Hilari Mantel - Vučje leglo

Ovo nek' bude darak mojoj jedinstvenoj prijateljici Mary Robertson

SADRŽAJ

PRVI DIO

I. Preko Kanala Putney, 1500.

II. Očinstvo 1527.

III. U Austin Friarsu 1527.

DRUGI DIO

I. Vizitacija 1529.

II. Okultna povijest Britanije 1521. - 1529.

III. Uspjeh ili propast Svi sveti, 1529.

TREĆI DIO

I. Finta s tri karte zima 1529. - proljeće 1530.

II. Dokraja ljubljeni Cromwell proljeće - prosinac 1530.

III. Mrtvi se žale na ukop O Božiću, 1530.

ČETVRTI DIO

I. Namjesti si facu 1531.

II. ,,Avaj, što da zbog ljubavi činim?” proijeće 1532.

III. Zornica studeni 1532.

PETI DIO

I. Anna Regina 1533.

II. Đavolji hračak jesen / zima 1533.

III. Slikarevo oko 1534.

ŠESTI DIO

I. Nadmoć 1534.

II. Zemljovid kršćanstva 1534. -1535.

III. U Wolf Hall srpanj 1535.

Spisateljičina bilješka

Zahvale

POPIS LIKOVA

U Putneyju, 1500.

Walter Cromwell, kovač i pivar

Thomas, njegov sin

Bet, njegova kći Kat, njegova kći

Morgan Williams, Katin suprug

U Austin Friarsu, od 1527.

Thomas Cromwell, odvjetnik

Liz Wykys, njegova supruga

Gregory, njihov sin

Anne, njihova kći

Grace, njihova kći

Henry Wykys, Lizin otac, trgovac vunom

Mercy, njegova supruga

Johane Williamson, Lizina sestra

John Williamson, njezin suprug

Johane (Jo), njihova kći

Alice Wellyfed, Cromwellova nećakinja, kći Bet Cromwell

Richard Williams, kasnije zvan Cromwell; Katin i Morganov sin

Rafe Sadler, Cromwellov glavni pisar, odgojen u Austin Friarsu

Thomas Avery, knjigovođa u kućanstvu

Helen Barre, sirotica koju su primili u kućanstvo

Thurston, kuhar

Christophe, sluga

Dick Purser, nadzornik pasa čuvara

U Westminsteru

Thomas Wolsey, nadbiskup Yorka, kardinal, papinski legat, lord kancelar, zaštitnik Thomasa Cromwella

George Cavendish, Wolseyjev glavni sluga, kasnije i biograf

Stephen Gardiner, kaštelan Trinity Halla, kardinalov tajnik, kasnije prvi tajnik Henryja VIII.; Cromwellov najljući neprijatelj

Thomas Wriothesley, čuvar pečata, diplomat, štićenik istodobno i Cromwellov i Gardinerov

Richard Riche, odvjetnik, kasnije vrhovni tužitelj

Thomas Audley, odvjetnik, predsjedavajući Donjega doma, lord kancelar nakon ostavke Thomasa Morea

U Chelseaju

Thomas More, odvjetnik i učenjak, lord kancelar nakon Wolseyjeva pada u nemilost

Alice, njegova supruga

Sir John More, njegov stari otac

Margaret Roper, njegova najstarija kći udana za Willa Ropera

Anne Cresacre, njegova snaha

Henry Pattinson, sluga

U gradu

Humphrey Monmouth, trgovac, zatočen zbog skrivanja Williama Tyndalea koji je Bibliju preveo na engleski jezik

John Petyt, trgovac, zatočen kao osumnjičeni za krivovjerstvo

Lucy, njegova supruga

John Parnell, trgovac, u dugogodišnjem pravnom sukobu s Thomasom Moreom

Mali Bilney, učenjak spaljen zbog krivovjerstva

John Frith, učenjak spaljen zbog krivovjerstva

Antonio Bonvisi, trgovac iz grada Lucce

Stephen Vaughan, trgovac iz Antwerpena, Cromwellov prijatelj

Na dvoru

HenryVIII.

Katherine Aragonska, njegova prva supruga, kasnije poznata kao Udova princa od Walesa

Mary, njihova kći

Anne Boleyn, kraljeva druga supruga

Mary, njezina sestra, udova Williama Careyja, nekadašnja Henryjeva priležnica

Thomas Boleyn, njezin otac, kasnije earl od Wiltshirea i lord čuvar državnog pečata, voli da ga se oslovljava s 'Monsinjor'

George, njezin brat, kasnije lord Rochford

Jane Rochford, Georgeova supruga

Thomas Howard, vojvoda od Norfolka, Annein ujak

Mary Howard, njegova kći

Charles Brandon, vojvoda od Suffolka, stari Henryjev prijatelj, oženjen njegovom sestrom Mary

dvorske dame:

Mary Shelton,Jane Seymour

gospoda koja opslužuju kralja:

Henry Norris,Francis Bryan,Francis Weston,William Brereton,Nicholas Carew

Mark Smeaton, glazbenik

Henry Wyatt, dvorjanin

Thomas Wyatt, njegov sin

Henry Fitzroy, vojvoda od Richmonda, kraljev nezakoniti sin

Henry Percy, earl od Northumberlanda

Svećenstvo

William Warham, ostarjeli biskup Canterburyja

Kardinal Campeggio, papin nuncij

John Fisher, biskup Rochestera, pravni savjetnik Katherine Aragonske

Thomas Cranmer, učenjak iz Cambridgea, reformistički nadbiskup Canterburyja, Warhamov nasljednik

Hugh Latimer, reformistički svećenik, kasnije biskup Worcestera

Rowland Lee, Cromwellov prijatelj, kasnije biskup Coventryja i Lichfielda

U Calaisu

Lord Berners, guverner, učenjak i prevodilac Lord Lisle, budući guverner

Honor, njegova supruga

William StafFord, pridružen garnizonu

U Hatfieldu

Lady Bryan, Francisova mati, zadužena za skrb mlade kraljevne Elizabeth

Lady Anne Shelton, ujna Anne BoIeyn, zadužena za skrb bivše kraljevne Mary

Veleposianici

Eustache Chapuys, profesionalni diplomat iz Savoje, veleposlanik imperatora Carla V. u Londonu

Jean de Dinteville, veleposlanik kralja Franje I.

Jorkistički pretendenti na prijestolje

Henry Courtenay, markiz od Exetera, potomak kćeri Edwarda IV.

Gertrude, njegova supruga

Margaret Pole, grofica od Salisburyja, nećakinja Edwarda IV.

Lord Montague, njezin sin

Geoffrey Pole, njezin sin

Reginald Pole, njezin sin

Obitelj Seymour iz Wolf Halla

Stari sir John, koji petlja sa suprugom svog najstarijeg sina Edwarda

Edward Seymour, njegov sin

Thomas Seymour, njegov sin

Jane, njegova kći; na dvoru

Lizzie, njegova kći, udana za guvernera otoka Jersey

William Butts, liječnik

Nikolaus Kratzer, astronom

Hans Holbein, slikar

Sexton, Wolseyjeva luda

Elizabeth Barton, proročica

,,Postoje tri vrste scena - jedna je znana kao tragička, druga kao komička, treća je satirička. Njihove se dekoracije razlikuju, a i one se shematski razlikuju međusobno. Tragičke scene obrubljuju stupovi, postamenti, kipovi i drugi predmeti prikladni kraljevima; komičke scene prikazuju privatne nastambe s balkonima i perspektivama koje prikazuju nizove prozora, baš kao na običnim stambenim zgradama; satiričke scene ukrašavaju stabla, pećine, planine i ostali rustični predmeti ocrtani u pejzažnome stilu.”

VITRUVIJE, De Architectura, o kazalištu, oko 27. pr. K.

Prvi dio

I.

Preko Kanala

Putney, 1500.

,, AJDE , DIŽI SE . “

Oboren, smućen, mučke je pao; koliko je dug i širok na popločano dvorište. Glava mu se okrene u stranu, oči mu gledaju prema kapiji kao da će odande netko pristići da mu pomogne. Jedan udarac na pravo mjesto mogao bi ga ubiti.

Krv iz posjekline na glavi - tamo je otac prvo udario - sipi mu preko lica. Povrh toga, slijep je na lijevo oko, no ako zaškilji u stranu, desnim okom vidi da su se konci na očevoj čizmi počeli parati. Nit se izvukla iz kože; uzao na njoj zahvatio ga je preko obrve i otvorio još jednu rasjeklinu.

,,Daj, diži se već!” Walter urla na njega, traži gdje će uputiti sljedeći udarac.

On podigne glavu pedalj-dva, vuče se potrbuške naprijed, trudi se da pritom ne izloži ruke koje mu Walter uživa gaziti. ,,Prometnuo si se u jegulju?” pita ga roditelj. Uzmakne korak, skupi snagu i zada novi udarac.

Njime iz njega istjera i posljednji dah; on vjeruje da mu je taj posljednji. Čelo mu padne na tlo; on leži i čeka da Walter naskoči na njega. Kuja Bella laje, zatvorena u zahodu. Nedostajat će mi moj pas, pomišlja. Dvorište vonja po pivu i krvi. Netko viče dolje na obali. Ništa ne boli ili ga možda boli sve jer ne može odrediti nikakvu izdvojenu bol. Jedino ga, samo na jednom mjestu grize hladnoća; ravno kroz jagodičnu kost koja počiva na granitnim kockama.

,,Gledaj ti to”, grmi Walter. Poskakuje na jednoj nozi kao da pleše. ,,Gledaj što sam učinio. Uništio sam si čizmu na tvojoj glavi.”

Mic po mic. Malo pomalo naprijed. Ne mari ako te okrsti jeguljom ili crvom ili zmijom. Glavom naprijed, ne izazivaj ga. Nos mu je začepljen zgrušanom krvlju, mora disati na usta. Očeva trenutna zaokupljenost upropaštenom čizmom pruža mu priliku da se ispovraća. ,,Eto ti ga na”, urla Walter. ,,Bljuvotina posvuda.” Bljuvotina posvuda po mojim lijepim kockama. ,,Ajde, mali, diži se. Idemo, na noge. Krvi ti mutavog Krista, ustaj na noge.”

Mutavi Krist, pomišlja on. Što time misli? Glava mu padne na stranu, kosa mu počiva u vlastitoj bljuvotini, pas laje, Walter grmi, i zvona tutnje preko rijeke. Učini mu se kao da se kreće, kao da se prljavo tlo prometnulo u Temzu. Ono popušta i ljulja se pod njim; on ispušta dah u jednom, posljednjem uzdahu. Ovaj put si

pretjerao, govori Walteru neki glas. A on čepi uši, ili mu ih čepi Bog. Zaplovi nizvodno, nošen dubokom, crnom plimom.

Kad se osvijesti, prvo shvati da je gotovo podne i da se naslanja na vrata 'Pegaza letećeg konja'. Njegova sestra Kat izlazi iz kuhinje s pladnjem vrućih pita u rukama. Kad ga spazi, zamalo ih ispusti. Zapanjeno razjapi usta. ,,Kako to izgledaš!”

,,Kat, ne viči, boli me.”

Viče, doziva muža: ,,Morgane Williamse!” Vrti se u mjestu, divljeg pogleda, lica zajapurena od vreline pećnice. ,,Uzimaj pladanj, tijela ti Kristovog, gdje si se djenuo?”

A on drhturi od glave do pete, baš kao i Bella kad je onom prilikom pala iz čamca.

Dotrči djevojka. ,,Gazda je izišao u grad.”

,,Znam, glupačo.” Vidjevši brata zaboravila je na sve. Gurne pladanj djevojci u ruke. ,,Ako pite ostaviš gdje ih se mogu dočepati mačke, izvući ću ti uši da ćeš vidjeti zvijezde.” Slobodnih ruku, pljesne dlanovima na čas se bjesomučno moleći. ,,Opet si se tukao, ili je to očevo maslo?”

Da, otpovrne on, živo kimajući dok mu iz nosa izlijeću kapi krvi; da, pokazuje kao da želi reći, Walterovih ruku djelo. Kat zatraži lavor, za vodu, vodu u lavoru, krpe, da vrag nosi sve, i to odmah i odnese i Waltera i njegova slugu. ,,Sjedni prije nego što se skljokaš.” On joj pokuša objasniti da se netom pridigao. S tla u dvorištu. Moguće prije sat vremena, možda jučer, koliko sam zna, moglo bi već biti i sutra; samo, da je tu ležao cijeli dan, Walter bi sigurno došao i ubio ga zato što mu se našao na putu, ili bi mu rane okrastavile i sad bi ga već boljelo cijelo tijelo i bio bi previše ukočen da se kreće; iz dugogodišnjih susreta s Walterovim pestima i čizmama, znade da drugi dan može biti gori od prvoga. ,,Sjedni. Ne govori”, veli mu Kat.

Kad donesu lavor, ona stane iznad njega i radi, tapka mu zatvoreno oko, malim kružnim pokretima trlja mu oko ruba kose. Diše isprekidano, slobodnom rukom uprla mu se o rame. Kune ispod glasa, ponekad vrisne, onda mu protrlja zatiljak i prošapće: ,,Mir, tiho, mir”, kao da viče on, a ne viče. On se osjeća kao da lebdi, dok ga ona svojom težinom vuče k zemlji; rado bi obgrlio nju i svoje lice u njezinoj pregači, i tamo otpočinuo slušajući otkucaje njezina srca. No, ne želi je unerediti, zakrvaviti joj prednjicu halje.

Kad se Morgan Williams vrati, na sebi nosi svečano gradsko odijelo. Djeluje velški i ratoborno; očito je čuo vijesti. Stane pored Kat, gleda nadolje, privremeno je zanijemio, a onda prozbori: ,,Gle!” Stisne pest i njome mahne triput po zraku. ,,Tako”, kaže. ,,Tako će proći. Walter. To će pobrati. I to od mene.”

,,Makni se u stranu”, savjetuje Kat. ,,Ne želiš Thomasove dijelove tijela po svom svečanom kaputu.”

Ni on to ne želi. Uzmakne. ,,Ne bih se miješao, samo pogledaj se kako izgledaš. U poštenoj borbi mogao bi obogaljiti toga grubijana.”

,,Nikad nije pošteno”, veli Kat. ,,Dođe ti s leđa, je li tako Thomase? I uvijek nešto drži u ruci.”

,,U ovom slučaju, čini se da je radila staklena boca”, veli Morgan Williams.

,,Boca?”

On odmahne glavom. Nos mu ponovno prokrvari.

,,Brate, ne radi to”, kaže Kat.Krvari joj po cijelom dlanu, sama briše krvave ugruške. Zasvinjio joj je cijelu pregaču; slobodno je mogao tamo položiti glavu.

,,Pretpostavljam da nisi vidio”, kaže Morgan. ,,Što je točno imao u ruci?”

,,To je vrijednost”, kaže Kat, ,,prilaska s leđa - ti neuspjeli pretendentu na sudačku fotelju. Morgane, slušaj, želiš da ti pričam o svom ocu? Uzet će sve što mu se nađe pri ruci. Ponekad je to boca, istina. Vidjela sam kako to čini majci. Vidjela sam čak i kad je malu Bet tukao po glavi. I, nadalje, nisam ga vidjela kako to radi, što je najgore, i to zato što je na mene došao red da poljubim zemlju.”

,,Pitam se komu sam se to priženio”, izjavi Morgan Williams.

Istini za volju, to je samo Morganova poštapalica - neki muškarci iz navike šmrcaju, neke žene dobiju glavobolju,a Morgan se pomaže svojim čuđenjem. Mladić ga ne sluša; razmišlja pritom, da je otac to učinio već davno pokojnoj majci, bi li je moguće ubio? Ne, sigurno bi to platio;Putneyjem vlada bezakonje, ali se za ubojstvo ne prolazi nekažnjeno. Kat je dobio umjesto majke; plače zbog njega, trlja mu zatiljak.

Sklapa oči da lijevo oko izjednači s desnim; pokuša otvoriti oba. ,,Kat,” kaže, ,,imam li oko ispod kapka? Naime, ne vidim ništa.” ,,Da, da, da”, kaže ona dok Morgan Williams nastavlja propitivati o činjenicama; zaključi da je riječ o tvrdom, relativno teškom, oštrom predmetu, no vjerojatno ne o razbijenoj boci jer bi se Thomas susreo s nazubljenim krajem prije nego što mu je Walter rasparao obrvu i pokušao ga oslijepiti. On sluša Morgana kako sklapa svoju teoriju i rado bi mu govorio o čizmi, o čvoru, čvoru na niti, ali napor pomicanja usana čini mu se nesrazmjernim ishodu. Uglavnom se slaže s Morganovim zaključkom; pokuša slegnuti ramenima, ali ga zaboli zvjerski i osjeća se toliko smoždeno i razglobljeno da pomisli nije li mu slomljen vrat.

,,Dobro,” kaže Kat, ,,Tome, čime si ga podbo? On obično ne počinje prije sumraka, iako to i nije neki razlog.”

,,Da,” javi se Morgan Williams, ,,je li postojao povod?”

,,Jučer. Tukao sam se.”

,,Jučer si se potukao? Za ime Božje, zašto si se tukao?”

,,Ne znam.” Ime kao i razlog nestali su mu iz glave; iako se prisjeća kao da mu je, na odlasku, netko izvukao iver kosti iz lubanje. Dodirne tjeme, oprezno. Boca? Moguće.

,,Ah”, kaže Kat. ,,Oni se vječno tuku. Dječaci. Tamo, kraj rijeke.”

,,Da vidimo jesam li dobro shvatio”, kaže Morgan. ,,Jučer se vratio doma poderane odjeće, oderanih članaka i stari pita što je, je li posrijedi tučnjava? Čeka cijeli dan i onda ga zvizne bocom. Nakon toga obori ga u dvorištu, iscipelari ga, od glave do pete premlati ga letvom koja mu se našla pri ruci...”

,,Je li tako bilo?”

,,Bruji cijela župa!Na doku su stajali u redu da mi ispričaju; dovikivali su mi još prije nego što smo se vezali. Morgane Williamse, slušaj amo, otac tvoje žene prebio je Thomasa, a taj je polumrtav otplazio do sestrine kuće, zvali su svećenika... Zvali ste svećenika?”

,,Vi, Williamsovi!” kaže Kat. ,,Mislite da ste stvarno neke važne njuške. Ljudi stoje u redu da vam dojave vijesti. A zašto, pitam te? Zato što povjeruješ u sve.”

,,Ali, točno je!” poviče Morgan. ,,Čista istina! A? Samo nedostaje svećenik. Stoji i to da još nije mrtav.”

,,Stvarno ćeš se uspeti do sudačke klupe”, kaže Kat, ,,svojim pomnim izučavanjem razlika između trupla i moga brata.”

,,Kad postanem sudac, otac će ti završiti u kladama. Da ga globim? Ne možeš ga dovoljno oglobiti. Čemu globiti nekoga tko će opljačkati ili se na prijevaru dočepati iste svote od prvog jadnika koji mu se nađe na putu.”

On zaječi; pokušava to činiti, a da ne smeta.

,,Mir, mir, mir”, šapuće Kat.

,,Mišljenja sam da je sucima već prekipjelo”, kaže Morgan. ,,Ako ne razvodnjava pivo, onda na sajmištu prodaje ukradenu stoku, ako ne kvari sajam, onda napada redarstvenika, ako nije pijan, onda je mrtav pijan, a ako ne umre kad mu kucne čas, onda na ovom svijetu pravde nema.”

,,Jesi gotov?” kaže Kat. Okrene mu leđa. ,,Tome, bolje zasad ostani s nama. Morgane Williamse, što ti veliš? Dobar je za teške poslove, nakon što ozdravi. Može ti sređivati knjige, zna zbrajati i... što ono drugo? Dobro, nemoj mi se smijati, što misliš koliko sam dugo mogla učiti brojeve s takvim ocem? Svoje ime znam napisati samo zato što me naučio Tom.”

,,Neće mu se”, kaže on, ,,biti drago.” Uspijeva mu izgovoriti samo takve, kratke, jednostavne, izjavne rečenice.

,,Biti drago? Može ga biti sram”, kaže Morgan.

Kat kaže: ,,Srama je nestalo kad je Bog stvorio mog tatu.”

On kaže: ,,Zato. Samo milju odavde. On to lako može.”

,,Poći za tobom? Samo neka izvoli.”Morgan ponovno pokaže pesnicu; svoju malenu, nervoznu, velšku pest.

***

Nakon što mu je Kat konačno oprala rane,i kad se Morgan Williams prestao hvastati i raščlanjivati napad, ležao je sat-dva i oporavljao se od svega. Za to vrijeme Walter je banuo na vrata s nekim poznanikom i zacijelo je uslijedilo podosta vikanja i lupanja vratima, iako je sve to do njega dopiralo prigušeno te je pomišljao da je sve to sanjao. Po glavi mu se motalo pitanje, što da sad radim jer ne mogu ostati u Putneyju. Dijelom zbog toga što mu se vraćalo sjećanje na prekjučerašnji dan i onu prvu tučnjavu, pričinja mu se da je u igri bio i nekakav nož; tko god dobio ubod, nije on, dakle, je li on bo? Sve mu je to mutno u mislima. Jedino su mu jasna razmišljanja o Walteru - toga mi je dosta. Ako još jednom navali na mene, ubit ću ga, no ako ga ubijem, objesit će me, a ako me već vješaju, onda neka to čine s nekim boljim razlogom.

A dolje, njihovi glasovi dižu se i spuštaju. Ne može razaznati svaku riječ. Morgan kaže da je spalio mostove. Kat se kaje zbog svoje prve ponude, poslova čišćenja noćnih posuda, katice za sve i izbacivača, sve zato što Morgan govori: ,,Walter će vječno navraćati ovamo, nije li tako?” A onda: ,,Gdje je Tom, vraćajte mi ga kući, tko je platio onom prokletom popu da ga nauči čitati i pisati, e pa ja sam, sad vi kupite plodove vrag vas nosio, proklete travožderne pičke”.

On silazi. Morgan veselo kaže: ,,Sve u svemu, izgledaš posve pristojno.”

Istini za volju,Morgan Williams - a njemu samome zbog toga nije nimalo manje drag - istina glasi da se ideja kako će jednoga dana premlatiti svog punca samo i jedino mota njemu po glavi. Zapravo,Waltera se plaši kao i velika većina u Putneyju - a kad smo već pri tome - Mortlakeu i Wimbledonu.

On kaže: ,,U tom slučaju, idem ja.”

Kat kaže: ,,Moraš ostati noćas. Znaš da je najgore drugi dan.”

,,Koga će mlatiti ako nema mene?”

,,To nas se ne tiče”, kaže Kat. ,,Bet se udala, izvukla se, Bogu hvala.”

Morgan Williams kaže: ,,Kažem ja tebi, da mi je Walter otac, ja bih već odavno put pod noge.” Zastane. ,,Dakle, skupili smo ti nešto novca.”

Stanka.

,,Vratit ću vam.”

Morgan kaže, nasmijan, laknulo mu: ,,Tome, a kako ćeš to izvesti?”

On sam ne zna. Teško mu je disati, ali to ne znači ništa, to je samo zbog ugrušaka u nosu. Čini se da nije slomljen; oprezno ga dodirne, a Kat mu kaže da pripazi, na sebi ima čistu pregaču. Smiješi se patnički, ne želi da on ode, a ipak neće proturječiti Morganu Williamsu, nije li tako? Williamsovi su važna obitelj u Putneyju, u Wimbledonu. Morgan je obasipa ljubavlju; podsjeća je da cure mogu peći i kuhati, pa zašto onda ne sjedi na katu i veze kao dama, zašto se ne moli za njegov uspjeh kad u svom gradskom odijelu odlazi u London srediti neka posla. Dvaput dnevno nek' se prošeće Pegazom u lijepoj haljini i pritom sredi sve što ne valja - eto, tako on misli. Koliko vidi, ona radi jednako vrijedno kao i u djetinjstvu, jasno mu je koliko joj se to zazbilj sviđa, koliko bi je Morgan mučio tjerajući je da sjedi i glumi gospu.

,,Platit ću ti sve dugove”, kaže on. ,,Mogu u vojnike. Onda bih ti mogao slati dio plaće, a moguće se dočepam i plijena.”

Morgan kaže: ,,Ne ratuje se nigdje.”

,,Naći će se već poneki”, javi se Kat.

,,Mogu i za brodskog malog. No, znaš, riječ je o Belli - misliš da bih mogao otići po nju? Urlikala je. Dao ju je ušutkati.”

,,Da mu ne odgrize nožne prste?” dometne Morgan. Podrugljivo gleda na Bellu.

,,Volio bih da pođe sa mnom.”

,,Čuo sam za brodske mačke. Ne i za brodske pse.”

,,Jako je mala.”

,,Ne možeš je prodati pod mačku”, smije se Morgan. ,,A ti si ionako prevelik za brodskog malog. Oni moraju po jedrilju jurcati kao majmunčići - Tome, jesi li ikad vidio majmuna? Vojnik ti je bolji izbor. Istini za volju, kakav otac, takav sin - kad je Bog dijelio šake, nisi baš bio zadnji u redu.”

,,U redu”, javi se Kat. ,,Idemo vidjeti je li sve jasno. Neki dan, moj brat Tom upadne u tučnjavu. Da ga kazni, otac mu se prikrade s leđa, udari ga nečim, nije važno, no teškim i vjerojatno oštrim, a onda kad padne, zamalo mu izbije oko, nasmrt ga iscipelari po rebrima, premlati ga letvom koja mu se nađe pri ruci, skaša mu lice tako da ga vlastita sestra jedva prepozna,a moj suprug na sve to izjavi da je rješenje problema - Thomase, idi ti u vojnike, pronađi nekog neznanca, izbij oko njemu, polomi mu rebra, zapravo, ubij njega, i tako sravni dugove; bar tako mislim.”

,,Može se”, kaže Morgan, ,,otići pomlatiti na rijeku, da nitko ne bude na dobitku. Pogledaj ga samo - da je do mene, poveo bih rat samo da ga zaposlim.”

Morgan vadi kesu. Broji novce - zvec, zvec, zvec, zavodljivom sporošću.

On dodirne jagodicu. Bolna je, ali čitava - i strašno hladna.

,,Čuj me,” kaže Kat, ,,odrasli smo ovdje, vjerojatno ima netko tko bi pomogao Tomu...”

Morgan je pogleda i kao da želi reći, prilično nedvosmisleno, misliš da na granama rastu ljudi koji bi Walteru Cromwellu rado stali na žulj? Da njima razvali vrata? A ona odvrati, kao da je sve izgovorio naglas: ,,Ne. Moguće. Moguće je, Tome, da je ovako najbolje. Što ti misliš?”

On ustaje. Ona kaže: ,,Morgane, pogledaj ga samo, ne bi bilo dobro da pođe već noćas.”

,,Moram. Za sat vremena nabavit će negdje mješinu i vratiti se. Ako samo pomisli da sam ovdje, spalit će kuću.”

Morgan kaže: ,,Imaš li sve što ti treba za put?”

On se poželi okrenuti prema Kat i reći da nema.

No ona je odvratila lice i plače. Ne plače zbog njega, zato što nitko

nikad neće zaplakati za njim - bar tako misli. Bog ga nije stvorio takvim.

Ona plače zbog života kakav zamišlja - nedjeljom nakon mise, sve sestre, sve šogorice, sve supruge ljube se i grle, šibaju tuđu djecu, a istovremeno ih vole i glade im okrugle glavice, žene se tuže, jedna drugoj predaju djecu dok se muškarci okupljaju i pričaju o poslu, o vuni, o suknu, o duljinama, o brodovima, o prokletim Flamancima, o ribarskim zakonima, o kuhanju piva, o godišnjem obračunu, razmjenjuju sitne i pravodobne podatke, ruka ruku mije, malo meda, malo naknade, moj odvjetnik veli... Eto, takav bi život trebao biti u braku s Morganom Williamsom, s Williamsima koji su važna obitelj u Putneyju... Samo što, nekim čudom, nije tako. Walter je pokvario sve.

Oprezno, kruto, on se uspravlja. Boli ga svaki djelić tijela. Ne tako grozno kako će boljeti sutra - modrice izbiju tek treći dan i onda čovjek mora objašnjavati zašto ih je zaradio. Tada će već biti daleko odavde, moguće jest da ga nitko neće pitati ništa, zato što ga nitko neće ili poznavati ili mariti za njega. Mislit će da je njemu uobičajeno živjeti smrskana lica.

On uzima novac. I kaže: ,,Hwyl, Morgan Williams. Diolch am yr arian.” Hvala za novce. ,,Gofalwch am Katheryn. Gofalwch am eich busnes. Wela i chi eto rhywbryd. Pob lwc.”

Pazi mi na sestru. Pazi na posao. Vidimo se jednom.

Morgan Williams zuri.

On suspregne cerek; bilo bi lijepo kada si tako ne bi rascijepio lice. Što si oni misle, da je sve te dane dolazio k Williamsovima samo na večeru?

,,Pob lwc”, polagano odvraća Morgan. Sretno.

On kaže: ,,Je li pametno da pođem niz rijeku?”

,,Kamo želiš doći?”

,,Do mora.”

Za trenutak, Morgan Williams kao da žali što je tako završilo. Kaže:

,,Tome, hoćeš li biti dobro? Kunem ti se, ako te Bella dođe potražiti, neće se doma vratiti gladna. Kat će joj dati pitu.”

Novac mu mora potrajati. Mogao bi raditi putem nizvodno, no pribojava se da će ga, ako ga vide, Walter uloviti preko poznanika i prijatelja - onih tipova koji bi za piće učinili sve. Prvo pomisli da se ukrca na neku krijumčarsku brodicu koja isplovljava iz Barkinga u Tilburyju. Onda se predomisli - Francuska je mjesto gdje se ratuje. Onih nekoliko ljudi s kojima porazgovara - on s lakoćom pristupa neznancima - dijele njegovo mišljenje. Dover, dakle. Put pod noge.

Ako nekom pomogne nakrcati kola, možda će ga taj povesti, možda i neće. To ga natjera na razmišljanje o tome kako ljudi loše tovare kola. Ljudi pokušavaju ravno proći kroz uske dveri noseći širok drveni sanduk. Jednostavnim zaokretanjem predmeta riješili bi brdo nevolja. A onda konji, oduvijek se motao oko konja, čak i onih preplašenih, jer bi se Walter, onim jutrima kad ne bi snom blažio posljedice žestice koju je čuvao za sebe i prijatelje običavao okrenuti svom drugom zanatu - onom kovača i potkivača; on sam ne zna jesu li zbog njegovog smradnog daha, zbog gromkoga glasa, ili zbog općeg držanja, konji koji su se obično krotko dali potkivati, često trzali glavama i uzmicali od vreline. Zadrhtali bi kad bi im Walter držao kopita; dakle, njegova je zadaća bila držati konjima glavu i govoriti im, trljati baršunastu plohu među ušima, pričati im koliko ih vole majke, umirivati ih svojim glasom, govoreći im da će Walter ubrzo okončati svoje.

Ništa nije pojeo skoro cijeli dan - bolovi su prejaki. Kad napokon dopre do Dovera, rana na tjemenu mu se zatvorila, štoviše uvjeren je da su se oni meki dijelovi u njegovoj nutrini - bubrezi, pluća i srce - zaliječili sami od sebe.

Po pogledima ljudi zna da je i dalje prekriven modricama. Morgan Williams pregledao ga je prije odlaska: zubi (nekim čudom) svi na broju, nekim čudom vidi na oba oka. Dvije ruke, dvije noge - što bi više htio?

Mota se po dokovima i raspituje se gdje se vodi rat.

Svaki koga upita zabulji mu se u lice, otkorači i odvrati: ,,Reci ti meni!”

Što ih jako veseli, toliko se smiju vlastitoj duhovitosti da on nastavlja propitivati samo zato da ih uveseli.

Iznenadi se kad otkrije da Dover napušta bogatiji nego kad je pristigao. Promatrao je kako neki čovjek izvodi fintu s tri karte, pa kad je naučio, počeo ju je izvoditi i sam. Samo zato što je još dječak, ljudi zastanu i pokušaju. To gore po njih.

Računa što je zaradio i koliko je potrošio. Odbija manju svotu za kratki provod s noćnom damom. Što se baš ne može činiti u Putneyju, u Wimbledonu ili u Mortlakeu. A da to ne sazna obitelj Williams i zatim te kori na velškom.

Ugleda tri postarija Nizozemca koja se muče sa zavežljajima te im priskoči u pomoć. Zavežljaji su meki i nezgrapni - uzorci vunenoga sukna.Lučki kapetan kinji ih zbog isprava, viče na njih unoseći im se u lica. On stoji iza službenika, pravi se da je nizozemski glupan i, podižući prste, trgovcima dojavljuje što sam smatra pristojnim mitom. ,,Molim vas”, obrati se jedan od njih službeniku lošim engleskim, ,,hoćete li od mene primiti ove engleske kovanice? Otkrio sam da su mi višak.” Službenik se u trenu pretvori u med i mlijeko. Nizozemci su isto med i mlijeko - inače bi platili mnogo više. Na ukrcaju izjave: ,,Dječak je s nama.”

Dok čekaju da ih odvežu, pitaju ga za godine. On izjavi osamnaest, na što oni prasnu u smijeh i kažu da nije ni u ludilu. On izjavi petnaest, oni se posavjetuju i odvrate da je petnaest godina sasvim u redu - smatraju ga mladim, no ne žele ga posramiti. Pitaju ga što mu je s licem. Na izbor ima nekoliko izjava, ali se odluči reći istinu. Ne želi da ga gledaju kao da je propali pljačkaš. Oni se ponovno međusobno raspravljaju, zatim mu se obrati onaj koji znade prevoditi: ,,Mi velimo, Englezi su okrutni prema svojoj djeci. I bezdušni su. Djeca moraju ustati kad im otac uđe u sobu.Dijete uvijek mora razgovijetno odvratiti 'moj gospodine, oče' i 'moja gospođo, majko'.”

To ga iznenadi. Zar na svijetu žive ljudi koji nisu okrutni prema djeci?Prvi put osjeti da mu se smanjilo breme u grudima - pomišlja da bi mogla postojati druga, bolja mjesta. On govori; priča im o Belli, oni ga sućutno gledaju i ne izvale neku glupost poput one da može naći drugog psa. On im priča o Pegazu, o očevoj pecari, o tome kako ga zbog lošeg piva globe bar dvaput godišnje. Priča im kako ga globe zbog krađe drva, zbog sječe tuđih stabala, zbog prevelikog stada ovaca koje napasa na općinskom pašnjaku. Njih to zanima; pokazuju uzorke vune i međusobno razgovaraju o težini, o tkanju, povremeno se obraćajući njemu da bi ga uključili u raspravu i pritom poučavali. Općenito uzevši, ne cijene pretjerano englesko sukno, iako bi ih ovi uzorci mogli natjerati da se predomisle... On izgubi nit razgovora kad mu počnu govoriti o razlozima zašto putuju u Calais, i o raznim tamošnjim poznanicima.

On im govori o očevom kovačkom obrtu, a onaj koji govori engleski sa zanimanjem ga pita zna li načiniti potkovu. On im kretnjama pokazuje kako se radi s usijanom kovinom i mrzovoljnim ocem, u malenoj izbi. Oni se smiju - rado ga promatraju dok priča priču. Jedan od njih kaže mu da je dobar pripovjedač. Prije nego što pristanu, onaj najšutljiviji među njima ustane i održi neobično služben govor, koji drugi prati kimanjem, dok onaj treći prevodi: ,,Mi smo trojica braće. Ovo je naša ulica. Ako ikad posjetiš naš grad, kod nas te čeka ognjište i postelja.”

Zbogom, oprašta se s njima. Zbogom, i neka vam život prati sreća. Hwyl, suknari. Golfalwch eich busnes. On neće zastati sve dok ne stigne u rat.

Hladno je, ali je more mirno. Kat mu je dala svetački medaljon. Objesio ga je na uže i vezao oko vrata. Hladi mu kožu na vratu. Odveže ga. Poljubi ga, za sreću. I baci ga; tiho pljusne u vodu. Pamtit će kad je prvi put ugledao otvoreno more - sivi, naborani beskraj, poput ostataka kakvoga sna.

II.

Očinstvo

1527.

DAKLE - STEPHEN GARDINER . Izlazi dok on ulazi.

Kišno je i neuobičajeno toplo za travanjsku noć, no Gardiner nosi krzno koje podsjeća na nauljeno i zbijeno crno perje - stoji, otresa ga, svoju visoku i uspravnu pojavu omata odjećom kao krilima crnoga anđela.

,,Kašnjenje”, neuljudno se javi meštar Stephen.

To ga ne dira. ,,Moje ili vaše?”

,,Tvoje.” On čeka.

,,Pijanci su na rijeci. Skelari kažu da je večer neke njihove svetice-zaštitnice.”

,,Jesi li joj se pomolio?”

,,Stephene, molit ću se svakome sve dok ne stupim na čvrsto tlo.”

,,Čudim se što se sam nisi primio vesla. Kao dječak, zacijelo si se motao po rijeci.”

Stephen i njegova uvijek ista pjesma. Tvoj bezočni otac. Tvoje nisko podrijetlo. Stephen je, navodno, nekakav kraljevski bastard - za plaću su ga, u potaji, odgojili, kao svoga, neki diskretni ljudi u malome gradu.Trgovci vunom, koje meštar Stephen prezire i trudi se zaboraviti – budući da on poznaje sve i svakoga u vunarskome poslu, Stephena smeta što znade previše i o njegovoj prošlosti. Jadno nahoče!

Meštru Stephenu mrsko je sve u vezi s njim samim. Mrsko mu je što je nepriznati kraljev rođak. Mrsko mu je što su ga strpali u crkvu, iako je crkva dobro prošla s njim. Mrska mu je činjenica da netko drugi kasno uvečer razgovara s kardinalom, čiji je on osobni tajnik. Mrska mu je činjenica da je jedan od onih važnih, a šupljih ljudi, ljudi bez pravoga značaja; mrsko mu je znati kako bi, da se sretnu neke mrkle noći, meštar Thos Cromwell bio onaj koji bi produžio i, nasmiješen, trljao ruke.

,,Bog te blagoslovio”, kaže Gardiner, odlazeći u nesvakidašnje toplu noć.

Cromwell kaže: ,,Hvala.”

Kardinal piše i progovori ne dižući pogled: ,,Thomase. Još pada? Očekivao sam te ranije.”

Skelar. Rijeka. Svetica. Putuje još od ranoga jutra, u sedlu je proveo najveći dio vremena obavljajući poslove za kardinala, i sad je došao obavivši dio - i to dobar dio - iz Yorkshirea. Bio je kod svojih službenika u Gray's Innu i uzeo čisto rublje. Bio je istočno od grada da čuje koji su brodovi uplovili i da provjeri gdje se nalazi jedna tajna pošiljka koju očekuje. No, nije jeo i još nije stigao doma.

Kardinal ustaje. Otvara vrata i obraća se vječito prisutnoj posluzi:

,,Trešnje! Što, nema trešanja? A, travanj je, kažete vi. Tek travanj? Onda ćemo se dobro pomučiti da ugodimo našem gostu.” Uzdiše. ,,Donesite što već imate. No, znajte, neće biti dobro. Zašto me tako loše služe?”

Tada cijela prostorija oživi kretnjama - hrana, vino, pali se vatra. Sluga mu uzima ogrtač, brižno nešto mrmljajući. Takva je sva kardinalova posluga - sućutna, tiha koraka, vječno s isprikama, vječno zadirkivana. Odnose se jednako prema svim kardinalovim uzvanicima. Da ga čovjek svake večeri, deset godina zaredom, smeta, i svaki put mrzovoljno sjedi i gunđa, i dalje bi ga se smatralo poštovanja vrijednim gostom.

Služinčad se povlači, nestaju prema vratima. ,,Želiš li još nešto?” pita kardinal.

,,Da iziđe sunce.”

,,Tako kasno? Kušaš moju moć.”

,,Pristao bih i na svitanje.”

Kardinal okrene glavu prema slugama. ,,Osobno ću se pobrinuti za ovaj zahtjev”, ozbiljno kaže; oni dostojanstveno mrmljaju i povlače se.

Kardinal sklapa ruke. Ispusti veličanstven, dubok, nasmiješen uzdah; kao leopard koji se smješta u topli log. On gleda svog poslovnog čovjeka; njegov poslovni čovjek promatra njega. Kardinal, s pedeset pet godina, i dalje je privlačan kao i u naponu snage. Noćas ne nosi svoj svagdanji grimiz, nego crnoljubičastu mantiju i nježnu bijelu čipku; kao kakav ponizni biskup. Njegova visina izaziva divljenje; njegov trbuh koji bi, istini za volju, trebao nositi netko tko više sjedi, samo je još jedan kraljevski znamen njegova bića i na nj, samouvjereno, on često polaže veliku, bijelu, prstenjem urešenu ruku.Velika glava - Bog je zasigurno stvori da ponese papinsku tijaru - veličajno počiva na širokim ramenima; ramenima koja nose (iako ne i u ovom trenutku) masivni lanac lorda kancelara Engleske. Glava se naheri, i kardinal progovori svojim medenim glasom, čuvenim odavde do Beča: ,,Dakle, pričaj kako je bilo u Yorkshireu.”

,,Grozno.” On sjeda. ,,Vrijeme. Ljudi. Manire. Ćudoređe...”

,,Pa, čini mi se da je ovo prikladno mjesto za pritužbe. Iako sam s Bogom već porazgovarao o vremenu.”

,,A, da, i hrana. Pet milja od obale, svježoj ribi ni traga.”

,,Predmnijevam da je i limun bilo nemoguće pronaći. Što onda jedu?”

,,Londonce, ako ih uspiju ščepati. Takve neznabošce još niste vidjeli. Strašno visoki, niskih čela. Žive u pećinama, a ipak ih tamo smatraju plemstvom.” Kardinal bi trebao otići i sam se uvjeriti - iako je nadbiskup Yorka, nikad nije posjetio svoju prvostolnicu. ,,A što se tiče poslova Vaše Milosti...”

,,Slušam”, kaže kardinal. ,,Uistinu, što ide dalje, sve sam zatravljeniji.”

Dok kardinal sluša, njegovo lice mežura se i navlači svoje prisne, vječito pozorne bore. S vremena na vrijeme pribilježi broj koji čuje. Pijucka iz čaše jako dobra vina i naposljetku progovori: ,,Thomase... što učini, čudovišni slugo? Opatica bremenita djetetom? Dvije opatice, tri? Ili, da vidimo... jesi li iz hira spalio Whitby?”

Kad je u pitanju njegov službenik Cromwell,kardinal za njega čuva dvije šale koje se ponekad sljubljuju u jednu. Prva je da, nakon što taj uđe, u travnju zatraži trešnje i salatu u prosincu. Druga je priča o tome kako taj ide zemljom i radi gadosti koje sve tovari na račun kardinalu. Kardinal, doduše, ima, po potrebi, i drugih šala na raspolaganju.

Otprilike je deset sati. Plamičci voštanica uljudno se naklone kardinalu i ponovno usprave. Kiša - kiši još lani od rujna - bubnja po prozorskim staklima. ,,U Yorkshireu se ne slažu s vašim naumom”, kaže.

Kardinalov naum - nakon što je dobio papinu privolu, smjera spojiti tridesetak malenih i loše vođenih samostanskih zadužbina - propalih, no često iznimno drevnih - i tako dobiti izvor prihoda za dva koledža koja osniva - onaj Kardinalov u Oxfordu, i koledž u svom rodnom Ipswichu gdje ga i danas dobro pamte kao učenoga sina dobrostojećega i pobožnoga meštra mesara, pripadnika ceha, koji je držao veliko i dobro vođeno svratiste, one vrste u kakva zalaze najbiraniji putnici.Problem leži u tome... ne, istini za volju, problema ima nekolicina. Naime, kardinal, magistrirao je s petnaest, doktorirao teologiju u dvadesetima, poznaje pravo, ali mu je mrsko čekati - na neki način, ne može prihvatiti činjenicu da se nekretnina ne može preobraziti u novac istom onom brzinom i lakoćom kojom hostiju pretvara u tijelo Kristovo. Kad je on, jednom prilikom - za kušnju, kardinalu objasnio samo neke sitnice iz zakona o zemljoposjedu - ma, nije važno, riječ je o sitnicama - kardinala je oblio znoj i tada mu je rekao, Thomase, što da ti dadem i tako da te nagovorim da mi to više nikad ne spomeneš? Pronađi način, samo obavi posao - tako je govorio kad bi naišli na zapreke; a kad bi načuo da neki nevažni pojedinac ruši njegov veliki plan, obično bi mu rekao da im da nešto novaca i put pod noge.

On ima vremena razmišljati o svemu tome jer se kardinal zagledao u radni stol, u napola dovršeno pismo. Onda podigne pogled: ,,Tome...” Zatim: ,,Ma, nije važno. Samo mi reci zašto si se tako narogušio.”

,,Tamošnji govore da će me ubiti.”

,,Zbilja?” kaže kardinal. A lice mu govori da je zapanjen i razočaran.

,,I, hoće li te ubiti? Što ti misliš?”

Iza kardinala cijelom dužinom zida visi tapiserija. Kralj Salomon, rukom pruženom u tamu, pozdravlja kraljicu od Sabe.

,,Dakle, mislim da ako već želite ubiti nekoga, ubijte ga. Ne pišite mu pismo. Ne valja se hvastati, prijetiti i tako ga tjerati na oprez.”

,,Molim te, dojavi mi ako ikad postaneš neoprezan. To bih volio vidjeti. Znaš li tko... doduše, mislim da oni ne potpisuju svoja pisma. Neću odustati od nauma. Osobno sam, pomno odabrao te institucije, i Njegova Svetost odobrila je to svojim pečatom. Oni koji se protive, ne shvaćaju moju nakanu. Nitko neće stare redovnike istjerati na cestu.”

Što je istina. Može ih se preseliti; moguće su mirovine, naknade. Sve se može ugovoriti, ako obje strane pokažu dobru volju. Pokorite se neizbježnom - tako on govori. Pokorite se gospodaru-kardinalu. Pamtite njegovu vječnu i očinsku skrb; vjerujte da je njegovo budno oko uvijek okrenuto najvišem dobru crkve. Tim se rečenicama pregovara. Siromaštvo, krepost i poslušnost; to se ima naglasiti dok se nekom senilnom opatu govori što mu je činiti. ,,Oni ne shvaćaju pogrešno”, kaže on. ,,Oni samo žele raditi po svome.”

,,Kad sljedeći put pođeš na sjever, povedi sa sobom naoružanu stražu.”

Kardinal, koji razmišlja o posljednjem času kršćanina, već si je, kod firentinskog kipara, naručio grobnicu. Njegovo truplo počivat će pod raširenim krilima anđela, u porfirnom sarkofagu. Žilama prošaran kamen bit će njegov spomenik nakon što balzamer isuši njegove žile - kad mu udovi otvrdnu poput mramora,njegove vrline bit će ispisane zlatnim slovima. No, koledži ostaju kao njegov živući spomen, živjet će i raditi još dugo nakon njegove smrti - siromašni mladići, siromašni učenjaci svijetom će pronositi kardinalov duh, njegov smisao za čudesno i ljepotu, njegovu tankoćutnost spram dostojanstva i užitka, njegovu profinjenost. Nikakvo čudo što odmahuje glavom.Obično se pravniku ne mora dodijeliti naoružana straža. Kardinal mrzi bilo kakvo razmetanje silom. Smatra to neuljudnim. Ponekad mu netko od njegovih - na primjer, Stephen Gardiner - dođe i prijavi mu neko heretičko gnijezdo u gradu. On tada iskreno kaže, jadne, zaslijepljene duše. Stephene, pomoli se za njih, pomolit ću se i ja, pa ćemo vidjeti možemo li im nekako prosvijetliti umove. I poruči im da si poprave manire jer će ih se inače dočepati Thomas More i strpati ih u svoj podrum. Onda ćemo samo slušati krikove.

,,Dakle, Thomase.” On podigne pogled. ,,Govoriš li išta španjolskoga?”

,,Malo. Vojnički. Grubo.”

,,Mislio sam da si služio u španjolskoj vojsci.”

,,U francuskoj.”

,,A, tako. I nisi se bratimio?”

,,Sve s mjerom. Mogu kleti na kastiljanskom.”

,,To ću svakako zapamtiti”, kaže kardinal. ,,Možda dođe i tvoje vrijeme. Zasad... mislio sam da bi bilo dobro imati više prijatelja u kraljičinu domaćinstvu.”

Uhoda, to misli reći. Da provjeri kako će ona primiti vijesti. Da sazna što će reći kraljica Katherine, u povjerenju, ne obuzdavajući se, nakon što glavu gurne u omču diplomatskog latinskoga kojim piše da se njezinom kralju - nakon što su zajedno proveli nekih dvadesetak godina – omililo oženiti drugom gospom. Bilo kojom gospom. Bilo kojom kraljevnom s debelim vezama koju smatra kadrom da mu podari sina.

Kardinal je bradu podbočio kažiprstom i palcem; trlja oči. ,,Kralj me jutros pozvao”, kaže, ,,neuobičajeno rano.”

,,Što je htio?”

,,Sućut. U to doba. Odslušao sam zornicu s njim, a on je govorio cijelo vrijeme mise. Volim kralja. Bog mi je svjedok da ga volim. Samo što ponekad pretjerano napregne moju sposobnost suosjećanja.” Podigne čašu, gleda preko ruba. ,,Tome, zamisli to. Samo zamisli. Imaš, recimo, trideset pet godina. Dobra si zdravlja, dobra teka, udovi su ti podatni, probava radi redovito i, povrh toga, još si engleski kralj. Samo...” Odmahuje glavom. ,,Samo! Kad bi bar poželio nešto jednostavno. Kamen mudraca. Eliksir mladosti. Jedan od onih zlatnicima prepunih sanduka iz bajke.”

,,Kada iz njega uzmeš zlato, on se ponovno napuni?”

,,Upravo tako. Može pun sanduk zlata, može eliksir, može sve. Ali, gdje da počnem tragati za sinom koji će nakon njega vladati zemljom?”

Iza kardinala, nošen laganim zapuhom, klanja se kralj Salomon, lica u sjeni. Kraljica od Sabe - nasmiješena, lakonoga - podsjeti ga na mladu udovicu s kojom je stanovao dok je živio u Antwerpenu. Kad su već dijelili postelju, je li se trebao vjenčati s njom? Ako je do poštenja, trebao je. No, da je uzeo Anselmu, ne bi mogao uzeti Liz; njegova djeca bila bi druga djeca, ne ona koju danas ima.

,,Ako mu ne možete pribaviti sina,” kaže on, ,,onda mu pronađite prikladan navod iz Svetoga pisma. Da mu olakšate muke.”

Kardinal naizgled traga za takvim, na radnome stolu. ,,Dakle, Ponovljeni zakon. Koji neupitno preporučuje da muškarac pođe za suprugu preminuloga brata. Što je učinio.” Kardinal uzdahne. ,,Samo, Ponovljeni zakon nije mu mio.”

Nepotrebno je pitati zašto? Nepotrebno je predlagati da se, ako Ponovljeni zakon nalaže da se oženiš bratovom ostavštinom dok Levitski zakonik to zabranjuje, prijeteći jalovošću, u tom slučaju pokuša živjeti u proturječju,prihvativši da su pitanje prvenstva riješili u Rimu još prije dvadeset godina, vodeći prelati riješili ga za velike novce, u vrijeme kad se dijelilo oproste s papinim pečatom.

,,Ne razumijem zašto se toliko drži Levitskog zakonika. Ima živuću kćer.”

,,Nekako mi se čini da se u Pismu pod 'djecom' obično podrazumijevaju 'sinovi'.”

Kardinal provjerava tekst, uspoređuje ga s hebrejskim; glas mu je blag, uspavljujući. Voli poučavati tamo gdje postoji volja za naukom. Poznaju se već nekoliko godina, i iako je kardinal iznimno uznosit, među njima službenost je uminula. ,,Imam sina”, kaže on. ,,Što, naravno, znadeš. Bog neka mi prosti. Slabost puti.”

Kardinalov sin - zovu ga Thomas Winter - čini se sklonim učenju i spokojnom životu - njegov otac, možda kuje neke druge planove. Kardinal ima i kćer, mladu djevojku koju nitko nije vidio. Prilično znakovito dao joj je ime Dorothea - dar Božji - već ju je smjestio u samostan gdje će se moliti za svoje roditelje.

,,I ti imaš sina”, kaže kardinal.,,Točnije rečeno, imaš jednoga sina kojem si dao svoje ime. Pretpostavljam da ih ima još za koje ne znaš, i trčkaraju po obalama Temze.”

,,Nadam se da nemam. Pobjegao sam s nepunih petnaest.”

Wolseyja zabavlja što on ne zna svoju pravu dob. Kardinal pogledom prodire kroz slojeve društva;do sloja daleko ispod svoga sloja mesom hranjenog mesarevog sina; do mjesta gdje se, u dubokoj tami, neznanoga dana, rađa sluga. Kad se rodio, otac mu se bez sumnje napio; majka je,posve razumljivo, bila prezaposlena. Kat mu je prišila datum rođenja - zahvalan joj je na tome.

,,Dakle,petnaest...”, kaže kardinal. ,,No, čini mi se da si to mogao obaviti i s petnaest. Znam da sam ja mogao. Sad imam sina, tvoj skelar na rijeci ima sina, tvoj prosjak na putu ima sina, tvoji mogući jorkširski ubojice nesumnjivo imaju sinove koje će zakleti da te progone kao sljedeći naraštaj, a ti si, kao što smo se složili, začeo cijelo pleme riječnih siledžija... samo kralj, jedino kralj, nema sina. Tko je kriv?”

,,Bog?”

,,Bliže od Boga?”

,,Kraljica?”

,,Za sve odgovorniji čak i od kraljice?”

Ne može suspregnuti širok osmijeh. ,,Vi, Vaša Milosti.”

,,Ja, Vaša Milost. I što da činim? Reći ću ti što mogu. Mogu meštra Stephena otposlati u Rim da nadglasa Kuriju. Ipak, potrebit mi je ovdje...”

Wolsey mu gleda lice i smije se. Svadljiva služinčad! Savršeno dobro zna da se, nezadovoljni svojim pravim podrijetlom, bore za položaj sinamiljenika. ,,Ma što mislio o meštru Stephenu, on dobro poznaje kanonsko pravo, iznimno je uvjerljiv, osim kad se trudi uvjeravati tebe. Kažem ti...” Tu ušuti, nagne se naprijed, položi svoju veliku, lavovsku glavu u ruke, glavu koja bi uistinu ponijela papinsku tijaru samo da se, prilikom posljednjih izbora, dovoljno novca platilo onim pravim ljudima. ,,Preklinjao sam ga”, kaže kardinal. ,,Thomase, pao sam na koljena i iz tog ponižavajućeg položaja trudio ga se razuvjeriti. Veličanstvo, rekao sam, dajte da vas

vodim. Ako se namjeravate otarasiti supruge, iz tog će se izroditi samo gomila jada i troškova.”

,,Što je rekao?”

,,Priprijetio mi je prstom. 'Da nikad nisi', rekao je, 'tu dragu gospu nazvao mojom suprugom sve dok mi ne otkriješ zašto i kako to može tako biti. Dotad je nazivaj mojom sestrom, mojom dragom sestrom. Budući da je, prije nego što je sklopila formalni brak sa mnom, bila supruga moga brata.'“

Wolsey nikad neće izreći nijednu riječ kojom bi pogazio svoju odanost kralju. ,,Dakle, riječ je,” kaže, ,,to je...”, oklijeva to izreći, ,,po mom mišljenju to je... bahato. Doduše, moje mišljenje nikad neće izići iz ove prostorije. Ne sumnjaj, svojevremeno su mnogi s prezirom gledali na oproste. Godinu za godinom mnogi su mrmorili kralju u uho, ali nije slušao, iako sad moram vjerovati da ih je čuo. Samo, znaj da je kralj bio najveći papučar. Doslovno se satrlo svaku sumnju.” Spusti dlan, meko i čvrsto, na stol. ,,Satrlo ih se i zatiralo.”

Ipak, ni sad nema sumnje što to želi Henry. Poništenje. Proglas da njegov brak nikad nije postojao. Kardinal govori: ,,Osamnaest godina živio je u zabludi. Svojem ispovjedniku rekao je da mora okajati osamnaest godina grijeha.”

Čeka i onaj najmanji mig koji bi mu bio nagradom. A njegov službenik samo ga promatra - uzima zdravo za gotovo da kardinal može po volji kršiti ispovjednu tajnu.

,,Dakle, ako meštra Stephena pošaljete u Rim,” kaže on, ,,to će, kako bih rekao, kraljevom hiru dati...”

Kardinal kima; može se reći i tako.

,,... međunarodni značaj?”

,,Meštar Stephen može otputovati u tajnosti. Recimo, zbog privatnog papinog blagoslova.”

,,Ne razumijete Rim.”

Wolsey mu ne može proturječiti. Nikad na zatiljku nije osjetio žmarce koji čovjeka tjeraju da se osvrće preko ramena dok sa zlatom osvijetljenog Tibera skreće u velike krpe sjena. Pored nekog srušenog stupa, neke neugledne ruine, vrebaju kradljivci poštenja, neka biskupska kurva, neki nećakov nećak, neki potkoženi svodnik ogavnog zadaha; ponekad misli da mu se posrećilo što je iz tog grada uspio uteći netaknute duše.

,,Jednostavnije rečeno”, kaže on, ,,papinski žbiri shvatit će što Stephen smjera još dok će spremati odjeću, te će kardinali i tajnici imati vremena utvrditi svoju cijenu. Ako ga već morate poslati, dajte mu stvarno mnogo novca. Ti kardinali ne mare za obećanja - u zbilji im je najdraža vreća zlata kojom će umiriti svoje bankare budući da su većinom bez kredita.” Slegne ramenima. ,,To znam.”

,,Trebao bih poslati tebe”, šaljivo primijeti kardinal. ,,Mogao bi ponuditi zajam papi Klementu.”

Zašto ne? On poznaje tržišta novca - to bi se vjerojatno dalo urediti. Da je na Klementovu mjestu, ove godine posuđivao bi na sve strane i najmio snage da mu okruže njegove teritorije. Doduše, sad je vjerojatno prekasno za ljetnu ratnu sezonu - novači se najdalje do Svijećnice. On kaže: ,,Nećete li unutar vaše jurisdikcije otvoriti kraljev slučaj? Neka načini prve korake, tako će uvidjeti želi li uistinu ono što tvrdi da želi.”

,,Tako sam namjerio. Smjeram ovdje, u Londonu, okupiti mali sud. Pokušat ćemo ga potresti - kralju Harry, čini se da ste sve ove godine živjeli protivno zakonu, sa ženom koja vam nije bila supruga. On mrzi - spašavamo Njegovo Veličanstvo - biti u krivu; što mu moramo vrlo nedvojbeno pokazati. Možda će zaboraviti da je on prvi imao skrupule. Možda će se izvikati na nas i onda, pun prezira, pohitati kraljici. Ako se tako ne zbude, onda moram poništiti poništenje - ovdje ili u Rimu i ako ga uspijem razdvojiti od Katherine, oženiti ga, mudro, s francuskom kraljevnom.”

Nije potrebno pitati ima li kardinal na umu neku određenu kraljevnu. Ne jednu, nego dvije-tri. On nikad ne živi u jednoj stvarnosti nego u teško uhvatljivoj, sjenovitoj mreži diplomatskih mogućnosti. Dok daje sve od sebe da kralja održi vjenčanim s kraljicom Katherine i njezinom imperijalnom španjolskom obitelji, dok moli Henryja da odbaci skrupule, istovremeno kuje paralelni svijet u kojem će se morati pokoriti kraljevim skrupulima i poništiti brak s Katherine. Kad se poništenje konačno prizna - i posljedično tomu, izbriše osamnaest godina grijeha i patnji - tada će prilagoditi ravnovjesje Europe, svezati Englesku s Francuskom i stvoriti snažan blok kojim će se suprotstaviti mladom imperatoru Karlu, Katherineinom nećaku. Svi ishodi podjednako su mogući; svim ishodima moguće je upravljati, čak ih učiniti poželjnima - molitva i prisila, prisila i molitva, sve što prolazi, prolazi po naumu Božjem, naumu što ga je, uz nekoliko ispravaka, kardinal iznova osmislio i preradio. Običavao je govoriti: ,,Kralj će učiniti to i to.” Onda je počeo govoriti: ,,Učinit ćemo to i to.” Sad kaže: ,,Učinit ću tako.”

,,Što će biti s kraljicom?” pita on. ,,Ako je odbaci, kamo će poći?”

,,Samostani znaju biti udobni.”

,,Možda će se vratiti kući u Španjolsku.”

,,Mislim da neće. Sad je to drugačija zemlja. Prošlo je... koliko?... prošlo je dvadeset sedam godina otkako se iskrcala u Engleskoj.” Kardinal uzdiše. ,,Pamtim je kakva je bila na dolasku. Znadeš i sam da joj je vrijeme usporilo brodove; danima ih je bacalo po Kanalu. Stari kralj pojahao je prema obali, odlučan da je dočeka. Tada je prebivala u Dogmersfieldu, u palači biskupa od Batha, i sporo je napredovala prema Londonu. Bio je studeni i, naravno, kišilo je. Po njegovu dolasku, cijelo njezino domaćinstvo i dalje se držalo španjolske etikete - kraljevna mora ostati pod velom sve dok je suprug ne ugleda na vjenčani dan. Samo, znaš već starog kralja!”

On ga ne zna, naravno - rodio se otprilike u isto vrijeme kad i stari kralj, otpadnik i prebjeg koji se cijeloga života borio za malo vjerojatno prijestolje.

Wolsey govori kao da je sam bio nazočan svemu - u neku ruku i jest - budući da se nedavna prošlost slaže samo u obličja koja potvrđuje njegov nadmoćni um, obličja ugodna njegovu oku. Nasmiješi se. ,,Starome kralju, u kasnijim godinama, svaka sitnica mogla je probuditi sumnju. Teatralno se vratio razgovarati sa svojom pratnjom, a zatim je skočio – bio je još vitak - iz sedla i Španjolcima strusio u lice da će je vidjeti, ili će biti zla. Moja zemlja, moji zakoni, tako je rekao - ovdje nema koprena. Zašto je ne smijem vidjeti, jeste li me prevarili, je li izobličena, zar smjerate mog sina Arthura oženiti nekim čudovištem?”

Thomas smatra da je to bilo upravo pretjerano velški.

,,U međuvremenu su njezine žene to stvorenjce sprtile u postelju; bar su tako tvrdile, misleći da će u postelji biti sigurna od njega. Ni zeru. Kralj Henry projurio je prostorijama, izgledao kao da smjera s nje strgnuti pokrivače. Žene su je malo upristojile. On je provalio u spavaonicu. Ugledavši je, ostao je bez riječi. Mucao je i uzmicao kao kakav posramljeni dječarac.” Kardinal se smijuljio. ,,A onda je prvi put zaplesala na dvoru - naš jadni princ Arthur sjedio je na parapetu i smiješio se, no djevojčica je jedva mogla sjediti na stolcu - tada nitko nije znao španjolske plesove pa je na podij izišla s jednom od svojih dama. Nikad neću zaboraviti taj okret glave, onaj trenutak kad joj je njezina prekrasna riđa kosa kliznula preko ramena... Nijedan muškarac koji ju je vidio nije mogao ne zamišljati... iako je ples bio iznimno miran... ah, što se može. Bilo joj je šesnaest godina.”

Kardinal se zagleda u prazno, Thomas se javi: ,,Bog neka vam prosti?”

,,Bog neka nam prosti svima. Stari kralj svaki je put ispovijedao požudu. Onda je umro princ Arthur, ubrzo je umrla i kraljica - kad je stari kralj ostao udovac, pomislio je da bi Katherine mogao uzeti za ženu. No, tad...” On podigne svoja veličanstvena ramena. ,,Znaš, nisu se uspjeli dogovoriti oko miraza. Onaj stari lisac Ferdinand, njezin otac. Taj bi te izvarao za svaki novčić. Našem sadašnjem Veličanstvu bilo je deset godina kad je plesao na bratovu vjenčanju i, uvjeren sam, da mu je mlada tada i tamo zapela za oko.”

Sjede i malo razmišljaju. Znaju da je sve to žalosno. Stari kralj stavio ju je na led, zadržao ju je u kraljevstvu, držao je u siromaštvu, ne želeći ostati bez dijela dote za koji je tvrdio da mu još duguju - jednako tako ne želeći isplatiti joj udovički dio i osloboditi je. Ipak, zanimljive su brojne diplomatske veze koje je ta djevojčica, tijekom godina, razvila, i njezino umijeće da huška jedne na druge. Kad se Henry vjenčao s njom, bilo joj je osamnaest i nije skrivala ništa. Čim mu je otac umro, Katherine je proglasio svojom. Bila je starija od njega, a godine strepnji otrijeznile su je i pomalo joj oduzele ljepotu. Stvarna žena nije blistala kao vizija u njegovim mislima - žudio je za onim što je posjedovao stariji brat. Ponovno je oćutio lagani drhtaj njezine ruke, kao onomad kada je ruku položila na njegovu, kad je bio desetogodišnji dječak. Kao da mu je vjerovala, kao da je - običavao je govoriti sebi bliskima - shvatila da nikad nije trebala, osim nominalno, postati Arthurovom suprugom; da je njezino tijelo dodijeljeno njemu, mlađem sinu, komu je okrenula svoje prelijepe sivomodre oči i pokorno se nasmiješila. Voljela me oduvijek, običavao je govoriti kralj. Otprilike sedam godina diplomacije, ako se to tako može reći, držalo me uz nju. Sad se više ne moram bojati nikoga. Rim mi je udijelio oprost.

Papiri su u redu. Savezništva su sklopljena. Oženio sam se djevicom budući da je moj brat nije poznao - oženio sam se savezom, njezinim španjolskim rođacima - ipak, iznad svega, oženio sam se iz ljubavi.

A sad? Nestalo. Ili, gotovo kao da je nestalo - pola životnoga vijeka čeka da ga se izbriše, ukloni iz povijesti.

,,Ah, što ćemo”, kaže kardinal. ,,Kako će to završiti? Kralj očekuje da će biti po njegovom, ali ona, s njom će biti teško.”

Postoji još jedna priča o Katherine, drugačija priča. Henry je otišao u Francusku, malo ratovati - Katherine je postavio za namjesnicu. Škoti su navalili; doživjeli poraz, a u Floddenu su im kralju odrubili glavu. Upravo je Katherine, taj ružičastobijeli anđeo, predložila da prvom prilikom pošalju glavu u vreći i time uvesele njezinog supruga u taboru. Razuvjerili su je - rekli joj da je to, kao gesta, nešto potpuno ne-engleski. Umjesto toga, poslala je pismo. A s njim i tuniku u kojoj je škotski kralj umro, krutu, crnu, škripavu od prolivene krvi.

Vatra zamire, predaje se pepelom prekrivena klada; kardinal, utonuo u snove, ustaje iz stolca i osobno je udari. Stoji, gleda nadolje, vrti prstenje na prstima, uronio je u misli. Onda se pribere i kaže: ,,Dug dan. Idi doma. I ne sanjaj one iz Yorkshirea.”

Thomasu Cromwellu tek je nekoja preko četrdesete. Čovjek je čvrste građe, ali ne visok. Na licu može razvući razne izraze, jedan se sada čita - izraz čovjeka koji se potajice zabavlja. Kosa mu je tamna, gusta, valovita, a sitne oči izvrsno vide i blješte dok razgovara; dakle, španjolski veleposlanik javit će nam ubrzo. Govori se da naizust na latinskom znade cijeli Novi zavjet, tako da je, kao kardinalov službenik, spreman - spreman uskočiti s navodom, ako opat zastrani. Govori prigušeno i brzo, ponašanje mu odaje sigurnost; osjeća se kao kod kuće i u sudnici i na obali rijeke, u biskupskom dvoru kao i u dvorištu krčme. Kadar je sročiti ugovor, obučiti sokola,nacrtati zemljovid, zaustaviti uličnu kavgu, opremiti kuću i pripremiti porotu. Navest će vam priličan broj starih autora, od Platona do Plauta i natrag. Poznaje novo pjesništvo, znade ga recitirati na talijanskome. Radi danonoćno, prvi na nogama, posljednji u postelji. Zarađuje novac i troši ga. Kladit će se na sve.

Ustaje, sprema se poći, kaže: ,,Ako ste popričali s Bogom, i ako se pomoli sunce, onda bi kralj mogao izjahati sa svojim plemićima; kad ne bi toliko strepio i čamio, možda bi mu se poboljšalo raspoloženje i tada moguće ne bi pomišljao na Levitski zakonik, a vama bi život bio lakši.”

,,Razumiješ ga samo djelomično. On uživa u teologiji, gotovo isto koliko uživa izjahati.”

On stoji na vratima. Wolsey kaže: ,,Samo da ne zaboravim, na dvoru se govorka... njegova milost, vojvoda od Norfolka tuži se da sam prizvao zloduha i naredio mu da ga prati posvuda. Ako ti tkogod to spomene... slobodno zaniječi.”

On stoji u dovratku, polagano razvlači osmijeh. Smiješi se i kardinal, kao da želi reći kako je najbolje vino sačuvao za kraj. Misliš da ne znam kako te usrećiti? Tada

kardinal ponovno spušta glavu nad spise. On je čovjek koji, služeći Engleskoj, jedva osjeti potrebu za snom; četiri sata i svjež je, bit će na nogama kad zvona Westminstera zazovu još jedan mokar, dimljiv, mračan travanjski dan. ,,Laku noć”, kaže. ,,Bog te blagoslovio, Tome.”

Vani ga čekaju njegovi ljudi da ga otprate kući. Kuća mu je u Stepneyju, ali će noćas odsjesti u svojoj gradskoj kući. Ruka mu se spusti na nadlakticu - Rafe Sadler, vitak, bljedook mladić. ,,Kako je bilo u Yorkshireu?”

Rafeov smiješak zatreperi, vjetar potjera plamen baklje u kišnu maglicu.

,,Nisam stigao o tome - kardinal strepi da ćemo od toga loše sanjati.”

Rafe se namršti. U svojih dvadeset jednu godinu života nijednom nije ružno sanjao; od svoje sedme spokojno sniva pod Cromwellovim krovom, prvo u ulici Fenchurch, sada u Austin Friarsu - odrastao je bistra uma, i njegove noćne brige sve su racionalne; lopovi, psi lutalice, rupe na cesti.

,,Vojvoda od Norfolka...”, kaže on, i dodaje, ,,ma, nije važno. Je li netko pitao za mene dok sam bio na putu?”

Mokre ulice su puste; s rijeke se vuče maglica. Zvijezde su zagušene vlagom i oblacima. Nad gradom lebdi slatkast, truo vonj jučerašnjih neprizvanih grijeha. Norfolk kleči pored postelje, cvokoću mu zubi; kardinalovo pero škripuće u noći, grebe poput štakora pod strunjačom. A Rafe, uz njega, prenosi mu ukratko vijesti iz ureda; on oblikuje kako će poreći, pred onima koje to zanima: ,,Njegova milost kardinal u potpunosti poriče svaku tvrdnju da je poslao zloduha koji kinji vojvodu od Norfolka. U potpunosti niječe takve postavke. Nikakvo bezglavo tele, nikakvog palog anđela u obličju pseta isplažena jezika, nikakvu migoljavu ispranu plahtu, nikakvog Lazara ili uskrslo truplo Njegova Milost nije nahuškala na Njegovu Milost - niti smjera učiniti išta slično.”

Netko vrišti dolje na dokovima. Brodari pjevaju. U daljini jedva čujno pljuskanje - možda tope nekoga. ,,Moj gospodar kardinal ovu izjavu daje kako bi porekao ikakvo pravo da kinji i uznemiruje gospodara Norfolka služeći se bilo kakvim fantazmima koje može, svojom mudrošću, prizvati u bilo kojem trenutku bez ikakvog upozorenja, podložne samo i jedino kardinalovom viđenju problema.”

Ovo mu vrijeme budi bol u starim ožiljcima. Unatoč tomu, u kuću uđe kao da je podne; nasmiješen, zamišljajući uzdrhtalog vojvodu. Jedan sat. U njegovoj mašti Norfolk još kleči. Vražićak zacrnjena lica trozupcem mu bode žuljevite pete.

III.

U Austin Friarsu

1527.

LIZZIE JE JOŠ BUDNA . Kad čuje da ga sluge puštaju, izlazi, pod rukom noseći svog psića koji se otima i cvili.

,,Zaboravio si gdje živiš?”

On uzdahne.

,,Kako je bilo u Yorkshireu?”

On sliježe ramenima.

,,A kardinal?”

On kimne.

,,Sit?”

,,Jesam.”

,,Umoran?”

,,Ustvari i nisam.”

,,Žedan?”

,,Jesam.”

,,Rajnsko?”

,,Zašto ne.”

Zidne obloge su oličene. On ulazi u prigušen zelenozlatni odsjaj.

,,Gregory...”

,,Pismo?”

,,Nešto slično.”

Pruža mu pismo i psa, odlazi po vino. Ona sjeda, toči čašu i sebi.

,,Pozdravlja nas. I to kao da je riječ o samo jednom od nas. Loš latinski.”

,,A, što se može”, kaže ona.

,,Slušaj onda. Nada se da si dobro. Nada se da sam dobro. Nada se da su njegove dražesne sestre Anne i mala Grace dobro. On sam, dobro je. I to je sve, vrijeme hita, vaš odani sin, Gregory Cromwell.”

,,Odani?” kaže ona. ,,Samo to?”

,,Tako ga uče.”

Pas, Bella, gricka mu vrške prstiju, njezine okrugle, nevine oči blistaju prema njemu poput nezemaljskih mjeseca. Liz izgleda dobro, iako umorna od dugoga dana; voštanice su visoke i uspravne iza nje. Nosi ogrlicu od bisera i granata koju joj je darovao za Novu godinu.

,,Slađe te je gledati nego kardinala”, kaže on.

,,To je najmanji kompliment koji je neka žena ikada primila.”

,,Radio sam na njemu cijeli dan na povratku iz Yorkshirea.” Odmahuje glavom. ,,No dobro.” Podigne Bellu u zrak, ona veselo lamata nogama.

,,Kako ide posao?”

Liz se povremeno bavi svilom. Pečatne vrpce za službene isprave, nježne mrežaste kapice za dvorske dame. U kući ima dvije naučnice i dobro oko za modu - žali se, kao i uvijek, na posrednike i cijenu prede. ,,Trebali bismo poći do Genove”, kaže on. ,,Naučit ću te kako dobavljače gledati ravno u oči.”

,,To bih voljela. No nikad nećeš uspjeti umaći kardinalu.”

,,Večeras me pokušavao uvjeriti da bih se trebao potruditi i upoznati ljude u kraljičinom domaćinstvu. One koji govore španjolski.”

,,Da?”

,,Odvratio sam mu da mi španjolski nije toliko dobar.”

,,Nije dobar?” Ona se smije. ,,Stari lišče.”

,,Ne mora on znati baš sve što znam.”

,,Bila sam do Cheapsidea”,kaže ona. Spomene staru prijateljicu, suprugu zlatarskoga meštra. ,,Želiš čuti novosti? Naručen je velik smaragd s ležištem za prsten, ženski prsten.” Pokazuje mu smaragd velik poput nokta na palcu.,,Stigao je nakon nekoliko tjedana strahovanja, rezali su ga u Antwerpenu.” Naglo rastvori prste. ,,Raspao se!”

,,Tko pokriva gubitak?”

,,Rezač tvrdi da su ga izvarali i da je kamen imao skrivenu pogrešku u bazi. Uvoznik tvrdi da nije mogao znati, ako je pogreška bila već toliko dobro skrivena. Rezač mu je odvratio neka slobodno odštetu pokupi od dobavljača...”

,,Vući će se po sudu još godinama. Mogu li pribaviti novi?”

,,Pokušavaju. Sigurno je riječ o kralju - bar tako mislimo. Nitko drugi u Londonu nije kadar nabaviti toliko velik kamen. Dakle, za koga je? Za kraljicu nije.”

Malena Bella izvalila mu se na ruci, trepće očima, rep joj lagano titra. On pomisli, stvarno sam radoznao vidjeti ako će se i kada stvoriti smaragdni prsten. Reći će mi kardinal. Kardinal kaže da će je, iako je sve u redu sa zadaćom obuzdavanja kralja i lovom na darove, kralj u svom krevetu imati još ljetos, do jeseni će mu dosaditi i onda će je umiroviti - ako neće on, onda ću ja. Ako Wolsey smjera uvesti plodnu francusku kraljevnu, ne želi joj prve tjedne pokvariti ljubomornim ispadima bivših priležnica. Wolsey smatra da bi kralj trebao biti bezosjećajniji prema svojim ženama.

Liz malo čeka - sve dok ne shvati da neće dobiti ni naznaku. ,,Idemo mi o Gregoryju”, kaže ona. ,,Stiže ljeto. Ovdje ili tamo?”

Gregory će navršiti trinaestu. Nalazi se, s tutorom, u Cambridgeu. On je svoje nećake, sinove sestre Bet, poslao da se školuju s njim - drago mu je da za obitelj može učiniti nešto slično. Ljeto im je za zabavu; što bi radili u gradu? Gregory je dosad pokazao malo zanimanja za knjige, iako voli slušati priče, priče o zelenim ljudima koji prebivaju po šumama; kroz odlomak na latinskom moguće ga je, uz mnoge suze, provući samo ako ga se uvjeri da ga na sljedećoj stranici čeka sablast ili morska zmija. Voli boraviti u šumi, u polju, voli i loviti. Još mora odrasti, i nadajmo se da će narasti visok.

Kraljev djed po majci, što će potvrditi svi starci, bio je visok šest stopa i četiri palca. (Njegov otac po visini bio je bliži Morganu Williamsu.) Kralj je visok šest stopa i dva palca; kardinal ga može gledati u oči. Henry oko sebe rado okuplja ljude kakav je njegov šurjak Charles Brandon, jednako divljenja vrijedne visine i širine podstavljenih ramena. U zabačenim uličicama visina nije u modi - očito, ni u Yorkshireu.

On se nasmiješi. Ono što govori o Gregoryju glasi da on u najmanju ruku nije kakav je on sam bio u njegovim godinama; a kad ga upitaju kakav je zapravo bio, kaže im, da je, ovaj, običavao nožem bosti ljude. Gregory to nikad ne bi činio, stoga on ne mari - točnije, mari manje nego što misle ljudi - ako se ne snađe u deklinacijama i konjugacijama. Kad mu govore što Gregory nije uspio učiniti, on odvraća: ,,Zauzet je odrastanjem.” On razumije njegovu potrebu za snom;sam nikad nije mnogo spavao, budući da je Walter tutnjao uokolo, a nakon bijega vječno se vukao po brodovima ili putovima i onda se našao u vojsci. Kad razmišljaju o vojsci, ljudi previđaju njezine goleme, ničim prekinute valove neaktivnosti - mora se tragati za hranom, a utaborili ste se negdje gdje voda raste samo zato što je tako naredio ludi satnik, onda čovjeka usred noći prebace na neki neobranjiv položaj i tako se nikad dovoljno ne naspava, oprema je neispravna, topnici neprekidno proizvode sitne, neželjene eksplozije, samostreličari su ili pijani ili se mole, strjelice su naručene no još nisu stigle i cijeli čovjekov um zauzela je usključala strepnja da će sve otići kvragu zato što il principe, ili koja je već veličajnost na dužnosti danas, nije pretjerano nadaren za temeljnu zadaću razmišljanja. Nije mu trebalo mnogo zima da se izvuče borbi i prebaci u opskrbu. U Italiji čovjek može uvijek ratovati ljeti, ako obuzme želja. Ili ako se želi izvući.

,,Spavaš?” pita Liz.

,,Ne. Samo snatrim.”

,,Stigao je kastiljanski sapun. I tvoja knjiga iz Njemačke. Zapakirali su je kao nešto drugo. Zamalo sam otjerala dječaka.”

U Yorkshireu, gdje vonja na neoprane ljude u ovčjim kožusima, znojne od gnjeva, sanjao je o kastiljanskom sapunu.

Kasnije, ona upita: ,,Dakle, tko je gospa?”

Njegov dlan koji počiva na poznatoj mu i ljupkoj lijevoj dojci zapanjeno uzmakne. ,,Što?” Pomišlja li to ona da se u Yorkshireu spetljao s nekom ženskom? Izvali se na leđa i pita se kako je uvjeriti da tomu nije tako – ako ustreba, povest će je sve dotamo pa neka se uvjeri sama.

,,Smaragdna gospa”, dodaje ona. ,,Pitam samo zato što ljudi govore da kralj želi učiniti nešto jako čudno - i ne mogu povjerovati. No takve glasine kruže gradom.”

Stvarno? Glasine su nabujale u dva tjedna dok je bio na sjeveru s onim tupoglavcima.

,,Ako pokuša istjerati dokraja”, kaže ona, ,,usprotivit će mu se pola ljudi na svijetu.”

A on je pomišljao, kao što je i Wolsey pomišljao da će se usprotiviti samo car i Španjolska. Samo car. Podbočio je glavu rukama i smiješi se u tami. Ne kaže koji to ljudi; čeka da mu Liz to kaže. ,,Sve žene”, kaže ona. ,,Sve žene posvuda po Engleskoj. Sve žene koje su rodile kćer, no ne i sina. Sve žene koje su izgubile dijete. Sve žene koje su izgubile svaku nadu da će dobiti dijete. Sve žene koje su prevalile četrdesetu.”

Položi mu glavu na rame. Preumorni da razgovaraju, leže jedno uz drugo, pod plahtama od finoga lana, pod pokrivačem od žutog turskog satena. Iz tijela im izvire nježan, uzajmljen miris sunca i mirisnog bilja. On se sjeti da je kadar vrijeđati ljude na kastiljanskom.

,,Spavaš?”

,,Ne. Razmišljam.”

,,Thomase,” javi se ona, naizgled u šoku, ,,tri su sata.”

Onda dođe i šest. On sanja sve žene Engleske u krevetu, guraju ga i tjeraju van. Zato ustane kako bi čitao svoju njemačku knjigu prije nego što Liz uspije učiniti nešto.

Ne govori ona ništa - zapravo, izazvana, znade reći: ,,Moj molitvenik za mene je dobro štivo.” Uistinu,čita svoj molitvenik, odsutno ga oko sredine dana uzme u ruke - no samo napola prestane sa svojim poslom - prepliće promrmljane litanije s

napucima služinčadi; to joj je vjenčani poklon, časoslov, dar prvog supruga, u koji je on, nakon vjenčanja, zapisao njezino novo ime: Elizabeth Williams. On sam ponekad osjeti ljubomoru, želio bi zapisivati druge stvari, suprotna mišljenja; poznavao je Lizinog prvog supruga, no to ne znači da mu je taj bio drag. Bio joj je rekao, Liz, eto ti Tyndaleova knjiga, Novi zavjet, leži u zaključanom sanduku, pročitaj ga, evo ti ključ - odvratila je, pročitaj mi ga ti kad si toliko pametan - on odvrati, čitaj si sama, na engleskome je; u tome je bit, Lizzie. Čitaj, iznenadit ćeš se što je sve u njemu.

Pomišljao je da će je time namamiti - naizgled, nije. Ne može zamisliti sebe kako čita članovima domaćinstva; on nije, za razliku od Thomasa Morea, nekakav posrnuli svećenik, ozlovoljeni propovjednik. Nikad ne sretne Morea - zvijezdu drugih nebesa koja ga pozdravlja mrzovoljnim kimoglavom - a da ga ne poželi upitati što mu je pošlo ukrivo. Ili što nije u redu s njim samim. Zašto sve što znate i sve što ste naučili samo potvrđuje vas u onome u što ste vjerovali i prije? Dok, u mome slučaju, ono s čime sam odrastao i u što sam vjerovao da vjerujem, pomalo se kruni, pomalo, komadić tu, trun tamo... Svakim mjesecom što prođe, urušavaju se uglovi izvjesnosti ovoga svijeta - također i onoga svijeta. Pokažite mi gdje to u Bibliji piše cistilište'. Pokažite mi gdje piše 'relikvije', 'redovnici', 'redovnice'. Pokažite mi gdje to piše 'papa'.

Vraća se svojoj njemačkoj knjizi. Kralj je, uz Moreovu pomoć, napisao knjigu protiv Luthera, i zato mu je papa udijelio naslov 'branitelja vjere'. On osobno ne voli previše 'brateca Martina'; on i kardinal slažu se da bi bilo bolje da se Luther nije rodio ili, bolje rečeno, da se rodio malo obazriviji. Unatoč tomu, nastavlja čitati ono napisano, ono što je prokrijumčareno kroz luke na Kanalu, preko malenih otoka Istočne Anglije, kroz plimne rukavce gdje se brodicu sa sumnjivim teretom može nasukati i ponovno izgurati, pod mjesečinom, na more. On izvješćuje kardinala, pa kad More i njegovi prijatelji klerici ulete rigajući vatre paklene zbog najnovije hereze, kardinal može umirujuće odmahnuti i reći: ,,Gospodo, već sam obaviješten.” Wolsey je spreman spaljivati knjige, ali ne i ljude. To je učinio prošlog listopada pod križem Sv. Pavla; bio je to holokaust engleskoga jezika koji je progutao gomilu krpenog papira i jezero crne tiskarske tinte.

Novi zavjet koji čuva u kovčegu krijumčarsko je izdanje iz Antwerpena, i lakše ga je dobaviti nego izvorni njemački otisak. Poznaje Williama i Tyndalea; prije nego što mu je London postao prevruć, šest je mjeseci proveo u gradu s Humphreyjem Monmouthom, meštrom-suknarom. Čovjek je čvrstih načela, tvrd, a Thomas More naziva ga Zvijeri; izgleda kao da se u životu nije nasmijao, no istini za volju, čemu se čovjek može smijati kad ga protjeruju s rodne grude? Njegov Zavjet je u oktavo-formatu, tiskan na groznom, jeftinom papiru; na naslovnoj stranici, na kojoj bi trebali stajati tiskarov amblem i adresa, koče se riječi: 'tiskano u Utopiji'. Nada se da je Thomas More vidio neki od primjeraka. Škaklja ga da mu je pokaže, samo da mu vidi izraz lica.

Zatvara svoju novu knjigu. Vrijeme je da započne s danom. Zna da nije vrijeme da tekst sam prevodi na latinski i zatim ga kriomice raspačava; zamolit će nekoga da to obavi umjesto njega - zbog ljubavi ili za novce. Iznenađuje kolika ovih dana vlada ljubav među onima koji čitaju njemački.

Do sedam sati već je obrijan, doručkovao je i odjenuo prelijepo, neposuđeno rublje i tamnu, meku vunu. Ponekad mu, u to doba, nedostaje Lizin otac; taj dobri starac koji je vječno ustajao rano, spremno mu položio dlan na tjeme i rekao, Thomase, uživaj u danu, na moj račun.

Bio mu je drag stari Wykys. Prvi put susreli su se zbog pravnih problema. U to je vrijeme - bilo mu je koliko ono, dvadeset šest, dvadeset sedam? - nedugo nakon povratka izvana, bio spreman rečenicu započeti na jednom jeziku i završiti je na drugom. Wykys je bio prepredenjak i već je zgrnuo bogatstvo trgujući vunom. I on je potjecao iz Putneyja,no nije ga zaposlio zbog toga - zaposlio ga je zbog preporuka i zato što je bio jeftin. Na prvom sastanku, Wykys je, vadeći spise, dometnuo: ,,Ti si Walterov mali, nije li tako? Dakle, što se zbilo? Boga mi, znam da, dok si bio dječak, nije bilo čvršćega od tebe.”

On je bio spreman objasniti, samo da je znao koju bi inačicu objašnjenja Wykys shvatio. Prestao sam ratovati zato što sam, dok sam živio u Firenzi, svakodnevno gledao freske? Odgovorio je: ,,Otkrio sam lakši način života.”

Kasnije se Wykys umorio, digao je ruke od posla. I dalje je na sjevernonjemačko tržište slao široko sukno dok je, po njegovom mišljenju - budući da je vuna u runu tih dana bila preduga i dobro sukno teško se tkalo - trebalo prijeći na džersej, na lakše tkanine i preko Antwerpena izvoziti ih u Italiju. No, slušao je - znao je dobro slušati - staroga kako gunđa, i samo rekao: ,,Vremena se mijenjaju. Odvest ću vas ove godine na tkalački sajam.”

Wykys je znao da bi se morao pojaviti u Antwerpenu i Bergen op Zoomu, no bilo mu je mrsko ploviti prijeko. ,,Bit će mu dobro sa mnom”, rekao je on gospodi Wykys. ,,Poznajem dobru obitelj kod koje može odsjesti.”

,,U redu, Thomase Cromwelle”, rekla je. ,,Pamti ovo. Bez čudnih nizozemskih pića. Bez ženskih. Bez prognanih propovjednika po podrumima. Znam za što si kadar.”

,,Ne znam mogu li se držati dalje od podruma.”

,,Dogovorimo se. Možeš ga povesti na propovijed, ako ga ne odvučeš u javnu kuću.”

On pretpostavlja da samilost potječe iz obitelji u kojoj se napisi Johna Wycliffea čuvaju i navode, gdje se oduvijek pozna Sveto pismo na engleskom; gdje se dijelovi napisa gomilaju, a zabranjeni stihovi čuvaju u glavi. Sve se to prenosi naraštajima, dok se odsijecaju nosovi i vade oči, zbog krotkosti ili dara za strast, zbog snage mišićja ili potrebe da se glavu stavi na panj. Ako se već ovih dana mora riskirati, onda je propovjednik bolji od kurve; izbjegavati gospara Kostoloma, u Firenci znanog još i kao napuljska groznica, a u Napulju, bez imalo sumnje, kao firentinska guba. Zdrav razum nameće odricanje - u svim krajevima Europe, uključivo i na otočju.Naši životi na taj su način ograničeni, onako kako nisu bili oni naših predaka.

Na brodu on sluša uobičajene tužbalice svojih suputnika; prokleti lučki piloti, neobilježeni prolazi, engleski monopoli. Hanzeatski trgovci radije bi da njihovi ljudi

plove do Gravesenda; Nijemci su lopovska družina, ali znaju kako se plovi uzvodno. Starom Wykysu bilo je mučno kad su isplovili na more. On je ostao na palubi, trudio se biti koristan; sigurno si bio brodski mali ili noštromo, dobacio je jedan mornar. Kad su stigli u Antwerpen, uputili su se do 'Duha Svetoga'. Sluga je, otvorivši vrata, povikao: ,,Thomas nam se vratio”, baš kao da je uskrsnuo iz mrtvih. Kad su se pojavila tri starca, trojica braće s broda, počeli su kvocati: ,,Thomase, nahoče naše jadno, bjegunče naš, dragi naš premlaćeni prijatelju. Dobrodošao, uđi, ugrij se.”

Samo je još ondje bjegunac, i dalje onaj maleni, premlaćeni dječak. Njihove supruge, njihove kćeri, njihovi psi obasiplju ga poljupcima. Starog Wykysa ostavio je uz ognjište - iznenađuje ga koliko je općerazumljiv jezik starih ljudi; razmjenjuju savjete o melemima protiv bolova, međusobno se žale na sitne zloće i raspravljaju o hirovima i prohtjevima svojih supruga. Najmlađi brat, kao i obično, prevodi - ozbiljna lica, čak i kad se zadre u anatomiju.

On je otišao popiti nešto s trojicom sinova trojice braće. ,,Wat will je?” zadirkuju ga. ,,Starčev posao? Njegovu ženu nakon što umre?”

,,Ne”, izjavi i zatekne samoga sebe. ,,Mislim da želim njegovu kćer.”

,,Mlada?”

,,Udovica. Dovoljno mlada.”

Kad se vratio u London, znao je da može pokrenuti posao. Ipak, i dalje je morao razmišljati od dana do dana. ,,Pregledao sam vam zalihe”, rekao je Wykysu. ,,Pregledao sam vam knjige. Sad mi pokažite službenike.”

Naravno, bio je to ključ, onaj ključ koji otvara vrata profitu. Ljudi su uvijek ključni, i ako ih se može pogledati u oči, onda čovjek prilično sigurno može odrediti jesu li časni i dorasli poslu. Otpustio je sumnjivog glavnog pisara - rekao mu je neka ide, ili ćemo svi završiti na sudu - i zamijenio ga mucavim mlacem, dječakom za kojeg su mu govorili da je glup. A bio je samo stidljiv - svake večeri on mu je provjeravao posla, blago i bez riječi upozoravao na svaku pogrešku i propust, i za četiri tjedna dječak je postao stručan i pronicav i slijedio ga poput šteneta. Nakon uložena četiri tjedna i nekoliko dana na rijeci, provjerio je tko je na dobitku - do konca godine Wykys je ponovno zarađivao.

Wykys je ostao bez riječi kad mu je pokazao obračun. ,,Lizzie!” povikao je. ,,Lizzie! Silazi dolje!”

Sišla je.

,,Tražiš novog muža. Odgovara li ti ovaj?”

Stajala je i odmjerila ga od glave do pete. ,,Oče, očito ga nisi uzeo zbog izgleda.” Okrenula se k njemu, podigla obrve i upitala: ,,Želite li vi ženu?”

,,Da vas ostavim da to raspravite?” javio se stari Wykys. Izgledao je smeteno - izgledao je kao da misli da bi trebali sjesti tog trena i sklopiti ugovor.

Zamalo je tako i bilo. Lizzie je željela djecu; on je želio suprugu s vezama u gradu i nešto novaca. Vjenčali su se za nekoliko tjedana. Gregory se rodio iste godine. Cendravog, snažnog, starog sat vremena, izvukao ga je iz kolijevke, poljubio novorođenče u paperjasto tjeme i rekao: ,,Bit ću blag prema tebi onako kako moj otac nije bio prema meni.” Inače, čemu rađati djecu, ako svaki naraštaj ne poboljša ono što je bilo prije?

I tako, tog jutra - probudio se rano i razmišljao o onome što je sinoć rekla Liz - pita se zašto bi moja supruga razbijala glavu zbog žena koje nemaju sinove? Moguće je da to žene čine - provode vrijeme zamišljajući kako bi bilo biti netko drugi.

Čovjek iz toga može štošta naučiti, pomisli on.

Osam je sati. Lizzie je sišla. Kosu je skupila pod lanenu kapicu i podigla je rukave. ,,O, Liz”, pozdravi je smijući joj se. ,,Izgledaš kao pekareva žena.”

,,Ponašaj se pristojno”, odvrati mu. ,,Nosaču kahlica.”

Ulazi Rafe: ,,Prvo idemo gospodaru kardinalu?” A gdje bi inače, odvraća on. Skuplja za danas potrebne spise. Pomiluje ženu, poljubi svog psa. Izlazi. Jutros i dalje sipi, ali se vedri; prije nego što dopru do York Placea, jasno je da je kardinal bio u pravu. Nad rijekom sunčev trak, blijed kao limunovo meso.

Drugi dio

I.

Vizitacija

1529.

ČEREČE KARDINALOVU kuću. Sobu po sobu, kraljevi ljudi iz York Placea brišu tragove njezinog vlasnika. Skupljaju pergamente i svitke, misale i memorandume, tomove njegovih osobnih prepiski; uzimaju čak i crnilo i pera. Sa zidova tragaju obloge oslikane kardinalovim grbom.

Stigli su u nedjelju - dvojica osvetoljubivih velikaša - vojvoda od Norfolka, bistrooki sokol, vojvoda od Suffolka, jednako žestok. Kardinalu su objavili da je otpušten s položaja lorda kancelara i zatim zatražili veliki pečat Engleske. On, Cromwell, dodirnuo je kardinala po ruci. Žurni dogovor. Kardinal im je okrenuo leđa - otmjeno - čini se da je za to potrebit kraljev pisani nalog, imate li ga? Zar? Kako nesmotreno od vas... potrebno je mnogo snage da se održi takav spokoj; no kardinalu snage ne manjka.

,,Tražite da jašemo do Windsora?” Charles Brandon ne vjeruje vlastitim ušima. ,,Zbog lista papira? Kad je sve jasno?”

To je slično Suffolku - pravni dokument smatrati nekom vrstom luksuza. On ponovno nešto došapne kardinalu, a kardinal kaže: ,,Ne, Thomase, mislim da je bolje da im kažemo... nemojmo rastezati problem dulje nego što je moguće... gospodo lordovi, moj odvjetnik kaže da vam ne mogu predati državni pečat, imali vi pisani nalog ili ne. On tvrdi da ga, pravo govoreći, mogu predati samo i jedino lordu arhivaru. Dakle, bilo bi vam bolje da ga dovedete amo.”

On dodaje, veselo: ,,Gospodo, budite sretni što smo vam to rekli. U protivnom biste morali dolaziti triput.”

Norfolk se naceri. Drage su mu prepirke. ,,Sluga vam se, gospodo”, kaže.

Nakon što odu, Wolsey se okrene i zagrli ga, na licu mu radost. Iako im je to posljednja pobjeda, iako to znaju, važno je pokazati dovitljivost; vrijedi dobiti i dvadeset četiri sata u doba kad je kralj toliko hirovit. Osim toga, uživali su. ,,Lord arhivar”, kaže Wolsey. ,,Jesi li to znao ili si izmislio?”

Ponedjeljak ujutro, vojvode se vraćaju. Njihove naredbe glase da stanare moraju iseliti još istoga dana, budući da kralj želi poslati svoje građevinare i tesare koji će

palaču urediti za predaju lady Anne budući da joj je samoj potrebna kuća u Londonu.

On je spreman usprotiviti se i raspravljati - jesam li nešto propustio? Palača pripada nadbiskupiji Yorka. Kad je to lady Anne ustoličena za nadbiskupa?

No, otplavi ih plima ljudi koji kuljaju preko stubišta s rijeke.Dvojica vojvoda povukli su se, i nema se s kim svađati. Kakav strahotan prizor, dobacuje netko; meštru Cromwellu uskratili su priliku za kavgu. Kardinal je spreman za polazak, samo kamo će poći? Preko uobičajenog skrleta prebacio je nečiji tudi putni ogrtač; komad po komad plijene mu garderobu tako da grabi što uzmogne. Jesen je, iako je krupan muž, osjeća studen.

Prevrću sanduke, istresaju njihovu sadržinu. Sve se rasipa po podu, papina pisma, pisma europskih učenjaka; iz Utrechta, iz Pariza, iz San Diega de Compostele; iz Erfurta, iz Strassbourga, iz Rima. Pakiraju evanđelja i oduzimaju mu ih za kraljeve knjižnice. Spise je teško držati u rukama, izmiču, kao da dišu; listovi načinjeni od kožica još nerođene teladi, ponovno prokrvljeni iluminatorovom lapisnom i lisnatozelenom tintom.

Skidaju tapiserije ostavljajući zidove ogoljene. Smotali su vunene monarhe Salomona i Sebu; u toj zbijenoj bliskosti pogledima gutaju jedno drugo, a sićušna im pluća dišu u istkanim utrobama i bedrima. Padaju i kardinalovi lovački prizori, prizori svjetovnih užitaka; zaigrani seljani pljeskaju po jezercima, jeleni na uzdi, psi laju, španijeli na svilenim povocima i mastifi sa šiljcima načičkanim ogrljcima; lovci okovanim pojasevima i noževima, gospe na konjskim leđima s otmjenim kapama, oko jezera sve ključa, krotke ovce na pašnjaku i modrikasto obrubljene krošnje stabala koje nestaju u dugim sjenama daljine, prema kredastosivim vrhuncima i blijedom lebdećem nebu.

Kardinal promatra te strvinare dok ovi idu za svojim poslima. ,,Jesmo li našim gostima pripremili kakvo osvježenje?”

U dvije velike prostorije sa strane galerije postavili su sklopive stolove. Svaki je dug dvadeset stopa, a donose ih još. U Zlatnoj dvorani izložili su kardinalov zlatni pladanj, njegov nakit i drago kamenje, pregledavaju mu inventar i izvikuju težinu pladnja. U Dvorani savjeta, gomilaju srebrninu i pozlaćene komade. Sve zato što je sve popisano, do posljednjeg prošupljenog kuhinjskog lonca - pod stolove su smjestili košare da u njih ubace sve ono što kralju vjerojatno ne bi zapelo za oko. Sir William Gascoigne, kardinalov ekonom, neprekidno jedri između soba, zaokupljen je, razgovara, pozornost pljenitelja skreće na svaki ugao, svaku hrpu, svaki sanduk koji su, možda, previdjeli.

Iza njega vuče se George Cavendish, kardinalov vratar. Na licu mu bol, ne skriva užas. Iznose kardinalove halje, njegove plašteve. Kruti od veza, urešeni biserjem, nakićeni dragim kamenjem, kao da stoje sami. Pljačkaši ruše svaki pojedini, kao da obaraju Thomasa Becketa. Popisuju ih, i nakon što su ih srušili na koljena i slomili im kičmu, bacaju ih u putne kovčege. Cavendish ustukne: ,,Gospodo, za ime Božje, obložite sanduke dvostrukim slojem platna. Hoćete li upropastiti fini rad na koji su

opatice utrošile cijeli svoj život?” Okrene se: ,,Meštre Cromwelle, mislite li da ćemo ih uspjeti izbaciti prije mraka?”

,,Samo ako im pomognemo. Ako se već mora, onda se pobrinimo da se posao obavi kako valja.”

Potpuno sramotan prizor - čovjek koji je vladao Engleskom sad je svrgnut. Vade bale finog holandskog platna, baršuna i debelog, krutog platna, svilene krevetnine i tafta, jarde skrleta; skrletnu svilu kojom se bori protiv londonskih ljetnih vrućina, grimizni brokat što mu grije krv kad snijeg pada na Westminster i mokrim zapusima zasipa Temzu. Kardinal u javnosti odijeva crveno, samo crveno, no različitih težina, različitih tkanja, različite pigmentacije i boje, ali sve najbolje, najbolje crvenilo koje je moguće platiti novcem. Bilo je dana kad bi, hvastajući se, znao reći: ,,E, meštre Cromwelle, procijenite mi pošto jard!”

A on bi odvratio: ,,Samo malo”, i onda polagano koračao oko kardinala; rekao bi: ,,Mogu li?” i tada bi znalački palcem i kažiprstom primio tkaninu rukava; onda bi otkoračio, odmjerio ga od glave do pete i tako procijenio veličinu - kardinal buja iz godine u godinu - jednako tako i njegova pojava. Kardinal bi oduševljeno pljesnuo rukama. ,,Neka nas zavidnici gledaju! Još, još, još!” I onda bi se formirala procesija; njegova srebrna raspela, njegovi stražari s pozlaćenim sjekirama, jer kardinal nikad ne izlazi u javnost bez pratnje.

I tako, dan za danom, na njegov zahtjev, njemu za zabavu, on bi procjenjivao vrijednost svoga gospodara. Sad je kralj poslao vojsku službenika da obave taj posao. On bi im najradije silom oteo pera i na njihove liste napisao: Thomas Wolsey neprocjenjiv je čovjek.

,,Eto, Thomase”, govori kardinal i potapša ga. ,,Sve što sam stekao, stekao sam od kralja. Kralj mi je dao, i ako mu je volja uzeti mi potpuno namješten York Place, siguran sam da posjedujemo druge kuće, još krovova pod koje se možemo skloniti. Sam znaš da ovo nije Putney.” Kardinal ga netremice promatra. ,,Stoga ti zabranjujem da ikoga udariš.” On hini da ruke čvrsto pritišće uz bokove, nasmiješeni zatočenik. Kardinalovi prsti drhte.

Ekonom Gascoigne ulazi i kaže: ,,Čujem da Vaša Milost ima poći ravno u Tower.”

,,Stvarno?” pita on. ,,Gdje ste to čuli?”

,,Gosparu Williame Gascoigne”, javi se kardinal važući mu ime, ,,što sam to, po vašemu, učinio da bih time kralja natjerao da me šalje u Tower?”

,,Takvi ste vi,” kaže on Gascoigneu, ,,širite svaku glasinu koju čujete. To je sva utjeha koju možete ponuditi - uđete ovamo sa zlim glasima? Nitko ne ide u Tower. Uputit ćemo se...” - kućanstvo čeka, zadržava dah dok on improvizira - ,,... u Esher. A tvoje je”, ne može si pomoći, lagano Gascoignea gurne u prsa, ,,držati oko na svim ovim neznancima i osigurati da sve odneseno odavde stigne ondje gdje treba stići; da ništa ne nestane putem jer ako nestane,sam ćeš lupati po kapiji Towera i preklinjati ih da te puste ući, samo da pobjegneš preda mnom.”

Razni zvuci - većinom iz dna prostorije; neka vrsta prigušenog veselja. Teško je izmaći osjećaju da je sve ovo drama, i da kardinal nastupa u njoj - kardinal i njegovi sluge. Riječ je o tragediji.

Cavendish ga kinji, preplašen, znojan. ,,Meštre Cromwelle, kuća u Esheru prazna je kuća, nemamo ni lonca ni noža ni ražnja; gdje će spavati moj gospodar kardinal; sumnjam da smo prozračili krevete, a nemamo ni posteljine ni ogrjeva... kako ćemo dotamo?”

,,Sir Williame,” obrati se kardinal Gascoigneu, ,,neka vas ne vrijeđaju riječi meštra Cromwella, ovom prilikom, upravo bolno iskrenoga; no ovo rečeno primite k srcu. Budući da sve što posjedujem potječe od kralja, sve se mora vratiti u savršenom redu.” On se okrene, usnice mu se trzaju. Nije se nasmijao mjesec dana - osim kad je jučer zadirkivao dvojicu vojvoda. ,,Tome,” kaže on, ,,godinama sam se trudio poučiti te da ne govoriš tako.”

Cavendish mu govori: ,,Još nisu zaplijenili barkasu moga gospodara kardinala. A ni konje.”

,,Nisu?” On Cavendishu položi ruku na rame. ,,Onda ćemo uz rijeku, u barkasu najviše što može primiti. Konji neka nas čekaju... u Putneyju, recimo... a onda ćemo... posuditi potrebito. Na noge lagane, George Cavendishu, ovih posljednjih godina imali smo zadaće teže od preseljenja kućanstva u Esher.”

Je li to istina? On sam nikad nije previše zamjećivao Cavendisha, tankoćutnog muškarca koji često govori o salvetama. Pokušava smisliti kako bi mu podario bar malo vojničke čvrstoće, a najbolji način za to jest govoriti s njim kao s drugom iz nekog starog boja.

,,Da, da,” kaže Cavendish, ,,pripremit ćemo barkasu.”

Dobro, kaže on, a kardinal upita, zar Putney? On se nato trudi nasmijati. Pa kaže, Thomase, lijepo si to rekao Gascoigneu, stvarno lijepo; nešto mi se kod njega nikad nije sviđalo, a on upita, pa zašto ste ga zadržali? Kardinal otpovrne da smo ljudi pa griješimo, i doda, dakle, kažeš ti, Putney?

On kaže: ,,Što god nas čekalo na kraju puta, nećemo zaboraviti kako je prije devet godina, prilikom susreta dvojice kraljeva, Vaša Milost stvorila zlatni grad na nekoj jadnoj i prokisloj poljani Pikardije. Otad je Vaša Milost samo rasla u mudrosti i kraljevu štovanju.”

On govori da ga svi čuju; a razmišlja da se tom prilikom govorilo o miru, barem apstraktno, dok sad ne možemo znati što nas čeka, je li to prvi dan dugog ili kratkog pohoda; bolje se ukopati i nadati se da će linije opskrbe izdržati. ,,Mislim da ćemo uspjeti pronaći nešto roštilja, jušnih lonaca i svega bez čega George Cavendish misli da ne možemo. Kad se sjetim da je Vaša Milost opskrbljivala velike kraljeve vojske koje su polazile ratovati u Francusku.”

,,Da,” kaže kardinal, ,,svi mi dobro znamo, Thomase, tvoje mišljenje o našim pohodima.”

Javi se Cavendish: ,,Što?”, a kardinal uzvrati: ,,George, zar se ne sjećaš što je moj čovjek Cromwell izjavio u Donjem domu, tomu je pet godina, onomad kad smo tražili dodatna sredstva za novi rat?”

,,Ali, govorio je protiv Vaše Milosti!”

A Gascoigne - zagrižljivo se držeći teme razgovora - pridometne: ,,Meštre, niste dogurali toliko daleko govoreći protiv kralja i moga gospodara kardinala, jer pamtim ja vaš govor i, vjerujte mi, pamte i drugi - Cromwelle, tamo si niste pribavili nikakvu prednost.”

On slegne ramenima. ,,Nisam ni smjerao pribavljati si prednost. Nismo svi vašega kova, Gascoigne. Želio sam da Dom izvuče neke pouke iz posljednjeg pohoda. Da se malo okrenu prošlosti.”

,,Izjavili ste da ćemo izgubiti.”

,,Izjavio sam da ćemo bankrotirati. No, kažem vam da bi svi naši ratovi skončali daleko lošije, da ih nije potpomagao moj gospodar kardinal.”

,,Ljeta Gospodnjega 1523...”, započne Gascoigne.

,,Moramo li se ponovno kavžiti oko toga?” upita kardinal.

,,... vojvoda od Suffolka dopro je na samo pedeset milja od Pariza.”

,,Točno,” javi se on, ,,a znate li vi što pedeset milja zimi znači napola izgladnjelom pješaku koji spava na mokroj zemlji i budi se promrzao? Znate li što je pedeset milja teretnoj zaprezi koja do osovina upada u blato? Što se tiče slavne 1513. - Bog nam pomogao.”

,,Tournai! Therouanne!” viče Gascoigne. ,,Jeste li slijepi na sve što se zbilo? Zauzeta dva francuska grada! Kralj božanski junačan na bojištu!”

Da smo sad na bojištu, pomišlja on, pljunuo bih ti pred noge. ,,Ako vam je kralj toliko mio, idite pa radite za njega. Ili već radite za njega?”

Kardinal se tiho nakašlje. ,,Svi mi radimo”, kaže Cavendish, a kardinal doda: ,,Thomase, svi smo mi djela njegovih ruku.”

Kad siđu do kardinalove barkase, na njoj se viju njegovi plamenci - ruža Tudora, kornvolske crvenokljune galice. Cavendish je razrogačio oči i kaže: ,,Gledajte samo one brodice što se motaju gore-dolje.” Kardinal za trenutak pomisli da su mu Londonci izišli poželjeti sreću. No kad se ukrca u barkasu, s brodica dopre hukanje i bukanje; promatrači se tiskaju na obali i iako ih kardinalovi ljudi zadržavaju, namjera im je potpuno jasna. Kad vesla zaoru uzvodno, a ne nizvodno prema Toweru, začuje se režanje i izviknute prijetnje.

Tek tada kardinala izda snaga, svali se u sjedište i počne govoriti, i govori, govori, govori, govori cijelim putem do Putneyja. ,,Zar me uistinu toliko mrze? A samo sam potpomagao njihove zanate i pokazivao dobru volju. Jesam li posijao

mržnju? Nisam. Nikoga nisam progonio.Svake godine trudio sam se olakšati muke kad bi raž loše rodila. Kad su se pobunili naučnici, na koljenima sam, suznih očiju, preklinjao kralja da poštedi prijestupnike dok su oni stajali urešeni omčama na kojima su trebali visjeti.”

,,Svjetina,” kaže Cavendish, ,,uvijek žedna promjene. Kad vide velikog čovjeka kako čvrsto stoluje, moraju ga svrgnuti - samo zbog novosti i mijene.”

,,Petnaest godina kao kancelar. Dvadeset godina služio sam njemu. I njegovu ocu prije njega. Nikad se nisam štedio... ustajao rano, dokasna bdio...”

,,Kraljeve ne obvezuje postojanost”, kaže on. I pomišlja, mogao bih se zaboraviti i gurnuti te preko ruba.

Kardinal se nije zaboravio, daleko od toga - samo se osvrće, osvrće se dvadeset godina u prošlost, u vrijeme ustoličenja mladoga kralja. ,,Dajte mu posla, tako su mi neki govorili. A ja sam odvraćao, neću, mlad je, neka lovi, neka se bori, nek pušta kopce i sokole...”

,,Neka svira na glazbalima”, javi se Cavendish. ,,Vječito nateže nešto. I pjeva.”

,,Po tebi, on sliči Neronu.”

,,Neronu?” Cavendish poskoči. ,,Nisam rekao ništa slično.”

,,Najblaži, najmudriji princ kršćanskoga carstva”, kaže kardinal. ,,Ne želim ni od koga čuti nijednu protiv njega.”

,,Nećete”, kaže on.

,,Što bih sve učinio za njega! Preplovio Kanal jednako lako kao što bih prešao preko lokve pišaline na ulici.” Kardinal odmahuje glavom. ,,Budio sam se i tonuo u san, na konju, za krunicom... dvadeset godina...”

,,Ima li to kakve veze s Englezima?” iskreno pita Cavendish. I dalje pomišlja na nemire koji su pratili njihov ukrcaj - čak i sad ljudi trče obalama, čine prostačke geste i zvižde. ,,Recite nam, meštre Cromwelle, vi ste bili vani. Jesu li osobito nezahvalna nacija? Meni se čini da im je promjena draga zbog sebe same.”

,,Mislim da nisu krivi Englezi. Mislim da su ljudi jednostavno takvi. Uvijek se nadaju da će možda biti bolje.”

,,Ali, što im donosi promjena?” ne predaje se Cavendish. ,,Psa koji se nasitio mesa zamijenit će izgladnjelim psetom koje će gristi do kosti. Ruše čovjeka koji se udebljao od časti da bi ustoličili nekog gladnicu i mršavca.”

On sklapa oči. Rijeka se mijenja pod njima, nejasne pojave u alegoriji Fortune. Propala Veličina sjedi u središtu. Cavendish mu se naginje zdesna poput Vrlog Savjetnika, mrmlja suvišne i zakašnjele savjete koje bijedni velikaš dočekuje kimoglavom; a on, poput Kušatelja, sjedi slijeva dok mu kardinal svojom velikom šakom, s člancima od granata i turmalina, bolno stišće njegovu. George bi nesumnjivo skončao u rijeci, samo što njegove riječi, usprkos tomu što su šuplje,

skrivaju neki mračan smisao. Zašto? Stephen Gardiner, pomisli on. Možda i nije prikladno kardinala nazvati odebljalim psetom, no Stephen je nedvojbeno gladan i mršav kad ga je kralj ustoličio na mjesto svog osobnog tajnika. Nije neuobičajeno da kardinalovo osoblje tako mijenja mjesta - nakon što su ih pomno odgojili u Wolseyjevoj školi umijeća i mara; unatoč tome, to Stephena otkriva kao čovjeka koji je - ako svoje dužnosti časno obavlja - kralju bliži od ikoga, osim možda gospode koja se skrbi za njegovu tvrdu stolicu i dodaje mu ubruse. I pomisli kako mu ne bi previše smetalo da je Stephen završio na tom položaju.

Kardinal sklapa oči. Suze mu se probijaju ispod kapaka. ,,Jer istina stoji”, govori Cavendish, ,,da je Fortuna nepostojana, varljiva i promjenjiva...”

A on samo mora hitro početi daviti, dok kardinal sjedi sklopljenih očiju. Cavendish, dlanom prekrivši grlo, otkrije da shvaća. Onda se pogledaju - krotko. Jedan od njih rekao je previše; jedan od njih previše je oćutio. Nije lako znati kako tezulje stoje. Pogledom prelazi po obalama Temze. Kardinal i dalje jeca, i steže mu ruku.

Kako napreduju uzvodno, na obali je sve mirnije. Ne zato što su u Putneyju Englezi manje hiroviti. Jednostavno, novosti do njih još nisu doprle.

Konji čekaju. Kardinal je, kao službenik crkve, uvijek jahao krupnu i snažnu mulu - iako mu je konjušnica, nakon dvadeset godina lova s kraljem, izvor zavisti svakom plemiću. Beštija stoji, striže dugim ušima, u svom uobičajenom skrletnom pokrovu, a pored nje meštar Sexton, kardinalova luda.

,,Za Boga miloga, što on ovdje radi?” pita on Cavendisha.

Sexton priđe, šapne nešto kardinalu u uho; kardinal se nasmije. ,,Jako dobro, Patch. Budi dobar, pomogni mi da uzjašem.”

Samo što Patch - meštar Sexton - nije dorastao toj zadaći.Kardinal djeluje slabo; kao da osjeća svu težinu vlastite puti na kostima. On, Cromwell, klizne iz sedla i glavom mahne trojici čvršćih slugu. ,,Meštre Patch, držite Christophera za glavu.” Kad Patch hini da ne zna da je Christopher mula i zgrabi za glavu čovjeka pored sebe, on mu kaže, Sextone, za Isusa boga, miči mi se s puta jer ću te strpati u vreću i utopiti te.

Onaj koji je zamalo ostao bez glave ustaje, trlja vrat; zahvaljuje meštru Cromwellu i otetura pridržati uzde. On, Cromwell, s još dvojicom, podiže kardinala u sedlo. Kardinal izgleda posramljeno. ,,Hvala ti, Tome.” Drhtavo se nasmije. ,,Patch, tako ti i treba.”

Spremni su da pojašu. Cavendish podigne pogled. ,,Sveci neka nas štite!” U galopu samotni konjanik juri nizbrdo. ,,Potjera!”

,,Potjera od jednog čovjeka?”

,,Prethodnica”, kaže Cavendish, a on kaže da Putney jest gadna četvrt, no da se ne mora slati izvidnicu. Onda netko poviče: ,,To je Harry Norris.” Harry skače sa svoga grla. Kojim god poslom dolazi, zbog njega je u znoju. Harry Norris jedan je od kraljevih najbližih prijatelja; on je, pravo govoreći,upravnik stolice, onaj koji dodaje ubrus za brisanje.

Wolseyju je odmah jasno da kralj ne bi slao Norrisa da ga vodi u pritvor. ,,Dakle, sir Henry, dođite do daha. Čemu tolika hitnja?”

Norris se ispričava, gospodaru, gospodaru kardinale, skida kapu s perjem, rukavom briše lice, smiješi se najzavodljivije moguće. Uljudno razgovara s kardinalom - kralj mu je naredio da pojaše za Njegovom Milosti, da ga presretne te mu prenese utješne riječi i dade mu ovaj prsten koji on dobro poznaje - prsten pruža na dlanu orukavičene ruke.

Kardinal s mukom sjaši s mule i pada na tlo. Uzima prsten i pritišće ga usne. On se moli. Moli se, zahvaljuje Norrisu, priziva blagoslov svome suverenu. ,,Nemam ništa da mu pošaljem. Ništa vrijedno što bih poslao kralju.” Osvrće se oko sebe kao da bi pogledom mogao otkriti nešto što može poslati - stablo? Norris se trudi pridići ga na noge, skonča klečeći pored njega; kleči - taj uredan i privlačan muž - usred putneyjskog blata. Čini se da poruka koju prenosi kardinalu glasi da je kralj samo naizgled nezadovoljan, ali da ustvari nije nezadovoljan; da znade da kardinal ima neprijatelja, no da on sam, Henricus Rex, nije jedan od njih; da je to nasilje poslužilo samo zato da umiri neprijatelje; da je kadar kardinalu nadoknaditi dvostruko od onoga što mu je oduzeto.

Kardinal brizne u plač. Počne kiša, i vjetar im kapima šiba lica. Kardinal Norrisu govori brzo, prigušenim glasom, a onda skida lanac sa svoga vrata želeći ga objesiti oko vrata Norrisu, lanac se zapetlja u kopče njegovog jahaćeg plašta, nekoliko ljudi pohita u pomoć i ne uspije; Norris ustaje i čisti se jednom rukavicom, dok drugom steže lanac. ,,Ponesi ga,” moli ga kardinal, ,,a kad ga pogledaš, pomisli na mene i preporuči me kralju.”

Cavendish se trese jašući mu uz bok. ,,Njegov relikvijar!” George je uznemiren, zapanjen. ,,Odreći ga se tako! U njemu je komad pravoga Križa!”

,,Nabavit ćemo mu drugi. Znam tipa u Pisi koji ih izrađuje deset za pet florina, ako platiš unaprijed, dobiješ cijelo tuce. Uz njih idu i potvrde s otiskom palca svetoga Petra; njima jamči izvornost.”

,,Sramota!” kaže Cavendish i skreće konja ustranu.

Povlači se i Norris; poruku je prenio i sad se trude kardinala podići natrag na mulu. Ovaj put to obave četiri krupna muškarca - kao da im je to svakodnevni posao. Drama se preobratila u neku vrstu prizemne komične međuigre - eto, zato se Patch našao ovdje, pomišlja on.Dojaše do njih i progovori, gledajući svisoka iz sedla: ,,Norrise, možemo li to obiti napismeno?”

Norris se osmjehne i odvrati: ,,Teško, meštre Cromwelle, poruka je povjerljiva i samo za moga gospodara kardinala. Moj gospodar je svoje riječi namijenio isključivo njemu.”

,,A što je s naknadom štete što ste je spomenuli?”

Norris se smije - uvijek to čini da umanji netrpeljivost - i prošapće: ,,Mislim da je to čisto simbolično.”

,,Mislim da bi moglo biti tako.” Udvostručiti kardinalovo bogatstvo? Na Henryjev račun - nemoguće. ,,Vratite nam što ste oteli. Ne tražimo dvostruko.”

Norris rukom dodirne lanac koji mu visi oko vrata. ,,Sve to potječe od kralja. Ne možete to proglasiti pljačkom.”

,,Nisam ni rekao da je to pljačka.”

Norris kima, zamišljeno. ,,Niste ni porekli.”

,,Nisu smjeli uzeti halje. One pripadaju mome gospodaru kao kleriku. Što će sljedeće uzeti? Njegove prihode?”

,,Esher - kamo ste se zaputili, nije li tako? - jest, naravno, jedna od zgrada koje moj gospodar kardinal posjeduje kao biskup od Winchestera.”

,,I?”

,,Privremeno može prebivati na tom posjedu, može ga i uživati kao titular, ali... kako bismo rekli... o svemu mora odlučiti kralj. Znate da je moj gospodar kardinal optužen za dovođenje u pitanje vlasti engleske krune, za uvođenje strane jurisdikcije u zemlju.”

,,Nemojte mi predavati pravo.”

Norris nakrivi glavu.

On razmišlja - još od prošlog proljeća, kad je sve počelo ići po zlu, trebao sam svog gospodara kardinala uvjeriti da mi dopusti voditi njegove prihode i nešto novca spremiti u inozemstvo, gdje ga se ne mogu dočepati; no tada nikad ne bi priznao da je išta loše. Zašto sam dopustio da toliko spokojno počiva?

Norris pridržava konja za uzde. ,,Ja sam se oduvijek divio vašem gospodaru “, kaže, ,,i nadam se da će se toga sjetiti i u nemilosti.”

,,A ja sam, po vama, mislio da nije u nemilosti.”

Kako bi sve bilo jednostavno kad bi samo mogao pružiti ruku i iz Norrisa izvući neke poštene odgovore. No, nije jednostavno - svijet i kardinal urotili su se da ga pouče tomu.

Isuse, pomišlja on, u mojim godinama trebao sam to znati. Ne napreduje se originalnošću. Ne napreduje se bistrinom. Ne napreduje se snagom. Napreduje se tako da je čovjek prepreden i varalica, i čini mu se da je Norris jedan od takvih -

osjeća da u njemu buja nesvjesna odbojnost koju pokušava raspršiti samo zato što mu je draže da su mu odbojnosti racionalne, ali u ovakvim okolnostima, s kardinalom u blatu, uz ponižavajuću tlaku i napore da ga se vrati u sedlo, uz razgovore i naklapanja na barkasi, uza sve, još gore od toga, govore, govore na koljenima - kao da Wolsey raspreda, kao da u velikom stilu raspreda skrletnu nit koja vodi natrag u skrletni labirint u čijem središtu počiva umiruće čudovište.

,,Meštre Crormvelle?” javi se Norris.

Budući da ne smije izreći to što misli, samo odozgo pogleda Norrisa, omekša lice i kaže: ,,Hvala vam na utjesi.”

,,Sklonite moga gospodara kardinala s kiše. Kralju ću prenijeti u kakvom sam ga stanju zatekao.”

,,Recite mu kako ste zajedno klečali u blatu. Možda ga to zabavi.”

,,Da.” Norris djeluje tužno. ,,Čovjek nikad ne zna kako će on to primiti.“

U tom trenu Patch zavrišti. Čini se da ga je kardinal - u potrazi za darom - podario kralju. Često je govorio da Patch vrijedi tisuću funti. Ima poći s Norrisom, nema povoljnijeg trenutka - da bi ga se obuzdalo, potrebna su četvorica kardinalovih ljudi. Opire se. Grize. Maše šakama i nogama. I tako dok ga ne prebace preko tovarne mazge s koje su skinuli tovar; sve dok ne zaplače, ne počne štucati dok mu se rebra nadimlju, dok mu glupe noge vise, poderana kaputića i pera na kapi od kojeg je ostao samo batrljak.

,,Patch,” govori kardinal, ,,drago momče. Viđat ćeš me često, nakon što se kralj i ja ponovno sporazumijemo. Napisat ću ti pismo, samo za tebe. Napisat ću ti ga noćas”, obećava, ,,i zapečatit ću ga svojim velikim pečatom. Kralj će te obožavati; on je najbolja duša kršćanskoga svijeta.”

Patch cvili, ispušta jedan pristavi ton, kao netko koga su Turci nabili na kolac.

Eto, kaže on Cavendishu,nije on obična luda. Nije na sebe trebao skretati pozornost, nije li tako?

Esher - kardinal sjaši u sjenama utvrde starog biskupa Waynefletea, okružene osmerokutnim kulama. Ulaz je ugrađen u obrambeni zid nadsvođen prolazom; na prvi pogled sve izgleda kruto, ali je cijela građevina načinjena od cigle, urešena privlačnim intarzijama. ,,Nemoguće ju je utvrditi”, kaže on. Cavendish šuti. ,,George, od tebe se očekuje da kažeš kako za to nikada neće biti potrebe.”

Kardinal se nije koristio zgradom otkako je izgradio Hampton Court. Odaslali su glasnike, no je li itko uradio išta? Pobrinite se da je mom gosodaru udobno, kaže on i uputi se ravno u kuhinju. U Hampton Courtu u kuhinjama curi tekuća voda; ovdje cure samo nosovi kuharima. Cavendish je u pravu. Stanje je gore nego što misli. Smočnice su ispražnjene, a one preostale zalihe pokazuju tragove nemara i krađe. U brašnu su žišci. Na daskama za pecivo leži mišji izmet. Gotovo da je Martinje, a

nitko se nije sjetio usoliti govedinu. Batterie de cuisine doslovno je uvredljiva, lonac za temeljac prekriven je plijesni. Uz ognjište sjedi šaka malenih dječaka koji će se, za plaću unaprijed, možda moći nagovoriti da ribaju i peru; djeca rado prihvaćaju novosti, a čini se da je za njih čistoća potpuna novost.

Moj gospodar, kaže on, mora jesti i piti, i to odmah; i morat će jesti i piti još... ne znamo točno koliko još dugo. Kuhinju se mora urediti i pripremiti za zimu. Pronađe nekog pismenog i diktira mu naredbe. Ne skida pogled s kuhinjskog službenika. Lijevom rukom križa zadaće - prvo ovo, zatim ovo, kao treće ovo. Desnom rukom, razbija jaja u zdjelu, svako oštrim, profesionalnim udarcem dok mu među prstima cure bijele niti, spore i ljepljive, niti bjelanjka. ,,Koliko je staro ovo jaje? Mijenjamo dobavljača. Trebam indijski orašac. Indijski orašac? Šafran?” Gledaju ga kao da im se obraća na grčkome. Uši mu još vrijeđa Patchev pištavi vrisak. Zaprašeni anđeli promatraju ga svisoka kad se vrati u predvorje.

Kasno je kad kardinala konačno uspiju smjestiti u postelju koja zavređuje taj naziv. Gdje mu je majordom? Gdje mu je ekonom? Tada već gotovo vjeruje da su on i Cavendish dvojica preživjelih iz rata. Ostaje uz Cavendisha - nema kreveta čak i kad bi ih željeli - i smišlja sve ono potrebno da kardinal uživa u razumnoj mjeri udobnosti; potreban im je pladanj, osim ako moj gospodar ne želi blagovati iz ulubljenog kositra; potrebna im je posteljina, stolnjaci, drvo za ogrjev. ,,Poslat ću neke ljude da urede kuhinje”, kaže on. ,,Talijane. Isprva će biti bjesomučno, no nakon tri tjedna sve će biti u redu.”

Tri tjedna? Poželi onu djecu potjerati da čiste bakreno posuđe. ,,Možemo li pribaviti limun?” pita on, baš kad Cavendish progovori: ,,Onda, tko će sada biti kancelar?”

Pitam se, pomišlja on, ima li ovdje štakora? Cavendish kaže: ,,Sjećate li se Njegove Milosti od Canterburyja?”

Sjećam li ga se - petnaest godina nakon što ga je kardinal izbacio iz njegova ureda? ,,Ne, Warham je prestar.” I previše tvrdoglav, previše nespreman pokoriti se kraljevim željama. ,,Ni vojvoda od Suffolka...” - zato što Charles Brandon, po njegovom mišljenju, nije nimalo bistriji od mule Christophera, iako nešto bolji u borbi, pomodnostima i, općenito uzevši, hvastanju - ,,... ni Suffolk ne dolazi u obzir, zato što ga ne trpi vojvoda od Norfolka.”

,,I vice versa.” Cavendish kimne. ,,Biskup Tunstall?”

,,Ne. Thomas More.”

,,Ali, on je laik i niska podrijetla. I zagrižen je protivnik kraljeve bračne parnice.”

On kima, da, da, bit će More. Kralj je poznat po tome što svoju savjest prodaje za najvišu ponudu. Možda se nada da će se spasiti od samoga sebe.

,,Ako kralj ponudi - a meni se čini da bi to mogao učiniti kao gestu - Tomas More sigurno će odbiti ponudu.”

,,Prihvatit će.”

,,Hoćemo li se okladiti?” pita Cavendish.

Dogovore uvjete i uglave ih rukovanjem. To im skreće misli s onih važnijih problema - štakora i hladnoće; a onda je tu i pitanje kako mogu nekoliko stotina slugu koji su ostali u Westminsteru prebaciti u daleko manji prostor Eshera. Kardinalovo osoblje, ako se računa ono iz njegovih glavnih kuća, zatim ubroji svećenstvo, pravnike i sve do čistača i pralja, broji šestotinjak duša. Očekuju da će njih tristo odmah poći za njima.

,,Kako stvari stoje, morat ćemo podijeliti kućanstvo”, kaže Cavendish.

,,Nemamo dovoljno novca za plaće.”

,,Proklet bio ako odu bez plaće”, kaže on, a Cavendish doda: ,,Mislim da si ionako proklet. Nakon onoga što si izjavio o relikvijama.”

On ulovi Georgeov pogled. Prasnu u smijeh. Bar imaju pristojno piće - podrumi su puni, što je sreća, kako kaže Cavendish, budući da će im sljedećih tjedana piće biti potrebito. ,,Što mislite da je Norris mislio?” pita George. ,,Kako kralj može misliti jedno i drugo? Kako može otpustiti moga gospodara kardinala ako ga ne želi otpustiti? Kako se kralj može pokoriti neprijateljima moga gospodara? Nije li kralj vladar, ne vlada li svim neprijateljima?”

,,Čovjek bi mislio tako.”

,,Ili je u pitanju ona? Sigurno jest. Znate, on se nje plaši. Ona je vještica.“

On mu kaže da ne budali. George tvrdi da je ona prava vještica; tako tvrdi vojvoda od Norfolka, a on joj je ujak, valjda on zna.

