlja zapovjednik koji osobito strogo pazi na red i čistoću.Nerafinirano spermacetsko ulje ima svojstvo da sve čisti. Stoga paluba nijenikad tako bijela kao nakon posla što ga kitolovci zovu »uljarskomrabotom«. Osim toga, od pepela spaljenih kitovih »čvaraka« pravi senekakva smjesa koja skida svaku prilijepljenu mrvicu što je još negdjezaostala. Ljudi s velikim marom prolaze pokraj rubnjaka, obnavljaju gapunim čabrovima vode i krpama dok opet ne zasja u potpunoj čistoći. Čistese od čađe četkama svi donji dijelovi snasti. Pomno se čisti i sklanja i savpribor koji je bio u upotrebi. Veliki se pokrov čisti i struže i ponovno stavljana topionicu, i tako su oba kotla kao i prije posvema skrivena. Nigdje višenijedne bačve, a svi konopi lijepo smotani u kutove gdje se ne vide. I kad sezajedničkim marnim nastojanjem gotovo sve posade najposlije završi savtaj posao, onda se sami mornari okrenu prari i dotjerivati od glave do pete.Naposljetku izlaze na čistu palubu, svježi i svi zažareni kao mladoženje kojisu istom došli iz najubavije Holandije.Odjekuje bat njihovih veselih koraka kad po dvojica i trojica pošetaju

palubom i bezbrižno čavrljaju o salonima, kanapeima, sagovima iskupocjenim tkanjima, pa sve smišljaju kako bi prekrili palubu, kako bi isamo jarbolje okitili zavjesama, i ne protive se da im se za mjesečine serviračaj na verandi kaštela. Samo i natuknuti tim namirisanim mornarima nešto ovorvanju, kostima ili kitovu tuku, bila bi gotovo smjelost. Ta oni sada i neznaju što te riječi znače! Otale, i dodajte nam ubruse!No upamtite: ondje gore, navrh triju jarbola, stoje tri čovjeka i netremice

zure u daljinu neće li ugledati druge kitove. Ako ih ulove, neizostavno ćeopet uprljati te stare hrastove grede i poprskati ih barem malim masnimmrljama. Da, da, često se dogodi da nakon najtežeg neprekidnog rada kojine zna za noć ni odmor, nakon muke od devedeset i šest sati, tek što se vratesvojim čamcima, gdje su im natekli zglobovi od veslanja čitava dana dužekvatoru, i tek što stanu na palubu — odmah počnu potezati teške lance,okretati glomazni vitao, i rezati i sjeći — jest, tako je to — te se posveoznojeni ponovno guše u dimu i dvostrukom žaru ekvatorskog sunca iekvatorske vrućine iz topionice. Nerijetko se događa da nakon svega togarada, kad su napokon pošli očistiti i dotjerati svoj brod, da bude bez ikakvemrlje, kao kakva mljekarnica — o, koliko se puta dogodi da jadnici baš učasu kad zakopčavaju svoje čiste košulje, opet začuju otegnuti zov »Evo je,mlazâ!« te skaču i jure prema čamcima, da nanovo zametnu hajku za

drugim ribakom i da sva ta rabota započne iznova! O, prijatelji, to značiubijati čovjeka! Ali takav je život. Jer tek što smo mi bijedni smrtnici nakonduge muke iscijedili iz grdosijske tjelesine ovog svijeta poneku dragocjenukap vorvanja te saprali sa sebe svu prljavštinu i nečistoću i privikli se daživimo u čistom svetištu duše — kadno već začujemo kako ječi znani zov»Evo je, mlaza!« — i u daljini već bjelasa sablasni mlaz, i mi već dižemojedra i ponovno krećemo u borbu protiv jednoga novog svijeta, i ponovnoprolazimo kroza stara iskustva ranijeg života.O, metempsihozo![412] O, Pitagoro[413], koji si u suncem obasjanoj Grčkoj

umro prije dvije tisuće godina i bio tako dobar, mudar i blag! Za svogaprošlog putovanja plovio sam s tobom duž peruanske obale, i — lud kakavjesam — učio tebe, priprosta novaka, kako se upleću dva konopa!

99. DUKAT

Već smo rekli kako se Ahab običavao šetati po kasaru između kompasnogstalka i glavnog jarbola, no bilo je toliko toga da se pripovjedi te nismostigli spomenuti kako bi za te šetnje utonuo u duboke misli i prije svakogzaokreta zastao i nekako se čudno zagledao u bilo koji predmet pred sobom.Kad bi stao pred kompasnim stalkom, zurio bi u onu oštru iglu, a pogled bimu sijevnuo kao sulica, čvrsto usmjeren svome cilju. I nastavivši šetnjuzaustavio bi se opet pred glavnim jarbolom, a onaj isti prikovan pogled,uperen na ondje prikovani zlatnik, imao je kanda istu prikovanu čvrstoću,samo što se u njemu odražavala nekakva divlja žudnja, ako ne i uzdanje.No jednog jutra, kad je prolazio pokraj prikovanog zlatnika, Ahabu kao da

su iznova, kao nikad prije, privukle pažnju one čudne figure i natpisiurezani u onaj dukat, i kao da sada prvi put počinje sebi na neki suludi načintumačiti njihovo skriveno značenje. A u svim stvarima leži neki skrivenismisao, jer bi inače bile bezvrijedne i besmislene, i čitav svijet ne bi bioništa drugo do pusta bezvrijednost, prazan simbol koji ne služi ni za štonego da se, kao što to čine s brežuljcima oko Bostona, prodaje na tovare, dase njime zatrpaju močvare u Mliječnoj stazi.Taj je dublon ili dukat bio od najčistijeg, djevičanskog zlata, iskovanog

negdje u srcu veličajnih gudura, odakle se na istok i na zapad preko zlatnogpijeska ruše izvorne vode više nego jednog Paktola.[414] Premda je taj dukatbio prikovan usred zahrđalih željeznih kuka i pozelenjelih bakrenih klinova,ipak je sačuvao čist i netaknut sjaj iz Quita.[415] Mada je bio izložen usreddivlje posade, i premda bi duge crne noći pogodovale svakome tko bi mu sepribližio da ga ukrade, u osvitu sunca uvijek bi se našao na istome mjestuna kojem je bio kad je sunce zalazilo. Bio je, naime, ostavljen postrani iposvećen cilju koji je izazivao strahopoštovanje. Ma kako ti mornari bilipohlepni, svi do jednog poštovali su ga kao nekakav simbol, talismanBijeloga kita. Za dosadne noćne straže razgovarali su ponekad o tom dukatui u čudu se pitali tko će ga između njih naposljetku dobiti, i hoće li taj joštoliko poživjeti da ga i potroši.Ti plemeniti zlatnici južnoameričkih republika nalik su na medalje sunca i

spomen-znamenja tropskih krajeva. Ima na njima palma, alpakâ,[416]

vulkanâ, sunčanih ploča i zvijezda, ekliptika i rogova obilja i bogatihrazvijenih stjegova, a sve je to urezano u raskošnom izobilju te se čini da to

dragocjeno zlato premašuje prijašnju vrijednost i slavu izlazeći iz tefantastične kovnice, tako španjolski poetične.Taj je dukat na »Pequodu« bio najsjajniji primjer za sve što smo naveli. Na

krajnjem rubu bile su ispisane riječi Republica del Ecuador: Quito. Blistavitaj kovani novac dolazio je iz države što leži u sredini svijeta, na samomekvatoru, po kojem je i dobila ime, a što je smještena posred Anda, podnepromjenljivim podnebljem koje ne poznaje jeseni. Iz tih slova kao daproviruju tri vrhunca Anda: na jednom se izvija plamen, na drugome stremiuvis nekakva kula, a na trećem kukuriče pijetao, dok se nad svime protežedio zodijaka,[417] obilježen svojim poznatim kabalističkim znakovima, azaglavni kamen toga svoda tvori sunce, koje ulazi u ekvinokcij od zviježđaVage.Ahab zastao pred tim ekvadorskim zlatnikom, a mornari ga promatrali.»Ima nešto sebično u tim gorskim vrhuncima i tornjevima, i u svemu što je

visoko i veličanstveno. Gle, i ta tri planinska vrha gorda su i ponosna kaoLucifer. Ta tvrda kula — to je Ahab, vulkan — to je Ahab, a i ta hrabra,neustrašiva i pobjedonosna ptica — i to je Ahab! Sve je to Ahab! I tajokrugli zlatnik samo je slika još okruglijeg globusa u kojem se, kao učarobnjakovu zrcalu, odrazuje tajanstveno Ja svakog čovjeka. Velike muke imala korist onima koji od svijeta traže razjašnjenje kad svijet ne može nisam sebe objasniti. Sad mi se čini da to iskovano Sunce ima crveno lice. Aligle, ulazi u znak vihora, ekvinokcij! A šest mjeseci prije isplovilo je iz burejednoga drugog ekvinokcija, pod znakom Ovna. Iz bure u oluju! Pa nekabude! U bolu se čovjek rađa da u patnji provede svoj vijek i u mukama daumre. Pa neka bude! Ovdje je čvrsta građa za bol, čvrsta i teško savitljiva.Neka bude tako!«»Nisu se vilinski prsti doticali toga zlata, već su čaporci samoga đavla

ostavili na njemu svoj trag od sinoć — gunđao Starbuck, sam za sebe,oslonjen o rubnjak. — Starac se drži kao da čita strašne Baltazarove riječi.[418] Nisam nikad izbliza pogledao taj dukat. Gle, starac odlazi dolje u svojukajitu: hajde da pročitam. Između triju moćnih gorskih vrhova što dotičunebo i što su gotovo nalik na Trojstvo prostire se mračna dolina, kao nekiblijedi zemaljski simbol. U toj dolini smrti Bog nas okružuje, a iznad sve tenaše tame sunce Pravde još blista svjetlom i nadom. A kad obaramo oči,mračna nam dolina pokazuje svoje pljesnivo tlo. No kad pogledamo uvisinu, Sunce nam dolazi u susret, da nas razveseli. Ali, jao! to gordo Sunce

nije stalno, i kad o ponoći čeznemo da nam pruži tračak slatke utjehe,uzalud ga traže naši pogledi! Taj zlatnik govori riječi mudre, blage i istinite,ali ipak tužne. Neću gledati više u njega, da ne bih svrnuo s puta Istine!«»Evo starog Mogula« — razgovarao Stubb sam sa sobom, pokraj

topionice. — »Čini se da je odgonetnuo što ondje piše. A evo i Starbuckodlazi. U obojice se lice, rekao bih, oteglo kakvih devet hvati. I sve stogašto su zurili u taj komad zlata. Eh, da sam sad na Negro Hillu ili u Corlaer'sHooku, ne bih ga tako dugo gledao prije nego što bih ga potrošio. Hm! Pomome jadnom i beznačajnom mišljenju, sve je to veoma čudno. I prije samza svojih putovanja vidio dublona: starih španjolskih, peruanskih,čileanskih, bolivijanskih i popayanskih, i svu silu moidora, zlatnih pistola,cekina i fijorina.[419] A sad odjednom, što je tako čudesno na tome dublonuiz Ecuadora? Tako mi Golkonde, ipak ću ga pogledati![420] Oho! Pa to sunebeska znamenja i čudesa! Pa to je ono što stari Bowdich u svome djelu»Epitome« naziva zodijakom, a tako se to zove i u mome almanahu!Donijet ću svoj godišnjak, a kako sam čuo da i đavla možeš istjerati iz paklaDabollovom aritmetikom, pokušat ću te čudne znakove i zafrkačeodgonetnuti s pomoću kalendara iz Massachusettsa! Evo knjige, pa davidimo! Eh, tu su, svi po redu živi: Aries ili Ovan, Taurus ili Bik, pa ondaBlizanci. Tu su, evo, Gemini ili Blizanci! Eh, fino, da vidimo dalje! ASunce se obrće sve između njih! Gle, tu na tome dukatu upravo stupa prekopraga između dvije od tih dvanaest kuća što su sve povezane u krugu. Ejknjigo, sve su to budalaštine! Vi knjige morale biste biti na svome mjestu!Dajete nam samo riječi i gole i krute činjenice, a na nama je da onda u njihudahnjujemo smisao! To je moje malo iskustvo s tim massachusettskimkalendarom, s Bowdichevom navigacijom i s Dabollovom aritmetikom.Znamenja i čudesa, eh? Da, nevolje li ako u tim znamenjima nema ništačudesno, a u čudesima ništa znamenito. Mora tu negdje biti nekakav ključ!Oho! Samo časak! Tako mi Zeusa, pronašao sam! Pazi, zlatniče, tvojzodijak ljudski je vijek u jednom poglavlju. Evo, sad ću ti pročitati. Hajde,knjigo, da počnemo: tu je Aries ili Ovan, puteni mužjak, uzrok našegaživota; zatim Taurus ili Bik, kojemu je prvo da nas udari rogovima; zatimGemini ili Blizanci, Krepost i Grijeh: trudimo se da postanemo kreposni, agle — već dolazi Cancer ili Rak te nas vuče natrag. I dok se udaljujemo odkreposti, na putu nam se ispriječi Leo — Lav, koji riče, divlje grize i strašnoudara svojom šapom. Mi bježimo i onda pozdravljamo Virgo — Djevicu!

To je naša prva ljubav, ženimo se i mislimo kako ćemo sada biti sretni, alijao! Pojavljuje se Libra ili Vaga: mjeri sreću te izmjeri da je nedostaje. I dokse još žalostimo — gle, iznenada skačemo, osjetivši ubod s leđa: to nas jeugrizao Škorpion. Liječimo ranu, kadno nas sa svih strana obaspu strelice,jer Sagittarius ili Strijelac zbija s nama šale. Tek što smo izvukli strelice,evo opet čuda i pokore: Capricornus ili Jarac svom snagom nasrne na nas,pa odletimo naglavce, a onda nas Aquarius ili Vodenjak zalije cijelimpotopom, pa smo mokri do kosti, opuzli kao miši. I na kraju, tu su Pisces iliRibe, tonemo u san, odlazimo na počinak! — Gle, pa to je prava pravcatapropovijed, ispisana na nebeskim visinama. I kroza sve to prolazi Suncesvake godine, i svake se godine nanovo pomalja, živo i veselo. I kao što seono veselo kreće i vrti usred svih tih jada i nevolja, gore u visini, tako se iStubb veselo vrti ovdje u nizini. Veselo, da, to je prava riječ! Zbogom,zlatniče! Još samo časak, jer evo dolazi Okagača! Sakrit ću se tu izatopionice, da čujem što li će on reći. Evo, već je pred njim. Odmah će onguknuti. Da, da, već počinje.«»Ne vidim ništa do okrugle stvarčice od zlata, koja će pripasti onome tko

prvi ugleda nekakva osobita kita. Ne razumijem zašto svi zure u tustvarčicu! Istina, vrijedi šesnaest dolara, pa kako jedna cigara stoji dvacenta, to znači devet stotina i šezdeset cigara. Meni se ne puši iz smrdljivihlula kao Stubbu. Meni je draga cigara, a tu ih ima devet stotina i šezdesetkomada! I ja, Flask, naumio sam zaraditi tu nagradu! Popet ću se na jarbol!Je li to pametno ili ludo? Ako je zbilja pametno, a ono se nekako čini da jeludo; ako je pak zaista ludo, ipak izgleda i pametno! Ali bježimo sad, jerevo dolazi naš starina s otoka Mana! Zacijelo je bio kočijaš u kakvapogrebnika prije nego što se otisnuo na more. Ide ustranu i staje preddublon. Oho! Obilazi, pa staje s druge strane jarbola! Da, da, sjetih se:ondje je prikovana nekakva potkova! I sad se opet vraća! Što treba to daznači? Pst! — šapće nešto, a glas mu štropoće kao istrošen mlinac za kavu!Naćulimo uši da čujemo!«»Ako nam je suđeno, da ugledamo Bijelog kita, onda će se to zbiti u onaj

mjesec i dan kad Sunce bude u jednome od tih znakova. Proučavao sam jate znakove i znam im smisao. Ona mi je vještica u Kopenhagenu sve toprotumačila. Davno je to bilo — prije četrdeset ljeta! I sad se pita u kojemće znaku onda stajati sunce! U znaku potkove, jer se nalazi baš nasuprotzlatniku. A koji je znak kao potkova? Znak je to Lava koji riče i razdire!

Eh, jadna naša stara brodino! Umorna mi se glava trese kad samo ipomislim na te!«»No ima tu i drugo tumačenje, iako je tekst isti! Ljudi su različiti, a svi

žive na istom svijetu. Ali sakrijmo se, jer evo dolazi Queequeg! Sav jeistetoviran, sav išaran, eto ga poput znakova u zodijaku. Što kaže tajkanibal? Tako mi života, on uspoređuje znakove! Gleda u svoje bedro i kaoda misli da mu je sunce u bedru, u listu od noge, ili utrobi, i da je sve onakokako babe u nekome zabačenom selu tumače liječničku astronomiju. I,bogami, kao da je našao nešto u blizini svojih bedara — valjda Sagittariusaili Strijelca! Ne, nije: vidim, ne zna on što bi s tim dublonom; misli valjdada je taj zlatnik dugme što je otpalo sa hlača kakva kralja! — A sad bržeopet ukraj! Dolazi ona đavolja sablast — Fedallah! Rep je valjda smotao isakrio kao obično, a u papuče tutnuo kučine. Što se krije u tome njegovupogledu? Aha, samo pravi neki znak pred onim znamenjem i duboko seklanja, jer je na novcu ugledao Sunce! On je obožavatelj vatre, posigurno.Oho! Zar još netko? Sve ih je više! Evo dolazi Pip — jadni dječak! Voliobih da je umro, ili da je mene nestalo! Jeza me hvata kad ga vidim s onimnezemaljskim licem suluda čovjeka! I on je promatrao sve te tumače, pa imene, i sad, gle, dolazi da bi ih čitao. Da se maknemo — da čujemo što ćereći! Slušajmo samo!«»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.«»Duše mi, momak uči Murrayevu[421] gramatiku! Obrazuje se, siromah!

Ali što to govori?... Pst!«»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Pa on to uči naizust.

Pst! I opet!«»Gledam, gledaš, gleda; gledamo, gledate, gledaju.« »Zaista smiješno.«»Ja, ti, on; mi, vi, oni, sve sami šišmiši, a ja sam gavran, osobito kad

stojim na tome borovu jarbolu. Kva-kva-kva! Kva-kvakva! Zar nisamgavran? A gdje je strašilo? Eno ga ondje: dvije kosti provučene kroza starenogavice, a druge dvije proviruju kroz rukave na pohabanu kaputu!«»Misli li to na mene? Da, lijepa li komplimenta! Jadni momak! Mogao bih

poći da se objesim! Zasad će biti najbolje da se klonim Pipova društva. Sostalima nije teško, jer imaju zdrav razum. A on je suviše ćaknut za mojezdravlje! Da, da, ostavljam ga da i dalje mrmlja.«»Taj je zlatnik pupak broda. I svi su se ludo zagrijali da ga istrgnu!

Istrgnite sebi pupak, pa da vidimo što će biti od vas! A ipak, ostane li tu,zao je to znak, jer kad je nešto prikovano uz jarbol, onda je to znak da će

sve otići k vragu. Ha, ha, stari Ahabe! Bijeli kit prikovat će te uz jarbol! Toje bor! Moj je otac posjekao bor u staroj domaji Tollandu i našao u njemuzarastao srebrn prsten, vjenčani prsten tkozna kakva davno umrlog crnca.Kako je prsten dospio onamo? Tako će pitati i Sudnjeg dana kad upecajunaš stari jarbol s tim zakucanim zlatnikom, sav pokriven ljušturama kaohrapavom korom. O, zlato, dragocjeno, skupocjeno zlato! Veliki sinji škrtacuskoro će te baciti na svoju hrpu! Pst! Pst! Samo tiho! Bog obilazisvjetovima i bere svoje kupine. Kuharu, ej, kuharu, frigani smo! Ej, Jenny,ispeci nam taj kolač od sijerka!«

100. NOGA I RUKA

»Pequod« iz Nantucketa nailazi na brod»Samuel Enderby« iz Londona

— O-oj, ti na brodu! Jesi li vidio Bijeloga kita?Tako je vikao Ahab kad je opet jednom dozivao neki brod koji nam je

prolazio s krme, a koji je imao englesku zastavu. Starac je stajao u svomizdignutom zapovjedničkom čamcu, s doglasalom na ustima. Strani kapetankoji se nehajno opružio na pramcu svoga čamca mogao je jasno razabratiAhabovu umjetnu, koštanu nogu. Bio je to krupan čovjek osmagla lica,dobroćudna i simpatična izgleda; moglo mu je biti oko šezdeset godina.Širok haljetak od modra mornarskog sukna lepršao mu oko tijela u bogatimnaborima. Jedan mu je prazan rukav visio straga kao na vezenoj husarskojdolami.— Jesi li vidio Bijeloga kita?— A vidiš li ti ovo, a? — i podiže snježnobijelu ruku načinjenu od kitove

kosti, koja je na kraju imala drvenu pesnicu u obliku bata, ruku koju jedotad skrivao pod širokim naborima svoga haljetka.— Veslači, u moj čamac! — viknu Ahab zapovjednim glasom, udarajući

veslima pokraj sebe. — Svi ovamo, i spuštaj!Nije prošla ni minuta, i Ahab se, ne izišavši iz svog čamca, nađe sa svojim

veslačima na pučini, a nekoliko časaka zatim čamac pristade uz bok stranogbroda. No tad se pojavila čudna teškoća. Kako je bio uzbuđen, Ahab jezaboravio da se još nikad otkako je izgubio nogu, nije popeo na strani brodna otvorenu moru, već samo na svoj, i to s pomoću nekakve vrlo spretne idomišljato načinjene naprave koja bijaše osobitost »Pequoda«: nijedandrugi brod nije ju mogao tako na brzinu postaviti i ukrcati. Nije baš lako niza koga da se sa čamca na otvorenu moru popne na brod, osim za one kojisu tome već vični, kao kitolovci, jer veliki valovi čas izdignu čamac sve dorubnjaka, a čas ga opet poduhvate i povuku dolje gotovo do kolumbe. Kakoje imao samo jednu nogu, a na stranom brodu nije bilo one praktičnenaprave, Ahab se ponovno osjetio prezrivo izjednačen s nespretnimčovjekom s kopna; zbunjeno je gledao u visoki i nesigurni rubnjak stranogabroda te imao malo nade da će se uspeti.Možda smo već prije spomenuli kako bi se Ahab gotovo uvijek razljutio i

ozlojedio kad bi se pred njim ispriječila bilo kakva neugodnost kojaneizravno proizlazi iz njegove nesreće. Sve je to sada bilo još pojačano, jer

su ga gledala dva časnika sa stranoga broda, koji su se nagnuli nad rubnjak,a pored jakovljice — okomitih ljestava od učvršćenih prečaka — i premanjemu gurali par ukusno ukrašenih viskova.[422] Oni naime u prvi mah nisuni pomislili na to da je čovjek koji ima samo jednu nogu i previše sakat a dabi se mogao poslužiti njihovim mornarskim ljestvama. No ta je neprilikapotrajala samo časak, jer je strani kapetan odmah uočio što je i kako je, tepovikao: — Vidim, već vidim! Maknite to! Hitro, momci, spuštajtekoloturnik!Bila je prava sreća što su ti ljudi prije dan-dva imali ulješuru uz bok svog

broda, te su užeta i koloturnici još bili uzdignuti, a na njima pričvršćenavelika kuka za tustilo, koja je sada bila suha i očišćena. Brzo su spustilikuku, i Ahab, koji je odmah shvatio što mu je činiti, turi svoje jedino bedrou pregib kuke (bilo je to kao da sjedi na kraku sidra ili na račvastoj granikakve jabuke), dovikne im uobičajenu zapovijed, pa se čvrsto prihvati te isam uzme pomagati u dizanju svoje vlastite težine, potežući rukom povrhruke teklac[423] koloturnika. Ubrzo ga oprezno povukoše preko visokogabrodskog rubnjaka i blago ga spustiše na glavu vitla. Drugi kapetan priđe sasrdačno ispruženom svojom koštanom rukom da mu zaželi dobrodošlicu, aAhab ispruži svoju koštanu nogu i ukrsti je s koštanom rukom (kao dvajagluna kad se dohvate svojim sabljama), te zarže kao morski konj: — Ej,prijane, pružimo jedan drugome svoje kosti, jedan ruku, a drugi nogu: rukukoja nikad više neće stisnuti, i nogu koja nikad neće potrčati! A gdje sividio Bijeloga kita? I bješe li davno?— Bijeloga kita? — upita Englez i umjetnom rukom pokaza prema istoku,

a pogled mu njome kliznu kao kroz ispružen dalekozor. — Ondje ga vidjeh,na ekvatoru, za lanjske sezone.— I odnese ti ruku, je li? — upita Ahab te se oprije o kapetanovo rame i

spusti se s vitla na palubu.— Jest, on je uzrok! A tebi nogu, a?— Hajde kazuj mi svoju priču — na to će Ahab. — Pripovijedaj kako je

bilo!— Prvi put u životu krstario sam oko ekvatora — započne Englez. — U to

vrijeme nisam znao za Bijeloga kita. Elem, jednog dana spustimo čamac dase damo u potjeru za jatom od četiri-pet kitova. Moj se čamac dohvatijednoga. Taj je kit bio pravi cirkuski konjic: jurio je sve uokrug, te su mojimomci mogli držati čamac u ravnoteži samo tako što su svojim krmama

posjedali o samu vanjsku valnicu čamca. Odjednom se provali more, a izdubine sune uvis grdan velik kit, mliječnobijele glave i grbine, i sav išaranbrazdama i ogrebotinama.— To je bio on! On! — usklikne Ahab i mahom othukne suzdržavani dah.— A blizu desne peraje načičkan je harpunima!— Da, da, mojim harpunima, mojim željezom! — klicao je Ahab

uzbuđeno. — Ali hajde nastavi!— A ti me onda nemoj prekidati — preuze Englez dobrodušno. — Elem,

taj ti pradjed s bijelom glavurdom i grbinom srnu sav zapjenjen u svoje jatote poče bijesno gristi moj zapeti mrlin.— Jest, jest, znam! Htio ga je prekinuti, da oslobodi svoga uhvaćenog

druga; stari trik, znam ja to.— Kako se zapravo dogodilo — nastavi jednoruki kapetan — ne znam ti

reći, ali kad je navro da pregrize mrlin, to mu se uže splelo oko zuba. Nismoto u onom trenutku opazili, te kad smo zatim počeli potezati mrlin, mi ti,brajko, udarismo u njegovu grbinu, umjesto u drugog kita, koji je odmagliouvjetar, ostavljajući za sobom široku brazdu. Videći što je i kako je irazabravši kakav je to kit — najljepši i najveći što sam ga ikada vidio, mojgospodine! — odlučih da ga se dočepam, ma kako on bjesnio. Kako sammislio da bi se onaj nesretni mrlin mogao nekako odmotati ili bi onaj zub okoji se zapleo mogao popustiti (jer moji su momci vražji kad potežu mrlin)— videći sve to, skočim u čamac svoga prvog časnika, gospodinaMountoppa, koji je evo prisutan (da, zbilja, dopusti da ti predstavimgospodina Mountoppa!) — skočim dakle u Mountoppov čamac, koji senalazio uz bok s mojim, dohvatim najbliži harpun, i ravno u onoga velikogpradjeda! Ali, oslobodi Bože! Odjednom zatim obnevidjeh, bijah slijep naoba oka, kao šišmiš, moj gospodine, sav oblijepljen gustom pjenom, akitova se repina izdigla visoko iz vode, uspravila se ko kakav mramornizvonik. Sad već nije imalo smisla zaveslati unatrag. Dok sam tražio harpunpipajući u pol bijela dana, pod suncem koje se blistalo kao gomila krunskihdragulja — dok sam tako, velim, tražio drugi harpun da ga hitnem, svali sena nas repina, nalik na toranj iz Lime, te presiječe čamac na dvije polovice,ostavljajući oba dijela u cjepotinama. Bijela se grbina vrati kroz polomljenuolupinu kao da je sve samo iverje, i mi poispadasmo kud koji Da bihizmakao strašnim udarcima, čvrsto se uhvatih kopljače na harpunu kojibijaše zarinut u onu tjelesinu, i neko sam se vrijeme tako držao pripijen kaopijavica. Ali tada nahrupi val, otkide me, i u istom času kit, odmaknuvši

dobrano naprijed, kao strijela sunu pod vodu, a oštrica onog prokletogdrugog harpuna bi povučena blizu mene, te me dohvati evo ovdje! (I pokazarukom na mjesto ispod ramena.) Da, baš ovdje, i povuče me dolje u paklenioganj! Nasreću je željezo zaderalo ruku od ramena pa do ručnog zgloba, ionda se otkinulo, a ja isplivao opet na površinu. A ovaj će ti gospodinispričati kako se završilo. (Da, zbilja, dopusti, kapetane, da ti predstavimdoktora Bungera, brodskog ranarnika! Dragi Bungeru, dopusti da tipredstavim kapetana!) A sad, Bungeru, mladiću, ispričaj nam kako je daljebilo!Liječnik koga je kapetan tako familijarno oslovio sve je to vrijeme stajao u

njihovoj blizini, a ni po čemu osobitu ne bismo mogli razabrati kakav jepoložaj zauzimao na brodu. Lice mu bilo neobično oblo, ali spokojno. Imaoje na sebi nekakav izlizani haljetak od modre vune ili košulju, što li, izakrpane hlače. Pažnju je naizmjence obraćao užarskom trnu[424] što ga jedržao u jednoj ruci, i kutijici pilula u drugoj, ali bi kojiput kritički pogledaoi u koštanu ruku ili nogu dvojice sakatih kapetana. No kad ga njegovzapovjednik predstavi Ahabu, uljudno se nakloni i spremno se odazvamolbi svoga kapetana.— Bila je to strašna rana — započe ranarnik sa kitarskog broda — i po

mom je savjetu kapetan Boomer našeg starog Sammyja...— Moj se brod, naime, zove »Samuel Enderby« — ubaci jednoruki

kapetan okrenuv se Ahabu. — Nastavi samo, mladiću!— ... našeg »Sammyja« usmjerio put sjeverozapada, da bismo se uklonili

nesmiljenoj vrućini oko ekvatora. Ali ni to nije koristilo, iako sam činio svešto sam mogao i čitave noći prosjedio uza nj i strogo pazio na njegovudijetu...— O, vrlo strogo! — javi se pacijent, a onda mahom promijeni glas: —

Svake je noći sa mnom ispijao vrući grog od ruma, da već nije umio svezatipovoje na mojoj rani! A oko tri izjutra, potpuno pijan, tjerao bi me upostelju! O, zvijezdu mu nebesku, svu noć je sjedio uza me i strogo paziona moju dijetu! O, divan je čuvar i strogo pazi na dijetu, taj doktor Bunger!(Ej, Bunger, lupežu, smij se! Zašto se ne nasmiješ? Ta znaš da si divanveseli lupež!) Ali samo nastavi, mladiću! I moram reći da bih volio umrijetikao tvoj pacijent nego da me ma tko drugi izliječi!— Zacijelo ste već i sami opazili, poštovani gospodine, da je moj kapetan

ponekad velik šaljivac — reče dobroćudni doktor Bunger, s nepomućenimmirom i naklonivši se lako Ahabu. — To vam je šaljivčina, i često nam se

zna duhovito narugati. No i ja vam mogu reći, onako en passant,[425] kakoFrancuzi kažu, da sam ja, Jack Bunger, bivši član velečasnog anglikanskogsvećenstva, strogi i potpuni trezvenjak i da nikad ne pijem ni kapi...— Vode! — uskliknu kapetan. — Istina je, on vam nikad ne pije vode! To

mu je kao neka bolest. Tek što vidi kap pitke vode, već ga spopada njegovahidrofobija.[426] Ali proslijedi samo, nastavi priču o ruci, mladiću!— Zaista mogu reći — nastavi ranarnik hladnokrvno — kao što sam vam

već rekao prije ove šaljive upadice kapetana Boomera, da je, usprkos svimmojim nastojanjima, s ranom bivalo sve gore. Vjerujte mi, bila je tonajjezivija rana koju je ikad vidio kakav kirurg, dulja od dvije stope inekoliko inča! Mjerio sam je uzicom od dubinomjera! Ukratko, rana seupalila i pocrnjela. Znao sam što prijeti, a tako je i bilo. No s izradom tekoštane ruke nemam nikakve veze! Izrađena je protiv svih pravila! — Iužarskim trnom pokaže u kapetanovu umjetnu ruku. — To je kapetanovodjelo, a ne moje! On je našem tesaru dao nalog da mu je tako načini, pa ionaj malj na kraju. Valjda je naumio nekome prosuti mozak, kao što jejednom pokušao i moj. Katkad pobjesni kao sam đavo. Vidite li ovuudubinu, gospodine? — reče najposlije, te skide šešir, razmaknu kosu ipokaza na uvalicu u obliku čaške, na kojoj, međutim, ne bijaše ni najmanjegtraga brazgotine po kojoj bi se moglo naslutiti da je to nekakva zarasla rana.— Vidite li to? Moj će vam kapetan reći tko mi je tako ulupio glavu! On tonajbolje zna!— Ne, ja ništa ne znam — reče kapetan — jer to zna samo njegova majka,

koja ga je takvog rodila! O, ti Bungere, divni lupežu! Ima li još koji ovakavBunger pod kapom nebeskom koji plovi morem? U salamuru bi tebetrebalo, kad umreš, da te uščuvamo za buduće naraštaje, lopužo.— A što bi s Bijelim kitom? — uzviknu Ahab, koji je sve dotad sa jedva

pritajenom nestrpljivošću pratio komedijanje te dvojice Engleza.— Oh! — uskliknu jednoruki kapetan. — Evo što je bilo: pošto je zaronio,

neko ga vrijeme nismo vidjeli, a ja, kako rekoh, onda još nisam znao kakavje to kit koji me tako fino sredio. No poslije, kad smo se vratili na ekvator,čusmo za Moby Dicka, kako ga neki zovu, i onda sam znao da je to on!— Jesi li još kada naišao na nj?— Jesam, dvaput!— Ali ga nisi mogao ščepati?

— Nisam ni želio pokušati! Zar nije dosta i jedna ruka? Ta što bih, jadan,da mi je i drugu uzeo? A po mom sudu, Moby Dick ne grize toliko koliko jebrz da proguta.— Onda mu pružite ljevicu kao mamac, da dobijete natrag desnicu! —

prekide ih Bunger. — A znate li, gospodo — dostojanstveno će Bunger,naklonivši se jednome pa onda drugome kapetanu — znate li da su kitoviprobavni organi Božjom providnošću tako sazdani te on ne može potpunoprobaviti ni jednu jedinu ljudsku ruku? A i samome je kitu to vrlo dobropoznato. I tako je ono što vi smatrate zlobom Bijelog kita samo njegovanesmotrenost. Jer nikad nije bila njegova namjera progutati ma i jednuljudsku ruku ili nogu. Samo se pretvara, da bi vas, gospodo, prestrašio! Alikatkad je poput starog žonglera, moga nekadašnjeg pacijenta na Cejlonu.Čovjek se producirao i opsjenjivao da guta noževe, kadli mu se jedanputjedan uistinu otisnu niz grlo, i ostade mu u želucu čitavu godinu ili jošdulje. Dadoh mu neko sredstvo za povraćanje, i nož mu je, vidite li, svemalo-pomalo, izišao van. Niti je on mogao probaviti nož, niti je nož mogaosrasti s njegovim tjelom. Da, da, tako vam je to, kapetane Boomer. I stoga,ako se požurite i zaista želite uložiti jednu ruku da biste drugu moglipristojno sahraniti, onda je ruka posigurno vaša. Samo, velim, dajte kitu štoprije priliku da se susretnete, i to je sve!— Ne, ne, hvala ti lijepa, Bungere — odvrati engleski kapetan. — Neka

kitu bude ona koju ima, kad nisam znao ni mogao drukčije, jer ga nisampoznavao; ali druge mu ne dam! Dosta mi je Bijelog kita. Samo samjedanput radi njega spustio čamce u more, i ne kanim više. Znam da bi sečovjek proslavio kad bi ga ubio, kao što znam da je u njemu dragocjenogvorvanja i tustila za čitav brodski tovar, ali znaj: bit će najbolje da gapustimo na miru! Ne misliš li i ti tako, kapetane? — i pogleda u Ahabovukoštanu nogu.— Jest, jest, tako je, no ipak će biti ulovljen. Jer ono što je najbolje ostaviti

na miru, uvijek je tako vraški privlačno. Pravi je magnet taj Moby Dick! Akad si ga zadnji put vidio? I u kojem pravcu?— Spas duši mojoj i prokletstvo nečastivom! — uskliknu Hunger,

obilazeći pogureno oko Ahaba i čudno ga onjuškujući, baš kao pas. —Ovom je čovjeku uskipjela krv! Donesite mi toplomjer! Bilo mu udara dapodnice odzvanjaju. Ej, gosparu!I u tim riječima izvadi iz džepa lancetu i približi se Ahabovoj ruci.— Otale! — zagrmje Ahab i odgurnu ranarnika do rubnjaka.

— Svi u čamac! U kom je pravcu krenuo Moby Dick?— Bože mili! — snebivao se engleski kapetan, kome je bilo postavljeno

pitanje. — Ta što se dogodilo? Mislim da je krenuo put istoka! — A ondašapnu Fedallahu: — Zar je vaš kapetan lud?No Fedallah samo prinese prst k ustima pa kliznu preko ograde i spusti se

u čamac, da preuzme kormilo, a Ahab dohvati uže koloturnika, povuče ga ksebi i naredi mornarima da ga spuste.Sljedećeg trenutka stajao je na krmi svoga čamca, a njegovi Manilci

prionuše uz vesla. Uzalud ga je engleski kapetan pozdravljao: Ahab stajašeleđima okrenut stranom brodu, ukočenim pogledom zureći u svoj brod.Stajao je uspravno u svom čamcu dok nisu pristali uz bok »Pequoda«.

101. PEHAR

Prije nego što engleski brod iščezne u daljini, reći ćemo još da je dolazioiz Londona, a ime je dobio po pokojnom Samuelu Enderbyju, trgovcu izspomenutoga grada, utemeljitelju slavne kitolovačke kuće »Enderby isinovi«, kuće koja po mome skromnom mišljenju pomorca-kitolovca nezaostaje mnogo — po svojoj pravoj povijesnoj zanimljivosti — zaudruženim kraljevskim kućama Tudora i Bourbona. Koliko je godina toveliko poduzeće kitolovaca postojalo već prije 1775., ne može se jasnorazabrati iz mojih mnogih kitolovačkih knjiga i dokumenata. No te godine(1775.) opremljeni su prvi engleski brodovi koji su redovito polazili u lovna ulješure, dok su već nekoliko desetaka godina prije njih (sve do 1726.)naši hrabri Coffini i Maceyi iz Nantucketa i Vineyarda kretali s velikimbrodovljem u lov na levijatane, ali samo po sjevernom i južnom Atlantiku inikamo drugamo. Ovdje neka bude jasno napomenuto da su Nantucketancibili prvi među svim pomorcima koji su veliku ulješuru ubijali »civilizirano«harpunom od čelika, i da su pol stoljeća bili jedini koji su se služili timoružjem.Godine 1778. lijep brod »Amelia«, opremljen za posebnu svrhu i samo o

trošku moćnih Enderbyja, junački je oplovio Cape Horn i među brodovimadrugih naroda bio prvi koji je na velikom Južnom moru spustio svoj lovačkičamac. To je putovanje imalo mnogo uspjeha i sreće, i kad se »Amelia«vratila u svoju luku, sa štivom prepunom dragocjenog vorvanja, za njenimsu se primjerom poveli mnogi drugi engleski i američki brodovi, i tako subili otvoreni i veliki »frinovi« ili lovišta na Pacifiku. No neumorna kućaEnderby nije se zadovoljila tim uspjehom, već se odmah spremala na novepothvate: Samuel i svi njegovi sinovi, a koliko ih je zapravo bilo, to znasamo njihova majka — potakli su britansku vladu da pod njihovimvodstvom, a djelomice, čini mi se, i o njihovu trošku, otpreme ratni slup[427]

po imenu »Rattler« na kitolovačku istraživačku ekspediciju na Južno more.Pod zapovjedništvom nekog kapetana britanske mornarice »Rattler« jeizveo izvanredno putovanje,[428] koje je donijelo stanovitih koristi, premdane znamo sasvim točno koliko i kakvih. No to još nije sve. Tvrtka Enderbyotpremila je godine 1819. vlastiti ekspedicijski brod na pokusno krstarenjedalekim japanskim vodama. Ta lađa, koja se s pravom zvala »Sirena«,izvela je izvrsno eksperimentalno krstarenje tim vodama, i tom se putovanju

ima zahvaliti što je veliko japansko lovište postalo poznato svimpomorcima. Brodom »Sirena« na tom je putovanju zapovijedao nekikapetan Coffin iz Nantucketa.I stoga čast i slava Enderbyjima, kojih poduzeće, ako se ne varam, i danas

još postoji, premda je prvobitni Samuel zacijelo već odavna zaplovio onimvelikim Južnim morem onkraj groba.Brod koji je nosio njegovo ime bijaše dostojan te počasti, jer je bio vrlo

brz jedrenjak i u svakom drugom smislu valjana brodina. Uspeo sam sejedanput na njegovu palubu o ponoći, negdje blizu patagonske obale, i tamosam, pod pramcem, ispio mnoge čaše flipa.[429] Nikad neću zaboraviti taj»oblažaj«! Svi su bili divni momci, svaki pojedini član posade. Neka ih Bogpoživi, a kad dođe vrijeme, Bog im dao laku smrt! Taj fini »oblažaj« štosam ga doživio — davno, davno prije nego što je Ahab stupio svojomkoštanom nogom na palubu toga broda — podsjeća me na srdačnusaksonsku gostoljubivost tih ljudi, i neka me moj dušobrižnik zauvijekzaboravi, a đavo neka me se sjeti ako ga ikad zaboravim. Flip? Rekoh li dasmo pili flip? Da, da, i »flipovali« smo, to jest salijevali ga u se po desetgalona na sat! A kad je vihor zapasao brod (jer oko obala Patagonije bjesnevjetrovi), svi mornari, gosti i ugosnici moradoše na jarbole, da skrate gornjajedra. A bili smo tako nakresani da smo se morali međusobno potezatikonopima uvis, a onda smo, ubirući jedra, upletali i svoje košulje i kapute,te smo tako ondje visjeli na bijesnom vjetru kao zastrašujući primjer svimapijanim mornarima. No, jarboli se nisu polomili, niti ih je more odnijelo, imalo-pomalo uspjesmo kliznuti dolje na palubu, tako trijezni te smo seponovno morali latiti flipa, iako je slana pjena divlje prštala kroz tambuć nakaštelu, te nam je piće postalo nešto suviše slankasto i vodnjikavo.Govedina je bila fina, žilava ali sočna. Rekoše da je meso bivolje, drugi su

opet tvrdili da je od deve, no ja zaista ne znam kakvo je bilo. Imali smo ivaljuške, malene ali izdašne, sve podjednake, okruglaste i neuništive. Menise činilo kao da ih mogu osjetiti i provaljkati u želucu iako sam ih većprogutao. Kad bi se čovjek suviše sagnuo naprijed, izvrgao bi se opasnostida mu izlete na usta kao biljarske kugle. Kruh — no, drukčije i nije moglobiti, a osim toga, bio je to kruh protiv škorbuta:[430] da ne duljim, u kruhubijaše njihova jedina svježa hrana. No kaštel ionako nije bio baš svijetao, pase čovjek mogao vrlo lako povući u kakav mračan zakutak da se ondjekruha naužije. Sve u svemu, od jabuke[431] do ruda kormila, od pramca do

krme, imajući u vidu i dimenzije kuharevih kotlova, uključujući u njih injegov vlastiti, to jest njegovu trbušinu — sav taj »Samuel Enderby« bijašedivan brod: tu se dobro i obilno jelo, pio se prvorazredan i krepak flip, a svimornari bili momci od oka, izvrsni od vrpce na šeširu pa do podašve načizmi, to jest od glave do pete.A zašto li »Samuel Enderby« i još neki drugi engleski brodovlasnici za

koje znam, bijahu, premda ne baš svi, tako slavno gostoljubivi! Kako to dasu njihovi ljudi tako darežljivo dijelili s vama govedinu, kruh, čašu, šalu, teim nikad nije bilo dosta jela, pića i smijeha? Objasnit ću vam, i vjerujte mida to obilje vedrog raspoloženja koje vlada na engleskim kitarkama, pružadosta građe za povijesna istraživanja. A ja u tom smislu nisam škrtario,nego sam marljivo tragao za valjanim podacima o kitovima kad god mi seto činilo potrebno.Preteče engleskih kitolovaca bili su Holanđani, Zelanđani i Danci; od njih

su Englezi primili i mnoge izraze koji se i dan-danas upotrebljavaju ukitolovstvu. A preuzeli su, štoviše, i njihove stare običaje u obilju jela ipića. Na engleskim trgovačkim brodovima obično se škrtari, i posada jeslabo hranjena, dok na engleskim kitaricama nije tako. Dobra hrana i dobroraspoloženje na kitarskim brodovima, prema tome, nešto su osobito iiznimno; posebni su tome uzroci, pa ih ovdje spominjemo, a još će o njimabiti govora.Za svojih istraživanja o levijatanima nabasao sam i na nekakvu staru

nizozemsku knjižurinu, te sam po njezinoj pljesnivoći i kitovskom vonjuodmah naslutio da se u toj knjizi priča o kitolovcima. Knjiga se zvala »DanCoopman«, po čemu sam stvorio zaključak da su to vjerojatno izvanrednodragocjeni memoari kakva kitolovca-bačvara iz Amsterdama,[432] budući dasvaka kitarka mora imati svoga bačvara. To je moje mišljenje bilopotkrijepljeno kad sam vidio da je tu knjigu napisao neki FitzSwackhammer. Ali moj prijatelj doktor Snodhead, vrlo učen čovjek,profesor donjoholandskog i visokonjemačkog jezika u koledžu Santa Clausi St. Potts,[433] komu sam dao to djelo da mi ga prevede, a trud mu platiosandučićem svijeća načinjenih od vorvanja — taj me doktor Snodheaduvjeravao, tek što je zavirio u tu knjigu, da »Dan Coopman« ne znači»Bačvar«, nego »Trgovac«. Ukratko, u toj se staroj i učenoj nizozemskojknjizi raspravlja o holandskoj trgovini, a između ostaloga ima i zanimljivprikaz kitolova. A u poglavlju pod naslovom »Smeer«, što znači salo ili

mast, našao sam iscrpan popis svega onog čime se pune smočnice i štiveonih 180 jedrenjaka holandskoga kitolovačkog brodovlja. Iz tog popisa, štoga je preveo doktor Snodhead, vadim sljedeće podatke: 400.000 funtagovedine60.000 funta frizijske svinjetine150.000 funta bakalara550.000 funta dvopeka72.000 funta mekog kruha2.800 bačvica maslaca20.000 funta texelskog i leydenskog sira144.000 funta sira (po svoj prilici lošije vrste)550.000 ankera[434] borovičke10.800 bačava piva —Većina je statističkih podataka vrlo dosadna i »suha« za čitanja; ali nije

tako u ovom slučaju, gdje se na čitatelja izlijevaju čitavi badnjevi, kace ibačve ljute borovičke i kojekakve druge slasne okrepe.Kad sam se u ono doba tri duga dana bavio marljivim probavljanjem svega

tog piva, mesa i kruha, za to mi je vrijeme uzgred sinulo mnogodubokoumnih misli što bijahu kao naručene za transcendentalnu i platonskuprimjenu. Pritom sam sastavljao još i neke svoje statističke nadopune kojese odnose na vjerojatne količine bakalara i ostalog što su pojeli pojedininizozemski harpunaši u davno doba kitolova oko Grenlanda i Spitsberga.Ponajprije, čini se čudnim potrošak onolike količine maslaca i texelskog ileydenskog sira. Toliku potrošnju pripisujem prirodnoj masnoći tog živeža:takva bijaše potreba u zvanju tih ljudi, koji su plovili za svojim plijenom poledenim polarnim vodama, sve do eskimskih obala, gdje urođenički živaljnazdravlja podižući i ispijajući pune vrčeve kitova ulja!Količine piva također su vrlo velike: 10.800 bačava! No kako se u lov na

kitove u tim polarnim krajevima može ići samo za kratkih ljetnih mjeseci,pa se čitavo krstarenje tih holandskih kitarica moralo obaviti u tri mjeseca,uključivši ovamo i kratko putovanje do Spitsberškog mora i natrag, aračunajući da je na svakom od tih 180 jedrenjaka njihova brodovlja bilo po30 ljudi, to u svemu bijaše 5.400 mornara, i prema tome, dolaze točno podvije bačve na svakog čovjeka za dvanaest tjedana, ne ubrajajući onih 550ankera borovičke. Činit će se ponešto nevjerojatnim da su ti pivski iborovički harpunaši, onako pijani kako ih već možemo zamisliti, bili takvavrsta ljudi koja će stajati uspravno na pramcu čamca i uspješno gađati

kitove u bijegu. Pa ipak, oni su ih gađali, a i pogađali! No sve se to zbivalotamo na dalekom Sjeveru, i tu činjenicu ne smijemo nikad zaboraviti. Uonome podneblju pivo krijepi i pomaže organizmu. Naši bi harpunaši naJužnome moru, oko ekvatora, od tolikog piva zadrijemali na straži na vrhujarbola, ili bi u čamcu bili pijani ili mamurni, pa bi za Nantucket i NewBedford mogli nastati teški gubici.No dosta o tome! Pokazali smo dovoljno jasno kako su stari holandski

kitolovci prije dvije-tri stotine godina voljeli i znali dobro živjeti, i kakoengleski kitolovci nisu zanemarili tako divan primjer i nisu pustili dapropadnu onako valjani običaji, jer, kako oni kažu, kad već krstariš praznimbrodom, a ništa bolje od svijeta ne možeš dobiti, onda od njega barem uzmidobar ručak. A uz ručak se ispražnjuje i pehar.

102. ARRESITSKA SJENICA

Opisujući ulješure dosad sam uglavnom govorio o čudesima njenevanjštine, ili o nekim pojedinostima njezina unutarnjeg ustroja. No želimo liupoznati ulješuru savršeno i u tančine, moram je pred vama i daljerazodijevati, i pošto odriješim vrpce njene odjeće, skinem podvezice isvučem joj čarape te razriješim sve petlje i kuke sa zglobova njenihnajprikrivenijih kostiju, valja mi je pred vas staviti u njezinu konačnomobličju, a to će reći ogoljelu do samog kostura.A kako to, Ismaele? Kako ti, koji si samo puki veslač i kitolovac, možeš

tvrditi da poznaješ kitovu unutrašnjost? Da se nije možda tvoj učeni Stubbpopeo na glavu vitla i održao anatomsko predavanje o kitovima, izdižućipritom poneko ulješurino rebro s pomoću koloturnika, a sve radi što zornijeobuke? Objasni nam to, Ismaele! Zar je moguće u svrhu istraživanjapoložiti na palubu potpuno izrasla kita, kao što kuhar iznosi na stol pečenaodojka? Ne, to uistinu nije moguće! Dosad si bio vjerodostojan svjedok itumač, Ismaele, ali pazi kako posežeš za povlasticom koja je samo Jonina!Povlasticom kazivanja i raspravljanja o podnicama i gredama, o oplatama, osljemenjači, pragovima i podupiračima, od kojih se sastoji i kosturlevijatanske građevine, a vjerojatno i lojarnice, mljekarnice i sirane unjegovoj unutrašnjosti.Priznajem da je nakon Jone malo koji kitolovac prodro mnogo dublje pod

kožu odrasla ribaka, ali meni je ipak bila dosuđena prilika da izvršim nanjemu razudbu u minijaturi. Pripadao sam posadi broda na kojem su jednomzgodom na palubu izvukli ulješurino mladunče, da mu uzmu »kesu« ili»torbu« kako bi od nje načinili korice za čaklje harpuna i za šiljke svojihkopalja. Zar mislite da sam propustio tu priliku te se nisam poslužio svojomsjekiricom i nožem da razbijem pečat i pročitam popis svega onog što tomladunče u sebi skriva?A što se tiče moga točnog poznavanja levijatanskih kostiju, u njihovu

divovskom i potpunom razvitku, mogu vam reći da za to rijetko znanjeimam zahvaliti svome davnašnjem kraljevskom prijatelju Tranquou, kraljuod Tranquea, jednog od Arresita.[435] Kad sam naime prije mnogo godinabio na Tranqueu (služio sam u ono doba na trgovačkom brodu »Alžirskidahija«), bijah pozvan da provedem dio arresitskih blagdana s gospodaromTranquea u njegovoj osamljenoj, palmama okruženoj nastambi u Pupelli,

uskoj dolini na morskoj obali, koja nije bila daleko od Bambusgrada, kakosu pomorci nazivali Tranquoovu prijestolnicu.Moj je kraljevski prijatelj Tranquo pored mnogih drugih lijepih osobina

pokazivao i veliku ljubav za urođeničke rukotvorine svake vrste, pa je uPupelli sabrao svakojakih rijetkosti i ponajljepših predmeta koje su njegovipodanici izrađivali, uglavnom rezbarija najčudesnijih oblika, izrezbarenihškoljaka, sedefom ukrašenih sulica, skupocjenih vesala i čamaca odmirisava drveta. A sve je to bilo razmješteno između svakojakih drugihčudesa prirode što su ih na njegovo žalo doplavili silni morski valovi, kaočudesima natovareni podanici koji donose svoj danak.A najglavnije od tih čudesa bijaše golema ulješura koja je nakon neobično

dugog nevremena nađena nasukana na obali, s glavom uz jednu kokosovupalmu, na kojoj je kitnjasta krošnja nalik na perjanicu bila kao ulješurinzelen mlaz. Kad je zub vremena naposljetku s njene goleme tjelesinesvukao debeli plašt, a sunce sasušilo sve kosti, pažljivo su kostur odvukli uonu dolinu, gdje se sada nalazi pod okriljem velikog hrama od velebnihpalma.Rebra su joj okićena trofejima, po kralješcima su čudnim hijeroglifima

ispisani arresitski ljetopisi, a u lubanji su svećenici održavali vječnimiomirisni plamen, te se iz tajanstvene glave ponovno izdizao magličastimlaz, dok je strašna donja čeljust, obješena o granje, jezivo podrhtavala nadsvim vjernicima, kao onaj mač štono je, viseći o jednoj jedinoj dlaci, tolikouplašio Damokla.[436]

Bio je to čaroban prizor. Drveće se zelenjelo poput mahovine u Ledenojdolini, stabla se izdizala visoko i veličanstveno, nabrekla jedrinom životnogsoka, a pod njima se marna zemlja, poput tkalačkog stana, prekrilaraskošnim sagom, u kojem vitice povijuša tvore žice i potke, a živo cvijećelikove. Sve je to titralo nepresahlim životom — svako drvo sa svim svojimbujnim granama, svaki grm, svaki struk lepezaste paprati, svaka travka — azrakom brujale daleke poruke. Kroz čipke od lišća promicalo veliko suncepoput tkalačkog čunka koji dotkiva neumornu zelen. O, radini tkalče,nevidljivi tkalče, zastani i reci: kamo odlazi plod tvoga rada? Čija li jepalača u kojoj će se prostrijeti tvoj predivni sag? Čemu taj neprestani trud?Govori, tkalče! Spusti načas ruke da progovorim s tobom samo jednu jedinuriječ! Ali odgovora nema, čunak dalje klizi, s razboja teče lik za likom, abujni sag, brz kao bujica, nestaje u nedogled. Bog-tkalac tka, razboj šumi išum razboja bruji, i glas smrtnika ne može doprijeti do njega. A i nas, koji

gledamo u taj razboj, zaglušuje neprestani njegov bruj, i samo kad seodmaknemo, razumjet ćemo sve one tisuće glasova koji nam kroza njprogovaraju. Tako je i u radionicama ljudskim: zuje vretena, i u tom se zujugube naše riječi. Ali izvan zidina te se riječi jasno čuju, prodiru na otvorenaokna. I mnogo zlo djelo bi tako otkriveno. O, smrtniče, čuvaj se i budi naoprezu! Jer usprkos šumu i štropotu velikoga svjetskog razboja, i tvojanajskrivenija misao može se slučajno čuti izdaleka.I usred zelenila toga životvornog razdoblja u arresitskom luku lješkario u

dokolici velik, bijel, obožavani kostur, kao neki gigantski besposličar! Paipak, kako su se te nezaustavno zelene žice i potke prepletale i zujale okonjega, činilo se da je taj silni dokoličar onaj vješti tkač, sav zapleten uzelene vitice povijuša, tkač koji iz dana u dan tka sve svježije i bujnijezelenilo, a sam je samo kostur: smrt u zagrljaju života, život protkan smrću.Grozna Smrt sjedinjena je s mladim Bogom, Životom, i rađa krasnepotomke kovrčavih glava.Kad sam s kraljem Tranquom došao da razgledam toga čudesnog kita i kad

sam vidio da mu je glava — oltar, i da se dižu oblaci umjetnog dima odandeodakle je nekoć brizgao pravi mlaz, nisam mogao a da kralju ne izrazimsvoje čuđenje što takvo svetište pokazuje kao nekakvu rijetku zanimljivost.Kralj se nasmijao. No još sam se više snebivao kada sam saznao kako bi sesvećenici zakleli da je taj dim prirodan i nepatvoren. Ushodao sam se amo-tamo pred tim kosturom, odgrtao zavjese penjačica i povijuša, prodro krozrebra, i tako obilazio s klupkom arresitske pređe u ruci, hodao i prolazionjegovim zavojima, hladovitim hodnicima i sjenicima. No moga je koncanaskoro nestalo, pa sam krenuo natrag, dok nisam prispio do otvora krozkoji sam i ušao. Unutra nije bilo žive duše; nije ondje bilo ničega do kostiju.Odsjekoh zelenu granu da mi posluži kao mjerilo i ponovno siđoh pod

svod kostura. Kroz raspuklinu lubanje opaziše me svećenici kako mjerimvisinu posljednjeg rebra.— Ej, što je to? — podviknuše. — Usuđuješ se mjeriti našeg Boga? To je

samo naše pravo!— Pa neka bude, svećenici! Koliko je, onda, dug taj vaš Bog? Na to se

odmah ljuto posvadiše među sobom, a sve zbog nekoliko stopa i inča.Razbijahu glave jedni drugima svojim mjerilima, razlijegao se odjek pokitovoj glavurdi, a ja uočih dobru priliku te ubrzo dovrših svoja mjerenja.Ako vam je pravo i s voljom, ja bih sad da te podatke iznesem pred vas.