Dva su sata, zatim je tri sata; ponekad čovjeka oslobađa spoznaja da ne mora poći u postelju samo zato što postelje nema. Ne mora razmišljati o povratku kući - nema doma kamo bi se vratio, nije mu ostala nikakva obitelj. Radije će ovdje piti s Cavendishom, skutren u kutu velike dvorane u Esheru, promrzao, umoran, strepeći pred budućnošću nego da razmišlja o svojoj obitelji i svemu što je izgubio. ,,Sutra,” kaže on, ,,sutra ću dovesti svoje pisare iz Londona i onda ćemo pokušati iznjedriti što je mom gospodaru preostalo od imovine, što neće biti lako budući da su odnijeli sve knjige. Kad saznaju što se zbilo, zajmodavci mu neće rado dati predujam. No, francuski mu kralj plaća mirovinu, i koliko se sjećam, vječno je u zakašnjenju... Možda bi rado poslao vreću zlatnika, u ime povratka mog gospodara u milost. A ti - slobodno pođi u pljačku.”

Cavendish je upala lica i umorna pogleda kada se, u praskozorje, penje na svježeg konja. ,,Naplati neke usluge. Teško da u kraljevstvu živi koji plemić, a da mome gospodaru kardinalu nešto ne duguje.”

Kraj je listopada, sunce je zlatnik jedva prebačen preko ruba obzora.

,,Držite ga u dobru raspoloženju”, kaže Cavendish. ,,Navodite ga da govori. Tjerajte ga da govori o onome što je rekao Harry Norris...”

,,Samo idi. Ako kojim slučajem naiđeš na ugljen na kojem su ispekli svetoga Lovru, dobro bi nam poslužio ovdje.”

,,Nemojte, molim vas”, prekiinje Cavendish. Od jučer je uvelike napredovao; kadar je sprdati se sa svecima-mučenicima; no sinoć je popio previše i smijeh mu izaziva bol. Samo što jednako boli ne smijati se. Georgeu glava klone, konj se uzjoguni pod njim, pogled mu je potpuno smućen. ,,Kako se sve ovo zbilo?” pita. ,,Moj gospodar kardinal kleči u blatu. Kako se to moglo dogoditi? Za Boga miloga, kako je to moguće?”

A on govori: ,,Šafran. Grožđice. Jabuke. I mačke, nabavi mačke, goleme i izgladnjele. George, ne znam, gdje se nabavlja mačke? E, čekaj! Misliš li da bismo se mogli dočepati jarebica?”

Ako se uspijemo dočepati jarebica, možemo im filetirati prsa i pržiti ih za stolom. Tako ćemo raditi sve što uzmognemo - tako moj gospodar, ako nam se posreći, neće skončati otrovan.

II

Okultna povijest Britanije

1521. - 1529.

NEKOĆ DAVNO , U vremenima onkraj pamćenja, živio grčki kralj i imao trideset i tri kćeri. Sve su se redom pobunile i ubile svoje supruge. Zaprepašten što je začeo takve buntovnice, ali nespreman proliti vlastitu krv, njihov kraljevski otac progna ih i potjera na more u brodu bez kormila.

Na brodu je bilo zaliha za šest mjeseci. Kad je to vrijeme isteklo, vjetrovi i plime poniješe ih do ruba poznatoga svijeta. Pristale su na otok prekriven maglenim pokrovom. Budući da otok nije imao imena, ona najstarija među ubojicama podari mu svoje - Albina.

Kad su pristigle do obala, bile su gladne i željne muške puti. No tamo nisu pronašle muškarce. Na tom su otoku prebivali samo demoni.

Trideset i tri kraljevne sparile su se s demonima i tako začele rasu divova koji su se i sami parili s vlastitim majkama i tako stvarali još od svojega soja. Ti divovi proširili su se diljem cijelog britanskog kopna. Nije bilo svećenika, nije bilo crkava, nije bilo zakona. Također nije bilo ni načina da se odredi vrijeme.

Nakon osam stoljeća vladavine, svrgnuo ih je Trojanac Brut.

Enejin praunuk Brut rodio se u Italiji; majka mu je umrla pri porodu, a oca mu je, nesrećom, ubila strelica. Utekao je iz rodnoga kraja i postao vođa skupine bivših trojanskih robova. Zajedno zaploviše k sjeveru, a hirovi vjetrova i plima potjeraše ih do obala Albine, baš kao što su nekoć tamo naplavili i sestre. Kad su pristali, morali su vojevati protiv divova, predvođenih Gogmagogom. Porazili su divove i njihova vođu bacili u more.

Ma kako god gledali na to, zapravo sve započinje pokoljem. Trojanac Brut i njegovi potomci vladali su sve do dolaska Rimljana. Prije nego što je London ponio ime Lud's Town, zvao se Nova Troja. A mi smo bili Trojanci.

Neki kažu da Tudori nadilaze tu povijest, povijest krvavu i demonsku; da potječu od Bruta po lozi Konstantina, Britanca i sina svete Helene. Arthur, velekralj Britanije, Konstantinov je unuk. Oženio se s trima ženama, sve redom imenom Guinevere, i grob mu se nalazi u Glastonburyju, no morate znati da on nije zazbilj mrtav, samo čeka da dođe njegovo vrijeme.

Njegov blagoslovljeni nasljednik, princ Arthur od Engleske, rodio se ljeta i486., i bio najstariji sin Henryja, prvog tudorskog kralja. Taj Arthur oženio je Katherine, kraljevnu aragonsku, umro s petnaest godina i počiva u worcesterskoj katedrali. Da je sad živ, kraljevao bi Engleskom. Njegov mlađi brat Henry vjerojatno bi bio nadbiskup Canterburyja i ne bi (bar se tako bogougodno nadamo) ganjao žensku o kojoj kardinal ne čuje ništa dobra; žensku na koju je, nekoliko godina prije nego što su došli vojvode da ga svrgnu, trebao obratiti pozornost; čiju će povijest, prije nego što ga propast dokraja proguta, morati shvatiti.

Ispod svake povijesti, neka druga povijest.

Gospa se na dvoru pojavila na Božić ljeta 1521., plešući u žutoj haljini. Bilo joj je - koliko? - dvadesetak godina. Kći diplomata Thomasa Boleyna, od djetinjstva je odgajana na burgundskome dvoru u Mechelenu i Bruxellesu, nešto poslije i u Parizu, a odande u pratnju kraljice Claude po dražesnim dvorcima na Loirei. Sad materinjim jezikom govori s blagim, teško odredivim naglaskom, začinjajući rečenice francuskim riječima kad hini da nije kadra domisliti se onih engleskih. Na pokladni utorak pleše u dvorskim maskama. Gospe su kostimirane u Vrline, a ona glumi Ustrajnost. Pleše ljupko ali odsječno, lice joj odaje da se zabavlja, no to je tvrd, nimalo osoban osmijeh koji odbija. Ubrzo je prati cijeli niz sitnijih plemića; i jedan ne toliko sitan. Šire se glasine da će se udati za Harryja Percyja, nasljednika grofa od Northumberlanda.

Kardinal pozove njezinoga oca. ,,Gosparu Thomase Boleyne,” kaže on, ,,razgovarajte s kćeri ili ću razgovarati ja. Vratili smo je iz Francuske da je udamo u Irsku, za Butlerova nasljednika. Zašto oteže?”

,,Butlerovi...”, prozbori sir Thomas, a kardinal se ubaci: ,,Da? Što s Butlerovima? Ako imate kakvih tegoba, Butlerove ću srediti ja. Samo želim znati jeste li je vi naveli na to da se s tim nepromišljenim mlacem kriomice vucara po zakucima? Sir

Thomase, dopustite mi da govorim otvoreno - neću to dopustiti. Kralj to neće dopustiti. To mora prestati.”

,,Jedva da sam navraćao u Englesku ovih posljednjih mjeseci. Vaša Milost sigurno ni ne pomišlja da sam umiješan u taj naum.”

,,Niste? Iznenadili biste se što mi sve pada na um. To vam je najbolja isprika? Da niste sposobni upravljati vlastitom djecom?”

Sir Thomas iskrivi lice i širi ruke. Samo što nije izrekao kako ta današnja mladost... no kardinal ga ušutka. Kardinal sumnja - i potvrdio je svoju sumnju - da mladu ženu ne privlači skromna budućnost u dvorcu Kilkenny, a ni društveni život koji će joj se na raspolaganju naći kad će se, posebnim prigodama, probijati lošim putovima do Dublina.

,,Tko je tamo?” pita Boleyn. ,,Tamo u uglu.”

Kardinal odmahne rukom. ,,Samo jedan moj pravnik.”

,,Pošaljite ga van.”

Kardinal uzdahne.

,,Bilježi li on ovaj razgovor?”

,,Činiš li to, Thomase?” dovikne kardinal. ,,Ako je tako, prestani odmah.“

Pola svijeta zove se Thomas. Boleyn kasnije neće biti siguran je li to bio on.

,,Gospodaru, počujte me”, govori, a glas mu se podiže i spušta po diplomatskoj ljestvici; iskren je, svjetski čovjek čiji osmijeh govori, Wolsey, Wolsey, pa i ti si svjetski čovjek. ,,Mladi su.” Načini gestu smišljenu da njome otjelotvori iskrenost. ,,Mladiću je zapela za oko. To je prirodno. Morao sam joj to priopćiti. Ona zna da to ne može nastaviti. Ona zna gdje spada.”

,,Dobro,” kaže kardinal, ,,zato što je to ispod Percyja. Mislim reći,” dodaje, ,,ispod u dinastičkome smislu. Ne govorim o tome što se može biti na sjeniku neke tople ljetne noći.”

,,Mladić to ne prihvaća. Naredili su mu da uzme Mary Talbot, ali...”, Boleyn se tu na trenutak nesmotreno nasmije, ,,on nimalo ne mari za brak s Mary Talbot. Uvjeren je da je slobodan sebi odabrati suprugu.”

,,Odabrati si...!” prekine ga kardinal. ,,Nikad nisam čuo ništa slično. Nije on nekakav ratar. On je muškarac koji će jednoga dana za nas morati braniti sjever, i ako ne shvaća svoj položaj u svijetu, ili će ga shvatiti ili ga se mora odreći. Već otprije ugovoren brak sa Shrewsburyjevom kćeri prikladan je za njega, osim toga, ugovorio sam ga ja, i odobrio ga je kralj. Kažem vam da grof od Shrewsburyja ne gleda blagonaklono na takve mjesečarske parade mlaca obećanog vlastitoj kćeri.”

,,Problem leži u...”, Boleyn si tu dopusti diskretnu diplomatsku stanku. ,,Mislim da su Harry Percy i moja kći po tom pitanju, moguće, otišli malo predaleko.”

,,Molim? Mislite reći da stvarno razgovaramo o sjeniku i ljetnim noćima?”

On motri iz sjene; Boleyna smatra najhladnokrvnijim i najljigavijim tipom kojeg je ikad vidio.

,,Po tome što su mi rekli, zavjetovali su se pred svjedocima. Kako je to oguće poništiti?”

Kardinal tresne šakom po stolu. ,,Reći ću vam kako. Dovući ću mu oca s granice, a ako mu se razmetni sin usprotivi,izletjet će iz vlastite baštine na svojem razmetnom rilu. Grof ima druge, bolje sinove. Ako ne želite da se otkaže vjenčanje s Butlerom, i da vaša gospa kći vene, neprikladna za udaju, negdje u Sussexu i ostatak života provede kod vas na stanu i hrani, onda zaboravite sve priče o zavjetima i svjedocima - uostalom, tko su ti svjedoci?Poznati su mi takvi svjedoci koji se nikad ne pokažu kada pošaljem po njih. Dakle, ne želim ni čuti za to. Zavjeti. Svjedoci. Ugovori. Bože nebeski!”

Boleyn se i dalje smiješi. Dostojanstven je, vitak muškarac; svaki dobro ugođeni mišić u tijelu napreže mu se da mu održi smiješak na licu.

,,Ne pitam vas”, nemilosrdno nastavlja Wolsey, ,,jeste li se po tom pitanju za savjet obratili rođacima iz obitelji Howard. Nesklon sam pomisliti da ste s njihovim blagoslovom nakanili ostvariti taj naum. Ražalostilo bi me čuti da je vojvoda od Norfolka izviješten o tome - ražalostilo bi me istinski. Stoga, nećemo više o tome, može? Pođite, i od rođaka zaiskajte neki uistinu dobar savjet. I udajte curu u Irskoj prije nego što Butleri načuju da je oštećena roba. Ja to neću spomenuti. No, na dvoru se priča.”

Sir Thomasu na jagodicama su izbile dvije gnjevnocrvene mrlje. Prozbori: ,,Jeste li gotovi, gospodaru kardinale?”

,,Jesam. Idite.”

Boleyn se okreće u šuštanju tamne svile. Jesu li mu to u očima suze gnjeva? Svjetlo je slabo, ali je on, Cromwell, obdaren iznimno oštrim vidom. ,,Sir Thomase, još samo časak...”, javi se kardinal. Glas mu poleti prostorijom i žrtvu povuče natrag. ,,Sir Thomase, sjetite se svojih predaka. Obitelj Percy je, mislim, najviše plemstvo u zemlji. Dok su se, unatoč tomu što vam se posrećilo priženiti se Howardovom, Boleyni nekoć bavili trgovinom, nije li tako? Neki vaš prezimenjak bio je jedan od londonskih gradonačelnika. Ili sam vašu lozu pomiješao s nekim ne toliko istaknutim Boleynima?”

Sir Thomasu je krv iščezla s lica; crvene mrlje nestale su mu s obraza, zamalo se obeznanio od bijesa. Izlazeći iz sobe, šapće: ,,Mesarski kalfo.” Prolazeći pored pisara - čija mesnata šaka lijeno počiva na stolu - zareži: ,,Mesarevo pseto.”

Vrata se zalupe. Kardinal se oglasi: ,,Pokaži se, pseto.” Sjedi, smije se, nalaktio se na stol, zario glavu u dlanove. ,,Motri i uči”, kaže. ,,Nitko ne može unaprijediti vlastito rodoslovlje - Tome, sam Bog zna, da si se rodio u većem beščašću od mene -

dakle, najvažnije ih je uvijek tjerati da se drže vlastitih pravila. Oni su ih sklepali - ne mogu se žaliti ako sam ja i onaj koji ih najstrože provodi. Percyji dolaze ispred Boleyna. Uostalom, što misli, tko je on?”

,,Je li mudro tako razgnjeviti ljude?”

,,Nije, nije. Samo što me to zabavlja. Život mi je težak i otkrio sam da mi nedostaje zabave.” Kardinal ga blago pogleda; on njuši da bi mogao poslužiti kao sljedeća točka večernje zabave - nakon što su od Boleyna ostali dronjci koji leže po podu poput narančinih kora. ,,Na koga se valja ugledati? Na Percyje, na Stafforde, na Howarde, na Talbote - tako je. Ako ustreba, podbodi ih dugom motkom. Što se tiče Boleyna - kralju je drag, i svakako je sposoban čovjek. Upravo zato otvaram njegova pisma, što činim već godinama.”

,,Dakle, je li vaše gospodstvo čulo - ne, oprostite, nije za vaše uši.”

,,Što?” pita kardinal.

,,Samo glasine. Ne bih želio zavesti Vašu Milost.”

,,Ne možeš nešto reći i onda zašutjeti. Sad moraš reći.”

,,To samo govore žene. Svilarice. I supruge suknara.” On čeka, smiješi se. ,,Siguran sam da vas to ne zanima.”

Smijući se, kardinal odgurne stolac, i njegova sjenka podigne se s njim. Poskoči u svjetlu vatre. Ruka mu poleti, seže daleko, njegova ruka nalik je Božjoj ruci.

Kardinal popušta. Sjenka mu zatreperi. Treperi i zatim se umiri. Nepomičan je. Zid bilježi kretnje njegova daha. Nakrivi glavu. U aureoli svjetla kao da zastaje, kao da razgledava punu šaku ništavila. Širi prste, svoju divovsku, svjetlom vatre obasjanu šaku. Polaže je na stol. Ona nestaje, utapa se u damastno sukno. I ponovno sjeda. Pognuo je glavu, lice mu napola u tami.

On, Thomas, također i Tomos, Tommaso kao i Tomaes Cromwell uvlači svoja bivša jastva u svoje sadašnje biće i povlači se gdje je nekoć prebivao.Njegova jedna jedina sjena klizi zidom, gost ne posve siguran da je dobrodošao. Koji je od tih Thomasa shvatio da se zlo sprema? Ima trenutaka kad pamćenje struji ravno kroz čovjeka. On ustukne, on se izmiče, on bježi - u protivnom, prošlost prevlada i pokrene se, bez miješanja volje. Pretpostavimo da u ruci držite nož - što tada? Tako se zbude umorstvo.

On odvrati nešto, kardinal odvrati nešto. I rastanu se. Dvije rečenice skončaju u ništavilu. Kardinal se ponovno smjesti u stolac. On oklijeva; on ipak sjeda. Kardinal prozbori: ,,Stvarno bih volio čuti londonska ogovaranja. No nisam namjeravao izvlačiti ih mukama iz tebe.”

Kardinal prigne glavu, namršti se promatrajući papir na radnome stolu; dopušta da taj mučni trenutak mine s vremenom, a kad ponovno prozbori, glas mu je odmjeren i opušten, nalik glasu koji poslije večere prepričava zgode: ,,Kad sam bio dijete, otac je imao prijatelja - zapravo, mušteriju - izrazito rumena lica.” Boju

pokazuje dodirujući svoj rukav. ,,Poput ovog... skrleta. Revell mu je bilo ime... Miles Revell.” Ruka mu ponovno zalebdi prema naslonu, dlanom nadolje na crnkasti damast. ,,Ne znam zašto ali sam vjerovao... iako se usuđujem izjaviti da je bio pošten građanin i nije prezao od čaše rajnskoga... dakle, vjerovao sam da pije krv. Ne znam... vjerojatno zbog neke priče koju mi je pričala dadilja ili neko drugo glupo dijete... a kad su to saznali očevi kalfe - samo zato što sam bio toliko nepromišljen pa sam cvilio i plakao - onda su vikali: 'Stiže Revell po svoj vrč krvi, bježi, Thomase Wolsey...' Tada sam bježao kao da me đavo goni. Prešao bih cijelu tržnicu. Čudo da nisam pao pod kakva kola. Trčao sam i nikad se nisam osvrtao. Čak i danas,” kaže on - iz stola izvuče voštani pečat, okrene ga, okrene ga još jednom i položi na stol, ,,čak i danas kad spazim plavokosog, zajapurenog muškarca - recimo, vojvodu od Suffolka - osjetim poriv da briznem u plač.” Tada zastane. Pogled mu prestane lutati. ,,Dakle, Thomase... smije li klerik ustati, a da ti ne pomisliš da ti je žedan krvi?” Ponovno podigne pečat; okreće ga među prstima; odvraća pogled; počne se igrati riječima: ,,Bi li te biskup skupio? Bi li ti opat priuštio patnje? Bi li te đakon nuđao đakonijama?”

On odvrati: ,,Kako glasi riječ? Ne znam na engleskom... estoc...”

Možda za taj nož kratke oštrice u engleskom i nema riječi; za bodež koji se izbliza zariva pod rebra. Kardinal kaže: ,,A to je bilo...”

Bilo je to prije dvadesetak godina. Naučio je, i to je naučio dobro. Noć, led, u usnulom srcu Europe; šuma, jezera srebrene pod sazviježđima zimskih zvijezda; soba, ognjište, neka pojava klizi uza zid. Nije vidio svoga ubojicu, samo je primijetio kretnje njegove sjene.

,,Bilo kako bilo...”, zbori kardinal. ,,Prošlo je četrdeset godina otkad sam vidio meštra Revella. Mislim da je već odavno mrtav. A tvoj čovjek?” On oklijeva. ,,I on je odavno mrtav?”

To je najtankoćutniji mogući način da se nekoga upita je li ikoga ubio.

,,I, nekako mislim, u paklu. Ako to godi Vašem Gospodstvu.”

Na to se Wolsey nasmiješi; ne na spomen pakla, nego na pokoravanje sveobuhvatnosti njegove jurisdikcije. ,,Dakle, tko god da je napao mladog Cromwella, skončao je u plamenom bezdanu?”

,,Gospodaru, da ste ga samo vidjeli. Bio je previše prljav za čistilište. Krv Jaganjčeva, kako nam govore, može činiti mnogo, no sumnjam da bi joj uspjelo očistiti tog tipa.”

,,Svom dušom sam za svijet bez traga mrlja”, kaže Wolsey. Djeluje tužno. Jesi li se dobro ispovjedio?”

,,Bilo je to davno.”

,,Jesi li se dobro ispovjedio?”

,,Moj gospodaru kardinale, bio sam vojnik.”

,,I vojnici se uzdaju u raj.”

On se zagleda Wolseyju u lice. Ne može proniknuti u što taj vjeruje. I kaže: ,,Svi mi tako.” I vojnici i prosjaci i pomorci i kraljevi.

,,Dakle, u mladosti bio si baraba”, kaže kardinal. ,,Ca ne fait rien.” Utone u misli. ,,Taj prljavac koji te napao... nije bio pripadnik nijednog svetog reda?”

On se nasmiješi. ,,Nisam ga pitao.”

,,Sjećanje se poigrava s nama...”, veli kardinal. ,,Thomase, trudit ću se ne činiti ništa, a da te prije ne upozorim. Tako ćemo se nas dvojica jako dobro slagati.”

No kardinal ga i dalje promatra - on se i dalje trudi dovinuti. To je doba početka njihova saveza i njegov je značaj, kako ga je kardinal izmislio, u tom razdoblju još u razvoju - istini za volju, možda ga je oživjela baš ta večer? U godinama što slijede, kardinal će često govoriti: ,,Često dvojim u isposnički ideal - osobito ako ga se primjenjuje na mladima. Na primjer, moj službenik Cromwell - u mladosti se potpuno povukao, gotovo cijelu provevši je posteći, moleći se i izučavajući crkvene oce. Eto, zato je sad tako neukrotiv.”

A kad drugi upitaju je li tomu uistinu tako - prisjećajući se, naprežući pamćenje, čovjeka koji djeluje iznimno samozatajno; kad upitaju, je li uistinu? Vaš službenik Cromwell? Tada kardinal odmahne glavom i kaže - ja se, naravno, samo trudim popraviti stanje stvari. Kad razbije koje okno, pozovemo staklare i pozdravimo se s novcem.A kad je u pitanju cijela povorka ožalošćenih mladih žena... jadna stvorenja, isplatim ih...

Noćas se usredotočio na posao; sklopio ruke na radnome stolu kao da na kupu održava proteklu večer. ,,Hajde, Thomase, izvještavao si me o glasinama.”

,,Žene, po narudžbama kod svilara, sude da kralj ima novu...” Tu se zaustavi i kaže: ,,Gospodaru, kako nazvati kurvu koja je pritom i viteška kći?”

,,Ah”, veli kardinal i zadire u problem. ,,Njoj u lice - moja gospo. Njoj iza leđa... pa, kako joj je ime? Koji vitez?”

On odmahne glavom prema mjestu gdje je prije deset minuta stajao Boleyn.

Kardinal djeluje uznemireno. ,,Zašto nisi rekao?”

,,Kako sam mogao skrenuti na tu temu?”

Kardinal se pokori nemogućnosti.

,,No nije riječ o novoj Boleynovoj na dvoru. Ne o gospi Harryja Percyja. U pitanju je sestra.”

,,Dakle, tako.” Kardinal se ponovno zavali u stolac. ,,Naravno.”

Mary Boleyn je nježna, sitna plavuša o kojoj se govorka da je prohujala cijelim francuskim dvorom prije nego što se vratila doma na ovaj naš gdje pršti dobrom voljom dok joj se namrštena mlada sestra vječito vuče za petama.

,,Naravno, pratio sam pravac pogleda Njegova Veličanstva”, kaže kardinal. Kimne, više za sebe. ,,Jesu li sad prisni? Zna li kraljica? Ili ne znaš reći?” On kimne. Kardinal uzdahne. ,,Katherine je svetica. Da sam svetica, pritom i kraljica, vjerojatno bih mislio da mi Mary Boleyn ne može nanijeti nikakvo zlo. Darovi, a? Kakve vrste? Kažeš, ništa raskošno? U tom slučaju, žalim je; trebala bi iskoristiti dok prilika traje. Ne zato što kralj upada u bezbroj afera, iako znam da govore... govori se da je Veličanstvo, dok je bio mlad, još se nije zakraljio, upravo Boleynova supruga oslobodila djevičanstva.”

,,Elizabeth Boleyn?” Njega se ne može često iznenaditi. ,,Njezina majka?..“

,,Glavom i bradom. Možda u tom pogledu kralju nedostaje mašte. Ne da sam i sam vjerovao u to... znaš, da smo na drugoj strani,” pritom mahne rukom u pravcu Dovera, ,,ne bismo se ni trudili brojiti ženske. Moj prijatelj, kralj Francois - pričaju kako je gospi, s kojom je proveo prethodnu noć, podario službeni rukoljub, upitao je za ime i potužio se što nisu bolji prijatelji.” Naheri glavu i uživa u uspjehu što ga je polučila njegova zgoda. ,,No, Mary neće izazivati nevolje. S njom je lako. Kralj je mogao proći i gore.”

,,Zar se njezina obitelj neće poželjeti okoristiti time? Što su dobili prije?”

,,Priliku da se pokažu korisnima.” Wolsey zašuti i pribilježi nešto. On može zamisliti sadržaj bilješke - što Boleyn može dobiti, ako pristojno zatraži. Kardinal podigne pogled. ,,Dakle, jesam li u svom razgovoru sa sir Thomasom trebao biti - kako bi se reklo - ponešto blaži?”

,,Mislim da moj gospodar nije mogao biti nježniji. Samo se sjetite njegova lica dok se opraštao od nas. Slika i prilika nježnog zadovoljstva.”

,,Thomase, odsad pa nadalje, sva londonska ogovaranja”,on dodirne amastno sukno, ,,dojavljuješ meni. Ne gnjavi se tražeći izvore. S tim ću se petljati ja. I obećavam ti da te nikad neću napasti. Iskreno.”

,,Bilo-prošlo.”

,,Sumnjam u to. Nije, ako pouku vučeš sve ove godine.” Kardinal se zavali; razmatra. ,,Barem je udana.” Pritom misli na Mary Boleyn. ,,Ako se ošteni, on ga može priznati ili ne - kako mu drago. Već s kćeri Johna Blounta ima sina, i ne želi pretjerivati.”

Previše napučene kraljevske jaslice mogu se pretvoriti u breme za kralja, primjeri iz povijesti drugih nacija pokazuju da se majke bore za položaj i trude se svoju deriščad nekako ugurati u nasljedni red. Sin kojeg Henry priznaje znan je po imenu Henry Fitzroy; privlačno, plavokoso dijete, na kraljevu sliku i priliku. Otac ga je imenovao vojvodom od Somerseta i vojvodom od Richmonda; još nije navršio desetu, a već se našao u visokom engleskom plemstvu.

Kraljica Katherine, čiji su svi sinovi pomrli, to strpljivo podnosi - što će reći, pati.

Nakon što je otišao od kardinala, osjeća u sebi nemoćni gnjev. Kad se sjeti svog prošlog života - onog polumrtvog dječaka na kaldrmi u Putneyju - prema njemu ne osjeća ni tračak nježnosti, samo blagu nestrpljivost - zašto se ne pridigne? Kad pomisli na svoje zrelije biće - i dalje sklono ulaženju u sukobe ili, u najmanju ruku, bivanju tamo gdje bi do sukoba moglo doći - osjeti neku vrstu prezira, prezira ispiranog mučnom zebnjom. Takvi su zakoni svijeta; bodež u tami, kretnja na samom rubu vidnoga polja, niz upozorenja uraslih u meso. Potresao je kardinala, a to nije njegov posao - njegov je posao, kako ga je u to vrijeme odredio, bio kardinalu dostavljati podatke, smirivati mu ćud, shvaćati ga i poboljšavati njegove dosjetke. Pogrešan je bio samo izbor trenutka. Da kardinal nije krenuo toliko silovito; da on nije bio toliko bijesan ne znajući kako mu dojaviti da se prema Boleynu ne odnosi toliko despotski. Englesku muči, po njegovom mišljenju, siromaštvo gesta. Moramo razviti znakovni jezik za: ,,Smiri strasti, naš kralj jebe kćer ovog čovjeka.” Iznenađen je što Talijani to već nisu iznjedrili. Doduše, možda i jesu, a on to nikada nije primijetio.

Ljeta 1529. moj gospodar kardinal iznova je osramoćen - u mislima se vraća toj večeri.

Nalazi se u Esheru; noć je mračna, bez vatri, veliki je čovjek već pošao u (vjerojatno vlažnu) postelju, gdje mu duh živim održava samo George Cavendish. Što se zbilo dalje, pita Georgea, s Harryjem Percyjem i Anne Boleyn?

On priču znade samo iz kardinalovog hladnog i prezirnog prepričavanja. No, George kaže: ,,Reći ću vam kako se zbilo. I to odmah. Ustanite, meštre Cromwelle.” On ustane. ,,Malo ulijevo. Tko želite biti? Moj gospodar kardinal ili mladi nasljednik?”

,,A, tako, riječ je o drami? Ti budi kardinal. Ne osjećam se dostojnim te uloge.”

Cavendish ga namješta,gotovo neprimjetno okreće ga od prozora gdje su im publika noć i gola stabla. Pogled mu počiva na praznome zraku, kao da gleda u prošlost - sablasna tijela kreću se u neosvijetljenoj sobi. ,,Možete li djelovati izmučeno?” pita George.,,Kao da razmišljate o nekom buntovnom govoru koji se ne usuđujete izreći? Ne, ne, ne tako. Mlađahni ste, mršavi, glava vam je obješena, rumenite se.” Cavendish uzdiše. ,,Meštre Cromwelle, uvjeren sam da se u životu nikad niste zacrvenjeli. Gledajte.”

Cavendish ga rukama, blago, uhvati za nadlaktice. ,,Zamijenimo uloge. Sjednite. Vi ste kardinal.”

U sljedećem trenu ugleda preobraženoga Cavendisha. George se trza, mumlja, samo što ne zajeca; pretvorio se u raskokodakanog Harryja Percyja, zaljubljenoga mladića. ,,Zašto se ne mogu vjeriti s njom?” viče. ,,Možda i jest priprosta djeva...”

,,Priprosta?” javi se on. ,,Djeva?”

George ga bijesno pogleda. ,,Kardinal nikad to nije izjavio!”

,,Tom prilikom nije, slažem se.”

,,Sad sam opet Harry Percy. Tako je samo priprosta djeva, a otac joj samo vitez, njezino podrijetlo jest plemenito...'“

,,Nije li ona nekakva kraljeva rođakinja?”

,,Neka kraljeva rođakinja?” Cavendish ponovno iskače iz uloge; uvrijeđen. ,,Moj gospodar kardinal imao bi pred sobom njihovo rodoslovno stablo koje su iscrtali heraldičari.”

,,Onda, što mi je činiti?”

,,Hinite! Dakle; njezini preci imaju zasluge, zagovara mladi Percy. No, što je mladić uporniji, to moga gospodara kardinala obuzima veći bijes. Mladić kaže, sklopili smo ženidbeni ugovor, što vrijedi jednako kao pravo vjenčanje...”

,,Je li? Mislim, jesu li sklopili?”

,,Jesu - u tome je sav smisao. Jednakovrijedan kao vjenčanje.”

,,Što je tada učinio moj gospodar kardinal?”

,,Rekao je, za Boga miloga, mladiću, što mi to pričaš? Ako si se upleo takva i slična nečista posla, onda je kralj zacijelo čuo za to. Pozvat ću ti oca, te ćemo se zajedno potruditi da poništimo tu tvoju ludost.”

,,Što je rekao Harry Percy?”

,,Ne mnogo. Spustio je glavu.”

,,Pitam se poštuje li ga uopće ta djevojka.”

,,Ne. Svidio joj se njegov naslov.”

,,Tako.”

,,I onda je njegov otac pristigao sa sjevera - hoćete li biti grof ili mladić?“

,,Mladić. Sad znam što mi je činiti.”

On skoči na noge i podražava pokajanje. Čini se da su grof i kardinal dugo razgovarali na dugoj galeriji; zatim su popili čašu vina. Zasigurno je bilo neko jako. Grof je tutnjio uzduž galerije i onda sjeo, tako je rekao Cavendish, na klupu gdje su poslužitelji običavali počinuti čekajući nove naredbe. Pozvao je svog nasljednika da stane pred njega i, pred služinčadi, doslovno ga razapeo na križ.

Cavendish govori:,,'Gospodine, oduvijek bijaste ohol, nepromišljen, prezira vrijedan i lakomislen rasipnik.' Početak nije loš, zar ne?”

,,Sviđa mi se”, kaže on, ,,kako doslovno pamtiš svaku riječ. Jesi li ih tom prilikom zapisao. Ili se poslužiš pokojom slobodom?”

Cavendish djeluje prepredeno.,,Nitko ne može nadjačati moć vašeg pamćenja”, kaže. ,,Kad moj gospodar zatraži neko izvješće o nečemu, vama sve piše na vršcima prstiju.”

,,A možda i izmišljam.”

,,Ne vjerujem.” Cavendisha to potrese. ,,Nešto slično ne bi vam uspjelo na duge staze.”

,,To je tehnika pamćenja. Naučio sam je u Italiji.”

,,U ovom kućanstvu, a i drugdje, ima ljudi koji bi masno platili da saznaju sve što ste naučili u Italiji.”

On kimne. Naravno da bi platili. ,,No, sad, gdje smo ono stali? Harry Percy koji se, po svemu sudeći, već vjenčao s, kako kažeš, lady Anne Boleyn, stoji pred ocem, a otac govori...”

,,Da ako se on dočepa naslova, da će to značiti smrt njegove plemenite kuće - da će biti posljednji grof od Northumberlanda na svijetu. I dodaje: 'Hvala Gospodu da dječaka Imam na pretek...' Zatim je odjurio. Mladić je ostao i plakao. Srce mu je priraslo uz lady Anne. No kardinal ga je vjenčao s Mary Talbot, pa su sad jadni kao svitanje na Pepelnicu. Lady Anne je izjavila - doduše, svi smo se tomu smijali - da će, ako uzmogne mome gospodaru kardinalu prouzročiti kakvu neugodnost, tako i učiniti. Možete li zamisliti koliko smo se smijali? Nekakvi bljedunjavi curetak, vitezova kći, da kinji moga gospodara kardinala! Objesila nos što joj nije uspjelo uloviti grofa! No tada nismo znali koliko će se visoko uzdići.”

On se smiješi.

,,Dakle, recite mi,” nastavlja Cavendish, ,,u čemu smo pogriješili? Reći ću vam. Cijelo smo vrijeme bili u zabludi; i kardinal, i mladi Harry Percy, i njegov otac, i vi i ja - zato što, kad je kralj onomad rekao da se lady Anne ne smije vjenčati s Northumberlandima, mislim tako, da je već tada bacio oko na nju.”

,,Dok je bio prisan s Mary već je pomišljao na sestru Anne?”

,,Da, da!”

,,Pitam se,” govori on, ,,kako je moguće da se, iako svi ti ljudi vjeruju da znaju kraljeve želje,kralj osjeća kao da na svakom koraku nailazi na zapreku.” Klipovi pod noge - smućen do ludila. Lady Anne, koju je odabrao za zabavu dok se ne riješi stare supruge i dovede novu, odbija mu udovoljiti u bilo kojem pogledu. Kako smije odbiti? Nitko ne zna.

Cavendish djeluje pomalo potuljeno budući da nisu nastavili s predstavom.

,,Zasigurno ste umorni”, kaže on.

,,Ne, samo razmišljam. Kako je moj gospodar kardinal...” Previdio fintu, želi reći. No to nije način kako se s poštovanjem govori o kardinalu. Podigne pogled. ,,Nastavi. Što se dalje zbilo?”

U svibnju 1527., osjećajući se ratoborno, mrzovoljno, kardinal predsjeda istražnim sudom u York Placeu - provjerava se valjanost kraljevoga braka. Istraga je tajna; kraljica se ne mora pojaviti, čak ni njezin zastupnik; ne treba čak ni znati, ali znade cijela Europa. Henry dobije nalog da se pojavi i predoči dopuštenje koje mu je omogućilo da se vjenča s bratovom udovicom. On tako učini, uvjeren da će sud otkriti da je spis, na neki način, nevaljan. Wolsey je spreman izjaviti da taj brak podliježe sumnji. Ali ne zna, tako kaže Henryju, kako mu legatski sud može pomoći, osim u ovom pripremnom stadiju - Katherine će, bez ikakve sumnje, Rimu uputiti priziv.

Šest su puta (bar koliko svijet zna) Katherine i kralj živjeli nadajući se nasljedniku. ,,Sjećam se zimskog djeteta”, govori Wolsey. ,,Thomase, pretpostavljam da tada nisi bio u Engleskoj. Kraljicu su obuzeli neočekivani bolovi i princ se rodio prerano - baš na prijelazu godine. Nije bio star ni vremena kad sam ga držao u naručju; susnježica je tukla po oknima, sobu je osvjetljavalo ognjište. Mračilo se već oko tri sata, a te noći snijeg je prekrio sve tragove ptica i zvijeri, prebrisao svaki trag staroga svijeta i sve su naše boli minule. Nazvali smo ga Novogodišnjim princem. Rekli smo da će biti najbogatiji, najljepši, najodaniji. Cijeli London blještao je od slavlja... Disao je pedeset i dva dana, izbrojio sam svaki od njih. Da je poživio, mislim da bi naš kralj bio - neću reći bolji kralj što teško da može biti - gorljiviji kršćanin.

Sljedeće dijete bio je dječak koji je umro za sat vremena. Ljeta 1516. rodila se kći, princeza Mary, malena no živahna. Godinu zatim kraljica je pobacila muško dijete. Još jedna malena princeza poživjela je samo nekoliko dana; ime bi joj bilo Elizabeth - po kraljevoj majci.

Kardinal kaže da kralj ponekad zbori o svojoj majci, Elizabeth Plantagenet, i da mu tada suze naviru na oči. Znaš, bila je gospa prelijepa i spokojna, krotko je trpjela sve nedaće koje joj je Bog poslao. Ona i stari kralj bili su blagoslovljeni brojnom djecom iako su neka od njih umrla. Na to će kralj reći, majka i otac dobili su moga brata Arthura nakon samo godinu dana braka, a za njim je ubrzo slijedio još jedan sin, ja. Zašto sam onda ja, nakon dvadeset godina, ostao s jednom krhkom kćeri koju može razoriti prvi zapuh vjetra?

Sada taj već dugo vjenčani par u ponor povlači smućena svijest o grijehu. Neki kažu da bi možda bilo milosrdno osloboditi ih. ,,Sumnjam da Katherine misli tako”, kaže kardinal. ,,Kad bi kraljici na duši ležao grijeh, ona bi ga okajala. Makar to trajalo još dvadeset godina.”

Što sam učinio - Henry pita kardinala. Što sam učinio ja, što je ona učinila, što smo učinili zajedno? Kardinal mu ne može odgovoriti iako mu srce krvari zbog njegovog najdobrodušnijeg vladara; nema odgovora koji bi mogao uputiti, a u pitanju otkriva i nešto, ne posve iskreno; on misli, iako to neće izreći osim u malenoj prostoriji, sam sa svojim poslovnim suradnikom, da se nijedan razuman čovjek ne može klanjati Bogu toliko osvetoljubivom, te da vjeruje kako je kralj razuman čovjek. ,,Samo pogledaj primjere”, kaže. ,,Dekan Colet, taj veliki učenjak.

Bio je jedno od dvadeset dvoje djece, od kojih je samo jedno preživjelo najraniju mladost. Neki bi iznijeli pretpostavku da su sir Henry Colet i njegova supruga vjerojatno bili čudovišno izopačeni i ozloglašeni diljem kršćanskoga svijeta kad ih je snašla takva pohara s neba. A u zbilji, sir Henry bio je londonski gradonačelnik...”

,,Dvaput.”

,,... i skupio veliko bogatstvo; dakle, Svemogući ga nije ponizio ni na koji način, nego mu je, upravo suprotno, udijelio sve znake božanske milosti.”

Našu djecu ne ubija ruka Božja. Ubijaju ih boleštine, glad i rat, ugrizi štakora, loš zrak i mijazme iz kužnih rupa; i loše žetve baš kao ovogodišnja i lanjska; i nemarne dadilje. On kaže Wolseyju: ,,Koliko je godina sad kraljici?”

,,Mislim da će biti četrdeset dvije.”

,,I kralj tvrdi da ona više ne može imati djecu? Kad sam se rodio, majci mi je bilo pedeset dvije.”

Kardinal se zagleda u njega. ,,Jesi siguran?” kaže i onda se nasmije; to je radostan, spokojan smijeh koji čovjeka tjera da pomisli kako je dobro biti crkveni vladar.

,,Pa dobro, otprilike toliko. Više od pedeset.” U Cromwellovoj obitelji takvi su podaci uvijek pomalo mutni.

,,Je li preživjela tu strahotu? Preživjela je? Čestitam oboma. Samo, nemoj to pričati uokolo, može?”

Živući ishod kraljičinih trudova sićušna je Mary - istini za volju i nije cijela princeza, možda više dvije trećine. Vidio ju je kad je s kardinalom bio na dvoru i pomislio da je velika gotovo kao njegova kći Anne, mlađa dvije-tri godine.

Anne Cromwell čvrsta je djevojčica. Princezu bi pojela za doručak. Baš kao i Bog svetoga Pavla, ona ne poštuje nikoga, a njezine oči, malene i postojane baš kao očeve, hladno prelaze preko onih koji je naljute; u obitelji se šaljivo pitaju kakav će London biti kad naša Anne postane gradonačelnica. Mary Tudor bljedunjava je i mudra lutkica lisičje boje kose; govori ozbiljnije od prosječnog biskupa. Jedva joj je bilo deset kad ju je otac otpremio u Ludlow da tamo stoluje kao princeza od Walesa. Tamo se vjenčala Katherine; tamo je preminuo Arthur,njezin suprug; tamo je i sama zamalo umrla od ovogodišnje epidemije i onda je ležala napuštena, slaba i zaboravljena, sve dok udova staroga kralja iz vlastite kese nije platila da je vrate u London - patnja,dan za danom - u nosiljci. Katherine je skrivala - skriva toliko toga - i najmanji trag boli rastanka s kćeri. Ona sama kći je kraljice koja vlada. Zašto Mary ne bi vladala Engleskom? Ona je to shvatila kao znamen kraljeva zadovoljstva.

Sad zna da tomu nije tako.

Netom što je tajna istraga otpočela, Katherineina nagomilana nezadovoljstva prokuljala su svom silinom. Ona tvrdi da je sve to kardinalova krivnja. ,,Rekao sam

ti”, govori Wolsey. ,,Rekao sam ti da će biti tako. Traži li u tome kraljeve prste? Traži li u tome kraljevu volju? Ne, ona za nije kadra. U njezinim očima, kralj je bezgrešan.”

Kraljica tvrdi da je Wolsey, otkad se uzvisio u kraljevoj službi, rovario da je ukloni s njezinog pravom stečenog položaja savjetnice i povjerenice. Ona kaže, poslužio se svim mogućim sredstvima da me otjera od kralja kako ne bih znala ništa o njegovim naumima, i kako bi on, kardinal, mogao pravljati svime. Spriječio je moje susrete sa španjolskim veleposlanikom. U mome domaćinstvu njegove su uhode - moje žene uhode me za njega.

Kardinal umorno kaže, nikad nisam volio Francuze, čak ni Imperatora; milio mi je mir. Nisam je spriječio da se viđa sa španjolskim veleposlaikom, samo sam iznio prilično razuman zahtjev da se ne smiju sastajati nasamo,kako bih mogao provjeriti kakve joj on insinuacije i laži iznosi. Gospe u njezinome domaćinstvu engleske su plemkinje koje imaju pravo dvoriti svoju kraljicu; što bi ona, samo Španjolce nakon trideset godina u Engleskoj? A što se tiče toga da sam je odalečio od kralja, kako sam to mogao učiniti? Godinama je ponavljao isto: ,,kraljica to mora vidjeti”, i ,,Katherine bi rado to čula, moramo odmah do nje”. Nije živjela gospa koja bi bolje poznavala suprugove potrebe.

One su njoj znane, samo što se, prvi put, odbija njima pokoriti.

Treba li žena ustrajati u pokornosti supruge kad će je ishod toga svrgnuti s položaja supruge? On sam, Cromwell, divi se Katherine i; rado je gleda kako kroči kraljevskim palačama, široka koliko i visoka, utegnuta u halje toliko načičkane draguljima da djeluju načinjene manje zbog ljepote, a više da odbiju udarce mača. Njezina kestenjasta kosa izblijedjela je i prošarana je sijedima; zagurana pod krutu poculicu nalik skromnim krilima gradskoga vrapca. Pod haljinom ona nosi habit franjevačke opatice. Wolsey kaže, uvijek se potrudi otkriti što ljudi nose ispod odjeće. U nekom ranijem razdoblju života to bi ga iznenadilo - naime, vjerovao je da pod odjećom ljudi nose vlastitu kožu.

Kardinal kaže da postoje brojni presedani koji mogu pripomoći kralju u njegovim trenutačnim problemima. Kralju Luju XII. bilo je dopušteno odbaciti prvu suprugu. I još bliže njemu - njegova rođena sestra Margaret prvo se udala za kralja Škotske, zatim se razvela od drugoga supruga i ponovno udala. I kraljev najbolji prijatelj, Charles Brandon, trenutačno u braku s njegovom sestrom Mary, ranije je živio u savezu razvrgnutom pod okolnostima koje teško podnose ikakvu istragu.

Suprotiva tomu stoji činjenica da se crkva ne bavi poslima razvrgavanja sklopljenih brakova, a ni proglašavanja djece nezakonitom. Ako dopuštenje skriva tehničke nesklapnosti, zašto ga se ne bi popravilo novim? Wolsey tvrdi da bi papa Klement mogao tako razmišljati.

Kad on to izrekne, kralj počne vikati. On je kadar zanemariti viku - čovjek se navikne - i sad promatra kako se ponaša kardinal dok mu oluja tutnji preko glave; blag smiješak, uljudnost, sućut; čeka spokoj koji će uslijediti. No, Wolsey se uznemiri, čeka Boleynovu kćer - ne onu laku, nego onu mlađu, onu bez grudi - da

okonča svoje prepredene pregovore i zadovolji kralja. Kad bi se to zbilo, kralj bi vedrije gledao na život i manje govorio o vlastitoj savjesti; uostalom, kako bi i mogao, sputan oklopom? Neki iznose tvrdnje da se ona pogađa s kraljem; neki govore da želi postati novom suprugom, što je upravo smiješno, kaže Wolsey, no kralj je zatravljen, pa se vjerojatno ne buni, bar ne pred njom. On je kardinalu skrenuo pozornost na smaragd što ga nosi lady Anne, upoznao ga je s podrijetlom i cijenom. Kardinal izgleda potreseno.

Nakon sramote s Harryjem Percyjem, kardinal je Anne poslao k njezinoj obitelji u Hever, no njoj je nekako uspjelo vratiti se na dvor, uvući se među kraljičine dame, i sad nikad ne zna gdje je ona i hoće li mu Henry izmaći iz stiska zato što je lovi diljem zemlje. Pomišlja da pozove njezinoga oca, sir Thomasa, i da ga ponovno prekori, samo - čak i da se ne spominje ona prastara glasina o Henryju i gospi Boleyn - kako je muškarcu moguće objasniti da će mu i druga kći biti kurva ako mu je kurva bila ona prva; optužiti ga da ih ubacuje u nekakva obiteljska posla?

,,Boleyn nije bogat”, kaže on. ,,Uhvatit ću ga ja. I obračunati mu. I kredite i dugove.”

,,Ah, to,” kaže kardinal, ,,ti si veliki meštar praktičnih rješenja dok ja, kao crkvenjak, moram paziti da otvoreno ne preporučim da moj vladar krene pomno smišljenim putem preljuba.” Premješta pera po stolu, kopa po papirima. ,,Thomase, ako ikad... kako da kažem...”

On ne može zamisliti što bi kardinal mogao izreći.

,,Ako ikad postaneš blizak kralju, ako slučajno otkriješ, moguće nakon što ja odem...”Nije lako govoriti o ne-postojanju, čak i kad čovjek unaprijed naruči vlastitu grobnicu. Wolsey ne može zamisliti svijet bez Wolseyja.

,,Ma, dobro. Znaš da bih te rado dao njemu u službu i nikad te ne tražio natrag, no problem je...”

Putney, pomisli on. To je kruta činjenica. Budući da nije pripadnik crkve, ne postoje crkveni naslovi koji bi je ublažili, onako kako su omekšali krutu stvarnost Ipswicha.

,,Pitam se,” govori Wolsey, ,,bi li imao strpljenja za našeg gospodara-suverena? Negdje oko ponoći kad je budan, i pije i cereka se s Brandonom, ili pak pjeva, a papiri od toga dana još nisu potpisani i kad ga pritisneš on kaže, sad ću u postelju, sutra ćemo u lov... Ako ti se ukaže prilika da mu služiš, morat ćeš ga prihvatiti onakvoga kakav on jest, vladar koji voli užitke. A on će tebe morati prihvatiti onakvoga kakav jesi, kao jednoga onih uglatih borbenih pasa koje ljudi niska roda vode na konopcima. Doduše, Tome, imaš ti povremene izboje šarma.”

Sama pomisao da bi on ili itko drugi preuzeo Wolseyjev utjecaj na kralja jednako je suluda kao i mogućnost da Anne Cromwell postane londonskom gradonačelnicom. Ipak, on to ne odbacuje u potpunosti. Poznata je priča Ivani Orkanskoj - i priča ne mora skončati na lomači.

Vraća se kući i priča Liz o psima za borbe. Ona to također smatra zapanjujuće prikladnim. Prešuti joj ono o povremenim izbojima šarma, za slučaj da je riječ o pojavi primjetnoj samo kardinalu.

Istražno vijeće sprema se raspustiti i problem ostaviti za kasnija savjetovanja, kad iz Rima stignu vijesti da su Imperatorove španjolske i njemačke snage, ne primivši plaću već mjesecima, poharale Sveti grad i tako se naplatile; pljačkaju riznice, kamenuju umjetnička djela.Groteskno odjeveni u ukradene halje, siluju rimske žene i djevice. Na tlo obaraju statue i opatice, razbijajući im glave na pločnicima. Običan vojnik ukrao je vršak koplja koji je Kristu probio bok i pričvrstio ga na svoje ubojito oružje. Njegovi drugovi razvalili su stare grobnice i iz njih izbacili ljudski prah da ga raznese vjetar. Tiber nabujao od svježih trupala; priklani i zadavljeni ljuljuškaju se uz obale. Najteža vijest glasi da je papa postao zatočenik. Kao mladi imperator, Karlo je službeno zadužen za te trupe i vjerojatno će im nametnuti svoju vlast iskoristiti priliku koja mu se ukazala. Rasprava o braku kralja Henryja stavljena je u zapećak. Karlo je nećak kraljice Katherine, i sve dok je u Imperatorovim rukama, papa Klement vjerojatno neće povoljno gledati na bilo kakve prizive svog engleskog legata.

Thomas More kaže da carske snage za zabavu živu djecu peku na ražnju. Da ne bi, kaže on. Čujte me, vojnici ne čine takvo što. Previše su zaposleni odnoseći sve što je moguće pretvoriti u gotov novac.

Dobro je poznato da More ispod odjeće nosi prsluk od kostrijeti. Bičuje se malenim bičem - onakvim kakvima se koriste neki vjerski redovi. Tomasu Cromwellu iz misli ne izlazi činjenica da netko izrađuje ta sredstva svakodnevnog mučenja. Netko konjsku dlaku grebena u grube gvalje, zatim ih veže i zasijeca tupe vrhove znajući da im je svrha da se slome pod kožom i stvore krvave rane. Izrađuju li ih redovnici, pletu li ih i režu u pravedničkome gnjevu, cerekaju se pomišljajući na bol koju će nanijeti nekim neznancima? Plaća li se običnim seljacima - kako? po tucetu? - da izrađuju bičeve s navoštenim čvorovima? Bave li se time radnici na imanju tijekom pustih zimskih mjeseci? A kad im novcem plate taj pošten posao, pomisle li proizvođači na ruke koje će primiti njihove rukotvorine?

On misli, ne moramo prizivati bol. Ona nas čeka - i prije nego što mislimo. Raspitajte se među rimskim djevicama.

Također pomisli da bi si ljudi trebali pronaći neke pametnije poslove.

A sad se, kaže kardinal u tom času, malo odmaknimo od stanja stvari. Njega muči neki istinski nemir; oduvijek mu je bilo jasno da je papinska neovisnost jedna od tajni europske stabilnosti, niti u francuskim niti u imperatorskim pandžama. Njegov britki um već hita tragajući za nekom prednošću za Henryja.

Pretpostavimo, kaže on - u ovoj krizi pretpostavit ću da papa Klement smjera kršćanski svijet održati skupa - pretpostavimo da prijeđem Kanal, zastanem u

Calaisu i tamo umirim naše te ugušim svaku nepovoljnu glasinu, zatim se uputim u Francusku gdje, licem u lice, razgovaram s njihovim kraljem, a nakon toga krenem do Avignona gdje znaju kako ugostiti papinski dvor i gdje mesari, pekari, svjećari, krčmari i naročito kurve žive u nadi sve te mnoge godine. Tamo bih pozvao kardinale na sastanak, osnovao vijeće tako da se crkvena vlast može okrenuti svojim poslima sve dok Njegova Svetost trpi Imperatorovo gostoprimstvo. Ako se među poslima toga savjeta nađe i kraljev osobni problem, bi li bilo pravično toliko kršćanskog vladara tjerati da čeka razrješenje vojne krize u Italiji? Zar ne bismo mi mogli presuditi? U granicama je i ljudske i anđeoske dovitljivosti papi Klementu doturiti poruku, pa čak i u zatočeništvu, a isti bi ti ljudi, ili anđeli, donijeli njegov odgovor - koji bi sigurno podržao naš pravorijek, budući da smo saslušali sve činjenice. A poslije, naravno, kad vrijeme prođe - i kad ćemo se sjećati toga dana - i kad papa Klement bude ponovno uživao punu slobodu, bit će toliko zahvalan što se u njegovoj nenazočnosti održao savršen red, da će one sitnice poput potpisa ili pečata biti samo formalnost. Voila - i kralj Engleske postaje neoženjen.

No prije nego što se sve to zbude, kralj mora razgovarati s Katherine; ne može vječno loviti drugdje dok ga ona očekuje, strpljivo, neumoljivo, postavljajući mu u svojim odajama mjesto za večerom. Mjesec je lipanj 1527; svježe obrijan i nakovrčan, visok i još vitak iz nekih uglova, u bijeloj svili,kralj kroči prema odajama svoje supruge. Hoda obavijen mirisnim oblakom načinjenim od esencije ruža; kao da posjeduje sve ruže, kao da posjeduje sve ljetne noći.

Glas mu je prigušen, blag, uvjerljiv, prepun žaljenja. Kaže, kad bi bio slobodan, kad ne bi bilo zapreka,nju bi, među svim ženama, odabrao za svoju suprugu. Nedostatak sinova ne bi bio važan - neka se vrši volja Božja. Ne bi mu bilo ništa draže nego da se ponovno vjenčaju - ovaj put zakonski. No, kako je tako je; to je neizvedivo. Bila je bratova supruga. Njihov savez uvrijedio je Božje zakone.

Moguće je čuti što govori Katherine. To ruševno tijelo, na kupu držano steznicima i vrpcama, u sebi nosi glas koji može doprijeti do Calaisa; odande odjekuje do Pariza, odavde do Madrida, do Rima. Ona brani svoj položaj, drži se svojih prava - dotle se tresu okna, odavde sve do Konstantinopola.

Kakva je to žena, dobaci na španjolskom Thomas Cromwell nikomu posebno.

Sredinom srpnja kardinal otpočinje pripreme za putovanje preko Kanala. Toplo vrijeme Londonu je donijelo groznice i grad se prazni. Nekoliko ih je već skončalo pod zemljom, dok još mnogi zamišljaju da pate od boljetice i žale se na glavobolje i bolne udove. U dućanima se govori samo o pilulama uvarcima, a fratri po ulicama unosno trguju svetačkim medaljonima. Ta nas je kuga zahvatila ljeta 1485., s vojskama koje su nam donijele prvog Henryja Tudora. Sada svakih nekoliko godina puni groblja. Ubija u danu. Veseli na doručku, glasi izreka, mrtvi do podne.

Kardinal osjeća olakšanje zbog odlaska iz grada, iako ne može otputovati bez pratnje prikladne crkvenom velikodostojniku. Mora kralja Francoisa uvjeriti da se potrudi i u Italiji papu Klementa oslobodi vojnim pohodom; kralja Francoisa mora

uvjeriti u prijateljstvo i pomoć engleskoga kralja koju će pružiti ne dajući mu ni vojsku ni novac. Ako mu Bog podari povoljan vjetar, sa sobom će donijeti ne samo poništenje nego i sporazum o međusobnoj ispomoći Engleske i Francuske, sporazum od kojeg će zadrhtati golema čeljust mladog imperatora i iscijediti suzu iz njegovog sitnog habsburškog oka.

Zašto onda nije još bolje raspoložen dok se šeće svojim privatnim odajama u York Placeu? ,,Što ću dobiti, Cromwelle, ako izvučem sve što zatražim?Odbacit će kraljicu kojoj sam mrzak, a ako kralj ustraje u svojoj ludosti, vezat će se s Boleynovima kojima sam također mrzak; djevojka me ima na zubu,od oca sam joj godinama radio budalu, a njezin ujak, Norfolk, najradije bi me vidio mrtvog u jarku. Misliš li da će kuga minuti dok se vratim? Govore da nam sve to šalje Bog, no ne mogu se pretvarati da znam Njegove naume. Dok sam na putu, i ti bi trebao otići iz grada.” On uzdahne - zar je kardinal njegov jedini posao? Nije; on je samo pokrovitelj koji zahtijeva potpunu i neprekidnu brigu. A posao vječno raste. Kad radi za kardinala, u Londonu ili drugdje, vlastite troškove kao i troškove ljudi koje šalje po Wolseyjevim poslima plaća iz vlastitoga džepa. Kardinal mu kaže, nadoknadi si troškove i vjeruje mu da će povrh uzeti pošten postotak - on se ne prepire jer ono što je dobro za Thomasa Cromwella,dobro je i Thomasu Wolseyju - i vice versa. Pravnička praksa mu cvjeta, u mogućnosti je pozajmljivati novac uz kamatu te ugovarati zamašnije zajmove na međunarodnom tržištu, za što uzima posredničku naknadu. Tržište je nemirno - vijesti iz Italije nikad nisu dobre dva dana zaredom - no kao što neki imaju dobar nos za konjetinu ili tovnu stoku, tako i on ima dobar nos za rizik. Veći broj plemenitaša njegovi su dužnici, ne samo zbog ugovaranja zajmova nego i zato što im je imanja učinio isplativijima. Pritom nije otimao zakupcima nego je, kao prvo, zemljoposjedniku dao ispravnu sliku vrijednosti zemlje, količine prinosa, zaliha vode, mogućnosti za gradnju i zatim procijenio ukupne mogućnosti; onda bi za upravitelje postavio bistre ljude i s njima utemeljio sustav vođenja knjiga smislen na godišnjoj razini i otporan na provjere. Među gradskim trgovcima tražen je kao savjetnik kad su u pitanju prekomorski trgovinski partneri. Povremeno obavlja i arbitraže, većinom u trgovinskim raspravama, budući da se njegovoj sposobnosti da procijeni činjenice slučaja i donese brzu i nepristranu odluku vjeruje ovdje kao i u Calaisu i Antwerpenu. Ako vi i protivnik želite, u najmanju ruku, uštedjeti troškove i ne čekati na sudsko saslušanje, onda je Cromwell, za naknadu, pravi čovjek - a prilično često ima ugodnu povlasticu zaključiti slučaj na zadovoljstvo obiju strana.

To su njegovi dobri dani - svaki dan borba u kojoj može pobijediti. ,,Kako vidim, još služiš onom svom hebrejskom Bogu”, dobacuje sir Thomas More. ,,Bolje rečeno, svom idolu Lihvi.” Samo, kad se More, učenjak poštovan diljem Europe, budi u Chelseaju s nadom jutarnjih molitvi na latinskome, on sam budi se u Stvoritelju koji govori hitrom sajmišnom šatrom; kad se More priprema za seansu samokažnjavanja, on i Rafe jurcaju ulicom Lombard kako bi saznali dnevni tečaj. Istini za volju, on baš i ne trči; stara rana ponekad ga zateže, a kad je umoran stopalo mu se okreće na unutra, kao da hoda prema samome sebi. Ljudi govorkaju da mu je to uspomena na ljeto s Cesareom Borgijom. Drage su mu priče koje raspredaju o njemu. A gdje je sad Cesare? Mrtav.

,,Thomas Cromwell?” kažu ljudi. ,,To je sjajan tip. Znate li da naizust zna cijeli Novi zavjet?” On je pravi čovjek ako dođe do rasprave o Bogu; on je pravi čovjek koji će vašim zakupcima iznijeti dvanaest čvrstih razloga zašto je cijena najma poštena. On je čovjek koji će pronaći prečace kroz pravne zavrzlame koje su vas kinjile posljednje tri generacije, ili da vam uplakanu kćer nagovori na brak za koji se klela da na nj nikad neće pristati. Prema životinjama, ženama i sramežljivim parničarima odnosi se opušteno i blago; istovremeno, vjerovnike tjera u suze. Možete s njim razgovarati o rimskim carevima, i kod njega, po razumnoj cijeni, nabaviti venecijansko staklo. Ako odluči govoriti, ne može ga nadmašiti nitko. Nitko nije toliko stamen kad burze padaju, a uplakani muškarci stoje po ulicama i deru kreditna pisma. ,,Liz,” kaže on jedne noći, ,,vjerujem da ćemo za godinu-dvije biti bogati.”

Ona crnim vezom veze Gregoryjeve košulje; vez je isti onaj koji rabi kraljica budući da sama veze kraljeve košulje.

,,Da sam na Katherineinom mjestu, ostavio bih iglu u košulji”, kaže on.

Ona se zakikoće. ,,Znam da bi.”

Lizzie je naglo zašutjela i ukočila se nakon što joj je ispričao kako je kralj govorio tijekom susreta s Katherine. Tada joj je rekao da se trebaju razvesti i čekati pravorijek o njihovu braku; možda bi se ona povukla s dvora? Katherine je odbila; rekla je da to nije moguće; rekla je da će savjet potražiti kod stručnjaka za kanonsko pravo, a da bi njemu samome bilo pametnije okružiti se boljim pravnicima i boljim svećenicima; nakon što je vika utihnula, ljudi koji su pritiskali uši o zid čuli su Katherine kako plače. ,,Njemu nije drago kad ona plače.”

,,Muškarci govore”, Liz posegne za nožicama, ,,'ne mogu podnijeti kad žena plače' - baš kao što ljudi kažu: 'Ne mogu trpjeti to vlažno vrijeme.' Kao da plač nema nikakve veze s njima, muškarcima. Kao da se zbude samo od sebe.”

,,Ja te nikad nisam otjerao u plač, je li tako?”

,,Samo od smijeha”, odvrati ona.

Razgovor polagano prijeđe u spokojnu šutnju; ona veze vlastita razmišljanja; on smišlja što učiniti s novcem. Preko sveučilišta u Cambridgeu potpomaže dvojicu mladih školaraca koja ne pripadaju obitelji; dar neka blagoslovi darovatelja. Možda bih mogao povećati stipendije, pomišlja on i: ,,Mislim da bih trebao napisati oporuku”, kaže.

Ona ga uhvati za ruku. ,,Tome, nemoj umrijeti.”

,,Blagi Bože, neću, ne planiram ništa slično.”

I razmišlja, možda još i nisam bogat, ali imam sreće. Kad samo pomislim kako sam se izvukao ispod Walterove čizme, iz Cesareova ljeta i bezbroj gadnih noći u zabačenim uličicama. Muškarci bi, navodno, svoju mudrost trebali prenositi sinovima; on bi dao sve što ima kad bi svog sina mogao zaštititi samo od četvrt onoga što znade. Otkud Gregoryju tako blag značaj? Sigurno su za to zaslužne

majčine molitve.Richard Williams, Katin mali, oštar je, bistar i otvoren. Christopher, sin njegove sestre Bet,također je promućuran i sposoban. A tu je i Rafe Sadler komu vjeruje kako bi vjerovao i vlastitim sinovima; još nismo dinastija, razmišlja, no i to je neki početak. Takvi trenuci spokoja prava su rijetkost jer mu je kuća svakodnevno puna ljudi, ljudi koji žele prijam kod kardinala. Zatim, tu su slikari koji traže temu. Ima tu strogih nizozemskih učenjaka s knjigama pod miškama, trgovaca iz Lubecka koji nadugo i naširoko prepričavaju sumorne njemačke viceve; putujućih glazbenika koji ugađaju nepoznata glazbala i bučnih konklava predstavnika talijanskih banaka; tu su alkemičari koji nude recepte i astrolozi koji nude blistave budućnosti,samotni poljski trgovci krznima koji su navratili provjeriti govori li itko njihovim jezikom; zatim tiskari, graveri, prevoditelji i šifranti; pa pjesnici, vrtni arhitekti, kabalisti i geometri. Gdje li su samo noćas?

,,Tiho”, kaže Liz. ,,Poslušaj kuću.”

Isprva, ni zvuka. A onda zaškripe grede; dišu. U dimnjacima se meškolje ptice koje su se u njima ugnijezdile. S rijeke puše povjetarac i lagano njiše vrhove krošanja. A onda začuju djecu kako dišu u snu, zamišljaju ih po drugim sobama. ,,Dođi u postelju”, kaže on.

Kralj to ne može reći svojoj supruzi. I, bez imalo vajde, ženi za koju tvrde da je voli.

Kardinalove brojne putne torbe pripremljene su za Francusku, a i njegova pratnja blista gotovo jednako kao i prije sedam godina na Polju zlatnoga sukna. Prije ukrcaja, njegov itinerar je opušten - Danford, Rochester, Faversham, Canterbury tri-četiri dana, molitve u Becketovu svetištu.

Dakle, Thomase, kaže on, ako doznaš da je kralj osvojio Anne, istoga dana šalji pismo. Vjerovat ću samo ako čujem od tebe. Kako ćeš znati da se zbilo? Mislim da ćeš shvatiti po njegovu licu.Ako ti se ne ukaže čast da ga vidiš? Mudro pitanje. Žalim što te nisam predstavio; trebao sam iskoristiti priliku kad mi se pružila.

,,Ako Anne kralju ne dosadi ubrzo,”on govori kardinalu, ,,ne vidim što vam je činiti. Znamo da si vladari ugađaju, i obično je moguće bar dijelom prikriti njihove čine. Ali, što dobiva od Boleynove kćeri? Što mu donosi? Nikakav sporazum. Ni zemlje. Ni novac. Kako to možete predstaviti kao dostojnu partiju?”

Wolsey sjedi, nalaktio se na stol, prstima prekriva sklopljene vjeđe. Duboko udahne i progovori - progovara o Engleskoj.

Albion je nemoguće pojmiti, govori, osim ako čovjek nije kadar vratiti se u vrijeme kad se o Albionu još nije sanjalo. Moraš se vratiti prije Cezarovih legija, u vrijeme kad su kosti divovskih životinja i ljudi ležale na mjestu na kojem će jednoga dana niknuti London. Moraš se vratiti do Nove Troje, do Novog Jeruzalema, do grijeha i zločina kraljeva koji su jahali pod Arthurovim podrtim stjegovima, ženili se ženama koje su izlazile iz mora i legle se iz jaja, ženama s krljuštima, perajama i

perjem - u usporedbi s njima, savez s Anne ne djeluje toliko neobično. To su drevne priče, kaže on, no neki, ne zaboravimo to, i dalje u njih vjeruju.

On govori o smrtima kraljeva; o tome kako je drugi Richard nestao u dvorcu Pontefract gdje je ubijen ili je umro od gladi; kako je četvrti Henry, uzurpator, umro od gube koja mu je toliko unakazila i sažela tijelo da je bio velik poput lutke ili djeteta. Govori o pobjedama petoga Henryja u Francuskoj, i o cijeni, ne o novcu, kojom je isplaćen Agincourt. Govori o francuskoj kraljevni s kojom se vjenčao taj veliki vladar; bila je draga gospa, no otac joj je bio luđak, uvjeren da je načinjen od stakla. Iz tog braka - Henryja Petoga i Staklene Kraljevne - rodio se sljedeći Henry i vladao Engleskom mračnom poput zime, hladnom, jalovom, buntovnom. Edward Plantagenet, sin vojvode od Yorka, stigao je kao prvi vjesnik proljeća - bio je rođen u Ovnu, znaku pod kojim je stvoren cijeli ovaj svijet.

Kad je Edwardu bilo osamnaest, prigrabio je kraljevstvo, zbog znamena koji je primio. Njegove snage bile su zabludjele i umorne od boja; bili su to najmračniji trenuci jednog od najmračnijih ljeta Gospodnjih, i netom je primio vijest koja ga je trebala slomiti: njegova oca i najmlađega brata zarobile su, ponižavale i zaklale Lancasterove snage. Bila je Svijećnica; skutrivši se u šatoru, okružen generalima, molio se za poklane duše. Stigao je i Sveti Blaž, 3. veljače, crn i leden. U deset sati izjutra, na nebu su se izdigla tri sunca - tri mutna, srebrna diska, titrava i zamagljena pahuljama mraza. Trake svoga svjetla rasula su po tužnim poljima, po prokislim šumama uz velšku granicu, po njegovim obeshrabrenim i neplaćenim vojnicima. Njegovi su ljudi klečali u molitvi na smrznutome tlu. Njegovi vitezovi poklonili su se nebu. Cijeli njegov život dobio je krila i poletio je. U tom slapu zasljepljujućeg svjetla ugledao je vlastitu budućnost. Vidio je kad nitko drugi nije mogao vidjeti - a to znači biti kralj. Tijekom boja kod Mortimerova raskrižja zarobio je nekog Owena Tudora. Odrubio mu je glavu na sajmištu u Herefordu i ostavio je da trune na tamošnjem raspelu. Neka nepoznata žena donijela je lavor vode i umila odrubljenu glavu; počešljala je okrvavljenu kosu.

Otada pa nadalje - od Svetoga Blaža kad su zasjala tri sunca - svaki put kad bi povukao mač, izvukao bi ga i pobijedio. Tri mjeseca poslije našao se u Londonu i postao kralj. No nikad više nije vidio vlastitu budućnost, nikad tako jasno kao te godine. Smućen, teturao je vlastitim kraljevanjem kao kroz maglu. U potpunosti je pao u ruke astrolozima, prorocima i fantastima. Nije se oženio, što je trebao učiniti zbog međunarodnog položaja, nego se upetljao u niz napola održanih, napola prekršenih obećanja s nepoznatim brojem žena. Jedna od njih bila je Talbotova, zvala se Eleanor - što je kod nje bilo toliko osobito? Govorilo se da, po ženskoj liniji, potječe od žene koja je bila labud. I zašto je, na kraju, svoju nježnost poklonio udovi lankasterskog viteza?Zato što mu, kako su tvrdili neki, od njezine hladne, plavokose ljepote uzavri krv? Baš i ne - zato što je tvrdila da potječe od žene-zmije, Melusine, koju možeš vidjeti kako se, u starim pergamentima, obavija oko drveta spoznaje i vlada savezom Mjeseca i Sunca. Melusine se cijeloga života pretvarala da je obična kraljevna i smrtnica, no jednoga ju je dana njezin suprug ugledao golu i spazio zmijski rep. Dok mu je klizila iz stiska, prorekla je da će njezina djeca osnovati dinastiju koja će vladati dovijeka - bit će bezgranično moćni,za što jamči sam vrag. Iskliznula je, reče kardinal, i nitko je više nikada nije vidio.

Neke svijeće su ugasnule; Wolsey ne traži nove. ,,Dakle, shvaćaš,” kaže, ,,savjetnici kralja Edwarda smjerali su ga vjenčati s francuskom kraljevnom. Baš... baš kao što sam ja namjeravao. Vidiš li što se dogodilo umjesto toga. Gledaj kako je odabrao.”

,,Koliko je otad već prošlo? Od Melusine?”

Kasno je; utihnula je cijela velika palača York Placea; grad sniva; rijeka paluca u rukavcima, naplavljuje svoje obale. U takvim pitanjima, kaže kardinal, ne postoji mjera vremena; ti dusi klize nam iz ruku kroz eone, zmijoliki, promjenjivi, skriveni.

,,Ali, žena s kojom se vjenčao kralj Edward - donijela je, nije li tako, pravo na kastiljansko prijestolje? Sve jako drevno i jako nejasno.”

Kardinal kimne. ,,To je bilo značenje triju sunaca. Prijestolje Engleske, prijestolje Francuske i prijestolje Kastilje. Posljedično tomu, kad se naš sadašnji kralj vjenčao s Katherine, približavao se ostvarenju svojih drevnih prava. Doduše, mislim da se nitko nije usudio ta prava iznijeti kraljici Isabelli i kralju Ferdinandu. Ipak, valja zapamtiti i, s vremena na vrijeme, spomenuti da je naš kralj vladar triju kraljevstava. Iako svako ima svoga.”

,,Gospodaru, po vašem mišljenju, je li djed našega kralja, Plantagenet, odrubio glavu svom pradjedu Tudoru?”

,,To se zna. Samo se ne spominje.”

,,A Boleynovi? Mislio sam da su trgovci; jesam li trebao znati da imaju zmijske zube ili krila?”

,,Meštre Cromwelle, rugate mi se.”

,,Nipošto. Samo tražim najbolje podatke - s obzirom na to da mi prepuštate da u vaše ime nadzirem stanje.”

Kardinal zatim govori o ubojstvima. Govori o grijehu; o svemu što valja okajati. Govori o šestom kralju Henryju ubijenom u Toweru; o kralju Richardu, rođenom u znaku Škorpiona, znaku tajnih čina, odmazde i zloće. Na Bosworthu, tamo gdje je Škorpion umro, donijele su se loše odluke; vojvoda od Norfolka borio se na strani poraženih, i njegovi nasljednici ostali su bez vojvodstva. Morali su naporno raditi, naporno i dugo, da ga povrate. Čovjek se upita, kaže on, zašto Norfolk i danas drhti kad kralja obuzme bijes. Možda zato što pomišlja da će, zbog hira pobješnjela čovjeka, izgubiti sve svoje?

Kardinal primjećuje da njegov službenik sve pohranjuje u pamćenje; tako da progovara o kostima koje štropoću pod temeljima Towera, o kostima uzidanima u stubišta i samljevenima u blato Temze. Govori o dvojici iščezlih sinova kralja Edwarda, mlađi od dvojice bio je sklon tvrdoglavo se buniti i zamalo iz kraljevstva izgnao Henryja Tudora. Govori o zlatnicima koje je kovao Pretendent, na kojima je stajala poruka tudorskome kralju: ,,Dani su ti odbrojeni. Bio si vagnut na tezulji i nađen si prelagan.”

On govori o strahu koji je tada vladao; od povratka građanskoga rata. Za Katherine su ugovorom uglavili brak u Engleskoj, te su je nazivali 'princezom od Walesa' od njezine treće godine života; no, prije nego što joj je obitelj dopustila da isplovi iz Corune, naplatili su to krvlju i mesom. Henryja su zatražili da pozornost skrene na glavnog pretendenta Plantagenetove loze, nećaka kralja Edwarda i zlog kralja Richarda, koga je, još otkad je bio desetogodišnji dječak, držao u Toweru. Kralj Henry položio je oružje pred tim nježnim pritiskom; Bijela ruža, tada dvadeset četiri ljeta star, izveden je na Božje svjetlo i zrak da bi mu odrubili glavu. No, uvijek postoji još Bijelih ruža; Plantageneti se množe, iako ne bez nadzora. Uvijek će biti potrebe za novim ubojstvima; čovjek mora, kaže kardinal, za to imati želudac - vjerojatno je tako iako ga ja za to nikad nisam imao; uvijek obolim kad god se vrši neko smaknuće. Molim se za njih, za te drevne mrtve. Pomolim se čak, ponekad, i za zlog kralja Richarda, iako mi Thomas More govori da se taj peče u paklu.

Wolsey se zagleda u vlastite šake, vrti prstenje na prstima. ,,Pitam se”, mrmlja. ,,Pitam se koji je ovaj.” Oni kardinalu zavidni govore da posjeduje prsten koji vlasniku daje moć da leti i svojim neprijateljima nanosi smrt. Da otkriva otrove, umiruje divlje zvijeri, osigurava vladarevu naklonost i štiti od utapanja.

,,Mislim da drugi znaju, gospodaru. Uposlili su vješce da ga ovi pokušaju kopirati.”

,,Da sam znao, kopirao bih ga sam. I dao bih ga tebi.”

,,Jednom sam rukom uhvatio zmiju. U Italiji.”

,,Zašto si to učinio?”

,,Za okladu.”

,,Je li bila otrovnica?”

,,Nismo znali. To je bila bit oklade.”

,,Je li te ugrizla?”

,,Naravno.”

,,Zašto, naravno?”

,,U protivnom priča ne bi bila zanimljiva. Što da sam je živu i zdravu spustio na tlo i da je otpuzala?”

Kardinal se nasmije protiv volje. ,,Kako ću ja bez tebe”, kaže, ,,među onim lažljivim Francuzima?”

U kući u Austin Friarsu Liz leži u postelji, ali se meškolji u snu. Napola se probudi, izgovori mu ime i uvuče mu se u naručje. On joj poljubi kosu i kaže: ,,Djed našega kralja oženio je zmiju.”

Liz promrmlja: ,,Jesam li budna ili sanjam?” Otkucaj srca i ona klizne od njega, okrene mu leđa, izbaci ruku; on se pita o čemu će ona sanjati. On leži budan, razmišlja. Sve što je Edward postigao u bitkama, u osvajanjima, postigao je potpomognut novcem Medicijevih; njihova kreditna pisma bila su nemjerljivo važnija od znamenja i čudesa. Ako kralj Edward nije bio, kako tvrde mnogi, sin svoga oca, ako nije bio sin vojvode od Yorka; ako je majka kralja Edwarda, što vjeruju neki, sina začela s nekim časnim engleskim vojnikom, strijelcem imenom Blaybourne, i ako se Edward vjenčao ženom-zmijom, onda bi mu potomstvo moglo biti - nepouzdano; ta mu riječ padne na um. Ako je vjerovati starim pričama, a neki, ne zaboravimo u činjenicu, u njih uistinu vjeruju, onda je naš kralj dijelom strijelčevo kopile, dijelom skrivena zmija, dijelom Velšanin, a svi ti dijelovi dužni su talijanskim bankama... I on se ispruži, tone u san. Knjigovodstvo ga izdaje - sablasni svijet nadire tamo gdje su stajale stranice s brojkama. Kardinal kaže, uvijek se potrudi saznati što ljudi nose ispod odjeće, jer ne nose samo vlastitu kožu. Okreni kralja naopačke i otkrit ćeš njegove ljuskave pređe; njegovu toplu, čvrstu, zmijsku put.

Kad je u Italiji za okladu rukom uhvatio zmiju,morao ju je držati dok su ostali brojili do deset. Brojili su, prilično polagano, na nekim sporijim jezicima: eins, zwei, drei... Na četiri je zatečena zmija trznula glavom i ugrizla ga. Između četiri i pet stisnuo je jače. Tada su neki povikali: ,,Krvi ti Božje, puštaj je!” Neki su se molili, neki su kleli, neki su samo nastavili brojiti. Zmija je izgledala kao da joj je pozlilo; kad su svi izbrojili do deset, ne prije, blago je spustio smotanu zmiju na tlo i pustio je da otplazi u budućnost.

Nije osjećao bol, ali su se jasno vidjele dvije ubodne rane. Nagonski je posisao ranu, zamalo si je zagrizao zapešće. Zamijetio je, i to ga je zateklo, svoju intimnu, bijelu, englesku put s unutarnje strane zapešća; spazio je uske modrozelene žile u koje je zmija ubrizgala otrov.

Pokupio je dobitke. Želio je umrijeti, ali nikad nije umro. Ako se i promijenio, onda je samo ojačao, brže se skrivao, brže udarao. Nijedan milanski intendant nije ga mogao nadjačati, nijedan uvezeni bernski satnik nije izdržao mračnu slavu koja ga je pratila - prvo krv, onda cjenkanje. Noćas je vruće, srpanj; on spava; on sanja. Negdje u Italiji zmija ima mlade. Svoju mladunčad zove imenom Thomas; u svojim glavama nose slike Temze, blatnjavih, plitkih sprudova onkraj dohvata plime, onkraj dohvata valova.

Kad se probudi sljedećeg jutra, Liz još spava. Plahte su vlažne. Vruća je, zajapurena, lice joj je glatko kao u djevojke. Poljubi je u rub kose. Okus joj je slankast. Ona promrmlja: ,,Samo mi reci kad se vraćaš doma.”

,,Liz, ne idem”, kaže on. ,,Ne idem s Wolseyjem.” Ostavlja je. Njegov brijač došao ga je obrijati. U uglačanom zrcalu promatra vlastite oči. Djeluju zivo; zmijske oči. Kakav čudan san, pomišlja.

Dok se spušta u prizemlje, učini mu se da primijeti Liz kako ga slijedi. Učini mu se da je spazio bljesak njezine bijele kapice. Okrene se i kaže: ,,Liz, vrati se u postelju...” Ali nje nema tamo. Zabunio se. Pokupi papire i uputi se u Gray's Inn.

U tijeku je stanka. Posao nije legalan; raspravlja se o tekstovima, o Tyndaleovom prebivalištu (negdje je u Njemačkoj), a glavni je problem subrat odvjetnik (tko može reći da on ne bi trebao biti ovdje, u Gray's Innu?) imenom Thomas Bilney, također i svećenik, također i student Trinity Halla. Zovu ga 'Mali Bilney' zbog njegove niske pojave i crvolikih značajki; sjedi, izvija se na klupi i govori o svojim misijama među gubavcima.

,,Evanđelja su za mene med”, govori Mali Bilney, meškolji svojom malenom stražnjicom i maše usahlim nožicama. ,,Opijen sam riječju Gospodnjom.”

,,Za ime Isusovo, čovječe”, kaže on. ,,Ni ne pomišljaj da možeš isplaziti iz svoje rupe samo zato što kardinala nema. Sada londonski biskup ima odriješene ruke, a da i ne spominjemo našeg prijatelja iz Chelseaja.”

,,Mise, post, bdijenje, oprosti od čistilišta... sve redom beskorisno”, govori Bilney. ,,To mi se otkrilo. Istini za volju, preostaje nam samo otići u Rim i to raspraviti s Njegovom Svetosti. Siguran sam da će prihvatiti moj način razmišljanja.”

,,Misliš da su tvoja stanovišta originalna?” on mračno upita. ,,Ipak, možda i jest tako, oče Bilney. Ako već vjeruješ da će papa raširenih ruku dočekati tvoja razmišljanja o tim problemima.”

On izlazi, nitko nije voljan baciti se u vatru, bez obzira na poziv. Meštri, pripazite malo.

Rafea ne vodi na sastanke. U to pogibeljno društvo ne uvlači nijednog člana svog domaćinstva. Cromwellovo domaćinstvo pravovjerno je kao i svako londonsko, i jednako pobožno. Kako on kaže, moraju biti bez mrlje.

Ostatak dana nije vrijedan pamćenja. Kući bi se vratio i ranije da nije dogovorio susret u njemačkoj enklavi, Steelyardu, s čovjekom iz Rostocka i njegovim prijateljem iz Stettina koji se ponudio naučiti ga osnove poljskoga.

Strašniji je od velškoga, kaže on na kraju sastanka. Trebam mnogo vježbati. Dođite k meni doma, kaže on. Ako se najavite na vrijeme, ukiselit ćemo haringe; ako ne, onda što vas dopadne.

Nešto nije u redu kad čovjek stigne doma u šumrak, a baklje gore. Zrak je mirisan, ulazeći osjećaš se neopisivo dobro, osjećaš se mladim, nedirnutim. A onda spaziš užasnuta lica; spazivši tebe, ona se odvraćaju ustranu.

Mercy mu priđe i stane pred njim, no nema tu ni truna milosrđa.

,,Izgovori”, zamoli je on.

Odvrati pogled dok izgovara, strašno mi je žao.

On pomisli da je riječ o Gregoryju; pomisli da mu je sin umro. A onda napola shvati - jer, gdje je Liz? On je preklinje: ,,Izgovori to.”

,,Tražili smo vas. Rekli smo, Rafe, idi i provjeri je li u Gray's Innu, dovedi ga, ali su vratari rekli da vas nisu vidjeli cijeli dan. Rafe je rekao, vjeruj mi, pronaći ću ga, pročešljat ću cijeli grad; no vama ni traga.”

On se prisjeća jutra - mokre plahte, njezino znojno čelo. Liz, pomisli, zar se nisi borila? Da sam primijetio da ti prilazi smrt, zgrabio bih je i nasmrt premlatio; raspeo bih je protiv njezine volje.

Djevojčice su još budne iako ih je netko preodjenuo u noćne košulje - kao da je posve obična noć. Noge su im bose, a noćne kapice, okrugle, čipkaste, načinjene majčinom rukom, čvrsto su im svezane pod bradama. Anneino lice čist je kamen. Rukom steže Graceinu ruku. Grace ga upitno promatra. Gotovo ga nikad ne vidi; zašto je ovdje? No, vjeruje mu, bez otpora dopusti mu da je podigne u naručje. Našavši mu se na ramenu, zaspi istoga trenutka; tjemenom mu je zarovala pod bradu. ,,Anne,” kaže on, ,,sad moramo odnijeti Grace u krevet zato što je malena. Znam da ti se još ne spava, ali moraš leći pokraj nje zato što se može probuditi i može joj biti hladno.”

,,I meni može biti hladno”, kaže Anne.

Mercy hoda pred njim do dječje sobe. Grace se ne budi kad je polegnu. Anne plače, ali bezvučno. Mercy kaže, posjedit ću s njima, ali on kaže: ,,Ja ću.” Čeka da Anne prestane plakati i da joj ruka omlitavi u njegovoj.

Takvo što se događa - samo ne nama.

,,Sad želim vidjeti Liz”, kaže on.

Soba - jutros još samo njihova spavaonica - živi mirisom ljekovitih trava koje pale tjerajući zarazu. Pored uzglavlja i podnožja postelje gore svijeće. Lanenom tkaninom povezali su joj čeljust pa više ne nalikuje sebi. Nalikuje mrtvima; djeluje neustrašivo, kao da bi svima mogla suditi; djeluje plosnatije i mrtvije od onih koje je viđao na bojišnicama, rasutih utroba.

Silazi u prizemlje čuti priču o njezinoj smrtnoj postelji; riješiti probleme u kućanstvu. U deset sati izjutra, govori Mercy, samo je sjela: Isuse, tako sam umorna. Usred radnoga dana. Nimalo nalik meni, tako je bila rekla. Rekla sam, nimalo nalik tebi, Liz. Dlanom sam joj opipala čelo i rekla joj, Liz, draga... rekla sam joj, lezi, idemo mi u postelju, moraš se dobro iznojiti. Rekla je, neću, samo par minuta, malo mi se vrti možda samo moram pojesti nešto; kad smo sjele za stol, odgurnula je hranu...

Bilo bi mu drago da ona skrati izvješće, ali shvaća njezinu potrebu da ispriča sve, iz trenutka u trenutak, da to izgovori naglas. Kao da stvara naramak riječi koji će predati njemu - sad se ti nosi s tim.

Elizabeth je legla u podne.Tresla se od zimice iako joj je koža bila vrela. Upitala je, je li Rafe doma? Reci mu da ode pronaći Thomasa. Rafe je otišao, otišlo je još ljudi, ali vas nisu našli.

U podne i pol, rekla je, poruči Thomasu da se brine za djecu. I onda? Onda se požalila na glavobolju. Za mene ništa, nikakva poruka? Ne; samo je rekla da je žedna. I ništa više. Doduše, Liz nikada nije bila blagoglagoljiva.

U jedan sat zatražila je svećenika. Ispovjedila se u dva. Rekla je da je jednom, u Italiji, rukom uhvatila zmiju. Svećenik je rekao da to iz nje progovara groznica. Dao joj je odrješenje. I jedva je čekao, govori Mercy, jedva je čekao da nestane iz kuće, užasno se plašio da će se zaraziti i umrijeti.

U tri sata poslijepodne izgubila je svijest. U četiri je sa sebe zbacila breme ovoga svijeta.

Pretpostavljam, kaže on, da bi željela počivati pokraj prvoga supruga.

Zašto tako mislite?

Zato što sam ja došao kasnije. I on ode. Nema smisla ispisivati već uobičajene naputke o žalobnoj odjeći, o ožalošćenima, o svijećama. Kao i sve koje je boleština dodirnula, i Liz moraju ukopati brzo. Neće stići pozvati Gregoryja, ni okupiti obitelj. Zakon nalaže da u takvim slučajevima domaćinstvo pred vratima objesi svežanj slame - znak zaraze - i zabrani ulaz na četrdeset dana, te izlazi van što manje moguće.

Mercy uđe i kaže, groznica može biti bilo kakva groznica, ne moramo spominjati znoj... ako svi ostanemo doma, London će zamrijeti.

,,Ne”, kaže on. ,,Moramo učiniti kako valja. Moj gospodar kardinal napisao je ta pravila i ne bi bilo prilično da ih upravo ja zaobilazim.”

Mercy pita, gdje ste uopće bili? Pogleda je u lice i upita, poznaješ li Maloga Bilneyja? Bio sam s njim; opomenuo sam ga; rekao mu da srlja u vatru.

A poslije? Poslije toga učio sam poljski.

Naravno. Posve slično vama, kaže ona.

Ona ne očekuje shvatiti sve to. A on nikad ne objašnjava ništa više nego što je objasnio upravo sada. Znade naizust cjelokupan Novi zavjet, ali nađi ti riječi; nađi ti riječi za ovo.

Kasnije, kad se u mislima vraća tom jutru, ponovno poželi spaziti bijeli bljesak njezine kapice; ali kad se okrenuo, tamo nije bilo nikoga.

Želi je zamisliti s gungulom i toplinom domaćinstva iza nje; kako stoji na dovratku i govori: ,,Samo mi reci kad se vraćaš doma.” No, kadar ju je zamisliti samu, na vratima; a iza nje pustoš i modrikasto svjetlo.

Prisjeća se njihove prve bračne noći; njezinog dugog taftanog haljetka, njezinih kretnji kad bi hvatala vlastite laktove. Sljedećeg je dana rekla:

,,Onda je to u redu.”

I nasmiješila se. I to je sve što mu je zaviještala. Liz, koja nikad nije bila blagoglagoljiva.

Mjesec dana provodi kod kuće; čita. Čita svoj Zavjet, ali zna što u njemu stoji. Čita dragog mu Petrarku, čita kako je pobijedio liječnike; i nakon što su zbog groznice od njega digli ruke, živio je i dalje, a kad su se vratili izjutra, sjedio je i pisao. Pjesnik nakon toga nije vjerovao nijednom liječniku; no Liz je otišla prebrzo da potraži liječnički savjet, dobar ili loš, prebrzo za ljekarnika s cimetom, ciperijem, pelinom, i onim papirićima s otisnutim molitvama.

Dočepao se knjige Niccoloa Machiavellija, Vladar, latinsko izdanje, traljavo tiskano u Napulju; čini se da je prošlo kroz brojne ruke. Pomišlja na Niccoloa na bojišnici; na Niccoloa u sobi za mučenje. On je gotovo siguran da je u sobi za mučenje, ali zna da će Niccolo jednoga dana pronaći izlaz zato što upravo on drži ključeve. Netko ga upita, što piše u tvojoj knjižici? A on odvrati, nekoliko aforizama, nekoliko istina, ništa novo pod suncem.

Kad god podigne pogled s knjige, spazi Rafea Sadlera. Rafe je sitan dječak, te se s Richardom i drugima igra kao da ga ne primjećuje pa pita: ,,Pitam se gdje li je Rafe?” Oni u toj šali uživaju baš kao nekakva banda trogodišnjaka. Rafeove su oči modre, kosa mu je pješčanosmeda i sasvim je očito da nije od Cromwellovih. Ali je on spomen na čovjeka koji ga je odgojio - uporan, podrugljiv, brzo kopča.

On i Rafe čitaju knjigu o šahu. Knjiga je tiskana prije nego što se on rodio, ali u njoj su slike. Usredotočeno ih promatraju, usavršavaju igru. Naizgled prolaze sati da nijedan od njih ne povuče potez. ,,Kakav sam glupan”, kaže Rafe, čiji kažiprst počiva na glavici pijuna. ,,Trebao sam vas pronaći. Kad su rekli da niste u Gray's Innu, trebao sam znati gdje ste.”

,,Kako si mogao znati? Nisam baš uvijek tamo gdje bih trebao biti.Čuj, pomičeš li tog pješaka ili ga samo maziš?”

,,J'adoube”, Rafe brzo odmakne ruku.

Dugo vremena sjede i zure u figure, u kombinaciju koja ih je prikovala na mjestu. Vide što se sprema - remi. ,,Predobri smo jedan za drugoga.”

,,Možda bismo trebali igrati protiv drugih.”

,,Kasnije. Kad ćemo moći pregaziti sve pretendente.”

Rafe se javi: ,,Ah, čekajte!” Zgrabi konja i povuče potez. Zatim, zgrožen pogleda ishod.

,,Rafe, ti si foutu.”

,,Ne nužno.” Rafe trlja čelo. ,,Možda i vi izvedete kakvu glupost.”

,,Točno. U nadi je spas.”

Glasovi mrmljaju. Vani sja sunce. Osjeća da bi možda mogao i zaspati, ali kad usne, vraća se Liz Wykys, vesela, živahna, a kad se probudi, mora ponovno proživljavati koliko mu ona nedostaje.

Dijete plače u nekoj udaljenoj prostoriji. Koraci iznad glave. Plač utihne. Podigne kralja, pogleda podnožje kao da gleda kako je načinjeno. Promrmlja: ,,J'adoube”, i vrati ga na polje gdje je stajao.

Anne Cromwell sjedi pored njega dok padaju kiše, u bilježnicu ispisuje početne vježbe iz latinskoga. Do Ivanja znade već sve glavne glagole. Brže napreduje od brata i on joj to kaže. ,,Samo malo”, kaže i pruži ruku tražeći njezinu knjigu. Otkrije da ju je cijelu ispisala svojim imenom -Anne Cromwell, Anne Cromwell, Anne Cromwell...

Iz Francuske dolaze novosti o kardinalovim trijumfima, paradama, misama pred mnoštvom i improviziranim govorima na latinskom. Čini se da je, nakon što se iskrcao,stao pred svaki oltar Pikardije i vjernicima zajamčio oprost njihovih grijeha. Dakle, nekoliko tisuća Francuza dobilo je priliku da počnu iznova.

Kralj najviše vremena provodi u Beaulieuu, kući u Essexu koju je nedavno kupio od sir Thomasa Boleyna, koga je imenovao vikontom od Rochforda. Cijele dane lovi, ne mareći za kišno vrijeme. Uvečer se zabavlja. Vojvoda od Suffolka i vojvoda od Norfolka prave mu društvo na intimnim večerama kojima se pridruži i novopečeni vikont. Vojvoda od Suffolka stari mu je prijatelj i da mu kralj kaže, satkaj mi krila da poletim, pitao bi samo, koje boje? Vojvoda od Norfolka, naravno, glavar je obitelji Howard i Boleynov šurjak - žilav mali živčenjak koji vječito grize sebi u korist.

On kardinalu ne piše i ne javlja mu da svi u Engleskoj govore da se kralj namjerio oženiti Anne Boleyn. On nema vijesti koje kardinal želi čuti, stoga mu uopće ne piše. Svojim službenicima prepusti zadaću da kardinala izvješćuju o njegovim pravnim pitanjima, njegovom financijskom stanju. Pišite mu da smo ovdje svi dobro, kaže on. Prenesite mu moje poštovanje i odanost. Recite mu koliko bismo ga rado vidjeli.

U kućanstvu se više nitko ne razboli. Te je godine London prošao jeftino - ili bar tako govore svi. U gradskim crkvama odjekuju molitve zahvalnice; ili možda bi ih se dalo prikladnije nazvati, molitvama za umirenje? U malenim konklavama koje se okupljaju noću propituju se Božje namjere.London znade da je to grijeh. Baš kao što nas Biblija uči: 'Trgovac teško odolijeva napasti.' Drugdje stoji: 'Tko hrli za bogatstvom, ne ostaje bez kazne.' Navika da se citira siguran je znak nečiste duše. 'Jer koga Jahve ljubi onoga i kori.'

Početkom rujna kuga je otišla svojim putem te se obitelj može okupiti i pomoliti za Liz. Sad joj mogu prirediti obrede njoj uskraćene nakon što ih je onako naglo napustila. Dvanaest siromaha iz župe dobije crne kapute - isti oni ožalošćeni koji su kročili za njezinim lijesom; svaki član obitelji zapisao joj je sedam godina misa zadušnica. Na taj dan, nakratko se razvedri i u zraku se osjeti studen. 'Žetva prođe, minu ljeto, a mi nismo spašeni.'

Malena Grace budi se noću i govori da viđa majku omotanu pokrovom. Ne plače kao dijete, bučno i štucavo, nego kao odrasla žena koja lije suze strave.

'Sve rijeke teku u more i more se ne prepunja.'

***

Morgan Williams kopni iz godine u godinu. Osobito danas izgleda sićušan, zasivio, izmožden, kada njega uhvati za ruku i kaže: ,,Zašto umiru oni najbolji? Ah, zašto baš oni?” I doda: ,,Thomase, znam da si s njom bio sretan.”

Ponovno su u Austin Friarsu, usred roja žena, djece i grubih muškaraca kojima žalovanje jedva dopušta preodjenuti se iz uobičajene crnine, među grpom pravnika i trgovaca, računovođa i posrednika. Tamo je i njegova sestra Bet Wellyfed; njezina dva dječaka i malena kći Alice. Tu je i Kat; sestre vijećaju, odlučuju koja će priskočiti Mercy u pomoć s djevojčicama... ,,samo dok se ponovno ne oženiš, Tome”.

Njegove nećake, dvije dobre djevojčice i dalje čvrsto stežu krunice. Osvrću se oko sebe, ne znaju što bi dalje. Zanemarene od ljudi koji im govore preko glava, naslonile su se na zid i povremeno se letimice pogledavaju. Polagano klize niza zid, ravnih leđa, sve dok se ne smanje do visine dvogodišnjaka, sve dok ne balansiraju na petama. ,,Alke! Johane!” zareži netko; one se polagano, ozbiljnih lica, pridižu do pune visine. Prilazi im Grace; one je nijemo zaskoče, strgnu joj kapicu i rastresu plave kose i počnu ih uplitati. Dok njegovi šurjaci raspravljaju o tome što kardinal radi Francuskoj, njegova pozornost skrene k njoj. Grace raskolači oči kad joj sestrične čvrsto zategnu kosu. Nijemo otvara usta, poput ribe. Kad joj pobjegne vrisak, Lizina sestra, starija Johane, prijeđe sobu i podigne je. On promatra Johane i pomišlja, kao što je to često činio, koliko su sestre slične... bile slične.

Njegova kći Anne okreće leđa ženama, stavi svoju ruku u ujakovu.

,,Razgovaramo o trgovini u Nizozemskoj”, kaže joj Morgan.

,,Ujače, jedno je sigurno, u Antwerpenu neće biti sretni ako Wolsey sklopi sporazum s Francuzima.”

,,Upravo smo to govorili tvome ocu. Ali taj će ostati uza svoga kardinala. Thomase, daj! Francuzi ti nisu draži nimalo više nego nama.”

On zna, oni ne znaju, koliko je kardinalu potrebito prijateljstvo kralja Francoisa; ako ga ne zagovara neka od velikih europskih sila, kako će kralj dobiti razvod?

,,Sporazum Vječnoga mira? Razmislimo malo, kad je posljednji put vladao vječni mir? Dajem mu tri mjeseca.” To govori njegov šurjak Wellyfed; govori i smije se. John Williamson, Johanein suprug, pita ga želi li se kladiti - tri mjeseca ili šest? A onda se sjeti da je trenutak ozbiljan. ,,Oprosti, Tome”, kaže i zamalo se uguši kašljem.

Začuje se Johanein glas: ,,Ako stari kockar nastavi tako kašljati, dotući će ga zima, a onda ću se, Tome, udati za tebe.”

,,Hoćeš li?”

,,O, naravno. Čim mi iz Rima pošalju potrebne papire.”

Društvo se smije, prikriva osmjehe. Znalački se pogledavaju. Gregory pita zašto je to smiješno. Znaš li da se ne možeš vjenčati sa sestrom vlastite supruge? On i njegovi mladi rođaci povlače se u kut da bi vodili tajne razgovore - Betini dječaci Christopher i Will, Katini sinovi Richard i Walter - zašto su to dijete nazvali Walter? Treba li ih podsjećati na oca, pustiti mu da se povlači uokolo i nakon smrti, da ih podsjeti kako ne valja biti previše sretan? Obitelj se nikad ne sastaje, ali on zahvaljuje Bogu što Walter više nije među njima. Sam sebi govori da bi trebao biti blaži prema ocu, no blagost se svodi samo na plaćanje misa zadušnica.

Godinu prije nego što se zauvijek vratio u Englesku, plovio je morem amo-tamo, neodlučan; u Antwerpenu je imao bezbroj prijatelja, štoviše i dobre poslovne veze, i dok se grad širio iz godine u godinu, činilo mu se da se zatekao na onom pravom mjestu. Ako je i osjećao ikakvu čežnju, onda je čeznuo za Italijom - za svjetlom, za jezikom, za Tommasom koji je tamo bio. Venecija ga je izliječila od posljednjih natruha nostalgije za obalama Temze. Firenca i Milano podarili su mu ideje daleko podatnije od ideja ljudi koji su ostali doma. Ipak, nešto ga je vuklo - znatiželja da zna tko je umro, tko se rodio, žudnja da ponovno vidi sestre, da se smije - doduše, čovjeku se uvijek uspije nekako nasmijati - njihovom odgoju. Pisao je Morganu Williamsu da mu javi kako razmišlja o Londonu. No, nemoj reći mome ocu. Nemoj mu javljati da se vraćam kući.

Onih prvih mjeseci, ostali su ga se trudili preobratiti. Čuj, Walter se smirio, ne bi ga prepoznao. Pije manje. Dobro zna da ga to ubija. I drži se podalje od sudova. Čak je odradio svoje kao crkvenjak.

Molim? upita on. I nije se napio misnoga vina? Nije pobjegao s novcem od svijeća?

Ničime ga nisu mogli uvjeriti da navrati do Putneyja. Čekao je više od godinu dana - sve dok se nije oženio i postao otac. Onda se osjetio dovoljno sigurnim da pođe.

Iz Engleske je izbivao više od dvanaest godina. Zapanjilo ga je koliko su se ljudi promijenili. Ostavio ih je mlade, a oni su se raskvasili ili okoštali u srednjim godinama. Oni vitki bili su mršavi i suhonjavi. Punašni su postali punašniji. Lijepe crte zamutile su se i omekšale. Zamutile su se bistre oči. Bilo je i nekih koje, bar na prvi pogled, nije uspio prepoznati.

No, Waltera bi prepoznao svugdje. Dok mu se otac približavao, pomislio je, vidim samoga sebe za dvadeset-trideset godina, ako mi se sudbina smiluje. Rekoše mi da ga je piće zamalo dotuklo, ali mi ne djeluje polumrtav. Otac je izgledao jednako kao i uvijek - kao da može oboriti čovjeka, kao da može odlučiti da to učini. Kratki, snažan trup proširio se i ogrubio. U gustoj i kovrčavoj kosi jedva se nazirala

pokoja sijeda. Pogled mu je bio prodoran - sitne oči, sjajne, zlatnosmede. Običavao je govoriti da je kovaču potreban dobar vid. Dobar vid potreban je čovjeku ma gdje se zatekao, inače će ga orobiti kao slijepca.

,,Gdje si bio?” upitao je Walter. Nekoć bi zvučao gnjevno, sad se čuo samo prizvuk zlovolje. Katkad bi mu se sin zaputio odnijeti poruku do Mortlakea i pritom se ne bi pretjerano žurio.

,,O... svuda pomalo”, rekao je.

,,Izgledaš kao stranac.”

,,I jesam stranac.”

,,I, što si onda radio?”

Mogao se zamisliti kako odgovara: ,,Sve i svašta.” Tako je i rekao.

,,I što to sve i svašta sada radiš?”

,,Studiram pravo.”

,,Pravo!” rekao je Walter. ,,Da nema tog takozvanog prava, bili bismo lordovi. Veleposjednici. S cijelom hrpom veleposjeda ovdje uokolo.”

Što je zanimljiva pomisao, pomišlja on. Kad bi se plemstvo moglo osvojiti tako da se tuče, viče, bude veći, bolji, junačniji i besramniji od drugih, onda bi Walter bio lord. No, stanje je još i gore - Walter, naime, vjeruje da na to ima pravo. Slušao je to cijeloga djetinjstva - Cromwellovi su nekoć bili bogata obitelj, imali smo posjede. ,,Kad, gdje?” vječno je on zapitkivao. Walter bi mu odvraćao: ,,Negdje na sjeveru, eto, ondje!” i onda bi se izvikao na njega zbog znatiželje. Otac nije trpio nevjericu kad bi lagao u lice. ,,Pa kako smo pali na tako niske grane?” pitao bi on, a Walter bi odvratio da je sve to zbog odvjetnika i prijevara, zbog odvjetnika koji su svi redom prevaranti i koji posjednicima otimlju njihovu zemlju. Ako možeš, a ti shvati, ja ne mogu, govorio bi Walter - a ja nisam glup, dječače. Kako se usuđuju odvući me na sud i globiti me zato što mi stoka pase na takozvanom općinskom zemljištu? Da je po pravdi, to općinsko bilo bi moje.

Mislim, kako je to moguće, kad je obiteljska zemlja na sjeveru? Nema smisla to spominjati - zapravo, to je najbrži način da se izvuče pouka iz Walterove pesti. ,,No, zar nije bilo novca?” ustrajava on. ,,Što je bilo s njim?”

Samo jednom, kad je bio trijezan, Walter je rekao nešto što je zvučalo istinito i, po njegovu sudu, rječito - valjda, tako je rekao, valjda smo ga spiskali u vjetar. Valjda nestane kad nestane. Valjda sreća, kad jednom ode, više ne navraća.

Tijekom godina on je razmišljao o tome. Onoga dana kad se vratio u Putney, upitao ga je: ,,Da su Cromwellovi ikad bili bogati, da pokušam spasiti ono preostalo, bih li te time usrećio?”

Namjeravao je zvučati umirujuće, ali se Waltera teško moglo umiriti.

,,O, da, i onda valjda sve razdijeliti? Ti i onaj smrdljivi Morgan s kojim si prst i nokat. Ako ima Boga, onda su to moji novci.”

,,To bi bio obiteljski novac.” Što to činimo, pomislio je, nije prošlo pet minuta i već smo se pograbili oko tog nepostojećeg blaga? ,,Dobio si unuka.” Zatim je dodao, u sebi: ,,I nećeš mu prići nablizu...”

,,Imam ih već”, rekao je Walter. ,,Imam unučadi. Tko je ona, neka Nizozemka?”

Ispričao mu je o Liz Wykys. I tako priznao da je u Engleskoj već dovoljno dugo da se stigao oženiti i dobiti dijete. ,,Ulovio si si bogatu udovu”, rekao je Walter cerekajući se. ,,Valjda je to važnije od toga da me dođeš vidjeti. Sigurno je tako. Vjerojatno si pomišljao da sam mrtav. Dakle, pravnik? Oduvijek si bio blagoglagoljiv. Nisu te mogli izliječiti ni šamari.”

,,No, Bog zna da si se trudio.”

,,Vjerojatno sad prešućuješ da si radio kao kovač. Ili da si pomagao ujaku Johnu i spavao među repinim korama.”

,,Blagi Bože, oče”, kaže on, ,,u Lambeth Palaceu ne jedu repu. Repu je jeo kardinal Morton! Što si ti umišljaš?”

Kad je bio mali, i kad je ujak John radio kao kuhar pri tom velikom čovjeku, običavao je otrčati do palače u Lambethu zato što je tamo bilo izglednije da će dobiti hranu. Obično se motao oko ulaza najbližeg rijeci - Morton tada još nije bio podigao velike dveri - i promatrao ljude kako dolaze i odlaze, raspitivao se tko je tko da bi ih sljedeći put prepoznao po boji odjeće, po životinjama i predmetima naslikanima na štitovima. ,,Nemoj samo stajati,” vikali su na njega, ,,radi nešto korisno.”

Druga su se djeca u kuhinji pokazivala korisnima dodajući i noseći, svojim prstićima čehala pjevice i čistila jagode. Svake večeri članovi posluge načinili bi povorku u hodnicima oko kuhinje i zatim bi unosili stolnjake i kardinalovu zlatnu soljenku. Njegov ujak John mjerio je hljebove, i ako nisu odgovarali, bacalo ih se u košare za nižu poslugu. One koji su prošli ispit, brojio je dok su ulazili - on je stajao pored ujaka, pretvarao se da mu je zamjenik, i učio brojiti. U veliku dvoranu unosili bi mesa i sireve, ušećereno voće i začinjene hostije - na nadbiskupovu trpezu - tada još nije bio kardinal. Nakon što bi vratili ostatke i mrvice, dijelili bi ih. Prvo na redu bilo je kuhinjsko osoblje. Zatim su slijedili ubožnica i hospicij, pa prosjaci pred vratima. Ono što nije bilo ni za njih, proslijedilo bi se djeci i svinjama.

Svakog jutra i večeri dječaci su zasluživali konak trčeći stražnjim stubištima i noseći pivo i kruh koje su spremali u ormare za mladu gospodu,kardinalove paževe. Paževi su potjecali iz dobrih obitelji.Služili su za trpezom i tako se zbližavali sa značajnim ljudima. Slušali bi njihove razgovore i iz njih učili. Kad ne bi bili za trpezom, upijali bi goleme količine znanja od učitelja glazbe i drugih učitelja koji su se smucali kućom noseći stručke cvijeća i potpurije, i govorili grčkim. Skrenuli su mu pozornost na jednog među paževima: meštra Thomasa Morea, za koga je

nadbiskup tvrdio da će postati velik čovjek budući da posjeduje široko znanje i ugodan duh.

On je jednoga dana odnio raženi kruh, odložio ga u ormar i ostao stajati, a meštar Thomas ga je upitao: ,,Što tu još radiš?”, ali na njega nije bacio ništa. ,,Što je u toj velikoj knjizi?” upitao je on, a meštar se Thomas nasmiješio i odvratio: ,,Riječi, riječi, samo riječi.”

Meštar More ove će godine navršiti četrnaestu, netko reče, i krenuti na Oxford. On sam ne zna gdje je Oxford, i želi li poći tamo ili će ga samo otposlati. Dječaka se može poslati - meštar Thomas još nije muškarac.

Četrnaest je dvaput sedam. Je li meni sedam, pita on. Nemoj mi samo potvrđivati. Reci mi, je li mi toliko? A njegov otac kaže,Kat, daj mu izmisli rođendan. Reci mu što god ti drago, samo neka začepi.

Kad mu otac kaže da mu je mučno gledati ga, on odlazi iz Putneyja i uputi se prema Lambethu. Kad mu ujak John kaže da ovoga tjedna imaju dječaka napretek i da je vrag najbolji prijatelj lijenosti, on se vraća u Putney. Ponekad dobije nekakav darak da ponese kući. Ponekad par golubova zavezanih nogu, razjapljenih, krvavih kljunova. Hoda uz rijeku, vrti ih iznad glave i čini se kao da lete, i tako sve dok netko ne poviče, daj, prestani! On ne može učiniti ništa, a da netko ne viče. Nikakvo čudo, kaže John, kad upadneš u svaku nepodopštinu, uvijek odgovaraš i uvijek te se pronađe ondje gdje ne bi trebao biti.

U malenoj, hladnoj izbi, podalje od kuhinjskih hodnika sjedi žena imenom Isabella i izrađuje marcipanske figure kojima se nadbiskup i njegovi prijatelji igraju poslije večere. Neke od njih su junaci... princ Aleksandar, princ Cezar. Neke su sveci - danas izrađujem svetoga Tomu, kaže ona. Jedan dan izrađuje marcipanske zvijeri i tada mu dade lava. Možeš ga pojesti, kaže mu; on bi ga radije sačuvao, no Isabella mu objasni da će se ubrzo raspasti. I upita ga: ,,Nemaš li majku?”

Uči čitati iz nažvrljanih narudžbi za raženo brašno i suhi grah, za ječam i pačja jaja koja izviru iz smočnica. Za Waltera znati čitati znači moći iskoristiti one koji ne znaju - zbog istog tog razloga čovjek mora znati i pisati. Stoga ga otac pošalje svećeniku. No, on je uvijek u krivu jer svećenici imaju stvarno čudna pravila - na pouku mora dolaziti kao na nešto osobito,ne na povratku s nekog drugog posla, bez krastače u torbi, bez noževa koje valja nabrusiti,bez masnica i porezotina, da putem nije naletio na neka od onih vrata (vrata se zovu Walter) u koja se vječno zabija. Svećenik viče, zaboravlja ga nahraniti, i zato se ponovno otputi u Lambeth.

Onih dana kad se pojavljuje u Putneyju, otac ga pita, svetaca mu nebeskih, gdje si bio - osim ako u kući ne obavlja svoje na pomajci. Neke pomajke traju toliko kratko da ih se otac zasiti i izbaci ih na ulicu i prije nego što se on vrati doma, ali mu Kat i Bet ispričaju sve o njima, crkavajući pritom od smijeha.Kad se jednom vratio, prljav i mokar, toga dana pomajka upita: ,,Čiji je ovaj dječak?” i pokuša ga istjerati na dvorište.

Jednoga dana, blizu kuće, na ulici pronađe prvu po redu Bellu i shvati da je nitko ne želi. A ona je nalik omanjem štakoru, toliko u šoku i promrzla da čak ni ne cvili. Ponese je kući u jednoj ruci, dok u drugoj nosi maleni sir omotan kaduljinim lišćem.

Pas ugine. Sestra Bet kaže mu neka nabavi drugoga. On traga po ulicama, ali ne nalazi nijednoga. Pasa ima, ali ti već nekome pripadaju.

Od Lambetha do Putneyja put se znade i oduljiti, pa ponekad pojede poklonjeno, ako nije sirovo. Ako pak dobije samo kupus, onda ga šuta i kotrlja i gazi sve dok ga potpuno ne uništi.

U Lambethu prati služinčad i kad oni izviknu broj, on ga zapamti - tako da ljudi već govore, ako nemaš vremena zapisati, samo reci Johnovu nećaku. Znade samo baciti pogled na vreću nečega naručenoga i onda ujaka upozoriti da provjeri ne manjka li joj težine.

Noću u Lambethu, dok još gore svjetla i nakon što su oribani svi lonci, dječaci izlaze na kaldrmu i igraju se loptom.Njihovi povici uzdižu se u zrak. Kunu, zalijeću se jedni u druge, i sve dok netko ne povikne da stanu, tuku se šakama i ponekad međusobno grizu. Na otvorenom prozoru, mlada gospoštija pjeva višeglasno, oprezno, visokim uvježbanim glasovima.

Ponekad se pokaže lice meštra Thomasa Morea. On mu domahne, ali meštar Thomas gleda, ne prepoznavajući ga, djecu na dvorištu. Ovlaš se osmjehne; njegova bijela, učenjačka ruka zatvara kapke. Izlazi mjesec. Paževi se povlače u svoje poljske krevete. Djeca iz kuhinje umataju se u vreće i spavaju pored ognjišta.

Pamti jednu ljetnu noć kad su nogometaši zastali, utihnuli i pogledali uvis. Bio je suton. Zvuk jedne jedine blok-flaute treperio je u zraku, tih i pištav. Kos je uhvatio ton i zapjevao iz grma pored vodenih dveri. Lađar mu je s rijeke uzvratio zviždukom.

1527. - nakon što se kardinal vrati iz Francuske, odmah otpočne priređivati gozbe. Očekuje se francuske poklisare koji će zapečatiti konkordat. Za tu gospodu, kako kaže, ništa nije dovoljno dobro.

Dvor, 27. kolovoza, odlazi iz Beaulieua.Nedugo zatim Henry se sastaje s kardinalom, oči u oči, prvi put nakon ranog lipnja. ,,Govorit će se da me kralj primio hladno”, kaže Wolsey, ,,no, ja ti kažem da tomu nije tako.Bila je nazočna i ona - lady Anne - to je istina.”

Sve u svemu, misija je najvećim dijelom urodila neuspjehom. Kardinali su se odbili sastati s njime u Avignonu - pod izlikom da po toj vrućini ne putuju na jug. ,,Sad imam bolji plan”, kaže on. ,,Zamolit ću papu da mi pošalje kolegata, te ću kraljev slučaj riješiti u Engleskoj.”

A on kaže, dok ste bili u Francuskoj, preminula je moja supruga, Elizabeth.

Kardinal podigne pogled. Dlanovi mu polete prema srcu. Desna polagano klizi na raspelo koje nosi. I pita kako se to zbilo. I sluša. Palcem prelazi po izmučenom Gospodovom tijelu; prelazi bez prestanka, kao da je riječ o nekoj kvrgi kovine. I pogne glavu. Mrmlja: ,,Koga Gospod voli...” Sjede šutke. Da razbije tišinu, on kardinalu postavlja nepotrebna pitanja.

Istinu govoreći, ne treba mu taktičko izvješće o netom minulom ljetu. Kardinal je obećao da će novčano pripomoći francuskoj vojsci koja kreće na Italiju u pokušaju da protjera Imperatora. Dok se sve to zbiva, papa, koji je ostao ne samo bez Vatikana nego i bez papinskih država te doživio da Firenca progna njegove rođake Medicije, bit će zahvalan dužnik kralju Henryju. No kad je riječ o bilo kakvom dugotrajnom približavanju Francuzima, on, Cromwell, dijeli skepsu svojih prijatelja iz grada. Ako ste se našli na ulicama Pariza ili Rouena i vidjeli majku kako dijete povlači za ruku govoreći mu: ,,Prestani gnjaviti ili ću te baciti Englezima”, onda ste skloni povjerovati da je svaki sporazum dviju država samo formalan i kratkovječan. Englezima nikad neće oprostiti njihov dar za razaranje što su ga dokazivali svaki put kad bi se maknuli sa svoga otoka. Engleske vojske pustošile su krajeve kojima su prolazile. Naizgled gotovo sustavno činili su sve što brani kodeks viteštva, kršili sva redom ratna pravila. Bitke su bile nevažne - tragove je ostavljalo ono što su činili u tom međuvremenu. Pljačkali su i silovali četrdeset milja uokrug linije kretanja. Spaljivali su usjeve na poljima, i kuće s ljudima u njima. Primali su mito u novcu i sličnome gdje god bi se utaborili i tjerali stanovnike da svakodnevno plaćaju kako ih ne bi zlostavljali. Ubijali su svećenike i gole ih vješali po sajmištima. Poput kakvih nevjernika, pljačkali su crkve, kaleže trpali u bisage, svetim knjigama potpaljivali vatre za kuhanje; razbacivali su se relikvijama i ostavljali pustoš na oltarima. Pronalazili bi obitelji poginulih i od preživjelih zahtijevali da ih otkupe; ako živi ne bi mogli platiti, pred očima bi im spaljivali trupla, bez obreda, bez riječi molitve, rješavajući se mrtvih onako kako se rješava leševa oboljele stoke.

Unatoč svemu tome, kraljevi možda i oproste jedan drugome; narod to nije kadar učiniti. On to prešuti Wolseyju koga čeka i previše loših vijesti. Tijekom njegova odsustva, kralj je krišom u Rim na tajne pregovore odaslao vlastitog poklisara. Kardinal je to saznao - naravno, ništa od toga. ,,Time što sa mnom nije iskren, kralj nimalo ne pomaže našoj stvari.”

On se sam nikad prije nije susreo s takvom dvoličnošću. Činjenica stoji da kralj zna kako mu je slučaj pravno slab. On to zna, no odbija shvatiti. I sam je sebe uspio uvjeriti da se nikad nije ženio te je, stoga, slobodan oženiti se. Moglo bi se reći da mu u to vjeruje razum, ali ne i savjest. Poznaje kanonsko pravo, i postao je pravi stručnjak za nekoć slabe točke. Henryja su, kao mlađega brata, odgajali i obrazovali za crkvu i najviše crkvene dužnosti. ,,Da je poživjelo njegovo veličanstvo Arthur,” kaže Wolsey, ,,onda bi njegovo veličanstvo bilo kardinal, ne ja. Zanimljiva pomisao. Znaš li, Thomase, da nisam imao slobodnoga dana još od... valjda još otkad sam bio na brodu. Nakon toga dobio sam morsku bolest, i to još u Doveru.”

Jednom su prilikom zajedno prešli Kanal. Kardinal je ležao u potpalublju, zazivao Boga, dok je on, navikao na plovidbu, vrijeme provodio na palubi, crtao jedra i snasti, i ona apstraktnih brodova s apstraktnim jedriljem te pokušavao

uvjeriti kapetana - ,,nemojte se uvrijediti”,tako je rekao - da je moguće ploviti brže. Kapetan je malo mozgao i rekao mu: ,,Kad opremite vlastiti trgovački brod, plovite tako kako ste rekli. Naravno, svako bogobojazno plovilo smatrat će vas piratima, stoga ne tražite pomoć kad zapadnete u nevolje. Pomorci”, objašnjavao je, ,,ne vole novine.”

,,Nitko ih ne voli”, odvratio je on. ,,Bar koliko ja znam.”

U Engleskoj ne može biti novina. Postoje stare stvari nanovo izvučene na danje svjetlo, ili pak novine koje hine starost. Kako bi stekao povjerenje, čovjek sebi mora skovati novo rodoslovlje, poput Waltera, ili služiti u drevnim obiteljima. Ne pokušavajte sami na svoju ruku, smatrat će vas piratima.

Toga ljeta, s kardinalom ponovno na kopnu, on se prisjeća tog putovanja. Čeka da mu neprijatelj priđe s boka i da otpočne borba prsa u prsa.

U međuvremenu siđe u kuhinju da provjeri kako napreduju remek-djela kojima će zadiviti francuske poklisare. Pričvršćuju zvonik na šećernu katedralu svetoga Pavla, no muče se s križem i kuglom na vrhu. On kaže:

,,Načinite marcipanske lavove - kardinal ih je zatražio.”

Oni samo zakolutaju očima i upitaju, ima li tome kraja?

Otkad se vratio iz Francuske, njihov gospodar djeluje nesvakidašnje ogorčeno. Gunđa ne samo zbog neskrivenih propusta nego i zbog svih zakulisnih opačina. O njemu se tiskaju gadosti i klevete, i čim ih pokupuje sve, na ulicama izroni nova hrpa. Na njegov su se konvoj, barem se tako čini, ustremili svi lopovi Francuske - u Compiegneu su,usprkos tomu što je zlatno posuđe danonoćno štitila straža, uhvatili dječačića koji je išao stražnjim stubama i posuđe nosio nekom poznatom lopovu koji ga je obučio.

,,I što se zbilo? Jeste li ga uhitili?”

,,Veliki lopov završio je na prangeru. Dječak je umaknuo. Onda mi se jednu noć neki zlotvor ušuljao u sobu i pokraj prozora urezao crtež...” Sljedećeg jutra, trak ranoga sunca što se probijalo kroz maglu i kišu, obasjao je galge na kojima se njihao kardinalski šešir.

I ljeto je opet bilo kišno. On se mogao zakleti da svjetla nikad nije bilo. Žetva će propasti. Kralj i kardinal razmjenjuju recepte za pilule. Ako slučajno kihne, kralj zanemaruje skrb za državu i propisuje si dan odmora koji provodi skladajući ili u šetnji vrtom - ako kiša umine. U poslijepodnevnim satima on i Anne ponekad se povlače u intimu. Kruže glasine da mu dopušta da je razodjene. Uvečer dobrim vinom tjera mraz, a Anne mu, ona čita Bibliju, navodi moćne zavjetne preporuke. Poslije večere utone u misli, govori kako mu se čini da mu se francuski kralj smije; pretpostavlja da se i Imperator nasmije katkad. Kad padne tama, kralj oboli od ljubavi. Obuzme ga melankolija, ponekad je nedostupan. Tvrdo pije i tvrdo spava, spava sam; budi se i, budući da je snažan i mlad muškarac, osjeća se optimistično,

bistre je glave, spreman je za novi dan. Danju mu se čini da za njegov slučaj ima nade.

Kardinal ne prestaje raditi ni kad je bolestan. Samo sjedne za stol, kiše, trpi bolove i tuži se.

Sve u svemu, lako je vidjeti u kojem je trenutku otpočeo kardinalov pad - no u tom trenutku to nije bilo lako. Osvrneš se i sjetiš plovidbe morem. Obzor pijano posrče, obalu je progutala magla.

Stiže listopad; njegove sestre Mercy i Johane vade odjeću preminule supruge i brižljivo je rasijecaju u nove uzorke. Ne baca se ništa. Svaki dobar komad odjeće prekraja se u nešto novo.

Na Božić dvor pjeva:

Dok božje drvce zeleno stoji, I boje svoje ne mijenja, I mene će tako, mojoj gospi, Postojana vući čežnja. Zeleni se božje drvce, bršljan se zeleni, A vjetar zimom leđnom para srce meni. Dok božje drvce zeleno stoji, S bršljanom samuje ono, Dok cvijeće nije još ni nazrijet, Dok zelen-lišća više nema, Božje drvce zeleni.

***

Proljeće 1528.; Thomas More vuče se posvuda, genijalan, odrpan. ,,Baš tebe tražim”, kaže. ,,Thomase, Thomase Cromwelle. Baš sam tebe poželio vidjeti.”

Genijalan je, vječno genijalan;ovratnik košulje mu je pocrnio od prljavštine. ,,Meštre Cromwelle, hoćete li se i ove godine zaputiti do Frankfurta? Ne? mislio sam da će vas kardinal poslati na sajam, da se družite s heretičkim knjižarima. Troši prilične svote otkupljujući njihove spise, no plima tih gadosti ne povlači se.”

More u svojim pamfletima suprotiva Lutheru Nijemca naziva izmetom. Govori da su mu usta nalik šupku svijeta. Čovjek ne bi ni pomislio da bi Thomas More bio kadar izgovoriti takve riječi, no to se događa. Nitko još latinski jezik nije učinio toliko opscenim.

,,Ne zanimaju me 'heretičke' knjige”, odvraća Cromwell. ,,Inozemstvo se obračunava s hereticima u inozemstvu. Crkva je univerzalna.”

,,Da, samo kad se ti biblijski tipovi dovuku do Antwerpena, znate već... o, kakav je to grad! Bez biskupa, bez sveučilišta, bez ikakva središta obrazovanja, bez prave vlasti koja bi zaustavila širenje tih takozvanih prijevoda, prijevoda Svetoga pisma koji su, po mome mišljenju, zlonamjerni i smišljeno pogrešni... Što, naravno, znate i sami - tamo ste proveli nešto godina. I još kažu da je Tyndale viđen u Hamburgu. Da ga vidite, zacijelo biste ga prepoznali, zar ne?”

,,Prepoznao bi ga i londonski biskup. Vjerojatno i vi.”

,,Istina, istina”, More mozga o tome. Ugrize se za usnicu. ,,I, kažete vi meni da pravniku ne priliči juriti za falšnim prijevodima. Ipak, nadam se da ću dobiti sredstva i nastaviti progoniti buntovnu braću. Shvaćate li?” Braću, kaže on; njegova pošalica; iz njega se doslovno cijedi prezir. ,,Ako se zbude zločin protiv države, ako naši sporazumi uđu u igru, onda ih mogu iskorijeniti. Pa neka se pravdaju pred onom pravednijom vlašću.”

,,Jeste li u Tyndaleovim napisima pronašli znake pobune?”

,,A, meštre Cromwelle!” More trlja dlanove. ,,Obožavam vas, iskreno vam velim. Sad znam kako se muškatni orašac osjeća dok ga ribaju. Netko ne toliko mudar - ne toliko dobar pravnik - rekao bi: 'Pročitao sam Tyndaleove napise i u njima ne pronalazim grijeha.' Dok se Cromwell ne da smesti - on uzvraća udarac, mene pita jesam li ja čitao Tyndalea? Priznajem, izučavao sam njegova djela. Razglobio sam te njegove nazoviprijevode, učinio sam to slovo po slovo i, naravno, čitao sam ga. Jesam. S privolom moga biskupa.”

,,U Knjizi Sirahovoj stoji: 'Tko smolu dira, ulijepi se.' Osim ako mu ime nije Thomas More.”

,,Bravo, znao sam da čitate Bibliju! Savršeno prikladno. No, što ako svećenik čuje ispovijed i dozna za kakvu opačinu, čini li to saznanje i njega opakim?” Kako bi skrenuo s teme, More skida šešir i odsutno ga valja po rukama; presavija ga napola; njegove bistre, umorne oči šaraju uokolo kao da očekuje da će ga svakoga trena netko zaskočiti. ,,Vjerujem da je kardinal od Yorka osobno svojim mladim učenjacima dao odobrenje da čitaju sektaške pamflete. Možda je u to uključio i vas. Je li?”

Bilo bi čudno da je on uključio svog odvjetnika - no, istini za volju, to su za odvjetnike neobična posla. ,,Svi se krećemo u krugovima”, kaže on.

More mu se široko nasmiješi. ,,Pa, sve u svemu, došlo je proljeće. Ubrzo ćemo zaplesati za svibanjske svetkovine.Vrijeme je dobro za plovidbu morem. Mogli biste se malo okušati u trgovini vunom, naravno, ako ovih dana ne strižete samo ljude. Da vas je kojim slučajem kardinal zamolio da otputujete u Frankfurt, biste li pošli? Ako, recimo, poželi srušiti neki mali samostan, ako pomisli da je taj dobrostojeći, ako pomisli da su redovnici ostarjeli, Bog ih blagoslovio, i pomalo već onemoćali u pameti; kad pomisli da su žitnice pune i ribnjaci gusto napučeni ribom, da je stoka

utovljena, a opat star i slab... ajde, put pod noge, Thomase Cromwelle. Sjeverno, južno, istočno ili zapadno. Vi i vaši mali djetići.”

Da mu je itko drugi rekao nešto slično,već bi otpočeo kavgu. Kad to izrekne Thomas More, sve zvuči kao poziv na večeru. ,,Navratite u Chelsea”, kaže on. ,,Razgovori su sjajni, bilo bi nam drago uključiti vas u njih. Hrana je jednostavna, ali je ukusna.”

Tyndale piše da je mališan koji u kuhinji pere suđe Božjem oku jednako drag kao i svećenik na propovjedaonici ili apostol na obalama galilejskim.Doduše, pomišlja on, možda mi je bolje da prešutim Tyndaleovo mišljenje.

More ga potapša po ruci. ,,Thomase, smjerate li se ponovno oženiti? Ne? Možda je tako mudro. Moj otac vječno govori kako je birati ženu isto kao i kad zavučete ruku u vreću punu sluzavih stvorenja, gdje šest zmija dolazi na jednu jegulju. Kolike su šanse da izvučete upravo jegulju?”

,,Vaš se otac ženio, koliko ono puta, tri?”

,,Četiri.” Osmjehuje se. Osmijeh je iskren. Nabire mu zakutke očiju.

,,Sluga pokoran, Thomase”, kaže i otputi se dalje.