No prije svega, da znate, u tom poslu nisam postupao proizvoljno i na laku

ruku. Postoje, naime, znanstvena svjedočenja o tim kosturima i njihoviprikazi, pa biste vrlo lako mogli provjeriti točnost svake moje tvrdnje. Čuosam da ima i levijatanski muzej, u Engleskoj, u Hullu, u jednoj od mnogihluka te zemlje: u muzeju čuvaju nekoliko sjajnih primjeraka kita »perajaša«i drugih ribaka. Također mi rekoše da u Manchesteru, u New Hampshireu,imaju primjerak kita — primjerak što ga njegovi vlasnici zovu »jedinimsavršenim uzorkom grenlandskog ili riječnog kita u SjedinjenimDržavama«. Osim toga, neki Clifford Constable u Burton Constableu, ugrofoviji Yorkshireu u Engleskoj, posjeduje kostur ulješure glavate, koji jemalih razmjera te se nikako ne može usporediti s onom potpuno izraslomgrdosijom koja je vlasništvo moga prijatelja, kralja Tranqua.U oba su slučaja nasukane kitove, kojima su pripadali ti kosturi, njihovi

vlasnici tražili za sebe i prisvojili ih sa sličnih razloga: kralj Tranquo svogazato što ga je želio imati, a Sir Clifford svoga jer ga je more doplavilo naobalu njegova vlastelinstva. Sir Clifford dao je kostur svoga ribakapreparirati i rastaviti sve zglobove, te ga možete otvarati i zatvarati kaopretince velike komode i proći kroza sve udubine i šupljine, raširiti murebra poput gigantske lepeze i — zibati se povazdan na njegovoj čeljusti,kao na ljuljački. Na poneka poklopna vrata trebalo bi staviti lokote, apodvornik će voditi buduće posjetitelje i pokazivati im pojedine dijelovekostura, sve zveckajući snopom ključeva. Sir Clifford namjerava naplaćivatidva pensa za razgledavanje tihe galerije kralježaka, tri pensa za slušanjejeke u lubanji, a šest pensa za jedinstven pogled koji se pruža s vrhagrdosijine glave.Dimenzije kostura koje ću vam sada priopćiti prepisane su doslovce s

moje desne ruke, gdje sam ih utetovirao, jer je to zbog moga tadanjegdivljeg lutanja svijetom bio jedini siguran način da sačuvam te dragocjenestatističke podatke. No kako nisam raspolagao sa previše prostora, a kakosam opet želio da ostali dijelovi moga tijela ostanu neispisana strana zapjesmu koju sam upravo smišljao — barem oni dijelovi koji su ostalinetetovirani — nisam se mučio s inčima, jer takve sitnice kao što su inči ine treba uzimati u obzir kad je posrijedi mjerenje tako grdne životinje kaošto je kit.

103. DIMENZIJE KITOVA KOSTURA

Htio bih vam prije svega dati poseban i točan račun u pogledu tjelesineživog levijatana, kojega ćemo kostur ovdje ukratko opisati. Takav računmože dobro poslužiti.Prema mojoj pomno postavljenoj kalkulaciji, koja se djelomično temelji na

proračunu kapetana Scoresbyja — da je najveći primjerak grenlandskogkita dug šezdeset stopa, a težak oko sedamdeset tona — prema toj, kakorekoh, mojoj pomnoj kalkulaciji, najveća ulješura, dugačka izmeđuosamdeset i pet i devedeset stopa, opsega nešto manjeg od četrdeset stopana najdebljem mjestu, težit će barem devedeset tona. Računajući da težinatridesetorice ljudi zajedno iznosi jednu tonu, takva bi »velja riba« bilaznatno teža negoli cjelokupno stanovništvo jednog sela od tisuću i sto duša.Ne čini li vam se da bi takav levijatan, po mišljenju čovjeka s kopna,

morao imati mozak težak kolik dva vola, da bi se mogao kretati?Kad sam vam u različitim prilikama već opisao lubanju, štrcalo, čeljust,

zube, repinu, čelo, peraje i nekoliko drugih dijelova ulješurina tijela, red jeda vam nabacim ono što je najzanimljivije na njezinu glomaznom čistomkosturu. No kako golema lubanja zauzima tako velik dio čitava kostura ikako je ona njegov najkompliciraniji dio, a u ovom se poglavlju neće o njojništa više iznositi — ne smijete propustiti da je, kad nastavimo, zadržite upameti, ili ponesete pod pazuhom, jer inače nećete dobiti pravu slikucjelokupne strukture koju sada želimo izbliza pogledati.Kostur ulješure u Tranqueu mjerio je sedamdeset i dvije stope u dužinu,

tako da je za života zacijelo bila duga kojih devedeset stopa, jer je kostur uusporedbi sa živom tjelesinom otprilike za jednu petinu manji. Od te dužinelubanja i donja čeljust zaprema nekih dvadeset stopa, pa prema tome nakičmenu kost otpada pedeset stopa. Duž jedne trećine te kosti izrastao jeokrugli divovski rebreni koš koji je nekoć obuhvaćao i zaštićivao ribakoveunutarnje životne organe.Mene je taj golemi bjelokosni grudni koš s hrptenjačom, koja se protezala

u dugoj liniji, uvelike podsjećao na korab brodine koju su tek započeligraditi u doku, kad je postavljeno svega dvadesetak golih pramčanih rebara,a kobilica je privremeno još samo dugačak red nesastavljenih greda.Sa svake strane bilo je deset rebara. Prva su, da počnemo s potiljka, gotovo

šest stopa dugačka, druga, treća i četvrta i što dalje, to razmjerno veća, dokne dodete do petog para, po sredini, onih najvećih rebara, koja su duga

osam stopa i nekoliko palaca. Od tog mjesta nadalje rebra su sve manja, dokdeseti i posljednji par nije dulji od pet stopa i koji palac. Debljina mu je urazmjeru s duljinom. Srednja su rebra najviše svinuta u luk. U nekihplemena na Arresitskim otocima takva rebra služe kao brvna preko rječica ipotoka.Promatrajući ta rebra ne mogu a da se opet ne začudim činjenici, već

toliko puta iznesenoj u ovoj knjizi, da kostur baš nikako nije slika kitovapotpunog tjelesnog oblika. Najveća rebra kostura u Tranqueu, ona središnja,zauzimala su ono mjesto na »veljoj ribi« koje je za njena života bilo najviše.Dakle, najveći promjer žive tjelesine u te ulješure morao je iznositinajmanje šezdeset stopa, dok rebra na onome mjestu nisu bila dulja od osamstopa. Tako su ta rebra otkrivala samo pol veličine onog mjesta kitovetjelesine. Tu gdje sam sada vidio samo golu hrptenjaču sve je jednom biloomotano tonama debelih naslaga mesa, mišića, krvi i utrobe. Pa onda,umjesto širokih peraja, vidio sam tu samo kao nekakve krnjatke, a umjestomoćne i veličanstvene ali beskosne repine sad je bila — praznina!Kako li bi bilo ludo i besmisleno, pomislih, kad bi bojažljiv čovjek koji

nije putovao pokušao upoznati čudesnog kita jedino zureći u njegov stanjenimrtvi kostur ispružen u tom tihom lugu! Ne, tako, o ne! Samo u srcunajživljih opasnosti, samo usred kovitlaca zapjenjene vode koja vri i prštipod udarcima njegove bijesne repine, samo na pučini beskrajnoga ibezdanog mora, može se vjerno i živo shvatiti kakav je kit u svoj svojojcjelovitosti.A što se tiče kraljžnice, nju bismo najbolje mogli razmotriti kad bismo s

pomoću dizalice naslagali u visinu kralježak na kralježak. Težak i dugposao! No kad bi nam to uspjelo, ta bi ustobočena kralježnica bila nalik naPompejev stup.[437]

Ima u svemu četrdeset i nekoliko kralježaka, koji u kosturu nisumeđusobno čvrsto povezani. Nalik su na veliko ispupčeno kamenje kakvagotskog tornja koje tvori solidne redove teškog zdanja. Najveći kralježak,jedan od onih iz sredine, širok je nešto manje od tri stope, a dulji od četiristope. Najmanji kralježak na onome mjestu gdje se hrptenjača gubi u repini,ima u promjeru samo dva palca i nalik je na bijelu biljarsku kuglu. Rekošemi da je bilo još manjih kralježaka, ali su ih izgubili neki kanibalski derani,svećenički sinovi, koji su ih ukrali da se njima igraju špekula. I tako vidimoda se hrptenjača i najvećega živog stvora smanjuje, da najposlije postaneobična dječja igračka.

104. FOSILNI KITOVI

Svojom gigantskom tjelesinom kit nam pruža veoma pogodnu temu, okojoj se možemo dovoljno raspričati te nadugo i naširoko raspredati. Uznajbolju volju ne možete ga obuhvatiti. S pravom bi se o njemu moralopisati samo u omašnim svescima najvećeg formata. I ne spominjućiponovno hvatove razmaka od njegova štrcala do repine, kao ni stopeobujma njegova struka, podsjećam vas samo na one goleme svitke njegovihcrijeva što leže u njemu poput brodskih konopa i lanaca smotanih podpajolima[438] kakva ratnog broda.Kako sam se latio posla da obradim tu temu o levijatanu, to me obvezuje

da dokažem kako sam potanko upućen u taj predmet, te ne smijemzaboraviti ni njegovih najsitnijih čestica, moram ga svega raščlaniti iodmotati i najmanji zavoj njegovih crijeva. Opisao sam već uglavnom svenjegove sadanje navike i anatomska obilježja, i sad mi još preostaje da gauzveličam u arheološkom, fosilnom i antidiluvijalnom pogledu. Kad bismose takvim riječima poslužili u razgovoru o mravu ili buhi, ili ma kakvojdrugoj životinji osim levijatana — zvučalo bi kao hvalisavo blebetanje. Alikad je posrijedi levijatan, onda se sve mijenja, i ja sam sretan što u tomepothvatu teturam pod teretom najzamršenijih i najtežih riječi što ih ima urječniku. A reći ću ovdje i to da sam se u tim svojim raspravama, kadgod mije zatrebalo, neprestano služio jednim izdanjem velikog formataJohnsonova leksikona, koji sam kupio posebno u tu svrhu, jer mi se učiniloda je taj čuveni leksikograf, kao čovjek neobično snažne građe, bionajpogodniji da sastavi leksikon što bi najbolje mogao poslužiti autoru koji,poput mene, piše o kitovima.Zacijelo ste već čuli kako se stil ponekih pisaca uzdiže ili opada kad pišu o

nekoj temi, ma kako ona bila obična. Kako da onda pišem kad mi je tema— levijatan? Moja slova i nehotice rastu, dosežu oblik i veličinu plakatnihslova. Dajte mi pero iz kondorova krila, dajte mi krater Vezuva da mi budetintarnica, i držite me za ruku, prijatelji! Jer samo me pomisao na levijatanaumara i čini malodušnim zbog dalekosežnih prostranstava koje trebazahvatiti, ubrajajući ovamo čitav niz znanosti, sve naraštaje kitova, ljudi imastodonata, izumrlih, živih i budućih, sa svekolikim krajolicimazemaljskog carstva i sa svim svemirom, ne isključujući ni njegovapredgrađa. Eto, tako djeluje na mene ova velika i uzvišena tema! Gigantska

tema pretvara i nas u gigante. Kad želimo napisati snažnu knjigu, mora itema biti snažna. Nitko ne može napisati veliku i značajnu knjigu o buhi,premda su mnogi i to već pokušali.Prije nego što prijeđem na temu o fosilnim kitovima, predočavam svoje

svjedodžbe geologa, te izjavljujem da sam u najrazličitijim zgodama biozidar, ali i poznati kopač jaraka, prokopa i zdenaca, pećinjaka, podruma ičatrnja svake vrste. Ovim uvodom želim također svratiti čitateljevupozornost na sljedeću činjenicu: one divovske životinje kojih su fosilinađeni u ranijim geološkim formacijama, sada su gotovo sasvim izumrle, nokasniji ostaci, što potječu iz tercijara,[439] kao da tvore sastavne dijelove, ilibarem prekinute karike u lancu koji se proteže od tih prapovijesnih životinjai onih za koje se u priči veli da su im se potomci spasili u Noinu kovčegu.Svi fosilni kitovi koji su dosad pronađeni pripadaju tercijarnom periodu,koji dolazi prije najmlađe geološke formacije.[440] I premda ni jedan od tihfosila ne odgovara nijednoj vrsti danas poznatih kitova, pokazuju ipakdovoljno općenitih sličnosti, te ih možemo uvrstiti u red fosilnih Cetacea.U posljednjih trideset godina otkriveni su izlomljeni ostaci fosilnih kitova

koji su živjeli još davno prije Adama, pronađeni su komadi njihovih kostijui kostura, oko podnožja Alpa, u Lombardiji, Francuskoj, Engleskoj,Škotskoj i u sjeveroameričkim državama Louisiani, Mississippiju iAlabami. U zanimljivije takve iskopine ide i dio lubanje koji je pronađen uulici Dauphine u Parizu godine 1779., u onoj maloj ulici koja vodi ravno upalaču Tuileries, a također su iskopane kosti u Antwerpenu, kad su uNapoleonovo vrijeme ondje gradili dokove. Cuvier je izjavio da su to ostacikostura jedne levijatanske vrste koja je nama posve nepoznata.No od svih cetacejskih relikvija najdivnija je onaj gotovo u cijelosti

sačuvan golemi kostur jedne izumrle nemani, nađen godine 1842. naplantaži suca Creagha u Alabami. Pobožni robovi iz susjedstva, zahvaćenistrahopoštovanjem, smatrali su ga kostima jednoga od palih anđela.Alabamski su učenjaci izjavili da su to ostaci orijaškog gmaza, te su munadjenuli ime Basilosaur. Jedan ogledni dio tih kostiju poslan je preko moraengleskom anatomu Owenu, pa se pokazalo da je taj tobožnji gmaz zapravobio — kit, premda je pripadao vrsti koja je već davno izumrla. To je jošjedna značajna ilustracija činjenice koju sam često isticao, naime — dakostur kita pruža malo, rekao bih gotovo nikakvih dokaza po kojima bi semoglo zaključiti kako je izgledala tjelesina te žive nemani. I tako je Owen

tu neman iz Zeuglodonta u svom izvješću londonskom Geološkom Društvuproglasio jednim od onih neobičnih stvorova koji su tijekom mnogihpromjena što su se događale na površini naše Zemlje, sasvim iščezli.Kada stojim među svim tim divovskim kosturima, lubanjama, kljovama,

čeljustima, rebrima i kralješcima, koji su svi barem donekle nalik jedni nadruge, a u isto vrijeme pokazuju nekakva zajednička obilježja s onimnestalim prapovijesnim levijatanima, njihovim tajanstvenim precima, ondami se čini kao da me neki sveopći potop nosi na svojim valovima u onočudesno doba za koje bi se moglo reći da bijaše izvan svakog vremena, jerVrijeme je počelo tek onda kad se pojavio Čovjek. Oko mene se tad mračesive magluštine Saturna, i sa stravom nazirem one polarne Vječnosti kadasu ledene gromade pritiskale zemlju ondje gdje danas buja život tropskihkrajeva, a gdje na 25.000 milja Zemljina obujma nije bilo vidjeti ni pedljanastanjiva kopna. Onda je sav svijet pripadao kitu, i on, kralj svega života,ostavljao je svoje bijele brazde, uskopane po morima, gdje se danas izdižuAnde i Himalaja. Tko će pokazati rodoslovlje kakvim se levijatan možepodičiti? Iz rana koje je zadavao Ahabov harpun točila se starija krv od oneu žilama drevnih faraona. Metuzalem[441] je nedoraslo đače, i ja gledam okosebe neću li možda ugledati Sema,[442] da mu stegnem ruku. Jeza me hvatapri pomisli na to predbiblijsko bivstvovanje bez početka i postanja,bivstvovanje kita, koji će, jer živi od iskona, živjeti u sve vijeke, pošto sebudu ugasnuli i posljednji ljudski vjekovi.No ne samo da je taj levijatan ostavio svoje otiske u predadamskim

geološkim formacijama naše Zemlje, te u laporu i vapnencu utisnuo drevnitrag svoga tijela, nego i na egipatskim spomenicima, koji po svojoj starostiimaju gotovo već fosilni karakter, nailazimo na otiske njegovih peraja. Ujednoj odaji velikog hrama u Dendri[443] otkriven je prije pedesetak godinana gigantskom stropu uklesan i bojama iskićen planisferij[444] na kojem svevrvi od kentaurâ, aždajâ i dupinâ sve nalik na bajoslovne figure našegzodijaka. I među njima plovi drevni kit, i plovio je tako na tom planiglobustoljeća i stoljeća prije nego što se car Salamun zipkao u svojoj kolijevci.Ne smije se propustiti još jedno čudno svjedočanstvo o starosti kita koje se

odnosi na okamenjene iskopine iz njegove postdiluvijalne stvarnosti, a kakoga je priopćio prečasni Ivan Leo,[445] s drevni afrički putnik: »Nedaleko odžala morskog stajaše njihov veliki hram. Grede su mu i stupovi izdjeljani od

kitovih kostiju, jer more često izbacivaše na njihove obale mrtve kitove. Ivjerovaše prosti puk da neka tajna moć po Božjoj volji bdi nad njihovimhramom, te nijedan kit ne može proći pokraj njihovijeh obala, jer Smrt nanjega u moru čeka, put da mu spriječi. No istina bijaše u tome što se s obijustrana njihova hrama velje pećine u more pružahu na dvije milje daleko, ikitovi se sami ranjavahu i pogibahu kad o njih udarahu. I u hramu tomečuvahu jedno kitovo rebro neobične duljine i klanjahu se kao pred čudomnebeskim. Luk toga rebra na najvišem vrhu ne mogaše ispruženom rukomdosegnuti ni čovjek koji jaše na devi. To je rebro, kako kažu, bilo ondjestotinu godina prije nego što ga ja vidjeh. Njihovi povjesničari tvrde da jeProrok, koji propovijedaše o dolasku Muhamedovu, proizašao iz togahrama, a neki u prevelikoj smjelosti tvrde da je proroka Jonu kit izbacio tu,na podnožje hramsko.«I u tom afričkom hramu ja te sad, čitatelju, ostavljam, a ako si iz

Nantucketa, i povrhu kitolovac, tiho ćeš se i predano pokloniti.

105. SMANJUJE LI SE KITU VELIČINA I PRIJETI LI MUISTREBLJENJE?

Premda je, dakle, kit doplovio iz carstva Vječnosti u naše vode, ipakbismo se s pravom mogli pitati nije li u dugom toku svojih naraštajapromijenio svoj oblik i postao manji od prvobitnih svojih predaka.No ne samo što su istraživanja pokazala kako su današnji kitovi veći od

onih kojih su fosilni ostaci nađeni u tercijarnom sustavu (koji obuhvaćajasno određeni geološki period prije čovjeka), nego neki kitovi, nađeni utom razdoblju, nadmašuju veličinom i kitove iz još ranijih razdoblja.Od svih fosilnih ostataka kitova iz doba prije pojave čovjeka najveći je

onaj okamenjeni kostur nađen u Alabami, kako smo to spomenuli u prošlompoglavlju, a koji ima duljinu nešto manju od sedamdeset stopa, dok smo seveć prije bili uvjerili da je kostur velikih ulješura, kakve danas lovimo, idulji od sedamdeset i dvije stope. A čuo sam od vjerodostojnih kitolovacada su već uspjeli uloviti ulješure koje su bile duge i do stotinu stopa.No zar nije moguće da su se ti današnji kitovi, koji po veličini nadmašuju

sve one druge iz ranijih geoloških perioda, izrodili i degenerirali odAdamovih vremena naovamo?

Tunel ispod Temze sredinom 19. stoljećaMogli bismo zaista doći do takva zaključka kad bismo povjerovali

izvještajima gospode kao što su Plinije[446] i uopće prirodoslovci prošlihvjekova. Jer Plinije nam govori o kitovima kojih je tjelesina zauzimalapovršinu od nekoliko jutara, a Aldrovandus[447] opet o nekakvim drugim

»veljim ribama« koje su, po njegovoj mjeri, bile osam stotina stopa dugačke— baš kao kakve užarije ili Temzini tuneli![448] Štoviše, i u dobaBanksa[449] i Solandera,[450] koji su bili Cookovi suvremenici, nailazimo nanekog člana danske Akademije znanosti, po kojemu bi neki kitovi uislandskim vodama (reydan-siskur ili kitovi smežurane trbušine) bili dugistotinu i dvadeset jarda, a to bi bilo tristo i šezdeset stopa! A francuskiprirodoslovac Lacépède[451] u svome pomno izrađenom djelu o kitovimatvrdi, na samom početku svoje knjige (str. 3), da je pravi ili obični kitdugačak stotinu metara, dakle tristo dvadeset i osam stopa! I to je djelo biloobjavljeno ljeta Gospodnjeg 1825.A ima li kitolovca koji će povjerovati tim pričama? Ne. Kit je baš toliki

koliki bijahu njegovi preci u Plinijevo doba. A sastanemo li se jednom nadrugom svijetu, ja — kitolovac (bolji nego što je on bio), reći ću mu tohrabro u brk! Jer meni onda ne ide u glavu kako egipatske mumije, koje subile sahranjene tisuće godina prije nego što se Plinije i rodio — ne ide mi uglavu kako te mumije u svojim sarkofazima nisu ni kolik kakav današnjigrađanin Kentuckyja u svojim čarapama i cipelama. I ona goveda i drugesvakovrsne životinje, isklesane u najstarijim kamenim pločama Egipta iNinive,[452] također jasno pokazuju kako tovno i rasplodno blagosmithfieldske rase ne samo da nimalo ne zaostaje nego kudikamonadmašuje i najdeblje faraonske krave. Imajući sve to na umu, moramnajodlučnije pobijati tvrdnju da su se od svih životinja baš kitovi, i to samooni, degenerirali.Još bi nešto trebalo istražiti o čemu manje poznati Nantucketanci često

raspravljaju. S obzirom na budne oči stražara na jarbolima kitarica, kojedanas prodiru već i kroz Behringov tjesnac i zaviruju i u najskrivenijekutiće i zakutke svijeta, a tisuće kopalja i harpuna neprestano zuje zrakomduž svih svjetskih žala — nameće se sporno pitanje hoće li levijatani moćidugo odolijevati tim nesmiljenim hajkama, toj ljutoj borbi na život i smrt, ineće li najposlije biti istrijebljeni i sasvim nestati s pučine naših mora, teneće li i posljednji kit, poput posljednjeg čovjeka, zadimiti svoju posljednjululu i rasplinuti se u oblaku posljednjeg dima?Usporedimo li jata kitova-plećaša sa stadima grbatih bizona, koja su još

prije nepunih četrdeset godina u desecima tisuća prolazila prerijamaIllinoisa i Missourija i vijoreći željeznom grivom te sijevajući pogledimamrko promatrala ljudska naselja uz obale rijeka, gdje vam danas udvorni

pretršci prodaju zemljište za dolar po kvadratnom palcu — usporedimo lijedne s drugima, vidjet ćemo da nam taj primjer nepobitno pokazuje kakose kit ne može spasiti od brzog i posvemašnjeg uništenja.Treba taj problem promotriti sa svih strana. Premda je još nedavno, prije

manje od jednoga ljudskog vijeka, broj bizona u Illinoisu bio veći odukupnog stanovništva današnjeg Londona, a danas u onom kraju nijepreostao ni jedan rog, ni jedan jedini papak, i premda je oboružana ljudskaruka skrivila to čudesno istrebljenje — ipak levijatanima ne prijeti takavneslavan svršetak, i to zbog potpuno različita načina lova. Četrdeset ljudi najednom kitarskom brodu, koji četrdeset i osam mjeseci neprekidno krstari upotjeri za ulješurama, bit će neobično sretni i hvalit će Boga ako za tovrijeme uspiju kući dopremiti ulja od ciglih četrdeset »veljih riba«. A udanima drevnih kanadskih i indijanskih lovaca i trapera s Divljeg zapada,kada je taj daleki zapad (kojega smiraji još rađaju sunca) bio divlji inetaknut, isti bi broj ljudi u mokasinama i u isti broj mjeseci, jašući nakonjima umjesto ploveći brodom, potamanio ne četrdeset, već četrdesettisuća i više bizona. Činjenica je to koja se, ako treba, može i statističkidokazati.Ako pravo promislimo, vidjet ćemo kako zapravo nije nikakav argumenat,

koji bi govorio o postupnom uništavanju ulješura, to što su, na primjer,levijatani (potkraj prošlog stoljeća) plovili u manjim jatima, pa su ih lovcičešće susretali nego danas, te prema tome ni kitolovački pohodi nisu bilitako dugi, ali su zato bili mnogo unosniji. Jer ti kitovi, kako smo već nadrugom mjestu spomenuli, sada se nastoje što bolje zaštititi, krstare pomorima u nepreglednim karavanama, te su nekadanji samci, parovi, maledružine i »škole« u novije vrijeme ujedinjeni u velike moćne vojske, kojenastupaju samo u velikim vremenskim i prostornim razmacima. I to je sve.A čini se da je isto tako pogrešan zaključak da pomalo nestaje i onih kitovaod kojih se dobiva takozvana »riblja kost« — da ih nestaje zato što ih sadane love onoliko ondje gdje ih prije bijaše mntogo. Ti se kitovi samo povlačeiz svojih obitavališta podno istaknutih podbrežja u druga takva obitavališta,pa ako neku obalu ne oživljavaju više njihovi vodoskoci, onda buditesigurni da je neki drugi udaljeniji žal bio tek nedavno iznenađen tomneobičnom pojavom.Osim toga: što se tiče tih posljednjih levijatana, treba spomenuti i to da

imaju dvije jake tvrđave koje će, po svoj ljudskoj vjerojatnosti, ostatineosvojive. I kao što bi se stanovnici snježne Švicarske u odsudnim

časovima neprijateljske najezde povukli u svoje planine, tako i kitovi, odkojih dobivamo »riblju kost«, uzmiču sa svojih morskih savana,[453] čistinai proplanaka u svoje polarne citadele, te žive ondje zaštićeni i obranjenisvojim staklenim zidovima, u toj svojoj ledenoj krajini, zaklonjeni izagigantskih bijelih utvrđenja, u začaranom krugu vječnog Prosinca, i prkosesvim navalama nas običnih smrtnika.Kako na pedeset harpuniranih »koščatih« kitova otpada možda po jedna

harpunirana ulješura, neki su mudrijaši s kaštela stvorili zaključak da jetakvo tamanjenje prilično prorijedilo redove tih grdosija. Premda su samiAmerikanci u posljednje vrijeme na sjeverozapadnim obalama ubijali ugodini oko 13.000 takvih kitova, ipak ima mišljenja koja odbijaju čak i tuokolnost, kao malen i nikakav suprotan dokaz o tome.Razumljivo je što ljudi s nekom nevjericom dočekuju izvještaj o

rasprostranjenosti najvećeg stvora na zemlji i što strahuju za njegovubudućnost — ali što da kažemo na ono što bilježi Harto, povjesničar Goe,[454] koji nam priča kako je sijamski kralj u jednom lovačkom pothvatuulovio 4.000 slonova, kojih u onim krajevima ima kao goveda u drugimpodnebljima? I kako nema sumnje da su se ti slonovi, koje su u takovelikom broju tisuće i tisuće godina hvatali i Semiramida, i Por, iHanibal[455] i redom tako svi ostali vladari Istoka, ipak u velikom brojuodržali, to je veća vjerojatnost da će i gigantski kitovi odoljeti svim našimhajkama, jer njihovi su pašnjaci dvaput veći negoli sva Azija, obje Amerike,Europa i Afrika, Nova Holandija i svi otoci zajedno.[456]

Zatim treba imati na umu i to da kitovi vrlo dugo žive, po svoj prilici sto iviše godina, te se tako u jednom vremenskom razdoblju nalazi na okupu ponekoliko do potpune snage doraslih naraštaja. A što to znači, možemonajbolje naslutiti zamislimo li da se rastvore sva groblja i grobišta, mogile igrobnice, pa da ustanu iz grobova svi muškarci, žene i djeca, svi mrtvi kojisu unatrag sedamdeset i pet godina bili na životu, i da se te silne vojskepokojnika pridruže živom pučanstvu naše zemlje.I stoga izjavljujemo da je levijatanska rasa besmrtna, premda smrt i te

kako nemilosrdno kosi pojedince. Levijatan je plovio morem prije nego štosu se kontinenti počeli probijati iz vode, plovio je nad današnjimTuilerijama i Windsorskom palačom i nad Kremljem. Za vrijeme potopa kitprezre Noinu lađu. A kad bi svijet i opet trebao biti preplavljen, kaoHolandija, da se oslobodi svojih štakora, vjekovječni bi levijatan opet

preživio i s vrha pomamnih valova, koji bi se propinjali i na ekvatoru, on bidalje bacao svoje bijele mlazove i prkosio nebesima.

106. AHABOVA NOGA

Kadno se Ahab navrat-nanos požurio da ostavi engleski brod »SamuelEnderby«, u onoj mu se ludoj hitnji dogodila mala nezgoda. Udario je takožestoko o klupu svoga čamca da mu je pritom naprsla bijela koštana noga.Pošto je stigao na palubu i umjetnom nogom stao u bušotinu u podnici,okrenuo se tako bijesno kormilaru s nekim prešnim nalogom (kao obično,bilo je to nešto o njegovu nesigurnom kormilarenju), te se već napukla kostjoš jače rascijepila. Premda se umjetna noga nije slomila, te se činilo da ćemu moći još poslužiti, Ahab kao da se time nije zadovoljio.I zaista bijaše malo čudno što je Ahab, uza svu svoju potpunu i ludu

nemarnost, ponekad ipak obraćao nešto više pažnje toj mrtvoj kosti na kojojje djelomično stajao. Jer malo prije nego što je »Pequod« krenuo izNantucketa, nađoše ga ispružena na podu i onesviještena. S nepoznata inaizgled neobjašnjiva i neshvatljiva uzroka umjetna se noga bila takosnažno izmakla da je prepukla kao kolac, te mu se cjepotina zabila uslabine. I tek je nakon krajnjih teškoća ta strašna i bolna rana posveiscijeljela.I tad je jedna misao obuzela njegov monomanski um — kako su, naime,

sve te njegove tadanje patnje samo izravna posljedica prijašnjih bolova, injemu se činilo kako posve jasno razabire i shvaća da baš kao što se inajljuća guja plodi i množi isto kao i milopojni slavuji usred gaja, isto setako i svaka sreća i nedaća obnavlja i rađa plodom sebi jednake. I ne samojednake, pomisli Ahab, jer počeci i plodovi Bola sežu dalje negoli počeci iplodovi Radosti. I ne obazirući se na kanonska naučavanja po kojima seneke zemaljske radosti što nam ih pruža ovaj svijet ne nastavljaju nadrugom svijetu, nego se, naprotiv, jadno završavaju u beznadnom očajupakla, dok će se mnoge patnje, koje su grešni smrtnici zasluženo pretrpjeli,nastaviti u životu onkraj groba i da će biti još bolnije i još gorče — bezobzira, dakle, na takvo naučavanje, čini se da u tome ipak, ako se dubljerazmotri, ima nesklada i nerazmjera. Jer dok se i u najvećoj zemaljskoj srećiskriva neka jadna neznatnost, mišljaše Ahab, dotle na dnu svih duševnihboli leži neko tajanstveno značenje i, u nekih smrtnika, arkanđeoskaveličanstvenost; marljiva istraživanja o bolima ne opovrgavaju taj jasnizaključak. Tražimo li genealogiju bolova i slijedimo li njihov trag do prvogzačetka, dolazimo najposlije do samog postanja bogova. I usprkos svemradosnom sjaju sunčeva zlata, i usprkos blagim titrajima mjesečeva srebra,

moramo ipak doći do konačne spoznaje: ni sami bogovi nisu uvijek sretni.Neizbrisivi pečat tuge što je od poroda udaren na čelo svakog smrtnika,samo je pečat tuge onoga koji ga je utisnuo.Ovdje smo i ne znajući odali tajnu koju je možda, na pravome mjestu,

trebalo još prije otkriti. Kao i mnogo što drugo oko Ahaba, nekima seoduvijek činilo tajanstvenim i neobjašnjivim zašto se on tako skrivao i prijei poslije odlaska »Pequoda«, zašto se skrivao pred svima kao Dalaj-lama,[457] i zašto je u onom razdoblju kanda tražio nijemo utočište, sredmramornog vijeća smrti. Ono što je kapetan Peleg iznio kao razlog tome,pokazalo se posve netočno, premda je, ukoliko se ticalo Ahabovetajanstvene ličnosti, svako otkriće, umjesto da unese svjetlosti objašnjenja,samo još povećavalo mračnu tajanstvenost. No naposljetku je sve izišlo navidjelo, barem u vezi s tim. Tako se saznalo i za tu strašnu njegovu nesreću,zbog koje se u posljednje vrijeme bio povukao i pred svima skrivao. Povrhtoga, baš je ta njegova nedaća u krugu njegovih znanaca na kopnu, koji sesve više stezao, labavio i bivao manji — u krugu tih malobrojnih znanaca,koji su sa ne znam kakva razloga ipak smjeli ponekad do njega, izazvalaneku tajanstvenu stravu, i oni su izmišljali neke sablasne bajke, začinjenepraznovjernim kazivanjem ljudi s kraja, a za koje Ahab, dašto, nije nimalomario. I stoga su se ti ljudi, koji su ga se u neku ruku i bojali, a u isti mahosjećali i neko strahopoštovanje, prešutno suglasili i sporazumjeli da tozataškaju pred svijetom, ako samo bude moguće, pa je prošlo dostavremena dok se među »Pequodovom« posadom nije najposlije pročulokakva je nesreća snašla Ahaba.Svejedno sad kako je bilo i jesu li se u njegov život upletale neke

nevidljive sile, nebeske ili paklenske, ili su sve to bile samo pukeizmišljotine — bilo kako bilo, Ahab je poslije te nove nesreće s nogomsmjesta sve poduzeo da doskoči toj nevolji: pozvao je tesara.I kad je taj mornar došao preda nj, Ahab mu naredi nek odmah prione da

načini novu nogu, a svojim časnicima dade upute kako tesaru treba stavitina raspolaganje sve kosti od čeljusti ulješura, da bi od svih komada, što suse za putovanja nagomilali u štivi, mogao izabrati najbolju i najčvršćugrađu. Zatim zapovjedi tesaru da taj posao još iste noći mora svršiti, inačiniti i spojne dijelove, bez obzira na one koji su ostali sačuvani narazbijenoj nozi. Povrh toga, i brodskoj je kovačnici pod pramcem, kojaprivremeno bijaše u zastoju, izdan nalog da proradi, a da se sve pospješi,kovaču je zapovjeđeno da smjesta skuje svu potrebnu čeličnu opremu.

107. TESAR

Zasjedni kao sultan među Saturnovim mjesecima[458] i promotri čovjekakao jedinku, u apstraktnom smislu. I on će se tebi ukazati kao čudo, kaouzvišenost, i kao bol. A pogledaš li s te visine na čitavo čovječanstvo kaocjelinu, čini ti se većim dijelom samo kao pusta gomila suvišnih duplikata, isuvremenih i naslijeđenih. Ali, premda je bio nadasve priprost i daleko odtoga da posluži kao primjer za velikog apstraktnog Čovjeka, »Pequodov«tesar nije bio nikakav duplikat. I stoga će, evo, osobno izići pred vas.Kao svi mornari-tesari, a poglavito oni koji služe na kitarkama, bio je on

za sve spretan i svagda spreman, i jednako praktičan i iskusan u svim onimmnogobrojnim poslovima i dužnostima što imaju ma kakve veze s njegovimzanimanjem, jer tesarstvo je ono prvobitno razgranato deblo iz kojeg su serazvili svi ostali obrti u kojima se manje-više radi s drvetom kao pomoćnomgrađom. No taj je tesar s »Pequoda« bio ne samo vješt svemu tome poslušto ga spomenusmo nego je ujedno umio posvršavati tisuću onih bezimenihradova kakvih ima na pretek i u svako doba na velikim brodovima što tri dočetiri godine plove po neciviliziranim i dalekim morima. Da i ne govorimoo njegovim sposobnostima u izvršavanju redovitih dužnosti, kao što supopravljanje napuklih ili ulupljenih čamaca, popravci oko slomljenihkriževa na jarbolima, preinačivanje odviše zdepasto izdjeljanih lopata napojedinim veslima, stavljanje okvira oko palubnih otvora, zabijanje novihdrvenih čavala u podnice i još štošta drugo što ide u njegovo zanimanje —taj je čovjek osim toga bio spretan i nenadmašan majstor za sve vrste posveoprečnih vještina, i korisnih i hirovitih.Pozornica na kojoj se javljao u svim svojim raznovrsnim ulogama bijaše

njegova tesarska klupa stružnica — glomazna, teška ploča s mnogimdrvenim i željeznim škripovima u svim veličinama. Ta je klupa bila u svakodoba čvrsto vezana poprijeko iza topionice, osim u one dane kad bi broduuz bok bila privezana kitova tjelesina.Dogodi se te je klin o koji se konop veže predebeo, pa nikako da uđe u

svoju rupu — a naš ga tesar samo gurne u jedan od svojih svagda spremnihškripova, i začas ostruže koliko treba. Doluta s kopna na palubu čudnanekakva ptica šarena perja, i mornari je uhvate — a tesar već brže-bolje odglatkih šipaka kitove usi, i od prečaka od ulješurine kosti, sastavlja za njukavez, nalik na pagodu. Iščaši li neki veslač ručni zglob — tesar će mu

skuhati sredstvo za ublaživanje boli. Stubb je umirao od želje da na lopaticisvakoga njegova vesla bude naslikana crvena zvijezda, i gle! — ta vesla većstrše između stegača na velikome drvenom škripu, a tesar simetričnonadopunjuje zviježđe. Neki se mornar zainatio, hoće naušnice od kostimorskog psa — i već mu tesar buši uši. Nekoga drugog boli zub; tesar vadikliješta i rukom lupne o svoju stolarsku klupu pozivajući ga da sjedne.Jadan se momak neukrotivo grči i previja, a operacija još nije dovršena.Tesar odvrne veliki škrip i samo mu rukom pokaže kako da u nj namjestičeljust, ako mu želi izvući bolesni zub.I tako bi se taj tesar svemu dosjetio i svemu doskočio, jednako ravnodušan

prema svemu i bez poštovanja prema ičemu. Zubi su za nj bili komadićibjelokosti, glave — koloturi s jarbolnih koševa, a ljudi — eh, ljudi —naprosto nekakvi glavati brodski vitlovi. Pa budući da je na tako širokompolju bio tako svestrano umješan, uz onu njegovu živahnu okretnost, reklobi se da je i neobično živa duha i razbora. Ali nije bilo baš sasvim tako.Ništa ga nije toliko obilježavalo koliko neka bezlična tupoglavost. Kažembezlična, jer se gubila u nejasnom toku svega zbivanja oko njega i kandastapala s onom općom tupošću koja se odrazuje u svem vidljivom životutoga svijeta što nas okružuje i što bez stanke i predaha djeluje na bezbrojnačina, vječno gord i bešćutan, te ne mari za te, pa ma ti kopao temelje i zakatedrale. Ali ta napol sablasna tupoglavost u tom čovjeku bila je ujednoneka bešćutnost prema svemu i svakome, premda bi ponekad osebujnoizbila u nekoj ukočenoj staračkoj pretpotopnoj i sipljivoj šaljivosti,protkanoj nekom zastarjelom dosjetljivošću, kakvom su sigurno i mornarina Noinoj korabi kratili vrijeme za noćne straže na kaštelu. Je li taj staritesar bio stoga takve ćudi što je cijeli svoj vijek provodio kao lutalica, tolikose valjao amo-tamo, te ne samo da nije prikupio mahovine[459] nego je,štoviše, s njega sastrugano i ono malo vanjskih privjesaka što su mu moždanekoć pripadali. Bio je gola apstrakcija, izdvojenost i nesalomljivacjelovitost, nedužan kao novorođenče, a živio je bez unaprijed određenogodnosa i stava prema ovome ili drugome svijetu. Gotovo biste rekli da jenedužnost u toga čovjeka uvjetovana nekom nerazumnošću, jer se činilo dasvoje mnogobrojne posle i svakovrsna zanimanja ne čini posredstvomrazuma ili instinkta, niti naučnosti i izvježbanosti, ili pak miješajući jedno sdrugim, nego više uslijed nekoga gorko-nijemog samoniklog procesa. Bioje pravi radnik, a njegov mozak, ako ga je ikad imao, zacijelo se već davnopretočio u pokrete njegovih prstiju. Bio je baš kao jedna od onih čudnih vrlo

korisnih sheffieldskih naprava,[460] ali sastavljenih po načelu »multum inparvo«[461] što su vanjštinom, iako podebelom, nalik na običan džepninožić, ali koji ima ne samo nekoliko oštrica različite veličine nego isvakakve odvijače, izvojce, pincete, šila, pera, ravnala, pile za nokte ibušila. Kad bi ga, dakle, njegovi gospodari htjeli upotrijebiti kao odvijač,morali bi samo potegnuti iz njega dotičnu napravu, i zavrtanj bi bio okrenut,a kad bi se htjeli njime poslužiti kao pincetom — okrenuli bi ga naglavce, ieto ti štipaljki!Taj je svemu vješti tesar zaista bio, kako smo već natuknuli, samo neki

stroj ili automat svoje vrste. Ukoliko u njega i nije bilo prave ljudske duše,ipak je imao u sebi nešto tankoćutno što je unekoliko, iako nejednako,nadomještalo dušu. No što je to zapravo bilo — kap žive u njegovoj krvi,amonijev karbonat, što li — tko bi znao? Ali eto, postojalo je i postoji većpunih šezdeset godina ili još više. I ta neobjašnjiva domišljata snaga unjemu odražavala se u njegovim neprestanim monolozima: provodio jegotovo sve vrijeme u razgovoru sa samim sobom, ali je taj razgovor bionalik na nerazumni bruj kotača, koji svejednako nešto zuji i sam sa sobomrazgovara; ili, točnije, njegovo je tijelo bilo poput stražarske kućice, predkojom on stoji kao stražar, i neprestano sam sa sobom razgovara, da biostao budan.

108. AHAB I TESAR

Na palubi — za vrijeme druge noćne straže (Tesar stoji za svojomstružnicom i pri svjetlosti dvaju fenjera marno zarezuje i pili po koštanojštuli, koja je čvrsto zadjenuta u škripu. Oko stružnice rasulo se koštano

iverje, s otpacima kože, strunom, vijcima i svakovrsnim alatom. Sprijeda sevide crveni plamenovi iz kovačnice, gdje je kovač prionuo na posao.) »Vragodnio i pilu i koščinu! Gdje mekoću tražim, tvrdoća se opire, a pod prstima

se meko uvija što bi tvrdo trebalo biti! Eh, to je nama suđeno koji pilomstružemo po starim kostima. Da vidimo hoće li ova biti tvrda. Gle, gle, ta jeveć bolja! (Kihne.) Dobijesa, iz te kosti diže se prašina (kiše) i ne dâ (kiše),baš mi ne dâ da progovorim! Eto, što čovjeka čeka kad uzme u ruke takvumrtvu starudiju. Zasijeci u živo stablo i pili, pa neće biti te puste prašine!Reži živu kost, pa ni truna prašine (kiše). Ovamo te, kovačino stara, daj

prihvati, pa da dovršimo tu šipku i kopču; ja sam začas gotov. Sva je sreća(kiše) što tu ne treba izdjeljati koljenski zglob. Istesati ovakvu koljenicu nije

ništa teže nego načiniti pritku za grah. Ali bih ipak htio da je valjanonačinim. Eh, da je vremena, načinio bih mu sada nožicu (kiše) finiju od bilokoje što je ikada strugala po salonskom podu pred nekom damom. S tom senogom ne bi mogle usporediti one jareće što sam ih viđao po izlozima. Aonda, one upijaju vodu i, naravno, postaju reumatične, te ih valja liječiti

(kiše) i oblozima i lijekovima, kao živu nogu. A sada, prije nego što jeotpilim, dozvati mi je starog Mogula, da vidim je li duljina kako treba.

Bojim se samo da ne bude prekratka! Ha, to je njegova peta. U dobar čas— evo ga, već dolazi, a nije li on, bit će sigurno tko drugi.«

AHAB (približavajući se): (Za svega tog prizora tesar ponekad kiše)— No, što je, stvaratelju ljudskih udova?— Došli ste upravo navrijeme , gosparu. Ako vam je po volji, kapetane,

označio bih dužinu. Dopustite da izmjerim, gosparu!— Izmjeriti nogu, je li? Dobro, nije mi prvi put. Hajd', dakle, na posao!

Gle, dobra li škripa u tebe, tesaru! Daj da mu jednom vidim zahvat. Tako,tako, štiplje ponešto.— Oh, gosparu! Taj škrip kosti lomi, čuvajte se!— Ne boj se, sviđa mi se dobar zahvat. Volim da u tome mlakom i

mlitavom svijetu osjetim nešto što može čvrsto stegnuti, čovječe! A što našPrometej[462] — htjedoh reći, naš kovač? Što on radi?

— Mislim da sad kuje vijak za kopču, gosparu!— E, pa neka kuje! To je savezništvo; on izrađuje mišićni dio! Žestoka

crvena vatra bije mu s ognjišta!— Da, gosparu, za ovakvu vrstu finog rada treba mu usijanost do bjeline.— Jest, jest, treba mu. Sad vidim kako su mudre besjede kad rekoše da je

onaj stari Grk Prometej, koji je stvarao ljude, bio kovač i da je ta svojastvorenja oživljavao vatrenim dahom, jer ono što je stvoreno od vatre, tovatri i pripada. I stoga je vjerojatno da ima pakla. Gle kako gar leti! Zacijeloje to ostatak onoga od čega je Grk stvarao Afrikance! Tesaru, kad kovačzavrši svoj posao, reci mu neka načini par čeličnih ramena, jer se na brodunalazi neki pokućarac koji se pogrbio pod preteškim teretom.— Što to, gosparu?— Ne, ne, počekaj! Kako se naš Prometej već dao na takve posle, naredit

ću mu da načini čitava čovjeka, onakva kakva ga ja zamišljam. Prije svega,da mjeri pedeset stopa od glave do pete, a grudi da su u njega kao tunelispod Temze, noge da puštaju korijen, da stoji čvrsto na jednome mjestu!Tri stope da je opseg ručnih mu zglobova, da srca uopće nema, a čelo da jeskovano od mjedi! U glavi četvrt jutra bistra mozga! Pa onda— bismo li muuopće stavili oči u glavu, da bi mogao vidjeti taj naš svijet? Ne, već samovidnik navrh glave, da mu osvijetli nutrinu. A sad idi, zapovijed mu odnesi!»Rad bih znati (kazuje tesar za se) kakve su to besjede i kome on to

govori? Da ostanem gdje i jesam?«— Čudna li mi graditeljstva (nastavlja Ahab) graditi slijepe kupole!

Svjetla treba! Svjetiljka mi je potrebna!— Ah, to mislite, gosparu! Evo, dvije imam, jedna mi je dosta!— A što si mi tu vidjelicu pružio pod nos, kao ulovljenu tatu, ej, reci,

čovječe! Svjetlom ravno pod nos, to je gore nego u prsa uperen pištolj!— Mišljah, gosparu, da razgovarate s tesarom!— Tesarom? Zar je to — ali ne; lijep ti je posao, i nadasve gospodstven,

tesaru! Ili bi ti više volio raditi s ilovačom?— Što rekoste? Zar s ilovačom? Pa to je zemlja, blato! Neka se, gosparu,

njome kopači zabavljaju!— Ma što si se toliko uskihao, bezbožni starče?— Iz kostiju se diže prilična prašina, gosparu!— Onda barem upamti; ne daj se poslije smrti pokopati baš pred nosom

živih ljudi!— Što rekoste, gosparu? Ah! Da, da, pogađam, gosparu! O, Bože!

— Slušaj što ću ti reći, tesaru! Ti posigurno sudiš da si dobar radnik i vještsvome poslu, je li tako? A ti mi onda reci hoće li ti rabota biti tako vrsna ivaljana, te kad stavim tu nogu na sebe, neću li na tome istom mjestu osjećatii drugu nogu, to jest, tesaru, moju izgubljenu nogu, mislim, nogu od krvi imesa. Ne bi li ti mogao potjerati toga starog Adama?— O, gosparu, sada donekle naslućujem, počinjem ponešto shvaćati. Da,

da, gosparu, o tim stvarima čuo sam koješta čudno: kako čovjek koji jeizgubio ruku ili nogu nikad ne gubi posvema osjećaj svoga starog uda, te naonome mjestu kadšto ipak osjeća sve kao prije. Smijem li vas poniznoupitati, gosparu, je li to doista tako?— Da, baš je tako, čovječe! Slušaj, stavi svoju živu nogu na to mjesto gdje

je nekad moja stajala! Tako! Ovdje je sada za oko samo jedna noga, ali zadušu su dvije, i gdje ti osjećaš strujanje života, točno ondje, točno udlaku,osjećam ga i ja. Zar to nije zagonetka?— Zamršeno je to, vrlo zamršeno, gosparu!— Sad tiho, i čuj što ću ti reći! Ni sada ne možeš pouzdano znati ne stoji li

na tom istom mjestu gdje ti upravo stojiš, nešto sasvim cjelovito, živo anevidljivo. Stoji tu nevidljivo, ma i ti bio na tom istom mjestu, stoji unatočtebi! I stoga, kada si i sasvim sam, zar te nije strah pred nekim kojiprisluškuje? Pst! Tiho, ne govori! Jer ako ja još osjećam ljutu bol uizmrcvarenoj i otrgnutoj nozi koja se već davno raspala, zašto onda ne bi iti, tesaru, mogao osjećati, i bez tijela, užasne muke pakla u vječnosti? Ha!— Milostivi Bože! Uistinu, gosparu, ako je tako, morat ću nanovo

preračunati. Mislim, gosparu, da je nisam načinio premalenom.— Slušaj, glupani ne bi nikad smjeli stvarati zaključke! Koliko ti još treba

da dovršiš tu nogu?— Otprilike jednu uru, gosparu!— A ti se onda požuri pa mi je donesi! (Sprema se da pođe.) O, Živote!

Evo me, ovdje stojim, gord kao grčko božanstvo, a ipak moram tomeglupanu biti zahvalan što će mi istesati nogu da uzmognem hodati! Da jestoput proklet taj ljudski splet i mreža uzajamnog dugovanja, što ne možebez svojih knjiga i računa! Da toga nema, bio bih slobodan kao ptica uzraku, a ovako — dužnik sam u knjizi čitava svijeta. U mene su tako silnabogatstva da bih se mogao natjecati i s najbogatijim pretorijancima[463] pridražbi Rimskoga Carstva (koje bijaše i svjetsko), pa ipak sam dužnik čak iza meso jezika kojim se hvalim. Nebesa! Uzet ću sud za taljenje, pa da se unjega stalim do malog, neznatnog kralješka! Jest, tako!

TESAR (nastavljajući svoj posao): »Da, da, tako je to! Stubb ga od svihnas najbolje zna, a Stubb svagda govori kako je taj čovjek čudan. Samojedna riječca, a sve ti kaže: čudan. Čudan je, veli Stubb, čudan je — čudan,čudan! A i Starbucku neprestano trubi u uši — čudan je, gosparu — čudan,neobično čudan. Evo, tu je sad i njegova noga! Da, njegov drug u spavanju,ako ćemo pravo. Da, da, štapina od kitove čeljusti njegova je žena! A to muje noga; stajat će na njoj! Što ono reče — s jednom nogom na tri mjestastojiš, a sva tri mjesta u paklu — kako ono bi? Oh! Ne čudim se više što metako podrugljivo gledao. Kažu da sam ponekad malo luckast, ali to je samood slučaja do slučaja. Zatim, čovjek malen, star i slab poput mene ne binikad smio zagaziti u duboke vode s visokim kapetanima što su izrasli kaočaplje. More ti odmah dođe do grla, i eto velike jagme za čamcima zaspašavanje. A tu je, evo, čapljina noga, a bome je i duga i vitka! Većini ljudidostaje par nogu za čitav život, valjda stoga što se njima služe umjereno ibez hitnje, kao što dobrostiva stara dama postupa sa svojim starimdebeljuškastim zaprežnim konjima. Ali Ahab, oh, on je žestok vozač. Eto,jednu je nogu gurnuo u smrt, a drugu osakatio za život, pa sada trošikoštane na gomile. Ej, amo te, kovačino, daj uvranji te vijke prije nego štonaiđe anđeo Sudnjeg dana pozivajući svojom trubom sve noge, prave ililažne, kao što pivarski kočijaši obilaze gradom i skupljaju prazne pivskebačve da ih poslije opet napune. Divne li noge! Baš je kao prava, živa noga,istrugana da je milina. A sutra će na njoj stajati, i njome osvajati vrhunce!E, vidi, vidi, umalo što ne zaboravih okruglu pločicu, izbrušenu,bjelokosnu, na kojoj stari bilježi zemljopisnu širinu. Tako, tako, dlijeto, pilai sad šmirgl!«

109. AHAB I STARBUCK U KAJITI

Sutradan su po starom običaju isisavali vodu iz broda, i gle, ta je voda bilaprilično masna od ulja. Bačve u štivi kao da su dobrano bile napukle. Ljudise uznemirili, i Starbuck pođe dolje u kajitu, da obavijesti kapetana o tomenemilom događaju.[464]

»Pequod« se s jugozapada približavao Formozi i otocima Bashee[465],između kojih se nalazi jedan od tropskih prolaza iz Kineskog mora uPacifik. I Starbuck nađe Ahaba kako sjedi za velikom pomorskom kartomistočnih arhipelaga i još jednom specijalnom kartom, na kojoj su bileoznačene razvedene istočne obale japanskih otoka Nipon, Macima iŠikoku[466]. Svojom kao snijeg bijelom, novom koštanom nogom odupiraose o nogu stolića koji je bio vijcima pričvršćen o podnice, a u ruci je držaodug mornarski nož s izvučenom srpolikom oštricom. Čudni je starac bioleđima okrenut vratima od hodnika, te je namrštena lica opet potezao pokarti one svoje stare putanje i smjerove.— Tko je? — oglasi se Ahab, ali se nije ni osvrnuo kad je začuo bat

nečijih nogu. — Natrag na palubu! Van!— Kapetan se Ahab vara, to sam ja! Bačve u štivi propuštaju ulje,

kapetane! Moramo izvući kolabru,[467] pa iznijeti bačve odande!— Bačve iznijeti? Sada, kad se približavamo obalama Japana? Sada da

izgubimo cio tjedan dana prtljanjem oko ono nešto malo starih obruča?— Ili to, kapetane, ili izgubiti u jednom danu više ulja nego što ćemo ga

nacijediti za čitavu godinu. Zaista nam se isplati spasiti ono radi čega smoprevalili već dvadeset tisuća milja!— Tako je to, tako je to, samo ako ga dobijemo!— Ja sam govorio o ulju u štivi, gosparu.— Ali ja ne govorim o ulju niti mislim na nj. Idi! Ostavi ga neka teče! I ja

sam sâm naprsnut! Da, da, pukotine u pukotinama! Ne samo da su u menisve bačve napukle nego je naprsnut i brod u kojem te oštećene bačve leže!A to je daleko veća nevolja od »Pequodove«, čovječe! Ta ja ne moguzavranjiti sve duboke bušotine na svom tijelu, jer tko će ih naći u dubokonatovarenom trupu? A kad bi i našao bušotine, tko da ih zavranji u hukuolujnog života! Starbuck, ne puštam kalorne, ne dam bačve van!— A što će reći brodovlasnici, kapetane?

— Pusti ih neka stoje na obali u Nantucketu, neka dreče i nadvikujutajfune! Zar je to Ahabova briga? Brodovlasnici — pa što? Podjedno mitrubiš i pjevaš o tim škrtim brodovlasnicima, kao da su oni moja savjest!Ali upamti, pravi i jedini vlasnik, bilo čega, jest onaj tko time zapovijeda! Iznaj još i to — sva je moja savjest sažeta u kolumbi toga broda! Na palubu!— Kapetane Ahab! — izusti časnik zacrvenjevši se, pa stupi još dublje u

kabinu u nekoj tako opreznoj drskosti, punoj poštovanja, te se gotovo činiloda ne samo na svaki način želi izbjeći da se ona ma i najmanje izvanaočituje, nego kao da ni u svojoj unutrašnjosti nije ni upol bio u nju siguran.— Čovjek umniji i bolji od mene možda bi tebi oprostio ono što mlađemunikad ne bi oprostio, mlađemu, a i sretnijem, nego što si ti, Ahabe!— Grom i pakao! Ti li se usuđuješ mene kritizirati? Na palubu!— Ne, gosparu, još ne! Samo se usuđujem moliti vas, gosparu, da se

suzdržite! Zar je uistinu nemoguće da se nas dvojica bolje razumijemo,bolje nego dosad, kapetane Ahab?Ahab dohvati nabijen mušket sa stalka (sastavni dio pokućstva u kajitama

većine brodova koji plove Južnim morem), uperi ga u Starbucka i povikne:— Jedan je Bog koji je gospodar nad čitavim svijetom, i samo je jedankapetan koji gospodari »Pequodom«! Natrag na palubu!Časniku iz očiju udarale munje, a obrazi mu se žarili od bijesa i gorčine, te

bi načas gotovo pomislio da se iz ubojite cijevi zbilja sasula na njsmrtonosna vatra. No svladavši svoj gnjev, on upola mirno pođe, a na pragunačas zastade i reče: — Sasuo si psovke na me, ali me nisi uvrijedio,kapetane! No ja ti stoga ne velim: čuvaj se Starbucka, jer bi mi se u brknasmijao, nego, Ahabe, čuvaj se Ahaba, čuvaj se samoga sebe, starče!»Sve se više junači taj moj Starbuck, ali se ipak pokorava i sluša!« —

gunđao Ahab kad Starbucka nestade. »Što mi je to dobacio neka se Ahabčuva Ahaba? Ima nešto, da, ima nešto u tim riječima!« — A onda senesvjesno uzme poštapati o pušku, hodajući po maloj kajiti gore-dolje, alice mu postade mirno i hladno kao čelična obrazina. No zamalo se taj čelikstali, čelo oživje, i on vrati mušket u stalak i pođe na palubu.— Valjan si ti momak, Starbuck, momak od oka! — došapnu časniku, a

onda će posadi iz sveg grla: — Smotaj vrhovnjače i krati prednje i stražnjesljemenjače! Praćaj veliki deblenjak! Isprazni glavnu štivu!Možda bi bilo izlišno nagađati zašto je Ahab ipak poslušao Starbucka.

Možda je to bio odbljesak prirođena poštovanja, a možda je to zahtijevalataktika, te u tim prilikama nije htio pokazati ni najmanji znak otvorenog

nezadovoljstva, ma i privremenog, prema svome prvom časniku. Bilo kakomu drago, ljudi su izvršili njegove zapovijedi, i koloturnici bijahu izvučeni.