Nakon što je preminula Moreova prva supruga, nasljednica se našla u kući i prije nego što se truplo ohladilo. More bi bio postao svećenik, no ljudska put zazivala ga je svojim neprikladnim prohtjevima. Budući da nije želio biti loš svećenik, postao je suprug. Zaljubio se u šesnaestogodišnjakinju, no njezina se sestra, koja je već navršila sedamnaestu, još nije udala – stoga je pošao za stariju da joj ne bi povrijedio ponos. Nije ju volio, nije znala ni čitati ni pisati; gajio je nade da se to dade ispraviti, no naposljetku ništa od toga. Trudio je se naučiti propovijedi naizust, no ona se bunila i tvrdoglavo ustrajavala u vlastitoj neukosti; odveo ju je njezinoj kući, ocu, koji je predložio da je pretuče i to ju je toliko prestravilo da je prisegla kako se neće više žailiti.,,Tako je i bilo”, običavao je govoriti More. ,,Iako nije naučila nijednu propovijed.” Naizgled kao da je te pregovore smatrao uspješnima - svi su spasili čast. Tvrdoglavka mu je izrodila djecu i kad je umrla s dvadeset i četiri, oženio se udovom iz grada, uznapredovalom jednako u godinama kao i u tvrdoglavosti; ni ta nije znala čitati. Eto ti ga na - ako si toliko popustljiv prema samome sebi pa ustrajavaš u tome da živiš sa ženom, onda u ime spasa vlastite duše pođi za onu koja ti uistinu nije draga.

Kardinal Campeggio, onaj kojega papa na Wolseyjev zahtjev šalje u Englesku, i sam je bio oženjen prije nego što se zaredio. Što ga čini osobito prikladnim da pomogne Wolseyju - taj, naravno, ne posjeduje nikakvo iskustvo bračnih tegoba - u njegovoj sljedećoj etapi nauma da se usprotivi žudnji kraljeva srca. Iako se carska vojska povukla iz Rima, proljetni pregovori nisu urodili nikakvim konačnim ishodom. Stephen Gardiner bio je u Rimu, odnio kardinalovo pismo u kojem hvali lady Anne, i trudi se uvjeriti papu kako nema ni tračka temelja pomisli da bi kralja, u izboru mlade, vodile ćud ili hirovitost. Kardinal je dugo sjedio nad pismom, nabrajajući sve njezine vrline; pisao ga je vlastoručno. ,,Ženska skromnost... krepost... smijem li navesti krepost?”

,,Bilo bi pametno.”

Kardinal podigne pogled. ,,Ti nešto znaš?” On oklijeva, zatim se vrati pismu. ,,Podobna za rađanje djece? Pa, obitelj joj je plodna. Nježna i vjerna kći crkve... možda zvuči pomalo nategnuto... govorka se da u odajama drži Sveto pismo na francuskome, i da svojim ženama dopušta da ga čitaju,no nemam nikakva određena saznanja o tome...”

,,Kralj Francois dopustio je Bibliju na francuskome. Vjerojatno je tamo izučavala Sveto pismo.”

,,Ah, žene, znaš već. Žene koje čitaju Bibliju, još jedno proturječje. Zna li ona što brat Martin piše o ženinom mjestu? Kaže da ne bismo smjeli žalovati ako nam supruga ili kći umre prilikom poroda - ona samo vrši zadaću koju joj je namijenio Bog. Bratec Martin strašno je strog, iznimno uporan. Možda ona i nije jedna od tih biblijskih žena. Možda sve to shvaća ovlaš. Možda samo nema više strpljenja za svećenstvo. Da me barem ne krivi za svoje tegobe. Da me bar ne krivi toliko.”

Lady Anne kardinalu šalje poruke prijateljstva, ali on smatra da nije iskrena. I govori: ,,Da vidim bilo kakvu mogućnost poništenja kraljeva braka , osobno bih se zaputio u Vatikan, presjekao žile i pustio da spise potpišu mojom vlastitom krvlju. Da Anne to znade, misliš li da bi se smirila? Osobno mislim da ne bi, no ako naiđeš na bilo koga od Boleynovih, iznesi im ponudu. A, da, pretpostavljam da ti je poznata osoba imenom Humphrey Monmouth? Kod njega je Tyndale boravio šest mjeseci, govori se da mu i dalje šalje novac, no to ne može biti istina, jer kako bi mogao znati kamo da ga šalje? Monmouth... ime mu spominjem tek tako. Zato što... gdje sam stao?” Kardinal je sklopio oči. ,,Zato što ga spominjem tek tako.”

Londonski biskup već je napunio svoje zatvore. Luterane i sektaše zatvara u Newgateu i Fleetu, zajedno s običnim zločincima. Tamo ostaju dok se ne preobrate i javno se pokaju. Ako ponove zločin, čeka ih lomača - druge prilike nema.

Kad pretresu Monmouthovu kuću, u njoj nema ni traga bilo kakvim sumnjivim napisima. Sve izgleda kao da je bio unaprijed upozoren. Nema ni knjiga, ni pisama što bi ga povezivali s Tyndaleom i njegovim prijateljima.Bez obzira na to, odvode ga u Tower. Obitelj mu je prestravljena. Monmouth je blag, očinski tip, meštar suknar, iznimno omiljen u cehu kao i u cijelome gradu. Voli sirotinju i otkupljuje sukna čak i kad trgovina ne ide, samo da tkalci ne ostanu bez posla. Nema sumnje da ga se tamničenjem smjera slomiti; kad ga naposljetku puste, posao mu stoji na klimavim nogama. Moraju ga osloboditi zbog manjka dokaza i zato što se ništa ne može razaznati u hrpi pepela nasred ognjišta.

Da je Thomas More izvojštio svoje, i sam Monmouth pretvorio bi se u hrpu pepela. ,,Još niste došli do nas, meštre Crormvelle?” pita on. ,,Još po podrumima lomite suhi kruh? No, dobro, jezik mi je oštriji nego što zaslužujete. Ipak, znate, mi moramo biti prijatelji.”

Što zazvuči kao prijetnja. More se udaljava, odmahuje glavom: ,,Moramo biti prijatelji.”

Pepeo, suhi kruh. Kako kaže kardinal, Engleska je oduvijek bila jadna zemlja, dom prezrenomu i odbačenomu narodu koji polagano kroči prema slobodi i koga Bog časti osobitim pokorama. Ako na Engleskoj i počiva kletva Božja, ili pak neka mračna vradžbina, bar se privremeno činilo da su je raspršili zlatni kralj i njegov zlatni kardinal. No, zlatne godine došle su svome kraju, pa će se ove zime more zalediti - oni koji će to vidjeti, pamtit će to do kraja života.

Johane se preselila u kuću u Austin Friarsu sa suprugom Johnom Williamsonom i kćeri, malenom Johane ili Jo, kako je zovu djeca, govoreći da je premalena za puno ime. John Williamson potreban je za Cromwellova posla. ,,Thomase,” upita Johane, ,,kakvim se točno poslovima baviš ovih dana?”

Tako ga zadržava u razgovoru. ,,Naš je posao”, odvraća joj, ,,ljude učiniti bogatima. To je moguće ostvariti na mnogo načina, a John će mi pripomoći da ih provedem.”

,,John neće morati imati posla s našim gospodarom kardinalom, je li tako?”

Kruže glasine da su se ljudi - utjecajni ljudi - potužili kralju, a kralj se potužio Wolseyju zbog onih samostana koje je pozatvarao. Oni ne razmišljaju o plemenitim svrhama u koje je kardinal uložio sredstva; ne razmišljaju o njegovim koledžima, o učenjacima koje potpomaže, o knjižnicama koje osniva. Zanima ih samo dočepati se dijela plijena. Budući da su ih izbacili iz posla, pretvaraju se da vjeruju kako su redovnici završili na cesti, goli i uplakani. A nisu. Njih su premjestili drugamo, u veće, bolje vođene kuće. Neki mladi dobili su slobodu, oni mladići bez životnih poziva. Kad ih ispituje, on obično otkriva da ne znaju ništa, što otkriva besmisao tvrdnji da u opatijama sja luč znanja. Uspijeva im izmucati pokoju latinsku molitvu, no kad ih se upita: ,,Ajde, reci što to znači”, odvraćaju: ,,Znači, gospodaru?” kao da vjeruju kako su riječi i njihova značenja toliko labavo povezana da bi popucala na prvi trzaj.

,,Ne brigaj što ljudi govore”, govori on Johane. ,,Preuzimam odgovornost, sam, osobno.”

Kardinal je pritužbe primio vrhunaravno dostojanstveno.U svoje spise nemilosrdno je zapisao imena tužitelja. Onda je iz spisa izvukao popis i pružio ga svome čovjeku, ukočeno se smiješeći. On mari, samo i jedino, za svoje nove zgrade, za plamence što vijore, za grbove utisnute u cigle, za oksfordske učenjake; pustoši Cambridge kako bi najmudrije mlade doktore odvukao na Kardinalov koledž. Prije Uskrsa nastale su nevolje kada je dekan, u posjedu šestorice novopridošlih, pronašao zabranjene knjige. Svakako ih sve pozatvarajte,rekao je Wolsey, zatočite ih i onda ih urazumite. Ako ne bude prevruće ili prevlažno, možda se i sam zaputim k vama, urazumiti ih.

Nema smisla sve to objašnjavati Johane. Ona samo želi biti sigurna da joj je suprug izvan dometa strjelica kletvi koje lete posvuda. ,,Valjda znadeš što činiš.” Pogled joj sune uvis. ,,Tome, u najmanju ruku, bar izgledaš kao da znaš.”

Njezin glas, njezin korak, podignuta obrva, znakoviti osmijeh - sve ga to podsjeća na Liz. Ponekad se okrene, pomislivši da je u sobu ušla Liz.

Nova pravila smućuju Grace. Ona zna da se majčin prvi suprug zvao Tom Williams - naime, doma ga spominju u molitvama. Zato pita, je li stoga ujak Williamson njegov sin?

Johane joj se trudi objasniti. ,,Štedi dah”, odvraća Anne. I lupne se po glavi. Njezini živi, maleni prsti, skakuću po riječnim biserima na kapici.

,,Malo je tupa”, kaže.

On joj kaže, poslije: ,,Grace nije tupa, samo je mlada.”

,,Ne pamtim da sam ikad bila toliko budalasta.”

,,Svi su tupi osim nas, a? Je li tako?”

Anneino lice odgovara da je, manje-više, tako. ,,Zašto se ljudi žene?”

,,Da bi moglo biti djece.”

,,Konji se ne žene. A ždrebad se ipak koti.”

,,Većina ljudi vjeruje da je zato sretnija”, kaže on.

,,A, da, to”, kaže Anne. ,,Mogu li sama izabrati muža?”

,,Naravno”, odvrati on, a tako i misli.

,,Onda uzimam Rafea.”

Na minutu, na cijele dvije minute, on osjeća da bi mu život mogao zacijeljeti. A onda pomisli, kako Rafea mogu zamoliti da čeka? On mora zasnovati vlastito kućanstvo. Čak i za pet godina Anne će biti iznimno mlada nevjesta.

,,Znam”, kaže ona. ,,A čini se da vrijeme protječe jako sporo.”

Istina; čovjek kao da vječito iščekuje nešto. ,,Čini mi se da si dobro razmislila o tome”, kaže on. Njoj se ništa ne treba crtati, govoriti da nešto zadrži za sebe zato što ona to znade i sama - to žensko dijete ne mora se kroz razgovor voditi jedva primjetnim skretanjima i oklijevanjima kako to zahtijeva većina žena. Ona nije nalik cvijetu, nalik slavuju; nalikuje... trgovcu-pustolovu, pomišlja on. Prodornim okom prozre sve namjere i sporazum riješi udarcem dlana o dlan.

Ona skine kapicu; vrti biserje među prstima, povlači uvojak tamne kose, izvlači i ravna kovrču. Zgrabi ostatak kose, zavrne je i omota oko vrata. ,,Mogla bih tako dva puta,” kaže ona, ,,samo da mi je vrat tanji.” Zvuči razdražljivo. ,,Grace tvrdi da se ne mogu udati za Rafea zato što smo rođaci. Ona misli da su rođaci svi koji žive pod istim krovom.”

,,Ti nisi u rodu s Rafeom.”

,,Siguran si?”

,,Siguran sam. Anne... navuci kapu. Što će ti reći ujna?”

Ona se izbelji. I time oponaša ujnu Johane. ,,O, Thomase,” mrmlja, ,,ti si uvijek toliko samouvjeren!”

On dlanom prikrije smiješak. Johane na trenutak izgleda manje zabrinuto. ,,Navuci kapu”, kaže blago.

Ona je nabije natrag na glavu. Tako je malena, misli on, a ipak, bolje bi joj pristajao šljem. ,,Kako je Rafe došao ovamo?” pita ga.

***

Ovamo je došao iz Essexa, zato što mu se tada ondje zatekao otac. Njegov otac Henry radio je kao sluga sir Edwardu Belknapu, rođaku obitelji Grey, i stoga u rodu i s markizom od Dorseta, a taj markiz bio je Wolseyjev pokrovitelj u vrijeme kad se kardinal još školovao na Oxfordu. Dakle, tako, sve je išlo preko rodbine - kao i činjenica da je on, iako se u Englesku vratio prije samo godinu-dvije, već na neki način uživao kardinalovu naklonost, unatoč tomu što nikad vlastitim očima nije vidio tog velikog čovjeka - on, Cromwell, već je i tada bio čovjek kojeg je bilo korisno zaposliti. Radio je za obitelj Dorset zastupajući ih u nekoliko zakučastih parnica. Stara markiza znala ga je slati da za nju pronalazi baldahine i sagove. Pošalji ovo. Budi ondje.Za nju se cijeli svijet svodio na sluge. Kad bi poželjela jastoga ili jesetru, jednostavno bi ih naručila, kad bi poželjela dobar ukus, naručila bi ga na isti takav način. Markiza bi dlanom prelazila preko firentinskih svila i tiho

cičala od užitka. ,,Vi ste je nabavili, meštre Cromwelle”, običavala bi reći. ,,I uistinu je prelijepa. Sljedeća vam je zadaća iznaći kako ćemo je platiti.”

Negdje u tom labirintu obveza i dužnosti upoznao je Henryja Sadlera i pristao njegova sina uzeti u svoje kućanstvo. ,,Naučite ga sve što znate”, predložio je, pomalo bojažljivo, Henry. Dogovorio se da će Rafea pokupiti na povratku s posla u tom dijelu zemlje, no izabrao je loš dan - blato, kiša lijeva, oblaci se jureći primiču s obale. Netom je prošlo dva kad je došljapkao do vrata, a svjetla je već nestajalo - Henry Sadler upitao ga je zar ne može ostati, pa nećete stići do Londona prije zatvaranja gradskih vrata. Rekao je da mora pokušati još noćas stići kući. Moram na sud, a moram se i sastati s vjerovnicima moje lady Dorset, znate i sami kako to ide... gospa Sadler sa strahom je pogledavala prvo kroz prozor, onda svoje dijete; ono s kojim se sad mora rastati i predati ga, sa samo sedam godina, na milost i nemilost vremena i putova.

To nije okrutno, to je uobičajeno. No Rafe je bio toliko sitan da je on sam to zamalo proglasio okrutnim. Odsjekli su mu dječje uvojke pa mu je riđa kosa stršila na tjemenu. Majka i otac kleknuli su i milovali ga. A onda su ga umotali, obavili i zavezali u nekoliko slojeva preklopljenih prekrivača tako da je njegovo krhko tijelo

nabujalo do veličine omanje bačve. On je pogledao dijete, zatim kišu i onda pomislio zar ne bih i ja mogao biti na suhom i toplom kao svi drugi - kako im to, za razliku od mene, uspijeva?

Gospa Sadler kleknula je i dlanovima obujmila sinovljevo lice. ,,Pamti sve što smo ti govorili”, prošaptala je.,,Moli se. Meštre Cromwelle, molim vas, pazite da se pomoli.”

Onda je podigla pogled i vidjela da su mu oči pune suza, shvatila je da to dijete ne može podnijeti, da drhti ispod gunjeva koji su ga omatali i da se sprema zaurlati. On je preko sebe prebacio kabanicu. Iz nje je poletio slap kišnih kapi i pokrstio cijeli taj prizor. ,,No, Rafe, što misliš? Ako si već veliki čovjek...” Pružio mu je svoju ruku u rukavici. U nju je kliznula djetetova ruka. ,,Idemo vidjeti koliko ćemo prevaliti puta.”

Samo što brže da se ne osvrneš, pomislio je. Vjetar i kiša potjerali su dječakove roditelje s kućnog praga. Podigao je Rafea u sedlo. Kiša je potpuno vodoravno udarala u njih. Na rubovima Londona vjetar je utihnuo. Tada je stanovao u ulici Fenchurch. Sluga na vratima ispružio je ruke i ponudio se da preuzme Rafea, ali je on rekao: ,,Mi, utopljenici, držimo se zajedno.”

Dijete u naručju pretvorilo mu se u težak teret; skutrena put ispod sedam prokislih slojeva preklopljenog vunenog sukna. Stavio je Rafea ispred kamina; iz dječaka se dizala para. Razbuđen toplinom, ispružio je malene, promrzle prste i oprezno se počeo odmatati, oslobađati se. I upitao, gdje smo mi to, razgovijetno, uljudno.

,,U Londonu”, odgovorio je on. ,,U ulici Fenchurch. Doma.”

Uzeo je laneni ubrus i nježno dječaku s lica otro netom okončano putovanje. Istrljao mu je glavu. Rafeova kosa stršila je kao u bodljama. Ušla je Liz. ,,Nebo nek' mi veli, je li to dječak ili jež?” Rafe se okrenuo sučelice njoj. Nasmiješio se. I zaspao stojeći.

***

Kad se ljetos vratila omara, ljeta 1528., ljudi su govorili, baš kao i lani, nećeš se zaraziti ako ne misliš na to. No, kako ne misliti? Djevojke je poslao iz Londona; prvo u kuću u Stepneyju, a onda još dalje. Ovaj put okužen je i dvor. Henry se trudi preduhitriti kugu; seli se iz jednog lovačkog dvorca u drugi. Anne su poslali u Hever. Groznica izbija u obitelji Boleyn; prvi podliježe djevojčin otac. I preživi - umre suprug njezine sestre Mary. Anne oboli, ali je, kako izvješća kažu, dvadeset četiri sata poslije već na nogama.Ipak, boleština može iskvariti ženski izgled. Čovjek ne zna za kakav ishod bi se molio, kaže on kardinalu.

A kardinal govori: ,,Ja se molim za kraljicu Katherine... također i za dragu lady Anne. Molim se za vojsku kralja Francoisa koja je u Italiji, da poluče uspjeh, no ne toliki da zaborave koliko im je potreban kralj Henry, njihov prijatelj i saveznik.

Molim se za kraljevsko veličanstvo i sve njegove savjetnike, za zvjerad u polju, za Svetoga Oca i kuriju, da im nebo pomogne u odlučivanju. Molim se za Martina Luthera i za sve okužene njegovom herezom, za sve koji se bore protiv njega, najviše za savjetnika vojvode od Lancastera, našeg dragog prijatelja Thomasa Morea. Usprkos zdravom razumu i zdravim očima, molim se za dobru žetvu i da prestane kiša. Molim se za svakoga. Molim se za sve. Eto, to zapravo znači biti kardinal. Ali, kad Gospodu kažem: ,,Ovaj, što se tiče Thomasa Cromwella...”, Bog mi veli: ,,Wolsey, što sam ti rekao? Ti stvarno ne znaš kad treba odustati?”

Kad zaraza dopre do Hampton Courta, kardinal se zatvara od svijeta. Smije mu prići samo četvorica slugu. Kad se ponovno pojavi, izgleda kao da se molio.

Potkraj ljeta, kad se djevojke vrate u London, već su porasle, i sunce je posvijetlilo Graceinu kosu. Stidi se pred njim, a on se pita ne povezuje li ga ona samo s onom noći kad ju je odnio u postelju, nakon što je saznala da joj je mati mrtva. Anne mu kaže da bi sljedećeg ljeta, ma što god bilo, radije ostala s njim. Boljetica je napustila grad, a kardinalove molitve nisu sve bile jednako uspješne. Žetva je loša; Francuzi gube u Italiji, zapovjednik im je umro od kuge.

Jesen stiže. Gregory se vraća svome tutoru; primjetno se nećka, iako on sam u Gregoryju može prozreti malo toga.,,Što ti je,” pita ga, ,,što ti je krivo?” Dječak odbija reći. S drugima je veseo i živahan, prema ocu oprezan i uljudan kao da želi među njima održati neku službenu odalečenost. On upita Johane: ,,Da li me se to Gregory boji?”

Ona nasrne na njega, brza poput igle što probija platno: ,,On nije redovnik... ima li razloga za strah?” Onda ublaži: ,,Thomase, zašto bi se bojao? Ti si dobar otac, istini za volju, mislim i previše dobar.”

,,Ako se ne želi vratiti tutoru, mogao bih ga poslati u Antwerpen, prijatelju Stephenu Vaughanu.”

,,Od Gregoryja nikad poslovan čovjek.”

,,Ne.” Nemoguće ga je zamisliti kako se krvavo bori da spusti kamate nekom Fuggerovom zaposleniku, ili nekom podrugljivom medičejskom pisaru. ,,Što da radim s njim?”

,,Reći ću ti što - kad bude spreman, dobro ga oženi. Gregory je gospodin. To svatko vidi.”

Anne žarko želi početi učiti grčki. On razmišlja o najboljem učitelju,raspituje se. Traži neko ugodno društvo s kime može razgovarati za večerom, mladog učenjaka koji će stanovati u kući. Žali zbog tutora kojeg je odabrao sinu i nećacima, ali ih zasad neće odvajati od njega. Tip je svadljiv i, istini za volju, zbila se ona žalosna zgoda kad mu je neki od dječaka zapalio sobu, čitajući u postelji pod svijećama. ,,To sigurno nije bio Gregory, nije li tako?” bio je on upitao - vječno se nadajući; učitelju se činilo da on sve to smatra nekakvom šalom. I vječito mu šalje račune za koje on vjeruje da ih je već platio - u kućanstvu mi je potreban knjigovođa, pomišlja.

Sjedi za radnim stolom zatrpanim skicama i nacrtima iz Ipswicha i Kardinalova koledža,građevinskim predračunima i računima za Wolseyjeve graditeljske planove. Zagleda se u ožiljak na dlanu; stara opeklina koja izgledom podsjeća na zavijeno uže. I razmišlja o Putneyju. Razmišlja o Walteru. Razmišlja o nervoznom pocupkivanju bojažljivog konja, o mirisu pecare. Razmišlja o kuhinji u Lambethu, i o plavokosom dječaku koji je donosio jegulje.Prisjeća se kako je jeguljara zgrabio za kosu, uronio mu glavu u kacu s vodom i držao je. I pita se, jesam li to uistinu učinio? Pitam se zašto. Ožiljak ponekad svrbi; tvrd je poput pokosnice. I razmišlja, potreban mi je knjigovođa. Potreban mi je učitelj grčkoga. Potrebna mi je Johane, ali gdje piše da ću dobiti sve što mi je potrebno?

Otvara pismo. Piše mu svećenik, imenom Thomas Byrd. Traži novac i čini se da mu kardinal nešto duguje. On pribilježi - mora to provjeriti i isplatiti - zatim se vraća pismu. U njemu se spominju dvojica, dvojica učenjaka, Clerke i Sumner. Poznata su mu imena. Dvojica od šestorice s koledža, s Oxforda, onih koji su imali luteranske knjige. Kardinal je bio rekao da ih se pozatvara i privede pameti. On zna da se sprema neko zlo - sjena mu se vuče po zidu.

I čita. Clerke i Sumner su mrtvi. Valja javiti kardinalu, savjetuje autor pisma. U nedostatku kakvog drugog sigurnog prostora, dekan je smatrao prikladnim zatočiti ih u podrumima koledža; u dubokim, hladnim podrumima, iskopanima da se u njima skladišti riba. Ljetna kuga pronašla ih je čak i u tom nijemom, tajnom, ledenom prostoru. Umrli su u tami, bez svećenika.

Cijeloga ljeta svi smo se redom molili, no ne i dovoljno. Je li kardinal smetnuo s uma svoje osobne heretike? Moram mu poći javiti, pomišlja on.

Prvi je tjedan rujna. Njegova potisnuta tuga preobražava se u bijes. No, što može s bijesom? Mora potisnuti i njega. Kad naposljetku godina dođe svome kraju, i kad kardinal kaže: ,,Thomase, čime ću te podariti za novo ljeto?”, on odvrati: ,,Dajte mi Malog Bilneyja.” Ne čekajući kardinalov odgovor, nastavi: ,,Gospodaru, već cijelu godinu leži u Toweru. Tower uplaši svakoga, a Bilney je ovčica, nije snažan i pribojavam se da su strogi prema njemu; gospodaru, sjetite se kako su umrli i Sumner i Clerke. Gospodaru, iskoristite svoju moć, pišite pisma, obratite se i kralju, ako morate. Samo ga oslobodite.”

Kardinal se zavali u stolcu. Spaja vrške prstiju. ,,Thomase,” kaže, ,,dragi moj Thomase Cromwelle. U redu. Ali, otac Bilney mora se vratiti u Cambridge. Mora odustati od nauma da pođe u Rim i papu zamoli da ga izvede na pravi put. Ispod Vatikana leže duboki podrumi i moja ga ruka neće moći izvući iz njih.”

Jezik ga svrbi da kaže: ,,Ne možete vi dosegnuti ni podrume vlastitoga koledža”, ali pregrize jezik. Hereza - njegovo očijukanje s njom – malen je grijeh koji mu kardinal dopušta.Uvijek je sretan kad razrezuje najnovije zloćudne knjige, kad čuje najnovije tračeve iz Steelyarda, gdje prebivaju njemački trgovci. Sretan je kad pročita napis ili dva i uživa u raspravama poslije večere. No, kad je u pitanju kardinal, svaka dvojbena stavka mora se omotati i opresti nježnim tkanjem riječi, tankim poput rascijepljenih vlasi. Svako nepoćudno mišljenje jednako se tako mora obložiti duhovitim isprikama, debelim i neopasnim poput jastuka na koje se

naslanjamo. Istina je da je moj gospodar, saznavši za dvojicu preminulih pod zemljom, pustio suzu. ,,Kako to nisam znao?” rekao je. ,,Ta dva krasna mlada čovjeka.”

Posljednjih mjeseci lako zaplače iako to ne znači da su mu suze iskrene; čak i sad otre suzu zato što mu je priča poznata - Mali Bilney iz Gray's Inna,čovjek koji govori poljskim, jalovi glasnici, zapanjena djeca, lice Elizabeth Cromwell uspokojeno u kamenoj strogosti smrti. Nagne se preko stola i progovori: ,,Thomase, molim te, ne očajavaj. Imaš djecu. Možda se ponovno poželiš oženiti.”

Ja sam sam dijete, pomišlja on, neutješno dijete. Kardinal položi dlan preko njegova. Neobično kamenje treperi pod svjetlom, otkriva svoje dubine; granat sličan kaplji krvi, tirkiz srebrna odsjaja, dijamant zatitra žućkastosivo, poput mačjega oka.

Kardinalu nikad neće reći ništa o Mary Boleyn,iako će kad-tad osjetiti poriv. Wolsey bi se mogao smijati, mogao bi se zaprepastiti. On mu nekako mora poturiti sadržaj, ali bez konteksta.

Jesen 1528.; kardinal ga je poslom odaslao na dvor. Mary mu trči ususret, podigle su joj se suknje, otkrivaju lijep par zelenih svilenih čarapa. Goni li je to njezina sestra Anne? Čeka da vidi.

Ona se naglo zaustavlja: ,,A, to ste vi.”

Nije vjerovao da će ga Mary prepoznati. Ona se dlanom oslanja na zidne obloge, hvata dah, drugom se upre o njegovo rame, kao da je i on samo dio zida. Mary je i dalje zapanjujuće zgodna; svjetloputa, nježnih crta lica. ,,Jutros, moj ujak”, kaže ona. ,,Moj ujak Norfolk. Grmio je protiv vas. Sestri sam rekla, tko je taj zlotvor, a ona mi reče...”

,,Onaj koji izgleda kao zid?”

Mary odmakne ruku. Nasmije se, porumeni, grudi joj se malo podignu dok pokušava doći do zraka.

,,Na što se požalio moj gospodar Norfolk?”

,,O...”, dlanom se hladi, kao lepezom. ,,Rekao je; kardinali, legati, u Engleskoj nikad nije bilo veselo dok su se među nama motali kardinali. Kaže da kardinal od Yorka razara plemenitaške kuće, kaže da grabi sve kako bi vladao sam, a da će lordovi poput kakvih školaraca stajati u redu da ih išiba. No, ne marite za to što govorim...”

Izgleda krhka, i dalje zadihana; očima od nje zatraži da nastavi. Ona se kratko nasmije i prozbori: ,,Bjesnio je i moj brat George. Rekao je da se kardinal od Yorka rodio u ubožnici i zaposlio tipa rođenog u jarku. Moj gospodar i otac rekao mu je, smiri se, dječače dragi, ništa ne gubiš ako si precizan - nije jarak, nego dvorište

pecare, koliko znam, jer taj gospodin nije ni u snu.” Mary uzmakne jedan korak. ,,Vi izgledate kao gospodin. Sviđa mi se vaš sivi baršun, gdje ste ga našli?”

,,U Italiji.”

Promaknula ga je; nije više zid. Maryna mu se ruka polagano privlači; nesvjesno, gladi ga. ,,Biste li mi mogli pribaviti neku količinu? Iako je možda pomalo preozbiljan za ženu.”

Ne i za udovu, pomišlja on. Misao mu se zacijelo očita na licu, jer Mary kaže: ,,Upravo tako, shvaćate. William Carey je preminuo”.

On prigne glavu i iznimno je uljudan - Mary ga uznemiruje. ,,Dvor iskreno tuguje za njim. Zasigurno i vi.”

Uzdah. ,,Bio je nježan. S obzirom na okolnosti.”

,,Vjerujem da vam je bilo teško.”

,,Kad je kralj bacio oko na Anne, pomislio je - znajući kako se to radi u Francuskoj - da bi mogla prihvatiti... izvjestan položaj, tamo na dvoru. I u njegovu srcu - tako je rekao. Izjavio je da bi odbacio sve ostale priležnice. Pisma koja je vlastoručno pisao...”

,,Stvarno?”

Kardinal vječno tvrdi da je kralja nemoguće natjerati da sam napiše pismo. Čak ni drugom kralju. Čak ni papi. Čak ni kad bi time mogao nešto promijeniti.

,,Da. Još od prošloga ljeta. Piše, a ponekad, na mjestu gdje bi se inače potpisao kao Henricus Rex...” Primi ga za ruku, okrene dlan nagore i kažiprstom ocrta oblik. ,,Tamo gdje bi se inače potpisao,nacrta srce – i onda u nj upiše inicijale. Ma, nemojte se smijati...” Sama ne može na licu prikriti osmijeh. ,,Piše da pati.”

A on poželi upitati Mary, možete li mi ukrasti ta pisma?

,,Moja sestra govori, ovo nije Francuska, nisam ja glupa kao ti, Mary.Ona zna da sam bila Henryjeva priležnica i vidjela je kako me odbacio. Izvukla je pouku.”

On je zamalo ostao bez daha; ona je neoprezna, reći će sve što joj leži na srcu.

,,Kažem vam, da se vjenčaju, otići će do pakla i natrag. Prisegli su si. Anne kaže da hoće njega i da je baš briga hoće li se potopiti i Katherine i svi Španjolci na morima. Što Henry poželi, Henry i dobije; što Anne poželi,Anne i dobije - kažem to zato što ih poznajem oboje - bolje od ikoga.” Oči su joj meke, suze kuljaju. ,,I zato,” nastavlja, ,,zato mi nedostaje William Carey, zato što je sad ona sve i sva, a ja ću skončati u zapećku kao kakva stara krpa.Sad nisam više ničija supruga i mogu mi izgovoriti što god ih volja. Otac mi kaže da sam samo još jedna gladna usta, a ujak Norfolk govori mi da sam kurva.”

Kao da te sam nije načinio takvom. ,,Manjka li vam novca?”

,,O, da!” kaže ona. ,,Da, da, da, i nitko na to nije ni pomislio. Nitko me to dosad nije pitao. Imam djecu. To sami znate. Trebam...” Prstima pritisne usnice da zaustavi drhtaj. ,,Ako ste mi vidjeli sina... što mislite, zašto sam mu dala ime Henry? Kralj bi ga priznao kao svoga, baš kao što je priznao i Richmonda, no moja je sestra to zabranila. A on čini što ona kaže. Namjerila mu je sama podariti princa - ne želi mojega u dječjoj sobi.”

Kardinal je dobio izvješća - dijete Mary Boleyn zdrav je dječak, zlatnoriđe kose i obilna teka. Ima i kćer, stariju, no u ovom kontekstu ona nije toliko zanimljiva - samo je kći. On upita: ,,Lady Carey, koliko je vašem sinu godina?”

,,Tri, u ožujku. Catherine je pet.” Ponovno, gotovo prestrašeno, dodirne usnice. ,,Smetnula sam s uma... vaša supruga je preminula. Kako sam to mogla zaboraviti?” Kako si samo mogla znati, upita se on, a ona mu odgovori odmah: ,,Anne znade sve o ljudima koji rade za kardinala. Ispituje i odgovore zapisuje u knjigu.” Pogleda ga. ,,Imate li vi djece?”

,,Da... znate li da me nitko to nikad ne pita?” Ramenom se nasloni na zidnu oblogu, a ona mu se primakne malo bliže; lica im se ublaže, promijene izraz iz uobičajeno junačko-patničkog u zavjereničke grimase obudovjelih. ,,Imam velikog sina,” kaže, ,,sad je u Cambridgeu s tutorom. Imam i djevojčicu, Grace; lijepa je, svijetlih kosa, iako ne... žena mi nije bila ljepotica, a ja sam kakav već jesam. Imam i Anne, a Anne želi učiti grčki.”

,,Zaboga”, kaže ona. ,,Znate već, žena...”

,,Znam, na što mi ona odvrati: 'Zašto bi kći Thomasa Morea imala prednost?' Zna jako dobre riječi. I barata svima njima.”

,,Ona vam je mezimica.”

,,Njezina baka živi s nama, također i ženina sestra, no to nije... za Anne to nije najbolje. Mogao bih je poslati u neku drugu kuću, no tad.... taj njezin grčki... štoviše, ionako je jedva viđam.” I pomisli da mu je to u posljednje vrijeme najdulji govor što ga je održao - izuzimajući one kod Wolseyja. I doda: ,,Vaš bi se otac trebao dobro skrbiti za vas. Zamolit ću kardinala da porazgovara s njim.” U čemu će kardinal uživati, pomisli.

,,Meni je potreban novi suprug. Da me prestanu vrijeđati. Može li mi kardinal pribaviti supruga?”

,,Kardinal može sve. Kakvog biste supruga željeli?”

Ona razmišlja. ,,Takvoga koji bi se skrbio za moju djecu. Onoga koji bi se usprotivio mojoj obitelji. Supruga koji ne umire.” Spaja vrške prstiju.

,,Trebali biste zatražiti nekog mladog i pritom privlačnog. Ako ne tražite, nećete ni dobiti.”

,,Stvarno? Mene su odgajali drugačije.”

A i sestra vas je podizala pomalo drugačije, pomišlja on. ,,Sjećate li se, na karnevalu u York Placeu... jeste li bili Ljepota ili Blagost?”

,,O...”, ona se nasmiješi. ,,To je bilo prije, prije sedam godina. Ne sjećam se. Bezbroj sam se puta preodijevala.”

,,Naravno, i sad ste oboje.”

,,Marila sam samo za to. Za odijevanje. No, sjećam se Anne. Bila je Ustrajnost.”

On nato kaže: ,,Ta njezina vrlina može se iskušati.”

Kardinal Campeggio stigao je iz Rima s pismom u kojem stoji da valja podrivati. Podrivati i odgađati. Činiti sve samo ne iznijeti sud.

,,Anne vječno piše pisma ili zapisuje u svoju knjižicu. Hoda amo-tamo, amo pa tamo. Kad spazi moga gospodina oca, podigne prema njemu dlan, ni ne pomišljaj da progovoriš... a kad ugleda mene, uštine me. Kao...” Mary to pokazuje štipajući zrak prstima lijeve ruke. ,,Eto, ovako.” Prstima desne ruke prijeđe preko grla sve dok ne napipa titravu točku iznad ključne kosti.,,Evo, tu”, kaže. ,,Ponekad mi izbije masnica. Želi me unakaziti.”

,,Razgovarat ću s kardinalom”, kaže on.

,,Svakako.” Ona čeka.

On mora poći. Čekaju ga poslovi.

,,Ne želim više biti Boleynova”, kaže ona. ,,Ni Howardova. Sve bi bilo drugačije samo da kralj prizna mog sina - no kako stvari stoje, dosta mi je i maski i zabava i kostimiranja u Vrline. Nemaju oni vrlina. Sve je to privid. Ako me ne žele poznavati, ne želim ni ja poznavati njih. Radije ću prositi.”

,,Stvarno... lady Carey, ne mora doći do toga.”

,,Znate li što stvarno želim? Želim supruga koji će im dizati živac. Želim se udati za muškarca koji će ih plašiti.”

U modrim očima naglo bljesne. Sinula joj je misao. Lijepi prst položi na sivi baršun kojem se toliko divi i tiho prozbori: ,,Tko ne traži, ne dobije.”

Thomasa Howarda za ujaka? Thomasa Boleyna za punca? I za neko vrijeme, kralja za rođaka?

,,Ubili bi vas”, kaže on.

I misli da ne mora dodatno pojašnjavati svoje riječi - neka stoje kao činjenica.

Ona se nasmije, zagrize usnicu. ,,Naravno. Naravno da bi. Što to pomišljam? No, bilo kako bilo, zahvalna sam vam za to što ste dosad napravili. Za malo spokoja jutros - jer kad viču o vama, ne viču na mene. Jednoga dana”, nastavi, ,,Anne će poželjeti razgovarati s vama. Pozvat će vas, vama će to laskati. Dat će vam neki

poslić, zatražiti neki savjet. No, prije nego što se to zbude, čujte moj savjet. Okrenite se i pođite svojim putem.”

Poljubi vršak kažiprsta i pritisne mu ga na usne.

Kardinalu nije potreban te noći, pa se vraća doma u Austin Friars. Čini mu se da je najmudrije odalečiti se od svih po redu Boleynovih. Ima muškaraca, moguće je, koje bi očarala žena, ljubavnica dvaju kraljeva, ali on nije među njima. Misli na njezinu sestru Anne, zašto bi se ona zanimala za njega - moguće da podatke prikuplja putem onih koje Thomas More naziva 'vašom evangeličkom bratovštinom', no ipak sve to zbunjuje; Boleynovi ne djeluju kao obitelj koja previše razbija glavu spasom duše. Ujak Norfolk ima svećenike koji to čine za njega. Mrzi njihove ideje i nikad ne čita Bibliju. Brat George zanima se za ženske, lov, odjeću, nakit i tenis. Sir Thomas Boleyn, šarmantni diplomat, zanima se samo i jedino za sebe.

Rado bi nekomu ispričao što se zbilo. Ne može reći nikomu, pa zato sve to ispriča Rafeu. ,,Mislim da ste sve to zamišljali”, kaže Rafe strogo. Blijede oči raskolače mu se kad čuje priču o inicijalima u srcu, ali se ni za tren ne nasmiješi. Izražava nevjericu glede ženidbene ponude. ,,Sigurno je mislila nešto drugo.”

On sliježe ramenima - teško je pogoditi što bi to bilo. ,,Vojvoda od Norfolka obrušio bi se na nas kao vučji čopor”, kaže Rafe. ,,Došao bi ovamo i spalio bi nam kuću.” Odmahuje glavom.

,,A štipanje? Koji bi bio lijek?”

,,Oklop. Sasvim očito”, kaže Rafe.

,,To bi izazvalo nedoumice.”

,,Ovih dana nitko ne mari za Mary.” I, optužujući, doda: ,,Osim vas.”

S dolaskom papinskog legata u London, raspada se kvazikraljevsko domaćinstvo Anne Boleyn. Kralj ne želi nikakvih dvojbi – kardinal Campeggio došao je riješiti spor glede njegova braka s Katherine, što je potpuno odvojeno, tako tvrdi, od ikakvih osjećaja koje bi mogao gajiti spram lady Anne. Nju izmjeste u Hever; sestra odlazi s njom. Do Londona dopiru glasine da je Mary trudna. Rafe upita: ,,S obzirom na vašu nazočnost, meštre, jeste li sigurni da ste se naslanjali samo na zid?” Obitelj preminulog supruga tvrdi da dijete ne može biti njegovo; kralj također poriče. Tužno je gledati koliko spremno ljudi pretpostave da kralj laže. Kako to podnosi Anne? Na selu će imati vremena smiriti svoju zlovolju.

,,Mary će sva pocrnjeti od štipanja”, kaže Rafe.

Svi u gradu prenose mu ogovaranja ne znajući koliko je on sam zainteresiran. To ga rastuži, u njemu se rađa sumnja, to ga tjera da razmišlja o Boleynovima. Sve što se tada zbilo, on sad drugačije i vidi i čuje. Ježi mu se koža na pomisao da je, ponesen laskom i onako podatan,pristao i ubrzo postao ocem djetetu koje nimalo ne nalikuje Cromwellovima, no uvelike sliči Tudorima. Dobar trik, kapa dolje. Mary možda i izgleda kao lutkica, ali glupa nije. Kad je pojurila hodnikom, otkrivajući

svoje zelene čarape, oštrim je okom vrebala plijen. Tuđi osjećaji, tuđi dobar glas, tuđe obiteljsko ime, sve to ne znači ništa.

On se smiješi na pomisao da Cromwellovi imaju dobro ime. Ili bilo kakav dobar glas koji bi trebalo braniti.

Bilo što bilo, iz svega toga ništa. Mary se možda zabunila, ili su to bile samo zlobne glasine - Bog zna da obitelj to sama navlači na sebe.Možda je dijete i postojalo, pa ga je izgubila. Priča zamire, nema konačnog zaključka.Ni bebe. Sve to podsjeća na kardinalove čudne bajke u kojima je sama priroda izopačena, u kojima su žene guje koje se po želji pojavljuju i iščezavaju.

Kraljica Katherine imala je dijete koje je nestalo. Tijekom prve godine braka s Henryjem doživjela je spontani pobačaj, no liječnici su tvrdili da je nosila blizance - sam kardinal pamti je s dvora, razlabavljenih steznika, s tajnovitim smiješkom na licu. Zatim se zatvorila u svoje odaje; nakon nekog vremena pojavila se ponovno čvrsto utegnuta, ravna trbuha, bez djeteta.

Tudori su se očito specijalizirali za takve slučajeve.

Malo poslije, načuje da je Anne na sebe preuzela skrbništvo za sestrinog sina, Henryja Careyja. On se pita smjera li ga to ona otrovati. Ili pojesti.

Novo ljeto 1529.; Stephen Gardiner nalazi se u Rimu gdje papi, u kraljevo ime, predaje određene prijetnje - sadržaj prijetnji kardinalu nije poznat.Klementa čak i u najboljim trenucima panika lako obuzme i ne iznenađuje što oboli nakon što mu je meštar Stephen u uho šaptao otrovne riječi.Govori se da će vjerojatno umrijeti te su se kardinalovi špijuni raštrkali Europom, prisluškuju, prebrojavaju, veselo zveckaju kesama. Da je Wolsey papa, kralj bi problem riješio u tren oka. Potiho gunđa o svom mogućem uzvišenju - kardinal voli svoju domovinu,majske svetkovine, nježan ptičji pjev. U noćnim morama vidi nabijene, zapljuvane Talijane, šumu omči, ravnicu prekrivenu truplima.,,Thomase, morat ćeš poći sa mnom. Stajat ćeš mi uz bok i brzo udariti ako me ikoji od tih kardinala pokuša zaklati.”

On zamisli svoga gospodara našpikanog noževima - kao svetog Sebastijana izbodenog strelicama. ,,Zašto papa baš mora biti u Rimu? Gdje to piše?”

Kardinal polagano razvuče osmijeh. ,,Prenijeti Svetu stolicu doma. Zašto ne?” Sviđa mu se taj junačan naum. ,,Vjerojatno je ne bih mogao prebaciti u London. Kad bih samo bio nadbiskup Canterburyja, mogao bih papinski dvor ustoličiti u Lambeth Palaceu... no stari se Warham ne da, vječito me koči...”

,,Vaša Milost mogla bi utemeljiti vlastito sjedište.”

,,York je jako daleko. Zašto papinsko sjedište ne bi moglo biti u Winchesteru? U našoj drevnoj engleskoj prijestolnici? I bliže kralju?”

Kakav bi to bio neobičan režim. Kralj večera s papom koji je istovremeno i lord kancelar... Hoće li mu kralj tada morati dodavati ubruse i posluživati ga prvoga?

Kad stignu glasi o Klementovu oporavku, kardinal prešuti da je propuštena sjajna prilika. I kaže, Thomase,što ćemo sad?Moramo otvoriti legatsko sjedište, odgađanju više nema mjesta. I dodaje: ,,Idi, i pronađi mi čovjeka imenom Anthony Poynes.”

On stoji prekriženih ruku, čeka daljnje i jasnije pojedinosti.

,,Pokušaj na otoku Wight. I privedi mi sir Williama Thomasa koga ćeš, uvjeren sam, pronaći u Carmathenu - već je u godinama, stoga ljudima reci da ne brzaju.”

,,Moji su uvijek brzi.” I kimne. ,,Ipak, shvaćam što govorite - ne ubijaj svjedoka.”

Bliži se rasprava o velikom kraljevom problemu. Kralj namjerava dokazati da kraljica Katherine nije bila djevica kad mu je prišla, budući da je brak konzumirala s njegovim bratom Arthurom. S tom namjerom on prikuplja gospodu koja su kraljevski par dvorila nakon vjenčanja u dvorcu Barnard, i poslije u Windsoru, gdje se dvor preselio studenoga te godine, i još kasnije u Ludlowu, gdje su otišli k princezi i princu od Walesa. Wolsey zbori: ,,Da je Arthur poživio, sad bi bio tvojih godina, Thomase.” Posluga i svjedoci najmanje su jedan naraštaj stariji. I toliko je godina prošlo - točno rečeno, dvadeset i osam. Koliko ih dobro može služiti pamćenje?

Nikako nije smjelo doći do takvog javnog i nepriličnog izlaganja. Kardinal Campeggio preklinjao je Katherine da se pokori kraljevoj volji, da prihvati nevaljanost braka i povuče se u samostan. Svakako, odvraća ona medeno, postat ću redovnica - pod uvjetom da se i kralj zaredi.

U međuvremenu ona iznosi argumente zašto legatski sud ne bi trebao razmatrati pitanje. Kao prvo, legat je i dalje sub judice Rima. Kao drugo, ona je strankinja, kaže, u stranoj zemlji - previđa desetljeća tijekom kojih je bila bliska sa svakim skretanjem i promjenom engleske politike. Tvrdi da su suci pristrani i da su protiv nje; u svakom slučaju ima razloga vjerovati da je tako. Campeggio je, s rukom na srcu, uvjerava da će suditi pošteno, čak i ako mu se život zato nađe na kocki. Katherine se on čini previše bliskim s njegovim pomoćnim legatom; mišljenja je kako svatko tko je neko vrijeme proveo s Wolseyjem,nema više pojma što je to čast.

Tko to savjetuje Katherine? John Fisher, biskup od Rochestera. ,,Znaš li što ne trpim kod njega?” pita kardinal. ,,Taj je sama kost i koža. Užasavam se tog prelata-kostura. U usporedbi s njim, svi ostali smo grozni. Djelujemo... tjelesno.”

A kad kralja i kraljicu pozovu pred dvojicu kardinala u Blackfriars, on na sebi nosi svoju tjelesnu pompu, svoj najfiniji skrlet. Svi su vjerovali da će Katherine poslati zastupnika, no ona se pojavi osobno. Okupio se cijeli biskupski kolegij. Kralj se odaziva pozivu, punim, ječnim glasom,govori iz svojih krupnih, draguljima urešenih grudi. On, Cromwell, savjetovao bi mu pokret rukom, promrmljanu riječ, kimoglav pred vlašću suda. Sam smatra da je najveći dio poniznosti samo himba - no čak i himba može izvojevati pobjedu.

Dvorana je puna do vrha. On i Rafe promatraju izdaleka. Kasnije, nakon što kraljica iznese svoju izjavu - nekoliko muškaraca pustilo je suzu - izilaze na sunce.

Rafe kaže: ,,Da smo bili bliže, mogli smo vidjeti je li je se kralj usudio pogledati u oči.”

,,Točno. To je sve što trebamo znati.”

,,Žao mi je što to kažem, ali vjerujem Katherine.”

,,Tiho. Ne vjeruj nikomu.”

Nešto zakloni svjetlo. Stephen Gardiner, crn, mrzovoljan; put u Rim nije mu poboljšao izgled.

,,Meštre Stephene!” povikne on. ,,Kakav je bio povratak kući? Nikad nije ugodno vraćati se praznih ruku, je li tako? Požalio sam vas. Uvjeren sam da ste, s obzirom na sve, dali sve od sebe.”

Gardiner se još više namršti. ,,Ako ovaj sud ne odobri kralju ono što želi, vaš gospodar je propao. A onda ću ja žaliti vas.”

,,Mislim da nećete.”

,,Mislim da neću”, slaže se Gardiner i odlazi svojim putem.

Kraljica se ne vraća slušati one odbojne dijelove procesa. U njezino ime govori savjetnik; svojem ispovjedniku rekla je kako je i nakon noći s Arthurom ostala nedirnuta, i da mu je dala privolu da prekrši ispovjednu tajnu i njezinu izjavu iznese u javnosti. Već se bila obratila najvišem mogućem sudu, onom Božjem - bi li tamo lagala, poigravajući se tako prokletstvom duše?

Nadalje, nitko ne zaboravlja još jednu pojedinost. Nakon Arthurove smrti, predstavili su je mogućim mladoženjama - starom kralju,bio taj kakav bio, i mladom princu Henryju, svježem mesu. Mogli su pozvati liječnika koji bi je pregledao. Ona bi strepila, ona bi vrištala, ali bi se pokorila. Možda sad žali što tomu nije tako - što nisu pozvali tog neznanca hladnih ruku.No, oni od nje nikad nisu zatražili da dokaže svoje tvrdnje;možda u to doba ljudi nisu bili toliko bezočni. Dopuštenje za vjenčanje s Henryjem pokrivalo je oba slučaja - i da jest i da nije djevica. Španjolski spisi razlikuju se od onih engleskih, i sad bismo sve to trebali proučavati - sve subklauzule - pregledavati papir i crnilo, a ne se na sudu kavžiti oko krpice kože i krvave mrlje na lanenoj ponjavi.

Da joj je on kojim slučajem bio savjetnik, zadržao bi kraljicu na dvoru, ma koliko vrištala. U tom slučaju, bi li joj svjedoci u lice izjavili isto ono što su joj izgovorili iza leđa? Stidjela bi se suočiti s njima, čvornatima, sijedima, obdarenima savršenim sjećanjem; ali bi je on natjerao da ih sve srdačno pozdravi, da izjavi da, nakon svih tih godina, ne prepoznaje nijednog od njih; da se raspita imaju li unuke, i blaži li ljetna vrelina njihove staračke muke i boli? Onda bi oni ponijeli veće breme stida - zar ne bi pokleknuli pod netremičnim pogledom kraljičinih iskrenih očiju?

Bez Katherineine nazočnosti, proces se pretvara u raskalašenu zabavu. Pred sudom stoji grof od Shrewsburyja; onaj koji se uza staroga kralja borio kod Boswortha. Sam se prisjeća vlastite prve, davne, bračne noći, kad mu je, kao i

princu Arthuru, bilo tek petnaest ljeta; dotad nije imao ženu,kaže, no obavio je svoju dužnost prema mladenki. Arthura su, u njegovoj prvoj bračnoj noći, on i grof od Oxforda, odveli do Katherineine ložnice. O, da, govori markiz od Dorseta, i ja sam se zatekao ondje; Katherine je ležala pod pokrivačem, a princ se uvukao u postelju pored nje. ,,Nitko nije voljan prisegnuti da se zajedno s njima uvukao u krevet”, prošapće Rafe. ,,Pitam se, nisu li ipak pronašli nekoga.”

Sud se mora zadovoljiti iskazima o tome što se govorilo sljedećeg jutra. Princ je, izlazeći iz bračne ložnice, izjavio da je žedan i sir Anthonyja Willoughbyja zamolio da mu donese čašu piva. ,,Sinoć sam bio u Španjolskoj”, tako je rekao. Okrutna dječačka šala na svjetlu novoga dana - bio je dječak, a sad je, već trideset godina, leš. Kako je samotno umrijeti mlad, otići u tminu bez društva! Maurice St. John nije s njim, ondje, u kripti katedrale u Worchesteru; niti gospodin Cromer, ni William Woodall - nijedan od onih koji su ga čuli da govori: ,,Meštri moji, imati suprugu dobar je način da čovjek ubije vrijeme.”

Kad su odslušali sve to, kad su izišli na zrak, on osjeća neobičnu studen. Dlanom dodirne lice, dodiruje jagodičnu kost. Rafe kaže: ,,Jadan bi bio mladoženja koji bi ujutro izišao i izjavio: 'Dobro jutro, gospodo. Ćorav posao!' Hvastao se, nije li tako? I to je sve. Zaboravili su kako je to imati petnaest godina.”

Još dok sud zasjeda, kralj Francois u Italiji gubi rat. Papa Klement spreman je potpisati novi sporazum s Imperatorom, nećakom kraljice Katherine. On to ne zna kad izjavi: ,,Ovo je loš posao. Ako želimo da nam se Europa smije, onda smo joj za to dali dobar razlog.”

Iskosa pogleda Rafea čiji je osobit problem, što je potpuno jasno, da ne može zamisliti nikoga, čak ni uspaljenog petnaestogodišnjaka, tko bi želio prodrijeti u Katherine. Bilo bi to kao snošaj s kipom. Rafe, naravno, nije čuo što je kardinal rekao o kraljičinoj negdašnjoj privlačnosti. ,,Skanjujem se suditi. Što će učiniti i sud. To je sve što mogu učiniti.” On kaže: ,,Rafe, ti si daleko bliže problemu. Ja se ne mogu sjetiti kako je to imati petnaest godina.”

,,Stvarno? Nije li vam bilo otprilike petnaest kad ste otišli u Francusku?”

,,Da, zacijelo je bilo tako.” Wolsey: ,,Da je Arthur poživio, sad bi bio tvojih godina, Thomase.” On se prisjeća žene u Doveru, leđima oslonjene o zid; malenih, krhkih kostiju, mladog, bezizražajnog, blijedog lica. Osjeti maleni val panike, osjeti se izgubljeno; što ako kardinalova šala nije bila šala, što ako je svijet napučen njegovom djecom, djecom spram koje se nije ponio časno? Postoji samo jedna časna zadaća - skrbiti se za svoju djecu. ,,Rafe,” prozbori on, ,,znaš li da nisam sastavio oporuku? Rekao sam da ću je napisati, no nisam nikad. Mislim da bih trebao poći doma i načiniti skicu.”

,,Zašto?” Rafe ostane zatečen. ,,Zašto baš sad? Kardinal će vas trebati.”

,,Idemo doma.” Uzima Rafea pod ruku. Slijeva, dodirne ga neka ruka; prsti bez puti. Sablast kroči - Arthur, zamišljen i blijed. Kralju Henry, pomišlja on, vi ste ga uzdigli, vi ga sad obarate.

***

Srpanj 1529.; Thomas Cromwell, Londonac, gospodin. Zdrav u tijelu i pamćenju. Njegovom sinu Gregoryju, šest stotina funti, trinaest šilinga i četiri penija. Zatim još i pernati popluni, jastuci i prekrivač od žutog turskog satena, bračni krevet flamanske izrade, izrezbareni mužar i komode, srebrnina, pozlaćeni komadi i dvanaest srebrnih žličica. Nadalje, najmovi imanja koja će nadzirati izvršitelji oporuke sve do njegove punoljetnosti, kao i još dvije stotine funti u zlatu, na taj dan. Novac izvršiteljima oporuke, namijenjen odgoju i mirazu njegovih kćeri Anne i malene Grace. Miraz njegovoj nećaci Alice Wellyfed; odijela, kaputi i prsluci nećacima; Mercy svakovrsni kućanski predmeti, nešto srebrnine i sve što bi, po mišljenju izvršitelja oporuke, trebala dobiti.Zaklada Johane, sestri pokojne supruge, kao i njezinom suprugu Johnu Williamsonu, te miraz njezinoj kćeri, također imenom Johane. Novac služinčadi. Četrdeset funti ima se podijeliti siromašnim djevama na dan njihovih vjenčanja. Dvadeset funti za popravak putova. Deset funti za hranu siromašnim zatvorenicima londonskih tamnica.

Tijelo neka mu se ukopa u župi u kojoj premine - ili prema napucima izvršitelja oporuke.

S ostatkom imanja ima se platiti mise zadušnice za njegove roditelje.

Bogu njegova duša. Rafeu Sadleru njegove knjige.

Kad se vrati ljetna kuga, on se posavjetuje s Mercy i Johane - hoćemo li djecu poslati izvan grada?

Kojim putem, upita Johane, nimalo izazivački - samo želi znati.

Mercy dometne, može li joj itko pobjeći? Tješe se vjerujući da ovogodišnja zaraza neće biti toliko ljuta, budući da je lani odnijela mnogo života; on to ne smatra posve točnim i čini mu se da one kugi pridaju ljudsku ili bar zvjersku inteligenciju - vuk se ustremi na ovčje stado, ali ne onih noći kad ga čekaju ljudi sa psima. Osim ako nisu uvjerene da je kuga nešto više od zvjerskoga ili ljudskoga - da Bog stoji iza nje - Bog i njegove prastare finte. Kad sazna loše vijesti iz Italije, vijesti o Klementovu novom sporazumu s Imperatorom, Wolsey prigne glavu i zbori: ,,Moj gospodar je hirovit.” Pritom ne misli na kralja.

Posljednjeg dana srpnja, kardinal Campeggio raspušta legatski sud. U Rimu su praznici, kaže. Čuju se glasi da je vojvoda od Suffolka, velik kraljev prijatelj, pred Wolseyjem razbio stol i prijetio mu u lice. Svi znaju da se sud neće više okupiti. Svi znaju da kardinal nije uspio.

Te večeri, u društvu s Wolseyjem, prvi put povjeruje da kardinala očekuje propast. Ako padne, razmišlja, padam i ja s njim. Bije ga zao glas. Kao da se otjelotvorila kardinalova šala - kao da se probija kroz bujice krvi, za sobom ostavljajući trag požara i razbijenog stakla, udova i siročadi. Ljudi kažu, Cromwell,

taj je zao tip. Kardinal odbija razgovarati o zbivanjima u Italiji, i o zbivanjima na legatskome sudu. Kaže: ,,Govore da se groznica vratila. Što da činim? Hoću li umrijeti? Četiri puta borio sam se s njom. Ljeta... kojeg ono ljeta?... 1518., mislim... smijat ćeš se, ali bilo je tako - kad sam se prestao znojiti izgledao sam kao biskup Fisher. Meso mi je okopnjelo. Bog me podigao i zaklepetao mi zubima.”

,,Vaša Milost je okopnjela?” upita on i trudi se nasmiješiti. ,,Da ste bar tada dali načiniti portret.”

Biskup Fisher izjavio je - tik prije rimskih blagdana - da nijedna sila, ni ljudska ni božanska, ne može razvrgnuti brak kralja i kraljice. Ako išta, Fishera priželjkuje naučiti da ne pretjeruje bez osnova. On sam prilično dobro znade što zakon može - a to odudara od mišljenja biskupa Fishera.

Sve do sad, svakoga dana sve do danas, sve večeri sve do ove, ako bi Wolseyju tko rekao da je nešto nemoguće, taj bi se samo nasmijao. Večeras kaže - kad se iz njega uzmogne izvući nešto - potučen je moj prijatelj kralj Francois, dakle, potučen sam i ja. Ne znam što mi je činiti. S kugom ili bez nje, mislim da bih mogao umrijeti.

,,Moram doma”, kaže on. ,,Hoćete li me blagosloviti?”

I klekne pred njega. Wolsey podigne ruku,a onda, naizgled zaboravljajući što to čini, pušta ruku da zalebdi u zraku. I zbori: ,,Thomase, nisam spreman suočiti se s Bogom.”

On podigne glavu i osmjehne se. ,,Možda ni Bog nije spreman suočiti se s vama.”

,,Nadam se da ćeš biti uz mene kada ću umirati.”

,,Što ćemo još prilično dugo čekati.”

On odmahne glavom. ,,Da si samo vidio kako je Suffolk danas navro na mene. On, Norfolk, Thomas Boleyn, lord Thomas Darcy - samo su čekali ovo, da podbacim na sudu, i sad čujem da sastavljaju popis članaka, da slažu popis optužbi - da sam oslabio plemstvo i tako dalje – sklepavaju knjigu - kako će li je nazvati? - 'Dvadeset godina vrijeđanja'? Kuhaju kašu i u nju ubacuju djeliće svih uvreda - kako to oni vide - što će reći, svih istina što sam im izgovorio...” Udahne drhtavo, duboko, zagleda se u strop, urešen tudorskom ružom.

,,U kuhinji Vaše Milosti nema takvih kotlova”, kaže on. Ustane. Pogleda kardinala i samo vidi još poslova koji ga čekaju.

,,Liz Wykys”, kaže Mercy, ,,ne bi dopustila da joj se cure vucaraju po selima. Osobito zato što Anne, koliko znam, plače kad god vas ne vidi.”

,,Anne.” On ostaje zapanjen. ,,Anne plače?”

,,Što ste mislili?” pita Mercy, pomalo otrovno. ,,Što mislite, da vas ne vole vlastita djeca?”

Prepušta njoj da odluči. Cure ostaju doma. Pogrešna odluka. Mercy na vrata vješa kugin znamen. I kaže, kako se to moglo dogoditi? Ribamo, peremo podove, mislim da u Londonu nećete naći kuću čistiju od naše.Molimo se, nisam vidjela da se ijedno dijete moli kao Anne. Moli se kao da se sprema u boj.

Anne obolijeva prva. Mercy i Johane viču na nju i tresu je da je održe budnom, budući da se zna, ako čovjek zaspi, onda i umire. No zov boljetice snažniji je od njih, i ona izmoždena pada na jastuk, bori se da dođe do daha, pada dublje, u crnu nepomičnost; pomiče joj se samo šaka, prsti se stežu i rastvaraju. On ih uzima u svoju ruku i pokušava je umiriti, no ta je ruka ruka vojnika koga svrbi da se bori.

Kasnije se pridigne i pita za majku. Zatraži bilježnicu u koju je zapisala svoje ime. U svitanje, groznica jenjava. Johane lije suze radosnice, Mercy je pošalje na spavanje. Anne se s mukom trudi pridignuti, vidi ga jasno, smiješi se, izgovori mu ime. Donose lavor vode posute ružinim laticama, umivaju joj lice; ona nesigurno pruža prst, gura latice pod vodu kako bi svaka od njih postala brodica vodonoša, kalež, mirisni gral.

S izlaskom sunca, vrućica se vraća. On im ne dopušta da krenu iznova s vikom, šaketanjem i trešnjom; predaje ju u Božje ruke i Boga zamoli da mu bude dobar. Govori joj, ali ona ne daje znaka da čuje. On, sam, ne boji se zaraze. Ako je kardinal četiri puta preživio kugu, onda sam siguran da nisam u pogibelji, a ako umrem, oporuku sam načinio. Sjedi uz nju, promatra kako joj se grudi dižu, promatra je kako se bori, kako podliježe. Nije uz nju kad umre - Grace je također oboljela i on nadzire dok je spremaju u postelju. I tako se zatekao izvan sobe, a kad ga puste unutra, njezino strogo lice već je poprimilo izraz spokoja. Ona izgleda nepomično, mirno; ruka joj je već teška, toliko teška da je ni on ne može podići.

On izlazi iz sobe; govori: ,,A već je počela učiti grčki.” Naravno, odvrati mu Mercy; bila je divno dijete i vaša prava kći. Onda mu se nasloni na rame i zaplače. I dodaje: ,,Bila je pametna i dobra, i na svoj način bila je, znate, prelijepa.”

A on pomišlja - učila je grčki; možda ga sada znade.

Grace mu umre na rukama; umire lako, jednako prirodno kao što se i rodila. Spušta je na mokru plahtu; to dijete nevjerojatno savršeno, prstiju raširenih poput uskih, bijelih listova. Nikad je nisam poznavao, misli; nikad nisam znao da je imam. Uvijek mu se činilo nemogućim da joj je jednim svojim činom podario život, nečim nezamislivim što su učinili on i Liz, one jedne, nezaboravne noći. Sinu su namijenili ime Henry, kćeri Katherine; Liz je rekla da je to u čast i tvojoj Kat. No kad ju je ugledao, umotanu, lijepu, dovršenu i savršenu, rekao je nešto posve drugo i Liz se složila. Ne možemo zaraditi milost. Ne zaslužujemo je.

Svećenika je upitao smije li stariju kćer pokopati s njezinom bilježnicom, onom u koju je zapisala svoje ime - Anne Cromwell. Svećenik odvraća da nikad još nije čuo nešto slično. A on je preumoran i previše gnjevan da bi se kavžio.

Kćeri su mu sad u čistilištu, kraljevstvu tihe vatre i nazubljenog leda. Gdje to u evanđeljima piše čistilište'?

Tyndale kaže - sad obdržite vjeru, nadu i ljubav, sve to troje; no ljubav je najveća od njih.

Thomas More smatra da je riječ o zlonamjerno pogrešnom prijevodu. On ustrajava na 'milosrđu'. Taj bi čovjeka bacio u okove zbog pogrešnog prijevoda. Zbog različitosti u grčkom, taj bi čovjeka ubio.

On se ponovno pita trebaju li mrtvima prevodioci - možda u času, u onom jednostavnom trenutku nestajanja, spoznaju sve što trebaju znati.

A Tyndale veli: ,,Ljubav nikad ne skreće vjerom.”

Stiže listopad. Wolsey, kao obično, predsjeda sjednicama kraljevog vijeća. Dotle, na sudovima, nakon što su se otvorili nakon Miholja, podnose se tužbe protiv kardinala. Optužuju ga za uspjeh.Optužuju ga za pokazivanje moći. Posve određeno, optužuju ga da je kraljevstvu nametnuo stranu jurisdikciju - što će reći, obavljao je svoj posao papinskoga legata. Ono što zapravo žele reći glasi: on je alter rex. On jest, on je oduvijek bio, veći vladar od kralja. I za to je, ako je riječ o zločinu, kriv.

Sad su se došepurili do York Placea - vojvoda od Suffolka i vojvoda od Norfolka; dva veličanstvena velikaša kraljevstva. Suffolk, nakostriješene plave brade, podsjeća na svinju među tartufima; od zajapurenih ljudi mome gospodaru kardinalu pozli, sjeti se on. Norfolk izgleda prijeteće; prevrće kardinalovu imovinu i jasno je da očekuje pronaći voštane lutkice, možda s njegovim likom, probodene dugačkim iglama. Kardinal je svoja postignuća ostvario šurujući s vragom - vojvoda čvrsto vjeruje u to.

On, Cromwell, istjera ih van. Oni se vraćaju. Vraćaju se noseći nove i sve važnije objave, sve teže potpise, sa sobom dovode i lorda arhivara. Mome gospodaru kardinalu oduzimaju Veliki pečat.

Norfolk ga pogledava iskosa; zatim mu se ovlaš, lisičje, osmjehne. On ne zna čemu to.

,,Dođite mi u posjet”, kaže vojvoda.

,,Zašto, gospodaru?”

Norfolk objesi usta. On nikad ne objašnjava.

,,Kada?”

,,Nema žurbe”, kaže Norfolk. ,,Dođite kad uljudite svoje ponašanje.”

Na dan 19. listopada 1529.

III.

Uspjeh ili propast

Svi sveti, 1529.

SVI SVETI;RUB SVIJETA propušta i krvari. To je vrijeme kad računovođe čistilišta, pisari i tamničari, osluškuju žive koji se mole za mrtve.

U to vrijeme godišta, on i Liz običavali su bdjeti u svojoj župi. Tada bi se molili za Henryja Wykysa, njezina oca; za Lizinog pokojnog supruga Thomasa Williamsa; za Waltera Cromwella i dalju rodbinu - napola zaboravljena imena, davno preminule polusestre, iščezlu posvojenu djecu.

Sinoć je bdio sam. Ležao je budan, priželjkivao da je Liz ponovno s njim; čekao je da dođe i legne pored njega. Istina je da je u Esheru s kardinalom, a ne doma u Austin Friarsu. No, pomišlja, znat će ona kako će me pronaći. Potražit će kardinala, kroz prostor između svjetova privući će je tamjan i svjetlo svijeća. Gdje god bio kardinal, ondje sam i ja.

U jednom trenutku zasigurno je zaspao. Kad je svanulo, soba mu se činila toliko praznom da u njoj nije bilo čak ni njega.

Svi sveti; bol nailazi u valovima. Sad prijeti da će ga prevrnuti. On ne vjeruje da se mrtvi vraćaju; ipak, to ga ne sprečava da na svome ramenu osjeti dodir vršaka njihovih prstiju, vršaka krila. Od sinoć više nalikuju čvrstoj, skrutnutoj masi nego pojedinim obličjima i licima;put im lamata i poskakuje, njihova građa gusta je poput one morskih stvorenja, lica im sjaju bolesnim, podmorskim odsjajem.

Stoji u prozorskoj niši, u ruci drži Lizin časoslov.Njegova kći Grace rado ga je listala, i danas pod svojim prstima može opipati tragove njezinih prstića.Unutra su molitve Gospi za molitvena vremena; stranice su iluminirane golubicama i vazama ljiljana. Vrijeme je Jutarnje, i Marija kleči na podu popločanom uzorkom šahovnice. Pozdravlja je anđeo, a riječi pozdrava ispisane su na svitku koji se odmata iz njegovih sklopljenih ruku; čini se da govore njegovi dlanovi. Krila su mu obojena nebeskimodro.

Okreće stranicu. Laude - Gospoda hvalimo. Slika prikazuje posjet. Mariju, s lijepim trbuščićem, pozdravlja njezina trudna rođakinja, sveta Elizabeta. Čela su im visoka, obrve očupane, djeluju iznenađeno, što svakako i jesu - jedna od njih je djevica, a druga već uznapredovale dobi. Pod nogama im niče proljetno cvijeće i povrh svake u zraku lebdi kruna, načinjena od zlatnih žica, tankih poput vlasi plave kose.

Okreće stranicu. Grace, nijema i malena, okreće stranicu s njim. Služba prima. Slika prikazuje rođenje - sićušan, bijeli Isus u naborima majčina plašta. Služba seksta; tri kralja nude draguljima ukrašene kaleže; iza njih grad na brdu, grad u Italiji sa zvonikom, s pogledom na teren koji se uzdiže i maglovitu crtu stabala. Služba nona; Josip u hram nosi košaru punu golubica. Služba večernja; bodež što ga posla Herod ostavlja pravilan urez u prestravljenom novorođenčetu. Žena podiže ruke, buni se ili se moli; svoje rječite, bespomoćne dlanove. Iz dječjega trupla raspu se tri kapi krvi, svaka od njih u obliku suze. Svaka krvava suza pomno je obojena cinoberom.

On podiže pogled. Poput odbljeska slike, oblik suza pluta mu pred očima; slika se zamuti. On zatrepće. Netko ide prema njemu. George Cavendish. Dlanovi trljaju jedan drugoga, na licu mu zabrinut izraz. Samo neka mi se ne obrati, moli se on. Neka George produži svojim putem.

,,Meštre Crormvelle,” prozbori taj, ,,čini mi se da plačete. Što se zbiva? Loše vijesti o našem gospodaru?”

On pokuša zaklopiti Lizinu knjigu, no Cavendish već posegne za njom. ,,O, pa vi se molite.” Izgleda zapanjeno.

Cavendish ne može vidjeti prste njegove kćeri koji dodiruju stranicu, ni suprugine ruke koje pridržavaju knjigu. George samo gleda slike, i to naopačke. Udahne duboko i kaže: ,,Thomase?...”

,,Plačem nad sobom”, kaže on. ,,Izgubit ću sve, sve za što sam radio, cijeli svoj život, zato što propadam s kardinalom - George, ne, nemoj me prekidati - zato što sam činio što je tražio od mene, što sam mu bio prijatelj, što sam mu bio desna ruka. Da sam se držao svoga posla u gradu, umjesto da jurcam posvuda i stvaram si neprijatelje, bio bih bogataš - a tebe bih, George, tebe bih pozivao u svoju novu ladanjsku kuću i pitao te za savjet o namještaju i cvjetnim lijehama. Pogledaj me! Gotov sam!”

George pokušava progovoriti - ispušta samo utješno blejanje.

,,Osim”, nastavlja on. ,,Osim ako, George. Što misliš? Mladog Rafea poslao sam u Westminster.”

,,Što će ondje raditi?”

A on i dalje plače. Duhovi se okupljaju, on osjeća hladnoću, položaj mu je bezizlazan. U Italiji je naučio sustav pamćenja tako da pamti sve - svaki korak koji ga je doveo do toga. ,,Mislim,” kaže, ,,mislim da moram za njim.”

,,Molim vas,” govori Cavendish, ,,ne prije večere.”

,,Ne?”

,,Zato što moramo smisliti kako ćemo isplatiti poslugu moga gospodara.“

Trenutak prođe. On okrene časoslov prema sebi; drži ga u rukama.

Cavendish mu je dao ono potrebito - problem za knjigovođu. ,,George,” kaže on, ,,ti znaš da su se gospodarevi kapelani jatili za njim i svi redom zarađivali - koliko? - stotinu, dvije stotine funti godišnje, zbog njegovog slobodoumlja. Dakle, mislim da ćemo... kapelane i svećenike natjerati da isplate kućnu poslugu budući da mislim, štoviše i primjećujem, da sluge moga gospodara vole više od njegovih svećenika. U tom slučaju, idemo večerati, a nakon večere natjerat ću svećenike da se stide, natjerat ću ih da prerežu žile i iscijede novac. Posluzi moramo platiti barem jedno tromjesečje i povrh toga otpremninu. Da s njom pričekaju dan povratka moga gospodara.”

,,Dobro,” kaže George. ,,Ako itko to može, možete vi.”

Uhvati se da se smiješi. Osmijeh je možda mračan, no nije ni pomišljao da bi se danas mogao smiješiti. I kaže: ,,Kad to dokončamo, ostavljam te. Vratit ću se čim budem siguran da me u Parlamentu čeka mjesto.”

,,Ali, sastaju se za dva dana... kako ćete to srediti?”

,,Ne znam, no netko mora govoriti u obranu moga gospodara. U suprotnom, ubit će ga.”

On primjećuje bol i šok; želi povući izrečeno, ali to je istina. I kaže: ,,Mogu samo pokušati. Prije nego što se opet vidimo, ili ću uspjeti ili ću propasti.”

George se zamalo nakloni. ,,Uspjeh ili propast”, promrmlja. ,,To vam je oduvijek bila uobičajena deviza.”

Cavendish kruži po kući i govori da je Thomas Cromwell čitao časoslov. Thomas Cromwell je plakao. George tek tada shvati koliko stvari loše stoje.

Nekoć davno, u Tesaliji, življaše pjesnik imenom Simonides. Naložiše mu da se pojavi na gozbi koju upriliči čovjek imenom Skopas, i da tamo izdeklamira lirsku pjesmu domaćinu u čast. Pjesnici imaju čudne navade, te je u svoju pjesan Simonides utkao stihove u slavu Kastora i Poluksa, nebeskih blizanaca. Skopas bi mučaljiv i reče da će platiti samo polovicu naknade: ,,Ostatak neka ti plate blizanci.”

Malo poslije, u dvoranu uđe sluga. Došapne nešto Simonidesu - da ga vani čekaju dvojica mladića, da ga zovu imenom.

On ustade i iziđe iz dvorane. Osvrtaše se uokolo tražeći dvojicu mladića, no ne spazi nikoga.

Vraćajući se dovršiti večeru, začu strahotnu buku, lomljavu i drobljenje kamena. Začu krike umirućih, u trenu kad se uruši krov. Od svih uzvanika redom, jedino on osta živ.

Tijela bjehu toliko zdrobljena i unakažena da ni rodbina ne mogaše raspoznati mrtve. No, Simonides nije bio običan čovjek. Sve što vidje, osta usječeno u njegovu umu. Svakog rođaka povede kroz ruševine; zatim pokaza zdrobljene ostatke i reče, ovdje leži tvoj rod. Mrtve s imenima poveza pomažući se rasporedom sjedenja.

Tu nam priču priča Ciceron. On nam govori kako je toga dana Simonides otkrio mnemotehniku. Zapamtio je imena, lica, neka ogorčena i podbula, neka radosna, neka zlovoljna. Zapamtio je točno gdje je tko sjedio – u trenutku kad se urušio krov.

Treći dio

I.

Finta s tri karte

zima 1529. - proljeće 1530.

JOHANE : ,, TI KAŽEŠ : 'Rafe, pođi i nađi mi mjesto u Parlamentu.'

A on ode kao cura kojoj se reklo da skine rublje s konopca.”

,,Bilo je malo teže”, kaže Rafe.

Johane kaže: ,,Kako ti možeš znati?”

Mjesta u Donjem domu najvećim su dijelom u rukama lordova - lordova, biskupa i samoga kralja. Ona šačica odabranih, ako je se pritisne odozgo, obično čini što joj se naloži.

Rafe mu je priskrbio Taunton. Wolseyjevo područje; no ne bi ga pripustili da kralj nije odobrio, da nije odobrio i Thomas Howard. Poslao je Rafea u London da istraži neizvjesno područje vojvodinih namjera; da otkrije što se to krije iza lisičjeg smiješka. ,,Sluga vam se, meštre.”

Sad zna. Rafe govori: ,,Vojvoda od Norfolka uvjeren je da moj gospodar kardinal posjeduje zakopano blago i misli da vi znate gdje ono leži.”

Razgovaraju nasamo. Rafe: ,,Zatražit će da uđete u njegovu službu.”

,,Da. Vjerojatno ne tako blagorječivo.”

On promatra Rafeovo lice dok taj odvaguje stanje. Norfolk je već sad - ne računamo li kraljevog sina-kopilana - najviši velmoža u kraljevstvu.

,,Uvjeravao sam ga”, govori Rafe, ,,da ga poštujete, da mu se... klanjate, da žudite biti pod njegovim...”

,,Zapovjedništvom?”

,,Manje-više.”

,,I, što je rekao?”

,,Rekao je: 'Hmmmm.'“

On se nasmije. ,,Kakvim tonom?”

,,Svojim tonom.”

,,I mrko je kimnuo.”

,,Da.”

Onda dobro. Brišem suze, suze zaostale od Svih svetih. Sjedim s kardinalom, pred ognjištem u Esheru, u sobi u kojoj dimnjak ne vuče. I kažem, gospodaru moj, mislite li da bih vas napustio? Pronađem čovjeka zaduženog za dimnjake i ognjišta. Izdam mu naputke. Odjašem u London, do Blackfriarsa. Dan je maglovit, dan svetog Huberta. Norfolk čeka da mi kaže kako će mi biti dobar gospodar.

Vojvoda se bliži šezdesetoj, ali se ne predaje godinama. Kamena lica, oštra oka, mršav je kao oglodana kost, hladan kao guba sjekire; zglobove kao da mu spajaju tanke, prepletene žice i, uistinu, ponekad zazvekeće krećući se, zato što pod odjećom krije škapulare; u sićušnim, draguljima urešenim kutijicama čuva komadiće kože, uvojke kose; u medaljonima nosi komadiće svetačkih kostiju. ,,Bogatiživoga!” uzvikuje kao da kune; ,,Mise mi moje!”; ponekad izvlači neki medaljon ili škapular od ondje gdje već visi na njemu, pa ga vatreno ljubi i zaziva pomoć ponekog sveca ili mučenika da zauzda gnjev prije nego što ga potpuno obuzme. ,,Sveti Judo, podari mi strpljenja!” viče; vjerojatno ga je zamijenio s Jobom, čiju je povijest slušao još kao dječak, na koljenu svog prvog svećenika. Teško je vojvodu zamisliti kao malenog dječaka, kao imalo mlađeg ili drugačijeg od njegove sadašnje pojave. On Bibliju smatra knjigom suvišnom laicima, iako razumije da svećenici iz nje izvlače nekakvu korist. Čitanje knjiga smatra potpunom prijetvornošću i žali što je na dvoru toliko učestalo. Njegova nećakinja vječito čita - ona Anne Boleyn - što je vjerojatno razlog zašto je, s dvadeset osam, još neudana. On ne shvaća zašto je pisati pisma gospodski posao - tomu služe pisari.

A onda upre pogled oka, plamen, rumen: ,,Cromwelle, zadovoljan sam što ste okružni zastupnik u Parlamentu.”

On pogne glavu. ,,Gospodaru.”

,,Govorio sam kralju o vama, i on je također zadovoljan. U Donjem domu pokoravat ćete se njegovim napucima. Kao i mojima.”

,,Gospodaru, hoće li se oni podudarati?”

Vojvoda se namršti. Uzšeta se; malo zazvekeće; naposljetku prasne: ,,Kvragu i sve, Cromwelle, zašto ste vi takva... persona? Baš si to i ne možete dopustiti.”

On čeka, smiješi se. Zna što vojvoda time misli. On je persona, on je prisutnost. On znade kako se kao sjena uvući u sobu da ga nitko ne primijeti - no, možda su minuli ti dani.

,,Smiješite se koliko vam drago”, zbori vojvoda. ,,Wolseyjeva kuća gnijezdo je ljutica. No, ne da bih...”, dodirne medaljon, protrne, ,,Bog me sačuvao da bih...”

Usporedio crkvenog princa s gujom ljuticom.Vojvoda žudi za kardinalovim novcem, on priželjkuje kardinalovo mjesto uz kralja; ipak, unatoč tomu, ne želi gorjeti u paklu. Uzšetao se po sobi; pljeska dlanovima; trlja ih; okrene se. ,,Meštre moj, kralj je spreman zakavžiti se s vama. Još kako. Primit će vas na razgovor zato što želi shvatiti kardinalove namjere, no spoznat ćete da pamti iznimno dobro i dugo, a pamti, moj meštre, pamti vrijeme kad ste prije bili zastupnik u Parlamentu, i da ste govorili protiv ovoga rata.”

,,Nadam se da više ne razmišlja o invaziji na Francusku.”

,,Vrag vas nosio! Koji Englez ne misli o tome! Francuska je naša! I moramo vratiti što nam pripada.” Titra mu mišić na obrazu; nervozno hoda; okrene se, protrlja obraz; titranje zamire i tada progovori, savršeno mirno: ,,Stvarno, u pravu ste.”

On čeka. ,,Ne možemo pobijediti”, kaže vojvoda, ,,no moramo se boriti ako uzmognemo. Kvragu i troškovi. Kvragu sve što ćemo izgubiti - novac, ljude, konje, brodove. Shvaćate li, to je ono krivo u Wolseyju. Vječito za pregovaračkim stolom. Kako mesarev sin može pojmiti...”

,,La gloire?”

,,I vi ste mesarev sin?”

,,Kovačev.”

,,Stvarno? Potkivali ste konje?”

On slegne ramenima. ,,Kad god sam morao, gospodaru. Ipak, nezamislivo mi je...”

,,Nezamislivo? Što to ne možete zamisliti? Bojno polje, tabor, noć prije boja - možete li zamisliti to?”

,,Bio sam vojnik.”

,,Bili ste, stvarno? Kladim se, ne u engleskoj vojsci. Eto, vidite.” Vojvoda se naceri, ali nimalo odbojno. ,,Znao sam da krijete nešto. Znao sam da mi se ne sviđate, samo nisam znao zašto. Gdje ste bili?”

,,U Gariglianu.”

,,S kim?”

,,Francuzima.”

Vojvoda zazviždi. ,,Momče, kriva strana.”

,,Primijetio sam.”

,,S Francuzima.” Cereka se. ,,S Francuzima. I kako ste se izvukli iz te katastrofe?”

,,Uputio sam se na sjever. Bavio sam se...” Sprema se reći 'novcem', ali vojvoda ne bi bio kadar pojmiti trgovanje novcem. ,,Suknom”, kaže on. ,,Većinom svilom. Znate kakvo je tamošnje tržište za vojnika.”

,,Bogatiživoga, točno! Slobodnjak, plaćenik - trpa novac na leđa. Oni Švicarci. Koja je to trupa pelivana. Čipka, vrpce, pomodni šeširi. Lake mete - to je sve. Streličar?”

,,Tu i tamo.” On se nasmiješi. ,,Malo sam prekratak za dugi luk.”

,,I ja. Henry strijelja iz luka. Vrlo dobro. Ima visinu. Ima ruke. Ipak - na taj način nećemo dobiti mnogo bitaka.”

,,Zašto bismo onda otpočeli ijednu? Pregovarajte, gospodaru. Jeftinije je.”

,,Cromwelle, kažem vam, hrabri ste što ste došli ovamo.”

,,Gospodaru - pozvali ste me.”

,,Stvarno?” Norfolka to uznemiri. ,,Do toga je došlo?”

Kraljevi savjetnici pripremaju, ni manje ni više, nego četrdeset četiri optužnice protiv kardinala. One sežu od kršenja statuta prvenstva - što će reći, pozivanja na stranu jurisdikciju unutar kraljevstva - do kupovanja govedine za kućanstvo po istoj nabavnoj cijeni kao i kralj; od novčanih malverzacija do neuspjeha u sprječavanju širenja luteranske hereze.

Ius praemunire potječe iz nekog drugog stoljeća. Nitko živ ne zna što točno znači. Iz dana u dan, čini se da znači ono što kaže kralj. O problemu se debatira diljem Europe. U međuvremenu moj gospodar i kardinal sjedi, povremeno promrmlja štogod sebi u bradu, a ponekad progovara naglas: ,,Thomase, moji kolege! Ma što se dogodilo meni osobno, moji kolege moraju biti spašeni. Pođi kralju. Ma kakvu odmazdu, za ikoju zamišljenu uvredu, želio nanijeti meni, ne misli time valjda utrnuti luč znanja?”

U progonstvu u Esheru, kardinal danonoćno šeće i strepi. Taj veliki um koji je nekoć obrtao afere Europe sad neprekidno razmatra vlastite gubitke. Pada u nijemu nepokretnost, mučaljivo sjedi dok jenjava svjetlo; za Boga miloga, Thomase, preklinje ga Cavendish, ne reci mu da ćeš doći ako ne dolaziš.

Neću, kaže on, i doći ću, samo me ponekad zadrže posla. Zastupnički dom zasjeda dokasna, a prije nego što odem iz Westminstera, moram prikupiti pisma i zamolbe upućene mom gospodaru kardinalu, također i razgovarati sa svima koji mu žele poslati poruke no ne usude ih se napisati.

Razumijem, kaže Cavendish; ali, Thomase, lamentira on, ne možeš ni zamisliti kako je ovdje u Esheru. Koliko je sati, pita moj gospodar kardinal. U koji će sat Cromwell pristići ovamo? Tjera nas van sa svjetiljkama, traži da ga izvijestimo o vremenu kao da će tebe, Cromwella, zaustaviti snježna oluja ili led. Zatim zapita, što ako putem doživi kakav udes? Cesta od Londona puna je pljačkaša; pustare i vrištine u sumrak preplave poslanici Zloćudnoga. A onda skrene s teme i kaže, ovaj svijet prepun je klopki i privida, a ja, žaljenja vrijedan grešnik, upadoh u mnoge od njih.

A kad on, Cromwell, napokon zbaci jahaći plašt i svali se u naslonjač pored vatre - Isusa mu krvavog, dimnjak opet dimi - kardinal se stvori prije nego što stigne doći do daha. Što je rekao moj gospodar od Suffolka? Kako je izgledao gospodar od Norfolka? A kralj, jesi li ga vidio, je li ti se obratio? I lady Anne, je li zdrava, izgleda li dobro? Jesi li joj čime ugodio - znaš, moramo joj ugađati, je li ti jasno?

A on zbori: ,,Toj gospi moguće je ugoditi jednom sitnicom – okruniti je za kraljicu.” Time zaključi temu o Anne i nema više dodati ništa. Mary Boleyn govori da ga je Anne zamijetila,ali ona sama sve donedavna od sebe nije davala ni znaka. Pogledom bi prešla preko njega, putem do nekog njoj zanimljivijeg. Oči su joj crne, malo izbuljene, sjajne poput zrnaca abaka - blistaju u vječnoj kretnji dok sama proračunava vlastitu korist. No, ujak Norfolk zacijelo joj je rekao: ,,Eto čovjeka koji znade kardinalove tajne”, budući da kad joj sad zađe u vidno polje, ona izvije svoj dugi vrat; sjajne perle zatrepću, a ona ga odmjerava od glave do pete i razmišlja kako se okoristiti njime. On pretpostavlja da je ona dobroga zdravlja dok se godina bliži kraju - niti, na primjer, ne kašlje poput sipljivog kljuseta, niti šepa. On pretpostavlja da je i privlačna, ako vam se sviđaju takove.

Jedne noći, tik pred Božić, on kasno stiže u Esher, a kardinal sjedi sam i sluša dječaka kako prebire po lutnji. I kaže: ,,Mark, hvala ti, slobodan si.” Dječak se nakloni kardinalu, a on mu jedva uzvrati kimoglavom nedostojnim čak i zastupnika u parlamentu. Dok se dječak povlači iz sobe, kardinal govori: ,,Mark je jako spretan i ugodan mladić - u York Placeu pjevao mi je u zboru. Mislim da ga ne bih trebao zadržavati ovdje; trebao bih ga poslati kralju. Ili, možda, lady Anne, jer je toliko zgodan mladić. Bi li joj se svidio?”

Dječak stoji na vratima i opija se hvalom. Tvrd kromvelovski pogled - mjerljiv s udarcem nogom - tjera ga van. Njemu samom bilo bi najdraže da ga ljudi ne propituju što je lady Anne drago, a što nije.

Kardinal upita: ,,Šalje li mi lord kancelar More kakvu poruku?”

On spušta hrpu papira na stol. ,,Gospodaru moj, izgledate bolesni.”

,,I jesam. Bolestan sam. Thomase, što ćemo mi?”

,,Mititi ljude”, veli on. ,,Slobodoumno i širokogrudno postupat ćemo s preostalom imovinom Vaše Uzoritosti - ostalo vam je još nešto imovine kojom raspolažete, a imate i imanja. Čujte me, gospodaru - čak da vam kralj oduzme sve što imate, ljudi će se upitati, može li kralj istinski raspolagati kardinalovom imovinom? Nitko komu išta podari neće biti siguran u posjed, osim ako vi to ne potvrdite. Dakle, gospodaru moj, i dalje imate adute u rukama.”

,,A ipak, ako se odluči da me optuži za izdaju...”, glas ga izda, ,,ako....”

,,Da vas je namjerio optužiti za izdaju, sad biste već bili u Toweru.”

,,Istina - i od kakve bih mu koristi bio s glavom na jednom kraju, tijelom na drugom? Stvari stoje ovako - kralj smatra da će, ponizivši mene, papi očitati bukvicu. Misli dati do znanja da je, kao engleski kralj, gazda u vlastitoj kući. No, je li

tomu tako? Ili je gazdarica zapravo lady Anne, ili pak Thomas Boleyn? Samo, to se ne smije propitivati izvan ovih odaja.”

Cilj bitke jest uhvatiti kralja nasamo; otkriti njegove namjere – ako ih znade sam - i postići sporazum. Kardinalu je nužno potreban gotov novac - to je prvi okršaj. Dan za danom, on čeka poziv na razgovor. Kralj ispruži ruku, uzima pisma koja mu on pruža, ovlaš pogledava kardinalov pečat. Njega ni ne pogleda, samo odsutno promrmlja: ,,Hvala.” Jednoga ga dana pogleda i prozbori: ,,Meštre Cromwelle... ja ne mogu razgovarati o kardinalu.” Kad on zausti da progovori, kralj nastavlja: ,,Zar ne razumijete? Ne mogu razgovarati o njemu.” Glas mu zvuči blago, gotovo smeteno. ,,Jednoga dana”, kaže mu. ,,Pozvat ću vas. Obećavam.”

Kad ga kardinal upita: ,,Kako je kralj danas izgledao?”, on odvraća da izgleda kao da nije spavao.

Kardinal se smije: ,,Ne spava samo zato što ne ide u lov. Smrznuto tlo pretvrdo je za šape goniča, psi ne mogu van. Thomase, njemu manjka svježega zraka. Nije u pitanju savjest.”

Kasnije će se on prisjetiti te noći potkraj prosinca, onomad kada je kardinala zatekao da sluša glazbu. I prevrtat će je po umu - jednom, dvaput, i sve iznova.

Zato što, kad napusti kardinala razmišljajući o putu pred njim, o noći, začuje dječakov glas iza odškrinutih vrata - Mark, svirač lutnje: ,,... zbog mog umijeća kaže da bi me rado poslao lady Anne. Bio bih sretan, jer kakva vajda bivati ovdje kad kralj starom može odrubiti glavu? Mislim da bi i trebao, koliko je kardinal ohol. Danas mi je prvi put uputio neku dobru riječ”.

Stanka. Netko govori, prigušeno; on ne može razaznati tko je to. Onda opet dječak: ,,To svakako, i advokat pada s njim. Advokat, velim, no tko je on? Nitko ne zna. Govore da je golim rukama ubio čovjeka i da to nikad nije ispovjedio. No takvi okorjeli tipovi uvijek plaču kad ugledaju krvnika.”

On ni najmanje ne sumnja da Mark žarko priželjkuje njegovo smaknuće. Iza zida, dječak nastavlja: ,,Pa kad ću se naći kod lady Anne, ta će me svakako zamijetiti i darivati me.” Kikot. ,,I gledati me blagonaklono. Ne misliš tako? Tko zna kako će sama završiti kad i dalje odbija kralja.”

Stanka. I opet Mark: ,,I nije djevica. Ta sigurno nije.”

Kakva očaravajuća konverzacija - sluganski razgovori. Iznova uslijedi prigušen odgovor, a onda Mark: ,,Što misliš, da je mogla živjeti na francuskome dvoru i doma se vratiti kao djevica? Kao i njezina sestra?Mary je bila priležnica svima i svakome.”

No, to su sitnice. On je razočaran. Nadao sam se detaljima - ovo se sve svodi na on dit. Ipak, oklijeva, ostaje na mjestu.

,,Štoviše, imao ju je i Tom Wyatt - u Kentu to znadu svi. S kardinalom sam bio u Penhurstu; znaš da je palača blizu Hevera gdje prebiva gospina obitelj, a Wyattova kuća je na par minuta jahanja.”

Očevici? Datumi?

A onda, onaj neviđeni zasikće: ,,Ššššš.” Ponovno tihi kikot.

S tim se ne može ništa. Osim pohraniti u pamćenje. Razgovor se vodi na flamanskome - Markovu materinjem jeziku.

Stiže Božić, a kralj ga, s kraljicom Katherine, svetkuje u Greenwichu. Anne je u York Placeu; kralj joj može, rijekom uzvodno, u posjet. Žene govore da je kao društvo zahtjevna; kraljevi posjeti kratki su, malobrojni i diskretni.

U Esheru, kardinal liježe u postelju. Nekoć na to nikad ne bi pristao, iako djeluje dovoljno bolesno da se opravda time. I govori: ,,Ništa se neće zbiti dok kralj i lady Anne izmjenjuju novogodišnje poljupce. Od uljeza smo sigurni sve do Tri kralja.” Okrene glavu, zarije je u jastuke. I prozbori, silovito: ,,Tijela ti Kristovog, Cromwelle, idi doma.”

Kuća u Austin Friarsu urešena je vijencima božikovine i bršljana, lovora i vrpcama opletene tise. U kuhinji se užurbano radi, hrani se žive, ali ove godine izostaju uobičajene pjesme i božični igrokazi. Dosad nijedna godina nije donijela toliku pošast. Njegova sestra Kat, njezin suprug Morgan Willliams, s ovoga su svijeta iščeznuli jednako hitro kao i njegove kćeri - jednog dana govorili su i hodali, već drugoga hladni kao kamen, položeni u svoje rake uz obalu Temze i ukopani izvan dohvata plime, onkraj vonja i pogleda na rijeku; sad već gluhi na zvuk napuklog crkvenog zvona iz Putneyja, na miris mokrog crnila, hmelja, prokuhanog ječma, i još životinjski zadah bala vune; mrtvi za jesenji ćuh borove smole i okruglih svijeća, za kolače koji se peku za Dušni dan. Koncem godine u dom mu ulazi dvoje siročadi - Richard i dijete Walter. Morgan Williams bio je lak na jeziku, no i lukav na svoj način, i vrijedno je radio za obitelj. A Kat... istini za volju, potkraj je vlastitog brata razumijevala jednako dobro kao i pokrete zvijezda: ,,Thomase, tebe ni za glavu ni za rep”, običavala je govoriti, a za to je kriv bio samo on - naime, tko ju je, ako ne on, naučio brojiti na prste i proniknuti u sve tajne trgovčevih računa?

Kad bi sam sebi za Božić podario kakav savjet, taj bi bio: bježi od kardinala što prije, ili ćeš se opet naći na cesti i prodavati fintu s tri karte. No, savjete daje samo onima koji su ih voljni primiti.

U Austin Friarsu imaju veliku pozlaćenu zvijezdu koju na Staru godinu obično vješaju u velikoj dvorani. Tamo sjaji tjedan dana i pozdravlja čestitare na Bogojavljenju. Još od ljeta Liz i on razmišljali bi o kostimima za Tri kralja, žudjeli i hrpimice grabili svaku čudniju tkaninu koje bi se dočepali, sve nove urese... a onda bi, još od listopada, Liz u potaji šila, uljepšavala lanjske halje dodajući im nove, sjajne komade, podizala ramena, otežavala šlep i svake godine stvarala bajkovite, nove krune. Njegov je dio posla bio smisliti što će darovati, što kraljevi nose u svojim kutijama.Jednom je preneraženi kralj odbacio svoj sanduk kad je dar iznutra zapjevao.

Ove godine nitko nema srca objesiti zvijezdu; on je obiđe u polumračnoj ostavi. Skida platnene navlake koje joj štite trakove, provjerava jesu li okrhnuti, jesu li izgubili sjaj. Bit će i boljih godina, onda će je ponovno objesiti - no, on ih sam ne može zamisliti. Vraća navlake, zadovoljan genijalnošću njihove izrade, zadovoljan koliko točno pristaju. Odore trojice kraljeva spremljene su u sanduku, kao i ovčja runa za djecu koja glume ovce. U kutu naslonjen pastirski štap; na klinu vise anđeoska krila. Dodirne ih. Na prstu mu se nahvata prašina. Oprezno odmakne svijeću, skine ih s klina i nježno protrese. Krila tiho zašušte, a zrak ispuni nježan miris ambre. Vrati ih na klin; pomiluje ih dlanom, da ih izgladi i umiri drhtanje. I podigne svijeću. Izlazi, zatvara vrata. Utrne svijeću, zaključa vrata i Johane predaje ključ.

I kaže joj: ,,Da bar imamo bebu. Čini se da cijelu vječnost nije u kući bilo novorođenčeta.”

,,Ne gledaj mene”, otpovrne Johane.

Naravno, gleda je. I kaže: ,,Zar John Williamson ovih dana ne obavlja svoje dužnosti prema tebi?”

Ona odvrati: ,,Njegova dužnost nije moj užitak.”

Udaljavajući se pomisli kako taj razgovor nije trebalo voditi.

Na Novu godinu, dok pada noć, on sjedi za pisaćim stolom; piše pisma za kardinala, a ponekad prijeđe preko sobe do računala i tamo gura kuglice amo-tamo. Čini se da je kralj spreman, ako kardinal prizna krivicu za kršenje zakona o dvostrukoj jurisdikciji, kardinalu poštedjeti život i dati mu neku mjeru slobode; no preostali novac kojim će raspolagati za održavanje statusa, bit će tek djelić njegovih predašnjih prihoda. York Place već su mu oduzeli, davno je ostao bez Hampton Courta, a sad kralj razmišlja kako da oporezuje i orobi bogatu winchestersku biskupiju.

Ulazi Gregory: ,,Donio sam ti svjetla. Moja ujna Johane rekla je, idi k ocu.”

Gregory sjeda. I čeka. I meškolji se. I uzdiše. Pa ustaje. Prilazi očevu pisaćem stolu i stoji tamo pred njim. A onda, kao da je netko rekao: ,,Radi nešto korisno”, bojažljivo ispruži ruku i počinje slagati papire.

On pogleda sina ne dižući glavu s posla. Možda prvi put, otkako je Gregory bio još beba, on primjećuje njegove ruke i zapanji se u što su se pretvorile; nisu to više djetinje šape, nego krupne, njegovane, bijele ruke džentlmenovog sina. Što to Gregory čini? Slaže spise na hrpu. Kojom se logikom vodi? Ne može ih pročitati, okrenuti su licem nadolje. Dakle, ne slaže ih po predmetu. Slaže li ih po nadnevku? Za ime Božje, što to radi?

A on mora dovršiti rečenicu, bremenitu brojnim, životno važnim, paragrafima. Ponovno diže pogled i shvaća Gregoryjev plan. Sustav božanske jednostavnosti - veliki papiri na dnu, maleni na vrhu.

,,Oče...”, zausti Gregory. On uzdahne. Priđe računaljki. Kažiprstom pomiče kuglice. Onda ih skuplja, sprema i slaže u urednu hrpu.

I naposljetku podigne pogled. ,,To su proračuni. Nisam ih tek tako ostavio.”

,,O, oprosti”, uljudno kaže Gregory. Sjedne pored vatre i trudi se disanjem ne remetiti zrak.

I najblaži pogled može naređivati; praćen sinovljevim očima, on upita:

,,Što se zbiva?”

,,Misliš li da možeš prestati pisati?”

,,Samo tren”, kaže on i podiže ruku da bi ga zaustavio; potpiše pismo uobičajenom frazom: ,,...vaš postojani prijatelj, Thomas Crormvell”. Hoće li mu Gregory otkriti da je u kući još netko nasmrt bolestan, ili da se on, Gregory, obećao vjenčati s mladom praljom, ili da je pao Londonski most - sve to on mora podnijeti kao muškarac. No prije, mora pismo posuti pijeskom i zapečatiti. Podigne pogled: ,,Da?”

Gregory odvrati lice u stranu. Plače? Ne bi ga iznenadilo, budući da je i sam plakao, i to u javnosti. On prijeđe sobu. Sjedne sučelice sinu pred ognjište. Skine baršunastu kapu i prstima prođe kroz kosu.

Dugo vremena nitko ne progovori. On promatra svoje šake debelih prstiju, ožiljke i opekline skrivene po dlanovima. I pomišlja - džentlmen? Tako si sam sebe prozvao, no koga to misliš zavarati? Samo one koji te nikad nisu vidjeli, one koje si uljudnošću držao podalje, klijente i kolege zastupnike u Donjem domu, subraću po pozivu iz Gray's Inna, plemićku poslugu, dvorjane same... Misli mu skrenu na sljedeće pismo koje mora napisati. A onda se Gregory javi, glasom tihim kao da se povukao u prošlost:

,,Sjećaš li se onoga Božića kad je u povorci sudjelovao div?”

,,U župi, ovdje? Da, sjećam se.”

,,Rekao je: 'Ja sam div i ime mi je Marlinspike.' Govorilo se da je bio visok kao kornvolsko majsko drvo. Što je kornvolsko majsko drvo?”

,,Oborili su ga. U godini pobuna. I taj dan prozvali Krvavim svibnjem. Tada si još bio beba.”

,,Gdje je sad drvo?”

,,Grad ga čuva u arsenalu.”

,,Hoćemo li nagodinu ponovno objesiti zvijezdu?”

,,Ako nam se sreća osmjehne.”

,,Hoćemo li biti siromašni sad kada je kardinal u nemilosti?”

,,Ne.”

Plamičci ližu i bljeskaju, Gregory se zagledao u njih. ,,Sjećaš li se one godine kad sam pocrnio lice i umotao se u crnu teleću kožu? Kad sam bio vrag u božičnom igrokazu?”

,,Da.” Lice mu se ublaži. ,,Sjećam se.”

I Anne je htjela pocrniti lice, no njezina je majka rekla da to ne pristoji djevojčici. Sad žali što nije rekao da Anne mora doći na red kao anđeo u župi - čak i onakva tamna, ponijela bi u župi par ispletenih žutih krila koja su klizala ustranu ili djeci padala preko očiju.

One godine kada je Grace glumila anđela, nosila je krila načinjena od paunova perja. On ih je načinio sam. Ostale djevojčice izgledale su otrcano sa svojim guščjim krilima koja bi im padala ako bi zapele za kutove staje. A Grace je stajala i blistala, kose s upletenim srebrnim nitima; krila su joj sjala i treperila na ramenima, podižući zapahe mirisnog zraka. Lizzie je tada dobacila; Thomase, ti stvarno nemaš granica. Bila su to najbolja krila što ih je grad ikada vidio.

Gregory ustaje; prilazi mu dati poljubac za laku noć. Na trenutak se sin nasloni na njega, kao kakvo dijete; ili kao da prošlost, ili pak one slike u vatri, djeluju nekako opojno.

Nakon što je dječak otišao u postelju, on vadi papire iz uredne hrpe što ju je ovaj načinio. I preslaguje ih. Slaže ih potpisom nagore, sprema za pohranu. I razmišlja o Krvavom svibnju. Gregory nije pitao zašto su planule pobune. Pobune su planule protiv stranaca. A on sam tada već dugo nije bio doma.

Otpočinje ljeto 1530., a on ne svetkuje Bogojavljenje budući da bi velik broj ljudi, svjestan kardinalove nemilosti, bio obvezan odbiti njegov poziv. Umjesto toga, mladiće vodi u Gray's Inn, na Tri kralja.Požali gotovo odmah - ove godine su bučniji, pustopašniji nego ikad prije.

Studenti prava izvode igrokaz o kardinalu. Tjeraju ga da bježi iz svoje palače u York Placeu, sve do teglenice na Temzi. Nekoliko ih maše obojenim komadima tkanine i tako oponaša rijeku. Ostali potrče na kat i polijevaju ih vodom iz kožnih vjedara. Dok se kardinal nespretno ukrcava na lađu, čuju se povici goniča, i tada neka budala utrči u dvoranu s nekoliko pasa vidraša na povocu. Ostali utrčavaju s mrežama i ribičkim štapovima kako bi kardinala povukli natrag na obalu.

Sljedeći prizor; kardinal se valja po blatu Putneyja dok bježi prema svojoj mišjoj rupi u Esheru. Studenti tule i viču dok kardinal jeca i krši ruke u molitvi. Tko li je, među svim tim tipovima, smislio takvu komediju, pita se. Kad bi znao, kad bi bar nagađao, bilo bi gore po njih.

Kardinal leži na leđima kao kakva grimizna planina; mlatara rukama; nudi winchestersku biskupiju onome tko ga uzmogne podići na mazgu. Nekoliko studenata, pod okvirom presvučenim magarećim kožama, glumi mazgu koja se obrće oko sebe, šali na latinskome i kardinalu prdi u lice. Igraju se riječima biskupija, biskupije, biskup pije, biskup pijan, što bi moglo kod smetlara i proći kao

duhovitost; on osobno misli da bi studenti prava trebali biti domišljatiji. Nezadovoljan ustaje, a članovima domaćinstva ne preostaje ništa drugo nego da ustanu i sami i upute se doma.

Zastaje porazgovarati s nekoliko zastupnika - kako se to moglo dopustiti? Kardinal od Yorka bolestan je čovjek, može umrijeti; kako ćete vi i vaši studenti pred lice Gospodnje? Kakvu to mladež odgajate ovdje, hrabrite ih da napadaju velikoga čovjeka kojeg je snašla nevolja - a za čiju bi se naklonost tukli prije samo nekoliko tjedana?

Zastupnici ga slijede, ispričavaju se - no glasovi im tonu u grmljavini smijeha što kulja iz dvorane. Njegovi mladi ukućani neodlučno ga prate, osvrću se. Kardinal nudi četrdeset haremskih djevica onome tko mu pomogne da uzjaše; sjedi na tlu, lamentira, dok mu mlohav, zmijolik ud,ispleten od crvene vune, ispadne ispod halja.

A vani svjetiljke mršavo svijetle u ledenome zraku. ,,Doma”, kaže on. I čuje Gregoryjev šapat: ,,Smijemo se smijati samo ako nam on to dopusti.”

,,Pa, bilo kako bilo,” čuje Rafea, ,,on je glava kuće.”

Malo uspori da porazgovara s njima. ,,Istini za volju, četrdeset žena držao je zli papa Borgia, Aleksandar. I, mogu vam reći, među njima nije bilo nijedne djevice.”

Rafe ga dodirne po ramenu. Richard mu hoda slijeva, drži se nablizu.

,,Ne moraš me pridržavati”, blago veli. ,,Nisam ti ja kardinal.” I zastane. I nasmije se. I kaže: ,,Mislim da je to bilo...”

,,Bilo je prilično zabavno”, javi se Richard. ,,Njegova Uzoritost imala je bar pet stopa oko struka.”

Noć brenči zveketanjem koštanih čegrtaljki, živi u plamenu baklji. Povorka drvenih konja proklepeće pored njih, pjevaju, a za njima skupina muškaraca s jelenjim rogovima i zvončićima na petama. Dok se bliže kući, prokotrlja se dječak kostimiran u naranču, u pratnji prijatelja limuna.

,,Gregory Cromwelle!” poviču i, njemu u čast kao starijemu, uljudno, umjesto šešira, podignu kape od kore. ,,Bog ti dao dobro novo ljeto.”

,,Vama isto tako”, odvraća on. Zatim limunu: ,,Javi ocu da dođe do mene zbog onog najma u Cheapsideu.”

Vrate se doma. ,,U postelju”, kaže on. ,,Kasno je.” I misli da je mudro dodati: ,,Bog vas čuvao do jutra.”

Ostave ga. Sjeda za radni stol. Prisjeća se Grace, na kraju one njezine anđeoske večeri; stoji osvijetljena vatrom s ognjišta, lica blijeda od umora, blistavih očiju dok oči s paunovih pera sjaje u odsjaju vatre, svako oko poput topaza, zlaćano, zamućeno. Liz je rekla: ,,Dušo, stani dalje od vatre, zapalit će ti se krila.” Njegova malena je uzmaknula u sjenu; dok se udaljavala prema stubištu, perje je poprimalo boju praha i pepela; tada je rekao: ,,Grace, što ćeš i u postelju s krilima?”

,,Samo dok se ne pomolim”, rekla je i ovlaš ga pogledala preko ramena. Pošao je za njom, strahovao za nju, plašio se vatre i drugih pogibli - no nije znao čega točno. Uspinjala se stubama, perje je šuštalo, pera postajala crna.

A, Isuse, pomisli, bar je neću morati predati nikomu. Mrtva je, i neću je morati prepustiti nekom vrećoustom dvorjančiću koji ganja njezinu dotu. Grace bi rado ponijela naslov. Vjerojatno bi smatrala opravdanim da joj ga pribavi budući da je toliko ljupka - lady Grace. Kad bi mi bar kći Anne bila ovdje, misli on, kad bi bar bila tu, zaručena za Rafea Sadlera. Da je Anne bar bila starija. Da je Rafe bar bio mlađi. Da je Anne još živa.

Ponovno se okreće kardinalovim pismima. Wolsey piše europskim vladarima, traži njihovu podršku, traži da ga osvete, da se bore za njega. On, Thomas Cromwell, priželjkuje da kardinal to ne čini, a ako već čini, da se bar služi malo zakučastijom šifrom. Ne počinja li Wolsey izdaju moleći ih da kralju pomrse račune? Henry bi na to gledao tako.Kardinal od njih ne traži da zbog njega zarate s Henryjem; samo moli da više ne povlađuju kralju kojemu je jako milo biti omiljen.

Zavali se u stolac, dlanom prekrije usta, kao da vlastito mišljenje želi zadržati za sebe. I misli, drago mi je da volim svoga gospodara kardinala, jer bih mu u protivnom bio neprijatelj - recimo da sam Suffolk, recimo da sam Norfolk, recimo da sam kralj - sljedeći bih ga tjedan izveo pred sud.

Vrata se otvaraju. ,,Richarde? Ne možeš spavati? Znao sam. Igrokaz te previše uznemirio.”

Lako se sad smiješiti, no Richard se ne smiješi; lice mu je u sjenama. I kaže: ,,Gospodaru, moram vas nešto upitati. Naš je otac mrtav i sada ste vi naš otac.”

Richard Williams, i Walter koji ime dobi po Walteru Williamsu – to su njegovi sinovi. ,,Sjedni”, kaže on.

,,Hoćemo li preuzeti vaše prezime?”

,,Iznenađuješ me. Kako stvari stoje, ljudi koji se prezivaju Cromwell žarko će poželjeti prezimena promijeniti u Williams.”

,,Da nosim vaše ime, nikad ga se ne bih odrekao.”

,,Bi li se tvoj otac složio s tobom? Znaš da je vjerovao kako potječe od velških prinčeva.”

,,Da, tako je.Kad bi popio koju, običavao bi pitati tko će mu dati šiling za kraljevinu?”

,,Ipak, u tvojem podrijetlu stoji i ime Tudora. Tako neki tvrde.”

,,Nemojte”, moli ga Richard. ,,Od toga mi na čelu izbija krvav znoj.”

,,Nije tako strašno.” Smije se. ,,Slušaj me - stari kralj imao je ujaka Jaspera Tudora. Jasper je imao dvije nezakonite kćeri; Joan i Helen. Helen je Gardinerova majka. Joan se udala za Williama ap Evana - i ona ti je baka.”

,,I to je sve? Zašto je moj otac od toga pravio veliku misu? No, ako i jesam kraljev rod,” Richard zastane, ,,i rođak Stephenu Gardineru... što ja imam od toga? Nismo na dvoru, vjerojatno nećemo tamo ni doprijeti sada kad je kardinal... ovaj...” Skreće pogled. ,,Gospodine... dok ste putovali svijetom, jeste li ikad pomislili da ćete umrijeti?”

,,Jesam. Još kako.”

Richard ga pogleda - i, kako je to?

,,Osjećao sam se”, reče on, ,,mrzovoljno. Mislim da mi se to činilo traćenjem vremena.Doprijeti tako daleko.Preploviti more. I onda umrijeti...” Slegne ramenima. ,,Bog sam zna zašto.”

Richard kaže: ,,Svaki dan ocu palim svijeću.”

,,Pomaže li ti to?”

,,Ne. Činim to tek tako.”

,,Zna li on da to radiš?”

,,Ne mogu zamisliti da znade. Znam samo da se živi moraju međusobno tješiti.”

,,To me tješi, Richarde Cromwelle.”

Richard ustane, poljubi ga u obraz. ,,Laku noć. Cysga'n dawel.”.

Spavaj mirno; uobičajen oblik pozdrava za one bliske domu. Koriste ga očevi, braća. Važno je koje ime odaberemo, kakvo si ime stvorimo. Ljudi izgube ime ležeći mrtvi na bojnome polju; obična trupla bez podrijetla, bez grbova, bez zadušnica, bez vječnih molitvi. On je siguran da se Morganova loza neće izgubiti iako je umro one godine kad je smrt radila vrijedno, kada je London bio u neprekidnoj crnini. Dodirne ono mjesto na grlu gdje je nekoć ležao medaljon, svetački medaljon što mu ga je dala Kat; prsti mu se iznenade kad ga ondje ne nađu. Prvi put shvati zašto ga je skinuo s vrata i bacio u more - zato da ga se ne uzmogne dočepati nijedna živuća ruka. Dograbili su ga valovi, i valovi ga drže i danas.

Dimnjak u Esheru i dalje dimi. On ode do vojvode od Norfolka – vječito voljnoga da ga primi - i raspita se što mu je činiti s kardinalovim domaćinstvom.

Po tom pitanju obojica vojvoda priskaču u pomoć. ,,Nema većeg nezadovoljnika“, zbori Norfolk, ,,od čovjeka bez gospodara. Nitko nije opasniji. Što god mislili o kardinalu od Yorka, njega su uvijek dobro služili. Preporuči im mene, okreni ih u mome pravcu. I postat će moji ljudi.”

I onda prodorno promotri Cromwella. A taj odvrati lice. Zna da žude za njim. I na licu nosi izraz poput kakve nasljednice - prepreden, lukav, hladan.

Vojvodi sređuje zajam. Njegove strane veze nisu nimalo ushićene. Kardinal je pao, govori on, vojvoda se uzvisio poput jutarnjega sunca te stoluje Henryju zdesna.

Tomasso, govore oni, zazbilj, što nam nudiš kao jamstvo? Nekog starog vojvodu koji može umrijeti sutra - još o njemu pričaju da je kolerik. Za jamstvo nudiš vojvodstvo, i to na tom vašem barbarskom otoku kojim vječno haraju građanski ratovi. A sprema se i novi rat, ako taj vaš hiroviti kralj odbaci Imperatorovu ujnu i zakralji onu svoju kurvu.

Ipak - dobit će sve što traži. Već negdje.

Charles Brandon govori: ,,Eto vas opet, meštre Cromwelle, s vašim popisom imena. Možete li mi koga osobito preporučiti?”

,,Mogu, no pribojavam se zato što je taj prava podmuklica, i o njemu ne bih govorio ni s vašim malim od kuhinje...”

,,Govori”, naredi vojvoda. Ne može izdržati napetost.

,,On je zadužen samo za ognjišta i dimnjake, potpuno nedostojan spomena Vašoj Milosti...”

,,Želim ga, hoću ga”, zbori Charles Brandon. ,,Draga mi je dobra vatra.”

Thomas More, lord kancelar, potpisao je sve optužbe suprotiva Wolseyju. Sam je dodao još jednu, neobičnu. Kardinal je optužen zbog šaptanja u kraljevo uho i dahtanja u kraljevo lice - budući da kardinal boluje od francuske boljetice, namjeravao je tako okužiti našeg vladara.

Kad on to dozna, pomisli - zamisli samo živjeti u glavi lorda kancelara. Zamisli samo napisati takvu optužbu, odnijeti je tiskaru, raspačati je dvorom i diljem kraljevstva, objaviti je ondje gdje ljudi vjeruju doslovno svemu; objaviti je pastirima na brežuljcima, Tyndaleovu malom oraču, prosjaku na putovima i strpljivoj zvijeri u zabranu ili štali; razglasiti je gorkim vjetrovima i slabom ranom suncu, dojaviti snježnim pahuljama po vrtovima Londona.

Blijedo je jutro, neprobojan oblačan pokrov; kroz staklo se teško probija svjetlo, boje potamnjelog kositra. Kako je kralj žarkih boja, nalik kralju u novom špilu karata, kako mu je maleno tupo modro oko.

Oko Henryja Tudora jato gospode; ne mare što on prilazi. Nasmiješi se samo Harry Norris i uljudno mu poželi dobro jutro.Na kraljev se znak plemići udaljavaju; blješte u jahaćim plaštevima - jutro je lova - trepere, vijore, zbijaju se, došaptavaju se međusobno, vode razgovor kimanja i slijeganja ramenima.

Kralj ovlaš pogleda kroz prozor. ,,Dakle,” prozbori, ,,kako je...” Naizgled oklijeva izgovoriti kardinalovo ime.

,,Ne može biti dobro sve dok ne stekne naklonost Vašeg Veličanstva.”

,,Četrdeset četiri točke optužnice”, kaže kralj. ,,Meštre moj, četrdeset i četiri.”

,,Neka Veličanstvo oprosti, no za svaku postoji obrana, i ako nam dopustite saslušanje, iznijet ćemo je.”

,,Možete li ih iznijeti sada i ovdje?”

,,Ako Veličanstvo ima volje sjesti.”

,,Čuo sam da ste uvijek spremni.”

,,Bih li k vama došao nepripremljen?”

Izgovorio je to gotovo ne razmišljajući. Kralj se osmjehne. Nježna krivulja crvenih usnica. Ima lijepa usta, gotovo ženska; no premalena za njegovo lice. ,,Drugom prilikom stavit ću vas na kušnju”, veli. ,,Sad me čeka lord Suffolk. Mislite li da će se oblaci dići? Volio bih krenuti prije mise.”

,,Mislim da će se razvedriti”, odvraća on. ,,Dobar dan da se nešto progoni.”

,,Meštre Cromwelle?” Kralj se okrene i zaprepašteno zagleda u njega. ,,Vi ne dijelite mišljenje Thomasa Morea?”

On čeka. Ne može zamisliti što se kralj sprema izreći.

,,La chasse. On lov smatra divljaštvom.”

,,Ah, to. Ne, Veličanstvo, drag mi je svaki sport jeftiniji od bitke. Samo što...” Kako to može uobličiti? ,,U nekim zemljama love medvjede, vuka i vepra. Nekoć smo u Engleskoj imali tu zvjerad, onomad kad su rasle velike šume.”

,,Moj francuski bratić može u lov na vepra. Povremeno pripomene da će mi poslati nekolicinu. No, mišljenja sam...”

Osjećaš da te draži.

,,Običavamo reći,” Henry se zagleda ravno u njega, ,,običavamo govoriti,mi gospoda, da nas lov priprema za rat. Što nas, meštre Cromwelle, dovodi na tanak led.”

,,Uistinu”, raspoloženo odvrati on.

,,Izjavili ste, u Parlamentu, ima tomu nekih šest godina, da si ne mogu priuštiti rat.”

Prije sedam godina - 1523. A koliko je potrajala ova audijencija? Sedam minuta? Sedam minuta i već sigurno znade. Nema smisla uzmicati – ako to učini, Henry će progoniti njega. Ako navali, možda se i pokoleba. Stoga prozbori: ,,Nijedan vladar u povijesti svijeta nikad nije bio kadar priuštiti si rat. Rat si čovjek ne može priuštiti. Nijedan velikaš nikad nije rekao: 'Ovo su sredstva kojima raspolažem, dakle, mogu povesti takav i takav rat.' Čovjek uđe u rat, strati sav novac koji posjeduje, a onda ga rat obori na koljena i stjera u stečaj.”

,,Kad sam 1513. pošao na Francusku, osvojio sam grad Therouanne koji ste, brzopleto, okrstili...”

,,Štenarom, Veličanstvo.”

,,Štenarom”, ponavlja kralj. ,,Kako ste smjeli izreći takvo što?”

On sliježe ramenima. ,,Bio sam ondje.”

Proplamsaj gnjeva: ,,Bio sam i ja, na čelu svojih vojski. Meštre, slušajte vi mene - rekli ste da ne mogu u rat zato što će porezi uništiti zemlju. A čemu služi zemlja, ako ne da potpomaže poduhvate svoga vladara?”

,,Vjerujem da sam izjavio - ispričavam se Vašem Veličanstvu - da nemamo dovoljno zlata da izdržimo cjelogodišnji pohod. Da će rat progutati sva blaga države. Čitao sam da su nekih godina ljudi, u nedostatku kovanoga novca, plaćali zapisima na štavljenoj koži. Rekao sam da ćemo se vratiti u to doba.”

,,Rekli ste i da ne smijem voditi vojsku. Rekli ste da će država morati plaćati otkupninu u slučaju da me zarobe. Pa što vi to želite? Kralja koji se ne bori? Hoćete da se skrivam iza dveri kao bolesna curica?”

,,Fiskalno gledajući, bilo bi to idealno.”

Kralj udiše duboko, isprekidano. Vikao je. A onda - jedva jedvice - odluči prijeći u smijeh. ,,Zagovarate promišljenost. Promišljenost je vrlina.No prinčevima pripadaju i druge vrline.”

,,Postojanost.”

,,Točno. Procijenite nju.”

,,Ona ne obuhvaća junaštvo u boju.”

,,Čitate li vi to meni bukvicu?”

,,Postojanost jest čvrstoća namjere. Ona znači ustrajnost. Biti postojan znači imati snage živjeti sa svim što ograničava.”

Henry prelazi preko sobe. Udara, udara, udara u svojim jahaćim čizmama; spreman je za la chasse. Okreće se, polagano, da što bolje prikaže koliko je veličanstven; koliko je širok, četvrtast i blistav. ,,Nastavit ćemo ovu raspravu. Što me to ograničava?”

,,Udaljenost”, odvraća on. ,,Luke.Teren, ljudstvo. Zimske kiše i blato. Kad su u Francuskoj vojevali preci Vašeg Veličanstva, Engleska je vladala čitavim pokrajinama. One su nas snabdijevale, pribavljale nam ono potrebito. Sad nam je ostao samo Calais - kako možemo podržavati vojsku duboko u unutrašnjosti?”

Kralj se zagleda u srebrnasto jutro. Ugrize usnicu. U njemu polagano buja gnjev, kipti, dostiže točku ključanja. Onda se okrene; osmijeh mu je blistav. ,,Znam”, kaže. ,,Dakle, kad sljedeći put pođemo na Francusku, potrebna nam je obala.”

Naravno. Moramo zauzeti Normandiju. Ili Bretanju. Čas posla.

,,Mudro i promišljeno”, kaže kralj. ,,Ne zamjeram vam ništa. Samo mi se čini da vam manjka iskustvo politike i vođenja ratnih pohoda.”

On odmahne glavom. ,,U potpunosti.”

,,Rekli ste - onomad, mislim na onaj vaš govor u Parlamentu - da je u kraljevstvu bilo milijun funti u zlatu.”

,,Zaokružio sam cifru.”

,,Kako ste došli do nje?”

,,Učio sam u firentinskim bankama. I u Mlecima.”

Kralj ga promatra: ,,Howard mi je bio rekao da ste bili običan vojnik.“

,,I to, također.”

,,I još štogod?”

,,Što bi Veličanstvo željelo da budem?”

Kralj ga netremice promatra licem u lice - rijetka pojava. On uzvraća pogled - to mu je navika. ,,Meštre Cromwelle, prati vas zao glas.”

On pogne glavu.

,,Nećete se braniti?”

,,Veličanstvo je kadro stvoriti vlastito mišljenje.”

,,Kadar sam. I hoću.”

Na vratima, stražari razmiču koplja; plemići otkoraknu i klanjaju se; ulijeće Suffolk. Charles Brandon - izgleda kao da se kuha u vlastitoj odjeći. ,,Spremni?” upita kralja. ,,O, Cromwelle.” Iskesi se. ,,Kako vaš debeli pop?”

Kralj porumeni od nezadovoljstva. Brandon ne primijeti. ,,Znate,” kikoće, ,,priča se da je kardinal jednom izjahao u pratnji sluge, zaustavio konja na ulazu u dolinu, zagledao se nadolje i tamo spazio lijepu crkvu okruženu posjedima. I onda je slugu, Robina, upitao, tko gospodari time? Rekao bih da su to moja dobra! A Robin otpovrne, jest, tako je, gospodaru, jesu!”

Priča mu slabo prođe, no smije se sam.

A on kaže: ,,Gospodaru, tu zgodu prepričavaju diljem Italije. O raznim kardinalima.”

Brandonu se lice objesi. ,,Što, istu tu priču?”

,,Mutatis mutandis. Slugi ime nije Robin.”

Kralj ga pogleda u oči. On se nasmiješi.

Odlazeći, probija se među kraljevom gospodom i na koga naleti, na kraljevog tajnika! ,,Dobro jutro, dobro jutro!” kaže on. Rijetko ponavlja, no trenutak mu se učini prikladnim.

Gardiner trlja svoje goleme, pomodrjele ruke. ,,Hladno, nije li?” pita. ,,I, kako je prošlo, Cromwelle? Neugodno?”

,,Upravo suprotno”, odvraća on. ,,A, da, on izlazi sa Suffolkom; morat ćete čekati.” Produži svojim putem, ali se okrene. U grudima osjeća tupu bol. ,,Gardinere, zar ne možemo sve to zaboraviti?”

,,Ne”, odvrati Gardiner. Titraju mu obješene očne vjede. ,,Ne, ne vidim što možemo.”

,,Dobro”, kaže on. I produži. I misli, samo čekaj. Možda ćeš pričekati godinu-dvije, no samo ti čekaj.

Esher; dva dana poslije - jedva prođe kroz glavne dveri, a Cavendish potrči preko dvorišta. ,,Meštre Cromwelle! Jučer je kralj...”

,,George, samo mirno”, savjetuje mu.

,,Jučer nam je poslao četvora kola opreme - dođite vidjeti! Tapiseriju, pladnjeve, baldahine - jeste li vi zaslužni?”

Tko zna? On sam nije tražio ništa određeno. Da jest, bio bi određeniji. Ne ove, nego upravo ove zavjese, one drage mom gospodaru; draže su mu božice nego djevice-mučenice; skidaj svetu Agnezu, vješaj Veneru u dubravi. Mome gospodaru drago je venecijansko staklo; nosite te olupane srebrne kaleže.

Pomalo prezirno pregledava nove stvari. ,,Za vas, dečke iz Putneyja, samo ono najbolje”, govori Wolsey. ,,Moguće je”, dodaje, gotovo pokajnički, ,,da nije poslano ono što mi je namijenio kralj. Neke manje vrijedne osobe načinile su neke omanje promjene.”

,,Što je savršeno moguće”, odvrati on.

,,Nema veze. Ovako nam je udobnije.”

,,Problem jest”, javlja se Cavendish, ,,što se moramo seliti. Cijelu kuću valja oribati i prozračiti.”

,,Istina”, govori kardinal. ,,Sveta Agneza,blažena bila,onesvijestit će se od zahodskog smrada.”

,,Hoćete li podnijeti žalbu kraljevskome vijeću?”

On uzdahne. ,,George, nema smisla. Čuj me. Ne razgovaram s Thomasom Howardom. Ne razgovaram ni s Brandonom. Razgovaram izravno s njim.”

Kardinal se smiješi. Široko, očinski, blistavo.

Iznenadi ga - dok ugovaraju financijski sporazum za kardinala – Henryjev smisao za pojedinosti. Wolsey je uvijek tvrdio da kralj posjeduje istančan um, oštar poput očeva, no još sveobuhvatniji. Stari je kralj s godinama postao sitničar; Engleskom je vladao čvrstom rukom; nije bilo velikaša kojeg nije zauzdao dugom ili

obveznicom i otvoreno je znao govoriti neka ga se plaše ako ga već ne vole. Henry je drugačija priroda, no kakva točno? Wolsey se smije i kaže da bi mu trebao napisati priručnik.

No, dok se šeće vrtovima malene lože u Richmondu, tamo gdje mu je kralj dopustio da se preseli, kardinalov um počinje se magliti; govori o proroštvima, o propasti engleskoga svećenstva - tvrdi da je tako prorečeno - i da će se tako zbiti.

Čak i ako čovjek ne vjeruje znamenju - a on, osobno, ne vjeruje – jasno uviđa problem. Naime, ako je kardinal kriv zato što je, kao legat, nametnuo svoju jurisdikciju, nisu li krivi i klerici, od biskupa naniže, koji su se svi redom pokorili njegovome legatstvu? Zasigurno nije jedini koji razmišlja o tome; no, većinom neprijatelji ne vide dalje od kardinala, njegove divovske, skrletne pojave na obzoru; strahuju da će se pojava ponovno uzdići, spremna na osvetu. ,,Crni dani za ohole prelate”, izjavi Brandon kad se sljedeći put sastanu. Zvuči žučljivo, kao čovjek koji zvižduče i trudi se tako skupiti hrabrost. ,,U ovom kraljevstvu ne trebamo kardinala.”

,,A, on,” bjesomučno govori kardinal, ,,kad je taj Brandon oženio kraljevu sestru - kad ju je oženio još u prvim danima njezina udovištva znajući da ju je kralj namijenio drugome monarhu - glava bi mu se razvela s tijelom da ga ja, obični kardinal, nisam zagovarao kod kralja.”

Ja, obični kardinal.

,,I, kakvo je objašnjenje ponudio Brandon?” nastavlja kardinal. ,,'O, Veličanstvo, vaša sestra Mary je plakala. Kako li je samo plakala i preklinjala me da je uzmem za ženu! Nikad još nisam vidio da žena tako plače!' Tako joj je otro suze, i sebi pribavio vojvodstvo! A sad govori kao da naslov drži još od Vrta rajskoga. Čuj me, Thomase, ako me posjete ljudi istinski obrazovani i čista duha - ako dođe biskup Tunstall, ako naiđe Thomas More - i govore da crkvu valja reformirati, onda ja slušam. Ali, Brandon! Tako govoriti o oholim prelatima! A što je on bio? Kraljevski konjušar! Poznajem konje obdarene s više duha.”