110. QUEEQUEG U MRTVAČKOM SANDUKU

Pretragom je utvrđeno da su bačve koje su posljednje spuštene u štivu bilesasvim netaknute, te da je kvar morao biti negdje dublje. Kako je vrijemebilo lijepo, prodirali su sve dublje i dublje, budeći iza sna nizove golemihbačava sa dna broda i izvlačeći te divovske krtice iz crne ponoći gore nadanje svjetlo. Prodirali su tako duboko i najdonje su bačve bile naizgledtako stare, rastočene i vogaste, te si gotovo mislio da ćeš sada ugledati kojuod četvrtastih pljesnivih bačava s novcem kapetana Noe, oblijepljenihplakatima kojima je uzalud upozoravao nevjernički stari svijet napredstojeći potop. Dizale se na palubu bačva za bačvom vode, kruha i mesa,golemi snopovi dužica i svežnjevi željeznih obruča, dok je naposljetku svapaluba bila pretrpana i zakrčena, te je bilo teško njome proći, i prazna jetrupina odzvanjala jekom od bata nogu, kao da ljudi hodaju nad pustimkatakombama, a brod se valjao i ljuljao poput zrakom ispunjena demižona.Našoj brodini oteščalo tjeme, kao što studentu prazna želuca oteža glavapuna Aristotela. Dobro po našu brodinu što nas u te dane nije pohodiotajfun!I baš se u to vrijeme moj jadni poganski drug i vjerni pobratim Queequeg

razbolje od groznice, te umalo što se ne otisnu u beskrajni kraj, na put uvječni nepovrat.Treba ovom prilikom naglasiti da nijedan kitolovac ne živi od sinekure;

svako promaknuće nosi sa sobom i većih opasnosti, i dok ne postaneškapetan, svako je promaknuće povezano sa sve težim dužnostima. Tako jebilo i s jadnim Queequegom, koji je morao kao harpunaš ne samo prkositisvim strahotama živoga kita nego se — kako smo već vidjeli — penjao nagrbinu mrtve kitove tjelesine usred prkosna bijesa upornih valova, anaposljetku je sada morao sići u tamnu utrobu broda i mučno sepreznojavajući čitav dan u toj podzemnoj tamnici postojano valjati ipomicati najteže bačve, i brinuti se za njihov smještaj. Ukratko, harpunašisu na kitarkama ujedno i »ljudi od štive«, kako to na brodu vele.Jadni moj Queequeg! Kad je brod bio upol ispražnjen, trebali ste zaviriti

kroz bukaportu i pogledati kako taj tetovirani divljak, ondje dolje, gol dopasa, jer je na sebi imao samo nekakve vunene gaće, gmiže u studenojmokrini i gnjecavu mulju, poput zelenopjegava guštera na dnu kakvastudenca. A za nj, jadnog poganina, to je i bio studenac ili kao nekaledenica. Tu je, ma kako vam se to činilo čudnim, unatoč vlastitoj vrelini i

znoju, navukao na se strašnu prehladu, što se pretvorila u groznicu, koja ganajposlije, pošto je nekoliko dana trpio, svali u visaljku, kad se već nalaziona pragu smrti. Kako li je propadao i nestajao u onim danima koji susumorno prolazili, te ostadoše samo kosti i smežurana tetovirana koža. Nodok se sve na njemu tanjilo i rasplinjavalo, a jabučne kosti sve jače izbijale,njegove su se oči sve više širile i zaobljivale, i sjale nekom čudovitommekoćom gledajući u vas blago iz dubine bolesti, te bijahu dva čudesnasvjedočanstva onoga besmrtnog zdravlja u njemu koje ne bi moglo umrijetiili oslabiti. I kao što se krugovi koji se stvaraju na površini vode sve višešire što se više gube i nestaju u daljini, tako su se i njegove oči sve jačezaobljivale, kao neki krugovi Vječnosti. I kad biste sjedili do uzglavlja togadivljaka koji je nestajao, obuzimala bi vas neka neodređena jeza, jer bistemu na licu vidjeli takve čudne stvari kakve su promatrali oni koji bijahusvjedoci Zaratustrine[468] smrti. Jer ono što je doista najčudesnije inajstrašnije u ljudskom životu, o tome nijedna usta nisu još nikad ništazaustila, nijedna knjiga progovorila. Jer neposredna blizina neizbježneSmrti, koja sve izravnava i izjednačuje, svima dočarava posljednjeobjavljenje, koje bi mogao opisati samo netko iz carstva Smrti. Ni jedan odstarih Kaldejaca ili Grka nije na samrti imao plemenitije i uzvišenije misliod ovih, kojih ste tajanstvene sjene sada gledali kako se tiho i spokojnospuštaju niza stanjene obraze jadnoga Queequega, koji je mirno počivao usvojoj visaljki što se blago njihala, i kao da su mu morski vali prigušenimšumom pjevali posljednju uspavanku, a oceanska nevidljiva plima dizala gasve više i više prema nebesima koja su mu dosuđena.Svi su od posade izgubili i posljednju nadu da će bolesnik ozdraviti, a što

je sam Queequeg mislio o svojoj sudbini, to se najbolje očitovalo učudnovatoj usluzi koju je za se zatražio. Jednog jutra, kad se još nije bilopravo ni razdanilo, pozva k sebi jednog mornara, primi ga za ruku, te mustade govoriti kako je slučajno vidio u Nantucketu nekakve male čamce odcrna drveta, nalik na ratne čunove na njegovu rodnom otoku, te kako sepropitao i saznao da svakog kitolovca koga snađe smrt u Nantucketu,stavljaju u takav crni kovčeg, pa se to i njemu svidjelo, jer je slično bivalo spokojnicima u njegovu zavičaju, gdje bi svakoga mrtvog ratnika balzamiralii onda položili u njegov vlastiti kanu i puštali da ga valovi ponesu dozvjezdanih arhipelaga, jer oni ne samo što vjeruju kako su sve zvijezdeotoci, nego da se tamo u nedoglednoj daljini, onkraj svih naših vidljivihobzorja, njihova neizmjerna morska površja spajaju s beskrajem modrih

nebesa, stvarajući tako one bijele obalne vale koje vidimo na MliječnojStazi. I još mu reče kako ga obuzima jeza na samu pomisao da bi i njega postarome mornarskom običaju mogli sahraniti ušivena u visaljku i baciti gakao nešto ružno i nepotrebno u more, za hranu proždrljivim morskim psima.Ne, ne, samo to ne! On želi kanu poput onih u Nantucketu, to više što je ion kitolovac, te se i njemu sviđaju ti mali mrtvački čunovi, jer su poputkitolovačkih čamaca bez kobilice, premda je takvima teže upravljati, temnogi zastranjuju u dubinu mračnih vjekova.Kad se na kasaru saznalo za tu čudnu želju, tesar je odmah dobio nalog da

učini sve po Queequegovoj želji, ma kako hirovita bila. U štivi je bilo neštostaroga tamnog drveta poput lijesa; za jedne prijašnje duge plovidbe to drvobijaše nasječeno u netaknutim prašumama na Lakadivskom otočju, i od tihtamnih dasaka morao je tesar načiniti Queequegu lijes. Tek što je primio tuzapovijed, odmah poseže za svojim mjerilom i smjesta se uputi pod pramacte mirno, bešćutno točno, kako mu bijaše svojstveno, uze bolesnika mjeritiuzduž i poprijeko, zacrtavajući kredom znakove na Queequegovu tijelukako god je pomicao ravnalo.— Kuku jadniku, gdje mu sada valja umrijeti! — zavajka mornar s Long

Islanda.Tesar priđe svojoj stružnici, pa da mu posao što lakše i brže pođe od ruke,

odmah na stolnu ploču prenese i označi netom uzete mjere za lijes, teprenese zarezavši po dva rovaša na njegovim krajevima. Pošto je to završio,namjesti svoje daske i alat, te se dade na posao.Kad je zakucao posljednje čavle i pričvrstio pokrov, uprti lijes na rame te

pođe pitati je li već kucnuo čas da sanduk posluži svojoj svrsi.No kad Queequeg doču napol prijekorne, a napol šaljive povike mornara,

koji su tesara s lijesom tjerali s palube, na zaprepaštenje svih prisutnihzatraži da mu tu stvar donesu pod pramac. Nitko mu to nije htio odbiti, jersu svi znali da su od svih ljudi neki smrtnici najuporniji tirani, i da onda itome nevoljniku moraju učiniti sve na volju, to prije što će se domalo tavolja zauvijek ugasiti.Nagnuvši se iz svoje visaljke, Queequeg je dugo i pažljivo promatrao lijes.

Zatim zamoli da mu donesu njegov harpun, a kad mu ga dadoše, skide snjega drvenu kopljaču, a čeličnu oštricu položi u mrtvački sanduk, uz jednuod lopatica sa svoga čamca. Na njegovu želju, u lijes nanizaše dvopeka, uzrub, uz svu duž. Do uzglavlja smjestiše bocu pitke vode, a do nogu vrećicustrugotine iz štive. Komad jedrenine smotaše u klupko da mu posluži kao

uzglavlje. Queequeg ih nato stade zaklinjati da ga polože u njegovoposljednje počivalište, kako bi se uvjerio hoće li se ondje moći udobnosmjestiti i mirno počivati. Ležao je tako nekoliko minuta nepomično, azatim zamoli jednog mornara da mu iz njegove mornarske vreće donesenjegova malog boga Yoju. Prekriženih ruku na grudima i s Yojom međunjima, zatraži da spuste pokrov na lijes, ili — kako on reče — da zatvorebukaportu. Taj poklopac bijaše kratkim remenjem pričvršćen za sanduk. Tuje sad, u svom lijesu, ležao Queequeg ispružen, nepomičan i mirna lica.»Rarmai« (a to će reći: dobro je, udobno je) — promrmlja Queequegnaposljetku te im rukom dade znak da ga opet polože u visaljku.Ali prije nego što su dospjeli to učiniti, približi mu se Pip, koji se sve to

vrijeme onuda skrivao, te ga tiho jecajući primi za ruku, dok je u drugojdržao svoj tamburin.— Jadni lutalica! Zar ćeš uvijek tumarati, nikad naći ni mira ni počinka? A

kamo si se sada uputio? No ako te struje slučajno nanesu na žala prekrasnihAntila, kojima bijeli lokvanji obale miluju, hoćeš li mi učiniti uslugu?Potraži nekog Pipa, koga je već davno nestalo (mislim da se nalazi na onimdalekim Antilima), pa ako ga nađeš, utješi ga: zacijelo je već jako tužan, jer,gle, zaboravio je svoj tamburin, a ja sam ga našao. Tram-tam-tam, tam-taratam! A sad, Queequeg, umri s mirom, a ja ću ti svirati posmrtnukoračnicu!— Čuo sam — uzme Starbuck šaptati, zureći kroz otvor pod pramac —

čuo sam kako su sasvim priprosti i neuki ljudi u jakoj groznici govorilistarim jezicima, a kad su drugi nastojali otkriti tu zagonetku i tajnu, uvijekbi se pokazalo da su u zaboravljenom djetinjstvu tih ljudi neki učenjacigovorili tim jezikom, a oni su ih slušali. I tako, po mom najdubljemuvjerenju, i jadni Pip u svome bezazlenom bezumlju objavljuje nekanebeska svjedočanstva o našoj nebeskoj domaji. Zar je gdje drugdje mogaočuti i naučiti takve besjede? Prisluhnite! Tiše, tiše, evo, opet je prozborio,ali su mu sada riječi još neobičnije!— U dvored se stavite! Učinimo ga generalom! Aj, gdje mu je harpun?

Položite mu na prsa harpun! Tam-taratam-tam-tam! Hura! Oh, kad bi musada kakav hrabar pijetao sletio na glavu i kukuriknuo! Znajte, Queequegumire kao junak! Junak je Queequeg, dobro to upamtite! Junak, velim,junak, junačina! Ali kukavni Pip umrije bijedno kao sinja kukavica, umrijedršćući; dolje s njim! Čuj me, ako nađeš Pipa, obznani diljem svih Antila daje bjegunac, kukavica, sinja kukavica! Reci im kako je bijednik skočio s

čamca u more! Kad bi Pip tu umirao, nikad ga ne bih učinio generalom, nitiudarao u tamburin njemu u počast! Ne, ne, nikad! Neka se stide svekukavice, stid ih bilo! U more s njima, i neka se podave kao Pip, koji jeskočio sa svoje brodice! Sram ih bilo! Bruka i sramota!Za to je vrijeme Queequeg ležao sasvim mirno, zatvorenih očiju, kao da

sanja. Odvedoše Pipa, a bolesnika položiše opet na njegov ležaj.Sada, pošto je prividno izvršio sve pripreme za smrt i pošto se uvjerio da

će u lijesu moći udobno počivati, Queequeg se iznenada poče oporavljati, tese ubrzo pokazalo da mu tesarov crni sanduk nije ni od kakve potrebe, i kadneki stadoše izražavati ugodno iznenađenje, on im uglavnom reče samotoliko kako se baš u najkritičnijem času prisjetio da ga na kopnu čeka jošneka dužnost na koju prije odlaska nije stigao: sad je eto preumio,predomislio se, zasad još ne može umrijeti. Nato ga upitaše je li njemu danoda po miloj volji raspolaže svojim životom i može li odlučivati o tome hoćeli umrijeti ili neće, a on im odgovori da to dašto ovisi samo o njemu.Ukratko, Queequeg je zamišljao i vjerovao da čovjeka koji je čvrsto odlučioživjeti, ne može ubiti nekakva bolest, nego samo kit, ili silina olujnog mora,ili neka strašna, neukrotiva i nerazumna razorna sila.Između primitivnih divljaka i civiliziranih ljudi ima jedna bitna razlika:

dok je bolesniku iz civiliziranog društva potrebno i šest i više mjeseci daprizdravi i ozdravi, bolesni primitivni divljaci mogu se gotovo za dan-dvanapol oporaviti. I tako se ubrzo mome dobrom Queequegu vrati snaga, tepošto je nekoliko dokonih dana prosjedio na sidrenom vitlu (i sve to vrijemejeo kao vuk), iznenada je skočio, raširio i noge i ruke, dobro se protegnuo imalo zijevnuo, a zatim se vinuo na pramac svoga čamca, izdignuta iznadpalube, i zamahujući svojim harpunom proglasio se opet sposobnim zaborbu.Spopala ga neka pusta hirovitost, te je otada svoj lijes upotrebljavao kao

mornarski kovčeg. Ispraznio je svoju mornarsku vreću i svu odjećuposlagao u nj. Mnoge je sate slobodnog vremena provodio uz taj lijes,urezujući u pokrov svakojake slike i šare, i kao da se pritom trudio da sasvoga tetoviranog tijela prenese na drvo barem jedan dio onih zamršenihznakova i znamenja. A one crtarije na njegovoj koži izradio je neki pokojniprorok i vidovnjak s njegova otoka, žrec koji je tim hijeroglifima ispisao nanjegovu tijelu čitavu teoriju o nebeskom i zemaljskom sustavu i tajanstvenuraspravu o umijeću kako se dolazi do Istine, i tako je sam Queequeg timsvojim išaranim tijelom bio nalik na zagonetku koju bi valjalo riješiti, nalik

na čudesno djelo u jednom svesku, kojemu tajne međutim ni on sam nijemogao odgonetnuti, premda mu je srce kucalo odmah ispod tih tajna. I takoje tim tajnama bilo suđeno da se razvrgnu i rasprše u nepovrat, kao i samživi pergament na kojem su bile ispisane, te ostanu neriješene. I kao da jepomisao na to nagnala Ahaba da bijesno usklikne, kad se jednog jutraokrenuo za Queequegom da ga promotri: — Proklete bile te sotonskekušnje kojima nas bogovi muče i iskušavaju!

111. PACIFIK

Klizeći pokraj otočja Bashee napokon uplovismo u veliko Južno more. Dato nisam morao učiniti s nekih drugih razloga, sad bih s usrdnomzahvalnošću pozdravio svoj dragi Pacifik, jer se naposljetku ispuniše mojimladački snovi. Taj se vedri ocean bibao preda mnom i prostirao se u svojojmodrini na tisuće milja put istoka.Ima oko tog mora neka nepoznata slatka tajna, a njegovi blagi valovi kao

da vam ulijevaju strah, šapćući o nekom duhu koji se pritajio u njemu, kaošto nam priča i valovit humak, izvor tolikih bajki, nad grobom svetog IvanaEvanđelista u Efezu. I pravo je da se po tim morskim pašnjacima inedoglednim prerijama, na tim grobljima svih četiriju kontinenata, valovidižu i padaju u neprekidnoj plimi i oseci, jer tu milijuni i milijunipomiješanih sjena i duhova, potonulih snova, ludih maštanja i tlapnja — sveono što ljudskim jezikom zovemo život i duša, leži još uvijek snivajući isanjareći, trzajući se nemirno poput usnulih ljudi na istom logu: i samo tajnjihov nemir izaziva vječno talasanje površine.Svaki sanjar-lutalica, tek što je jednom vidio taj spokojni Pacifik mora

zauvijek zavoljeti taj ocean. To je more središte svih voda ovoga svijeta, aIndijski i Atlantski ocean samo su njegovi rukavi. Isti ti valovi koji oplakujugatove novosagrađenih kalifornijskih gradova, koje su tek nedavnoutemeljili ljudi najmlađe ljudske rase, udaraju i o beskrajne, opustjele ali jošuvijek gorde granice azijskih zemalja, starijih od Abrahama, dok se izmeđunjih protežu mliječne staze koraljnih otoka: niske, nepregledne i nepoznateotočne skupine i nepristupni japanski otoci. Tako ovaj misterioznibožanstveni Pacifik obvija čitavu kuglu Zemaljsku. Sve obale spaja u jedanjedinstveni svoj zaljev, i kao da su njegove plime i oseke otkucaji Zemljinasrca. Uzdignut tim vječnim valovima, čovjek ne može a da ne priznazavodljivog boga, sagibajući svoju glavu pred Panom[469].No Ahabove su misli malo marile za Pana. Stajao je on nepomično kao

željezni kip na uobičajenu mjestu, na kasaru, blizu sartija krmenog jarbola, inesvjesno jednom nosnicom udisao sladunjavi miris moška koji je dopirao sostrvlja Bashee (gdje su rascvjetanim lugovima zacijelo u tim trenucimaprolazili nježni ljubavnici), dok je drugom udisao slani dah voda što ih jeupravo sjeknuo pramcem svoga broda — onih voda kojima ipak zacijelonegdje u ovaj čas plovi mrski Bijeli kit. Našavši se naposljetku na tome

moru i krstareći sve bliže prema svome konačnom cilju, prema lovištimaduž japanskih obala, starac je sve jače osjećao svrhu svoga pohoda.Njegove se usne stisnuše poput krajeva na škripu, a na čelu mu nabreknušežile poput nabujalih potoka. Pa i onda kad bi spavao lomili bi se ispodpalube odjeci njegovih sumanutih krikova: »Svi na kasar! Iz Bijelog kitabrizgaju mlazovi guste krvi!«

112. KOVAČ

Kovač Perth, starina žuljevitih ruku, sav nagaren, nije natrag pod palubuvratio prenosivu kovačnicu pošto je skovao one sastavne dijelove zaAhabovu nogu, nego ju je ostavio na palubi, pričvršćenu grlinom uz teškebitve u blizini prednjeg jarbola, jer su ljetni dani bili i blagi i prohladnosvježi na onim zemljopisnim širinama, a znao je da će ga svi uskorosalijetati da im posvršava mnoge i svakojake poslove: doći će mu harpunaši,veslači i kormilari da im preuredi kakvu sitnicu, izmijeni štogod ili popravinešto na njihovu mnogovrsnu oružju ili oruđu. Počesto bi stajao okruženmornarima koji su svi nestrpljivo čekali da na njih dođe red, držeći urukama vesla, čaklje, harpune i koplja, pazeći budnim pogledima na svakukretnju njegovih garavih i znojnih ruku dok je radio svoj posao. Usprkostome, čekić toga starca bijaše strpljiv, i strpljiva je ruka njime upravljala irazmahivala. Nije se kovač bunio niti se tužio ili gunđao. Radio je tiho,odmjereno i svečano mirno. Pogrbivši ionako povijena leđa, još bi jačeprianjao uza svoj mučni rad, kao da je i sam život samo teška tlaka, a teški iudarci njegova čekića — teški i otkucaji njegova srca. A tako je i bilo.Jadnik!Čudne kretnje u toga starog čovjeka, neko osobito, istina neznatno ali

naoko mučno zanošenje u hodu, izazvalo je na početku putovanjaradoznalost u mornara. Kako su ga neprestano zapitkivali i zadirkivali,napokon je na nesreću popustio i sve im o sebi ispričao, i stoga su danas svina brodu znali za sramotnu povijest njegove tužne sudbine.Usred jedne studene zimske noći vraćao se iz susjednog gradića kući,

pošto se vlastitom krivnjom bio preko mjere zadržao i okasnio. Idućicestom kovač je u polusvijesti osjetio kako ga obuzima smrtna iznemoglost,te je potražio skloništa pod nekom rasklimanom, napol srušenom sušom.Posljedica je bila gubitak prstiju na objema nogama Poslije tog otkrićamalo-pomalo iziđoše na vidjelo prva četiri čina sreće, a onda dugi i jošnezavršeni peti čin tužne drame njegova života.Bio je već star čovjek, koga je sa zakašnjenjem, kad je bio blizu šezdesete,

snašlo ono što se u nizu životnih jada i nevolja naziva propašću. Bio jemajstor čuven sa svoje vještine i umijeća, te je uvijek imao pune ruke posla.Imao je kuću i vrt, mlađahnu ženu, koja ga je voljela, i troje djece, zdrave irumene. Svake bi nedjelje polazio u lijepu crkvicu, koja je ležala u gaju. Alijedne noći provali mu bezdušan razbojnik u kuću, lukavo prerušen i pod

okriljem mraka, i potpuno ga opljačka. A još strašnije bilo je njegovopriznanje da je on sam doveo tog provalnika u svoju kuću. Bijaše to kao uonoj priči o duhu iz boce. Tek što je izvadio onaj kobni čep, izletje prokletidušmanin i odmah mu poče zatirati i kuću i kućište. Kovač je radionicu izopreznosti i nadasve mudrih i ekonomskih razloga smjestio u prizemlju, alije u nju vodio poseban ulaz, tako te je mlada, zdrava i sretna žena, beznemira i tuge, čak s izvjesnim zadovoljstvom, uvijek slušala kakoodzvanjaju snažni udarci čekića u mladim rukama njena postarijeg muža: taje jeka, prigušena debelim podovima i zidovima, dopirala k njoj u dječjusobu i prožimala joj srce osjećajem tihe sreće, i tako su željezne uspavankeponosnog Rada uljuljkivale kovačevu djecu u san.Oh, nevoljo nad nevoljama! Oh, Smrti, zašto neki put ne dođeš navrijeme

? Da si primila k sebi staroga kovača kad ga život još nije bio sasvimupropastio, u duši mlade udovice sačuvala bi se bolna ali draga uspomena, anjegova bi se siročad u kasnijim godinama s ljubavlju i s poštovanjemspominjala svoga čestitog oca koji je sve njih ostavio pristojno opskrbljene.Ali Smrt je požela ponekog valjanog starijeg brata, o čijoj je dnevnoj zaradiisključivo ovisio opstanak neke obitelji, a toga više nego beskorisnog starcapuštala da stoji po strani, dok ga gadna gnusoba života ne smoždi, da bi gaonda što lakše pokosila.Je li potrebno da nastavimo priču do kraja? Bat čekića u prizemlju bivao iz

dana u dan sve slabiji i sve je rjeđe odjekivao, dok je žena prozebla sjedilauz prozor i očima bez suza grozničavo gledala rasplakana lica svoje djece.Nestalo je huke, a kovačnica se zatrpala garom. Prodana je kuća, majka odepod visoku travu crkvenog groblja, a za njom i oboje djece, jedno zadrugim. I starac bez doma i obitelji otetura u svijet, kao lutalica u crnozavijen. Njegovu bol nitko nije poštivao, a njegova je sijeda glava bila naruglo zlatnim uvojcima.Smrt kao da bijaše jedino što se moglo poželjeti u takvu životu. Ali Smrt

je samo zastranjenje u području Neistraženog, samo prvi pozdravmogućnostima neizmjerne Daljine, Divljine, Voda, Beskraja, i stogapogledu onih ljudi koji čeznu za smrću a u sebi osjećaju neki unutarnjizazor prema samoubojstvu — njima Ocean, kojem se svi utječu i koji sveprima, zamamljivo pruža beskraj nezamislivih strahota, ali i čarobnepustolovine novog života. Iz srca beskrajnih Pacifika dozivaju ih tisućesirena: »Dođi ovamo, patniče slomljena srca! Ovdje se živi drugim životoma da se prije toga ne mora platiti račun smrti! Ovdje ima izvanzemaljskih

čudesa, dohvatnih: ne moraš umirati da bi ih dostigao. Dođi amo, sahranisam sebe u život koji tvome kopnenom svijetu, što je podjednako mrzakkoliko i mrzi, pruža više zaborava negoli smrt! Dođi amo! Podigni svojvlastiti kamen na grobištu, dođi k nama, dođi da ti nađemo drugu i da teoženimo!«Osluškujući te glasove s istoka i zapada, kad je zora svitala i za večernjih

sutona, kovačeva se duša odazvala i odgovorila: »Evo me, dolazim!« I takoje Perth otišao u kitolovce.

113. KOVAČNICA

Čupave brade, zastrt pregačom od čekinjave kože morskoga psa, stajaoPerth oko podne između svoje kovačnice i nakovnja što bijaše zabijen upanj, okovan željezom. Jednom je rukom držao šiljak od koplja u žeravici, adrugom mijeh, kadno se pojavi Ahab, noseći kožnu vrećicu hrđaste boje.Mrki Ahab zastade malo podalje od kovačnice, a Perth naposljetku izvučeželjezo iz vatre, stavi ga na nakovanj i poče udarati čekićem po njemu, te izcrvene mase poletješe krupne iskre, od kojih poneka vrcnu sve do Ahaba.— Ej, Perth, jesu li to tvoje burnice? Uvijek lete tvojim tragom! Kao

krilate glasnice dobra znamenja, ali ne za svakoga. No pogledaj ovamo,izgaraju! A ti živiš među njima bez opeklina.— Ne, neće me opeći, kapetane Ahabe, jer ja sam sav opržen — odvrati

Perth, naslanjajući se časkom o svoj čekić. — Ja sam već prošao kroz vatru!Teško ćeš brazgotinu opeći.— Dobro, dobro, dosta o tom! Tvoj mi prepukli glas zvuči suviše blago, i

razborito u svojoj boli. Nisam ni sam u raju pa ne podnosim tugu i sjetu udrugih, koji nisu ludi. Trebalo bi prvo da poludiš, kovačino! Ej, reci: zaštojoš nisi poludio? Kako možeš sve to izdržati a da ne šeneš pameću? Zar tenebesa toliko mrze pa ti ne uzimaju pamet? A što ti to kuješ?— Zavarujem šiljak s nekakva starog koplja, gosparu; bio je već krnj i

napukao.— A možeš li ga, kovaču, opet uravnati, nakon tvrde rabote koju je

prošao?— Mislim da mogu, gosparu!— Pa ti kao da možeš izgladiti i uravnati gotovo svaku pukotinu i šav, ma

kako bila kovina tvrda, kovaču?— Mogu, gosparu, izgladiti svaku boru i brazgotinu, osim jedne!— A ti pogledaj ovamo! — usklikne Ahab, te uzbuđeno stupi bliže i obje

ruke stavi kovaču na ramena. — To pogledaj, to, možeš li izgladiti borupoput ove, kovačino? — i jednom rukom prijeđe preko izbrazdana čela. —Kad bi to mogao, ja bih s drage volje položio glavu na tvoj nakovanj, pa daosjetim tvoj najteži čekić među svojim očima! Odgovori! Možeš li izgladitiovu boru!— Oh, to je ona jedna, gosparu! Zar ne rekoh, svaku boru i brazgotinu

osim jedne?

— Da, da, kovaču, to je ona jedna, da, čovječe, i ta je neizgladiva. Jerpremda je vidiš jedino na mom tijelu, ona mi se zasjekla do u kost nalubanji, koja je sva isječena brazdama i brazgotinama. Ali skloni te dječjeigračke! Za danas je dosta tih kuka i šiljaka! Pogledaj ovamo! — I on dižeuvis kožnu većicu i zvecnu njome kao da su u njoj sami zlatnici. — Želimda mi skuješ harpun, Perth, harpun što ga ni tisuće samih đavola nećeslomiti, nešto što će ostati usađeno u kitu kao kost vlastite mu bočne peraje!Evo ti građe! — reče i baci vrećicu na nakovanj. — To su, kovaču,skupljeni krnjaci čavala iz čeličnih potkova vilovitih konja!— Krnjaci potkova, gosparu? Tvrde i kruće tvari još ne opipa ruka

nijednog kovača, kapetane Ahab!— Znam, starče, znam! Ti će se čavli zavariti kao tutkalo s istaljenih

kostiju ubojice! Sad brzo, iskuj mi harpun! Ali najprije iskuj dvanaest šipkiza nj, a tada ih spleti i zasuči pa ih svih dvanaest skuj skupa poput žica udebelom užetu za vuču, kuj ih kao što užar suče strukove! Hitro! Ja ću vatrupoticati!Kad najposlije tih dvanaest šipki bijaše gotovo, Ahab svaku pojedinu

iskuša savijajući ih svojom rukom oko velika i teška željezna klina. — Ovaje napukla! — reče i odbaci posljednju.— Skuj mi ovu iznova!Perth učini tako. Upravo se spremao da svih dvanaest zavari u jedno,

kadno ga Ahab uhvati za ruku i reče da će on svoje željezo sam skovati. Itada pravilno dišući, poče udarati po nakovnju, dok mu je Perth dodavaousijane šipke, jednu za drugom. Od snažnog puhanja mijeha iz kovačnicedizao se silan ravan plamen. U tom trenutku Pars tiho prođe pokraj njih, tese duboko pokloni pred vatrom, kao da zaziva prokletstvo ili blagoslov nato djelo, no tek što Ahab podiže pogled, odšunja se ustranu.— A što li se taj snop šibica ovud mota? — promrmlja Stubb, koji je s

kaštela promatrao taj prizor. — Taj Pars nanjuši vatru kao što nanjušistijenjak, a i sam smrdi po njoj kao vruć upaljač mušketa!Napokon i posljednji udarac tresnu o dovršeni usad, a kad ga je Perth, da

ga okali, tutnuo u čabar pun vode, štoje stajao do njega, usijano željezozapišti, a vrela para zapahnu Ahabovo nadvijeno lice.— Ej, Perth, zar hoćeš i meni udariti svoj žig? — i lice mu se časkom

skvrči od bola. — Jesam li zato skovao to željezo da sâm budem njimeožigosan, ej?— Ne dao Bog! Ali se nečega drugog bojim, kapetane Ahabe. Nije li taj

harpun namijenjen Bijelom kitu?

— Dakako, bijelom dušmaninu! No sad samo treba načiniti harpunskišiljak, a to je, čovječe, tvoj posao! Evo ti mojih britava od najboljeg čelika.Uzmi, pa da čaklje budu britke ko iglice inja na Ledenom moru!Stari je kovač neko vrijeme zurio u te britve, kao da mu se nikako nije dalo

da ih upotrijebi.— Uzmi, čovječe, meni ih ne treba, jer niti ću se brijati, niti večerati, niti

moliti, sve dok... Ali ovamo, na posao!Čelik je zamalo dobio oblik strelice, i Perth ga je zavario na usad. Ocal je

ubrzo zašiljio željezni vršak. A kad ga je kovač naumio posljednji putusijati prije nego što će ga kaliti, zamoli Ahaba da mu primakne čabar svodom.— Ne, ne! Ne vodu za to! Želim da to bude pravo kaljenje nasmrt! Oooj!

Tashtego! Queequeg! Daggoo! Što vi velite, pogani? Hoćete li mi dati svojekrvi koliko je potrebno da se njome pokrije ovaj šiljak? — upita ih dignuvšiželjezo.Tri mrke glave kimnuše, u znak da pristaju. Tri uboda u pogansko meso, i

čelične čaklje za Bijelog kita bijahu prekaljene.— Ego non baptizo te in nomine patris, sed in nomine diaboli![470] —

povika Ahab u divljem zanosu, kad je zlokobno željezo žežući gutalo krvkrštenja.Ahab zatim poče prebirati po motkama iz potpalublja, te izabra jednu od

hikorijeva drveta[471] s koje još ne bijaše oljuštena kora, i na nju nataknuželjezni usad sa čeličnim šiljkom. Zatim odmota klupko novog konopa, uzeod njega nekoliko hvati i nateže ga oko vitla do velike napetosti. Pritisnuvšiga nogom, dok uže nije zazujalo poput strune na harfi, Ahab se revno naženada nj, pa kad vidje da se nijedan struk nije odsukao, uskliknu: — Dobroje! A sad zavežimo!Na jednom su kraju raspleli uže i tanke strukove omotali oko željeznog

usada, a zatim čvrsto uvranjili kopljaču. S donjeg su kraja pričvrstili konoppo sredini kopljače i čvrsto ga vezali uz drvo ispreplevši ga pređom. Takosu kopljača, uže i šiljak tvorili neraskidivu cjelinu, poput onih triju božicaUsuda. Ahab dohvati svoj harpun i ode, mrk i gord, a bat njegove koštanenoge i kopljače od hikorijeva drveta odzvanjahu muklo po podnicamapalube. A prije nego što je ušao u kajitu, čuo se slabašan, neprirodan, zvuk,glas napol šaljiv i podrugljiv a u isti mah nadasve žalostan. O, Pipe! Tvojžalosni, gorki smijeh, tvoje pusto ali ipak nemirno oko, sve tvoje neobične

ludorije, nisu se baš bez nekog smisla povezale sa crnom tragedijom togatužnog i sjetnog broda te joj se rugale!

114. POZLATAR

Prodirući sve dalje i dalje, »Pequod« je dopro i do samog srca japanskihlovišta, te se ubrzo sav posvetio kitolovu. Počesto su za blaga i lijepavremena prosjedili u svojim čamcima po dvanaest, petnaest, osamnaest, pa idvadeset sati uzastopce, te veslajući i jedreći, ili lopaticama pokrećući svoječamce, gonili i lovili kitove, ili bi opet kakvih šezdeset ili sedamdesetminuta spokojno čekali a ponovno izrone, premda baš i nisu imali mnogosreće u svojim naporima.U tim trenucima, kad pod blagim suncem, po cio dan na pučini,

namreškanoj sitnim valićima, sjediš u svom čamcu od brezovine, lagašnukao canoe, pa ti se čini da si i sam dio onih blagih malih valova što sepriljubljuju uz valnicu kao mačići oko ognjišta kad zadovoljno predu — utim časovima sanjive tišine, kad zaneseno promatraš veličanstvenu krasotu isjajnu površinu smirenog oceana, zaboravljaš na tigrovsko srce koje bije utebi, te se nevoljko prisjećaš kako se ispod tih baršunastih šapa krijunesmiljene pandže.U tim časovima kitolovca u njegovu čamcu obuzima neki sinovski

povjerljiv osjećaj prema moru, kao da se nalazi na kopnu. I čini mu se onokao zemlja išarana cvijećem. U daljini proviruju samo vršci jarbola njegovabroda, koji kao da krči sebi put — ne kroz burne valove, nego kroz visokutravu uzbibane prerije, kao kad doseljenički konji na Zapadu skrivena tijelaodmiču kroz čudesnu zelen, a iznad nje proviruju samo njihove naćuljeneuši.U nedogled se provlače djevičanske udoline, blagi obronci plavetnih

brežuljaka, a povrh njih razlijeva se mrmorenje i tišina, te biste se gotovozakleli da u toj osami i tišini spavaju djeca, posustala od igre, u čarobnommjesecu svibnju, kad se po šumama bere cvijeće. I sve se to stapa s vašimnadasve tajanstvenim raspoloženjem, tako da se mašta i zbilja, susrevši sena pol puta, prepleću i oblikuju u jedinstvenu cjelinu.Ti su blagi prizori naposljetku djelovali, ma samo i privremeno, i na

Ahaba. No premda se činilo da ti tajanstveni zlatni ključevi rastvaraju tajnuzlatnu riznicu u njemu, ipak se od njegova daha gasio sjaj tome zlatu.O, travnjaci i proplanci, oh, vječno proljetni beskrajni krajolici ljudske

duše! U vama — iako su vas dugo palile strašne suše zemaljskog života —u vama se ljudi još mogu valjuškati, kao mladi konji po mladoj jutarnjojdjetelini, da barem za kratak čas osjete svježu rosu vašega besmrtnog

života! Dao Bog da te blažene tišine potraju! Ali šareno tkanje životaprotkano je i nitima i potkama: oluje razdiru tišine, poslije svake utihe crnise oluja. U našem se životu ništa ne nadovezuje pravilnim slijedom, nitinapreduje odmjereno i postupno, prema posljednjem počinku: od nesvjesnezačaranosti u djetinjstvu, preko dječačkih nepromišljenih vjerovanja, krozasumnje mladosti (opća sudbina), pa onda skepticizma i nevjerovanja,najposlije, u muževnoj dobi, stižemo do promišljenog spokojstva onogavječnog Ako. I krug se ponavlja: postajemo opet djeca, pa dječaci, pa zreliljudi, a ono Ako vječno ostaje. Gdje li se nalazi konačna luka u kojoj se višene dižu sidra? U kakvu začaranom eteru lebdi svijet u kojem ni najumornijineće nikad sustati? Gdje se skriva otac nahočeta? Naše su duše nalik na onusiročad nevjenčanih majki koje umiru u porodu. Tajna našeg očinstva leži unjihovim grobovima, i onamo nam je poći da saznamo tu tajnu.Toga istog dana i Starbuck je sa svog čamca gledao u to rastaljeno zlato

pučine, te mrmljao ispod glasa: »O, čari neizmjerivi kakvih nikad ne vidjeni jedan dragi u očima svoje drage! Ne govorite mi o oštrim raljama tihmorskih pasa, ni o strahotama toga vašeg kanibalstva! Pustite nekavjerovanje pobijedi stvarnost, neka mašta pobijedi sjećanje! Ponirempogledom u dubinu i vjerujem!«I Stubb poskoči poput ribe kojoj se ljuske blistaju u tome istom zlatnom

svjetlu.»Ja sam Stubb, a Stubb ima svoju povijest; no Stubb ovdje prisiže da je

uvijek bio veseljak!«

115. »PEQUODOV« SUSRET S »NEŽENJOM«

Vesele nam je zvuke i prizore donio vjetar nekoliko tjedana poslije onogdana kadno je Ahab skovao sebi harpun.Bio to nantucketanski brod »Neženja«, upravo je smjestio i posljednju

bačvu ulja i zatvorio do vrha krcati tovarni prostor. Sada je brod, blagdanskiopremljen, plovio lijepo i veselo, premda ponešto tašto i slavodobitno,između mnogih nadaleko raštrkanih brodova, jer je kao prvi usmjerio svojpramac kući.Mornari koji su bili na straži u koševima triju jarbola zakitili svoje

mornarske šešire dugim, uskim crvenim trakama. S krme bio obješenlovački čamac spreman za spuštanje, a s pramca visjele čeljusti kita kojegasu posljednjeg ubili. Po čitavoj su snasti sa svake strane lepršali znakovi,stjegovi i zastavice u svim bojama. S obje strane svakog koša bila izdignutapo jedna bačva vorvanja, a na najvišim križevima također se njihale fučije,napunjene tom istom skupocjenom tekućinom. O jabuku glavnog jarbolabio obješen mjedeni fenjer.Kako smo poslije saznali, »Neženja« je na tome svom putovanju imao

neobično mnogo uspjeha, a to je bilo utoliko čudnovatije što se mnogi drugibrodovi koji su krstarili istim vodama, za sve to vrijeme nisu domogli nijedne jedine ulješure. Posada je morala uklanjati ne samo pune bačve mesa ikruha da načini mjesta mnogo vrednijem vorvanju, nego je kapetan sbrodovima koje je susretao mijenjao različitu robu za njihove bačve, i te susada bile poredane i privezane uzduž obodnice i smještene u njegovoj kajitii u kabinama njegovih časnika. I sam stol u salonu bio je sasječen ucjepotine za gorivo, pa je kapetan sa svojim časnicima bio primoran sveobroke uzimati sa širokog dna jedne bačve od ulja, okrenute i postavljenenasred poda. Pod pramcem su mornari kudjeljom i katranom začepljivalisvoje sanduke i punili ih vorvanjem, a neki su šaljivci govorili kako jekuhar pričvrstio poklopac na najveći kotao i do vrha ga napunio, kako jekamarijer napunio svoj rezervni lonac za kavu, kako su harpunaši izvadilikopljače iz svojih harpuna pa napunili šuplji usad, ukratko — da je sve biloispunjeno vorvanjem, osim džepova na kapetanovim hlačama, koje jesačuvao da u njih tura ruke, u znak savršenog zadovoljstva.Kako se taj veseli brod kojemu se sreća nasmijala približavao »Pequodu«,

sve je jače s kaštela odzvanjalo prigušeno divljačko udaranje u golemebubnjeve, a kad je doplovio još bliže, vidjelo se kako se na palubi sjatila

gomila mornara oko velikih kotlova topionice, presvučenih »opnom«, kakokitolovci nazivaju trbušnu mješinu »crne ribe«,[472] pa pesnicama bubnjajupo tim bubnjevima i dižu zaglušnu buku i graju. Na kasaru plesali časnici iharpunaši s djevojkama maslinaste puti koje su s njima pobjegle spolinezijskih otoka, dok su u okićenom čamcu, koji je bio izdignut i čvrstoprivezan između pramčanog i glavnog jarbola, tri Crnca s Long Islandabijelim, blistavim gudalima od kitove kosti pomamno upravljali tomveselom sarabandom. U isto su vrijeme neki drugi prionuli oko zidatopionice, iz koje su bili izvađeni kotlovi. S tolikim su divljim bijesom iurnebesom udarali pijucima i hitali u more žbuku i opeke, koje im sadabijahu suvišne, te bi gotovo rekao da ruše prokletu Bastilju[473].Gospodar i upravljač cijelog tog prizora, kapetan, stajao na povišenu

mjestu kasara odakle je pogledom mogao obuhvatiti čitavu pozornicu nakojoj se odigravalo to mahnitanje, te se činilo da je sve to priređeno samonjemu za zabavu.A i Ahab je stajao na svom kasaru, rutav, raščupan, garav i mrk, pa kad su

dva broda klizila jedan pokraj drugog — jedan pun radosti i veselja zbogonog što je prošlo, a drugi pun tjeskobe i slutnje pred onim što tek ima doći— dva kapetana bijahu kao personifikacija onog raspoloženja koje jevladalo na njihovim brodovima.— Dođi k nama, dođi nama! — veselo je dovikivao kapetan »Neženje« i

uvis dizao bocu i čašu.— Vidje li Bijelog kita? — procijedi Ahab u odgovor.— Ne, nisam ga vidio, samo sam čuo za nj! Ali ne vjerujem ništa tim

brbljarijama o njemu! — odvrati drugi kapetan veseo i raspoložen.— Na brod nam dođi!— Kod tebe je đavolski veselo! Plovi samo dalje! Jesi li izgubio što ljudi!— Nije ni spomena vrijedno: samo dva otočana, to je sve! Ali hodi k

nama, starino, dođi nam na brod! Brzo ću raspršit' crnu oblačinu s tvogačela. Dođi, hoćeš li? Veselo je ovdje: brod pun, a smjer — kući!»Čudnovato kako je luđak prijatelj svakome«, smrsi Ahab za sebe, a onda

će naglas: — Brod ti je, veliš, krcat, i plovi kući. Eh, a moj je prazan, i bježiod kuće. Naši se puti razilaze! I stoga ti podi kamo si usmjerio, a ja ću nasvoju stranu! Naprijed, ljudi, razapnite sva jedra, i uvjetar!I tako, dok je jedan brod veselo sukao pučinom, pred vjetrom, drugi se

uporno borio protiv vjetra: dva se broda raziđoše. Dok su »Pequodovi« ljudi

zamišljeno i tužno gledali za »Neženjom« koji je sve brže odmicao, ljudi s»Neženje« nisu marili za njihove poglede, jer su i suviše bili zaokupljenisvojim slavljem i veseljem. I kad se Ahab naslonio o gornji dio plosnatekrme i gledao za brodom koji je ploveći kući nestajao u daljini, segnu udžep te izvuče malu bočicu s pijeskom, i svrnuvši pogled s broda na bočicu,kao da je vezivao dvije misli u jedno, jer ta je bočica bila napunjenazemljom s obale u Nantucketu.

116. KIT NA UMORU

I u životu često biva, nalazimo li se s prave strane, da nas zapahne dahpovoljna vjetra koji nosi izabrane miljenike sudbine kad plove tik uz nas, ipremda smo još čas prije bili posve nepokretni, odjednom radosno osjetimokako se naša zadušena jedra pune. Tako je kanda bilo i s »Pequodom«, jerse već sutradan nakon susreta s veselim »Neženjom« pred nama pojavišekitovi, te smo ih ubili četiri, od kojih je jedan pao od Ahabove ruke.Bilo kasno poslijepodne, i sunce već sjedalo, kad je bačeno i posljednje

koplje u toj krvavoj raboti. Lebdeći u čarobnom sutonu mora i neba, sunce i»velja riba« zajedno su tiho umirali. U blagom i sjetnom tome smiraju kaoda je zrak bio prožet tako usrdnim molbama i molitvama te bi rekao da se izdaljine, iz zelenih i dubokih samostanskih prodola na Filipinskom otočjušpanjolski ćuh s kopna obijesno prevratio u morski lahor i pošao naoceansku pučinu pun tih večernjih himna.Ahab se opet smirio, ali u još dubljoj sumornosti. Zaveslao je unatrag i

sjedeći u čamcu koji se sada nije micao pozorno je pratio posljednje trzajekita na umoru. Taj čudni samrtni prizor — da se okrene suncu i tako izdiše— pruža vam svaka ulješura prije nego što se konačno smiri. I taj čudniprizor, promatran za tako blage večeri, ispunjavaše Ahaba nekim čudnim,dotad nepoznatim osjećajem.»Vrti se i prevrće, a najposlije se zagleda u sunce. Kako li je polagan, a

ipak kako nepokolebljiv taj posljednji zamirući pokret glavom, ta posljednjapočast, iskazana suncu! I kit obožava sunce, on — najveći, najvjerniji inajplemenitiji vazal sunca! O, kad bi moje oči mogle sagledati ono što je onsad sagledao! I gle, tu, gdje se sve oko njega pruža more, izvan svakogžamora ljudskih radosti ili patnja, u ovim čistim nepristranim vodama, gdjenema nikakva kamena za ploče s predajama, gdje su kroz duge vjekovekitajskog carstva valovi šumjeli a da im nitko nije ništa kazivao, niti su oniprogovarali, poput zvijezda što blistaju nad nepoznatim izvorima Nigera —i tu živi stvorovi u času svoje smrti dižu poglede prema suncu, i tu životumire okrećući se u nadi suncu... I gle, tek što ugine, smrt okreće njegovomrtvo tijelo, i kit gleda na drugu stranu...O ti, tamna indijska polovico prirode, koja si sebi od potonulih kostura i

kostiju sagradila zasebno prijestolje negdje u srcu ovih neplodnih voda!Premda si kraljica, ipak si nevjerna, te mi pokazuješ svoje pravo lice tekkad razgovaraš sa mnom u huku razbješnjela tajfuna koji lomi, davi i ubija,

i za vrijeme žalosnih pogreba, kad se more smiri i zavlada tišina. I ta tvojavelja ulješura koja je u času svoje smrti okrenula glavu prema suncu, a ondaje opet odvrnula, ipak me nečemu naučila!O, trostruko zapasana i okovana snažna tjelesino! O, mlaze vitki koji

duginim bojama brizgaš u visinu! Uzalud ti duga, uzalud prštiš! Zaludu titrud da dosegneš sunce — izvor života, koje stvara sve živo, ali mrtvo nikadviše ne uskrsava! No ipak me ti, mrka i mračna polovico prirode,nadahnjuješ vjerom, koja je doduše mračnija ali i gordija u isti mah! Sveono bezimeno i neizrecivo što tu ispod mene struji i protječe, i dah bića štosu nekoć udisala i izdisala, sad je voda koja me drži na površju!Da si mi zdravo, dovijeka zdravo, o more, u čijim vječnim plimama i

osekama divlje burnice nalaze svoj jedini počinak! Zemlja me rodila, ali memore othranilo! Brijeg i dolina bili su mi kao roditelji, ali valovi su mojabraća po mlijeku!«

117. NA STRAŽI KRAJ MRTVIH TJELESINA

Četiri kita koja su te večeri bila ubijena poginuše podalje jedan oddrugoga: jedan daleko u privjetrini, drugi nešto bliže u zavjetrini, treći predpramcem, a četvrti straga. Posljednje tri tjelesine dovukoše do broda jošprije nego što se unoćalo, ali onu koja je plutala daleko u privjetrini, nisumogli dopremiti prije svanuća. Čamac, s posadom koja je ubila toga kita,svu je noć proveo uz bok kitu: bio je to Ahabov čamac.Koplje sa »znakom« bilo je zabodeno uspravno u kitovo štrcalo, a fenjer

koji je visio koplju na vrhu prosipao tmurnu drhtavu svjetlost po crnoj,blistavoj leđini i još dalje po ponoćnim valima što su uginulom kitu blagooplakivali široke bočine, kao kad more blago zalijeva kakav žal.Ahab i svi njegovi ljudi kao da su pali u san, i samo je Pars, koji se skutrio

u pramcu, bio budan i gledao kako oko mrtve tjelesine sablasno poigravajumorski psi, koji su repnim perajama udarali o tanke trenice čamca,načinjena od lake cedrovine. Zrakom se prolamali čudni glasovi, kao da sustenjale sablasti nad Mrtvim morem, sablasti prokletnika iz Gomore.[474]

Trgnuv se iza sna, Ahab se nađe licem u lice s Parsom. Zaogrnuti noćnomtamom bijahu baš kao posljednji ljudi u sveopćem potopu.— Opet sam ono isto usnio! — reče Ahab.— Mrtvačka kola, je li? Ne rekoh li ti, starče, da ti nije suđeno da te voze

na mrtvačkim kolima niti da počivaš u lijesu?— Ta zar su se ikad vozili na mrtvačkim kolima oni koji umiru na moru?— Ali ti rekoh, starče, prije nego što te na ovom putovanju može smrt

snaći, na moru ćeš svakako vidjeti dvoja mrtvačka kola: prva neće bitinačinjena ljudskom rukom, a druga će biti od vidljiva drveta što raste uAmerici.— Da, da, čudnu mi sliku dočaravaš, Parse: — mrtvačka kola s lelujavom

perjanicom na oceanu, a valovi su grobari! Ha, ha! Takva nam se slika nećetako skoro ukazati!— Vjerovao ili ne, ne možeš umrijeti, starče, prije nego što ugledaš tu

sliku!— A što ono reče o sebi?— Premda je meni poći tek pred kraj, ipak ću prije tebe, kao tvoj peljar!— A pođeš li prije mene, ako se to ikada dogodi, prije nego što bih ja

mogao za tobom, moraš se još jedanput javiti, da mi pokažeš put. Zar nije

tako? Pa dobro, kad bih ja sve to što ti govoriš i povjerovao, oh, mojpeljaru, tada bih imao dvostruko jamstvo da ću ubiti Moby Dicka inadživjeti ga!— Evo ti onda još jedno jamstvo, starče — odvrati Pars, a oči mu

sijevnuše kao krijesnice u mraku: — tebe može ubiti samo konoplja!— Misliš: vješala? Eh, onda sam besmrtan, na kopnu i na moru! — Ahab

prasnu u podrugljiv smijeh. — Besmrtan na kopnu i na moru!Obojica zašutješe, kao da su jedna duša i jedno tijelo. Zabijeljela zora, a

dremovni ljudi poustajaše sa dna čamca, i još prije podneva mrtvi je kit biodovučen do broda.

118. KVADRANT

Približavala se ekvatorska sezona kitolova, i svakog dana kad bi Ahabizišao iz kajite i pogledao gore, pažljivi bi kormilar sav živnuo i upadljivomarno prionuo uz kormilo, dok bi mornari, svi kao jedan, hitro poletjeli dopraća, pa stali i zažagrenih očiju netremice gledali u prikovani zlatnik, jedvačekajući zapovijed da usmjere brod prema ekvatoru. U neko doba najposlijeprimiše tako željkovanu zapovijed. Podne samo što nije prepolovilo. Ahabsjedio na pramcu svoga visoko izdignutog čamca i upravo se dao namjerenje Sunčeve visine, da bi po tome, kao što je svaki dan običavao,odredio zemljopisnu širinu na kojoj se brod nalazi.Na onome Japanskom moru ljetni su dani nalik na poplavu od blistava

svjetla. Žarko sunce nad Japanom pripiče kao žarište beskrajne lećestaklenog oceana. Nebo se sja kao pokost, nigdje oblačka, a obzorje kao dase leluja. Ta nepromjenljiva, sjajna svjetlost nepodnošljiva je kao i blistaviloBožjeg prijestola. Baš dobro što je Ahabov kvadrant[475] bio proviđenobojenim staklom, kroz koje je mogao gledati u sunčanu vatru. Nekoliko ječasaka ostao u tom položaju, njišući se ravnomjerno kako se i brod ljulja, isvejednako je pred očima držao onu napravu, nalik na astrološki[476]

instrument, čekajući baš na onaj čas kada će mu sunce doći točno nameridijan. I dok je sva njegova pažnja bila usredotočena na mjerenje, Parsje ispod njega klečao na palubi, a lice mu, poput Ahabova, bilo uzdignutoprema istome Suncu, samo što su mu vjeđe napol skrivale oči, a divlje mulice bilo obuzeto zemaljskom bešćutnošću. Naposljetku je Ahab uspioizmjeriti što je želio, pa je olovkom na svojoj koštanoj nozi ubrzo izračunaotočnu zemljopisnu širinu na kojoj se brod u tom času nalazio. Zatim,zapavši načas u sanjarenje, opet diže pogled k Suncu i promrmlja kao zasebe: »O, znamene morski, moćni i Svevišnji Peljaru! Kazuješ mi istinskigdje se nalazim, ali možeš li mi samo i natuknuti gdje ću poslije biti? Utvojoj moći nije da mi otkrije tajnu gdje netko drugi, osim mene, sada živi?Gdje je Moby Dick? U ovom trenutku ti ga sigurno vidiš. A moje očigledaju u tvoje oko, koje ga baš sada gleda! Da, u oko, koje sada jednakogleda stvari neznane, s onu stranu obzora!«A onda promotri svoj kvadrant, opipavajući sve redom one mnoge

kabalističke sprave, te se i opet zamisli i progunđa: »Glupost! Besmislenadječja igračka dostojanstvenih i gordih admirala, komodora i kapetana! Sav

se svijet divi tebi, tvojoj vještini i moći, a kad tamo, možeš jedino označitionu jednu jedincatu bijednu točku na kojoj se baš nalaziš, onu kukavnutočku na tome velikom planetu, i ruku koja te drži: to je sve što znaš, i ništaviše! Ne možeš reći ni to gdje će sutra u podne biti neka kap vode ili zrncepijeska: a ipak u svojoj nemoći vrijeđaš Sunce! O, znanosti! Prokleta bila tatvoja luda igračka, proklete bile sve naprave pomoću kojih čovjekustremljuje svoje poglede visoko u nebesa, te ga svjetlost zasljepljuje, kaošto su i moje staračke oči gotovo obnevidjele gledajući u to svemoćnosvjetlo! O, Sunce, ljudske su oči po prirodi položene u ravnini s obzorjemna zemlji, i nisu usađene navrh glave: Bog kanda nije htio da se čovjekpogledom vine do neba! Proklet bio, kvadrante!«I tresnuvši njime o palubu nastavi: »Neću da me više vodiš po mome

zemnom putu! Kompas i približna mjerenja logom[477] pokazat će mi put pomorskoj pučini i mjesto na kojem se nalazim! Tako i nikako drukčije!«I starac se s uzdignutog čamca spusti na palubu. »Gazim te nogama,

kukavna stvarčico koja si tako ludo upirala u nebo: gazim te nogama,lomim te i uništavam!«I dok je mahniti starac tako govorio te zdravom i umjetnom nogom bijesno

gazio po svome razmrskanom kvadrantu, na nepomičnu Parsovu licu zatitraslavodobitan osmijeh, koji kao da je bio namijenjen Ahabu, i izrazfatalističkog očaja, koji se u njemu samome kidao. Neopaženo ustade i tihose odšulja, dok se mornari stadoše okupljati na kaštelu, preneraženi iprestravljeni kad vidješe lice svoga zapovjednika.Ahab je neko vrijeme uzbuđeno hodao gore-dolje po palubi, a najposlije

zavika: — Na praće! Otpadaj od vjetra![478]

Križevi se začas usmjeriše drugim smjerom, i kad se brod naglo počeookretati, njegova su tri vitka jarbola, koja kao da su srasla s palubom, ulaganom nagibu držala u ravnoteži snažnu trupinu, te bijahu kao triHoracija[479] na leđima jednoga jedinog bojnog konja.Starbuck stajao između čeljusti[480] kosnika, te promatrao prkosno kretanje

broda, i Ahaba, koji se uzvrpoljio po palubi.— Često sam sjedio pred snažnom vatrom ugljena i gledao kako se žari i

izgara dok naposljetku ne ostane samo prah i pepeo. I od tebe, starče,oceanski putniče, i od sve tvoje divlje životne vatre preostat će najposlijesamo šačica pepela!

— Da, da — javi se Stubb — ali pepeo od morskog ugljena![481] Nezaboravite, gosparu Starbuck, od morskog ugljena, a ne od vašega običnogdrvenog ugljena! Nego, znate, čuo sam Ahaba kako bunca: »Netko mi je uove stare ruke tutnuo te karte i zakleo se da moram ja igrati, a ne drugi!«Odnio me vrag ako nisi u pravu, Ahabe! Budi hrabar, izbaci svoj adut i —umri!

119. SVIJEĆE

Najtoplija podneblja hrane najljuće pandže: bengalski se tigar pritajio uguštiku vječnog zelenila mirisave prašume; nebo najblistavijeg sjaja nosi unjedrima najubojnije zmije; nad raskošnom Kubom često bjesni tornado,koji nikad ne pustoši umjerenim sjevernim krajevima. Tako se i sredblistava sjaja Japanskoga mora razmahuje najstrašnija od svih oluja —tajfun. Iz vedra neba bez oblačka tajfun se ponekad ruši kao razorna bombanad tihim i usnulim gradom.U predvečerje toga dana na »Pequodu« bijahu razdrta sva jedra i brod se

opustošenih jarbola i križeva borio protiv tajfuna što se oborio na nj ravno spramca. Kad se sasvim smračilo, sastavilo se more s nebom, prolamala segrmljavina i udarali trijesovi na sve strane, osvjetljujući gole jarbole, nakojima su lepršale krpe razderanih jedara, preostalih nakon prvogabjesomučnog zamaha kojim je vihor udario.Starbuck stajao na kasaru i držao se za konop pripona, i svaki put kad bi

sijevnula munja pogledao bi gore, da vidi ima li kakve nove štete uraskidanoj snasti. Stubb i Flask izdavali naredbe da ljudi što više izdignu iosiguraju čamce, ali svi ti napori kao da bijahu uzalud. Premda je Ahabovčamac na kasaru, u privjetrini, bio podignut na sohama sve do vrhapodizača, val ga bijaše zahvatio, tresnuo njime ustranu te mu ulupio dno nakrmi, pa se kroza nj cijedila voda kao kroz rešeto.— Na zlo se to okrenulo, a bit će još i gore, gosparu Starbuck! — reče

Stubb, sve gledajući u olupinu. — Hoće more, hoće da ima svoj put, a samStubb ne može se boriti protiv njega! Val, znate, gosparu Starbuck, valdolazi izdaleka, sve se valja i kotura oko cijelog svijeta, pa onda iz zatrkeskoči — hop! i po vama! A ja, što mi preostaje nego da ga dočekam tu napalubi? Ali ni brige vas, sve je to šala, samo šala! To se more samo šali,kako ono veli stara pjesma.I zapjeva:

Šale to su! Kakvi vali!To se ribak samo šali,repom vrcka lupež mali!

Kakve priče, kakvi vali — slano more to se šali!Pjena pršti, more vrije?

To se ribak samo smije,kad u grog svoj ruma lije!

Kakve priče, kakvi vali — slano more to se šali!Prsnu brod, Smrt morem ruje?

Kit se samo oblizuje,grog svoj pije, ništ' ne čuje!

Kakve priče, kakvi vali — slano more to se šali!— Dosta te pjesme, Stubbe! — usklikne Starbuck. — Pusti neka tajfun

pjeva, neka prebire po strunama naših pripona kao da udara u harfu! Imaš lizaista junačko srce, onda šuti!— Ali u meni ne bije srce junačko, nikad ne rekoh da sam junačina. Ja

sam kukavica, sinja kukavica, a pjevam da svladam strah! I znate li što ćuvam po duši reći? Ništa na svijetu ne može zaustaviti moju pjesmu, izim dami grlo prerežu! Kladim se da ću i na smrtnom času zapjevati, slava Bogu.— Luđače! Gledaj na moje oči, kad nemaš svojih rođenih da vidiš!— Pa kako to? Zar vi bolje vidite od mene u mrkloj noći, ma kako lud ja i

bio?— Pogledaj! — povika Starbuck i uhvati Stubba za rame, pokazujući

drugom rukom u privjetrinu. — Ne opažaš li da oluja dolazi s istoka,odonud kamo se Ahab sprema u potjeru za Moby Dickom? Ta baš je timsmjerom udario Ahab danas o podne! A sad pogledaj mu čamac! Na kojemje mjestu razbijen? Na krmi, čovječe! Na krmi, gdje obično stoji! Krma jeprobušena, čovječe! A sad skači u more i pjevaj, ako ti se pjeva!— Ne ide mi u glavu što vi to meni govorite! Pa što je s vjetrom?— Da, da, oko Rta dobre nade vodi najkraći put u Nantucket — odjednom

razveze Starbuck kao sam za sebe, i ne odgovarajući na Stubbovo pitanje.— Taj olujni vihor, što evo udara po nama da nas slomi i podavi, moglibismo lako pretvoriti u povoljan vjetar kojim bismo doplovili kući. Onamou privjetrini sve se crni od teških slutnja i prokletstava, ali tamo u zavjetrini,u pravcu rodnog kraja, vidim kako se nešto svijetli, a nisu munje!U tom času, kad se opet ugasila sablasna svjetlost munje koja bi ovda-

onda sijevnula i proparala pomrčinu, začu se pored njega nečiji glas, agotovo u istom času prolomi se tutanj kao plotun grmljavine nad njihovimglavama.— Tko je tu?— Grom i pakao! — promrsi Ahab i stade tapkati naprijed, da nađe svoju

bušotinu kraj rubnjaka. No onda se brzo snađe i sve jasno razabra, kadtrijesovi ponovno zastrijeliše i osvijetliše put.

Kao što su vrhovi tornjeva i zvonika na kopnu zaštićeni gromobranimakoji provode opasnu munjinu u zemlju, tako i neki brodovi imaju sličnevodove kroz koje ona prolazi u vodu. No taj vodič mora doprijeti podubokopod površinu, a kraj mu ne smije dodirivati trup broda. Kad bi bio čvrstopribijen na tome mjestu, moglo bi lako doći do svakakvih smetnja. Mogaobi se, na primjer, zaplesti u jedrilje, te više ili manje ometati brod primanevriranju. Stoga su donji dijelovi brodskih gromobrana načinjeni uobliku dugih i tankih karika, koje ne vise stalno preko ograde nego leže napalubi, da bi ih mornari lakše mogli dići na vanjska puta, ili u času potrebebaciti u more.— Gromobrane! Gromobrane! — dovikivao posadi Starbuck, koji se

mahom dosjetio opasnosti kad su gromovi praskali, munje sijevale isablasne se svjetlosti osipale oko Ahaba. — Jeste li gromobrane bacili podvodu? Odmah ih bacite s pramca i s krme! Samo brzo!— Ne diraj u to! — prodera se Ahab. — Mi ćemo pošteno, premda smo

slabiji! Pomoći ću drage volje da se namjeste gromobrani na vrhovimaHimalaje i Anda, pa da cijeli svijet bude zaštićen od ubojnih trijesova kojinad nama sijevaju i u nas gađaju! No sami za sebe nećemo tražiti nikakvezaštite! I zato ruke k sebi!— Pogledaj gore! — uskliknu Starbuck. — Vatra svetog Elma! Jarbolac!

[482]

Na vršcima svih križeva palucali blijedi plameni jezičci, a sa svakog odtriju trošiljnih gromobrana izbijala po tri tanka plamena jezika, bijela isablasna, i sva su tri jarbola tiho plaminjala u tome sumporastom zraku, kaotri gigantske voštanice na oltaru.

Vatra sv. Elma

— Prokleti čamac! Đavo ga odnio! — viknu Stubb u tom trenutku kad se

silan val izlio po palubi i zahvatio njegov mali čamac, pa mu razmaprignječila ruku kad je pošao da ga čvrsto priveže. — Ne bilo ga! — No kadse natraške šuljao po palubi i ugledao sablasnu vatru, uskliknupromijenjenim glasom: — Vatro svetog Elma! Smiluj nam se svima!Kletve su za mornare nešto svakidanje, kunu oni za vrijeme sanjivih tišina

kao i sred najstrašnijih oluja, sipaju najgrđe kletve i psovke kad se penju ponajvišim križevima jarbola, a more pod njima kipi i vri. Ali još nikad nisamčuo ni najbezazleniju psovku kad je Božji plameni prst prijetio brodu, kadje njegov »Mene tekel ufarsin«[483] sablasno sijevao po sartijama i svimcimama.Dok je ta blijeda vatra plamsala visoko nad njihovim glavama,

prestravljeni mornari jedva da su progovorili koju riječ; sjatili se na kašteluu zbijenu gomilu i razrogačenih očiju zurili u blijedo svjetlucanje u mrakukoje je bljeskalo kao nekakvo daleko zviježđe. U toj je sablasnoj svjetlosti

golemi crnac Daggoo izgledao triput veći nego što je zbilja bio, nalik nacrnu oblačinu, na tmoru u kojoj se ta oluja zametnula. U razjapljenimustima caklili se Tashtegu oštri zubi kao derači u razvaljenim raljamakrvoločna morskog psa i bjeljeli se sablasno, te bi rekao da je i sa njihodsijevala vatra svetog Elma, dok su šare, utetovirane na Queequegovutijelu, u tom vrhunaravnom svjetlu, gorjele satanskim modrim plamenom.Kad se ugasiše ta bijela svjetla na jarbolima, nestade i te slike u crnoj

pomrčini, i »Pequodova« se paluba i svaka duša na njoj ponovno zagrnulamrtvačkim plaštem. Časak-dva kasnije, kad je pošao naprijed, Starbuck sesukobi s nekom spodobom. Bio to Stubb.— A što sad misliš, čovječe? Maločas sam čuo tvoj uzvik, no glas ti nije

zvučao tako veselo kao tvoja pjesma!— Nije, nije! Zaklinjao sam vatru svetog Elma da nam se smiluje, i nadam

se da će mi riječi biti uslišane. A nije li možda sveti Elmo samo premaonima milostiv kojima se od straha odulji lice? Nema li on trbušinu da muse potrese od smijeha? I gledajte, gosparu Starbuck... ali mrak je, ne možeteništa vidjeti, i zato čujte: meni se čini da je ona vatra na vršcima jarbolaneko sretno znamenje, jer su jarboli pričvršćeni o dno štive, koja će uskorobiti do vrha ispunjena vorvanjem, i tako će sva ta masnoća prožeti jarbole,kao što se sokovi iz zemlje dižu u stablu, i tako će naša tri drveta postati trisvijeće, salivene od vorvanja! Eto, tako ja tumačim znamenje koje se namaukazalo!U tom času Starbuck poče raspoznavati Stubbovo lice, koje odnekle bijaše

osvijetljeno, i svrnuv očima gore prema jarbolima, uskliknu: — Pogledajonamo!S vrha triju jarbola opet izbijali plamenovi, još sablasnije i bljeđe nego

prije.— Vatro svetog Elma, smiluj nam se! — ponovno zavapi Stubb.Do podnožja glavnog jarbola, baš ispod zlatnika i onog bijelog plama,

klečao Pars pred Ahabom, ali je glavu okrenuo od njega. Nad njima nekimornari upravo pričvršćivali jarbolni križ, pa kad je svjetlost opet zasinula,zatečeni svjetlošću počeše se zbijati zajedno i nemoćno se njihati najedrilju, kao sklupčan roj omamljenih osa što se objesio o vrh grane navoćki. Drugi opet u raznim položajima bijahu kao začarani i prikovani uzpalubu, nalik na kosture u Herkulanumu[484] — uspravne, u hodu ili u trku;ali svi mornari na palubi uprli oči gore.

— Da, da, ljudi, samo dobro gledajte i upamtite! — dovikivaše im Ahab.— Bijeli nam plamen pokazuje put do Bijelog kita! Pružite mi taj tamovodič od velejarbola[485], jer želim mu osjetiti bilo kako bije uz mojevlastito! Tako! Krv protiv vatre!A onda se okrenu, čvrsto u lijevoj ruci držeći posljednji uvoj, i stavi Parsu

nogu na leđa. Zabaci glavu i zamahnu desnicom, stojeći uspravno pred timuzdignutim trojstvom triju plamenova.»O prejasni duše prečiste vatre, kojem sam se negda na tim vodama

klanjao kao Perzijanac, dok me za toga tajanstvenog čina nisi obilježioplamenim svojim žigom, te se ožiljak još i danas vidi! Poznajem te sada,prejasni duše, i znam kako te valja obožavati: prkosom, ljutim prkosom!Tebi se ne mili ni ljubav, ni strahopoštovanje, a na mržnju ne znaš drugo doubijati, i sve ubijaš! Nije neustrašiva luda onaj koji ti se sada suprotstavlja!Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu, ali do posljednjeg dahavulkana koji je u meni, život će se otimati toj snazi i protiviti se tvomebezuvjetnom i pristranom gospodstvu nada mnom. Usred utjelovljenjabezličnog evo ti na biljezi stoji ličnost! Premda sam samo točka, i odaklegod ja došao i ma kamo polazio, ipak za čitava moga zemnog vijeka živi takraljevska ličnost u meni, osjeća prava koja joj pripadaju! No borba je bol,a mržnja pusti jad i patnja — i stoga, ukaži mi se, u najponiznijem oblikuljubavi, i past ću na koljena i cjelivati te! A u svom najvišem obliku, o duše,javi se samo kao vrhunaravna moć! Premda možeš u svemirski beskraj slatiflote krcatih svjetova, ima tu unutri nešto što ostaje bešćutno. O, prejasniduše, od svoje si me vatre stvorio, i kao pravo dijete ognja, u dahu svomuzvraćam ti vatru!«(Nebom isprekidano trzaju i sijevaju munje, a novi plameni jezici, po tri na

svakom od triju jarbola, plamte jače i triput veći nego što su bili Ahabpoput svih ostalih sklapa oči i desnom ih rukom grčevito pritiskuje.)»Priznajem tvoju nijemu i posvudašnju snagu — ne rekoh li tako? Nitko

mi ne istrže ovu ispovijed, niti ću sada ispustiti uvoja iz ruke! Možeš me ioslijepiti, ali ću ipak napipati svoj put. Sažeći me možeš, ali ću ipak ostatipepeo. Udostoji se primiti počast koju ti iskazuju ove bijedne oči, i rukekoje ih skrivaju. Ja je ne bih prihvatio. Trijes prodire mojom lubanjom, bolljuti peče u očima, uništeni mi mozak kao da se otkinuo te se kotrlja stazomkoja ga zbunjuje! Ma bio ja i zavezanih očiju, ipak ću s tobom govoriti.Iako si svjetlost, iz mraka dolaziš, a ja sam mrak proizašao iz svjetlosti štood tebe dolazi! Munje su prestale, ne sijeva više. Otvorite se, oči: vidite li,

ili ste obnevidjele? Evo, plamenovi plamte! O, duše, veliki, plemeniti, sadću pjevati slavu svoga roda! Ti si samo moj strašni otac; svoje dobre majkene poznajem, i ne znam, Okrutniče, što si od nje učinio. To je mojazagonetka, ali je tvoja veća. Ne znaš kako si nastao, i zato se nazivašnezačetim; ne znaš za svoj početak, i stoga se nazivaš praiskonskim. O,svemoćni duše, ja znam o sebi to što ti ne znaš o sebi. Iza tebe leži nešto štose ne da razliti ni rasplinuti, o prejasni duše, i pred tim je tvoja vječnostsamo vrijeme, a stvaralačka moć, puka besvjesna rabota! Kroza te, kroztvoje plamsanje, nejasno vide moje sažgane oči. O vatro, nahoče bezpostojbine, pustinjače praiskonski, i ti nosiš u sebi svoju nepriopćivu tajnu ineodgonetljivu zagonetku, svoju nepodijeljenu bol! A ja s gordim ponosomi bolnom tjeskobom u duši čitam u knjizi moga praoca! Poskoči! Skoči doneba i dotakni ga! S tobom ću skočiti, s tobom sagorjeti! O, da mi se stobom staliti u jedno biće! Prkosim tebi, ali u tome prkosu samo se tebiklanjam i samo tebe obožavam!«— Čamac! Čamac! — povika Starbuck. — Pogledaj svoj čamac, starče!Ahabov harpun, skovan u vatri Perthove kovačnice, ostao je čvrsto

zadjenut u svojim rašljama, te je stršio s pramca Ahabova lovačkog čamca,no val koji mu je razbio dno odnio je kožne korice šiljka, i s ljutoga željezaračvao se sada jezik vodoravna, bijela i rašljasta plamena. I dok je tajvatreni jezik tiho palucao poput gujina jezika, Starbuck zgrabi Ahaba zaruku: — Sam Bog je protiv tebe, starče! Okani se svoje namjere! Podnesretnom smo zvijezdom krenuli na plovidbu, pod nesretnom zvijezdomprodužujemo put! Okrenimo, pusti da praćam križeve dok je još vrijeme,starče, pa da nas vjetar povede kući, na bolju plovidbu od ove!Prestravljena momčad, tek što je čula Starbuckove riječi, mahom poletje

do praća, premda je oluja bila poraskidala i odnijela sva jedra. U tomtrenutku kao da su se sve misli tih ljudi sjedinile s onom namisli uplašenogStarbucka, te se iz njihovih grudi izvi malne buntovnički krik. No u isti časzvecnu žica gromobrana što ju je Ahab tresnuo o palubu, i tek što bi okomtrepnuo, Ahab pograbi gorući harpun, i poče njime zamahivati kao zubljomi prijetiti grdnim kletvama da će probosti prvog mornara koji se dotakne makakva konopa. Časom ostadoše kao skamenjeni, a onda još jače protrnuše,te se odmaknuše podalje od dohvata plamenog koplja. Ahab međutoprozbori: — Veže vas zakletva da ćete ubiti Bijelog kita, kao što i meneveže. A stari se Ahab zakleo svim svojim srcem, svom dušom, tijelom i

životom svojim! A da biste znali kako snažno to srce bije u njegovimgrudima, gledajte — jednim dahom ugasit ću plamen koji vas plaši!I rekavši to, snažno puhne te utrnu gorući jezik.Kao što ljudi za oluje koja huji dolinom bježe od kakva samotna,

divovskog brijesta, koji je sa svoje veličine i jakosti samo još opasniji jer ćega munja lakše ošinuti, tako se i mornari, uplašeni, razbježaše na posljednjeAhabove riječi.

120. NA PALUBI PRED SMJENU PRVE NOĆNE STRAŽE

(Ahab stoji kod kormila, Starbuck mu prilazi.) — Treba spustiti vršni križvelejarbola, gosparu! Praće popuštaju. A stojnice u zavjetrini napol su

rastrgane. Hoću li ga spustiti, gosparu?— Ni govora! Priveži ga! Da su mi pršna jedra,[486] i njih bih razapeo!— Gosparu, ako Boga znate, gosparu!— Još nešto?— Sidra popuštaju, gosparu! Da ih potegnem na palubu?— Ne spuštaj ništa, i ništa ne poteži! Samo čvrsto veri i pritegni! Vjetar

raste, ali još nije dosegao moju visoravan! Samo brzo učini što ti rekoh!Tako mi jarbola i kolumbe, valjda misli da sam pogrbljeni lađar na kakvojjadnoj riječnoj lađici! Vršni križ velejarbola da spustim? Ne dam! Sljeme ijest načinjeno za najjaču oluju. I ovo moje sljeme, to jest moja glava, plovisred oblačina. Da napustim igru? Ne, ne, samo kukavci i strašljivcisklanjaju svoje glave kad ih vihor zaoglavi! Ej, pusta li veselja tamo gore!Smatrao bih to divotom kad ne bih znao da su grčevi u trbuhu bučna bolest.Oh, gucnite koju ljekariju, gucnite!

121. PONOĆ NA KAŠTELU

(Stubb i Flask na rubnjaku privezuju i osiguravaju sidra.) — Ne, Stubbe,meni to nikako nećete utuviti u glavu što maloprije rekoste, ma kako bijesno

sad i udarali po tom zaporu. A još ste mi nedavno govorili baš protivno!Da, da, ne rekoste li mi jednom da bi svaki brod kojim Ahab zapovijeda

morao plaćati veću osigurninu od ostalih, kao da mu je štiva krcatabačvama baruta, a pod pramcem da su mu puni sanduci samih žigica! Ne

rekoste li baš tako?— Pa, recimo da jesam! Što onda? Odonda se i moje tijelo izmijenilo, pa

zašto ne bih onda mogao izmijeniti svoje mišljenje? Uzmimo da nam štiva ijest sve do bukaporte nagruhana barutom i žigicama: kako bi se, dobijesa, težigice mogle tu razgorjeti dok valovi po nama prskaju i more naspreplavljuje! U tebe je, dragoviću, lijepa riđa kosa, pa ipak se ne bi moglaučas rasplamsati. Potresi se malo, jer sad si poput Aquariusa iliti Vodenjaka,dragi Flask: iz ovratnika na tvome kaputu moglo bi se nacijediti i napunitinekoliko vrčeva. Je li ti sad jasno? Za takav izvanredan rizik imajupomorska osiguravajuća društva i posebna jamstva. Sve su ti to oko nas kaonekakvi hidranti, dragi Flask! Slušaj, da ti i drugo objasnim. Samo najprijemakni nogu sa sidrenog škopca, da mognem provući cimu! Slušaj: zar nijesasvim svejedno držiš li za oluje u ruci lanac od jarbolnog gromobrana ilistojiš kraj jarbola koji uopće nema gromobrana? Zar ne shvaćaš, tvrdaglavo, da se čovjeku koji drži gromobran ne može ništa dogoditi ukoliko neudari najprije grom u sam jarbol? I što onda trabunjaš? Od sto brodovajedva jedan ima gromobran, pa tako nije ni Ahabu niti ikome od nas, barempo mome skromnom mišljenju, prijetila veća opasnost negoli posadamaonih deset tisuća brodova koji upravo sada plove oceanom! Ej, Okagačo, tikao da bi svakome živom čeljadetu koje se šeta po tome bijelom svijetuzataknuo malen munjovod za šešir, gromobrančić nalik na perjanicu učasnika narodne garde, a munjovodu kraj da se vuče za čeljadetom kao nekaešarpa! Pamet u glavu, Flask! Nije to tako teško! Samo pokušaj! Tko imama i pol oka da vidi, mogao bi imati i pameti da misli!— Ne razumijem se ja u to, Stubbe, ali mi se ponekad čini kao da i nije

baš tako lako!— Dašto, kad je čovjek prokisao i prozebao, nije mu lako biti razborit. To

je činjenica. Evo, i ja sam sada namočen kao spužva. Ali pustimo to! Uzmionaj konop i provuci! Dok vezujemo ta dva sidra, Flask, meni je kao da ih

nikad više nećemo spustiti, i sve mi se čini kao da živu čovjeku vežemoruke na leđima! I još kakve ruke, ručetine, snažne i dobre. Valjalo bi imatiželjezne pesnice, eh? Volio bih znati, Flask, nije li i naša Zemlja negdjeusidrena. Ako jest, eh, onda su u nje baš dugi lanci! Hajde, još ovaj uzao, pasmo gotovi! Tako! Eh, ljepota ti je ovakva sijavica na palubi, ljepota kojadolazi odmah iza krasote što je osjećaš kad se kopna dohvatiš! Ej, hoćeš limi izažeti skute na kaputu? Hvala! Znaš, momci se smiju odjeći što je ljudinose na kopnu. No meni se čini da je kaput s lastinim repom baš od velikekoristi na moru, i trebalo bi ga nositi, a pogotovu za nevremena: pole mu sesuzuju dolje, pa voda samo protječe i curi, kao kroza žlijeb. Tako ti je i sdvorogim šeširima, što su baš kao čamac, a u sredini im poput zabataizdignuta glava, s ugnjetcima sa strane kao sa žljebovima: curi voda sazabata i otječe onim podstrešnicama ili žljebovima. Ja ti odsele ne nosimviše ni mornarskog haljetka ni mornarskog nepromočivog šešira, već samofrak s posuvraćenim polama i dvorogi šešir, baš kao grobar! Ej, ode!Odnese mi vjetar šešir! Bože, bože, zar vjetrovi, koji s neba dolaze, moguzaista biti tako neuljudni? Pusta li nevremena, gadne li noći!

122. PONOĆ U SNASTI, UZ MUNJE I GRMLJAVINU

(Na križu glavnog jarbola Tashtego pričvrščuje nove pripone.)»Hm, hm! Dosta te grmljavine! Dosta je i previše te grmljavine odozgo!

Koja korist od grmljavine? Hm, Hm! Ne želimo više grmljavine! Mi bismoruma! Čašu nam ruma dajte! Hm, hm!«

123. MUŠKETA

Dok je tajfun mahnitom snagom valjao brod, kormilo od kitove čeljustigrčevito bi ponekad trznulo i bacilo kormilara na pod, premda je to čudnokormilo bilo vezano i osigurano jakim cimama. No ti konopi nisu bilizategnuti, jer i treba se rudo slobodno okreće.Po takvu ljutu nevremenu, kad je brod samo orahova ljuska koju vihor

baca amo-tamo, često se događa te se magnetske igle kompasa povremenokao lude okreću oko svoje osi. Tako je bilo i na »Pequodu«: kormilar nijemogao a da gotovo pri svakom udaru ne opazi vijoglavu igru igle, koja sekatkad silnom brzinom vrtjela, i nema čovjeka koji ne bi, gledajući to,osjetio nekakvo čudno uzbuđenje.Nekoliko sati po ponoći tajfun je toliko jenjao te su nakon mnogo

natezanja i zamornih pokušaja Starbuck i Stubb, koji su stajali jedan napramcu, a drugi na krmi, najposlije uspjeli poskidati preostale krpeprečnjače[487] na kosniku i sljemenjače sa sljemenih križeva, pa je vjetarzanosio te dronjke u zavjetrinu, vitlajući ih kao albatrosu perje koje vjetarnosi kad zahvati tu olujnu pticu u letu.Pošto su razapeli nova jedra i na krmi sošnjaču, brod je ponovno došao

uvjetar, i kormilar je lakše mogao usmjeravati korab kad su mu opet dalikurs, zasad istok-jugoistok, jer dok oluja nije iskalila svoj bijes, uzimao jepravac kako je umio i dospijevao. I dok se kormilar trudio da što boljeusmjeri brod određenim pravcem, svejednako gledajući u kompas, gle —dobra li znaka! — vjetar kao da je zapasao krmu i puhao sve povoljnije!Odmah uzeše praćati križeve,[488] živo i veselo, sve pjevajući »Kad vjetar

dune, praćaj penune! Sa-ja! Sa-ja!«[489] — radosni što se vrijeme razgalilote raspršilo maloprijašnje crne slutnje.Prema zapovijedi svoga kapetana da mu smjesta javi svaku promjenu

vremena u bilo koje doba dana ili noći, Starbuck se odmah — tek što jeokrenuo križeve s jedrima — uputio dolje u kajitu, premda mrk u licu, daAhabu javi kako se vrijeme okrenulo na bolje.Prije nego što će pokucati, zastade časak pred vratima i poče se ogledati.

Fenjer se širokim zamasima njihao amo-tamo: gorio je žmirkavo,svjetlomrcajući i bacajući drhtave sjeke na zakračunana vrata starogkapetana. Ta su vrata bila načinjena od tanka drveta, s pričvršćenimkapcima umjesto zavjese na gornjem dijelu. U tom osamljenom prostoru

pod palubom vladala je neka osobita tišina, koja se osjećala kao prigušenbruj, premda je sa svih strana bila okružena tutnjavom elementa. PredStarbuckovim očima sinuše nabijene muškete, poredane po zidnom stalku,pričvršćenu uz pregradu. Starbuck je bio čovjek pošten i ispravan, ali tek štoje ugledao muškete, u njegovu srcu poput iskre sinu grešna misao. Nonjegova je savjest bila tako mirna i čista te u prvi mah ni sam nije biosvjestan kakva mu se to misao zavrgla u glavi.»Jedanput umalo što nije zapucao u me — promrsi Starbuck. — Da, da, tu

je još ona ista mušketa što je bijaše uperio u me, mušketa s okovanimkundakom. Da je dirnem, podignem. Kako li je čudno što sad sav dršćem —ja, koji sam u toj svojoj ruci toliko puta držao smrtonosno koplje! Je linabijena? Da vidim! Dakako, barut! Zlo je to, zlo! Bilo bi najbolje da gaprospem, ali — samo časak! moram najprije svladati crne misli što metruju. Držat ću hrabro i bez straha mušketu u rukama dok se ne slegnu temisli koje mi se vrzu po glavi! Došao sam javiti kako je okrenuo povoljanvjetar. Povoljan? Povoljan za kletu sudbinu koja nam nosi propast i smrt —povoljan za Moby Dicka! Da, povoljan vjetar jedino za toga prokletog kita.Uperio je luđak u me ovu istu cijev koju evo držim svojim rođenim rukama.Držim u ruci ono isto ubojno oružje kojim je mene htio ubiti! Postrijeljao bion i svu posadu a da ni okom ne bi trepnuo! Zar nije i sam rekao da ni prednajvećom olujom neće uvući jedra? Zar nije razmrskao svoj divni kvadrant?I sada pipa oko sebe i traži svoj put po tim opasnim vodama, a ispomaže sejadnim logom, koji ga tako lako može prevariti i obmanuti! Zar se usredbijesa tajfuna nije zakleo da svoj brod neće zaštititi gromobranima? Treba lizbilja pustiti tome poludjelom starcu na volju da svu momčad povuče sasobom u bezdan? Zaista, ako brod nastrada, postat će taj starac okorjeliubojica koji namjerice ubija trideset ljudi i više, a tako mi Boga, moja miduša govori da će brod biti uništen bude li onako kako Ahab želi! Ako bi gadakle sada nestalo, spasio bih njegovu dušu od tog zločina! Čuj! Zar on to usnu nešto mrmlja i mrsi neke riječi? Da, tu, baš na tome mjestu sada spava.Spava? Da, ali još živi, i brzo će se opet prenuti oda sna! A kad si budan, nemogu ti se oprijeti, starče! Zaludu je sav moj napor da te urazumim, da tesavjetujem, da ublažim tvoju nesmiljenu gordost. Ti me i ne slušaš, i sprijekim prezirom odbacuješ moju dobronamjernost! Nosiš se jednomjedinom željom da ti se svi pokore i slijepo slušaju tvoje zapovijedi!Govoriš kako su svi mornari položili zavjet, tvoj zavjet. Govoriš da je svakiod nas — Ahab! Ne dao Bog da je tako! Zar tu nema drugog puta ni

zakonitog izlaza? Da ga kao svoga sužnja dovedemo kući? O, ta samo ludčovjek mogao bi se ponadati da skrši njegovu snagu, da ga živa svlada! Alida ga i sa zemljom sastave, da mu vežu i ruke i noge i da ga lancima prikujuo podnice, bio bi strašniji od tigra u kavezu. Ne bih ga mogao takva gledati,njegov bi mi urlik probijao uši, nikad mi više mira ni počinka. Obezumiobih od nesna, a našem putovanju još dugo nema kraja. Što onda preostaje?Kopno je stotine milja udaljeno, a opasne obale Japana najbliže. Stojim tu,samac i nemoćan na debelom moru, a čitav jedan kontinent i dva oceanaispriječili se između mene i zakona. Da, da, baš tako. Bi li nebo bilo ubojicakad bi gromom ošinulo čovjeka na spavanju i sažeglo ga u prah i pepeo,čovjeka koji smišlja umorstvo? A bih li ja bio ubojica kad bih ...« — i u timriječima Starbuck polako i krišom, sve gledajući ustranu, pritisnu cijevmuškete o vrata.»U toj ravnini njiše se Ahabova visaljka, i tu mu je glava. Ako samo

okinem, Starbuck će moći opet zagrliti svoju ženu i dijete. O, Mary, Mary!O, sine, sinko moj! No ako te probudim a ne ubijem, starče, tko zna ukojem li će morskom bezdanu strunuti Starbuckove kosti, zajedno skosturima čitave posade, prije negoli mine ovaj tjedan? O, gdje si sad, o,Bože? Da zaždim sad, da skrešem? Smijem li?« — i proslijedi naglas: —Vjetar je pao i okrenuo na drugu stranu, gosparu. Stavio sam novuprečnjaču i sljemenjače. Brod plovi danim pravcem.»Zakreni kormilo! Sasvim! O, Moby Dick, napokon sam te spopao za

srce!« Te su riječi naprečac dopirale iz starčeve kajite, i kao da jeStarbuckov glas načas trgnuo Ahaba oda sna koji ga je poput more mučio igušio.Puška, koja je još svejednako bila uperena u vrata, trznu se kao u ruci

pripita čovjeka, a Starbuck kao da se borio s nekim anđelom. No onda seokrene, stavi smrtonosnu cijev na stalak i ode.— Stubbe, stari spava kao top. Siđi k njemu, probudi ga, pa ga izvijesti.

Moram posvršavati još neke poslove na palubi. Već znaš što ćeš mu reći!

124. KOMPASNA IGLA

Ni sutradan se more još nije stišalo, valovi se dizali i nadolazili kaobregovi, valjali se i rušili na »Pequodovu« bijelu, šumnu brazdu i pritiskalibrod svojim divovskim dlanovima. Jak i uporan vjetar uždio tako te bijašekao da su i nebo i zrak velika naduta jedra, i kao da cio svijet juri nošenpustim vihorom. U jarkoj jutarnjoj rasvjeti nisi vidio sunca: mogao si samonaslućivati da je na onome mjestu odakle se prosipalo obilje britkih muzraka. Svud unaokolo gorio i plamtio blistav sjaj poput dragulja u krunibabilonskih careva i carica. More odsijevalo kao zlato što se tali, pa ključa ivri, te iz njega biju mlazovi svjetla i vreline.Ahab dugo stajao sam i šutio kao začaran. Svaki put kad bi nemirni brod

pramcem zaronio podno golema vala, svrnuo bi pogled na blistave zrakesunca što se prosipahu sprijeda, a kad bi brod zagnjurio krmom u dubinu,okrenuo bi se i zagledao u žute sunčane trake koje su se prepletale s ravnombrazdom što je ostajala za krmom.»Ah, ah, lađo moja, zaista si kao Sunčeva kočija na moru! Oj narodi koji

se nalazite ispred moga pramca! Sunce vam donosim svima! U zapregstanite, valovi! Redajte se jedan za drugim! Gle, kako more tjeram iusmjeravam!«No tad se naglo trgnu, kao da se nečem dosjetio, te sunu naprijed do

kormilara i promuklim glasom upita kojim smjerom plovi brod.— Istok-jugoistok, gosparu — odgovori uplašeni kormilar.— Lažeš! — grmnu Ahab i udari ga pesnicom. — Put istoka, veliš, u ovaj

čas, sa suncem u krmu?Nato se svi zgranuše i poniknuše, preneraženi, jer začudo nitko nije dotad

primijetio što je Ahab taj čas opazio, a možda baš stoga što je bilo i suvišeočito i jasno kao na dlanu.Ahab zaviri u kompasni stalak, a uzdignuta ruka klonu mu uz tijelo tek što

je letimice pogledao vjetrulju.[490] Zatetura, te se načas činilo da će pasti.Iza njega stajao Starbuck i gledao. Zaista! Obje su igle pokazivale premaistoku, a »Pequod« je nezaustavno plovio put zapada!Ali prije nego što se vijest o toj sablasnoj pojavi mogla proširiti među

posadom, starac prasnu u grohotan smijeh, promukao i tvrd: — Znam što sedogodilo! Često tako biva! Oluja je noćas. okrenula igle na našem kompasu,Starbuck, i to je sve! Mislim da si već čuo za takve pojave?

— Jesam, ali se to još nikad nije dogodilo na mom brodu, gosparu! —odvrati časnik, sav blijed i prestravljen.Ovom prilikom treba reći da su se takve pojave događale više nego

jedanput na brodovima za žestoka nevremena na otvorenu moru.Magnetizam kompasnih igala, kao što svi znate, identičan je s elektricitetomkojim je nabijen zrak za oluje, pa takve pojave nisu nikakvo čudo. Kadgromovi dobro prodrmaju kakav brod, te je snast oštećena i poneki križevipokidani, onda se često pokvare i kompasne igle, pa izgube svojumagnetsku snagu i ne vrijede više od pletaćih igala kakve starice. Nokompasna igla koja je tako oštećena zauvijek gubi svoja magnetskasvojstva. Kad se pokvari igla na busoli, onda i sve ostale igle koje se nalazena brodu postaju bezvrijedne, gdje god se nalazile, pa bile usađene i na dnubroda, na samome pasmu.Starac je zamišljeno stajao pred kompasom i promatrao preokrenute igle.

Zatim ispruži ruku i odmjeri točan položaj Sunca, pa kad se uvjerio da su seigle zaista iskrenule, gromkim glasom izda sve potrebne zapovijedi kako dase usmjeri brod. Ponovno su praćali križeve, i »Pequod« opet sjeknu pučinusvojim neustrašivim pramcem, boreći se s onim vjetrom o kojem su mornaridojako mislili da im je saveznik.Starbuck nije odavao što je mislio o svemu tome, nego je mirno i sabrano

izdavao potrebne zapovijedi, dok su i Stubb i Flask, koji kanda u tom časubijahu donekle istog mišljenja kao i on, pristajali na sve, bez ijedne riječiprigovora. Mornari, od kojih su neki prigušenim glasom rogoborili, plašilise više Ahaba negoli svoje kobne sudbine. No na poganske harpunaše sveto nije imalo nikakva utjecaja; bijahu ravnodušni, kao što su i dosele usličnim prilikama ostajali sasvim mirni. Ukoliko je uopće na njih neštodjelovalo, onda je to bila samo magnetska sila Ahabova nepokolebljivogsrca; ta je prožimala čitavo im biće.Neko se vrijeme Ahab šetao po palubi, zanesen svojim mislima i sanjama.

No kad mu se slučajno omače koštana noga, spazi razmrskane bakrenecijevi svoga kvadranta kojim je jučer tresnuo o pod.»O kukavče, bijedna slabotinjo, hvalisavi promatraču neba! O vajni

peljaru svemoćnog Sunca! Jučer sam te razbio i slomio, a danas umalo štokompas nije mene uništio! Da, da, ali je Ahab još uvijek gospodar nadmagnetom!«— Starbuck, daj mi koplje bez drška, čekić i najmanju jedrarsku iglu!

Samo brzo!

Možda je to što je sada namjeravao učiniti dolazilo iz pobude da ponovnoohrabri svoje ljude, pokazujući im svoju spretnost i domišljatost, svojunadmoćnost nad povampirenom kompasnom iglom. No starac je u istovrijeme vrlo dobro znao da se u krajnjoj nuždi može, doduše, broditi spomoću kompasa s preokrenutom iglom, ali da je takvo kormilarenjenespretno i teško, i da je u isti mah trebalo misliti i na praznovjernemornare, kojima se ta čudna pojava pričinjala kao neko zlokobno znamenje.— Ljudi! — oslovi mirno i sabrano svoje mornare kad mu je časnik donio

što je tražio. — Junaci moji, gromovi su poremetili Ahabovu iglu, ali od togkomada čelika Ahab može načiniti novu iglu, koja će biti isto tako dobrakao i svaka druga!Mornari se u čudu i zbunjeni zgledali kad su čuli te riječi. Pokorno su i sa

strahopoštovanjem ustupali i čekali na magije i čarolije koje bi se sad mogledogoditi. Ali Starbuck okrenu glavu na drugu stranu.Ahab jednim udarcem čekića odlupi čelični vrh koplja, koje dade

božmanu, da mu ga pridrži okomito a da željezo pritom ne dodirne poda.Pošto je nekoliko puta udario po vrhu željezne šipke, stavi na nju otupljenuiglu i dvaput-triput kucnu po njoj nježnije, dok je časnik svejednako držaoto željezo u istom pravcu. Nato nekoliko puta čudno pokrenu rukom, a bilobi teško reći je li to trebalo radi samog magnetiziranja ili je tom kretnjomhtio još jače djelovati na uznemirene mornare. Najposlije zatraži malojedrenca[491], ode do kompasnog stalka, izvadi obje pokvarene igle te objesijedrarsku iglu u horizontalan položaj nad jednom od dviju vjetrulja. Isprvase čelična igla okretala u krugu, trzajući i podrhtavajući na vršcima, nonaposljetku se smiri i ustali. I tada Ahab, koji je samo čekao na taj trenutak,odstupi od kompasa, pa ispruženom rukom pokaza na nj i uskliknu: — Asad se sami uvjerite da Ahab može načiniti svoj vlastiti magnet! Sunce stojina istoku, a kompas to i potvrđuje!Jedan se za drugim prikuči i zaviri, jer su svi bili tako priprosti i neuki te

su se na svoje oči morali uvjeriti da je zbilja tako. I jedan za drugim opet seodšuljaše.Ahabu u očima odsijevao prezir i plamtjela pobjednička svijest. Mogli ste

tada vidjeti starca u svoj njegovoj sudbonosnoj gordosti.

125. LOG I MRLIN

Dok je »Pequod« hitao u susret svojoj kobi na tome svom dugotrajnomputovanju, rijetko je kad bio u upotrebi log i mrlin. Pouzdavajući se u nekedruge sprave po kojima se određuje položaj broda, neki trgovački brodovi, imnoge kitarke, pogotovu za krstarenja, sasvim zanemaruju da kadikad bacelog, premda u isto vrijeme, i to iz pukog običaja, bilježe na pločici smjer iprosječnu brzinu. Tako je bilo i na »Pequodu«. Drveni mosur s namotanimmrlinom i za nj pričvršćeni log visjeli su dugo netaknuti, na nutarnjoj straniograde na krmi. More i kiša močili tu spravu, sušio ju vjetar i sunce, svi seelementi ujedinili da oštete tu napravu što je ondje visjela nepotrebna inikome od koristi. Ali nekoliko sati nakon nezgode s magnetskom iglom,Ahabu se prohtje, kad mu pogled slučajno pade na onaj drveni mosur, da senjime posluži, jer se sjetio da kvadranta više nema i da se zakleo kako će sepri određivanju položaja i brzine broda služiti samo još logom i mrlinom.Brod se uporno propinjao, a po krmi valovi bučno zapljuskivali.— Ej, vi na pramcu! Da bacimo log!Priđu dva mornara: zlatokosi urođenik s Tahitija i sijedi otočanin s Mana.— Jedan od vas neka uzme mosur! Bacit ću log!Pođoše sve do nakraj krme, u zavjetrinu, gdje je paluba pod silinom vjetra

i valova duboko zaranjala u šumavku bijesno zadihane pučine.Čovjek s Mana dohvati mosur, visoko ga izdigne, držeći ga za obje ručke

osovine oko koje je mrlin bio namotan s obješenim trokutastim logom, itako dočeka Ahaba.Ahab je stajao pred njim i odmotavao tridesetak-četrdesetak zavoja mrlina,

da bi od toga načinio klupko koje će najprije baciti u more, kadno se čovjeks Mana osmjeli i prozbori, sve gledajući pomno i njega i mrlin.— Gosparu, mrlin samo što nije pukao, ne vjerujem da će izdržati, napol je

strunuo od kiše i sunca.— Nemaj straha, izdržat će! I tebe su kiše sapirale i vrućine žegle, stari

moj gosparu, pa eto te još živa i zdrava! Držiš se! Ili, bolje reći, ne držiš tisebe, već život tebe drži!— Držim mosur, gosparu! Vaša volja, kapetane! Uz ovu moju sijedu kosu

nije se vrijedno prepirati, osobito s višim od sebe, koji neće nikada dapopusti.— Što reče? Gle, gle, ti kao da si neki skrpljeni profesor na granitnom

Koledžu Kraljice Prirode, samo što si odviše poslušan. A gdje si rođen?

— Na malom stjenovitom otoku Manu, gosparu.— Divno! Tako si zahvatio čitav svijet.— Ne znam što mislite, gosparu, ali sam odande rodom.— Na otoku Manu, je li? Dobro je, u redu. Čovjek s Mana,[492] rođen na

Manu, nekoć samostalnu otoku, a sada raseljen, daleko od Mana, što ga jeprevario, tko?[493] Diži mosur! Sve glave koje zapitkuju najposlije udaraju ocrni bešćutni zid. Diži! Tako.Baciše log u more; mrlin se brzo odmatao, opružio i zategnuo, a u isti se

čas mosur počeo brzo okretati. I tako su valovi potezali log, a od jakih setrzaja mrlina stari mornar čudnovato njihao.— Drži čvrsto!Štroc! I napeti mrlin popusti i poče se u kolutima sukati po podnicama

palube, jer se otkinuo log koji ga je povlačio.— Razbio sam kvadrant, grom mi preokrenuo igle na kompasu, a sada mi

mahnito more odnese log! Ali Ahab može sve naknaditi i popraviti. Povucimrlin, Tahitanče, a ti čovječe s otoka Mana, namotaj ga na mosur! Ipobrinite se da vam tesar načini novi log, a vi nadostavite mrlin! Na posao!— Eto, ode starac kao da se ništa nije dogodilo. A meni je kao da je kugla

Zemaljska odletjela sa svoje osovine. Vuci, vuci, Tahitanče! Uvuci mrlin!Odletio mrlin u more čitav, zazujao kao da je strijela proletjela, a sad sevraća prekinut, polako se izvlači! Ej, što je, Pipe? Jesi li to došao da nampomogneš?— Pip? Koga vi to zovete Pip? Pip je davno skočio s lovačkog čamca u

more! Pipa nema, nestalo ga! Ej, ribari, da vidim niste li ga vi moždaupecali! Teško vučete taj mrlin, čini mi se da poteže. Gurni ga, Tahitanče!Gurni ga, ne treba nam ovdje kukavaca! Oho! Eno ondje upravo rukaproviruje iz mora! Sjekiru amo, sjekiru! Odsijecite mu ruku! Ne primamoovdje nikakvih kukavaca! Gosparu, gosparu, kapetane Ahabe! Pip pokušavauspeti se u naš čamac!— Miruj, lupežu ludi! — poviknu čovjek s Mana i zgrabi ga za ruku. —

Gubi se s kasara!— Uvijek veća budala psuje manju! — smrsi Ahab i stupi bliže. — Ne

diraj mi svetinjaka! Što reče, dječače, gdje je Pip?— Na krmi, gosparu, na krmi! Pogledajte, eno tamo!— A tko si ti, dječače? Ne vidim svog odraza u praznim zjenama tvojih

očiju! O, Gospode, koji stvori čovjeka kroz čije se oči, kao kroza sito,

prosijava besmrtna duša! Tko si ti dječače?— Ja sam brodski zvonar i objavljivač! Bim, bam, bum! Pip! Pip! Pip! Sto

funti nagrade onom tko pronađe Pipa! Visina: pet stopa! Izgled: kukavice!Po tome ćete ga najbolje prepoznati! Bim, bam, bum! Tko je vidio Pipa,sinju kukavicu?— Nad visinama vječnog snijega i leda nema toplih srdaca! O nebesa,

hladna i gorda, svrnite pogledom dolje. Stvoriste to dijete, jadno i nevoljno,a onda ga napustiste, vi, razuzdani tvorci! Ovamote, dječače, odsad nekaAhabova kajita bude Pipov dom, sve do Ahabove smrti! U srce me diraš, odječače, i strune naših srdaca prepleću se živo i neraskidivo! Hajde, siđimo!— Što je to? To je baršun kučkove kože — reče dječak, gledajući pomno i

opipavajući Ahabovu ruku. — O, da je jadni Pip prije osjetio takvu mekotu,možda se nikad ne bi izgubio. To je meko i čvrsto u isti mah, kao potpora zaslabašne i nevoljne! O gosparu, zovnite Pertha da stali i skuje te dvije ruke,crnu i bijelu, jer ja je nikad neću više ispustiti.— O dječače, ni ja ne puštam više tvoju ruku! Pustio bih je samo u času

kad bi prijetila opasnost da te povučem u bezdan koji je strašniji nego što jeovaj naš život na ovom svijetu! Pođimo u moju kajitu. Pogledajte, vi, kojivjerujete u savršenu dobrotu Božju, pogledajte izopačenost i zloću ljudsku!Pogledajte kako sveznajući bogovi zaboravljaju na čovjeka patnika, i kakoje čovjek, premda je lud i ne zna što čini, ipak prožet blagim osjećajimaljubavi i zahvalnosti! Hajdemo! Ponosim se više što držim tvoju malu crnuruku nego da sam stegnuo desnicu kakva cara!— Evo, idu dva luđaka! — promrmlja čovjek s Mana. — Jedan lud od

puste siline, drugi sulud od puste slabosti! Ali evo kraja istrula mrlina,napio se mora, cijedi se i kaplje! Da ga nadostavim, je li? Mnim, najbolje ćebiti da uzmemo novi mrlin! Govorit ću o tom s gosparom Stubbom!

126. PLOVAK ZA SPAŠAVANJE

»Pequod« usmjerio na jugoistok, ravnajući se po Ahabovoj magnetskojigli, dok su napredovanje mjerili samo po logu i mrlinu. Jedrili su putekvatora. Dugo su plovili pustim vodama ne otkrivajući nikakva broda navidiku, a uskoro ih zahvatiše i pasatni vjetrovi, te je brod klizio pojednolično blagim valovima. Sve je to stvaralo neku čudnu tišinu štojenagoviještala događaje pune strave i očaja.Kad se brod najposlije približavao, da tako kažem, području ekvatorijalnih

lovišta, sred duboke pomrčine koja prethodi praskozorju, i kad je upravoprolazio pored gomilice pećinastih otoka, mornari koji su s Flaskom na čelučuvali stražu začuše neko sablasno zapomaganje, tako jezivo i natprirodnokao prigušeni krikovi i samrtni hropci sve one iz grobova poustajale nevinedječice koju je kralj Herod[494] dao pomoriti. Svi se prenuše i trgnuše izsvoga snatrenja i časom ostadoše kao prikovani na mjestu gdje je tko stajao,sjedio ili se naslanjao: osluškivahu kao skamenjeni, nalik na onaj brončanikip rimskog sužnja, dok je jauk trajao. Mornari, kršteni i uljuđeni, rekoše dasu to sirene[495], te su drhtali od straha, dok poganski harpunaši ostadošesasvim mirni. No čovjek s Mana, čijim se sjedinama vjetrić poigravao,najstariji pomorac u toj družini, izjavi da su ti jezivi glasovi koje su čuli,očajni povici ljudi koji su tog časa našli smrt u morskim valovima.Ahab, koji je za to vrijeme ležao dolje u svojoj visaljki, saznao je za to u

osvit dana, kad se popeo na palubu: Flask mu je tad sve ispričao i natuknuoda sve to nije bez vraga. Ahab se hladno nasmija i objasni tu pojavu.Između onih grebena kraj kojih je brod prošao nalazila se skloništa velikih

čopora tuljana. Neki mladi tuljani koji su izgubili svoje majke, ili majkekoje su izgubile svoje mlade, zacijelo su izronili negdje blizu broda, te naspratili, izvijajući svoje očajne krikove koji tako sablasno podsjećaju naočajno stenjanje i zapomaganje ljudskih bića. A to je još više uzbudilo nekemornare, jer je većina bila praznovjerna i prožeta nekim naročitimosjećajem prema tuljanima, koji ne samo što se, u nevolji, glasaju čudnimglasovima, nalik na ljudski vrisak, nego i po svojim okruglim glavama iizrazom lica podsjećaju na čovjeka, pogotovu u času kad se nenadanopomole iz vode s jedne i druge strane broda. U nekim prilikama, na moru,mornari su se već često prevarili, smatrajući tuljane ljudima.

No crne su se slutnje mornara ispunile toga jutra kad je zao udes snašaojednog između njihovih drugova. Tek što je sunce granulo, taj je mornarskočio sa svoje visaljke da zamijeni stražara u košu, pa se odmah popeo naprveni jarbol! Je li bio još sanljiv — jer mornari se često penju na jarbole neistreptavši još san iz očiju — ne bih mogao reći, ali bilo kako mu drago, tekšto je stao na košnu ploču, kadno se razliježe vrisak — vrisak i potom buć ipljus! Kad mornari pogledaše gore, nekakav fantom sunu zrakom, a kadsvrnuše oči dolje, gomila se mjehurića rasprska u malenu krugu i bijeli seklobuci pokazaše na modroj pučini.Odmah su bacili u more bovu za spašavanje — nekakvu duguljastu bačvu

— koja je uvijek visjela s krme, te je trebalo samo pritisnuti na vještonačinjenu oprugu. No iz vode se ne diže ničija ruka da dohvati bovu. Sunceje već sasvim bilo rasušilo to drvo, dužice na bačvi rasklimane i napukle, tese šupljina se polako punila morem, a suho drvo žedno upijalo vodu. I taželjeznim obručima okovana bova poče naglo tonuti, pođe za mornarom, damu se na morskome dnu nađe kao posljednje tvrdo uzglavlje.I tako je morski bezdan progutao prvog čovjeka s »Pequoda« koji je

nastojao s visine jarbola ugledati Bijelog kita u njegovu prebivalištu. No utom trenutku malo tko bi samo i pomislio na takvu slučajnost. Ta se nesrećanije kosnula mornara kao loš predznak, jer je nisu smatrali nekimzlosretnim znamenjem onoga što će tek doći, nego samo ispunjenjem zlakoje su im oni zloguki glasi u cik zore navijestili. Rekoše da sada znaju štosu im oni strašni krikovi najavljivali prije svanuća. A starina s otoka Mana iopet potrese glavom.Valjalo je sada nadomjestiti izgubljeni plovak za spašavanje, i Starbuck

primi naredbu da učini sve što je potrebno. Ali kako nisu mogli naći nijednedovoljno lagane bačve, a svi bili tako uzbuđeni, jer se primicao odlučni čas,te prianjali samo uz one poslove koji su se izravno ticali samog lova, krmabi zacijelo ostala bez novog plovka da nije bilo Queequega, koji im je neštonatucao o svome lijesu.— Lijes kao plovak za spašavanje? — kliknu Starbuck i trže se.— Čudno, prilično čudno, rekao bih! — javi se i Stubb.— Moglo bi nam dobro poslužiti! — dočeka Flask. — Naš bi ga tesar lako

mogao preurediti.— Nema druge, donesi ga na palubu! — reče Starbuck poslije

melankolične stanke. — Ej, tesaru, prepravi ga! A što si razrogačio oči?Prepravi lijes! Zar ne razumiješ što ti govorim! Prepravi ga!

— I pokrov da zabijem, gosparu? — I zamahnu rukom kao da mu je čekiću ruci i kao da zakucava čavle.— Dakako!— I da zašuperim šupljine, gosparu? — I mahnu rukom kao da šuperilom

zatiskuje pukotine.— Dašto!— I da ga osmolim, gosparu? — I ruka mu pođe zrakom kao da drži tiganj

s paklinom.— Odlazi! Što si sad uzeo nabrajati! Od mrtvačke škrinje načini plovak za

spašavanje, to, i ništa više! Stubbe, Flask, za mnom na pramac!Tesar odlazi ljut. U cijelosti podnosi posao, ali se ne pomiruje u

pojedinostima, te u sebi govori: »Baš mi se nikako ne mili taj posao.Kapetanu Ahabu izdjelao sam nogu, i on njome hoda, gospodstveno kaopravi gospar, a onda sam Queequegu istesao škrinju za put u vječnost, ali onni da legne, a kamoli da umre! Sav moj trud s tim lijepim lijesom baš ni zašto! A sad od lijesa da im načinim plovak za spašavanje! To ti je kao daprekrajaš stari kaput! Ne volim ja takvo krparenje, nikako. Nije to dostojnočovjeka kao što sam ja! Takav je krpež za djetiće kakva kotlokrpe. Drugo suoni, a drugo smo mi! Meni se mile samo djevičanski čisti i matematičkijasni poslovi, koji počnu s početka, posrijedi im sredina, a s kraja svršetak!Nisam ja krpo opančar, čija se rabota završava u sredini, a počinje s kraja.To su stare babe navikle da se bave krparenjem! Gospode, kako li samo svebabe luduju za kotlokrpama! Poznavao sam babu od šezdeset i pet i višekoja je pobjegla s nekim mladim ćelavcem, ali zna se, bio je kotlokrpa! Istoga, kad sam živio na kopnu, u Vineyardu, mrzilo me raditi za babe-udovice, jer moglo je jednoj od njih prhnuti u glavu da sa mnom pobjegne.Ali sada nema više bijelih kapica pustog ženskinja! Olgo! Oko mene svesami bijeli klobuci pjenušavih valova! A sad da vidimo! Treba zakucatipokrov, osmoliti pukotine, pa namazati katranom i objesiti o krmu! Da sutaj posao dali kakvu praznovjernom starkelji-tesaru, eh, taj bi radije pristaoda ga objese o jarbol nego što bi pristao na takav posao! No ja se ne bojim,jer sam od čvrste građe, od kvrgave živoline s Aroostooka![496] Lijes nakrmi! Zakuskuniti brod mrtvačkom škrinjom i tako ploviti! Pa dobro, možei tako. Mi tesari i stolari izrađujemo i bračne postelje i kartaške stolove, istotako dobro kao i lijesove i mrtvačka kola. Radimo za mjesečnu plaću, pokomadu ili po pogodbi, te ne pitamo zašto ovako, a ne onako, ukoliko nijekakav trpež ili krpež, jer za takvu rabotu ne marimo, te se nje i ne

prihvaćamo, ako je ikako moguće! A sad na posao s voljom i s ljubavlju! Taje bova za mene i za... da vidimo koliko nas ima! Ni sam više ne znam!Svejedno! Pričvrstit ću trideset užeta, svako od tri stope, na sve četir stranetoga lijesa! Pa kad nam korab jednog dana pođe na dno, eh, lude li ondastrke kad se trideset momaka počne tući i otimati za taj jedan lijes! Bit ćegužve kakva se ne vidi svakog dana! Amote čekiću, šuperilo, amo, paklino ikatrane crni! Da dokončamo posao!«

127. NA PALUBI

(Lijes je postavljen na dva sanduka za konope, između stružnice i grotla.Tesaršuperi pukotine i čupa prstoveti kučine iz klupka koje drži u njedrima.Ahab se polagano penje iz kajite na palubu, a čuje kako Pip ide za njim.)— Vrati se, dječače, eto me odmah natrag! Odlazi. Ni ova mi ruka nije

tako u skladu s mojim raspoloženjem kao taj dječak. Gle, gle, pa to je kaosrednja lađa u crkvi! Što se tu zbiva?— Bova za spašavanje, gosparu. Dobio sam nalog od gospara Starbucka.

O, pripazite, gosparu! Bukaporta je otvorena.— Hvala, čovječe! Pred tvojim lijesom razjapila se grobnica!— Gosparu? Mislite li to na bukaportu? Da, da, u pravu ste, baš kao

grobnica!— Nisi li ti tvorac nogu? Pogledaj nije li ovaj badrljak iz tvoje radionice?— Jest, gosparu! A drže li spone još dobro?— Pa, prilično! No ti kao da si u isti mah i pogrebnik?— Eto, napravio sam ovo da bude lijes za Queequega, a sada mi narediše

da od lijesa načinim nešto drugo!— A reci ti meni nisi li ti pusti lupež bezvjerac koji svuda gura svoj nos,

zabadalo koje jednog dana pravi umjetne noge, drugog dana lijes za tunogu, a trećeg dana od toga lijesa izrađuje bovu za spašavanje? Ti se, poputbogova, ne držiš nikakvih načela, i u sve se pačaš i sve izrađuješ.— Ali bez ikakvih zlih namjera, gosparu: radim da nešto uradim.— Da, da, baš kao bogovi! Nego čuj, zar nikad ne pjevaš kad izrađuješ

lijes? Titani[497] su svejednako pjevušili bušeći kratere za svoje vulkane, a igrobari u drami pjevuše držeći lopatu u ruci.[498] A ti, zar, nikad?— Pjevam li pjevam, gosparu? Pa meni baš i nije do pjesme, a grobar

mora pjevati što mu lopata ne odzvanja svirkom, gosparu! A pod mojimmaljem bruji, pjev odzvanja, posluhnite samo!— To je stoga što je pokrov kao glasnjača na guslama, pa odzvanja, a sve

odzvanja što je šuplje! Pa ipak, tesaru, kad u lijesu leži mrtvac, i ondaodzvanja! Jesi li ikad prihvatio nosila kad su lijes unosili u groblje, pa čuokako je zveknulo kad bi lijes slučajno udario u vrata?— Vjere mi, gosparu, ja...— Vjera? Što je to?