,,Gospodaru,” preklinje Cavendish, ,,budite umjereniji. A Charles Brandon potječe od stare loze; on je rođeni plemić.”

,,Plemić, ha! Šepuravi hvastavac. Eto, to je Brandon.” Kardinal iscrpljen sjeda. ,,Glava mi puca”, kaže. ,,Cromwelle, pođi na dvor i donesi mi bolje vijesti.”

Dan za danom u Richmondu prima Wolseyjeve naputke i onda jaše do kralja ma gdje se taj zatekao. O kralju razmišlja kao o području u koje mora prodrijeti, bez imalo podrške s morskih obala.

On uviđa što je Henry naučio od svoga kardinala - opuštenu diplomaciju, umijeće neodređenosti. Uviđa kako je to umijeće kralj primijenio na mlitavu, bezličnu ruinu svoga ministra. Svaku dobrotu Henry uzvraća okrutnošću, novom optužbom, novim nijekanjima. Sve dok kardinal ne zavapi: ,,Želim otići odavde.”

,,U Winchester”, predlaže on vojvodama. ,,Moj gospodar kardinal spreman je uputiti se do svog dvorca ondje.”

,,Što, tako blizu kralju?” javi se Brandon. ,,Meštre Cromwelle,nećemo sami sebi činiti nažao.”

Budući da je on, kardinalov čovjek, toliko često s Henryjem, diljem Europe kruže glasine da se Wolseyju priprema opoziv. Ljudi govore da kralj kuje sporazum - crkvena blaga u zamjenu za blagonaklonost Wolseyju.Iz kraljeve ložnice cure vijesti da kralju nije mio taj novi poredak stvari. Norfolk je proglašen ignorantom; Suffolk je optužen da se nametljivo smije.

On govori: ,,Moj gospodar odbija poći na sjever. Nije spreman na to.”

,,Ali, ja ga želim na sjeveru”, govori Howard. ,,Reci mu da krene. Reci mu da mu je Norfolk poručio da stavi put pod noge. Ili - tako mu reci - da ću doći do njega i rastrgati ga vlastitim zubima.”

,,Gospodaru.” I nakloni se. ,,Mogu li zamijeniti riječ 'rastrgati'?”

Norfolk mu se primakne. Stoji mu daleko preblizu. Oči su mu zakrvavljene. Svaka tetiva titra. I prozbori: ,,Ne mijenjaj ništa, ti kopile...” Vojvoda mu zarije prst u rame. ,,Ti... persono”, kaže, i nastavlja: ,,Ti, nikogoviću iz pakla, kurvin porode, hordo zla, ti, odvjetnice.”

I tako stoji ondje i gura kao što pekar prstom buši hrpu bijelih hljebova. Cromwellova put je čvrsta, gusta, neprobojna. Vojvodski prst jednostavno odskače od nje.

Prije odlaska iz Eshera, jedna od mačaka koje su doveli da tamane štetočine, omacila se u kardinalovim privatnim odajama. Kakve li bahatosti u životinje! Ipak, samo malo - novi život u kardinalovim odajama? Bi li to mogao biti znamen? A on se plaši da će jednoga dana ugledati znamen drugoga soja - mrtva ptica propast će kroz začepljeni dimnjak i tada - o, jao i avaj nama! - neće doživjeti konac te historije.

No, kardinal se bar neko vrijeme zabavlja; mačiće poliježe na jastuk u otvorenom sanduku, promatra ih kako rastu. Jedno mače crno je i gladno, vunasta krzna i žutih očiju. Kada prestane sisati, on ga odnosi kući. Vadi ga ispod kaputa, gdje mu je spavalo smotavši se na ramenu. ,,Gregory, vidi.” Pokazuje mače sinu. ,,Ja sam div i ime mi je Marlinspike.”

Gregory ga gleda, oprezan, zbunjen. Sara pogledom; povlači ruke.

,,Ubit će ga psi”, kaže.

Marlinspike završi u kuhinji, da se udeblja i iživi svoju zvjersku narav. Sprema se ljeto iako on sam ne može zamisliti ljetne užitke; ponekad ga spazi dok šeće vrtom, napola odraslu mačku koja, na oprezu, drijema u krošnji jabuke, ili pak hrče, sunčajući se na zidu.

Proljeće 1530.; Antonio Bonvisi, trgovac, poziva ga na večeru u svoju lijepu I visoku kuću u Bishopsgateu. ,,Neću dugo”, kaže Richardu, predmnijevajući da će okupljanje biti uobičajeno napeto - svi zlovoljni i gladni - čak ni bogati Talijan s

genijalnim kuharima ne može izmisliti stotinu recepata za dimljene jegulje ili usoljenog bakalara. Trgovcima u korizmi nedostaju ovčetina i madeira, svakonoćno gunđanje pod tuhicama u društvu supruge ili priležnice - odsad pa sve do Pepelnice noževi će sijevnuti samo zbog nečije britke pameti ili pak zbog neke zloćudne trgovačke prednosti.

Prilika je svečanija nego što je mislio - tamo se zatekao i lord kancelar; u društvu odvjetnika i vijećnika. Humphrey Monmouth, onaj koga je More jednom zatočio, sjedi dovoljno daleko od velikog čovjeka; More djeluje opušteno, društvu je privukao pozornost nekom od priča o velikom učenjaku Erazmu, njegovom dragom prijatelju. No kad podigne pogled i spazi njega, Cromwella, ušuti usred rečenice; obori pogled, a lice mu postane nepronično i kameno.

,,Željeli ste govoriti o meni?” upita. ,,Lorde kancelaru, možete to i dok sam ovdje. Koža mi je debela.” Spusti vinsku čašu i nasmije se. ,,Znate li što priča Brandon? Da nije kadar sastaviti moj život. Moja putovanja. Neki dan nazvao me židovskim pokućarcem.”

,,I to vama u lice?” uljudno upita domaćin.

,,Ne. Rekao mi je kralj. No, istini za volju, moj gospodar kardinal Brandona zove konjušarom.”

Javi se Humphrey Monmouth: ,,Thomase, ovih dana doživjeli ste svoj entree. Što mislite sad, kad ste postali dvorjanin?”

Oko stola smijeh. Zato što je, naravno, ta pomisao neopisivo smiješna,to stanje neizrecivo privremeno. Moreovi su ljudi građani, nema velikaša - on sam je sui generis, učenjak i veleum. I More zbori: ,,Možda ne bismo trebali nastavljati. To su osjetljiva pitanja. Vrijeme je da se šuti.”

Predstavnik suknarskog ceha nagne se preko stola i opominje, tihim glasom: ,,Thomas More rekao je, kada je preuzeo položaj, da neće raspredati ni o kardinalu, niti o Gospi.”

On, Cromwell, promatra okupljene: ,,Iznenađuje me i sam kralj. Što sve ne trpi.”

,,Od vas?” javi se More.

,,Mislim na Brandona. Sprema se lov, on samo ušeta i poviče, jeste li spremni?”

,,Vaš gospodar kardinal smatrao je to neprekidnim bojem”, kaže Bonvisi, ,,u prvim godinama kraljeve vladavine. Borio se spriječiti da kraljevi družbenici ne postanu previše prisni s njim.”

,,Prisnost je želio zadržati samo za sebe”, dobaci More.

,,No, kralj, naravno, može uzdići koga poželi.”

,,Savršeno točno, Thomase”, kaže Bonvisi i začuje se smijeh.

,,Kralj uživa u svojim prijateljstvima. Što je svakako dobro, zar ne?”

,,Meštre Cromwelle, blage riječi od vas...”

,,Nipošto”, javi se Monmouth.,,Meštar Cromwell poznat je po tome da će za prijatelje učiniti sve.”

,,Mislim...”, More ušuti; zagleda se u stol. ,,Istini za volju, nisam siguran može li itko svoga princa smatrati svojim prijateljem.”

,,Molim vas,” prozbori Bonvisi, ,,Henryja poznajete još od djetinjstva.”

,,Točno, samo prijateljstvo ne bi smjelo biti toliko iscrpljujuće...ono treba obnavljati. A ne da...” More se prvi put okrene njemu, kao da od njega traži mišljenje. ,,Ponekad me to podsjeća... na Jakova koji se bori s anđelom.”

,,Tko zna”, kaže on, ,,oko čega su se kavžili.”

,,Da, Biblija ne donosi pojedinosti. Baš kao ni u slučaju Kaina i Abela. Tko zna?”

On osjeti blagi nemir za stolom - među onim pobožnijima, manje odvažnima; među onima koji samo čekaju sljedeće jelo. Što li će poslužiti? Ribu!

,,Kada govorite s Henryjem,” zbori More, ,,molim vas, obraćajte se dobrom srcu. Nipošto čvrstoj volji.”

Nastavio bi on i dalje, no stari suknar mahne tražeći još vina i upita ga: ,,Kako je vaš prijatelj Stephen Vaughan? Što je nova u Anrwerpenu?” Razgovor se tada okrene trgovini; o brodarstvu, o kamatnim stopama; ništa više od pozadinske buke nekih neotesanih špekulacija. Ako uđete u sobu i kažete – o tome ne razgovaramo, iz toga slijedi da se ne razgovara ni o čemu drugomu. Da lord kancelar nije nazočan, govorilo bi se samo o uvoznim nametima, o zaplijenjenim skladištima; ne bismo razmišljali o zlovoljnom, skrletnom kardinalu, i naše izgladnjele korizmene misli ne bi mučile slike kraljevih prstiju kako se šuljaju po nevoljnim, od daha ustreptalim, djevičanskim prsima. On se zavali i netremice promatra Thomasa Morea. Zatim uslijedi prirodna stanka u razgovoru - drijemež - nakon četvrt sata tijekom kojih nije prozborio ni riječ, lord kancelar prekida šutnju, glasom prigušenim i gnjevnim, pogledom prikovanim za ostatke jela. ,,Kardinala od Yorka”, javi se, ,,muči neutaživa pohlepa za vlašću nad drugima.”

,,Lorde kancelaru,” oglasi se Bonvisi, ,,zagledali ste se u vašu haringu kao da je mrzite.”

A otmjeni uzvanik otpovrne: ,,S haringom je sve u redu.”

On se nagne naprijed, spreman za boj; ne namjerava prijeći preko toga.

,,Kardinal je javna osoba. Jednako tako i vi. Treba li odbaciti svoju ulogu u javnosti?”

,,Da.” More podigne pogled. ,,Da, mislim da bi možda trebao. Možda bi njegova glad trebala biti manje primjetnom.”

,,Prekasno je”, javi se Monmouth, ,,da se kardinalu daju pouke iz poniznosti.“

,,Njegovi pravi prijatelji davali su mu ih još davno, a on nije mario.”

,,Vi sebe ubrajate među njegove prijatelje?” On se zavali, prekriženih ruku. ,,Poručit ću mu to, lorde kancelaru i, krvi mi Kristove, on će u tome pronaći utjehu dok čami u progonstvu i pita se zašto ste ga oklevetali kralju.”

,,Gospodo...” Bonvisi, napet, ustaje.

,,Ne”, kaže on. ,,Sjednite. Raščistimo to. Ovdje nazočni Thomas More reći će vam, mogao sam postati skroman redovnik, ali me otac dao na pravo. Da sam mogao birati, i sam bih život proživio u crkvi. Da sam, kao što znate, ravnodušan prema bogatstvu. Da sam predan duhovnosti. Da mi svjetovne hvale ne znače ništa.” Osvrne se oko stola. ,,Dakle, kako je postao lord kancelar? Slučajno?”

Vrata se otvaraju; Bonvisi skoči na noge - lice mu preplavi izraz olakšanja. ,,Dobro došli, dobro došli”, govori. ,,Gospodo; Imperatorov veleposlanik.”

Eustache Chapuys - ulazi zajedno s desertima - novi veleposlanik, kako ga zovu, iako je na položaju još od jeseni. Otmjeno je zastao na pragu, da ga se prepozna, da mu se dive; oniži, zgrbljeni čovjek, u prošivenom i napuhanom prsluku; modri saten probija se kroz crninu - ispod, njegove malene, crne, paučaste noge. ,,Žalim što toliko kasnim”, kaže. I zacvili:

,,Les depeches, toujours les depeches.”

,,Takav je veleposlanički život.” Pogleda okupljene i nasmiješi se. ,,Thomase Cromwelle.”

,,Ah, c'est le juif errant!”

Veleposlanik se odmah ispriča; istovremeno se i smiješi naizgled smeten uspjehom vlastite pošalice.

Sjednite, sjednite, govori Bonvisi, služinčad se ustrčala, sklanjaju stolnjake, društvo se opuštenije smješta - osim lorda kancelara koji i dalje sjedi gdje je sjedio. Donose konzervirano jesensko voće, začinjeno vino, a Chapuys sjeda na počasno mjesto, pored Morea.

,,Gospodo, govorit ćemo francuskim”, objavi Bonvisi.

Pokaže se da je francuski materinji jezik veleposlanika Imperija i Španjolske - kao i svaki drugi diplomat, neće se mučiti učeći engleski; naime, kako će mu to biti od pomoći na novom položaju? Tako ljubazno, tako ljubazno, govori smještajući se u izrezbaren stolac koji mu je domaćin oslobodio; noge mu gotovo i ne dotiču pod. More se tada razbudi - on i veleposlanik približe glave. On ih promatra; oni mu prezirno uzvraćaju poglede - no, gledati se može besplatno.

U onom kratkom trenutku kad zastanu, on se ubacuje: ,,Monsieur Chapuys? Znate, nedavno sam s kraljem razgovarao o onim žaljenja vrijednim zbivanjima kad su postrojbe vašeg gospodara opustošile Sveti grad.Možda biste nam vi mogli pojasniti - naime, ne uspijevamo to pojmiti čak ni sad.”

Chapuys odmahuje glavom: ,,Istinski, žaljenja vrijedni događaji.”

,,Thomas More smatra da je riječ o muhamedancima, skrivenima među vojskom, koji su se oteli nadzoru - moj narod, naravno, za sve krivi lutajuće Židove. Doduše, prije toga, bio je rekao da su Nijemci i luterani silovali jadne djevice i okaljali hramove. U svakom slučaju, kao što kaže lord kancelar, Imperator može kriviti samo i jedino sebe - pitanje je, komu da mi prišijemo krivicu? Možete li nam pomoći?”

,,Dragi moj gospodaru kancelaru!” Veleposlanik ostaje bez riječi. Pogleda Thomasa Morea. ,,Jeste li tako govorili o mom carskom gospodaru?” Ovlaš pogleda preko ramena i prebaci se na latinski.

A njegovo društvo, spretno u jezicima, sjedi i smiješi mu se. I uputi mu uljudan savjet: ,,Ako želite voditi polupotajne razgovore,pokušajte s grčkim. Allez, monsieur Chapuys, samo vi dajte! Lord kancelar će vas razumjeti.”

Okupljeni se razilaze nedugo zatim; lord kancelar ustaje da pođe, no prije toga obrati se, na engleskome, okupljenima: ,,Mišljenja sam da je stav meštra Cromwella vrijedan svake osude”, kaže. ,,On nije prijatelj crkve, kao što znamo svi, već je prijatelj jednom crkvenjaku. A taj je crkvenjak onaj najizopačeniji u cijelom kršćanskome svijetu.”

Škrto kimne i odlazi. Čak ni Chapuysu ne treba više. Veleposlanik sumnjičavo gleda za njim,grize usnicu kao da želi reći - ovdje sam očekivao više pomoći i prijateljstva. A on primjećuje da Chapuys sve što čini, čini to kao glumac koji glumi na sceni. Dok razmišlja, obara pogled, s dva prsta pritišće čelo. Kad žali, uzdiše. Kad je smeten, kima bradom, smiješi se nekim poluosmjehom. Nalik je čovjeku koji je nabasao na kazališnu predstavu, otkrio da je riječ o komediji te odlučio ostati i gledati do kraja.

Večera je završena; društvo se osipa, u rani sumrak. ,,Možebitno ranije nego što vam je po volji?” obrati se on Bonvisiju.

,,Thomas More moj je stari prijatelj. Ne biste ga smjeli ovdje bockati.”

,,O, zar sam vam pokvario zabavu? Sami ste pozvali Monmoutha; niste li vi njega htjeli bockati?”

,,Ne; Humphrey Monmouth također je moj prijatelj.”

,,A ja?”

,,Naravno.”

Ne razmišljajući, kliznuli su u talijanski. ,,Nešto me uistinu zanima”, kaže on. ,,Želio bih znati više o Thomasu Wyattu.” Wyatt se pridružio diplomatskoj misiji i, prilično naglo, otputio u Italiju - prošlo je već tri godine. Tamo je doživio posvemašnju katastrofu, no to je priča za neku drugu večer – pitanje glasi, zašto je u tolikoj hitnji pobjegao s engleskoga dvora?

,,Ah. Wyatt i lady Anne”, prozbori Bonvisi. ,,Stara priča, pretpostavljam.“

Posve moguće, odvraća on, i ispriča mu o mladom Marku, glazbeniku, koji je bio naizgled uvjeren da ju je Wyatt imao; ako te glasine kolaju među poslugom i radnicima Europe, kakvi su izgledi da kralj nije saznao?

,,Pretpostavljam da umijeće vladanja u sebi nosi i svijest o tome kada valja začepiti uši. Wyatt je privlačan”, govori Bonvisi, ,,na engleski način, naravno. Visok je, plavokos, moji mu se zemljaci dive - gdje se samo rađaju takvi? I toliko samouvjeren, naravno. Štoviše, i pjesnik!”

Smije se prijatelju zato što, kao svi Talijani, ne može izgovoriti 'Wyatt' - zvuči kao Guiett ili nešto slično. U doba viteštva, Italijom je ubijao i palio i silovao vitez iz Essexa, imenom Hawkwood - Talijani su ga zvali Acuto, 'Igla'.

,,Da, samo što Anne...” Naslućuje, po onome što je vidio, kako je malo vjerojatno da će je dirnuti išta toliko nestalno kao što je ljepota. ,,Tih nekoliko godina više od ičega bio joj je potreban suprug - ime, posjed, mjesto odakle se može oduprijeti i pregovarati s kraljem. Wyatt je oženjen. Što joj on može ponuditi?”

,,Stihove?” dobaci trgovac. ,,Iz Engleske ga nije odvukla diplomacija.Kinjila ga je ona. Nije se više libio biti u istoj prostoriji s njom. U istome dvorcu. U istoj zemlji.” Odmahne glavom. ,,Nisu li Englezi čudni?”

,,Isuse, stvarno jesu”, kaže on.

,,Morate se pripaziti. Gospina obitelj malo previše kuša granice mogućega. Govore - zašto čekati papu? Zar ženidbeni ugovor ne možemo sklopiti bez njega?”

,,To bi svakako bio nekakav napredak.”

,,Kušajte ušećerene bademe.”

On se osmjehne. Bonvisi: ,,Tommaso, mogu li vam dati savjet? S kardinalom je gotovo.”

,,Ne budite toliko sigurni.”

,,Gotovo - da ga toliko ne obožavate, sami biste znali da je tomu tako.”

,,Kardinal je prema meni iskazivao samo dobrotu.”

,,No, mora poći na sjever.”

,,Svijet će ga progoniti. Raspitajte se kod veleposlanika. Pitajte Chapuysa. Pitajte komu polažu račune. Dolaze nam u Esher, u Richmond. Toujours les depeches - to smo mi.”

,,Ali, za što ga samo optužuju! Da vlada državom unutar države!”

On uzdahne. ,,Znam.”

,,I što ćete učiniti?”

,,Savjetovati mu da bude malo ponizniji?”

Bonvisi se nasmije. ,,Ah, Thomase. Molim vas, znade da ćete, kad se on uputi na sjever, ostati čovjek bez gospodara. To je bit. Viđate se s kraljem, no to je privremeno - sve dok ne izmudri kako kardinalu dati otpremninu kojom će ga ušutkati. Što tad?”

On se nećka. ,,Kralju sam drag.”

,,Kralj je nepostojan ljubavnik.”

,,Nije prema Anne.”

,,Tu vas moram upozoriti.O, ne zbog Guietta... ne zbog ikakvih naklapanja, pošalica... nego zato što sve to mora skončati ubrzo... ona će popustiti,samo je žena... pomislite koliko bi nepromišljen mogao biti onaj tko svoju sreću sjedini s gospinom sestrom, njezinom prethodnicom.”

,,Da, pomislite samo.”

Osvrće se po sobi.Ondje je sjedio lord kancelar. Njemu slijeva, gladni trgovci. Njemu zdesna, novi veleposlanik. Ondje pak Henry Monmouth - heretik. Ondje, Antonio Bonvisi. Ovdje, Thomas Cromwell. A ondje, ondje stoje pusta mjesta, za vojvodu od Suffolka, golemog, bezličnog, za Norfolka koji premeće svoje svetačke medaljone i uzvikuje: ,,Bogatiživoga!” Ondje su mjesta za kralja i junačnu malenu kraljicu, mučenu glađu u ovom razdoblju pokore; želudac joj kruli pod čvrstim oklopom njezinih halja. I mjesto za lady Anne koja gleda uokolo nemirnim crnim očima, ne jede ništa, ne propušta ništa, čupka bisere oko svog malenog vrata. I mjesto za Williama Tyndalea, i još jedno za papu; Klement promatra prekrupno narezane ušećerene dunje dok mu se izvijaju medičejske usnice. Ondje sjedi brat Martin Luther, debeo i mastan; prezirno zuri u njih, pljuje riblje kosti.

Ulazi sluga: ,,Gospodaru, dva mlada gospodina čekaju vani, traže vas poimence.”

On podigne pogled. ,,Da?”

,,Gospodin Richard Cromwell i meštar Rafe. S poslugom iz vašeg doma došli su povesti vas kući.”

On shvati da je osnovni cilj ove večeri bio upozoriti ga - upozoriti ga i odvratiti. Dobro će zapamtiti taj sudbinski placement - ako se pokaže kao takav. Taj tihi siktaj i šapat kamena što razara sam sebe; daleki zvuk zidova koji klize, žbuke koja se kruni, ruševina koje padaju na krhke ljudske lubanje. Takav je zvuk svoda kršćanstva koji se urušava na ljude pod sobom.

Bonvisi pridometne: ,,Tommaso, imate privatnu vojsku. Pretpostavljam da morate čuvati leđa.”

,,Znate da je tako.” Pogledom još jednom obuhvati prostoriju – posljednji pogled. ,,Laku noć. Večera je bila ukusna. Osobito jegulje. Hoćete li svoga kuhara poslati do mojega? Imam novi umak da vam malo razvedrim ove dane. Potrebni su vam đumbir, muškat, nasjeckano suho lišće metvice...”

A njegov prijatelj govori: ,,Molim vas, preklinjem vas, budite na oprezu.“

,,... i malo, tek dašak češnjaka...”

,,Gdje god večerali sljedeći put, molim vas, nemojte...”

,,... i krušnih mrvica, samo prstohvat...”

,,... nemojte sjesti među Boleynove.”

II.

Dokraja ljubljeni Cromwell

proljeće - prosinac 1530.

U YORK PLACE stiže rano. Ulovljeni galebovi, zatočeni u zabranima, dovikuju svojoj slobodnoj braći na rijeci,a ti kruže kriješteći i obrušavaju se na zidine palače. Vozari s rijeke dopremaju dobra, a dvorišta mirišu po pečenom kruhu. Neka djeca donose svežnjeve svježe trske i obraćaju mu se imenom. Za tu uljudnost, on svakom od njih podari novčić i oni umuknu.

,,Dakle, idete u pohode zloj gospi. Ona je zatravila kralja - znate? Meštre, imate li medaljon ili škapular da vas zaštite?”

,,Imao sam medaljon, ali sam ga izgubio.”

,,Zamolite našega kardinala”, javi se dijete. ,,On će vam dati drugi.”

Trska vonja zeleno i svježe; lijepo jutro. Sobe York Placea poznate su mu; dok prolazi prema unutarnjim odajama, spazi napola poznato lice i upita: ,,Mark?”

Dječak se odvoji od zida na koji se naslanjao. ,,Rano si ustao. Kako si?”

Mrzovoljno slijeganje ramena.

,,Mora da je neobično bivati u York Placeu nakon što se svijet toliko promijenio.”

,,Nije.”

,,Ne fali ti moj gospodar kardinal?”

,,Ne.”

,,Jesi li sretan?”

,,Jesam.”

,,Mome gospodaru bit će to drago čuti.” A sebi, odlazeći, promrmlja, Mark, možda ti nikad ne pomisliš na nas, ali mi mislimo na tebe. U najmanju ruku, bar ja

mislim, mislim kako si me nazvao zločincem i prorekao moju smrt.Istina je ono što kardinal vječito ponavlja, da nema sigurnoga mjesta, da nema neprobojnih soba, da čovjek može jednako stajati na Cheapsideu i iz petnih žila izvikivati svoje grijehe, kao što ih može ispovjediti svećeniku. No kad sam kardinalu govorio o ubojstvima, kad sam spazio sjenu na zidu, to nitko nije mogao čuti - stoga, ako me Mark i smatra ubojicom, to je stoga što misli da nalikujem takvima.

Osam predvorja - u posljednjem, tamo gdje bi trebao stolovati kardinal, on zatekne Anne Boleyn. Gle, Solomon i Saba, ponovno odmotani, vise na zidu. Lagani propuh; Saba zavijori prema njemu, ružičasta, obla, i on je pozdravlja: Anselmo, gospo od vune satkana, mislio sam da te nikad više ugledati neću.

Bio je pisao u Antwerpen i u potaji se raspitao za novosti - Anselma se udala, javlja Stephen Vaughan, za mlađeg muškarca, bankara. Odvratio je - ako se utopi ili išta slično, svakako mi javi. Vaughan otpisuje; Thomase, daj molim te, nije li Engleska prepuna udovica? I svježih, mladih cura?

U usporedbi sa Sabom, Anne izgleda loše; mlohavo, naprasito. Stoji pokraj prozora, prstima razvlači i kida stručak ružmarina. Kad ga spazi, odbaci ga i ruka joj poleti u široki rukav.

U prosincu kralj priredi gozbu kojom slavi promaknuće njezina oca u naslov grofa od Wiltshirea. Kraljica nije ondje pa Anne sjedi na mjestu na kojem bi inače sjedila Katherine. Mraz na tlu, mraz u zraku. U Wolseyjevom kućanstvu jedva su načuli za to. Vojvotkinja od Norfolka (koja je vječito gnjevna zbog nečega) bjesni zato što je njezina nećakinja trebala imati prvenstvo.Vojvotkinja od Suffolka, Henryjeva sestra, odbija jesti. Nijedna od tih velikih dama nije se obratila Boleynovoj kćeri. Usprkos tomu, Anne zauzima svoje mjesto kao prva gospa u kraljevstvu.

Korizmi je kraj i Henry se vratio supruzi; nije imao hrabrosti bivati s priležnicom dok se približavamo tjednu Muke Kristove. Njezin otac je u inozemstvu, diplomatskim poslima; jednako tako i njezin brat George, sada lord od Rochforda; jednako tako i Thomas Wyatt, pjesnik koga ona kinji. Sama je i dosađuje se u York Placeu; naposljetku joj preostane samo pozvati Thomasa Cromwella, provjeriti nudi li on kakvu zabavu.

Čopor malenih pasa - njih troje - istrči joj ispod suknji i lajući, pojure prema njemu. ,,Ne puštajte ih van”, kaže Anne, a on spretnim, nježnim rukama hvata pse - ti su psi soja kao i sve Belle, izgriženih ušiju i malenih repova, onakvi kakve bi držala kakva trgovčeva žena s druge strane Kanala. Dok ih joj je vratio, već su mu izgrickali prste i plašt, oblizali lice i žudno ga promatrali svojim buljavim očima - kao da je netko koga su dugo željeli sresti.

Dvojicu nježno spusti na pod, onog najmanjeg pruža Anne. ,,Vous etes gentil”, kaže ona, ,,i kako vas moja dječica obožavaju! Ja ne bih mogla voljeti one majmune koje Katherine drži. Les singes enchaines. Te ručice, ti paperjasti vratići. Moje bebice vole me takvu kakva jesam.”

Malena je. Kosti su joj sitne, struk nevjerojatno uzak - ako dvojica studenata stanu u kardinala, onda dvije Anne stanu u jednu Katherine. Nekoliko žena sjedi na klupčicama, vezu ili se pretvaraju da vezu. Među njima Mary Boleyn. Pognute glave, baš kako i doliči. Među njima i Mary Shelton, neustrašiva, sva bijela i ružičasta rođakinja Boleynovih koja ga odmjeri od glave do pete i - posve očito - pomisli, Majko Božja, to je najbolje što si je lady Carey uspjela pribaviti? Negdje u sjenama još jedna djevojka, odvratila je lice i trudi se sakriti. On ne zna tko je ona, no shvaća zašto tako tvrdokorno gleda u pod. Čini se da Anne nadahnjuje takvo ponašanje - nakon što je spustio pse, i on čini isto.

,,Alors,” tiho prozbori Anne, ,,odjednom se sve vrti oko vas.Kralj ne prestaje navoditi riječi meštra Cromwella.”Izgovara mu ime kao da joj ne uspijeva ovladati engleskim - Cremuel. ,,On je savršeno u pravu, u pravu je po svim točkama... I, najvažnije, ne zaboravimo da nas maitre Cremuel nasmijava.”

,,Primjećujem da se kralj ponekad smije. A vi, gospo? U vašem stanju? Kako vi gledate na sebe?”

Mračan pogled preko ramena. ,,Čini se da se rijetko smijem. Ako razmislim. No, nisam razmislila.”

,,Eto, na što vam se sveo život.”

Prašni komadići, suho lišće i stapke popadali su joj po suknji. Ona se zagledala u jutro.

,,Možemo to reći ovako”, prozbori on. ,,Otkako je moj gospodar kardinal nestao s puta, koliki ste napredak ostvarili u svome naumu?”

,,Nikakav.”

,,Nitko bolje ne poznaje mehanizme kršćanskih država od moga gospodara kardinala. Nitko nije prisniji s kraljevima. Lady Anne, samo pomislite koliko bi vam bio odan kad biste vi postali sredstvom uklanjanja nesporazuma i njegova povratka u kraljevu milost.”

Ona ne odgovara.

,,Razmislite”, kaže on. ,,On je jedini čovjek u Engleskoj kadar pribaviti vam ono vama potrebito.”

,,Onda dobro. Iznesite njegov slučaj. Imate pet minuta.”

,,Svakako; vidim da ste inače strašno zaposleni.”

Anne ga pogleda s odbojnošću i progovori francuskim: ,,Što vi znate kako ja ispunjam svoje sate?”

,,Gospo - hoćemo li razgovor voditi na engleskome ili na francuskome? Vaš izbor. Samo, molim, odlučite se za jedan ili za drugi.”

Krajičkom oka primijeti neku kretnju; poluskrivena djevojka podigla je glavu. Neugledna je, blijeda, izgleda užasnuto.

,,Vama je svejedno?” pita Anne.

,,Da.”

,,Dobro. Onda na francuskom.”

On joj ponavlja - kardinal je jedini čovjek kadar od pape izvući povoljan pravorijek. Jedini koji kralju može olakšati savjest i očistiti je. Ona sluša. To joj priznaje. Uvijek se čudio koliko žene zapravo dobro čuju pod gluhim naborima koprena i kukuljica; čini mu se da Anne čuje što on govori. U najmanju ruku, uljudno čeka, ne prekida ga sve dok ne prozbori; dakle, ako kralj želi tako, ako kardinal želi tako, taj nekadašnji najvažniji podanik kraljevstva, onda, meštre Cremuele, moram reći da vrijeme sve to liječi upravo čudesno dugo.

Iz kuta njezina sestra jedva čujno dobaci: ,,A ona se pritom ne pomlađuje.“

Otkad je ušao u sobu, žene nisu načinile nijedan bod na svojim vezovima.

,,Mogu li nastaviti?” pita, nagovarajući je. ,,Imam li još koji trenutak?”

,,O, da”, kaže Anne. ,,Ali samo jedan - u korizmi postim i strpljenjem.”

Govori joj da odbaci klevetnike koji tvrde da joj je kardinal pokušavao pomrsiti račune. Govori joj koliko kardinala muči što kralj ne uspijeva ispuniti želju svoga srca, želju koja je oduvijek bila i kardinalova. Govori joj koliko se svi kraljevi podanici ufaju da će podariti prijestolonasljednika; i koliko je sam siguran da se ne nadaju uzalud. Podsjeća je na brojna otmjena pisma koja je u prošlosti pisala kardinalu - pohranio ih je sva redom.

,,Lijepo”, kaže ona kad on zašuti. ,,Jako lijepo, meštre Cremuele, ali pokušajte ponovno. Samo jedno; samo jednu sitnicu zatražili smo od kardinala, a on je odbio. Samo jednu sitnicu.”

,,Sami znate da to nije sitnica.”

,,Možda sam ja sitničava”, kaže Anne. ,,Mislite li da sam takva?”

,,Možda. Jedva da vas poznajem.”

Taj je odgovor razbjesni. On primijeti da se sestra cereka. Možete ići, kaže Anne; Mary poskoči i pođe za njim.

Opet se Maryni obrazi rumene, usne su razdvojene. Sa sobom je ponijela vez, on to smatra čudnim; doduše, ako ga ostavi, možda joj Anne izvuče bodove. ,,Lady Carey, opet ste se zadihali?”

,,Pomislile smo da će vam pritrčati i pljusnuti vas. Hoćete li ponovno doći? Sheltonova i ja jedva čekamo.”

,,Može ona to podnijeti”, kaže on, Mary se odmah složi; ona se rado pokavži s nekim na svojoj razini. Što tamo radite, pita on, a ona mu pokaže. Novi Annein grb.

Vjerojatno ide na sve, kaže on, a ona se široko nasmiješi, o, da, na steznike, na rupčiće, na poculice, na koprene; ima odjeću koju nitko prije nije nosio samo zato da si na nju našije grb, a da ne spominjem zavjese, ubruse...”

,,Kako ste vi?”

Ona obori oči, odvrati pogled. ,,Izmoždena. Pomalo izlizana, moglo bi se reći. Božić je bio...”

,,Svađali su se. Tako se priča.”

,,Prvo se on posvađao s Katherine.Onda je došao ovamo tražiti utjehu. Anne je rekla, što, jesam li ti rekla da se ne svađaš s Katherine, znaš da uvijek gubiš. Da nije kralj,” nastavlja s užitkom, ,,čovjek bi se skoro sažalio nad njim. Žive stvarno pasjim životom.”

,,Kruže glasine da je Anne...”

,,Kruže, ali nije. Znala bih prva. Da se udebljala samo za palac, ja bih joj otpuštala odjeću. A osim toga, ne može, zato što oni to ne čine. Nisu dosad.”

,,Rekla bi vam?”

,,Naravno... iz prkosa!” Mary ga i dalje odbija pogledati u oči. Ipak, čini se kao da smatra da mu je dužna prenijeti novosti. ,,Kad su sami, ona mu dopušta da joj otpusti steznik.”

,,No, bar ne zove vas da to učinite.”

,,Onda joj skine potkošulju i ljubi grudi.”

,,Dobar je ako ih uspije pronaći.”

Mary prasne u smijeh; razbludan, nimalo sestrinski smijeh. Zacijelo se probija i unutra budući da se vrata odmah otvaraju i izlazi djevojčica koja se skrivala. Lice joj je ozbiljno, potpuno je rezervirana; koža joj je toliko tanka da se skoro prozire. ,,Lady Carey,” obrati joj se, ,,traži vas lady Anne.”

Imena izgovara kao da međusobno upoznaje dva žohara.

Mary odsiječe, o sveca mu, okrene se na peti i za sobom zavrti šlep s lakoćom koja odaje dugogodišnju vježbu.

Na njegovo iznenađenje,blijeda djevojčica pogleda ga u oči - za leđima Mary Boleyn, podigne pogled prema nebesima.

Odlazeći - kroz osam predvorja vraća se ostatku svoga dana - on zna da je Anne iskoračila ondje gdje je može vidjeti, gdje joj jutarnje svjetlo obasjava krivinu vrata. Vidi tanak luk njezine obrve, njezin smiješak, okret glave na dugom, vitkom vratu. Primjećuje njezinu brzinu, inteligenciju i strogost. Nije ju upitao hoće li pomoći kardinalu, no što možeš izgubiti pitajući? I misli, ovo je prvi prijedlog što sam joj ga uputio – vjerojatno ne i posljednji.

Zbio se trenutak u kojem mu je Anne posvetila svu svoju pozornost; svoj prodoran, mračan pogled. I kralj također dobro znade gledati – modrim očima, gotovo varljive blagosti. Gledaju li isto tako jedno drugo? Ili se gledaju drugačije? Na trenutak spozna, onda shvati da ne zna. Stoji pokraj prozora. Jato čvoraka gnijezdi se među crnim pupoljcima golog stabla. A onda, nalik cvatu crnih pupoljaka, šire krila; prhuću, pjevaju, pokreću sve - zrak, krila, crne note u glazbi. Postane svjestan da ih s užitkom promatra; da je nešto, gotovo izumrlo, neka mala kretnja okrenuta budućnosti, spremna dobrodošlicom dočekati proljeće; nekako škrto, beznadno, i on se raduje Uskrsu, skončanju korizmenoga posta, kraju pokore. Postoji svijet onkraj ovog mračnog svijeta. Postoji svijet mogućega. Svijet u kojem Anne može biti kraljica svijet je u kojem Cromwell može biti Cromwell. On to uvidi; onda ne vidi više. Trenutak bježi. Uvid se ne može vratiti. Ne može se vratiti u trenutak u kojem se bivalo samo trenutak prije.

Ako znate gdje, u korizmi možete pronaći mesare koji prodaju crveno meso. U Austin Friarsu silazi porazgovarati s kuhinjskim osobljem i govori glavnome kuharu: ,,Kardinal je bolestan, stoga ima oprost od korizme.”

Kuhar skida svoju kapu. ,,Papinski?”

,,Moj.” Pogledom prijeđe po noževima poredanima u ležištima, preko satara za cijepanje kostiju. Uzima jednu, pogleda oštricu, primijeti da je otupjela i upita: ,,Misliš li da izgledam kao ubojica? Iskreno rečeno.”

Šutnja. Nakon nekog vremena Thurston prozbori: ,,Gospodaru, u ovome času, morao bih reći da...”

,,Ne; recimo da sam se uputio u Gray's Inn... možeš li si to zamisliti? S hrpom papira i bočicom crnila?”

,,Mišljenja sam da bi vam ih nosio pisar.”

,,Dakle, ne možeš zamisliti?”

Thurston ponovno skine kapu, pa je preokrene. Izgleda kao da mu je pamet u njoj, ili bar neki šlagvort kojim bi otpočeo novu rečenicu.

,,Vidim vas kako izgledate kao odvjetnik.Ne kao ubojica, nikako ne. Ipak, gospodaru, oprostite mi, ali vječito izgledate kao tip koji dobro zna raščerečiti truplo.”

Kuharima naloži da za kardinala priprave teletinu, punjenu kaduljom i mažuranom, i da očiste i slože na pladnjeve tako da kuharima u Richmondu preostane samo ispeći jelo. Pokaži mi gdje to u Bibliji stoji da se u ožujku ne smije jesti punjenu teletinu.

On razmišlja o lady Anne, o njezinoj neutaživoj žeđi za svađom; o tužnim gospama oko nje. Tim gospama pošalje nekoliko košarica kolačića, načinjenih od kandiranih naranči i meda. Za Anne pošalje poslasticu načinjenu od bademove

kreme. Začinjena je ušećerenim ružinim laticama i kandiranim ljubičicama. On sam neće se udostojati jahati diljem kraljevstva, osobno raznositi hranu. Nije previše godina prošlo od firentinske kuhinje Frescobaldijevih; možda i jest, no sjećanje je jasno, točno. Bistrio je teleću hladetinu, čavrljao svojom mješavinom francuskoga, toskanskoga i putneyjskoga, kad li je netko zavikao: ,,Tommaso, traže te gore.” Nimalo ne žureći, kimnuo je malome od kuhinje koji mu je donio lavor s vodom. Oprao je ruke i otro ih u laneni ubrus. Skinuo je pregaču i objesio je o klin. Koliko zna, još tamo visi.

Spazio je dječaka - mlađega od njega - kako na sve četiri riba stube. Radeći, pjevao je:

,,Scaramella va alia guerra Colla lancia et la rotella La zombero boro borombetta La boro borombo...” ,,Samo malo, Giacomo”, rekao je. Dječak se, da ga propusti, uvukao u zidnu nišu.

Trak svjetla izbrisao je radoznalost s njegova lica, oteo mu bilo kakav izraz, njegovu prošlost potjerao u prošlost, budućnost čestito oprao. Scaramella će u boj... Čekaj, bio sam ja u ratu, pomislio je.

I popeo se na kat. U ušima tutnjava i zamuckivanje pjesme vojnog doboša. Uspeo se na kat i nikada nije sišao. U kutu Frescobaldijeve mjenjačnice čekao ga je stol. Scaramella fa la gala, pjevušio je. I zauzeo svoje mjesto. Naoštrio pero. U mislima su mu ključale i vihorile toskanske, putneyske, kastiljanske kletve. No, dok je misli stavljao na papir, one su tekle latinskim, savršeno glatko.

I prije nego što iziđe iz kuhinja Austin Friarsa, žene u kući znaju da je bio posjetiti Anne.

,,Dakle”, želi znati Johane. ,,Visoka ili niska?”

,,Nijedno ni drugo.”

,,Čula sam da je jako visoka. Mlohava, nije li?”

,,Da. Mlohava je.”

,,Priča se da je ljupka. Da dobro pleše.”

,,Nismo plesali.”

Javi se Mercy: ,,No, što ti misliš? Prijateljuje li s evanđeljem?”

Slegne ramenima. ,,Nismo se molili.”

Alice, njegova malena nećakinja: ,,Što je imala na sebi?”

A, to ti mogu reći; procjenjuje vrijednost i podrijetlo šešira, od kukuljice do poruba, od pete do prstiju. Pokrivalom za glavu Anne podražava francusku modu, okrugli obod pristaje nježnim kostima njezina lica.Sve on to objašnjava, no hladnim glasom, glasom trgovca; žene to nekako ne cijene.

,,Ona ti se ne sviđa, nije li tako?” izjavi Alice, a on odvraća da nije na njemu suditi - kao ni na tebi, Alice, nastavlja, zagrli je i poškaklja. Malena Jo kaže, gospodar je dobre volje. Porub od vjeverice, javi se Mercy, na što on odvraća, kalabreški. Alice kaže, o, kalabreški, i onda nabere nos; Johane primijeti; Thomase, mora se priznati, čini se da si bio jako blizu.

,,Jesu li joj zubi zdravi?” upita Mercy.

,,Za Boga miloga, ženo, javit ću ti kad me zagrize.”

Kad je kardinal načuo da u Richmond dolazi vojvoda od Norfolka kako bi ga razderao vlastitim zubima, nasmijao se i rekao: ,,Vranića mu, Thomase, vrijeme je da pođemo.”

No, za put na sjever kardinal treba sredstva. Pitanje se iznosi kraljevskome vijeću koje se raspadne i tijekom saslušanja nastavlja vlastitu kavgu.,,Bilo kako bilo,” izjavi Charles Brandon, ,,ne može se dopustiti da se nadbiskup do svoga sjedišta klatari poput kakvog sluge s ukradenim žlicama.”

,,Taj je pokrao više od žlica”, javi se Norfolk. ,,Onim što je izjeo za večerama mogla se prehraniti cijela Engleska. Maznuo je i stolnjak, Boga mi moga, i isušio sav podrum.”

Kralj zna biti neuhvatljiv. Jednom prilikom uvjeren da će se sastati s Henryjem, mora se zadovoljiti glavnim tajnikom. ,,Sjednite”, kaže Gardiner. ,,Sjednite i slušajte me. Oboružajte se strpljenjem dok vam ne razjasnim nekoliko pitanja.”

On ga promatra kako hoda amo-tamo; Stephen, podnevni đavo. Gardiner je muškarac labavo spojenih zglobova, po čijim crtama lica kulja zloća; ima velike, dlakave šake i članke koji pucaju kad desnu šaku stisne lijevom.

On prima pruženu mu zloću, primi i poruku. Zastane u dovratku i krotko objavi: ,,Pozdravlja vas vaš rođak.”

Gardiner zuri u njega. Obrve mu se nakostriješe, poput dlaka na psećem vratu. Misli da Cromwell pretpostavlja...

,,Ne kralj”, umiruje ga on. ,,Ne Njegovo Veličanstvo.Mislim na vašeg rođaka Richarda Williamsa.”

Gardiner zaprepašten propenta: ,,Ta stara historija!”

,,Dajte, molim vas”, kaže on. ,,Nije nikakva sramota biti kraljevo kopile. Tako bar mislimo u našoj obitelji.”

,,U vašoj obitelji? Kakvoga pojma oni imaju o pripadnosti? Ta mlada osoba nimalo me ne zanima, ne priznajem nikakvo srodstvo s njim, i za njega neću učiniti ništa.”

,,Istini za volju, ni ne trebate. Promijenio je ime u Richard Crormvell.” I odlazi - ovaj put zazbilj - i dodaje: ,,Stephene, neka vam to ne kvari san. Proučio sam problem. Možda i jeste u rodu s Richardom, ali meni niste nikakav rod.”

I osmjehne se. Dok je u utrobi izvan sebe od gnjeva koji kulja njime, kao da mu je krv vodenasta i puna razrijeđenog otrova, poput bezbojne zmijske krvi. Netom što stigne doma u Austin Friars, zagrli Rafea Sadlera i kosu mu podigne u šiljke. ,,Bog neka mi je na pomoć; dječak ili jež? Rafe, Richarde, osjećam se poput pokajnika.”

,,Pravo je vrijeme za to”, priklopi Rafe.

,,Želim,” govori on, ,,želim postati savršeno miran. Želim biti kadar uvući se u kokošinjac, a da pritom ne pomaknem nijedno pero. Želim biti manje nalik ujaku Norfolku, i više sličiti Marlinspikeu.”

S Richardom dugo i spokojno razgovara na velškom; Richard mu se smije zato što mu stare riječi blijede u sjećanju, što se vječno vadi komadićima engleskoga i govori jedva primjetnim naglaskom s granice. Svojim malenim nećakinjama daruje biserne i koraljne narukvice koje im je kupio još tjednima prije, ali zaboravio predati. Spušta se u kuhinju i iznosi prijedloge, sve redom dobronamjerne.

Saziva svu svoju kućansku poslugu, sve svoje pisare. ,,Moramo smisliti “, govori, ,,kako će kardinalu biti udobno putem prema sjeveru. Želi putovati polagano da mu se narod divi. Za Veliki tjedan mora stići u Peterborough, otamo u etapama putovati do Southwella gdje će osmisliti svoje napredovanje do Yorka. Nadbiskupski dvor u Southwellu ima dobre sobe, no možda ćemo morati tamo poslati zidare...”

George Cavendish rekao mu je da je kardinal počeo vrijeme provoditi u molitvi. U Richmondu se našlo nekoliko redovnika koje je zamolio za društvo; oni su mu objasnili vrijednost trnja u mesu i soli u rani, vrijednost kruha i vode i mračnih užitaka samobičevanja. ,,To je previše”, kaže on, ozlojeđen. ,,Moramo ga sprtiti na put. Bit će mu bolje u Yorkshireu.”

Norfolku govori: ,,Dakle, gospodaru, kako ćemo to izvesti? Želite li da ode ili ne? Želite? Onda sa mnom pođite kralju.”

Norfolk gunđa. Otpremaju se poruke. Koji dan poslije, susretnu se u nekom predvorju. I čekaju. Norfolk hoda. ,,O, svetoga mi Jude!” govori vojvoda. ,,Idemo li udahnuti malo svježeg zraka? Ili ga vi, pravnici, ne potrebujete?”

Šeću vrtovima - točnije rečeno, on šeće, vojvoda galopira. ,,Kada izbija cvijeće?” pita vojvoda. ,,Kad sam bio dječak, nikad nismo imali cvijeća. Znate, Buckingham je uveo te stvari po vrtovima. O, duše mi, stvarno je bilo lijepo!”

Vojvoda od Buckinghama, vješt vrtlar, ostao je bez glave zbog veleizdaje. Bilo je to 1521.; nije prošlo ni deset godina. Zvuči tužno kad se sad spomene, tako, na pragu proljeća koje pjeva iz svakoga grma, sa svake grane.

Primaju poziv. Putem na razgovor, vojvoda posrče i tetura; kotrlja očima, širi nosnice, diše isprekidano. Kad mu vojvoda položi dlan na rame, on je prisiljen usporiti korak te se vuku - on se opire porivu da se otrgne - nalik dvojici ratnih veterana u prosjačkoj povorci. Scaramella va alla guerra... Norfolku ruka drhti.

No, tek kad se nađu pred tom prisutnošću, on u potpunosti shvati koliko staroga vojvodu potresa biti u istoj prostoriji s Henryjem Tudorom. Ta pozlaćena bujnost tjera ga da se skutri unutar vlastite odjeće. Henry ih srdačno pozdravlja. Govori da je dan prekrasan, da je svijet prilično lijep. Kruži po sobi, širi ruke, deklamira neke vlastite stihove. I razgovarat će o svemu samo ne o kardinalu. Norfolk, ozlojeđen, zajapuri se u licu i počne zamuckivati. Otpušteni, povlače se. Henry dovikne: ,,O, Cromwelle...”

On i vojvoda pogledaju se. ,,Bogatiživoga...”, promrmlja vojvoda.

Rukom iza leđa govori, gospodaru Norfolk, pođite, pridružit ću vam se kasnije.

Henry stoji prekriženih ruku, pogleda uprtoga u tlo. I šuti sve dok mu Cromwell ne priđe blizu. ,,Tisuću funti?” prošapće Henry.

Na vrhu mu je jezika da odvrati kako je to samo početak onih deset tisuća koje, koliko znam i vjerujem, već cijelo desetljeće dugujete kardinalu od Yorka.

Što, naravno, prešuti.U takvim trenucima Henry očekuje da čovjek padne na koljena - vojvoda, grof, građanin, krupan, sitan, mlad i star. I on tako čini; zatežu ga ožiljci; samo šačica do četrdesete ne nosi nikakvih rana.

Kralj mu daje znak da ustane. I dodaje, znatiželjno: ,,Vojvoda od Norfolka ukazuje vam brojne znakove prijateljstva i naklonosti.”

Misli na ruku na ramenu, pomišlja on; jedva primjetan i neočekivan drhtaj vojvodskog dlana na plebejskom mišićju i kostima. ,,Vojvoda osobito pozorno čuva sva svojstva svog položaja.” Henryju kao da je laknulo.

U glavu mu se uvuče nezvana primisao - što ako vama, Henryju Tudoru, pozli i padnete mi pred noge? Je li mi dopušteno podići vas, ili moram pozvati nekog grofa da to obavi? Možda, biskupa?

Henry odlazi. Okrene se i progovori, tiho: ,,Kardinal od Yorka nedostaje mi svakoga dana.” Stanka. I prošapće mu da uzme novac s njegovim blagoslovom. I da ništa ne kaže vojvodi. Da ništa ne kaže nikomu. I da svog gospodara zamoli da se moli za njega. I da mu kaže kako je to najviše što može.

On, još klečeći, izražava zahvalnost, blagoglagoljivo i nadugo. Henry ga tupo gleda i kaže, za Boga miloga, meštre Cromwelle, vi stvarno možete govoriti.

On izlazi, spokojna lica, opire se porivu da se široko nasmiješi. Scaramella fa la gala... ,,Kardinal od Yorka nedostaje mi svakoga dana.”

Norfolk propituje, što, što, što je rekao? Ma ništa, kaže on; samo nekoliko osobito grubih riječi koje imam isporučiti kardinalu.

***

Uobličili su plan puta. Kardinalove stvari ukrcane su na riječne teglenice koje će ih prevesti do Hulla, a odande će kopnom. On je osobno s brodarima uspio ugovoriti razumnu cijenu.

Govori Richardu da, znadeš ti, tisuću funti nije mnogo kad se seli kardinala. Richard pita: ,,Koliko si vlastitoga novca ulupao u ovaj poduhvat?”

On odvrati kako neki dugovi nikad ne mogu biti poravnati. ,,Ja osobno znadem tko mi što duguje, a sam Bog zna koliko sam ja dužan.”

I upita Cavendisha: ,,Koliko slugu vodi?”

,,Samo stotinu šezdeset.”

,,Samo.” I kimne. ,,Dobro.”

Hendon.Royston.Huntingdon. Peterborough. Naprijed je poslao jahače s podrobnim napucima.

Sinoć mu je Wolsey dao paket. Unutra je neki malen i tvrd predmet; pečat ili prsten. ,,Otvori kad odem.”

Ljudi ulaze i izlaze iz kardinalove osobne odaje, odnose sanduke i svežnjeve papira. Cavendish ušeta noseći srebrnu monstrancu.

,,Hoćeš li doći na sjever?” pita kardinal.

,,Dolazim po vas onog trenutka kad vas kralj pozove k sebi.” Vjeruje i istovremeno ne vjeruje da će do toga doći.

Kardinal se pridiže. U zraku napetost. On, Cromwell, klekne da primi blagoslov. Kardinal pruža ruku da mu je poljubi. Nema njegovog prstena s tirkizom. Ne previđa tu pojedinost. Na trenutak kardinal položi ruku na njegovo rame, širi prste, palac zarije u udolinu njegove ključne kosti.

Vrijeme je da nestane. Među njima izrečeno je toliko toga da je nepotrebno dodavati neke marginalne primjedbe. Nije na njemu sada cjepidlačiti po tekstovima njihovih sporazuma, niti dodavati pouku. Nije ni prilika za zagrljaj. Ako kardinal ne može ponuditi bar nešto blagoglagoljivosti, onda njemu nedostaje u potpunosti. Prije nego što je stigao do vrata sobe, kardinal se već bio okrenuo prema kaminu. Privlači stolac ognju,podiže ruku da zaštiti lice; no ruku ne drži između vatre i sebe; drži je između sebe i vrata u zatvaranju.

On izlazi na dvorište. Oklijeva; u zadimljenoj niši, tamo gdje je ugasnulo svjetlo, naslanja se na zid. I plače. I govori sebi, samo da sad ne naiđe George Cavendish i vidi me, a onda sve to zapiše i pretvori u dramu.

Tiho kune na mnogim jezicima; proklinje život, sebe što je ustuknuo pred njegovim zahtjevima. Prolaze sluge i govore: ,,Konj meštra Cromwella spreman je za put! Pratnja meštra Cromwella čeka na ulaznim vratima!” On čeka sve dok ponovno ne ovlada sobom i zatim izlazi, dijeleći kovani novac.

Kad se vrati kući, sluge ga pitaju trebaju li preličiti kardinalov grb? Ne, zaboga, kaže on. Upravo suprotno, osvježite mu boje. Otkorači da pogleda bolje. ,,Crvenokljune galice mogle bi biti i življe. I za kapu trebamo bolji skrlet.”

Jedva uspijeva sklopiti oči. Sanja Liz. I pita se bi li ga prepoznala kao čovjeka kakav se zakleo ubrzo postati - nepokolebljiv, blag, čuvar kraljeva mira.

Zadrijema malo prije svitanja; budi se s pomisli da se kardinal upravo sad penje na konja; zašto nisam s njim? Dan 5. travnja. Johane ga dočeka na stubištu; kreposno, poljubi ga u obraz.

,,Zašto nas Bog kuša?” prošapće.

On promrmlja: ,,Nekako mi se čini da nećemo proći.”

I doda, možda bih i sam trebao poći u Southwell? Idem umjesto tebe,javi se Rafe. On mu daje popis. Oribajte cijeli nadbiskupski dvor od podruma do krova. Moj gospodar nosi svoju postelju. Povedi kuhinjsko osoblje iz King's Armsa. Provjeri konjušnice. Dovedi glazbenike. Kad sam se posljednji put tamo zatekao, primijetio sam svinjce uza zidine palače. Pronađi vlasnika, isplati ga i poruši ih. I nemoj piti kod 'Krune', pivo je gore nego ono moga oca.

Richard kaže: ,,Gospodine... vrijeme je da pustite kardinala.”

,,Riječ je o taktičkom uzmaku, ne o bezglavom bijegu.”

Misle da je otišao,ali se samo povukao u stražnju sobu. Mota se među spisima. I čuje Richarda kako govori: ,,Vodi ga srce.”

,,To je iskusno srce.”

,,Samo, može li general organizirati povlačenje kad ne zna gdje se nalazi neprijatelj? Kralj je strašno dvoličan po ovome pitanju.”

,,Moguće je uzmaknuti ravno u njegovo naručje.”

,,Isuse. Misliš li da je dvoličan i naš gospodar?”

,,Troličan,najmanje”, priklopi Rafe. ,,Slušajte, njemu nema ama baš nikakva probitka da napusti starca - samo bi ga žigosali kao dezertera. Možda se nešto može zaraditi tako da se drži čvrsto. Da se držimo svi.”

,,Onda, put pod noge, mali svinjaru. Tko bi se drugi sjetio svinjaca? Thomasu Moreu ne bi pali na pamet.”

,,Ili bi žurno korio svinjara; dobri moj čovječe, bliži se Uskrs...”

,,... jesi li se pripravio za svetu pričest?” Rafe se smije. ,,Kad smo već kod toga, Richarde, jesi li ti?”

Richard kaže: ,,Komad kruha mogu si priskrbiti svakoga dana u tjednu.”

Za Velikoga tjedna pristižu izvješća iz Peterborougha; pogledati Wolseyja došlo je više ljudi nego što je od pamtivijeka prebivalo u tome gradu. Kako kardinal napreduje prema sjeveru, on ga prati na zemljovidu tih otoka što ga čuva u pameti. Stamford, Grantham, Newark; putujući dvor u Southwell pristiže 28. travnja. On, Cromwell, piše da bi ga utješio, piše da ga upozori.Strepi da su Boleynovi ili Norfolk, ili pak svi zajedno, pronašli način da u kardinalovu pratnju ubace uhodu.

Veleposlanik Chapuys, žureći s audijencije kod kralja, dodirne mu rukav, povuče ga u stranu. ,,Monsieur Cremuel, mislio sam se najaviti kod vas. Znate da smo susjedi.”

,,Bilo bi mi drago ugostiti vas.”

,,No, ljudi mi govore da ste sad često s kraljem, što je lijepo, nije li? Od vašeg staroga gospodara vijesti primam svakoga tjedna. Zabrinut je za kraljičino zdravlje. Raspituje se je li dobre volje, i moli je da razmisli o tome kako će se ubrzo vratiti na kraljevske grudi. I u kraljevsku postelju.”Chapuys se smiješi. Očito uživa. ,,Priležnica mu neće pomoći. Znamo da ste kod nje pokušali i propali. Stoga se ponovno utječe kraljici.”

On mora upitati: ,,Što kaže kraljica?”

,,Ona kaže kako se nada da će Bog u svojoj milosti pronaći način da oprosti kardinalu, budući da ona neće nikada.” Chapuys čeka. On ne odgovara. Veleposlanik nastavi: ,,Mislim da ste svjesni sve štete koja će nastati ako mu se odobri razvod ili, bolje rečeno, na neki način izmuze iz Njegove Svetosti? Imperator možda, da obrani tetku, navijesti Engleskoj rat. Vaši prijatelji trgovci ostat će bez prihoda, mnogi će izgubiti živote. Vaš tudorski kralj možda i padne, a staro plemstvo zasjedne natrag.”

,,Zašto to govorite meni?”

,,Govorim to svim Englezima.”

,,Od vrata do vrata?”

On bi kardinalu trebao prenijeti sljedeću poruku - da je kod Imperatora potratio sve kredite. A to će ga samo natjerati da se utekne francuskome kralju. Bilo kako bilo, čeka ga izdaja.

On zamišlja kardinala među kanonicima u Southwellu, u svojoj stolici u kolegiju, predsjeda pod visokim svodovima kao kakav princ na odmoru u nekoj dubravi, ovjenčan spletenim lišćem i cvijećem. Toliko su nježni da izgledaju kao da su stupovi i rebra propupali, kao da je iz kamena buknuo život cvijeća; kapiteli urešeni bobicama, vršci nalik izvijenim stapkama, ruže obavijaju stupove, cvjetovi i sjemenke bujaju na jednoj stabljici; iz lišća vire lica, pseća, zečja, kozja. Ima i onih

ljudskih; toliko su životna da možda mogu mijenjati izraze; možda zapanjeno zure nadolje u golemu skrletnu pojavu njegovog patrona; možda, u noćnoj tišini, dok kanonici spavaju, kameni ljudi zviždukaju i pjevaju.

U Italiji je izučio sustav mnemotehnike i opremio ga slikama. Neke je pronašao po šumama i poljima, u živicama i udolinama; bojažljivu, skrivenu divljač, očiju sjajnih u guštiku. Ima tu lisica i jelena, ima i grifona i zmajeva. Neke slike su muškarci i žene; opatice, ratnici, crkveni oci. U ruke im stavlja čudne predmete; sveta Ursula nosi samostrel, sveti Jeronim kosu, dok Platon hodi noseći zaimaču, a Ahilej tuce šljiva u drvenoj zdjeli. Nema svrhe nadati se da će nešto upamtiti pomažući se svakodnevnim predmetima, poznatim licima. Čovjeku su potrebni zapanjujući spojevi, slike manje ili više neobične, smiješne, čak i skaredne. Nakon što se načine slike, smješta ih se u svijet, na mjesta po izboru, svaku ponaosob s bremenom riječi ili figura koje predaju na zahtjev. U Greenwichu možda iza ormara proviruje obrijana mačka; u Westminsteru možda na gredi zateknete nacerenu zmiju koja sikće vaše ime.

Neke slike su plošne i po njima se može hodati. Neke su odjevene u kožu i hodaju po prostoriji; no, možda su to ljudi s glavama naopačke, ili pjegavih repova poput heraldičkih leoparda. Neke se mršte poput Norfolka, ili zapanjeno zure poput moga gospodara Suffolka. Neke govore, neke gaču. On ih čuva, u strogom poretku, u galeriji oka svoga uma.

Budući da je navikao stvarati takve slike, glava mu je možda stoga napučena glumcima tisuću drama, deset tisuća međuigri. Zbog takve vježbe, on običava nazrijeti mrtvu suprugu kako se vuče po stubama, blijedoga lica okrenuta uvis, ili kako skreće za ugao Austin Friarsa, ili u kući u Stepneyju. Sad se slika počinje stapati sa slikom njezine sestre Johane, i sve što je nekoć pripadalo Liz sad počinje pripadati njoj; poluosmjeh, upitan pogled, način kako nosi vlastitu golotinju. Sve dok on ne kaže, dosta, i izbriše je iz uma.

Rafe jaše na sjever Wolseyju noseći poruke previše tajne da ih se povjeri pismima. Pošao bi on sam, no kako je Parlament prekinuo zasjedanje, ne može poći jer se plaši što bi se sve moglo izreći o Wolseyju kad ne bi bio tamo i branio ga; možda ga u hipu pozovu kralj ili lady Anne. ,,Iako nisam osobno s vama,” piše, ,,budite uvjereni da ću cijeloga života uz Vašu Uzoritost biti srcem, dušom, u molitvi i službi...”

Kardinal odvraća: on je ,,moje najveće dobro, najsigurnije i najčvršće pribježište usred ove pokore”. On je ,,moj dokraja ljubljeni Cromwell”.

Piše mu da se raspita za jarebice. Piše mu da se raspita za cvjetno sjeme. ,,Sjeme?” pita Johane. ,,Zar smjera ondje pustiti korijenje?”

Sumrak kralja zatiče melankoličnoga. Još jedan dan nazatka u pohodu da ponovno postane oženjeni čovjek; naravno, poriče da je vjenčan s kraljicom. ,,Cromwelle,” govori, ,,moram otkriti način da preuzmem vlast nad tim...” I gleda u

stranu, ne želeći izreći što zapravo misli.,,Razumijem da postoje pravne teškoće. Ne pretvaram se da ih razumijem. I prije nego što otpočnete, ne želim čuti objašnjenja.”

Kardinal je svoj koledž u Oxfordu, također i školu u Ipswichu, obdario posjedima koji će vječno donositi prihode. Henry želi njihovu srebrninu i zlatninu, njihove knjižnice, godišnje prihode i zemlju koja stvara te prihode; ne uviđa zašto ne bi dobio ono što želi. U te zaklade slilo se blago dvadeset devet samostana - zatvoreni su po papinskome ukazu, pod uvjetom da se imovinom koristi za razvoj koledža. No, znate li, govori Henry, da sve manje i manje marim za papu i njegove ukaze?

Rano ljeto. Večeri su duge, a trava i zrak mirišu. Čovjek bi pomislio da bi netko poput Henryja, u ovakvoj večeri, završio u postelji koja mu je po volji. Dvor je pun spremnih žena. No, nakon ovog razgovora, šetat će vrtom s lady Anne, ona će svoju ruku položiti na njegovu; duboko će utonuti u razgovor; nakon toga zaleći će u svoju pustu postelju, a ona će, valjda, zaleći u svoju.

Kad ga kralj upita što čuje od kardinala, on odgovara da kardinalu nedostaje sjajni lik Njegova Veličanstva; i da su zamalo završene pripreme za njegovo ustoličenje u Yorku. ,,Onda, zašto ne ode u York? Meni se čini da samo i neprestance odgađa.” Henry zuri u njega. ,,Reći ću vam samo ovo - držite se vi svoga čovjeka.”

,,Kardinal je prema meni bio samo i jedino dobar. Zašto i ne bih?”

,,Nemate vi nijednog drugog gospodara”, kaže kralj. ,,Meštar Suffolk pita me, otkuda je taj tip iznikao? Govorim mu da Cromwellovih ima u Leicestershireu, u Northamptonshireu... da su ljudi sa zemlje, ili su bar nekoć bili. Vi ste vjerojatno potekli iz neke nevoljne grane te obitelji?”

,,Ne.”

,,Možda i ne znate vlastite pretke. Zatražit ću da to istraže moji heraldičari.“

,,Veličanstvo je predobro. No, jalov im je posao.”

Kralj ostaje zatečen. On propušta iskoristiti ono što mu se nudi - pedigre, ma koliko jadan. ,,Njegova Uzoritost rekla mi je da ste nahoče. Pričao je da ste odgojeni u samostanu.”

,,Ah, još jedna od njegovih pričica.”

,,On mi je pričao pričice?” Na kraljevu licu u nizu smjenjuju se izrazi; zlovolja, dobro raspoloženje, čežnja da se prizove stare dane. ,,Da, valjda jest. Rekao mi je da se gnušate onih što žive u vjeri. Zato vas je smatrao prikladnim za njegova posla.”

,,Nije to razlog.” On podigne pogled. ,,Smijem li govoriti?”

,,O, za Boga blagoga,” poviče Henry, ,,da bar netko progovori.”

To ga zaprepasti. Onda shvati. Henry žudi za razgovorom o bilo kojoj temi. Temi koja nema nikakve veze s ljubavi, ili lovom, ili ratovanjem.Nakon što je Wolsey nestao, za to nema neke šanse; osim ako ne želi razgovarati s nekim od redovnika.

A ako pozoveš svećenika, na što se sve svodi? Na ljubav; na Anne; na ono što čovjek želi i ne može dobiti.

,,Ako me pitate za redovnike, govorim iz iskustva, ne iz predrasuda, i iako ne sumnjam da su neke zaklade dobro vođene, iskustvo mi govori o pljačkanju i korupciji. Mogu li Vašem Veličanstvu predložiti da, ako zaželi pogledati povorku sedam smrtnih grijeha, ne upriliči maskaradu na dvoru, nego da nenajavljen navrati u samostan? Viđao sam svećenike koji žive poput velikaša, na milodaru siromaha koji radije plate blagoslov nego kupe kruh - a to nije nimalo kršćanski. Nadalje, samostane ne smatram središtima učenja, kakvima ih smatraju neki. Je li Grocyn bio redovnik - ili Colet, ili Linacre, ikoji naš veliki učenjak? Bili su sveučilišni ljudi. Redovnici uzimaju djecu, koriste ih kao sluge, ne nauče ih čak ni osnove latinskoga. Ne zamjeram im neke tjelesne ugode. Korizma ne može trajati vječno. No ne mogu probaviti licemjerje, varku, lijenost - njihove izlizane relikvije, njihovo mlako klanjanje, nedostatak dovitljivosti. Kad je išta dobro ikad izišlo iz samostana? Oni ne stvaraju, oni samo ponavljaju, a to što ponavljaju, to je izopačeno. Stotinama godina redovnici drže pera, i ono što su zapisali smatramo vlastitom poviješću, no ja ne vjerujem da je tomu tako. Uvjeren sam da su preskočili one njima nemile dijelove povijesti, i napisali je onako kako odgovara Rimu.”

Henry kao da pogledom prodire kroz njega, sve do zida iza njegovih leđa. I čeka. Henry kaže: ,,Dakle, štenare?”

On se nasmiješi.

Henry prozbori: ,,Naša povijest... kao što znate, prikupljam dokaze. Rukopise. Mišljenja. Usporedbe s redom stvari u drugim državama. Možda biste se posavjetovali s tom učenom gospodom. Malko usmjerili njihove napore. Razgovarajte s doktorom Cranmerom - on će vam reći što je potrebno. Mogao bih dobro iskoristiti novac koji se svake godine slijeva k Rimu. Kralj Francois je neizmjerno imućniji od mene. Nemam desetinu njegovih podanika. On ih oporezuje kako mu je volja. A ja se moram obraćati Parlamentu. Ako propustim, slijede pobune.” Ogorčeno dodaje: ,,Pobune slijede i kad se obratim.”

,,Ne vucite pouke od kralja Francoisa”, kaže on. ,,Njemu je rat predrag, premalo mari za trgovinu.”

Henry se blijedo osmjehne. ,,Možda tako ne mislite, no za mene je to kraljevska sloboda.”

,,Kad trgovina cvate, može se nametnuti veće poreze. A ako se porezi ne plaćaju, postoje drugi načini.”

Henry kima. ,,Dobro. Počnite s koledžima. Razgovarajte s mojim pravnicima.”

Harry Norris izvede ga iz kraljevih privatnih odaja. Ne smiješeći se, više ukočeno, primijeti: ,,Ne bih mu bio utjerivač poreza.”

On razmišlja - zar će mi najsjajniji trenuci života proteći pod nadzorom Henryja Norrisa?

,,Pobio je najbolje očeve ljude. Empsona i Dudleyja. Nije li se kardinal dočepao kuće jednoga od njih?”

Ispod klupčice istrči pauk i činjenicu iznese na vidjelo: ,,Empsonova kuća u ulici Fleet. Darovana devetoga listopada, tijekom prve godine ove ladavine.”

,,Ove veličanstvene vladavine”, javi se Norris; kao da unosi ispravak.

Početkom ljeta Gregory navrši petnaestu. Sjajno sjedi na konju, stižu povoljna izvješća o njegovom mačevalačkom umijeću. Njegov grčki... pa, grčki je tamo gdje je i bio.

Ima problema. ,,Oni u Cambridgeu smiju se mojim hrtovima.”

,,Zašto?” Crni psi su par. Imaju vijugave mišiće vrata i hitre noge; glave drže nisko, blagi su i poslušni sve dok ne spaze plijen.

,,Pitaju me zašto držim pse koje se ne vidi po noći. Da takve pse imaju samo lopovi. Govore da lovim u šumi, da tako kršim zakon. Govore da lovim jazavce, kao kakva seljačina.”

,,Što želiš?” pita on. ,,Bijele, ili s pjegama?”

,,To bi bilo bolje.”

,,Uzet ću ti crne pse.” On sam i nema vremena izaći, no poslužit će Richardu i Rafeu.

,,Što ako će mi se smijati?”

,,Gregory, daj, molim te”, javi se Johane. ,,Ovo ti je otac. Uvjeravam te, nitko se neće usuditi smijati.”

Kad je prevlažno za lov, Gregory sjedi i prečitava Zlatnu legendu; dragi su mu životi svetaca. ,,Nešto je od toga istina,” govori, ,,nešto i nije.” Čita La Morte d'Arthur; budući da je izdanje novo, okupljaju se oko njega, preko ramena zagledavaju naslovnu stranicu. ,,Ovdje začinje prvi libar najslavnijeg i najčasnijeg princa kralja Arthura, negdanjega kralja Velike Britanije...” U prednjem planu ilustracije grle se dva para. Na visokom konju čovjek s kapom dvorske lude, načinjene od prepletenih cijevi nalik debelim zmijama. Alice pita, gospodine, jeste li vi nosili takvu kad ste bili mladi, a on odvrati, za svaki dan u tjednu imao sam druge boje, samo moje su bile veće.

Iza njega, žena u ženskom sedlu. ,,Misliš da ona predstavlja lady Anne?” pita Gregory. ,,Govori se da se kralj nerado razdvaja od nje, tako da je smješta za sobom, kao seljak svoju ženu.” Žena ima krupne oči, izgleda kao da joj je mučno od poskakivanja - mogla bi biti Anne. Onda je ondje i maleni dvorac, ne mnogo viši od čovjeka, s daskom umjesto pokretnoga mosta. Ptice koje kruže povrh njega izgledaju kao leteći bodeži. Gregory: ,,Naš kralj svoje podrijetlo vuče od Arthura. Arthur nikad zapravo nije umro, samo je u šumi čekao da kucne njegov čas, možda i

u jezeru. Star je nekoliko stoljeća. Merlin je čarobnjak. On dolazi poslije. Vidjet ćeš. Knjiga ima dvadeset jedno poglavlje. Ako ne prestane kišiti, pročitat ću ih sve. Nešto je od toga istina, nešto su laži. No, sve su to redom dobre priče.”

Kad ga kralj sljedeći put pozove na dvor, želi Wolseyju poslati poruku. Bretonski trgovac čiji su brod Englezi zaplijenili prije osam godina žali se da nije primio obećanu mu odštetu. Nitko ne može pronaći spis. Slučaj je vodio kardinal - hoće li ga se sjetiti? ,,Siguran sam da hoće”, kaže on. ,,To bi zacijelo bio onaj brod s bisernim prahom u balastu i do vrha nakrcan teretom jednorogovih rogova.”

Za Boga miloga, javi se Charles Brandon, no kralj se nasmije i veli:

,,To bi bio taj.”

,,Ako su upitne svote ili čak cijeli slučaj, mogu li osobno istražiti?”

Kralj se nećka. ,,Nisam siguran da u tom pitanju imate locus standi.”

U tom mu trenutku Brandon, posve neočekivano, daje svoj zagovor. ,,Harry, pustite mu na volju. Kad ovaj čovo skonča posla, Bretonci će još plaćati vama.”

Vojvode kruže svaki vlastitom sferom. Kad se okupe, ne čine to zarad uživanja u društvu; vole biti okruženi vlastitim dvorovima, ljudima koji ih zrcale, koji su im podložni. Jednako uživaju u društvu psetara kao i ostalih vojvoda - stoga se zbude tako da on provodi ugodnih sat vremena s Brandonom, razgledavajući kraljeve goniče. Još nije došla sezona lova na jelene, te su goniči dobro uhranjeni u štenarama; njihov milozvučan lavež uzdiže se u večernjem zraku, a tragači, mučaljivi kao što su dresirani, podižu se na stražnje noge i promatraju, slineći, kako im pristiže večera. Psetarska djeca nose košare s kruhom i kostima, vjedra iznutrica i zdjele s juhom od svinjske krvi. Charles Brandon znalački onjuši - poput udovice u ružičnjaku.

Lovac dozove svoju najdražu kujicu, bijelu s kestenjastim pjegama, Barbadu, četverogodišnjakinju. Obujmi je nogama i podigne joj glavu da joj otkrije oči, prekrivene tankom koprenom. Nevoljko će je ubiti, no sumnja da će ove sezone biti od koristi. On, Cromwell, dlanom prihvati kujinu čeljust. ,,Mrenu možete ukloniti zakrivljenom iglom. Vidio sam kako to čine. Morate imati mirnu ruku i biti brzi. Neće joj se svidjeti, no neće joj se sviđati ni sljepoća.” Dlanom joj prijeđe preko rebara, osjeti panično udaranje malenog, životinjskog srca. ,,Igla mora biti tanka. I točno ovoliko dugačka.” Pokazuje im palcem i kažiprstom. ,,Popričat ću s vašim kovačem.”

Suffolk ga promatra iskosa. ,,Koristan ste vi čovo.”

Odlaze. Vojvoda zbori: ,,Slušajte me. Problem je u mojoj supruzi.” On čeka. ,,Uvijek sam želio da Henry dobije ono što želi, uvijek sam mu bio odan. Čak i kad je govorio da će mi odrubiti glavu zato što sam mu oženio sestru. Što mi je sad činiti? Katherine je kraljica. Sigurno? Moja supruga prijateljica joj je već cijelu vječnost. Sad govori o tome, ne znam, da bih trebao žrtvovati život za kraljicu, i slično. A da

Norfolkova nećakinja ima prednost pred mojom suprugom, nekadašnjom kraljicom Francuske – ne možemo to trpjeti. Shvaćate li?”

On kima. Shvaćam. ,,Štoviše,” nastavi vojvoda, ,,čujem da se Wyatt uskoro vraća iz Calaisa.” Da, i? ,,Pitam se, trebam li mu reći. Mislim reći, reći Henryju. Jadničak.”

,,Gospodaru, pustite to na miru”, kaže on. Vojvoda utone u ono što bi se kod drugih moglo nazvati šutljivom zamišljenošću.

Ljeto; kralj je u lovu. Ako mu treba, mora ga goniti, ako ga pozove, on ide. Kako ljeto napreduje, Henry posjećuje svoje prijatelje u Wiltshireu,u Sussexu, u Kentu, odsjeda u svojim kućama ili pak onima koje je oteo kardinalu.

Ponekad, čak i sada, kraljica, onako niska i nabijena, izjaše s lukom kad kralj lovi u nekom od svojih velikih parkova, tamo gdje jelene gone prema strijelcima. Jaše i lady Anne - u drugim prilikama - i uživa u hajci. No, to je doba kad se gospe ostavljaju doma, kada se jaše u šumu s tragačima i jurećim goničima; kad se ustaje prije svitanja, dok je svjetlo mutno poput bisera; kad se savjetuje s lovcima i onda pronalazi odabranog jelena. Nikad se ne zna ni gdje, ni kada će lov okončati.

Harry Norris kaže mu kroz smijeh, meštre Cromwelle, ubrzo je na vas red ako ostane toliko blagonaklon kakav je sad. Samo, savjet; sa svitanjem, nakon što izjašete, odaberite jarak. Zamislite ga. Nakon što izmoždi tri dobra konja, i kad se oglasi rog za novu hajku, sanjat ćete o jarku, maštat ćete kako ležite u njemu; suho lišće i hladna voda iz bare bit će sve za čim žudite.

On gleda Norrisa; tu privlačnu poniznost. I misli bio si s mojim kardinalom u Putneyju kad je onomad pao na koljena u blato; jesi li slike iz svoje glave otkrio dvoru, otkrio svijetu, studentima u Gray's Innu? Ako nisi ti, tko je onda?

U šumi čovjek može zalutati, ostati bez družine. Naići na rijeku nezabilježenu na zemljovidu. Izgubiti divljač iz vida, zaboraviti gdje je. Može se susresti i patuljka ili živućeg Krista, ili nekog starog neprijatelja; možda i novog neprijatelja kojeg ne poznaš sve dok mu se lice ne pomoli između uzdrhtalog lišća, sve dok ne spaziš bljesak bodeža. Možeš pronaći i ženu, usnulu na prostirci od lišća. No načas, prije nego što je ne prepoznaš, pomislit ćeš da je neka koju već poznaješ.

U Austin Friarsu mala je mogućnost biti sam, ili nasamo s jednom osobom. Motre sva slova abecede. U mjenjačnici sjedi mladi Thomas Avery, koga obučavaš da nadzire tvoje osobne financije. Negdje u sredini slovnoga niza nailazi Marlinspike; tumara vrtom budnih zlaćanih očiju. Prema kraju abecede eto Thomasa Wriothesleyja, što se izgovara Risley. On je bistar mladac, negdje oko dvadeset pete, s dobrim vezama, sin telala iz Yorka, nećak kraljevog viteza Podvezice. Sad je ponekad na dvoru, ponekad je u Austin Friarsu. On je Stephenov zbir, tako tvrde djeca - Richard i Rafe.

Meštar Wriothesley visok je, riđe-plave kose, ali nije obdaren ostalim značajkama ljudi takve puti - recimo, kralja - da se zarumeni kad je zadovoljan, da mu lice prekriju pjege kad se naljuti; uvijek je blijed i hladnokrvan, uvijek privlačan, uvijek staložen. U Trinity Hallu bio je sjajan glumac u studentskim predstavama, pomalo afektiran, svjestan samoga sebe, vlastite pojavnosti; Richard i Rafe podražavaju ga za leđima i govore: ,,Ime mi je Wri-oth-es-ley, no poštedjet ću vas muka, pa me slobodno zovite Risley.” Govore da vlastito ime komplicira samo zato da može doći ovamo i potpisivati spise te nam potrošiti sve crnilo. Govore, znadete Gardinera, on je previše gnjevan da se koristi dugim imenima, Gardiner mu se obraća samo s 'vi'. Uživaju u toj šali i neko vrijeme, svaki put kad se pojavi gospodin W., poviču: ,,To ste vi!”

Smilujte se meštru Wriothesleyju, govori on. Ljudi s Cambridgea zaslužili su naše poštovanje.

Rado bi ih upitao sve redom - Richarda, Rafea, meštra Wriothesleyja 'zovite me Risley' - izgledam li ja poput ubojice? Jedan dječak tvrdi da je tomu tako.

Ove godine izostala je ljetna kuga. Londonci na koljenima zahvaljuju. Uoči Ivanja, krjesovi gore cijelu noć. U svitanje, s polja donose bijele ljiljane. Gradske kćeri, promrzlim prstima, pletu od njih teške vijence da ih objese na gradske dveri, na gradska vrata.

On pomišlja na onu djevojčicu nalik bijelome cvijetu; na djevojčicu s lady Anne, onu koja se provukla kroz vrata. Bilo bi joj lako doznati ime, što je propustio, prezaposlen izvlačenjem tajna iz Mary. Kad je sljedeći put vidi... no, čemu misliti o tome? Vjerojatno dolazi iz neke plemenitaške kuće. Mislio je pisati Gregoryju i javiti mu da je vidio preslatko djevojče, da će otkriti tko je tako da je, ako ću ispravno voditi obitelj sljedećih nekoliko godina, možda možeš oženiti.

Nije to napisao. U svojem trenutačnom, osjetljivom stanju, bilo bi jednako korisno kao i pisma što ih je Gregory pisao njemu: Dragi oče, nadam se da si dobro. Nadam se da ti je dobro i pas. Sad dosta, nemamo vremena.

Lord kancelar More poručuje: ,,Dođite k meni da porazgovaramo o Wolseyjevim koledžima. Siguran sam da će kralj nešto učiniti za siromašne učenjake. Dođite. Dođite vidjeti moje ruže prije nego što ih vrućina uništi.Dođite vidjeti moj novi sag.”

Dan je prigušen i siv; kad stigne u Chelsea, barkasa glavnoga tajnika stoji na vezu, stijeg Tudora mlohav u sparnome zraku. Onkraj vratarske kućice, kuća od crvene cigle, novoizgrađena, rijeci pokazuje svoje sjajno pročelje. Uputi se k njoj, između dudovih stabala. Na trijemu, pod kozjom krvi, stoji Stephen Gardiner. Posjed u Chelseaju prepun je sićušnih mezimaca; dok prilazi, dok ga domaćin pozdravlja, primjećuje da kancelar Engleske u naručju nosi zeca obješenih ušiju, snježnobijelog krzna; zec mu spokojno drijema u naručju kao kakav hermelinski muf.

,,Hoćemo li danas vidjeti i vašeg zeta Ropera?” pita Gardiner. ,,Šteta. Nadao sam se da ću ga vidjeti kako opet mijenja vjeru. Želio sam biti svjedokom.”

,,Šetnja vrtom?” predlaže More.

,,Mislio sam da ćemo ga vidjeti kako sjedi s Lutherovim prijateljem - nekoć je takav bio - ali i kako se vraća crkvi prije nego što dozore kupine i ogrozdi.”

,,Will Roper pronašao je spokoj”, govori More, ,,u vjeri Engleske i Rima.”

On pridometne: ,,Nije dobra godina za meko voće.”

More ga pogleda krajičkom oka; on se smiješi. Ugodno čavrlja dok ih vodi u kuću. Za njima doskakuće Henry Pattinson, Moreov sluga kojega taj povremeno naziva ludom, i komu uvijek daje slobodu. Pattinson je strašan kavgadžija; obično se štiti ludu, no u njegovom slučaju zaštitu treba ostatak svijeta. Je li uistinu slabouman? U Moreu drijema neka crta zloće; uživa u ljudima izazivati pomutnju; bilo bi mu nalik držati ludu koja to nije. Pattinson je navodno s crkvenoga tornja pao na glavu. Oko struka opasuje upleten konop koji povremeno naziva krunicom, povremeno govori da mu je to bič. A ponekad izjavi da je to ono uže koje ga je trebalo spasiti od pada.

Ulazeći u kuću, prvo ugledate obješenu obitelj. Prije nego što ih ugledate onakve od krvi i mesa, razgledavate ih naslikane u prirodnoj veličini; More, svjestan tog dvostrukog učinka zastaje, dopušta posjetitelju da ih razgleda, da upije prizor. Mezimica Meg sjedi ocu pod nogama, s knjigom u krilu. Oko lorda kancelara stoji raspršena skupina - sin John; njegova štićenica Anne Cresacre, inače Johnova supruga; Margaret Giggs, također njegova štićenica; njegov ostarjeli otac, sir John More; kćeri Cicely i Elizabeth; Pattinson, buljavih očiju; i, njegova supruga Alice, oborene glave, s raspelom, na rubu slike. Meštar Holbein okupio ih je svojim pogledom i zaustavio ih zauvijek; sve dok se u blizini ne zateknu moljci, plamen, plijesan ili kakva druga pošast.

U stvarnome životu njihov domaćin djeluje trošno; pomalo nalikuje raspletenom predivu; u trenucima predaha nosi jednostavnu vunenu halju. Novi sag, za razvid, razvučen je preko dvaju sklopivih stolova. Podloga nije grimizna već zagasito ružičasta; nije nijansa broća, nego crvena pomiješana sa sirutkom. ,,Mome gospodaru kardinalu dragi su turski sagovi”, promrmlja on. ,,Dužd mu je jednom prilikom poslao njih šezdeset.” Vuna je meka vuna planinske ovce, no među njima nije bilo crnih; tamo gdje je uzorak najtamniji površina na opip djeluje lomno zbog nejednakog bojenja i s vremenom i habanjem vjerojatno će se kruniti.Zadigne ugao, prstima prelazi po čvorovima, broji koliko ih je u inču; to čini s lakoćom iskustva. ,,Ovo je turski čvor,” govori, ,,no uzorak je iz Pergama - vidite li osmokraku zvijezdu unutar oktogona?” Zagladi ugao, otkorači, vraća se,kaže: ,,Eto” - priđe, nježno položi dlan na pogrešku, na prekid u tkanju, na blago izobličeni romb, izbačen iz svog pravog oblika. U najgorem slučaju, sag se sastoji od dvaju međusobno skrpanih sagova. U najboljem slučaju satkao ga je seoski Pattinson, ili su ga lani skrpali mletački robovi u nekoj zabačenoj radionici. Da bi bio siguran, mora ga potpuno okrenuti.

Domaćin pita: ,,Loša kupovina?”

Prelijep je, kaže on ne želeći mu kvariti užitak. I pomisli, drugi put povedi me sa sobom. Dlanom prelazi po površini, gustoj i mekoj. Pogreška u tkanju zapravo i nije važna. Turski sag nije prisega. Ima ljudi na svijetu kojima je drago sve četvrtasto i precizno, no ima i takvih koji će se pomiriti nekim malim nesavršenostima na rubovima. On spaja oba ta soja. Na primjer, neće dopustiti nehajne dvosmislenosti prilikom sklapanja najma, no nagon mu govori da ponekad ugovor ne valja oblikovati prečvrsto.Najmovi, izjave, statuti - sve je to napisano da se čita, a svaki ih čovjek čita u svjetlu osobnih interesa. More se javi: ,,Gospodo, što mislite? Hoćemo li hodati po njemu, ili ga vješati na zid?”

,,Hodati po njemu.”

,,Thomase, taj tvoj luksuzni ukus!” I smiju se. Čovjek bi pomislio da su prijatelji.

Onda odlaze u ptičarnik; stoje tamo, duboko utonuli u razgovor, dok zebe prhutaju i pjevaju. Uđe maleno unuče; žena u pregači štiti njega ili nju. Dijete pokazuje zebe, ispušta zvukove neskrivena uživanja, mlatara rukama. Zatim pogleda Stephena Gardinera i objesi svoja ustašca. Dadilja se umiješa prije nego što poteku suze; kako je to, pita on Stephena, bez napora ostvariti toliku moć nad mladima? Stephen se mršti.

More ga uzima pod ruku. ,,Idemo mi o koledžima”, kaže. ,,Govorio sam s kraljem, i glavni tajnik je dao sve od sebe - uistinu je tako.Kralj je voljan novčano potpomagati Kardinalov koledž, no za Ipswich ne vidim nikakvu nadu, sad je to samo... Thomase, žao mi je što to govorim,samo rodno mjesto sada osramoćenoga čovjeka koje za nas nema nikakvo osobito značenje.”

,,Šteta za učenjake.”

,,Uistinu je tako. Hoćemo li večerati?”

U Moreovoj velikoj sali razgovor se vodi isključivo na latinskome,unatoč tomu što je Moreova supruga Alice njihova domaćica i nema pojma o jeziku. Umjesto molitve zahvalnice, običavaju pročitati ulomak Svetoga pisma. ,,Večeras je red na Meg”, kaže More.

Žudi pokazati svoje zlato. Ona uzme knjigu, poljubi je; prekidana ludinim upadicama, čita na grčkome. Gardiner sjedi, čvrsto stišće oči, izgleda nimalo svetački, više smoždeno. On promatra Margaret. Njoj bi moglo biti dvadeset pet. Ima usku, šiljastu glavu, poput glave male lisice za koju More tvrdi da ju je pripitomio - ipak, za svaku sigurnost, drži je u kavezu.

Ulazi posluga. Dok spuštaju jestvine, love Alicein pogled - ovdje, gospo, i ovdje? Obitelji na slici služinčad nije potrebna; oni postoje sami po sebi, lebdeći uza zid. ,,Jedite, jedite”, zbori More. ,,Svi osim Alice koja će prokuljati iz steznika.”

Na spomen imena, ona okreće glavu. ,,Taj izraz patničkog iznenađenja nije joj prirođen”, govori More. ,,On nastaje tako da kosu doslovno struže zalizujući je unatrag i,unatoč pogibelji za lubanju, u nju utjerava velike bjelokosne igle. Uvjerena je da joj je čelo prenisko. Što jest slučaj. Alice, Alice,” govori, ,,podsjeti me, zašto sam se vjenčao s tobom.”

,,Da očuvaš kuću, oče”, tiho priklopi Megan.

,,Da, da”, zbori More. ,,Samo jedan pogled na Alice oslobađa me od kala požude.”

Svjestan je nečeg neobičnoga - kao da je vrijeme načinilo petlju ili se stegnulo u omču; vidio ih je na zidu onakve kakve ih je Hans zamrznuo, a sada glume sami sebe, noseći raznorodne izraze uzvišenosti, dobrog raspoloženja, dobrohotnosti i ljupkosti - sretna obitelj. Njegov domaćin draži mu je onakav kakvoga je naslikao Hans; Thomas More na zidu, čovjek vidi da razmišlja, no ne i o čemu to misli - baš tako treba biti. Slikar ih je okupio toliko vješto da među likovima nema mjesta ni za koga novopridošloga. Došljak se može samo utopiti u prizoru, kao kakva nenamjerna mrlja ili packa; u svakom slučaju, pomisli, Gardiner jest mrlja ili packa. Tajnik maše crnim rukavima; živo raspravlja s domaćinom. Što je sveti Pavao mislio reći kad tvrdi da je Isus načinjen malo niže od anđela? Zbijaju li Nizozemci ikada šale? Kakav je pravilan izgled grba nasljednika vojvode od Norfolka? Je li to grmi u daljini, ili će omara trajati vječno? Baš kao i na slici, Alice na zlatnom lancu vodi majmunčića. Na slici, on se igra oko njezine suknje. U životu joj sjedi u krilu i poput djeteta privija se uz nju. Ona ponekad spusti glavu i govori mu nešto što ne čuje nitko drugi.

More ne pije vino, iako ga poslužuje uzvanicima. Za večeru dolazi nekoliko jela, sva redom istoga okusa - nekakvo meso, sa zgrudanim umakom okusa poput blata Temze - onda krema, i zatim sir za koji tvrdi da ga je načinila neka od njegovih kćeri - jedna od njegovih kćeri, štićenica, pokćerki, jedna od žena kojih je puna kuća. ,,Čovjek ih mora držati zaposlenima”, govori on. ,,Ne mogu vječito čitati svoje knjige, a mlade žene sklone su zloći i lijenosti.”

,,Svakako”, promrmlja on. ,,Još malo pa će se tući po ulicama.” Nesvjesno, pogled mu skrene prema siru; izbušen je i hladetinast, poput konjušareva lica nakon cjelonoćnog bančenja.

,,Henry Pattinson večeras je uzbuđen”, primijeti More. ,,Možda mu treba pustiti krv. Nadam se da nije preobilno jeo.”

,,O”, javi se Gardiner. ,,U to nimalo ne dvojim.”

Stari John More - sad mu je zasigurno već osamdeset - sišao je na večeru stoga mu prepuste da vodi razgovor; rado pripovijeda. ,,Jeste li ikad čuli onu o Humphreyju, vojvodi od Gloucestera i prosjaku koji je tvrdio da je slijep? Jeste li ikad čuli onu o čovjeku koji nije znao da je Djevica Marija zapravo Židovka?” Od takvog oštroumnog, starog pravnika čovjek čekuje više, čak i u tako poznim godinama. A onda prelazi na pošalice budalastim ženama - posjeduje golemu zbirku takvih - a kad zaspi, domaćin ih ispriča još nekoliko. Lady Alice sjedi i mršti se. Gardiner, budući da je sve to već čuo, škripi zubima.

,,Pogledajte samo moju snahu Anne”, govori More. Djevojka spušta pogled; ramena joj se koče dok čeka ono što se sprema. ,,Anne je žudjela - draga, smijem li im reći? - žudjela je za bisernom ogrlicom. Nije prestajala govoriti o njoj, znate već kakve su djevojke. Zamislite joj samo lice kad sam joj dao kutiju u kojoj je nešto zveckalo. Zamislite joj samo lice kad ju je otvorila. A unutra? Suhi grašak!”

Djevojka duboko udahne. Podigne glavu. On primjećuje koliko je to stoji. ,,Oče,” javi se, ,,ne zaboravite ispričati priču o ženi koja nije vjerovala da je Zemlja okrugla.”

,,Svakako, ta je dobra”, složi se More.

Kad pogleda Alice, koja supruga gleda upravo bolno usredotočeno, pomisli, ona to i dalje ne vjeruje.

Nakon večere govore o zlom kralju Richardu. Prije mnogo godina, Thomas More počeo je o njemu pisati knjigu. Nije se mogao odlučiti hoće li je pisati engleskim ili latinskim, stoga ju je napisao na oba jezika iako je nikad nije dovršio, niti tiskaru odaslao ikoji njezin dio.Richard je rođen da bude zao, govori More; taj je znamen na sebi nosio od rođenja.

Odmahuje glavom. ,,Krvava posla. Kraljevske igre.”

,,Crni dani”, pridometne luda.

,,Ne vratili se nikad.”

,,Amen.” Luda pokazuje goste. ,,A s njima ni ovi ovdje.”

Po Londonu neki pričaju da je John Howard, djed sadašnjega Norfolka, bio poprilično zabrinut zbog nestanaka djece koja su ulazila u Tower i nisu izlazila iz njega. Londonci govore - a on smatra da Londonci znaju - da je kraljevna posljednji put viđena baš za Howardove smjene; Thomas More tvrdi da je ključeve ubojicama predao pozornik Brakenbury. Brakenbury je poginuo kod Boswortha; ne može izići iz groba i žaliti se.

Činjenica stoji da je Thomas More prst i nokat sa sadašnjim Norfolkom, i žustro se trudi poricati kako je njegov predak pripomogao ičijem nestanku, kamoli dvoje djece kraljevske krvi. U mislima on stvara sliku sadašnjeg vojvode; jednom mlohavom, žilavom rukom steže maleno zlatokoso truplo; drugom steže nožić kakvim se za stolom reže meso.

Sabire se; Gardiner bode prstom po zraku i od lorda kancelara traži da iznese dokaze. Ludino gunđanje i stenjanje postaje nepodnošljivo. ,,Oče,” javi se Margaret, ,,molim te, pošalji Henryja van.” More ustaje, prekorava ga, hvata ga za ruku. Prate ga svi pogledi. Gardiner iskoristi taj trenutak nepažnje. Nagne se i ispod glasa progovori engleskim: ,,Dakle, meštar Wriothesley. Samo me podsjetite - radi li on za mene ili za vas?”

,,Za vas, koliko mi je poznato, budući da je postao pomoćnik čuvara državnog pečata. Dakle, pomoćnik glavnoga tajnika, nije li tako?”

,,Zašto je onda neprekidno kod vas?”

,,On mi nije stalni pripravnik. Može dolaziti i odlaziti po volji.”

,,Vjerojatno su mu dojadili crkvenjaci. Želi znati što sve može naučiti od... kako već sebe nazivate ovih dana.”

,,Persone”, spokojno odvrati on. ,,Vojvoda od Norfolka izjavio je da sam persona.”

,,Meštar Wriothesley ima nos za vlastiti probitak.”

,,Nadam se da smo svi time obdareni. Zašto bi nam inače Bog podario nosove?”

,,On smišlja kako zgrnuti vlastito blago. A svi znamo da se vama novac lijepi za prste.”

Kao lisne uši za Moreove ruže. ,,Ne”, uzdiše on. ,,Avaj, samo prolazi kroz njih, jao meni. Stephene, sami znate koliko mi je drago obilje. Pokažite mi sag, odmah ću kročiti njime.”

Nakon što je prekorio i istjerao ludu, More im se ponovno pridruži. ,,Alice, rekao sam ti što mislim o vinu. Nos ti sjaji.” Aliceino se lice ukruti; na njemu odbojnost i nekakav strah. Mlađe žene koje razumiju sve što se govori, obaraju glave i zure u ruke, petljaju s prstenjem, okreću ga da kamenje ulovi svjetlo. Tada nešto bučno sleti na stol; Anne Cresacre naglo se vrati materinjem jeziku i poviče: ,,Henry, prestani s tim!” Ponad njih galerija s velikim prozorima; luda se nagnula kroz jedan od njih i gađa ih zdrobljenom krušnom korom.

,,Ne uzmičite, gospari”, dovikuje. ,,Zasipljem vas Bogom.”

Uspije mu pogoditi staroga koji se naglo probudi. Sir John osvrće se oko sebe; ubrusom briše slinu s brade. ,,Henry, daj”, dovikne mu More. ,,Probudio si mi oca. I bogohuliš. I tratiš kruh.”

,,Blagi Bože, treba ga išibati”, zareži Alice.

On se osvrće; osjeća nešto što izjednačava sa samilošću, neki tegobni drhtaj pod prsnom kosti. Uvjeren je da je Alice dobra srca; i dalje vjeruje čak i kada, dok se opraštaju, uz dopuštenje da joj zahvali na engleskome, ona zalaje: ,,Thomase Cromwelle, zašto se ponovno ne oženite?”

,,Lady Alice, nijedna me neće.”

,,Besmislica. Vaš gospodar možda i jest propao, no vi niste siromah, nije li tako? Koliko čujem, novac držite u inozemstvu. Imate i dobru kuću, je li? Suprug mi kaže da vas kralj pozorno sluša. A koliko čujem od sestara iz grada, na vama je sve u dobrome stanju.”

,,Alice!” javi se More. Nasmiješen, primi je za zapešće, malo protrese. Gardiner se smije; kikoće svojim dubokim basom, i to podsjeća na smijeh što dopire kroz rasjed u tlu.

Kad stignu do barkase glavnoga tajnika, osjete u zraku težak miris vrta.

,,More liježe u devet sati”, kaže Stephen.

,,S Alice?”

,,Priča se da ne.”

,,Imate uhode u kući?”

Stephen ne odgovori.

Sumrak; na rijeci ljuljaju se svjetiljke. ,,Blagi Bože, stvarno sam gladan”, žali se glavni tajnik. ,,Da sam barem sačuvao jednu od ludinih korica. Samo da sam se uspio dočepati onog bijelog zeca; pojeo bih ga živoga.”

On kaže: ,,Znate, on se ne usuđuje prikazati otvorenim.”

,,To svakako”, složi se Gardiner. Pod baldahinom, sjedi uvukavši se u sebe, kao da mu je hladno. ,,No, svi mi znamo njegove stavove koje smatram okamenjenima i potpuno otpornima na argumente. Kad je preuzeo dužnost, rekao je da se neće petljati s razvodom i kralj je to prihvatio - samo me zanima koliko će dugo to prihvaćati.”

,,Nisam mislio na otvaranje pred kraljem. Mislim na Alice.”

Gardiner se smije. ,,Istina, da zna što govori o njoj, vjerojatno bi ga bacila u kuhinju da ga ondje očerupaju i isprže.”

,,Što ako umre? Žalio bi za njom.”

,,U kuću bi mu ušla nova žena prije nego što se ova ohladi. Neka još ružnija.”

Mračne misli; primijeti nejasnu priliku za okladu. ,,Ona mlada žena”, prozbori. ,,Anne Cresacre. Znate li da je nasljednica? I siroče?”

,,Bio je to nekakav skandal, nije li?”

,,Nakon očeve smrti, oteli su je susjedi da je vjenčaju sa svojim sinom. Dječak ju je silovao. Bilo joj je trinaest godina. To se zbilo u Yorkshireu...eto, takvi su vam ondje. Kad je to saznao, moj gospodar kardinal bio je bijesan. On ju je izvukao. I smjestio je pod Moreov krov, vjerujući da će tamo biti na sigurnome.”

,,Tako i jest.”

No ne i od poniženja. ,,Otkad se Moreov sin oženio njome, živi od njezinih renti. Ima stotinu funti godišnje. Čovjek bi mislio da si može priuštiti nisku bisera.”

,,Mislite li da se More razočarao u mladiću? Ne pokazuje dar za poslove. No, čujem da i vi imate jednoga takvoga. Ubrzo ćete mu potražiti kakvu nasljednicu.” On ne odgovara. Istina je; John More, Gregory Cromwell - što smo učinili našim sinovima? Uobličili ih u lijenu, mladu gospodu – no tko nas može kriviti što smo im željeli pružiti ugodu koju nismo imali? Istini za volju, More nije ljenčario ni časa, život je proveo čitajući, pišući, zagovarajući ono što smatra dobrim za kršćanski

svijet. Stephen: ,,Naravno, možete imati još sinova. Zar se ne radujete supruzi koju će vam pronaći Alice? Ona vas uistinu toplo hvali.”

On osjeti strepnju. Jednako kao i Mark, svirač na lutnji - ljudi zamišljaju ono što ne mogu znati. Siguran je da su on i Johane čuvali tajnost.

I upita: ,,Vi nikad ne pomišljate na ženidbu?”

Mraz zalebdi nad vodama. ,,Ja sam zaređen.”

,,Stephene, dajte, molim vas. Sigurno imate kakvu ženu. Nije li tako?”

Stanka je toliko duga, toliko tiha, da čuje kako vesla zaranjaju u Temzu, tiho pljuskanje kad izranjaju iz vode; čuje valiće koje ostavljaju za sobom. Čuje pseći lavež s južne obale. Tajnik upita: ,,Kakvo li je to putneyjsko isljeđivanje?”

Šutnja potraje sve do Westminstera. Unatoč tomu, sve u svemu, nimalo loš put. Što i spomene, iskrcavajući se - eto,nisu jedan drugoga bacili u rijeku. ,,Čekam da se voda ohladi”, otpovrne Gardiner. ,,I kad vam uspijem privezati utege. Koliko znam, nadareni ste da uvijek isplivate. E, da, zašto sam vas dovezao do Westminstera?”

,,Idem do lady Anne.”

Gardiner se zaprepasti. ,,Niste to spomenuli.”

,,Moram li vam prijavljivati sve svoje nakane?”

On zna da bi to Gardineru bilo drago. Govori se da kralj ima sve manje strpljenja za svoje vijeće. Viče na njih: ,,Kardinal je od vas bio daleko sposobniji voditi poslove.” I misli; ako se moj gospodar kardinal vrati - što bi se moglo zbiti svakog trenutka po kraljevome hiru – onda ste svi redom mrtvi: Norfolk, Gardiner, More. Wolsey je milostiv, no strog - sve s mjerom.

Mary Shelton ga očekuje; podigne pogled, zajeca. Anne djeluje veličanstveno u noćnoj košulji od tamne svile. Raspustila je kosu; bosa, nježna stopala u papučama od janjeće kože. Zavalila se u naslonjač kao da joj je dan ubio sav duh. No, kad podigne glavu, oči joj sjaje neprijateljstvom.

,,Gdje ste dosad?”

,,U Utopiji.”

,,O?” Zanima je. ,,I, što se zbivalo?”

,,Gospa Alice ima majmunčića koji joj za stolom sjedi u krilu.”

,,Mrzim ih.”

,,Znam da je tako.”

Šeće se po sobi. Anne mu dopušta da se prema njoj odnosi potpuno uobičajeno, osim u trenutku kad je spopadne napadaj 'mene-koja-ću-postati-kraljicom' i tada ga

grubo obuzda. Promatra vršak papuče. ,,Priča se da je Thomas More zaljubljen u vlastitu kćer.”

,,Mislim da su glasine ispravne.”

Anne se podrugljivo zakikoće. ,,Je li zgodna?”

,,Ne. Učena je.”

,,Jesu li govorili o meni?”

,,U toj vas kući nikad ne spominju.” I pomisli; rado bih čuo što Alice misli.

,,O čemu ste razgovarali?”

,,O ženskoj zloći i ludostima.”

,,Pretpostavljam da ste se pridružili. Ionako je to istina. Većina žena je luda.I zlobna. Sama sam to uvidjela. Predugo sam živjela među ženama.”

On zbori: ,,Norfolk i moj gospodar vaš otac vrlo su zaposleni susretima s veleposlanicima. Francuskim, mletačkim, Imperatorovim - samo u posljednja dva dana.”

I misli; rade kako bi zarobili moga kardinala. Znam to.

,,Nisam ni pomišljala da si možete priuštiti tako iscrpne obavijesti. Iako govore da ste na kardinala stratili tisuću funti.”

,,Očekujem da ću ih vratiti. S raznih strana.”

,,Pretpostavljam da su vam ljudi zahvalni. Ako su dobili rentu od kardinalovih posjeda.”

A on razmišlja - vaš brat George, lord od Rochforda, vaš otac Thomas, grof od Wiltshirea, nisu li se oni obogatili kardinalovom propašću? Samo pogledajte što George odijeva ovih dana, gledaj samo koliki novac trati na konje i cure; no, od Boleynovih baš i ne vidim neki znak zahvalnosti.

I govori: ,,Samo uzimam svoj posrednički postotak.”

Ona se smije. ,,Čini se da je priličan.”

,,Znate sami da ima načina i načina... ljudi mi ponekad govore sami.”

Ponuda - Anne obori glavu. Na rubu je da postane jedna od tih. Večeras, vjerojatno ne. ,,Moj otac kaže da čovjek nikad ne može biti siguran u nekoga, da nikad ne može znati za koga taj radi. Trebala sam znati - no, samo sam žena - kako je savršeno razvidno da radite samo za sebe.”

Lopov poznaje lopova, pomisli; no ne izgovori to.

Anne zijevne, zijeva poput mačke. ,,Umorni ste”, kaže on. ,,Trebao bih poći. Samo, zašto ste me pozvali?”

,,Drago nam je znati gdje ste.”

,,Zašto me onda ne poziva vaš gospodin otac, ili vaš brat?”

Ona podigne pogled. Možda i jest kasno, no ne i prekasno za Annein znalački osmijeh. ,,Ne vjeruju da biste se odazvali.”

Kolovoz: kardinal kralju piše pismo bremenito pritužbama, piše da ga progone vjerovnici ,,omotani mizerijom i stravom” - no priče koje kruže drugačije su boje. On se gosti, poziva sve tamošnje plemstvo. Milodare rasipa onako prinčevski kako je znao, rješava parnice, i slatkorječivo zabludjele supružnike nagovara da ponovno legnu pod istim krovom.

Zovite me Risley našao se u Southwellu tijekom lipnja - zajedno s Williamom Breretonom, iz kraljeve ložnice; zatražili su da kardinal potpiše peticiju koju je Henry odaslao posvuda, i koju namjerava uputiti papi. Što je Norfolkova ideja - plemstvo i biskupe natjerati da potpišu pismo u kojem od Klementa traže da kralju podari slobodu. U pismu se nalaze neke mutne, neodređene prijetnje, no Klement je na njih navikao – nitko ga ne može nadmašiti u izvrtanju pitanja, huškanja jedne strane na drugu, nalaženja zlatne sredine.

Wriothesley govori da kardinal izgleda dobro. I, čini se da njegovi građevinski radovi nadilaze popravke i samo poneku obnovu. Po cijelom kraju traži keramičare, stolare, vodoinstalatere; zlokoban je znak kad moj gospodar odluči poboljšati sanitarije. Nikad nije služio u župnoj crkvi kojoj nije povisio zvonik; nikad nije odsjeo nigdje gdje nije osmislio sustav odvodnje.Ubrzo će uslijediti zemljani radovi, jarci i polaganja cijevi. A onda će se baciti na ugradnju fontana. Kamo god pođe, narod ga oduševljeno pozdravlja.

,,Narod?” javi se Norfolk. ,,Oni bi slavili i berberskoga majmuna. Koga briga što kliču? Sve redom na vješala.”

,,A komu biste naplaćivali poreze?” pita on, a Norfolk ga pogleda sa strahom, ne znajući šali li se.

Glasine o kardinalovoj omiljenosti ne popravljaju mu raspoloženje; upravo suprotno, tjeraju mu strah u kosti. Kralj je Wolseyju udijelio oprost, ali ako se uvrijedio jednom, može se uvrijediti iznova. Ako su uspjeli izmisliti četrdeset četiri optužbe - ako istina ne ograničava maštu - onda mogu iznjedriti još četrdeset i četiri.

Promatra Norfolka kako licem u lice razgovara s Gardinerom. Pogledaju ga; bijesno zure i umuknu.

Wriothesley ostaje uz njega, u njegovoj sjeni, prati ga u stopu, piše njegova najpovjerljivija pisma - ona kardinalu i ona kralju. I nikad ne kaže preumoran sam. Nikad ne kaže kasno je. Pamti sve što se od njega traži da zapamti. Čak ni Rafe nije toliko savršen.

Došlo je vrijeme da se djevojke uvede u obiteljski posao.Johane se žali da joj kći loše veze i, čini se da je, potajno prebacujući iglu u pogrešnu ruku, dijete usavršilo nespretan povlak konca koji bi se teškom mukom dalo oponašati. Dobije zadaću šivati njegove depeše za sjever.

Rujan 1530.; kardinal napušta Southwell, ne žureći, putuje u York. Ta etapa njegova napredovanja pretvara se u trijumfalnu povorku. Ljudi se odasvud jate oko njega, zaskaču ga pokraj raspela na raskrižjima kako bi svoje čudotvorne ruke položio na njihovu djecu; oni to zovu 'potvrdom', no čini se kako je riječ o nekom drevnijem sakramentu. Slijevaju se u tisućama samo da bi zurili u njega - a on se moli za sve njih.

,,Vijeće je kardinala stavilo pod prismotru”, govori Gardiner prolazeći pored njega. ,,Zatvorili su sve luke.”

Norfolk veli: ,,Poručite mu da ću ga, ako ga ikad više vidim,sažvakati dokraja - meso, kosti i hrskavice.” On zapisuje doslovce i šalje na sjever: “... meso, kosti i hrskavice”. Gotovo da čuje krckanje i drobljenje vojvodinih zuba.

Dana 2. listopada kardinal stiže u svoj dvor u Cawoodu, deset milja od Yorka. Ustoličenje je predviđeno za 7. studenoga. Pristižu vijesti da je sazvao konferenciju sjevernih crkava - okupit će se u Yorku na dan njegova ustoličenja. Što je jasan znak njegove neovisnosti - neki bi to mogli smatrati znakom pobune. Nije li on izvijestio kralja, nije li izvijestio staroga Warhama, nadbiskupa od Canterburyja; može čuti kardinalov glas, blag, dobrohotan, kako govori, Thomase, zašto bi oni trebali znati?

Norfolk ga pozove. Lice mu je zajapureno i kad počne vikati, malo se pjeni oko usta. Bio je kod svoga oružara i tražio opremu, te još na sebi ima neke dijelove - prsni oklop, štitnik za mošnje - tako da podsjeća na kotlić koji tutnji prije nego što proključa. ,,Što si on misli, da se može ušančiti tamo i osnovati si kraljevstvo? Kardinalov šešir nije mu dovoljan, smrdljivom Thomasu Wolseyju, posranom mesarskom sinu, ništa manje od krune, i kažem ja tebi, kažem ti...”

On spusti pogled za slučaj da vojvoda zastane pročitati mu misli. I misli, moj gospodar bio bi sjajan kralj; dobroćudan, samouvjeren i blag u svojim djelima, pravedan, hitar i pronicljiv. Njegova vladavina bila bi najbolja od svih, njegovi podanici najbolji od svih podanika; i koliko bi tek uživao u svojoj državi.

Pogledom prati vojvodu dok ovaj kipti i pjeni se; no, na vlastito iznenađenje, kad se vojvoda okrene i svom snagom udari po kovinom oklopljenom bedru, suza - od boli ili nečeg drugoga - kane na njegovo oko. ,,Cromwelle, ti me smatraš tvrdim. Nisam ja toliko otvrdnuo da ne vidim koliko si izvisio. Znaš li što običavam reći? Govorim kako u Engleskoj ne poznajem nikoga tko bi učinio isto što i ti za čovjeka osramoćenoga i u nemilosti. Tako kaže i kralj. Čak i onaj Chapuys, Imperatorov čovjek, govori da ne možeš izdati onoga kako se već zove. Kažem ti, tuga i jad što si ikad upoznao Wolseyja. Tuga i jad što ne radiš za mene.”

,,Dakle,” progovara on, ,,svi mi želimo jedno te isto. Da se vaša nećakinja zakralji. Ne možemo li to zajedno?”

Norfolk gunđa. U toj riječi zajedno' nešto pogrešno zvuči, ali nije kadar odrediti o čemu je točno riječ. ,,Ne zaboravi kamo spadaš.”

On se nakloni. ,,Svjestan sam neprekidne blagonaklonosti vašega gospodstva.”

,,Cromwelle, čuj ovamo, bilo bi mi drago da me dođeš posjetiti doma u Kenninghallu, i ondje porazgovaraš s mojom gospom. Ona je čudovišno zahtjevna žena. Tvrdi da u kući ne smijem držati ženu za vlastito zadovoljstvo, što kažeš? Odvraćam joj, a gdje bi je inače držao? Zar želiš da se mučim po zimskim noćima i vucaram zaleđenim cestama? Čini mi se da joj ne znam sve to prikladno objasniti - misliš li da bi mogao doći k nama i izložiti moj slučaj?” I dodaje hitro: ,,Ne sad, naravno. Ne. Važnije je... posjeti mi nećaku...”

,,Kako je ona?”

,,Osobno mislim,” govori Norfolk, ,,da je Anne spremna ubiti nekoga. Želi kardinalovom utrobom iz zdjele hraniti svoje španijele, a udove mu nabiti na gradske dveri Yorka.”

Mračno jutro i pogled prirodno skreće prema Anne, no nešto zasjenjeno titra uokolo, na rubovima kruga svjetla. Anne se javi: ,,Doktor Cranmer se netom vratio iz Rima. Naravno, ne donosi nam dobre vijesti.”

Poznaju se; Cranmer je povremeno radio za kardinala - zapravo, tko nije? Sad aktivno zastupa kraljev slučaj. Oprezno se zagrle - učenjak iz Cambridgea i persona iz Putneyja.

On govori: ,,Meštre, zašto ne dođete na naš koledž? Na, Kardinalov koledž, mislim? Njegova Uzoritost jako se ražalostila što ste odbili. Pružili bismo vam svaku udobnost.”

,,Mislim da je tražio nešto stalnije”, podrugljivo dobaci Anne.

,,S dužnim poštovanje, lady Anne, kralj mi je zamalo obećao da će osobno preuzeti oksfordsku zakladu.” I smiješi se. ,,Možda bismo je mogli nazvati po vama?”

Tog jutra Anne nosi raspelo na zlatnome lancu. Ponekad ga nervozno povlači prstima, zatim šake vraća u rukave. To čini toliko često da njezini ljudi govore da zasigurno nešto skriva, neku rugobu; on pak smatra kako je ona samo žena koja nerado pokazuje ruke. ,,Moj ujak Norfolk kaže da Wolsey putuje zemljom u pratnji osam stotina naoružanih ljudi. Govori se da prima pisma od Katherine - je li to istina? Govori se da će Rim kralju izdati ukaz i narediti mu da se odvoji od mene.”

,,Rim bi time teško pogriješio”, kaže Cranmer.

,,Upravo tako. Zato što se njemu ne naređuje. Je li on nekakav župnik, ili kralj Engleske? Ili nekakvo dijete? To se u Francuskoj ne bi dogodilo; njihov kralj svoje svećenstvo drži u šaci. Meštar Tyndale kaže: 'Jedan kralj, jedan zakon, to je Božji poredak u svakome kraljevstvu.' Pročitala sam njegovu knjigu Poslušnost kršćanina. Osobno sam je odnijela kralju, označivši mu odlomke koji govore o njegovu autoritetu. Podanik se kralju mora pokoravati jednako kao i Bogu - jesam li točno shvatila? Papa će naučiti gdje mu je mjesto.”

Cranmer je promatra s poluosmjehom; podsjeća ga na dijete koje uči čitati i koje učitelja zapanji neočekivanom sposobnošću.

,,Čekajte,” kaže ona, ,,moram vam nešto pokazati.” Skrene pogled. ,,Lady Carey...”

,,Daj, molim te”, javi se Mary. ,,Ne pridavaj tome toliku važnost.”

Anne pucne prstima. Mary Boleyn ulazi u krug svjetla; bljesak plave kose. ,,Daj”, naredi Anne. Rastvara papir. ,,Možete li vjerovati da sam ovo pronašla u vlastitoj postelji? Zbilo se to one noći kad je ona bolesna, bljedolika uhoda preokrenula plahte; naravno, iz nje nisam uspjela izvući ni riječi - brizne u plač čim je čovjek pogleda poprijeko. Tako nisam saznala tko je to ondje ostavio.”

Pokazuje crtež. Tri figure. U sredini, kralj. Velik, privlačan, i da ne bi bilo zabune, na glavi ima krunu. S obje strane, žene - ona njemu slijeva nema glavu. ,,To je kraljica”, kaže ona. ,,Katherine. Ovo sam ja.” I smije se. ,,Anne sans tete.”

Doktor Cranmer ispruži ruku da uzme papir: ,,Dajte ga meni, uništit ću ga.”

Ona ga zgužva u šaci. ,,Mogu ga uništiti i sama. Postoji proročanstvo da će kraljica Engleske završiti na lomači. Ali me ono ne plaši, čak i da je istinito, voljna sam riskirati.”

Mary stoji poput kipa, ondje gdje ju je Anne ostavila; sklopljenih ruku, kao da još drži papir. O, Kriste, misli on, samo je izvući odavde; odvesti je nekamo gdje može zaboraviti da je Boleynova. Zamolila me jednom.Iznevjerio sam je. Ako me ponovno zamoli, ponovno ću je iznevjeriti.

Anne se okrene prema svjetlu. Obrazi su joj upali - kako sad mršavo izgleda - oči joj plamte. ,,Ainsi sera”, kaže. ,,Ma tko se bunio, to će se zbiti. Namjerila sam ga dobiti.”

Izlazeći, doktor Cranmer i on ne razgovaraju - sve dok ne spaze kako prema njima ide blijeda djevojčica, bolesna, bljedolika uhoda, noseći složenu posteljinu.

,,Mislim da je to ona koja plače”, kaže on. ,,Nemojte je gledati poprijeko.”

,,Meštre Cromwelle”, progovori ona. ,,Zima će možda biti duga. Pošaljite nam još vaših kolača od naranče.”

,,Nisam te dugo vidio... što si radila, gdje si bila?”

,,Većinom sam vezla.” Svako pitanje razmatra odvojeno. ,,Ondje gdje me pošalju.”

,,I povremeno uhodila?”

Ona kimne. ,,Samo nisam dobra u tome.”

,,Ne bih rekao. Jako si mala i neprimjetna.”

Time joj želi polaskati - ona zatrepće, prima kompliment. ,,Ne govorim francuski. Molim vas, nemojte ni vi. Onda nemam izvijestiti ni o čemu.”

,,Za koga uhodiš?”

,,Za braću.”

,,Poznaješ li doktora Cranmera?”

,,Ne”, kaže ona - smatra to ozbiljnim pitanjem.

,,Dakle”, naloži joj on, ,,sad moraš reći tko si.”

,,A, shvaćam. Ja sam kći Johna Seymoura. Iz Wolf Halla.”

On se iznenadi. ,,Mislio sam da su njegove kćeri uz kraljicu Katherine.“

,,Jesu. Povremeno. Sad nisu. Rekla sam vam. Ondje sam gdje me pošalju.“

,,Ali ne ondje gdje te cijene.”

,,Cijene me, u neku ruku. Vidite, lady Anne neće odbiti nijednu kraljičinu damu voljnu da s njom provodi vrijeme.” Ona podigne pogled; blijed, kratkotrajan bljesak. ,,Malo ih je voljno.”

Svaka obitelj u usponu žudi za podacima. Budući da se kralj smatra neoženjenim, svaka djevojčica mogući je ključ budućnosti, a on nije spreman sve blago uložiti na Anne. ,,Sretno ti bilo”, kaže on. ,,Trudit ću se govoriti isključivo engleskim.”

,,Bit će mi drago.” Naklanja se. ,,Doktore Cranmeru.”

On se okrene i promatra je dok tapka u pravcu Anne Boleyn.U misli mu se uvuče crv sumnje - u svezi s papirom u postelji. Neće biti, pomisli. Nije moguće.

Smiješeći se, doktor Cranmer govori: ,,Imate širok krug poznanica među dvorskim damama.”

,,Nije toliko širok. I dalje ne znam koja mu je to točno kći, ima ih najmanje tri. A čini mi se da su i Seymourovi sinovi častohlepni.”

,,Jedva da ih poznajem.”

,,Kardinal je odgojio Edwarda. On je oštrouman. Ni Tom Seymour nije tolika budala kakvom se prikazuje.”

,,Otac?”

,,Stoluje u Wiltshireu. Nikad ga ne viđamo.”

,,Može mu se zavidjeti”, promrmlja Cranmer.

Seoski život. Ruralno veselje. Iskušenje koje nikad nije osjetio. ,,Koliko ste vremena proveli u Cambridgeu prije nego što vas je pozvao kralj?”

Cranmer se smiješi: ,,Dvadeset šest godina.”

Obojica su odjevena za jahanje. ,,Vraćate li se danas u Cambridge?”

,,Ne za stalno. Obitelj me...” - misli na Boleynove - ,,želi imati pri ruci. A vi, meštre Cromwelle?”

,,Privatni poduzetnik. Ne bih mogao preživjeti samo od smrknutih pogleda lady Anne.”

Dječaci ih čekaju s konjima. Iz raznih nabora odjeće, doktor Cranmer vadi predmete umotane u tkaninu.Jedan od njih je mrkva, pažljivo prerezana uzduž, drugi, osušena i raščetvorena jabuka. Kao kakvom djetetu koje se veseli slasticama, njemu pruži dva komada mrkve i polovicu jabuke da dade konju; dok on to čini, doktor govori: ,,Mnogo toga dugujete Anne Boleyn.Možda i više nego što mislite. O vama je stvorila povoljno mišljenje. Ipak, nisam siguran da bi joj bilo drago postati vašom šurjakinjom...”

Životinje izvijaju vratove, grickaju, dobro raspoloženo strižu ušima. Trenutak spokoja, nešto poput blagoslova. On upita: ,,Nema tu tajni, nije li tako?”

,,Ne. Ne. Apsolutno, nijedna.” Svećenik odmahuje glavom. ,,Pitali ste zašto ne želim prijeći na vaš koledž.”

,,Samo sam razgovarao.”

,,Ipak... koliko smo načuli u Cambridgeu, za zakladu ste obavili golem posao... hvale vas i studenti i predavači... meštru Cromwellu ne promiče nijedna sitnica. Ipak, za svaki slučaj, ta udobnost kojom se toliko ponosite...“ Njegov glas, blag, ravnomjeran, ne mijenja se. ,,U ribljem podrumu? Tamo gdje su umrli studenti?”

,,Moj gospodar kardinal nije to lako primio.”

Cranmer nehajno dobaci: ,,Nisam ni ja.”

,,Moj gospodar nikad nije nikoga gazio zbog osobnih stavova. Bili biste na sigurnome.”

,,Uvjeravam vas da on u mene ne bi našao ni tračka hereze. Ni na Sorbonni me nisu uspjeli optužiti. Nemam se čega bojati.” Blijed osmijeh. ,,Ipak... dakle... ipak, možda samo srcem i dušom pripadam Cambridgeu.”

Pita Wriothesleyja: ,,Je li uistinu? U svakom smislu pravovjeran?”

,,Teško je reći. Mrski su mu redovnici. Trebao bi se još malo potruditi.“

,,Je li omiljen u Isusovom koledžu?”

,,Govori se da je strog ispitivač.”

,,Teško da mu išta promakne. Ipak - Anne smatra časnom gospom.”

On uzdahne. ,,Dakle, što mislimo mi?”

Zovite-me-Risley samo frkne. Netom se oženio - Gardinerova veza - no njegovi odnosi sa ženama, sve u svemu, nisu baš nježni.

,,Djeluje mi kao melankolik”, kaže on. ,,Kao čovjek koji želi živjeti povukavši se iz svijeta.”

Wriothesley gotovo neprimjetno podigne svoje svijetle obrve. ,,Je li vam ispričao ono s pipničarkom?”

Kad mu Cranmer dođe u posjet, on ga ponudi nježnim srnećim mesom; večeraju nasamo i on iz njega izvlači priču; polagano, polagano, lagano. Upita doktora odakle potječe, a kad mu ovaj odgovori da zasigurno ne zna gdje je to, on uzvrati, iskušajte me, prošao sam gotovo sve.

,,Da ste se i zatekli u Aslocktonu, ne biste znali da ste tamo bili. Treba samo prijeći petnaest milja do Nottinghama, prenoćiti ondje samo jednom i selo nestaje iz sjećanja.” Njegovo selo nema čak ni crkvu; samo nekoliko kućeraka i očevu kuću, gdje obitelj živi već tri naraštaja.

,,Otac je zemljoposjednik?”

,,Itekako.” Cranmer zvuči pomalo zatečeno - što bi drugo mogao biti? ,,Među rođake mi se broje Tamworthovi iz Lincolnshirea, onda Cliftonovi iz Cliftona. I obitelj Molyneux za koje ste zacijelo čuli. Jeste li?”

,,Imate li mnogo zemlje?”

,,Da sam znao, ponio bih knjige.”

,,Oprostite. Mi, poslovni ljudi...”

Pogled počiva na njemu, procjenjuje ga. Cranmer kimne. ,,Nekoliko hektara. A ja nisam najstariji. Ipak, dobro me odgojio. Naučio me raditi s konjima. Dao mi je prvi luk. Dao mi je prvog sokola za obuku.”

Mrtav, misli on, otac je već odavno mrtav - u tami i dalje traži njegovu ruku.

,,S dvanaest, poslao me u školu. Tamo sam patio. Učitelj je bio strog.”

,,Prema vama? Ili i prema ostalima?”

,,Istinu govoreći, mislio sam samo na sebe. Nesumnjivo, bio sam slab.

Vjerojatno je on tragao baš za slabostima. Učitelji to obično čine.”

,,Niste se mogli potužiti ocu?”

,,Sad se pitam zašto nisam. No, tada je umro. Imao sam trinaest godina. Godinu nakon toga majka me poslala u Cambridge. Bio sam sretan što sam pobjegao. Što dalje od njegove šibe. Luč znanja nije blistala pretjerano sjajno. Istočnjak ju je ugasio. Oxford - osobito Magdalenin koledž gdje je stolovao vaš kardinal - tih dana bio mi je sve.”

A on misli - da si se rodio u Putneyju, svakodnevno bi gledao rijeku i zamišljao je kako se širi prema moru. Čak i da nikad nisi vidio ocean, u mislima bi nosio njegovu sliku stvorenu prema onome što su ti pričali stranci koji bi ponekad doplovili uzvodno. Znao bi da ćeš jednog dana kročiti u svijet mramornih pločnika i paunova, padina uzdrhtalih pod vrelinom, mirisa bilja zdrobljenog pod nogama. Spremao bi se za ono što bi ti donijela putovanja - dodir tople terakote, noćno nebo nekog drugog podneblja, nepoznato cvijeće, kamene poglede tuđih svetaca. No budući da si se rodio u Aslocktonu, među ravnim poljima pod beskrajnim nebom, bio si kadar zamisliti samo Cambridge - ništa više od toga.

,,Kolega s koledža”, oklijevajući prozbori Cranmer, ,,čuo je od kardinala da su vas kao novorođenče oteli gusari.”

On se na trenutak zagleda u doktora, a onda polagano, s užitkom, razvuče osmijeh. ,,Koliko mi nedostaje moj gospodar. Sad, kad je na sjeveru, nemam nikoga tko bi me izmislio.”

Doktor Cranmer, oprezno: ,,Dakle, nije istina? Naime, pitao sam se postoji li sumnja u činjenicu jeste li uopće kršteni. Pribojavam se da se to moglo dovesti u pitanje, u takvom slučaju.”

,,To se nikad nije dogodilo. Zbilja. Gusari bi me vratili.”

Doktor Cranmer se namršti. ,,Bili ste nepokorno dijete?”

,,Da smo se onomad poznavali, vjerojatno bih za vas prebio vašeg učitelja.“

Cranmer je prestao jesti;doduše, baš se i nije nasitio. On misli – na nekoj razini, ovaj će me čovjek u vijeke vjekova smatrati bezbošcem; sad ga neću moći razuvjeriti. I zbori: ,,Nedostaju li vam studiji? Život vam se poremetio nakon što vas je kralj proglasio veleposlanikom i bacio na debelo more.”

,,Kad sam se vraćao iz Španjolske, u Biskajskom zaljevu morali smo bacati teret s broda. Mornari su mi se ispovjedili.”

,,To je stvarno trebalo čuti.” Smije se. ,,Nadglasavali su oluju.”

Nakon tog napornog puta - iako je kralj bio zadovoljan njegovim poslanjem - Cranmer se mogao vratiti starome životu ali je, u prolazu, Gardineru spomenuo da bi europska sveučilišta možda mogla zagovarati kraljev slučaj. Pokušali ste s kanonskim pravom - sad iskušajte teologe. Zašto ne, odvrati kralj - dovedite mi doktora Cranmera i dajte mu zadaću.Iz Vatikana su poručili da se nimalo ne protive, samo što se svećenstvu ne smije nuditi novac; zgodan caveat, s obzirom da je potekao od pape medičejca. Njemu samom naum se čini jalovim - onda pomisli na Anne Boleyn, misli na ono što je izgovorila njezina sestra: ne pomlađuje se.

,,Slušajte, na dvadeset sveučilišta pronašli ste stotinjak učenjaka, neki tvrde da je kralj u pravu...”