— Pa, vjere mi, to je, onako, kako da kažem, samo uzrečica, i ništa više,gosparu!— Hm, hm, nastavi!— Htjedoh samo reći da...— Jesi li ti dudov svilac, što li, da vlastitim nitima predeš i tkaš mrtvački

pokrov? Pogledaj svoja njedra! Hajde na posao da što prije završiš, da negledam više tu mrtvačnicu!(Tesar, za sebe.)»Gle odlazi na kasar. Samo što se iznenada pojavi, i već ga nema! Baš kao

i nevrijeme u tropskim vodama. Rekoše mi da ekvator prolazi po srediniotoka Albemarle[499], u skupini otočja Galápagos. Čini mi se, starče, da itebe siječe ekvator, ravno po sredini! Uvijek si na ekvatoru, plamtiš iraspaljuješ druge! Opet gleda ovamo! Hajde, kučino, da završimo brzo svojposao, a ti, čekiću, kuckaj i udaraj! Tako, hitro i vješto! Kao stari glazbenikkoji vješto kucka po cimbalu!«(Ahab, za sebe)»Čudne li slike, čudna li glasa! Eh, stara žuna kucka i totrče po šupljem

drvetu! Sad bih mogao zavidjeti i slijepcu i gluhaku! Gle, lijes je položen nadva bubnja koja su puna konopa. Opasan je šaljivac taj stari. Tak-tak. Takose taču i tako izbijaju časovi ljudskog žića! O, kako li su nestvarne stvarimaterije! Stvarne su zapravo samo misli, kojih ne možeš odmjeriti! Evo, tupred mojim očima nalazi se strašni simbol okrutne smrti, a sa dva-tri udarcačekićem pretvorit će se u znamenje spasa i posljednje nade onih kojima seživot nalazi u smrtnoj opasnosti! Bova za spašavanje, načinjena od lijesa!Možemo li još dalje izvoditi tu misao? Može li biti da je lijes u nekomduhovnom smislu naposljetku samo nekakav čuvar besmrtnosti? O tome mivalja još razmisliti! Ali ne! Već sam tako duboko zagazio u mrak s ovestrane zemlje te mi se ona druga, po našoj teoriji svijetla strana, sadapričinja kao neka neizvjesna polutama! Ej, tesaru, zar to prokleto lupanje inabijanje neće nikad prestati? Idem pod palubu, ali kad se vratim, da nisamvidio ništa više od te mrtvačke rabote! A sada, Pipe, sad ćemo se o svemuporazgovoriti! Ti me hraniš tako mudrim besjedama i mislima! Ti kao da izneznanih svjetova crpeš mudrosti i znanja.«

128. »PEQUODOV« SUSRET S »RAHELOM«

Sutradan ugledaše velik brod »Rahelu«, koji je plovio ravno prema»Pequodu« i kojem svi križevi bijahu načičkani mornarima. »Pequod« jesve to vrijeme brzao naprijed. No kad je strani brod na svojim napuhanimjedrima došao bliže, ponosna jedra mahom splasnuše kao izdušeni mjehurizapjenjene vode, i sav život na brodu učas zamrije.— Zle vijesti! Brod nam nosi zle vijesti! — progunđa starac s otoka Mana.

No prije nego što se kapetan stranog broda, stojeći u svom čamcu, sdoglasalom u ruci, mogao javiti, začu se Ahabov glas: — Jesi li vidioBijelog kita?— Jesam, jučer! A jeste li vi našli kakav zalutali čamac?Ahab je jedva mogao utoliti svoje radosno uzbuđenje kad je niječno

odgovorio na to neočekivano pitanje. I čas zatim sigurno bi pošao na tajbrod da strani kapetan nije zaustavio svoj i odmah se spustio niz jakovljicu.Nekoliko snažnih zamaha veslima, i čaklja se zakvači za kariku sidrenoglanca, te kapetan skoči na palubu. Ahab je u njemu odmah prepoznaoznanca iz Nantucketa, ali ipak ne bijaše nikakva prigodnog pozdravljanja.— A gdje je bio? Nije ubijen! Nije ubijen! — povika Ahab prilazeći. —

Kazuj kako je bilo!Iz pričanja se razabralo da se sve zbilo u kasne popodnevne sate prošloga

dana, kad su tri lovačka čamca sa stranoga broda nabasala na čitavo jatokitova; čamci se otisli u potjeru i tako odmakli četiri-pet milja od broda. Idok se u privjetrini nastavljala ljuta hajka, iznenada se iz modre vodepomolila bijela grbina i glavurda Moby Dicka, i to malo dalje u zavjetrini.Nato se s broda otisnu i četvrti, pričuvni čamac u more, da i taj pođe upotjeru. Poslije kratke ali oštre hajke u privjetrini (taj četvrti čamac bijašenajbrži) činilo se da je ta posada najposlije uspjela harpunirati bijelugrdosiju, ukoliko se stražar na jarbolu, koji je poslije o tom pričao, nijeprevario. Na velikoj je udaljenosti vidio kako se čamac smanjuje do crnetočke, i kako je zatim šiknuo uvis bijeli mlaz vode; nakon toga nije vidioništa više, pa su po tome zaključili da je ranjeni kit, zajedno sa svojimprogoniteljima, koji su harpunskim mrlinom bili vezani uza nj, pobjegao unepoznatom pravcu, kako se to češće događa. Među kitolovcima zavladalauznemirenost, ali nipošto uzbuna i zabrinutost, barem ne tada. Na broduizvjesili znakove da se čamac vrati, a onda se spustila noć. Bilo je prijekopotrebno da brod prihvati ostala tri čamca, daleko u privjetrini, prije nego

pođe u potragu za četvrtim, u posve suprotnom smjeru. I tako je taj čamacsve do ponoći bio prepušten svojoj sudbini, a brod se još više udaljio odnjega. Kad je posada ostalih triju čamaca napokon sretno stigla na palubu,razapeli su sva jedra, razapeli i najmanje prsno jedro i sve prečke, i brod jezajedrio za izgubljenim čamcem. U topionici zapalili veliku vatru da bibrodolomcima poslužila kao svjetionik, a polovina posade uspela se nakriževe i pripone te upirala oči u tamnu pučinu. Kad je brod stigao domjesta gdje su mislili da su posljednji put vidjeli brodicu, brod je stao, te suspušteni svi čamci, da prokrstare pučinom. Nakon bezuspješna traganjabrod krenuo dalje, pa se onda ponovno zaustavio, te su i opet spustili čamceu more, i tako se nastavljalo sve dok nije svanulo, ali izgubljenom čamcu nebijaše traga.Tek što je strani kapetan ispričao tu nesreću, odmah im priopći zašto je

došao na njihov brod. Htio je da i »Pequod« sudjeluje u toj potrazi, da naudaljenosti od četiri do pet milja plovi usporedo s »Rahelom« i da takoujedinjenim snagama pretraže pučinu.— Okladio bih se — došapnu Stubb Flasku — da se u onom izgubljenom

čamcu nalazi čeljade koje je navuklo na se kapetanov najbolji paradnikaput, možda čak i sa satom u džepu, jer čovjeku je, kako se vidi, bašmnogo stalo do toga da ga pronađe! Tko je ikad čuo da dva milosrdna brodapođu u potragu za izgubljenim čamcem, i to sada kad je lov u jeku!Pogledaj samo, Flask, kako li je blijed, pogružen i oronuo! Ne, ne, tajčovjek ne traži ni kaputa, ni sata, već...— Sin moj, moj rođeni sin, nalazi se među njima! Ako Boga znate, molim

vas, Bogom vas kunem i zaklinjem — vapio je strani kapetan svoju usrdnumolbu, ali je Ahab šutio, krut i hladan kao led. — Dopustite mi da načetrdeset i osam sati unajmim vaš brod, platit ću vam, dobro ću vam platiti,ako nema druge, samo na četrdeset i osam sati, samo na to kratko vrijeme!Morate, morate, oh, vi to morate učiniti, i vi ćete to učiniti!— Njegov sin! — usklikne Stubb. — O, sina je izgubio! Zaboravi što

rekoh o jaketi i satu! A što veli Ahab? Moramo spasiti tog dječaka!— Noćas se utopio, zajedno sa svima ostalima — javi se stari mornar s

otoka Mana, koji je stajao iza njih. — Čuo sam, baš kao što ste svi čuli,kako su strašno zavijali duhovi tih utopljenika!Kako se domala pokazalo, bila je nesreća »Rahele« u početku još i tužnija:

ne samo da se među izgubljenom posadom onog čamca nalazio jedan odkapetanovih sinova, nego se u jednoj od drugih brodica što ih tmurne zgode

lova bijahu udaljile od broda, u isto vrijeme nalazio i njegov drugi sin, itako se nesretni otac neko vrijeme kolebao u najstrašnijoj dvoumici. U tomje odsudnom času prvi časnik presjekao čvor i odlučio onako kako je običajkod kitolovaca u takvim prilikama: kad je više raspršenih čamaca uopasnosti, valja spasiti najprije većinu. Kapetan je s nepoznata razloga, kojivalja tražiti u njegovoj naravi, prešutio sve to, pa ga je tek Ahabova ledenašutnja natjerala da spomene onoga dječaka koga još uvijek nisu našli. Taj jemali bio još pravo dijete od dvanaest godina. Njegov ga je otac, kaoozbiljan i hrabar Nantucketanac staroga kova, u svojoj prevelikojroditeljskoj ljubavi, htio još zarana upoznati sa svim opasnostima iljepotama toga zvanja kojemu su on i svi njegovi od davnine pripadali. Izaista se često događa da nantucketanski kapetani šalju svoje mlađahnesinove u svijet na putovanje od tri-četiri godine, a pod zapovjedništvomkojega drugog kapetana, jer žele da na prve dojmove i prva iskustva što ćeih steći njihovi sinovi, budući kitolovci, ne bi štetno utjecala prirodna ali tusuvišna očinska pristranost niti pak pretjerana briga ili strah.Stranac se sveudilj trudio da skloni i umekša Ahaba, ali je ovaj ostajao

tvrd i uporan kao nakovanj na koji pada udar za udarom a da se pritom i nezaljulja i ne pomakne s mjesta.— Neću otići sve dok mi ne obećate da ćete mi pomoći!— reče stranac. —

Učinite ono što biste htjeli da i ja učinim vama u sličnoj prilici. Jer i viimate sina, kapetane Ahab, premda je još nejako dijete pod majčinimokriljem, dijete koje slatko sanja kraj toplog ognjišta, vaša nada i utjeha podstare dane! Da, da, već vidim, smekšali ste se i pristajete! Potrčite, ljudi, dapraćate!— Natrag! — kriknu Ahab. — Ni jedne praće da niste dotakli! — A onda

nadoda, naglašujući svaku riječ: — Kapetane Gardiner, ne pristajem!Ionako sam već previše vremena izgubio zbog vas! Ostajte zbogom! Bogvam pomogao, a meni neka oprosti, ali ja moram dalje! Starbuck!Pogledajte na kompasni sat! Za tri minute da nema više stranca na brodu!Na jedra! Istim smjerom!Okrenu lice i naglo siđe u svoju kajitu, ne mareći više za kapetana, koji je

kao ukopan stajao na mjestu i zurio za njim očajna pogleda, ne shvaćajućizašto je Ahab tako bez objašnjenja odbio njegovu usrdnu molbu. No ondase Gardiner trže i bez riječi pohita prema ogradi, te skoči, ili, bolje reći,sruši se u svoj čamac i domalo se vrati na svoj brod.

Dva broda raskrstiše svoje brazde. Još se dugo vidio strani brod kakobordiža, brodeći za svakom crnom mrljom koja bi se pojavila na pučini.Praćao je križeve čas na jednu, čas na drugu stranu, izdizao se sad navrhvala, sad opet tonuo, a neprestano mu jarboli bili načičkani mornarima, kaotri visoka trešnjeva stabla, na kojima, u krošnjama dječaci beru zreleplodove.Ali po onom kako se brod ovda-onda okretao i zastajkivao na svome

tužnom putu, razabiralo se kako je ta lađa, sva uplakana od morske pjene,još svejednako bez utjehe. Bijaše to Rahela što plače za djecom koje nema.[500]

129. U KAJITI

(Ahab se sprema da iziđe na palubu.Pip ga hvata za ruku: i on bi s njim.) — Velim ti, dječače, sad ne možeš s

Ahabom. Ali se bliži čas kada te Ahab ne bi želio otjerati od sebe, a ipak biželio da nisi uza nj. U tebi, jadni dječače, ima nešto što liječi moju

boljeticu. Da, da, osjećam to. Slično se sličnim liječi, i u ovoj našoj hajcimoja me bolest snaži i krijepi kao najjače zdravlje. Tu dolje zasad ostaj,

gdje će te paziti i dvoriti kao da si kapetan glavom. Da, da, dječače, tu ćešsjediti na mome zavrtnjima učvršćenom sjedalu, te ćeš i sam biti zavrtanj u

njemu.— Ne, ne, nipošto! U vas tijelo nije cjelovito, gosparu, pa pustite da vam

ja, jadan poslužim umjesto izgubljene noge! Stanite na me, gazite me,gosparu! Ne tražim ništa više, samo da budem dio vas samoga!— O, usprkos milijunima ništavaca i hulja, zbog ovoga vjerujem u tvrdu

vjernost čovjeka, Crnca, čovjeka sumanuta! No i za njega se kanda možereći da bol liječi bol, jer zdrava se misô u njemu opet začela i ludost muodgoni i razbija!— Rekoše mi, gosparu, kako je Stubb jednom ostavio malog jadnog Pipa,

čije se kosti sada na morskom dnu bjelasaju, ma kako mu crna koža nekoćbila! A ja vas nikad neću napustiti kao što je njega jadnika napustio Stubb!Ja moram s vama, gosparu!— Ako budeš još govorio tako, Ahab će se pokolebati. Velim ti, ne možeš

sa mnom!— O, gosparu, gosparu dobri!— Budeš li tako jadikovao, zadavit ću te! Čuvaj se, jer je i Ahab lud i

mahnit! Ti svako malo osluhni, pa ćeš čuti bat moje koštane noge po palubigdje odzvanja, i znat ćeš da sam tu! A sad idem! Ruku mi daj! Vjeran si,dječače, kao obodnica kruga svome središtu! Tako! Gospod te zauvijekblagoslovio i čuvao! i kada kucne kobni čas, dogodilo se što mu drago, Bogneka te zauvijek spasi!(Ahab odlazi; Pip stupi korak bliže.)»Taj čas još tu stajaše, a sad ja na njegovu mjestu stojim, uzduh isti dišem,

ali sam. Podnosio bih sad i jadnog Pipa da je tu, ali Pipa nema! Pip! Pip!Bim! bam! bum! Tko je vidio Pipa? Zacijelo je tu gore. Da vidimo mogu lise vrata otvoriti. Što? Ni ključa, ni zasuna, ni prijevornice, a ipak ih nemogu otvoriti? To mora da je čarolija, jer mi reče da ostanem tu! Da, da, i

još reče da je ovo pričvršćeno sjedalo moje. Pa dobro, tu ću sjesti, predpoprečnom gredom krmenicom, baš po sredini broda, sa svom kolumbom isva tri vita jarbola pred sobom! Tu su ponekad, kako pričaju stari pomorci,sjedili za stolom slavni admirali na svojim crnim ratnim brodovima sasedamdeset i četiri topa, i primali svoje kapetane i poručnike! Oho! Što jeto? Epolete! Epolete! Sve se natiskuju epolete! Neka kruži vrč, Messieurs!Drago mi je što ste došli, napunite čaše, Messieurs! Eh, čudna li osjećajakad malo Crnče kao domaćin prima bijelu gospodu, sve u ruhu stajaćem,izvezenu zlatnim gajtanima! Messieurs, ne vidjeste li nekog Pipa, Crnče odpet stopa, po izgledu jadnika i kukavca? Jednom zgodom taj mali skočio slovačkog čamca! Recite mi jeste li ga gdjegod vidjeli! Niste? No, ne smeta,napunite čaše, da pijemo ne u zdravlje, već na sramotu svih sinjih kukavica!Neću spominjati nikakvih imena. Stid ih bilo. Stavite po jednu nogu na stol.Neka se stide sve kukavice! Tiho, tiho! Nad glavom čujem bat nogebjelokosne! O, gosparu! Gosparu! Tuga me bije kad hodate nad mojomglavom! Ali tu sam i tu ću ostati, ma brod naletio na greben i ovaj probiopodnice, i oštrige mi došle u pohode!«

130. ŠEŠIR

Pošto je Ahab prokrstario već sva lovišta, sada kao da je naposljetkukucnuo čas da svoga ljutog neprijatelja satjera u škripac, da ga ulovi i ubije,sa mnogo više vjerojatnosti, jer se napokon nalazio posve blizu onezemljopisne širine i duljine gdje mu je dušmanin zadao tu njegovu teškuranu. Sada, pošto je razgovarao s ljudima onog broda koji se dan prijesukobio s Moby Dickom, i pošto se u razgovoru s mornarima mnogihdrugih brodova uvjerio da ta neman demonski ravnodušno uništava svojeprogonitelje, bez obzira na to navaljuju li na nju ili ne — navaljuju — sad jeu očima toga starca sijevala neka vatra u koju je slab čovjek jedva mogaopogledati. Kao što polarna zvijezda u dugim arktičkim noćima, koje trajušest mjeseci, nikad ne trne, već neumitno blista svojim hladnim sjajem, takoje sad sjao i lebdio Ahabov cilj u neprestanoj ponoćnoj tami pred sumornimočima njegovih mornara. Taj je cilj tako ovladao svima te su bili prisiljenida sve svoje slutnje i sumnje, bojazni i strepnje zatome u dubini svoje duše ine odaju ni najmanjeg znaka.U tim danima na koje su budući događaji već bacali svoje zlosutne sjene, u

tim danima punim slutnje zamiraše svaka izvještačena ili prirodna radost.Stubb se nije ni trudio da izazove smijeh, kao što ni Starbuck nije višemario da prikrije osmijeh što je lebdio oko njegovih usana. Kao da su se sveradosti i boli, nade i strepnje smljele i satrle u najsitniji prah i prašinu uokovanoj stupi Ahabove željezne duše. Ljudi su poput strojeva nijemopromicali palubom, uvijek svjesni da ih posvuda prate Ahabovi despotskipogledi.No da ste Ahaba mogli pomno promatrati u časovima potajne iskrenosti,

kad je mislio da je sam i da ga prati pogled samo jednog čovjeka, onda bistevidjeli kako te iste oči, kojih se tako plašila čitava posada, zaplašeno poničupred nedokučivim Parsovim pogledom, ili barem kako taj pogled nekakoneobjašnjivo djeluje na Ahaba. Mršavi je Fedallah sada počeo bivati joščudnovatijim, obuzimala ga čudna drhtavica i neočekivano ga prožimalahladna jeza, te su svi u njega pogledali nekako sumnjivo, u nedoumici — neznajući je li on zaista smrtnik od krvi i mesa, ili je samo drhtava sjena kojalazi po palubi, sjena nekakva nevidljiva tijela. I ta je sjena uvijek bilaprisutna. Jer za Fedallaha nikad se nije pouzdano znalo silazi li barem noćupod palubu da se odmori i otpočine. Sate bi i sate stajao tako nepomičan:nikad da se samo i nasloni a kamoli da sjedne, i njegove mrke, iznurene, a

ipak žive oči kao da su jasno govorile: »Mi stojimo na straži, bez sna i bezpočinka.«A u koje god bi doba dana ili noći mornari došli na palubu, ugledali bi

pred sobom Ahaba kako stoji ili u svojoj uobičajenoj bušotini, ili kakoravnomjernim korakom šeta točno određenim pravcem, od glavnog dokrmenog jarbola, ili pak sa šeširom namaknutim na oči stoji nasredtambuća, sa zdravom nogom na gornjoj stepenici, kao da će sad zakoračitina palubu. Stajao je tako sve te dane i noći, nepomično i ne silazeći u kajituda prilegne, te mornari nisu nikad znali jesu li mu oči pod onim širokimobodom sklopljene ili pak budno prate kretanje prisutnih. Stoji tako, a satise toče, ali on ne mari za noćni hlad i vlagu, i kapi rose cijede se s ukrućenašešira i kabanice. Vlagu koja mu se noću upijala u odijelo sasušilo bi nanjemu sutradan sunce, i tako je dan na dan i noć na noć provodio na palubi inije više ni silazio u kajitu: što god bi mu odande trebalo, po to bi nekogaslao onamo.I jeo je pod vedrim nebom, to jest samo svoja dva obroka: doručak i ručak,

a večere ni da okusi. Ni brade nije podrezivao, pa mu je rasla tamna izamršena, poput iščupana korijenja izvaljena stabla što još vegetira iako jekrošnja već uvenula. No premda je sve svoje vrijeme provodio na straži napalubi, a i Pars neprekidno bdio neumoran i tajanstven, ipak ta dvojica nisukanda nikad među sobom razgovarala, osim nakon dugih stanki, kad je tobilo potrebno s kakva nevažna razloga. Iako se činilo da ih potajno združujeneka moćna čarolija, ipak izvana, posadi punoj poštovanja, bijahu kao dvasuprotna i golemom daljinom rastavljena pola. Ukoliko bi po danu iizmijenili nekoliko riječi, po noći bi obojica zanijemjela kao zaliveni, pa nislovca da prozbore. Stoje sate i sate pod zvjezdanim nebom, u mrtvoj tišini.Ahab u tambuću, Pars kod glavnog jarbola, daleko jedan od drugoga, aliipak piljeći jedan u drugoga, i kao da Ahab u Parsu nazire svoju ispruženusjenu, a Pars u Ahabu vidi svoje napušteno tijelo.No ipak, kako se svakog dana, svakog sata i svakog časa obraćao

podčinjenima izdajući im zapovijedi, Ahab u biti bijaše kanda neovisangospodar, a Pars samo njegov rob. Ali uza sve to činilo se da su obojicazapregnuta u isti jaram i da ih naprijed goni neki nevidljivi tiranin, goni njihdvojicu, slabu sjenu i čvrsto tijelo uz koje se sjena prilijepila. Bio taj Parskakav mu drago, ipak je čitavu okosnicu i rebra činio jaki Ahab.Tek što bi se prvi blijedi trak zore pojavio, odjeknuo bi Ahabov metalni

glas: »Straža na jarbole!« — i po cio dan, sve do smiraja i sumračja, i još

dugo poslije, odzvanjao bi taj isti glas kad god bi kormilar udarao u zvono.— »Vidite li što? Motrite oštro! Oštro!«No tri-četiri dana nakon susreta s tužnom »Rahelom« koja je tražila svoju

djecu, i pošto još nigdje nije bio opažen nijedan mlaz, sumanuti starac kaoda je posumnjao u vjernost svoje posade, odnosno u najmanju ruku upouzdanost svih svojih momaka, osim svojih poganskih harpunaša, te jekanda čak sumnjao ne zatvaraju li možda i sami njegovi časnici Stubb iFlask hotice svoje oči pred onim za čim on tako žudi. No ako je zaista isumnjao, ipak nije govorio o tome, premda im je to znao natuknuti svojimdržanjem.— Ja ću prvi ugledati kita! — reče Ahab. — Jest, sam Ahab mora da

dobije zlatnik!I svojim rukama oplete jedan koš burinom[501] i naredi jednome mornaru

da se popne na velejarbol i da na vrhu pričvrsti jolaču[502]. Zatim prihvatiprovučeni teklac s oba kraja. Za jedan kraj pričvrsti košaru, dok je za drugipripremio klin, da ga pričvrsti o razmu obodnice. I tada, držeći još uvijekjedan kraj užeta u rukama i stojeći kraj klina, preletje očima po svojimljudima, promotrivši sve jednoga po jednog, i zaustavljajući pogled dugo naDaggoou, Tashtegu i Queequegu, ali izbjegavajući Fedallaha. Zagledavši ses povjerenjem u svoga prvog časnika, reče: — Dohvati konop, gosparu, utvoje ga ruke stavljam, Starbuck! — I rekavši to smjesti se u koš i zapovjedida ga povuku gore na njegovo sjedište. Starbuck je na kraju osigurao uže, inakon toga ostao uza nj. Tako je Ahab, držeći se jednom rukom vršnognastavka[503], gledao u daljinu, milje i milje naprijed i natrag, nadesno inalijevo, jer je s te velike visine mogao obuhvatiti čitavo obzorje.Kad neki mornar radi visoko u snasti, gdje nema pravog uporišta za noge,

pa kad ga tako pomoću jolače izvuku navrh jarbola, onaj slobodni krajužeta, omotan oko kakve bitve ili klina, predaje se na posebno čuvanjejednome od ljudi na brodu. Jer u takvu zamršenu spletu opute i vrvi[504] nemože se uvijek nepogrešivo razlikovati s palube koji se kraj odnosi na kojeuže, a kako se na palubi svakih nekoliko minuta ti krajevi konoparazvezuju, to bi se lako moglo dogoditi da se kobnom pomutnjom razveže itaj konop, i tako bi onaj čovjek gore, da ga ne čuva posebna straža što stojikraj njegova užeta, proletio zrakom i pljusnuo u more. I stoga Ahabovpostupak nije bio nimalo neobičan. No čudno je bilo samo to što je bašStarbucka izabrao za svoga čuvara, upravo njega koji se bio usudio

protusloviti mu i oprijeti se njegovim odlukama, a uz to jednoga od onih nakoje je pomalo sumnjao da im baš nije previše stalo do njegova cilja. Bilo ječudno što je baš toga čovjeka odabrao za svoga čuvara, i svoj život namilost i nemilost povjerio upravo onome u koga se nije sasvim pouzdavao.Nije prošlo ni deset minuta što su Ahaba prvi put izdigli na njegovo visoko

sjedište, kadli jedan od onih crvenokljunih grabljivih morskih sokola kojipo tim geografskim širinama tako često salijeću kitarske brodove iuznemiruju mornare na jarbolima, poče klikćući i pišteći strelovito ikrivudavo kružiti Ahabu oko glave. Zatim se vinu oko tisuću stopa u visinu,te se opet stade spuštati u spiralama i ponovno zakruži Ahabu oko glave.No Ahab je ukočena pogleda zurio u daleko i zamagljeno obzorje te nije ni

opazio grabljivice, a niti bi se tko drugi osvrtao na to da se slučajno našao ublizini, jer takvi prizori nisu rijetkost na brodovima. Ali tih je dana svakimornar u svakoj sitnici vidio nešto značajno, i sve mu je na nešto slutilo.— Čuvajte šešir, gosparu! — odjednom zavika mornar Sicilijanac, koji je

držao stražu na krmenom jarbolu i stajao iza Ahaba premda ponešto niže odnjega, te je njih dvojicu razdvajala samo uska ali duboka provalija.No uto se već spustilo suro krilo i zastrlo starcu oči: kukast kljun kljucnu

mu po glavi, i crni soko zaklikta te sa svojim plijenom u pandžama sunuuvis i diže se nebu pod oblake.Oko Tarkvinija[505] triput je kružio orao, odnio mu kapu s glave i opet je

vratio, a Tanaquila, Tarkvinijeva žena, reče na to da će joj muž postatirimski kralj. Ali samo zbog činjenice što je orao vratio kapu, smatrao se tajpredznak dobrim znamenjem. Ahabov šešir nije nikad vraćen: morski jesoko odletio sa svojim plijenom daleko naprijed pred pramcem, dok ga nijesasvim nestalo. A u tom času vidje se neka nejasna mrljica kako s one silnevisine pada u more.

131. »PEQUOD« SUSREĆE »RADOST«

Uporni je »Pequod« svejednako plovio, burni valovi i dani prolazili, a onamrtvačka bova za spašavanje sveudilj se lako njihala, kadno se u daljinipojavi brod, tužnom ironijom okršten imenom »Radost«. Pošto se brodpribližio, svi su pogledi bili uprti u njegove debele grede, zvane statve, kojena nekim kitarkama prelaze preko kasara u visini od osam do deset stopa, asluže da pridržavaju rezervne, neopremljene i oštećene čamce.Na tim smo gredama vidjeli polomljena bijela rebra i slomljene daske

nekadanjeg čamca i kroz tu smo olupinu gledali kao kroz oljušten iraskliman konjski kostur kojemu se izblijedjele kosti sablasno bjelasaju.— Jesi li vidio Bijeloga kita?— Pogledaj samo! — odvrati kapetan upalih obraza, koji je stajao

naslonjen o razmu, te doglasalom pokaza na razbijeni čamac.— Jesi li ga ubio?— Još nije skovan harpun koji će njega ubiti! — odgovori stranac i

turoban pogled svrnu na visaljku što se zaokružila na palubi. Toj su visaljkimornari u tišini zašivali krajeve.— Nije skovan? — usklikne Ahab i dohvati Perthov harpun s njegova

ležaja. — Vidiš li ovo, ti iz Nantucketa? U ovoj ruci držim njegovu smrt! Ukrvi i munjini kalio se ovaj čelik, i kunem se dušom i tijelom da ću ovoljuto željezo triput zarinuti u najosjetljivije i najbolnije mjesto iza njegoveperaje, gdjeno kuca bilo njegova života!— Onda neka ti Gospod bude na pomoći, starče! Vidiš li ovo? — i pokaza

na visaljku. — Sahraniti mogu samo jednoga od petorice valjanih momaka,koji su još jučer bili zdravi i veseli, ali mrtvi prije nego što se unoćalo. Isamo toga jednog mogu sahraniti, jer drugi su bili sahranjeni prije nego štosu umrli! Brod tvoj plovi nad njihovim grobom!A zatim se okrenu, te će svojim ljudima: — Jeste li završili? Stavite dasku

na ogradu! Položite tijelo na dasku! Tako, a sad... O, Gospode — iuzdignutih ruku priđe mrtvom tijelu — neka uskrsnuće i život...— Jedra uvjetar! Usmjeri naprijed! — grmnu Ahab, i njegov glas prosiječe

zrak, kao da je grom nebo proparao.Ali ma kako se naglo »Pequod« okrenuo, ipak ga je zaprsnuo i dohvatio

pljuskac kad je mrtvo tijelo pljusnulo i zaronilo u more: osuo se prsak pokorabu, prsak sablasnog krštenja.

Kad je Ahabov brod kliznuo podalje od »Radosti«, ukaza se na krmimrtvački plovak za spašavanje.— Hej, ljudi, pogledajte onamo! — zaori zlosutan glas iz pravca njegove

brazde. — Hej, vi stranci, zaludu vam je bježati ispred našega tužnogpogreba: okrenuli ste nam krmu da nam pokažete svoj lijes!

132. SIMFONIJA

Vedro se nebo modrilo kao čelik. U tome azurnom plavetnilu stapalo senebo s morem, i obzorje se gubilo, te bi ga jedva mogao i nazrijeti, samo jesanljivi uzduh bio prozračan i blag, kao pogled žene, a more, nabreklo odsnage i jedrine, disalo dugim, čvrstim zamasima svojih uzbibanih valova,snažno kao Samsonove[506] grudi u snu.Tu i tamo u visini lepršala krilašca, bijela poput snijega krilašca sitnih,

neokaljanih ptica: bijahu to nježne misli ženske atmosfere; a dolje, umodrim dubinama, prolazili golemi levijatani, morski psi i sabljari: bijahuto prkosne, buntovne i krvničke namisli muškog mora.Premda je postojao taj unutarnji kontrast, izvana se ta različnost očitovala

samo u sjenama i odrazima, te su more i atmosfera ipak bili jedno. Samo suse, da tako kažemo, po rodu razlikovali.Visoko gore, poput veličajnog cara i kralja, sunce kao da je vjenčavalo

gordo more s blagom i prozračnom atmosferom. A na crti što opasujeobzorje, blago i plašljivo treptanje, kakvo se najčešće opaža ovdje naekvatoru, označavalo je strasno, drhtavo povjerenje, ljubavnu strepnju, ukojoj jadna nevjesta poklanja svoja njedra.Ahab čvrst i neumoran stajao u blistavoj vedrini mladog jutra, stajao kao

prikovan, lica bolno izborana i namrštena, divlje odlučan i uporan, a oči muse žarile poput žeravice, zapretane ispod pepela ohladnjela ognjišta. Stojećitako diže isprepucalu obrazinu svoga staračkog lica i zagleda se u prekrasnodjevojačko čelo nebesko.O, besmrtna mladosti i nevinosti nebeskog plavetnila! Nevidljiva krilata

bića što veselo lepeću posvuda oko nas! O slatko i mazno djetinjstvo zraka inebesa! Nimalo niste marili za nerazmrsivo klupko bola koje se grčilo usrcu starog Ahaba! Tako sam i ja gledao malu Miriam i Martu, vilenasmijanih očiju, kako bezbrižno skakuću oko svoga starog oca i kako seigraju vijencem oprljene kose koja raste na rubu ugašena vulkana njegovamozga.Izišav polako ispod tambuća, Ahab prijeđe preko palube na drugu stranu,

te se zagleda u more: vidje kako sjena u vodi tone sve dublje i dublje što seviše trudi da pogledom dokuči bezdano dno. Ali blagovonje onogazačaranog zraka kao da je načas ublažilo rak-ranu što mu je izjedala srce irastakala dušu. Taj blag i mio lahor, to radosno nebo, najposlije ga zahvatiše

i pomilovaše. Kruti svijet, maćehinska zemlja koja ga je tako dugo bilaokrutnošću, sada kao da je ovila svoje ruke oko njegova prkosnog vrata, tekao da nad njim roni suze radosnice, kao nad čovjekom koji dodušetvrdoglavo luta po bespućima, ali ga još ipak može privinuti na svoje grudi,spasiti ga i blagosloviti. Ispod Ahabova zgužvana šešira kanu suza u more imožda cio Pacifik nije u tom času krio u sebi većeg blaga do te kapi čemerai bola.Starbuck je vidio starca, vidio kako se teško naslanja na ogradu, i njegovo

je vjerno srce u tom času kanda čulo neizmjerno bolno jecanje što seizvijalo iz središta te radosne vedrine naokolo. Pazeći da ga se ne dotakne ida sam ostane nezapažen, ipak mu se približi i stade do njega.Ahab se okrenu.— Starbuck!— Gosparu?— O, Starbuck! Blag vjetrić pirka oko nas, a nad nama je nebo tako vedro

i spokojno. Bijaše baš takav dan, upravo tako divan kao današnji, kad samubio svoga prvog kita, ja, dječak-harpunaš od osamnaest ljeta! Davno je tobilo, četrdeset je odonda ljeta! Četrdeset dugih godina neprestanog kitolova.Četrdeset ljeta oskudice, opasnosti, nevremena i oluja! Punih četrdesetgodina na nesmiljenom moru. Već je četrdeset godina što je Ahab napustiomirno kopno, četrdeset godina ratuje protiv jezivih morskih bezdana. Da,da, od tih četrdeset ljeta nisam ni tri godine proveo na kraju. Kad se samosjetim toga života kojim sam ja živio, očajnog samovanja i zajaženeusamljenosti u kojoj kapetan mora živovati, a koja propušta samo ponekitračak i dašak miline sa zelenog kopna! O, teška li i preteška tereta, o, pustali robovanja i tlake kapetana koji zapovijedaju brodom! Kad se samo sjetimsvega toga, onda mi postaje jasno da sam sav taj jad i čemer samonaslućivao i da ga tek sada osjećam u svoj njegovoj beznadnosti! Četrdesetgodina hranio sam se tvrdim i slanim zalogajima, baš kakva je bila iduševna mi hrana! Dok je i najveći siromah ondje, na kraju, mogao svakogdana ubirati zrelih plodova sa stabla i pojesti krišku svježeg kruha, dotlesam ja lomio i griskao korice pljesnive galete! Mora i oceani dijelili su meod mlade žene s kojom sam se vjenčao kada sam već bio prevalio pedesetu,a sutradan sam otplovio prema Cape Hornu, ostavivši gotovo netaknutubračnu postelju! Žena? Moja žena? Bolje reći udovica kojoj muž još živi!Učinih jadnu djevojku udovicom kad je uzeh za ženu, Starbuck! S kojim lije pomamnim bijesom i ludom mahnitošću Ahab spuštao u more svoj

čamac, tisuću puta, i uvijek drhtao kao u ognjici i izgarao u vatri uzbuđenja,u ludoj hajci za svojim plijenom, i bio više nalik na demona nego načovjeka! Da, da, kako li je glup bio četrdeset godina, kako li je lud bioAhab, kakva jadna stara luda! Čemu hajke, borbe i nadmetanja? Čemu tajnapor, trud i upinjanje, te moja ruka umalo što nije usahla držeći kormilo,gađajući harpunom, udarajući kopljem? Da li se Ahab time obogatio, je listoga postao bolji? O, pogledaj, Starbuck! Zar nije nepravedno i okrutno štoje Usud htio da mi strašna neman odnese jednu nogu, meni koji sam se većtoliko pogrbio pod preteškim teretom? Makni mi s čela čupave sjedine štomi padaju na oči, jer ne vidim dobro, te bi tko mogao još pomisliti daplačem! Takve su sjedine mogle izrasti samo iz pepela! Jesam li zbilja takostar, tako strašno star, Starbuck? Osjećam samrtnu slabost i iznemoglost ikao da teturam i glavinjam, nalik na Adama koji pogrbljen posrće podbremenom mnogih stoljeća što prohujaše od propasti raja zemaljskog. OBože, veliki, milostivi Bože, daj da mi srce svisne i mozak prsne! O, koje lisprdnje, rugla i rugobe što je moja kosa pobijeljela! Zar sam se dovoljnonaužio zemaljskih radosti i slasti da sam sada sjedinama ovjenčan i daizgledam i da se osjećam tako nepodnošljivo starim? O, priđi, Starbuck,priđi bliže! Pusti da se zagledam u oči čovjeka, jer je to bolje nego gledati umore ili u nebo, bolje nego gledati u Boga! Tako mi zelenila rođenihpoljana, tako mi vatre na domaćem ognjištu, to je, o čovječe, čarobnoogledalo! U tvom oku odrazuje se slika moje žene i moga djeteta! Ostaj nabrodu, Starbuck, ostaj na brodu kada žigom sudbine ožigosani Ahabzametne hajku za Moby Dickom! Neću da dijeliš moju sudbinu, ne, samo tone! Neću da te nestane, jer u tvojim očima sja slika moga doma!— O, moj kapetane, kapetane, plemeniti starče u čijim grudima bije hrabro

srce! Zar se baš moramo hvatati ukoštac s tom prokletom ribetinom? Dođisa mnom! Bježat ćemo iz tih smrtonosnih voda, i kući se vratiti! I Starbuckima ženu i dijete, darove svoje mladosti, kao što su i tebi žena i dijetedarovi tvoje ljubavlju prožete starosti! Bježimo, bježimo, Ahabe! Daj da jošovog časa zabrodimo drugim smjerom! O, moj kapetane, kako li bi brodveselo sukao pučinom, a jedra se njegova ponosno nadimala od puste željeda što prije ugledamo stari naš, dobri Nantucket! Mislim, gosparu, da i tamou Nantucketu ima isto ovakvih blagih i vedrih dana.— Da, ima ih. I ja sam ih proživljavao, u ljetna jutra! Da, da, sad mu je

vrijeme da iza ručka malo prodrijema, a zatim se sinak budi, bacaka se ivrcka, sjeda na postelju, a njegova mu majka priča o meni, o meni starcu-

kanibalu koji plovi pučinom dalekih mora, ali će se opet vratiti i njihati gana svojim koljenima!— Eh, takva, baš takva je i moja Mary! Obećala mi da će moga sinčića

svakog jutra odnijeti gore na brežuljak, da prvi ugleda kako se na dalekomobzorju bjelasaju jedra očeva broda! Da, da, dosta je bilo, nećemo više!Kući se sad vratimo, u Nantucket! Hajde, kapetane, proračunaj kurs, pa dapramac usmjerimo put zavičaja! Sinak tvoj već čeka na prozoru, a moj nabrežuljku!No Ahab odvrati pogled. Strese se kao ogoljela voćka i zbaci sa sebe

posljednji sagnjio i smežuran plod.— Što je to bezimeno, nedokučivo, nešto nadzemaljsko što se nada mnom

steže i grči, i kao okrutna ruka nevidljiva gospodara i despota vlada nadamnom, te unatoč svoj ljubavi i prirodnim čežnjama, čekam i vrebam, usvako doba, spreman na borbu, spreman da u ludoj smjelosti učinim ono našto se po svojoj prirodi nikad ne bih usudio, niti bi mi srce dopustilo daučinim! O, Ahabe, Ahabe, jesam li to ja, Gospode, koji diže i upravlja ovommojom rukom, ili tko je to? No ako se veliko Sunce ne pokreće svojomvlastitom snagom, ako je samo sluga neba, a ni jedna se zvijezda ne miče smjesta ako je ne pokrenu neke nevidljive sile, kako je onda moguće da tomalo ljudsko srce bije, da taj jadni ljudski mozak misli, ukoliko sâm Bog nepokreće to srce, ne pokreće taj mozak i ne pokreće taj život, sâm Bog, a neja? Tako mi nebesa, čovječe, mi se na tom svijetu vrtimo poput vitla napalubi, a Sudbina je poluga! I sve to vrijeme nebo se modro osmjehuje nadbezdanim morem. Pogledaj tu tunu s dugim perajama! Tko li je nauči daprogoni i hvata tu sitniju ribu morsku lastavicu? Kamo dospijevaju ubojice,čovječe? Tko li će suditi i presuditi kad i samog suca odvlače pred sud? Noblag povjetarac ćarlija i lahori, nebo se smiješi blagom modrinom, a zraksada miri slatkim dahom netom pokošenih dalekih livada! Tamo su negdjena padinama Anda pokosili travu na livadi, Starbuck, i kosci sad počivaju ispavaju na svježem sijenu, na unaviljčenim otkosima. Spavaju? Eh, da, makako marno kosili i u plastove sadijevali, najposlije ćemo svi spavati podledinom. Spavati? Da, da, Starbuck, spavat ćemo i hrđati kao odbačene kosei srpovi, zaboravljeni lani na strništu!Ali se časnik nekamo tiho odšuljao, od očaja blijed kao mrtvac.Ahab prijeđe preko palube, pa se s druge strane broda zagleda u pučinu, no

časom protrne i zadrhta kad ugleda u vodi odblijesak nečijih očiju koje suga gledale. Fedallah stajao nepomičan, naslonjen na istu ogradu.

133. PRVI DAN HAJKE

Kad je te noći, za druge straže, stari — kao što je ponekad običavao —stupio na palubu i polazio prema svojoj bušotini, odjednom se trgnu tedivlje diže glavu, udišući morski zrak, kao što pametan brodski pasuzbuđeno njuška sve oko sebe kad se brod približava kakvu barbarskomotoku: Ahab reče da se po svoj prilici negdje u blizini nalazi kit. Zamalo sui svi ostali mornari na straži mogli osjetiti onaj čudni vonj koji se ponekadosjeća već onda kad ulješura plovi još na velikoj udaljenosti od broda. Initko se od mornara nije nimalo čudio kad je Ahab naredio — pošto jepogledao kompasnu iglu i bacio pogled na vjetrenicu[507], te izračunao štoje točnije mogao odakle dopire taj miris — da se izmijeni pravac kojimbrod plovi i da se skrate jedra.Kad je svanulo, pokazalo se da su mu zapovijedi bile sasvim na mjestu, jer

se na pučini ukazala odulja kao ulje glatka površina što se protezala ispredbroda, a što je sa svojim namreškanim rubovima bila nalik na onu metalnuglatkoću usred mora koja se pojavljuje prije plime ili oseke ili na ušćukakve duboke i brze rijeke.— Straža na jarbole! Svi na palubu!Daggoo je trima polugama, kao toljagama, stao udarati i bubnjati po krovu

kaštela, te je ta tutnjava i grmljavina budila mornare kao zvuci truba naSudnji dan, jer su u tili čas istrčali iz potpalublja, neodjeveni, noseći odijećuu rukama.— Vidite li što? — viknu Ahab, okrenuvši lice prema nebu.— Nema još ništa! Ništa, gosparu! — odjekivali glasovi s vrhova triju

jarbola.— Razapni vršnjače i sljemenjače, i sva letna jedra! Pošto su jedra bila

razapeta, Ahab podiže uvoj na konopu što je služio da njega njime podižuna vrh velejarbola, i poslije nekoliko časaka već su ga dizali. Ali tek što jeprevalio dvije trećine svoga zračnog puta i pozorno pred sobom promotriokroz vodoravnu prazninu između košnog i gornjeg jedra, najedanput sepoput galebova krika razliježe njegov glas: — Eno ga gdje mlaza! Tamomlaza! Grbina mu kao snježni humak! To je Moby Dick!Usplamtjeli i zagrijani poklikom koji su kanda istodobno prihvatila sva tri

stražara, ljudi pojuriše palubom te se počeše verati po snasti da što prijeugledaju slavnog kita kojega su već tako dugo progonili. Uto su i Ahaba već

izdigli na njegovo visoko sjedište, za nekoliko stopa iznad ostalihstražarskih mjesta. Tashtego je stajao na rejama košnog nastavka, te jeIndijančeva glava bila u istoj razini s Ahabovim petama. Iz te visine mogaose vidjeti kit na udaljenosti od nekoliko milja pred pramcem: na svaki udarmora zabljesnula bi visoka grbina, a tihi je mlaz ravnomjerno šikao uvis.Praznovjernim mornarima bijaše kao da su to oni isti bešumni mlazovi kojesu gledali u mjesečinom obasjanim noćima kad su plovili Atlantikom iIndijskim oceanom.— Zar nitko od vas prije mene ne ugleda njegova mlaza? — dovikivao

Ahab stražarima i ostalim mornarima koji su se oko njega penjali pobrodskoj snasti.— Vidjeh ga gotovo istog časa kad i vi, gosparu, i odmah sam se oglasio!

— reče Tashtego.— Nisi ga vidio istog časa, ne, i zlatnik pripada meni! Sudbina ga je meni

dosudila! Nitko drugi osim mene nije mogao prvi ugledati Bijelog kita! Enoga gdje mlaza! Eno ga gdje mlaza! I opet! Eno tamo! — vikao Ahab, aotegnuti mu krikovi podrhtavali prema trajanju pojedinih mlazova. — Sadće zaroniti! Spuštaj letna jedra! Uberi vršnjače i sljemenjače! Tri čamca,spremna! Starbuck, ne zaboravi, ti ostaješ! Tebi prepuštam brod! Kormilaru,prihvati![508] Tako, a sad drži! Eno, hoće da zaroni! Ne, ne, samo udararepnom perajom oko sebe. Čamci, spremni? Spuštaj! Spuštaj me, Starbuck,brže, brže! — I Ahab zrakom kliznu dolje na palubu.— Pliva ravno u zavjetrinu, gosparu! — podviknu Stubb. — Zamiče

nadesno! Još nije mogao ugledati naš brod!— Šuti, čovječe! Pripravni za praće! Vraćaj kormilo! Praćaj! U čamce!Ubrzo svi čamci, osim Starbuckova, pljusnuše u more, i začas se razapeše

jedra, a lopatice hitro zaveslaše, uskopaše pučinu kratkim, snažnimzaveslajima, u zavjetrinu, s Ahabom na čelu. Fedallahove oči sablasnozasvijetliše odbljeskom smrti, usta mu se iskriviše u strašnom grču.Kao tihe školjke Nautilusa[509] laki su pramci sjekli pučinu, ali su se samo

polagano primicali dušmanskoj nemani. Što su joj se više približavali,ocean bivao sve tiši i ravniji, kao da je prostro sag po svojim valovima:mirno se sterao kao široko polje u podnevnom suncu. Najposlije zadihanihajkač dođe tako blizu svojoj prividno bezazlenoj žrtvi te se čitava grbina,koja se caklila i bjelasala, jasno raspoznavala kako klizi pučinom kaoosamljen kakav otok, optočen pjenušavim zelenilom ustreptalih valića.

Ahab je vidio duboko urezane bore koje su se verugale po lako ispupčenomčelu. Daleko pred tim snježnobijelim golemim čelom, na mekom sagu vode,sterala se bijela ljeskava sjena, praćena skladnom igrom valića. A straga,modre se vode slijevale i miješale u nemirnoj uvali ravne brazde, kojoj suna rubovima skakali i poigravali blistavi mjehuri što su se brzo rasprskavalina dodir lakih nožica stotina raskliktalih ptica koje su se naizmjencespuštale i uzlijetale i rasipale po moru svoje lako perje. I kao što iz obojenatrupa kakve galije strši vita kopljača, tako je i Bijelom kitu iz leđine virilatanka prepukla motka nedavno zabodenog koplja, a ovda-onda poneka odonih ptica koje su u gustim jatima nad grdosijom kružile poput lebdećegbaldahina, spustila bi se na tu kopljaču i njihala se tiho i saneno, dok bi jojdugo repno perje potitravalo kao zastavica.Neka dražest i milina, neka krepkost i slatkoća odmora u brzini,

zaodijevala kita što je klizio pučinom. Ni onda kad je Jupiter, u liku bijelabika, ugrabio Europu i s njome odmicao morem, dok se ona držala njegovihdražesnih rogova, a on iskosa, zaljubljenim očima, poglédao ljepojku ibajnim površjem brzo plovio ravno prema bračnom ležaju na Kreti[510] —ni sâm Jupiter, Bog nad svim bogovima, nije po svojoj dražesti nadmašioveličanstvenoga Bijelog kita kad je onako božanski klizio pučinom.Sa svih strana milovali ga nježni vali i zaostajali onda za njim čeznutljivo i

daleko, a on plovio dalje, gord, veličajan, očaravajući sve one koji su gagledali. Koje čudo što se našlo lovaca koji su se usudili zametnuti hajku iuhvatiti se s njim ukoštac, zaneseni i obmanuti svom tom blagošću imilinom, ali su se ubrzo kobno uvjerili kako je sav taj tobožnji mir samoruho kojim se zaodjela strašna oluja. Ali ti, mirna, zanosno mirna velja ribo,svejedno ploviš i varaš oko koje te prvi put gleda, mirno ploviš i ne mariš zasve one žrtve koje si prije toga začarala i uništila.Tako je kroz blage tišine tropskoga mora, između valova što od pusta

zanosa nisu kanda ni zapljuskivali, dostojanstveno plovio Moby Dick,sveudilj krateći pogledu svu strahotu svoje zaronjene tjelesine i potpunosakrivajući razjapljenu grozotu svojih čeljusti. No ubrzo se poče iz vodeizdizati prednji dio njegove trupine, i načas se čitava mramorna tjelesinazgrbi u visoku luku, poput Prirodnog mosta[511] u Virginiji, i prijetećimahnuv repnom perajom po zraku kao zastavom, veliko se boštvo takopokaza ljudskom oku, a onda zaroni i nestade. Bijele morske ptice još su

dugo kružile nad uzburkanim vrtlogom što ga je ostavio za sobom, spuštalese nad samo površje i čeznutljivo i u dvoumici lepršale svojim krilima.Uzdignutih vesala i na dno položenih lopatica, s jedrima nasumce

prepuštenim strujama vjetra, tri su čamca sada tiho i pritajeno klizila,čekajući da se Moby Dick opet pojavi.— Čitav jedan sat! — reče Ahab, koji je stajao kao ukopan na krmi svoga

čamca. Pogled mu se otimao u daljine, povrh mjesta ispod kojeg je ribakanestalo, lutao u modrine i pusta prostranstva u zavjetrini. No to je potrajalosamo časak, a onda je opet zažagrenih očiju zvjerao na sve strane, kao da ćeobuhvatiti čitavo vodeno obzorje. Vjetar opet poteže, more se ganu,usplahiri, zatalasa.— Ptice! Ptice! — uskliknu Tashtego.U dugom nizu, kao što lete čaplje, letjele ptice prema Ahabovu čamcu, pa

kad mu dođoše nadomak, počeše lepršati nad vodom i neprestano kružiti iizvijati radosne krikove, pune očekivanja. Njihove su oči oštrije od ljudskogpogleda. Ahab nije mogao još ništa razabrati u moru. A onda najedanput,kad se dublje zagledao u vodu, opazi u pustoj dubini neku bijelu živu mrlju,ne veću od bijele lasice, vidje kako se čudesnom brzinom diže i postaje sveveća, a onda se obrnu, i tada su se jasno razabrala dva duga, svinuta nizabijelih i blistavih zuba koji su sve više izranjali iz morske dubine. Bijahu torazjapljena usta Moby Dicka i svedene mu čeljusti, dok mu se zasjenjenatjelesina još gubila u morskoj modrini. Bjelasale se ralje i zjapile ispodčamca, kao širom otvorena grobnica od bijela mramora. Ahab naglo povučekormilo ustranu, da svoj čamac makne iz dohvata toga strašnog priviđenja.Zatim naredi Fedallahu da zauzme njegovo mjesto, a sam pođe na pramac,dohvati Perthov harpun i zapovjedi ljudima da pograbe vesla i da buduspremni na krmi.Ahab je, naime, tim okretanjem čamca namjeravao u pravi čas usmjeriti

pramac prema kitovoj glavi dok se ona nalazila još pod vodom. No kao dase dosjetio toj lukavštini, Moby Dick, u lukavosti i prepredenosti koju musvi pripisivahu, kliznu ustranu te svom dužinom svoje izbrazdene glavurdesunu pod čamac.Čamac se strese i zatreperi svakom trenicom i svakim rebrom, a kit leže

poleđice, poput kučka kad bi da zagrize, te oprezno i polako, kao kušajući,dohvati sav pramac među zube, tako te je njegova duga, uska i svedenadonja vilica stršila visoko u zrak, a jedan mu se zub zabušio u rašlje zavesla. Modrikasta i bisernobjeličasta nutrina te donje čeljusti dosezala do

kakvih pet-šest palaca Ahabu iznad glave i znatno ga još nadvisivala. U tomse stavu Bijeli kit poigravao krhkim čamcem kao okrutna mačka mišem.Fedallah sve to samo gledao, mirna oka i skrštenih ruku, ali obojeni članoviposade pobrzaše jedan preko drugoga da se što prije dočepaju krme ikrajnjeg ruba na njoj.I dok su se obje elastične valnice savijale, kit kao da se na taj đavolski

način poigravao tom na smrt osuđenom brodicom, a kako mu je tijelo za tovrijeme bilo zaronjeno ispod čamca, s pramca ga nitko nije mogao gađati,jer pramac, da tako kažemo, bijaše već gotovo sav kitu u raljama. Dok suostali čamci i nehotice zastali, kao u očekivanju onoga strašnog što će se utaj čas dogoditi pred njihovim očima, a što oni nikako ne mogu spriječiti, utom odsudnom času Ahab, lud od bijesa i očaja što mu je mrski dušmanintako nadohvat, a on živ i bespomoćan u njegovim strašnim raljama koje jetoliko mrzio, dohvati golim rukama kost goleme vilice i poteže divljomsnagom ne bi li kako istrgnuo čamac iz smrtonosnih kliješta. I dok se takouzalud upinjao i mučio, čeljust kliznu iz njegova dohvata, a krhke valnicepopustiše i prsnuše: strašne su čeljusti puznule bliže krmi, stegle se i kaodivovske kakve škare presjekle čamac, te istom pod vodom pustile da sobiju strana na površinu izrone zdrobljene olupine pregrižena čamca. Kadsu cjepotine iskočile iz vode, ljudi se na krmi pridržavahu razbijenihdijelova valnice, te se prihvatiše svojih vesala da se izvuku iz toga strašnogkruga smrti i zatora.

Moby Dick je kružio oko razbijenog čamca.

Prije nego što je čamac bio zdrobljen, Ahab je odmah uočio opasnost koja

im prijeti, i to po naglom izdizanju kitove glave i po lukavim njegovimpokretima. Pri takvoj jednoj kretnji, kad je grčeviti stisak kitovih zuba načaspopustio, golim je rukama posljednji put pokušao osloboditi čamac. Alikako je čamac kliznuo samo još dublje u kitove ralje i pritom se izvrnuoustranu, jer su čeljusti popustile, Ahab, koji se nagnuo naprijed, odletje umore.Ostavivši plijen, Moby Dick je okružen pjenom ležao sada nešto podalje

od mjesta brodoloma, izdizao svoju duguljastu bijelu glavurdu okomito uvisi opet je zaranjao pod valove, a vretenasta mu se tjelesina neprestano sporookretala. Kad bi se njegovo golemo bijelo, dubokim borama izbrazdanočelo izdiglo iz vode i sijevnulo do dvadeset ili više stopa u visinu,

zapljuštali bi vali s obiju strana, bacajući osvetnički prsak još više u zrak.[512] Tako se za oluje na Kanalu napol pritajeni valovi odbijaju od podnožjaEddystonea[513] samo zato da mu slavodobitno prekriju vrh svojomšumavkom i pjenom.Moby Dick ubrzo je došao u svoj vodoravni položaj i počeo naglo kružiti

oko razbijenog čamca, odbacujući uskopane valove ustranu i zapljuskujućiosvetničkim zamasima, kao da se sprema na drugi, još smrtonosniji udarac.Pogledajući na razmrskani čamac, ulješura kao da je padala u sve veći bijes,kao što su, prema pričanju u knjizi o Makabejcima, Antiohovi[514] slonovipočeli mahnitati u divljoj jarosti kad su ugledali krv grožđa i crvenog duda.Za to je vrijeme Ahab, napol zadušen u šumavki koja se dizala pod silnimudarcima kitove repine — kako onako sakat nije mogao plivati — ipakuspijevao održati na površini usred toga strašnog kovitlanja. Glavanemoćnog Ahaba nazirala se kao mjehurić što je odskakivao na valovima išto je svakog časa mogao prsnuti. Fedallah ga motrio hladno i bezradoznalosti, skutren negdje pri vrhu razmrskane krme prepolovljenogčamca, a ostali članovi posade, koji su se grčevito držali olupine pramca štoje plutala na drugoj strani, nisu mogli priteći u pomoć svome kapetanu, jerse i sami jedva jedvice držahu nad vodom. Gledajući Bijelog kita, koji jepoput planeta kružio u sve užim krugovima oko njih, bijahu kao obamrli odstraha, jer se činilo da bi svakog časa mogao vodoravno na njih nasrnuti. Ipremda su se ostali, neoštećeni čamci njihali tu na valovima u neposrednojblizini, ipak se nisu usudili zaći u taj kovitlac i navaliti, jer je to mogao bitisignal za Moby Dicka da dotuče brodolomce koji su sada lebdjeli izmeđuživota i smrti, te bi posigurno poginuli ne samo Ahab i njegova posada negoi sami spasavatelji. Izbuljenih očiju od puste strave, držahu se dakle, izvanruba toga jezivog, smrtonosnog kovitlaca, kojemu središte sada bijašeAhabova glava.Sve su to otpočetka promatrali mornari s jarbola na brodu, te sada

potegoše križeve, i brod zaplovi na mjesto nesreće. Sad se brod već tolikopribližio te je Ahab, koji se borio s valovima, mogao doviknuti: —Zaplovite... — ali ga istog trenutka zapljusnu jedan od valova koje je MobyDick pod sobom kopao, te ga načas preplavi i prekri. No Ahab se branio iotimao iz sve snage, a jedan ga val izdiže visoko; u tom je času Ahab uspiou dva krika izbaciti svoju zapovijed: — Zaplovite na kita! Otjerajte ga!

»Pequodov« se pramac usmjeri tim pravcem, probi začarani krug inajposlije otjera neman iz blizine njezinih žrtava. Kad je Moby Dickzlovoljno zaplovio na suprotnu stranu, brodice poletješe da spasebrodolomce.Ahaba povukli u Stubbov čamac. Oči mu bile zakrvavljene i gotovo

obnevidjele, a po dubokim brazdama na njegovu licu stinula se sol. Predugai grčevita napetost naposljetku popusti, i nemoć ovlada njegovim tijelom, teje ležao na dnu Stubbove brodice, skršen i slomljen, poput čovjeka koga supregazila čitava stada slonova. Iz dubine njegovih prsiju izvijali se bezimenibolni krikovi, poput samotnih jauka iz crnih provalija.No ta krajnja iznemoglost i iscrpljenost bijaše samo trenutačna. Jaki ljudi

gorda srca zgusnu i savladaju u jednom jedinom času sve boli koje polakorastaču duše slabića kroz čitav život. I tako ta gorda srca, iako svaki putpate kratkotrajno ali živo, ipak, ako to bogovi odrede, zgrnu u životu čitavostoljeće bola, sastavljena od intenziteta pojedinih časaka, jer takveplemenite prirode u sebi obuhvaćaju čitav obujam nižih duša, mnoštvositnih života, zgusnutih u jedno.— Je li harpun spašen? — promrsi Ahab i napol se pridiže, podbočiv se

jednom rukom.— Da, gosparu, nije ni bio bačen! Eno ga! — reče Stubb, te mu ga pokaza.— Stavi ga tu preda me! Je li tko od naših nestao?— Jedan, dva, tri, četiri, pet: pet ih je bilo, gosparu, a pet ih je i sada.— Dobro je. Pridrži me, momče! Hoću da stanem! Tako, sad ga vidim!

Eno ga, eno ga tamo, plovi u zavjetrinu! Kakva li mlaza! Ruke k sebi, menine treba ničije pomoći. U Ahabovim žilama i kostima opet struji vječna krv!Razapnite sva jedra! Na vesla! Vraćaj kormilo!Često se događa da koji drugi čamac primi brodolomce s razbijenog

čamca, te onda svi zajednički prionu uz vesla i nastave potjeru udvojenomsnagom. Tako je bilo i sada. Ali ojačana snaga čamca nije se mogla mjeriti susplamtjelom silinom kita, koji kao da je utrostručio brzinu svake svojeperaje, te plivao tako strelovito da je odmah svima bilo jasno, nastavi li setako, hajka će se produžiti u beskraj, da ne kažemo u beznađe. Nema teposade koja bi u tim prilikama mogla izdržati napore neprekidnog veslanja,jer se takav krajnji napon svih snaga može izdržati samo kratko vrijeme. Ikako to već biva, sad je sam brod zamijenio hajkače u čamcima, i stoga susvi čamci veslali prema »Pequodu«. Mornari povukoše čamce na sohe,pošto su već prije izvukli na palubu olupine razbijene brodice. Razapeta

jedra počeše nositi, uz glavna razapeše i pomoćna jedra, i tako je »Pequod«,načičkan jedriljem, nalik na dvostruka krila albatrosa, jedrio zavjetrinom, zabrazdom Moby Dicka. Svako malo, u dobro znanim vremenskimrazmacima, javljale straže sa promatrališta na jarbolima kad god bi se udaljini ukazali bijeli, blistavi vodoskoci, a kad bi odjeknuo zov mornara,javljajući kako je kit netom zaronio, Ahab bi okrenuo šetati po palubi skompasnom urom u ruci, i kad bi minula posljednja sekunda onog sata štoga je Moby Dick provodio pod vodom, odjeknuo bi Ahabov glas: — Tko ćesada zaraditi zlatnik s jarbola? Jeste li ugledali Moby Dicka? — A kad biodgovor glasio »Nismo, gosparu!«, odmah bi naredio da ga povuku gore nanjegovo sjedište na jarbolu. I tako je prošao taj dan: Ahab je ili bionepomičan gore na svom jarbolu, ili je nemirno mjerio palubu šetajućinjome tamoamo.I dok je tako, sa šeširom namaknutim na oči, tumarao gore-dolje, ni s kim

ne bi progovorio ni riječi, samo što bi ovda-onda zazvao svoje ljude ilipodviknuo kakvu zapovijed, da ovo jedro još jače povuku, ili da ono drugojoš više rašire. Pri svakom zaokretu prolazio je kraj svoga razbijenog čamcašto ga bijahu naopačke položili na kasar, sa smrskanim pramcem irazbijenom krmom. Najposlije zastade pred tom olupinom. I kao što sepreko već natuštena neba ponekad povlače nove tmaste oblačine, tako sesad starčevo natmureno lice još više smrklo.Stubb vidje kako zastajkuje. Pomisli kako je to zgoda da se pohvali

svojom nepokolebljivom hrabrošću, ne iz taštine nego da ga njegov kapetanupamti kao odvažna i smjela momka, pa je sad pristupio i gledajući u tajbijedni olupak uskliknuo: — Magarac izbjegava čkalj, bode ga u gubicu,gosparu! Ha, ha!— Ej, bezdušna li stvora koji se može smijati gledajući pokrhanu brodicu!

O, čovječe, čovječe, kad ne bih znao da si hrabar i nesmiljen poput vatre,okladio bih se da si kukavac! Pred brodskom olupinom čovjek bi moraozatomiti svaki uzdisaj i svaki podsmijeh!— Jest, kapetane — javi se Starbuck i pristupi bliže. — Tužan je to i

svečan prizor, i znamenje, i to loše znamenje!— Znamenje? Znamenje? Ej, pusta li rječnika! Kad bogovi žele da nešto

objave čovjeku, oni će naći pravu riječ i u pravi čas, bez okolišanja, izbacitće mu istinu ravno u lice, i neće klimati glavom niti će se poslužiti traljavimbabljim naklapanjem! Otale, i da vas ne vidim više! Vas ste dvojica kao dvasuprotna pola jedne te iste stvari: Starbuck je naličje Stubba, a Stubb je

Starbuckovo naličje, i vas ste dvojica čitavo čovječanstvo, dok Ahab stojisamac čovjek na tom svijetu u kojem obitavaju milijuni ljudi, pa niti su muljudi ni bogovi susjedi! Studen me ledi, tresem se... Ej, što je sad! Ej, vigore, vidite li ga? Oglasite se na svaki njegov mlaz, sve ako izbacio i desetmlazova u jednoj sekundi!Dan gasnuo, zamirao, i samo je na obzorju zadnji sijevak u smiraje šuštao

rubom pozlaćena ruha. Zapasalo sumračje, tama se brzo sastavljala, ali sustraže na jarbolima ostale neizmijenjene na svojim mjestima.— Ne vidimo više mlaza, gosparu, mrak se hvata! — začu se glas s

jarbola.— Kojim je smjerom krenuo, kad ste ga zadnji put vidjeli?— Kao i prije, gosparu, plovio je zavjetrinom!— Dobro je! Sad će sporije ploviti kad se noć uhvatila. Dolje sljemenjače,

spuštaj letna jedra, Starbuck! Ne trebamo ga stići prije zore. Sad putujesvojom putanjom i malo će popostati. Ej, kormilo uvjetar! A vi odozgo,siđite na palubu! Stubbe, izmijeni stražu na velejarbolu, i neka ostane dokne svane! — A onda će prilazeći zlatniku na jarbolu: — Moj je dublon, jerja sam ga i zaslužio. Ali neka ostane tu dok ne ubijemo Bijelog kita! I tkoga prvi ugleda onog dana kad harpune zarinemo kitu u grbinu, njegov nekabude zlatnik! A ako ga ja opet prvi ugledam, razdijelit ću među vas desetputa toliko koliko vrijedi to zlato! A sad, na posao! Starbuck, preuzmizapovjedništvo nad palubom!I rekavši to, opet zađe pod tambuć, namaknu šešir još dublje na oči i

prostaja tako sve do zore, nepomično na svome mjestu: samo bi se ovda-onda malo uspravio, da vidi je li se noć već presvratila, je li na izmaku.

134. DRUGI DAN HAJKE

Tek što je zadanilo, nove straže zauzeše svoja mjesta na jarbolima.— Vidite li ga? — zazva Ahab, pošto je malo pričekao da se bolje rasvane.— Ne vidim ništa, gosparu!— Svi na palubu, pa neka se razapnu jedra! Ribak odmiče brže nego što

sam mislio. Razapnite vršnjače i sljemenjače! Trebalo je da svu noć budurazapete! Ali ne mari, bila je to mala počivka prije hajke!Valja usput napomenuti kako kitolovci na Južnome moru često ovako

uporno progone kakvu ulješuru, cio dan i svu noć, bez stanke i predaha.Tako su vješti, iskusni i samopouzdani neki od tih nantucketanskihzapovjednika, tako su od prirode nadareni, te će vam ponekad već poonome gdje je kit posljednji put viđen prilično točno unaprijed reći ne samokojim će smjerom i u koje vrijeme ploviti nego će proračunati i njegovuprosječnu brzinu. U takvim slučajevima ti su kitolovci nalik na pilota koji jeizgubio iz svog vidokruga obalu, ali točno zna u kojem se pravcu kopnoproteže, pa želi da se uskoro ponovno uputi tim smjerom, samo s drugestrane. Ti kitolovci poput pilota stoje za svojim kompasom i određuju smjerravnajući se po rtu što ga u tom času vide, da bi poslije to sigurnije zaploviliprema dalekom i sada još nevidljivom predbrežju do kojeg su naumili. Takoisto čini i kitolovac kad stoji za kompasom a progoni kita. Jer pošto jenekoliko sati pri danjem svjetlu progonio grdosiju i pažljivo bilježio njezinokretanje, kad se umrača i kad neman isčezne ispred njegovih očiju,kitolovcu ne smeta mrklica, i on će lukavo odrediti kurs kojim se ulješurakreće, kao što će i pilot točno proračunati u kojem smjeru leži onanevidljiva obala. Vješt i iskusan kitolovac može se isto tako sigurnopouzdati u onu brazdu povučenu po nestalnoj i promjenljivoj vodi kao ubrazdu iskopanu na kopnu. I kao što je moćni metalni levijatan modernihželjeznica poznat u svakome svom pokretu, te ljudi sa satom u ruci moguustanoviti njegovu brzinu — kao i liječnik djetetu bilo — i mogu sasvimspokojno reći da će taj i taj vlak stići u to i to vrijeme na to i to mjesto, takoi Nantucketanci poprilici proračunavaju vrijeme i mjesto toga levijatanamorskih dubina, izvodeći svoje zaključke na temelju brzine njegovakretanja. Govore u sebi kako će njihov kit za toliko i toliko sati prevalitidvjesto milja i naći se otprilike na toj i toj zemljopisnoj širini i duljini. A daga njegov račun dovede cilju, potrebno je da more i vjetar budu saveznicitoga kitolovca, jer inače sva njegova oštroumnost i umješnost neće donijeti

ploda: kakve li koristi što vješt pomorac sasvim pouzdano zna da se nalazi,recimo, devedeset i tri milje daleko od svoje luke, kad mu brod miruje napučini, i ni daška vjetra niotkud? Iz toga bi se dalo mnogo toga zaključitišto isto tako vrijedi i za kitolovačke hajke.Brod je jurio, ostavljajući za sobom brazdu nalik na onu koju će iskopati

promašeno topovsko tane što poput lemeša ruje zemlju.— Sto mu gromova! — zagraja Stubb. — Od ove brzine paluba ti kanda

izmiče ispod nogu, i zebe te oko srca! Ta brodina i ja dva smo hrabra druga!Ha, ha! Možete me, braćo, poleđice u more baciti, jer moja je kičma, tristomu jada, baš ko brodska kobilica! Ha, ha! Letimo ko strijele, ne ostavljamoprašine za sobom!— Eno mlaza! Mlaza ravno pred nama! — otegnu se zov straže s jarbola.— Eto, eto! — prihvati Stubb. — Znao sam, sad nam ne možeš uteći!

Mlazaj, mlazaj, mlazom dušu izmlazao! Oj, ribače, za tobom je đavozametnuo hajku! Mlazao ti koliko te volja, napuhao tjelesinu i plućne svojeduhaljke, Ahab će ti pustiti krv, ko mlinar kad svojom ustavom zajazujerijeku!A Stubb je govorio iz duše gotovo čitave posade. Od te mahnite hajke

svima je uzavrela krv kao od starog vina. Ne samo da su zaboravljenestrepnje i strah što su ga neki osjećali od Ahaba nego je potpuno raspršenasvaka malodušnost i svako kolebanje — sve se to u njima raspršilo, baš kaošto se prerijski zečevi rasprše pred bizonom. Usud ih svojom rukom ščepaoza dušu: opasnost minulog dana, jeziva neizvjesnost prošle noći i ludapoletnost u kojoj je njihov brod, sa svim jedrima uvjetar, gonio dušmana ubijegu, sve je to vitlalo njihova srca u divljem zanosu. Vjetar koji im jesilno napuhavao jedra, te se nadimahu ko kakve goleme bijele trbušine,tjerao je brod neodoljivim, nevidljivim rukama i u svojoj silini bijaše kaosimbol neke skrivene nevidljive snage koja je sve njih učinila poslušnimrobovima u toj bezumnoj hajci.Njih trideset bijahu kao jedan čovjek, jer kao što je jedan brod nosio sve

njih, premda nije bio načinjen od jednog komada nego se sastojao odrazličite građe, od hrastovine, javorovine i borovine, od željeza, pakline ikudjelje, ipak je sve to sraslo u jedno, u trupinu koja je sada sjekla more isrljala naprijed, upravljana i držana u ravnoteži kolumbom — tako isto i sviti različiti karakteri posade, neustrašiva srčanost jednoga, malodušnabojažljivost drugoga, svi grijesi i krivnje, sve te razlike bijahu staljene u

cjelovitu jedinstvenost, a sve opet bijaše usmjereno prema istome kobnomcilju što im ga pokazivaše Ahab, njihov jedini gospodar i njihova kolumba.Snast oživjela, vrhovi jarbola bili nalik na plamove krošnje, načičkane

ljudskim rukama i nogama. Neki se jednom rukom držali za križ, a drugomuzbuđeno zamahivali, drugi pak, sjedeći daleko na rubu uzbibanih križeva,zaklanjali oči od blijeska prejarkog sunca, i sve se to granje treslo, sveškripalo pod teretom tih plodova, tih smrtnika što bijahu sazreli da ih njihovusud ubere. Oh, a oni se još trsili i upinjali sve svoje snage da u tomemodrom beskraju ugledaju i pronađu onoga koji će ih uništiti!— Zašto se ne javljate kad ga vidite? — povika Ahab, pošto je poslije

prvog zova nekoliko minuta uzalud čekao da se ponovno oglase. —Povucite me gore, ljudi! Prevarili ste se: Moby Dick ne izbacuje samo jedanmlaz, pa da se onda povuče!Ahab je imao pravo: ljudi su u svojoj gorljivosti i uzbuđenju vidjeli nešto

drugo i pogrešno pomislili da je to kitov mlaz. Ubrzo je ta zabuna svimapostala jasna. Tek što su Ahaba povukli na njegovo visoko sjedište, a burinabila pričvršćena za bitvu na palubi, kadno se iz njegova grla izvi glas kojikao da bijaše znak nekom orkestru da zagrmi, te se zrak prolamao kao odpuščanih plotuna što biju jedan za drugim. Iz trideset pluća, kao iz tridesetkožnih mjehova, izvijao se pobjednički poklik, jer se mnogo bliže od mjestagdje je brizgao tobožnji kitov mlaz, milju i pol pred pramcem, ukazao samMoby Dick. Ali nije sad javljao svoju blizinu ponosnim i prkosnimmlazovima, onim staloženim brizgovima svoje tajanstvene fontane koja muizbija i pršti iz glave: javljao se sada svojim veličanstvenim i čudesnimskokom. Ulješura skače u visinu hučno i strelovito brzo iz morskogbezdana, hita se čitavom svojom tjelesinom u prozračnu modrinu i diže sasobom čitav brijeg uskipjele šumavke, bijele i blistave. Tako obilježavasvoje mjesto, vidljivo na sedam milja daleko. U takvim časovima rastrganivali što se viju i padaju od nje izgledaju kao njena griva. Taj skok čestoznači prkosan izazov.— Eno skače! Eno skače! — razlijegali se poklici kad je Bijeli kit u

junačkom prkosu poput lososa skakao prema nebu. Kad se tako izdigao izmodrine mora i njegovo se tijelo isticalo na rubu još tamnijeg nebeskogplavetnila, silan prsak što ga je dizao oko sebe u prvi se mah iskrio i blistaopoput blistave bjeline ledenjaka koja zasljepljuje, a zatim se bijela svjetlostmalo-pomalo gasila i blijedjela, te se najposlije pretvorila u suru sumaglicu,

nalik na sivkasto pramenje magle što se krade i povija dolinom prije negošto će kiša prosipiti.— Posljednji se put propinješ prema suncu, Moby Dick! — uzviknu Ahab.

— Kucnuo je tvoj čas, i ruka već steže harpun koji ti je namijenjen! Čamceu more! Svi u čamce! Samo jedan ostat će na prvenom jarbolu!Ljudi nisu marili za dosadne vrze na priponama,[515] nego su poput

zvijezda u prosutku slijetali na palubu po zaputkama i drugim konopima,dok su Ahaba nešto polaganije no ipak hitro i žustro spustili s njegovapromatračkog mjesta.— Spuštaj! — zavika tek što je stigao do svog čamca, rezervne brodice

koju su opremili minulog popodneva. — Starbuck, tebi predajem brod! Držise podalje od naših čamaca, ali ipak da nam se nađeš u nevolji! Svi čamci umore!Moby Dick kao da im je naumio zatjerati strah u kosti time što će prvi

navaliti. Okrenuo se i sada plovio ravno njima u susret. Ahabov se čamacnalazio u sredini, i starac je sve podvikujući hrabrio svoje ljude i govorio imkako će »glavom u glavu«, to jest da će zaveslati ravno grdosiji u čelo! Tose događa dosta često, jer do neke granice kit ne može opaziti svojeprotivnike kako mu se primiču, jer da su mu oči po strani. Ali prije nego štosu se dohvatili te granice, i dok je još jasno razabirao sva tri čamca baš kao itri brodska jarbola, Moby Dick je bijesno jurio i u tili čas nasrnuo međučamce: razjapljenih je ralja kao mahnit šibao repinom oko sebe, izazivajućistrašnu borbu na sve strane. Ne obazirući se na ljuto željezo koje su sa svihstrana bacali na njega, on je kanda namjerio samo jedno: uništiti i smrskatisvaku od dasaka od kojih su čamci sagrađeni. No posada je u čamcima nekovrijeme uspijevala izmicati njegovim bijesnim nasrtajima, ponekad samo zadebljinu daske, zakrećući čas u jednu, čas u drugu stranu, kao iskusni konjina bojnom polju, dok su Ahabovi nadljudski krikovi parali zrak i zaglušnonadvikivali sve ostale glasove.No naposljetku se Bijeli kit u svome zamršenom kruženju i okretanju tako

spleo i zavezao u nerazmrsive spletove triju mrlina kojima bijahu vezaniharpuni, zabodeni u njegovo tijelo, da su konopi bivali sve kraći i sve jačepotezali tri čamca prema harpunima usađenim u njega. Kit zaplovi maloustranu, kao da želi prikupiti snage za novi i još strašniji nasrtaj, a Ahabiskoristi tu priliku da odmota nešto mrlina i da ponovno poteže i izvlači, unadi da će tako barem donekle razmrsiti prepletene konope. I dok on tako,

odjednom mu se ukaza nešto što bijaše strašnije i od kučkovih razjapljenihralja.Poispadali harpuni i koplja zaboli se kao izvojci u ispremotane i sklupčane

konope i mrline, i metalni šiljci i čaklje stravično bljeskali i uza sablastanfijuk letjeli zrakom ravno prema pramcu Ahabova čamca. Bila je tu samojedna mogućnost, samo jedan izlaz. Zgrabivši brodski nož, Ahab odlučnozamahnu i presiječe sve ono što je njegov čamac držalo privezanim uz kita,i dovede svoje plovilo u ravnotežu. U tom trenutku Bijeli kit nasrnu napreostale spletove konopa i s neodoljivom snagom povuče Stubbov iFlaskov čamac, koji bijahu najviše zapleteni — povuče ih prema svojojrepini, te ih tresnu jedan o drugi kao dvije ljuske kojima val mlata o obalu.Zatim zaroni, i u hipu ga nestade u uskipjelu vrtlogu, u kojem se nekovrijeme kovitlahu mirisne cjepotine cedrovine, nalik na zrnca muškatnogoraščića bačena u vrč uskipjela punča.Dok je vir kovitlao u svome krugu ljude tih dviju posada, koji su se

nastojali uhvatiti za mrlinske bubnjeve što se svejednako okretahu, za veslai ostalo drvlje koje je plutalo po valovima, i dok se mali Flask poput praznezačepljene boce koprcao i klizio po dasci, ritajući se nogama naokolo idižući ih uvis da bi izmaknuo kučkovim raljama, a Stubb iz svega glasadozivao u pomoć ne bi li ga tko čuo i izvukao, i dok je sve to vrijemeAhabov presječeni mrlin omogućavao da njegov čamac slobodno plovi pozapjenjenoj vodi i da spašava koga stigne — u tome bijesnom kovitlacusvakojakih opasnosti, nevidljive cime kao da su Ahabov čamac, dotadnedirnut, podigle u visine: najednom iskoči Bijeli kit iz vode, sunu poputstrijele okomito uvis te udari glavurdom u dno Ahabove brodice da jepoletjela u zrak i zatim, prevrnuvši se nekoliko puta, pljusnula natrag umore, sa dnom izvrnutim uzgor, tako te su se Ahab i njegovi ljudi kobeljali iizlazili ispod nje kao tuljani iz kakve pećine na obali.U prvi čas, kad je izronio na površinu, kit zaplovi malo podalje od središta

strave i užasa što ih je izazvao, te je sada ležao ledima okrenut premamjestu nesreće; neko je vrijeme lagašno zapljuskivao perajama po vodi sjedne i s druge strane, i kad god bi napipao kakvo izgubljeno veslo,cjepotinu ili ma kako malu treskolinu, brzo bi zamahnuo svojom repinom išibnuo njome u tom pravcu. No ubrzo mu kanda bijaše dosta, kao da seosjećao zadovoljnim što je tako temeljito obavio svoj posao, te ponovnozasiječe svojom izbrazdanom glavurdom zatalasanu površinu, vukući za

sobom zamršene konope, te usmjeri u zavjetrinu, mirno i bez žurbe, nalikna putnika koji putuje razborito i odmjerena koraka.Kao i prije, brod je i sada pozorno pratio sve što se pred njim zbiva, te

ponovno zabrodi da spasi brodolomce. Spustivši čamac u more, mornariuzeše izvlačiti iz mora svoje drugove, mrlinske bubnjeve, vesla i sve ostalošto im je došlo nadohvat. Naposljetku svi brodolomci sretno dospješe napalubu, a tu su naslagali i spašene predmete. Poneki je od posade uganuopleće, iščašio ruku ili gležanj, tu i tamo koja modrica, ali ništa krupno.Bijaše svinutih harpuna i kopalja, nerazmrsivih spletova mrlina, slomljenihvesala i dasaka: svega je toga doduše bilo, ali sve u svemu kao da nitko nijeteže nastradao. Kao što su dan prije našli Fedallaha, tako sada nađoše iAhaba gdje se grčevito drži olupine svoga raskrhanog čamca i gdje priličnoudobno plovi, a nije bio ni tako iscrpljen kao za svoje prve nesreće.No kad mu pomogoše da se popne na palubu, svi su pogledi bili upereni u

njega: nije mogao stajati na nogama, nego se napol objesio o rameStarbucku, koji mu je prvi priskočio u pomoć. Njegova bijela koštana nogabijaše razmrskana, te je preostao samo malen, oštar badrljak.— Da, da, Starbuck, katkad godi i razgaljuje dušu kad možeš tako

otpočinuti malo, pa čovjek i ne pita na koga se naslanja! Kamo sreće da sestari Ahab češće tako naslanjao!— Željezna spona nije izdržala, kapetane — reče tesar, koji im se

približio. — Vjere mi, mnogo sam se trudio da mi posao bude što bolji!— Nadam se, kapetane, da niste slomili nikakvu kost? — priupita Stubb

iskreno zabrinut.— Jesam, Stubbe, sve je polomljeno i smrskano! Vidiš li? Ali usprkos

slomljenoj kosti, starcu Ahabu nije se ništa dogodilo! No meni ni jedna živakost moga kostura nije važnija od one mrtve koju sam izgubio. Nema togaBijelog kita, nema tog čovjeka ni đavla koji bi mogao okrnjiti dušu starogAhaba! Zar može ijedan visak dohvatiti tu dubinu ili neki jarbol doprijeti dote visine? Ej, vi gore! Kojim je smjerom krenuo?— U zavjetrinu, gosparu!— Vraćaj kormilo podvjetar! Razapnite jedra! Opremite preostale rezervne

čamce! Starbuck, pogledaj je li sva posada na okupu!— Dopusti mi, kapetane, da te najprije ispratim do rubnjaka.— Ah, što li me sad ljuto peče ta treština! Prokleta da je moja kob koja

mene, kapetana s nepobjedivom dušom, veza uz druga koji je takvaslabotinja!

— Gosparu?— Mislim na svoje tijelo, čovječe, a ne na tebe! Daj mi štogod da se

poštapim! Mogu se poslužiti i onim polomljenim kopljem! Pogledaj jesu lina broju svi ljudi! Doista ga još nisam vidio! Nebesa, pa to ne može biti! Onda je nestao? Brzo, sazovi sve ljude!Starčeva je slutnja bila opravdana. Izvršili su smotru posade, ali Parsa nije

bilo.— Pars! — uskliknu Stubb. — Zacijelo se zapleo...— Kuga te izjela i morija odnijela! Bježite, potecite, poletite na sve strane,

gore, u štivu, u kajitu, pod pramac, nađite ga, nađite ga! Nije moguće da jenestao!Ali se jedan za drugim vratiše da mu jave kako je Parsa nestalo, nigdje mu

traga.— Jest, gosparu — proslijedi Stubb — zacijelo se zapleo u vaš mrlin! Sve

mi se čini da sam ga vidio kako ga je vaš mrlin potegao dolje!— Moj mrlin! Moj mrlin! I njega više nema, zbilja ga nema? Nestao? Što

znači ta mala riječ? Kakvo li to posmrtno zvono udara te stari Ahab drhtidrhtavicom kao da je zvonik crkveni? I harpun nestao! Potražite u tojropotariji! Nađoste li ga, ljuto željezo, iskovano za Bijelog kita? Oh,zaboravih, ne tražite više! Da, lude li moje glave! Ta ovom sam rukombacio harpun, i sada strši iz goleme grbine! Ej, uprite oči, prikliještite kitasvojim pogledom! A sad brzo čamci da su spravni, vesla spremite, harpuneamo! Razapnite vršnjače! Praćaj! Sva jedra uvjetar! Kormilaru, čvrsto držikolo kormila i ne štedi snage! Ma i deset puta oplovio Zemlju, ma kroz nju ibrodom morao proći, najposlije ću ga ipak uloviti i smlaviti!— O, Gospode! Samo načas se ukaži, o, Gospode! — uskliknu Starbuck.

— O, starče, nikada ga nećeš uloviti! U ime Kristovo, okani se toga, đavoljaje to ludost, i još gore od toga! Dva već dana traje hajka, dva već dana samokrhotine oko nas! I nogu na kojoj si stajao opet je odnio ispod tebe! Nestaloje i zlokobne tvoje sjene... dobri dusi i anđeli hrle k tebi sa svih strana iopominju te: što bi još htio? Zar da se borimo i nosimo s tom razbojničkomnemani dok i posljednjega od nas ne utopi u svome smrtonosnom vrtlogu?Zar da nas sve do jednoga odvuče sa sobom u bezdan i u pakao da nas sjuri?O, lude li bezbožnosti i mahnita prkosa nastavljati hajku!— Starbuck, u posljednje me vrijeme neka blagost privlači k tebi, sve od

onog časa kad smo jedan drugome u očima vidjeli ono... sjećaš se i dobroznaš što mislim! Ali kad govorim o tom kitu, neka tvoje lice bude nijemo i

mirno kao ispruženi dlan ove ruke! Znaj, čovječe, i pamti da Ahab zauvijekostaje Ahab, mornar! Sve nam je to sudba tako dosudila, naše su nam ulogedane još milijardu godina prije nego što se ovaj ocean razlio kuglomZemljinom! Luđače! Usud određuje, a ja izvršujem, radim po njegovojzapovijedi! I pazi, ja sam ti starješina, moraš slušati moje zapovijedi...Ovamo, mornari! Pred sobom vidite starca, oborena i slomljena: poštapa sedrhtavim kopljem i jedva se vuče na jednoj nozi! To je Ahab, njegovo tijelo,ali je Ahabova duša poput stonoge, kreće se na stotinu nogu! Osjećam senapet, napol isukan, poput onih užeta što u oluji tegle razbijene brodove.Osjećam se tako, a valjda sam i nalik na nemoćnu karkašu. Ali prije negošto puknem i potonem, čut će se trijes i lomljava. I sve dok vam taj prasakuši ne zagluši, znajte da Ahabovo uže još tegli svojoj svrsi! Zar vjerujete,ljudi, u znamenja? Eh, onda prasnite u grohotan smijeh, i plješćite, tražiteda se opet pokažu, jer znajte, sve što tone, dvaput na površje izlazi, te se itreći put pojavi prije nego što zauvijek potone! I Moby Dicka čeka tasudbina, i s njime će tako biti: dva se dana redom javljao, a sutra će se trećiput pokazati. Još će jednom izroniti, ali posljednji put, da baci svojposljednji mlaz! Ej, ljudi, jeste li junaci?— Ko neustrašiva vatra! — podviknu Stubb.— I isto tako bešćutni — promrmlja Ahab.A kad su se ljudi otputili na pramac, Ahab nastavi za se: »Eh, znamenja,

pusta znamenja! A jučer sam isto tako govorio Starbucku kraj svogarazmrskanog čamca! O, sa koliko rječitosti i uvjerljivosti nastojim drugimaiz duše iščupati ono što se u mojoj tako čvrsto ukotvilo! Pars, moj Pars,nestao, nestao? Valjalo mu poći prvom, no ipak je trebalo da se javi prijenego što ja odem... Kako je to? Zagonetka je tu koju ne bi razmrsili svipravnici, pa da im još u pomoć dođu i dusi cijele čete sudaca: ko kljunsokolov kljuje mi mozak. Pa ipak, riješit ću ja nju, razmrsit ću ja tuzagonetku!«U smiraje, kad se sutonilo, kit se još vidio daleko u zavjetrini.Opet su ubrali jedra, i sve bijaše ko i minule noći, samo što su udarci

čekića i zvrjanje i bruj tocila odzvanjali sve dok nije zora zabijeljela, a ljudipri svjetlosti fenjera neumorno radili da opreme čamce i naoštre oružje zasutrašnji dan. Za to je vrijeme i tesar načinio Ahabu novu nogu od razbijenekobilice s njegova čamca. Ahab s natučenim šeširom stajao u tambuću ko iprošle noći, a pritajeni mu pogled, željan sunca, od vremena do vremenasvraćao na sat. Bio je okrenut prema istoku i čekao da sunce grane.

135. TREĆI DAN HAJKE

Svanulo treće jutro, krasno i puno svježine, te još jednom dođe odmjena zasamotnog noćnika, stražara na vrhu prvenog jarbola, a mornara koji sudanju čuvali stražu bijaše sva sila, te je svaki jarbol i gotovo svaki križ bionačičkan glavama.— Vidite li ga? — zaviknu Ahab; ali kit još nije bio na vidiku.— No zacijelo mu vidite brazdu, a to je glavno! Nju valja slijediti.

Kormilaru, drži kolo kormila čvrsto ko i dosad!A onda će za se: »Divna li dana opet! Da je ovog časa stvoren svijet, a

načinjen da bude ljetnikovac samim anđelima, i ovo da bude prvi danljetovanja, ljepšeg dana ne bih mogao ni zamisliti! Ima tu nečeg o čemu bivaljalo razmisliti, kad bi Ahab imao vremena za razmišljanje, ali Ahabnikad ne razmišlja: on samo osjeća, osjeća i ćuti, a to je vraški mučno zaobična smrtnika, jer misliti — to je smjelost. Samo Bog uživa to pravo ipovlasticu! Razmišljanje jest, ili bi trebalo da bude hladna uravnoteženost ismirenost: naše jadno ljudsko srce i previše udara, i bijedni mozak ljudski ipreviše bije a da bi to mogao. Pa ipak mi se ponekad pričinjalo da je mojmozak vrlo miran, ledeno miran, i da ova stara lubanja puca poput čaše ukojoj se sadržaj sledio pa razbija staklo. Ipak kosa još raste na toj glavi,raste i sad, i toplina je hrani. Ali ne, to je samo ona obična trava što posvudaraste, probija iz prosjeklina u grenlandskom ledu i niče u pukotinama lavevezuvske! A divlji ju vjetar mrsi, i ona šiba oko mene, ko što razdrte krpeiskidanih jedara bičuju brod u oluji, brod na kojem se drže. Podmukaovjetar što je prije zacijelo propuhao kroz tamničke hodnike i ćelije iprozračio bolničke dvorane, te sad ovuda puše, nevin kao janje! Dosta,dosta, okužen je! Da sam vjetar, ne bih više puhao po toj zemlji, takoopakoj i bijednoj! U spilju bih se kakvu uvukao i ondje skutrio! Pa ipak jevjetar nešto plemenito i junačko! Tko ga je ikad pobijedio? U svakoj bitkinjegov je posljednji i najžešći udarac! Uzmi koplje i navali na nj, i proći ćeškroza nj! Ha, Ha! Bijedna li kukavca od vjetra što bije golorukog, a neprima ni jednoga jedinog udarca! Čak je i Ahab hrabriji i plemenitiji odnjega! E, da vjetar ima tijelo! Ali sve ono što najljuće jedi smrtnika ivrijeđa, a tijela nema, a ipak tjelesnom se snagom na nj obara! Lukavštinaje to, velika prepredenost i zloba! A ipak, ponavljam i kunem se, ima uvjetru nešto uzvišeno i blagotvorno. Barem u ovim toplim pasatnimvjetrovima što struje kroz prozračnu modrinu u snažnim ali blagim

zamasima, te ostaju na svojoj putanji i ne verugaju, nimalo nalik na te strujemorske što na pučini svoj tok i pravac mijenjaju, nimalo nalik na gordeMississippije što kopnom hrle i vrludaju i zakreću i nestaju u neznano! Itako mi vječnih polova, ti isti pasatni vjetrovi što pokreću moj dobri brod, tiisti vjetrovi, ili nešto nalik na njih, a isto tako snažno i nepromjenljivo,tjeraju naprijed i brod moje duše! Da vidimo!«— Ej, vi gore! — glasno će Ahab straži. — Jeste li što ugledali?— Ništa, gosparu!— Ništa! A skoro će već i podne prepoloviti! Zar će zlatnik prosjačiti?

Čekati da mu se smilujete? Pogledajte kako je sunce poskočilo! Uistinu, bitće da je tako, brod je pretekao kita! Zabrzali smo! I sad on mene goni, a neja njega! Loše je to, morao sam predvidjeti, luda li mene! Ta on vuče teretsvih naših mrlina i harpuna! Noćas sam ga dostigao. Spremni za preletkrozvjetar![516] Svi dolje s jarbolâ osim straža! Na praće!Brod je dotad plovio s vjetrom u krmu, pa kad je sada preletom udario

suprotnim smjerom, »Pequod« je zagazio u bijelu šumavku svoje vlastitebrazde.»Sada plovi uvjetar, ravno u razjapljene ralje!« promrsi Starbuck samom

sebi, vežući velike deblene praće o kljunu[517] na rubnjaku. »Neka nam Bogbude na pomoći, no meni se već ledi moždina u kostima i osjećam kako mije sve tijelo već ovlaženo. Sve mi se čini da griješim protiv Gospoda kad seAhabu pokoravam!«— Povucite me gore! — uzviknu Ahab, prilazeći košari od konoplje. —

Još samo malo, pa ćemo ga ugledati!— Da, gosparu — dočeka Starbuck i smjesta izvrši starčevu zapovijed, te

se Ahab ponovno njihao u visini.Prođe dobar sat što se otegao u čitavu vječnost. Kao da je i samo vrijeme

prestalo disati od prenapeta iščekivanja. No naposljetku Ahab opet ugledakitov vodomet, tri zrake uvjetar od pramca, te viknu, a u isti čas odjeknušetri gromka krika s vrhova triju jarbola.— Po treći put idem ti u susret, bijela grdosijo, čelom u čelo! Ej, dolje na

palubi, jače praćajte! Sva jedra uvjetar! Još je odveć daleko a da bismomogli spustiti čamce, Starbuck! Jedra pljeskaju! Uzmi bat i stani uzkormilara, da malo pripaziš na nj!A onda će za se: »Tako, tako, Moby Dick pobrzao, žuri se, valja i meni

dolje na palubu! Ali ima vremena da još jedanput s ove visine očima

obuhvatim svu širinu mora! Znan je to vidik, star i prastar, a ipak tako mlad,tako nov! I sve je isto, baš kao i onog dana kad sam kao dječak gledao tajbeskraj stojeći na pješčanim brežuljcima rodnog mi Nantucketa! Sve kaoonda, navlas isto! Što je Noa vidio, to i ja gledam! U zavjetrini kao da semore pokrenulo i blago namreškalo. Divnih li prostranstava u zavjetrini!Zacijelo nekamo vode, nekamo gdje nije obično kopno, u nešto sjajnijenego što su palme.[518] Zavjetrina! A baš tim smjerom plovi Bijeli kit! Istoga ću pogled usmjeriti uvjetar: baš ne godi, ali je u ovaj čas korisnije.Praštam se s tobom, zbogom, stari jarbole! Gle, što je to? Nešto se zeleni?Gle, iz tvojih pukotina proviruje sitna mahovina! Ali na Ahabovu glavuvrijeme još nije zelen-mrlju utisnulo! I to je sva razlika u starosti izmeđunas smrtnika i mrtvih stvari! Da, jarbole stari, obojica starimo, ali su namkorabi zdravi te drže — nije li tako, moja brodino? Jest, jedne noge nema, ito je sve. Svega mi, to je mrtvo drvo u svakom pogledu u prednosti predmojim živim tijelom. Ne mogu se s njime mjeriti. Vidio sam brodove odmrtva drveta gdje nadživljuju ljude načinjene od najživotnije građe životompunih roditelja. A što li mi je ono rekao? Da će kao moj peljar ploviti predamnom i da ću ga ponovno vidjeti? Ali gdje? Zar će me u bezdanu morskomslužiti oči kad jednom siđem niz one beskrajne dubine? A svu noć sambrodio protivnim pravcem od onoga mjesta gdje je njega nestalo. Jest, jest,kao toliki drugi, i ti si o sebi zgoljnu i okrutnu istinu kazivao, o, Parse, alikad si Ahabu gatao sudbinu, nikad je nisi pogodio. Zbogom, jarbole stari, idobro mi pazi na Bijelog kita dok mene tu nema! Sutra ćemo razgovarati —ne, još noćas ćemo pripovijedati svoje, kad Bijelog kita dotučena uz brodsvežemo.«Dade zapovijed, a ljudi ga stadoše spuštati, sigurnom rukom i oprezno,

dok je on svejednako pogledao oko sebe, silazeći kroz raspuklu modrinu napalubu.Kada dođe čas, i kad su se mornari spremali da spuste čamce u more,

Ahab, koji je već stajao na krmi svoje brodice, kao da je časkom oklijevao.Mahnu rukom svome prvom časniku, koji je stajao na palubi i pridržavaopodigače soha; mahnu rukom i naredi mu da pričeka.— Starbuck! — viknu Ahab.— Gosparu? — ozva se časnik.— Po treći put brod moje duše kreće na to putovanje, Starbuck!— Tvoja volja, kapetane!

— Ima brodova, Starbuck, koji se otisnu s kraja, ali se nikad više nevraćaju u svoju luku!— Tvoje su riječi, gosparu, gorka istina!— Ima ljudi koji umiru u oseki, neki u plićini, drugi u plimi... A ja se sad

osjećam ko golem val što se ispeo i sav uspjenio. Star sam čovjek, Starbuck,porukuj se sa mnom, čovječe!Gledajući se u oči, stegoše jedan drugome ruku. U Starbuckovim očima

pojaviše se suze.— O, gosparu, moj kapetane, srce plemenito! Ne idi, ne idi! Gle, suze mi

navrle na oči, a ja nisam kukavac i nikad ne plačem! Neka ti je znana mojabol što te ne mogu razuvjeriti!— Čamac u more! — kriknu Ahab i odmaknu časnikovu ruku. — Preuzmi

zapovijed nad posadom!Tek što bi okom trenuo, i čamac je već zaveslao ispod krme »Pequoda«.— Morski psi! Morski psi! — izvijao se glas iz okna kapetanove kajite. —

O, gosparu, vrati se, moj gosparu!No Ahab nije ništa čuo, jer je njegov glas zaglušio sve ostale, i čamac

poskoči i poigra na valovima.A onaj je glas govorio istinu, jer tek što se čamac otisnuo od broda, kadno

sa svih strana povrvješe morski psi, te se činilo da izbijaju iz tamnih dubinaispod brodske trupine. Svaki put kad bi vesla zaronila, zvocali bi svojimstrašnim raljama i zagrizali u lopatice na veslima; tako su pratili čamac ineprestano grizli. Nije to nimalo neobična pojava u tim vodama koje obilujunjima; te morske psine kao da slijede brodove, baš ko supovi, orlušinestrvinari, što na Istoku kruže nad stjegovima vojske koja polazi u boj. No tobijahu prvi morski psi koje su ljudi s »Pequoda« opazili otkako su prvi putugledali Bijelog kita. Bilo stoga što ih je privlačila Ahabova posada, koja sesastojala od samih tigrastožutih barbara, pa joj meso bilo mirisnije i slasnijeza ukus onih nemani — a poznato je da i to ima utjecaja — bilo pak s kakvadrugog razloga, morski su psi kanda slijedili samo taj čamac, dok drugenisu uznemirivali.»O srce od prekaljena čelika!« mrmljao Starbuck, zagledavši se preko

brodskog boka i prateći očima čamac što je nestajao. »Zar još uvijek gordoodjekuješ kraj tog prizora? Zar imaš smjelosti spustiti kolumbu usredčopora proždrljivih morskih pasa koji te slijede razjapljenih ralja u tojbjesomučnoj hajki, i to još danas, pogibeljnoga trećeg dana? Jer kad se tridana sliju i stale u jednu hajku bez prekida i predaha, onda budi siguran da

ti je prvi dan — jutro, drugi podne, a treći večer i kraj toga pothvata, makakav taj kraj bio! O, Gospode, što me to prožima te sam miran kao smrt, aipak sav u iščekivanju od kojeg me jeza hvata? Budući događaji titraju mipred očima kao prazni obrisi i drhtavi kosturi, a sva je prošlost nekakopotamnjela. O Mary, ženo moja, tvoj lik ostaje iza mene u blijedoj aureoli!Sinčiću, samo ti još oči, čini mi se, mogu vidjeti, oči što su postaleneobično modre! A sve zamršene životne tajne raspleću se i postaju takojasne. No nad svime tmasti se oblaci nadvijaju... Bliži li se to kraj momeputovanju? Noge su mi slabe i klecaju, ko u sustala putnika koji je vazdanhodio. Osluhni, bije li ti još srce. Trgni se, Starbuck, pokreni se, govoriglasno! Ej, stražo na jarbolu, vidiš li mi sina na brežuljku gdje čeka i mašeručicom? Lud sam, baš lud.«Zatim će glasno straži: — Ej, vi gore! Pazite dobro na čamce! Motrite kita!

Ej ponovno! Otjerajte toga morskog sokola! Zar ne vidite da trga plamenac?— I rukom pokaza na crveni stijeg koji se vijorio na jabuci glavnog jarbola.A onda će za sebe: »Ha! Diže se, odletje, a u pandžama mu stijeg. Gdje sisada, starče, gdje si, Ahabe, vidiš li ovo? Strava, strava!«Čamci još ne bijahu daleko odmakli kad Ahab, po signalu s jarbola — po

ruci što je pokazivala dolje — saznade da je kit ponovno zaronio. No kakoje htio da u času kad se kit opet pojavi na pučini, bude blizu njega, zakrenusvojim čamcem malo ustranu od broda, dok je sva posada nijemo gledalakako valovi udaraju u pramac, kako se propinju i razbijaju.»Ej, vali, zabijajte samo svoje klinove u moj pramac, zakivajte ih od šiljka

do glavice! Zaludu vam trud, jer sanduk taj nema pokrova! Za mene nemani lijesa ni mrtvačkih kola, jer mene samo konoplja može ubiti! Ha, ha!«Odjednom se uzbiba voda oko njih, nabreknu u širokim kolutima što su se

brzo dizali i opet splašnjavali, kao da se propinju oko utonula ledenjaka kojinaglo izranja. Začu se potmula orljava poput prigušene podzemne tutnjave,i svima zastade dah kad ukoso iz mora sunu grdosija u svoj svojoj duljini,sva prepletena mrlinima i načičkana harpunima i kopljima: obavijenatankim velom magle, časkom je lebdjela u zraku što je sav treperioodbljescima duginih boja, i onda pljuskom zaroni opet u dubinu. Vodaprsnu tridesetak stopa uvis i za trenutak bljesnu poput bezbrojnihvodoskoka, pa se zatim razletje u škropcu pahuljica, a pučina unaokruguzavre poput svježeg mlijeka, uskipje oko kitove trupine koja se bjelasalamramornim sjajem.

— Na vesla! — kriknu Ahab svojim ljudima, i čamci srnuše naprijed iprijeđoše u navalu. No Moby Dick kao da je bio obuzet bijesom svihzloduha i palih anđela, jer su ga žigale rane od harpuna koje su mu tek jučerzarinuli u tijelo. Dugi uzlovi mrlina isprepletali se na široku mu bijelu čelu,na koži koja se prozračno caklila, i kao da su se mrsili u neraspletivečvorove kad je glavurdom jurnuo naprijed i svojom repinom, ko kakvomgolemom mlatilicom, šibao more što je uzavrelo i zašumjelo izmeđučamaca: tako je bijela grdosija još jednom raspršila čamce, odbacila ihdaleko jedan od drugoga, a iz čamaca poispadali svi harpuni i koplja. Uvrhu se ulupili pramci na čamcima obojice časnika, i samo je Ahabovčamac ostao gotovo bez ikakve štete.Dok su Daggoo i Queequeg nastojali začepiti raspukline i zaustaviti vodu

koja je prodirala, kit je plovio dalje, a onda se opet okrenuo, te jureći porednjih otkrio cijelu svoju bočinu. A u tom se trenutku razliježe prodoran krik.Ugledaše napol rastrgano Parsovo tijelo, koje bijaše vezano na kitovugrbinu. Mrlin, koji se noću još više omotao kitu oko trupine, držao Parsasvega razapeta i sapeta. Crne krpe njegove rastrgane odjeće vijale se okomrtvoga tijela, a razrogačene oči buljile pravo u starog Ahaba.Ahabu ispade harpun iz ruke.— Prevari me, prevari me luda! — zapišta Ahab i duboko predahnu. —

Da, da, Parse, opet te ugledah, odlaziš prije mene! To su, dakle, mrtvačkakola koja si mi prorekao! No ja te držim za riječ! Gdje su druga mrtvačkakola? Časnici, idite na brod! Vaša dva čamca nisu više od koristi! Akomožete, popravite ih, pa se vratite u dobar čas! Ne mognete li, ne mari,dovoljno je da Ahab umre... Stojte, mornari! Tko samo zakorači da skoči izmoga čamca, harpun mu ne gine! Vi ste samo moje ruke i noge, i stoga semorate pokoriti! Gdje je kit? Je li opet zaronio?No Ahab nije pogledao u daljinu, već samo oko čamca, te nije vidio kita,

koji kanda bijaše naumio pobjeći s mrtvacem na sebi, i kao da je torazbojište bilo samo jedna postaja na njegovu putu u zavjetrinu, jer je MobyDick sada opet odmicao naprijed i gotovo već prestigao brod, koji je svedotad plovio u suprotnom smjeru od njega, premda se načas zaustavio. Kitje plovio najvećom brzinom, i kao da mu je taj čas bilo samo do toga daproslijedi svojim putem po morskom prostranstvu.— O, Ahabe! — zavapi Starbuck. — Ni sada još nije prekasno, ni sada, u

dan treći i posljednji, nije kasno da se vratiš, da ga se okaniš! Zar ne vidiš

da te Moby Dick ne traži i da te izbjegava? Ti si taj koji ga tražiš i ludoizazivaš!Razapevši jedro, samotni čamac brzo zamače u zavjetrinu, nošen vjetrom i

tjeran veslima. Najposlije, kad je Ahab klizio pored broda tako blizu da jemogao razabrati lice Starbucku, koji se oslonio na rubnjak, on ga zazva temu naredi da skrene brod i zaplovi za njim, ali ne preblizu, nego uprimjerenoj udaljenosti. Svrnuvši pogledom gore, vidje Tashtega,Queequega i Daggooa kako se hitro uspinju na tri jarbola, dok su se veslačinjihali u ona dva probijena i upravo izdignuta čamca, te marljivo popravljalinastalu štetu. Zirkajući kroz otvorene slapnice[519], dok je čamac brzo sukaoduž broda, ugledao je Stubba, a čas zatim i Flaska, kako se vrzu i motljajuoko snopova novih harpuna i kopalja. I dok je gledao sve to i slušao kakočekić udara po trenicama ulupljenih čamaca, u njegovoj je duši odzvanjaobat drugih čekića koji su mu zabijali čavle u srce. No mahom se prenu ipribra, pa kad je zatim opazio da je plamenca, onoga malog stijega, nestalos vrha velejarbola, doviknu Tashtegu, koji se upravo bio uzverao na vrh,neka siđe, neka potraži drugu zastavicu, malj i čavle, pa nek je opet pribije.Je li Bijeli kit bio izmoren i sustao od trodnevne hajke, ili mu je u kretanju

smetao zamršeni splet konopa na grbini te mu najposlije dotužio, ili se unjemu sada probudila neka zloba i pakost — tko bi znao? — no svakako jeusporio brzinu, ili se barem tako pričinjalo ljudima u čamcu, koji mu seponovno sve brže primicao, premda, ako ćemo pravo, kit sada i nije tolikoodmakao koliko prvi put. I dok je Ahab klizio preko valova, nemilosni suga morski psi sveudilj pratili, i tako su uporno nasrtali i zubima zagrizalivesla da su se lopatice na njima glodale i krnjile, ostavljajući za sobomiverje i krhatke gotovo pri svakom zaveslaju.— Ne marite za njih, jer ti su zubi samo novi škarmovi[520] za vaša vesla!

Uprite, kučkove su ralje bolje počivalište negoli popustljiva voda!— Ali nakon svakog ugriza, gosparu, tanke pále postaju sve manje!— Dostajat će! Izdržat će! Samo vi ljudski prionite! No tko zna —

promrmlja šaptom — plove li te psine na gozbu, da se nažderu kitovine, iliAhaba? Ali vi samo uprite, veslajte! Već smo nadomak grdosiji! Drži rudokormila, a vi me pustite da prođem!Kad to reče, dvojica ga veslača poduhvate i pomognu mu da dođe na

pramac čamca koji je svejednako plovio.

Kad je brodica naposljetku došla kitu izrebar i hrlila usporedo s njime,činilo se da neman i ne mari za svoje dušmane, kao što ponekad biva, iAhab se našao usred guste magle što je izbijala iz štrcala i kuljala i povijalase oko goleme grbine toga usamljenog brda, toga Monadnocka[521]. Bio jetako blizu bijeloj nemani da je sada pognuo leđa i ispružio obje ruke da biodržao ravnotežu, a onda zamahnu i satjera svoje ljuto željezo uz još ljućukletvu u tu tjelesinu koju je mrzio tako divljačkom mržnjom. I kad ubojničelik i kletva utonuše do drška, kao u dubok kakav glib, Moby Dick se zgrčiod bola i izvrnuvši se porebarke, naglo tresnu brodicu a da nije na njojslomio ni jedne trenice niti rebra. Zbilo se to tako neočekivano i brzo te biAhab zacijelo i drugi put odletio u more da se nije tako čvrsto držao visokevalnice. Ali su u more pala tri veslača, koji nisu znali kada će Ahab bacitisvoj harpun, i prema tome nisu bili spremni na posljedice. Dvojica su se časzatim uspjela uhvatiti za čamac, da se izdignu na nadošlom valu i da opetuskoče, dok je treći nemoćno zaostao za krmom, ali se držao na vodi iplivao.Gotovo u isti mah Bijeli kit neobično snažno i brzo sunu kroz uskopane

valove. No kad je Ahab doviknuo kormilaru da otpusti mrlin, a svojimljudima da se okrenu na sjedištima eda bi tako povukli čamac do cilja,nepouzdani konop osjeti taj dvostruki napon i potezanje, te prsnu i šibnuzrakom.— Što se to u meni kida i lomi? Neka žila popušta...! No već je dobro. Na

vesla, na vesla i ravno na nj!Osjetivši žestoki zamah brodice koja je sjekla valove, kit se obrnu da joj

suprotstavi svoje čelo, ali dok se tako okretao, uočio je crnu trupinu brodakoji se približavao, i tada kao da je u njemu gledao izvor i uzrok te hajke inevolje, ili se možda predomislio te u toj brodini nazirao većeg i gordijegprotivnika nego što mu bijaše ona brodica, odjedanput promijeni smjer izaplovi ravno prema pramcu, dok je svojim čeljustima burljao uzavrelubjeljavinu što je oko njega prskala na sve strane.Ahab zatetura i šakom se poče udarati po čelu.— Obnevidjeh, oslijepih! O, ruke! Pružite mi se da mognem naći svoj put!

Je li to noć zapasala?— Kit! Brod! — povikaše zaprepašteni veslači.— Na vesla! Na vesla! Ustremi se prema svojim bezdanima, nagni se, o

more, da Ahab, dok ne bude zauvijek prekasno, još jednom, posljednji put,

dođe do cilja! Vidim: brod! Brod! Na vesla, ljudi! Zar nećete spasiti mojbrod?I dok su veslači upinjali iz sve snage da potjeraju čamac kroz valove što su

bijesno nasrtali, slomi se pramčana statva koju je kit još prije oštetio, tegotovo u isti čas dođe na razinu valova, i nije više mogao ploviti. Mornarisu do pasa gazili po vodi i mučili se svakojako da zabrtve rupu i izbacevodu koja je mlazom prodirala.A gore na brodu, navrh velejarbola, Tashtegu je, kad je časak zagledao što

se zbiva, zastao čekić u šaci, ukočila mu se ruka, a crvena se zastava ovilaoko njega i napol ga prekrila, kao plaštem, te onda zalepršala i zavijorilaustranu, otkinula se od njega kao njegovo vlastito srce što bježi, dok suStarbuck i Stubb stajali dolje kraj kosnika, te u isti čas kad i Tashtegougledali neman koja je jurila ravno prema brodu.— Kit! Bijeli kit! Kormilo uvjetar! Kormilo uvjetar! O, svemoćni, dobri

dusi, stojte uza me, budite mi na pomoć! Ne dajte da Starbuck, mora li većumrijeti, ne dajte da umre kao slabašna žena koja gubi svijest! Kormilouvjetar, kad vam velim! Zar ne vidite razjapljene ralje? Zar je to kraj mojimusrdnim molitvama? Zar da tako završi čovjek koji te čitava života vjernoslužio, o, Gospode? O, Ahabe, gledaj svoje djelo! Okreni kolo, kormilaru!Evo, već skreće na nas! Nesmiljenom glavurdom nasrće na čovjeka, komuje dužnost da ne izmakne! Gospode, budi mi na pomoći, stoj uza me!— Ne uza me, već poda mnom stoj, ma tko ti bio što ćeš sad pomoći

Stubbu, jer ni Stubb se ne miče odavde! Smijem ti se, grdosijo koja na mekesiš svoje zube! Tko je uvijek pomagao Stubbu i držao ga budnim, tkodrugi nego samo Stubbovo oko što nije nikad ni trepnulo? A sada Stubb,jadni Stubb, ide na počinak, ali će ležaj biti mek i premek: kamo sreće da jenapunjen golim suharjem! Smijem ti se, grdosijo koja na me kesiš svojezube! Ej, Sunce, Mjeseče i Zvijezde! Ubijate čovjeka od koga boljeg nećetelako naći, najboljeg koji je ikad ispustio dušu! No usprkos svemu, ipak bihse htio s tobom kucnuti, kad bi mi samo pružio čašu! Oj, kite golemi, kojina me kesiš svoje zube, skoro će tu biti gutljaja! Zašto ne bježiš, Ahabe! Aja sad skidam halietak, izuvam postole, neka Stubb umre u gaćama!Traljave li smrti, pljesnive i preslane! Eh, trešnje, trešnje! Da je trešanja! Ej,Flask, da mi je samo jednu crvenu trešnju prije smrti!— Trešanja? A ja bih samo da smo ondje gdje trešnje zru! Nadam se,

Stubbe, da je jadna moja majka primila ono moje česti, jer ako nije, slabo ćešto dobiti, ta naše se putovanje bliži kraju!