,,Većina njih...”

,,Ako pronađete još dvije stotine, što će to značiti? Klementa je teško uvjeriti. On odgovara na pritisak. Pritom ne mislim na onaj moralni.”

,,Nije Klement onaj koga moramo uvjeriti u pravičnost kraljeva zahtjeva. Moramo uvjeriti Europu. Sve kršćane.”

,,Pribojavam se da će se kršćanke pokazati još tvrđim orasima.”

Cranmer obara pogled: ,,Vlastitu suprugu ne mogu uvjeriti ni u što. Nisam ni pomišljao pokušati.” Zastaje. ,,Meštre Cromwelle, čini mi se da smo obojica udovci, i ako ćemo postati kolege, ne smijem vam dopustiti da se pitate, ili vas prepustiti na milost i nemilost pričama koje će vam prenijeti drugi.”

Dok govori,oko njih gasne svjetlo,a njegov glas,svako mrmoljenje, svako oklijevanje, tonu u sumraku. Izvan sobe gdje sjede, ondje gdje kuća živi svojim noćnim životom, lupa se i struže kao da se pomiču jarci; čuje se tiho podvriskivanje i cika. On ne mari, svu pozornost predaje svećeniku. Joan, siroče, govori on, sluškinja u posjedničkoj kući koju je nekoć posjećivao - bez ikoga svoga, bez miraza - sažalio se nad njom. Šapat u drvom obloženoj sobi podiže duhove s vriština, priziva mrtve; sutoni u Cambridgeu,vlaga se vuče s baruština i trska osvjetljava golu, oribanu sobu gdje se zbiva ljubavni čin. Mogao sam joj pomoći samo tako da je oženim, govori doktor Cranmer - no, istini za volju, kako se ikome može pomoći ženidbom? Koledž mu je oduzeo mjesto predavača - naravno, predavači ne mogu biti oženjeni ljudi. Naravno, morala je otići, a on ju je, ne znajući što bi s njom, smjestio u svratištu koje su vodili neki njegovi poznati,neki - priznaje, oborena pogleda - neki njegovi rođaci; istina je da neki njegovi rođaci vode Delfin.

,,Nemate se čega stidjeti. Delfin je dobro svratiste.”

A, znano vam je; ugrize se za usnicu.

On proučava doktora Cranmera; kako trepće, kako prst oprezno prislanja na bradu, njegove rječite oči i blijede ruke prikladne za molitvu. Dakle, Joan, govori on, znate, eto, nije bila pipničarka, ma što ljudi govorili, a ja znadem što se priča. Bila je supruga, s djetetom u utrobi, on siromašan učenjak, spreman s njom živjeti u časnome siromaštvu - no, na kraju, nije se tako zbilo. Vjerovao je da može pronaći posao kao tajnik nekom plemiću, kao tutor, da bi mogao za život zarađivati perom - no, bili su to pusti snovi. Vjerovao je da se mogu odseliti iz Cambridgea, štoviše napustiti i Englesku, no naposljetku nije trebalo. Nadao se da će mu neki njegovi poznati priskočiti u pomoć još prije nego što se dijete rodi – no kad je Joan umrla prilikom poroda, nitko za njega nije mogao učiniti više ništa.,,Da je dijete preživjelo, možda bi mi uspjelo spasiti nešto. Ali, bilo je tako da nitko nije znao što bi mi rekao. Nisu znali treba li me tješiti zbog preminule supruge, ili mi čestitati zato što me koledž primio natrag. Onda sam se zaredio - zašto ne bih? Cijelu tu priču, moj brak, dijete koje sam namislio imati, moji kolege naizgled su smatrali nekom vrstom

pogrešnog proračuna. Kao da sam bio zalutao u šumi. Nakon toga, čovjek se vrati doma i nikad više ne razmišlja o tome.”

,,Na ovom svijetu žive neki čudni, hladni ljudi. Mislim na svećenike. Čuvaju prisebnost. Obučavaju se prigušiti sve prirodne osjećaje. U najboljoj namjeri, dakako.”

,,No, nije bila pogreška. Imali smo svojih godinu dana. Na nju pomislim svakoga dana.”

Vrata se otvaraju; Alice donosi svjetiljke. ,,Vaša kći?”

Umjesto da objašnjava sastav obitelji, samo kaže: ,,Moja draga Alice. Alice, je li to tvoj posao?”

Ona se malo prigne, jedva primjetan kniks za crkvenjaka.,,Ne, samo Rafe i ostali žele znati o čemu razgovarate toliko dugo. Čekaju da saznaju hoće li večeras biti pošte za kardinala. Jo čeka spremna s iglom i koncem.”

,,Poruči im da ću sve napisati osobno, i da ćemo slati sutra. Jo može u postelju.”

,,Ma, ne idemo mi u postelju. Gonimo Gregoryjeve hrtove hodnikom i dižemo buku dovoljnu da probudi mrtve.”

,,Jasno mi je zašto ne želite prekinuti.”

,,Sjajan provod”, odvraća Alice. ,,Ponašamo se kao sudopere i nitko nas nikad neće htjeti oženiti. Da se teta Mercy tako ponašala kao mala, vjerojatno bi dobila po glavi tako da bi prokrvarila na uši.”

,,U tom slučaju, živimo u zlatnim danima”, kaže on.

Nakon što je otišla, nakon što su se za njom zatvorila vrata, Cranmer upita: ,,Djecu se ne šiba?”

,,Trudimo ih poučavati primjerom, onako kako savjetuje Erazmo,no kako svi volimo naganjati pse i dizati buku, na tom polju ne ide nam baš najbolje.” Ne zna je li prikladno osmjehnuti se; ima Gregoryja; ima Alice i Johane i malenu Jo i, u kutku oka, na samome rubu vidnoga polja, malenu, blijedu djevojčicu koja uhodi Boleynove. U krletkama drži sokole koji idu prema zvuku njegova glasa. A što ima ovaj čovjek?

,,Razmišljam o kraljevim savjetnicima”, kaže doktor Cranmer. ,,O soju tipova koji ga sad okružuju.”

A ima on i kardinala - ako mu je kardinal još blagonaklon nakon svega što se zbilo. Ako umre, sinovljevi psi ležat će mu do nogu.

,,Sposobni ljudi,” govori Cranmer, ,,koji će učiniti sve što on poželi, no čini mi se - ne znam kako to vama izgleda - da im u potpunosti nedostaje bilo kakvo razumijevanje njegove situacije... bilo kakva poniznost ili blagost. Ili milosrđe. Ili ljubav.”

,,Upravo to tjera me na pomisao da će kardinala ponovno pozvati k sebi.”

Cranmer proučava njegovo lice. ,,Bojim se da je to zasad nemoguće.”

On poželi progovoriti, otkriti sav prigušen gnjev i bol što ih ćuti. I kaže: ,,Ljudi su se potrudili da među nama dođe do nesporazuma. Da kardinala uvjere kako ne radim u njegovu interesu već samo u vlastitome, da sam kupljen, da svakodnevno viđam Anne...”

,,Naravno, viđate je...”

,,Kako bih inače mogao odrediti sljedeći potez? Moj gospodar ne može znati, nije kadar pojmiti u kakvom se mi sad stanju nalazimo.”

Cranmer blago govori: ,,Zar ne biste trebali poći k njemu? Vaša nazočnost raspršila bi svaku sumnju.”

,,Nemamo vremena. Postavili su mu zamku, a ja se ne usuđujem pomaći.“

Studen u zraku; ljetne ptice odletjele su, a crnokrili odvjetnici okupljaju se na novim ročištima u Lincoln's i Gray's Innu. Lovna sezona – točnije rečeno, razdoblje kad kralj svakodnevno lovi - ubrzo će okončati. Na otvorenome zaboravlja se sve što se zbiva drugdje - sve varke, sve ozlojeđenosti. Lovac je među najnevinijma od ljudi; život u trenutku čini ga čistim. Kad se vraća s večeri tijelo ga boli, misli su mu prepune slika lišća i neba; ne želi čitati spise. Nestali su njegovi jadi, njegove brige i tako će ostati, no pod uvjetom da - nakon ića i pića, nakon smijeha i priča - ustane u zoru i ponovi sve to.

Zimski će kralj, manje zaokupljen, početi razmišljati o savjesti. Počet će razmišljati o ponosu. Počet će pripremati nagrade za one koji će polučiti uspjeh.

Jesenji je dan, bjelkasto sunce titra ponad poluuvelog lišća što treperi. Sklanjaju se za grudobrane.Kralj rado čini više toga istovremeno; govori, cilja strelicama u metu. ,,Ovdje ćemo biti sami”, kaže, ,,i bit ću slobodan otkriti vam svoje misli.”

U stvarnosti, okružen je brojem ljudi koji odgovara stanovništvu manjeg sela - recimo, Aslocktona. Kralj ne zna što znači 'sam'. Je li on ikad sam sa sobom, i u snovima? 'Sam' znači bez Norfolka koji klepeće za njim. 'Sam'znači biti bez Charlesa Brandona komu je, ponesen ljetnim bijesom, kralj savjetovao da mu se skloni s očiju i dvoru ne približava na manje od pedeset milja. 'Sam' znači biti samo s nosačem strelica i njegovim pomoćnicima, sam s mojim plemićima ložnice, mojim odabranim i prisnim prijateljima. Dvojica od te gospode, ako nije s kraljicom, spavaju mu u podnožju kreveta - dakle, na toj su dužnosti već nekoliko godina.

Dok on promatra Henryja kako zateže luk, misli, sad shvaćam da je kraljevske krvi. Doma ili na putu, za rata i u miru, sretan ili tužan, kralj običava vježbati nekoliko puta tjedno - kako to pristaje Englezu - koristi se svojom visinom, prelijepim, uvježbanim mišićima ruku, ramena i prsa; odašilje strjelice ravno u središte mete. A onda ispruži ruku da mu netko svuče ili preveze kraljevski štitnik;

da mu netko promijeni luk, da mu ih donesu na izbor. Pokorni rob pruža mu ubrus kojim briše čelo, podiže ga s tla gdje ga je kralj odbacio; a onda, ozlovoljen, nakon što promaši jednom ili dvaput, kralj Engleske pucne prstima - neka Bog izvoli promijeniti smjer vjetra.

Kralj viče: ,,S raznih strana stiže mi savjet da svoj brak smatram razvrgnutim u očima kršćanske Europe i da se izvolim vjenčati kako me volja. I to brzo.”

On ne odvikuje.

,,Dok drugi govore...” Zapuh vjetra odnosi riječi u daljinu, prema Europi.

,,Ja sam među drugima.”

,,Isuse blagi”, kaže Henry. ,,Izgubit ću muškost. Što misliš, koliko dugo mi može potrajati strpljenje?”

On oklijeva reći - još živite sa suprugom. Dijelite krov, dvor, gdje god se pojavite zajedno ona je na kraljičinoj strani, vi ste na onoj kraljevoj; kardinalu ste rekli da vam je ona sestra, ne supruga, ali ako danas dobro ne strijeljate, ako vjetar nije povoljan ili ako vam pogled zamuti navala suza, onda se možete požaliti samo sestri Katherine; Anne Boleyn ne smijete priznati nikakvu slabost ni pogrešku.

Tijekom vježbe proučavao je Henryja. Na njegov poziv uzeo je luk, čime je izazvao pomutnju među gospodom koja gaze travu, naslanjaju se na stabla u svilenim odorama boje truloga duda, zlatnima i boje šljive. Iako Henry strijelja dobro, vidi se da nije rođeni strijelac; rođeni strijelac, luk drži cijelim tijelom.

Usporedimo ga s Richardom Williamsom, sadašnjim Richardom Cromvellom. Njegov djed, ap Evan, bio je umjetnik luka.Nikad ga nije vidio, no spreman je okladiti se da je imao mišiće poput čeličnih čela i koristio ih sve redom od pete nagore. Dok proučava kralja, zadovoljan je što njegov pradjed nije bio strijelac Blaybourne - kao što govori priča - nego Richard, vojvoda od Yorka. Kraljev je djed kraljevske krvi; majka mu je kraljevske krvi; strijelja kao kakav velikaš-amater i kralj je od glave do pete.

Kralj zbori, imaš dobru ruku, oštro oko. On prezirno odvrati, ma, na toj udaljenosti. Doma kod mene takmičimo se svake nedjelje.Odemo u Svetoga Pavla na propovijed, a onda na Moorfields gdje se nalazimo s ostaima iz ceha i onda razbijamo mesare i povrtlare - na kraju svi večeramo zajedno. A znamo i ravnati račune s vinarima...

Henry se, ponesen porivom, okrene k njemu - što bi bilo da jedne nedjelje pođem s tobom? Pod krinkom? Narodu bi bilo drago, nije li tako? Mogao bih strijeljati za vas. Ne misliš li da bi se kralj tu i tamo trebao pokazati? Bilo bi to zabavno, zar ne?

Baš i ne, misli on. Ne može se zakleti, no učini mu se da u Henryjevim čima vidi i suze. ,,Pobijedili bismo, to je sigurno”, kaže on. Tako se govori djetetu. ,,Vinari bi urlali poput ranjenih medvjeda.”

Počinje rijetka kiša, upute se prema zaklonu što ga pruža šumarak. Lišće zasjenjuje kraljevo lice. I govori, Nan mi prijeti da će me napustiti. Kaže da ima još muških i da samo trati mladost.

Norfolk, uspaničen, tog posljednjeg listopadskog tjedna ljeta 1530.: ,,Slušaj. Taj tip ovdje,” grubo palcem upre prema Brandonu - a taj se vratio na dvor, naravno, vratio se - ,,taj tip ovdje je prije nekoliko godina navalio na kralja na turniru i zamalo ga ubio. Henry nije spustio vizir, sam Bog zna zašto - takve stvari se događaju. Moj je gospodar kopljem ravno – tres! - ravno u kraljev šljem i koplje se rascijepilo - samo prst, samo prst, od lijeva oka.”

Silovito pokazujući, Norfolk ozlijedi desnicu. Iskrivi lice od bola, ali nastavlja. ,,Godinu dana poslije Henry slijedi sokola - grbavo tlo, varava ravnica, znaš i sam - dođe do jarka, on utjera motku da mu pomogne prijeći, paklena sprava se slomi, vrag je izjeo, i Njegovo Veličanstvo zapanjeno leži licem u stopu dubokoj vodi i blatu; da ga neki sluga nije izvukao, gospodo moja, ne usuđujem se ni pomisliti što bi bilo.”

On misli, eto odgovor na jedno pitanje.U pogibelji, mogu ga podići i sam. Ispecati ga. Ili što već.

,,Što ako umre?” želi saznati Norfolk. ,,Što ako ga pokosi groznica, što ako padne s konja i slomi vrat? Što tad? Njegovo kopile Richard? Nemam ništa protiv njega, drag je mladić, Anne mi veli da bih ga trebao oženiti za svoju kćer Mary; Anne nije glupača - Howarde treba porazmjestiti posvuda, gdje god kralj baci oko. Protiv Richmonda nemam ništa, osim što se rodio kao izvanbračno dijete. Može li on vladati? Upitajte se to. Kako su se Tudori dočepali krune? Naslovom? Ne. Silom? Upravo tako. Milošću Božjom, pobijedili su u boju. Stari kralj imao je pest kakvu se trebalo nadaleko tražiti, i imao je debele knjige u koje je bilježio svu zlu krv - je li praštao? Nikad! Gospodo, tako se vlada.” Okreće se svojoj publici, savjetnicima koji gledaju i čekaju, gospodi s dvora i onima iz kraljeve ložnice; Henryju Norrisu, svom prijatelju Williamu Breretonu, glavnom tajniku Gardineru i, posve slučajno, tako se zbude, Thomasu Cromwellu koji je sve češće ondje gdje se ne bi smio zateći. I govori: ,,Stari kralj je plodio i s Božjom pomoći začeo je sinove. No kad je Arthur preminuo, diljem Europe brusili su se mačevi - brusili se da raskole kraljevstvo. Henryju je tada bilo devet godina, bio je dijete. Da stari kralj nije poživio još tih nekoliko godina, ratovi bi ponovno planuli posvuda. Dijete ne može zauzdati Englesku. A tek kopile? Bože, snage mi daj! I opet je stigao studeni!”

Teško je poreći vojvodine riječi. On sve to shvaća - čak je i onaj posljednji krik, dopro ravno iz vojvodina srca. Stigao je studeni - prošla je godina dana otkako su Howard i Brandon ušetali u York Place, zatražili kardinalov lanac i prognali ga iz vlastitoga doma.

Uslijedi šutnja. Onda se netko nakašlje, netko uzdahne. Netko se nasmije - vjerojatno Henry Norris. I upravo on progovori: ,,Kralj ima dijete rođeno u bračnoj vezi.”

Norfolk se okrene. Zajapuri se tamnim purpurnim mrljama. ,,Mary?” upita. ,,Taj rak koji govori?”

,,Odrast će.”

,,Sve čekamo”, javi se Suffolk. ,,Navršila je četrnaest, nije li tako?”

,,Njezino lice”, otpovrne Norfolk, ,,veličine je nokta na mome palcu.”

Vojvoda okupljenima pokazuje svoj prst. ,,Žena na engleskome tronu je pljuska u lice prirodi.”

,,Njezina baka bila je kastiljanska kraljica.”

,,Ne može voditi vojsku.”

,,Isabella je vodila.”

Vojvoda zbori: ,,Cromwelle, zašto si ovdje? Slušaš plemićke razgovore?”

,,Gospodaru, kad vičete, čuju vas i prosjaci po ulicama. Calaisa.”

Gardiner se okrene njemu - zainteresiran je. ,,Dakle, mislite da Mary može vladati?”

On slegne ramenima. ,,Ovisno o tomu tko je savjetuje. Ovisno o tomu za koga se uda.”

Norfolk: ,,Moramo djelovati brzo. Polovica europskih pravnika priprema piše za Katherine. Ovo poništenje. Ono poništenje. Treće poništenje s trećom inačicom teksta za koje prokletnici tvrde da postoji u Španjolskoj. Nije važno. Ovo je veće od papira.”

,,Zašto?” upita Suffolk. ,,Nećaka vam je breda?”

,,Ne! Još veća šteta. Da bar jest - morao bi učiniti nešto.”

,,Što?” upita Suffolk.

,,Ne znam. Zajamčiti razvod?”

Pomutnja, gunđanje, uzdah. Neki gledaju vojvodu, neki zure u vlastite cipele. Nema toga u sobi tko ne želi da Henry dobije ono za čim žudi. O tomu ovise njihovi životi i bogatstvo. On vidi put pred sobom; mučan put ravnicom, obzorje varljivo bistro, krajobraz ispresijecan jarcima, a sadašnji Tudor, s određenom količinom blata što kalja njegovu osobu i lik, upecan, bori se da dođe do svježeg zraka. I progovori: ,,Onaj dobri čovjek koji je kralja izvukao iz jarka, kako se zvao?”

Norfolk suho dometne: ,,Meštar Cromwell voli slušati o junačkim djelima onih niskoga roda.”

Pretpostavlja da nitko od njih ne zna. No, javi se Norris: ,,Znam. Zvao se Edmund Mody.”

Taj više mudi i palamudi, javi se Suffolk i urla od smijeha. Tupo zure njega.

Svi sveti; ili, kako to kaže Norfolk, stigao je studeni. Alice i Jo došle su porazgovarati s njim. Na ružičastoj, svilenoj vrpci vode Bellu – sadašnju Bellu. On podigne pogled; mogu li kako uslužiti vas dvije gospe?

Alice prozbori: ,,Gospodaru, prošlo je više od dvije godine otkako je umrla moja teta Elizabeth, vaša gospa supruga. Hoćete li pisati kardinalu zamoliti ga da od pape zatraži da je pusti iz čistilišta?”

On kaže: ,,I tvoju tetu Kat? I tvoje male rođakinje, moje kćeri?”

Djevojčice se međusobno pogledavaju. ,,Mislimo da one nisu ondje toliko dugo. Anne Cromwell ponosila se svojim poznavanjem brojeva i hvalisala se da uči grčki. Grace se oholila kosom i običavala tvrditi da ima krila što je laž. Mislimo da moraju još patiti. No, kardinal može pokušati.”

Tko ne pita, ne dobije, pomisli on.

Alice ga hrabri: ,,Toliko ste radili za kardinala da vas on neće odbiti. Iako kardinal nije više mio kralju, zacijelo je papi drag.”

,,Ja mislim”, javi se Jo, ,,da kardinal svakodnevno piše papi. Iako ne znam tko mu zašiva pisma. Čini mi se da bi mu kardinal mogao poslati kakav dar za njegovu tlaku. Nešto novca, mislim reći. Teta Mercy kaže da papa radi samo za gotovinu.”

,,Pođite sa mnom”, kaže. One se međusobno pogledaju. Potjera ih pred sobom. Bella trčkara na svojim nožicama. Jo joj otpusti povodac, no Bella se i dalje drži straga.

Mercy i starija Johane sjede zajedno. Šutnja ne priziva društvo. Mercy čita, mrmlja riječi sebi u bradu. Johane zuri u zid, vezivo je odložila u krilo. Mercy zabilježi gdje je stala. ,,Što je ovo; stižu poklisari?”

,,Reci joj”, kaže on. ,,Jo, reci majci što si me pitala.”

Jo brizne u plač. Alice progovori, izlaže njihov problem: ,,Želimo da teta Liz iziđe iz čistilišta.”

,,Što ste ih to učili?” pita on.

Johane slegne ramenima. ,,Mnogi odrasli vjeruju u to što vjeruju.”

,,Blagi Bože, što se zbiva pod ovim krovom? Djeca su uvjerena da papa može sići u podzemlje sa svežnjem ključeva. Richard, pak, odbija sakramente...”

,,Što?” Johane razjapi usta. ,,Što radi?”

Javi se Mercy: ,,Richard ima pravo. Kad je dobri Gospod rekao, ovo je moje tijelo, mislio je reći, ovo predstavlja moje tijelo. Nije ovlastio svećenike da se ponašaju kao opsjenari.”

,,Ali, rekao je, ovo jest. Nije rekao da je to poput moga tijela, rekao je, ovo jest. Može li Bog lagati? Ne. Bog je nesposoban za laž.”

,,Bog može što god hoće”, javi se Alice.

Johane se zagleda u nju. ,,Lijo prepredena.”

,,Da mi je mati živa, pljusnula bi te zbog tih riječi.”

,,Bez svađa”, umiješa se on. ,,Molim vas.” Austin Friars nalikuje svijetu u malome. Ovih nekoliko godina više je sličio bojišnici nego domaćinstvu; točnije, više je sličio taboru šatora gdje preživjeli beznadno gledaju svoje slomljene udove i iznevjerena očekivanja.Na njemu je povesti te okorjele ostatke vojske; ako ih ne zgromi sljedeća navala, on ih mora naučiti umijeće obrane na objema stranama, poučiti ih vjeri i radu, papi i novim rođacima, Katherine i Anne. Pogleda Mercy, a ta se smijulji. Pogleda Johane, rumenilo na njezinim obrazima. Odvrati pogled od Johane, odvrati se od misli koje nisu pretjerano teološke. Obrati se djeci: ,,Niste učinile ništa loše.” No na licima im je još strah, te ih uvjerava: ,,Jo, darovat ću ti nešto za šivanje kardinalovih pisama; Alice, darovat ću nešto i tebi, siguran sam da ne trebamo neki razlog. Darovat ću ti marmozete.”

Pogledavaju se. Jo je na kušnji. ,,Znate li gdje ćete ih pribaviti?”

,,Mislim da znam. Bio sam kod lorda kancelara, njegova supruga ima takvo stvorenje; sjedi joj na koljenu i sluša sve što govori.”

Javi se Alice: ,,Više nisu u modi.”

,,Ipak, hvala vam”, kaže Mercy.

,,Ipak, hvala vam”, ponovi Alice. ,,No, marmozeta nema više na dvoru otkako je tamo došla lady Anne. Ako želimo biti pomodne, onda moramo imati Belline štence.”

,,Sve u svoje vrijeme”, kaže on. ,,Možda.” Prostorija je prepuna neprimjetnih silnica, nekih njemu nerazumljivih. Podigne kujicu, strpa je od ruku i uputi se otkriti kako pribaviti još nešto novca bratu Georgeu Rochfordu. Posjedne Bellu na stol, da drijema među spisima. A ona cucla kraj vrpce i kriomice pokušava razvezati uzao oko vrata.

Dana 1. studenoga 1530. Harry Percy, mladi grof od Northumberlanda, dobije uhidbeni nalog za kardinala. Grof stiže u Cawood uhititi ga, četrdeset osam sati prije nego što stigne u York, na ustoličenje. Pod stražom odvode ga u dvorac Pontefract, zatim u Doncaster i naposljetku u Sheffield Park, dom grofa od Shrewsburyja. Ondje obolijeva, u Talbotovoj kući. Dana 26. studenoga dolazi glavni pozornik Towera u pratnji dvadeset četvorice oružnika,da ga otprati na jug. Odande kreće u leicestersku opatiju. Tri dana poslije, umire.

Kakva je Engleska bila prije Wolseyja? Malen, zabačen otok; siromašan i mrazan.

George Cavendish navraća u Austin Friars. Govori kroz plač. Ponekad otre suze i tada moralizira.No, većinom plače. ,,Nismo ni završili s večerom”, govori. ,,Gospodar je jeo desert kad je ušao mladi Harry Percy. Blatan od puta, u rukama ključevi koje je već oteo vrataru, a na stubištu je postavio stražare. Moj gospodar je ustao i rekao, Harry, da sam znao, pripremili bismo večeru i za vas. Nažalost, čini se da ribe više nema. Da se pomolim za čudo?

Prošaptao sam mu, gospodaru, ne hulite. Onda je Harry Percy prišao i rekao, gospodaru, uhićeni ste zbog veleizdaje.

Cavendish čeka. Čeka li da on bukne gnjevom? On sklapa prste, spaja ih kao u molitvi. I misli, to je sredila Anne; zacijelo si je priuštila moćan i tajan užitak - zakašnjela osveta za sebe, za bivšeg ljubavnika koga je kardinal jednom odbacio i istjerao s dvora. Pita: ,,I kako je izgledao Harry Percy?”

,,Drhtao je od glave do pete.”

,,A moj gospodar?”

,,Zatražio je da vidi nalog i njegove ovlasti. Percy mu je na to odvratio da se u ovlastima nalaze napuci koje ne smije vidjeti. U tom slučaju, rekao je moj gospodar, ako mi odbijate pokazati, neću se predati vama - eto, Harry, takvo vam je stanje stvari. Dođi, George, obratio mi se gospodar, pođimo u moje odaje, moramo se posavjetovati. Grofovi ljudi pratili su ga u stopu; stao sam na vrata i zapriječio im put. Moj gospodar kardinal ušao je u svoju sobu, obuzdao se i kad se okrenuo, rekao je: ,,Cavendishu, pogledaj mi lice - ne bojim se nikoga živoga.”

A on, Cromwell, udalji se samo da ne gleda koliko taj pati. Gleda zid, zidne obloge, nove lanene obloge, prelazi kažiprstom po šavovima. ,,Kad su ga izveli iz kuće, ispred su se okupili građani. Klečali su na putu i plakali. Molili Boga da se osveti Harryju Percyju.”

Bog se ne mora mučiti, pomisli on, za to ću se pobrinuti vlastoručno.

,,Jahali smo prema jugu. Vrijeme se kvarilo. Kad smo stigli u Doncaster, bilo je kasno. Na ulici su građani stajali rame uz rame, svi redom držali su svijeće. Mislili smo da će se razići, ali su cijelu noć prostajali na cesti. I kad su im svijeće izgorjele. Tada se, recimo, razdanilo.”

,,Vidjeti toliku svjetinu zacijelo mu je vratilo snagu.”

,,Da, no tad - prešutio sam, a trebao sam reći - tad nije jeo već tjedan dana.”

,,Zašto? Zašto je to radio?”

,,Neki tvrde da je namjerio uništiti sam sebe. Ja ne vjerujem; krštena duša... naručio sam mu pečene kruške sa začinima - jesam li dobro postupio?”

,,Je li jeo?”

,,Malo. Nakon toga je položio dlan na prsa. I rekao, ovdje je u meni nešto hladno, nešto hladno i tvrdo poput brusnog kamena. Tako je sve to otpočelo.” Cavendish ustaje. I on se uzšetao sobom. ,,Pozvao sam ljekarnika. Načinio je prah i onda sam mu naredio da ga razdijeli u tri čaše.Ja sam ispio jednu. On, ljekarnik, ispio je drugu. Meštre Cromwelle, nisam vjerovao nikomu. Moj gospodar uzeo je svoj prašak, bol je privremeno uminula i onda je rekao, gle, eto vjetra; nasmijali smo se i ja sam pomislio, sutra će biti bolje.”

,,Tada je stigao Kingston.”

,,Da. Kako smo našem gospodaru mogli reći da je po njega došao glavni pozornik Towera? Gospodar je sjeo na putni sanduk. I rekao, William Kingston? William Kingston? Ponavljao mu je ime.”

I sve to vrijeme breme u grudima, brusni kamen, čelik, nož što se brusi njegovoj utrobi.

,,Rekao sam mu, radosno to prihvatite, gospodaru moj. Stupit ćete pred kralja i osvjetlati ime. Kingston je rekao to isto, no moj je gospodar odvratio, šarene laži, znam što me čeka, kakva smrt mi se sprema. Te noći nismo spavali. Gospodar je iz crijeva izbacivao crnu krv. Sljedećeg jutra bio je preslab da ustane, tako da nismo mogli pojahati. Ipak, uzjahali smo. Tako smo stigli do Leicestera.”

,,Dani su bili kratki, svjetlo slabo. U ponedjeljak se probudio u osmu uru. Baš sam unosio dušice i stavljao ih na komodu. Rekao je; čija to sjena skakuće po zidu? Zatim je izviknuo vaše ime. Bog da mi prosti, rekao sam mu da dolazite. Rekao je, putovi su opasni. Rekao sam, znate vi Cromwella, ni vrag ga neće zaustaviti - ako kaže da dolazi, onda će stići ovamo.”

,,George, skrati priču, ne mogu to podnijeti.”

No George mora izgovoriti svoje; sljedećeg jutra u četiri sata, zdjela pileće juhe, kardinal ju je odbio pojesti. Nije li danas bezmesni dan? Naredio je

Ja se juha odnese. Bolovao je već osam dana, neprekidno praznio crijeva, krvario, trpio bolove i rekao, vjeruj mi, smrt će skončati sve to.

Bacite mi gospodara u nevolju, pronaći će izlaz; umijećem i lukavošću pronaći će spas, pronaći izlaz. Otrov? Ako je otrov, onda je od vlastite ruke.

Sljedećeg jutra oko osam izdahnuo je posljednji dah.Oko postelje šušte krunice; vani nemirno topkanje konja u konjušnici, zimski mjesečev srp obasjava londonsku cestu.

,,Umro je u snu?” Priželjkuje mu što manje patnje. George odvrati niječno; govorio je do samoga kraja. ,,Je li me još koji put spomenuo?”

Bilo što? Riječ?

Oprao sam ga, govori George, pripremio za ukop. ,,Ispod košulje od holandskog platna pronašao sam pojas od kostrijeti... žao mi je što vam to govorim, znam da ne

odobravate takvu praksu, no tako je bilo. Mislim da za tim nije posegao sve dok se nije našao s redovnicima u Richmondu.”

,,I što je bilo s pojasom od kostrijeti?”

,,Zadržali su ga leicesterski redovnici.”

,,Bože svemogući! To će mi platiti.”

,,Znate li da za njega nisu imali ništa bolje od običnog borovog sanduka?” Tek nakon što je to izgovorio, George Cavendish poklekne; tek u tom trenutku prokune i kaže, muke mi Kristove, čuo sam ih kako sklepavaju daske. Kad pomislim na onog firentinskog kipara, na njegovu grobnicu, na crni mramor, broncu, na anđele ponad njegove glave i pod nogama... Ipak, vidio sam ga odjevenog u nadbiskupsko ruho, rastvorio mu šaku i u nju položio štap, baš kao što sam mislio da ću ga gledati prilikom ustoličenja u Yorku. Samo dva dana. Prtljaga nam je bila spremna, bili smo spremni za put - tada je ušetao Harry Percy.”

,,Znaš, George,” govori on, ,,preklinjao sam ga; budite zadovoljni onim što ste spasili od pošasti, pođite u York, budite sretni što ste živi... Da je bilo tako, poživio bi još deset godina, siguran sam.”

,,Pozvali smo načelnika i gradske dužnosnike da ga pogledaju u lijesu, kako ne bi poletjele lažne glasine da je živ i da je prebjegao u Francusku. Neki su dobacivali primjedbe o njegovom niskom podrijetlu, Bože, kako žalim što se niste zatekli ondje...”

,,I ja također.”

,,Da su vidjeli vas,meštre Cromwelle, ne bi učinili tako - nitko se ne bi usudio. Kad se smračilo, održali smo bdijenje; oko sanduka gorjele su lojanice sve do četiri izjutra što je, kako znate, sat molitve. Onda smo odslušali misu. U šest smo ga položili u kriptu. Ostavili smo ga ondje.”

Šest ujutro, srijeda, blagdan svetog Andrije apostola. Ja, ponizni kardinal.Ostavili su ga ondje i odjahali na jug pronaći kralja u Hampton Courtu. A taj je Georgeu rekao: ,,Dao bih dvadeset tisuća funti samo da je kardinal još živ.”

,,Cavendishu, slušaj me,” govori on, ,,kad te pitaju što je kardinal govorio posljednjih dana, ne reci ništa.”

George podigne obrve.,,Tako je i bilo.Ni riječi.Ispitivao me kralj.I gospodar Norfolk.”

,,Ako Norfolku otkriješ išta, on će to izobličiti u izdaju.”

,,Ipak, on je glavni rizničar, isplatio mi je sve zakašnjele plaće. Bio mi je dužan devet mjeseci.”

,,George, koliko te je plaćao?”

,,Deset funti godišnje.”

,,Trebao si doći k meni.”

To su činjenice. To su brojke. Da gospodar podzemlja sutra bane u kraljevu ložnicu i ponudi vratiti mrtvoga, još svježeg iz groba, svježeg iz kripte,Lazarovo uskrsnuće za 20.000 funti - Henry Tudor morao bi se potruditi da ih prikupi. Norfolk kao glavni rizničar? Dobro - nije važno tko nosi naslov,tko zvecka ključevima praznih sanduka.

,,Znaš li,” kaže on, ,,da me kardinal pitao, što me običavao pitati, Thomase, što bi želio za novogodišnji dar, odgovarao sam mu, volio bih dobiti uvid u financijsko stanje nacije.”

Cavendish oklijeva; prozbori; zaustavi se; ponovno zbori: ,,Kralj mi je rekao neke stvari. U Hampton Courtu: 'Ako je dvoje odsutno, trojica i dalje mogu vijećati.'“

,,Mislim da je riječ o poslovici.”

,,I rekao je: 'Da mislim da moj šešir zna što mislim, bacio bih ga u vatru.'“

,,Mislim da je i to poslovica.”

,,Želi reći da zasad neće nikoga uzeti za savjetnika; niti mog gospodara Norfolka, ni Stephena Gardinera, nikoga - nikoga njemu bliskoga kao što mu je blizak bio kardinal.”

On kimne. To mu zvuči kao razumno tumačenje.

Cavendish djeluje bolesno. To je zbog napora dugih, besanih noći, od bdijenja nad lijesom. Razbija glavu raznim novčanim iznosima kojima je cardinal raspolagao na putu, i koji su nestali nakon njegove smrti. Razbija glavu kako svoju imovinu iz Yorkshirea prebaciti doma; Norfolk mu je navodno obećao kola i putne troškove. On, Cromwell, govori o tome, istovremeno razmišlja o kralju; ne primjećuje da George prste, jedan po jedan, čvrsto stišće u pest. Na njegovu dlanu Mary Boleyn ocrtala je određeno obličje - misli; Henry, na dlanu držim tvoje srce.

Nakon što Cavendish ode, on otvori tajni pretinac i vadi paketić što mu ga je kardinal predao onoga dana kad se zaputio na sjever. Razmotava nit što ga veže. Nit se rasteže, petlja, on radi strpljivo;prije nego što je očekivao, na dlan mu se iskotrlja prsten s tirkizom, hladan kao da je stigao; groba. On zamišlja kardinalove ruke dugih prstiju, bijele, bez ožiljaka, ruke koje su tolike godina postojano držale kormilo broda države; no prsten mu pristaje kao da je načinjen upravo za njega.

Kardinalovo skrletno ruho leži spremljeno i prazno. Ne smije ga se baciti. Razrezat će ga i pretvoriti u drugu odjeću. Tko zna gdje će s godinama završiti? Pogled može privući grimizni jastuk ili mrlja crvenoga na vojničkome stijegu. Nazrijet će ga se na unutarnjoj strani muškoga rukava ili će bljesnuti na kurvinom prsluku.

Neki drugi čovjek otići će u Leicester, vidjeti gdje je umro i razgovarati s opatom. Neki drugi čovjek možda bi se mučio da to zamisli, on s tim nema teškoća. Crvenilo potke u sagu, bljesak crvendaćevih ili zebinih grudi,crvenilo voštanoga

pečata ili srca ruže; usađeno u njegov krajobraz, utisnuto u njegovo unutarnje oko i, uhvaćen u odsjaju rubina, u boji krvi, kardinal je živ, on govori. Pogledaj me u lice - ne bojim se nikoga živoga.

U velikoj dvorani Hampton Courta izvode interludij naslovljen 'Kardinalov silazak u pakao'. To ga vrati godinu dana unatrag, u Gray's Inn. Pod nadzorom dužnosnika kraljevoga domaćinstva, tesari su bjesomučno i za plaćene prekovremene sate podizali okvire na koje se vješalo platna oslikana prizorima muka. U dnu dvorane, kulise oslikane samo plamenim jezicima.

Predstava teče ovako - golemu grimiznu pojavu koja urla izvalivši se na leđa, po pozornici vuku glumci preodjeveni u vragove. Četiri vraga, jedan za svaki mrtvačev ud. Vragovi nose maske. Nose trozupce kojima bodu kardinala, a taj se trza, izvija i preklinje. On se ponadao da je kardinal umro bezbolno, no Cavendish je rekao da nije bilo tako. Umro je svjestan, govoreći o kralju. Trgnuo se iz sna i rekao, čija je to sjena na zidu?

Vojvoda od Norfolka šeće se dvoranom i cereka se: ,,Dobro je, a? Dovoljno dobro da se načini otisak! Bogatiživoga, upravo ću tako i učiniti! Dat ću da naslikaju prizor tako da ga mogu ponijeti doma, i za Božić ga možemo igrati ponovno.”

Anne sjedi, smije se, pokazuje prstom, plješće. Nikad je dotad nije vidio takvu; blistavu, sjajnu. Henry skamenjen sjedi uz nju. Ponekad se nasmije, na što on pomisli: kad bih mu prišao bliže, zacijelo bih mu vidio strah u očima. Kardinal se kotrlja po podu, nogama udara demone koji ga kinje u svojim crnim, vunastim kostimima, vičući: ,,Dođi, Wolsey, s tobom ćemo u pakao, gdje te naš gospodar Belzebub očekuje na večeri.”

Na to grimizna hrpa podigne glavu i upita. ,,Kakva vina toči?”, a on se zamalo zaboravi i nasmije se. ,,Neću nikakva engleska vina”, izjavljuje mrtvac. ,,Neću onu mačju pišaku koju služi moj gospodar Norfolk.”

Anne kriješti od smijeha; pokazuje prstom; pokazuje ujaka; buka se, s dimom iz ognjišta, uzdiže visoko, sve do krovnih greda; smijeh, pjesma sa stolova, urlanje debelog prelata. Ne, uvjeravaju ga, vrag je Francuz – začuje se vika, zvižduci, provali pjesma. Vragovi kardinalu prebace omču preko glave. Vuku ga na noge, on se opire. Udarci nisu svi redom hinjeni, i on čuje kako jauču, kako ostaju bez daha. No, tamo su četvorica krvnika i samo jedna golema, grimizna vreća ništavila, koja se davi, koja grebe, a dvor dovikuje: ,,Puštajte ga! Puštajte ga živoga!”

Glumci dižu ruke; odskoče i puštaju da padne. Kad se zadihan skotrlja na tlo, oni u njega zabiju trozupce i njima čupaju dugačku, skrletnu, vunenu utrobu.

Kardinal glasno bogohuli. Ispušta vjetrove, a iz kutova dvorane provali vatromet. On krajičkom oka spazi ženu koja bježi, dlanom prekrivajući usta; no ujak Norfolk kruži uokolo i upozorava: ,,Gledaj! Iščupali mu crijeva, baš kao što bi učinio krvnik! Platio bih da to vidim!”

Netko poviče: ,,Sram neka te bude, Thomase Howarde, ti bi i dušu prodao samo da dočekaš Wolseyjevu propast.” Glave se okreću, on sam okrene glavu, no nitko ne zna tko se to javio; on pomišlja da bi to mogao biti, bi li mogao biti Thomas Wyatt? Vrazi-plemići otresli su prašinu sa sebe i došli do daha. Poviču: ,,Sad!”, poskoče, i vuku kardinala u pakao, smješten, po svemu sudeći, iza paravana u dnu dvorane.

On pođe za njima iza pozornice. Paževi trče glumcima noseći lanene ubruse, no sotonska silina baca ih u stranu. Najmanje jedno dijete zaradi lakat u oko i na noge si ispusti lavor vrele vode. On gleda kako vrazi trgaju maske, bacaju ih u kut, kunu; promatra kako se s mukom izvlače iz pletenih vražjih kostima. Okreću se jedni drugima, smiju se, i svlače ih međusobno preko glave. ,,Kao Nesova košulja”, dobaci George Boleyn dok ga Norris oslobađa ruha.

George zabaci glavu da popravi kosu; bijela koža buknula mu je od dodira grube vune. George i Norris su vrazi koji su kardinala vukli za ruke. Vrazi na nogama još se muče, pokušavajući se izvući iz odora koje ih stežu. To su dječak imenom Francis Weston, i William Brereton – jednako kao i Norris dovoljno stat da ne čini takve gluposti. Potpuno su obuzeti sobom - psuju, smiju se, glasno traže čiste ubruse - niti ne primjećuju da ih netko motri, niti mare za to. Prskaju se vodom, prskaju se međusobno, brišu znoj, trgaju paževima košulje iz ruku, navlače ih preko glava. I dalje u nazucima s rascijepljenim papcima, odlaze van, na poklon.

U središtu sad opustjeloga prostora kardinal leži nepomičan, od pogleda iz dvorane zakriven paravanima; možda spava.

On priđe skrletnom humku. Zastane.Pogleda nadolje. Čeka. Glumac otvara oko ,,Ovo je zasigurno pakao”, kaže.,,Ovo je zasigurno pakao budući da sam ugledao Talijana.”

Mrtvac skida krinku. Sexton, luda; meštar Patch. Meštar Patch koji je, još lani, tulio poput ranjene zvijeri kad su ga odlučili odvojiti od gospodara.

Patch pruži ruku da mu netko pomogne pridići se, on je ne prima. Čovjek se s mukom pridiže sam, psuje. Počne skidati grimiz, vuče, razdire tkaninu. On, Cromwell, stoji prekriženih ruku, ruku kojom piše kriomice je stisnuo u pest. Luda svlači podstavu, debele, vunene jastuke. Tijelo mu je koščato, ispijeno, prsa prekrivena grubim dlakama. Progovara: ,,Talijanu, zašto si došao u moju domovinu? Zašto nisi ostao u svojoj?”

Sexton je luda, nije budala. Jako dobro znade da on nije Talijan.

,,Trebao si ostati ondje”, govori Patch, svojim londonskim naglaskom. ,,Dosad bi već imao svoj obzidani grad. I katedralu. Imao bi svog kardinala od marcipana za desert poslije večere. I sve bi to držao godinu-dvije, dok veći divljak ne bi došao i svrgnuo te, nije li tako?”

On podigne kostim što ga je Patch bacio. Jeftin, vatrenocrveni skrlet što brzo gubi boju, obojen bojom od brazilskoga drva; smrdi na znoj neznanca. ,,Kako si mogao glumiti tu ulogu?”

,,Glumim za što me plaćaju. A vi?” Smije se, pištavo, lajavo, što prodaje pod ludost. ,,Nikakvo čudo što vam je raspoloženje toliko gorko ovih dana. Nitko vas ne plaća? Meštar Cremuel, umirovljeni plaćenik.”

,,Nisam baš toliko umirovljen. Mogu te srediti.”

,,Onim bodežom što ste ga držali tamo gdje vam je nekoć bio struk.” Patch odskoči, izmakne se. On, Cromwell, nasloni se na zid; promatra ga. Začuje dijete kako plače, negdje podalje; možda je to onaj dječak koji je dobio po oku, sad je dobio i šamar zato što je prosuo vodu, ili samo zato što plače. Takvo je bilo djetinjstvo - prvo te kazne, onda te ponovno kazne zato što se buniš. Tako se čovjek nauči ne buniti - to je težak nauk, no nikad se ne zaboravlja.

Patch iskušava razne poze, skaredne kretnje;kao da priprema neku novu predstavu. I kaže: ,,Tome, znam u kojem si se jarku okotio, sasvim nedaleko od onog mojega.” Okrene se prema dvorani gdje kralj koga ne vide, s druge strane paravana koji ih dijeli, vjerojatno nastavlja ugodno provoditi svoj dan. Patch stane u raskorak, isplazi jezik. ,,Luda je rekla u srcu, nema pape.” On okrene glavu, naceri se. ,,Meštre Cromwelle, vratite se za deset godina i onda mi recite tko je zapravo luda.”

,,Patch, tratiš svoje šale na mene. Trošiš zalihe.”

,,Luda može reći bilo što.”

,,Ne gdje vladaju moji zakoni.”

,,A gdje bi to bilo? Čak ni u dvorištu gdje su vas krstili u lokvi. Ako toliko poživite, potražite me na dan, za deset godina.”

,,Preplašio bi se da sam mrtav.”

,,Tada ću mirno stati i dopustiti vam da me oborite.”

,,Mogao bih ti sad razbiti lubanju o zid. Nikome ne bi nedostajao.”

,,Istina”, složi se meštar Sexton. ,,Izjutra bi me iznijeli i bacili na gnojište. to je jedna luda? U Engleskoj ih ima na pretek.”

Inenadi ga što zatekne još danje svjetlo; vjerovao je da je već duboka noć. Wolsey se zadržao u tim dvorima; on ih je podigao. Skreni za koji god ugao i pomislit ćeš da si mi spazio gospodara; sa svitkom nacrta u rukama, kako se raduje gledajući šezdeset turskih ćilima, kako se nada da će ugostiti i zabaviti najbolje mletačke proizvođače zrcala - ,,Dakle, Thomase, pismu dodaj nešto mletačkih nježnosti, neke zakučaste fraze koje će, na tamošnjem dijalektu, na najtankoćutniji mogući način, navesti na zaključak da plaćam najbolju cijenu.”

I još će pridodati kako Englezi rado dočekuju strance, i da je engleska klima blaga. Da zlaćane ptice pjevaju na zlatnim granama, da zlatni kralj sjedi na brdašcu zlatnika i pjeva pjesme koje je osobno skladao.

Kad stigne kući u Austin Friars, uđe u prostor koji mu djeluje strano i prazno. Dugo se vraćao iz Hampton Courta, kasno je. Pogleda mjesto na zidu gdje stoje raskriljene kardinalove ruke; skrletni šešir, na njegov zahtjev, nedavno retuširan. ,,Sad ih možete preličiti”, kaže on.

,,Gospodine, što da naslikamo?”

,,Ostavite prazno.”

,,Možda bismo mogli naslikati kakvu zgodnu alegoriju?”

,,Siguran sam.” Okrene se i pođe. ,,Ostavite prazno.”

III.

Mrtvi se žale na ukop

O Božiću, 1530.

POSLIJE PONOĆI ZAČUJE SE kucanje po glavnim vratima. Njegov stražar probudi ukućane, a kad siđe - s bijesnim izrazom lica i potpuno odjeven - zatekne ondje Johane, raspuštene kose, s pitanjem: ,,Što se tu zbiva?” Richard, Rafe i ljudi iz kuće maknu je u stranu; u predvorju Austin Friarsa stoji William Brereton, onaj iz kraljeve ložnice, u pratnji oružnika. Došli su me uhititi, pomisli on. Priđe Breretonu: ,,Dobar ti Božić, Williame. Jesi li uranio ili kasniš?”

Pojave se Alice i Jo. On pomisli na onu noć kad je umrla Liz, kad su mu kćeri, izgubljene i zapanjene stajale u noćnim košuljama i čekale ga da se vrati doma. Jo zaplače. Pojavi se Mercy i odvede djevojčice. U prizemlje se spusti Gregory, odjeven za izlazak. ,,Ovdje sam, ako me trebaš”, sramežljivo izjavi.

,,Kralj je u Greenwichu”, kaže Brereton. ,,Traži te odmah.” Nestrpljenje pokazuje na one uobičajene načine; udara rukavicom o dlan i lupka nogom.

,,Vratite se u postelje”, obrati se on ukućanima. ,,Kralj me ne bi pozvao u Greenwich da me želi uhititi - to se tako ne radi.” No i sam jedva zna što se zbiva - okrene se Breretonu. ,,Zašto me zove?”

Breretonov pogled luta uokolo; gleda kako to žive ovi ljudi.

,,Uistinu te ne mogu prosvijetliti.”

On pogleda Richarda i postane mu jasno koliko taj želi toga gospodičića raspaliti preko labrnje. Takav sam i sam nekoć bio, pomišlja. No sad sam vedar kao majsko jutro. Izlaze: Richard, Rafe, on, njegov sin, u tamu i oštri mraz.

Vani ih čeka skupina lučonoša. Na najbližim stubama čeka ih barkasa. Do palače Placentia toliko je daleko, Temza je toliko crna, da se čini kao da bi mogli ploviti i rijekom Stiks. Dječaci sjede sučelice njemu, skutrili se, ne razgovaraju, izgledaju kao jedan sklepani rođak - iako mu, Rafe, naravno, nije nikakav rod. Postajem poput doktora Cranmera, pomišlja - među rodbinom su mi Tamworthovi iz Lincolnshirea, zatim Cliftonovi iz Cliftona, kao i obitelj Molyneux za koju ste zacijelo čuli, jeste li čuli? Osvrne se prema stubama, no one se čine mutnima i dalekima; kako vjerojatno i jest, misli.

Što mu je činiti? Bi li trebao povesti kakav razgovor s Breretonom?Obiteljski posjedi leže u Staffordshireu, u Cheshireu, na velškoj granici. Sir Randal preminuo je ove godine, a sin mu se dočepao pozamašnog nasljeđa - u krunskim zakladama najmanje tisuću godišnje, i još tri stotine godišnje od tamošnjih samostana... Sve to on zbraja u glavi. Nikad nije prerano naslijediti; čovjek je njegovih godina, ili gotovo toliko star. Njegov otac Walter dobro bi se našao s Breretonovima, tom svadljivom ruljom, tim remetiteljima mira.Prisjeća se procesa protiv njih, vodio se u Zvjezdanoj dvorani, prošlo je nekih petnaestak godina... što mu se učini pomalo nezgodnom temom. Doduše, Brereton kao da ni ne traži nikakvu temu.

Svako putovanje skonča; ovo završi na nekom molu, nekom maglom prekrivenom doku gdje ih dočekuju zublje. Odmah moraju kralju, duboko u njegovu palaču, sve do privatnih odaja. Čeka ih Harry Norris; tko bi drugi? ,,Kako mu je sad?” pita Brereton. Norris zakoluta očima.

,,Dakle, meštre Cromwelle,”zbori on, ,,susrećemo se u najčudnijim okolnostima. Jesu li vam ovo sinovi?” Smiješi se, promatra im lica. ,,Ne, čito nisu. Osim ako nisu od raznih majki.”

On ih poimence predstavlja: meštar Rafe Sadler, meštar Richard Cromwell, meštar Gregory Cromwell. Na sinovljevu licu spazi tračak zlovolje i objašnjava: ,,Ovo mi je nećak. Ovo mi je sin.”

,,Ući je samo vama”, kaže Norris. ,,Pođite, on čeka.” Preko ramena dobaci: ,,Kralj se pribojava da će se prehladiti. Hoćete li potražiti njegov kestenjasti ogrtač, onaj sa samurovinom?”

Brereton odvrati nešto nerazumljivo.Tužan posao - mora oprašivati krzna, a mogao bi biti u Chesteru, buditi narod, bubnjati u doboš oko gradskih zidina.

Prostorija je prostrana, s velikim izrezbarenim krevetom; on pogledom prelazi po njemu. U svjetlu svijeća, zavjese oko kreveta crne su poput crnila. Krevet je prazan. Henry sjedi na plišanom tabureu. Naizgled je sam, no u sobi se osjeća suh miris, toplina cimeta, koja ga natjera na pomisao da je kardinal zasigurno među sjenama, da drži naranču nabodenu začinima kakvu je vječno nosio kad bi se našao među svjetinom.Mrtvi nesumnjivo žele rastjerati miris živih; no, na drugom kraju sobe ne stoji kardinalov zasjenjeni obris, nego blijedi, lebdeći oval, lice Thomasa Cranmera.

Dok ulazi, kralj okrene glavu prema njemu. ,,Cromwelle, mrtvi me brat posjetio u snu.”

On ne odgovara. Postoji li ikakav smislen odgovor na to? Promatra kralja. Ne osjeća ni najmanji poriv da se nasmije. Kralj govori: ,,Tijekom dvanaest dana - između Božića i Bogojavljenja, Bog mrtvima dopušta da kroče među nama. To je općepoznato.”

On blago upita: ,,Kako je izgledao vaš brat?”

,,Izgledao je onako kakvoga ga pamtim... no, bio je blijed, strašno mršav. Oko njega bijela vatra, sjaj. No, znaš, Arthur bi sad imao četrdeset pet godina. Meštre Cromwelle, nisi li ti istih godina?”

,,Otprilike”, odvraća on.

,,Dobro pogađam godine. Pitam se kako bi Arthur izgledao da je poživio. Vjerojatno kao moj otac. A ja nalikujem djedu.”

On pomisli da će ga kralj upitati, na koga si se ti uvrgao? Pitanje izostaje - već se ustanovilo da on predaka nema.

,,Umro je u Ludlowu. Zimi. Neprohodne ceste. Lijes su mu morali prevesti volovskom zapregom. Engleski kraljević u volovskim kolima. Ne mogu se složiti da je to bio dobar posao.”

U tom času ulazi Brereton, nosi kestenjasti baršun, obrubljen samurovinom. Henry ustaje, zbaci jedan sloj baršuna, navlači drugi, bogatiji, deblji. Samurovina mu se prostre po šakama kao da je kakav kralj-čudovište kojemu raste krzno. ,,Pokopali su ga u Worchesteru”, kaže. ,,Što me muči. Nikad ga nisam vidio mrtvoga.”

Iz sjena javi se doktor Cranmer: ,,Mrtvi se ne dolaze tužiti na ukop. Takvim pitanjima bave se živi.”

Kralj se čvrsto zamota u ogrtač. ,,Nikad mu nisam vidio lice, sve do sada u snu. I tijelo, bijelo, blistavo.”

,,Nije tu riječ o tijelu”, javlja se Cranmer. ,,To je slika stvorena u umu Vašeg Veličanstva. Takve su slike quasi corpora, nalik tjelesnome. Čitajte Augustina.”

Kralj ne djeluje previše voljan zatražiti knjigu. ,,U mome snu stajao je i promatrao me. Izgledao je tužan, neopisivo tužan. Kao da je govorio da sam zasjeo na njegovo mjesto. Kao da je govorio, preoteo si mi kraljevstvo, iskoristio moju ženu. Vratio se da me posrami.”

Cranmer, blago nestrpljiv, govori: ,,Božja je volja što je brat Vašega Veličanstva preminuo prije nego što je zavladao. Ako je riječ o vašem navodnome braku, svi mi znamo i vjerujemo da je potpuno protivan Svetome pismu. Znamo da čovjek u Rimu nema moć odrješenja od zakona Božjeg. Svi se slažemo da je bila riječ o grijehu, no Bog ima mnogo milosrđa.”

,,Ne za mene”, odvraća Henry. ,,Kad stanem na Sud, brat će govoriti protiv mene. Vratio se da me posrami i to moram otrpjeti.” Ta ga pomisao utjera u gnjev. ,,Ja, ja sam.”

Cranmer zausti nešto - on ga pogleda, neprimjetno odmahne glavom. ,,Je li vam se vaš brat Arthur obratio u snu?”

,,Nije.”

,,Je li načinio ikakav znak?”

,,Nije.”

,,Zašto bismo onda vjerovali da Vašem Veličanstvu želi išta osim dobroga? Meni se čini da ste mu na licu pročitali nešto čega zapravo i nije bilo – što je česta pogreška kad su u pitanju mrtvi. Počujte me.” Spusti dlan na kraljevu osobu, na rukav od kestenjastog baršuna, na njegovu ruku, i stisne je dovoljno snažno da ga se osjeti. ,,Znate pravničku izreku: Le mort saisit le vif? Mrtvi grabe žive? Princ umire, no njegova moć prenosi se u trenutku smrti; nema prekida, nema interregnuma. Ako vas je već posjetio brat, onda ne zato da vas posrami, nego da vas podsjeti da posjedujete moći nad živima kao i nad mrtvima. To vam je znamen da preispitate vlastito kraljevanje. I prijeđete na djela.”

Cranmer se ponovno sprema zaustiti. On ga ponovno prekine. ,,Znate li što piše na Arthurovu grobu?”

,,Rex quondam rexque futurus. Bivši kralj je budući kralj.”

,,Vaš se otac pobrinuo da tako bude. Princ koji je potekao iz Walesa održao je riječ danu precima. Vratio se iz doživotnog progonstva i zatražio povrat drevnih prava. No, nije dovoljno zatražiti zemlju; valja je i zadržati. Mora je se držati i osigurati tijekom svakog naraštaja. Ako vam se čini da vam brat govori da ste zasjeli na njegovo mjesto, time misli reći da ste postali kralj koji bi postao on.On sam ne može ispuniti proročanstvo, stoga to zaviješta vama. Njemu pripada obećanje, vama pripada ostvarenje.”

Kralj skrene pogled na doktora Cranmera koji ukočeno prozbori:

,,Ne vidim ništa protivno tomu. No i dalje savjetujem da se ne podliježe

snovima.”

,,Samo malo,” javi se on, ,,snovi kraljeva nisu isti kao i snovi običnih ljudi.”

,,Možda ste u pravu.”

,,No, zašto baš sad?” upita Henry, prilično suvislo. ,,Zašto se vraća sada? Kraljujem već dvadeset godina.”

Odupre se iskušenju da izvali; zato što ste navršili četrdesetu i zato što vam želi poručiti da konačno odrastete. Koliko ste puta odigrali legendu o Arthuru - koliko maski, koliko slavlja, koliko glumačkih družina s papirnatim štitovima i drvenim mačevima? ,,Zato što je ovo odsutan čas”, kaže on. ,,Zato što je kucnuo čas da

postanete vladar kakav biste trebali biti, da budete jedini i vrhovni glavar vlastitoga kraljevstva. Upitajte lady- Anne. Neka vam ona kaže. Reći će isto.”

,,Govori baš tako”, priznaje kralj. ,,Tvrdi da se više ne bismo smjeli klanjati Rimu.”

,,Ako vam se u snu ukaže i otac, shvatite to jednako kao i ovo. Došao vam je osnažiti ruku. Nijedan otac ne želi vidjeti sina manje moćnoga od sebe.”

Henry se lagano osmjehne. Izgleda kao da se izvlači iz sna, iz noći, iz noći skrivenih užasa, između crva i ličinki, izvlači se i proteže. Ustaje. Lice mu blista. Vatra mu obasjava odjeću, u dubokim naborima titraju smeđa i oker, boje zemlje, boje gline. ,,Dobro”, kaže. ,,Shvaćam. Sad shvaćam sve. Znao sam koga trebam pozvati. Uvijek znam.” Okrene se i progovori u tamu. ,,Harry Norris? Koliko je sati? Je li četiri? Neka mi se kapelan spremi za misu.”

,,Mogao bih vam ja održati misu”, predloži doktor Cranmer, no Henry odvrati: ,,Ne, umorni ste. Gospodo, izvukao sam vas iz vaših postelja.”

Tako lako, bez rasprave. Ostaju tako, odbijeni. Prolaze pokraj stražara. Hodaju šutke, vraćaju se svojima, kraljev čovjek Brereton prati ih kao sjena. Naposljetku, doktor Cranmer progovori: ,,Čist posao.”

On se okrene. Poželi se nasmijati, ali se ne usuđuje.

,,Sjajan detalj - Ako vam se u snu ukaže i otac...' Čini mi se da se nerado prečesto budite u sitne sate.”

,,Kuću su mi digli na noge.”

Doktor izgleda sućutno - kao da je izvalio nešto skaredno. ,,Naravno”, promrmlja. ,,Budući da nisam oženjen, ne razmišljam o tim stvarima.”

,,Ni ja nisam oženjen.”

,,Niste. Zaboravio sam.”

,,Imate primjedbe na to što sam rekao?”

,,Savršeno u svakom pogledu. Kao da ste sve unaprijed smislili.”

,,Kako bih mogao?”

,,Točno. Vi ste čovjek žive mašte. Ipak... što se tiče Svetoga pisma, znate...”

,,Što se Svetoga pisma tiče, to se broji u dobra noćna djela.”

,,Ipak, pitam se”, govori Cranmer,gotovo za sebe. ,,Pitam se što vi mislite što je Sveto pismo.Smatrate li ga knjigom praznih stranica po kojima Thomas Cromwell ispisuje svoje želje?”

On stane. Uhvati drugoga za ruku i kaže: ,,Doktore Cranmeru, pogledajte me. Vjerujte mi. Iskren sam. Ne mogu si pomoći ako mi je Bog podario lice grešnika. Time je zacijelo mislio nešto postići.”

,,Složio bih se.” Cranmer se osmjehne. ,,Podario vam je vaše lice namjerivši njime zbuniti naše neprijatelje. I ta vaša ruka koja grabi u pravoj prilici - kad ste zgrabili kralja, protrnuo sam. Henry je to osjetio.” Kima. ,,Osoba ste obdarena velikom snagom volje.”

Klerici smiju govoriti o čovjekovu značaju. Izricati pravorijek; ovaj zvuči povoljno iako mu doktor,kao i bilo koja gatara, nije rekao ništa nova. ,,Dođite,” kaže Cranmer, ,,vaši dječaci jedva čekaju vidjeti da ste živi i zdravi.”

Rafe, Gregory, Richard; roje se oko njega - što se zbilo? ,,Kralj je usnuo san.”

,,San?” Rafe se skameni. ,,Izvukao nas je iz postelja zbog sna.”

,,Vjerujte mi,” javi se Brereton, ,,on ljude iz postelja izvlači i zbog manjih stvari.”

,,Doktor Cranmer i ja slažemo se da snovi kraljeva nisu poput snova običnih ljudi.”

Gregory upita: ,,Ružan san?”

,,U početku. Smatrao ga je takvim. Sad više nije.”

Gledaju ga, ne shvaćaju - Gregory shvati. ,,Kad sam bio mali, sanjao sam demone. Mislio sam da su mi ispod kreveta, no rekli ste da to ne može biti, da demona nema na našoj obali rijeke jer da ih straža ne pušta preko Londonskoga mosta.”

,,Dakle, plašiš se”, javi se Richard, ,,kad prelaziš rijeku do Southwarka?“

Gregory odvrati: ,,Southwark? Što je to Southwark?”

,,Znaš li,” javi se Rafe učiteljskim tonom, ,,da ima trenutaka kad u Gregoryju nazirem nekakvu iskru. Ni u kom slučaju luč; samo iskru.”

,,Ti se rugaš! S takvom bradom!”

,,To je brada?” upita Richard. ,,Tih nekoliko riđih čekinja? Mislio sam da se brici omaknulo.”

Grle se, ludi od olakšanja. Gregory: ,,Pomislili smo da ga je kralj bacio u tamnicu.”

Cranmer snošljivo kima; zabavlja se. ,,Vaša vas djeca vole.”

Richard kaže: ,,Ne možemo bez vode.”

Još mnogo sati do svitanja. Isto je kao i ono mračno jutro kad je umro kardinal. U zraku miriši na snijeg.

,,Pretpostavljam da će nas ponovno pozvati”, zbori Cranmer. ,,Nakon što razmisli o tome što ste mu rekli i, možemo tako reći, krene kamo ga povedu vlastite misli.”

,,Unatoč tomu, moram do grada, pokazati se ondje.” Preodjenuti se, misli,i čekati što slijedi. Breretonu kaže: ,,Williame, znate gdje ćete me naći.”

Kimne i pođe. ,,Doktore Cranmeru, gospi poručite da smo za nju odradili uspješnu noćnu smjenu.” Zagrli sina oko ramena i prošapće: ,,Gregory, što se tiče onih priča o Merlinu koje si čitao - dodat ćemo još poneku.”

Gregory odvrati: ,,O, nisam došao do svršetka. Izišlo je sunce.”

Kasnije istoga dana ulazi u drvom obloženu sobu u Greenwichu. Posljednji je dan ljeta 1530. Svlači rukavice; janjeća koža namirisana ambrom. Prstima desne ruke dodiruje tirkizni prsten, namješta ga.

,,Vijeće čeka”, kaže kralj. On se smije, kao nekom osobnom trijumfu. ,,Pođite im se pridružiti. Njima ćete položiti prisegu.”

Uz kralja je doktor Cranmer; neobično blijed, neobično tih. Doktor mu kimne na pozdrav; a onda,iznenada, lice mu preplavi osmijeh i osvijetli cijelo to poslijepodne.

Sljedećih sat vremena vlada atmosfera improvizacije. Kralj odbija čekati i pitanje je koje je savjetnike moguće pronaći u kratkome roku. Vojvode su u njihovim vojvodstvima, svetkuju Božić. S nama je stari Warham, nadbiskup od Canterburyja. Petnaest je godina prošlo otkako ga je Wolsey svrgnuo s položaja lorda kancelara ili, kako je to kardinal uvijek običavao govoriti, oslobodio ga svjetovnih dužnosti i tako mu omogućio da, u posljednjim godinama, prigrli život u molitvi. ,,Dakle, Cromwelle”, kaže on. ,,Vi, pa savjetnik! U što se svijet prometnuo!” Lice mu je naborano, oči mu oči mrtve ribe. Ruke mu blago drhte dok vadi Bibliju.

S nama je i Thomas Boleyn, earl od Wiltshirea, lord čuvar pečata. Eto i lorda kancelara, zlovoljno pomišlja on, zašto se More nikad nije u stanju propisno obrijati? Zar ne može odvojiti malo vremena, skratiti vrijeme bičevanja? Dok More ulazi u svjetlo, on primjećuje da je neuredniji nego inače, da mu je lice upalo, da su mu pod očima tamnoljubičasti podočnjaci.

,,Što vas je snašlo?”

,,Niste čuli. Umro mi je otac.”

,,Taj dobri starac”, kaže on. ,,U pravnim krugovima nedostajat će nam njegov mudar savjet.”

I njegove dosadne priče. Mislim da baš i neće.

,,Umro mi je na rukama.” More zaplače; točnije rečeno, kao da se stišće u sebe dok mu cijelo tijelo lije suze. I kaže, otac mi je bio svjetlo moga života. Mi nismo ti veliki ljudi, tek smo sjene onoga što su bili oni. Zamolite svoje da se u Austin Friarsu pomole za njega. ,,Thomase, čudno je, no kako je preminuo, osjećam godine. Kao da sam do prije nekoliko dana bio tek dječak. No, Bog je pucnuo prstima i sad vidim da su mi najbolje godine prošle.”

,,Znate, nakon što je umrla Elizabeth, moja supruga...” I nakon toga, želi reći, moje kćeri, moja sestra, moje kućanstvo desetkovano, moji ljudi koji nikad neće svući korotu, sad je nestao i moj kardinal... No, neće priznati, ni za trenutak, da mu

je tuga izmoždila snagu volje. Novog oca nemoguće je pribaviti, on to ne bi ni želio; a što se žena tiče, kod Thomasa Morea one idu dvije za peni. ,,Možda sad ne vjerujete, ali ćete se probuditi. Za svijet i sve što u njemu morate učiniti.”

,,Znam da ste i vi pretrpjeli gubitke. Eto ti ga na.” Lord kancelar šmrcne, uzdahne, odmahne glavom. ,,Idemo obaviti ono neophodno.”

Sam More počinje čitati tekst prisege.On prisegne da će vjerno savjetovati, da će mu govor biti jednostavan, ponašanje povjerljivo, odanost iskrena. Stiže do mudrih i povjerljivih savjeta kadli se vrata širom otvore i uleti Gardiner, nalik gavranu koji je spazio ovčju crkotinu. ,,Mislim da ne možete nastaviti bez glavnog tajnika”, izjavi, a Warham blago upita, blaženoga mu raspela, zar ćemo ga morati zaprisegnuti iz početka?

Thomas Boleyn češe bradu. Pogled mu padne na kardinalov prsten i izraz lica mu iz šoka prijeđe u podrugljivost. ,,Ako ne poznajete proceduru,” prozbori, ,,nekako mislim da Thomas Cromwell zna ponešto o njoj. Dajte mu godinu-dvije i svi ćemo postati suvišni.”

,,Siguran sam da to neću doživjeti”, dometne Warham. ,,Lorde kancelaru, možemo li nastaviti? O, vi jadniče. Ponovno suze. Iskreno vas žalim. No, smrt dolazi svima.”

On prisegne da će braniti kraljev autoritet. Njegove nadmoći, njegove jurisdikcije. Priseže da će braniti i njegove potomke i zakonite nasljednike, on pomišlja na nezakonitog Richmonda, na Mary, tog raka koji govori, na vojvodu od Norfolka koji društvu pokazuje nokat na palcu. ,,Dakle, obavismo to”, kaže nadbiskup. ,,Amen na sve to, uostalom, jesmo li imali izbora? Hoćemo li popiti čašu kuhanog vina? Ova studen prodire do kosti.”

Thomas More: ,,Sad kad ste član vijeća, nadam se da ćete kralju govoriti što bi trebao raditi, ne samo ono što može. Teško bi bilo vladati lavom ako je taj svjestan vlastite snage.”

Vani susnježica. Tamne pahulje padaju u vode Temze. Engleska se stere pred njim, nisko, crveno sunce nad poljima snijega.

Mislima se vraća u onaj dan kad je opustošen York Place. On i George Cavendish stajali su dok se otvaralo sanduke i odnosilo kardinalovu imovinu. Mantije izvezene zlatovezom i srebrnim nitima, s pticama, ribama, jelenima, lavovima, anđelima, cvijećem i rozetama. Kad su ih ponovno složili i spremili u putne sanduke, kraljevi ljudi prekopali su kutije s košuljama i kutama,svakom znalački složenom u pravilne pačetvorine. Dok su prelazile iz ruke u ruku, bestežinske poput usnulih anđela, na svjetlu su blago sjale; rastvori jednu, dobacio je netko, da vidimo kakvoću. Prsti su povukli lanene vezice; čekajte, ja ću, javio se George Cavendish. Oslobođena, halja je zalebdjela na zraku, blještavobijela, nježna poput leptirova krila. Kad su podigli poklopce sanduka s odjećom, osjetio se miris cedra i začina, mračan, dalek, pustinjski suh. No, lebdeći anđeli umotani su u lavandu; londonska kiša tukla je po oknima, a miris ljeta preplavio je polumračno popodne.

Četvrti dio

I

Namjesti si facu

1531.

BILO TO ZBOG BOLI ili straha, zbog neke prirodne mane, bilo to zbog ljetne vreline ili pak zvuka lovačkih rogova što zamire u daljini, ili zbog blistavih vrtloga prašine u pustim sobama; bilo to zato što je dijete ostalo bez sna, dok se još od svitanja očevo pokretno kućanstvo posprema posvuda oko nje; bez obzira zbog čega, uvukla se u sebe, a oči su joj poprimile boju blatne vode. U jednom trenutku, dok prežvakava uvodne latinske uljudnosti, primijeti kako joj se šaka stišće na naslonu majčinoga stolca. ,,Gospo, vaša kći trebala bi sjesti.” Za slučaj da dođe do sukoba mišljenja, on uzme stolac i s odlučnim treskom spusti ga pored Katherineine suknje.

Kraljica se zavali, kruta u svom stezniku od usi; prošapće nešto kćeri. Talijanske gospe, naizgled bezbrižne, pod svilom nosile su željezne oklope. Bilo je potrebno božansko strpljenje, ne samo ono pregovaračko, da ih se oslobodi odjeće.

Mary spušta glavu i odgovara šaptom; kastiljanskim daje na znanje da je riječ o ženskim nedaćama. Dva para očiju podižu se i gledaju ga u oči. Djevojčin pogled je gotovo neusredotočen; pretpostavlja da ga vidi kao golemu, zasjenjenu masu, u prostoru prepunom nemira. Uspravi se, promrmlja Katherine, kao engleska kraljevna. Čvrsto se držeći za naslon, Mary duboko udiše. Prema njemu okrene svoje neugledno, usiljeno lice; tvrdo poput Norfolkova nokta.

Rano je poslijepodne, iznimno je vruće. Po zidu sunce pomiče ljubičaste i zlatne pačetvorine. Uvenula windsorska polja steru se pod njima. Temza uzmiče s obala.

Kraljica progovara engleskim: ,,Znaš li ti tko je ovaj? To ti je meštar Cromwell. On sad piše sve zakone.”

Nezgodno zatečen između jezika, on kaže: ,,Gospo, hoćemo li nastaviti engleskim ili latinskim?”

,,Isto bi to upitao i vaš kardinal. Kao da sam neka strankinja. Reći ću vam, kao što sam rekla i njemu, da su me princezom od Walesa prvi put nazvali kad mi je bilo tri godine. Bilo mi je šesnaest kad sam došla ovamo udati se za mog gospodara Arthura. Kad je umro, bilo mi je sedamnaest, i bila sam djevica. S dvadeset četiri postala sam engleskom kraljicom i izjavit ću, da bih raspršila sumnje, da mi je sada četrdeset i šest godina, da sam i dalje kraljica te da sam dosad, bar tako vjerujem,

postala nekom vrstom Engleskinje. No, neću vam ponavljati sve što sam izgovorila kardinalu. Pretpostavljam da vam je ostavio zabilješke.”

On osjeti poriv da se nakloni. Kraljica nastavlja: ,,Početkom godine u Parlamentu su donijeli određene zakone. Sve dosad, meštar Cromwell bio je talentiran za pozajmljivanje novca, no odnedavna je u sebi otkrio i zakonodavni talent - ako treba novi zakon, samo ga pitajte. Načula sam da uvečer nacrte nosite doma - gdje je vaš dom?” Ona to izgovara da zvuči kao 'smrdljiva štenara'.

Javi se Mary: ,,Ti zakoni pisani su protiv crkve. Pitam se hoće li to dopustiti naša gospoda.”

,,Vi znate,” zbori kraljica, ,,da je kardinal od Yorka optužen po stavkama zakona o prvenstvu jurisdikcije kojima je preoteo jurisdikciju vašem ocu vladaru Engleske. A sad meštar Cromwell i njegovi prijani žele čitav kler optužiti za suučesništvo u zločinu i od njih zatražiti da plate globu od stotinu tisuća funti.”

,,To nije globa. Mi to nazivamo činom dobre volje.”

,,Ja to nazivam iznuđivanjem.” Okrene se kćeri. ,,Ako se pitaš zašto nitko ne brani crkvu, mogu ti samo reći da u ovoj zemlji ima velikaša” – misli na Suffolka, misli na Norfolka - ,,koje se čulo govoriti da će razoriti moć crkve i da nikad više neće trpjeti - upotrijebili su tu riječ - da neki svećenik postane toliko moćan kao naš preminuli legat. Slažem se da nam nije potreban još jedan Wolsey. Ne slažem se s napadima na biskupe. Wolsey je bio moj neprijatelj. No, to nimalo ne mijenja moje osjećaje prema našoj Svetoj majci, Crkvi.”

On pomisli; meni je Wolsey bio otac i prijatelj. I to nimalo ne mijenja moje osjećaje prema našoj Svetoj majci, Crkvi.

,,Vi i predsjedavajući Audley stišćete se jedan uz drugoga pod svjetlom svijeća.” Kraljica ime predsjedavajućega izgovara kao da kaže 'vaš mali od kuhinje'. ,,A kad svane jutro, navodite kralja da sebe proglasi glavarom crkve u Engleskoj.”

,,Dok je ustvari”, javi se dijete, ,,papa sveopći glavar svih crkava, i s trona svetoga Petra potječe zakonitost svake vlasti. Ni iz jednog drugog izvora.”

,,Lady Mary,” upita on, ,,želite li sjesti?” Uhvati je u trenutku kad savija koljena i blago je spusti na stolac. ,,Kriva je vrućina”, kaže kako je ne bi posramio. Ona podigne svoje plitke, sive oči i zahvali mu pogledom; no, čim sjedne, taj pogled odmijeni lice kameno poput zida opsjednute tvrde.

,,Rekli ste 'navodimo'“, obrati se on Katherine. ,,Samo što Vaša Visost, bolje od ikoga, znade da se kralja ne može voditi.”

,,Može ga se potaknuti.” Ona se okrene k Mary čije ruke polagano plaze preko njezinog trbuha. ,,Dakle, tvoj otac i kralj proglašen je glavarom crkve, a da biskupi umire savjest, uspjeli su ubaciti sljedeće: '... do one mjere do koje to dopušta zakon Kristov'.”

,,Što bi to značilo?” upita Mary. ,,To ne znači ništa.”

,,Vaša Visosti, to znači sve.”

,,Točno. Vrlo prepredeno.”

,,Molim vas”, nastavi on, ,,da o tome razmišljate tako da je kralj samo definirao položaj koji je već postojao, koji drevni presedani...”

,,... izmišljeni prije mjesec dana...”

,,... dokazuju kao njegovo pravo.”

Pod nezgrapnom kapicom, Maryno je čelo mokro od znoja. Ona se javi: ,,Ono što se definiralo može se i redefinirati, nije li tako?”

,,Upravo tako”, govori majka. ,,Redefinirati u korist crkve - samo ako se pokorim njihovim željama i odreknem se položaja kraljice i supruge.”

Kraljevna je u pravu, misli on. Postoji prostor za nagodbu. ,,Ništa nije neporecivo.”

,,Samo čekajte, pa ćete vidjeti što ću vam donijeti za pregovarački stol.” Katherine pruža ruke - malene, zatupaste, podbule ruke - da pokaže kako su prazne. ,,Brani me samo biskup Fisher. Samo se on pokazao postojanim. Samo je on kadar izreći istinu, a ta glasi da je Donji dom napučen neznabošcima. “ Ona uzdahne i spusti ruke uz bokove. ,,Po čijem je nagovoru moj suprug odjahao bez pozdrava? To nije dosad činio. Nikad.”

,,Namjerio je nekoliko dana loviti u okolici Chertseyja.”

,,S onom ženom”, kaže Mary. ,,Onom personom.”

,,Zatim će odjahati do Guildforda u posjet lordu Sandysu - želi razgledati njegovu lijepu novu galeriju u Vyneu.” Glas mu je blag, zvuči spokojno,nalik kardinalovu; možda i previše nalik? ,,Otamo, ovisno o vremenu i divljači, uputit će se k Williamu Pauletu u Basing.”

,,Kad moram poći za njim?”

,,Ako Bog da, vratit će se za četrnaest dana.”

,,Četrnaest dana”, kaže Mary, ,,nasamo s personom.”

,,No, prije toga, gospo, valja vam se seliti u drugu palaču - on je odabrao More u Hertfordshireu; sami znate koliko je udobna.”

,,Budući da je bila kardinalova,” dobaci Mary, ,,sigurno je bogato opremljena.“

On pomisli; moje kćeri nikad ne bi tako govorile. ,,Kraljevno,” kaže, ,,zašto, inače tako milosrdni, ne prestajete loše govoriti o čovjeku koji vam nije učinio ništa nažao?”

Mary porumeni od vrata do tjemena. ,,Nisam htjela iznevjeriti milosrđe.“

,,Pokojni kardinal vaš je krsni kum. Dugujete mu molitve.”

Pogleda ga na tren; djeluje upokoreno. ,,Molim se da mu se skrati vrijeme u čistilištu...”

Katherine je prekine: ,,Pošaljite sanduk u Hertfordshire. Pošaljite paket. Ne trudite se slati mene.”

,,Na raspolaganju će vam biti sav vaš dvor. Kućanstvo može primiti dvije stotine.”

,,Pisat ću kralju. Možete odnijeti pismo. Moje mjesto je uz njega.”

,,Savjetujem vam”, kaže on, ,,da to primite mirno. U protivnom, kadar je...” I pokaže kraljevnu. Spoji ruke, pa ih razdvoji. Razdvojiti vas.

Dijete se trudi suzbiti bol. Majka se trudi suzbiti patnju i gnjev, odvratnost i strah. ,,Očekivala sam to,” kaže, ,,ali nisam očekivala da će mi to prenijeti netko poput vas.” On se namršti; što si misli, da bi to bolje primila od Norfolka? ,,Govori se da ste nekoć radili kao kovač; je li to istina?”

Što će sad reći, da joj potkujem konje?

,,Otac mi se bavio time.”

,,Polako vas shvaćam.” I kimne. ,,Kovač sam sebi izrađuje alat.”

Pola milje vapnenačkih zidova, zrcalo za sunčev sjaj, tuče ga bijelom vrelinom. U sjeni dveri, Gregory i Rafe koškaju se i guraju, vrijeđaju se međusobno kulinarskim uvredama kojima ih je on poučio: gosparu, vi ste debeli Flamanac, i kruh mažete maslacem. Gosparu, vi ste rimski prosjak, dabogda vam potomci jeli puževe. Meštar Wriothesley izvalio se na suncu i promatra ih lijeno se smiješeći; leptiri mu krune glavu.

,,O, to ste vi”, kaže on. Wriothesley djeluje počašćeno. ,,Meštre Wriothesley,izgledate dostojni kakvog slikara. Azurni prsluk i savršeno precizno postavljen trak svjetla.”

,,Gospodine? Što veli Katherine?”

,,Veli da su nam svi presedani falšni.”

Rafe: ,,Shvaća li ona da ste vi i doktor Cranmer cijelu noć probdjeli nad njima?”

,,Luda vremena!” dometne Gregory. ,,Dočekati zoru s doktorom Cranmerom!“

On obgrli Rafeova koščata, sitna ramena i stisne ga; oslobađanju je jednako otići od Katherine, od djevojke koja se trza poput prebijene kuje.

,,Dakle, jednom sam, osobno, s Giovanninom - ma dobro, s nekim dečkima koje sam poznavao...” I zaustavi se - što mu je? Pa ja ne pričam o sebi.

,,Molim vas...”, javi se Wriothesley.

,,Dakle, načinili smo kipić nacerenog, krilatog božanstva, onda smo ga tukli batovima i lancima kako bismo ga postarali; zatim smo unajmili mazgara, prebacili kip u Rim i prodali ga kardinalu.” Kakav je bio vruć dan kad su stupili pred njega; maglovit, grmljavina u daljini, bijela prašina s gradilišta lebdi u zraku. ,,Sjećam se da nam je plaćao sa suzama u očima.'Kad samo pomislim da je na ovim nožicama, na ovim krilcima možda počivao pogled cara Augusta...' Kad su Portinarijevi momci pošli prema Firenci, teturali su pod težinom vreća.”

,,A vi?”

,,Ja sam uzeo svoj dio i ostao prodati mazge.”

Spuštaju se prema unutarnjem dvorištu. Izišavši na sunce, zaštiti oči kao da želi bolje pogledati guste krošnje stabala koje nestaju u daljini. ,,Kraljici sam rekao, pustite Henryja s mirom. U protivnom, možda kraljevni ne dopusti da je prati na sjever.”

Wriothesley iznenađeno govori: ,,To je odlučeno. Razdvojit će ih se. Mary će poći u Richmond.”

On nije znao. I nada se da mu oklijevanje nije primjetno. ,,Naravno. Samo, budući da to kraljica još ne zna, vrijedilo je pokušati, zar ne?”

Gledajte samo kako nam je koristan meštar Wriothesley. Gledajte samo kako nam donosi podatke od tajnika Gardinera. Rafe: ,,To je okrutno. Služiti se djevojčicom protiv majke.”

,,Okrutno, točno... ipak, ostaje pitanje, jesi li sam birao svog vladara? Naime, upravo to činiš - odabereš ga i znaš tko je. Nakon što si odabrao, onda mu kažeš 'da' - da, ovo je moguće, da, to je provedivo. Ako ti se ne mili Henry, slobodno možeš u inozemstvo potražiti drugog vladara, no kažem ti - da smo u Italiji, Katherine bi već ležala hladna u grobu.”

,,Prisegnuli ste”, javi se Gregory, ,,da ćete poštovati kraljicu.”

,,I jesam. Poštovat ću jednako tako i njezin leš.”

,,Ali ne biste izravno prouzročili njezinu smrt?”

On zastane. Uzme sina za ruku, okrene ga da ga pogleda u lice. ,,Idemo još jednom prijeći ovaj razgovor.” Gregory uzmakne. ,,Ne, Gregory, slušaj. Rekao sam, otvoriti put kraljevim htjenjima. Utrti put njegovim žudnjama.To čine dvorjani. Sad, pokušaj shvatiti - nemoguće je da Henry ili itko drugi od mene zatraži da kraljici nanesem zlo. Što bi on bio, čudovište? Čak i sad prema njoj gaji osjećaje; kako i ne bi? Nadalje, ima dušu u čije se spasenje uzda. Svaki dan ispovijeda se nekom od svojih kapelana. Misliš li da Imperator ili kralj Francis čine to toliko često? Uvjeravam te, Henryjevo je srce prepuno čuvstava; a Henryjeva je duša, kunem ti se,pod najsnažnijom lupom u cijelom kršćanskom svijetu.”

Wriothesley se javi: ,,Meštre Cromwelle, on vam je sin, nije neki veleposlanik.“

On pušta Gregoryja. ,,Idemo do rijeke? Možda tamo zapuše nešto.”

U donjem dvorištu šest pari lovačkih pasa meškolji se i laje u kavezima na kotačima kojima će ih prebaciti do lovišta. Mašu repovima, penju se jedni preko drugih, strižu ušima, grickaju, lavež i tulež samo pojačava osjećaj panike koji je obuzeo dvorac. Sve više podsjeća na evakuaciju utvrde nego na početak ljetnog pohoda. Znojni nosači u kola tovare kraljevu opremu. Dvojica, noseći okovani sanduk, zapinju u dovratku. On pomišlja na samoga sebe, na putu, pretučeno dijete koje krca kola da tako plati prijevoz. Priđe im. ,,Dečki, kako se to dogodilo?”

Uhvati ugao sanduka i povuče ih natrag u sjenu; pokretom ruke nakosi ga; trenutak petljanja i klizanja i onda izjure na svjetlo, vičući: ,,Ide! Stiže!”, kao da su sve to sami smislili. Nakon ovoga čeka vas kraljica, njezine stvari u kardinalovu palaču u Moreu - oni iznenađeno pitaju, gospodaru, zar tako, a što ako kraljica odbije poći? On odvrati, onda ćemo je umotati u sag i baciti na kola. Dijeli novac; smiri malo, prevruće je da tako kulučite. Odšeće natrag do dječaka. Konjušar vodi konje, spremne za prezanje u pseća kola; čim ih nanjuše, psi uzbuđeno zalaju - lavež dopire čak do njih, na obali.

Rijeka je smeđa, jedva teče. Na etonskoj obali jato polumrtvih labudova ulazi i izlazi iz trske. Njihova brodica ljulja se pod njima; on: ,,Nije li to Sion Madoc?”

,,Nikad ne zaboravljaš lice, a?”

,,Ne kad je tako ružno.”

,,Jesi li pogledao sebe, bach?” Brodar jede jabuku; pojede i srž; koštice pomno baca preko ruba.

,,Kako je tata?”

,,Mrtav.” Sion ispljune peteljku. ,,Ovo su tvoji?”

,,Samo ja”, javi se Gregory.

,,Ovaj je moj.” Sion mahne glavom prema drugom veslu; prema hrgi od dječaka koji porumeni i okrene glavu.,,Po ovakvom vremenu tvoj tata bičavao je zatvarati dućan. Pogasio bi vatru i išao pecati.”

,,Šibao bi vodu štapom”, govori dalje, ,,i omamljivao ribe. Onda bi skočio i izvlačio ih iz zelenih dubina dok su hvatale zrak. Prsti u škrgama: Što me gledaš, ti ljuskavi kurvin sine? Jel' ti to mene gledaš?'“

,,Nije bio od onih koji bi sjedili i uživali na suncu”, objašnjava Madoc. Mogao bih ti ispričati pregršt priča o Walteru Cromwellu.”

Vrijedi pomnije proučiti lice meštra Wriothesleyja. On ne shvaća koliko se može naučiti od brodara, iz njihove bogohulne i brze šatre. U dvanaest još tečno govorio materinjim jezikom, a sad mu taj drugi navire u usta; nešto iskonsko, nešto prljavo. On je ovladao djelićima grčkog te njime razgovara s Thomasom Cranmerom, sa Zovite-me-Risleyjem; drevni jezik, neokaljan, nalik nježnom plodu. No znalac grčkoga nikad nije kadar toliko privući uši ovako kao što to čini Sion, iznoseći putneyjsko mišljenje o onim sjebanim Bullenovima. Henry se u to uvalio zajedno s

materom,sretno mu bilo. Henry se u to uvalio sa sestrom, čemu onda kralj? To mora prestati. Nismo mi zvijeri. Sion Anne naziva jeguljom, ljigavom droljom iz mulja; on se sjeti kako ju je zvao kardinal - moja zmijolika neprijateljica. Sion kaže; uvalila se ona u sve to i s bratom - on upita, molim, s bratom Georgeom?

,,Jedini brat kojeg ima. Takvi to drže u obitelji. I rade one francuske svinjarije, na primjer...”

,,Možeš li malo spustiti glas?” Osvrće se oko sebe, uhode bi možda mogle plivati oko čamca.

“... i tako se čuva; neda Henryju, jer ako mu da, i ako dobije dječaka kakav je on, onda jako puno hvala, a sad se gubi, curo moja - a ona je, o, Vaše Veličanstvo, nikad ne bih dopustila - zato što zna da je iste te noći vlastiti brat bio u njoj, oblizao je do pluća, a onda, oprosti sestro, što ćemo s ovom velikom kobasicom - a ona mu veli, ne razbijaj glavu, gosparu brate moj, nabij mi ga straga, tamo nema nikakve štete.”

Hvala, kaže on, nisam imao pojma kako se snalaze.

Dječaci su uspjeli uhvatiti otprilike svaku treću riječ. Sion zaradi napojnicu. Uistinu vrijedi podsjetiti se na putneyjsku maštu. Uživat će u Sionovom cmoljetanju - nimalo nalik stvarnoj Anne.

Kasnije, doma, Gregory pita: ,,Ljudi stvarno smiju tako govoriti? I za to još dobiju novac?”

,,Govorio je što misli.” On slegne ramenima. ,,Ako želiš znati što ljudi misle...”

,,Zovite-me-Risley plaši vas se. Kaže da ste mu, kad ste se vraćali iz Chelseaja s glavnim tajnikom, zaprijetili da ćete ga baciti iz barke i utopiti ga.”

On taj razgovor ne pamti baš tako.

,,Zovite-me stvarno misli da sam to kadar učiniti?”

,,Da. Misli da ste kadri učiniti sve.”

Za Novu godinu on Anne daruje srebrne viljuške s drškama od kvarca.Nada se da će ih upotrebljavati za jelo, ne za probadanje ljudi.

,,Iz Venecije!” Drago joj je. Podiže ih kako bi drške hvatale odsjaj svjetla.

Donio je još jedan dar, da ga ona preda dalje. Umotan je u komad nebeskimodre svile. ,,Za onu djevojčicu koja vječito plače.”

Anne malo otvori usta. ,,Zar ne znate?” Oči joj plamte mračnim zadovoljstvom. ,,Pridite da vam šapnem na uho.” Njezin obraz dodirne njegov. Na koži joj blagi parfem - ambra i ruža. ,,Sir John Seymour? Dragi sir John? Stari sir John, kako ga ljudi zovu?” Sir Johnu je možda tek desetak godina više od njega, no privlačnost također stari - budući da su mu sinovi Edward i Tom sad već mladići koji se

spremaju na dvor, svakako odaje dojam da se povukao u mirovinu. ,,Sad shvaćamo zašto ga se nikad ne viđa”, mrmlja Anne. ,,Sad znamo što radi tamo na svom selu.”

,,Mislio sam da lovi.”

,,Lovi, štoviše, ulovio je Catherine Filliol, Edwardovu ženu. Ulovili su i njih, na djelu, no ne uspijevam otkriti gdje; u njezinoj postelji, možda u njegovoj,na pašnjaku ili na sjeniku - o da, bilo je hladno, no grijali su jedno drugo. I tako je sir John sve to priznao, licem u lice; sinu je rekao da ju je imao svaki tjedan još od vjenčanja, dakle, govorimo o otprilike dvije godine i još šest mjeseci, dakle...”

,,Može se zaokružiti na kojih stotinu dvadeset puta,pod pretpostavkom da su postili tijekom glavnih blagdana...”

,,Preljubnike ne zaustavlja ni korizma.”

,,O, mislio sam da poštuju.”

,,Rodila je dvoje djece, stoga joj je dopušten odmor od lijeganja... znate, oboje su dječaci. Dakle, Edward je...” On zamišlja kakav Edward jest.Taj čisti orlovski profil. ,,Izbacuje ih iz obitelji. Proglasit će ih kopiladi. Katherine Filliol odlazi u samostan. Mislim da bi je trebao strpati u kavez! Zatražio je poništenje. A što se dragog sir Johna tiče, mislim da ga zadugo još nećemo vidjeti na dvoru.”

,,Zašto šapućemo? Zacijelo sam posljednji Londonac koji je to saznao.”

,,Kralj još ne zna. Sami znate koliko je ćudoredan. Dakle, ako se netko pred njim krene šaliti s tim, to nećemo biti ni vi niti ja.”

,,A kći? Jane, nije li tako?”

Anne se kikoće. ,,S licem poput tijesta? Otišla u Wiltshire. Najpametnije bi joj bilo da sa šogoricom pođe u samostan. Njezina sestra Lizzie dobro se udala, no Mlitavu nitko ne želi - sad je više neće ni dobiti.” Pogled joj skrene na poklon; odjednom upita, znatiželjno, zavidno: ,,Što je to?”

,,Samo knjiga uzoraka za vez.”

,,Sve dok nije neki izazov za njezin um. Zašto joj šaljete dar?”

,,Žalim je.” Sad još i više, naravno.

,,O. Ne sviđa vam se?” Ispravan odgovor glasi, ne, moja gospo Anne, sviđate mi se samo vi. ,,Mislim, je li prikladno da joj vi šaljete dar?”

,,Nije riječ o Boccacciovim pripovijestima.”

Ona se smije. ,,Ti grešnici iz Wolf Halla mogli bi Boccacciu ispričati koješta.”

***

Tnomas Hitton, svećenik, spaljen je točno na kraju veljače; uhitio ga je Fisher, biskup od Rochestera, i optužio da krijumčari Tyndaleova evanđelja. Nedugo zatim, dok su ustajali od biskupove skromne trpeze, desetak uzvanika srušilo se i povraćalo, ukočeno od bolova, te je odvedeno, blijedo i gotovo bez bila, u postelje i predano liječničkoj skrbi.Doktor Butts rekao je da je sve to skrivila juha; poslužitelji su posvjedočili da je to jedino jelo koje su kušali svi.

Ima otrova što ih vari sama priroda,stoga bi on, prije nego što bi biskupovog kuhara bacio na muke, svakako obišao kuhinju i cjedilom provjerio sadržaj lonca. No, svi drugi sigurni su da je riječ o zločinu.

Kuhar naposljetku prizna da je u juhu dodao bijeli prah što mu ga je netko dao. Tko? Neki čovjek. Neznanac koji je rekao da bi bila dobra šala Fisheru i uzvanicima prirediti klistiranje.

Kralj je izvan sebe od bijesa i straha. Optužuje heretike. Doktor Butts odmahuje glavom, čupka donju usnicu, i govori da se Henry više plaši otrova nego samoga pakla.

Bi li itko u biskupovu večeru sipao otrov samo zato što mu neznanac kaže da bi to bila dobra šala? Kuhar odbija reći išta više; doduše, možda je došao do onog trenutka kad jezik zamire. U tom slučaju, ispitivanje je bilo loše vođeno, govori on Buttsu; pitam se zašto. Liječnik koji ljubi evanđelje gorko se nasmije i kaže: ,,Da su željeli da taj progovori, pozvali bi Thomasa Morea.”

Kruže glasi da je lord kancelar postao majstor dvostrukoga umijeća rastezanja i pritiskanja Božjih slugu. Kad se ispituju heretici, on je nazočan torturi u Toweru. Kruže glasi da u svojoj stražarnici u Chelseaju drži osumnjičene u okovima, da im propovijeda i kinji ih;imenuj tiskara, imenuj kapetana broda koji je knjige dopremio u Englesku. Kruže glasi da se koristi bičem, okovima i okvirom za mučenje, takozvanom Skeffingtonovom kćeri. Prenosiv uređaj u koji se ugura čovjeka s koljenima što pritišću grudi;preko leđa prebaci mu se željezni obruč; obruč se steže vijkom sve dok ne popucaju rebra. Treba prilično spretnosti da se taj ne uguši; ako dođe do toga, izgubljeno je sve što taj znade.

Tijekom sljedećega tjedna umru dvojica uzvanika, Fisher dolazi k sebi. Moguće je, pomišlja on, da je kuhar progovorio, no ono što je rekao nije za uši običnih podanika.

Odlazi u posjet Anne. Trn između dviju ruža; sjedi s rođakinjom Mary Shelton i bratovom suprugom Jane, lady Rochford. ,,Gospo, jeste li čuli da je kralj Fisherovom kuharu namijenio nov način umiranja? Skuhat će ga živoga.”

Mary Shelton kratko udahne i porumeni kao da ju je uštinuo neki gospodičić. Jane Rochford otegnuto: ,,Vere dignum e tjustum est, aequum et salutare.” I prevede za Mary: ,,Prikladno.”

Anneino je lice potpuno bezizražajno. Čak ni čovjek pismen poput njega na njemu ne uspijeva pročitati ništa. ,,Kako će to učiniti?”

,,Nisam se raspitivao o tehnici. Želite li da se raspitam? Mislim da će ga podići lancima tako da svjetina vidi kako mu se ljušti koža i sluša krikove.”

Istini za volju, kad bi netko prišao Anne i rekao joj, skuhat će vas živu, vjerojatno bi samo slegnula ramenima: c'est la vie.

Fisher u postelji odleži mjesec dana. Kad ustane, izgleda kao živi leš.Ni zagovori svetaca ni oni anđeoski nisu mu uspjeli zaliječiti bolnu utrobu i vratiti mu nešto mesa na kosti.

To su dani Tyndaleovih okrutnih istina. Sveci vam nisu prijatelji i ne štite vas. Neće vam pomoći da se spasite. Misama i svijećama ne možete ih privući da vam služe, ne onako kako se najme ljudi za žetvu. Kristova žrtva zbila se na Kalvariji; ne na misi. Svećenici vam ne mogu pomoći na putu u raj; svećenik ne mora stajati između vas i Boga. Neće vas spasiti nikakve osobne zasluge; samo zasluge živućega Krista.

Ožujak; Lucy Petyt, čiji suprug prodaje povrće i zastupnik je u Donjem domu , dolazi mu u posjet u Austin Friars. Na sebi ima crni janjeći kožuh - na prvi pogled, uvozna roba - i skromnu, sivu, haljinu od kamgarna; Alice joj prihvati rukavice i kriomice uvuče prst da procijeni svilenu podstavu.On ustaje od stola, prima je za ruke, vodi je k vatri i pruža joj čašu kuhanog, začinjenog vina. Ruke joj drhte dok steže čašu i govori: ,,Da John bar ima sve ovo. I vino. I oganj.”

Sniježilo je na dan racije na Lavlji kej; zimsko je sunce ubrzo izišlo, otopilo okna i po drvom obloženim sobama gradskih kuća izdizalo oštre reljefe, gudure sjena i bacalo hladne trake svjetla. ,,Eto, ne mogu iz misli izgnati tu studen”, govori Lucy. I More glavom i bradom, lica umotanog krznima, stoji na vratima u pratnji službenika; spreman za pretres skladišta i njihovih privatnih prostorija. ,,Prva sam se našla tamo”, kazuje ona, ,,I neprekidno sam ga zadržavala kojekakvim uljudnostima - povikala sam, dragi, eto lorda kancelara, došao je parlamentarnim poslovima.” Vino joj bukne u lice, razvezuje jezik. ,,Stalno sam ga propitivala, gospodaru, jeste li doručkovali, jeste li sigurni; i sluge su mu se motale pod nogama, priječile mu put...” - ispusti neveseo, šupalj smijeh - ,,... dok je John, sve to vrijeme, papire trpao iza zidnih obloga...”

,,Lucy, dobro ste postupili.”

,,Kad su se uspeli na kat, John je bio spreman - o, lorde kancelaru, dobrodošli u moj skromni dom - no taj je nesretnik svoj Zavjet bacio pod stol; odmah sam ga ugledala i pitam se zašto njihovi pogledi nisu pošli za mojim.”

Sat vremena pretresa nije dao nikakav rezultat; dakle, Johne, jesi li siguran, govori kancelar, da nemaš nijednu od tih novih knjiga, jer sam doznao da ih posjeduješ? (Dok Tyndale leži tamo, nalik otrovnoj mrlji na bočicama.) Ne znam tko vam je to mogao reći, rekao je John Petyt. Bila sam ponosna, govori Lucy, pruža čašu da joj dotoči vina, ponosila sam se njime što se usprotivio. More je rekao, istina je da danas nisam pronašao ništa, no morat ćete poći s mojim ljudima. Gospodine poručniče, hoćete li ga povesti?

John Petyt nije mlad. Sukladno Moreovim napucima, spava na slamarici položenoj na kameni pod; posjete prima samo zato da ovi susjedima mogu prenijeti vijesti koliko loše izgleda.,,Poslali smo mu hranu i toplu odjeću,” kaže Lucy, ,,ali je kancelar naredio da mu ih uskrate.”

,,Postoji cjenik podmićivanja. Treba platiti tamničare. Trebate li gotovine?“

,,Ako mi zatreba,doći ću do vas.”Spušta čašu na njegov stol. ,,Ne može nas utamničiti sve.”

,,Tamnica mu ne manjka.”

,,Za tijela. No, što su to tijela? Može nam oduzeti dobra, ali Bog će nas pohvaliti. Može zatvoriti knjižare, ali knjiga zato neće nestati. Oni imaju svoje stare kosti, staklene svece u prozorima, svijeće i hramove, a nama je Bog udijelio tiskarski stroj.” Obrazi joj se zajapure. Pogled joj skrene na crteže na stolu. ,,Meštre Cromwelle, što je to?”

,,Nacrti za vrt. Nadam se da ću uspjeti otkupiti nekoliko kuća iza svoje, trebam zemlju.”

Ona se smiješi. ,,Vrt... prva lijepa vijest koju sam čula nakon dugo vremena.”

,,Nadam se da ćete vi i John doći i uživati.”

,,A ovo... smjerate izgraditi tenisko igralište?”

,,Ako se dočepam terena. A ovdje, vidite, tu planiram posaditi voćnjak.”

Na oči joj navru suze. ,,Govorite s kraljem. Računamo na vas.”

Čuje korak - Johanein. Lucy dlanom brzo prekrije usta. ,,Bog da mi prosti... na trenutak sam vas zamijenila za sestru.”

,,Pogreška je počinjena”, otpovrne Johane. ,,Ponekad se ne briše. Gospo Petyt, žao mi je čuti da vam je suprug u Toweru. No, sami ste si to natovarili na glavu. Vi ste bili među prvima koji ste blatili pokojnoga kardinala. Sad mi se čini da biste željeli da se vrati.”

Lucy izlazi bez riječi; samo jedan dugi pogled preko ramena. On čuje da je Mercy vani pozdravlja; ondje će čuti blaže riječi. Johane priđe vatri i grije ruke. ,,Što ona misli da možeš učiniti za nju?”

,,Otići kralju. Ili do lady Anne.”

,,Hoćeš li? Nemoj,” kaže ona, ,,ne čini to.” Člankom otre suzu; Lucy ju je uznemirila. ,,More ga neće staviti na mučila. Pročut će se, grad to neće trpjeti. Ipak, možda ipak umre.” Pogleda ga. ,,Znaš i sam da je Lucy Petyt već prilično stara.Ne bi smjela nositi sivo. Jesi li primijetio kako su joj obrazi upali? Ta više neće imati djece.”

,,Shvaćam”, kaže on.

Šakom stegne suknju. ,,Što ako ipak to učini? Ako ga baci na muke? Ako oda imena?”

,,Što to meni znači!” Okrene joj leđa. ,,On moje ime već zna.”

Razgovara s lady Anne. Što mogu učiniti, pita ona, a on kaže, vjerujem da vi znate kako ugoditi kralju; ona se nasmije i pita, molim, moje djevičanstvo za piljara?

Kad dospije, razgovara s kraljem, no kralj ga hladno gleda i kaže kako lord kancelar zna svoj posao. Anne kaže,pokušala sam, znate i sami da sam mu Tyndaleove knjige stavila u ruke, njegove kraljevske ruke; mislite li da bi se Tyndale mogao vratiti u njegovo kraljevstvo? Pregovarali su tijekom zime, pisma su plovila preko Kanala. U proljeće je Stephen Vaughan,njegov čovjek u Antwerpenu, ugovorio susret; s večeri, pod krinkom sumraka, na polju pred gradskim zidinama. Predao mu je Cromwellovo pismo, Tyndale jeca; želim se vratiti kući, rekao je, dosta mi je toga da me progone od grada do grada, od kuće do kuće. Želim se vratiti kući, i kad bi kralj samo pristao, kad bi pristao da evanđelja budu na našem materinjem jeziku, neka sam odabere prevodioca, ne bih više napisao nijednu jedinu riječ. Onda neka čini sa mnom što mu drago, neka me muči, neka me ubije, samo neka dopusti da engleski narod čuje riječ Božju.

Henry nije rekao 'ne'. On nikad ne kaže 'ne'. Iako je Tyndaleov prijevod zabranjen jednako kao i svaki drugi, možda, jednoga dana, dopusti da učenjak po njegovom izboru načini prijevod. Kako može reći manje od toga? Želi ugoditi Anne.

No, stiže ljeto i on, Cromwell, znade da je stigao do ruba i da mora napipati put povratka. Henry je previše stidljiv, Tyndale pretjerano krut. U njegovim pismima Stephenu odzvanja prizvuk panike - napuštaj brod. On ne namjerava samoga sebe žrtvovati Tyndaleovoj žestini; blagi Bože, kaže on, Tyndale i More zaslužuju jedan drugoga, to su mazge u ljudskome obličju. Tyndale neće govoriti u prilog Henryjevu razvodu; što se toga tiče, neće ni onaj redovnik Luther. Čovjek bi pomislio da će žrtvovati djelić principa i tako se sprijateljiti s kraljem Engleske; nema tu kruha.

A kad Henry upita: ,,Tko je Tyndale da sudi meni?” Tyndale uzvraća najbrže što riječi mogu letjeti - jedan kršćanin može suditi drugome.

,,Mačka smije gledati kralja”, kaže on. U naručju drži Marlinspikea, razgovara s Thomasom Averyjem, dječakom koga poučava svom umijeću. Avery je bio sa Stephenom Vaughanom da tako ondje uči trgovačku praksu, ali svaki ga brod može vratiti u Austin Friars, zajedno s njegovim torbakom, a u njemu vuneni prsluk i nekoliko košulja. Kad bučno uleti, vikom doziva Mercy, Johane i djevojčice kojima donosi slatkiše i novosti što je pokupio od uličnih prodavača. Richardu, Rafeu, a Gregoryju ako se zatekne ondje, udijeli nekoliko udaraca umjesto pozdrava, no vječito pod miškom stišće tu svoju torbu.

Dječak ga prati u ured. ,,Gospodaru, zar na putovanjima nijednom niste čeznuli za domom?”

On sliježe ramenima; čeznuo bih da sam ga imao. Spusti mačku, otvara torbu. Prstom ispeca krunicu, Avery kaže, to samo pokazujem, a on odvrati, mudrica mala. Marlinspike mu skoči na radni stol; zabulji se u torbu, čačka šapom. ,,Jedini miševi unutra su oni od šećera.” Dječak mačku povlači za uši, koska se. ,,U kući meštra Vaughana nema malenih ljubimaca.”

,,Stephen je dokraja predan poslu. I, ovih dana, jako strog.”

,,Govori mi, Thomase Avery, kad si sinoć stigao doma? Jesi li pisao gospodaru? Jesi bio na misi? Kao da on sam mari za misu! To je sve, samo, kako ti je probava?”

,,Na proljeće se možeš vratiti doma.”

Dok razgovaraju, on razmotava prsluk. Protrese ga, izvrne, i malenim škarama počne rezati šav. ,,Uredni šavovi... tko je to radio?”

Dječak oklijeva; porumeni: ,,Jenneke.”

Iz podstave on izvuče tanak, presavijen list papira. Otvara ga. ,,Sigurno ima dobre oči.”

,,Ima, ima.”

,,I lijepe oči?” On podigne pogled i osmjehne se. Dječak ga gleda u lice. Na trenutak ostane zatečen, kao da će progovoriti, a onda obori pogled i okrene glavu.

,,Tome, samo te malo mučim, ne uzimaj to k srcu.” Čita Tyndaleovo pismo. ,,Nije šteta ako je dobra djevojka i ako je u Stephenovu domaćinstvu.”

,,Što piše Tyndale?”

,,Donio si ga ne pročitavši?”

,,Za svaki slučaj, radije ne bih znao.”

Za slučaj da te ugosti Thomas More. Pismo drži lijevom rukom; desna mu se lagano stišće u pest. ,,Samo neka pokuša taknuti moje ljude.Izvući ću ga iz njegovih dvora u Westminsteru i glavom mu mlatiti po kaldrmi sve dok mu u nju ne utuvim bar neko poimanje Božje ljubavi i njezina značenja.”

Dječak se naceri i klizne na stolac. On, Cromwell, ponovno pogleda pismo. ,,Tyndale piše kako misli da se nikad neće moći vratiti, čak ni ako moja gospa Anne postane kraljicom... moram priznati da nije ni od kakve pomoći u tom naumu. Kaže da ne vjeruje u slobodan prolaz, čak i ako mu ga zajamči sam kralj - sve dok je Thomas More živ i na dužnosti, budući da More tvrdi da se ne mora održati ono obećano hereticima. Evo. Pročitaj sam. Naš lord kancelar ne cijeni ni neznanje ni nevinost.”

Dječak se malo trgne, no ipak prihvati papir. Kakav li je to svijet u kojem se ne drži do obećanja. On progovori blago: ,,Reci mi, tko je Jenneke. Želiš li da u tvoje ime pišem njezinome ocu?”

,,Ne.”Avery zatečen podigne pogled; namršti se. ,,Ne, ona je nahoče. Meštar Vaughan drži je o vlastitome trošku. Svi je poučavamo engleskome.”

,,Dakle, nema tu dote za tebe?”

Dječak izgleda zbunjeno. ,,Pretpostavljam da će joj Stephen dati miraz.”

Dan je previše topao za vatru. Prerano je da se pali svijeća. Umjesto da spali, on podere Tyndaleovu poruku. Marlinspike, naćuljenih ušiju, žvaće komad. ,,Brat mačak”, pripomene on, ,,oduvijek je bio naklon Svetom pismu.”

Scriptura sola. Samo te Sveto pismo vodi i tješi. Nema svrhe moliti se izrezbarenom trupcu, paliti svijeće pred namaljanim licima. Tyndale kaže da ‘evanđelje' u prijevodu znači 'dobra vijest', da znači pjesmu, da znači ples; unutar granica, naravno. Thomas Avery upita: ,,Mogu li se stvarno vratiti na proljeće?”

Johnu Petytu dopušteno je da u Toweru spava u postelji. Ipak, malo je vjerojatno da će se vratiti kući na Lavlji kej.

Cranmer mu je pripomenuo jedne večeri, kad su razgovarali dokasna,sveti Augustin kaže da ne moramo pitati gdje nam je dom, zato što se, na kraju, svi vraćamo Bogu.

Korizma ispija duh, za što je, naravno, i stvorena. Kad svrati do Anne, tamo zatekne mladog Marka kako zgrbljen nad lutnjom prebire nešto tugaljivo;čvrkne ga prstom u prolazu i kaže: ,,Može li nešto malo veselije?”

Mark zamalo padne sa stolca. Njemu se učini da su ti ljudi u nekom snu, osjetljivi na iznenađenje, osjetljivi na zasjedu. Anne se trza od sna i kaže: ,,Što ste to sad učinili?”

,,Zviznuo sam Marka. Samo”, pokazuje, ,,samo prstom.”

Anne pita: ,,Mark? Tko? O. A, tako se zove.”

Tog proljeća, ljeta 1531., zada si zadaću da bude dobre volje. Kardinal je bio teško gunđalo, no vječito je gunđao na neki duhovit način. Što se više žalio, to je njegov čovjek Cromwell bio bolje raspoložen - takav je bio dogovor.

I kralj je cvilidreta. Boli ga glava. Vojvoda od Suffolka je glupan. Pretopio je za ovo doba godine. Cijela zemlja ide ravno kvragu. I njega muče strepnje; boji se čari, boji se ljudi koji o njemu misle loše na bilo kakav određen ili neodređen način. Što kralj više strepi, to je njegov novi sluga spokojniji, više ispunjen nadom, stameniji. Što kralj više reži i odsijeca, to molitelji češće kao družbenika traže Cromwella, savršeno nepomućenih uljudnosti i udvornosti.

Doma mu pristupi Jo, djeluje zabrinuto. Sad je već mlada dama, ženstveno se mršti - nježni nabor na čelu, kakav ima i njezina majka Johane.

,,Gospodine, kako ćemo obojiti uskrsna jaja?”

,,Kako ste ih obojili lani?”

,,Svake godine crtali smo na njima malene kardinalske šešire.” Promatra mu lice, pokušava pročitati izraz koji su ostavile njezine riječi - upravo to čini i on, i misli; nisu ti djeca samo vlastita djeca. ,,Je li to pogrešno?”

,,Nipošto. Da sam bar znao. Bio bih mu odnio koje. Svidjelo bi mu se.”

Jo svojom mekom, malenom rukom primi njegovu. Ruka je i dalje djetinja, koža oderana na člancima, izgriženi nokti. ,,Sad sam u kraljevu vijeću”, kaže. ,,Ako te volja, možete crtati krune.”

Ta ludost s njezinom majkom,ta ludost koja traje li traje, ta ludost mora prestati. To zna i Johane.Znala je nalaziti izlike kako bi se našla ondje gdje i on. No sad, ako je on u Austin Friarsu, ona je u kući u Stepneyju.

,,Mercy zna”, promrmlja ona prolazeći.

Čudno da joj je toliko trebalo, no tu leži pouka; čovjek vječito misli da ga netko nadzire, no krivnja čovjeka tjera da skače na svaku sjenu. Ipak, naposljetku Mercy shvati da ima dva oka u glavi, da ima jezik kojim govori i uhvati trenutak nasamo. ,,Rekoše mi da je kralj otkrio kako će zaobići najmanje jednu zapreku. Mislim, glede ženidbe s lady Anne, nakon što je dijelio postelju s njezinom sestrom Mary.”

,,Svi smo bili prepuni pametnih savjeta”, olako odvrati on. ,,Doktor Cranmer je, na moju preporuku, upit poslao u Veneciju, savjetu učenih rabina kako bi čuo njihovo mišljenje o značenju drevnih spisa.”

,,Dakle, nije u pitanju rodoskvrnuće? Osim ako nisi već bio u braku s jednom sestrom?”

,,Proroci kažu da nije.”

,,I, koliko je to stajalo?”

,,Doktor Cranmer ne zna. Svećenici i učenjaci sjednu za pregovarački stol, a onda neki manje pobožan tip uđe za njima, noseći kesu s novcem. Ne moraju se susresti, ni ulazeći, ni izlazeći.”

,,Teško da to pomaže vašem slučaju”, grubo priklopi ona.

,,Mome slučaju nema pomoći.”

,,Johane želi razgovarati s vama.”

,,Što se tu ima reći? Svi mi znamo...” Svi mi znamo da to ne vodi nikuda, čak i ako njezin suprug John Williamson i dalje kašlje; čovjek vječno sluša napol uha, i ovdje i u Stepneyju, pištanje kao najava na stubištu ili u susjednoj sobi - John Williamson ima jednu vrlinu,taj vas nikad neće iznenaditi. Doktor Butts preporučio mu je seoski zrak i da se drži što dalje od para i dima. ,,Bio je to trenutak slabosti”, kaže on. A zatim... što? Još jedan trenutak. ,,Bog sve vidi. Bar mi tako kažu.”

,,Morate je poslušati.” Kad se okrene k njemu, Mercyno lice sjaji. ,,To joj dugujete.”

***

,,Meni se čini kao da sve to pripada prošlosti.” Johanein glas zvuči nesigurno; sitnim pokretom prstiju namješta polumjesečastu kapuljaču, a koprenu,taj oblak svile, zabaci preko ramena. ,,Dugo vremena nisam vjerovala da Liz uistinu više nema. Očekivala sam da samo tako ušeta.”

Neprekidno je bivao u kušnji odijevati Johane u prelijepo ruho i budući da je radio sa suknom, kao što Mercy kaže, bacao novac londonskim zlatarima i kitničarima, tako su žene iz Austin Friarsa postale mjerom među gradskim suprugama koje zbore, dlanovima skrivajući usta (ipak, zbore s poštovanjem, zamalo s naklonom), blagi Bože, Thomasu Cromwellu novac zacijelo dotječe poput milosti Božje.

,,Sad mislim”, govori ona, ,,da smo to učinili zato što je umrla, u šoku, dok smo žalovali, i sad to moramo prekinuti. Mislim, i dalje smo u žalosti, žalovat ćemo dovijeka.”

On shvaća. Liz je umrla u nekom drugom vremenu, dok je kardinal bio na vrhuncu, dok je on bio kardinalov čovjek. ,,Ako,” dometne ona, ,,ako se poželiš oženiti, Mercy ima svoj popis. No, ti sam vjerojatno imaš svoj vlastiti. A na njemu nitko nama poznat.”

,,Da je, naravno,” govori ona, ,,da je John Williamson - Bog neka mi prosti, ali svake zime pomislim da mu je ova zadnja - onda bih naravno, bez pitanja, mislim, odmah, Thomase, čim uzbude prikladno; naravno, ne bih mu slavila nad lijesom... no tada to ne bi dopustila crkva. Branio bi nam zakon.”

,,Nikad se ne zna”, kaže on.

Ona raširi ruke, riječi kuljaju iz nje. ,,Govore da namjeravaš, da si namjerio, slomiti biskupe, kralja proglasiti glavarom crkve, oteti Svetome Ocu prihode i predati ih Henryju, a tada Henry može donositi kakve god mu drago zakone, može odbaciti ženu, uzeti lady Anne, i govoriti što je grijeh, a što nije, i tko se smije ženiti. A kraljevna Mary, Bog neka me sačuva, tada će postati kopile, i nakon Henryja kraljevat će dijete koje će mu podariti ona gospa.”

,,Johane... kad se Parlament ponovno sastane, bi li bila voljna doći tamo i ponoviti ovo što si sad izrekla? Naime, time bi nam prištedjela gomilu vremena.”

,,Ne smiješ”, prestravljeno kaže ona. ,,Donji dom glasovat će protiv. Lordovi će glasovati protiv. Biskup Fisher to neće dopustiti. Ni nadbiskup Warham. Ni vojvoda od Norfolka. Ni Thomas More.”

,,Fisher je bolestan. Warham je star. Norfolk mi je neki dan rekao: 'Umoran sam' - oprosti mi na izrazu - 'od vojevanja pod stijegom Katherineine krvave plahte; ako je Arthur u njoj uživao, čak ako i nije, koga boli - tko više mari za to?'“ Na brzinu mijenja vojvodine riječi, do krajnosti grube. ,,'Neka dođe moja nećaka Anne', tako je rekao, 'i učini najgore što može.'“

,,Što je najgore što može?” Johane je otvorila usta; vojvodine riječi zakotrljat će se ulicom Gracechurch, kotrljati do rijeke i preko mosta, sve dok ih nalarfane gospe iz Southwarka pronesu od usta do usta, poput čireva;no takvi su vam, znate, Howardi, takvi su vam Boleynovi; s njim ili bez njega, glasi o Anneinom značaju probit će se u London i u svijet.

,,Ona izaziva kraljev bijes”, govori on. ,,Tuži se da Anne s njim govori onako kako Katherine nikad nije činila. Norfolk tvrdi da se koristi rječnikom kojim se čovjek ne bi obraćao psu.”

,,Isuse! Pitam se zašto je ne išiba.”

,,Možda i hoće, nakon vjenčanja. Slušaj, ako je Katherine voljna povući tužbu Rimu, ako je voljna svoj slučaj izložiti u Engleskoj,ili ako se papa pokori kraljevim željama, onda sve ovo - neće se zbiti ništa od toga što si izrekla, bit će to samo...” Rukama povuče meko kroza zrak, kao da mota pergament. ,,Da Klement jednog jutra zasjedne za stol, još bunovan, i lijevom potpiše komad papira koji nije pročitao... tko bi ga krivio? Onda ću ga pustiti, pustit ćemo ga svi na miru, prepustiti mu prihode, prepustiti mu vlast zato što Henry želi samo jedno, a to je Anne u njegovoj postelji; no vrijeme teče i on počinje smišljati neke duge želje.”

,,Da. Sve po njegovu.”

,,On je kralj. Navikao je na to.”

,,Što ako papa ostane tvrdokoran?”

,,Onda će prosjački vlastite prihode.”

,,Hoće li kralj kršćanima uzeti novac? Kralj je bogat.”

,,Tu griješiš. Kralj je siromašan.”

,,O. Zna li to on?”

,,Nisam siguran zna li otkuda mu pritječe novac, čak ni na što odlazi.Dok je moj gospodar kardinal bio živ, nikad nije tražio sredstva za dragulj na šeširu, za konja, za lijepu kuću. Henry Norris čuva mu osobnu riznicu,no za moj ukus, on ima prevelik utjecaj na prihode. Henry Norris”, objasni joj prije nego što stigne upitati, ,,moja je životna pokora.” I uvijek je, to prešuti, uz Anne baš kad je trebam nasamo.

,,Ako Henry poželi večerati, slobodno neka svrati ovamo. Ne mislim na Henryja Norrisa. Mislim, Henry, naš kralj-prosjak.” Ona ustaje, pogleda se u zrcalu; malo ustukne, kao da se postidjela vlastitoga odraza, lice presloži u izraz manje ozbiljan, više znatiželjan i pomalo odsutan, manje osoban; on primijeti da ona to čini; malo podiže obrve, podiže kutove usana. Mogao bih je naslikati, misli, samo da umijem.

Gledao sam je toliko dugo, ali gledanjem se ne vraća mrtve; što više gledaš, oni odlaze sve brže i sve dalje. Nikad nije pomislio da bi se Liz Wykys s nebesa mogla smiješiti na ono što je činio s njezinom sestrom. Ne, misli on, svojim činom gurnuo sam Liz u tamu; vrati mu se sjećanje - Walter je jednom rekao da mu se majka običavala moliti malenom, izrezbarenom svecu što ga je donijela u zavežljaju kad se kao mlada spustila sa sjevera, i da ga je običavala okrenuti leđima prije nego što bi s njim lijegala u postelju. Walter je rekao, dragi Bože, Thomase, ako ne griješim, bilo je to na, jebiga, Svetog Feliksa, a one noći kad sam te napravio, ležala je licem okrenuta zidu.

Johane se uzšeta sobom. Soba je velika, puna svjetla. ,,Sve te stvari,” govori, ,,sve ovo što imamo. Sat. Onaj novi sanduk što ti ga je Stephen poslao iz Flandrije, onaj, s rezbarijama ptica i cvijeća - svojim sam ušima čula kad si rekao Thomasu Averyju, a Stephenu reci da ga hoću i da ne marim za cijenu. Sve te slike ljudi koje ne poznajemo, sve to ne znam već što, i lutnje i note koje nikad prije nismo imali; kad sam bila djevojka znala sam se pogledati u zrcalu, sad se gledam svakodnevno. I češalj, dao si mi bjelokosni češalj. Nikad nisam imala svoj. Liz mi je obično plela kosu i trpala mi je pod kapicu; ja bih to činila njoj, i ako nismo izgledale kako treba, netko bi nam to ubrzo rekao.”

Zašto smo toliko vezani uz tegobnu prošlost? Zašto smo toliko ponosni što smo preživjeli vlastite očeve i majke, dane bez ognja, dane bez mesa, hladne zime i oštre jezike? Kao da smo mogli birati. Čak je i Liz, još dok su bili mladi, vidjevši ga da rano izjutra Gregoryjevu košulju grije kraj vatre, čak je i Liz oštro rekla, ne čini to, očekivat će svaki dan isto.

A on kaže: ,,Liz... ovaj, mislim, Johane...”

To ti se omaknulo previše puta, govori mu njezino lice.

,,Želim biti dobar prema tebi. Reci, što ti mogu dati.”

On čeka da ona poviče, kao što to čine žene, pomišlja da je možda u transu; lice joj je napeto, gleda ga oči u oči i uči njegovu teoriju o tome što novac može kupiti. ,,U Firenci živio čovjek, fratar, fra Savonarola, koji je sve ljude nagnao da vjeruju kako je ljepota grijeh. Neki su ga smatrali čarobnjakom i na godinu dana podlegli njegovim čarima; na ulicama su palili lomače i na njih bacali sve što im je bilo drago, sve što su načinili ili pribavili vlastitim radom, bale svile, posteljinu koju su im majke vezle za bračne postelje, knjige pjesama pisane pjesnikovom rukom, obveznice, oporuke, potvrde o zajmu, darovnice, pse, mačke, košulje sa sebe, prstenje s prstiju, žene svoje koprene i, Johane, znaš li što je bilo najgore od svega - pobacali su sva zrcala. Tako nisu bili kadri vidjeti vlastita lica i pojmiti da se razlikuju od zvijeri u polju i stvorenja što vrište s lomača. Kad su otopili zrcala, vratili su se svojim pustim domovima i legli na pod jer su krevete spalili, a kad su se sljedećega jutra probudili, sve ih je boljelo od tvrdoga poda, a stola za doručak nije bilo zato što su njime podjarili vatru, nije bilo stolaca zato što su ih nacijepali u triješće, i nije bilo kruha zato što su pekari na lomače bacali bačve i kvasac i brašno i vage. Znaš li što je bilo najgore? Otrijeznili su se. Večer prije uzeli su mješine s vinom...” Zamahne rukom, oponaša kretnju bacanja u vatru. ,,Bili su trijezni, glave

su im bile bistre, ali kad su se osvrnuli oko sebe, nisu imali ništa za jelo, ništa za piće, ništa za sjesti.”

,,No to nije bilo ono najgore. Rekao si da je ono najgore bilo sa zrcalima. Da se nisu mogli pogledati.”

,,Točno. Bar tako mislim.Nadam se da ću se uvijek moći pogledati u lice. A ti, Johane, ti bi uvijek trebala imati dobro zrcalo da možeš vidjeti sebe. Budući da te vrijedi vidjeti.”

Ti bi sam mogao napisati sonet, Thomas Wyatt mogao bi joj napisati sonet i ne postići takav učinak... Ona okrene glavu, ali kroz paučinasto tanku koprenu on primjećuje da joj koža blista. Zato što žene vole nagovarati; reci mi, reci mi bar nešto, reci, što misliš - on je postupio upravo tako.

Rastaju se kao prijatelji. Čak uspiju izbjeći onaj oproštajni, za stara vremena. Zapravo se i nisu rastali, no sad vrijede druga pravila. Mercy dobaci: ,,Thomase, čak i kad ćeš mrtav i hladan ležati pod pločom, jezičinom ćeš se izvući iz groba.”

Kuća je tiha, spokojna. Gradska vreva zabravljena je s druge strane dveri; on mijenja brave, pojačava lance. Jo mu donosi uskrsno jaje. ,,Gledajte, ovo smo sačuvali za vas.” Bijelo, bez mrlja. Bezoblično; na njemu samo jedna vijuga, boje kore od luka, viri ispod naherene krune. Odabereš svoga princa i znadeš tko je - je li uistinu tako?

Dijete govori: ,,Majka vam poručuje; reci ujaku da za dar želim kalež načinjen od grifonovog jaja. Grifon je lav s ptičjom glavom i krilima; već je izumro pa ih se više ne može pronaći.”

On kaže: ,,Pitaj je koju boju želi.”

Jo ga poljubi u obraz.

On pogleda zrcalo i odande mu se odrazi cijela, osvijetljena soba; lutnje,portreti, svilene draperije. U Rimu je živio bankar imenom Agostino Chigi. U Sieni, njegovom rodnom gradu, smatrali su ga najbogatijim na svijetu. Kad je Agostino na večeri ugostio papu, posluživao ga je na zlatnim tanjurima. A onda je ugledao pustoš - izvaljene, site kardinale, nered što su ostavili za sobom, napola oglodane kosti i riblje kosture, ljušture kamenica i kore od naranči - i rekao je, goni sve to, prištedimo si pranje.

Uzvanici su kroz otvorene prozore tanjure i pladnjeve bacali ravno u Tiber. Za njima je poletio i umrljani stolnjak; i bijeli ubrusi koji su širili krila nalik pohlepnim galebovima koji se obrušavaju na mrvice. Rimski smijeh odzvanjao je glasno rimskom noći.

Chigi je mrežama ogradio obale, i ronioci su čekali da uhvate sve što izleti iz njih. Kad je svanulo,neki oštrooki viši sluga stajao je na obali i prema popisu provjeravao stanje, iglom zarezujući svaki komad koji su izvlačili iz dubina.

Godina 1531.; ljeto kometa. Dug sumrak pod krivinom uzlazećeg mjeseca i svjetlom čudne, nove zvijezde; u crno odjevena gospoda šeću se vrtom, ruku pod ruku i govore o spasenju. Gospoda su Thomas Cranmer, Hugh Latimer, svećenici i službenici iz Anneinog kućanstva prebačeni u Austin Friars na lahoru teološkog čavrljanja; u čemu li je samo crkva pogriješila? Kako je možemo vratiti na onaj pravi put? ,,Bilo bi pogrešno”, javi se on gledajući ih s prozora, ,,misliti da se ijedan od gospode slaže s drugima po ikojem pitanju tumačenja Svetoga pisma. Dajte im godinu dana odmora od Thomasa Morea i počet će se međusobno optuživati.”

Gregory sjedi na jastuku i igra se s kujicom. Percem joj škaklja njušku, ona kiše i to ga zabavlja. ,,Gospodine,” obrati mu se, ,,zašto vam se svi psi zovu Bella, i zašto su tako maleni?”

Iza njega, za hrastovim stolom, sjedi Nikolaus Kratzer, kraljev astronom; pred njim astrolab, papiri i crnilo. Spušta pero i podigne pogled. ,,Meštre Crormvelle,” nehajno se javi, ,,ili su moji izračuni pogrešni, ili svemir nije onakav kakvim ga smatramo.”

On odvrati: ,,Zašto su kometi zlo znamenje? Zašto nisu dobro? Zašto oni proriču propast nacija? Zašto ne njihov uspon?”