Gotovo se svi mornari natisli na pramac, ostavili posao. U rukamanesvjesno još drže čekiće, lopatke, koplja i harpune, onako kako su pojurilis različita rada. Prestravljeni zure u kita što glavurdu njiše tamo-amo, ugotovoj odluci, i pred sobom pršti pjenom u veliku luku. U čitavu muizgledu i držanju osveta se odražava, brza odmazda i vječna zloba. Iprkosno prezirući sve što smrtnici mogu načiniti, nasrnu strahovito tečvrstim zidoderom svoje bijele glavurde udari u desnu stranu pramca takosilno da su ljudi zateturali, a sve se jarbolje potreslo i zaškripalo. Nekipopadaše licem po palubi, a tamo gore glave harpunaša na bikovskimvratovima zaklimataše poput izglavljenih jabuka na vršcima jarbola. Čuli sukako kroz raspukli brod hukom i šumom provaljuje more i navire u teškimmlazovima, kao što se gorske bujice u neprekidnu slapu ruše nizvododerine.— Brod! Druga mrtvačka kola! — kriknu Ahab iz svoga čamca.— Mrtvačka kola od američkog drveta!Kit zaroni pod brod i kliznu duž kolumbe, no onda se pod vodom obrnu i

sunu opet na površinu, daleko od pramca, ali posve blizu Ahabovu čamcu.Tu je neko vrijeme mirno počivao.— Okrećem leđa suncu. Što je, Tashtego, ne čujem ti čekića? O, moja tri

vita i nepobjediva jarbola! Kolumbo moja neslomljiva i trupino koja isamom Bogu prkosiš! O, čvrsta moja palubo, kormilo gordo, pramče nebuusmjeren! O, brode moj, slavan do smrti! Zar morate sada umrijeti svi vi, abez mene? Zar se meni krati posljednja počast i utjeha što je sudbina pružasvakom i najbjednijem kapetanu čiji brod tone? Smrt u osami, nakon životau osami! Sad osjećam jasno: sva mi veličina proizlazi iz najvećeg bola.Udrite sa svih strana, o, vali moga života, sahranite prošlost moju, svalite sena me svemoćnim svojim slapom u času smrti moje! No tebi u susret hrlim,svezatorni levijatane, tebi, koji sve uništavaš, ali ne pobjeđuješ. Doposljednjeg daha ukoštac se s tobom hvatam! Iz srca pakla udaram na te.Posljednji dah svoj izdišem i hučem u tebe u svesilnoj mržnji! Nek sviljesovi i sva nosila nestanu u zajedničkoj jami! I zato što mene ni lijes niodar neće, ja ću tebe, o prokleti kite, iako sam za te vezan i s tobomzdružen, raznijeti sad na komade, sada dok hajka još traje! Evo, iz mojeruke posljednje koplje pada!Poletje harpun, a pogođeni kit pojuri naprijed. Mrlin se odsukivao

strahovito brzo, zujao i zvrčao kroza žljebove i najposlije se zapleo. Ahabse saže da ga razmrsi, pa u tome i uspje, ali mu se pritom mrlin oplete oko

vrata i steže, kao što omča osmanlijskog krvnika davi svoju žrtvu, te je istogčasa bio bačen iz čamca u more, bez riječi, bez krika, prije nego što je.posada shvatila što se zbiva. U idućem trenutku odskoči petlja mrlina sprazna bubnja, obori jednog veslača, te pljusnu po vodi i nestade u dubini.Časak su ljudi stajali obezglavljeni i kao ukopani, a zatim se obrnuše i

povikaše: — Brod! Gospode, gdje je brod?Ubrzo kao kroz maglu nazriješe fantom nagnuta broda, priviđenje što se

rasplinjavalo poput fatamorgane, i samo su još stršili iz vode vrhovi trijujarbola, a trojica poganskih harpunaša — zaluđenošću, vjernošću ilipredanošću sudbini prikovana za ona nekoć uzvišena mjesta — i daljedržahu stražu kružeći pogledom po pučini. Koncentrični krugovi zahvatiše iusamljeni čamac, svu posadu, svako veslo koje je plutalo, i svaku kopljaču,zavrtješe i zakovitlaše sve živo i neživo i odvukoše u vrtlog u kojem jenestao i posljednji iver s »Pequoda«.Za posljednjeg komešanja vode nad glavom Indijanca koji je čuvao stražu

na glavnom jarbolu, i dok se još vidio samo pedalj-dva vršnog nastavka i nanjemu duga lelujava traka zastave, koja se podrugljivo vijala nad opasnimvalovima što su je gotovo dodirivali, u tom času proviri crvena ruka koja jedržala bat i zamahivala posljednjom snagom da zabije stijeg na kopljaču.Morski sokol koji je, kao rugajući se, kružio oko vrha jarbola, sletjevši sasvojih zvjezdanih visina, a sve kljujući po zastavi i ometajući Tashtega priradu, slučajno zape nemirnim širokim krilom između drveta i čekića.Tashtego, kao da je pod vodom osjetio eterični srh, pritisnu čekićem usamrtnu grču, a glasnik neba kriknu arkanđeoskim krikom i gordouzdignute glave, zaogrnuv svoje bijelo tijelo kraljevskim grimiznim plaštemAhabove zastave, potonu zajedno s njegovim brodom, koji, poput Sotone,nije htio sići na dno pakla a da sa sobom ne povuče u dubine i dijelak živaneba kojim je zakitio i okrunio vrh svoga najvišeg jarbola.Male ptice burnice zakružiše nad još razjapljenim virom, bacajući svoje

krikove u nebeske modrine, a zloslutni val što se propinjao uokolo i pjeniouzavrelom bjelinom, razbi se o strmeni vrtloga i sve se sastavi u jedno, sveutihnu, razastrije se beskrajni vodeni plašt, i more se opet talasalo ko i prijepet tisuća ljeta.

EPILOG

Drama je svršena. Čemu da se nastavlja? — Jer je jedan preživiobrodolom? Dogodilo se i sudbina je htjela da ja budem Ahabov kormilarkad je nestalo Parsa, te sam i zauzeo njegovo mjesto i sudbonosnoga trećegdana bio bačen iz čamca u more s onom dvojicom mornara koji su senekako uspjelili ukrcati u čamac, dok sam ja ostao za krmom. Tako samplovio na rubu onoga strašnog zbivanja, te sve vidio i gledao, kadli medohvatiše posljednji oslabljeni valovi vrtloga koji je i mene vukao k sebi, alipolako. I kad sam se našao u onome smrtonosnom krugu, uzavrele se vodebijahu već smirile, i samo je još bijela šumavka prštala površjem. Ploviosam uokolo i primicao se onome crnom mjehuru, središtu onog kruga što sepolako okretao i sužavao, te sam se vrtio ko neki drugi Iksion.[522] Kad samtako došao do samog središta, crni mjehur prsnu. Lijes, koji je biopretvoren u plovak za spašavanje, oslobođen svojih spona, iskoči u svojsilini iz vode i nađe se meni nadohvat. Uhvatio sam se za taj plovak, za tajlijes, te sam cio dan i noć bez pravca plutao po mekoj i pogrebnoj pučini.Morski psi brzali u mojoj blizini i klizili pored mene, neopasni, kao da su imralje lokotom zatvorene. Divlji morski sokolovi letjeli mi nad glavom, kaoda su im grabljivi kljunovi bili spremljeni u korice. Sutradan naišao nekijedrenjak pa me spasio. Bijaše to »Rahela« koja je, krstareći u potrazi zasvojom izgubljenom djecom, samo našla jedno neznano siroče.

POGOVOR

MOBY DICK – VIŠEZNAČNA SIMBOLIKA Moby Dick, to iznimno iizvanredno djelo svjetske književnosti, zauzima u američkoj kulturi

približno ono mjesto što ga u drugim, starijim literaturama imaju velikinacionalni spjevovi — od Homerovih do Miltonova. Objavljena god. 1851.,

ta se knjiga pojavila u vrijeme kad je u prozi većih europskih zemalja većzavladao realizam. Američka književnost nastajala je u zemlji koja se

razvijala drugačije nego bilo koje društvo Staroga svijeta. Njezinograđanstvo bilo je provincijalno u odnosu prema Europi, te još nije

poznavalo golemu raznolikost klasnih suprotnosti, niti povijesni teret ranijihepoha. S jedne strane Amerika stoga nije još bila zrela za realizam, a s

druge pak, naslijedila je intenzivnu intelektualnu tradiciju, koja se u istomobliku ne javlja nigdje drugdje. Misaono jak, obrazovan, a ujedno pun

svjesnih životnih iskustava, Herman Melville (1819.-1891.) uobličio je svojstvaralački poriv na nadasve originalan način.

Prije Moby Dicka bijaše napisao već pet proznih djela, mahomautobiografskih —u nekima svoje doživljaje opisuje izravno, s ponekimdodatkom iz mašte, a u drugima pak alegorijski transponira svoja duhovnatraganja. U prva pripadaju Typee (1846.) i Omoo (1847.), knjige odoživljajima odbjegloga mladog mornara među prijaznim ljudožderima naMarkeskim otocima, te među urođenicima na Tahitiju, zatim Redburn(1849.) i White-Jacket (Bijeli kaput, 1850.), o surovom životu na američkimbrodovima, trgovačkom i ratnom. U drugoj je kategoriji filozofsko-fantastični putopis u maniri 18. stoljeća, Mardi (1849.).Sin imućne obitelji koja je doživjela stečaj, Melville se ogledao kao

trgovački pomoćnik, poljoprivrednik, učitelj, a zatim kao mornar. Nakonjednog putovanja u Liverpool, opisanog u Redburnu, proveo je osamnaestmjeseci na kitolovcu »Acushnet« kojim je doplovio do južnopacifičkihotoka (i odande pobjegao). Tridesetjednogodišnji autor, vidimo po tekstu,očito je otpočeo Moby Dicka u namjeri da napiše pustolovno-pomorskupripovijest u kojoj će autobiografski podaci biti potisnuti maštovitim,dijelom i komičnim prikazom sudbine pripovjedača Ishmaela (imenjakabiblijskog razbaštinjenoga izopćenika) i njegova prijatelja, hrabrog,dobrodušnog Queequega s Polinezijskog otočja. Oni se nalaze u središtusvih zbivanja otprilike do 22. poglavlja, do njihova ukrcavanja na»Pequod«. Nekako od tog mjesta mijenja se karakter knjige. Ljudi i

zbivanja dobivaju višeznačnu simboliku o kojoj se u tekstu otvorenoraspreda, u nizu poglavlja izlažu se, neovisno o likovima i radnji, svaljudska znanja o kitovima i njihovoj znanstvenoj podjeli na tipove, njihovojanatomiji, načinu života, o lovu na kitove i oruđu koje se pritomupotrebljava, o preradi ulova u gospodarske svrhe i njegovoj praktičkojupotrebi, pa čak o umjetničkom predočavanju kitova. Ti uvelike tehničkiopisi — u literaturi o Melvilleu takvi se dijelovi knjige nazivaju»cetološkim poglavljima« — ponekad su i zamorni, ali su pisani takonadahnuto, a po simboličkim značenjima i metafizičkim implikacijama štoih autor (bolje reći, pripovjedač) nalazi u tim činjeničnim prikazima, oni suneotuđiv, nužan dio knjige. Zajedno s pripoviješću i s onim mnoštvomraznorodnih citata iz svih vremena kojima nas autor uvodi u djelo,»cetološki« podaci izgrađuju zagonetnu višeslojnost cjelokupnog smislatoga djela.Interpretacija se, dakle, nalazi u samome tkivu djela: mnoge analogije

između kitolova i života dio su samog pričanja, a ne neka naknadnopridodana pouka ili poruka. Melville tako slijedi naviku starih puritanaca,europskih naseljenika na sjevernom dijelu istočne obale novog kontinenta,koji su u 17. stoljeću kolonizirali podanici engleske krune. Puritanci, tiradikalni protestanti, sljedbenici Calvina, vjerovali su da Priroda, kao ipojedinačni događaji i pojave u njoj, sadržava značenja što ih Bog priopćuječovjeku kao uputu za ponašanje na ovome svijetu. Čovjek, međutim, utragu Adama, jest palo i grešno biće. Samo pojedinci, koji promatrajućisame sebe i svoj život mogu zaključiti da djeluju u skladu s Božjom voljom,mogu se nadati Božjoj milosti koja će ih poštedjeti od vječnog prokletstva.To strogo i mračno učenje jedva da je što ostavljalo ljudskoj volji, ali je,prividno paradoksalno, bilo neobično poticajno. Ono je izvor individualnomaktivizmu i poduzetnosti, koji su, i kad se teološka baza razrijedila iliberalizirala, te potpuno ustupila mjesto gospodarskoj praksi, ostaliznačajkom američkog pogleda na svijet.Može li se kapetan Ahab, u grču svoga osvetničkog prkosa, shvatiti kao

takav, univerzaliziran američki pojedinac? Bori li se on protivopćepriznatog, kršćanskog Boga ili baš protiv demonske, čovjekovoj dušisuprotstavljene prirode? Je li to sukob protivnih načela ili oporba izmeđudva načela u čovjeku samom? A što je zapravo sama ulješura, zvana MobyDick?

U razgranjenoj kritičkoj literaturi o Melvilleovu remek-djelu na to pitanjeodgovaralo se na najrazličitije načine. Ne smije se, međutim, zaboraviti data knjiga, pjesnička, vizionarska, metafizička, nije puka alegorija u kojoj supriča, likovi i zbivanja privid, te da iza njih stoji dublji, ali precizan sadržajkoji treba dokučiti pomoću nekog intelektualnog ključa. Ne, Moby Dicknije tek vidljiv znak za neku općenitiju predodžbu ili neku pojavu. On jedoista bijeli kit, životinja o kojoj govori predaja mnogih naraštajamoreplovaca iz čitavoga svijeta — od Francuske do Tihog oceana. Bezobzira na asocijacije kozmičke, moralne, biblijske, koje se nadaju dok uknjizi pratimo njen stalni, središnji gigantski sukob, treba je čitati sasviješću o mitu, koji praktičku, stjecalačku, pa ako hoćemo i filistarskujagmu za dobiti, o kojoj nalazimo komičnih stranica na više mjesta u knjizi,smještava u bitne antropološke značajke što ih miješana posada, sastavljenaod ljudi iz svih zemalja, boja, rasa, na »Pequodu«, te jasna, u svojojgeometrijskoj izrazitosti pomalo smiješna hijerarhija na brodu i lovačkimčamcima uvijek iznova naglašavaju. Tolerancija, odsustnost svakograsizma, povjerenje u instinkt nasuprot dominaciji racionalno usmjerenevolje — to su konstante ove čudesne knjige, koja gazi sve predrasude isvoga vremena i kasnijih epoha u idejnom ozračju Amerike.Važnost koju Melville pridaje divljem, on bi rekao: poganskom elementu u

ljudskoj naravi, očituje se u mnogim prizorima zaklinjanja, obećanja,proricanja, trenutaka svečanih a barbarskih obreda, kao što je kaljenje ocjeliharpuna natapanjem šiljka u ljudsku krv. Takve scene, u kojima je katkadprisutna sva Ahabova šarolika posada, a kadikad tek on sam sa samo jednimlikom, kao što je tajanstveni Fedallah, koji izrazito sugerira Sotonu, potječuizravno od Shakespearea. Hamlet, Macbeth, Kralj Lear važniji su izvoriMelvilleu od bilo kojega proznog pripovjedačkog djela. Neznabošci ibijelci-kršćani podjednako služe kao posrednici za dvojbene stavove isumnje, koje Ahabova apsolutnost izaziva u njegovih podređenih. Ti sustavovi uvjetovani ponegdje osobnim temperamentom (kao u uzoruvišestruke interpretacije — poglavlju o ekvadorskom dukatu), ali u MobyDicku ne možemo govoriti o psihološkim analizama ili o iznijansiranomslikanju pojedinačne osobe. Sve je u funkciji ukupnoga simboličkog učinka,bilo da se radi o analogijama koje izaziva primjerice rad na »pletnjači«,funkcioniranje »mrlina« ili »majmunske uzice«, ili oblik i dijeloviulješurine glave, ili patološka dragocjenost poput sive ambre, ili zbivanja skvadrantom, kompasnom iglom, kapetanovim šeširom. To vrijedi i za

prirodne pojave poput vatre sv. Elma[523], za jurnjavu s gusarima iskupinama kitova, a iznad svega za onih devet susreta s neobičnimbrodovima, od kojih svaki drugačije izaziva usporedbu s »Pequodom«,njegovom sudbinom i neizvjesnošću oko njegova putovanja.Moby Dick, tako, ima elemente srednjovjekovne alegorije, renesansne

tragedije i novovjekovnog romana; on je pustolovna, pomorska priča u kojusu ukomponirane i propovijed neumoljiva dušebrižnika i melodramskamasovna predstava i vrludavo mornarsko prepričavanje i jednostavne pučkedosjetke. Možda je to djelo u biti proširena parabola vjersko-moralističkogkaraktera, ali je isto tako »gotska« povijest o tajnoj krivici i čudesima što jeprate, studija o etničkim razlikama, blasfemična parodija na vjerske običaje(krštenje u ime đavla, propovijed morskim psima), romantička varijacijaCervantesove parodije viteških načela sa svojevrsnim uzoritim junacima.Ponajviše, ali nipošto isključivo, to je djelo enciklopedija jedne graneznanja, jasno i intelektualno strukturirana propedeutika jedne teške inezahvalne profesije. Po tim činjenično-sistematskim elementima približavase drugim, komičnim remek-djelima u kojima je često pedantna raznolikostpristupa i ideja obojila naizgled jednostavnu pravolinijsku radnju. Uz epskutradiciju Homera i Camõesovih odvažnih moreplovaca u Luzitancima, tu sudakle i Rabelais i Sterne, a iznad svega — detaljima, miješanjem stilova,općim, uzvišenim tonom, objavljenjima — Biblija. Kao pisac pomorskihpustolovina Melville vuče lozu od svojih prethodnika, Smolletta i Coopera,prema svojim nastavljačima, Stevensonu, Conradu, pa čak — na znatnonižoj razini — Jacku Londonu, ali misterij koji prati i možda dijelomuzrokuje radnju, podsjeća na Melvilleova nešto starijeg suvremenika,Edgara Allana Poea. Asocijacije na krivicu, na osvetu, na pogubnu žeđ zauspjehom jednako potječu iz romantički interpretiranog Shakespearea kaoiz Byronova Manfreda i Kaina.Ova je knjiga enciklopedička, dakle, ne samo količinom informacija i

opisima jedne, rekli bismo danas, interdisciplinarne oblasti gospodarstva,etičkih iskušenja, tragalačke mašte; ona je to i upotrebom konvencija izčitave lepeze žanrova i tradicija pisane književnosti koja, kako toprimjećujemo u Melvillea, počinje od vremena usmene predaje — mita.Raskošan, raspjevan, a opet precizan jezik Melvilleova izvornika potječe odputopisa renesansnih otkrivača, od zapisa akribijskih ekscentrika i lekcijacrkvenih retoričara koji su u 17. stoljeću — stoljeću prije građanskogromana — nosioci prozne umjetnosti. U Melvilleovoj domovini pisali su se

u prethodnim naraštajima romani o indijanskoj granici i o bitkama iz prošlihratova: James Fenimore Cooper, autor Posljednjeg Mohikanca, bio jeomiljen i u Europi. Realizam, međutim, Amerika još nije imala. Melvilleovisuvremenici Poe i Hawthorne inzistiraju na predznanstvenim tumačenjima,na transcendiranju fizičke zbilje ili na moralnoj simbolici koja je s njomusporedna.Ni sam Melville, ipak, neće više ponoviti pothvat kakav je bio stvaranje

Moby Dicka, ravnotežom literarnih komponenata, suvislom vezompraktičnog i metafizičkog, senzualnog i misaonog. Iduća njegova, jednakoomašna knjiga, Pierre (1852.), polazeći naizgled od jedne obiteljskesituacije, preambiciozno želi izraziti kozmički nesklad; taj nesklad ostaje i usamom literarnom ostvarenju. Dugačka religiozna pjesma Clarel (1856.) nepostiže simboličku univerzalnost — ostaje tek djelomično čitkim skupomideja s putovanja u Palestinu dvadeset godina prije. Melville je bogoborac,poricatelj: roman The Confidence Man (Sljepar, 1857.) višesmislen je, alisvaki prizor negira pozitivne zaključke prethodnih. Unutrašnju koherencijuimaju samo kraća djela — njegove odulje simboličke prozne pripovijesti:od sasvim kafkinske parabole o velegradskoj alijenaciji u PisaruBartelbyju(Bartelby the Scrivener, 1856.) preko uznemirujuće dijalektikecrnačko-bjelačkih odnosa uoči Građanskog rata u Benitu Cerenu(1856.) dojasno razrađenih polova u nerazrješivoj moralnoj dilemi između podaničkediscipline i prirodne energije u djelu Billy Budd, završenu tik pred smrt.

*Melvilleov se život nakon velikih putovanja što su rezultirala nizom

značajnih književnih plodova, bar izvanjski činio vrlo neuzbudljivim.Nekoliko godina nastojao je, ne osobito uspješno, voditi svoju farmu,surađivao je u časopisima, a za vrijeme Građanskog rata uzalud je nastojaodobiti čin u mornarici; ali neke njegove pjesme iz tog razdoblja i danas suuvrštene u najnovije antologije. Dvadesetak godina proveo je kao zamjenikupravitelja carinarnice u New Yorku. Zanimljivo je da je njemu najbliži odvelikih američkih pisaca i osobni prijatelj Nathaniel Hawthorne takođerneko vrijeme radio u carinarnici, stekavši na tom poslu više poticaja zasvoje književno djelo.

*Melvilleova najbolja djela traže od čitatelja da posumnja u površinsku

neosporivost društvenih poluistina. Misaone pretpostavke njegove

ikonoklastičke vizije svijeta u kojemu je Bog nemoćan ili zlonamjeranveoma su teške. Melville je i prebogat i neujednačen. Za razliku od Poea,koji je u Europi rano popularan, od jasnijeg, u biti jednako nemirnogNathaniela Hawthornea, kojega su od samog početka priznavali iekskluzivni britanski kritičari, Melville ostaje gotovo nepoznat do prijeosamdesetak godina!Misaoni svijet Melvilleov treba, međutim, prvenstveno usporediti s

kalvinističkim precima, koje smo spomenuli i s njegovim suvremenicimaEmersonom i Thoreauom. Ali ta dvojica, kao i manje značajni, njima bliskisudionici takozvanog transcendentalističkog pokreta, bili su optimisti,uvjereni u konačni i bitni sklad između čovjeka, Boga i prirode, uoduhovljenost prirode kao posrednika između čovjeka i Boga i njezineuloge nositelja simboličkih značenja. Optimist je bio i Walt Whitman,novatorski pjesnik u slobodnom stihu, nesputani vizionar demokratskogkozmosa s kojim se on, pjesnik, poistovjećuje. Za razliku od te trojiceMelville je gledao mračnije ali dublje — ili, ako hoćemo, jače se izdizaonad površinskim: »... u srcima nekih ljudi ugnijezdio se orao ketskilskoggorja, koji može ponirati i u najmračnije gudure i opet se uzdići i nestati usunčanim beskrajima. No i onda kad ponire zauvijek u te gudure — one suu planinama, i tako se orao, i kad se najdublje spusti, opet nalazi visoko nadsvim ostalim pticama u dolini, ma kako se visoko one vinule.«To je, dakle, pesimizam čovjeka koji stvari razmatra u međusobnim

omjerima, u perspektivi. Nadopunjuju ga umjetnički sklad izvanrednekompozicije i otvorenost nikad zaključenih razmatranja o samoj temi premanovim spoznajama. Poglavlje »Bjelina kita« najfilozofskiji je tekst uameričkoj pripovjedačkoj književnosti. Možda je baš zbog svoje izvornemisaone smjelosti Moby Dick jedan od sasvim malobrojnih vrhunaca uameričkoj književnosti, unatoč činjenično-opisnom balastu, s jedne strane, inegiranju svih očekivanih žanrovskih dosljednosti, s druge.

*Dugo godina Melville je smatran gotovo minornim ekscentričnim

autorom, a njegova se djela nisu proučavala. Oko 1920. kritika je počelaotkrivati neiscrpna značenja njegovih djela — napose u Moby Dicku, i ubrojnim drugim tekstovima. U Hrvatskoj dosad nije pobudio osobitoanalitičko zanimanje, ali je mnogoznačni Bijeli kit prepoznat kao jedan odvelikih simbola što ih je proizvela američka književnost.Ivo Vidan, 1999.

[1] U engleskom se riječ whale (kit) izgovara huejl (sa h) i uejl (bez h) — Prev.

[2] Hampton Court, dvorac engleskih kraljeva blizu Londona; sagradio ga godine 1515. kardinal

Wolsey. Tuileries, kraljevski dvorac u Parizu iz god. 1564., spaljen 1871.; danas na tom mjestuistoimeni park. — Prev.[3]

Levijatan, biblijsko ime za kita. — Prev.[4]

Yard (jard), mjera za dužinu — 0.914 m. — Prev.[5]

Spermacet ili vorvanj, uljasta tvar iz glave kita — ulješure. Na hladnom zraku skrutne se u bijelumateriju poput voska, a upotrebljava se u medicinske svrhe i za proizvodnju svijeća. — Prev.[6]

Latinski: »Ne znam što je.« — Prev.[7]

M. Porcije Katon (95.-46. pr. Krista), rimski republikanac, Cezarov protivnik; pobijeđen, ubio seu Utici, u Africi. — Prev.[8]

Bitve — drveni ili željezni mali stupovi na palubi ili obali, za veziva-nje konopa ili lanaca. —Prev.[9]

Snast — cjelokupna drvena, željezna, kudjeljna i platnena oprema na trupu broda koja služi zajedrenje, krcanje tereta i za ostale brodske ra-dove. — Prev.[10]

Metafizika — idealistička filozofska nauka koja istražuje osnove bit-ka i smisao svijeta, te sebavi 'posljednjim principima' (npr. bogom, bes-mrtnošću duše itd.). — Prev.[11]

Čuveni slap (50 m visok) istoimene rijeke koja se ruši u jezero Ontario, na granici izmeđuKanade i države New — York. — Prev.[12]

Valjda aluzija na Edwarda D. Billingsa. — Prev.[13]

U grčkoj mitologiji mladić koji se, vidjevši svoju sliku u vrelu, u sebe zaljubio i ginuo odljubavne čežnje za sobom. — Prev.[14]

Ibis — afrička ptica. Drevni su je Egipćani smatrali svetom, jer je dolazila zajedno splodonosnom poplavom rijeke Nila. — Prev.[15]

Seneka (godine 4. do 65. pr. Krista), rimski filozof i pisac tragedija. Stoicizam je filozofijastoika: svladavanje požuda najveća je krepost, zlo i dobro treba podnositi ravnodušno. — Prev.[16]

Podignuti dio palube na krmi. — Prev.[17]

Harpoon, ostve ili koplje što se baca na kita, a pričvršćeno o dugi konop koji se odmotava okoposebno konstruiranog vitla na pramcu kitolovačkog broda. — Prev.[18]

Na engleskom riječ coffin znači lijes, nosila (mrtvačka). — Prev.[19]

Po biblijskoj priči o bogatašu i o prosjaku Lazaru. — Prev.

[20] Orion — zviježđe koje je u Europi vidljivo samo zimi. — Prev.

[21] Oplata, drvene trenice što pokrivaju kostur broda. — Prev.

[22] Mornarska postelja. — Prev.

[23] Kokica — iz lule izbačeni duhan koji još gori. — Prev.

[24] Božman ili bocman (od holandskoga bootsman) niži zapovjednik, nadzornik, nadglednik koji

se brine za red i čistoću na brodu, poučava mornare njihovu poslu; vođa posade na brodu, brodici ilina čamcu, itd; podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom — Prev.Vidi članak »Gdje je nestao božman?«, Željko Stepančić/ Jasenka Maslek, »Naše more« 54(1-

2)/2007; Tu između ostalog piše: »Zanimljivo je da su za prevedenicom božman, uz standardni nazivčasnik, vrlo često posezali naši prevoditelji Gorjan i Tabak u prijevodu jednoga od najslavnijihsvjetskih romana s pomorskom tematikom Moby Dicka Hermana Melvillea, i to prevodeći engleskinaziv mate. U talijanskome se prijevodu za isti engleski naziv pojavljuje samo prevedenica ufficiale.Hrvatski prevoditelji nisu ni jednom posegnuli za nazivom noštromo, čak ni u primjeru kad seMelville poslužio nazivom boatswain, što je različito od naziva mate. Preveli su ga kao božman, dokse talijanski prevoditelj poslužio prevedenicom nostromo.« — M.[25]

Broadway — ulica u New Yorku, čuvena sa svojih kazališta; Chestnut — ulica u Philadelphiji.— Prev.[26]

Regent Street — jedna od najelegantnijih ulica Londona. — Prev.[27]

Yankee (Jenki), nadimak građana SAD-a. — Prev.[28]

Water Street — ulica u lučkoj četvrti New Yorka; Wapping — jedna od lučkih četvrti uLondonu. — Prev.[29]

Green Mountains (Zelene gore), ogranak planinskog lanca Alleghany u saveznoj državiVermont. — Prev.[30]

New England — naziv za savezne države Maine, New-Hampshire, Vermont, Massachusetts,Rhode Island i Connecticut. — Prev.[31]

Salem, luka u saveznoj državi Massachusetts. — Prev.[32]

Elephanta, spiljski grad u Bombajskom zaljevu; u podzemnim hramovima nađeni su prastarireljefi. — Prev.[33]

Dva pogibeljna pruda na engleskoj obali blizu grofovije Kent. Priča kazuje da ti prudovioznačuju grob nekog otoka što je nestao u XI. stoljeću. — Prev.[34]

»Jakovljica«, brodske ljestve od konopa s drvenim prečanicama, koje se spuštaju niz bokbroda. — Prev.[35]

Quebec — glavni grad istoimene kanadske pokrajine. U Melvilleovo doba zvali su taj gradameričkim Gibraltarom, zbog utvrde koja se nalazila na uzvisini usred grada. Možda je to aluzija naopsadu Quebeca 1759. kad su engleski doseljenici zauzeli tu tvrđavu. — Prev.[36]

Tvrđava nad Rajnom, u okrugu Koblenza, sagrađena na pećini visokoj 175 m. — Prev.

[37] Horace Viscount Nelson (1758.-1805.), engleski admiral; uništio francusko brodovlje kod

Abukira i pred rtom Trafalgarom. Njegov brod »Victory« čuva se u Portsmouthu, a mjesto na palubigdje je Nelson pao označeno jc spomen-pločom. — Prev.[38]

Pulena, drveni kip na brodskom kljunu. — Prev.[39]

Tanko uže. — Prev.[40]

Debelo uže. — Prev.[41]

Kosi jarbol na pramcu. — Prev.[42]

Otvor (grotlo) na palubi kroz koji se spušta teret u brodska skladišta. Takvih otvora ima više, tese prema tome zovu grotlo od pramca, grotlo od krme itd. — Prev.[43]

Olovnica, dubinomjer. — Prev.[44]

Kobilica, debela greda koja se proteže pri dnu brodskog korita od pramca do krme, i na koju senaslanjaju korbe ili rebra broda. — Prev.[45]

Prezbiterijancima se nazivaju pripadnici reformirane crkve u Engleskoj i SAD-u. — Prev.[46]

U originalu je igra riječima knee-pans (čašica na koljenima) i warming-pans (grijalice). —Prev.U modernom engleskom jeziku koristi se izraz knee cups a ne knee pans — M.[47]

Luka u Long Islandu (SAD, savezna država New York). — Prev.[48]

U izvorniku packet schooner – U Wikipediji piše: »Paket barke/škune bile su male brodice zaprijevoz pošte, putnika i robe u Europi i kolonijama. Intenzivno se koriste u 18. i 19. stoljeću, imajuredoviti red vožnje« — M.[49]

Jedrenjak koji ima tri jarbola, prva dva s križnim jedrima, a na krmi jarbol sa sošnim jedrom,no i na prva dva jarbola nalazi se, osim križnih jedara, po jedno sošno. — Prev.[50]

Praće, konopi kojima su križevi vezani na krajevima. — Prev.[51]

Zapone, konopi koji pripinju jarbole, uvijek nagnute prema krmi, jer vjetar puše pri jedrenjuuvijek s boka ili s krmene strane. — Prev.[52]

Uzda, konop koji drži jedro prema krmi. — Prev.[53]

Podignuti dio palube na pramcu. — Prev.[54]

Suskrenuti — okrenuti uz vjetar i zadušiti dio jedrilja, da se brod zaustavi. — Prev.[55]

Savezna država Illinois, u kojoj je glavni grad Chicago, civiliziran je, gusto naseljen kraj. —Prev.[56]

Glavine, verige koje drže križ ili nastavak na jarbolu. — Prev.[57]

Ime Hussey izgovara se kao i imenica hussy, koja znači: goropadna, drska žena — Prev.[58]

Igra riječima clam (vrsta školjke) i clammy (hladan, vlažan, ljigav). — Prev.

[59] U originalu je igra riječima chowder (jelo od ribe sa suhom svinjetinom i povrćem) i chowder-

headed people (lud svijet). — Prev.[60]

Anglikansko Vjerovanje (Credo). — Prev.[61]

Brod sa dva jedra bez križeva. — Prev.[62]

Kitajski jedrenjak na 2 ili 3 jarbola bez križeva, a jedra su mu od rogožine. — Prev.[63]

Jedrenjak sa dva jarbola bez križeva. — Prev.[64]

Ostarjela, neupotrebljiva brodina, podrtina. — Prev.[65]

Trup broda. — Prev.[66]

Thomas Becket (1119.-1170.), nadbiskup od Canterburyja, borio se za papinsku prevlast uEngleskoj. Kraljevi ljudi ubili ga pred oltarom njegove katedrale. — Prev.[67]

Thorkill Hake, legendarni kralj i ratnik o kome pripovijeda drevna Ynglingasaga IslanđaninaSnorrija Sturlusona. — Prev.[68]

Quakeri (engleski: plašljivci), isprva podrugljivo ime sekti koju je u 17. st. osnovao Fox uEngleskoj, a koja se poslije proširila i u Sjev. Americi. Izvor vjere je »unutrašnje svjetlo«, i poputkatolika vjeruju u mnoge dogme. Odbijaju služiti vojsku. Danas ih živi u SAD-u oko 150.000. —Prev.[69]

vraske su bore — M.[70]

Cape Cod, rt na poluotoku Massachusetts, na obali Atlantika; Martha's Vineyard, otočić krajNantucketa; jedno i drugo mjesto opkoljeno morem. — Prev.[71]

Pomoćnik kamerijera (konobara). — Prev.[72]

Božman, podčasnik koji ima nadzor nad brodskom posadom. — Prev. Vidi bilješku 24[73]

Principal, brodovlasnik. — Prev.[74]

Užarski alat; kroz užljebine klupe teče ovojnica, a služi za lakše ovijanje konopa. — Prev.[75]

Mornarsko upletanje konopa. — Prev.[76]

Izazvati na mejdan, megdan, dvoboj. — Prev.[77]

Sovrnja, gruž ili balast — kamenje ili pijesak što se stavljao na dno spremišta kad je brodprazan, da se ne bi izvrnuo. — Prev.[78]

Smjer kojim plovi brod. — Prev.[79]

Stari zavjet, Prva knjiga o kraljevima, XXI, 19. — Prev.[80]

Brod na dva jarbola s križnim jedrima. — Prev.[81]

Plosnatica, svoja, svac, plošća (vrsta ribe). — Prev.[82]

Mornarska knjižica, »moreplovnica«, isprave. — Prev.

[83] Strogi kalvinisti, koji ne prihvaćaju ovisnost o državnoj crkvi. — Prev.

[84] Deuteronomion, peta knjiga Mojsijeva. Postoji posebna sekta koja se bavi proučavanjem

Mojsijevih knjiga. — Prev.[85]

Neke sekte biraju svoje svećenike i propovjednike iz redova običnih vjernika. — Prev.[86]

Igra riječima: hog znači svinja, a hedgehog, jež. — Prev.[87]

Rezervni jarboli, križevi i ostalo drvlje koje se nalazi čvrsto vezano na palubi. — Prev.[88]

čepljuskati — blebetati, brbljati, bez pravog značenja ili smisla, govoriti koješta (bosanski) —M.[89]

Igra riječima right (pravo, na mjestu, u redu, desni) i left (lijevi). — Prev.[90]

Daske kojima se bukaporta pokriva, zatvara. — Prev.[91]

Dušpir, odušnik, otvori na palubi u obliku sanduka, koji služe za ventilaciju. — Prev.[92]

Isaac Watts (1674.-1748.), engleski teolog i sastavljač pobožnih pjesama. — Prev.[93]

Cape Horn i Rt dobre nade. — Prev.[94]

Nekoć se kitovo ulje upotrebljavalo za rasvjetu. — Prev.[95]

Jan de Witt (1625.-1672.) holandski državnik. — Prev.[96]

James Cook (1728.-1779.) engleski pomorac i istraživač, otkrio New Zeeland, Havaje itd.; prvioplovio zemlju od zapada na istok. — George Vancouver (1758.-1798.), engleski pomorac iistraživač, pratio Cooka na njegovim putovanjima. — Prev.[97]

A.I. Krusenstern (1770.-1846.), ruski pomorac. Njegovo djelo Put oko svijeta u godinama1803.-1806. prevedeno je na mnoge europske jezike. — Prev.[98]

Engleski kralj (849.-901.), protjerao Normane, preuredio Englesku, njegovao domaću knjigu,popisivao zakone. — Prev.[99]

Edmund Burke (1730.-1797.), engleski državnik, pisac i govornik. — Prev.[100]

Američki državnik, fizičar i pisac (1706.-1790.), pobornik nezavisnosti engleskih kolonija uSjevernoj Americi; izumio munjovod, otkrio razliku između pozitivnog i negativnog elektriciteta,dokazao opstanak Golfske struje. — Prev.[101]

O tome nešto više u slijedećim poglavljima. — Bilješka piščeva.[102]

Dva čuvena sveučilišta u SAD-u — Prev.[103]

John Bunyan (1628.-1688.), engleski puritanski pisac, autor Poklonikova putovanja, djela štoje napisano u tamnici. — Prev.[104]

Cervantes (1547.-1616.), pisac Don Quijotea, u bitci kod Lepanta izgubio lijevu ruku. —Prev.

[105] Andrew Jackson (1767.-1845.), sedmi predsjednik SAD-a — Prev.

[106] Puritanci u Engleskoj i Škotskoj pripadnici »čistog evanđeoskog nauka«; mjesto episkopalne,

tražili crkvu sa starješinama i rastavu crkve od države; progonjeni od stuartovaca, iselili se uAmeriku. — Prev.[107]

Vječni Žid, po srednjovjek. pričama, otjerao Isusa kad je ovaj pred njegovom kućom, idući naGolgotu, htio otpočinuti, te za kaznu mora lutati do Sudnjega dana. Umjetna ga poezija takođershvaća simbolom čovječanstva koje neprestano hrli naprijed. — Prev.[108]

Barun Jean Baptiste du Val-de-Grâce (Anacharsis Cloots, 1755. do 1794.), jedan odnajčudnijih sanjara za vrijeme Francuske revolucije: ujedinjenje svih naroda u jednu porodicu bijašemu najveći ideal. Smaknut na giljotini. — Prev.[109]

Alabama, američka savezna država na Meksičkom zaljevu; 43% pučanstva u njoj čine Crnci.— Prev.[110]

Perzej, slavni heroj u grčkoj mitologiji, sin Zeusov. Oslobodio kraljevnu Andromedu odmorske nemani. — U kiparstvu i slikarstvu često je obrađivan taj motiv. — Benvenuto Cellini(1500.-1571.), firentinski zlatar i kipar. Jedno od najznamenitijih njegovih djela jest Perzej sMeduzinom glavom. — Prev.[111]

Stanovnik s otoka Man u Irskome moru. — Prev.[112]

Quito, glavni grad južnoameričke države Ecuadora. — Prev.[113]

Pod starofranc. devizom »Honi soit qui mal y pense« ( »Stid ga bilo tko o tome loše misli!«)osnovao je kralj Edward III (1327.-1377.) Red podvezice i ujedno najviše englesko odlikovanje, kojese također zove redom sv. Đure. — Postoji priča kako je kralj na balu podigao podvezicu koja je palas noge njegove ljubavnice, grofice od Salisburyja, te pritom nehotice potegnuo grofičinu suknju.Neki se plemići nasmijali, a na to je kralj izrekao spomenute riječi i utemeljio Red vitezovapodvezice, da bi udobrovoljio svoju groficu. — Prev.[114]

Morski kalež — vrsta školjke (Lepas fasicularis). — Prev.[115]

Čitatelj, dakako, ima na umu da je ova knjiga stara više od jednog stoljeća. — Prev.[116]

William Scoresby (1789-1857), engleski pomorac i kitolovac, istražio ist. obalu Grenlanda iAustraliju, poslije studirao teologiju i postao svećenikom, ali se i dalje bavio znanstvenimistraživanjima. — Prev.[117]

Georges baron de Cuvier (1769-1833.), francuski prirodoslovac, začetnik znanstveneporedbene anatomije i jedan od osnivača paleontologije (znanosti o okaminama ili o prastarim živimbićima). Objašnjava promjene u životinjskom i biljnom carstvu u toku Zemljina razvoja velikimkatastrofama. — Prev.[118]

John Hanter (1728.-1793.), osnivač moderne engleske kirurgije.— Prev.[119]

René Primevère Lesson (1794.-1849.), francuski prirodoslovac, pratio kapetana Duperreya nanjegovu putu oko svijeta. — Prev.

[120] Karl von Linné (1707.-1778.), švedski prirodoslovac, uveo dvoimenu nomenklaturu u

zoologiju i botaniku. — Prev.[121]

Vrsta morske ribe, slična sleđu. — Prev.[122]

»Zato što se pare i što ženka doji.« — Prev.[123]

»Zbog zakona prirode i prava zasluge.« — Prev.[124]

Amfibije — dvoživci, životinje koje žive u vodi i na suhu. — Prev.[125]

Znam da mnogi zoolozi i danas još lamantine i dugonge ubrajaju među kitove. No budući dase te kukavne ribetine većinom povlače po ušćima rijeka, hraneći se vodenim biljkama, a nemaju nikitovska štrcala, nisam priznao njihovih vjerodajnica i ne smatram ih kao predstavnike kitovskogroda, nego sam im dao putovnice da napuste cetološko carstvo. — Bilješka Piščeva. (Modernazoologija ubraja spomenute dvije vrste, kao i treću njima srodnu vrstu »Hytine«, u red kitova. —Prev.)[126]

Raved, revanj (late Rheum Rhaponticum), biljka koje se korijen upotrebljava za čišćenjecrijeva. — Prev.[127]

Aluzija na Ahazovu sunčanu uru iz Biblije — Prev.[128]

Ti kitovi nemaju zuba nego imaju na nepcu usi, rožnate trostrane ploče koje vise kao rese uusta. Na donjem je rubu svaka us raščijana u rožnata vlakna. U ustima nekih kitova ima i više od 700usi. — Prev.[129]

Razlog s kojeg se ova knjiga o kitovima ne zove »Quarto«, vrlo je jednostavan. Kitovi ovograzreda, ma koliko bili manji od prijašnjih, ipak su srazmjerno slični onima, dok svezak »quarto« usvojoj smanjenoj mjeri nema oblika što ga ima »folio«, a »oktav« ga ima. — Bilješka piščeva[130]

I u nas kažu: »puše kao kit« (engleski: grampus). — Prev.[131]

Tuk — kitovo tustilo, mast, salo. — Prev.[132]

Galon (engleski gallon) — mjera za tekućinu: četiri litre i pol. — Prev.[133]

Sir Martin Frobisher, britanski pomorac i istraživač iz 16. stoljeća. — Prev.[134]

Američki narodni blagdan. — Prev.[135]

U engleskom mealy-mouthed znači: »brašnavih usta«, »medoustan«, »plašljiv u govoru«,»bljedoustan« i »licemjeran«, i odatle igra riječima. — Prev.[136]

I na starim jedrenjacima kapetan je imao svoju kabinu, ali se i salon, koji je ujedno služio kaoblagovaonica za časnike, smatrao sastavnim dijelom kapetanova odjeljka. — Prev.[137]

George Washington (1732.-1799.), američki narodni junak i prvi predsjednik SAD-a(1789.-1797.), — Heraklovi stupovi, kamena predbrežja Abyla i Kalpe u Gibraltarskom tjesnacu.Grčka priča kazuje kako je grčki junak postavio te dvije hridi, ta dva stupa, da označi dokle je dospiona svojim putovanjima iz Libije u Europu. — Prev.

[138] U 3. stoljeću prije Krista podignut je na otoku Rodosu, na ulazu u luku, divovski kip

Apolonov, visok 32 metra. Smatrali su ga jednim od sedam svjetskih čuda. — Prev.[139]

Fedon, drevni grčki filozof idealist, učenik Sokratov a prijatelj Platonov. — NathanielBowditch (1773.-1858.), američki matematičar, pisac klasična djela o navigaciji. — Prev.[140]

Child Harold, egocentričan pesimist, glavno lice u Byronovu spjevu Child Harold'sPilgrimage. Stihovi koji dolaze parodija su dvaju stihova iz IV. pjevanja (strofa 179.). — Prev.[141]

Thomas Cranmer (1489.-1556.), vođa protestantske reformacije u Engleskoj, spaljen nalomači. (Panteisti su pristaše nazora o istovjetnosti Boga i prirode.) — Prev.[142]

René Descartes (1596.-1650.), francuski filozof racionalist i matematičar; sve izvodi iz stava»Cogito, ergo sum« ( »Mislim, dakle postojim.«) — Prev.[143]

Prečka, trokutno jedro, razapeto između pramčanog jarbola i kosnika. — Prev.[144]

U katedrali u Monzi (Italija) čuva se kruna langobardijskih kraljeva, koja potječe iz IX.stoljeća; iznutra je obložena željeznim obručem za koji legenda kaže da je načinjen od čavala sKristova križa. — Prev.[145]

Burke i Thompson (zvani Bendigo) — engleski boksači iz prve polovine devetnaestogstoljeća. Tko zna ne odnosi li se ime Burke na Williama Burkea, zloglasnog ubojicu koji je početkomdevetnaestog stoljeća u Edinburgu u Škotskoj iskapao mrtva tijela i prodavao ih liječniku Knoxu uanatomske svrhe, a poslije sam davio ljude u iste svrhe. (Smaknut godine 1828.) — Prev.To nije istina — Ovaj Burke je bio James »Deaf« Burke (1809.-1845.), a ne William. Thompson je

William »Bendigo« Thompson. Lako meni, Barba Jozo, kad imam Internet.:) — M.[146]

To nije osam sati, nego četiri puta po dva udarca u zvono, znak za smjenu straže (0, 4, 8, 12,16 i 20 sati). — Prev.[147]

Vogast, obrastao morskom travom. (Voga, alga.) — Prev.[148]

Igra riječju ball u smislu lopta i ples. — Prev.[149]

Spomenuto je negdje prije da je Pip crnac. Pisac se, da pokaže crnčev strah od posade, igrariječju white squall (doslovno: bijeli vihor), koja znači suhòburica, vihor uz vedro nebo. — Prev.[150]

Prolaz iz Atlantika u Tihi ocean kroz sjeveroamerički arhipelag. — Prev.[151]

Pripadnici vjerske sekte koji su iskazivali štovanje zmiji, koja je, prema biblijskom pričanju,navela prve ljude na grijeh. — Prev.[152]

Cape Horn. — Prev.[153]

Cluny — čuvena pariška palača iz 15. stoljeća. Obuhvaća ruševine palače zvane »Julianoveterme« i muzej bogat različitim umjetninama. — Prev.[154]

Ljudski (ženski) lik kao stup nosač u starogrčkoj arhitekturi.— Prev.[155]

Okrug u donjoj Burmi (Indija). — Prev.

[156] Niza od morskih školjki; služila sjeveroameričkim Indijancima umjesto novca i kao nakit, a

darivali bi je i bijelcima s kojima bi sklopili mir. — Prev.[157]

Zajedničko ime indijanskih plemena koja su u doba otkrića Amerike obitavala na objemaobalama Rijeke Svetog Lovrijenca (St. Lawrence River). — Prev.[158]

Bijela duga košulja katoličkog svećenika, ispod misnog ruha.— Prev.[159]

Misnica koju svećenik oblači kad služi misu. — Prev.[160]

Lamentacije ili tužaljke, katolički crkveni obred u Velikom tjednu. — Prev.[161]

Što se tiče polarnog medvjeda, tko bi htio dublje zaći u taj predmet, mogao bi ustvrditi da nijeta bjeloća sama po sebi uzrok što nam se ta zvijer pričinja tako groznom, nego da — analizirajućipotanje — dolazimo do zaključka kako ta groza proizlazi iz okolnosti što se neodgovornakrvoločnost te životinje skriva pod bijelim runom nebeske nevinosti i ljubavi, pa kad se u našojsvijesti združe dva tako oprečna osjećaja, polarni nas medvjed plaši baš tim svojim neprirodnimkontrastom. Ali kad bi sve to zaista i bilo tako — da nema te bjeloće, nikad ne biste osjećali takointenzivan strah.U pogledu bijelog morskog psa, ona bijela sablasnost što klizi ispod morske površine kada tu

životinju promatramo kako mirno i bezazleno počiva, čudno se podudara s onim istim sablasnimmirom polarnog četveronošca. Francuzi su izvrsno okarakterizirali tu ribu imenom što su joj ganadjenuli. Katolička se misa zadušnica počinje riječima »Requiem aeternam« (pokoj vječni); odatlesamo riječ »requiem« označava samu tu misu kao i pogrebnu muziku. Aludirajući na njegovu bijelu,tihu smrtnu mirnoću, i smrtonosnost njegova zahvata, Francuzi su ga nazvali »Requin«. — Bilješkapiščeva.[162]

Samuel Taylor Coleridge (1772.-1834.), engleski pjesnik, kritik i filozof. Pisac misli nanjegovu pjesmu »The Rhyme of the Ancient Mariner« ( »Balada o Starom Mornaru«), u kojoj ubijenialbatros progoni brod stravama i nesrećama, simbolizirajući nadnaravne sile. — Prev.[163]

Sjećam se prvog albatrosa što sam ga ikad ugledao. Bilo je to za nekog dugog nevremena ublizini antarktičkih voda. Uspeo sam se na palubu sa smjenom prijepodnevne straže, a na palubi jebilo sve zatušteno od pramenja magle. I tu, svaljeno na glavnu bukaportu, ugledam nešto pernato,veliko, kraljevski veličanstveno i bijelo, sa zavinutim kljunom. Od vremena do vremena zamahujesvojim arkanđelskim krilima, kao da će obuhvatiti neki nevidljivi sveti kovčeg. Čudno podrhtava itrese se, kao da je sapeto. Iako nije ranjeno, to biće izvija bolne krikove, nalik na tužno dozivanjemrtvoga kralja koji se u smrtnoj čamotinji javlja s one strane groba. Kroz te zagonetne, čudesne očikao da mi pogled prodire u neke tajne što se dotiču samog Boga. Kao Abraham pred anđelima, ja seduboko poklonih. To bijelo biće bješe tako bijelo, a krila mu tako snažna i velika, te sam u toj pustinjibeskrajne morske pučine izgubio svaki osjećaj gradskog čovjeka i sva sjećanja na gradove i gradskeobičaje. I dugo gledah tako u to pernato čudesno biće. Ne mogu riječima ispričati, mogu samonatuknuti koje su misli tada sijevnule kroz moj mozak. Najposlije se trgnem i probudim, okrenem se iupitam jednog mornara kakva je to ptica. »Zlogodnica«, odgovori mi on. Zlogodnica! Nikad prijenisam čuo to ime. Zar je moguće da ljudi s kopna uopće i ne poznaju to veličanstveno stvorenje? Ne,to nije moguće! No poslije malo vremena saznadoh da su neki pomorci »zlogodnicom« zvali — pticualbatros. I zato Coleridgeova zanosna balada o ubijenom albatrosu nije ni u kakvoj vezi s onimtajanstvenim osjećajima koji su mene prožimali kad sam prvi put ugledao tu pticu na našoj palubi; au ono vrijeme nisam ni poznavao tu baladu, kao što mi nije bilo poznato ni to da se ta ptica zove

albatros. No ta moja izjava indirektno samo još više ističe veliku vrijednost te pjesme i njenapjesnika.Tvrdim, dakle, da se u čudesnoj tjelesnoj bjelini te ptice krije tajna njegovih sablasnih čari, a to je

istina, koja to jače dolazi do izražaja što jednu vrstu tih ptica uslijed neke jezične nelogičnostinazivaju »sinji albatros«, koje sam također vidio, ali ih nikad nisam promatrao s onim uzbuđenjem skojim sam gledao tu antarktičku burnicu.A kako je to čudesno biće bilo uhvaćeno? Ne recite nikom, pa ću vam odati tajnu; pomoću

izdajničke kuke na uzici, kad je albatros počivao na morskim valovima. Na kraju krajeva kapetan jcod njega učinio poštara, svezavši mu komu vrećicu oko vrata, a u njoj pisamce s oznakom mjesta ivremena gdje se brod tada nalazio. A onda ga je pustio na slobodu. No ja nimalo ne sumnjem da je tupoštansku torbicu, koja je bila namijenjena ljudima, albatros odnio ravno u Nebo kamo je bijelavihornica odletjela, da se pridruži kerubinima koji se tamo, masući krilima, klanjaju Gospodinu. —Bilješka piščeva.[164]

Sjeveroamerički lovci krznaši. — Prev.[165]

Albinizam (od lat. albus, bijel), bjelokožnost, prirođen nedostatak kožnog pigmenta u ljudi iživotinja, te im je zato bijela kosa i dlaka i crvena boja očiju. — Albino, bjeloš, čovjek obilježen timznacima. — Prev.[166]

Engleski white squall, suhòburica, vihor za lijepa vremena, kad na nebu nema ni oblaka. —Prev.[167]

Jean Froissart (umro oko 1410), francuski ljetopisac i pjesnik.— Prev.[168]

U engleskom: Whitsuntide, doslovno »Bijela nedjelja«, i odatle asocijacija. — Prev.[169]

»Bijela kula«. — Prev.[170]

»Krvava kula«. — Prev.[171]

»Bijela brda«. — Prev.[172]

Planinski lanac, doslovno »Plave gore«. — Prev.[173]

Po njemačkom narodnom kazivanju sastajalište vještica na uzvisini Brocken u gorju Harz usrednjoj Njemačkoj. — Prev.[174]

Glavni grad južnoameričke države Perúa. — Prev.[175]

Francisco Pizarro (umro 1541.), španjolski konkvistador (osvajač) koji je otkrio i osvojioPerú. — Prev.[176]

Vrsta velikih američkih bivola, koji su gotovo istrijebljeni. — Prev.[177]

Straža od ponoći do četiri izjutra. — Prev.[178]

Cholo, indijansko pleme u području Amazonke — Prev.[179]

Međutim, poslije toga što sam gore naveo, ovu je zamisao sretno ostvario poručnik Maury odNacionalnog Opservatorija u Washingtonu svojom okružnicom od 16. Travnja 1851. Prema tojokružnici izgleda da se takva »migraciona karta« već izrađuje, a izvjestan dio tih podataka već jepriopćen u samoj toj okružnici. »Karta dijeli ocean na pet područja, svako od pet stupnjeva

zemljopisne širine i pet stupnjeva zemljopisne duljine; u okomitom smjeru svako je područjerazdijeljeno na dvanaest prostora, za svaki mjesec po jedan, a u vodoravnom smjeru na tri prostora,gdje se u prvom upisuju dani, provedeni u svakom mjesecu u pojedinom području, a u druga se dvaubilježuju oni dani kada je brod pronalazio kitove ili ulješure.« — Bilješka piščeva.[180]

Seychelles, otočje u Indijskom oceanu, sjeveroistočno od Madagaskara. — Prev.[181]

Roman njemačkog pisca Christiana Vulpiusa (1762.-1827.). Roman o razbojnicima, literarnobezvrijedan, ali silno popularan i preveden na sve svjetske jezike. — Prev.[182]

Perzijski car u 6. stoljeću pr. Krista. — Prev.[183]

Timor, najveći od Malih Sundskih otoka. — Prev.[184]

Gaius Marius (156.-86. pr. Krista), rimski vojskovođa, porazio germanska plemena Teutone iCimbre, suparnik Sullin. — Prev.[185]

Lucius Cornelius Sulla (138.-78. pr. Krista), rimski državnik i vojskovođa, svrgnuo Marija idao pogubiti njegove pristaše; diktator i zakonodavac. — Prev.[186]

Ovo što navodim izvaci su iz Chaceovih kazivanja: »Svaka je činjenica, izgleda, potvrđivalamoj zaključak da ništa što je ulješura poduzela nije bilo slučajno. U kratkom razmaku dvaput jenasrnula na brod, a oba puta tako proračunano da nam što više naškodi; to se vidjelo po tome što jeoba puta nasrnula s pramca, kombinirajući svoju brzinu s brzinom broda, čime je pojačala snagu tihdvaju udaraca. Da se to postigne, bili su potrebni upravo manevri koje je izvela. Njen je izgled biostrašan, pun srdžbe i osvetničkog bijesa. Dolazila nam je u susret ravno iz svoga jata u koje je našbrod bio zaplovio, i već smo harpunima bili pogodili tri njena druga, te se činilo da je njihova patnjajoš više potpirivala njenu želju za osvetom.« — A na drugom mjestu opet veli: »Svakako sam, posvemu što se zbilo pred mojim očima, dobio dojam da je kit s proračunanom pakošću izvršio svojunavalu, premda se sada i ne mogu prisjetiti svih svojih dojmova što sam ih u onim trenucima stekao;čvrsto sam uvjeren da je moja pretpostavka ispravna.«Evo što je mislio malo vremena pošto je ostavio brod, usred mrkle noći, u otvorenu čamcu kad je

već očajavao da se neće moći domoći spasonosnog kopna: Oceanska pomrčina i uzburkani valovi,sve to nije bilo ništa; strah da će nas neka strašna oluja progutati, ili da ćemo se razbiti o nekenevidljive hridine, uza sve ostale jezive pomisli što iskrsavaju u takvim prilikama, sve nam je tojedva i dolazilo na pamet, jer pogled na uništeni brod i pomisao na onu groznu sliku kita uosvetničkom bijesu svega me prožimahu, dok nije konačno opet zadanilo.«A na str. 45. on govori o »tajanstvenom i smrtonosnom nasrtaju te životinje.« — Bilješka piščeva.[187]

Apostol Pavao. — Prev.[188]

Sibirska luka, na Ohotskome moru, sjeverno od Japana. — Prev.[189]

William Dampier (1652.-1715.), engleski pomorac; istraživao Australiju i južna mora, ploviooko svijeta, napisao nekoliko knjiga putopisa. — Prev.[190]

Procopius iz Cezareje (umro 562.), pratio Belizara, Justinijanova vojskovođu, u ratovimaprotiv Vandala, Maura i Gota, napisao veliku »Historiju« svoga vremena. — Prev.[191]

Mediteranska obala Maroka, Alžira, Tunizije i Tripolitanije.— Prev.

[192] Engleski brit, latinski Clio borealis, kitova hrana: sitni sluzasti puževi i račići, ljuskari

skupine Entomostraca, koji u širokim slojevima plove po morskoj pučini. — Prev.[193]

Pletnjača je neka vrsta rogožine, spletena od konopa, a služi za oblaganje onih dijelova brodaili snasti kojima je potrebna zaštita od udaraca, ili za oblaganje oštrih rubova, da se na njima konopine izderu, a može se podmetati i ispod drvenih brodskih bokobrana. Izrađuje se u širokim vrpcama odstrukova konopa provlačenjem poprečnog, tanjeg konopa, kroz uzdužne, naizmjence ukrštene debljekonope. — Prev.[194]

Mlazati — u kitolovačkom žargonu znači da kit na svoje štrcalo izbacuje vodu. »Evo ga,mlaza!« uobičajeni je povik kojim straže s jarbola javljaju da su ugledale kita. Takav mlaz ilivodomet dostiže visinu od nekoliko metara, te se već na milje daleko može vidjeti. — U našemslučaju stoji »Eno je, mlaza!«, jer je posrijedi ulješura. — Prev.[195]

Kitovi obično plivaju u »plovama«, takozvanim »školama«, koje predvode stari mužjaci. —Prev.[196]

Obrub brodske ograde ili ograde na čamcu. — Prev.[197]

Škota ili uzda, konop što drži zategnutu donju stranu jedra prema krmi. — Prev.[198]

Tamerlan (1333.-1405.), mongolski osvajač velikog dijela južne i zapadne Azije. — Prev.[199]

Palci su drveni klinovi (škarmovi), zataknuti, baš kao i rašlje, u razmu čamca, i to u blazinu(drveni jastučić). Veslo se drži uz palac konopljenim vjenčićem (štrop). — Prev.[200]

Geneza (grčki), prva knjiga Mojsijeva o postanku svijeta. — Prev.[201]

Rabi (hebrejski), učitelj, učenjak. — Prev.[202]

Letenke i letenice, trokutna jedra što se razapinju između jarbola. — Prev.[203]

Cabo Tormentoso, Rt muka i opasnosti. — Prev.[204]

Kompas na kabini zove se »pričalo«, jer se kapetan dolje u kabini, a da ne mora poći gore ukompasnu kućicu kod kormilara, može u svako doba uvjeriti o smjeru kojim brod plovi. — Bilješkapiščeva.[205]

Rt dobre nade. — Prev.[206]

»Črida«, lovište riba. — Prev.[207]

križ, sljemeni križ[208]

»Gam« — oblažaj, pohod, posjet, pohodnja, obilazak, skup, sastanak, engleski: gam Vidiautorovo tumačenje te riječi u samom tekstu ovog poglavlja. — Prev.[209]

Otok u istoimenoj skupini na Pacifiku, južno od Havajskih otoka. — Prev.[210]

Otoci na Pacifiku, između Australije i Havaja. — Prev.[211]

Samuel Johnson (1709.-1784.), engleski književnik i leksikograf.— Prev.

[212] Američki leksikograf i novinar (1758.-1843.); sastavio prvi američki veliki rječnik, koji se,

upotpunjen, i danas objavljuje. — Prev.[213]

Tako je glasio starinski zov straža s jarbola kad bi ugledale kita. Tim se povikom služe ribarijoš i danas u lovu na goleme kornjače s otoka Galapagos. — Bilješka piščeva.[214]

Najniži dio trupa, gdje ostaje voda koju brod propušta. — Prev.[215]

Jedno od pet velikih jezera između SAD-a i Kanade. Iz tog jezera ruši se u jezero Ontario slapNiagare. — Prev.[216]

Glavna luka Perúa, 14 km udaljena od Lime. — Prev.[217]

Luka i glavni grad na Filipinima. — Prev.[218]

Utvrda na tjesnacu između jezera Huron i Michigan. — Prev.[219]

Grad na obali jezera Erie. — Prev.[220]

Grad u Ohiju. — Prev.[221]

Ime jednoga sjeveroameričkog indijanskog plemena. — Prev.[222]

Bodežu sličan nož, nazvan po američkom pioniru Bowieu.— Prev.[223]

Mali otvori na rubu palube, za otjecanje vode. — Prev.[224]

Konjski pokrovac po sedlu. — Prev.[225]

Búšak, crvotočan orah ili lješnik. — Prev.[226]

Pilar, vrsta morskog psa u australskim i japanskim vodama. Na glavi ima dug plosnatnastavak s oštrim zubima poput dvostrano nazubljene pile. — Prev.[227]

Ispolac, lopatica kojom se ispuljuje, paljka voda iz čamca.— Prev.[228]

Zapone, odeblji katranirani konopi što služe za učvršćivanje jarbola, a protežu se od jarbolado palube. — Prev.[229]

Chicha (čiča), alkoholno piće što se u Južnoj Americi dobiva fermentacijom kukuruza uzašećerenoj vodi. — Prev.[230]

Otprilike 586 km. — Prev.[231]

Rijeka u državi New York, s prekrasnim vodopadima; utječe u Hudson. — Prev.[232]

Ashanti (Ašanti), nekadanja britanska kolonija u Zapadnoj Africi, dio Zlatne Obale. — Prev.[233]

plaza, španjolski: trg. — Prev.[234]

Kraljica Izabela Kastilska (1451.-1504.), žena Ferdinanda Aragonskog, ujedinila Španjolsku,omogućila Kolumbove ekspedicije, uvela inkviziciju. — Prev.[235]

Marko Antonije (82.-30. pr. Krista), Cezarov rođak i pomagač u građanskom ratu, zaljubio seu egipatsku kraljicu Kleopatru, nakon poraza kod Aktiona počinio samoubojstvo. — Prev.

[236] Aluzija na Parižane koji su se za vrijeme revolucije borili na barikadama. — Prev.

[237] Nutrina broda razdijeljena pregradama u više prostorija. — Prev.

[238] Na kormilu su se mornari izmjenjivali svaka dva sata, a ne kao ostala smjena straže svaka

četiri. — Prev.[239]

Veliki vir. — Prev.[240]

Dva čamca poprečnom gredom pretvorena u jedan. — Prev.[241]

Starinske puške. — Prev.[242]

Auto da fe (španjolski i portug., prema lat. actus fidei = vjerski čin, vjerski sud), spaljivanje»krivovjernika« koje je inkvizicija osudila na smrt. — Prev.[243]

Saladin (12. stoljeće), osvajač Jeruzalema i junak u borbi protiv križara, potonji sultanegipatski i sirijski. — Prev.[244]

Južnoamerička zmija iz porodice udava, duga 8-9 m. — Prev.[245]

Guido Reni (1575.-1642), talijanski slikar, predstavnik baroka, svojim sentimentalnimnačinom slikanja ( »Evo čovjeka«) vršio jak utjecaj.— Prev.[246]

William Hogarth (1697.-1764.), engleski slikar: oštro karakterizirao ondašnji društveniporedak ( »portret bludnice«, »putujuće glumice u staji«). — Prev.[247]

Robert Sibbald (1643.-1720.), profesor medicine u Edinburghu i prirodoslovac. — Prev.[248]

Bijaše to Aldo Manuzio stariji (umro 1515). — Prev.[249]

Pisac misli na ljekovitu vodu iz američkog lječilišta Saratoga i njemačkog lječilišta Baden-Baden. — Prev.[250]

James Harris (1709.-80.), engleski učenjak. — Prev.[251]

Bajoslovna životinja starih Grka (konjsko tijelo s orlovskom glavom i krilima). — Prev.[252]

Brat baruna Cuviera (1773.-1838.), francuski zoolog, objavio »Rječnik prirodnih znanosti«.— Prev.[253]

Anselme Gaétan Desmarest (1784.-1838.), francuski geolog i zoolog.— Prev.[254]

Engleski kralj Richard (Ričard) III (1452.-1485.) bijaše grbav i nakazan. — Prev.Grob Richarda III pronađen je u rujnu 2012. ispod parkirališta u Leicesteru u Engleskoj. Posmrtnim

ostacima se potvrđuje da je patio od skolioze kičme. — M.[255]

Engleski filozof i pravnik (1748.-1832.), predstavnik socijalnog utilitarizma, uči da seindividualna korist poklapa sa socijalnom, i zato je cilj ćudorednog djelovanja: što veće blagostanješto većeg broja ljudi.— Prev.[256]

John Hunter (1728.-1793.), čuveni londonski kirurg, profesor anatomije i mornarički liječnik.Spomenut i na početku 32. poglavlja. — Prev.

[257] U kraljevskom dvoru u Versaillesu nalazi se čuvena Galerie de l'Empire (Galerija Carstva),

koja se sastoji od 14 dvorana sa slikama iz ratova 1796.-1810. (Napoleonski ratovi). — Prev.[258]

Anton van Leeuwenhoek (1632.-1723.), holandski znanstvenik, konstruirao mikroskop, otkrioneizmjerno mala krvna tjelešca, spermatozoe, infuzorije i dr. — Prev.[259]

»Trag« jarbola — bušotina u pasmu čamca u koju se zatiče jarbol. — Prev.[260]

Riječ načinjena prema »kotva« (malo sidro što služi uglavnom u riječnoj plovidbi). »Kotvaš«bi bio prosjak koji obilazi luku i dokove (engleski kedger). — Prev.[261]

Londonska četvrt. — Prev.[262]

Igra riječima stump (panj, patrlj, kusatak) i stump-speech (govor bez priprave, improviziranigovor, izborni govor). — Prev.[263]

Njemački slikar i grafičar (1441.-1528.). Najznamenijiti su njegovi ciklusi drvoreza: Adam iEva, Muka Kristova, Život Gospin, Vitez, Smrt i Đavo. — Prev.[264]

Otoci na Pacifiku. Otkrio ih slavni španjolski pomorac Mendaña (1541.-1595.). — Prev.[265]

Cristóbal Suárez de Figueroa, španjolski pjesnik i didaktični pisac iz 16. stoljeća, autor jednevrste enciklopedije. — Prev.[266]

Brod Argo, na kojem su Argonauti (Argoplovci), starogrčki junaci, plovili u Kolhidu pozlatno runo. — Prev.[267]

Imena zviježđa. — Prev.[268]

Taj dio mora, poznat kitolovcima pod imenom »Brazilske prudine«, nije ispravno nazvan timimenom — kao što se, naprotiv, »Newfoudlanske prudine« s pravom tako nazivaju zbog mnogihprudova i pličina u onim morskim predjelima — već nosi to ime samo stoga što se tu u velikimprostranstvima protežu na livade nalik naslage okrijeka, koje plutaju na tim zemljopisnim širinama,gdje kitolovci često polaze u lov na obične kitove. — Bilješka piščeva.[269]

Korah (ili Kore), vođa starih Izraelićana (prema Bibliji) koji se pobunio protiv Mojsija, te jenjega i njegove pristaše progutala zemlja. — Prev.[270]

»Krakeni« su prema opisu danskog književnika biskupa Erika Pontoppidana (1698.-1764.)bajoslovno velike morske životinje, nalik na male otoke. Pontoppidan je zacijelo u svojimpretjeranim opisima pomišljao na velehobotnice što se na dnu mora, ili plutajući na površini, nalazeblizu obala Švedske, Irske, Islanda i Japana, a ponajčešće blizu Newfoudlanda, a pripadajukalamarima sličnu rodu Architheutisâ, od kojih su najveći 7 m dugi, s prianjaljkama 15 m dugim. —Prev.[271]

Anak (plural Enakim) — div iz biblije (Četvrta knjiga Mojsijeva, XIII, 34). — Prev.[272]

Omazivali su brodsku oputu »paklinom« ili »crnilom«, dobivenim od mješavine prorijeđenakatrana, čađe i kuhane morske vode. — Prev.[273]

Vlakno »manila« dobiva se od stabla »Musa textilis« koje raste na Filipinima, u Indiji, naAntilima i na Novoj Kaledoniji. — Prev.

[274] Paljak, palac, drven klin. — Prev.

[275] Engleski kralj Edward III (1312.-1377.) opsjedao je francuski grad Calais. A kada su

branitelji već umirali od glada, obećao im je da će se njegova vojska povući ako šest građana, somčom oko vrata, dođu u njegov tabor, te da s njima čini što ga volja. (Priča dalje kazuje da su onašestorica, s omčom oko vrata, zaista došli pred Edwarda, no da ih je kraljica onda pomilovala.) —Prev.[276]

Mazepa (1644.-1709.), Poljak koji se sklonio Kozacima i postao njihov ataman. Došao je kaomladić na dvor poljskoga kralja Kazimira u Varšavu. Tu se zapleo u neke ljubavne pustolovine, aprevareni muž dao ga je iz osvete privezati na konja i onda protjerati. Tako je dospio u Ukrajinumeđu Kozake. Proslavio se svojom hrabrošću i postao kozački hetman. Poslije se borio na straniŠveda. U literaturi su Mazepin lik obradili Puškin i Byron. — Prev.[277]

Zapovijed da se pramac okrene u vjetar. — Prev.[278]

Vidjet ćemo na drugom mjestu kako je lagašna tvar što ispunjava golemu glavurdu ulješure.Iako se čini da je to najglomazniji dio njenog tijela, ipak glavu najlakše drži nad vodom. Lako jeizdiže u zrak, i nužno to čini kad suče sa svom brzinom. Osim toga, gornji dio njene glave tako ješirok, a ostali dio tijela tako se čunjasto stanjuje u pravcu repa, te bi se s pravom moglo reći da seulješura, kad pruža glavu nakoso iz vode, iz troma »galiota« zdepasta kljuna pretvara u oštrokljunukorablju, nalik na newyorške pilotske brodove. — Bilješka piščeva. (Galiot je holandski teretni iliribarski mali jedrenjak zdepasta oblika, sa dva sošna jedra. — Prev.)[279]

Da bismo barem donekle pokazali kako je takav postupak bezuvjetno potreban, možemonavesti činjenicu da su na starim holandskim kitarkama upotrebljavali konopljene tarače te njimamočili mrlin, a na mnogim je brodovima u tu svrhu bila priređena mala drvena vjedrica ili ispolac.No najbolje će vam u tom slučaju poslužiti šešir. — Bilješka piščeva.[280]

Brazda, trag ili puzina što ostaje za brodom. — Prev.[281]

Ovdje bismo mogli spomenuti još jednu malenkost. Kita možete najčvršće i najsigurnijezakvačiti o njegove »lopate« ili repinu kada je već dovučen uz bok broda, a kako je taj dio tijela zbogsvoje kompaktnosti relativno mnogo teži od svih ostalih (osim, možda, njegove bočne peraje), onodmah, i u mrtva kita, utone pod površinu, te ga — s čamca — ne možete dohvatiti rukama i vezatilancem. No ta se teškoća vrlo vješto svladava: pripremi se maleno, jako uže, s malim drvenimplovkom na kraju i s jednim utegom po sredini, a s drugim krajem pričvršćeno o sam brod, i spretnimbaratanjem taj se plovak provuče ispod trupine kita na drugu stranu, da uže sada obuhvaća kitovotijelo, a lanac već čeka da bude pričvršćen o to uže i povučen oko najužeg dijela kitova repa, na točkigdje se spaja s repnom perajom. — Bilješka piščeva.[282]

Brodska kuhinja. — Prev.[283]

I opet igra riječima knee-pans (čašice na koljenima, koljenske čašice) i pans (tave). — Prev.[284]

U crnačkom govoru: gospodin, gospodar (od engleske riječi master). — Prev.[285]

Riječno plovilo, služi za prijevoz tereta, bez svojega je pogona, ravna dna, uzvodno se tegli;teglenica[286]

Rijeka u SAD-u (duga 720km, protječe kroz Virginiju i Sjevernu Karolinu). — Prev.

[287] Engleski kralj (1491.-1547.). — Prev.

[288] Drevni grad u Škotskoj, s velikim benediktinskim samostanom. — Prev.

[289] »I ti, Brute?« (lat.), navodno posljednje riječi što ih je diktator Cezar uputio svome prijatelju

Brutu, koji je sudjelovao u zavjeri protiv njega. — Prev.[290]

Pašteta od guščje jetre. — Prev.[291]

Kitarske lopate kojima se mornari služe pri komadanju kita načinjene su od najboljeg čelika inisu veće od ispružena dlana ljudske ruke, a po obliku nalik su na vrtlarski alat, po kojemu su i dobileime, samo što su sa strane sasvim plosnate, a gornji im je kraj mnogo uži negoli donji. To je oružjeuvijek najoštrije nabrušeno, a bruse ga ponekad i za vrijeme same upotrebe, baš kao britvu. U tu jelopatu, kao držak, zaglavljen dvadeset do trideset stopa dug kolac. — Bilješka piščeva.[292]

Debeo konop za vezivanje broda u luci za oluje. — Prev.[293]

Otvor na palubi (bukporta) koji vodi u štivu. — Prev.[294]

J.L.R. Agassiz (1807.-1873.), švicarski znanstvenik. — Prev.[295]

Čuveni sudski slučaj u Engleskoj. Godine 1762. u Londonu rodbina neke ubijene ženeizigravala je njenu sablast, ne bi li putem »duha« prebacila krivnju na njena supruga. — Prev.[296]

Židovska junakinja koja je, prema biblijskoj priči, ubila asirskog vojskovođu Holofernaodrubivši mu glavu, i spasila tako svoj rodni grad Betuliju. — Prev.[297]

Crte koje označuju smjerove na vjetrulji kompasa. Čitav krug (360°) ima 32 zrake, pa prematome jedna zraka iznosi jedanaest stupnjeva i četvrt. — Prev.[298]

Potezati križeve da bi jedra došla nadvjetar. — Prev.[299]

Stube što se s broda spuštaju u more. — Prev.[300]

Velika donja košnjača, po veličini drugo jedro odozdo na glavnom jarbolu. — Prev.[301]

Shakeri (prema engleskoj riječi shake, drhtati, tresti se) — članovi neke spiritualističke sekteu SAD-u, nastale 1747. u Manchesteru. — Prev.[302]

Aluzija na Apokalipsu, XVI. — Prev.[303]

Laudanum — smolasti sok nekog bilja što se nekoć upotrebljavao kao melem. — Prev.[304]

Otoci na Tihom oceanu (Polinezija, Mikronezija, Melanezija).— Prev.[305]

Ostan, bodilo[306]

Škotski »Highlander« nosi dokoljenice i kratku suknju. — Prev.[307]

»Majmunsku uzicu« imaju svi kitarski brodovi, ali se samo na »Pequodu« tako upotrebljavalada nije samo »majmun« nego i njegov voditelj bio njome vezan. Tu poboljšanu upotrebu uveo jenitko drugi nego sam Stubba, da bi tako najvećim opasnostima izvrgnutom harpunaru pružio što jačejamstvo da će njegov voditelj vjerno i budno na njega paziti. — Bilješka piščeva.

[308] Engleski ginger, latinski zungiber, — đumbir, đinđer, indijska biljka koje podanak služi kao

mirodija. — Prev.[309]

Piće od ruma s vrućom vodom i šećerom. — Prev.[310]

John Locke (1632.-1704.), engleski filozof, osnivač empirijske filozofije: sve svoje spoznajestječemo iskustvom. — Prev.[311]

Immanuel Kant (1724.-1804.), njemački filozof, osnivač kriticizma. — Prev.[312]

Pars — U izvorniku »Parsee«, Parsi (potomci sljedbenika mazdaizma u Indiji, oko 100.000pripadnika), Perzijanac ili Zoroastrijanac. U knjizi je to Fedallah. — M.[313]

Grčki matematičar, živio oko g. 300. pr. Krista, dao prvu sustavnu geometriju u djelu»Elementi«, na kojem se osniva naša klasična, tzv. euklidska geometrija. — Prev.[314]

Friedrich Wilhelm Herschel (1738.-1822.), njemački astronom, konstruirao u ono vrijemenajveći teleskop. — Prev.[315]

Kosi jarbol na pramcu. — Prev.[316]

Englezi Samuel Purchas i Richard Hakluyt objavili su kompilacije i zbirke putopisa, ističućinapose pothvate svojih zemljaka iz vremena kraljice Elizabete. — Prev.[317]

To nas podsjeća na činjenicu da obični kit zaista ima nekakve zaliske, ili bolje reći, brkove,koji se sastoje od nekoliko razmaknutih bijelih dlaka, izraslih na gornjem dijelu njegove donječeljusti, i to sasvim pri kraju. Ponekad ti čuperci daju njegovu inače svečanom izgledu nekopustahijsko obilježje. — Bilješka piščeva.[318]

Široka naborana suknja, raširena krugom od žice, riblje kosti ili bambusa, tako da dobije oblikzvona (18. stoljeće i prva polovina 19. stoljeća). — Prev.[319]

U gotskoj bazilici u Haarlemu (Holandija) nalaze se čuvene orgulje, koje imaju 5.000 cijevi(svirala) i 64 registra. — Prev.[320]

Baruch de Spinoza (1632.-1677.), nizozemski filozof, racionalist i monist. — Prev.[321]

U zatonu Karipskog mora u Kolumbiji, u Južnoj Americi. U blizini je doista 1915. dovršenoprobijanje kanala (Panamski kanal). — Prev.[322]

Sais, sjedište svećeničke mudrosti u starom Egiptu, s hramom božice Neith, koje kip imaševelom prekrito lice. Autor aludira na pjesmu Friedricha Schillera »Das verschleierte Bild zuSais«(1795), prema kojoj je mladića koji je skinuo veo snašla smrt. — Prev.[323]

Izraz piramidni »klin« nije uzet iz Euklidove geometrije, nego iz čisto nautičke matematike, temeni nije poznata nikakva prijašnja njezina definicija. Zaobljen piramidni klin čvrsto je tijelo koje serazlikuje od obična klina, kojem vršak nastaje zbog kosog položaja jedne strane, a ne zbog sužavanjaobiju strana. — Bilješka piščeva.[324]

»Heidelberška bačva« čuva se u posebnom podrumu starog dvorca u njemačkom graduHeidelbergu. Ta je bačva načinjena 1751., duga je 10 m, promjer joj je 7 m, a u nju može stati236.000 boca vina. — Prev.

[325] Jednožlijebni kolotur. — Prev.

[326] Poklik kojim se najavljuje da je netko s broda pao u more.— Prev.

[327] U originalu igra riječima deliverance (oslobođenje) i delivery (porođaj). — Prev.

[328] Johann Kaspar Lavater (1741.-1801.), švicarski pisac, čuven po svojim istraživanjima i

pokušajima da na temelju fiziognomije (izgled lica) utvrdi ljudski karakter. — Prev.[329]

Franz Joseph Gall (1758.-1828.), njemački učenjak i osnivač frenologije, teorije koja tvrdi daoblik lubanje pokazuje duhovna svojstva.— Prev.[330]

»Fiziognomski fragmenti za bolje upoznavanje čovjeka i čovjekoljublja«, — Prev.[331]

Fidija (u 5. stoljeću prije Krista), slavni kipar starih Grka. — Prev.[332]

Philip Melanchthon (1497.-1560.), protestantski reformator, Lutherov prijatelj i suradnik. —Prev.[333]

Jean Francois Champollion (1790-1832), francuski znanstvenik, osnivač egiptologije,odgonetnuo hijeroglife. — Prev.[334]

Čuveni engleski orijentalist (1746.-1794.), prevodio pjesme iz perzijske, ruske, indijske iarapske književnosti. — Prev.[335]

Kvadratura; pretvaranje geometrijskih likova u kvadrate; kvadratura kruga: nerješiv problem.— Prev.[336]

Iz Newcastlea se nekoć u velikim količinama izvozio ugljen.— Prev.[337]

Vesla su načinjena od jasenovine. — Prev.[338]

Japanska golema rakovica s ispruženim kracima velika je i do 5 m. — Prev[339]

Kuguar, planinski lav (lat.: Felis concolor), puma, pantera, zvijer iz porodice mačaka, živi uAmerici. — Prev.[340]

Mala kočija na dva kotača. — Prev.[341]

Knjiga o Jobu, XLI, 17-20. — Prev.[342]

Valvula (lat.), ventil, ustava; nevalvularan — organizam bez takva ventila. — Prev.[343]

Bushel, mjera za zapremninu, engleski vagan = 36.37 litara — Prev.[344]

Drvene motke za okretanje ručnom snagom. — Prev.[345]

Slapnice su kvadratni otvori na rubnjaku, kojih se vratašca otvaraju samo van, te kad valpreplavi palubu, voda može kroz njih isteći. — Prev.[346]

Usi. — Prev.[347]

U Bibliji je to Dagon (Prva knjiga Samuelova, V, 6.) — Prev.

[348] David Crockett (1786.-1836.), čuveni američki borac graničar, lovac i politička figura iz

Tennesseeja, ubijen u teksaškoj obrani Alama. Cristopher Carson (1809.-1868.), američki boracgraničar i istraživač američkog Zapada. — Prev.[349]

Arion, grčki pjevač i glazbenik, osnivač ditirambnih korova iz kojih je nastala grčka tragedija,živio je u 6. st. pr. Krista. Legenda kazuje: kad se, bogato obdaren, kao pobjednik na pjevačkomnatjecanju vraćao iz Italije, mornari ga naumiše ubiti i orobiti. Arion zapjeva i skoči u more, a spasiga jedan od dupina koji su dohrlili do broda i slušali njegov pjev. Arion uzjaše dupina i sretno stignenatrag u Korint. — Prev.[350]

Tumač Biblije. — Prev.[351]

Bartholomeu Diaz (1450 - 1500), portugalski pomorac koji je godine 1486. dopro dalje od RtaDobre Nade. — Prev.[352]

Kod Aktiona (Grčka) došlo je do odsudne pomorske bitke između Oktavijana i Antonija(godine 31. pr. Krista), koju je Antonije zametnuo po nagovoru svoje ljubavnice, egipatske kraljiceKleopatre. Tek što je Oktavijan prodro u redove Antonijevih brodova, Kleopatra je pobjegla sasvojim brodovljem što ga je držala iza bojne linije. — Prev.[353]

Njemački zoolog A. E. Brehm (1829.-1884.) nedvojbeno je dokazao da su bijeli mlazovi štoih kit izbacuje kroza štrcalo, zgusnuta para. — Prev.[354]

Nekoć se vjerovalo da »rajske ptice« (rajčice) nikad ne slijeću i da nemaju nogu. — Prev.[355]

Joseph Peter Eckermann (1792.-1854.), Goethov tajnik. — Prev.[356]

Egipatski vladar (221.-205. pr. Krista). — Prev.[357]

Numidijski kralj Juba potukao je godine 49. pr. Krista rimskog vojskovođu Gaja SkribonijaKurija kad se taj iskrcao u Africi. Pobjedi su uvelike pridonijeli slonovi numidijskog kralja. — Prev.[358]

Iako je svaka usporedba između kitova i slonova tijela zapravo smiješna, jer je slon premakitu ono što je malo psetance prema slonu, ipak postoje stanovite čudne sličnosti, kao što je, izmeđuostaloga, i samo brizganje. Poznato je kako slonovi često uvlače vodu ili prašinu, pa je onda,uzdignute surle, u mlazovima izbacuju. — Bilješka piščeva.[359]

Proa je malajski ili papuanski čamac koji se zapravo sastoji od 2-3 čamca. Glavnom su čamcus jedne ili s obiju strana prečkama pričvršćeni pomoćni čamci, te se time postiže veća stabilnost.(Riječ potječe od malajske prau.) — Prev.[360]

Jedra su porozna i propuštaju vjetar; stoga ih mornari po potrebi namoče da bi se što višeukrutila i bolje nosila. — Prev[361]

Drveni plovak kao znak da je sidro u moru. — Prev.[362]

Čep kojim se zavranjuje rupa u čamcu. — Prev.[363]

Obrub ispod same razme na čamcu. — Prev.[364]

Ulješurino doba parenja, kao i ostalih vrsta levijatana, proteže se, za razliku od većine ostalihriba, kroza sva godišnja doba. Bremenitost traje otprilike devet mjeseci, a onda dolazi na svijet samo

jedno mlado, premda je bilo slučajeva da je ženka imala i blizance. No i za to se priroda pobrinula,jer ulješura ima dvije sise, izrasle u čudnom položaju s obiju strana zadnjice, ali se same mliječnežlijezde nalaze nad tim mjestom. Kad kitolovčevo koplje slučajno prereže te osjetljive organe ženkekoja doji, mlazovi majčina mlijeka i krvi nadaleko će omastiti morsku ovršinu. To je mlijeko vrloslatko i sočno, ljudi su ga kušali i kažu da bi dobro prijalo pomiješano s jagodama. Kad se kitoviispune uzajamnim poštovanjem, oni se pozdravljaju i ophode na ljudski način. — Bilješka piščeva.[365]

Bitka kod Saratoge na Hudsonu bila je 1777. U njoj je poražen britanski general JohnBurgoyne. — Prev.[366]

Griplja, gripja, gripija — znak (obično daščica) koji pliva i konopom je vezan za sidro (ovdjekita) da se, ako sidro zapne, može izvući. (dalmatinska riječ) — M.[367]

Lothario je licemjerni razvratnik iz »Lijepe pokajnice«, igrokaza koji je napisao engleskipisac Nicholas Rowe (1673.-1718.), a u kojem se pokazuje kako samo krepostan brak može bitisretan. — I u »Don Quijoteu« (I, 33-35) nalazi se osvajač po imenu Lotario. — Prev.[368]

Francois-Eugène Vidocq (1775.-1858.), čuveni francuski varalica i lupež, a poslije šefpariškog kriminalnog redarstva, ali naposljetku otpušten, jer je i tu provodio svoju meštriju. I on jenapisao svoje memoare. — Prev.[369]

Jedan od najslavnijih američkih pionira i lovaca (1735-1820).— Prev.[370]

Kitovi od kojih se dobiva četrdeset bačava ulja. — Prev.[371]

Dva čuvena sveučilišta u SAD-u — Prev.[372]

Pandekte dio su zbirke zakona (Corpus iuris) koju je izdao car Justinian I. (483.-565.). —Prev.[373]

Coke-upon-Littelton prvi je dio djela Institutes što ga je godine 1628. napisao engleskipravnik sir Edward Coke. — Prev.[374]

John Bull, simbolično ime za engleski narod ili za tipičnog Engleza. — Prev.[375]

Brat Jonatan, šaljiv nadimak prišiven Sjeveroamerikancima. — Prev.[376]

Texas, isprva meksička pokrajina, nakon dugogodišnjih političkih makinacija i krvavih borbagodine 1845. pripojena SAD-u — Prev.[377]

Cinque Ports (Pet Luka), ime kojim se od vremena Vilima Osvajača (1027-1087) obuhvaćapet engleskih luka što leže nasuprot Francuskoj: Hastings, Romney, Hythe, Dover i Sandwich. U timje lukama nastajala jaka engleska mornarica. To su, zajedno s lukama Winchelsea i Rye, koje suposlije izgrađene, bila uporišta u ratovima protiv Francuske. (Cinque Ports se dakle sastoji zapravood sedam luka.) Tih Pet Luka uživahu nekoć posebne povlastice u naknadu za pomoć u pomorskojobrani Engleske. — Prev.[378]

William Blackstone (1723-1780), čuveni engleski pravnik. — Prev.[379]

Vojvoda od Wellingtona (1769-1852), slavni engleski vojskovođa i pobjednik u mnogimbitkama. — Prev.

[380] Ambra, vrsta žučnog ili mokraćnog kamenja ulješure glavate; pluta i po površini u tropskim

morima, ali se obično nalazi u utrobi ulješure. Ambra se nalazi u sitnim grumenima, ali i u velikimkomadima do 50 kg, najčešće blizu Madagaskara, Japana, Surinama i Jave. — Prev.[381]

Jedan od engleskih otoka uz obalu Francuske. Sredinom 19. stoljeća živjelo je na tom otokujoš mnogo Francuza. — Prev.[382]

Cachalot blanche (francuski), bijela ulješura. — Prev.[383]

Začipati — začepiti — M.[384]

Bordeaux, grad u Francuskoj i po njemu nazvano čuveno vino. — Prev.[385]

Vući, tegliti. — Prev.[386]

Mirisav sapun smeđe boje. — Prev.[387]

Engleski zlatnik od 21 šilinga. — Prev.[388]

Ambergris (engleski), ambre gris (francuski) — siva ambra, ulješurina ambra. Vidi bilješku napočetku prethodnog poglavlja. Međutim riječ ambra (ambar ili amber) u našem jeziku ima dvojakoznačenje, pa obuhvaća i jantar (ćilibar), koji nije ni u kakvoj vezi s ambrom koju nalazimo uulješurinoj utrobi. A engleski »amber« znači samo ćilibar. Riječ dolazi od arapske 'anbar'. — Prev.[389]

Prva poslanica Korinćanima, XV, 42-43. — Prev.[390]

Philippus Aureolus P. Theophrastus Bombastus Paracelsus von Hohenheim (1493.-1541.),njemački liječnik koji je na osnovi pučke medicine stvarao novu medicinu. Među njegovimbezbrojnim spisima nalazi se i rasprava o mošku, u kojoj analizira osobine te tvari. Kinezi su većnekoliko tisuća godina znali za mošak (mošus, bizam), onu mirišljivu mast koja se dobiva odmoškovca. Korčulanin Marco Polo (1254.-1324.), prvi europski istraživač Istočne Azije, prvi je usvojim putopisima opisao moškovca, ali je Paracelsus prvi objasnio kako mužjak izlučuje mošak utrbušnoj kesici za vrijeme parenja. — Prev.[391]

Smirna ili mirha (latinski myrrha) — mirisava smola nekakva drveta s Istoka. — Prev.[392]

Ropstvo je u SAD-u ukinuto tek poslije rata između sjevernih i južnih država — 1865. —Prev.[393]

Francuski kralj Louis VI Debeli (1081-1137). — Prev.[394]

Objašnjenje u tekstu na kraju sljedećeg poglavlja. — Prev.[395]

Kraljica Maaha (Maachah) klanjala se simbolu muške snage i plodnosti. U Judeji, i u mnogimdrugim krajevima Istoka, bio je taj kult veoma rasprostranjen. Kralj Asa (929.-873. prije Krista)progonio je pristaše toga kulta i borio se protiv idolopoklonstva. — Prev.[396]

»Listovi biblije, listovi biblije!« Tako časnik neprestano dovikuje rezaču: tim ga riječimaopominje neka pripazi da mu kriške budu što tanje, jer će se tako posao čvarenja ubrzati, više uljadobiti, a i sama kakvoća ulja možda će biti bolja. — Bilješka piščeva.[397]

Masnik ili steatit (engleski soapstone), gnjecav mineral talkasti liskun, vrsta milovke. — Prev.

[398] Cikloida ili točkanica — krivulja što je u obliku niskog luka opisuje stanovita točka nekog

kruga koji se kotrljanjem, bez klizanja, kreće ravnom linijom. — Prev.[399]

Prema biblijskoj priči, grešnici će na Sudnji dan biti svrstani s lijeve strane. — Prev.[400]

Lako upaljiva eksplozivna mješavina sumpora, kučine, smole sa žeženim vapnom i zemnimuljem. Gori i na vodi. U Srednjem vijeku zapaljivahu njome brodove. Prvi put se spominje godine360. za Konstantina Velikog. Po svoj prilici potječe iz Kine. — Prev.[401]

Odvažni grčki pomorac s otoka Hidre kod Korinta. — Prev.[402]

Tužna močvara u Virginiji i Sjevernoj Carolini u Melvilleovo se doba prostirala na 64 kmdužine i 40 km širine, ali je danas dobrim dijelom isušena i obrađena. I rimska je Campagna danasplodna. — Prev.[403]

Ime biblijske knjige iz Starog zavjeta. — Prev.[404]

William Cowper (1731.-1800.), engleski pjesnik, preteča engleske romantike. Edward Young(1683.-1765.), engleski pjesnik, pjevao o smrti i o »životu onkraj groba«. Blaise Pascal(1623.-1662.), francuski matematičar i filozof; protivnik isusovaca. Jean Jacques Rousseau(1712.-1778.), slavni francuski književnik i društveni reformator koji je propovijedao povratakprirodi i tvrdio da je čovjek po prirodi dobar, samo ga je društvo pokvarilo. Njegovim se djelimanadahnjivao s jedne strane francuski romantizam, a s druge Revolucija. — Prev.[405]

Francois Rabelais, slavni francuski satirik i humorist iz 16. stoljeća. — Prev.[406]

Izreke Salamunove, XXI, 16. — Prev.[407]

Catskill Mountains, gorje u SAD-u, dio Alleghenskih planina, s vrhovima iznad 4000 m. —Prev.[408]

Židovi Šadrah, Mešah i Abednego — kako se kazuje u Knjizi proroka Danijela (III, 12-30) —nisu se klanjali idolu babilonskoga kralja Nebuhodnecora (Nabuhodonozora), pa su bačeni u peć daizgore, ali su ostali živi i čitavi. — Prev.[409]

Bačva od 6 akova — mjera za tekućinu (56,589 litara). — Prev.[410]

Drvo kao klin što ga bačvar meće na obruč, pa udara u njega maljicom kad nabija i pokuckujeobruč. — Prev.[411]

Po službenoj dužnosti. — Prev.[412]

Seljenje duše nakon smrti jednog tijela u neko drugo tijelo (po budističkom vjerovanju). —Prev.[413]

Pitagora (oko 582.-500. prije Krista), grčki filozof, matematičar i vjerski reformator. — Prev.[414]

Paktol, rijeka u drevnoj Lidiji, čuvena sa svoga zlatonosnog pijeska. — Prev.[415]

Quito, glavni grad južnoameričke republike Ecuador. Dublon, nekadanji španjolski krupnizlatnik, a kasnije zlatnik kovan u različitim zemljama Iberoamerike. — Prev.

[416] Alpaka (alpaca), vrsta ljame, preživač velik koliko jelen, s finim dugim runom. Služi se za

prenošenje tereta, meso mu je jestivo, a od njegove vune prave se izvrsne tkanine. — Prev.[417]

Zodijak ili »životinjski krug« — nebeska zona ili pojas kojemu kroza središte prolaziekliptika; obuhvaća dvanaest znakova, kuća ili zviježđa kojima prolazi Sunce na svojoj prividnojgodišnjoj stazi. — Prev.[418]

Baltazar (Belšacar), posljednji kralj Babilonski (umro 539. prije Krista), koji je, kad senarugao Jehovi — prema priči iz Starog zavjeta — na zidu ugledao plamenim slovima na kaldejskomjeziku ispisanu poruku »Mene tekel ufarsin«, pa iste noći bio umoren. (Knjiga proroka Danijela, V,25.) — Prev.[419]

Popayan je grad u Kolumbiji koji je imao važnu ulogu u ratovima za nezavisnost. Moidor jestari zlatni novac portugalski i brazilski. (Riječ je kratica od portugalskoga moeda d'ouro, zlatninovac.) Pistola je stari zlatni novac francuski i španjolski. U izvorniku za riječ fijorin stoji joe; takose u engleskom slangu zove novac od četiri pensa. (Nazvan je po imenu Josepha Humea, na čiji jepoticaj kovan 1836.) — Prev.[420]

Kod Hajderabada u Hindustanu nalaze se ruševine drevnoga grada Golkonde, gdje dekanskisultani bijahu nagomilali basnoslovno blago, koje je u književnosti predmet čestih aluzija. — Prev.[421]

Lindley Murray (1745.-1826.), engleski gramatičar, rođen u Americi. — Prev.[422]

Viskovi, užeta obješena uza same ljestve, da bi se čovjek mogao pridržavati prilikompenjanja. — Prev.[423]

Slobodni kraj užeta na koloturu. — Prev.[424]

Trn je izrađen od tvrda drveta, a služi za otvaranje strukova konopa. — Prev.[425]

Usput. — Prev.[426]

Strah od vode. — Prev.[427]

Korveta. — Prev.[428]

U izvorniku je tu teško prevedljiva igra riječima Rattler (bukač, čegrtač) i rattling (bučan, ali i- izvanredan). — Prev.[429]

Napitak od piva i kakva jaka alkoholnog pića; pije se vruć i zaslađen, a katkad i pomiješan sažumanjkom. — Prev.[430]

Skorbut je oboljenje organizma zbog pomanjkanja svježe i zelene hrane, osobito česta zadugih pomorskih putovanja. Melville podrugljivo govori o antiskorbutnom kruhu, jer je u njemu bilocrva — dakle svježeg mesa, koje je mornarima nedostajalo. — Prev.[431]

»Jabuka« je nataknuta na vrhu jarbola, a sastoji se od drvene kapice, kroz koju prolazezastavne uzice. — Prev.[432]

U engleskom cooper znači »bačvar«. — Prev.[433]

Ime uzeto u šaljivom tonu. — Prev.

[434] Mjera za tekućine: 45 lit. — Prev.

[435] Otočna skupina Arresites, koja ide u Maršalske otoke, a najbliža je Karolinskim otocima. —

Prev.[436]

Miljenik na dvoru sirakuškog tiranina Dionizija Starijeg (431.-367. pr. Krista). HvalioDionizijevu sreću, a Dionizije mu priredio kneževsku gozbu, no nad glavom mu objesio goli mač, ojednoj jedinoj konjskoj dlaci, da mu pokaže kakva je sreća vlastodržaca. Odatle izreka »Damoklovmač« (lebdi mu nad glavom), što znači da čovjek živi u neprestanoj opasnosti mada je prividnosiguran i sretan. — Prev.[437]

Stup u Aleksandriji visok 32 m, postavljen (u 4. stoljeću) u čast rimskom caru Dioklecijanu.— Prev.[438]

Tavan u najdonjem dijelu skladišta. — Prev.[439]

Geološka formacija u doba razvoja sisavaca (dinoterij, hiparion, paleoterij i mastodont). —Prev.[440]

Najmlađa geološka formacija, »kvarter«, dijeli se u diluvijsko i aluvijsko doba, kad sepojavljuje pračovjek (neandertalac), megaterij, mamut, spiljski medvjed itd. — Prev.[441]

Po biblijskoj priči praotac Noin. Živio 969 godina, pa prema tome u prenesenom smislumetuzalem znači: vrlo star čovjek. — Prev.[442]

Po Starom zavjetu Noin sin, praotac Semitâ. — Prev.[443]

Grad starih Egipćana (Tantarer, grčki Tentyris) na obali Nila. Danas ruševine, među kojima seističe hram egipatske božice ljubavi Hator, s prastarim reljefima i natpisima. — Prev.[444]

Prikazivanje Zemljine kugle na plohe (zemljopisna karta, planiglob). — Prev.[445]

Leo Africanus (Alhasan ibn Muhamed Alvazan), maurski putopisac, proputovao sjevernuAfriku i zapadnu Aziju; umro oko godine 1526. — Prev.[446]

Gaj Plinije Sekundo, Stariji (23.-79. pr. Krista), rimski učenjak, napisao veliku enciklopediju»Historia naturalis«. — Prev.[447]

Ulisse Aldrovandi (1522.-1605.), talijanski zoolog. — Prev.[448]

Gradnja tunela ispod Temze u Londonu započela je 1798. i opet oko 1805., ali nije bilauspješna. Između 1823. i 1848. uspješno je izgrađen tunel između Rotherhithea i Wappinga, po planuslavnog engleskog inženjera I.K.Brunela. Tunel vodi 23 m duboko ispod razine ulica, dug je 396 m(800 stopa dužina ispod Temze), visok 6 m i širok 11 m. — M.[449]

Sir Samuel Banks (1744.-1782.), zoolog i istraživač australskih obala. — Prev.[450]

Daniel Solander (1736.-1782.), engleski zoolog, istraživao koralje. — Prev.[451]

Bernard Germain Etienne de la Ville, grof od Lacépèdea (1756.-1825.), francuski državnik izoolog. — Prev.

[452] Niniva, babilonski, a poslije asirski glavni grad (utemeljen oko 2000., a razoren oko god. 600.

prije Krista), čuven s važnih iskopina.— Prev.[453]

Travne stepe u tropskim krajevima. — Prev.[454]

Nekadanji portugalski posjed na zapadnoj obali Indije. — Prev.[455]

Semiramida, legendarna asirska kraljica; misli se da je živjela u 12. stoljeću prije Krista. Por,vladar u Pendžabu, u doba kad je Aleksandar Makedonski osvajao one krajeve. Hanibal, glavnivojskovođa Kartage (3. st pr. Krista). — Prev.[456]

Danas kitolovci ubijaju kitove harpunima bacanim iz posebnih topova, a i bombama, te jepomor mnogo veći nego u prošlim stoljećima. U dvadeset i pet godina u početku 20. stoljeća ubijenoje oko 200.000 običnih kitova i ulješura. U najnovije vrijeme kitolov je reguliran međunarodnomkonvencijom, uvedena je kontrola lova, te je kit (s pravnog gledišta) najzaštićenija životinja. — Prev.[457]

Vrhovni budistički svećenik u Tibetu. — Prev.[458]

Planet Saturn ima 62 satelita, većinom otkriveni krajem 20., početkom 21. stoljeća. — Prev.[459]

Smisao rečenice temelji se na engleskoj poslovici: a rolling stone gathers no moss, »kamenkoji se kotrlja ne skuplja mahovinu«. — Prev.[460]

Sheffield, grad u Engleskoj, poznat sa svoje nožarske i finomehaničarske industrije. — Prev.[461]

Latinski: mnogo u malome. — Prev.[462]

Po grčkoj priči junak koji je oteo vatru s neba i donio je čovječanstvu; zato ga je Zeusprikovao uza stijenu, gdje mu je jastreb kljuvao jetru. — Prev.[463]

Tjelesna straža rimskih careva. Potkraj Rimskog Carstva pretorijanci su postavljali i skidalicareve. — Prev.[464]

»Kitolovci koji imaju na brodu veće količine ulja običavaju dvaput na tjedan spustiti u štivucijev i staviti bačve pod morsku vodu, da se ne rasuše. Voda se poslije u nekoliko navrata opetizbacuje pomoću sisaljki. Po masnoći vode kitolovci odmah znaju propuštaju li bačve ulje i prijeti liskupocjenom tovaru kakva opasnost. — Bilješka piščeva.[465]

Bashee Islands (otoci Baši), sedam otoka u Kineskom moru.[466]

Niphon, Matsmai, Sikoke. — M.[467]

Jak kolotur. — Prev.[468]

Zoroaster (živio u 10. st. pr. Krista), osnivač iranske mazdaističke, izrazito dualističke religije.(Dualizam: filozofski nazor koji u svemu nalazi dva suprotna principa, duh-tvar, duša-tijelo, dobro-zlo, itd.) Načela Zaratustrine vjere sabrana su u knjizi Zend-Avesta. — Prev.[469]

Grčki bog pastira i prirode. — Prev.[470]

Latinski: »Ne krstim te u ime Oca, nego u ime đavla.« — Prev.[471]

Hickory — bijeli američki orah, tvrdo i žilavo drvo. — Prev.

[472] Engleski ribarski naziv (black fish) za losos u doba kad u »svadbenom ruhu« polazi na

putovanje, jer za vrijeme mriještenja te ribe potamne, te im ljuske postanu mjestimice gotovo crne.— Prev.[473]

Pariška tvrđava, sagrađena u 14. stoljeću, u kojoj su za vrijeme apsolutizma bez presudezatvarali politički osumnjičene osobe, a često ih u njoj i smicali. U početku Francuske revolucijeogorčene su mase osvojile i razorile Bastilju. — Prev.[474]

Biblijska priča kazuje kako su ondje gdje je sada Mrtvo more nekoć bili gradovi Sodoma iGomora, na koje je Bog, zbog opačine njihovih žitelja, pustio s neba sumpor i oganj te ih zatro i svuokolicu njihovu.— Prev.[475]

Starinska sprava za mjerenje visine nebeskih tijela nad horizontom, preteča modernogsekstanta. — Prev.[476]

Astrologija povezuje događaje na Zemlji s pojavama u svemiru. — Prev.[477]

Sprava za mjerenje brzine broda. — Prev.[478]

Da se brod krmom okrene vjetru. — Prev.[479]

Po rimskoj legendi — tri brata Rimljanina koji su za kralja Tula Hostilija nadvladali trojicualbanskih bojovnika iz plemena Kurijacijâ i Rimu podčinili grad Alba Longa.— Prev.[480]

Stupići, zvani »apostoli«, u koje se usađuje kosnik na pramcu.— Prev.[481]

Kameni ugljen prevozio se iz Newcastlea brodovima. — Prev.[482]

Jarbolac ili vatra svetog Elma, električna pojava, obično na vršcima predmeta, osobito najarbolima i križevima, za oluje. — Prev.[483]

Vidi napomene ispod teksta u poglavlju 99. — Prev.[484]

Rimski grad, zasut god. 79. za provale Vezuva. — Prev.[485]

Žica gromobrana s glavnog jarbola. — Prev.[486]

Križna se jedra sa strane produžuju pršnim jedrima. — Prev.[487]

Prečnjača je trokutno jedro na kosniku (kosom jarbolu na pramcu). — Prev.[488]

Praćati križeve, okrenuti ih točno poprijeko (obično unakrst pri krmenom vjetru). — Prev.[489]

»Sa-ja!« — povik mornara (nalik na »ho-ruk«) kad zajedno nešto potežu. — Prev.[490]

Vjetrulja, sastavni dio kompasa, okrugla pločica razdijeljena u 32 dijela (zrake) ili na 360stupnjeva. Služi za odmjerivanje smjera i kursa. — Prev.[491]

Jedrenac, konac za šivanje jedara. — Prev.[492]

Igra riječima, jer engleski man znači čovjek. — Prev.[493]

Man od 1765. pripada Engleskoj. — Prev.

[494] Herod, židovski kralj koji je, prema priči evanđelista Matije, dao pogubiti Ivana Krstitelja, a

poslije rođenja Isusova naredio pokolj sve novorođene djece po čitavoj Galileji, bojeći se Isusa kaosuparnika, jer je postojalo proročanstvo prema kojem bi Isus morao postati židovskim kraljem. —Prev.[495]

Po priči — morske vile, napol djevojke, napol ribe. — Prev.[496]

U izvorniku: hemlock, nekakva žilava omorika. Aroostook je rijeka u saveznoj državi Maine.— Prev.[497]

Po grčkoj priči — divovi, djeca Urana i Geje. — Prev.[498]

Aluzija na prizor iz »Hamleta«. — Prev.[499]

Sada se zove Isabela — Prev.[500]

U Starom zavjetu (prva knjiga Mojsijeva, gl. 35.) pripovijeda se kako je Rahela, kći Labanovaa žena Jakovljeva, tek pod starost rodila sinove Josipa i Benjamina. — Prev.[501]

Vrsta užeta na brodu. — Prev.[502]

Vrsta koloturnika. — Prev.[503]

Produžetak jarbola. — Prev.[504]

Sva užeta kojima su oputani i pripeti jarboli, sohe, križevi, kosnik itd., a koja ne prolaze krozkolute, zovu se oputa. Sva pomična užeta, koja su provučena kroz koloturnike, a koja za vrijemekretanja jedrilja teku po kolutima, nazivamo vrv. — Prev.[505]

Tarquinius Priscus (616.-578. pr. Krista), peti rimski kralj. Njegovu ženu Tanaquilu smatralisu proročicom. — Prev.[506]

Samson — jakota o kojem se pripovijeda u Bibliji. — Prev.[507]

Plamenac, rukavac, zastavica na vrhu jarbola koja označuje smjer vjetra. — Prev.[508]

Zapovijed da se pramac okrene vjetru. Suprotna zapovijed glasi: otpadaj! — Prev.[509]

Nautilus — vrsta školjkaša iz roda Cephalopoda. — Prev.[510]

Grčka priča kazuje kako se Europa, kći kralja feničkoga, s drugama igrala na obali, pa došaoZeus u obličju bika, ugrabio je te s njome preko mora umaknuo na Kretu. — Prev.[511]

Riječ je o prirodnom mostu od vapnenca u saveznoj državi Zapadnoj Virginiji. (Taj je most215 stopa visok i 90 stopa dug.) — Prev.[512]

Ta je kretnja svojstvena ulješuri, a naziv joj (»gađanje kopljem«) dolazi odatle što se takretnja može usporediti s onim odmjeravanjem koplja u ruci prije nego što će ga lovac baciti, a kojesmo prije opisali. Tom kretnjom kit najbolje uoćuje sve što ga okružuje. — Bilješka piščeva.[513]

Pećine blizu Plymoutha. — Prev.[514]

Antioh IV Epifan (vladao oko 174.-164. pr. Krista), sirijski kralj protiv kojeg su se Izraelcipobunili i borili pod vodstvom braće Makabejaca. Knjiga o Makabejcima zapravo su dvije »knjige«

iz Starog zavjeta u kojima se govori o borbi Makabejaca. — Prev.[515]

Ljestve od konopa po kojima se mornari penju na snast i po kojima se odozgor spuštaju. To sukratki mrlini, vezani vrznim uzlovima, i odatle im ime. — Prev.[516]

Brod vrši prelet krozvjetar kad pramac okreće vjetru. — Prev.[517]

Kljuna — vrsta male bitve za vezanje konopa. — Prev.[518]

U izvorniku igra riječima palmy (palmovit, pun palmi, ali i — pobjednički, sretan, razdragan,sjajan) — i palm (palma). — Prev.[519]

Slapnice su, kako je već spomenuto, četverouglasti otvori na rubnjaku (brodskoj ogradi)kojima se vratašca otvaraju samo van, te kad val zalije palubu, voda može kroz njih isteći. — Prev.[520]

Rašlje - viljuške utaknute u razmu čamca; služe kao nosači i osloništa vesala pri veslanju.Rečenici »ti su zubi samo novi škarmovi« smisao je: bolje ćete se odupirati, zahvaćati, brže ploviti.— Prev.[521]

Monadnock je usamljeno brdo u ravnici jugozapadnog dijela savezne države New Hampshire,i po tome: brdo koje se izdiže u ravnom okolišu. (Riječ dolazi iz jezika sjeveroameričkih Indijanaca,u kojih znači: »istaknut vis«.) — Prev.[522]

Grčka priča kazuje kako je Iksion napastovao Junonu, pa je za kaznu u podzemnom svijetuprivezan za kotač koji se neprestano okreće. — Prev.[523]

Jarbolac ili vatra svetog Elma, električna pojava, obično na vršcima predmeta, osobito najarbolima i križevima, za oluje .Vidi napomenu 482.

Table of ContentsETIMOLOGIJA I CITATI

ETIMOLOGIJACITATI IZ LITERATURE KOJA SE ODNOSI NA KITOVE

MOBY DICK ili BIJELI KIT1. PRIČINI2. PUTNI TORBAK3. GOSTIONICA »KITOLOVAC«4. POKRIVAČ5. DORUČAK6. NA ULICI7. CRKVICA8. PROPOVJEDAONICA9. PROPOVIJED10. DRUG I POBRATIM11. NOĆI O PONOĆI12. QUEEQUEGOV ŽIVOTOPIS13. TAČKE14. NANTUCKET15. DAGNJE I BAKALAR16. KAKO SAM IZABRAO BROD17. QUEEQUEGOV RAMAZAN18. QUEEQUEGOV »POTPIS«19. ZLOGUK SE JAVLJA20. JURNJAVA NA SVE STRANE21. ODLAZAK NA BROD22. SRETAN BOŽIĆ23. OBALA U ZAVJETRINI24. U OBRANU JEDNOG ZVANJA25. I JOŠ NEŠTO26. VITEZOVI I ŠTITONOŠE27. VITEZOVI I ŠTITONOŠE (nastavak)28. AHAB29. NASTUPA AHAB; ZA NJIM STUBB

30. LULA31. U MORFEJEVU NARUČJU32. CETOLOGIJA33. »SPECKSYNDER«34. ZA KAPETANOVIM STOLOM35. NA JARBOLU — NA STRAŽI36. NA KASARU37. ZALAZ SUNCA38. SUMRAK39. PRVA NOĆNA STRAŽA40. PONOĆ41. MOBY DICK42. BJELOĆA BIJELOG KITA43. POSLUHNI!44. AHABOVE POMORSKE KARTE45. SVJEDOČENJA46. NAGAĐANJA I SLUTNJE47. QUEEQUEG PLETE PLETNJAČU48. PRVO SPUŠTANJE49. ŽIVOT — NESLANA ŠALA50. AHABOV ČAMAC, NJEGOVA MOMČAD I FEDALLAH51. SABLASNI MLAZ52. ALBATROS53. »GAM«54. PRIČA S BRODA »TOWN-HO«55. O NEPODOBNIM CRTEŽIMA ŠTO PRIKAZUJU KITA56. O MANJE POGREŠNIM SLIKAMA KITOVA I OPRAVILNO PRIKAZANIM PRIZORIMA IZ LOVA NAKITOVE57. O KITOVIMA NASLIKANIM, IZREZANIM OD KOSTI,DRVETA I ŽELJEZNOG LIMA, ISKLESANIM U KAMENU,O KITOVIMA U PLANINAMA I U ZVIJEZDAMA58. OKRIJEK59. HOBOTNICA60. MRLIN61. STUBB UBIJA KITA62. KOPLJE

63. PALJAK64. STUBBOVA VEČERA65. KITOVINA KAO JELO66. POKOLJ MORSKIH PASA67. KOMADANJE68. PONJAVA69. POGREB70. SFINGA71. PRIČA S BRODA »JEROBOAM«72. MAJMUNSKA UZICA73. STUBB I FLASK UBIJAJU OBIČNOG KITA74. ULJEŠURINA GLAVA75. GLAVA OBIČNOG KITA76. ZIDODER77. VELIKA »HEIDELBERŠKA BAČVA«78. BUNAR I KABLOVI79. PRERIJA80. JEZGRA81. »PEQUODOV« SUSRET S »DJEVICOM«82. ČAST I SLAVA KITOLOVA83. JONA U POVIJESNOM OSVJETLJENJU84. GAĐANJE KOPLJEM85. VODOMET86. REPINA87. VELIKA ARMADA88. ŠKOLE I ŠKOLNICI89. RAZLIKA IZMEĐU ULOVLJENE I SLOBODNE RIBE90. GLAVE ILI REPOVI91. »PEQUODOV« SUSRET S »RUŽINIM PUPOLJKOM«92. SIVA AMBRA93. IZOPĆENIK94. TIJEŠTENJE ŠAKAMA95. MANTIJA96. TOPIONICA97. SVJETILJKA98. SPREMANJE ULJA I VELIKO ČIŠĆENJE99. DUKAT

100. NOGA I RUKA101. PEHAR102. ARRESITSKA SJENICA103. DIMENZIJE KITOVA KOSTURA104. FOSILNI KITOVI105. SMANJUJE LI SE KITU VELIČINA I PRIJETI LI MUISTREBLJENJE?106. AHABOVA NOGA107. TESAR108. AHAB I TESAR109. AHAB I STARBUCK U KAJITI110. QUEEQUEG U MRTVAČKOM SANDUKU111. PACIFIK112. KOVAČ113. KOVAČNICA114. POZLATAR115. »PEQUODOV« SUSRET S »NEŽENJOM«116. KIT NA UMORU117. NA STRAŽI KRAJ MRTVIH TJELESINA118. KVADRANT119. SVIJEĆE120. NA PALUBI PRED SMJENU PRVE NOĆNE STRAŽE121. PONOĆ NA KAŠTELU122. PONOĆ U SNASTI, UZ MUNJE I GRMLJAVINU123. MUŠKETA124. KOMPASNA IGLA125. LOG I MRLIN126. PLOVAK ZA SPAŠAVANJE127. NA PALUBI128. »PEQUODOV« SUSRET S »RAHELOM«129. U KAJITI130. ŠEŠIR131. »PEQUOD« SUSREĆE »RADOST«132. SIMFONIJA133. PRVI DAN HAJKE134. DRUGI DAN HAJKE135. TREĆI DAN HAJKE

EPILOGPOGOVOR