Kratzer je podrijetlom iz Münchena, tamnoput, njegovih godina, širokih, nasmiješenih usta. Ovamo dolazi zbog društva, zbog dobrih i učenih razgovora, od kojih se neki vode njegovim materinjim jezikom. Kardinal mu je bio zaštitnik, te je on za njega dao načiniti prelijep, zlatan, sunčani sat. Kad ga je ugledao, veliki čovjek zajapurio se od užitka: ,,Gle! Umjesto brojki, devet lica. Sedam više nego na vojvodi od Norfolka!”

Ljeta 1456. ukazao se komet nalik ovomu. Učenjaci su ga zabilježili, papa Kalisto ga je ekskomunicirao i možda još žive jedan ili dvojica staraca koji su ga vidjeli. Zabilježeno je da mu je rep bio sabljastoga oblika, i te su godine Turci opsjeli Beograd. Mudro je bilježiti svaki znamen što ga ponudi nebo; kralj traži samo najbolje savjete. Poravnanje planeta u Ribama, ujesen godine 1524., slijedili su veliki ratovi u Njemačkoj, uspon Lutherove sekte, pobune građana i smrt oko sto tisuća Imperatorovih podanika; također su uslijedile i tri kišne godine. Punih deset godina prije samoga događaja, prorečena je pljačka Rima - u zraku i pod zemljom odjekivali su zvuci bitke. Bio je to sraz nevidljivih vojski, čelik je tukao po čeliku, i čulo se sablasne krike umirućih. On sam nije se zatekao u Rimu da bi to mogao čuti, no upoznao je mnoge koji tvrde kako imaju prijatelja koji poznaje nekoga tko je bio nazočan.

On kaže: ,,Ako možete jamčiti za točnost kutova, mogu vam provjeriti izračune.”

Gregory upita:,, Doktore Kratzeru, gdje se nalazi komet onda kad ga ne promatramo?”

Sunce je potonulo; utihnuo je ptičji pjev; miris lijeha dopire kroz otvoreni prozor. Kratzer je nepomičan; zatravljen je molitvom ili Gregoryjevim pitanjem, zuri u papire, prepletenih, dugih, čvornatih prstiju. Dolje u vrtu doktor Latimer podigne pogled i domahne mu. ,,Hugh je gladan. Gregory, uvedi naše goste.”

,,Prvo ću provjeriti rezultate.” Kratzer odmahuje glavom. ,,Luther tvrdi da Bog stoluje povrh matematike.”

Kratzeru donose svijeće. Drvena ploča stola crna je u sumraku, svjetlo na njoj odražava u drhtavim sferama. Učenjakove usne se pomiču, poput redovničkih usana tijekom večernje; iz pera mu teku blistave brojke. On, Cromwell, okrene se u dovratku i ugleda ih. Prhnu sa stola, talože se i nestaju u uglovima sobe.

Thurston bučno stiže iz kuhinje. ,,Ponekad se pitam što ljudi misle da se ovdje zbiva! Večeru na stol, inače smo gotovi. Sva ta gospoda, a i dame, iz lova su nam poslali mesa dovoljno za vojsku.”

,,Pošalji ga susjedima.”

,,Suffolk nam svakodnevno dostavlja jelena.”

,,Monsieur Chapuys nam je susjed i rijetko dobiva darove.”

,,A Norfolk...”

,,Razdijeli to na stražnjim vratima. Raspitaj se ima li gladnih u župi.”

,,Ali, sve se to mora raščerečiti. Oderati, razrezati!”

,,Dođem ti dati ruku, u redu?”

,,Ne možete tako!” Thurston gužva pregaču.

,,Bit će mi zadovoljstvo.” I skida kardinalov prsten.

,,Sjedaj mirno! Mirno sjedite i ponašajte se kao gospodin, gospodaru.Optužite nekoga, može li to? Napišite kakav zakon! Gospodaru, morate zaboraviti da ste se ikad petljali s takvim poslima.”

On ponovno sjeda, teško uzdahne. ,,Šaljemo li pismene zahvalnice našim dobrotvorima? Bilo bi bolje da ih osobno potpišem.”

,,Zahvaljuju i zahvaljuju bez kraja i konca”, kaže Thurston. ,,Deset pisara piše neprekidno.”

,,Moraš uzeti još pomoćnika u kuhinju.”

,,A vi još ponekog pisara.”

Kad kralj zapita za njega, on iz Londona putuje tamo gdje se nalazi kralj. Kolovoz ga zatekne u skupini dvorjana koji promatraju kako Anne,suncem obasjana, odjevena kao gospa Marion, lukom strijelja u metu.

,,Dobar vam dan, Williame Breretone”, kaže on. ,,Niste u Chesireu?”

,,Jesam. Usprkos prividu, jesam.”

To sam sam tražio. ,,Mislio sam da ćete loviti u svome kraju.”

Brereton se namršti. ,,Moram li vam opravdavati svaki svoj pokret?”

U zelenoj dubravi, u zelenoj svili, Anne trepti i bjesni. Luk joj nije po volji. Gnjevna, odbaci ga u travu.

,,Ista je takva bila i u dječjoj sobi.” On se okrene i pokraj sebe ugleda Mary Boleyn; prst bliže nego što bi mu se itko drugi našao.

,,A gdje je Robin Hood?” On ne skida pogled s Anne. ,,Donio sam izvješća.”

,,Neće ih pregledati sve do večeri.”

,,Tada neće biti zauzet?”

,,Ona se prodaje na malo. Sva gospoda redom govore da je vi savjetujete. Za sve iznad koljena traži dar u gotovini.”

,,Nimalo kao vi, Mary. Samo jednom straga i, curo draga, eto četiri penija.”

,,Da. Vi znate. No, samo ako je straga kralj.” I nasmije se. ,,Anne ima jako duge noge. Dok dopre do njezina skrovišta, bankrotirat će. U usporedbi s tim, ratovi u Francuskoj izgledat će jeftino.”

Anne je odbila ponudu gospe Shelton da zamijeni luk.Približava im se preko tratine. Zlatna mreža koja joj pridržava kosu blješti dijamantima.

,,Što se zbiva, Mary? Novi nasrtaj na ugled meštra Cromwella?” Iz skupine dopre kikot. ,,Imate li kakvih dobrih vijesti za mene?” upita ga. Glas joj se ublaži, s njim i izgled. Položi mu dlan na ruku. Kikot zamre.

U komori okrenutoj na sjever, daleko od pogleda, ona mu kaže: ,,Zapravo, imam ja vijesti za vas. Gardiner dobiva Winchester.”

Winchester je bila najbogatija Wolseyjeva biskupija; sve su mu brojke u glavi. ,,Darovnica ga možda učini prijemčivijim.”

Ona se smiješi; krivi usta. ,,Ne i za mene. Dao je sve od sebe da se otarasi Katherine, no najsretniji bi bio kad je ja ne bih zamijenila. To ne skriva čak ni pred Henryjem. Da bar nije tajnik. Vi...”

,,Prerano.”

Ona kimne. ,,Da. Vjerojatno. Znate li da su spalili Maloga Bilneyja? Dok smo se u šumi igrali lopova.”

Bilneyja su izveli pred biskupa od Norwicha - uhitili su ga dok je propovijedao na poljima i okupljenima pritom dijelio stranice Tyndaleovih evanđelja. Dan kad su ga spalili bio je vjetrovit, vjetar je stalno skretao plamen s njega, tako da je dugo umirao. ,,Thomas More tvrdi da se pokajao stojeći na lomači.”

,,Nisam tako čuo od onih koji su pratili prizor.”

,,Bio je budala”, kaže Anne. I porumeni; tamnim rumenilom gnjeva. ,,Ljudi moraju reći sve što će ih održati na životu i čekati bolja vremena. To nije grijeh. Vi ne biste tako?” On se rijetko premišlja. ,,Dajte, molim vas, pa razmišljali ste o tome?”

,,Bilnev je sam sebe spravio na lomaču. Uvijek sam tako tvrdio. Već se jednom odrekao i bio oslobođen; milost mu se više nije moglo udijeliti.”

Anne spušta pogled. ,,Kakva sreća da mi nikad ne završimo pred Bogom.”Kao da se budi. Proteže ruke. Miriše na zeleno lišće i lavandu. U sumraku, njezini su dijamanti hladni poput kišnih kapi. ,,Kralj odmetnika ubrzo će doći kući. Bolje da odemo pred njega.” Isteže kralježnicu.

Žetva je na vrhuncu. Noći su ljubičaste i komet sja ponad strnjike na poljima. Lovci dozivaju pse. Nakon blagdana Svetoga križa jeleni će biti na sigurnome. Dok je bio dijete, bili su to dani dječaka koji su poput divljaka cijelo ljeto živjeli na vrištini, i zatim se vraćali kućama,mirili se s očevima i krali od žetvene večere nakon što bi se opila cijela župa. Još otprije Duhova preživljavali bi kradući i prosjačeći, hvatali u zamke ptice i zečeve, kuhali ih u željeznom kotliću, vriskom gonili svaku curu koju bi spazili sve do njezine kuće, a za hladnih i vlažnih noći sklanjali bi se po štagljevima i kamarama, ondje se grijali pjevajući i prepričavajući šale i zagonetke. Kad bi to doba skončalo, došlo mu je vrijeme da proda kotlić; nosio ga je od vrata do vrata i hvalio ga na sva usta. ,,Taj kotlić nikad nije prazan”, znao je tvrditi. ,,Ako imate samo ribljih glava, ubacite ih i ubrzo će isplivati list.”

,,Je li šupalj?”

,,Kotlić je cio, i ako mi ne vjerujete, gospo, slobodno se ispišajte u nj.Dajte, recite, što mi dajete za njega. Takvog kotlića nije bilo još od Merlinova dječaštva. Ubacite u njega miša iz mišolovke i u trenu će se prometnuti u začinjenu veprovu glavu s jabukom u ustima.”

,,Koliko ti je godina?” pita ga žena.

,,To ne mogu reći.”

,,Vrati se nagodinu, pa možemo žaleći na moje pernate poplune.”

On se nećka. ,,Nagodinu bježim.”

,,Vući ćeš se cestama kao putujući cirkus? S kotlićem?”

,,Ne, mislio sam pljačkati po vrištinama. Ili se zaposliti za stalno kao čuvar medvjeda.”

Žena priklopi: ,,Nadam se da će ti ići od ruke.”

Te noći, nakon kupke, nakon večere, nakon pjesme, nakon plesa, kralj se poželi prošetati. On ima seljački ukus, drago mu je, što bi se reklo, kiselo vino, ništa prejako, no tih dana prvu čašu strusi brzo i glavom zatraži još; dakle, potrebna mu je ruka Francisa Westona da ga umiri dok ustaje od stola. Pala je gusta rosa i

gospoda s bakljama šljapkaju po travi. Kralj nekoliko puta udahne vlažni zrak. ,,Gardiner”, kaže. ,,Ne slažete se.”

,,Nisam s njim ni u kakvoj zavadi”, odvrati on.

,,U tom slučaju, on je u zavadi s vama.” Kralj nestaje u crnini; zatim prozbori stojeći iza plamena baklje, kao Bog iz plamtećega grma. ,,Mogu obuzdati Stephena. Znam mu mjeru. On je okrutni sluga kakav mi je ovih dana potreban. Ne želim ljude koji se pribojavaju sukoba.”

,,Vaše Veličanstvo ttebalo bi ući. Ova noćna isparenja nisu zdrava.”

,,Tako bi govorio kardinal.” Kralj se smije.

On kralju prilazi slijeva. Westonu, onako mladom i nježnije građe, primjetno klecaju koljena. ,,Gospodaru, naslonite se na mene”, savjetuje on. Kralj mu prebaci ruku oko vrata, kao da ga hvata hrvač. Čuvar medvjeda, stalno zaposlenje. Na trenutak pričini mu se da kralj plače.

Nije pobjegao nagodinu, ni čuvati medvjede niti se baviti ikojim drugim poslom. Nagodinu su Kornvolci zagrmjeli zemljom, buntovnici su smjerali spaliti London, zgrabiti engleskoga kralja i podvrći ga svojoj kornvolskoj volji. Pred njihovom vojskom kročio je strah jer ih je bio glas da spaljuju stogove i dave stoku, da pale kuće u kojima su ljudi, da kolju svećenike, jedu novorodenčad i gaze hostije.

Kralj ga naglo pusti. ,,Pođimo u naše studene postelje. Ili je samo moja takva? Sutra ćeš u lov. Ako nemaš dobrog konja, pobrinut ćemo se za to. Vidjet ću mogu li te izmoriti, iako je Wolsey tvrdio da je takvo što neizvodivo. Ti i Gardiner morate naučiti povući zajedno. Ove zime zajedno ćete se upregnuti u plug.”

Samo što on ne traži volove, nego grubijane koji će harati rame uz rame, ranjavati se i bogaljiti u boju za njegovu slavu. No, njemu je jasno da kod kralja ima bolju priliku ako se ne složi s Gardinerom nego ako se složi. Podijeli i vladaj. Ipak, istini za volju, on ionako već vlada.

Iako se Parlament još nije okupio, miholjsko je zasjedanje najužurbanije koje pamti. Debeli spisi kraljevih poslova stižu gotovo svakoga sata, a Austin Friars puni se gradskim trgovcima, redovnicima i svećenicima svakoga soja, molbenicima koji traže pet minuta njegova vremena. Kao da nešto njuše, neku mijenu u moći, neki nadolazeći spektakl, malene skupine Londonaca okupljaju mu se oko glavnih dveri, pokazuju livreje onih koji ulaze i izlaze; čovjek vojvode od Norfolka, sluga earla od Wiltshirea. On ih promatra s prozora i čini mu se da ih prepoznaje - sinovi ljudi koji su se svake jeseni okupljali i olajavali, grijući se kraj vrata očeve kovačnice. Dječaci kao što je i on bio dječak; nemirni, čekaju da se nešto desi.

On ih promatra odozgo i namješta facu. Erazmo kaže da se to mora učiniti svakoga jutra prije izlaska iz kuće; 'navući masku, ma kakva bila'. On to primjenjuje svugdje, u svakome dvorcu, u svakoj krčmi, u svakom plemićkom sjedištu; ondje gdje ga zatekne buđenje. Erazmu pošalje nešto novca, kao što je običavao činiti i

kardinal. ,,Da si kupi kašu”, običavao je govoriti, ,,i izmučenu dušu opskrbi perima i crnilom.” Erazmo se iznenadi - o Thomasu Cromwellu čuo je samo loše.

Od onoga dana kad je prisegnuo kraljevskome vijeću, nosi namještenu facu. Prve mjesece godine proveo je promatrajući tuđa lica, čekao trenutak da na njima spazi sumnju, ogradu, buntovništvo - da uhvati taj djelić trenutka prije nego što se stalože u dvorjanskome spokoju, u izrazu onoga koji olakšava sve, onoga koji potvrđuje. Rafe mu govori, ne možemo vjerovati Wriothesleyju, a on se smije; kad je u pitanju Zovite-me, znam na čemu sam. On ima dobre veze na dvoru, no karijeru je započeo u kardinalovu domu - uostalom, tko nije? Samo, Gardiner mu je bio nadređeni u Trinity Hallu, i promatrao nas je obojicu kako se uzdižemo u svijetu. Gledao je kako skupljamo snagu poput dvaju pasa za borbe, i ne može se odlučiti na kojeg bi se kladio. Rafeu odvrati, da sam na njegovom mjestu, vjerojatno bih isto mislio; u moje vrijeme bilo je lako, samo se trebalo pouzdati u Wolseyja. On se ne plaši ni Wriothesleyja, niti ikoga nalik njemu. Čine onih neprincipijelnih moguće je predvidjeti. Sve dok ih se hrani, trče ti za petama. Manje predvidljivi, opasniji, ljudi su poput Stephena Vaughana, ljudi koji ti pišu kao što to čini Vaughan: Thomase Cromwelle, za tebe bih učinio sve. Ljudi koji tvrde da te razumiju, čiji je zagrljaj toliko snažan i nepopustljiv da će te prenijeti i preko bezdana.

U Austin Friarsu on pošalje kruh i pivo okupljenima pred vratima; nađe se i juhe kako jutra postaju hladnija. Thurston govori, u redu, ako namjeravate nahraniti cijeli okrug. On mu odvraća, još prošli mjesec žalio si se da su smočnice prepune i podrumi pretrpani. Sveti Pavao uči nas da moramo znati kako cvjetati u vremenima siromaštva kao i u vrijeme obilja; s punim jednako kao i s praznim želucem. Spušta se u kuhinju i razgovara s dječacima koje je Thurston zaposlio. Oni izvikuju imena i svoje sposobnosti; on njihove značajke ozbiljno bilježi u knjižicu – Simon znade začiniti salatu i svirati bubanj, Matthew zna izgovoriti Očenaš. Svi ti garzoni moraju biti sposobni za obuku. Jednog dana moraju biti kadri popeti se na kat, kao i on, i zauzeti svoje mjesto u mjenjačnici. Svi moraju imati toplu i urednu odjeću te ih se mora poticati da je nose, ne da je prodaju, budući da iz svojih lambethskih dana pamti iskonsku studen skladišta; u Wolseyjevim kuhinjama u Hampton Courtu, gdje su dimnjaci vukli dobro i čuvali toplinu, znao je spaziti zalutale pahulje kako lebde nad gredama i padaju po policama.

Kad u mrazna jutra, u svitanje, iziđe iz kuće okružen pisarima, Londonci se već okupljaju. Otvaraju mu put, promatraju ga - ni prijateljski, ni neprijateljski. On im svima poželi dobro jutro i 'Bogvasblagoslovio', neki mu odzdravljaju vikom. Skidaju šešire i, budući da je on kraljev savjetnik, gologlavi stoje sve dok ne prođe.

Listopad; monsieur Chapuys, Imperatorov veleposlanik, dolazi na večeru u Austin Friars; na jelovniku je Stephen Gardiner. ,,Čim su ga imenovali u Winchester, otpravili su ga u inozemstvo”,govori Chapuys. ,,Što mislite, kako će se svidjeti kralju Francoisu? Što on kao diplomat može, da to ne može sir Thomas Boleyn? Iako mi se čini da je on parti pris. Budući da je gospin otac. Gardiner je više... dvoznačan, moglo bi se reći. Nije toliko pristran, da, to je prava riječ. No, ne shvaćam što će kralj

Francois izvući podržavajući taj brak,osim ako mu vaš kralj ne ponudi... što? Novac? Ratne brodove? Calais?”

Za stolom, s ukućanima, monsieur Chapuys uljudno razgovara o stihovima, portretima, o studijskim godinama u Torinu; okrene se Rafeu čiji je francuski savršen i s njim raspravlja o sokolarstvu, kao o temi koja moguće zanima mladež. ,,Svakako morate poći s gospodarom”, kaže mu Rafe. ,,Ovih dana, to mu je možda jedina razbibriga.”

Monsieur Chapuys promatra ga svojim bistrim okicama. ,,Sad igra kraljeve igre.”

Ustajući od stola, Chapuys hvali hranu, glazbu, opremu. Vidi se da mu mozak radi, čuje se zveket zupčanika nalik jezičcima kakve složene brave, dok vlastite sudove šifrira za depeše gospodaru Imperatoru.

Kasnije, u radnoj sobi, veleposlanik razuzda pitanja; melje, ne čeka odgovor. ,,Ako je biskup od Winchestera u Francuskoj, kako će Henry bez svoga tajnika? Meštar Stephen ne može u kratko vrijeme odraditi svoje poslanstvo. Možda vam je to prilika da se privučete još bliže?Recite, je li istina da je Gardiner Henryju nezakoniti rod? I vaš mladi Richard također? Takve pojave zbunjuju Imperatora. Imati kralja koji je tako malo kraljevski.Možda i nije čudno da toliko žudi oženiti se siromašnom plemkinjom.”

,,Lady Anne ne bih proglasio siromašnom.”

,,Istina, kralj joj je obogatio obitelj”, Chapuys se cereče. ,,Je li običaj ovdje djevojci unaprijed platiti usluge?”

,,Itekako - to nemojte zaboraviti - bilo bi mi žao da vas vidim da vas gone ulicom.”

,,Vi savjetujete lady Anne?”

,,Pregledavam joj knjige. Za dragu prijateljicu to je sitnica.”

Chapuys se veselo smije. ,,Prijateljicu! Znate li da je vještica? Na kralja je bacila čini, i zato on na kocku stavlja sve - da ga prognaju iz kršćanskog svijeta, da ostane proklet. Mislim da je dijelom svjestan toga. Gledao sam ga ispod oka, kako mu se duh rasipa i bježi, kako mu se duša izvija i trza poput zeca pod okom sokolovim. Možda je začarala i vas.” Monsieur Chapuys nagne se i na njegovu ruku položi svoju, svoju majmunsku ručicu. ,,Raspršite te čini, mon cher ami. Nećete požaliti. Ja služim najslobodoumnijem od svih prinčeva.”

Studeni: sir Henry Wyatt stoji u predvorju Austin Friarsa, zuri u prazno mjesto na zidu, tamo gdje su prebijelili kardinalov grb. ,,Thomase, nema ga samo godinu dana. Meni se čini više. Kažu da je u starosti jedna godina ista kao i druga. Mirne duše, kažem ti da tomu nije tako.”

Ma dajte, gospodine, viču djevojčice, niste toliko stari da ne možete ispričati priču. Odvuku ga do jednog od novih, plišanih naslonjača i ondje ga ustoliče. Da je

po njihovu, sir Henry bio bi svima otac i svačiji djed. Služio je u riznici ovoga Henryja, kao i Henryja prije njega - ako su Tudori siromašni, to nije njegova krivica.

Alice i Jo bile su u vrtu, pokušavale su uloviti mačku. Sir Henryju drago je vidjeti da se mačke časte u kućanstvu - na dječji zahtjev, objasnit će zašto.

,,Jednom davno”, zbori, ,,u ovoj zemlji engleskoj rodi se okrutni tiranin imenom Richard Plantagenet...”

,,Crn je soj koji nosi to ime”, ispali Alice. ,,Znate li, je li preostao koji od njih?”

Smijeh. ,,Pa, istina je”, viče Alice, zajapurenih obraza.

,,... i mene je, vašega slugu Wyatta koji vam prede ovu priču, taj tiranin bacio u tamnicu da tamo spavam na slami, u tamnicu sa samo jednim prozorčićem, a i na njemu bijahu rešetke...”

Došla je zima, priča sir Henry, i nisam imao ognja; ni hrane, ni vode,jer su tamničari zaboravili na mene. Richard Cromwell sjedi i sluša, rukom podbočivši bradu; pogleda se s Rafeom; obojica pogledaju njega, a on sitnom kretnjom ruke ublažava užase prošlosti. Oni znaju da sir Henry nije ležao zaboravljen u Toweru. Njegovi tamničari u meso su mu utiskivali bijelo usijane noževe. I čupali mu zube.

,,Dakle, što mi je činiti?” nastavlja sir Henry. ,,Nasreću, tamnica je bila vlažna. Pio sam vodu što se slijevala niza zid.”

,,A hrana?” upita Jo. Glas joj je prigušen i uzbuđen.

,,A, sad stižemo do najboljeg dijela priče.” Jednoga dana, priča sir Henry, kad sam mislio da ću umrijeti ako nešto ne pojedem, primijetio sam da mi nešto zaklanja svjetlo na prozorčiću; podigao sam pogled i, što li sam samo ugledao, mačku, crno-bijelu, londonsku mačku.,,Maco, maco”, pozvao sam je, a ona je zamijaukala i pritom ispustila plijen. I, što mi je donijela?

,,Goluba!” poviče Jo.

,,Gospo, ili ste i sami tamnovali, ili ste već čuli ovu priču.”

Djevojčice su zaboravile da nema ni kuhala, ni ražnja, ni vatre; mladići spuštaju oči, osjećaju gađenje od slike što im se rađa u mislima - utamničenik, okovanih ruku, čeha hrpe perja po kojem vrve uši.

,,A onda, dok sam ležao na slami, do mene dopre nova vijest, zvonjava zvona i povici s ulice - Tudor! Tudor! Bez mačkina dara, ne bih doživio da to čujem, ni da čujem ključ kako se okreće u bravi, i kralja Henryja kako glavom i bradom viče, Wyatte, jesi li to ti? Dođi po zasluženu nagradu!”

Ima tu pretjerivanja, no njih je moguće oprostiti. Kralj Henry nije zašao u tu ćeliju, ali se ondje zatekao kralj Richard; on je osobno nadzirao grijanje noža, i slušao, malo naherene glave, kako vrišti Henry Wyatt; onda je, tankoćutan, kliznuo podalje od vonja spaljenog mesa i zatim naredio da se nož ponovno usija i ponovno primijeni.

Priča se da je Mali Bilney, noć prije spaljivanja, prste držao u plamenu svijeće i zazivao Isusa da ga pouči kako izdržati bol. Nije baš mudro obogaljiti se prije glavne predstave - bilo mudro ili ne, on razmišlja o tomu.

,,A sad, sir Henry,” javi se Mercy, ,,morate nam pričati priču o lavu, jer ako je ne čujemo, nećemo zaspati.”

Kad se sir Henry oporavio nakon tamnovanja, postao je moćan čovjek na dvoru i neki obožavatelj na dar mu je poslao lavlje mladunče. U dvorcu Allington odgajao sam je kao vlastito dijete, priča on, sve dok nije razvila vlastiti um. Jednog nepromišljenog dana, krivnja je moja, izišla je iz kaveza. Leontina, zazvao sam je, stani da te povedem natrag; no tad se nečujno zgurila i ugledala me; oči su joj bile pune vatre. Tada sam shvatio, priča on, da joj nisam otac, ma koliko je obožavao, nego da sam joj večera.

Alice prozbori, dlanom prekrivši usta: ,,Sir Henry, pomislili ste da vam je kucnula zadnja ura.”

,,Baš tako, i bilo bi tako da moj sin Thomas nekim slučajem nije tada zašao u dvorište. U hipu je shvatio u kakvoj sam pogibelji i sam je zazvao,Leontina, dođi k meni; ona je okrenula glavu. Pogledaj me, doviknuo joj je Thomas. Tog dana bio je odjeven u žarke boje, u duge, lepršave rukave, u široku košulju u koju se uvukao vjetar, a onakav, svijetle kose, znate već, onako duge kakvu je običavao nositi, sigurno je izgledao kao plamen – čini mi se - tako visok, palucao na suncu; ona je na trenutak zastala, a ja sam se odmaknuo i počeo udaljavati...”

Leontina se okreće; zgrbi se; napušta oca i počinje slijediti sina. Gotovo se vide njezina stopala s jastučićima, gotovo se osjeća vonj krvi u njezinu dahu. (U međuvremenu on, Henry Wyatt, obliven ledenim znojem straha, uzmiče, uzmiče sve dalje, ondje gdje leži pomoć.) A Tom Wyatt, blagim, očaravajućim glasom, ljubavničkim predenjem,kao da pjevucka molitvu, govori lavici, moli svetoga Franju da pusti milost u njezino okrutno srce. Leontina promatra. Ona sluša. Ona razjapi ralje. I zariče. ,,Što je rekla?”

,,Fe, fi, fo, fum, njušim krv englesku.”

Tom Wyatt stoji skamenjen kao kip. Sluge s mrežama prikradaju se preko dvorišta. Leontina je samo na korak od njega,no opet provjeri, opet osluhne. Stoji, neodlučna, trza ušima. On joj na čeljusti vidi ružičastu slinu, njuši plijesan u njezinom krznu. Ona čučne. On njuši njezin dah. Spremna je za skok. On vidi kako joj se mišići napinju, kako otvara ralje; ona skače - no zavrti se u zraku kad joj se strjelica zarije u bok. Okrene se, padne na nju, zaurla, zaječi; još jedna strjelica zarije joj se u debeli bok i dok tako, cvileći, kruži, po njoj padaju mreže. Sir Henry mirno došeta do nje i treću joj strjelicu smjesti ravno u grlo.

Riče i dok umire. Iskašljava krv i napada. Jedan sluga i danas nosi ožiljke pandži. Krzno joj visi na zidu u Allingtonu. ,,Gospe moje mlade, kad mi dođete u posjet”, kaže sir Henry, ,,vidjet ćete kakva je to neman bila.”

,,Tomove molitve ostale su neuslišane”, dobaci nasmiješeni Richard. ,,Koliko vidim, sveti Franjo nije učinio ništa.”

,,Sir Henry,” Jo ga navlači za rukav, ,,niste ispričali ono najbolje.”

,,Ne. Zaboravio sam. I tako, onda je moj sin Tom pošao svojim putem i tada se taj junak ispovraćao u grmlje.”

Djeca hvataju dah. Svi plješću. Za neko je vrijeme priča doprla i do dvora, a kralj je - tada je bio mladi, dobrohotniji - čuvši, osjetio dašak strahopoštovanja. I danas, kadgod ugleda Toma, on kimne i promrmlja si u bradu: ,,Tom Wyatt. Taj kroti lavove.”

Nakon što sir Henry, komu je omiljeno meko voće, pojede ponešto zrelih kupina s tučenim vrhnjem, prozbori: ,,Nekoliko riječi s vama, nasamo”, i oni se povlače. Da sam na vašem mjestu, govori sir Henry, zatražio bih od njega da vas imenuje čuvarom kraljevskih dragulja. ,,Dok sam obnašao taj položaj, otkrio sam da s njega imam nadzor nad prihodima.”

,,Kako da ga pitam?”

,,Nagovorite lady Anne da ga pita.”

,,Možda bi vaš sin mogao pomoći tako da zamoli Anne.”

Sir Henry se nasmije; točnije rečeno, tihim kašljem daje na znanje da je svjestan kako je riječ o šali. Po pričama koje predu pijanci u kentskim pivnicama, kao i sluge po stražnjim stubištima dvora (među njima je i glazbenik Mark), Anne je Thomasu Wyattu pružila sva zadovoljstva koja razuman čovjek može zahtijevati, čak i u kupleraju.

,,Ove se godine smjeram povući s dvora”, govori sir Henry. ,,Vrijeme je da napišem oporuku. Mogu li vas imenovati izvršiocem?”

,,Činite mi čast.”

,,Nema toga komu bih radije povjerio svoje poslove. Koliko znam, nema postojanije ruke od vaše.”

On se zbunjeno smiješi; u njegovom mu se svijetu ništa ne čini postojanim.

,,Shvaćam vas”, govori Wyatt. ,,Znam da vas je onaj starac u skrletu zamalo povukao u propast. A gledaj vas sad, jedete bademe, imate sve zube u glavi, okružuju vas ukućani, poslovi vam cvatu, i ljudi poput Norfolka obraćaju vam se uljudno.” I ne mora dodati, dok su još lani, o vas brisali noge. Sir Henry prstima lomi tanko pecivo s cimetom, lijepi ga za jezik - oprezna, svjetovna pričest. Od Towera je minulo već četrdeset i više ljeta, ali mu se zdrobljena čeljust i dalje koči i kinji ga bolima. ,,Thomase, moram vas nešto zamoliti... Hoćete li mi sina držati na oku? Biti mu otac?”

,,Koliko je Tomu, dvadeset i osam? Možda ne poželi drugoga oca.”

,,Ne možete biti gori od mene. Žalim za koječime, osobito njegovim brakom... Bilo mu je sedamnaest, opirao se, ja sam to tražio, samo zato što joj je otac bio barun Cobham, a ja sam želio sačuvati položaj među susjedima u Kentu. Toma je oduvijek bilo lijepo vidjeti, bio je uljudno i udvorno dijete, čovjek se upita što sve ne bi bio kadar učiniti za djevojku, no ne znam je li mu bila vjerna i mjesec dana. Onda joj je, naravno, uzvratio istom mjerom... dvorac je pun njegovih droca; kurve u Allingtonu već ispadaju iz ormara. Nakon toga, uputi se u inozemstvo i što se desi? Završi kao zatočenik u Italiji, nikad neću shvatiti taj slučaj. Nakon Italije još je manje sav svoj. Lijepo ispisuje tercine, no ako čovjek sjedne i počne gledati gdje mu je nestao novac...” Protrlja bradu. ,,No, kako je tako je. Ipak, istini za volju, nema hrabrijega od mog dječaka.”

Kad se vrate u predvorje, zateknu predstavu u punome jeku. Rafe glumi Leontinu, a ukućani ga tjeraju vikom. Ne da dječaci ne vjeruju u priču o lavici - samo je žele odigrati na svoj način. On iz predostrožnosti pruži ruku Richardu koji čuči na klupi i cvili. ,,Svi vi zavidite Tomu Wyattu”, kaže.

,,Ah, gospodaru, ne bjesnite na nas.” Rafe se vrati u ljudski oblik i baci se na klupu. ,,Pričajte nam o Firenci. Pričajte što ste još radili, vi i Giovannino.”

,,Ne znam smijem li. I to ćete pretvoriti u komediju.”

Dajte, dajte, nagovaraju ga, on se osvrće; Rafe ga ohrabruje predenjem.

,,Jesmo li sigurni da Zovite-me-Risley nije u blizini? No, dobro... kad smo imali slobodan dan, obično smo rušili zgrade.”

,,Rušili zgrade?” javi se Henry Wyatt. ,,Stvarno?”

,,Mislim reći, dizali smo ih u zrak. No ne bez vlasnikove privole. I samo ako smo smatrali da su ruševne i opasne za prolaznike. Naplaćivali smo samo eksploziv. Ne i stručnost.”

,,Pretpostavljam da je riječ o paprenoj cijeni.”

,,Mnogo kopanja i nekoliko sekundi uzbuđenja. Doduše, poznajem neke dečke koji su se time počeli profesionalno baviti. U Firenci se”, nastavlja on, ,,tako moglo pronaći zabavu. Baš kao pecanje. Tako smo se držali podalje od nevolja.” Oklijeva. ,,Zapravo i nismo. Istini za volju, nismo.”

Richard upita: ,,Je li Zovite-me Gardineru ispričao za vašeg Kupidona?“

,,Što ti misliš?”

Kralj mu je bio dobacio, načuo sam da si postarao kip. Kralj se smijao, no vjerojatno je to i zapamtio; smijao se zato što je šala išla na račun svećenicima, kardinalima, i zato što je bio raspoložen za takve šale.

Tajnik Gardiner: ,,Statua, statut, nije baš neka razlika.”

,,U zakonodavstvu jedno slovo znači sve. No, moji preci nisu izmišljeni.“

,,Nategnuto?” pita Gardiner.

,,Veličanstvo, koncil u Konstanci vašem je pretku, Henryju V, predao takvu vlast nad crkvom u Engleskoj kakvu u svome kraljevstvu nije uživao nijedan kršćanski kralj.”

,,Ustupci nisu primijenjeni. Bar ne trajno. Zašto je tako?”

,,Ne znam. Zbog nestručnosti?”

,,Imamo li sad bolje savjetnike?”

,,Bolje kraljeve, Vaše Veličanstvo.”

Iza Henryjevih leđa Gardiner mu se izbelji poput vodorige. On zamalo prasne u smijeh.

Zasjedanje završi. Anne zove,dođite i blagujte sa mnom skromnu adventsku večeru. Iskoristit ćemo viljuške.

Odlazi, no društvo mu nije po volji. Kraljeve prijatelje, gospodu iz kraljeve ložnice, preobrazila je u mezimce: Henryja Norrisa, Williama Breretona, baš te, kao i, naravno, vlastitog brata, lorda Rochforda. U njihovom društvu Anne je kruta, a prema njihovim udvornostima jednako nemilosrdna kao i kuharica koja ševama zavrće vratove za večeru. Ako njezin savršen osmijeh ugasne i za tren, svi se redom nagnu k njoj, željni saznati kako da joj ugode. Teško je pronaći skup većih budala.

A on, on sam može kamo god poželi, on je bio već posvuda. Odgojen je konverzacijama za stolom obitelji Frescobaldi, obitelji Portinari, a poslije i za kardinalovim stolom, među mudracima i produhovljenima; teško da će se izgubiti među onim ljepotanima koje Anne okuplja oko sebe. Istini za volju, ta gospoda daju sve od sebe da bi se osjećao nelagodno, no on sa sobom donosi vlastitu ugodu, vlastiti spokoj, vlastite točne i britke razgovore. Norris, i sam duhovan tip, ne premlad, oglupavio je u tome društvu - zašto? Anneina blizina tjera ga da zadrhti. Zvuči gotovo kao šala, no tu se šalu nitko ne usudi ispričati.

Nakon te prve večeri Norris izlazi za njim,dodirne mu rukav, zaustavi ga i unese mu se u lice. ,,Vi to ne vidite? Anne?”

On odmahuje glavom.

,,Što bi, dakle, bio vaš ideal? Neka debela Frau s vaših putovanja?”

,,Žena koju bih volio, bila bi žena za koju se kralj ne bi ni najmanje zanimao.”

,,Ako je to nekakav savjet, svakako ga prenesite vašem prijatelju, Wyattovu sinu.”

,,O, mislim da se mladi Wyatt i sam domislio tomu. Oženjen je čovjek, sam kaže sebi, vaše ću patnje pretočiti u stih. Zar čovjek ne postaje mudriji od ugriza amour propre?”

,,Pogledajte samo mene,” kaže Norris, ,,mislite li da sam se opametio?”

On Norrisu pruži rupčić. Norris otre lice i vrati mu ga. A on pomišlja na svetu Veroniku koja je svojom koprenom otrla crte lica Kristu na mukama; upita se, hoće li na tkanini, nakon što se vrati kući, pronaći otisnute Henryjeve gospodske crte i, ako se tako zbude, treba li je objesiti na zid? Norris se okreće, nasmije se suho: ,,Wesron - znate ga, mladi Teston - ljubomoran je na dječaka kojega poziva da nam pjeva nekih večeri. Ljubomoran je na čovjeka koji održava vatru, na dvorkinju koja joj svlači čarape. Svaki put kad vas ona pogleda, on broji, govori, eto, eto,vidite, gleda tog debelog mesara, u posljednjih dva sata pogledala ga je petnaest puta.”

,,Debeli mesar bio je kardinal.”

,,Francisu su sve zanatlije iste.”

,,To mi je jasno. Želim vam laku noć.”

Noć, Tome, odvrati Norris, udari ga po ramenu, rastreseno, odsutno,kao da su jednaki, zamalo kao da su prijatelji; oči mu se vrate Anne, koraci mu se vraćaju suparnicima.

Sve su zanatlije iste? U stvarnome svijetu nije baš tako. Svatko se, sigurne ruke sa satarom, može proglasiti mesarom; no, bez kovača, gdje li je samo ta satara? Bez onoga koji radi s kovinom, gdje su vaši čekići, vaši srpovi, vaše kose, škare i dlijeta? Vaša oružja i oklopi, vršci strjelica, sulice i topovi? I vaši brodovi na morima i njihova sidra? Gdje su vam kuke, i čavli, i šarke, i jezičci, i žarači i mašice? Gdje su i ražnjevi i kotlići i roštilji i prsteni na uzdama, i kopče i sitnice? Gdje su vaši noževi?

Pamti onaj dan kad je načuo da kornvolska vojska nadire. Koliko mu je bilo... dvanaest? Bio je u kovačnici. Očistio je veliki mijeh i uljio je kožu.

Walter mu je prišao i pogledao ishod. ,,Treba stegnuti spojeve.”

,,Dobro”, rekao je. (Takve je razgovore obično vodio s Walterom.)

,,Neće se samo od sebe.”

,,Rekao sam, dobro, dobro. Sad ću!”

Podigao je pogled. Na vratima je stajao njihov susjed Owen Madoc.

,,Marširaju. Kažu da su već kod rijeke. Henry Tudor spreman je za boj.Kraljica i maleni su u Toweru.”

Walter obriše usta. ,,Koliko još?”

Madoc odvrati: ,,Bog zna. Te pizde znaju letjeti.”

On se uspravi. U ruci mu se nađe čekić dvokilaš s jasenovom drškom.

Sljedećih nekoliko dana radili su do iznemoglosti. Walter je izrađivao prsne oklope za prijatelje i brusio sve kadro rezati, razdirati i prosijecati buntovničko meso. Ljudi iz Putneyja nisu suosjećali s tim neznabošcima. Oni poreze plaćaju -

zašto ne bi tako i u Cornwallu? Žene se plaše da će im Kornvolci okaljati čast. ,,Naš svećenik kaže da to rade samo s vlastitim sestrama,” kaže on, ,,dakle, naša Bet je sigurna. Doduše, isti taj svećenik tvrdi da im je ud hladan i ljuskav poput đavoljega, dakle, možda te zagolica vidjeti novinu.”

Bet ga gađa nečim. On se izmakne. Vječita izlika za sve lomove u kući - bačeno je na Thomasa. ,,E, stvarno, s tobom čovjek nikad nije načistu”, kaže on.

Tijekom tog tjedna glasine bujaju. Oni iz Cornwalla ruju pod zemljom i zato su im lica crna. Poluslijepi su, zato ih se može loviti mrežama. Kralj daje šiling za svakog uhvaćenoga, dva ako je riječ o krupnima. No, koliko su zapravo krupni? Strjelice koje ispaljuju dugačke su cijeli jard.

Svi kućanski predmeti vide se u novome svjetlu. Ražnjevi, šila, igle za nadijevanje - sve prikladno za blisku borbu. Susjedi se okreću drugom Walterovom poslu - pecari - naizgled kao da misle da će Kornvolci isušiti Englesku.Stiže Owen Madoc, naručuje lovački nož; rukobran, utor za otok krvi, oštricu od dvanaest inča. ,,Dvanaest inča?” upita on. ,,Kad se razmašeš, sam ćeš si odrezati uho.”

,,Nećeš biti tako drzak kad te Kornvolci spopadnu. Deriščad poput tebe nabijaju na ražnjeve i peku na lomačama.”

,,Zar ih ne možeš mlatiti veslom?”

,,Mlatnut ću ja tebe preko labrnje”, grmi Owen Madoc. ,,Ti, pizdo mala, ime ti je okaljano i prije nego što si se rodio.”

Owenu Madocu pokazuje nož što ga je izradio sebi; visi mu na konopcu ispod košulje - kratka oštrica nalik jedinom, vražjem zubu. ,,Što misliš?”

,,Isuse”, kaže Madoc. ,,Samo pazi komu ćeš ga nabiti.”

Upita sestru Kat - odloživši svoj čekić dvokilaš na prozorsku dasku u Pegazu - zašto sam imao okaljano ime i prije nego što sam se rodio?

Pitaj Morgana Williamsa, odvraća mu. On će ti reći. O, Tome, Tome, kaže ona. Zgrabi ga za glavu i poljubi ga. Ne izlazi se. Neka se bori on.

Ona se nada da će Kornvolci ubiti Waltera. Ne kaže otvoreno, ali njemu je jasno.

Kad ću biti glava obitelji, kaže on, sve će biti drugačije, kunem ti se.

Morgan mu kaže - zajapuren, budući da je iznimno častan tip - da su dječaci znali pratiti njegovu majku po cesti i vikati: ,,Gledaj staru kobilu kako se tjera!”

Javi se njegova sestra Bet: ,,Kornvolci imaju još nešto - imaju diva imenom Trupina, zaljubljenoga u svetu Agnezu koju slijedi posvuda, stoga Kornvolci na stjegovima nose njezinu sliku i on za njima ide prema Londonu.”

,,Trupina?” cereka se. ,,Nije valjda tako velik.”

,,O, vidjet ćeš ti svoje”, odvrati mu Bet. ,,Tada nećeš biti tako brz na jeziku.”

Morgan mu priča kako su se žene iz susjedstva okupile i kokodakale mu oko majke, hineći zabrinutost; što će biti kad se rodi, pa ona je velika kao pola kuće!

A onda je stigao na ovaj svijet, cendrav, stisnutih pesti, mokrih, crnih uvojaka; Walter i njegovi prijatelji slavili su diljem Putneyja i pjevali. Vikali su: ,,Cure, dođite si po svojega!” I još: ,,Ovdje pomažemo nerotkinjama!”

Nikad nisu zabilježili nadnevak. Morganu je rekao da mu je svejedno. Tako nema natalnog horoskopa - dakle, nema ni sudbine.

Sudbina je htjela da u Putneyju ne dođe do boja. Za prethodnicu i bjegunce žene su pripremile noževe za kruh i britve, muškarci su bili spremni zatući ih lopatama i krampovima, izbušiti ih bradvama i nabiti ih na mesarske kuke.Umjesto toga, glavni sraz zbio se na Blackheathu; Kornvolce je na komadiće samljeo Tudor svojim vojnim mlinom za meso. Sad su sigurni - osim od Waltera.

Njegova sestra Bet: ,,Znaš onog diva, Trupinu? Načuo je da je sveta Agneza mrtva. Od tuge si je odrubio ruku i krv mu je potekla u more. Ondje je napunila pećinu koju se ne može napuniti, na čijem dnu je otvor što vodi ispod morskoga dna, sve do središta zemlje i ravno do pakla. Dakle, mrtav je.”

,,O, dobro. Zato što me Trupina strašno zabrinjavao.”

,,Mrtav do sljedeće prilike”, dobaci njegova sestra.

Dakle, rodio se na nepoznat datum. S tri godine skupljao je potpalu za kovačnicu. ,,Vidite mog maloga?” govorio je Walter, razdragano ga lupajući po glavi. Prsti su mu vonjali po paljevini, dlan mu je bio tvrd i crn.

Tijekom kasnijih godina, naravno, učenjaci su mu se trudili iščitati sudbinu; ljudi učeni čitati nebesa trudili su se iznjedriti mu, po onome što je i tko je, dan kad se rodio. Jupiter u povoljnom aspektu otkriva napredak. Merkur u usponu daruje sposobnost hitrog i uvjerljivoga govora. Kratzer kaže, ako Mars nije u Škorpionu, onda ne znam svoj posao. Majka mu je imala pedeset dvije godine i svi su vjerovali da ne može ni zanijeti ni roditi dijete. A ona je skrivala svoje moći, skrivala ga u naborima duboko u svojoj nutrini, najdulje što je uzmogla. Onda je izišao na svijet, i svi su rekli, što je sad to?

Sredinom prosinca, James Bainham, odvjetnik u Middle Templeu, priznaje svoje hereze pred londonskim biskupom. U gradu se govori da su ga bacili na muke, da ga je osobno ispitivao More dok su se zatezala mučila i od njega tražio da imenuje ostale okužene pripadnike pravničkoga soja. Nekoliko dana poslije toga, zajedno su spaljeni bivši redovnik i prodavač koža. Redovnik je krijumčario knjige preko luke u Norfolku i onda, čista glupost, preko doka svete Katarine, gdje ga je u zasjedi čekao lord kancelar. Prodavač koža u posjedu je imao Lutherovu Slobodu kršćanina, vlastoručno prepisanu.To su njemu poznate osobe, tom osramoćenom i slomljenom Bainhamu; redovnik Bayfield i John Tewkesbury koji, sam Bog zna, i nije baš bio

neki doktor teologije. Tako godina skonča u oblaku dima, u kopreni ljudskog pepela što lebdi nad Smithfieldom.

Na Novu godinu probudi se prije svitanja i u podnožju postelje spazi Gregoryja. ,,Bilo bi dobro da dođete. Uhitili su Toma Wyatta.”

U trenu iskače iz kreveta; prva mu je pomisao da je More udario u samo srce Anneina kruga. ,,Gdje je? Nisu ga valjda odveli u Chelsea?”

Gregory zvuči zatečeno: ,,Zašto bi ga vodili u Chelsea?”

,,Kralj ne može dopustiti - sve mu je to preblizu - Anne posjeduje knjige koje mu je sama pokazala - i sam je čitao Tyndalea - što sad slijedi, hoće li More uhititi kralja?” Traži košulju.

,,Nema to veze s Moreom. Neke budale su ga uhitile zbog izazivanja nereda u Westminsteru gdje su na ulici preskakivali kresove i razbijali prozore; znate kako to već ide...” Gregoryjev glas zvuči umorno. ,,Onda su se potukli sa stražarima i završili iza brave; pristigla je poruka koja glasi, hoće li meštar Cromwell doći i ključaru uručiti novogodišnji darak?”

,,Isuse”, kaže on. Sjeda na krevet, odjednom svjestan vlastite golotinje, golih stopala, listova, bedara, kurca, runa na tijelu, čekinjave brade; i znoja koji mu se probio po ramenima. Navlači košulju. ,,Morat će me odvući kakvog me zateknu”, kaže on. ,,No, prvo ću doručkovati.”

Gregory primijeti, blago zlobno: ,,Pristali ste mu biti ocem. Ovo znači biti otac.”

On ustaje. ,,Zovi Richarda.”

,,Idem ja.”

,,Podi ako baš moraš, ali želim Richarda uza se ako dođe do nevolja.”

Nema nevolja, uslijedi samo kratko cjenkanje. Zora rudi kad mlada gospoda isteturaju na svjež zrak, izmučeni, premlaćeni, poderane i prljave odjeće. ,,Francise Westone,” kaže on, ,,dobro jutro, gospodine.”I misli, da sam znao da si ovdje, ostavio bih te. ,,Zašto niste na dvoru?”

,,I jesam”, odvrati dječak kroz podrigivanje. ,,U Greenwichu sam. Nisam ovdje. Je li vam jasno?”

,,Bilokacija”, kaže on. ,,A, tako.”

,,O, Isuse. Isuse, otkupitelju moj.” Thomas Wyatt stoji na jarkom svjetlu što se odbija od snijega i trlja glavu. ,,Nikad više.”

,,Do sljedeće godine”, dometne Richard.

On se okrene i ugleda posljednju ofucanu pojavu koja se izvali na cestu. ,,Francise Bryane”, kaže. ,,Trebao sam znati da bez vas ovaj pothvat ne može biti potpun. Gospodine.”

Na prvome mrazu u novoj godini, bratić lady Anne otresa se poput pokislog pseta. ,,Sisa mi svete Agneze, stvarno je ledeno.” Prsluk mu je poderan, ovratnik košulje otrgnut i ostala mu je samo jedna cipela. Grabi hlače da mu ne padnu. Prije pet godina na turniru je izgubio oko; sad je izgubio povez, tako da se lijepo vidi žarkocrveni ožiljak. Osvrće se, gleda preostalim okom. ,,Cromwelle? Ne pamtim da ste sinoć bili s nama.”

,,Bio sam u krevetu, bilo bi mi drago da sam i dalje u njemu.”

,,Zašto se ne vratimo?” Riskirajući da se oklizne, naglo podiže ruke. ,,Koja od gradskih gospi čeka na vas? Imate li po jednu za svaki od dvanaest dana Božića?” Zamalo se nasmije, no tad Bryan dobaci: ,,Nisu li vama sektašima žene zajedničko dobro?”

,,Wyatte,” on se okreće, ,,reci mu da se pokrije jer će mu se smrznuti spolovilo. Već mu je dovoljno teško i samo s jednim okom.”

,,Zahvalite”, zagrmi Thomas Wyatt i udara svoje družbenike. ,,Zahvalite meštru Cromwellu i vratite mu što mu dugujete. Tko bi još ovako uranio na blagdan i pritom vadio kesu? Mogli smo ondje čamiti do sutra.”

Ne djeluju baš kao tipovi koji bi svi zajedno imali ijedan šiling. ,,Nije važno”, kaže on. ,,Stavit ću vam na račun.”

II.

,,Avaj, što da zbog ljubavi činim?”

proljeće 1532.

DOŠLO JE VRIJEM DA razmotrimo saveze koji ovaj svijet drže na okupu: savez između vladara i podanika, kao i onaj između supruga i supruge. Oba saveza počivaju na brižnoj odanosti jednoga interesima onoga drugoga. Gospodar i suprug štite i opskrbljuju; supruga i podanik pokoravaju se. Povrh gospodara, povrh vladara, Bog vlada svima. On zapisuje naše sitne bune, naše ljudske ludosti. Poseže svojom drugom rukom, šakom stisnutom u pest.

Zamislite o tome raspravljati s Georgeom,lordom od Rochforda. On je produhovljen mladac kao mnogi u Engleskoj, uglađen i načitan; no danas ga opčinjava saten plamene boje, provučen kroz razrezan prekorukavnik. Vršcima

prstiju nateže malene grude tkanine, vuče ih, gurka, nuka ih da se povećaju, da izgleda poput onih žonglera koji loptama balansiraju po raširenim rukama.

Vrijeme je da se kaže što je Engleska, njezin domet, njezine granice; time ne mjeriti i brojiti utvrđene luke i granične zidove, nego procijeniti njezinu sposobnost da upravlja samom sobom. Vrijeme je da se kaže što je to kralj i kakvo povjerenje i okrilje duguje svome narodu; kakvu zaštitu od stranih nasrtaja, moralnih i fizičkih, kakvu slobodu od drskosti onih koji Engleza žele poučiti kako da razgovara s vlastitim Bogom.

Parlament se okuplja sredinom siječnja. U rano proljeće čeka ih zadaća da skrše biskupski otpor Henryjevu novom poretku, da donesu zakon koji će - zasad ga se drži na ledu - dokinuti plaćanje dadžbina Rimu, kao i kraljevu vrhovnu vlast u crkvi učiniti stvarnom, a ne samo slovom na papiru. Donji dom sastavlja predstavku protiv crkvenih sudova,bezgranično proizvoljnih u postupcima, nevjerojatno drskih u navodnoj jurisdikciji; zakon propituje njihovu jurisdikciju kao i samo njihovo postojanje. Spisi prolaze kroz mnoge ruke, no naposljetku on sam radi cijelu noć s Rafeom i Zovi-me-Risleyjem, žvrlja amandmane između redaka. On progoni oporbenjake - Gardiner se, iako kraljev tajnik, osjeća obveznim da svoju subraću prelate povede na juriš.

Kralj poziva meštra Stephena. Dok ulazi, dlake na vratu podižu mu i stišće se u vlastitoj koži nalik mastifu kojega vode na medvjeda. Za zako krupnog čovjeka, kralj ima visok glas; kad je gnjevan,glas se uzdiže do uhobolnog pištanja. Jesu li svećenici njegovi podanici, ili su to samo napola? Možda mu uopće i nisu podanici, uostalom kako bi i bili ako polažu prisegu da će se pokoravati i potpomagati papu? Ne bi li trebali, urla, prisegnuti preda mnom?

Kad Stephen izađe, nasloni se na oslikane zidne obloge. Iza leđa mu čopor naslikanih nimfi skakuće u šumarku. Vadi rupčić, no čini se da je zaboravio zašto; vrti ga u svojoj velikoj šapi, poput zavoja omata ga preko članaka. Niz lice slijeva mu se znoj.

On, Cromwell, doziva pomoć: ,,Mome gospodaru biskupu je zlo.”donose stolac, Stephen bulji u nj, bulji u njega, onda oprezno sjeda kao da ne vjeruje spojevima. ,,Pretpostavljam da ste ga čuli.”

Svaku riječ. ,,Ako vas uhiti, pobrinut ću se da dobijete neke sitne udobnosti.“

Gardiner: ,,Prokleti bili, Cromwelle. Tko ste vi? Kakav položaj obnašate? Vi ste ništa. Ništa.”

Moramo pobijediti u raspravi, ne samo poraziti naše dušmane. Bio je u posjetu Christopheru St. Germanu, starom pravniku čija se riječ štuje diljem Europe. Starac ga uljudno prima u svome domu. Nema čovjeka u Engleskoj, tako govori, koji vjeruje da našoj crkvi nije potrebna reforma i da jeta potreba svake godine sve veća; ako crkva nije kadra provesti je, onda je kralj mora provesti u Parlamentu; što može. Tako sam zaključio, nakon višedesetljetnog izučavanja pitanja.

Naravno, nastavlja starac, naravno da se Thomas More ne slaže sa mnom. Možda je njegovo vrijeme prošlo. Istini za volju, Utopija nije neko mjesto za život.

Kad se susretne s kraljem, Henry bjesni na Gardinera - nelojalnost, viče, nezahvalnost. Može li mi ostati tajnikom kad mi je u potpunoj opreci? (Istog tog čovjeka Henry je osobno hvalio i slavio kao tvrdokornog polemičara.) On sjedi šutke, promatra Henryja, šutnjom se trudi smiriti stanje; kralja omotati koprenom tišine kako bi Henry mogao čuti samoga sebe. Velika je stvar biti kadar skrenuti gnjev Engleskoga Lava. ,,Mislim...”, prozbori tiho, ,,s dopuštenjem Vašeg Veličanstva, dakle, mislim... kao što znamo, biskup od Winchestera rado se svađa. Ali ne sa svojim kraljem. Ne bi se usudio baviti nečim sličnim.” Zastaje. ,,Stoga vlastita gledišta, iako pogrešna, brani časno.”

,,Upravo tako, ali...”, kralj utihne. Henry je čuo vlastiti glas, glas kojim se koristio na kardinalu dok bi ga lomio. Gardiner nije Wolsey - čak i u smislu da će, ako padne kao žrtva, malotko žaliti za njim. Ipak, bar nakratko, odgovara mu da takvog zapjenjenog biskupa zadrži na njegovu položaju; on se skrbi za Henryjev dobar glas u Europi, no on zbori:

,,Veličanstvo,Stephen vas je kao veleposlanik služio do granica vlastitih sposobnosti i bilo bi bolje umiriti ga poštenim uvjeravanjem, nego mu lomiti ruke bremenom vašeg nezadovoljstva. Takav je način daleko prikladniji i neizmjerno časniji.”

Zatim promatra Henryjevo lice. Ćuti li taj išta povezano s čašću?

,,Uvijek dajete takav savjet?”

On se nasmiješi. ,,Ne.”

,,Zar do krajnosti odlučno ne tvrdite da bih trebao vladati u duhu kršćanske blagosti?”

,,Ne.”

,,Znam da vam Gardiner nije mio.”

,,Upravo zato bi Vaše Veličanstvo trebalo razmotriti moj savjet.”

I pomisli, Stephene, dužnik si mi. A računi će stizati bez prestanka.

U vlastitome domu sastaje se s parlamentarcima i gospodom pravnicima kao i pripadnicima gradskih cehova; s Thomasom Audleyjem, predsjedavajućim, njegovim štićenikom Richardom Richeom, zlatokosim mlacem, lijepim poput naslikanog anđela, inače živa, hitra i svjetovna uma; s Rowlandom Leejem, grubim, jezičavim klerikom, toliko malo sličnim svećenicima da bi mu se sličnoga trebalo tražiti nadaleko.Tijekom tih mjeseci, redove njegovih gradskih prijatelja prorjeđuju boleštine i neprirodne smrti. Thomas Somer, koga je poznavao godinama, umro je netom nakon što su ga pustili iz Towera gdje je čamio zbog raspačavanja evanđelja na engleskome; ljubitelj lijepe odjeće i brzih konja, Somer je bio čovjek nepokorna duha sve dok se nije sreo s lordom kancelarom. John Petyt oslobođen je, no

preteško bolestan da bi sudjelovao u radu Donjeg doma. Posjećuje ga gdje čami u svojoj sobi. Mučno ga je slušati dok se bori za dah. Proljeće 1532., prvi topli dani te godine, nimalo mu ne olakšavaju stanje. Kaže, osjećam kao da mi je oko grudi željezni obruč kojega samo stežu i stežu. I kaže, Thomase, kad umrem, hoćeš li se skrbiti za Luce?

Ako se ponekad šeće vrtom sa zastupnicima ili Anneinim kapelanima, sebi zdesna osjeća odsutnost doktora Cranmera. Otputovao je još u siječnju kao kraljev veleposlanik kod Imperatora; na putovanjima posjetit će učenjake u Njemačkoj tražeći podršku kraljevom razvodu. On ga je upitao:

,,Što ću ako, dok ste na putu, kralj usne san?”

Cranmer se nasmiješi: ,,Prošli put sami ste se dovinuli. Ja sam samo stajao i kimao.”

Tada spazi mačka Marlinspikea; šape mu vise dok prebačen leži na crnoj grani. Pokaže im ga: ,,Gospodo, to je kardinalov mačak.” Spazivši posjetitelje, Marlinspike pojuri međašnim zidom, zamahne repom i iščezne u nepoznato s druge strane.

Dolje, u kuhinjama Austin Friarsa, garzoni uče kako se spravljaju začinjene hostije. Za to su potrebni oštro oko, savršen osjećaj za vrijeme i mirna ruka. Može se pogriješiti u bezbroj prilika. Mješavina mora biti savršeno žitka, metalni pladnjevi s dugim drškama moraju biti dobro namašćeni i vreli. U trenutku kad ih se stisne, začuje se životinjski vrisak i para prokulja u zrak. Ako vas tada obuzme panika i popustite pritisak, čeka vas struganje slijepljene kaše. Mora se čekati sve dok para ne nestane - tada se broji. Ako se propusti samo jedan hip, zrakom se proširi vonj zagoretine. Uspjehe od podbačaja dijeli samo sekunda.

Kad Donjem domu predstavi zakon kojim se ukida plaćanje godišnjih daća Rimu, predlaže i podjelu Doma. To je posve neočekivano, no šokirani i zlovoljni zastupnici prihvaćaju - pristaše zakona na jednu stranu, protivnici zakona na drugu. Nazočan je i kralj; on promatra, saznaje tko je uz njega, tko je protiv njega; na kraju, svome savjetniku mračno kimne u znak potvrde. U Gornjem domu ta taktika neće proći. Kralj se tamo mora pojaviti osobno, tri puta, i iznijeti svoj slučaj. Staro plemstvo – ohole obitelji kakav je na primjer Exeterov klan, s vlastitim pretenzijama na prijestolje - na strani su pape i Katherine, i ne plaše se otvoreno to izjaviti - zasad još ne. Dotle on otkriva svoje neprijatelje i, gdje mu uspije, među njima sije razdor.

Nakon što kuharevi pomoćnici uspiju proizvesti jednu jedinu, poštovanja vrijednu, hostiju, Thurston od njih naruči još sto komada. To im uđe u krv - trzajem zapešća hostije se prebacuje na dršku drvene žice i zatim na pladanj gdje će se sušiti. One uspjele - s vremenom bi sve trebale biti takve - označavaju se Tudorovim grbom te ih se u tucetima slaže u lijepe, intarzirane kutije u kojima će stići do stola; svaki, krhki, zlaćani disk namirisan ružinom vodicom.Određenu količinu pošalje Thomasu Boleynu.

Kao otac buduće kraljice, Wiltshire smatra da zaslužuje neki osobit naslov te je pustio glas da mu ne bi bilo mrsko kad bi mu se obraćali kao Monsinjoru. On

raspravlja s njim, njegovim sinom i prijateljima, zatim odlazi posjetiti Anne; prolazi dvoranama Whitehalla. Mjesec za mjesecom njezino stanje sve je bolje, no njemu se njezini i dalje klanjaju dok prolazi. Na dvoru kao i u uredima Westminstera odijeva se do krajnosti sukladno svom položaju; u široke kaputiće od lemsterske vune, toliko tanke da trepere poput vode,u purpur i indigo toliko bliske crnome da djeluju kao da se u njih ulila noć; njegova crna baršunasta kapa leži mu na crnoj kosi, te su njegove jedine svijetle točke prodorne oči i geste čvrstih, mesnatih šaka; uz to valja pridodati i sjaj s Wolseyjevog tirkiznog prstena.

U Whitehallu - nekoć, York Placeu - zidari još rade. Kralj je Anne za Božić podario spavaonicu. Sam ju je uveo u nju da je vidi kako ostaje bez daha vidjevši draperije načinjene od zlatnih i srebrnih tkanina, izrezbareni krevet natkriven grimiznim satenom izvezenim motivima cvijeća i djece. Henry Norris izvijestio ga je da je Anne propustila ostati bez daha; samo se polagano osvrnula po sobi, nasmiješila se, zatreptala. A onda kao da se sjetila što joj je činiti - hinila je da ju je od tolikih časti obuzela slabost, i tek kad je zateturala, i tek kad ju je kralj čvrsto obgrlio, tada se začuo uzdah. Svom dušom nadam se, bio je rekao Norris, da ćemo najmanje jednom u životu u žena izazvati poriv da ispuste takav zvuk.

Kad je Anne, kleknuvši, izrazila zahvalnost, Henry je, naravno, morao poći; ostaviti blistavu sobu, pustiti njezinu ruku, i vratiti se na novogodišnju gozbu, javnom povećalu koje proučava njegovo lice; potpuno uvjeren da će izvješća o tome pokuljati diljem Europe, kopnom i morem, šifrirana i ne.

Kad na kraju svoga putovanja kardinalovim sobama zatekne Anne kako sjedi sa svojim damama, ona već zna, ili bar se čini da zna što su rekli njezini otac i brat. Uvjereni su da joj pripremaju taktiku, no ona je sama svoj najbolji taktičar, kadra je u mislima vratiti se u prošlost i prosuditi što je pošlo po zlu; on se divi svakome kadrom učiti iz pogrešaka. Jednoga dana, kad se prozori otvaraju zamasima krila ptica što se gnijezde, ona zbori: ,,Jednom ste mi rekli da je kardinal jedini kadar osloboditi kralja. Znate li što mislim sad? Mislim da je Wolsey posljednji čovjek sposoban za takvo što. Zato što je bio ohol, zato što je želio postati papa. Da je bio ponizniji, Klement bi mu udovoljio.”

,,Možda u tome ima nečega.”

,,Pretpostavljam da bismo svi trebali izvući pouku”, javi se Norris.

Oni se istodobno okrenu. Anne: ,,Stvarno, trebali bismo?” Na što on priklopi: ,,I, kako bi ta pouka trebala glasiti?”

Norris se potpuno smete.

,,Nitko od nas ne stremi postati kardinalom”, govori Anne. ,,Čak ni Thomas, unatoč svim svojim brojnim stremljenjima, ne stremi tomu.”

,,Da? Ne bih se baš kladio.” Norris se povlači onako kako se znade povući samo svileni gospodičić i ostavlja ga za sobom u ženskome društvu.

,,Dakle, lady Anne,” govori on, ,,kad razmišljate o pokojnom kardinalu, odvojite li vremena pomoliti se za njegovu dušu?”

,,Mislim da mu je Bog presudio, dakle, moje molitve, molila ja ili ne, nemaju nikakva učinka.”

Mary Boleyn tiho se javi: ,,Anne, on te zadirkuje.”

,,Da nije bilo kardinala, udali bi vas za Harryja Percyja.”

,,Onda bih barem”, odsječe ona, ,,zauzela položaj supruge, dakle častan položaj, dok sad...”

,,O, kuzeno,” javi se Mary Shelton, ,,Harry Percy je sišao s uma. To znaju svi. Trati sav svoj novac.”

Mary Boleyn se nasmije. ,,Istina, a moja sestra vjeruje da za to valja kriviti njegovo razočaranje njome.”

,,Gospo,” on se obrati Anne, ,,ne biste željeli živjeti u kraju gdje prebiva Harry Percy. Znate da bi se ponio jednako kao svi ti sjevernjački plemići, zatočio vas u ledenom tornju, na vrhu zavojitog stubišta, te vas puštao sići samo na večeru. Čim zasjednete za stol,unesu puding od zobene kaše pomiješan s krvlju krava koje su oteli harajući; tada uleti gospodar mašući torbom - o, dušo, a vi ćete na to, je li to dar za mene? - on kaže, jest, gospo, ako vam je srcu drag; tada otvori torbu i u krilo vam izbaci odrubljenu glavu nekog Škota.”

,,O, to je strašno”, prošapće Mary Shelton. ,,Takve stvari čine?” Anne se smije, dlanom prekriva usta.

,,A sami znate,” nastavlja on, ,,da biste za večeru radije lagano poširana pileća prsa, narezana u gusti umak s estragonom. Također i dobar, zreli sir što ga je uvezao španjolski veleposlanik i nesumnjivo ga namijenio kraljici, ali koji se nekim čudom dokotrljao do moje kuće.”

,,Kako bih mogla biti bolje podvorena?” pita Anne. ,,Skupina drumskih razbojnika vreba i otima Katherinein sir.”

,,Dobro, budući da smo ugovorili državni udar, moram poći...”,mahne prema sviraču lutnje u kutu, ,,i prepustiti vas vašem buljookom ljubavniku.”

Anne ovlaš pogleda mladoga Marka. ,,Stvarno bulji. Istina.”

,,Da ga otjeram? Kuća je prepuna glazbenika.”

,,Ostavite ga”, javi se Mary. ,,Mio je dječak.”

Mary Boleyn ustaje. ,,Samo ću...”

,,A sad će se lady Carey uputiti na jedno od svojih savjetovanja s Thomasom Crormvellom”, dobaci Mary Shelton, glasom kao da donosi dobre vijesti.

Jane Rochford: ,,Opet će mu ponuditi svoje djevojaštvo.”

,,Lady Carey, što to niste kadri izreći pred svima?” Ali, Anne kimne. On može poći. Mary može poći. Pretpostavlja se da Mary prenosi poruke koje Anne smatra neprikladnima da ih izravno izgovori.

Vani: ,,Ponekad moram uhvatiti zrak.” On čeka. ,,Znate koliko se međusobno mrze Jane i naš brat George? Odbija poći u krevet s njom.Ako nije s drugim ženama, cijelu noć prosjedi s Anne u njezinim odajama. Kartaju. Dok ne svane, igraju Papu Julija. Znate li da joj kralj pokriva kartaške dugove? Trebaju joj veći prihodi, treba joj vlastita kuća, pribježište, nedaleko od Londona, negdje na rijeci...”

,,Na čiju je kuću bacila oko?”

,,Mislim da ne smjera nikoga iseliti.”

,,Kuće obično nekome pripadaju.” Onda mu svane. Nasmiješi se.

Ona govori: ,,Jednom sam vam već rekla da se držite podalje od nje. Sad više ne možemo bez vas.Tako tvrde i moj otac i moj ujak. Ništa se ne čini, ništa, bez kraljeve privole, bez njegova neprekidna društva, i sad kad niste s Henryjem, on želi znati gdje se nalazite.” Otkorači od njega i promjeri ga kao kakva neznanca. ,,Jednako tako i moja sestra.”

,,Lady Carey, želim posao. Biti savjetnik nije dovoljno. Potreban mi je službeni položaj unutar kućanstva.”

,,Reći ću joj.”

,,Želim imenovanje u riznici. Ili u financijama.”

Ona kima. ,,Od Toma Wyatta načinila je pjesnika. Od Harryja Percyja, bezumnika. Sigurna sam da joj je prilično jasno što će načiniti od vas.”

Nekoliko dana prije zasjedanja u Parlamentu, Thomas Wyatt dođe mu ispričati se što ga je na Novu godinu izvukao iz kreveta. ,,Imate svako pravo ljutiti se na mene, no došao sam vas zamoliti da ne budete ljuti. Znate kako je na Novo ljeto. Piju se zdravice, vrč kruži i mora ga se iskapiti.”

On promatra Wyatta kako kruži sobom, previše znatiželjan i nemiran i previše stidljiv da bi sjeo i otvoreno iznio isprike.On se okrene k naslikanom globusu svijeta i kažiprst položi na Englesku. On zastaje, promatra slike, promatra maleni oltar, okreće se upitno; pripadao je mojoj supruzi, objašnjava mu on, sačuvao sam ga kao uspomenu. Meštar Wyatt na sebi ima kaputić od krutog, kremastog brokata s ušicima od samurovine - vjerojatno si ga sam ne može priuštiti; nosi i prsluk od kestenjaste svile. Ima blage modre oči, grivu plave kose koja se pomalo stanjuje. Ponekad vršcima prstiju dodiruje glavu,neodlučno, kao da ga još muči novogodišnja glavobolja; zapravo provjerava gdje mu je rub kose, provjerava je li oćelavio u posljednjih nekoliko minuta. Zastaje i promatra se u zrcalu; čini to veoma često. Blagi Bože, kaže. Vući se po ulicama s tom ruljom.Prestar sam da se tako ponašam. I premlad da ostanem bez kose. Mislite li da žene za to mare? Jako? Mislite li da bi im

bradom uspio skrenuti pogled... ne, vjerojatno ne bih. Možda je ipak pustim. Kraljeva brada djeluje dobro, nije li tako?

On kaže: ,,Nije li vam vaš otac podario poneki savjet?”

,,O, je, je. Ispij zdjelu mlijeka prije izlaska. I kuhane dunje u medu - mislite li da to pomaže?”

On se trudi suspregnuti smijeh. Želi ozbiljno obnašati svoju novu dužnost Wyattova oca. I kaže: ,,Mislim reći, je li vam ikad savjetovao da se držite podalje od žena koje zanimaju kralja?”

,,Držao sam se podalje. Sjećate se da sam otputovao u Italiju? Nakon toga, proveo sam godinu dana u Calaisu. Koliko se dugo čovjek može držati podalje?”

Pitanje iz njegova vlastita života - prepoznao ga je. Wyatt sjedne na stolčić. Upre laktove u koljena. Pridržava glavu, prstima pritišće sljepoočice. Sluša li tako otkucaje vlastitoga srca; razmišlja li; možda smišlja kakav stih? On podigne pogled: ,,Moj otac kaže da ste sad, nakon Wolseyjeve smrti, najmudriji čovjek u Engleskoj. Ako kažem samo jednom, hoćete li shvatiti? Ako Anne nije djevica, ja nisam to skrivio.”

On mu natoči čašu vina. ,,Jako je”, kaže Wyatt iskapivši ga. Zagleda se u dno čaše, u vlastite prste koji je pridržavaju. ,,Mislim da bih morao reći više.”

,,Ako morate, izrecite to ovdje i samo jednom.”

,,Skriva li se tko iza tapiserije? Netko mi je rekao da primate izvješća od nekih sluga iz Chelseaja. Ničiji sluga nije siguran ovih dana – uhode su posvuda.”

,,Recite mi kad to nije bilo uhoda”, odvraća on. ,,U Moreovoj kući živjelo je dijete, Dick Purser, More ga je spasio od grijeha nakon što je ostao nahoče - ne mogu sa sigurnošću tvrditi da je More ubio oca, no držao ga je na prangeru i u Toweru i tako mu uništio zdravlje. Dick je drugim dječacima govorio da ne vjeruje kako se Bog nalazi u pričesnoj hostiji, i More ga je zato išibao pred svim ukućanima. Doveo sam ga k sebi. Što sam mogao? Primit ću svakoga koga on zlostavlja.”

Wyatt se smiješi i dlanom prelazi po kraljici od Sabe, to će reći, Anselmi. Kralj mu je dao Wolseyjevu lijepu tapiseriju. Početkom godine, kad je otišao do Greenwicha govoriti s njim, kralj je primijetio da ju je pozdravio podigavši pogled i upitao, smiješeći se pomalo zlobno, poznajete li ovu ženu?Nekoć sam je poznavao, odvratio je on, objašnjavajući, pravdajući se; kralj je rekao, nije važno, mladost-ludost, i ne može se oženiti baš sve i svakoga, nije li tako... Zatim je dodao, spustivši glas, nisam zaboravio da je pripadala kardinalu od Yorka, i nastavio, odlučnije, kad se vratite doma, načinite mjesta za nju; mislim da bi trebala doći i živjeti s vama.

Natoči čašu vina sebi, još jednu Wyattu; govori: ,,Gardinerovi ljudi stoje pred vratima i nadziru tko ulazi i izlazi. Ovo je gradska kuća, nije utvrda - no, ako se ovdje zatekne itko nepozvan, moji ukućani će ga izbaciti s užitkom. Borba nam je prilično draga. Najradije bih svoju prošlost ostavio za sobom, no nije mi dopušteno.

Ujak Norfolk neprekidno me podsjeća da sam bio običan vojnik, čak i u njegovoj vojsci.”

,,Kako ga to zovete?” Wyatt prasne u smijeh. ,,Ujak Norfolk?”

,,Samo nasamo. No, ne moram vas podsjećati što Howardi smatraju da im pripada pravom. Uostalom, sami ste odrasli kao susjed Thomasu Boleynu i znate da ga ne smijete naljutiti, ma što ćutjeli prema njegovoj kćeri. Nadam se da ne ćutite ništa... ćutite li?”

,,Dvije godine”, govori Wyatt, ,,boljela me duša na pomisao da je dodiruje ijedan drugi muškarac. No, što sam mogao ponuditi? Oženjen sam, nisam ni vojvoda ni kraljević kakvoga ona peca. Mislim da sam joj se sviđao, ili joj se sviđalo to što sam bio zatravljen njome - to ju je zabavljalo. Kad bismo se zatekli nasamo, dopustila bi mi da je poljubim i uvijek sam mislio... ali, to je Anneina taktika, prvo govori 'da, da, da, da, da', naposljetku kaže 'ne'.”

,,Naravno, vi ste se ponijeli kao gospodin.”

,,Što sam trebao, silovati je? Ako kaže dosta, onda tako i misli – Henry to znade. Onda drugi dan dođe i ponovno mi dopusti da je ljubim. Da, da, da, ne. Najgore je bilo kad bi znala natuknuti, gotovo hvastati se, da je meni rekla ne, dok je drugima govorila da...”

,,Drugi su?”

,,Ah, imena, imenima bi si samo kvarila zabavu. Mora biti tako udešeno da, vidjevši bilo kojeg muškarca na dvoru ili u Kentu, pomišljate, je li on taj?Je li taj, ili taj? I tako se neprekidno propitujete gdje ste to zakazali, zašto joj nikako ne uspijevate udovoljiti, zašto nikad ne dobivate priliku.”

,,Usuđujem se tvrditi da pišete sjajne pjesme. Nađite utjehu u njima.Stihovi Njegova Veličanstva pomalo se ponavljaju, a da ne govorimo koliko su egocentrični.”

,,Ona njegova pjesma 'Zabava s dobrim društvom'. Kad je čujem,nešto u meni poželi zavijati poput psića.”

,,Istina, kralj je prešao četrdesetu. Melankolično je slušati ga kako sad pjeva o danima kad je bio mlad i glup.” On promatra Wyatta. Mladić djeluje smušeno, kao da među očima trpi neprekidnu bol. Tvrdi da ga Anne više ne muči, no tako se ne čini. Stoga on kaže, okrutan poput mesara:

,,Što mislite, koliko je ljubavnika imala?”

Wyatt se zagleda u svoja stopala. Onda pogleda strop. I prozbori: ,,Tuce? Nijednoga? Stotinu? Brandon se trudio Henryju reći da je ona oštećena roba. Tada je Brandona potjerao s dvora. Zamislite da sam ja pokušao. Sumnjam da bih živ izišao iz sobe. Brandon se natjerao da progovori zato što misli, što će biti onoga dana kad se poda Henryju? Zar on neće znati?”

,,Vjerujte u nju. Zacijelo je razmišljala i o tomu.Uostalom, kralj nije neki stručnjak za djevičanstva. To priznaje i sam. S Katherine mu je trebalo dvadeset godina da se dovine kako mu je brat već bio zašao onamo.”

Wyatt se nasmije. ,,Kad dođe taj dan ili noć, Anne će teško moći reći to isto.”

,,Slušajte. Ovako ja gledam na stvari. Anne ne razbija glavu svojom bračnom noći zato što nema razloga za brigu.” Želi reći, zato što Anne nije stvorenje od tijela, nego stvor od računa, hladnog, ljigavog mozga iza gladnih,crnih očiju. ,,Vjerujem da svaka žena koja engleskome kralju može reći 'ne' i zatim ustrajati u tome, ima pameti reći 'ne' svakom muškarcu, među njima i vama, i Harryju Percyju, i svakome koga odluči mučiti za vlastitu zabavu dok si istovremeno uređuje karijeru onako kako to njoj odgovara. Dakle, mislim da ste ispali budala, no ne onako kako vi to mislite.”

,,To bi trebala biti utjeha?”

,,To bi vas trebalo tješiti. Da ste joj uistinu bili ljubavnikom, strahovao bih za vas. Henry je uvjeren u njezino djevičanstvo. U što drugo može vjerovati? No, nakon vjenčanja, pokazat će se ljubomornim.”

,,Nakon što se, što, vjenčaju?”

,,U Parlamentu dajem sve od sebe, vjerujte mi, i mislim da možemo slomiti biskupe. Nakon toga, Bog znade... Thomas Mote govori da se tijekom vladavine kralja Ivana, kad je papa ekskomunicirao Englesku, krave nisu telile, da kukuruz nije zrio, da je trava prestala rasti i da su ptice padale s neba. Ako do toga dođe,” nasmiješi se, ,,siguran sam da možemo obrnuti tijek politike.”

,,Anne me upitala: u što zapravo vjeruje Cromwell?”

,,Dakle, razgovarate? O meni? Ne samo, da, da, da, ne? Laskate mi.”

Wyatt djeluje nesretno. ,,Ne možete pogriješiti? Kad je u pitanju Anne?”

,,Moguće je. Trenutačno je uzimam zdravo za gotovo. Tako mi odgovara. Tako odgovara oboma.”

Wyattu na odlasku: ,,Morate nas ubrzo posjetiti. Cure su čule koliko ste zgodni. Ako mislite da ćete ih razočarati, slobodno zadržite kapu na glavi.”

Wyatt redovito s kraljem igra tenis. Stoga mu je poznat pogaženi ponos.Navuče osmijeh na lice.

,,Vaš nam je otac pričao o lavu. Dječaci su priču pretvorili u igrokaz. Ako želite, navratite koji dan i odigrajte samoga sebe.”

,,O, lav. Kad sad razmišljam o tome, čini mi se kao nešto što nikad ne bih učinio. Tako nepomično stajati, nebranjen, i navlačiti ga na sebe.” Zastane. ,,Više nalikuje nečemu što biste izveli vi, meštre Cromwelle.”

Thomas More dolazi u Austin Friars. Odbija hranu, odbija piće iako izgleda da mu je i jedno i drugo potrebito.

Kardinal ne bi prihvatio odbijanje. Natjerao bi ga da sjedne i pojede kremu. Ili, ako je sezona, iznio preda nj veliki pladanj jagoda i malenu žlicu.

More govori: ,,U posljednjih deset dana Turci su zauzeli Beograd. Logorske vatre pale u velikoj knjižnici Bude. Prije samo dvije godine stajali su pred bečkim dverima. Zašto stremite načiniti još jedan rasjed u zidinama kršćanstva?”

,,Engleski kralj nije krivovjernik. Nisam ni ja.”

,,Niste? Jedva mogu razabrati molite li se Lutheru i njemačkome bogu, nekom poganskome božanstvu koje ste upoznali na putovanjima, ili pak nekom engleskom bogu što ste ga sami izmislili. Možda vam je vjera na prodaju. Za pravu cijenu služili biste vi i sultana.”

Erazmo pita: je li priroda stvorila išta blaže, slađe i skladnije od značaja Thomasa Morea?

On šuti. Sjedi za stolom - More ga je uhvatio na poslu - šakama je podbočio bradu. Ta mu poza, moguće, daje neki vid prednosti u sukobu. Lord kancelar izgleda kao da će razdrti ruho - čime bi mu samo poboljšao izgled.Možda i jest vrijedan žaljenja, ali on odluči da ga žaliti neće. ,,Meštre Cromwelle,mislite li da stoga što ste savjetnik možete kralju iza leđa pregovarati s hereticima. E, griješite. Znam za vašu prepisku sa Stephenom Vaughanom, i znam da se sastao s Tyndaleom.”

,,Prijetite li vi to meni? Samo me zanima.”

,,Da”, tužno odvraća More. ,,Upravo to činim.”

On primjećuje da se između njih promijenio odnos snaga; ne državnih službenika, nego kao dvojice ljudi.

Nakon što More ode, Richard primjećuje: ,,Ne bi to smio. Mislim,prijetiti vam. Danas se izvukao zbog svoga položaja, ali sutra, tko zna?”

On razmišlja, bio sam dijete, bilo mi je otprilike devet kad sam pobjegao u London i gledao kako neka starica trpi zbog svoje vjere. To mu sjećanje navre u tijelo i on se pokrene kao da zajedri na plimi; okrene se preko ramena i dobaci: ,,Richarde, provjeri ima li lord kancelar njemu prikladnu pratnju. Ako nema, priskrbi mu je i pokušaj ga strpati u brod za Chelsea. Ne možemo dopustiti da luta Londonom i kinji svakoga na čiji prag naiđe.”

Taj posljednji dio izgovori na francuskom, ni sam ne zna zašto. Pomisli na Anne, pruženu ruku, privlači ga k sebi; Maitre Cremuel, a moi.

Ne pamti godinu, ali sjeća se vremena potkraj tog travnja, teških kišnih kapi koje su bubnjale po blijedom, mladom lišću. Ne pamti razlog Walterova gnjeva, ali se sjeća straha što ga je oćutio u samoj srži vlastitoga bića, srca koje mu bubnja po rebrima. Ako se tih dana nije uspio skriti kod ujaka Johna u Lambethu, odvukao bi

se do grada vidjeti što se tamo dade učiniti - provjeriti može li zaraditi koji peni obavljajući poslove po dokovima, noseći košare, krcajući bačve. Dolazio bi na zvižduk; nasreću, sad to znade, nije se spetljao s propalicama koje bi ga dovele do žigosanja ili bičevanja, ili ga prometnule u jedno od malenih trupala koje bi netko ispecao iz rijeke. U tim godinama prosudbe nema. Ako bi netko rekao, tamo je dobra zabava, on bi pošao za ispruženim prstom. Nije imao ništa protiv starih žena, ali nikad nije vidio spaljivanje.

Kakav je zločin počinila, upitao je, a oni su rekli, ona je lolard. To je ona od onih koji govore da je Bog na oltaru samo komad kruha. Što, upitao je on, kruh kakav peče pekar? Pustite dijete naprijed, rekli su. Neka uči, dobro je da vidi izbliza, tako će poslije redovito ići na misu i slušati svećenika. Gurnuli su ga pred svjetinu. Dođi, dušo, stani uz mene, rekla je žena. Široko se smiješila i nosila čistu, bijelu kapu. Već ako gledaš, čeka te oprost grijeha, rekla je. A oni koji donesu triješće za potpalu, dobiju četrdeset dana oprosta u čistilištu.

Kad su lolartkinju izveli okruženu oružnicima, svjetina se rugala i klicala. Njemu je bilo jasno da je ona baka, možda najstarija osoba koju je ikad vidio. Oružnici su je gotovo nosili. Nije imala ni kapu ni veo. Činilo se da joj je s glave otrgnuto busenje kose. Ljudi iza njega govorili su da je to nesumnjivo učinila sama, očajna zbog vlastitoga grijeha. Iza lolartkinje kročila su dva svećenika, paradirala kao dva debela, siva štakora s raspelima u ružičastim šapama. Žena u čistoj kapici stisnula mu je rame – onako kako bi učinila majka da je ima. Pogledaj je samo, rekla je, osamdeset godina stara i do grla ogrezla u zloći. Muškarac je dodao, nema baš masti na kostima, neće dugo, osim ako se vjetar ne promijeni.

A što je zgriješila, upitao je on.

Rekla sam ti. Ona govori da su sveci samo drveni trupci.

Baš kao onaj za koji je vežu?

Jest, baš kao taj.

I taj trupac će izgorjeti.

Za sljedeću priliku pribavit će novi, rekla je žena. Maknula mu je ruku s ramena. Šake je stisnula u pesti i njima udarila visoko u zrak i iz dubina utrobe ispustila vrisak, urlik, krik, demonski. Svjetina se priključila. Gurali su se i gužvali ne bi li vidjeli bolje, mijaukali, zviždali, udarali nogama. Pomislivši na strahotu koju se sprema gledati, naizmjence je ćutio studen i vrelinu. Izvinuo je glavu da pogleda lice žene koja mu je bila majka u svjetini. Samo gledaj, rekla je. Najnježnije moguće, vršcima prstiju okrenula mu je glavu prema prizoru. Sad pazi. Oružnici su izvukli lance i staricu privezali za kolac.

Kolac je stršio povrh hrpe kamenja, i tada su došla neka gospoda, i svećenici, možda i biskupi, nije mogao znati. Naredili su lolartkinji da nabroji svoja krivovjerja. Bio je dovoljno blizu, vidio je da joj se usne pokreću, no nije čuo što je izgovorila. Hoće li je osloboditi ako se predomisli u posljednji tren? Ti neće, zacerekalase žena. Gledaj, priziva Sotonu u pomoć. Gospoda su se povukla. Oružnici

su oko lolartkinje naslagali drva i svežnjeve slame. Žena ga je potapšala po ramenu; valjda će biti vlažna, a? Odavde imam dobar pogled, prošli put bila sam straga. Kiša je prestala, probilo se sunce. Kad je krvnik prinio baklju, pod sunčevim svjetlom bila je blijeda, titrala je sklisko poput jegulja u vreći. Redovnici su pjevali i pred lolartkinjom podizali raspelo - uzmaknuli su tek na prvi zapah dima; tada je svjetina doznala da je lomača potpaljena.

Zagrmjeli su i pojurili naprijed. Oružnici su štapovima načinili zapreku i gromoglasnim, dubokim glasovima vikali,natrag, natrag, natrag; svjetina je vrisnula i uzmaknula i onda ponovno nasrnula, grmeći i pjevajući kao da je riječ o kakvoj igri. Pogled su im kvarili zapuši dima, rulja je kašljala i razmicala ih. Njuši je! vikali su. Njuši staru krmaču! On je zadržao dah, trudio se ne udahnuti njezin miris. Lolartkinja je vrištala u dimu. Sad doziva svece, rekli su. Žena se prignula i rekla mu na uho, znaš li da krvare u vatri? Neki misle da se samo smežuraju, ali ja sam to već vidjela i znam da je tako.

Nakon što se dim razišao i nakon što se ponovno moglo vidjeti, staricu je plamen dobrano zahvatio. Svjetina je počela klicati. Govorili su da neće trajati dugo, ali je dugo trajalo, bar se tako činilo njemu... prije nego što je vrištanje utihnulo. Zar se nitko ne moli za nju, upitao je, a žena je odvratila, čemu? Nakon što više nije bilo ničega što bi moglo vrištati, počeli su paziti na vatru. Oružnici su kružili oko rubova, nogama tabali komadiće slame, na vatru vraćali krupnije komade.

Svjetina se počela razilaziti, međusobno su čavrljali, i tada se moglo raspoznati one koji su se smjestili s pogrešne strane lomače jer su im lica posivjela od pepela. Poželio se vratiti doma, no sjetio se Waltera koji mu je jutros rekao da će ga ubijati mic po mic. Promatrao je kako oružnici željeznim šipkama drobe ljudske ostatke. Na lancima su se zadržali ostaci mesa, zalijepili se. Prišao im je i upitao, kolika vatra mora biti da sagori kosti? Očekivao je da će poznavati tu problematiku. Oni nisu razumjeli pitanje. Oni koji nisu kovači misle da su sve vatre iste. Njegov otac poučio ga je svim nijansama crvene - sumračno crvena, trešnja-crvena, žarko žutocrvena, bezimena osim ako je se ne nazove skrletnom.

Lolartkinjina lubanja ležala je na tlu zajedno s dugim kostima ruku i nogu. Zdrobljeni prsni koš nije bio mnogo veći od psećega. Oružnik je željeznu šipku zario kroz duplju u kojoj je ležalo njezino lijevo oko. Podigao je lubanju i odložio je na kamenje tako da je gledala ravno u njega. Onda je podigao šipku i udario po tjemenu. Čak i prije nego što je šipka udarila, njemu je bilo jasno da je udarac loš, falšni. Zdrobljene kosti, poput zvijezda, poletjele su na tlo, no veći dio lubanje ostao je neoštećen. Isuse, rekao je oružnik. Ej, mali, hoćeš ti probati? Jedan dobar udarac i sredit ćeš je.

Obično je prihvaćao svaki poziv. Ali, tada je uzmaknuo, držeći ruke za leđima. Krvi mu Božje,rekao je oružnik, da ja bar mogu biti tako izbirljiv. Nedugo zatim ponovno je okrenulo na kišu. Ljudi su brisali ruke, puhali nosove i razilazili se svojim poslima. Željezne šipke pobacali su na ono što je preostalo od lolartkinje. Samo krhotine kosti i mastan, žitak pepeo. Uzeo je šipku, za slučaj da mu zatreba oružje. Prstima je prelazio po zašiljenom kraju, stanjenom poput dlijeta. Nije znao koliko je daleko od doma i hoće li Walter poći za njim. Razmišljao je kako se to

čovjeka ubija mic po mic - spaljivanjem ili rezanjem. Trebao se raspitati kod oružnika dok su još bili ondje - kao gradski službenici, oni bi to sigurno znali.

Vonj žene još je lebdio u zraku. Pitao se je li već u paklu ili se još mota ulicama - sam se nije plašio sablasti. Za gospodu su ondje podignuli tribine i iako su skinuli baldahin, bile su dovoljno visoko iznad tla da se pod njima skutri u zaklonu.Molio se za ženu, uvjeren da ne čini nikakvu štetu. Dok se molio, pomicale su mu se usne. Kišnica se skupljala nad njim i u velikim kapima probijala se između dasaka. Brojio je koliko vremena prolazi između kapi i hvatao ih skupljenim dlanovima. Tako je ubijao vrijeme. Mračilo se. Da je kakav običan dan, već bi bio ogladnio i uputio se potražiti nešto hrane.

U sumrak su došli neki muškarci, a i žene - budući da je bilo žena, znao je da to nisu ni oružnici, ni ljudi koji bi mu učinili nešto nažao. Skupili su se i načinili krug oko kolca na kamenom postolju. Izvukao se ispod tribina i prišao im. Zacijelo se pitate što se ovdje zbilo, rekao je. Nisu ni podigli pogled, niti mu se obratili. Kad su pali na koljena, pomislio je da se mole. Znate, i ja sam se pomolio za nju, rekao je.

Jesi li? Dobar si dječak, rekao je jedan muškarac. Nije ga ni pogledao.

A on je mislio, ako me pogleda, uvidjet će da nisam dobar dječak,nego niškoristi koji se vuče s psom i zaboravlja pripremiti slanu kupku za kovačnicu, pa kad Walter zaurla, pas vam majku, gdje je prokleti badanj, neće ga biti amo. Zaboljelo ga je u želucu kad se sjetio što je propustio učiniti, i zašto će ga ubiti. Zamalo je vrisnuo. Kao da trpi bol.

Tada je shvatio da se muškarci i žene ne mole. Spustili su se na sve četiri. Bili su to lolartkinjini prijatelji koji su prikupljali njezine ostatke. Jedna se žena pridigla na koljena, raširila suknju i u ruke uzela zemljanu posudu. Vid mu je bio oštar čak i u polutami, iz mulja i pepela izvukao je komad kosti. Ovdje je nešto, rekao je. Žena mu je primaknula posudu. Ima još.

Jedan muškarac stajao je malo podalje od njih. Zašto nam ne pomaže, upitao je.

On stražari. Zazviždat će ako naiđu oružnici.

Hoće li nas uhititi?

Kad su napunili posudu, žena koja ju je držala rekla je: ,,Daj mi ruku.”

Ne sumnjajući ništa, pružio joj je ruku. Ona je prstima zagrabila u posudu. Na nadlanicu mu je razmazala kašu blata, pijeska, masti i pepela. ,,Joan Boughton”, rekla je.

Kad sada razmišlja o tome, čudi se vlastitom nepouzdanom sjećanju. Nikad nije zaboravio ženu čije je zemne ostatke nosio kao masnu mrlju na vlastitoj puti; samo, zašto mu se čini da mu se dijelovi života u djetinjstvu međusobno ne slažu? Ne može se sjetiti kako se vratio doma, što je učinio Walter umjesto da ga ubije mic po mic, ni zašto je uopće pobjegao prije nego što je pripremio slanu kupelj. Možda sam, misli, rasuo sol i previše se bojao priznati. To mu zvuči uvjerljivo. Jedan strah stvara nemar, prekršaj navlači još veći strah, i onda kucne onaj trenutak kad strah postaje

prevelik i kad ljudski duh jednostavno popušta te dijete odluta tupo, besciljno, i završi prateći svjetinu do stratišta gdje promatra pogubljenje.

Tu priču nije ispričao nikomu. Ne skanjuje se govoriti o prošlosti ni Richardu, ni Rafeu - naravno, unutar razumnih granica - no ne namjerava tako razdijeliti samoga sebe. Chapuys često svraća na večeru, sjeda pored njega i iz njega izvlači djeliće njegove životne priče onako kako s kostiju skida mekano meso.

Neki mi kažu da vam je otac bio Irac, kaže Eustache. On čeka, ne miče se.

Prvi put to čujem, odvraća,no jamčim vam da je i samome sebi bio misterij. Chapuys frkne; Irci su strašno nasilni, zatim nastavi: ,,Recite, je li istina da ste s petnaest pobjegli iz Engleske nakon bijega iz zatvota?”

,,Naravno”, kaže on. ,,Nakon što mi je anđeo skinuo lance.”

Evo mu štofa za pismo kući: ,,Navode sam iznio Cremuelu, a on mi je odvratio bogohuljem, neprikladnim za vaše carsko uho.” Chapuys će doslovno sve strpati u depešu. Ako su novosti rijetke, onda šalje ogovaranja. Ogovaranja skuplja iz sumnjivih izvora, a on mu sam takve glasine da je smišljeno. Budući da Chapuys ne govori engleski, novosti dobiva na francuskome od Thomasa Morea, na talijanskom od trgovca Antonija Bonvisija, na Bog zna čemu - latinskome možda? - od Stokesleyja, londonskoga biskupa čiju trpezu također časti. Chapuys svome gospodaru Imperatoru prodaje tvrdnju da je narod Engleske toliko nezadovoljan svojim kraljem da bi se, ako bi ga podržao samo djelić španjolskih vojski, odmah digao na bunu. Chapuys je, naravno, u dubokoj zabludi. Englezima je možda draga kraljica Katherine - općenito uzevši, tako se čini. Možda im se ne sviđaju ili su im nerazumljivi najnoviji potezi u Parlamentu. No, nagon mu govori da bi se svi čvrsto ujedinili protiv stranog miješanja. Katherine im je draga zato što su zaboravili njezino španjolsko podrijetlo, zato što već dugo prebiva ovdje. To su oni isti ljudi koji su se digli protiv stranaca tijekom Crnoga svibnja; isti oni ljudi, uskogrudni, tvrdoglavi, ukorijenjeni na svom komadiću zemlje. Uzdrmala bi ih samo neizreciva sila - recimo, savez Francoisa i Imperatora. Naravno, ne možemo isključiti mogućnost da se takav savez sklopi.

Kad večera završi, on prati Chapuysa do njegovih ljudi, do velikih, čvrstih mladića, tjelohranitelja koji se vuku uokolo i čavrljaju na flamanskome, često o njemu. Chapuys znade da je on živio u Nizozemskoj; zar misli da ne pozna taj jezik? Ili je riječ o nekoj lukavoj, dvostrukoj zamci?

Bilo je dana, ne tako davno, dana nakon Lizine smrti, kad se ujutro budio, i kad je morao odlučiti - prije nego što se obrati ikomu - tko je on i zašto. Bilo je dana kad se budio iz snova o mrtvima, o potrazi za mrtvima. Tada mu je njegovo budno jastvo drhtalo - na samome pragu oslobađanja od snova.

No, ovi dani nisu takvi dani.

Ponekad, nakon što Chapuys završi prekapanje po Walterovim kostima i prestane mu vlastiti život prikazivati kao neku nepoznanicu, on gotovo osjeća obvezu da progovori u obranu vlastitoga oca, vlastitog djetinjstva. No, nema vajde

pravdati sebe samoga. Nije mudro objašnjavati. Pričati anegdote znak je slabosti. Mudro je skrivati prošlost čak i kad se nema što skriti. Ljudska moć leži u polusvjetlu, u djelomično primjetnim kretnjama njegovih ruku i nepronicljivom izrazu njegova lica. Ljude plaši odsustvo činjenica; onaj jaz koji se otvara i u koji oni istaču vlastite strahove, maštanja i žudnje.

Dana 14. travnja 1532. kralj ga imenuje čuvarom kraljevske riznice. Od ondje, bio je rekao Henry Wyatt, čovjek je kadar nadzirati kraljeve prihode i rashode.

Kralj viče, kao svakom dvorjaninu u prolazu: ,,Zašto ne bih, recite mi, zašto ne bih zaposlio sina poštenoga kovača?”

Čuvši takav Walterov opis, on prikriva smiješak; neizmjerno laskaviji od ičega čemu se dovinuo španjolski veleposlanik. Kralj govori: ,,Ono što jesi, time te stvaram. Samo i jedino ja. Sve što jesi, sve što posjeduješ, poteći će od mene.”

Ta pomisao pruža mu užitak koji je gotovo nemoguće pokvariti. Henry je tih dana toliko dobrohotan, toliko otvoren i pomirljiv da mu čovjek naprosto mora oprostiti povremeno spominjanje vlastita položaja, bilo to neophodno ili ne. Kardinal je običavao govoriti da će Englezi kralju oprostiti sve samo da im ne pokuša nametnuti poreze. Također je običavao reći da nije važno kako glasi naslov položaja. Neka bilo koji kolega iz vijeća okrene leđa, kad se obrne natrag, otkrit će da ja obavljam njegova posla.

Jednog travanjskog dana zatekne se u westminsterskom uredu, kadli se ondje stvori Hugh Latimer, netom oslobođen iz pritvora palače u Lambethu.

,,Dakle?” pita Hugh. ,,Mogao bi odložiti pisaljku i pružiti mi ruku.”

On ustaje od radnoga stola i grli ga; prašan, crni ogrtač, tvrdoću, kosti.

,,Dakle, Warhamu si održao svoj ljubak govor?”

,,Improvizirao sam, već u svome stilu. Iz usta mi je istjecalo svježe kao iz dječjih. Možda staroga, kako mu se bliži vlastiti kraj, pomalo napušta glad za lomačama. Smežurao se kao mahuna na suncu; kad ti se primakne,čuje se kako mu klepeću kosti. Bilo kako bilo, ne mogu biti siguran, no, eto mene ovdje.”

,,Kako te je držao?”

,,Goli zidovi bili mi knjižnicom. Nasreću pa mi je mozak nakrcan spima. Otpustio me uz opomenu. Rekao mi da ako već ne njušim plamen, da onda vonjam po tavi za prženje. To mi je već jednom rekao. Prošlo je zacijelo već deset godina, budući da sam tada zbog hereze stajao pred Skrletnom nemani.” I nasmije se. ,,No Wolsey mi je vratio propovjedničku licencu. I podario mi poljubac mira. I dao mi večeru. Dakle? Jesmo li išta bliže kraljici ljubiteljici evanđelja?”

Slijeganje ramenima. ,,Mi... oni... pregovara se s Francuzima. Nagodba visi u zraku. Francois posjeduje cijelo jato kardinala koji bi nam u Rimu mogli pomoći svojim zagovorom.”

Hugh zafrkće. ,,I dalje se čeka Rim.”

,,Tako mora biti.”

,,Mi ćemo preobratiti Henryja. Preobratit ćemo ga na evanđelje.”

,,Moguće. Samo ne odjednom. Malo pomalo.”

,,Zatražit ću biskupa Stokesleyja privolu da posjetim našeg brata Bainhama. Ideš sa mnom?”

Bainham je odvjetnik koga je More lani uhitio i mučio. Tik prije Božića stao je pred londonskoga biskupa. Odrekao se hereze te su ga oslobodili već u veljači. Prirodan čovjek - želio je živjeti, kako i ne bi? No nakon što je okusio slobodu, savjest mu nije davala mira. Jedne nedjelje ušao je u prepunu crkvu i stao pred svima; u ruci je držao Tyndaleovu Bibliju i pred svima otkrio svoju vjeru. Sad je u Toweru i čeka da mu objave dan smaknuća.

,,Dakle?” pita Latimer. ,,Ideš ili ne ideš?”

,,Ne želim lordu kancelaru davati adute.”

I misli, mogao bih poljuljati Bainhamovu odlučnost. Reci mu, brate, vjeruj što god te volja, zakuni se i prekriži prste za leđima. No, bilo kako bilo, više nije važno što Bainham sad govori. Milosrđe kod njega više ne radi, mora gorjeti.

Hugh Latimer se povlači. Milost Božja radi za Hugha. Gospod kroči uz njega, s njim se penje na skelu da bi se iskrcao u sjeni Towera; kako je tomu tako, nema potrebe za Thomasom Cromwellom.

More tvrdi da nije važno laže li se hereticima, izvlači li se varkom priznanje iz njih. Oni nemaju prava na šutnju, čak i da znaju, optužit će ih govor; ako ne govore, onda im lome prste, pali ih se usijanim željezom, vješa ih se za zapešća. To je zakonito, a More ide i dalje - to je blagoslovljeno.

Jedna skupina iz Donjega doma redovno večera sa svećenicima u taverni Kraljičina glava. Od njih potječu glasine koje se šire među Londoncima da je proklet svak tko podržava kraljev razvod. Cilj te gospode toliko je bogougodan da, kako govore, parlamentarnim zasjedanjima nazoči anđeo sa svitkom i bilježi tko i kako glasuje, čađavim znamenom znamenujući imena onih koji pred Henryjem strepe više nego pred Svemogućim.

U Greenwichu, fratar imenom William Peto, u Engleskoj glavar svoga odvjetka franjevačkog reda, propovijeda pred kraljem i u propovijed ubacuje primjer nesretnoga Ahaba, sedmoga izraelskoga kralja, koji je živio u bjelokosnim dvorima. Pod utjecajem zle Izebel podiže bezbožnički hram i u nj pripusti Baalove svećenike. Prorok Ilija Ahabu proreče da će mu psi lizati krv, što se i zbude budući da se, kako i sami znate, pamte samo oni uspješni proroci. Samarijski psi laptali su Ahabovu krv. Nestadoše mu svi muški potomci. Ležali su nepokopani na ulicama. Izebel su bacili kroz prozor dvorca. Njezino tijelo divlji psi razdriješe na komadiće.

Anne govori: ,,Ja sam Izebel. Ti, Thomase Cromwelle, ti si Baalovo svećenstvo.” Oči joj plamte. ,,Budući da sam žena, ja sam sredstvo kojim grijeh prodire u ovaj svijet. Ja sam vražje dveri, ukleti ulaz. Ja sam oruđe kojim Sotona napastuje muškarca kojega se ne usuđuje napasti sam, osim putem mene. To je njihovo viđenje stvari. Moje viđenje je da postoji previše svećenika s premalo znanja i još manje zanimanja. I želim da se papa, Imperator i svi Španjolci nađu u moru i utope se. A ako se već koga treba bacati kroz prozor palače... alors, Thomase, znam koga bih rado bacila. Osim što na maloj Mary divlji psi ne bi pronašli ni unce mesa da glođu, a Katherine je toliko debela da bi odskočila.”

Kad se Thomas Avery vrati kući, na kaldrmu spušta putni sanduk u kojem drži svu svoju imovinu i ustaje raskriljenih ruku da kao dijete zagrli svoga gospodara. Vijesti o njegovom državničkom promaknuću doprle su do Antwerpena. Čini se da je Stephen Vaughan od užitka porumenio poput paprike i ispio čitav kalež nerazrijeđena vina.

Uđi, uđi, govori on, pedeset ljudi čeka da me vidi, no oni neka čekaju,uđi i pričaj mi kako je preko mora. Thomas Avery progovara odmah. Ali, kad se nađe na pragu njegove sobe, naglo stane. Gleda tapiseriju, kraljev poklon. Pogledom prelazi po njoj, zatim gleda gospodarovo lice, nakon toga ponovno tapiseriju. ,,Tko je gospa?”

,,Ne možeš pogoditi?” On se smije. ,,Saba posjećuje Solomona.Kralj mi ju je dao. Prije toga pripadala je mom gospodaru kardinalu. Kralj je primijetio da mi se sviđa. A on rado dariva.”

,,Zacijelo vrijedi mnogo.” Avery je promatra s poštovanjem, kao svaki promućurni mladi knjigovođa.

,,Slušaj,” govori mu on, ,,imam još jedan dar, što misliš o njemu? Ovo je možda jedino dobro ikad proisteklo iz samostana. Brat Luca Pacioli. Trebalo mu je trideset godina da je napiše.”

Knjiga je uvezana u najtamnije zeleni uvez, s utisnutim zlatnim rubom; pozlaćeni su i rubovi listova tako da blista na svjetlu.Okovi su pričvršćeni crnkastim zakovicama, glatkim, prozirnim. ,,Gotovo da je se ne usuđujem otvoriti”, govori mladac.

,,Samo daj. Svidjet će ti se.”

Summa de Arithmetica. Otvara okove, otkriva drvorez autora s knjigom pred njim; uz knjigu šestar. ,,Ovo je novo izdanje?”

,,Ne baš, no moji mletački prijatelji nedavno su me se sjetili. Dakako, dok ju je Luca pisao bio sam još dijete, a o tebi se još nije ni razmišljalo.”Vršcima prstiju jedva dodiruje papir. ,,Gledaj, ovdje raspravlja o geometriji - vidiš crteže? A ovdje govori da ne valja poći na spavanje sve dok svi računi nisu sravnjeni.”

,,Meštat Vaughan navodi tu izreku. Zbog nje sam znao prosjediti noć sve do svitanja.”

,,Kao i ja.” Mnoge noći u mnogim gradovima. ,,Znaš, Luca je bio siromašan. Podrijetlom je iz Sansepulcra. Prijateljevao je s umjetnicima, u Urbinu je postao savršen matematičar; to je maleni grad u planinama, gdje je grof Frederigo, slavni condottiere držao knjižnicu s više od tisuću naslova. Bio je magistar na sveučilištu u Perugiji, kasnije i u Milanu. Pitam se zašto je takav čovjek ostao redovnik, no bilo je slučajeva da su one koji su se bavili algebrom i geometrijom bacali u tamnice kao vješce - vjerojatno je mislio da će ga crkva štititi... Slušao sam njegova predavanja u Veneciji, otad je već više od dvadeset godina - mislim da sam bio tvojih godina. Govorio je o razmjerima. Razmjerima u arhitekturi, glazbi, u slikarstvu, u pravdi, u zajednici, u državi; o tome kako bi trebala biti uravnotežena prava, moć prinčeva i njihovih podanika,kako bogati građani moraju imati čiste račune, redovito se moliti i služiti siromašnima. Govorio je o tome kako treba izgledati tiskana stranica. Kako se čita zakon. Ili što neko lice čini lijepim.”

,,Hoće li mi to otkriti u ovoj knjizi?” Thomas Avery kriomice pogledava kraljicu od Sabe. ,,Čini mi se da su to znali oni koji su istkali ovu tapiseriju.“

,,Kako je Jenneke?”

Dječak gotovo bogobojazno okreće stranice. ,,Prelijepa knjiga. Vaši mletački prijatelji zacijelo vas jako poštuju.”

Dakle, nema više Jenneke, pomišlja on. Ili je mrtva, ili pak ljubi drugoga. ,,Ponekad,” prozbori on, ,,moji talijanski prijatelji pošalju mi nove pjesme, no mislim da su sve pjesme ovdje... Ne kažem da je stranica puna brojki ustvari stih, no sve što je toliko precizno lijepo je, sve što uravnotežuje svoje dijelove, sve što je proporcionalno... slažeš li se?”

Divi se moći kojom Saba privlači dječakov pogled. Nemoguće da je mladac vidio Anselmu, ikad je susreo, čuo za nju. Henryju sam govorio o njoj, pomišlja. Jednog poslijepodneva svome sam kralju rekao nešto malo, a on mi je otkrio mnogo toga; koliko drhti od žudnje kad pomišlja na Anne, kako je pokušao s drugim ženama, kako se njima pokušao poslužiti kao sredstvom kojim će otupjeti požudu da bi razmišljao i govorio kao razuman čovjek, kako je propao kod njih... Nesvakidašnje priznanje, no kralj smatra kako ga ono opravdava, da dokazuje ispravnost njegova nauma - jer lovim samo jednu košutu, govori on, jednu čudnu srnu, plahu i divlju, a ona me vodi dalje od ugaženih staza, samoga u dubine šume.

,,A sad,” govori on, ,,sad ćemo knjigu ostaviti na tvome stolu. Da u njoj pronađeš utjehu u trenucima kad se čini da nijedan izračun ne valja.”

U Thomasa Averyja polaže velike nade. Lako je uposliti neko dijete koje će sravniti stupce i podnijeti ih pod nos, pričekati inicijale i zaključati ih u sanduk. Ima li to smisla? Stranica knjige računa postoji da bi se koristila,jednako kao i ljubavna pjesan. Ne postoji da bi se na nju kimnulo i zaboravilo; postoji da srce otvara mogućnostima. Jednaka je Svetom pismu - postoji zato da bi se o njoj razmišljalo, da bi potaknula djelovanje. Ljubi bližnjega svoga. Izučavaj tržište. Trudi se širiti dobrohotnost. Sljedeće godine izvješće mora biti još bolje.

Trideseti travnja dan je smaknuća Jamesa Bainhama. On ne može kralju, nema nade za pomilovanje. Henry je još davno primio naslov branitelja vjere - žarko žudi dokazati da ga još zaslužuje.

U Smithfieldu, na tribinama podignutima za dostojanstvenike, susreće mletačkog veleposlanika Carla Capella. Klanjaju se jedan drugome.

,,Cromwelle, u kojem ste svojstvu nazočni? Kao prijatelj heretiku, ili pak po zovu dužnosti? To sam vrag znade.”

,,Uvjeren sam da će to vašoj ekscelenciji otkriti prilikom vašeg sljedećeg intimnog susreta.”

Omotan plamenim jezicima, umirući uzvikuje: ,,Bog neka prosti sir Thomasu Moreu.”

Dana 15. svibnja biskupi potpisuju izjavu o pokornosti kralju. Bez kraljeve privole neće donositi crkvene zakone, i sve postojeće zakone podastrijet će vijeću u kojem će se nalaziti i laici - zastupnici Parlamenta i kraljevi namjesnici. Bez kraljeve privole neće sazivati Sabor.

Sljedećeg dana on stoji u galeriji u Whitehallu, galerija gleda na unutarnje dvorište, na vrt, gdje kralj čeka, a vojvoda od Norfolka šeće amo-tamo. Anne je na galeriji pored njega.Odjevena je u tamnocrvenu haljinu od vezenog damasta, toliko teškoga da se čini kako su se pod njom ovjesila njezina krhka, bijela ramena. Ponekad - u nekoj izmaštanoj bliskosti – zamišlja kako joj polaže dlan na rame i palcem prati udubinu između ključne kosti i grla; zamišlja kako kažiprstom prati oblinu njezine dojke koja se nadima iznad prsluka, baš kao što dijete prati povučenu crtu.

Ona okrene glavu i osmjehne se. ,,Eto njega. Ne nosi lanac lorda kancelara. Što je mogao učiniti s njim?”

Thomas More djeluje zgrbljeno i obeznađeno. Norfolk izgleda napet.

,,Ujak već mjesecima pokušava dogovoriti ovo”, govori Anne. ,,No kralj se nije dao uvjeriti. Ne želi izgubiti Morea. Želi ugoditi svima. Znate kako je to.”

,,Thomasa Morea poznaje još od mladosti.”

,,Kad sam bila mlada, upoznala sam grijeh.”

Okrenu se sučelice, smiješe se jedno drugome. ,,Slušajte”, javi se Anne. ,,Mislite li da u onoj kožnoj kesi nosi veliki pečat Engleske?”

Kad je Wolsey predavao državni pečat, otezao je postupak čitava dva dana. No sad kralj, u svom privatnom raju, čeka ispružene ruke.

,,Tko je sad na redu?” pita Anne. ,,Sinoć je rekao, moj lord kancelar nanosi mi samo muku i jad. Možda bi mi bilo bolje bez njega.”

,,Pravnicima se to neće svidjeti. Netko mora vladati sudovima.”

,,Za koga biste se odlučili vi?”

,,Trebalo bi mu ubaciti bubu u uho da imenuje predsjedavajućega.Audley bi pošteno obavljao posao. Neka ga kralj stavi na kušnju pro tem, ako će ovaj biti voljan, i ako mu se ne svidi, ne mora potvrditi imenovanje. Ipak, mislim da će mu prirasti srcu. Audley je dobar pravnik i misli vlastitom glavom, no istovremeno i znade kako biti koristan. Štoviše, mislim da shvaća i mene.”

,,Pomisliti da je netko za to kadar! Hoćemo li sići?”

,,Ne možete izdržati?”

,,Ništa više od vas.”

Silaze unutarnjim stubama. Anne mu nježno prste položi na ruku. Dolje, u vrtu, slavuji u kavezima. Zanijemjeli, skrivaju se pred suncem. Fontana grgori bacajući vodu u bazen. Iz lijeha, uzdiže se miris timijana. Unutra, u palači, smije se netko koga ne vide. Zatim zvuk umukne kao da su se zatvorila vrata. On se prigne, otrgne grančicu, u dlan utrlja njezin vonj. To ga povede na mjesto daleko odavde. More se naklanja Anne. Ona jedva kimne. Duboko se poklanja Henryju i smješta mu se uz bok, pogleda prikovana za tlo. Henry je zgrabi za zapešće; želi joj nešto reći ili možda samo biti nasamo s njom.

,,Sir Thomase?” On pruža ruku. More se okrene. Onda se predomisli - okrene se k njemu i prihvaća. Prsti su mu pepeljasto hladni.

,,Što ćete sad?”

,,Pisati. Moliti se.”

,,Preporučio bih vam da pišete jako malo, a da se jako mnogo molite.”

,,Je li to prijetnja?” More se smiješi.

,,Moguće. Ne mislite li da je red na meni?”

Kad je kralj ugledao Anne, lice mu je zasjalo. Srce mu plamti; na dlanu njegova savjetnika, na dodir je vrelo.

Gardinera pronađe u Westminsteru, u jednom od onih garavih, crnih dvorišta gdje sunce nikad ne zalazi. ,,Gospodaru biskupe?”

Gardiner nabire svoje žoharaste obrve.

,,Lady Anne zatražila je da razmislim o nekoj ladanjskoj kući za nju.”

,,Što to meni znači?”

,,Dopustite mi da vam otkrijem”, priklopi on, ,,tijek svojih razmišljanja. Imanje bi se trebalo nalaziti nablizu rijeci, dakle, pristupačno iz Hampton Courta, te zbog

njezine barkase koja je vozi do Whitehalla i Greenwicha. Mora biti u dobrome stanju budući da njoj manjka strpljenja te odbija čekati. Nešto s lijepim, dobro održavanim vrtovima... Tada sam pomislio,ne bi li to bio upravo Stephenov posjed u Hanworthu, onaj što mu ga je kralj dao u leno nakon imenovanja glavnim tajnikom?”

Čak i u tom polusvjetlu jasno se vide misli koje se ganjaju Stephenovim mozgom. Avaj, moj jarak, moji mostići, moji ružičnjaci, moji jagodnjaci,moj vrt začinskoga bilja, moje košnice, moja jezerca i voćnjak, moji talijanski terakotni medaljoni, moje intarzije, moje pozlate, moje galerije, moja fontana-školjka, moj park s jelenima.

,,Bilo bi širokogrudno da joj ponudite najam - prije nego što se to pretvori u kraljev nalog. Dobro djelo kao prevaga biskupskoj tvrdoglavosti? Ma, Stephene, dajte, molim vas. Imate i drugih kuća. Baš i nećete spavati u štaglju.”

,,Da se to zbude,” odvraća biskup, ,,očekivao bih da me netko od vaših, sa psom goničem, otrgne iz snova.”

Gardineru se ubrzava njegovo štakoraško bilo; vlažne, crne oči blješte. U nutrini ciči ozlojeđeno, zapretenim gnjevom. Ipak, jednim dijelom laknut će mu - kad razmisli o svemu - da je račun stigao dovoljno rano da ga je još kadar podmiriti.

Gardiner možda i jest glavni tajnik, ali on, Cromwell, sad kralja viđa svakodnevno. Ako Henry poželi savjet, on mu ga može dati, a ako je problem izvan njegova kruga, može pronaći nekog stručnoga u tome polju. Ako se kralj na nešto tuži, reći će, prepustite to meni - mogu li, s vašom kraljevskom privolom? Ako je kralj dobre volje, on je spreman na smijeh,ako je kralj jadan, onda je blag i pažljiv prema njemu. Kralj se otpočeo koristiti taktikom zavaravanja što španjolskom veleposlaniku, oštrookom kao i uvijek, nipošto nije promaklo. ,,Prima u privatnim odajama, ne u službenoj dvorani”, govori. ,,Draže mu je da njegovi vlastiti velikaši ne znaju koliko se često savjetuje s vama. Da ste nešto manjega stasa, mogli bi vas dopremati i otpremati u košari za rublje. Ovako kako jest, mislim da ta vječito zavidna ložnička gospoda neće propustiti to prenijeti prijateljima koji će s mržnjom gledati na vaš uspjeh, širiti o vama klevete i rotiti se da vas svrgnu.” Veleposlanik se smiješi i govori: ,,Da se poslužim poredbom koja bi vam mogla biti draga - jesam li pogodio kao prstom u pekmez?”

U pismu koje Chapuys odašilje Imperatoru, koje eto, nekim slučajem putuje preko meštra Wriothesleyja, on otkriva pojedinosti vlastitoga značaja. Zovite-me čita: ,,Piše da su vam preci gotovo nepoznati, da vam je mladost bila nepromišljena i divlja, da ste dugogodišnji heretik, sramota savjetničkome naslovu, no osobno vas smatra dobrohotnim, širokogrudnim, darežljivim, otmjenim...”

,,Znao sam da ću mu se svidjeti. Ttebao bih kod njega zatražiti posao.”

,,I piše da ste kraljevo povjerenje osvojili tvrdnjom da ćete ga učiniti najbogatijim čovjekom kojeg je Engleska ikad vidjela.”

On se samo smiješi.

Kasnije, u svibnju, iz Temze su izvučene dvije goleme ribe – točnije rečeno, naplavljene leže i ugibaju na blatnoj obali. ,,Očekuje li se od mene da učinim nešto u svezi s tim?” pita on kad mu Johane donese novosti.

,,Ne”, kaže ona. ,,Bar ne mislim tako. No, to je nagovještaj, zar ne? Samo znamen i ništa više.”

Potkraj srpnja stiže mu Cranmerovo pismo iz Niirnberga. Prije toga javio mu se iz Nizozemske i tražio savjet po pitanju trgovinskih pregovora s Imperatorom, pitanja za koja se smatra nedoraslim; iz porajnskih gradova s nadom je javljao da će Imperator zasigurno sklopiti nagodbu s luteranskim prinčevima, budući da mu je njihova pomoć potrebita u borbi protiv Turaka na granicama. Piše koliko se trudi postati znalcem u engleskoj, već uobičajenoj, diplomatskoj igri - nuditi prijateljstvo engleskoga kralja,mahati pred nosom obećanjima engleskoga zlata i istovremeno uspjeti ne ispuniti ama baš ništa.

No, ovo se pismo razlikuje. Diktirao ga je pisaru u pero. Ono govori o djelovanju Duha Svetoga u ljudskome srcu. Rafe mu ga čita i naglašava - piše u dnu i nastavlja se nagore, lijevom marginom - onih nekoliko riječi ispisanih Cranmerovom rukom: ,,Nešto se zbilo. Ne mogu to povjeriti pismu. Možda podigne prašinu. Neki bi rekli da sam trčao pred rudo. Potrebovat ću vaš savjet. Držite sve u tajnosti.”

,,Dobro,” dobaci Rafe, ,,idemo sad svi na Cheapside vikati: 'Thomas Cranmer skriva tajnu, a mi nemamo pojma o čemu je riječ!'“

Tjedan dana poslije, u Austin Friars bane Hans. Unajmio je kuću u Maiden Laneu, a dok mu je ne urede, odsjeda u Steelyardu. ,,Thomase, daj da pogledam novu sliku”, kaže ulazeći. Stane pred nju. Prekriži ruke. Odmakne se korak. ,,Poznaješ li te ljude? Sličnost odgovara?”

Dvojica talijanskih bankara, saveznici, gledaju prema promatraču istovremeno žudeći izmijeniti poglede; jedan u svili, drugi u krznu; vaza s karanfilima, astrolab, zeba, pješčani sat u kojem je pijesak napola iscurio; kroz olučeni prozor vidi se brod nakrcan svilom, prozirna jedra trepere na poput zrcala mirnome moru. Hans se okreće, zadovoljan je. ,,Kako mu samo uspije dobiti taj izraz u oku - istodobno i tvrd i prepreden?”

,,Kako je Elsbeth?”

,,Debela. Tužna.”

,,I to te iznenađuje? Vrati se doma, napravi joj dijete i opet put pod noge.”

,,Ne smatram sebe dobrim suprugom. Doma samo šaljem novac.”

,,Koliko ćeš ostati kod nas?”

Hans gunđa, iskapi vino i govori o onome što je ostavio za sobom; govori o Baselu, o švicarskim kantonima i gradovima. O bunama i burnim sukobima. Slike i ne-slike. Statue i ne-statue. Ovo je tijelo Božje, to nije Božje tijelo, to je neki vid tijela Božjega. Svećenici se smiju ženiti, ne smiju se ženiti.Postoji sedam sakramenata, ima ih samo tri. Raspelo kojem se primičemo na koljenima i štujemo svojim usnama, ili pak raspelo koje cijepamo i spaljujemo po trgovima. ,,Nisam papoljubac, ali mi je već dosta svega. Erazmo je prebjegao papistima u Freiburg, a sad sam prebjegao ja tebi i Junkeru Heinrichu. Tako Luther zove tvoga kralja. 'Njegova Nemilost, kralj Engleske'.” Briše usne. ,,Samo tražim nešto dobroga posla i da mi to netko plati. Nadalje, bilo bi mi drago da moj trud neki sektaš ne prebijeli vjedrom vapna.”

,,Ovamo si došao u potrazi za mirom i spokojem?”On odmahuje glavom. ,,Prekasno.”

,,Dok sam prelazio Londonski most, primijetio sam da je netko nagrdio Gospin kip. Odvalio je glavu djetetu.”

,,To je već stara priča. Zacijelo onaj vrag Cranmer. Znaš kakav je kad popije.”

Hans se cereka. ,,Nedostaje ti. Tko bi pomislio da ćete se sprijateljiti?“

,,Starom Warhamu nije dobro. Ako umre tijekom ljeta, lady Anne za moga prijatelja zatražit će Canterbury.”

Hans ostaje zatečen. ,,Ne za Gardinera?”

,,Sam si je pomrsio račune kod kralja.”

,,Sam si je najljući neprijatelj.”

,,Ne bih tako rekao.”

Hans se smije. ,,Bio bi to velik pomak za doktora Cranmera. On to neće htjeti. Neće htjeti toliku pompu. Drage su mu njegove knjige.”

,,Prihvatit će. To će mu biti dužnost. I najbolji među nama moraju ponekad poći protiv vlastite volje.”

,,Što, ti također?”

,,Protivi se vlastitoj volji da prijašnji gospodar nekomu prijeti u vlastitome domu i preuzme ga šutke. Što sam učinio. Jesi li bio u Chelseaju?”

,,Jesam. Tužan je to dom.”

,,Javno je obznanjeno da se povlači uslijed lošega zdravlja. Tako nikomu nije priredio neugodnosti.”

,,Govori da ćuti bol ovdje”, Hans trlja prsa, ,,i da mu nadire kad god počne pisati. Ostali izgledaju sasvim pristojno. Obitelj na zidu.”

,,Moraš poći u Chelsea preuzeti narudžbe. Kralj mi je dao posla u Toweru - popravljamo utvrdu. Doveo je onamo zidare, slikare i zlatare; rušimo stare kraljevske odaje i preobražavamo ih u nešto ljepše; a ja ću za kraljicu načiniti novu ložnicu. Znadeš, u ovoj zemlji kraljevi i kraljice prije krunidba spavaju u Toweru. Kad Anne dođe dan, imat ćeš pune ruke posla. Morat će se organizirati svetkovine, gozbe; grad će naručiti zlatni i srebrni pladanj za dar kralju. Razgovaraj s hanzeatskim trgovcima, oni će sigurno htjeti upriličiti nešto. Neka smišljaju. Osiguraj si poslove prije nego što ovamo nagrne polovina europskih zanatlija.”

,,Trebaju li joj novi dragulji?”

,,Dobit će Katherineine. On je posve sišao s uma.”

,,Rado bih je naslikao. Anna Bolena.”

,,Ne znam. Možda joj se ne bi svidjelo da je tko studira.”

,,Govori se da nije lijepa.”

,,Ne, možda i nije. Čovjek je ne bi uzeo za model Primavere. Ni za Djevičin kip. Ni za statuu Mira.”

,,Onda za što, za Evu? Meduzu?” Hans se smije. ,,Nemoj odgovoriti.”

,,Obdarena je sjajnim duhom, prezencom... Možda to nećeš uspjeti prenijeti na platno.”

,,Vidim da me smatraš ograničenim.”

,,Uvjeren sam da ti se neke teme opiru.”

Ulazi Richard. ,,Došao je Francis Bryan.”

,,Rođak lady Anne.” On ustaje.

,,Morate odmah u Whitehall. Lady Anne razbija namještaj i lomi zrcala.”

On potiho prokune. ,,Meštra Holbeina odvedite na večeru.”

Francis Bryan smije se toliko silovito da konj posrče pod njim, nesigurno skreće u stranu, ugrožavajući tako prolaznike. Putem do Whitehalla uspije mu sklepati cijelu priču; Anne je netom načula da Mary Talbot, supruga Harryja Percyja, priprema Parlamentu predati zahtjev za razvod braka. Već dvije godine, tvrdi ona, njezin suprug i ona nisu dijelili postelju, a kad ga je naposljetku upitala zašto je tomu tako, odvratio je da se više nema snage pretvarati - da zapravo nisu u braku i da nikad u braku nisu bili, budući da je oženjen s Anne Boleyn.

,,Moja gospa je luda od bijesa”, govori Bryan. Povez na oku, prošiven draguljima, treperi dok on kikoće. ,,Govori da će joj Harry Percy pokvariti sve. Ne može se odlučiti bi li ga ubila jednim udarcem mača ili ga četrdeset dana polagano kidala na javnim mukama kao što to čine u Italiji.”

,,Te priče su uvelike prenapuhane.”

Nikad nije doživio, čak ni vjerovao, u neobuzdane provale gnjeva lady Anne. Kad ga pripuste, ona se šeće, sklopila je ruke, djeluje sitno, napeto, kao da ju je netko ispleo i pritom previše stegnuo očice. Tri dame – Jane Rochford, Mary Shelton i Mary Boleyn - prate je pogledima. Maleni sag, bio bi prikladniji na zidu, leži zgužvan na podu. Jane Rochford prozbori:

,,Pomele smo razbijeno staklo.” Sir Thomas Boleyn, Monsinjor, sjedi za stolom, a pred njim brdo papira. George sjedi na klupi pored njega. George rukama pridržava glavu. Rukavi su mu tek napola napuhani. Vojvoda od Norfolka zuri u ognjište gdje je sve spremno za potpalu, ali vatra ne gori; možda pokušava snagom vlastitog pogleda stvoriti iskru.

,,Francise, zatvori vrata”, obrati mu se George, ,,i ne puštaj nikoga.”

U toj prostoriji on jedini nije Howard.

,,Predlažem da spremimo Anneine stvari i pošaljemo je u Kent”, javi se Jane Rochford. ,,Kad plane kraljev gnjev...”

George: ,,Daj, zašuti, mogao bih te udariti.”

,,To je moj iskren savjet.” Jane Rochford, Bog nek je štiti, jedna je od žena koje ne znaju kad treba stati. ,,Meštre Cromwelle, kralj je nagovijestio da se mora provesti istraga. I to pred vijećem. Ovaj put propusta ne smije biti. Harry Percy svjedočit će bez ikakvih ograda. Kralj ne može učiniti ono što je već činio, kao ni sve što želi učiniti, ženi koja prikriva tajni brak.”

,,Da vas barem ja mogu razvesti”, kaže George.,,Da si bar sklopila predbračni ugovor no, Isuse blagi, nema toga, polja se crne ljudima koji bježe u suprotnome smjeru.”

Monsinjor podigne ruku. ,,Molim vas.”

Javi se Mary Boleyn: ,,Kakva korist zvati meštra Cromwella ako mu prešućujemo ono što se dosad zbilo? Kralj je već govorio s mojom gospom sestrom.”

,,Sve sam porekla”, kaže Anne. Zvuči kao da kralj stoji pred njom.

,,Dobro”, veli on. ,,Dobro.”

,,Priznajem da mi je earl govorio o ljubavi. Pisao mi je stihove, a ja, mlada djeva u tomu nisam nalazila ništa zlo...”

On suspreže smijeh. ,,Stihove? Harry Percy? Čuvate li ih?”

,,Ne. Naravno da ne. Ništa napismeno.”

,,To nam olakšava posao”, blago primijeti on. ,,Naravno, nije bilo nikakvih obećanja, nikakvog ugovora, nikakvih razgovora o tome.”

,,Kao ni”, javi se Mary, ,,nikakve konzumacije. To je nemoguće. Moja sestra već je ozloglašena djevica.”

,,A kako je kralj, je li...”

,,Izišao je iz sobe”, odvrati Mary, ,,i ostavio je da stoji.”

Monsinjot podigne pogled. Nakašlje se. ,,U ovoj krizi nazire se određena lepeza i broj gledišta, te mi se čini da bi bilo moguće...”

Norfolk provali gnjevom. Bjesomučno korača amo-tamo, kao Sotona u misteriju Tijela Kristova. ,,O, tako mu tri posrana Lazarova pokrova! Dok vi birate pristup, vašu plemenitu kćer blate diljem zemlje, kralju truju um, a obiteljsko bogatstvo kopni vam pred očima!”

,,Harry Percy”, javi se George, podiže ruke. ,,Slušajte, hoćete li mi dopustiti da govorim? Koliko znam, Harryja Percyja jednom se uspjelo uvjeriti da zaboravi svoje tražbine; ako se uspjelo jednom...”

,,Točno,” uskoči Anne, ,,no u tom je uspio kardinal, samo što je, nažalost, kardinal mrtav.”

Uslijedi šutnja; šutnja slatka poput glazbe. On nasmiješen promatra Anne, Monsinjora, Norfolka. Ako je život zlatan lanac,onda Bog ponekad o nj objesi pokoju amajliju. Da bi produljio trenutak, prijeđe sobu i podigne palu zavjesu. Rijetko tkanje. Indigo-potka. Asimetrični čvorovi. Isfahan? Po tkanju kruto koračaju malene životinje, provlače se kroz busenje cvijeća.

,,Gledajte”, javi se. ,,Znate li tko su ovi? Pauni.”

Mary Shelton priđe i poviri mu preko ramena. ,,A te zmije s nogama?”

,,Škorpioni.”

,,Majko Božja, grizu li?”

,,Bodu.” I on nastavi: ,,Lady Anne, ako vas papa ne može spriječiti da postanete kraljica, a mislim da je tomu tako, onda vam ni Harry Percy ne bi smio stajati na putu.”

,,Onda ga skinite s puta”, dobaci Norfolk.

,,Meni je očito zašto to za vas, kao obitelj, nije dobra ideja...”

,,Samo naprijed”, dobaci Norfolk. ,,Razbijte mu glavu.”

,,Samo figurativno”, odvrati on. ,,Moj gospodaru.”

Anne sjeda. Odvrati lice od žena. Svoje malene šake stisnula je u pesti.Monsinjor prekapa papire. George, utonuo u misli, skida kapu i igra se draguljima optočenom iglom, ispituje oštrinu vrška na jastučiću kažiprsta.

On je smotao zavjesu i nježno je pruža Mary Shelton. ,,Hvala vam”, prošapće ona i porumeni kao da joj je predložio nešto intimno. George zaciči; uspio si je probosti kožu. Ujak Norfolk gorko dobaci: ,,Ti, mlada budalo.”

Francis Bryan izlazi za njim.

,,Sir Francise, slobodno me možete ostaviti.”

,,Radije bih pošao s vama. Želim znati što činite.”

On zastane u pola koraka, dlanom udari Bryana ravno u prsa, udarac ga zavrti, a on začuje udar lubanje o zid. ,,Žurim”, kaže on.

Netko ga pozove po imenu. Meštar Wriothesley izlazi iza ugla. ,,Idemo k 'Marku i lavu'. Pet minuta hoda.”

Wriothesleyjevi ljudi slijede Harryja Percyja još otkako je taj pristigao u London. Zabrinjava ga da se oni koji Anne na dvoru žele zlo – vojvoda od Suffolka i njegova supruga, kao i oni sanjari uvjereni da će se Katherine vratiti - sastaju s earlom i potiču ga da prihvati, kako oni to smatraju, upotrebljivo viđenje prošlosti. Ipak, čini se da susreta nije bilo - osim ako se nisu sastajali po kupeljima na obali Sutreyja.

Zovite-me oštro zakrene u uličicu i oni izlaze na prljavo dvorište krčme.On se osvrće; dva sata metle i odlučna srca, i sve bi izgledalo divljenja vrijedno. Zlatnocrvena glava meštra Wriothesleyja sjaji poput svjetionika. Sveti Marko koji mu škripi nad glavom, ima redovničku tonzuru. Lav je malen i modar, nasmiješena lica. Zovite-me dodirne ga po ruci: ,,Uđimo.” Spremaju se proći kroz bočni ulaz, no tada odjekne oštar zvižduk. Dvije žene nagnu se kroz prozor, vrisnu i, kikoćući se, izbace gole grudi preko ruba. ,,Isuse”, kaže on. ,,Još par Howardovih gospa.”

U nutrini ,,Marka i lava” nekoliko ljudi u Percyjevoj livreji drijema po stolovima i pod njima. Earl od Northumberlanda pije u zasebnim odajama. Bile bi one zasebne da nema kapka za poslugu kroz koji se neprekidno netko bekelji. Earl ga spazi. ,,O, napola sam vas očekivao.” Napet, prstima prođe kroz ostriženu kosu, sve dok mu se poput čekinja ne nakostriješi po glavi.

On, Cromwell, prilazi kapku, prstom priprijeti gledateljima i bučno im kapak zalupi pred nosom. No kad sjedne sučelice mlacu, progovori kao i uvijek blagim glasom: ,,Dakle, gospodaru, što nam je činiti? Kako vam mogu pomoći? Kažete da ne možete živjeti sa suprugom. Ali, ona je jedna od najljepših gospi ovoga kraljevstva, ako ima mana, za njih nikad nisam čuo - dakle, zašto se ne možete složiti?”

No, Harryja Percyja ne može se krotiti kao kakvog sramežljivog sokolića. On je došao vikati i jecati. ,,Ako se s njom nisam slagao na dan vjenčanja,kako se mogu slagati sada? Mrzi me jer zna da nismo pravovaljano vjenčani. Zašto po tom pitanju samo kralj može imati savjest, zašto ne i ja – nakon što je posumnjao u vlastiti brak, on je to rastrubio cijelom kršćanskom svijetu, no kad ja posumnjam u svoj brak, on pošalje svog zadnjeg slugu da mi slatkorječivo poruči da se vratim doma i iz toga izvučem najviše što mogu. Mary Talbot znade da sam se obećao Anne, zna gdje mi je srce i gdje će zauvijek biti. Već sam rekao istinu; rekao sam da smo pred svjedocima sklopili savez, i da stoga nijedno od nas nije slobodno. Prisegnuo sam, a

kardinal me silom odgovorio od toga - otac mi je rekao da će me izbrisati iz svoga roda, no sad je mrtav i više se ne bojim zboriti istinu. Henry možda i jest kralj, ali krade tuđu ženu; Anne Boleyn je po pravu moja supruga; kako će stati na Sudnjemu danu, kad pred Boga stupi gol i bez tračka sjaja?”

On ga sasluša. Blebetanje, skretanje u besmislice... prava ljubav... zavjeti...prisegnula je da će mi podati svoje tijelo, pružila mi je slobode kakve pruža samo vjenčana žena...

,,Gospodaru”, kaže on. ,,Izrekli ste sve što ste morali reći. Sad me poslušajte. Čovjek ste koji je potrošio gotovo sve svoje blago. A ja sam onaj koji znade kako ste ga potrošili. Vi ste čovjek koji se zaduživao po cijeloj Europi. A ja sam onaj koji poznaje vaše zajmodavce. Na jednu moju riječ, zatražit će se isplata dugova.”

,,O, što mi mogu?” odvrati Percy. ,,Bankari nemaju vojske.”

,,Gospodaru, ni vi nemate vojsku ako su vam sanduci prazni. Pogledajte me. I shvatite - vaš naslov potječe od kralja. Vaša je zadaća štititi sjever. Percyji i Howardi zajedno nas brane od Škotske. Pretpostavimo da Percyji nisu kadri to činiti. Vaši ljudi neće se boriti za lijepe riječi...”

,,Oni su moji zakupci i njihova je dužnost boriti se.”

,,Ipak, gospodaru, njima je potrebna oprema, potrebna im je opskrba,potrebno im je oružje, potrebne su im zidine i utvrde u dobrom stanju. Ako im to niste u mogućnosti osigurati, onda čak niste ni beskorisni. Kralj će vam oduzeti naslov i zemlje i dvorce, te ih predati nekom sposobnom da posao obavi umjesto vas.”

,,Neće. On poštuje sve stare naslove. Sva drevna prava.”

,,Onda, recimo da ću to učiniti ja.” Recimo da ću vam raščetvoriti život. Ja i moji prijatelji bankari.

Kako mu to može objasniti? Svijetom se ne vlada s mjesta koje on smatra središtem vlasti. Ni iz graničnih utvrda, čak ni iz Whitehalla. Svijetom se vlada iz Antwerpena, iz Firence, iz mjesta koja nije ni zamišljao; iz Lisabona, gdje brodovi svilenih jedara plove na zapad i plamte pod suncem. Ne sa zidina dvoraca, nego iz mjenjačnica, ne zovom trublje, nego škljocanjem abaka, ne škripom i škljocanjem puščanog kokota nego škripanjem pera na listu mjenice kojom se plaćaju i puške i oružari i barur i streljivo.

,,Zamišljam vas bez novca i naslova”, govori on. ,,Zamišljam vas u jarku, odjevenog u grubu kostrijet, kako doma donosite zeca za gulaš,zamišljam vašu zakonitu suprugu Anne Boleyn kako dere i razglobljuje zeca. Želim vam svu sreću.”

Harry Percy svali se na stol. Iz očiju mu teku suze gnjeva.

,,Nikad niste sklopili predugovor”, govori on. ,,Sva ta glupa obećanja koja ste dali ne vrijede ništa pred zakonom. Bez obzira na to što mislite o sporazumu koji ste sklopili, on nije sklopljen.Gospodaru, a tu je još jedan problem. Ako pisnete još jednu jedinu riječ o lady Anne i njezinoj slobodi” - cijelo breme gađenja zbije u tu

jednu riječ - ,,onda ćete odgovati meni, Howardima i Boleynovima; George Rochford neće biti previše blag prema vašoj osobi, moj gospodar Wiltshire zgazit će vam ponos, a što se tiče vojvode od Norfolka, ako taj dočuje i najmanju klevetu na račun časti njegove nećake, izvući će vas iz rupe gdje se skrivate i odgristi vam muda. Dakle,” kaže, povrativši raniju uljudnost, ,,gospodaru, jesmo li se razumjeli?” Prijeđe sobu i ponovno otvori kapak. ,,Sad opet možete viriti.” Izranjaju lica; točnije rečeno, samo zanjihana čela i oči. On zastane na pragu i okrene se earlu. ,,Reći ću vam još ovo, da izbjegnemo sve upite.Neizmjerno griješite ako mislite da vas lady Anne voli. Ona vas mrzi. Jedina usluga koju joj sada možete učiniti, osim da umrete, jest to da povučete sve što ste izgovorili vašoj jadnoj supruzi, da prisegnete sve što se od vas traži i otvorite joj put da postane kraljicom Engleske.”

Na izlazu dobaci Wriothesleyju:,,Istinu govoreći, žalim ga”. Zovite-me smije se toliko silovito da se mora osloniti o zid.

Sljedećeg dana odlazi rano na sastanak kraljeva vijeća. Vojvoda od Norfolka zauzima svoje mjesto na čelu stola, zatim se premješta kad stignu glasi da će predsjedati glavom kralj. ,,I Warham je ovdje”, dobaci netko; otvaraju se vrata, ne zbiva se ništa, i onda, sporo, jako sporo, prastari prelat ulazi vukući noge. I sjeda. I ruke mu drhte kad ih položi na stol pred sebe. Glava mu u drhti na vratu. Koža mu je boje pergamenta, baš kao njegov portret što ga je načinio Hans. Osvrće se oko stola trepćući sporo kao kakav gušter.

On prijeđe sobu, stane uza stol nasuprot Warhamu, raspituje mu se za zdravlje - više formalno; jasno je da ovaj umire. On pita: ,,Ona proročica koju ste primili u okrilje vaše dijeceze. Eliza Barton. Kako je ona?”

Warham jedva podigne pogled. ,,Cromwelle, što vi hoćete? Moja komisija nije pronašla ništa protiv nje. Znate i sami.”

,,Čujem da sljedbenicima govori da će kralj, ako oženi lady Anne, vladati samo godinu dana.”

,,Ne mogu se zakleti da je tomu tako. Nisam čuo vlastitim ušima.”

,,Čujem da ju je posjetio biskup Fisher.”

,,Ovaj... ili je ona otišla u posjet njemu. Ovako ili onako. Zašto i ne bi? Ona je blagoslovljena mlada žena.”

,,Tko je nadzire?”

Warhamova glava izgleda kao da će mu se skotrljati s ramena. ,,Možda je nepromišljena. Možda je zabludjela. Sve u svemu, ona je priprosta seljančica. No, posjeduje dar, siguran sam. Kad se tko nađe u njezinom društvu, odmah mu je kadar reći što ga tišti. Koje breme grijeha nose na savjesti.”

,,Stvarno? Moram poći do nje. Pitam se, bi li znala što muči mene?”

,,Mir tamo”, javi se Thomas Boleyn. ,,Došao je Harry Percy.”

Earl ulazi u pratnji dvojice slugu. Oči su mu crvene, a kiseli vonj bljuvotine navodi na zaključak da se odupro naporima ukućana da ga operu. Ulazi kralj. Dan je topao i na sebi ima blijedu svilu. Na člancima prstiju, grozdovi rubina nalik mjehurima krvi. Sjeda. Hladno, modro oko prikuje za Harryja Percyja.

Thomas Audley - kao privremeni lord kancelar - pomaže earlu da uvjerljivo niječe. Predugovor? Ne. Bilo kakva obećanja? Nije došlo do – žao mi je što spominjem - tjelesne spoznaje? Časti mi, ne, ne i ne.

,,Tužno je reći, no potrebno nam je više od vaše časne riječi”, oglasi se kralj. ,,Gospodaru moj, slučaj je otišao predaleko.”

Harryja Percyja kao da je preplavila panika. ,,Što još moram učiniti?”

On se tiho javi: ,,Gospodaru, pristupite njegovoj milosti, nadbiskupu od Canterburyja. On drži Bibliju.”

Starac se bar trudi činiti upravo to. Monsinjor mu pokušava pomoći,ali mu Warham odgurne ruke. Zgrabi stol, povuče stolnjak, pridiže se na noge. ,,Harry Percy, u ovom ste slučaju neprekidno obrtali plašt, tvrdili ste,poricali, tvrdili ste i sad ste dovedeni ovdje da iznova poreknete, no ovaj put to nećete učiniti samo pred ljudima. Dakle... jeste li voljni položiti ruku na ovu Bibliju i preda mnom i u nazočnosti kralja i ovoga vijeća prisegnuti da niste ni na koji nezakonit način poznali lady Anne, te da s njom niste vezani nikakvim bračnim ugovorom?”

Harry Percy otire oči. Pruža ruku. Glas mu podrhtava. ,,Prisežem.”

,,Riješeno”, javi se vojvoda od Norfolka. ,,Čovjek se pita kako je zapravo sve to počelo.” Priđe Harryju Percyju i zgrabi ga za lakat. ,,Mladiću, o ovom nećemo više čuti ni riječi, zar ne?”

Javi se kralj: ,,Howarde, čuli ste ga kako priseže, ne kinjite ga više. Neka netko pripomogne nadbiskupu, vidite da mu nije dobro.” Raspoloženje mu se popravilo, smiješi se savjetnicima.,,Gospodo, sad ćemo se uputiti do moje osobne kapelice gdje će Harry Percy primiti svetu pričest kojom će zapečatiti prisegu. Nakon toga ćemo lady Anne i ja poslijepodne provesti u razmišljanjima i molitvi. Neka nas nitko ne ometa.”

Warham se dovuče do kralja. ,,Winchestet umire od želje da za vas drži misu. Ja se vraćam u svoju biskupiju.” Mrmljajući, Henry se prigiba da mu poljubi prsten. ,,Henry,” zbori nadbiskup, ,,pratim kako na dvoru i unutar vijeća promičete pojedince čija bi načela i moral teško podnijeli ikakvu kušnju. Pratio sam kako veličate vlastitu volju i žudnje, na tugu i sramotu kršćanskoga svijeta. Slijedio sam vas odano do granice da pogazim vlastitu savjest. Sve je to bilo zbog vas, no ovo je posljednje što zbog vas činim.”

***

U Austin Friarsu čeka ga Rafe. ,,Dakle?”

,,Da.”

,,Što sad?”

,,Sad Harry Percy može uzajmiti još novca i još se više približiti vlastitoj propasti. Taj napredak olakšat ću mu s užitkom.” Onda sjedne. ,,Mislim da ću jednog dana držati tu njegovu grofoviju.”

,,Gospodine, kako ćete to izvesti?” On sliježe ramenima; ne zna ni sam. ,,Nije poželjno da Howardovi na granicama imaju još veći utjecaj nego sada.”

,,Ne. Vjerojatno ne.” Mučaljivo razmišlja. ,,Možeš li pregledati spise o Warhamovoj proročici?”

Dok čeka, otvara prozor i gleda u vrt.Ružičastu boju ruža u ružičnjacima izblijedjelo je sunce. Žalim Mary Talbot, misli on; život joj nakon ovoga neće biti lakši. Onih nekoliko dana, samo nekoliko, umjesto Anne ona je kao glavni predmet razgovora stolovala na kraljevu dvoru. Misli na Harryja Percyja koji s ključevima u ruci dolazi uhititi kardinala; na stražare koje je postavio oko samrtnikove postelje.

Nagne se kroz prozor. Pitam se bi li imalo smisla zasaditi stabla breskve? Rafe donosi svežanj.

On prereže vrpcu i ravna pisma i memorandume. Taj mučan posao otpočeo je ima tomu šest godina, u ruševnoj kapelici na rubu kentskih močvara, kad je Djevičin kip počeo privlačiti hodočasnike, i kad je mlada žena imenom Elizabeth Barton počela za njih priređivati predstave. Što li je kip prvo izveo da privuče pozornost? Možda se pokrenuo, ili je lio krvave suze. Djevojka je nahoče, neki Warhamov zakupnik podigao ju je u svome kućanstvu. Ima sestru; ona joj je sva obitelj. On govori Rafeu:

,,Nitko je nije zamjećivao prije nego što je navršila dvadesetu; tada ju je spopala neka boleština, a kad se oporavila počela je doživljavati vizije i govoriti nepoznatim jezicima. Rekla je da je vidjela svetog Petra kako s ključevima stoji pred rajskim dverima. Da je vidjela kako sveti Mihovil važe duše. Ako je tko upita gdje su mu mrtvi rođaci, kadra je reći. Ako su u raju, onda govori visokim glasom. Ako su u paklu, onda dubokim.”

,,Učinak je vjerojatno komičan”, primijeti Rafe.

,,Misliš? Kakvu sam to nepokornu djecu odgojio.” Čita, zatim podigne pogled. ,,Ponekad bez hrane izdrži i devet dana. Ponekad se silovito sruši na tlo. Što i ne iznenađuje. Pati od grčeva, izvija se, pada u trans. Zvuči istinski neugodno. Razgovarala je s mojim gospodarom kardinalom, ali...”, prevrće papire, ,,ali tu ne piše ništa, o susretu nema nijedne zabilješke. Vjerojatno ju je nagovarao da večera, što se njoj nije svidjelo. Sudeći po ovome...”, čita, ,,... nalazi se u samostanu u Canterburyju. Ruševna kapelica dobila je novi krov, i novac se slijeva tamošnjem svećenstvu. Tu su i ozdravljenja. Šepavi prohodaju, slijepci progledaju. Svijeće se pale same od sebe. Hodočasnici se množe po putovima. Zašto mi se čini da sam već

čuo tu priču? Okružena je jatom redovnika i svećenika, onih koji puku pogled podižu uvis i istovremeno im prazne džepove. Možemo pretpostaviti da je riječ o istim redovnicima i svećenicima koji su je naputili da širi svoje mišljenje o pitanju kraljevog vjenčanja.”

,,Thomas More sastao se s njom. Također i Fisher.”

,,Da, nisam zaboravio. O, i... gledaj ovo... Marija Magdalena poslala joj je pismo urešeno zlatnim iluminacijama.”

,,Zna li čitati?”

,,Da, čini se da znade.” On podiže pogled. ,,Što misliš? Kralj će otrpjeti uvrede makar potjecale i od presvete djevice. Mislim da je navikao na to. Anne ga kori dovoljno često.”

,,Možda se plaši.”

Rafe ga je pratio na dvor;očito je da Henryja razumije bolje od nekih koji ga poznaju cijeli život. ,,Upravo tako. On vjeruje u priproste djeve kadre razgovarati sa svecima. Sklon je vjerovati u proročanstva dok ja... mislim da je to najbolje pustiti još neko vrijeme. Provjeri tko je posjećuje.Tko daje darove. U dodir s njom stupile su neke plemenite gospe, željne čuti vlastitu budućnost i molitvama majke izvući iz čistilišta.”

,,Lady Exeter”, javi se Rafe.

Henry Courtenay, markiz od Exetera, kao unuk kralja Edwarda kralju najbliži muški rod; posljedično tomu, koristan je Imperatoru kad taj s vojskom navali svrgnuti Henryja i na prijestolje ustoličiti novoga kralja. ,,Da sam Exeter, ne bih dopuštao da mi žena pleše oko neke slaboumne cure koja je pothranjuje tlapnjama kako će jednoga dana postati kraljicom.” Počne slagati papire. ,,Znaš li da cura tvrdi da ima moć uskrsavati mrtve?”

Na pogrebu Johna Petyta, dok žene na katu sjede s Lucy, on saziva nenavljeni sastanak u prizemlju Lion's Quayja kako bi s kolegama trgovcima raspravio o neredima u gradu. Antonio Bonvisi, Moreov prijatelj, ispričava se da mora poći kući. ,,Neka vas Trojstvo blagoslovi i obaspe vas uspjehom”, govori na odlasku, sa sobom odnoseći pokretni otok studeni koji ga je pratio još od nenadana dolaska. ,,Znate,” govori, okrenuvši se na vratima, ,,ako je u pitanju pomoć gospi Petyt, bit će mi drago...”

,,Nema potrebe. Ona je dobro zbrinuta.”

,,Hoće li joj grad dopustiti da zadrži posao?”

On ga prekine: ,,Bavim se time.”

Bonvisi kima i odlazi. ,,Iznenađuje da se drznuo pokazati ovdje.” John Parnell iz suknarskoga ceha više ni ne broji sukobe s Moreom. ,,Meštre Cromwelle, ako se vi bavite time... jeste li pomišljali razgovarati s Lucy?”

,,Ja? Ne.”

Humphrey Monmouth: ,,Hoćemo li prvo sastančiti, pa onda ugovarati brakove? Meštre Cromwelle, zabrinuti smo, jamačno kao i vi, jamačno kao i kralj... svi smo mi, mislim,” osvrće se, ,,svi redom smo, budući da nas je Bonvisi napustio, nakloni cilju za koji je naš preminuli brat Petyt trpio mučeništvo, ali na nama ipak ostaje održati mir, odalečiti se od tih provala bogohulstva...”

Prošle nedjelje u jednoj župi, u svetom trenutku podizanja hostije, baš kad je svećenik objavio: “... hoc est enim corpus meum”, pastva je odgovorila zapjevom: ,,.. hoc est corpus, hokus-pokus”. U susjednoj župi, na slavi svetaca, kad svećenici od nas traže da se prisjetimo vlastite bliskosti sa svetim mučenicima: ,,... cum Joanne, Stephano, Mathia, Barnaba, Ignatio,Alexandro, Marcellino, Petro...”, netko je povikao: ,,ne zaboravite na mene,moju sestričnu Kate, Dicka s badnjem školjki na Leadenhallu, sestru mu Susan i njezinog psića Posseta”.

On dlanom prekriva usta. ,,Ako je Possetu potreban branitelj, znate gdje živim.”

,,Meštre Cromwelle”, javi se mrzovoljni starac iz kožarskoga ceha, ,,vi ste sazvali sastanak. Budite nam primjer u ozbiljnosti.”

,,Skladaju se balade”,govori Monmouth, ,,o lady Anne - riječi nije dostojno ponavljati u ovom društvu. Sluge Thomasa Boleyna žale se da ih vrijeđaju na ulici. Da im odore prljaju otpadom. Majstori naučnike moraju držati na uzdi. Mora se prijaviti svaki izraz manjka odanosti.”

,,Komu?”

On kaže: ,,Eto, meni.”

U Austin Friarsu zatekne Johane. Pronašla je neku izliku da ostane doma - ljetni nazeb. ,,Pitaj me koju tajnu znadem”, kaže joj.

Zbog naučnika, ona obriše vršak nosa. ,,Da vidimo. Znadeš točno u šiling koliko kralj ima u blagajni?”

,,To znam do zadnje pare. Nije to. Pitaj me, sestro draga.”

Kad se dovoljno nagonetala, on joj otkrije: ,,John Parnell poći će za Luce.”

,,Što? A John Petyt još se nije ni ohladio.” Okrene mu leđa da prožvače što god već osjeća. ,,Bratija ti se drži na kupu. Po Parnellovoj kući motaju se sektaši. Koliko čujem, slugu mu je utamničio biskup Stokesley.”

Richard Cromwell promoli glavu kroz vrata. ,,Meštre. Tower. Cigle.Pet šilinga tisuću komada.”

,,Ne.”

,,Dobro.”

,,Čovjek bi pomislio da će se udati za nekog pouzdanijega.”

On priđe vratima. ,,Richarde, vraćaj se.” Okrene se Johane. ,,Mislim da ne pozna nikog sličnog.”

,,Gospodaru?”

,,Spusti za šest penija i provjeri svaku seriju. Dakle, odaberi nekoliko iz svakog tovara i onda ih pregledaj iznimno pomno.”

Johane u sobi, iza njega: ,,Bilo kako bilo, učinio si mudru stvar.”

,,Na primjer, izmjeri ih... Johane, zar si mislila da ću se ženiti potpuno bezglavo? Slučajno?”

,,Oprostite?” javlja se Richard.

,,Zato ako ih mjeriš, ciglare hvata panika i na licima ćeš im vidjeti smišljaju li kakve finte.”

,,Pretpostavljam da u izgledu imaš već kakvu gospu. Na dvoru. Kralj ti je dao novu dužnost...”

,,Arhivara. Točno. Položaj u financijama... Teško je u njemu pronaći cvjetnu stazu do ljubavne zgode.” Richard se bučno spustio u prizemlje.

,,Znaš li što mislim?”

,,Mislim da bi trebao pričekati. Sve dok ona ženska ne postane kraljica.”

,,Mislim da prijevoz podiže troškove. Čak i teglenicama. Trebao sam raskrčiti neko zemljište i sazidati vlastite peći.”

Nedjelja, 1. rujna, Windsor; Anne kleči pred kraljem i prima naslov markize od Pembrokea. Vitezovi reda Podvezice promatraju je iz loža,plemenite djeve Engleske stoje joj s boka, a (vojvotkinja je odbila i na sam prijedlog odvratila kletvom) krunu na jastuku nosi Norfolkova kći Mary; Howardi i Boleyni su en fete. Monsinjor gladi bradu, kima i smiješi se primajući poluglasne čestitke francuskog veleposlanika. Biskup Gardiner čita Annein novi naslov.Ona blista u crvenom baršunu i hermelinu, a crna kosa pada joj, onako djevičanski, u zmijolikim uvojcima sve do struka. On, Cromwell, njezino dostojanstvo potpomogao je prihodima petnaest majura.

Pjeva se Te Deum. Slijedi propovijed. Nakon što svečanost završi,žene se prignu podići joj veo, a on spazi bljesak modroga, modroga poput vodomara, podigne pogled i među Howardovim gospama ugleda malenu kćer Johna Seymoura. Bojni konj podiže glavu na zvuk trublji, velike gospe podižu poglede i smiješe se; no dok glazbenici sviraju pratnju, i dok povorka napušta kapelu svetoga Jurja, ona obara blijedo lice, prikiva oči na nožne prste kao da se plaši posrnuti.

Na gozbi Anne uz Henryja sjedi na podiju, a kad se okrene i obrati mu se, crnim mu trepavicama okrzne obraz. Gotovo je uspjela, još samo malo, tijelo joj je napeto poput luka, koža naprahana zlatom s odsjajem marelice i meda; kad se smiješi, što često čini, otkriva malene zube, bijele i oštre. Govori mu kako namjerava preuzeti Katherineinu kraljevsku barkasu, spaliti inicijale 'H&K' i uništiti sve Katherineine grbove. Kralj je poslao po Katherineine dragulje kako bi ih ona mogla nositi tijekom planiranog puta po Francuskoj.On sam, s njom je proveo jedno, dva poslijepodneva, po lijepom rujanskom vremenu u društvu kraljeva zlatata koji je crtao skice, dok je on, kao nadzornik riznice, davao prijedloge; Anne zahtijeva nova ležišta. Katherine je isprva odbila predati dragulje. Izjavila je da se ne može rastati s vlasništvom engleske kraljice i predati ga u ruke sramoti kršćanskoga svijeta. Blago je predala tek nakon kraljevske naredbe.

Anne ga izvješćuje o svemu; govori, smijući se: ,,Cromwelle, ti si moj čovjek.” Zapuhao je povoljan vjetar, plima mu radi u korist. Pod nogama osjeća njezinu navalu. Njegova prijatelja Audleyja zasigurno će potvrditi za lorda kancelara; kralj se navikava na njega. Stari dvorjani radije su se povukli nego da služe Anne; novi nadzornik domaćinstva postaje sir William Paulet, njegov prijatelj iz Wolseyjevih vremena. Mnogi su novi dvorjani njegovi prijatelji iz Wolseyjevih vremena. A kardinal nije zapošljavao budale.

Nakon mise i Anneina proglašenja, on pomaže biskupu od Winchestera pri svlačenju svećeničkih halja i preodijevanju u nešto prikladnije svjetovnim svetkovinama. ,,Namjeravate li plesati?” pita ga on. Sjedi na kamenoj prozorskoj dasci, napola prati što se zbiva u dvorištima pod njim;glazbenici unose frule i lutnje, harfe i blok-flaute, oboe, viole i bubnjeve. ,,Dobro biste izveli pokoju figuru. Ili ne plešete, otkad ste biskup?”

Stephenov razgovor kreće vlastitim tokom. ,,Ne mislite li da bi svakoj bilo dovoljno to da je kralj proglasi markizom? Sad će mu popustiti. I, Bože, molim te, nasljednik u utrobi prije Božića.”

,,O, želite joj uspjeh?”

,,Želim da mu smiri ćud. I da se iz toga nešto izrodi. Da sve ovo nije jalov posao.”

,,Znate li što Chapuys govori o vama? Da u kući držite dvije žene preodjevene u dječake.”

,,Ozbiljno?” On se mršti. ,,Pa, valjda je to bolje od dva dječaka odjevena u ženske halje. E, to bi bilo pravo svetogrđe.” Stephen se lajavo nasmije. Zajedno se zapute na gozbu. Trala-lala, pjevaju glazbenici. ,,Zabava u dobrom društvu, volim i voljet ću sve dok ne mrem...” Filozofi tvrde da je duša po prirodi glazbeno nadarena. Kralj poziva Thomasa Wyatta i svirača Marka da pjevaju s njim. ,,Avaj, što da zbog ljubavi činim? Zbog ljubavi, avaj, što da činim?”

,,Sve što mu padne na um”, nadoveže se Gatdinet. ,,Koliko vidim, granica nema.”

On kaže: ,,Kralj je dobar prema onima koji ga smatraju dobrim.” To dobacuje biskupu, tiše od glazbe.

,,Moguće,” odvraća Gardiner, ,,ako vam je um bezgranično prilagodljiv.Kakav je vaš, koliko vidim.”

On se obrati gospi Seymour. ,,Gledajte”, govori ona. Podiže rukave.Žarkomodra kojom ih je porubila, ona blještava modrina vodomara, izrezana je iz svile u koju joj je umotao poklon uzoraka vezova. Kakovo je sada stanje u Wolf Hallu, raspituje se što opreznije može; kako se raspitivati o obitelji nakon incesta? Odvraća mu tihim, zvonkim glasom: ,,Sir John je jako dobro. No, doduše, sir John je uvijek jako dobro.”

,,A vi ostali?”

,,Edward je bijesan, Tom nemiran, moja gospa majka škripi zubima i lupa vratima. Sprema se žetva, jabuke vise po granama, cure su u mljekari, naš kapelan u svojim molitvama, kokoši liježu,lutnje su ugodene, a sir John... sir John je uvijek jako dobro. Zašto si ne nađete kakva posla u Wiltshireu i dojašete nas obići? A, da, ako si kralj pribavi novu suprugu, za podvorbu će joj trebati gospe, a moja sestra Liz sprema se na dvor. Njezin suprug je guverner Jerseyja Anthony Oughtred, poznajete li ga? Sama bih radije na sjever, kraljici. No govori se da se opet seli, i da joj se smanjio broj članova kućanstva.”

,,Da sam vam otac... ne...”, preinačuje misao, ,,da vas ja savjetujem,savjet bi glasio da uđete u službu lady Anne.”

,,Markize”, dobaci ona. ,,Naravno, dobro je biti ponizan. Ona se uvijek brine da smo sve takve.”

,,Sad joj je teško. Mislim da će omekšati nakon što joj srce bude na mijestu.” Još dok izgovara riječi, znade da nisu istinite.

Jane spušta glavu, gleda ga ispod obrva. ,,To je moje ponizno lice.Mislite li da će poslužiti?”

On se nasmije. ,,Uvest će vas svugdje.”

Dok se plesači odmaraju, lepezama se hladeći od galjardi, pavana i alemanda, on s Wyattom pjeva vojničku pjesmicu - Scaramella pođe u rat sa štitom i kopljem. Melankolično je - kakve su već pjesme bez obzira na riječi - kad svjetlo zamire, a ljudski glas bez pratnje, gasne među sjenama sobe.

Charles Brandon ga pita: ,,O čemu govori ta pjesma, je li o kakvoj gospi?”

,,Ne, samo o dječaku koji polazi u rat.”

,,I kakva mu je sudbina?”

Scaramella fa la gala. ,,Sve je to njemu sjajna zabava.”

,,Bili su to bolji dani”, priklopi vojvoda. ,,Vojevanje.”

Kralj pjeva uz lutnju, snažan mu je glas, iskren, plačljiv: ,,Dok kročih lugovima divljim”. Neke žene plaču, možda dijelom i zbog jakih talijanskih vina.

U Canterburyju nadbiskup Warham leži hladan na odru; kraljevski zlatnici počivaju mu na kapcima kao da mu u pamet za vijeke vjekova žele utisnuti lik njegova kralja. On čeka da ga spuste ispod poda katedrale, u vlažnu kosturnicu gdje su mu mjesto oslobodile Becketove kosti. Anne sjedi nepomično kao kip, pogled joj počiva na ljubavniku. Kreću joj se samo nemirni prsti; u krilu steže jednog od svojih psića, dlanom prelazi po krznu, uvija kovrče. Kad zamre i posljednji ton, unesu se svijeće.

Listopad, idemo mi u Calais - dvije tisuće u povorci koja se proteže od Windsora do Greenwicha, od Greenwicha preko zelenih kentskih polja sve do Canterburyja; vojvodi pratnja od četrdeset, markizu trideset pet,earlu dvadeset četiri dok se vikont mora snaći s njih dvadesetoricom; on je s Rafeom i svim pisarima koje mu uspije pottpati u mišje rupe na brodu. Kralj se sprema sastati sa svojim francuskim bratom koji ga namjerava učiniti dužnikom povoljno papi govoreći o njegovom novom braku. Francois je ponudio da će jednog od svoje trojice sinova oženiti - tri sina, tog Bog stvarno voli - za papinu nećakinju, Catherine de' Medici; govori da će kao preduvjet braku iznijeti zahtjev da se kraljici Katherine uskrati pravo da svoj slučaj iznese Rimu, i da njegovom engleskom bratu bude dopušteno da unutar vlastite jurisdikcije sredi vlastite bračne probleme koristeći se pritom vlastitim biskupima.

Ta dva moćna monarha prvi put će se sresti nakon susreta nazvanog Polje zlatnoga sukna, onoga što ga je ugovorio kardinal. Kralj tvrdi da će putovanje stajati manje nego tom prilikom, no kad god ga se upita za nešto određeno, onda želi više toga i dvoje od onoga - sve redom veće, bogatije, raskošnije i s više pozlate. Vodi vlastite kuhare, nosi vlastitu postelju, vodi ministre i glazbenike, konje, pse i sokole, kao i novu markizu koju Europa naziva njegovom priležnicom. Vodi i moguće pretendente na prijestolje, među njima i jorkističkog lorda Montaguea, i Nevillesa od lankasterskog roda - ne bi li pokazao koliko su oni krotki,a koliko Tudori sigurni. Nosi svoj zlatni tanjur,svoje rublje, svog kuhara za paštete, čistače peradi, kušača za otrove; štoviše, nosi i vlastito vino - čovjek bi pomislio da pretjeruje, no tko bi znao?

Rafe mu pomaže spremiti spise: ,,Koliko razumijem, kralj Francois će u Rimu zagovarati kraljev slučaj. No, nije mi jasno što on dobiva tim sporazumom.”

,,Wolsey je uvijek govorio da je sporazum već samo stvaranje sporazuma.Da nije važno kakvi su uvjeti, budući da su to samo uvjeti. Da je važna dobra volja. Kad nestane nje, onda se sporazum gazi bez obzira na to kako uvjeti glasili.”

Važne su povorke, razmjene darova, kraljevske partije boćanja, borbe, turniri i maškerade; sve to nije samo uvod u postupak, sve to je postupak sam. Anne, navikla na francuski dvor i francusku etiketu, iznosi moguće teškoće. ,,Ako mu u posjet dođe papa, onda francuski kralj može poći njemu u susret i, moguće, dočekati ga u dvorištu. No, kad se susreću dva monarha, nakon što se međusobno ugledaju, moraju jedan prema drugome učiniti istovjetan broj koraka. To je u redu osim ako jedan od monarha - helas - pravi izrazito malene korake tjerajući i drugoga da čini to isto.”

,,Boga mi,” ispali Charles Brandon, ,,takav čovjek stvarno bi bio kmet. Bi li Francois bio kadar učiniti takvo što?”

Anne ga pogleda poluspuštenih kapaka. ,,Gospodaru Suffolk, je li vaša gospa supruga spremna za put?”

Suffolk porumeni. ,,Moja je supruga bivša francuska kraljica.”

,,Svjesna sam toga. Francoisu će biti drago da je ponovno vidi. Smatrao je iznimnom ljepoticom. Iako je, naravno, tada bila još mlada.”

,,Moja sestra je još prelijepa”, pomirljivo se umiješa Henry. No u utrobi Charlesa Brandona tutnji oluja i provali urlikom nalik udaru groma:,,Očekujete li da će dvoriti vas? Boleynovu kćer? Dodavati vam rukavice,gospo, i posluživati vas prvu za večerom? Eto vam na znanje i ravnanje - taj dan neće svanuti.”

Anne se okrene Henryju i zgrabi ga za nadlakticu. ,,Ponižava me pred tvojim očima.”

,,Charlese,” govori Henry, ,,ostavite nas i vratite se kad ponovno zagospodarite sobom. Ni trenutka prije.” Uzdahne i dade znak - Cromwelle, pođi za njim.

Vojvoda od Suffolka ključa i puši se. ,,Svjež zrak, gospodaru”, predloži mu on.

Stigla je jesen; s rijeke dopire mrazan vjetar. Podiže zapuhe mokrog lišća koje na stazi pred njima treperi poput stjegova neke sićušne armade.

,,Windsor mi se oduvijek činio hladnim. Nije li tako, gospodaru? Ne mislim samo na dvorac, mislim tu i na stanje.” Glas mu je umirujuć, prigušen. ,,Da sam kralj, više bih vremena provodio u palači u Wokingu. Znate da tamo nikad ne sniježi? Bar nije posljednjih dvadeset godina.”

,,Da ste vi kralj?” Brandon tutnji nizbrdo. ,,Ako Anne Boleyn može biti kraljica, zašto ne?”

,,Povlačim to. Trebao sam se poslužiti poniznijim riječima.”

Brandon gunđa. ,,Moja supruga nikad se neće pokazati u pratnji toj bludnici.”

,,Gospodaru, bolje da je smatrate kreposnom. Kao svi mi.”

,,Obučila ju je vlastita majka, a ta je bila kurvetina, kažem ja vama. Liz Boleyn, nekad bila Liz Howard - bila je prva koja je Henryja odvela u krevet.Znam to, najstariji sam mu prijatelj. Imao je sedamnaest i nije znao kamo ga djenuti. Otac ga je čuvao kao kakvu redovnicu.”

,,Sad nitko od nas ne vjeruje u tu priču o Monsinjorovoj supruzi.”

,,Monseigneur! Kriste nebeski.”

,,Drago mu je kad ga tako zovu. Nema štete.”

,,Obučila ju je i njezina sestra Mary, a nju su pak uvježbavali u bordelu. Znate li što u Francuskoj rade? Ispričala mi je moja gospoda. Zapravo, nije mi izgovorila, već

mi je napisala, i to latinskim. Kad se muškarcu digne, žena mu ga uzme u usta! Možete li zamisliti takvo što? Možete li zvati djevicom ženu koja izvodi takve opačine?”

,,Gospodaru... ako vaša supruga odbija poći u Francusku, ako vam je ne uspije nagovoriti... hoćemo li objaviti da je bolesna? Tu uslugu mogli biste učiniti kralju, za koga znate da vam je prijatelj. To bi ga spasilo od...”, zamalo izvali, gospina oštra jezika. Povuče riječi i izrekne nešto drugo: ,,To bi mu sačuvalo obraz.”

Brandon kima. I dalje hodaju prema rijeci,a on se trudi ubrzati korake zato što će ga Anne ubrzo očekivati s izvješćem o isprici. Kad se vojvoda okrene sučelice njemu, lice mu je slika jada. ,,Što je ionako istina. Bolesna je. Njezina prelijepa...” - načini gestu, rukama grabi zrak - ,,... otpala je sva. Volim je i takvu. Mršava je poput hostije. Kažem joj, Mary, jednog dana kad se probudim neću te moći pronaći. Mislit ću da si nit iz posteljine.”

,,Stvarno mi je žao”, kaže on.

On otire lice. ,,O, Bože. Vratimo se Harryju, može? Reći ćemo da ne možemo to učiniti.”

,,Čak i ako vaša supruga nije u stanju, on će očekivati da ćete se pojaviti u Calaisu.”

,,Nerado je ostavljam, razumijete li?”

,,Anne je neumoljiva”, kaže ona. ,,Teško ju je zadovoljiti, lako povrijediti. Gospodaru, dopustite mi da vas vodim.”

Brandon gunđa: ,,Svi tako. Tako mora biti. Cromwelle, vi radite sve. Sad ste vi sve. A mi se pitamo kako se to zbilo? Pitamo se.” Vojvoda šmrcne. ,,Pitamo se, ali, krvi mi vrele Kristove, ne nalazimo odgovora.”

Krvi mi vrele Kristove. Kletva dostojna Thomasa Howarda, starog vojvode. Kad je to on postao tumač vojvodama, onaj koji tumači njih? Pita sam sebe, ali, kvragu, izmiče mu odgovor. Kad se vrati kralju i budućoj kraljici,oni se zaljubljeno gledaju oči u oči. ,,Vojvoda od Suffolka moli za oprost”, govori on. Da, da, kaže kralj. Vidimo se sutra, ali ne prerano. Čovjek bi pomislio da su već muž i žena koje čeka sladostrasna noć prepuna bračnih užitaka. Čovjek bi tako mislio, samo da Mary Boleyn ne tvrdi da je naslov markize Henryju donio pravo da njezinoj sestri miluje unutarnju stranu bedra. Mary mu to govori, ne trudeći mu se objašnjavati. Kad god nasamo s kraljem provodi vrijeme, Anne o svemu izvješćuje rodbinu, ne skrivajući pojedinosti. Čovjek joj se mora diviti; njezinoj odmjerenoj točnosti, njezinoj obuzdanosti. Vlastitim se tijelom koristi poput vojnika, čuva mu snagu; poput onih anatomskih znalaca iz škole u Padovi, ona ga dijeli i imenuje svaki njegov dio; ovo mi je bedro, ovo mi je dojka, ovo mi je jezik.

,,Možda u Calaisu”, kaže on. ,,Možda će tada dobiti ono za čim žudi.”

,,Ona mora biti sigurna.” Mary odlazi. Zastaje, okreće se, na licu joj briga.,,Anne kaže, Cromwell je moj čovjek. Mrsko mi je kad ona to kaže.”

U danima koji slijede za englesku stranu izranjaju i druga, mučna pitanja. Koja će kraljevska dama ugostiti Anne tijekom susreta s Francuzima? Kraljica Eleanora sigurno neće - to se ne može očekivati budući da je Imperatorova sestra i budući da je obiteljski ponos pretrpio udarac kad je Njegova Nemilost odbacila Katherine. Francoisova sestra, kraljica Navarre, pravi se bolesna samo da ne mora dočekati priležnicu engleskoga kralja. ,,Je li to ista ona boljetica koja muči i jadnu vojvotkinju od Suffolka?” pita Anne. Možda, predlaže Francois, ne bi li možda bilo prikladno da novu markizu dočeka vojvotkinja od Vendomea, njegova osobna maitresse en titre?

Henry je toliko gnjevan da ga napadne zubobolja. Doktor Butts dolazi mu noseći svoj sanduk pripravaka. Narkotik se čini najblažim, no kad se kralj probudi, nekoliko sati gotovo je potpuno umrtvljen da se čini kako nema lijeka nego otkazati cijeli pohod. Zar nisu kadri razumjeti, zar nisu kadri pojmiti da Anne nije ničija priležnica nego kraljeva buduća mlada? No, razumijevanja nema u Francoisovoj prirodi. Ženu koju poželi nikad ne bi čekao dulje od tjedan dana. On, uzor viteštva? Najkršćanskiji među kraljevima? Henry grmi, on znade samo bludničiti poput jelena. No, kažem ja vama, kad skonča s bludom, drugi jeleni oborit će ga na tlo. Pitajte bilo kojeg lovca!

Naposljetku se iznjedri prijedlog da bi moguće rješenje bilo buduću kraljicu ostaviti u Calaisu, na engleskome tlu gdje neće trpjeti uvreda, dok će se kralj s Francoisom sastati u Boulogneu. Calais, maleni grad,lakše će se obuzdati od Londona, makar se i ljudi natiskali na doku da bi dovikivali ,,Putain!” ili ,,Velika engleska droljo!”. Ako zapjevaju skaredne pjesmice, jednostavno ćemo ih odbiti razumjeti.

U Canterburyju, gdje se kraljevska svita pridružila hodočasnicima svih nacija, sve kuće prepune su od podruma do tavana. On i Rafe uspjeli su se prilično udobno smjestiti nablizu kralju, no lordovi stoluju u svratištima prepunim buha, vitezovi u stražnjim sobama javnih kuća, dok su hodočasnici završili po konjušnicama i zahodima, ili pak spavaju pod zvijezdama. Na sreću pa je, za listopad, vrijeme blago. Svake godine dosad kralj bi se odlazio moliti u Becketovo svetište i ostaviti bogati milodar. No, Becket se podigao protiv Krune, stoga nije nadbiskup kakvoga bismo u ovom trenutku trebali isticati. U katedrali se u zraku još ćuti tamjan zaostao od Warhamova pogreba;molitve za njegovu dušu nalikuju neprekidnom zujanju tisuću košnica. Otišla su pisma naslovljena Cranmeru koji se nalazi negdje u Njemačkoj, pri Imperatorovom putujućem dvoru. Anne ga je počela spominjati kao izbornog nadbiskupa. Nitko ne zna koliko će dugo putovati do kuće. Noseći svoju tajnu, pridomeće Rafe.

Naravno, kaže on, njegovu tajnu ispisanu na margini papira.

Rafe odlazi u svetište. Prvi mu je put. Vraća se raskolačenih očiju i govori da je prekriveno draguljima velikim poput guščjih jaja.

,,Znam. Misliš li da su pravi?”

,,Ondje pokazuju lubanju, govore da je Becketova, ona koju su razbili vitezovi, ali je na kupu drži srebrna pločica. Može je se ljubiti za gotov novac. Na pladnju imaju i

kosti njegovih prstiju. Imaju i šmrkavu maramicu. I komad čizme. A onda ti pred očima tresu fijalom i govore da je u njoj njegova krv.”

,,U Walshinghamu imaju fijalu Djevičina mlijeka.”

,,Isuse, pitam se što je u toj?” Rafe djeluje kao da će mu pozliti. ,,Za krv se jasno vidi da je voda s nešto crvene zemlje u njoj. Grumenje pluta.”

,,Hajde, u ruku to guščje pero koje smo iščupali iz krila arhandelu Gabrijelu,pa ćemo pisati Stephenu Vaughanu. Možda bismo ga mogli poslati na put, da Thomasa Cranmera dopremi doma.”

,,Ni časa prekasno”, složi se Rafe. ,,Gospodaru, pričekajte časak, samo da operem ruke od Becketa.”

Iako sam ne odlazi u svetište, kralj se želi pokazati narodu s Anne uza se. Usred mise, protivno svim savjetima, hoda među ljudima, njegovi čuvari drže se postrance dok ga okružuju savjetnici. Anneina glava strelimice leti na vitkoj peteljci vrata, hvata primjedbe na svoj račun. Ljudi pružaju ruke da dodirnu kralja.

Norfolk, rame uz rame s njim,krut od strepnje dok mu pogled luta posvuda: ,,Meštre Cromwelle, nije mi drago ovo zbivanje.” On sam, nekoć brz na nožu, budno pazi na kretnje ispod crte pogleda. No, oružju najviše sliči preveliko raspelo koje nosi hrpa franjevačkih redovnika. Svjetina im otvara put, uzmiče prema skupini laika u haljama, prema poslanstvu benediktinaca iz opatije u čijem je središtu mlada žena u habitu benedikinske redovnice.

,,Veličanstvo?”

Henry se okrene: ,,Boga mi, pa to je Sveta Djeva”, kaže on. Stražari se primiču, ali Henry podiže ruku. ,,Dajte da je vidim.” Krupna je, ne premlada,negdje joj je dvadeset i osma; priprosto lice, tamnoputo, ushićeno, zajapureno hitnjom. Gura se prema kralju, a on joj drugi put vidi oči; mrlja crvenozlatne, zarumenjene puti, čvrsto, prijapsko tijelo, i ruka nalik šunki koja se pruža da je uhvati za njezin redovnički lakat. ,,Gospo, imate li mi reći štogod?”

Ona se pokuša nakloniti, no stisak ne popušta. ,,Mene savjetuju nebesa,” kaže, ,,i sveci s kojima općim - kažu da heretike koji vas okružuju morate baciti na veliku lomaču i, ako je ne upalite vi, gorjet ćete i sami.”

,,Koji to heretici? Gdje su? U mojem okruženju nema heretika.”

,,Eto jednoga.”

Anne se stisne uz ktalja; na skrletu i zlatu njegova kaputa topi se poput voska.

,,A ako sklopite brak s ovom nevrijednom ženom, nećete vladati ni sedam mjeseci.”

,,Dajte, gospo, sedam mjeseci? Ne možete li bar zaokružiti broj? Kakav to prorok prorokuje 'sedam mjeseci'?”

,,Tako mi rekoše nebesa.”

,,A kad isteče tih sedam mjeseci, tko će me zamijeniti? Neka se javi taj tko želi biti kralj umjesto mene.”

Redovnici i svećenici pokušavaju je odvući - ovo im nije bilo u planu.,, Lord Montague, on je kraljevske krvi. Markiz od Exetera, on je kraljevske krvi.” Sad se i sama pokuša udaljiti od kralja. ,,Vidim vašu kraljicu majku,” kaže, ,,okružuju je blijedi plamenovi.”

Henry je pusti kao da joj je put usijana. ,,Moju majku? Gdje?”

,,Tražila sam i kardinala od Yorka. Pretražila sam i raj i pakao i čistilište, no kardinala ondje nema.”

,,Ta je stvarno luda”, javi se Anne. ,,Luda je i treba je išibati. Ako pak nije, onda na vješala s njom.”

Javi se svećenik: ,,Gospo, ona je izuzetno sveta osoba. Njezine riječi nadahnute su.”

,,Mičite mi je s puta”, kaže Anne.

,,Udarit će vas munja”, redovnica objavi Henryju. On se usiljeno nasmije.

U skupinu uleti Norfolk stisnutih zubi, stisnutih pesti. ,,Vucite je natrag u njen kupleraj prije nego što je udari ovo, Bogatiživoga!” U cijeloj toj gunguli, jedan redovnik raspelom udari drugoga; Djevicu povuku natrag, ona i dalje proriče; svjetina žamori sve glasnije, pa Henry zgrabi Anne za ruku i povuče je natrag. On sam pođe za Djevom, drži se začelja skupine, sve dok se svjetina ne razrijedi te uspije nekog redovnika potapšati po tamenu i zatražiti da govori s njom. ,,Bio sam Wolseyjev sluga”, kaže. ,,Želim poslušati njezinu poruku.”

Uslijedi kraće savjetovanje, zatim ga propuštaju. ,,Gospodine?” javi se ona.

,,Možete li ponovno pokušati pronaći kardinala? Voljan sam dati milodar.”

Ona sliježe ramenima. Javi se franjevac: ,,Taj milodar trebao bi biti pozamašan.”

,,A vi ste?”

,,Otac Risby.”

,,Nesumnjivo mogu ispuniti vaša očekivanja. Imućan sam čovjek.”

,,Želite li samo pronaći dušu i tako pripomoći vlastitim molitvama, ili ste više razmišljali o zadušnicama ili, moguće, o zakladi?”

,,Što god vi preporučili. Naravno, moram zasigurno znati da nije u paklu. Nema smisla na beznadan slučaj tratiti pošteno odrađene mise.”

,,Moram govoriti s ocem Bockingom”, javi se djevojka.

,,Otac Bocking je osobni duhovni vodič ovoj gospi.”

On nagne glavu. ,,Dođite opet i upitajte me”, kaže ona. Zatim se okrene i nestane u svjetini. On pratnji, ondje i tada, razdijeli nešto novca. Za oca Bockinga, ma tko to bio. Čini mu se da otac Bocking ispisuje cjenik i vodi knjige.

Redovnica je kralja stjerala u mračna razmišljanja. Kako biste se osjećali vi da vam tkogod kaže da će vas udariti munja? Do večeri već se žali na glavobolju, bol u licu i čeljusti. ,,Gubite se”, natedi liječnicima. ,,Nikad vam dosad nije uspjelo izliječiti me, zašto biste uspjeli sada? A vi, gospo,” obrati se Anne, ,,neka vas vaše dame smjeste u postelju; i ne želim čuti čavrljanja, ne podnosim prodorne glasove.”

Norfolk mumlja sebi u bradu; s Tudorom uvijek neki problemi.

U Austin Friarsu, kad netko nazebe ili istegne mišić, dječaci izvode igrokaz naslovljen 'Kad bi Norfolk bio doktor Butts'. Zubobolja? Čupaj zube! Prikliješten prst? Reži šaku! Glavobolja? Odrubi glavu, narast će nova!

No sad Norfolk zastaje, uzmiče pred prisustvom. ,,Veličanstvo, zapravo i nije rekla da će vas munja ubiti.”

,,A neće ni ona”, raspoloženo dometne Brandon.

,,Neću umrijeti nego ću ostati svrgnut, neću umrijeti nego ću ostati spaljen i spržen - stvarno se imam čemu nadati.” Plačljivo nabrojivši svoje životne okolnosti, kralj zareži slugi da donese drva i pažu da mu ugrije vino. ,,Zar kao engleski kralj moram ovdje sjediti pred tom jadnom vatricom, bez kapi pića?” Stvarno djeluje promrznut. I dodaje: ,,Vidjela je moju gospodu majku.”

,,Veličanstvo,” javi se on, oprezno, ,,znate i sami da je na jednom prozoru katedrale vitraj vaše majke. A kad ga obasja sunce, zar onda ne izgleda kao da je okupana svjetlom? Mislim da je redovnica vidjela samo i jedino to.”

,,Vi ne vjerujete tim vizijama?”

,,Mislim da vjerojatno nije kadar razlučiti ono što vidi u vanjskome svijetu od onoga što joj se mota po glavi. Neki su takovi. Moguće je vrijedi žaliti. Samo ne previše.”

Kralj se namršti. ,,Ja sam volio svoju majku”, kaže. I dodaje: "Buckingham je mnogo polagao na vizije. Imao je fratra koji mu je proricao. I rekao mu da će postati kralj.” Ne mora ni pridometnuti da je Buckingham bio izdajnik i da je mrtav već više od deset godina.

Kad dvor zaplovi prema Francuskoj, on se nađe u kraljevoj pratnji,na Lastavici. Stoji na palubi, gleda Englesku kako nestaje,u društvu vojvode od Richmonda, Henryjeva kopileta, ushićena što prvi put plovi morem, ushićena i zbog očeva društva. Fitzroy je privlačan trinaestogodišnjak, svijetlih kosa, za svoje godine visok, no vitak; Henry kakav je taj zacijelo bio kao mladi kraljević, i štoviše obdaren ispravnom sviješću o sebi i vlastitome dostojanstvu. ,,Meštre Cromwelle,” obrati mu

se, ,,nisam vas vidio otkako je kardinal pao u nemilost.” Trenutak neugodne šutnje. ,,Drago mi je da napredujete. Zato što u knjizi Dvorjanin piše da u ljudima niska podrijetla često otkrivamo veliku prirodnu nadarenost.”

,,Gospodaru, čitate talijanski?”

,,Ne, ali za mene su na engleski preveli neke dijelove knjige. Za mene je to iznimno dobro štivo.” Stanka. ,,Da bar...” - okreće glavu, spušta glas ,,da bar kardinal nije mrtav. Sada mi je skrbnik vojvoda od Norfolka.”

,,Koliko čujem, vaša Milost poći će za njegovu kćer Mary.”

,,Da. Ali ne želim.”

,,Zašto ne?”

,,Vidio sam je. Nema grudi.”

,,Ali, gospodaru, ima bistru pamet. Vrijeme možda riješi taj drugi problem - i prije nego što zajedno zaživite. Recite svojima da vam prevedu onaj dio Castiglionove knjige koji govori o plemkinjama i njihovim značajkama.Uvjeren sam da ćete otkriti kako ih Mary Howard posjeduje sve do posljednje.”

I pomisli, nadajmo se da se sve to neće preobratiti u brak nalik onom Harryja Percyja ili Georgea Boleyna. I zbog cure - Castiglione piše da su žene kadre pojmiti sve ono što su kadri pojmiti muškarci; da u sebi nose jednake sttepnje, jednake sposobnosti i, nesumnjivo, i ljubavi i mržnje. Castiglione je ljubio suprugu Ippolitu, no preminula je nakon samo četiri godine braka. Napisao joj je poemu, elegiju, ali, pišući je kao da piše Ippolita - obraća mu se mrtva žena.

Za brodom, galebovi kriješte poput zabludjelih duša. Kralj izlazi na palubu i izjavljuje da mu je glavobolja nestala. On kaže: ,,Veličanstvo, govorili smo o Castiglioneovoj knjizi. Jeste li pronašli vremena pročitati je?”

,,Svakako. On u nebesa uzdiže sprezzaturu. Vještinu da se sve radi s otmjenošću i dobro, bez ikakvog primjetnog napora. Tu značajku trebali bi gajiti svi vladari.” I doda, pomalo sumnjičavo: ,,Njome je obdaren i kralj Francois.”

,,Točno. Samo što, osim sprezzature, čovjek danonoćno mora iskazivati dostojanstvenu obuzdanost u javnosti. Pomislio sam da, za dar mome gospodaru Norfolku, naručim prijevod.”

Zasigurno mu se po mislima mota slika Thomasa Howarda kako u Canterburyju prijeti da će namlatiti opaticu. Henry se cereka. ,,Trebali biste, svakako.”

,,Samo da to ne primi kao prijekor. Castiglione savjetuje muškarcima da ne kovrčaju kosu, niti da čupaju obrve. Sami znate da moj gospodar čini sve to.”

Kraljević ga pogleda. ,,Gospodar Norfolk?” Henry sasvim nekraljevski prasne u smijeh; nimalo dostojanstveno niti obuzdano. Melem za njegove uši. Škripe brodske grede. Kralj se smiruje položivši mu ruku na rame. Vjetar napinje jedra. Sunce pleše nad vodama. ,,Još sat vremena i u luci smo.”

Calais, ta isturena engleska utvrda, njezino posljednje uporište u Francuskoj,grad je gdje ima mnogo prijatelja, mnogo mušterija, mnoge klijente. On ga poznaje - Watergate, Lantern Gate, crkvu svetoga Nikole, crkvu Naše Gospe, poznaje njegove tornjeve i bedeme, sajmišta, dvorišta, kejeve, Staple Inn gdje stoluje guverner, domove obitelji Whethill i Wingfield, kuće sjenovitih vrtova gdje gospoda udobno žive povukavši se iz Engleske za koju tvrde kako je više ne razumiju. Poznaje on i zidine - sada ruševne – i posjede onkraj gradskih zidina, šume, sela, močvare, ustave, jarke i kanale. Poznaje cestu za Boulogne, i cestu za Gravelines, sada Imperatorov teritorij i znade da svaki od dvojice vladara, i Francois i Karlo, jednom odlučnom navalom mogu zauzeti grad. Englezi su ovdje već dvije stotine godina, no po ulicama se češće čuju francuski i flamanski.

Guverner pozdravlja Njegovo Veličanstvo. Lord Berners, stari vojnik i učenjak, uzor je staromodnih vrlina; da ne šepa, i da primjetno ne strepi zbog golemoga troška što će ga morati podnijeti, izgledao bi kao da je izišao tavno iz Dvorjanina. Čak je uredio da kralja i markizu smjeste u sobe povezane vratima. ,,Mislim da će to savršeno odgovarati, gospodaru”, kaže on. ,,Sve dok su čvrste reze s obje strane.”

Zato što mu je Mary rekla, još prije nego što su isplovili: ,,Sve dosad ona nije htjela, sad joj se hoće, ali sad neće on. Govori joj da mora biti siguran da će se dijete, ako zatrudni, roditi u braku.”

Vladari će pet dana zajedno prebivati u Boulogneu, zatim još pet dana u Calaisu. Anne je tužna zbog pomisli da će je ostaviti. Po njezinom nemiru on shvaća kako ona znade da stoji na upitnome tlu, gdje se može zbiti štošta što se ne može predvidjeti. U međuvremenu, njega čeka privatan posao. Ostavlja čak i Rafea i krišom klizne u krčmu, smještenu u stražnjem dvorištu kuće u ulici Calkwell.

***

Krčma je sirotinjska, vonja po dimu drva, ribi i plijesni. Na bočnom zidu visi mutno ogledalo u kojem spazi vlastito lice - blijedo je, žive su samo njegove oči. Na trenutak ostane potresen; čovjek ne očekuje vidjeti vlastitu sliku u ovakvoj rupi.

Sjeda za stol i čeka. Nakon pet minuta nešto pokrene zrak u dnu prostorije. Ali, ne dogodi se ništa. Pretpostavio je kako će ga pustiti da čeka; da ubije vrijeme, u glavi premeće lanjske račune koje je kralju poslala vojvotkinja od Cornwalla. Upravo se spremao prijeći na brojke koje je podnio komornik od Chestera kadli se ukaže mračno obličje i pretvori se u starca u dugoj halji. On tetura naprijed, za neko vrijeme pridruže mu se još dvojica. Međusobno bi ih se savršeno dobro moglo zamijeniti – šuplji kašalj, duge brade. Sukladno nekim presedanima što su ih ugovorili mumljanjem, sjedaju na klupu nasuprot njemu. On mrzi alkemičare, a ovi mu nalikuju njima; bezimene mrlje po njihovoj odjeći, vodenaste oči, isparavanjem izazvano šmrcanje. Pozdravlja ih na francuskome. Oni zadrhte, a onda ga jedan na latinskome upita zar neće popiti baš ništa? On doziva dječaka i bez neke nade pita ga što bi im preporučio. ,,Odite piti negdje drugdje”, predlaže dječak.

Na stol stiže nešto nalik octu. Pušta starce da dobrano otpiju prije nego što zapita: ,,Tko je od vas Maitre Camillo?”

Međusobno se pogledavaju. To traje jednako dugo koliko Grajama treba da pogledaju onim jednim jedinim okom.

,,Maitre Camillo otputovao je u Veneciju.”

,,Zašto?”

Nakašljavanje. ,,Na konzultacije.”

,,Misli li se vraćati u Francusku?”

,,Vrlo vjerojatno.”

,,Želim za svoga gospodara to što vi posjedujete.”

Šutnja. Pomišlja, kako bi bilo da im uskratim vino sve dok ne izgovore nešto upotrebljivo? No, jedan ga preduhitri zgrabivši vrč; ruka mu zadrhti, vino se raspe po stolu. Ostala dvojica ozlojeđeno zableje.

,,Mislio sam da ćete donijeti nacrte”, kaže on.

Međusobno se pogledavaju. ,,O, ne.”

,,Ali, nacrti postoje?”

,,Ne kao takvi.”

Prosuto vino počinje se upijati u neblanjano drvo. Sjede u žaljenja vrijednoj tišini i gledaju kako se to zbiva. Jedan od njih zabavlja se gurajući prst u rupu što mu je na rukavu načinio moljac.

On dovikne dječaku da donese drugi vrč. ,,Ne želimo vam iskazati nepoštovanje”, prozbori glasnogovornik. ,,Morate razumjeti da je Maitre Camillo, privremeno, pod zaštitom kralja Francoisa.”

Francois sjedi i čeka, okružuje ga samo šačica dvorjana - budući da to nije audijencija. Tanak je kao kolac, koljena mu strše u zrak, a velika, koščata stopala nemirno trepere u golemim, podstavljenim papučama.

,,Cremuele”, progovara. ,,Dakle, da vas upoznam. Vi ste Velšanin.”

,,Nisam, Vaše Veličanstvo.”

Tužne, pseće oči; promjere ga, zatim ga ponovno promjere. ,,Niste Velšanin.”

Uviđa teškoće što more francuskoga kralja. Kako je dobio prolaz na dvor ako ne potječe iz neke obitelji poniznih Tudorovih zakupnika? ,,U kraljeve poslove uveo me pokojni kardinal.”

,,Da, to znam,” odvraća Francois, ,,no dopuštam si pomisliti da se tu zbiva nešto više.”

,,Moguće, Veličanstvo,” šturo odvraća on, ,,ali to nema veze s velškim korijenima.”

Francois dodiruje vršak svog obješenog nosa, svija ga još bliže bradi. Odaberi svoga princa - ovog baš i ne bi rado gledao svakoga dana.Henry doslovno puca od zdravlja u svojoj mesnatoj, oribanoj, ružičastoj bjelini. Francois govori, pogled mu luta: ,,Govore mi da ste se nekoć borili za slavu Francuske.”

Garigliano - načas spušta oči, kao da se prisjeća neke grozne nezgode na ulici; nekakve lomljave i nepovratnog petljanja udova. ,,Na najcrnji mogući dan.”

,,No, dobro... sve to prolazi. Tko danas još pamti Agincourt?”

Zamalo se nasmije. ,,Istina”, kaže. ,,Naraštaj-dva, možda tri... četiri... i sve pada u zaborav.”

Francois: ,,Govori se da ste u velikoj milosti One Gospe.” Siše usnicu. ,,Recite mi, znatiželjan sam, što misli moj kraljevski brat? Misli li da je djevica? Osobno je nikad nisam iskušao. Kad je bila kod nas na dvoru, bila je mlada i ravna kao daska. No, njezina sestra...”

On bi ga najradije prekinuo, ali se kraljeve ne može prekidati. Glas mu klizi preko gole Mary, od brade do nožnih prstiju, a onda je preokrene kao palačinku i obradi drugu stranu - od zatiljka do peta.Sluga mu pruži ubrus od tankoga lana; kad završi, otare uglove usana i zatim vrati ubrus.

,,No, bilo bi dosta”, kaže Francois. ,,Vidim da ne priznajete da ste Velšanin, dakle tu moje teorije padaju u vodu.” Podiže kutove usana; malo pomiče laktove; koljena mu se trzaju - završila je ne-audijencija. ,,Monsieur Cremuel,” kaže on, ,,možda se više ne sretnemo. Vaša trenutačna sreća možda i ne potraje. Dakle, pridite, pružite mi ruku kao francuski vojnik. I spomenite me u svojim molitvama.”

On se klanja. ,,Sluga vam, gospodaru.”

Na odlasku, neki dvorjanin iskorači, promrmlja: ,,Dar Njegova Veličanstva “, pružajući mu par izvezenih rukavica.

***

On pretpostavlja da bi svatko drugi bio ushićen i isprobao ih. On sam, prepipava prste i pronalazi ono što traži. Nježno otresa rukavicu iznad skupljenoga dlana.

Odlazi ravno Henryju. Zatekne ga na suncu kako boća s nekim francuskim velikašima. Henry boćanje može učiniti bučnim jednako kao i kakav turnir; vrišti, stenje, izvikuje, jeca, kune. Kralj ga pogleda, pogledom ga upita: ,,Dakle?” Njegove oči uzvraćaju: ,,Nasamo”, a kraljeve prozbore: ,,Kasnije.” Ne izgovori se nijedna

riječ, a sve to vrijeme kralj se i dalje šali, pljeska po leđima, uspravlja se i promatra kako mu se kugla kotrlja po utabanoj travi, a zatim pokaže prema njemu. ,,Vidite li vi ovog mog savjetnika? Upozoravam vas, s njim nemojte zaigrati nijednu igru. Neće poštovati vaše pretke. Nema grba, nema ni imena, samo vjeruje da se rodio da pobijedi.”

Javi se jedan francuski plemić: ,,Otmjeno gubiti umijeće je koje njeguje svaki plemenitaš.”

,,Nadam se da ću ga i ja njegovati”, javi se on. ,,Ako spazite kakav uzor koji bih mogao slijediti, molim vas, ukažite mi na nj.”

Jer su se svi redom upeli, primjećuje, pobijediti u ovoj igri, oteti zlatnik engleskome kralju. Kockanje nije porok ako si ga čovjek može priuštiti. Možda bih ga mogao opremiti kakvim žetonima, razmišlja on, naplativima samo ako se vjerovnik osobno pokaže u nekom uredu u Westminsteru; sve to pratila bi ubitačna papirologija, naknade pisarima i obvezatni posebni pečat. To bi nam prištedjelo nešto novca.

No, kraljeva boća glatko se kotrlja prema malenoj kugli. Henry ionako pobjeđuje. Iz francuskog tabora dopre rijedak, uljudan aplauz.

Kad se kralj i on nađu nasamo, on izjavi: ,,Evo nešto što će vam se svidjeti.“

Henryju su iznenađenja draga. Debelim kažiprstom, svojim ružičastim,čistim engleskim noktom, gurka rubin po nadlanici. ,,Dobar kamen”, kaže. ,,Mogu suditi o tome.” Stanka. ,,Tko je glavni ovdašnji zlatar? Zatraži da me čeka. Kamen je taman, Francois će ga prepoznati; ponijet ću ga na prstu još prije nego okončaju naši susreti. Vidjet će Francuska kako se meni služi.” Dobro je raspoložen. ,,Dakako, odredit ću ti cijenu.” On kima, pušta ga. ,,Naravno da ćeš se ti urotiti sa zlatarom kako biste podigli cijenu i srediti da među sobom podijelite zaradu... no, bit ću širokogrudan u tome.”

Namjesti si lice.

Kralj se nasmije. ,,Zašto bih svoja posla povjeravao čovjeku koji nije kadar voditi ni ona vlastita? Francois će ti jednoga dana ponuditi mirovinu. I moraš je prihvatiti. Kad smo već kod toga, što te je pitao?”

,,Pitao me jesam li Velšanin. Činilo mi se da mu je to prevažno pitanje tako da mi je žao što sam ga toliko razočarao.”

,,Nisi ti njega nimalo razočarao”, odvrati Henry. ,,Čim u tomu uspiješ, dat ću ti na znanje.”

Dva sata. Dva kralja. Waltere, što ti znadeš? Stoji na slanome zraku i razgovara s mrtvim ocem.

Kad se Francois sa svojim kraljevskim bratom vrati u Calais, Anne je ta koja ga vodi na ples nakon veličanstvene večernje gozbe. Obrazi joj rumene, oči blistaju pod pozlaćenom maskom. Kad spusti masku i pogleda francuskoga kralja, na licu joj čudan smiješak, ne baš ljudski - kao da pod maskom leži još jedna maska. Vidi se da je razjapio čeljust; vidi se da slini. Ona prste prepliće s njegovima, vodi ga do klupe uz prozor. Oko sat vremena govore francuskim, šaptom, njegova uska, tamna glava naginje se prema njoj; ponekad se nasmiju, gledajući se u oči. Nesumnjivo raspredaju o novom savezu; on izgleda kao da misli da ona, u korzetu, skriva još neki sporazum. Francois joj jednom podigne glavu. Ona se povuče, naizgled opirući se i na trenutak se učini da joj on prste namjerava položiti na svoj neopisivi nakurnjak. Svi znaju da se Francois nedavno liječio kurom žive.No, nitko ne zna je li lijek djelovao.

Henry pleše sa suprugama kaleških dostojanstvenika - saltarello, gigue.Charles Brandon, čija je bolesna supruga pala u zaborav, svoje partnerice tjera da vrište bacajući ih u zrak tako da im se podižu suknje. Henryjev pogled neprestance skreće niz dvoranu, do Anne, do Francoisa. Leđa su mu se ukočila od osobne strave. Lice mu otkriva nasmiješenu agoniju.

No, dosta je, pomišlja on, moram skončati ovo - može li biti istina, pita se, da kao što pristoji podaniku, ja uistinu volim svoga kralja?

Izvuče Norfolka iz nekog mračnog zakutka gdje se taj skriva u strahu da će mu naložiti da zapleše s guvernerovom suprugom. ,,Gospodaru, odvedite nećaku. Dovoljno se naradila u diplomaciji. Naš kralj je ljubomoran.”

,,Što? Na koga se vraga pak opet žali?” No, Norfolk u trenutku shvati što se zbiva. Opsuje, prelazi dvoranu - probija se kroz plesače, ne zaobilazi ih. Zgrabi Anne za zapešće, izvrne kao da će ga slomiti. ,,Veličanstvo, s dopuštenjem. Gospo, sad ćemo zaplesati.” Grubo je povuče na noge.I plešu, iako taj ples nema nikakve veze s ikojim plesom dotad viđenim u toj dvorani. Vojvoda grmi demonskim kopitima; ona, blijedo poskakuje, jednu ruku drži nalik slomljenom krilu.

On pogleda Henryja na drugome kraju. Na kraljevom licu izraz trijeznog, pravičnog zadovoljstva. Anne je trebalo kazniti, a tko je za to bolji ako ne njezin vlastiti rod? Francuski velikaši stišću se, kikoću. Francois škiljeći promatra.

Te večeri kralj se rano povlači iz društva, otpušta čak i gospodu iz ložnice; ulazi i izlazi samo Henry Norris u pratnji pobočnika:nose vino, voće, velik prekrivač, zatim posudu sa žarom; zahladnjelo je. Dok žene postaju otresite i grube. Čuje se Annein podignuti glas. Lupaju vrata. Dok on razgovara s Thomasom Wyattom, gospa Shelton pohita prema njemu:

,,Moja gospodarica želi Bibliju!”

,,Meštar Cromwell može naizust izgovoriti cijeli Novi zavjet”, uslužno se javi Wyatt.

Djevojka djeluje mučenički: ,,Mislim da želi prisegnuti na nju.”

,,U tom slučaju, ja joj nisam od koristi.”

Wyatt je hvata za ruke. ,,Mladosti Sheltonova, tko li će vas grijati noćas?”

Ona se otrgne od njega i odjuri u potrazi za Svetim pismom. ,,Reći ću vam. Henry Norris.”

On gleda za djevojkom. ,,Izvukla je slamku?”

,,Posrećilo mi se.”

,,A kralj?”

,,Moguće.”

,,U posljednje vrijeme?”

,,Anne bi im iščupala srca i ispekla ih na ražnju.”

Naslućuje da ne bi rrebao odlutati, za slučaj da ga Henry pozove. Pronađe zakutak za partiju šaha s Edwardom Seymourom. Između poteza: ,,Vaša sestra Jane...”, prozbori on.

,,Mala čudakinja, nije li tako?”

,,Koliko joj je godina?”

,,Ne znam... nekih dvadesetak? Išla je po Wolf Hallu govoreći: 'Ovo su rukavi Thomasa Cromwella', i nitko nije znao o čemu govori.” On se nasmije. ,,Jako zadovoljna sobom.”

,,Je li joj vaš otac pronašao partiju?”

,,Nešto se govorilo o...” Podigne pogled. ,,Zašto pitate?”

,,Skrećem vam misli.”

Tom Seymour bane kroz vrata. ,,Drvečer, starino”, zaurla bratu. Silovito strgne kapu i razbaruši kosu. ,,Čekaju nas ženske.”

,,Moj prijatelj savjetuje da se suzdržimo.” Edward otresa prašinu s kape.,,Kaže da su iste kao Engleskinje, samo još prljavije.”

,,Glas iskustva?” upita Tom.

Edward otmjeno namješta kapu. ,,Koliko bi moglo biti godina našoj sestri Jane?”

,,Dvadeset jedna, dvadeset dvije. Zašto?”

Edward skrene pogled na ploču, posegne za kraljicom. I shvati da je u zamci. S poštovanjem podigne pogled. ,,Kako ste to izveli?”

Kasnije on sjedi s praznim listom papira pred sobom. Smjera Cranmeru napisati pismo i baciti ga vjetrovima, poslati ga u potragu uzduž i poprijeko Europe. Podigne

pero, ali ne piše. U mislima ponovno posjeti svoj razgovor s Henryjem - onaj o rubinu. Njegov kralj zamišlja da će on sudjelovati u toj jeftinoj prijevari, prijevari kakva ga je zabavljala u vrijeme dok je postaravao kupidone i prodavao ih kardinalima. Doduše, braniti se pred takvim optužbama znači izgledati kao krivac. Zar iznenađuje što mu Henry ne vjeruje u potpunosti? Princ je sam - u vijećnici, u ložnici, u predvorju pakla, svučen - kako reče Harry Percy - za posljednji sud.

Ovaj posjet sabio je dvorske svađe i spletke, zarobio ih u malenom prostoru unutar gradskih zidina. On se pita gdje je Tom Wyatt, u kakvoj je nevolji. Ne pomišlja da bi mogao zaspati - iako ne zato što brine zbog Wyatta. Priđe prozoru. Mjesec, kao da je osramoćen, za sobom vuče krpe crnih oblaka.

U vrtovima zublje gore u zidnim držačima, no on se skriva od svjetla. Tihi valovi oceana stalni su i uporni poput njegova bila. On znade da dijeli tu tamu - čas poslije začuje se korak, sušanj suknje, tih, grlen dah, i ruka klizne na njegovu. ,,Vi”, prozbori Mary.

,,Ja.”

,,Znate li da su smakli reze na vratima soba?” Nasmije se bešćutnim kikotom. ,,Ona u njegovu naručju, gola kao novorođena. Sad se više ne može predomisliti.”

,,Mislio sam da će se noćas pokavžiti.”

,,I jesu. Kavga im je draga. Ona tvrdi da joj je Norfolk slomio ruku.Henry ju je nazvao Magdalenom i još nekim imenima koje sam zaboravila; mislim da su posrijedi neke rimske gospe. No ne i Lukrecija.”

,,Nije. Nadam se da nije. Za što joj je trebala Biblija?”

,,Da mu prisegne. Pred svjedocima. Preda mnom. Pred Norrisom. On je dao obvezujući zavjet. Pred Bogom,oni su vjenčani. Štoviše, prisegnuo je da će se s njom ponovno vjenčati u Engleskoj i s dolaskom proljeća okruniti je za kraljicu.”

On pomisli na opaticu u Canterburyju; ako s tom nevrijednicom sklopite bilo kakav oblik braka, nećete vladati ni sedam mjeseci.

,,Dakle,” govori Mary, ,,ostaje samo pitanje hoće li se pokazati sposobnim za djelo.”

,,Mary.” Uzima je za ruku. ,,Ne plašite me.”

,,Henry je sramežljiv. Misli da se od njega očekuje kraljevska predstava. No, ako se postidi, Anne će mu znati pomoći.” Doda, oprezno: ,,Mislim reći, savjetovala sam je.” Dlanom klizne na njegovo rame. ,,I, što je sad s nama? Teška je tlaka bila dovesti ih do ovdje. Mislim da smo zaslužili odmor.”

Odgovor izostaje. ,,Zar se još plašite mog ujaka Norfolka?”

,,Mary, ne plašim se ja vašeg ujaka Norfolka.”

No, to još nije razlog, nije onaj razlog zašto se on koleba, zašto se ne odmiče. Ona usnama okrzne njegove. I upita ga: ,,O čemu razmišljate?”

,,Razmišljao sam kako bi bilo moguće, da nisam kralju najodaniji sluga,isploviti prvim brodom.”

,,Kamo bismo pošli?”

On se ne sjeća da je pozvao prijateljicu. ,,Na istok. Iako, jamčim vam da ovo ne bi bilo dobro polazište.” Istočno od Boleynovih, misli on. Istočno od svih i svakoga. Misli na Sredozemno more, ne na ove sjeverne vode; osobito na jednu noć, na toplu ponoć u kući u Larnaki - mlečanska svjetla obasjavaju opasnu luku, pljeskanje robovskih tabana po pločicama, mirisi tamjana i korijandera. Rukom obgrli Mary i naleti na nešto meko, potpuno neočekivano; lisičje krzno. ,,Mudro od vas”, kaže.

,,Ah, sve smo ponijeli. I sve vezove. Za slučaj da se ovdje zadržimo do zime.”

Sjaj svjetla na puti. Njezino grlo, prebijelo, premeko. Sve se čini mogućim, samo ako vojvoda ostane unutra. Vrškom prsta prelazi po krznu sve dok ne naiđe na kožu. Rame joj je toplo, mirisno, malo znojno. Osjeća podrhtavanje njezina bila.

Sušanj iza njega. Okreće se, s bodežom u ruci. Mary vrisne, povuče ga za ruku. Vršak oružja počine na muškom prsluku, točno ispod prsne kosti. ,,Sve je u redu, mir, mir”, začuje se trijezan, nervozan engleski glas.

,,Sklanjajte to.”

,,Nebesa”, javi se Mary. ,,Zamalo ste ubili Williama Stafforda.”

On neznanca izvuče na svjetlo. I tek nakon što mu ugleda lice, ni časa prije, povlači oštricu. On ne zna tko je Stafford - nečiji konjušar? ,,Williame, mislila sam da nećete doći”, kaže Mary.

,,Čini se da ste si, za svaki slučaj, pronašli zamjenu.”

,,Nemate vi pojma kakav je život žene! Mislite da ste s muškarcem uglavili nešto, a ništa od toga. Kaže da ćete se sastati, i onda se ne pojavi.”

Taj krik dopire iz srca. ,,Želim vam laku noć”, kaže on. Mary se okreće kao da želi reći, ne idite. ,,Vrijeme je da se pomolim.”

Podigao se vjetar s Kanala, izjeda snasti u luci, trese prozorima dublje na kopnu. Sutra bi moglo kišiti, pomišlja on. Pali svijeću i vraća se pismu. No, pismo ga nimalo ne privlači. Iz vrtova, iz voćnjaka dolijeće lišće. U zraku onkraj okna prolaze slike, galebovi nošeni vjetrom poput sablasti; bljesak bijele kapice njegove supruge Elizabeth dok ga prati do vrata njezinoga posljednjeg jutra. Samo što nije bilo tako; spavala je, umotana u vlažne plahte, pod žutim, turskim prekrivačem. Ako pomišlja na usud što ga je doveo ovamo, onda jednako tako može pomišljati i na usud koji ga je doveo do onog jutra prije pet godina, kad se kao oženjen čovjek zaputio u Austin Friars, noseći Wolseyjeve poslovne spise pod miškom; je li tada bio sretan? Ne zna.

A one noći na Cipru, sad već toliko davne, bio je na rubu da dade otkaz u banci, ili da ih bar zamoli za pismene preporuke koje bi ga odvele na istok. Bio je znatiželjan vidjeti Svetu zemlju, tamošnje biljke i ljude, poljubiti kamenje po kojem su kročili apostoli, cjenkati se po mračnim četvrtima neznanih gradova, pod crnim

šatorima u kojima velovima zastrte žene poput žohara hitaju po zakucima. Te noći sreća mu se našla u ravnovjesju. U sobi iza sebe, dok je promatrao svjetla u luci, začuo je grleni ženski smijeh, njezin nježni 'alhamdu lilah’ dok je vrtjela bjelokosne kockice u ruci. Začuo je da ih baca, začuo je da su zaklepetale i umirile se: ,,Što je ispalo?”

Istok je visoko. Zapad je nisko. Kocka nije porok ako si je možeš priuštiti.

,,Tri i tri.”

Je li to nisko? Mora se priznati da jest. Sudbina ga nije pokrenula, više ga je pogurnula, nježno. ,,Trebao bih se vratiti doma.”

,,Ne noćas. Prekasno je za plimu.”

Sljedećeg dana osjetio je,poput lahora, bogove za leđima. Okrenuo se prema Europi. Tada je dom bila uska, kapcima zatvorena kuća na tihom kanalu,gdje kleči Anselma, zlaćano gola pod dugom spavaćicom od zelena damasta,crnkastoga odsjaja u svjetlu svijeća; kleči pred malenim srebrnim oltarom što ga je držala u sobi, oltarom koji joj je bio dragocjen, tako mu reče, najveća dragocjenost u životu. Ispričaj me samo na trenutak, bila mu je rekla;molila se na svom materinjem jeziku, zavodeći, zamalo prijeteći, i iz srebrnih je svetaca zacijelo izvukla neki dašak milosti ili zamijetila tračak odbijanja u njihovoj blistavoj pravičnosti jer je ustala i okrenula se k njemu, govoreći: ,,Sada sam spremna”, i povukla svilene vrpce noćne košulje kako bi joj on rukama mogao zgrabiti dojke.

III.

Zornica

studeni 1532.

RAFE STOJI NAD NJIM i govori mu da je već sedam sati. Kralj je pošao na misu.

A on je spavao u postelji punoj sablasti. ,,Nismo te htjeli buditi. Nikad ne spavaš dokasna.”

Vjetar je prigušen uzdah u dimnjacima. Rijetka kiša poput oblutaka tuče po oknima, poleti ustranu, vraća se. ,,Možda u Calaisu ostanemo još neko vrijeme”, kaže on.

Kad je Wolsey prije pet godina pošao u Francusku, od njega je zatražio da nadzire stanje na dvoru i izvijesti ga kad kralj i Anne završe u postelji. On ga je tada

bio upitao, kako ću znati da se dogodilo? Kardinal je odvratio: ,,Mislim da ćeš mu shvatiti po licu.”

Vjetar je pao, a i kiša je uminula u vrijeme kad je dopro do crkve, no ulice su se pretvorile u kaljužu, a ljudi koji su željeli vidjeti velikaše i dalje su kapute držali navučene preko glava - kao neka nova rasa živih obezglavljenih. On se probija kroz svjetinu, zatim se smiri i šaptom otvara put među okupljenim plemićima: s'il vousplait, c'est urgent, mjesta za velikoga grešnika. Oni se smiju, propuštaju ga.

Anne izlazi ruku pod ruku s guvernerom. On djeluje napeto - čini se da ga muči giht - no obziran je s njom,mrmlja kojekakve uljudnosti koje ostaju bez odgovora; ona je izraz lica namjestila u masku oprezne bezličnosti. Kralj pod rukom drži lady Wingfield, podignuta lica, čavrljaju. I uopće je ne primjećuje. On izgleda veliko, široko, dobroćudno. Njegov kraljevski pogled prelazi po svjetini. Ugleda njega i bljesne. Kralj se nasmiješi.

Izlazeći iz crkve, Henry navlači šešir. Velik šešir, nov šešir. A na tom šeširu, pero.

Peti dio

I.

Anna Regina

1533.

DVOJE DJECE SJEDI na klupi u predvorju Austin Friarsa.Toliko su malena da im noge strše ravno naprijed i budući da su još u benkicama, nemoguće im je odrediti spol. Pod kapicama blistaju im jamice na punašnim obrazima. To što su toliko debela i zadovoljna ide u zaslugu mladoj ženi Helen Barre koja istovremeno raspreda nit svoje priče – kći je propalog malog trgovca iz Essexa,supruga izvjesnog Matthewa Barrea koji ju je tukao i napustio; ,,Ostavio me”, govori pokazujući, ,,s još jednim u trbuhu.”

Susjedi mu vječno navraćaju donoseći župne probleme. Nesigurna podrumska vrata. Bučna nastamba za guske. Muž i žena koji cijele noći urlaju i nabijaju loncima toliko da se u susjednoj kući ne može zaspati. On se trudi ne živcirati iako mu ta pitanja oduzimaju njegovo vrijeme – a Helen mu je manja briga od guščje nastambe. U mislima s nje svlači jeftinu, stisnutu vunu i preodijeva je u neki vezeni baršun što ga je zapazio jučer - šest šilinga po jardu. Primjećuje da su joj šake grube i natekle od teška rada; nabavlja joj dječje rukavice.

,,Kad kažem da me je napustio, sasvim je moguće i da je mrtav.Bio je strašan pijanac i kavgadžija. Jedan poznanik rekao mi je da je loše prošao u tuči pa da ga potražim na dnu rijeke.No, netko ga je vidio na kejevima u Tilburyju; da je nosio putnu vreću. Dakle, što sam – supruga ili udovica?”

,,Provjerit ću. Samo što mi se nekako čini da bi vam bilo milije da ga ne pronađete. Kako ste živjeli?”

,,Kad je prvi put otišao, šivala sam kod jednog jedrara. Otkako sam ga došla tražiti po Londonu, radim za nadnicu. Prala sam rublje u samostanu blizu Svetoga Pavla; pomagala sam im pri godišnjem pranju krevetnine. Kažu da sam dobra radnica, da će mi dati ležaj na tavanu, ali odbijaju primiti djecu.”

Još jedan vid crkvenog milosrđa. Danonoćno se gloži s njima. ,,Ne možemo dopustiti da robijate čoporu licemjerki. Morate doći ovamo. Siguran sam da ćete biti od koristi. Kuća se neprekidno puni i, kao što vidite, dograđujem.” I misli, sigurno je poštena cura kad je okrenula leđa onoj očito najlakšoj zaradi; na ulici joj ne bi uzmanjkalo ponuda. ,,Čuo sam da biste htjeli naučiti čitati kako biste mogli čitati evanđelja.”

,,Upoznala sam neke žene koje su me povele u, kako su rekle, večernju školu. U podrumu u Broadgateu. Prije toga znala sam samo za Nou, Tri kralja i oca Abrahama, no nikad čula za svetoga Pavla. Doma na imanju imali smo domaće koji su prevrtali posude s mlijekom i dizali oluje, no za njih sam čula da nisu kršćani. Unatoč tomu, žao mi je što nismo ostali na imanju. Otac nije znao živjeti u gradu.” Bojažljivim očima motri djecu. Spustila su se sama s klupe i nesigurno preko kamenih ploča uputila do slike koja izrasta na zidu - svakim njihovim korakom ona zadržava dah. Radnik je Nijemac,mladić kojeg je Hans preporučio za tu jednostavnu zadaću - engleski ne govori - pa se on okreće djeci i objašnjava im što taj slika. Ružu. Tri lava, vidite kako skaču. Dvije crne ptice.

,,Crveno”, poviče starije dijete.

,,Ona prepoznaje boje”, javi se Helen rumena od ponosa. ,,Također počinje brojiti jedan-dva-tri.”

Mjesto gdje se nekoć kočio Wolseyjev grb sada se oslikava njegovim, netom dodijeljenim mu, grbom: ažurna podloga na štitu između tri lava u skoku, ili tamnocrvene ruže,zeleno trnje između dviju kornvolskih crvenokljunih galica. ,,Vidite, Helen,” govori on, ,,te crne ptice bile su Wolseyjev amblem.” I nasmije se. ,,Ima ljudi koji su se nadali da ih nikad više neće vidjeti.”

,,Ima još ljudi našega soja koji to ne shvaćaju.”

,,Mislite li na ljude iz večernje škole?”

,,Pitaju, kako čovjek koji ljubi evanđelje može ljubiti takvoga čovjeka?”

,,Nikad mi nije bila draga njegova bahatost,znate, ni njegove svakodnevne procesije, a ni uvjeti u kojima je živio. Ipak, otkad je Engleske, u njezinoj službi nije bilo marnijeg čovjeka. Štoviše,”dodaje tužno, ,,kad je čovjek zadobio njegovo povjerenje, otkrio bi osobu nesvakidašnje opuštenu i otmjenu... Helen,možete li k nama doći još danas?” Misli na opatice i njihovo godišnje pranje krevetnine. Zamišlja kardinalovo zgranuto lice. Pralje su njegove povorke pratile kao što kurve idu za vojskom, zajapurene od danonoćnog rada. U York Placeu dao je načiniti kadu dovoljno duboku da u njoj stoji odrastao čovjek; prostoriju je zagrijavala peć slična onim nizozemskima, te je bezbroj puta o poslovima razgovarao s kardinalovom plutajućom glavom koja je pritom izgledala napola skuhano. Sad ju je preuzeo Henry, te se u njoj praćaka s omiljenom mu gospodom koja pristaju da ih njihov gospodar gnjura i topi, ako ga ponese takvo raspoloženje.

Slikar starijem djetetu nudi kist. Helen blista. ,,Pazi dušo”, kaže ona. Plava mrlja. Pa ti si mali talent, veli slikar. ,,Gefallt es Ihnen, Herr Cromwell, sind Sie stolz darauf?”

On se obrati Helen; pita me jesam li zadovoljan i ponosan. Ona odvraća, ako niste vi, vaši prijatelji ponosit će se umjesto vas.

Vječno prevodim, misli on; ako ne s jezika na drugi jezik, onda osobu na osobu. Anne na Henryja. Henryja na Anne. Onih dana kad on traži utjehu, a ona bjesni kao gorući grm. U onim prilikama - a do njih dođe - kad mu pogled skrene za drugom

ženom, ona to primijeti i odjuri u svoje odaje. A onda Cromwell, kao neki državni pjesnik, ide od jednoga do drugoga, prenoseći strasna uvjeravanja.

Jedva je tri sata, a u sobi već vlada polumrak. On podigne mlađe dijete koje mu se svali na tame i zaspi brzinom kojom se mrtvi bacaju preko zidina. ,,Helen,” obrati joj se, ,,ovo kućanstvo prepuno je jedre mladeži koja će dati sve od sebe da vas nauči čitati, donositi vam darove i truditi vam se zasladiti život. Učite, prihvaćajte darove i budite sretni među nama, no ako se netko pokaže previše napasnim, to svakako recite meni ili Rafeu Sadleru. On je dječak s riđom bradicom. Iako, ne bih ga više smio zvati dječakom.” Još malo pa će biti dvadeset godina otkako je Rafea odveo iz očeve kuće; dan je bio oblačan, mračan poput današnjega, kiša je lila s nebesa,a dijete mu se pripilo uz rame dok ga je unosio u predvorje kuće u ulici Fenchurch.

Oluje su ih u Calaisu zadržale deset dana. Stradali su brodovi u Bulogneu, Antwerpen poplavljen, veći dio kraja pod vodom. On bi se rado javio prijateljima, raspitao se o njihovim životima i imanju, ali ceste su neprohodne; sam Calais nalikuje plutajućem otoku kojim vlada sretni kralj. Uputi se do kraljevih odaja da zatraži prijam - loše vrijeme ne zaustavlja poslove – no tamo mu kažu:,,Kralja jutros ne možete vidjeti. On i lady Anne skladaju nešto za harfu.”

Rafe ga krišom pogleda i onda odu. ,,Nadajmo se da će to dokazati kakvom pjesmicom.”

Thomas Wyatt i Henry Norris opijaju se zajedno u mračnoj krčmi.Zaklinju se na vječno prijateljstvo. Istovremeno, njihove pratnje tuku se u dvorištu, valjajući se u blatu.

Nikad mu ne uspije vidjeti Mary Boleyn. Vjerojatno su ona i Stafford pronašli neku rupu gdje mogu zajedno skladati.

U podne, pod svijećama, lord Berners pokazuje mu svoju knjižnicu;odlučno šepa od stola do stola, brižljivo podiže stare listine prema kojima je začinjao svoje učene prijevode. Eto i romance o kralju Arthuru: ,,Kad sam je počeo čitati, zamalo sam digao ruke. Bilo mi je jasno da je previše fantastično da bi bilo istinito. Ipak, malo pomalo, dok sam čitao, znate, svanulo mi je da se u priči krije pouka.” Ne odaje koja je to pouka. ,,Evo, ovo je engleski prijevod Froissarta; Njegovo Veličanstvo samo me ponukalo na taj pothvat. Nisam mogao odbiti, budući da mi je nedugo prije uzajmio pet stotina funti. Želite li pogledati moje prijevode s talijanskoga? Oni su posve osobni pa ih nisam slao tiskaru.”

On poslijepodne provodi među rukopisima o kojima zatim raspravljaju za večerom. Lord Berners obnaša položaj ministra financija što mu ga je Harry doživotno dodijelio, no budući da nije u Londonu i ne skrbi se za nj, položaj mu ne donosi ni mnogo novca ni utjecaj kakav bi trebao imati. ,,Znam da ste sposoban u poslu. Biste li, u povjerenju, mogli pregledati moje knjige? Ne bi se moglo reći da su baš u redu.”

Lord Berners ostavlja ga s kupusarama koje naziva svojim knjigovodstvom. Prolazi sat vremena; vjetar zviždi po krovovima, plameni svijeća trepere, tuča udara po oknima. Začuje povlačenje domaćinove bolesne noge; na vratima se bojažljivo pomoli lice: ,,Ima li što dobra?”

A njemu uspijeva pronaći samo dugove. Eto, takva je zarada od života okrenutog učenju i služenju kralju preko mora - a čovjek bi trebao biti na dvoru, oštrih zubi, oštra oka, brzih lakata, da zgrabi svaku priliku. ,,Da ste me bar ranije zvali. Uvijek je moguće nešto urediti.”

,,Ah, tko vas je tad poznavao, meštre Cromwelle?” odvrati starac. ,,Dopisivali se jesmo, istina. Wolseyjeva posla, kraljeva posla. No nikad vas nisam upoznao. Sve do sad činilo mi se malo vjerojatnim da ću vas ikad i upoznati.”

Onoga dana kad su konačno spremni za ukrcaj, pojavi se dječak iz krčme s alkemičarima. ,,Ti, napokon! Imaš li kakvih vijesti za mene?”

Dječak pokazuje prazne dlanove i prebacuje se na neku vrstu engleskoga. ,,On dit da su se čarobnjaci vratili u Pariz.”

,,U tom slučaju, razočaran sam.”

,,Monsieur, teško vas je pronaći. Odem do tamo gdje su odsjeli le roi Henri i Grande Putain, kažem 'je cherche milord Cremuel', a oni mi se tamo smiju i tuku me.”

,,To je zato što nisam lord.”

,,U tom slučaju, ne znam kako u vašoj zemlji izgleda lord.” On dječaku pruži novčić za trud, još jedan za batine, no ovaj odmahuje glavom. ,,Mislio sam, monsieur, ući u vašu službu. Odlučio sam putovati.”

,,Ime ti je?”

,,Cristophe.”

,,Imaš li prezimena?”

,,Ca ne fait rien.”

,,Imaš li roditelje?”

Slijeganje ramenima.

,,Koliko ti je godina?”

,,Koliko biste mi vi dali?”

,,Znam da čitati znadeš. Znaš li se boriti?”

,,Je li se chez vous često bore?”

Christophe je i sam čvrste građe; treba ga malo dohraniti, no za godinu-dvije bit će ga teško oboriti na tlo. Ocjeni da mu je petnaest, ne više. ,,Imaš li kakvih nevolja sa zakonom?”

,,U Francuskoj”, odvraća ovaj prezirno; kao da je rekao, recimo, u dalekom Kitaju.

,,Jesi li lopov?”

Dječak, s nevidljivim nožem u šaci, oponaša ubadanje.

,,Netko je ostao mrtav?”

,,Nije izgledao najbolje.”

On se naceri. ,,Jesi li siguran da želiš i dalje nositi ime Christophe? Možeš se predomisliti sada, no ne i kasnije.”

,,Monsieur, vi me razumijete.”

Isuse, naravno da te razumijem. Mogao bi mi biti sin. A onda ga pomno pogleda, uvjerava se da tomu nije tako; da mali nije jedan od one rabijatne djece o kojoj je govorio kardinal, djece koju je ostavio pokraj Temze i, nimalo nemoguće, kraj drugih rijeka u drugim krajevima. No, Christopheove oči su širom otvorene, nevino modre. ,,Ne plašiš se plovidbe morem?” pita on. ,,U mojoj kući u Londonu mnogi govore francuski. Ubrzo ćeš biti jedan od nas.”

Pristigavši u Austin Friars, Christophe ga obasipa pitanjima. Što točno imaju oni čarobnjaci? Možda kartu zakopanog blaga? A možda su – tu maše rukama - napuci kako načiniti leteći stroj? Ili je to stroj za faire velike eksplozije ili kakav ratni zmaj koji riga vatru?

On odvraća: ,,Jesi li kad čuo za Cicerona?”

,,Ne. Ali, spreman sam slušati o njemu. Do danas nisam čuo ni za biskupa Gardineura. On dit da ste mu poharali lijehe jagoda i darovali ih kraljevoj ljubavnici, pa vas sad namjerava...”, dječak prekine i ponovno izvodi svoj prikaz ratnog zmaja, ,,dokraja uništiti i goniti sve do smrti.”

,,Koliko ga poznajem, i dobrano preko groba.”

Bilo je i crnjih izvješća o njegovu stanju. Poželi reći, nije ljubavnica, nije više, samo što tajnu - iako će ubrzo sve odjeknuti u javnosti – nije na njemu otkriti.

Dvadeset peti dan siječnja 1533., svitanje, kapela u Whitehallu, njegov prijatelj Rowland Lee kao svećenik, Anne i Henry polažu zavjete, potvrđuju sporazum sklopljen u Calaisu; gotovo potajno, bez ikakva slavlja, samo šačica svjedoka, a mladoženja i mlada bez riječi osim kratkih priznanja namjere što ih iz njih cijedi ceremonija. Henry Norris je blijed i trijezan - je li milosrdno prema njemu tjerati ga da dvaput gleda kako Anne predaju nekom drugom muškarcu?

Svjedok je i William Brereton, budući da služi i u kraljevoj ložnici. ,,Jeste li uistinu ovdje?” pita ga on. ,,Ili ste negdje drugdje? Vi, gospoda, tvrdite da ste kadri istovremeno bivati na dva mjesta, baš kao i veliki sveci.”

Brereton ga bijesno promatra. ,,Pisali ste pisma Chesteru.”

,,Kraljeva posla. Kako sam mogao odbiti?”

Sve to moraju mrmljati dok Rowland mladoženji i mladoj spaja ruke. ,,Reći ću vam samo jednom. Prste dalje od mojih obiteljskih poslova. Meštre Cromwelle, mogli biste proći i gore nego što mislite.”

U Anneinoj pratnji samo jedna gospa, njezina sestra. Dok odlaze – kralj vodi suprugu, ona ga drži za nadlakticu, prema harfi što svira - Mary se okreće i blistavo mu se osmjehuje. Podiže ruku, palac i kažiprst razdvaja za pedalj.

Oduvijek je tvrdila, saznat ću prva. Ja i samo ja odriješit ću im steznike.

On uljudno poziva Williama Breretona; kaže mu, pogriješili ste time što ste mi prijetili.

Zatim se vraća u svoj ured u Westminsteru. I pita se, je li kralj već doznao? Vjerojatno nije.

Sjeda za skice pisama. Unose svijeće. On spazi sjenu vlastite ruke kako se kreće po papiru; vlastitu šaku koju je nemoguće skriti, razotkriva je svlačeći baršunastu rukavicu. Ne želi ništa između sebe i lista papira, crne,neprekinute crte crnila, stoga skida i prstenje; Wolseyjev tirkiz i Francoisov rubin - na Novu godinu kralj ga je skinuo s prsta i podario mu ga, u ležištu što ga izradi kaleški zlatar i, rekao je kao što to čine vladari kad se povjeravaju,Cromwelle, on će odsad biti našim znamenom i ako ga pošalješ s pismom, znat ću da potječe od tvoje ruke čak i bez tvoga pečata.

Henryjev pratilac koji je stajao nablizu njima - bio je to Nicholas Carew - primijetio je; prsten Njegova Veličanstva pristaje vam savršeno. On je odvratio, uistinu je tako.

Premišlja se, pero lebdi. Zatim napiše: ,,Ovo englesko kraljevstvo ustvari je imperij.” Ovo englesko kraljevstvo ustvari je imperij i kao takvo priznato je u svijetu pod vlašću jednog vrhovnog poglavara i kralja...

U jedanaest sati, kad se razdanilo koliko će svjetla biti, blaguje s Cranmerom u njegovim odajama u Cannon Rowu gdje prebiva sve dok se ne potvrdi njegov novi i uzvišeni položaj, te se uzmogne preseliti u palaču Lambeth. Već je vježbao svoj novi potpis - Thomas Izborni od Canterburyja. Ubrzo će blagovati u sjaju, no danas, kao kakav siromašni učenjak, papire gura u stranu, zatim se stol prekriva stolnjakom i unosi se slana riba koju blagoslivlja.

,,To joj neće popraviti okus”, dobaci on. ,,Tko vam kuha? Poslat ću vam nekoga od svojih.”

,,I, je li brak sklopljen?” Cranmeru je svojstveno čekati da mu se kaže;raditi šest sati u tišini i strpljenju, glave pognute nad knjigama.

,,Da. Rowland je bio dorastao zadaći. Nije ju vjenčao s Norrisom, a ni kralja s njezinom sestrom.” Rastvori ubrus. ,,Nešto znadem, no to ćete morati izvući iz mene.”

On se nada da će Cranmera uspjeti nagovoriti da oda tajnu koju je spomenuo u pismu, onu tajnu, zapisanu na margini stranice. No, očito je bila riječ o nekoj nevažnoj sitnici, sad već zaboravljenoj. I, budući da se izborni nadbiskup Canterburyja s oklijevanjem okrenuo krljušti i koži, on doda: ,,Ona, Anne, već nosi dijete.”

Cranmer podigne pogled: ,,Ako to izgovorite tim tonom, ljudi će pomisliti da sebi pripisujete zasluge.”

,,Niste zaprepašteni? Nije li vam drago?”

,,Pitam se što se ta riba točno trudi biti”, odvraća Cranmer blago zainteresirano.

,,Naravno da sam oduševljen. No, vidite, ja sam znao, budući da je taj brak valjan - zašto ga Bog ne bi blagoslovio potomstvom? Nasljednikom?”

,,Naravno, nasljednikom. Pogledajte ovo.” On vadi spise na kojima radi. Cranmer pere ribom zamašćene prste i grbi se pod svjetlo svijeće. ,,Dakle, nakon Uskrsa”, govori čitajući, ,,bit će protivno zakonu i isključivo kraljevo pravo da papi iznosi bilo kakav priziv. Time je Katherineina tužba skončala za vijeke vjekova. A ja, Canterbury, mogu na našim sudovima odlučivati o kraljevu slučaju. Dugo smo čekali da se to zbude.”

On se nasmije. ,,Dugo se čekalo da se zbudete vi.” Cranmer se zatekao u Mantovi kad je saznao za čast koju mu je ukazao kralj. I onda je otpočeo svoje kružno putovanje - Stephen Vaughan dočekao ga je u Lyonu i proveo ga zimskim cestama i snježnim zapusima Pikardije sve do broda. ,,Zašto ste odgađali? Nije li san svakog dječaka postati nadbiskupom? Doduše, kad bolje razmislim, sam nisam sanjao o tome. Ja sam sanjao da imam svog medvjeda.”

Cranmer ga promatra, lice mu odaje sumnjičavost. ,,Siguran sam da vam to možemo srediti.”

Gregory ga je pitao kako znademo kad se doktor Cranmer uistinu šali?Bio mu je rekao, to se ne zna, zato što su njegove šale rijetke poput cvjetova jabuke u siječnju. Sad, već nekoliko tjedana strepi da će mu taj medvjed banuti pred vrata. Rastajući se za taj dan, Cranmer podiže pogled sa stola i kaže: ,,Naravno, ja službeno ne znam.”

,,Za dijete?”

,,Za vjenčanje. Ako moram suditi o kraljevom bivšem braku, ne bi bilo prikladno da čujem kako je novi brak već sklopljen.”

,,Točno”, kaže on.,,Zašto se Rowland diže u cik zore posve je njegova stvar.” Napušta Cranmera koji oborene glave sjedi za ostacima obroka, kao da izučava način kako ponovno sastaviti ribe.

Budući da naš raskol s Vatikanom još nije potpun, novog nadbiskupa ne možemo imenovati sve dok ga ne imenuje papa. Poslanici u Rimu dobivaju slobodu izjaviti što god im drago, obećati što god im je milo, pro tem, samo da Klementa

nagovore da pristane. Kralj zaprepašteno pita: ,,Znadeš li ti koliko stoji papinska bula za Canterburyja? I to ću morati platiti? Znadeš li koliko stoji to što ću ga ustoličiti?” I dodaje: ,,Sve mota biti po pravilima, naravno, ništa se ne smije previdjeti, ničega ne smije uzmanjkati.”

,,To su zadnji novci što ih Vaše Veličanstvo šalje u Rim - ako se mene pita.”

,,Znadeš li,” nastavlja kralj kao da je otkrio nešto zapanjujuće, ,,da Cranmer nema ni prebite pare vlastita imutka? Ne može nam nikako pripomoći.”

On, u ime Krune, novac uzajmljuje od bogatog poznanika, Đenoveza imenom Salvago. Da bi ga privolio da im uzajmi, kući mu šalje gravuru za kojom, on to dobro znade, Sebastian žudi. Na njoj je mladić u vrtu, očiju podignutih prema praznom prozoru na kojem će se, nadamo se, ubrzo pokazati gospa; njezin miris već lebdi u zraku, a ptice s grana upitno promatraju taj prazan prostor, spremne da zapjevaju. Mladić objema rukama drži knjigu; knjiga je u obliku srca.

Cranmer svakodnevno sjedi na odborima u stražnjim dvoranama Westminstera. Za kralja piše raspravu kojom dokazuje da sama činjenica što kraljica nije konzumirala brak s njegovim bratom ne stoji kao prepreka poništenju, budući da su se nesumnjivo namjeravali vjenčati, stoga da ta i takva namjera stvara vezu; također, tijekom noći koje su proveli zajedno zacijelo su namjeravali stvoriti djecu, čak i ako to nisu činili na onaj ispravan način. Kako ni Henry, a ni Katherine ne bi ispali lažljivci,članovi odbora smišljaju okolnosti u kojima je vezu bilo moguće djelomično konzumirati ili konzumirati na neki način - s tom svrhom smišljaju sve moguće katastrofe i sramote koje moguće nastaju između muškarca i žene, samih u mračnoj sobi. Sviđa li vam se posao, raspituje se on; gledajući te pogrbljene i prasne pojedince, procjenjuje da im ne nedostaje potrebnoga iskustva. Cranmer u svojim spisima kraljicu naziva 'najblaženijom Katherine', kao da time želi njezino spokojno lice uokvireno lanenim jastukom razdvojiti od svih podlosti koje je otrpio donji dio njezina tijela - dječak koji petlja i muči se, grebe je po bedrima.

U međuvremenu Anne, tajna kraljica Engleske, bježi svom muškom društvu dok prolaze galerijom u Whitehallu; smijući se ubrza korak, gotovo kao da poskakuje, a kad oni pruže ruke da je zadrže, kao da predstavlja kakvu opasnost, ona od sebe odgurava njihove ruke i smije se. ,,Znate li da strašno čeznem jesti jabuke? Kralj kaže da to znači da nosim dijete, ali ja mu kažem, ne, ne, to ne može biti...” Zavrti se oko sebe, još jednom. Zajapuri se, iz očiju joj brižnu suze i kao da lete oko nje poput kapi iz neke podivljale fontane.

Kroz svjetinu probije se Thomas Wyatt: ,,Anne...” Grabi je za ruke, povlači je prema sebi. ,,Anne... mir, dušo... mir...” Ona klone štucajući i jecajući,nasloni mu se na rame. Wyatt je čvrsto drži; kruži pogledom kao da se zatekao gol nasred puta i traži nekog prolaznika da mu svojim haljama pokrije sramotu.Među okupljenima našao se i Chapuys; veleposlanik izlazi hitro, smišljeno, hitajući svojim nožicama, s podsmjehom utisnutim na lice.

Dakle, to su žurne novosti Imperatoru. Bilo bi bolje da se sredilo stari brak i oglasilo novi, potvrđen u Europi, prije nego što se obznanilo Anneino blaženo

stanje. No, kraljevskim slugama život nikad nije savršen; kao što je Thomas More običavao reći, ne nadajmo se da ćemo u raj stići na pernatoj postelji.

Dva dana poslije, on se zatekne nasamo s Anne; zavukla se u prozorsku nišu, sklopila oči i uživa kao mačka pod škrtim trakom zimskoga sunca. Pruža mu ruku, jedva ga prepoznaje - bi li poslužio bilo tko? Prihvaća vrške njezinih prstiju. Naglo se otvaraju njezine crne oči. Poput kakvog dućana s podignutim kapcima; dobro jutro, meštre Cromwelle, što jedno drugom možemo prodati danas?

,,Dojadila mi je Mary”, kaže. ,,Rado bih je se otarasila.”

Misli li na Katherineinu kćer, kraljevnu? ,,Trebala bi se udati”, govori ona,,,i maknuti mi se s puta. Ne želim je više nikada vidjeti. Ne želim ni pomisliti na nju. Već sam dugo maštala kako se udaje za nekog nikogovića.”

On čeka, i dalje se pita.

,,Pretpostavljam da ne bi bila loša žena nekom spremnom da je drži lancima prikovanu za zid.”

,,A, vaša sestra Mary.”

,,Na koga ste mislili? O,” nasmije se, ,,mislili ste da mislim na Mary,kraljevo kopile. E, sad kad ste mi je spomenuli, trebalo bi udati i nju. Koliko joj je godina?”

,,Ove godine sedamnaest.”

,,I još je patuljica?” Anne ne čeka odgovor. ,,Pronaći ću joj nekog starog gospodina, časnog, slabašnog, starog gospodina koji joj neće napraviti djecu i komu ću platiti da se drži podalje od dvora. No, što ćemo s lady Carey? Ne može poći za vas. Rugamo joj se da ste njezin odabrani. Neke gospe gaje osobitu naklonost prema ljudima niska roda. Govorimo joj,Mary, o, kako samo čezneš otpočinuti u kovačevu naručju... čovjek se uspali na samu pomisao.”

,,Jeste li sretni?” upita je on.

,,Jesam.” Obori pogled, malene dlanove položi na prsni koš. ,,Jesam,zbog ovoga. Vidite”, govori polagano, ,,oduvijek sam željena. No sad sam cijenjena. Što je, kako uviđam, nešto posve drugačije.”

On šuti, pušta je da misli vlastite misli - shvaća koliko su joj one dragocjene.,,Dakle,” kaže ona, ,,imate nećaka Richarda, Tudora neke vrste, iako nikako ne poimam kako je do toga došlo.”

,,Mogu vam iscrtati njegovo rodoslovno stablo.”

Ona, smiješeći se, odmahuje glavom. ,,Neću vas gnjaviti time. Poslije ovoga,” prsti joj kliznu nadolje,,,budim se ujutro i jedva se uspijevam sjetiti kako se zovem. Oduvijek sam se pitala zašto su žene toliko budalaste; sad znadem.”

,,Spomenuli ste mi nećaka.”

,,Vidjela sam ga s vama. Izgleda odlučan mladić. Možda bi joj pristajao. Ona želi krzna i dragulje. A to joj vi možete pružiti, zar ne? I dijete u kolijevci svake druge godine. Što se oca tiče, to slobodno uredite unutar vlastitoga kućanstva.”

,,Mislio sam,” odvraća on, ,,da vam je sestra vezana.”

Ne želi osvetu - samo pojašnjenje.

,,Ozbiljno? Pa, dobro, Maryne veze... obično su prolazne i ponekad stvarno čudne - što znate i sami, nije li tako?” No, to nije pitanje. ,,Dovedite djecu na dvor. Da ih vidimo.”

On je napušta, oči se ponovno sklapaju, tonu u blagu toplinu, u onakvu škrtu sunčevu zraku kakvu već nudi veljača.

Kralj mu je dao odaje u krugu stare westminsterske palače - da mu se nađe kad radi dokasna pa ne može doma.Budući da je tako, on je prisiljen u mislima šetati sobama kuće u Austin Friarsu, uzimati memorijske slike s mjesta gdje ih je ostavio po prozorskim daskama, pod stolcima, među vunenim laticama cvijeća prosutoga po tapiseriji pod Anselminim nogama. Na kraju dugoga dana večera s Cranmerom i Rowlandom Leejem koji hita između raznih radnih grupa i tjera ih da se požure. Ponekad im se pridruži i Audley - lord kancelar - no u tom krugu nema statusa; sjede kao hrpa crnilom umrljanih studenata i razgovaraju sve dok Cranmeru ne dođe vrijeme za počinak. On ih priželjkuje iscrpiti, sve njih redom, iskušati koliko se može pouzdati u njih, otkriti koje su im slabosti.Audley je prepreden pravnik, kadar prosijati rečenicu onako kao što kuhar prosijava vreću riže za kašu. Blagoglagoljiv, nepokolebljiv dokraja i odan karijeri; nakon što je postao kancelar smjera si priskrbiti prihod sukladan položaju. Ono u što vjeruje podložno je pregovorima; vjeruje u Parlament, u kraljevu moć unutar Parlamenta, no kad je u pitanju vjera... moguće je reći da su mu uvjerenja prilično prilagodljiva. Što se Leeja tiče, on se pita vjeruje li taj uopće u Boga - iako ga to nimalo ne priječi da stremi biskupskoj mitri. On govori: ,,Rowlande, hoćeš li Gregoryja primiti u svoj dom? Mislim da je Cambridge za njega učinio sve što je mogao. I, priznajem da Gregory zauzvrat nije učinio ama baš ništa.”

,,Povest ću ga sa sobom na sjever”, odvraća Rowland, ,,kad ću se ići svađati s tamošnjim biskupima. Gregory je dobar mladić. Ne ističe se pretjerano, no to mogu razumjeti. Unatoč tomu, učinit ćemo mi njega korisnim.”

,,Niste ga namjerili predati crkvi?” upita Cranmer.

,,Rekao sam”, zareži Rowland, ,,da ćemo ga učiniti korisnim.”

U Westminsteru njegovi pisari ulaze i izlaze, donose glasine i spise,on Christophea drži uza se, navodno da mu se skrbi za odjeću,no ustvari da ga nasmijava. Nedostaje mu glazba koja se svake noći čuje u Austin Friarsu, ženski glasovi što dopiru iz drugih soba.

Najveći dio tjedna provodi u Toweru, uvjerava predradnike da ljude drže na poslu unatoč mrazu i kiši; provjerava isplatne liste, ispisuje nov inventar kraljevih dragulja i zlatnine.Poziva upravnike državne kovnice i predlaže blic-provjeru težine

kraljevih kovanica. ,,Želio bih,” govori on, ,,želio bih naš engleski novac učiniti toliko ispravnim da prekomorskim trgovcima neće padati na pamet vagati ga.”

,,Imate li ovlasti za to?”

,,Zašto pitate, skrivate li štogod?”

Kralju je napisao memorandum iznoseći mu izvore njegovih godišnjih prihoda, pomno objasnivši kroz koje državne urede prolaze. Konciznost divljenja vrijedna. Kralj ga čita i prečitava. Okreće papir, provjerava piše li ondje nešto zakučasto i neobjašnjivo. No, na papiru što vidi, to i stoji.

,,Nije to ništa novo”, govori on napola se ispričavajući. ,,Pokojni kardinal sve je to držao u glavi. A ja ću i dalje navraćati u kovnicu. Ako je takva volja Vašeg Veličanstva.”

U Toweru posjećuje utamničenika Johna Fritha. Na njegov zahtjev, koji ipak nosi neku težinu, zatočenika se drži čistoga, iznad zemlje, ima toplu postelju, dovoljno hrane, zalihe vina, papira i crnila; ipak, on mu savjetuje da skloni spise kad god začuje ključ u bravi. Stoji postrance dok ga ključar pušta u ćeliju, pogled obara na tlo, nije mu drago to što će vidjeti;no, John Frith ustaje od stola, blag, vitak mladić, znalac grčkoga, i kaže, meštre Cromwelle, znao sam da ćete navratiti.

Kad Fritha primi za ruku, osjeti samo kost i kožu, hladnu, suhu,prekrivenu izdajničkim tragovima crnila. I misli, ako je toliko poživio,ne može biti preosjetljiv. Bio je jedan od učenjaka zatočenih u podrumu Wolseyjeva koledža, gdje su, u nedostatku sigurnijega mjesta, zatvorili 'bibličare'. Kad je pod zemlju prodrla ljetna kuga, Frith je među truplima ležao u tami sve dok se netko nije sjetio da ga pusti.

,,Meštre Frithe,” govori on, ,,da sam se zatekao u Londonu kad su vas uhitili...”

,,Dok ste bivali u Calaisu, Thomas More bacio se na posao.”

,,Što vas je tjeralo da se vratite u Englesku? Ne, nemojte mi reći. Ako ćete zboriti o Tyndaleovim djelima, bolje da to ne čujem. Načuo sam da ste se oženili, je li to točno? U Antwerpenu? Jedino što kralj ne trpi - krivo, on ne trpi štošta - on mrzi oženjene svećenike. Mrzi i Luthera, a vi ste Luthera preveli na engleski.”

,,Sjajno ste, u ime optužbe, iznijeli moj slučaj.”

,,Morate mi pomoći da vam pomognem.Ako bih vam uspio ugovoriti audijenciju kod kralja... morali biste biti spremni, budući da je on iznimno temeljit teolog... mislite li da ste kadri ublažiti svoje odgovore i tako mu ugoditi?”

Vatra gori, ali je u ćeliji i dalje hladno.Nemoguće je pobjeći maglama i isparavanjima s Temze. Frith govori jedva čujno:,,Thomas More još ima nekakav utjecaj kod kralja. Napisao mu je pismo u kojemu stoji”, uspije razvući smiješak, ,,da sam Wycliffe, Luther i Zwingli na hrpi, čvrsto zavezanoj - jedan reformator nabijen u drugoga, onako kao što se za gozbu pripremi fazan punjen piletom kojim se onda napuni guska.More me smjera proždrti za večeru, stoga nemojte si ugrožavati ugled

tražeći milost. Kad su u pitanju moji odgovori... vjerujem i izjavit ću pred svakim sudom...”

,,Johne, ne činite to.”

,,Pred svakim sudom izjavit ću isto što i pred svojim posljednjim sucem - da je euharistija samo kruh, da nema potrebe za pokorom, a da je čistilište izmišljotina neutemeljena u Svetom pismu...”

,,Ako neki ljudi dođu po vas i kažu,Frithe, pođite s nama, pođite. Bit će to moji ljudi.”

,,Mislite da me možete izvući iz Towera?”

Tyndaleova Biblija govori - uz Boga ništa nije nemoguće. ,,Ako ne iz Towera, onda ćete dobiti priliku kad će vas voditi na ispitivanje. Budite spremni prihvatiti je.”

,,Čemu?” Frith govori blago kao da se obraća mladom učeniku. ,,Mislite da me možete skrivati u svojoj kući i čekati da se kralj predomisli? Morao bih pobjeći odanle, stati pod Pavlov križ i Londoncima izreći sve što sam sad rekao.”

,,Vaše svjedočenje ne može čekati?”

,,Ne na Henryja. Mogao bih ostarjeti čekajući.”

,,Spalit će vas.”

,,A vi mislite da ne mogu otrpjeti bol. U pravu ste, ne mogu. No, ne daju mi izbora. Kao što More veli, teško da je junak onaj koji pristaje gorjeti nakon što ga prikuju za kolac. Pisao sam knjige, napisano ne mogu povući. Ne mogu ne vjerovati u to što vjerujem. Ne mogu ne proživjeti što sam proživio.”

On ga ostavlja. Četiri su sata; riječni je promet rijedak, nježna i sveprodorna izmaglica vuče se između zraka i vode.

Sljedeći je dan dan svježe i prohladne vedrine; kralj u kraljevskoj barkasi dolazi pregledati kako radovi napreduju, u društvu je novoga francuskog veleposlanika. Razgovaraju povjerljivo, kralj hoda držeći ruku na De Dintevilleovu ramenu, točnije rečeno, na jastučićima; Francuz na sebi nosi toliko slojeva da izgleda širi od dovratka, ali i dalje drhturi. ,,Naš prijatelj ovdje si mora pronaći neki hobi da njime ugrije krv,” primjećuje kralj, ,,a s lukom je upravo nikakav - kad smo posljednji put strijeljali, toliko se tresao da sam pomislio kako će se nastrijeliti u nogu. Cromwelle, tuži se da nismo ozbiljni sokolari, pa sam mu preporučio da pođe s tobom.”

Je li to obećanje slobodnih dana? Kralj se udaljava i ostavlja ih. ,,Ne po ovakvoj studeni”, kaže poslanik. ,,Ako ću stajati na polju šiban vjetrom, skončat ću. Kad ćemo ponovno vidjeti sunce?”

,,Negdje u lipnju. No tada će se sokoli već mitariti. Namjeravam svoga pustiti da poleti u kolovozu, stoga nil desperandum, monsieur, dobro ćemo se provesti.”

,,Ne biste nikako odgodili krunidbu?” Uvijek je tako; nakon malo čavrljanja i okolišanja, veleposlaniku iz usta izleti prava svrha. ,,Naime, kad je moj gospodar sklopio sporazum, nije očekivao da će Henry paradirati s novom, navodnom suprugom i njezinom trbušinom. Bilo bi posve drugačije da ju je čuvao u tajnosti.”

On odmahuje glavom. Odgode neće biti. Henry tvrdi da ga podupiru biskupi, velikaši, suci, Parlament i narod; Anneina krunidba prilika mu je dokazati to. ,,Nije važno”, kaže on. ,,Sutra zabavljamo papinskog nuncija. Vidjet ćete kako će moj gospodar s njim.”

Henry ih doziva sa zidina. ,,Gospodine, dođite ovamo vidjeti pogled na moju rijeku.”

,,Pitate li se drhtim li?” sa strašću progovara Francuz. ,,Pitate li se tresem li se pred njim? Moja rijeka. Moj grad. Moj spas, skrojen i izvezen po mojoj mjeri. Po meni osobno skrojen engleski bog”. Prokune ispod glasa i počne se uspinjati.

Kad papinski nuncij pristigne u Greenwich, Henry ga uzima za ruku i otvoreno mu govori koliko ga muče njegovi bezbožni savjetnici i koliko čezne za povratom savršenog prijateljstva s papom Klementom.

Henryja se može svakodnevno promatrati cijelo desetljeće i nikad ne vidjeti da se išta ponavlja. Odaberi si princa - on se Henryju sve više i više divi. Ponekad mu se učini nesretnim, ponekad neodgovornim, ponekad djetinjastim, ponekad velikim znalcem svoga umijeća. Ponekad podsjeća na slikara načinom kojim okom prelazi preko vlastitoga djela - ponekad mu se ruka pokrene, a on kao da nije svjestan te kretnje. Da se u životu rodio manje plemenit, mogao bi slobodno živjeti kao pelivan i vođa glumačke družine.

Po Anneinoj zapovijedi, on na dvor dovodi svog nećaka, a također i Gregoryja; kralj je već upoznao Rafea budući da mu je taj uvijek rame uz rame. Kralj dugo promatra Richarda: ,,Vidim. Uistinu vidim.”

Na Richardovu licu ne piše ništa, bar koliko on vidi, ništa ne otkriva da u sebi nosi krv Tudora, no kralj ga promatra okom čovjeka koji traga za rodom. ,,Tvoj djed ap Evan, streličar, bio je slavan sluga mome ocu kralju. Dobre si građe. Volio bih te vidjeti na vježbalištu za borbe. Volio bih te vidjeti kako na turniru nosiš svoje boje.”

Richard se naklanja. Zatim se kralj, budući da je utjelovljenje udvornosti,okreće Gregoryju i govori: ,,I vi, meštre Gregory, i vi ste iznimno lijep mladić.”

Dok se kralj udaljava, Gregoryju lice blista u priprostome uživanju.On mu položi ruku na nadlakticu, ondje gdje ga je dodirnuo kralj; kao da vršcima prstiju želi upiti kraljevsku milost. ,,On je uistinu sjajan. Nevjerojatno je sjajan. Nadilazi sve što sam mislio. I obratio mi se!” Okreće se ocu. ,,Kako ti uspijeva svaki dan govoriti s njim?”

Richard ga pogleda poprijeko. Gregory ga lupi po ruci. ,,Pusti ti samo svog djeda streličara; što bi rekao da znade kako ti je otac bio ovoliki?” Palcem i kažiprstom pokazuje veličinu Morgana Williamsa. ,,Mnogo sam godina jahao na vježbalištu. Jurišao sam na Saracenovu sliku i zabijao mu koplje, bum, ravno u crno, saracensko srce.”

,,Točno,” strpljivo odvraća Richard, ,,no, žabo, živi vitez bio bi ti teži protivnik od drvenog nevjernika. Nikad ne razmišljaš o troškovima – o dovoljno kvalitetnom oklopu, o konjušnici punoj uvježbanih konja...”

,,Možemo si to priuštiti”, kaže on. ,,Čini se da smo za sobom ostavili dane običnih vojnika.”

Te noći, u Austin Friarsu,Richarda zamoli da poslije večere dođe kako bi razgovarali nasamo. Možda griješi time što iznosi poslovni prijedlog, što mu otkriva Annein prijedlog za njegov brak. ,,Ne zanosi se time. Još moramo priskrbiti kraljevu privolu.”

Richard: ,,Ali, ona me ne poznaje.”

On čeka, čeka primjedbe - može li se među njih uvrstiti to da netko ne poznaje nekoga? ,,Neću te tjerati.”

Richard ga pogleda. ,,Jeste li sigurni?”

On zausti da bi rekao, kad sam ja, kad sam ja to ikoga tjerao da učini nešto; no Richard se ubaci: ,,Ne, niste, slažem se, samo što strašno vješto uvjeravate i, gospodine, ponekad je teško razlikovati kad točno nekoga uvjeravate, a kad ga oborite na ulici i ubijete boga u njemu.”

,,Znam da je lady Carey starija od tebe,ali je prelijepa; mislim da je najljepša žena na dvoru i nije glupa kao što svi misle; štoviše, u sebi nema ni trun sestrine zloće.” Na neki čudan način, pomišlja on, bila mi je dobra prijateljica. ,,Umjesto da živiš kao kraljev nepriznati rođak, bio bi mu zet. Okoristili bismo se svi redom.”

,,Mogući naslov. Za mene, za vas. Sjajne prilike za Alice i Jo. A Gregory? Njemu u najmanju ruku grofica.” Richard govori bezizražajno. Nagovara li samoga sebe na to? Teško je reći. Mnogima, istinu govoreći, najvećem broju ljudi čita otvorene knjige njihovih srdaca, no ima trenutaka kad je lakše pročitati neznanca nego vlastiti rod. ,,Thomas Boleyn bio bi mi punac. Ujak Norfolk uistinu bi nam postao ujakom.”

,,Zamisli mu lice.”

,,O, njegovo lice. Bos bih hodao po žeravici samo da mu vidim lice.”

,,Razmisli o svemu. I nikomu ni riječi.”

Richard odlazi bez riječi; samo kimne glavom. Čini se da 'nikomu ni riječi' tumači kao 'ne reci nikomu osim Rafeu' budući da taj ulazi deset minuta poslije, i promatra ga podignutih obrva. Riđokosi ljudi znaju izgledati prilično izmučeno trudeći se podići obrve kojih zapravo i nema. On govori: ,,Nema potrebe Richardu govoriti kako se Mary Boleyn jednom prilikom nudila meni. Među nama nema ničega. I neće biti kao u Wolf Hallu, ako pomišljaš na to.”

,,Što ako mlada misli drugačije? Pitam se zašto je ne vjenčate s Gregoryjem.“

,,Gregory je premlad. Richardu je dvadeset i treća, dobre godine za ženidbu ako si je čovjek može priuštiti. Ti si ih već navršio - vrijeme je da i tebe ženim.”

,,Odlazim prije nego što i za mene pronađete neku Boleynovu.” Rafe se okreće i progovara tiho: ,,Samo nešto, gospodine, mislim da upravo to koči Richarda... naši životi i sva blaga ovise o toj gospi, prevrtljivoj jednako kao i smrtnoj,a cijela povijest kraljeva braka uči nas da dijete u utrobi nije nasljednik u kolijevci.”

U ožujku iz Calaisa stižu vijesti da je preminuo lord Berners. Ono poslijepodne u njegovoj knjižnici dok je vani divljala oluja; kad se sjeti, učini mu se poput spokojnog zaklona, posljednjih sati koje je imao samo za sebe. Želi otkupiti njegove knjige - ponuda je velikodušna kako bi pomogao lady Berners - no svesci su, čini se, dobili noge i odšetali sami, neki u pravcu Francisa Bryana, starčeva nećaka, neki njegovom poznaniku, Nicholasu Carewu. ,,Biste li mu otpisali dugove,” pita on Henryja, ,,barem do smrti njegove supruge? Znate da nije...”

,,... imao sinove.” Henryjeve misli lete naprijed; i ja sam se jednom našao u tom tužnom stanju, bez sinova, no ubrzo ću dobiti svog nasljednika.

On Anne odnosi nekoliko posuda od majolike. Na vanjskoj strani ispisana je riječ maschio, a unutra su slike punašnih, plavokosih beba s malim, smiješnim falusima. Ona se smije. Talijani kažu da se morate utopliti ako želite dječaka, govori joj. Ugrijte vino da vam ono zagrije krv. Nikakvo hladno voće, nikakve ribe.

Javi se Jane Seymour: ,,Mislite li da je već odlučeno što će se roditi, ili o tome Bog odlučuje kasnije? Mislite li da samo znade što je? Mislite li da bismo mogli pogoditi, da vam možemo zagledati u nutrinu?”

,,Jane, da si bar još u Wiltshireu”, dobaci Mary Shelton.

Anne: ,,Gospo Seymour, ne morate me rezati. Dječak je, i nitko neka ne govori niti ne pomišlja drugačije.” Namršti se, primjećuje se da povija, usredotočuje veliku snagu vlastite volje.

,,Ja bih rado bebu”, kaže Jane.

,,Pazi se”, kaže joj lady Rochford. ,,Gospo, ako vam se trbuh pokaže,zazidat ćemo vas živu.”

,,U njezinoj obitelji”, priklopi Anne, ,,već bi imala cijeli rukovet. U Wolf Hallu ne znaju što znači 'suzdržati se'.”

Jane porumeni, drhti. ,,Nisam mislila ništa loše.”

,,Pustite je”, kaže Anne. ,,To je kao da mamite poljskoga miša.” Okrene se k njemu. ,,Vaš zakon još nije izglasan. Recite mi, zašto se odgađa?”

Ona misli na zakon koji brani prizive Rimu. On joj otpočne govoriti o snazi oporbe, ali ona podigne obrve i kaže: ,,U Gornjem domu zagovaraju nas i moj otac i Norfolk. Tko nam se usuđuje suprotstaviti?”

,,Sve ću riješiti do Uskrsa, pouzdajte se u to.”

,,Govori se da tiskaju knjigu proroštava one žene koju smo vidjeli u Canterburyju.”

,,Moguće, no pobrinut ću se da je nitko ne pročita.”

,,Kažu da je na lanjsku Svetu Katarinu, dok smo bili u Calaisu, doživjela viziju kako za kraljicu krune takozvanu kraljevnu Mary.” Glas joj teče, glatko, brzo, moji su neprijatelji ta proročica i oni oko nje, onda Katherine koja se roti s Imperatorom, pa njezina kći Mary, navodna nasljednica, i Maryna nekadašnja guvernanta Margaret Pole, lady od Salisburyja, i ona i cijela njezina obitelj moji su neprijatelji, i njezin sin lord Montague, i njezin sin Reginald Pole koji je u inozemstvu; ljudi govore da ima pravo na prijestolje, pa zašto se onda ne vrati, zašto mu se onda ne ispita odanost? Henry Courtenay, markiz od Exetera, također je uvjeren da ima pravo na prijestolje, no kad se rodi moj sin, to će mu poljuljati samouvjerenost.Lady Exeter, Gertrude, vječno se žali da plemstvo s položaja svrgavaju ljudi niska roda - znate na koga pritom misli.

Gospo, tiho se javi njezina sestra, nemojte se uznemirivati.

Nisam ja uznemirena, odvrati Anne. Držeći dlan na djetetu koje raste, mirno prozbori: ,,Ti ljudi žele me mrtvu.”

Dani su i dalje kratki, kraljevi su živci još kraći. Chapuys se klanja i pred njim piše, izvijajući tijelo, radeći grimase, kao da pomišlja Henryja pozvati da zaplešu. ,,S određenim nemirom pročitao sam neke zaključke koje je donio doktor Cranmer...”

,,Moj nadbiskup”, hladno priklopi kralj; i to uz veliki trošak - naime, pomazanje smo obavili.

,,... zaključke u svezi s kraljicom Katherine...”

,,S kim to? Mislite li na suprugu moga pokojnoga brata, princezu od Walesa?”

,,... budući da Vaše Veličanstvo zna da su olakotne okolnosti uobličene na način koji vaš brak proglašava valjanim, bez obzira na to je li prethodni brak konzumiran ili nije.”

,,Ne želim čuti riječi olakotne okolnosti”, kaže Henry. ,,Ne želim čuti da spominjete to što nazivate mojim brakom. Papa nema ovlasti ozakoniti incest. Katherinein suprug nisam ništa više od vas.”

Chapuys se naklanja.

,,Da savez nije bio nevaljan,” govori Henry, posljednji put strpljiv, ,,Bog me ne bi kaznio gubitkom djece.”

,,Mi ne znamo može li blažena Katherine još zanijeti dijete.” On podigne pogled, lukav, tankoćutan.

,,Recite mi, što mislite zašto sve ovo činim?” Kralj zvuči znatiželjno. ,,Zbog pohote? To mislite?”

Ubiti kardinala? Podijeliti zemlju? Raskoliti crkvu? ,,To se čini pomalo pustopašno”, promrmlja Chapuys.

,,No, tako mislite. To govorite Imperatoru. I griješite. Ja sam zaštitnik svoje zemlje, gospodine, i ako sa ženom uđem u zajednicu blagoslovljenu od Boga, onda je to zato da mi ona rodi sina.”

,,Nitko ne može jamčiti da će Vaše Veličanstvo dobiti sina. Ili ikakvo živuće dijete.”

,,Zašto ne bih?” Henry se zajapuri. Skače na noge, viče, niz lice mu se slijevaju suze gnjeva. ,,Zar nisam muškarac poput svih muškaraca? Nisam li? Nisam?”

Imperatorov je čovjek pravi lovni terijer, no čak i on znade da je vrijeme za uzmak nakon što kralj brizne u plač. Izlazeći, govori - otresajući sa sebe prašinu, već uobičajenim, samoironičnim pjevuckanjem - ,,Mora se povući granica između dobrobiti države i dobrobiti Tudorove loze. Mislite da nije tako?”

,,U tom slučaju, tko je vama najomiljeniji pretendent na prijestolje? Je li vam draži Courtenay ili pak Pole?”

,,Ne biste se nikad trebali podsmjehivati osobama kraljevske krvi.” Chapuys otresa rukave. ,,Budući da sam sad službeno izviješten o gospinu stanju, dok sam dosad o tome mogao naslućivati samo po nekim ispadima ludosti kojima sam bio nazočan... Cremuele, znate li koliko riskirate polažući sve na tijelo jedne žene? Nadajmo se da je neće snaći nikakvo zlo, a?”

On veleposlanika zgrabi za ruku, okrene ga k sebi. ,,Kakvo zlo? Recite što mislite.”

,,Ako biste popustili stisak na mom kaputu. Hvala vam. Vi se hitro uteknete tjelesnom obračunavanju s ljudima što otkriva, štono bi se reklo, vaše podrijetlo.” Riječi su mu pune hrabrosti, ali drhturi. ,,Osvrnite se oko sebe i pogledajte samo kako svojom ohološću i nametljivošću vrijeđa vašu vlastitu plemenitost. Ni njezin vlastiti ujak ne može probaviti njezine finte. Najstariji kraljevi prijatelji pronalaze izlike kako bi se držali podalje od dvora.”

,,Samo čekajte dok je okrune”, kaže on. ,,I onda gledajte kako se vraćaju trkom.”

Dana 12. travnja, na uskrsnu nedjelju, Anne se s kraljem pojavi na velikoj misi, gdje se za nju moli kao za kraljicu Engleske.Njegov zakon jučer je izglasan u Parlamentu; očekuje skromnu naknadu i prije nego što se kraljevska družina uputi prekinuti post, kralj mu domahne, pozove ga k sebi i podari mu nekadašnji položaj lorda Bernersa - položaj ministra financija. ,,Berners vas je osobno predložio.” Henry se smiješi. Rado dariva; poput djeteta, uživa predviđajući koliko će to čovjeku goditi.

Za mise, misli mu lutaju gradom. Kakve su mu guščje nastambe pripremili da ga dočekaju doma? Koje to ulične tučnjave, koje bebe ostavljene na crkvenim stubama, koji to nepokorni kalfe s kojima bi, molimo vas lijepo, trebao porazgovarati? Jesu li Alice i Jo oslikale pisanice? I one su narasle, no zadovoljne su svojim položajem

kućne djece sve do dolaska novoga naraštaja. Vrijeme je da im počne tragati za muževima. Da je Anne poživjela, sad bi već bila za udaju, i to za Rafea budući da se taj još nije vjerio. Pomisli na Helen Barre; koliko brzo svladava čitanje, kako bez nje ne mogu u Austin Friarsu. Sad je već uvjeren da joj je suprug mrtav, pa pomišlja, moram razgovarati s njom, moram joj reći da je slobodna. Ona sama previše je uljuđena da pokaže i tračak užitka, no komu ne bi bilo drago čuti da više nije podanik takvomu čovjeku?

Tijekom mise, Henry neprekidno razgovara ispod glasa. Slaže spise,dodaje ih svojim savjetnicima; samo se pri podizanju, u groznici štovanja, baca na koljena u času kad se zbude čudo i hostija postaje Bogom. No, čim svećenik izgovori: ,,Ita, missa est”, on prošapće, dođi u moju ložnicu, sam.

Okupljeni dvorjani prvo se klanjaju Anne. Njezine dame povlače se i ostavljaju je samu u malom, osunčanom prostoru. On promatra njih, promatra plemiće i savjetnike među kojima su, na ovaj blagdan, mnogi kraljevi prijatelji iz dječaštva. Osobito promatra sir Nicholasa Carewa; njegovom odavanju počasti novoj kraljici ne nedostaje ništa, no ne uspijeva mu prikriti obješene usne. Uredite si lice, Nicholase Carewu, vaše starodrevno, obiteljsko lice. Čuje Anne kako govori, to su moji neprijatelji – na popis dodaje Carewa.

Iza državnih odaja nalaze se kraljeve privatne, one u koje dopru samo njemu najbliskiji, gdje ga poslužuju njegovi plemići i gdje je slobodan od veleposlanika i žbira. To je područje Henryja Norrisa; Norris mu uljudno čestita na novom imenovanju i onda odlazi, tiha koraka.

,,Znate da se Cranmer sprema sazvati dvor i objaviti službeno poništenje...” Henry je rekao da ne želi više slušati o svome braku, stoga on sad neće progovoriti ni riječ. ,,Zamolio sam ga da se okupljanje održi u opatiji u Dunstableu zato što leži deset-dvanaest milja od Ampthila, gdje prebiva ona - tako da, ako poželi, može poslati svoje odvjetnike. Ili se osobno pokazati na dvoru. Želim da odeš do nje, u potaji, samo razgovaraj s njom...”

I učini sve da nas ničim ne zaskoči.

,,Dok si na putu, ostavi Rafea sa mnom.” Nakon što ga se tako lako razumjelo, kralj se prepušta dobrom raspoloženju. ,,U njega se pouzdajem da će reći ono što bi rekao Cromwell. Imaš dobrog mladića. Lakše od tebe namjesti ozbiljno lice. Gledam te kako, dok sjedimo u vijeću, dlanom prekrivaš usta. Znadeš, ponekad se i ja sam poželim nasmijati.” Zavali se u stolac, pokrije lice kao da želi zastrti oči. On shvati da se kralj ponovno sprema briznuti u plač. ,,Brandon mi javlja da mi je sestra na samrti. Liječnici joj više ne mogu pomoći. Sjećaš se kako je nekoć imala svijetlu kosu, kosu poput srebra - takvu mi je imala i kći. Kad joj je bilo sedam godina, bila je slika i prilika moje sestre, poput svetice naslikane na zidu. Reci mi, što mi je činiti s kćeri?”

On čeka, sve dok se ne uvjeri da je pitanje stvarno: ,,Gospodaru, budite joj dobri. Tješite je. Ona ne smije patiti.”

,,Ali, moram je proglasiti kopiletom. Englesku moram povjeriti svojoj zakonitoj djeci.”

,,Za to će se pobrinuti Parlament.”

,,Da.” I šmrcne. I otre suzu. ,,Nakon što okrunimo Anne. Cromwelle, samo još nešto, a onda ćemo doručkovati jer uistinu umirem od gladi. Onaj naum da se mome rođaku Richardu pronađe partija...”

A on misli, brzo, u glavi prebire englesko plemstvo. Ne; shvaća da je riječ o njegovom Richardu, o Richardu Cromwellu. ,,Lady Carey...” Kraljev glas se ublaži. ,,Dakle, razmislio sam i mislim da ne bi bilo moguće. Bar ne zasad.”

On kimne. On shvaća njegove razloge. Kad Anne shvati, ta će rigati vatru.

Henry govori: ,,Ponekad pronalazim utjehu u spoznaji da ne moram govoriti do besvijesti. Možda si se rodio zato da razumiješ mene.”

To je još jedno od njihovih događanja. On je na ovome svijetu bivao već nekih šest godina prije nego što je Henry kročio u nj; te je godine dobro iskoristio. Henry skida svoj vezeni šešir, baca ga, prstima prolazi kroz kosu. Kosa mu se prorjeđuje baš kao i Wyattova zlaćana griva, otkriva mu oblik masivne lubanje. Načas se učini poput klesanoga kipa, poput nekog priprostijeg obličja samoga sebe, poput nekog vlastitoga pretka; jednog iz one rase divova koji su lutali Britanijom za sobom ostavljajući trag jedino u snovima vlastitih majušnih potomaka.

On se u Austin Friars vraća čim uzmogne. Pa valjda može uzeti jedan slobodan dan? Svjetina pred ulaznim vratima već se razišla nakon što im je Thurston podijelio uskrsni ručak. Prvo se uputi do kuhinje da svog kuhara zvizne po glavi i udijeli mu zlatnik. ,,Stotinu razjapljenih ralja, vjere mi”, kaže Thurston. ,,Do večere će se opet okupiti.”

,,Sramota je da nam se prosjaci motaju oko vrta.”

,,Prosjaci, malo sutra. Iz ove kuhinje izlaze toliko dobra jela da se među svjetinom nađu i vijećnici, samo spuštaju kukuljice da ih se ne prepozna. A kuća nam je vječito puna, bili vi s nama ili ne - imamo Francuze, Nijemce, imamo Firentince koji svi redom tvrde da vas poznaju i svi redom naručuju večere po vlastitome ukusu. Dolje su njihovi sluge, pa malo ovoga, ma mrvičak onoga. Ili ćemo hraniti manji broj, ili moramo podići još jednu kuhinju.”

,,Riješit ću to.”

,,Meštar Rafe kaže da ste za Tower otkupili cijeli kamenolom u Normandiji. Kaže da ste potkopali Francuze i da sad ondje padaju u rupe u zemlji.”

Tako lijep kamen. Boje maslaca. Na plaći četiri stotine radnika, a svakog besposlenog odmah skreće na građevinske radove u Austin Friarsu. ,,Thurstone, ne dopuštaj da itko u naše večere trpa sitnice ili mrvičke.” I misli, tako je zamalo preminuo biskup Fisher - osim ako se uistinu nije radilo o loše iskuhanom temeljcu.

Thurstonovu temeljcu ne može se pronaći zamjerke. Prilazi loncu i gleda kako krčka. ,,Znaš li gdje je Richard?”

,,Na stražnjim stubama, reže luk. A, mislite na meštra Richarda? Gore je. Jede. Gdje su svi?”

On se uputi gore. Primjećuje da su pisanice oslikali, savršeno prepoznatljivo, njegovim likom. Jo mu je na jednoj naslikala kosu i kapu zajedno, pa izgleda kao da na glavi ima šešir sa štitnicima za uši. Podarila mu je najmanje dva podbratka. ,,Dakle, gospodine,” javi se Gregory, ,,istini za volju, debljate se. Kad je Stephen Vaughan navratio, nije mogao vjerovati očima.”

,,Moj gospodar kardinal bujao je poput mjeseca”,odvraća on. ,,Što je misterij, budući da je jedva sjeo za večeru kad bi skočio riješiti neku hitnju, a čak je i za stolom od svih razgovora jedva dospijevao jesti. Žalim sam sebe. Od sinoć nisam blagovao ništa.” Razlomi kruh i izjavi: ,,Hans me želi naslikati.”

,,Nadam se da je kadar trčati brzo”, dobaci Richard.

,,Richarde...”

,,Samo vi večerajte.”

,,Doručkujem. No, nije važno. Dođi.”

,,Sretni mladoženja”, izazivački primijeti Gregory.

,,Ti,” priprijeti mu otac, ,,ti odlaziš na sjever s Rowlandom Leejem.Ako misliš da sam ja tvrd, samo čekaj da upoznaš Rowlanda.”

U radnoj sobi: ,,Kako ti idu vježbe izmicanja?”

,,Dobro. Cromwelli će oboriti svakog izazivača.”

On strepi za sina - da će pasti, ostati obogaljen, poginuti. Plaši se i za Richarda; ti mladići nada su njegova doma. Richard upita: ,,Dakle, jesam li sretni mladoženja?”

,,Kralj kaže da nisi. Nije to zbog moje ni zbog tvoje obitelji - naziva te svojim rođakom. U ovom trenutku, usudio bih se reći, da je prema nama upravo nevjerojatno blagonaklon. No, on Mary treba za sebe. Dijete će se roditi potkraj ljeta i on se plaši dotaknuti Anne. Istovremeno, ne želi nastaviti živjeti u celibatu.”

Richard podigne pogled. ,,To je rekao?”

,,Prepustio je meni da shvatim. Onako kako sam shvatio, prenosim tebi, obojica ostajemo zapanjeni, no preživjet ćemo.”

,,Čovjeku bi moguće bilo jasnije da su sestre više nalik jedna drugoj.”

,,Moguće,” potvrdi on, ,,bi bilo.”

,,Štoviše, on je glavar naše crkve. Nikakvo čudo da mu se stranci podsmjehuju.“

,,Kad bi u privatnome životu on bio primjer uzornog življenja, čovjek bi se... iznenadio... no ja se, vidiš, mogu brinuti samo za njegovo kraljevanje. Kad bi tlačio, kad bi poželio pogaziti Parlament, kad ne bi mario za Donji dom i vladao samo u vlastitom interesu... On ne čini tako... tako da se ne mogu brinuti kako se on točno odnosi prema svojim ženama.”

,,No, da nije kralj...”

,,Da, slažem se. Bacio bih ga u tamnicu. Richarde, istini za volju, ako zanemarimo Mary, on se ponašao sasvim pristojno. Nije dječje sobe napunio svojom kopiladi kao što to čine škotski kraljevi. Bilo je žena, no tko ih može imenovati? Samo Richmondova majka i Boleynove. Bio je diskretan.”

,,Usudio bih se reći da su njihova imena poznata Katherine.”

,,Tko može reći da će on biti vjeran suprug? Ti?”

,,Ja možda ne dobijem priliku.”

,,Upravo suprotno. Imam ženu za tebe. Kći Thomasa Murfyna? Gradonačelnikova kći nije nimalo loše rješenje. A ja ću se pobrinuti da joj bogatstvom budeš ravan. Štoviše, drag si Frances. Znam to zato što sam je pitao.”

,,Moju suprugu upitali ste hoće li se udati za mene?”

,,Slučajno sam se jučer zatekao ondje na ručku - nema smisla okolišati, nije li tako?”

,,Zapravo i ne.” Richard se smije. Protegne leđa u stolcu. Njegovo tijelo - njegovo sposobno, divljenja vrijedno tijelo, tijelo koje je toliko zadivilo kralja - obliveno je olakšanjem ,,Frances. Dobro. Sviđa mi se Frances.”

Mercy odobrava. Ne može ni zamisliti kako bi preživjela vijesti o lady Carey; sa ženama nije raspredao o tome pitanju.Ona kaže: ,,Ne čekaj dugo da Gregoryju nadeš partiju. Znam, još je vrlo mlad. No, neki muškarci odrastu tek kad im se rode vlastiti sinovi.”

O tome nije razmišljao, no moglo bi biti tako. U tom slučaju, ima nade za englesko kraljevstvo.

Dva dana poslije, vraća se u Tower. Vrijeme protječe brzo između Uskrsa i Duhova, kad će se kruniti Anne. On pregledava njezine nove odaje i naručuje grijače da se žbuka suši brže. Želi nastaviti s freskama – priželjkuje da dođe Hans, no taj slika De Dintevillea i tvrdi da mora žuriti budući da veleposlanik Francoisu svakim brodom šalje plačno pismo kojim traži opoziv. Novoj kraljici nećemo podariti one prizore iz lova koji se viđaju posvuda,a ni smrknute djevice-svetice svaku sa svojim mučilima; ne, nego božice, grlice, bijele sokole, zelene lisnate krošnje. U daljini, gradove koji se uzdižu na brdima; u prednjem planu hramove, dubrave, srušene stupove i usijano modro nebo, obrubljeno, kao kakvim okvirom, bordurama Vitruvijevih boja, živom, cinoberom, pečenom siennom, malahit-zelenom, indigom i purpurom. On razmotava crteže što su ih načinili zanatlije. Minervina sova na

podlozi širi krila. Bosonoga Dijana namješta strjelicu u luk. Između stabala, promatra je bijela košuta. Nadzorniku na brzinu piše poruku: Strjelicu pozlatiti. Sve božice imaju tamne oči. Onda ga, kao vršak krila iz tame, dodirne strava – što ako Anne umre? Henry će poželjeti novu ženu. On će je dovesti u ove odaje. Možda će biti modrooka. Morat ćemo zguliti lica i ponovno ih naslikati pred istim onim gradovima, pred istim ljubičastim brdima.

Vani zastane i promatra tuču.Klesar i ciglarev pomoćnik mlate se batinama. On stoji u krugu, u društvu gipsara. ,,O čemu je riječ?”

,,Ma ništa. Klesari se moraju tući s ciglarima.”

,,Kao Lancaster i York?”

,,Baš tako.”

,,Jeste li ikad čuli za polje zvano Towtonsko? Kralj mi kaže da je ondje poginulo više od dvadeset tisuća Engleza.”

Čovjek se zaprepašteno zagleda u njega. ,,Protiv koga su se borili?”

,,Jedni protiv drugih.”

Bilo je to na Cvjetnicu, godine 1461. U snijegu su se sudarile vojske dvojice kraljeva. Kao pobjednik izišao je kralj Edward, kraljev djed – ako je moguće reći da je tada itko pobijedio. Od leševa je nastao drhtav most preko rijeke. Nebrojeni su utekli pužući, kotrljali se i posrtali u vlastitoj krvi; neki oslijepjeli, neki unakaženi, neki obogaljeni doživotno.

Dijete u Anneinoj utrobi ne jamči nimalo uljuđeniji rat. Ono je početak, početak nečega, mogućnost drugačije države.

On se umiješa u borbu. Zaurla na njih da prestanu. Obojicu gurne i oni se svale na leđa; dva lomna Engleza, krhkih kostiju, mekih zubi. Pobjednici Agincourta. Drago mu je što se ondje nije zatekao Chapuys da to vidi.

***

Dok jaše u Bedfordshire, s malom pratnjom, nekim neslužbenim poslom, stabla su već potpuno razlistala. Christophe jaše pored njega i davi ga; bili ste mi rekli da ćete mi reći tko je Ciceron i tko je Reginald Pole.

,,Ciceron je bio Rimljanin.”

,,General?”

,,Ne; to je prepuštao drugima. Kao što ja, na primjer, mogu to prepustiti Norfolku.”

,,O, Norferk.” Christophe vojvodino ime izgovara na svoj osobit način. ,,To je onaj koji vam se piša po sjeni.”

,,Blagi Bože, Christophe! Ja sam čuo da se nekom može pljunuti na sjenu.”

,,Je, ali mi pričamo o Norferku. A Ciceron?”

,,Mi pravnici trudimo se zapamtiti sve njegove govore. Da danas živi netko sa svom Ciceronovom mudrošću u glavi, taj bi bio...” Što bi taj bio? ,,Ciceron bi stao na kraljevu stranu”, kaže on.

Christophe baš i nije zadivljen. ,,A Pole, je li on general?”

,,Svećenik. Što baš i nije cijela istina... U crkvi drži mise, ali se nije zaredio.”

,,Zašto nije?”

,,Nesumnjivo zato da se može oženiti. Njegova krv čini ga opasnim. On je Plantagenet. U ovoj kraljevini njegovu braću držimo na oku. No, Reginald je u inozemstvu pa se pribojavamo da se roti s Imperatorom.”

,,Pošaljite nekog da ga ubije. Ići ću ja.”

,,Ne, Christophe, trebam te da zaustaviš kišu koja mi kvari šešire.”

,,Kako god želite.” Christophe slegne ramenima. ,,Ali, Polea ću ubiti kad god to zatražite, na vlastito zadovoljstvo.”

Majur u Ampthillu, nekoć utvrđen, ima prozračne tornjeve i sjajnu stražarnicu. Stoji na brdu koje gleda na pošumljen kraj; lijep položaj za kuću kamo čovjek nakon bolesti odlazi vratiti snagu. Podignut je novcem osvojenim u francuskim ratovima, onih dana kad ih je Engleska običavala dobivati.

Sukladno Katherineinom novom statusu princeze-udove od Walesa, Henry joj je okljaštrio broj ukućana, no i dalje je okružuju kapelani i ispovjednici, kućegazde, svaki sa svojom svitom radnika, sobari, rezbari,liječnici, kuhari, sudoperi, destileri, harfisti, lutnjaši, peradari, vrtlari, pralje, ljekarnici i cijela svita garderobijerki, ložničkih gospi i njihovih sluškinja.No, kad ga uvedu, ona svojima glavom dade znak da se povuku. Nitko joj nije rekao da ga očekuje, no zasigurno na putu ima svoje uhode. Otud ta nehajna predstava ubijanja vremena; u krilu joj molitvenik i neko vezivo. On klekne pred njom, glavom mahne prema predmetima. ,,Gospo, zacijelo je u igri jedno ili drugo.”

,,Dakle, danas engleski? Ustajte, Cromwelle. Nećemo tratiti vrijeme kao prilikom posljednjeg razgovora, birajući kojim ćemo se jezikom služiti. Ovih ste dana uistinu zaposlen čovjek.”

Nakon što su obavili formalnosti, ona kaže: ,,Kao prvo, neću se pojaviti na dvoru u Dunstableu. Niste li došli saznati upravo to? Ja taj dvor ne priznajem. Moj slučaj nalazi se u Rimu i čeka da mu Sveti Otac posveti pozornost.”

,,Malo je spor, nije li?” Osmjehne joj se krotko.

,,Čekat ću.”

,,Ali, kralj želi skončati tu aferu.”

,,Ima čovjeka koji će mu to obaviti. Neću ga nazvati nadbiskupom.”

,,Klement je izdao bulu.”

,,Klement je u zabludi. Doktor Cranmer je heretik.”

,,Možda i kralja smatrate heretikom?”

,,Ne. Samo shizmatikom.”

,,Da se sazove opći crkveni sabor, Njegovo Veličanstvo pokorilo bi se pravorijeku.”

,,Bilo bi prekasno, ako je ekskomuniciran i izbačen iz crkve.”

,,Svi se nadamo - siguran sam da i vi, gospo - da taj dan neće nikad svanuti.”

,,Nulla salus extra ecclesiam. Nema spasa izvan crkve. Čak i kraljevi staju pred sud. Henry to zna, i strepi.”

,,Gospo, otvorite mu put. Bar zasad. Sutra, tko zna? Ne uništavajte sve prilike za pomirbu.”

,,Čujem da kći Thomasa Boleyna nosi dijete.”

,,Istina, ali...”

Katherine, bolje od svih, znade da to ne jamči ništa. Shvati značenje njegovih riječi; razmisli o tome; kimne. ,,Vidim okolnosti u kojima bi se mogao okrenuti k meni. Imala sam pregršt prilika izučiti značaj te gospe, a ta nije ni strpljiva ni blaga.”

Što nije važno; samo da joj se posreći. ,,U slučaju da ne dobiju dijete, trebali biste razmisliti o vašoj kćeri, lady Mary. Pridobijte ga, gospo. Možda nju potvrdi kao svoju nasljednicu. A ako mu se maknete s puta, ponudit će vam sve časti i veliko imanje.”

,,Veliko imanje!” Katherine ustaje. Vezivo joj padne sa suknje, molitvenik masno, kožnato udari o pod, a srebrni naprstak otkliže po podu i otkotrlja se u kut. ,,Meštre Cromwelle, prije nego što iznesete još koju besprizornu ponudu, dopustite mi da vam iznesem jedno poglavlje svoje povijesti. Nakon smrti svoga gospodara Arthura, pet sam godina proživjela u siromaštvu. Nisam mogla platiti poslugu. Kupovali smo najjeftiniju hranu koju smo uspijevali pronaći, otpatke, ustajalu hranu, ribe od jučer - svaki mali trgovac jeo je za boljom trpezom od kćeri Španjolske. Pokojni kralj Henry nije me puštao da se vratim ocu, tvrdeći da mu duguju novac - cjenkao se za mene kao ona pokućarica koja nam je prodavala pokvarena jaja. Vjerovala sam u Boga, nisam očajavala, ali sam okusila sve dubine poniženja.”

,,Zašto biste željeli okusiti ih iznova?”

Licem u lice. Zure jedno u drugo. ,,Pretpostavljajući,” nastavi on, ,,da vam kralj smjera nanijeti samo poniženje.”

,,Govorite otvoreno.”

,,Ako vas proglase krivom za veleizdaju, zakon će se pozabaviti s vama kao s bilo kojim drugim podanikom. Vaš nećak prijeti da će nas napasti u vaše ime.”

,,Što se neće dogoditi. Ne u moje ime.”

,,Upravo to i govorim, gospo.” On ublaži glas. ,,Govorim da je Imperator prezaposlen Turcima i da mu tetka nije toliko mila - oprostite mi – da bi podizao još jednu vojsku. No, drugi govore, daj, Cromwelle, šuti, što ti znaš? Govore da moramo utvrditi luke, da moramo podići vojsku, da moramo dići uzbunu u cijeloj zemlji. Kao što znate, Chapuys neprekidno nagovara Karla da nam blokira luke, plijeni robu i trgovačke brodove na moru. Svakom depešom huška na rat.”

,,Nemam saznanja o čemu Chapuys piše u svojim izvješćima.”

Ta je laž toliko besprizorna da joj se mora diviti. Izrekavši je, Katherine kao da je klonula; ponovno utone u stolac i prije nego što on stigne, umorno se nagne iz struka podići vezivo; prsti su joj otekli, a naginjanje kao da ju je ostavilo bez daha. Nekoliko časaka samo sjedi, oporavlja se, a kad progovori, ponovno je smirena i odlučna: ,,Meštre Cromwelle, znam da sam vas iznevjerila. Što će reći, iznevjerila sam vašu domovinu koja je dosad postala već i mojom. Kralj mi je bio dobar suprug, no nisam mogla učiniti ono što je najvažnije da učini supruga. Ipak, bila sam, i jesam, supruga - uviđate li, shvaćate li da mi je nemoguće vjerovati da sam dvadeset godina bila bludnica? Istini za volju, Engleskoj sam donijela malo dobra, no bilo bi sramotno nanositi joj ikakvu štetu.”

,,Gospo, ali vi je nanosite. Možda i ne voljno, ali šteta je učinjena.”

,,Engleskoj se ne služi lažima.”

,,Tako misli i doktor Cranmer. Zbog toga, on će poništiti vaš brak, bez obzira na to pristupili sudu ili ne.”

,,I doktor Cranmer bit će ekskomuniciran.Zar zbog toga ne osjeća nemir? Ili je toliko zabludio?”

,,Gospo, ovaj nadbiskup najbolji je čuvar crkve kojeg smo imali u mnogo stoljeća.” Prisjeća se riječi koje je Bainham izustio prije nego što su ga spalili; u Engleskoj je proteklo osam stotina godina mistifikacije, i samo šest godina istine i svjetla; šest godina otkako je evanđelje na engleskome počelo prodirati u kraljevstvo. ,,Cranmer nije heretik. On vjeruje kako vjeruje kralj. Reformirat će ono čemu je reformacija potrebira i to je sve.”

,,Znam ja kako će to završiti. Crkvi ćete oduzeti posjede i predati ih kralju.” Ona se nasmije. ,,Što, sad šutite? Učinit ćete tako. To ste namjerili.” Zvuči gotovo kao da joj je laknulo, kako ljudi ponekad zvuče kad saznaju da su na samrti. ,,Meštre Cromwelle, slobodno uvjerite kralja da na njega neću podići vojsku. Poručite mu da

se svakodnevno molim za njega. Neki, oni koji ga ne poznaju kao što ga poznajem ja, znaju reći: 'On će provesti svoju volju, zadovoljit će svoje žudnje pod svaku cijenu.' No, ja znam da on osjeća potrebu biti na strani svjetla. On nije nalik vama, čovjeku koji vlastite grijehe samo strpa u bisage i vuče ih iz zemlje u zemlju, a kad previše otežaju, nabavi par mazgi i ubrzo vodi cijelu povorku i četu mazgara. Henry možda griješi, ali njemu treba oprostiti. Stoga vjerujem i vjerovat ću i dalje da će sići s tog pogrešnoga puta kako bi bio u miru sa sobom. A mir priželjkujemo svi redom, u to sam uvjerena.”

,,Gospo, uistinu umirujući završetak. 'Mir priželjkujemo svi redom.' Zvučite poput opatice. Kad smo već kod toga, jeste li sigurni da ne razmišljate poći u opatice?”

Smiješak. Poprilično širok osmijeh. ,,Bit će mi žao ako vas ne vidim ponovno. U razgovoru ste neizmjerno britkiji od vojvoda.”

,,Vojvode će se vratiti.”

,,Ja sam spremna. Ima li vijesti o mojoj gospi od Suffolka?”

,,Kralj mi kaže da je na samrti. Brandon nema volje nizašto.”

,,U to vjerujem”, promrmlja ona. ,,Njezin prihod francuske kraljice-udove umire s njom, a to je veći dio njegovih prihoda. No, nesumnjivo ćete mu srediti kakav zajam sa savršeno povoljnim kamatama.” Ona podigne pogled. ,,Moja kći rado će čuti da smo se susreli. Uvjerena je da ste bili dobri prema njoj.”

On samo pamti da joj je ponudio klupicu da sjedne. Ako se toga sjeća, život joj je prilično mračan.

,,Po pravilu, trebala je ostati stajati i čekati moj znak.”

Njezina vlastita kćerkica-mučenica. Možda se i smiješi, ali ne popušta ni zeru. Julije Cezar bio bi milostiviji. A i Hanibal.

,,Recite mi”, javi se ona, ispipavajući teren. ,,Bi li kralj pročitao moje pismo?”

Henry u posljednje vrijeme kida ili spaljuje nepročitana pisma. Kaže da mu se gade izjave ljubavi u njima. A njemu nedostaje hrabrosti otkriti joj to. ,,Onda otpočinite sat vremena”, kaže ona, ,,dok ga ne napišem. Ne biste li prenoćili kod nas? Bilo bi mi drago društvo za večerom.”

,,Hvala vam, ali moram se vratiti, vijeće zasjeda sutra. Štoviše, ako ostanem, gdje ću sa svojim mazgama? A da i ne spominjem četu mazgara.”

,,Konjušnice su poluprazne. Kralj se brine da mi uvijek nedostaje konja. Misli da sam kadra odreći se svoga doma, odjahati do obale i brodom prebjeći u Flandriju.”

,,Jeste li kadri?”

Podigao je njezin naprstak; vraća joj ga; ona ga valja po dlanu kao da je kocka koju se sprema baciti.

,,Ne. Ostajem ovdje. Ili ću poći kamo me pošalju. Po kraljevoj volji. Kao što je suprugin red.”

Sve do ekskomunikacije, pomisli on. Što će vas osloboditi svih uza, kao supruge, kao podanice. ,,I ovo pripada vama”, kaže on. Otvori dlan;na njemu igla, vrhom okrenuta k njoj.

***

Gradom kruže glasine da je Thomas More zapao u siromaštvo. On se, s glavnim tajnikom Gardinerom smije na taj račun. ,,Kad ju je uzeo, Alice je bila bogata udovica”, govori Gardiner. ,,Osim toga, ima i svoje posjede; kako može biti siromašan? Nije li dobro poudavao i kćeri?”

,,I još prima mirovinu od kralja.” On prekapa spise za Stephena koji se priprema u Dunstableu nastupiti kao glavni Henryjev savjetnik. Pripremio je sve iskaze sa saslušanja u Blackfriarsu, koje kao da se zbivalo u nekoj drugoj eri.

,,Anđeli neka nas spase,” dobacuje Gardiner, ,,postoji li išta što ne arhivirate?“

,,Ako nastavimo kopati do dna sanduka, pronaći ću ljubavna pisma što ih je vaš otac pisao vašoj majci.” Otpuhne prašinu s posljednjeg svežnja. ,,Izvolite.” Papiri padnu na stol. ,,Stephene, što možemo učiniti za Johna Fritha? Bio je vaš student u Cambridgeu. Nemojte ga se odreći.”

Ali Gardiner samo odmahne glavom i zadubi se u spise, prelistava, mumlja ispod glasa, uzvikuje: ,,Zaboga, tko je mogao znati!” ili: ,,Gle, sjajno sročeno!”

On se brodom zaputi do Chelseaja. Bivši kancelar opušta se u svojem salonu, kći Margaret jedva čujnim glasom prevodi s grčkoga; prilazeći, čuje kako joj ispravlja neku pogrešku. ,,Kćeri, ostavi nas”, kaže More spazivši ga. ,,Ne želim te u vražjem društvu.” Margaret podigne pogled, nasmiješi se, a More ustaje iz naslonjača, malo kruto jer ga leđa muče i pruža mu ruku.

Reginald Pole, onaj koji laže po Italiji, tvrdi da je on đavo. Problem je u tome što on to stvarno misli - nije u pitanju slika kao u kakvoj basni, nego činjenica da on to smatra stvarnim, jednako stvarnim kao što mu je i evanđelje.

,,Dakle”, kaže on. ,,Čuli smo da ne možete biti nazočni krunidbi budući da si ne možete priuštiti nov kaput. Ako se pojavite tamo, biskup od Winchestera sam će vam ga platiti.”

,,Stephen? Vi to ozbiljno?”

,,Kunem se.” Uživa u pomisli da će se vratiti u London i od Gardinera zatražiti deset funti. ,,Ili će pripadnici ceha dati priloge, ako vam je tako draže, za novi šešir, a s njim i prsluk.”

,,A kakvi ćete se vi prikazati?” Margaret progovara blago, kao da su od nje zatražili da poslijepodne skrbi za dvoje djece.

,,Nešto kroje i za mene. To prepuštam drugima. Ako mi uspije izbjeći urnebesno oduševljenje, bit će dovoljno.”

Anne je bila rekla, na dan moje krunidbe nećete se odjenuti poput odvjetnika. Onda je pozvala Jane Rochford koja je bilježila poput kakvog pisara - Thomas mora odjenuti grimiz. ,,Gospodarice Roper,” kaže on, ,,zar vas ne zanima gledati kako krune kraljicu?”

Ubaci se njezin otac, govori preko nje: ,,To je dan srama za žene Engleske. Čuje ih se kako govore po ulicama - kad dođe Imperator, supruge će ponovno imati svoja prava.”

,,Oče, sigurna sam kako jako paze da takvo što ne izgovore nadohvat uha meštra Cromwella.”

On uzdahne. Nije baš previše - znati da su na tvojoj strani sve vesele mlade kurve. Sve uzdržavane žene i odbjegle kćeri. Budući da je Anne sada udana žena, ona sebe postavlja za primjer. Već je prekorila Mary Shelton, tako mu priča lady Carey, što je u svoj molitvenik zapisala zagonetku koja nije čak bila niti pustopašna. Ovih dana kraljica sjedi iznimno uspravno, dijete joj se miče u utrobi, vez u ruci, a kad Norris, Weston i njihovi plemeniti prijatelji nahrupe u njezine odaje, gleda ih, dok joj pod noge prosiplju komplimente, kao da joj skute zasipaju paucima. Ako joj ne želite pristupiti s biblijskim navodom na jeziku, bolje joj uopće ne pristupajte.

On govori: ,,Je li Djeva opet bila do vas? Ona proročica.”

,,Bila je,” javi se Meg, ,,ali smo je odbili primiti.”

,,Uvjeren sam da je bila kod lady Exeter i to na njezin poziv.”

,,Lady Exeter je praznoglava i častohlepna žena”, govori More.

,,Koliko čujem, Djeva joj je rekla da će postati engleskom kraljicom.”

,,Ponavljam već rečeno.”

,,Vjerujete li vi u njezine vizije? Mislim reći, u njihovu svetu prirodu?”

,,Ne. Mislim da je varalica. To čini zbog pozornosti.”

,,Samo zato?”

,,Ne znate vi što su kadre učiniti mlade žene. Puna mi je kuća kćeri.”

On zastane. ,,Vi ste blagoslovljeni.”

Meg podiže pogled; prisjeća se njegovih gubitaka iako nikad nije čula Anne Cromwell kako pita, zašto bi mlada gospođica More trebala imati prvenstvo? Ona govori: ,,Bilo je svetih djeva i prije ove. Bila je jedna u Ipswichu. Djevojčica od samo

dvanaest godina. Iz dobre obitelji i govore da je činila čuda, ali da se time nikako nije okoristila, nije ništa zaradila za sebe - i umrla je mlada.”

,,Onda je bila i Djeva od Leominstera”, javlja se More s nekakvim mračnim veseljem. ,,Govore da se sad kurva po Calaisu, i da se s mušterijama poslije večere smije svim trikovima kojima je varala lakovjerne.”

Dakle, njemu nisu drage svete djeve. Biskupu Fisheru su drage. On ju je viđao često. I nešto su petljali. Kao da mu krade riječi iz usta, javi se More: ,,Naravno, Fisher ima svoje mišljenje.”

,,Fisher vjeruje da je ima moć uskrisiti mrtve.” More podiže obrvu. ,,No samo toliko dugo koliko truplu treba da se ispovijedi i primi odrješenje. Onda padne i ponovno umre.”

More se smiješi. ,,A, takva čuda.”

,,Možda je vještica”, primijeti Meg. ,,Mislite li da je moguće? U Svetom pismu spominju se vještice. Mogla bih vam navesti primjer.”

Molim te, nemoj. More: ,,Meg, jesam li ti pokazao gdje sam spremio pismo?” ona ustaje, i niti označava gdje je stala u grčkome spisu. ,,Pisao sam toj djevi, Bartonovoj... sad je moramo zvati gospa Elizabeth, budući da je zaređena opatica. Savjetovao sam joj da u miru napusti kraljevinu i da svojim proroštvima prestane kinjiti kralja, da izbjegava društvo plemića i plemkinja, da sluša svoje duhovne savjetnike i, ukratko, ostane doma i lijepo se moli.”

,,Što bismo svi trebali činiti, sir Thomase. Uzeti vas za primjer.” On živo kima. ,,Amen. Pretpostavljam da ste sačuvali kopiju.”

,,Meg, donesi. Inače neće otići nikad.”

More kćeri hitro izdaje neke naputke. On sam je zadovoljan što joj nije naložio da na licu mjesta krivotvori takvo pismo. ,,Otići ću ja,” govori on, ,,na vrijeme. Neću propustiti krunidbu. Moram odjenuti svoje novo ruho.Ne biste li i vi došli praviti nam društvo?”

,,Pravit ćete vi društvo jedni drugima u paklu.”

Eto, to čovjek zaboravlja, tu silovitost; sposobnost da kroji vlastite izopačene šale, ali ne i da ih podnosi na svoj račun.

,,Kraljica izgleda dobro”, kaže on. ,,Mislim reći, vaša kraljica, ne moja. Čini se da joj je u Ampthillu vrlo udobno. No, to, naravno, već znate.”

More odvrati, ne trepnuvši, ne izmjenjujem nikakva pisma s, s kraljevnom-udovom. Dobro, priklopi on, budući da nadzirem dvojicu fratara koji njezina pisma iznose u inozemstvo - počinjem pomišljati da se cijeli franjevački red urotio protiv kralja. Ako ih uhitim i ako mi ne uspije uvjeriti ih - a ja sam, znate i sami, iznimno uvjerljiv - da potvrde moje sumnje, možda ću ih morati objesiti za zapešća i među njima zapodjenuti neki vid natjecanja u kojem pobjeđuje onaj koji prvi dođe k pameti. Naravno, skloniji sam odvesti ih doma, nahraniti ih i opiti žestokim pićem,

no, sir Thomase, ipak sam se oduvijek ugledao u vas i u tim pitanjima vi ste mi bili učiteljem.

Mora izreći sve to prije nego što se vrati Margaret Roper. Lupi prstima po stolu da Morea natjera da se uspravi i obrati pozornost. John Frith, kaže on. Zatražite prijem kod Henryja. On će vas pozdraviti kao zabludjeloga sina. Razgovarajte s njim i zamolite ga da se s Frithom sastane oči u oči. Ne tražim da se slažete s Johnom - vi ga smatrate heretikom, vjerojatno i jest heretik - od vas tražim samo da pristanete na ovo i kralju kažete da je Frith čista duša, da je dobar učenjak, pa neka ga ostavi na životu. Ako je njegovo učenje lažno, a vaše je ono pravo, onda ga možete uvjeriti riječima, blagoglagoljivi ste, vi ste jedan od najvećih uvjeravača našega doba, nisam ja - nagovorite ga da se vrati u Rim, ako vam to uspije. No, ako umre, nikad nećete saznati jeste li mu bili kadri pridobiti dušu, nije li tako?

Margaretini koraci. ,,Oče, je li to ovo?”

,,Daj njemu.”

,,Pretpostavljam da postoje i kopijine kopije.”

,,Od nas možete očekivati”, kaže djevojka, ,,da poduzmemo sve razumne mjere opreza.”

,,Vaš otac i ja raspravljali smo o redovnicima i fratrima. Kako oni mogu biti dobri kraljevi podanici ako odanost duguju glavarima redova koji se nalaze u stranim zemljama i sami su, moguće, podanici francuskoga kralja ili pak Imperatorovi?”

,,Pretpostavljam da su i dalje Englezi.”

,,Upoznao sam ih nekoliko koji se tako ponašaju. Vaš otac proširit će moju izjavu.” Naklanja joj se. Primi Moreovu ruku, dlanom steže njegove titrave tetive; iznenađujuće kako ožiljci nestaju i sad je njegova šaka bijela, plemenitaška šaka, meso meko prelazi preko zglavaka, iako je nekoć vjerovao da tragovi opekotina, brazde koje svi kovači prikupe radeći, nikada neće nestati.

Vraća se doma. Tamo ga čeka Helen Barre. ,,Pecao sam”, kaže on. ,,Po Chelseaju.”

,,Upecali ste Morea?”

,,Danas nisam.”

,,Stiglo vam je ruho.”

,,Da?”

,,Grimizno.”

,,Blagi Bože.” Smije se. ,,Helen...” Ona ga pogleda, kao da čeka. ,,Nisam pronašao vašeg supruga.”

Ruke je zarila u džep pregače. Pomiče ih kao da pridržava nešto; on primijeti da jednom šakom stišće drugu. ,,Dakle, mislite da je mrtav?”

,,Bilo bi razumno misliti tako. Razgovarao sam s čovjekom koji ga je vidio kako ulazi u rijeku. Čini se kao dobar svjedok.”

,,Dakle, mogu se ponovno udati ako me itko ushtije.”

Helenine oči počivaju na njegovu licu. Ona ne govori ništa. Samo stoji. Taj trenutak kao da traje jako dugo. A onda: ,,Što je to s našom slikom? Onom s muškarcem koji drži srce u obliku knjige? Ili, mislila sam, knjigu u obliku srca?”

,,Dao sam je Đenovljaninu.”

,,Zašto?”

,,Morao sam platiti nešto za jednog nadbiskupa.”

Ona se pokreće, nevoljko, sporo. Skrene pogled s njegova lica. ,,Hans je došao. Čeka vas. Bijesan je. Kaže da je vrijeme novac.”

,,Nadoknadit ću mu.”

Hans krade vrijeme priprema za krunidbu. U ulici Greenchurch podiže živući model planine Parnas; danas je morao izrežirati devet Muza i nije mu milo čekati Thomasa Cromwella. Diže buku u susjednoj sobi. Zvuči kao da premješta namještaj.

Fritha vode u nadbiskupski dvor u Croydonu - tamo će ga ispitati Cranmer. Novi nadbiskup mogao ga je primiti u Lambethu, ali je put do Croydona dulji i vodi kroz šumu. Govore mu, svanuo bi nam crni dan da nam klisneš duboko u šumi. Vidiš kako gusto rastu stabla tamo od Wandswortha. Ondje bi se mogla skriti cijela vojska. Mogli bismo ondje tragati dva dana i više - a da se zaputiš na istok, prema Kentu, prema rijeci, bio bi već na sigurnome i prije nego što bismo dospjeli do toga kraja.

No, Frith znade svoj put - on kroči prema svojoj smrti. Oni zastaju na putu, zviždukaju, razgovaraju o vremenu. Jedan nehajno mokri uza stablo. Drugi pogledom prati sojku kako leti kroz krošnje. Kad se vrate, Frith spokojno čeka da nastavi svoje putovanje.

Četiri dana. Pedeset lađa u povorci; opremili su ih gradski cehovi; dva sata od grada do Blackwella, na njima obješena zvona i zastave; lagan, ali svjež povjetarac, kao od Boga naručen molitvama. Obrnut poredak – sidrenje na stubištu palače u Greenwichu, buduću kraljicu valja ukrcati u njezinu barkasu - negdašnju Katherineinu, s novim grbovima, s dvadeset četirima veslima; zatim, njezine dame, njezinu stražu, sve urese kraljevoga dvora, sve te ponosne i plemenite duše koje su se klele da će upropastiti događaj. Brodovi pretrpani sviračima; na rijeci ukupno tri stotine plovila, vijore stjegovi i plamenci,glazba odjekuje od obala, obje obale pretrpane Londoncima. Nizvodno s plimom, predvođeni vodenzmajem koji riga vatru u pratnji barbara koji pale vatromete. Morski brodovi na pozdrav ispaljuju plotune.

Dok stignu do Towera, sunce je već izišlo. Temza kao da je u plamenu. Henry čeka da pozdravi Anne čim ova pristane. Ljubi je, nimalo formalno, prikuplja joj haljinu, steže oko bokova da Engleskoj pokaže njezin trbuh.

A onda Henry proglašava vitezove; jato Howarda i Boleyna, njihovih prijatelja i sljedbenika. Anne miruje.

Ujak Norfolk propušta predstavu.Henry ga je otposlao kralju Francoisu da ponovno utvrdi najsrdačniji savez između naših dvaju kraljevstava.Iako je earl maršal i trebao bi biti zadužen za krunidbu, mijenja ga neki drugi Howard, a pored njega on, Thomas Cromwell, vodi sve, uključivo i vremenske prilike.

On je razgovarao s lordom Arthurom Lisleom koji će predsjedati krunidbenom banketu; Arthur Plantagenet, nježan ostatak prošlih vremena.Njemu je, čim sve ovo završi, poći u Calais, zamijeniti lorda Bernersa na mjestu guvernera te ga on, Cromwell, mora uputiti prije odlaska. Lisle ima dugo, koščato lice Plantageneta, visok je poput oca, kralja Edwarda koji je nesumnjivo imao brojnu kopilad, no nijedno se nije toliko istaknulo kao ovaj postariji gospodin koji sad povija svoje reumatično koljeno iskazujući pokornost Boleynovoj kćeri. Njegova supruga Honor, njegova druga supruga,dvadeset je godina mlađa od njega, malena je i nježna, supruga-igračka. Na njoj kestenjasta svila, koraljne narukvice sa zlatnim srcima i izraz budnog nezadovoljstva koji graniči s mrzovoljom. Njega odmjerava od glave do pete. ,,Ako ne griješim, vi ste Crormvell.” Da mu se muškarac obratio tim glasom, pozvao bi ga van i nekoga zamolio da mu pridrži kaput.

Drugi dan: dopremiti Anne do Westminstera. Ustaje prije svitanja, sa zidina motri kako tanki oblaci nestaju iznad obale Bermondseyja, dok ranojutarnju studen, bistru poput vode, odmjenjuje postojana, zlatna toplina.

Njezinu povorku predvodi pratnja francuskog veleposlanika. Slijede suci u skrletu, zatim vitezovi Batha u modroljubičastim odorama staroga kroja, za njima biskupi, pa lord kancelar Audley i njegova svita, najviše plemstvo u grimiznom baršunu. Šesnaestorica vitezova nose Anne u bijeloj nosiljci urešenoj srebrnim zvoncima koja zvone svakim korakom; kraljica je u bjelini, tijelo joj blista u svojoj neobičnoj koži, na licu joj lebdi svjestan, spokojan osmijeh, kosa joj raspuštena pod bisernom krunom. Iza nje, gospe na kobilama utegnute u bijeli baršun; prate ih stare udovice u kočijama, kiselih lica.

Na svakom zavoju puta svetkovine i živi kipovi, nabrajanje njezinih vrlina i darovi u zlatu iz gradskih riznica; njezin amblem bijeloga sokola okrunjen i upleten ružama i dok onih šesnaest junaka nogama drobe i melju pupoljke, miris se uzdiže poput dima. Put je urešen tapiserijama i stjegovima, a po njegovoj naredbi tlo pod konjskim kopitima posuto je šljunkom da se izbjegne klizanje, a svjetina zadržana ogradama u slučaju pobune i nereda; među ruljom našli su se svi redarstvenici koje je London uspio okupiti budući da je odlučio da, kad se svega budu prisjećali i prepričavali onima koji su propustili zbivanja, nitko ne izjavi, a, krunidba kraljice Anne, bio je to dan kad su me odžeparili. Ulica Fenchurch, Leadenhall, Cheap, groblje Sv. Pavla, Fleet, Temple Bar, Westminster Hall. Vino istječe iz tolikih fontana da se čovjek mora potruditi pronaći onu iz koje curi voda. Gledajući svisoka na njih,

drugi Londonci, oni monstrumi što prebivaju u zraku,nebrojeno gradsko pučanstvo kamenih muževa, žena i zvijeri, onih što nisu ni zvijeri ni ljudi, zubatih kunića, letećih zečeva, četveronogih ptica i krilatih zmija, buljookih derana pačjih kljunova, muškaraca obraslih lišćem, jarčjih ili ovnujskih glava; kožnokrilih izvijenih stvorova, dlakavih ušiju, raskoljenih papaka, rogatih, bučnih, pernatih, ljuskavih; neki nasmijani, neki raspjevani, neki što keze zube; lavova, fratara, magaradi, gusaka, vragova s raljama prepunima djece kojima još nisu sažvakali samo bespomoćne trzave noge;vapnenački, olovni, presvučeni kovinom, mramorni, vrište i podruguju se ponad svjetine, tule i buče do iznemoglosti s kruništa, zidova i krovova.

Te noći, s kraljevom privolom, on se vraća u Austin Friars. Posjeti susjeda Chapuysa koji se odalečio od dnevnih događanja; spustio kapke i začepio uši pred navalom fanfara i svečanom topovskom paljbom. Dolazi mu u malobrojnoj, satiričnoj povorci vođenoj Thurstonom koji veleposlaniku nosi brizle da mu ublaže mrzovolju, i nešto dobrog talijanskog vina što mu ga je poslao vojvoda od Suffolka.

Chapuys ga pozdravlja ne smiješeći se. ,,Dakle, uspjeli ste tamo gdje je kardinal podbacio; Henry je konačno dobio što želi. Svome gospodaru, sposobnom da nepristrano sagleda stanje, rekoh kako je za Henryja prava šteta što Cromwella nije uzeo znatno prije. Poslovi bi mu išli daleko bolje.” On se sprema odvratiti kako ga je svemu naučio kardinal, no Chapuys mu ne dopusti: ,,Kad bi kardinal naišao na zatvorena vrata, laskao bi im - o, prelijepa, poslušna vrata! Onda bi ih pokušao otvoriti udarcima. Vi ste isti, savršeno i potpuno isti.” Natoči si malo vojvodina poklona. ,,No, kad nemate druge, onda jednostavno provalite.”

Vino je jedno od onih snažnih, plemenitih vina, omiljenih Brandonu;Chapuys ga ispija s poštovanjem i govori kako ne razumije, kako uistinu ne razumije ama baš ništa u ovoj prokletoj zemlji. Je li sad Cranmer papa? Ili je Henry papa? Možda ste vi papa? Moji ljudi koji su se danas našli u svjetini rekli su mi da su čuli nekoliko izjava na račun priležnice, i brojne glasove koji su zazivali Boga da blagoslovi Katherine, istinsku kraljicu.

Jesu li? Ne znam u kojem su se gradu zatekli.

Chapuys šmrcne - stvarno su se začudili. Ovih dana na tapeti su samo Francuzi i njihova mišljenja o kralju, a ona,Boleynova, sama je napola Francuskinja koju su oni potpuno odgojili - cijela obitelj joj je Francoisu u džepu. A vi, Thomase, vas nisu zatravili ti Francuzi?

On ga razuvjerava; prijatelju, ni za tren.

Chapuys plače; to mu nije nalik - sve to pripisuje plemenitom vinu. ,,Iznevjerio sam svoga gospodara Imperatora. Iznevjerio sam Katherine.”

,,Nije važno.” I on misli, sutra je nova bitka, sutra je novi svijet.

U opatiji je već u svitanje. Povorka se skuplja sve do šest sati. Henry će krunidbu promatrati iz rešetkom zakrivene lože, skrivene u oličenom kamenu. Kad onamo

glavom proviri oko osam, kralj već nestrpljivo sjedi na baršunastom jastuku dok mu sluga koji kleči poslužuje doručak.

,,Pridružit će mi se francuski veleposlanik”, kaže Henry; on toga gospodina susretne žureći dalje.

,,Čuje se da su vas namaljali, maitre Cremuele. I ja sam namaljan. Jeste li vidjeli ishod?”

,,Nisam još. Hans je prezaposlen.” Čak i tog lijepog jutra, ispod križastog svoda, veleposlanik djeluje modrikasto. ,,Dakle,” govori on, ,,čini se da su krunidbom ove kraljice naše dvije nacije dostigle stanje savršena prijateljstva. Kako poboljšati savršenstvo? Eto, pitam ja vas, monsieur.”

Veleposlanik se naklanja. ,,Nizbrdo odavde?”

,,Znate, pokušajmo - s ciljem održavanja stanja obostrane korisnosti. Kad će naši vladari ponovno početi režati jedan na drugoga.”

,,Novi susret u Calaisu?”

,,Vjerojatno za godinu dana.”

,,Ne prije?”

,,Neću svoga kralja bez razloga bacati na debelo more.”

,,Cremuele, razgovarat ćemo.” Veleposlanik ga dlanom potapša po grudima, točno iznad srca.

Anneina povorka okuplja se u devet. Ona na sebi ima plašt od purpurnog baršuna, obrubljen hermelinom. Mora prohodati sedamsto jardi po modroj stazi koja vodi sve do oltara; lice joj je zatravljeno. Daleko za njom, časna vojvotkinja od Norfolka pridržava joj šlep; bliže njoj, pridržavajući skute njezine duge haljine, biskup od Winchestera s jedne strane, londonski biskup s druge. Obojica su, i Gardiner i Stokesley, stajali uz kralja tijekom brakorazvodne parnice; sad pak izgledaju kao da bi bili što dalje mogu od živućeg objekta njegovog novog braka; tom objektu visoko čelo prekriva nježna koprena znoja, a stisnute usne - kad dopre do oltara - kao da su joj utonule u lice. Tko kaže da bi joj dvojica biskupa trebala nositi skute? Sve je to zapisano u debeloj knjizi, toliko staroj da je se čovjek jedva usuđuje dodirnuti, dahnuti na nju; čini se da je Lisle znade naizust. Možda bismo je trebali kopirati i tiskati, pomišlja on.

To si zabilježi u pamćenje, a onda snagu volje usredotoči na Anne; da Anne ne posrne dok se spušta na tlo i liježe licem nadolje u molitvi pred oltarom; njezini pomoćnici prilaze joj podržati je tijekom onih životno važnih dvanaest inča prije nego što trbuh dodirne kamene ploče.On se ulovi u molitvi; neka to dijete, to napola stvoreno srce koje sad tuče o kameni pod, neka bude posvećeno ovim trenutkom i neka postane poput očeva oca, poput njegovih ujaka Tudora; neka bude čvrst, budan, svjestan prilike, sposoban da korist izvuče i iz najmanjeg miga sudbine. Ako Henry poživi dvadeset godina, a Henryja je stvorio Wolsey, i potom ovo dijete

odredi za nasljednika, tada ja mogu oblikovati vlastitoga princa; u slavu Boga i Engleskoga saveza. Sve zato što neću biti prestar.Pogledaj samo Norfolka, već mu je šezdeset; ocu mu je bilo sedamdeset kad se borio kod Floddena. Neću biti kao Henry Wyart i izjaviti, sad se povlačim iz poslova.Jer, postoji li išta drugo osim poslova?

Anne se nesigurno pridiže na noge. Cranmer joj, u gustom oblaku tamjana, u ruku gura žezlo, bjelokosnu palicu, i nakratko joj krunu svetoga Edwarda polaže na glavu - zatim je zamijeni lakšom i nosivijom krunom; laki prsti,ruke su mu spretne kao da cijeli život žonglira krunama. Prelat djeluje blago uzbuđeno, kao da mu je netko ponudio šalicu topla mlijeka.

Nakon pomazanja, Anna se povlači, oko nje kulja tamjan, povlači je u svoju tminu; Anna Regina odlazi u ložnicu pripremljenu za nju, da se ondje pripremi za gozbu u Westminster Hallu. On se, nimalo svečano, probija između dostojanstvenika - svi vi, svi vi koji ste govorili da nećete biti ovdje - i ugleda Charlesa Brandona, glavnog redarstvenika Engleske, na njegovom bijelcu, spremnog da ujaše u dvoranu među njih. To je golema, blještava pojava od koje on skreće pogled; ni Charles me neće nadživjeti, pomišlja on. Natrag u polumrak, natrag do Henryja. Pogled mu privuče samo nešto - za ugao zamiče skut skrletne halje; nesumnjivo se netko od sudaca izvukao iz povorke.

Mletački veleposlanik priječi ulaz u Henryjevu ložu, no kralj mu mahne da se odmakne i kaže: ,,Crormvelle, nije li mi supruga izgledala dobro, nije li bila prelijepa? Hoćeš li poći do nje i dati joj...” Osvrće se, traži neki prikladan poklon, a onda s članka skine dijamant, ,,... hoćeš li joj predati ovo?” Poljubi prsten. ,,I to također?”

,,Nadam se da ću uspjeti prenijeti vaše osjećaje”, kaže on i uzdahne, kao da je Cranmer.

Kralj se nasmije. Lice mu sjaji. ,,Ovo mi je najbolji”, kaže on. ,,Ovo mi je najbolji dan.”

,,Sve do rođenja, Veličanstvo”, priklopi Mlečanin i nakloni se.

Vrata mu otvara, glavom i bradom, Mary Howard, Norfolkova malena kći.

,,Ne, ni u kojem slučaju ne možete ući”, kaže mu. ,,Ni pod koju cijenu. Kraljica je razodjevena.”

Richmond je u pravu,pomišlja on; ni traga grudima. Još. Za četrnaestogodišnjakinju. Očarat ću ja tu malu Howardovu, misli on, pa onda oko nje stane tkati riječi, hvali joj haljinu i dragulje sve dok ne začuje glas iznutra, prigušen, kao glas iz groba; Mary Howard poskoči i kaže, da, dobro, ako ona tako kaže, možete je vidjeti.

Zavjese na krevetu navučene su dokraja. On ih razmiče. Anne leži u ogrtaču. Izgleda ravna poput sablasti osim zapanjujućeg humka njezinog šest mjeseci starog

ploda. U ceremonijalnoj odjeći njezino stanje gotovo se i nije primjećivalo i samo je onaj sveti čas, dok je ležala trbuhom na kamenu, povezao njega s njezinim tijelom koje sad ispruženo leži poput žrtve; nabrekle joj grudi pod platnom, natekla stopala bosa.

,,Majko Božja”,kaže ona. ,,Vi stvarno niste kadri Howardove ženske ostaviti na miru. Za tako ružnog muža, stvarno ste sigurni u sebe. Dajte da vas pogledam.” Pridigne glavu. ,,Je li to grimiz? To je jako crni grimiz. Jeste li se usprotivili mojim naredbama?”

,,Vaš rođak Francis Bryan veli da izgledam kao hodajuća modrica.”

,,Kontuzija na tijelu politike.” Jane Rochford se smije.

,,Jeste li u stanju podnijeti ovo?” pita on; gotovo sumnjičavo, gotovo nježno. ,,Izmoždeni ste.”

,,O, mislim da će izdržati.” U Marynom glasu ni traga sestrinskome ponosu. ,,Rođena je za ovo, nije li tako?”

Jane Seymour: ,,Je li kralj promatrao?”

,,Ponosi se njome.” On se obrati Anne, ispruženoj na vlastitom katafalku.

,,Kaže da nikad niste ljepše izgledali. I šalje vam ovo.”

Anne ispusti tih zvuk, jecaj, nešto između zahvalnosti i dosade - o, što, zar još jedan dijamant?

,,I poljubac, no rekao sam mu da ga bolje uruči osobno.”

Ona ne pokazuje volju da od njega preuzme prsten. Jedva se uspije oprijeti porivu da joj ga ostavi na trbuhu i ode. Umjesto toga, prsten predaje sestri. I dodaje: ,,Gozba će čekati na vas, Visosti. Dođite tek kad se osjetite spremnom.”

Ona se brzo pridigne, zamalo ostane bez daha. ,,Dolazim odmah.” Mary Howard se nagne i trlja joj križa nespretnom rukom; to su treperave, djevičanske kretnje kojima kao da miluje pticu. ,,Daj, gubi se”, odsječe pomazana kraljica. Izgleda kao da joj je zlo. ,,Gdje ste bili sinoć? Trebala sam vas. Ulice su me slavile. Čula sam ih. Govore mi da ljudi vole Katherine, ali zapravo su to samo žene koje je sažalijevaju. Priredit ćemo mi njima nešto bolje. Kad ovo stvorenje iziđe iz mene, mene će voljeti.”

Jane Rochford: ,,O, gospo, oni vole Katherine zato što je kći dvoje pomazanih suverena. Gospo, pomirite se s tim - nikad vas neće voljeti ni zeru više nego što bi voljeli... evo, Cromwella. To nema veze s vašim zaslugama. To je činjenica. I nema svrhe truditi se previđati je.”

,,Možda bi bilo dosta”, javi se Jane Seymour. On se okrene k njoj i ono što vidi iznenadi ga - ona je odrasla.

,,Lady Carev,” govori Jane Rochford,,,vašu sestru moramo osoviti na noge i ponovno je odjenuti, dakle, ispratite meštra Cromwella i uživajte u vašim uobičajenim razgovorima. Danas ne bi valjalo ne poštovati tradiciju.”

Na vratima: ,,Mary?” kaže on. Primjećuje crne kolobare oko njezinih očiju.

,,Da?” upita ona. Tonom koji govori 'da, što je pak sad?'.

,,Žao mi je što nismo ugovorili brak s mojim nećakom.”

,,Mene, naravno, nitko nije ništa pitao.” Ukočeno se smiješi. ,,Nikad neću vidjeti vašu kuću. A toliko sam se naslušala o njoj.”

,,Što ste čuli?”

,,O... o škrinjama iz kojih kuljaju zlatnici.”

,,To nikad ne bismo dopustili. Naručili bismo veće škrinje.”

,,Govori se da je to kraljev novac.”

,,Sve je to kraljev novac. Njegov lik je na njemu. Mary, čujte me,” prima je za ruku, ,,nisam ga mogao nagovoriti da odustane od vas. On je...”

,,Koliko ste se stvarno trudili?”

,,Žao mi je što niste kod nas na sigurnom. Iako, naravno, to nije sjajna partija kakvu biste mogli očekivati kao kraljičina sestra.”

,,Sumnjam da ikoja sestra očekuje ono što ja dobivam svake noći.”

On pomisli, dobit će još jedno dijete od Henryja. A Anne će narediti da ga zadave u kolijevci. ,,Vaš prijatelj William Stafford je na dvoru. Varam li se, ili vam je još prijatelj?”

,,Zamislite samo kako mu se sviđa moje stanje. Ipak, bar primim koju blagu riječ od oca. Monsinjor je otkrio da sam mu ponovno potrebna. Bože sačuvaj da bi kralj zajahao kobilu iz neke druge ergele.”

,,To će skončati. Oslobodit će vas. Dat će vam naknadu. Mirovinu. Založit ću se za vas.”

,,Otkad to stare krpe dobivaju mirovinu?” Mary se zaljulja; kao da je ošamućena od jada i umora; u oči joj naviru krupne suze. On stoji, lovi ih, briše ih, šapuće joj, tješi je, priželjkuje da je negdje drugdje. Kad se uspije osloboditi, pogleda je preko ramena dok tako beznadno stoji u dovratku. Nešto se mora učiniti za nju, pomisli. Gubi svoju ljepotu.

Henry s galerije, visoko iznad westminsterske dvorane, promatra kako njegova kraljica sjeda na počasno mjesto, kako je okružuju njezine dame,taj cvijet engleskoga dvora i plemstva. Kralj se okrijepio ranije, pa sad čačka po začinjenom voću, umačući tanke ploške jabuka u cimet. Na galeriji uz njega encore les

ambassadeurs, Jean de Dinteville krznima se brani od lipanjske studeni, i njegov prijatelj biskup od Lavaura, umotan u ruho od finog brokata.

,,Cremuele, ovo je bilo uistinu divljenja vrijedno”, govori De Selve;prodorne smeđe oči proučavaju ga, upijaju sve. I on sam upija sve; vez, podstava, spojevi, boja; divi se tamnoljubičastoj boji biskupova brokata.Govori se da ova dvojica Francuza zagovaraju evanđelje, no zagovaranje se na Francoisovu dvoru svodi na uzak krug učenjaka koje kralj, zbog vlastite oholosti, rado potpomaže; nikad mu nije uspjelo stvoriti vlastitoga Thomasa Morea, vlastitoga Erazma, što mu, naravno, ranjava ponos.

,,Pogledajte moju suprugu, kraljicu.” Henry se naginje na ogradu.Mogao bi biti dolje. ,,Dostojna je svečanosti, nije li tako?”

,,Obnovio sam stakla na svim prozorima”, javi se on. ,,Da je se bolje vidi.”

,,Fiat lux”, promrmlja De Selve.

,,Iznimno se dobro nosi”, primjećuje De Dinteville. ,,Danas je zasigurno već šest sati na nogama. Vašem Veličanstvu mora se čestitati što si je odabralo kraljicu snažnu poput kakve seljanke. Bez uvrede, naravno.”

U Parizu spaljuju luterane. On bi rado o tome porazgovarao s poslanicima,no nije u mogućnosti dok do njih dopiru mirisi pečenih labudova i pauna.

,,Gospodo,” zapita on (dok se glazba oko njih uzdiže poput slabe plime, srebrnastih valića zvuka), ,,znate li za nekog Guida Camilla? Načuo sam da je na dvoru vašega gospodara.”

De Selve i njegov prijatelj pogledavaju se. Ovo ih je izbacilo iz takta.

,,Onaj koji je načinio drvenu kutiju”, promrmlja Jean. ,,A, da.”

,,To je kazalište”, kaže on.

De Selve kima. ,,U kojem ste drama vi sami.”

,,Erazmo nas je pitao o tome”, dobaci Henry preko ramena. ,,Da mu stolari izrađuju malene drvene police i ladice jednu u drugoj. To je mnemonički sustav za Ciceronove govore.”

,,Uz vaše dopuštenje, nije samo to. To je kazalište koje se temelji na drevnim Vitruvijevim nacrtima. No u njemu se ne izvode drame. Kao što moj gospodar biskup kaže, vi, kao vlasnik kazališta, stanete u središte i podignete pogled. Oko vas proteže se umreženi sustav ljudskoga znanja. Nešto nalik knjižnici, ali kao da - možete li zamisliti knjižnicu u kojoj svaka knjiga u sebi sadrži drugu knjigu, a ta druga treću, još manju? Ali, ni to nije sve.”

Kralj u usta ubaci slatkiš s anisom i zagrize. ,,Na svijetu je ionako previše knjiga. Svakim danom sve više. Čovjek se ne može nadati da će ih pročitati sve.”

,,Ne shvaćam kako o tome znate toliko mnogo”, kaže De Selve. ,,Kapa dolje, maitre Cremuele. Guido govori samo svojim talijanskim dijalektom, a i tada zamuckuje.”

,,Ako je vašem gospodaru drago rasipati novac”, javi se Henry. ,,Taj Guido nije neki vještac? Ne bi mi bilo drago da Francois padne u ruke vješcima.Cromwelle, kad smo već kod toga, Stephena vraćam u Francusku.”

Stephena Gardinera. Dakle, Francuzima nije drago poslovati s Norfolkom. Nije neko iznenađenje. ,,Hoće li njegovo poslanje potrajati?”

De Selve ga letimice pogleda. ,,Tko će obavljati poslove glavnoga tajnika?”

,,O, za to će se brinuti Cromwell. Hoćeš li?” Henry se smiješi.

Jedva je dospio spustiti se u dvoranu, kadli ga presretne meštar Wriothesley. Velik je dan za glasnike i njihove nadređene, za njihovu djecu i prijatelje;masne pare slijevaju im se u džepove. Tako, kaže on, a Zovite-me odvrati, masne pare slijevaju se u džepove tebi. On uzmakne iza paravana, spušta glas;ovo se dalo predvidjeti zato što se Henry umorio od igre – Winchesterova oporba priječila mu je svaki korak. Dosta mu je prepirki; sad je oženjen čovjek koji želi malo više douceur. S Anne, upita on, a Zovite-me prasne u smijeh;poznaješ je bolje od mene, a kako kažu, gospa ima oštar jezik, dakle, to više potrebni su mu ministri koji će biti blagi prema njemu.Posljedično tomu, posveti se zadaći da Stephena zadržiš u inozemstvu, a blagovremeno će ti on potvrditi imenovanje.

Christophe, odjeven za poslijepodne, mota se u blizini i daje mu znakove.Ispričaj me, kaže on, a Wriothesley mu dodirne grimizno ruho, kao za sreću i dodaje, ti si kućegazda, ti si meštar ceremonije, ti si vrelo kraljeve sreće,uspio si gdje kardinal nije i još mnogo toga. Čak i ovo - rukom obuhvati prostor gdje engleski velikaši, nakon što su progutali vlastite riječi,gutaju ručak od dvadeset tri jela - čak je i gozba savršeno upriličena. Nitko ne treba zatražiti ništa, sve mu je pri ruci i prije nego što stigne pomisliti.

On kimne, Wriothesley odlazi, i on poziva dječaka. Christophe govori,rekoše mi da ne izlanem ništa povjerljivo kad je u blizini Zovite-me jer Rafe tvrdi da odskakuće Gardineru i prenosi mu sve čega se dočepa. Dakle,gospodaru, imam poruku, morate brzo do nadbiskupa. Čim gozba završi.On baci pogled na podij gdje nadbiskup sjedi pored Anne pod kraljevskim baldahinom. Ne jedu, iako se Anne pravi da jede; oboje pogledima pretražuju dvoranu.

,,Idem odskakutati”, kaže on. Fraza mu je ušla u uho. ,,Gdje?”

,,U njegovom starom stanu, kaže da znadete. Traži da očuvate tajnost.Kaže da sa sobom ne vodite nikoga.”

,,U tom slučaju, Christophe, možeš sa mnom. Ti si nitko.”

Dječak se naceri.

On osjeća strepnju; ne sviđa mu se pomisao na blizinu opatije, na pijanu svjetinu u sumrak, bez ikoga da mu čuva leđa. Nažalost, nitko nema dvije prednjice.

Gotovo su doprli do Cranmerova stana kad mu se umor svali na ramena kao kakav željezni plašt. ,,Zastanimo načas”, kaže Christopheu. Posljednjih noći jedva da je spavao. U sjeni, udiše; hladno je, i dok ulazi u kloštar,uranja u noć. Okolne sobe su zatvorene, prazne, ne dopire nikakav zvuk.S leđa mu dopiru nerazumljivi povici s westminsterskih ulica, podsjećaju na krikove zalutalih nakon bitke.

Cranmer podiže pogled;već sjedi za radnim stolom. ,,Ovo su dani koje nikad nećemo zaboraviti”, kaže. ,,Oni koji su ih propustili, neće vjerovati.Kralj te danas hvalio toplim riječima. Mislim da je namjeravao da ih ja prenesem.”

,,Pitam se zašto ikad pomišljam na troškove izrade cigala za Tower. Sad se sve to čini sitnim. Sutra je turnir. Hoćete li doći? Moj mladi Richard prijavljen je za borbu na tlu - jedan na jednoga.”

,,Pobijedit će”, izjavljuje Christophe. ,,Buf i već leži na tlu, nikada se ne digao.”

,,Tiho”, kaže Cranmer. ,,Dijete, ti nisi ovdje. Cromwelle, molim te.”

Otvara niska vrata u dnu sobe. Spušta glavu i u okviru vrata, u polusvjetlu nazire stol, stolac, na stolcu sjedi žena, mlada, spokojna, glave pognute nad knjigom. Podigne pogled. ,,Ich bitte Sie, ich branch' eine Kerze.”

,,Christophe, donesi joj svijeću.”

Prepozna knjigu pred njom - Lutherova rasprava. ,,Smijem?” kaže i uzima je.

Uhvati se da čita. Misli mu lete po recima. Je li ona kakva izbjeglica koju skriva Cranmer? Znade li kako će platiti ako je uhvate? Uspije pročitati pola stranice prije nego što uđe nadbiskup, poput zakašnjele isprike. ,,Ova žena je...”

Cranmer: ,,Margarete. Moja supruga”.

,,Blagi Bože.” S treskom baci Luthera na stol. ,,Što ste učinili? Gdje ste je našli? U Njemačkoj, očito. Zato ste toliko otežali povratak. Sad mi je jasno. Zašto?”

Cranmer odgovara krotko: ,,Nisam si mogao pomoći.”

,,Znate li što će kralj učiniti kad vas razotkrije? Glavni pariški krvnik načinio je napravu s utegom - da vam je skiciram? - koja heretika koga spaljuju spušta u vatru i podiže uvis tako da svjetina može vidjeti sve faze njegovih muka. Henry će je svakako poželjeti. Ili će pronaći neki stroj koji će vam četrdeset dana skidati glavu s ramena.”

Mlada žena podigne pogled. ,,Mein Onkel...”

,,Tko je taj?”

Imenuje teologa Andreasa Osiandera; stanovnik Niirnberga, luteran.Njezin ujak i njegovi prijatelji, govori ona, i učeni gradski ljudi vjeruju...

,,Gospo, možda se u vašoj zemlji vjeruje da pastor treba suprugu, ali ne i ovdje. Je li vas doktor Cranmer upozorio na to?”

,,Molim te,” preklinje Cranmer, ,,reci mi što govori. Krivi li mene? Žali li što nije doma?”

,,Ne. Kaže da ste dobri. Čovječe, što vas je spopalo?”

,,Rekao sam da čuvam tajnu.”

To svakako. Na dnu stranice. ,,No, skrivati je ovdje kralju pod nosom?“

,,Držao sam je na selu. Nisam joj mogao odbiti želju da vidi svečanost.“

,,Je li izišla na ulicu?”

,,Zašto ne? Ne poznaje je nitko.”

Istina. Zaštita neznanca u gradu; mlada žena u svečanoj kapi i haljini,jedan par očiju među tisućama parova; stablo se dade skriti u šumi.Cranmer mu prilazi. Pruža ruke još nedavno umrljane posvećenim uljem;otmjene ruke, dugih prstiju, blijedih pačetvorina dlanova iskrižanih i isprekrižanih novostima o plovidbama i savezima. ,,Pozvao sam te ovamo kao prijatelja. Zato što te, Cromwelle, smatram svojim glavnim prijateljem na ovome svijetu.”

Dakle, u prijateljstvu ne ostaje mu ništa drugo nego svojim prstima prihvatiti te koščate prste. ,,Dobro. Izmislit ćemo nešto. Gospu ćemo čuvati u tajnosti. Samo se pitam zašto je niste ostavili s obitelji sve dok nam ne uspije privoljeti kralja.”

Margarete ih promatra, modre oči lete s lica na lice. Ona ustaje. Odgurne stol od sebe; on je pritom promatra i srce mu poskoči - zato što je već gledao ženu kako to čini, svoju ženu, vidio je kako dlanove spušta na ploču, da se pridigne. Margarete je visoka i kugla trbuha strši joj iznad stola.

,,Isuse”, kaže on.

,,Nadamo se kćeri”, javi se nadbiskup.

,,Otprilike, kada?” on upita Margarete.

Umjesto da odgovori, ona ga prima za ruku. Polaže mu dlan na svoj trbuh, pritišće ga svojim. U dobu sa slavljem pleše i dijete - spanolettu, Estampie Royal. Ovo bi moglo biti stopalo; ovo je šaka. ,,Potrebna vam je prijateljica”, kaže on. ,,Žena uz vas.”

Cranmer ga prati kad silovito izjuri iz sobe. ,,Što se tiče Johna Fritha...”,kaže.

,,Što?”

,,Otkako su ga priveli u Croydon, tri sam se puta nasamo našao s njim.Vrli mladi čovjek, krotko stvorenje. Proveo sam sate, ne žalim ni sekunde,ali ga ne mogu skrenuti s njegova puta.”

,,Trebao je pobjeći u šumu. To mu je bio put.”

,,Svi mi ne...”, Cranmer obara pogled. ,,Oprosti mi, ali mi ne vidimo toliko putova kao ti.”

,,Dakle, sad ćete ga morati izručiti Stokesleyju - naime, uhićen je u Stokesleyjevoj biskupiji.”

,,Nikad nisam ni pomišljao - kad mi je kralj podario ovu počast, kad je ustrajao da zasjednem na taj položaj - da će mi jedno od prvih djela biti napasti mladića kakav je John Frith i pokušati ga odgovoriti od vlastite vjere.”

Dobrodošli u svijet ispod vas. ,,Ne mogu odlagati još dugo”, kaže Cranmer.

,,Kao ni vaša supruga.”

Ulice oko Austin Friarsa gotovo su puste. Lomače se pale po gradu tako da dim zaklanja zvijezde. Njegovi stražari su na ulazu; trijezni, što primjećuje sa zadovoljstvom. Zastaje porazgovarati - umijeće je biti u žurbi i to ne pokazati. Onda uđe i govori: ,,Trebam gospu Barre.”

Ukućani su većinom pošli gledati lomače i vani će biti i plesati sve do ponoći. Imaju dopuštenje za to; tko bi, ako ne oni, trebao slaviti novu kraljicu? Izlazi John Page; gospodaru, treba li nešto obaviti? I William Brabazon s perom u ruci, jedan od srare Wolseyjeve posade – kraljeva posla nikad ne prestaju. I Thomas Avery, ravno iz poslovnih knjiga; novac vječno dotječe i otječe. Kad je Wolsey pao, njegovo kućanstvo napustilo ga je, samo je služinčad Thomasa Cromwella uz njega ostala do kraja.

Negdje gore tresnu vrata. Silazi Rafe, bubnja čizmama, kosa mu strši. Djeluje zajapureno i smeteno. ,,Gospodaru?”

,,Ne tražim tebe. Znaš li je li Helen ovdje?”

,,Zašto?”

Helen se pojavi baš u tom trenu. Kosu gura pod čistu kapicu. ,,Moraš spremiri torbu i poći sa mnom.”

,,Na koliko dugo, gospodine?”

,,Ne znam reći.”

,,Odlazim li iz Londona?”

On razmišlja; uredit ću već nešto s građanskim suprugama i kćerima,diskretnim ženama koje će joj pronaći sluškinje i primalju, iskusnu ženu koja će Cranmerovo dijete predati njemu u ruke. ,,Vjerojatno nakratko.”

,,Djeca...”

,,Mi ćemo se skrbiti za tvoju djecu.”

Ona kimne. Ode žurno. Da su bar muškarci u mojoj službi hitri poput nje. Rafe poviče za njom: ,,Helen...”Djeluje bijesno. ,,Gospodaru, kamo ide? Ne možete je samo tako odvući u noć.”

,,O, itekako mogu”, blago odvrati on.

,,Moram znati.”

,,Vjeruj mi, ne moraš.” Ipak popušta. ,,Ako već moraš, ovo nije vrijeme... Rafe, umoran sam. I neću se prepirati.”

Možda je Christopheu ili nekim manje znatiželjnim članovima domaćinstva mogao prepustiti zadaću da Helen iz topline Austin Friarsa odvedu u studen opatijskih nastambi; mogao je i sve odložiti do jutra. No misli mu se roje zbog samoće Cranmerove supruge, neobičnosti grada en fete, opustjelog Cannon Rowa gdje pljačkaši znaju vrebati čak i u sjenci opatije. Čak je i u vrijeme kralja Richarda taj okrug udomljavao bande lopova koje su po volji vršljale noću, a u svitanje hitale natrag prigrliti povlasticu utočišta i, nesumnjivo, plijen podijeliti s klericima. Istrijebit ću taj soj, misli on. Moji ljudi poletjet će za njima kao lasice u rupu.

Ponoć; kamen luči mahovinast zadah, kaldrma je klizava od isparavanja grada. Helen stavlja svoju ruku u njegovu. Propušta ih sluga oborena pogleda; on mu udijeli novčić da oči ne podigne nimalo više. Nadbiskupu ni traga ni glasa - dobro. Gori svjetiljka. Vrata su odškrinuta. Cranmerova supruga leži na uskom ležaju. On se obrati Helen: ,,Eto gospe kojoj je potrebito tvoje milosrđe. Vidiš u kakvom je stanju. Ona ne govori engleski. U svakom slučaju, ne trebaš je pitati za ime.”

,,Ovo je Helen”, kaže on. ,,Ima dvoje svoje djece. Ona će vam pomoći.”

Gospa Cranmer, sklopljenih očiju, samo kimne i nasmiješi se. Kad je Helen nježno dodirne dlanom, ona ispruži ruku i pomiluje ju.

,,Gdje vam je suprug.”

,,Er betet.”

,,Nadam se da moli za mene.”

Na dan Frithova spaljivanja on s kraljem lovi po poljima nedaleko od Guildforda. Prije svitanja kiši; vjetar u zapusima i udarima svija vrhove krošanja; kiši svuda po Engleskoj, natapa usjeve na poljima. No, Henryjevo raspoloženje ništa ne može pokvariti. Sjeda da piše Anne koja je ostala u Windsoru. Nakon što je pero vrtio

među prstima, okretao papir ovamo i onamo, gubi volju - Cromwelle, piši umjesto mene, reći ću ti što da napišeš.

Na lomači će s Frithom skončati i krojačev naučnik – Andrew Hewitt.

Henry govori, Katherine je, kad su je obuzeli trudovi, zatražila da joj donesu njezine relikvije. Pojas Blažene Djevice. Posudio sam ga.

Mislim da ga kraljica neće htjeti.

I posebne molitve svetoj Margareti. To su te ženske stvari.

Najbolje ih prepustite njima, gospodaru.

Kasnije će čuti da su patili i Frith i mladić, da je vjetar neprekidno plamen skretao s njih. Smrt je šaljivac - zoveš je, a ona ne stiže. Ona je klaun i vreba u tami, s crnom krpom preko lica.

U Londonu prvi slučajevi znojenja. Kralj, budući da utjelovljuje sve ljude, svakodnevno pati od svih simptoma.

A sad Henry zuri u kišu koja lijeva. Sam sebi popravlja raspoloženje, govori, možda umine, Jupiter uzlazi. A sad, reci joj, poruči kraljici...

On čeka spremnoga pera.

Ne, to je dosta. Thomase, daj mi, ja ću potpisati.

On čeka da vidi hoće li kralj nacrtati srce.Ali, gotovo je s frivolnim udvaranjem. Brak je ozbiljan posao. Henricus Rex.

Mislim da imam grčeve u želucu.Mislim da imam glavobolju. Osjećam mučninu, crni mi se pred očima, je li to znak?

Neka Vaše Veličanstvo malo otpočine, kaže on. I prikupi hrabrost.

Znaš što govore o znoju. Veseo doručkuješ, mrtav večeraš. No, znaš li da te može ubiti za dva sata?

On kaže, čuo sam da su neki umrli od straha.

Do poslijepodneva sunce se uspjelo probiti. Henry nasmijan, podbada svog konja pod pokislim stablima. U Smithfieldu Fritha skupljaju lopatama;njegovu mladost, otmjenost, njegovu učenost i ljepotu - kaša blata, masti, pougljenjenih kostiju.

Kralj ima dva tijela. Ono prvo postoji unutar granica njegovog fizičkog bića; može ga se izmjeriti što Henry čini često - struk, list, ostale dijelove. Ono drugo njegov je prinčevski dvojnik, slobodnolebdeći, ničim ograničen, bestežinski, kadar istovremeno bivati na više mjesta. Henry može loviti u šumi, dok njegov prinčevski dvojnik kroji zakone. Jedan se bori, drugi se moli za mir. Jedan je ovjenčan misterijem kraljevanja; drugi jede patkicu s mladim graškom.

Papa sad kaže da je njegov brak s Anne nevaljan.Da će ga ekskomunicirati ako se ne vrati Katherine. Kršćanstvo će odbaciti i njegovo tijelo i njegovu dušu, a njegovi će se podanici podići i zbaciti ga, u jad, u progonstvo;nijedno kršćansko ognjište neće mu pružiti utočišta, a kad umre, truplo će mu ukopati u zajedničku grobnicu, sa životinjskim kostima.

On je Henryja naučio da papu oslovljava s ‘rimski biskup'. Da se smije kad mu se spomene ime. Iako je smijeh nesiguran, bolji je od onih predašnjih naklona.

Cranmer je proročicu Elizabeth Barton pozvao da se sastanu u njegovoj kući u Kentu. Je li u viziji vidjela Mary, bivšu kraljevnu, kao kraljicu? Da. A Gertrude, lady od Exetera, kao kraljicu? Da. On blago primijeti, ne može biti dvije istine. Djeva odvrati, govorim samo ono što vidim. On piše da je puna života i samouvjerenosti; da je navikla razgovarati s nadbiskupima i da ga smatra drugim Warhamom koji se hvata za svaku njezinu riječ.

Ona je miš pod mačjom šapom.

Kraljica Katherine je u pokretu, domaćinstvo joj se uvelike smanjilo,i seli se u palaču lincolnskog biskupa u Buckdenu, staru ciglenu kuću s velikom dvoranom i vrtovima koji se protežu preko polja i lugova sve do vriština. Rujan će joj donijeti prve plodove jeseni, baš kao što će joj listopad donijeti magle.

Kralj zahtijeva da Katherine za njegovo još nerođeno dijete preda odjeću u kojoj se krstila malena Mary. Kad čuje Katherinein odgovor, on, Thomas Cromwell, prasne u smijeh. I kaže,priroda je Katherine učinila krivo što je nije stvorila muškarcem; ta bi nadjačala sve antičke junake. Pred nju stavljaju papir u kojem joj se obraćaju kao 'kraljevni-udovi'; zapanjeni, pokazuju mu gdje ga je probilo njezino pero dok je precrtavala svoj novi naslov.

Glasine niču u kratkim ljetnim noćima. Svitanje ih pronalazi poput gljiva u vlažnoj travi. Članovi domaćinstva Thomasa Cromwella u sitne sate tražili su primalju. On u nekoj svojoj seoskoj kući skriva ženu, strankinju koja mu je rodila kćer. Što god činio, govori on Rafeu, ne brani moju čast.Takvih žena imam po cijeloj zemlji.

Oni će povjerovati, kaže Rafe. Po gradu se priča da je Thomas Cromwell nesvakidašnje obdaren...

Pamćenjem, kaže on. Imam jako debelu knjigu. I golemi arhivski sustav u kojem su zabilježene (pod imenom jednako kao i pod grijehom) sve pojedinosti o ljudima koji su mi učinili nešto nažao.

Svi astrolozi tvrde da će kralj dobiti sina. No, bolje je ne petljati se s takvima. Prije nekoliko mjeseci prišao mu je neki čovjek i ponudio da će kralju načiniti kamen mudraca; kad mu je rekao da se izgubi, postao je grub i prgav, kao i svi alkemičari - sad pak objavljuje da će kralj umrijeti još ove godine.U Saskoj čeka, govori, najstariji sin pokojnoga kralja Edwarda. Mislili ste da mu kosti klepeću pod kaldrmom u Toweru, i da samo njegovi ubojice znaju gdje leži; e, prevarili ste se, odrastao je čovjek, spreman preuzeti svoje kraljevstvo.

On računa - da je živ, kralj Edward V., ovoga studenoga imao bi šezdeset četiri godine. Malo kasno za ratovanje, primijeti on.

A alkemičara strpa u Tower da malo razmisli.

Ni riječi iz Pariza. Gdje god bio maitre Guido, o tome se naveliko šuti.

Hans Holbein zbori, Thomase, naslikao sam ti šake, ali nisam obraćao neku pozornost tvome licu. Obećavam ti da ću te završiti do jeseni.

Pretpostavimo da se u svakoj knjizi nalazi druga knjiga, a unutar svakoga slova na stranici svezak koji se neprestance rastvara; samo, svi ti svesci na stolu ne zauzimaju nikakav prostor. Pretpostavimo da se znanje može svesti na kvintesenciju, sadržanu unutar slike, unutar znaka, unutar prostora koji nije prostor. Pretpostavimo da ljudska lubanja postane prostrana, da se u njoj otvaraju prostranstva, da komore u njoj zuje poput košnica.

Lord Mountjoy, Katherinein komornik poslao mu je popis svega potrebitoga za porod engleske kraljice. Zabavlja ga ta glatka i uljudna predaja vlasti; dvor i svečanosti žive i dalje bez obzira na osoblje, ali je jasno da ga lord Mountjoy sada smatra osobom odgovornom za sve.

On se uputi do Greenwicha i preuređuje odaje, priprema ih za Anne.Pripremljeni su proglasi (bez nadnevka), koji će narodu Engleske i vladarima Europe objaviti rođenje princa. Ipak, ostavite malo prostora,predlaže, odmah iza princa, ako ustreba da uzmognete ugurati... Budući da ga gledaju kao izdajnika, on se odluči povući.

Kad se žena povlači roditi dijete, sunce možda i sja, ali se prozorski kapci zatvaraju da ona može stvarati vlastite vremenske prilike. Prebiva u tami da može sanjati. Njezini snovi nose je daleko, daleko od terra firma u močvarni kraj, do pristana, do rijeke čiju drugu obalu skriva magla, gdje su neodvojivi zemlja i nebo; tamo mora zaploviti prema životu i smrti, dok zakukuljena pojava na krmi upravlja veslom. U tom plovilu izgovaraju se molitve koje muškarci nikad ne čuju. Sklapaju se sporazumi između žene i njezina Boga. Tom rijekom vladaju plima i oseka i između jednog i drugog časa, njezina plima može je iznevjeriti.

Dana 26. kolovoza 1533. povorka prati kraljicu do njezinih zaključanih odaja u Greenwichu. Suprug je poljubi, adieu et bon voyage, a ona niti se smiješi, niti govori. Izrazito je blijeda, strašno nabrekla; malena, draguljasta glava titra na zaljuljanom šatoru njezina tijela; koraci mali, oprezni; molitvenik u rukama. Na keju okreće glavu - jedan ovlašan pogled. Ona vidi njega; ona vidi nadbiskupa. Posljednji pogled i, dok joj žene pridržavaju laktove, ona kroči u čamac.

II.

Đavolji hračak

jesen i zima 1533.

VELIČANSTVENO . U trenutku udara kraljeve oči su otvorene,njegovo tijelo napeto za atteint; udarac prima savršeno, silinu upija čvrsto oklopljeno tijelo, krećući se u pravom smjeru, ispravnom brzinom. Ne mijenja boju. Glas mu ne drhti.

,,Zdravo?” upita. ,,Onda Bogu hvala što nam je podario tu milost. Kao što vama, gospodo moja, zahvaljujem na utješnim vijestima.”

On pomišlja, Henry je vježbao. Vjerojatno smo uvježbavali svi.

Kralj se uputi prema svojim odajama. I preko ramena dobaci: ,,Dajte joj ime Elizabeth. Otkažite turnir.”

Boleyn zableji: ,,I ostale planirane svečanosti?”

Odgovora nema. Cranmer kaže, sve po planu, sve dok ne čujemo drugačije. Ja ću biti kum... kraljevni. On oklijeva. On jedva može povjerovati. Sebi je naručio kćer, pa je kćer i dobio. Pogledom prati Henryjeva leda koja se udaljavaju. ,,Nije se raspitivao za kraljicu. Nije pitao kako je ona.”

,,Što baš i nije važno, zar ne?” Edward Seymour okrutno izjavi ono što svi misle.

A onda Henry prekine svoj samotni hod, okreće se: ,,Gospodaru nadbiskupe. Cromwelle. Samo vi.”

U Henryjevoj odaji: ,,Jeste li to mogli pomisliti?”

Neki bi se nasmiješili. On se ne smiješi. Kralj se svali u stolac. Buja poriv da mu stavi ruku na rame, kao što se čini svakom neutješnom biću. Opre se tomu; jednostavno savije prste, zaštitnički, u pest gdje počiva kraljevo srce. ,,Jednoga dana upriličit ćemo joj sjajno vjenčanje.”

,,Jadnica mala. Vlastita majka neće je htjeti vidjeti.”

,,Vaše Veličanstvo je dovoljno mlado”, kaže Cranmer.,,Kraljica je snažna, obitelj joj je plodna. Ubrzo možete dobiti drugo dijete. A možda vam Bog ovom kraljevnom daje neki osobit blagoslov.”

,,Dragi prijatelju, siguran sam da ste u pravu.” Henry zvuči sumnjičavo, ali se osvrće kako bi crpio snagu iz okoliša, kao da mu je Bog na zidu ostavio neku blagonaklonu poruku - iako sve govori u prilog suprotnome. On udahne, ustane, otrese rukave. Nasmiješi se - moguće je u letu uhvatiti, kao da je ptica snažna srca, taj čin volje koji beznadnog prosjaka preobražava u luč njegove nacije.

Poslije, on došapne Cranmeru: ,,Kao da gledam Lazara kako se diže iz mrtvih.”

Henry ubrzo ulazi u palaču u Greenwichu, pokreće svetkovine. Još smo mladi, govori, sljedeći put bit će dječak. Jednoga dana njoj ćemo upriličiti sjajno vjenčanje. Vjerujte mi, Bog me ovom kraljevnom osobito blagoslovio.

Boleynovima se vedre lica. Nedjelja je, četiri sata poslijepodne. On odlazi pisarima i smije se onima koji su na proglase napisali 'princ', i sad moraju ubacivati višak slova; onda se vraća razraditi troškove domaćinstva novopridošle kraljevne. Savjetuju mu da Gertrude, lady od Exetera, svakako stavi na popis kumova. Zašto bi samo Djeva imala vizije? Dobro će joj činiti da je cijeli dvor vidi kako s usiljenim smiješkom pridržava Anneinu bebu.

***

Djeva, koju su dopremili u London, prebiva u privatnoj kući gdje su postelje meke, a glasovi oko nje, glasovi Cromwellovih žena, gotovo da i ne remete njezine molitve; tamo se ključ u nauljenoj bravi okreće škljocajući tiho poput loma ptičje kosti. ,,Jede li što?” pita on Mercy, a ona kaže, jednako s tekom kao i ti; ne, Thomase, možda ne s tekom jednakim tvojem.

,,Pitam se što je s onim njezinim naumom da živi samo na hostijama?”

,,Sad je ne vide kako jede, nije li tako? Svi ti svećenici i redovnici koji su je postavili na taj put.”

Izuzimajući cjepidlačenje, redovnica se počela ponašati kao obična žena, priznaje jednostavne tjelesne potrebe kao i svatko tko želi živjeti; no,možda je prekasno. Drago mu je što Mercy prešuti ono, aaaa, jadna, bezopasna duša. Da nije bezopasna po naravi, postaje razvidno kad je odvedu na ispitivanje u lambethsku palaču. Čovjek bi mislio da je lord kancelar Audley, s ceremonijalnim lancem oko svoje zamašne pojave,dovoljan da pokori svaku seosku curu. Ako mu se doda i nadbiskup od Canterburyja, čovjek bi pomislio da bi cura mogla osjetiti bar malo strahopoštovanja. Ni traga tomu. Djeva se prema Cranmeru odnosi prezirno - kao da je novak u vjerskome životu. Kad je pokuša ispitati o bilo kojoj temi i kaže: ,,Kako to znadeš?”, ona mu se sažalno osmjehne i veli: ,,Rekao mi je anđeo.”

Na drugi sastanak Audley sa sobom dovodi Richarda Richea, da bilježi i istakne sve što mu se učini važnim. Sad je on sir Richard, vitez, promaknut u vrhovnog tužitelja. U studentskim danima bio je poznat po oštrom i klevetničkom jeziku, nepoštovanju nadređenih, opijanju i kockanju za velike svote. No, tko bi ostao živ, kad bi nam sudili po onom kakvi smo bili s dvadeset? Riche se pokazuje kao talent za pisanje zakona, čiju se nadarenost može usporediti samo s njegovom. Njegovo lice, pod mekom, svijetlom kosom, ušpičilo se od usredotočenosti; mlaci ga zovu sir Kesa. Čovjek nikad ne bi pomislio, gledajući ga sad kako pomno preslaguje spise, da je nekoć bio ruglo i sramota Inner Templea.To mu spomene ispod glasa dok čekaju

da dovedu djevojku. Dakle, meštre Cromwelle! Odvraća Riche, a što je ono s vama i onom opaticom iz Halifaxa?

Znade da nije mudro poricati - nijednu od priča koje je kardinal preo o njemu. ,,A, to”, otpovrne. ,,Sitnica - u Yorkshireu se to očekuje od čovjeka.”

Pribojava se da je djevojka možda načula konac razgovora budući da ga danas, dok se smješta u stolac što su joj ga priredili, gleda osobito strogo.Poravna suknje, prekriži ruke i čeka da je zabavljaju. Njegova nećakinja Alice Wellyfed sjedi na klupici pored vrata; za slučaj nesvjestice ili neke druge nezgode. Djeva pogledom otkriva da se neće onesvijestiti nimalo više od Audleyja.

,,Možemo li?” pita Riche. ,,Otpočeti?”

,,Pa, zašto ne?” javi se Audley. ,,Mladi ste i srčani.”

,,Ta vaša proročanstva - vječito mijenjate trenutak propasti koju predviđate,no koliko shvaćam, izjavili ste da kralj neće vladati ni mjesec dana nakon što se oženi s lady Anne. Dakle, prošli su mjeseci, lady Anne je okrunjena za kraljicu, kralju je rodila lijepu kćer. Što velite sad?”

,,Kažem da je u očima svijeta samo naizgled kralj. U Božjim očima”, slegne, ,,više nije. Pravi kralj nije nimalo više nego što je”, kimne prema Cranmeru, ,,ovaj tu pravi nadbiskup.”

Riche se ne daje smesti. ,,Posljedično tomu, bi li bilo opravdano pobuniti se protiv njega? Svrgnuti ga? Ubiti ga? Umjesto njega ustoličiti drugoga?”

,,Pa, što vi mislite?”

,,Među pretendentima, odlučili ste se za obitelj Couttenay, ne za Poleove.Za Henryja, markiza od Exetera. Ne za Henryja, lorda Montaguea.”

,,Ili ste ih,” sućutno nastavlja, ,,možda pobrkali?”

,,Naravno da nisam.” Ona se zajapuri. ,,Upoznala sam obojicu gospode.“

Riche bilježi.

Audley govori: ,,Dakle, Courtenay, što će reći, lord Exeter, potječe od kćeri kralja Edwarda. Lord Montague potječe od brata kralja Edwarda, vojvode od Clarencea. Kako procjenjujete njihove tražbe? Ako već govorimo o pravim i lažnim kraljevima, neki kažu da je Edward kopile što ga je majci napravio neki strijelac. Pitam se možete li to razbistriti?”

,,Zašto bi?” javi se Riche.

Audley zakoluta očima. ,,Zato što razgovara sa svecima nebeskim. Oni će znati.”

On pogleda Richea i osjeti kao da mu je kadar čitati misli: Niccolova knjiga uči da mudar princ istrijebi zavidnike pa da sam ja, Riche, kralj, ti pretendenti i njihove obitelji bili bi mrtvi. Djevojka se priprema za sljedeće pitanje: kako je uspjela u svojoj viziji vidjeti dvije kraljice? ,,Hoće li se to možda riješiti”,pita, ,,borbom? Dobro

je imati pri ruci nekoliko zamjenskih kraljica i kraljeva ako čovjek smjera započeti rat u državi.”

,,Rat nije neophodan”, odvrati opatica. Da? Sir Kesa se uspravlja u stolcu; nešto novo. ,,Umjesto toga, Bog šalje kugu na Englesku. Henry će umrijeti za šest mjeseci. A i ona, kći Thomasa Boleyna.”

,,I ja?”

,,I vi također.”

,,I svi u ovoj sobi? Osim vas, naravno? Među njima i Alice Wellyfed, koja vam nikad nije naškodila?”

,,Sve žene iz vašeg doma su nevjernice i kuga će im izjesti tijela i duše.”

,,A što ćemo s kraljevnom Elizabeth?”

Ona se okrene u stolcu da bi riječi upravila Cranmeru. ,,Priča se kako ste joj za krštenje ugrijali vodu da je poštedite šoka. Trebali ste naliti kipuću.“

O, Kriste nebeski, javi se Riche. I odbaci pero. On je tankoćutan,mladi otac, kći mu je u kolijevci.

On utješno položi ruku na nadlanicu vrhovnog tužitelja. Čovjek bi pomislio da Alice treba utjehu - no kad ju je Djeva osudila na smrt, letimično je preko sobe pogledao nećakinju primijetivši da joj je lice savršena maska prezira. Obrati se Richeu: ,,Kipuću vodu nije smislila sama. To se govori po ulicama.”

Cranmer se uvuče u sebe; Djeva ga je povrijedila, zabilježila je bod. A on, Cromwell, zbori: ,,Jučer sam vidio kraljevnu. Doslovno cvate usprkos svim zlobnicima.” Glas mu unosi spokoj - nadbiskupa moramo vratiti natrag u sedlo. Okrene se Djevi: ,,Recite, jeste li pronašli kardinala?”

,,Što?” javi se Audley.

,,Gospa Elizabeth rekla je da će prilikom svojih izleta u raj, pakao i čistilište potražiti mog negdašnjeg gospodara;tom sam joj prilikom ponudio nadoknaditi putni trošak. Njezinim ljudima dao sam polog - nadam se da je došlo do nekog napretka.”

,,Wolsey bi poživio još petnaest godina”, kaže djevojka. On kima; i sam je rekao isto. ,,No, Bog ga je sasjekao kao primjer. Vidjela sam đavle kako se otimlju za njegovu dušu.”

,,Znate li ishod?” pita on.

,,Nema tu ishoda. Tražila sam ga posvuda. Pomislila sam već da ga je Bog izbrisao. No, onda sam ga jedne noći ugledala.” Dugo, promišljeno oklijevanje. ,,Vidjela sam mu dušu među nerođenima.”

Zavlada šutnja. Cranmer potone u sjedalicu. Riche nježno gricka vršak pera. Audley okreće puce na rukavu, vrti li ga vrti, sve dok se nit ne zategne.

,,Ako želite, mogu se moliti za njega”, nastavlja Djeva. ,,Bog obično usliši moje molbe.”

,,Onomad, kad su vas okruživali vaši savjetnici; otac Bocking, otac Gold, otac Risby i ostali, u takvom trenutku počeli ste se cjenkati. Za vašu dobru volju spreman sam izdvojiti još novca, a vaši duhovni upravitelji usmjerit će ga nagore.”

,,Čekajte.” Cranmer položi dlan na prsni koš. ,,Možemo li se malo vratiti? Lorde kancelaru?”

,,Gospodaru nadbiskupe, možemo poći ma kojim putom vi odaberete.Triput oko duda, duda...”

,,Vidite đavole?”

Ona kimne.

,,Kako vam se prikazuju?”

,,Kao ptice.”

,,Pravo olakšanje”, suho pridometne Audley.

,,Ne, gospodine. Lucifer smrdi. Njegovi papci su izobličeni. Dolazi kao kokot umazan krvlju i govnima.”

On pogleda Alice. Spreman je poslati je van. I pomišlja, što li je ova žena proživjela?

Cranmer: ,,To vam je zacijelo neugodno. No, koliko shvaćam, značajka đavola jest da se prikazuju ne samo u jednom obličju.”

,,Točno. To čine da vas zavaraju. On dolazi kao mladić.”

,,Uistinu?”

,,Jednom je doveo ženu. Noću, u moju ćeliju.” Ona zastane. ,,Pipao ju je.”

Riche: ,,Znano je da je on besraman.”

,,Ništa više od vas.”

,,Što je bilo zatim, gospo Elizabeth? Nakon pipanja?”

,,Podigao joj je suknju.”

,,I nije se opirala?” javi se Riche. ,,Iznenađujete me.”

Javi se Audley: ,,Nimalo ne sumnjam da princ Lucifer zna svoja posla.”

,,Uzeo ju je pred mojim očima, na mojoj postelji.”

Riche sve to bilježi. ,,Jeste li možda poznavali tu ženu?” Odgovora nema. ,,Đavo nije pokušao učiniti to isto s vama? Govorite slobodno. Ništa se neće upotrijebiti protiv vas.”

,,Prišao mi je, sav slatkorječiv. Šepurio se u modrom svilenom ogrtaču,najboljem što ima. I novim hlačama, na nogama, optočenim dijamantima.“

,,Dijamanti na nogama”, kaže on. ,,Dakle, to je zacijelo bilo iskušenje.“

Ona odmahuje glavom.

,,No, vi ste pristala mlada žena - dostojna svakog muškarca, usudio bih se reći.”

Ona podigne pogled; tračak osmijeha. ,,Nisam ja za meštra Lucifera.“

,,I, što je rekao kad ste ga odbili?”

,,Zatražio je da se udam za njega.” Audley se uhvati za glavu. ,,Odvratila sam da sam se zavjetovala na čistoću.”

,,Nije li ga razgnjevilo vaše odbijanje?”

,,O, da. Pljunuo mi je u lice.”

,,Od njega bi se očekivalo nešto bolje”, primijeti Riche.

,,Pljuvačku sam obrisala ubrusom. Crna je. I vonja po paklu.”

,,Kakav je to vonj?”

,,Kao da nešto trune.”

,,I gdje je sad taj ubrus? Pretpostavljam da ga niste poslali u praonicu.“

,,Čuva ga don Edward.”

,,Pokazuje li ga ljudima? Za novac?”

,,Za milodare.”

,,Za novac.”

Cranmer podigne glavu iz dlanova. ,,Hoćemo li načiniti stanku?”

,,Četvrt sata?” predlaže Riche.

Audley: ,,Rekao sam vam da je mlad i junačan.”

,,Možda da se okupimo sutra”, kaže Cranmer. ,,Moram se pomoliti. Četvrt sata nije mi dovoljno za to.”

,,Ali, sutra je nedjelja”, javlja se opatica. ,,Živio čovjek koji je u nedjelju otišao u lov, upao je u jamu bez dna i završio u paklu. Zamislite samo.”

,,Kako je bila bez dna”, pita Riche, ,,ako ga je dočekao pakao?”

,,Da bar ja idem u lov”, kaže Audley. ,,Sam Bog zna da sam spreman riskirati.”

Alice ustaje s klupe i daje znak njezinoj pratnji. Djeva ustaje. Široko se smiješi. Natjerala je nadbiskupa da protrne, njega da osjeti studen, a vrhovnog tužitelja na

rub plača spomenuvši kuhanu djecu. Misli da pobjeđuje; no, gubi, gubi, gubi neprestano. Alice joj nježno položi dlan na ruku, ali se Djeva otrese.

Vani, Richard Riche zaključi: ,,Trebali bismo je spaliti.”

Prozbori Cranmer: ,,Ma koliko nam mrske bile njezine priče o pokojnom kardinalu koji joj se ukazuje, o vrazima u spavaćoj sobi, ona to govori zato što je naučena slijepo oponašati iskaze nekih opatica prije nje, opatica koje Rim sa zadovoljstvom proglašava sveticama. Unatrag gledano, ne mogu im suditi za herezu. Štoviše, manjka mi dokaza da njoj sudim za herezu.”

,,Mislio sam, spaliti je zbog veleizdaje.”

Ženska kazna - muškarce u tom slučaju napola objese, kastriraju i zatim ih krvnik polagano zadavi.

Javi se on: ,,Ne postoji nikakvo neskriveno djelo. Ona je izrazila samo namjeru.”

,,Namjeru da podigne pobunu, da svrgne kralja - ne bi li se to računalo kao veleizdaja? Postoje presedani, vama poznati, u kojima su se gole riječi smatrale izdajom.”

,,Iskreno bi me zapanjilo,” priklopi Audley, ,,da su izmaknuli Cromwellovoj pozornosti.”

Kao da su kadri nanjušiti đavolji hračak; gotovo da se međusobno guraju da iziđu na zrak, a zrak je mirisan, vlažan; u njemu blagi vonj lišća i zelenozlatno, treperavo svjetlo. On uviđa da će u godinama što slijede izdaje poprimiti nove i raznorodne oblike. Kad je posljednji put počinjena veleizdaja, nitko nije mogao riječi objaviti u knjizi ili proglasu zato što se još nije ni pomišljalo na tiskane knjige. Na trenutak zavidi mrtvima, onima koji su kraljeve služili u vremenima sporijim od sadašnjega; danas se proizvodi nekog kupljenog ili zatrovanog uma za mjesec dana mogu posijati diljem Europe.

,,Mislim da su potrebni novi zakoni”, primijeti Riche.

,,Imam ga u ruci.”

,,I mišljenja sam da se prema toj ženi odnosi previše popustljivo.Preblagi smo. Samo se poigravamo s njom.”

Cranmer se udaljava pogurenih ramena, habit mu se vuče i kupi lišće.Audley se zatim okrene k njemu, raspoložen, odlučan, čovjek željan skrenuti s teme: ,,Dakle, velite da je kraljevna dobro?”

Kraljevnu, razmotanu, položili su na jastuke pod Anneine noge; ružna,ljubičasta, drečava hrpa ženskoga roda, sa stršećim uvojkom blijede kose i navikom da ritanjem podiže suknju kao da želi razotkriti svoju najnesretniju značajku. Čini se da kruže priče kako se Anneino dijete rodilo sa zubima, sa šest prstiju na svakoj ruci, da je dlakavo kao majmun, tako da ju je otac golu pokazao veleposlanicima, a

majka je pokazuje svima u nadi da će time ugušiti glasine. Kralj joj je za sjedište odabrao Hatfield; Anne kaže: ,,Meni se čini da bi se moglo prištedjeti blago i uspostaviti red stvari samo kad bi se dokinulo kućanstvo Španjolke Mary i kad bi ona postala članicom domaćinstva kraljevne Elizabeth, moje kćeri.”

,,Kao što...?” Dijete je tiho, no samo zato, primjećuje on, što je nabilo šaku u gubicu i sada proždire samo sebe.

,,Kao sluškinja moje kćeri. Što bi drugo mogla biti? Ne može pretendirati na jednakost. Mary je kopile.”

Završio je kratak predah; kraljevna ispušta krik koji bi digao i mrtve. Anne pogledom klizne u stranu, a lice joj prekrije iskrivljeni smiješak bezumne ljubavi; nagne se prema kćeri, no žene se odmah sjate, lepećući i klepećući; podižu vrištavo stvorenje, umataju ga, odnose, a kraljičine oči sažalno motre dok plod utrobe njezine odlazi praćen povorkom. On blago primijeti: ,,Mislim da je gladna.”

***

Subota uvečer; u Austin Friarsu večera za Stephena Vaughana toliko često u prolazu; William Butts, Hans, Kratzer, Zovite-me-Risley. Razgovor na raznim jezicima, a Rafe Sadler prevodi spremno, glatko, glavu okreće s jedne strane na drugu; važne i nevažne teme, državnička posla i ogovaranja, Zwinglijeva teologija, Cranmerova supruga. O toj potonjoj temi nemoguće je suzbiti razgovore ni u Steelyardu ni u gradu; Vaughan upita: ,,Kako Henry može i ne može znati?”

,,To je savršeno moguće. On je vladar iznimno velikih sposobnosti.”

Većih po danu, pridomeće Wriothesley smijući se; doktor Butts govori,on je jedan od ljudi koji moraju biti aktivni, a odnedavna ga kinji noga, ona stara ozljeda; ipak, pomislite samo, je li moguće da čovjek koji se ne štedi ni na lovištu ni na vježbalištu do kraljevih godina ne zaradi baš nijednu ranu? Ove godine navršit će čettdeset tri, znate to, i, Kratzeru, bilo bi mi drago čuti vaše poglede na planetarne aspekte - mislim na poznije godine čovjeka čijim horoskopom toliko dominiraju zrak i vatra; no, kad smo već kod toga, nisam li oduvijek upozoravao na mjesec u Ovnu (taj nagao i nepromišljen planet) u kući braka?

On, nestrpljivo, otpovrne da se jako malo znalo o Ovnovom mjesecu u vrijeme kad se na dvadeset godina skrasio s Katherine. Doktore Buttse, ne određuje nas početak nego okolnosti i necessita, odluke koje donosimo pod pritiskom; određuju nas vlastite vrline, ali vrline same nisu dovoljne, ponekad se moramo uteći vlastitim porocima. Ne slažete li se sa mnom?

On Christopheu daje znak da im napuni čaše. Razgovaraju o kovnici gdje Vaughana čeka položaj; o Calaisu gdje se čini da je Honor Lisle daleko zaposlenija od svog supruga guvernera.On pomisli na Guida Camilla u Parizu, kako nemirno hoda među drvenim zidovima stroja za pamćenje dok znanje neprimjetno buja iz

njega i iz sebe po zakucima i tajnim pretincima. Misli na Svetu Djevu - dosad su ustanovili da nije sveta, a nije ni djeva - koja u tom trenutku nesumnjivo sjeda za večeru s njegovim nećakinjama. Misli na svoje kolege-isljednike; Cranmera na koljenima u molitvi, sir Kesu koji razbija glavu dnevnim zapisnicima, na Audleyja – što li čini lord kancelar? Odluči se za mogućnost da lasti svoj lanac. Pomisli da, tiho, ispod glasa, upita Vaughana, nije li u vašem domu bila djevojka imenom Jenneke? Što je s njom? Ali mu Wriothesley prekine taj niz misli. ,,Kad ćemo vidjeti portret našega gospodara? Hans, radite na njemu već neko vrijeme; dakle vrijeme je da dođe doma. Jedva čekamo vidjeti što ste učinili od njega.”

,,Strašno je zaposlen ftancuskim poslanikom”, javlja se Kratzer. ,,De Dinteville je željan sliku ponijeti kući čim mu pristigne opoziv...”

Malo se smiju na račun francuskog veleposlanika koji vječno pakira i raspakirava stvari, nakon što mu njegov gospodar naloži da ostane tamo gdje se zatekao. ,,Ipak, nadam se da ga neće preuzeti prebrzo,” govori Hans, ,,jer se nadam da ću ga izložiti i na taj račun dobiti narudžbe. Želim da ga vidi i kralj; uistinu želim slikati kralja, mislite da ću moći?”

,,Pitat ću ga”, nehajno se javi on. ,,Samo da pronađem prikladan trenutak.

“ Pogleda niza stol i spazi Vaughana koji blista od ponosa, nalik Jupiteru na oslikanom stropu.

Nakon što ustanu od stola, uzvanici jedu slatkiše s đumbirom i kandirano voće, a Kratzer skicira. Crta Sunce i planete koji se kreću po svojim orbitama sukladno nacrtu o kojem mu je govorio otac Kopernik. Pokazuje kako se svijet okreće oko svoje osi - to ne poriče nitko od nazočnih. Pod nogama čovjek osjeća vrtnju i povlačenje, stijenje koje se trza pokušavajući se otrgnuti iz temelja, oceane koji se naginju i zapljuskuju obale, pijano poskakivanje alpskih prijevoja, njemačke šume koje čupaju vlastito korijenje ne bi li se oslobodile. Svijet nije više onakav kakav je bio u njegovoj i Vaughanovoj mladosti, nije više ni kakav je bio u kardinalovo vrijeme.

Društvo je netom otišlo kad ulazi njegova nećakinja Alice, prolazi pored stražara, umotana u plašt; prati je Thomas Rotherham, jedan od njegovih čuvara koji živi u kući. ,,Ne strahujte, gospodaru,” kaže mu ona, ,,Jo sjedi s gospom Elizabeth, a njoj ne promiče ništa.”

Stvarno? Tom djetetu vječno uplakanom zbog pokvarenog veza? Toj musavoj curi koju se znalo zateći kako se s pokislim psetom valja pod stolom, ili kako po ulici progoni pokućarce? ,,Razgovarala bih s vama,” govori Alice, ,,ako imate vremena za mene.” Naravno, kaže on, uzme je za ruku, sklopi njezin dlan u svome; Thomas Rotherham problijedi – to ga zbuni - i klizne.

Alice sjeda u njegovom uredu. Zijeva. ,,Oprostite, ali posao je naporan i radi se dugo.” Uvojak kose ugura pod kapuljaču. ,,Još malo pa će se slomiti “, govori ona. ,,Junači se pred vama, ali noću plače zato što zna da je sve prijevara. Doduše, i dok plače, škilji ispod kapaka ne bi li vidjela kakav ostavlja dojam.”

,,Želim sve to okončati”, kaže on. ,,Uza sve nevolje koje nam je prouzročila, cijeli taj spektakl - nas trojica-četvorica, učenih pravnika i teologa koji se svakodnevno okupljaju i pokušavaju prevariti jadnu curu - i nije pretjerano produhovljen.”

,,Zašto je niste priveli već prije?”

,,Nisam želio da prekine svoju proročku rabotu. Želio sam vidjeti tko će se odazvati njezinu zvižduku. Dosad, lady Exeter i biskup Fisher. Zatim hrpa redovnika i budalastih svećenika čija imena znadem, i još stotinjak njih čija imena još nisam doznao.”

,,Kralj će ih pobiti sve?”

,,Jako malo njih, nadam se.”

,,Naklanjate ga milosrđu?”

,,Naklanjam ga strpljenju.”

,,A što će biti s gospom Elizom?”

,,Uobličit ćemo optužbe.”

,,Neće valjda završiti u tamnici?”

,,Ne; nagovorit ću kralja da s njom postupa obzirno, a on se uvijek - obično - s poštovanjem odnosi prema svakoj osobi u vjerskom životu. Alice,” on primjećuje da se ona guši od plača, ,,mislim da je sve ovo bilo previše za tebe.”

,,Ne, nipošto. Mi smo vojnici u vašoj armiji.”

,,Nije te plašila, nije ti govorila o opakim vražjim ponudama?”

,,Ne, u pitanju su ponude Thomasa Rotherhama... želi me uzeti za ženu.”

,,Dakle, u tom grmu leži zec!” To ga zabavlja. ,,Zar nije mogao pitati sam?”

,,Bio je uvjeren da ćete ga gledati onako kako već... kao da ga procjenjujete?“

Kao kakav oštećen novčić? ,,Alice, on posjeduje povelik dio Bedfordshirea, imanja mu dobro napreduju otkad se ja skrbim za njih. Ako ste dragi jedno drugome, kako bih se mogao protiviti? Alice, mudra si ti cura. Da te mogu vidjeti,” govori blago, ,,tvoji majka i otac bili bi uistinu zadovoljni.”

Zato Alice plače. Mora tražiti ujakovu privolu zato što je lani ostala siroče. Onoga dana kad je preminula njegova sestra Bet, bio je na sjeveru s kraljem. Henry, pribojavajući se zaraze, nije primao glasnike iz Londona tako da je preminula i bila pokopana prije nego što je doznao da boluje. Kad su se glasi konačno provukli, kralj je s njim govorio blago, držao mu ruku na ramenu; govorio je o svojoj sestri, srebrnokosoj djevi nalik kraljevni iz knjiga, koja je s ovoga svijeta prešla u rajske vrtove - tako je tvrdio - predviđene samo za pokojnike kraljevske krvi. Zato što je nemoguće, tako je bio rekao, da tu gospu zamišljam na bilo kojem mračnom mjestu,

u zabravljenoj klaonici čistilišta gdje pepeo lebdi i sumpor vonja, gdje katran ključa i tuča bubnja iz oblaka.

,,Alice,” govori on, ,,otri suze, potraži Thomasa Rotherhama i okončaj mu muke. Sutra ne moraš doći u Lambeth. Neka ide Jo - ako je toliko čvrsta kao što tvrdiš.”

Alice zastane na vratima. ,,Hoću li je opet vidjeti? Elizu Barton? Bilo bi mi drago vidjeti je prije...”

Prije nego što je ubiju. Alice nije neuka u ovome svijetu. Što i nije loše. Pogledajte samo kako završe nevini; iskoriste ih oni ogrezli u grijeh, oni cinični što se grabe vlastite potrebe i tla pod nogama.

Čuje Alice kako trči na katu. Čuje kako doziva, Thomase, Thomase... To će ime na noge podići pola kuće, žurno će poustajati od večernjih molitvi, iskakati iz postelja; tražite li mene, molim? Ogrne krznom podstavljen ogrtač i iziđe gledati zvijezde. Okoliš kuće dobro je osvijetljen;vrtovi pod bakljama doslovno nalikuju iskopinama; kopaju se jarci za temelje,zemlja se trpa u tačke i humke. Golemi okvir novoga krila strši u nebo;podalje, njegovi novi nasadi, gradski voćnjak gdje će Gregory jednoga dana brati voće, a i Alice i Aliceini sinovi. Voćke je već pribavio, no želi trešnje i šljive onakve kakve je jeo vani, kasne kruške onakve po toskanski, da se svojim trpkim, kovinastim okusom mesa dobro sljube sa zimskim usoljenim bakalarom. Sljedeće godine smjera urediti vrt u lovačkoj kolibi u Canonburyju, načiniti tamo pribježište od grada, ljetnikovac usred polja.Radovi ga čekaju i u Stepneyju - proširenja; John Williamson traži mu građevinare. Neobično, ali kao nekakvo čudo, obiteljsko blagostanje kao da mu je zaliječilo taj njegov ubitačni kašalj. Drag mi je John Williamson,razmišlja on, zašto sam ikad, ono s njegovom ženom... Onkraj dveri buka i vika, London nikad spokojan ni tih; toliko ih počiva po grobljima, dok se živi šepure ulicama, pijani kavgadžije vrište na Londonskom mostu, oni iz pribježišta iskradaju se krasti, kurve iz Southwarka izvikuju svoje cijene poput mesara koji prodaju mrtvo meso.

Ulazi u kuću. Doziva ga radni stol. U malenoj škrinji čuva ženinu knjigu, njezin časoslov. U njemu molitve na listovima papira što ih je sama umetnula. Tisuću puta izgovori ime Kristovo i otjerat ćeš groznicu. Što nije slučaj, zar ne? Groznica spopadne čovjeka i ubije ga. Pored imena prvog supruga, Thomasa Williamsa, napisala je vlastito ime, ali nikad nije,primijeti, prekrižila Toma Williamsa. Zabilježila je nadnevke rođenja djece,a on je pored njih zapisao nadnevke smrti svojih kćeri. Pronađe slobodan prostor gdje će bilježiti vjenčanja sestrine djece: Richarda s Frances Murfyn,Alice s njegovim čuvarom.

I razmišlja, možda i jesam prebolio Liz. Nije mu se činilo mogućim da će mu ono breme ikad iščeznuti iz grudi, ali je dovoljno olakšalo da mu dopusti nastaviti sa životom. Mogao bih se ponovno oženiti, razmišlja, ne govore li mi neprestano o tome? I kaže sebi u bradu, više ni ne pomislim na Johane Williamson; ne onu Johane kakva je bila meni.Njezino tijelo jednom je imalo osobito značenje, no to je značenje sad raščinjeno; put koja mu se stvarala pod vršcima prstiju, žudnjom posvećena, pretvori se u običnu tvarnost gradske žene, žene nimalo upadljive koja tone u

zaborav.I govori sebi, više ni ne pomislim na Anselmu; sad je ona samo žena na tapiseriji, žena u tkanju.

Posegne za perom. Prebolio sam Liz, uvjerava samoga sebe. Sigurno?Oklijeva, pero mu u ruci, otežalo od crnila. Izravna list i prekriži ime njezinog prvog supruga. I pomisli, to sam namjetavao već godinama.

Kasno je. Na katu zatvara kapak kroz koji se probija šupljooki mjesec, nalik pijancu zabludjelom na cesti. Javi se Christophe, slažući odjeću: ,,Ima li loups? U ovom kraljevstvu?”

,,Mislim da su vukovi svi pokrepali kad su posjekli velike šume. Zavijanje koje čuješ ispuštaju Londonci.”

Nedjelja; pod ružičastim sjajem svjetla polaze iz Austin Friarsa; njegovi ljudi u novim odorama od sivog, mramorastog platna odlaze po skupinu u gradsku kuću gdje su držali opaticu. Bilo bi dobro, misli on, da mi je na raspolaganju barkasa glavnoga tajnika, umjesto da smišljam adhoc rješenja svaki put kad moramo preko rijeke. Već je odslušao misu; Cranmer želi da odslušaju još jednu. Promatra djevojku, primijeti da joj teku suze. Alice je u redu; ta je potratila svu svoju dovitljivost.

Do devet sati, opatica raspliće tkanje koje je tkala godinama. Priznaje sebi svojstvenim načinom, toliko okrutno i brzo da je Riche jedva uspijeva pratiti - obraća im se kao iskusnim ljudima, ljudima koji sami stvaraju vlastiti put: ,,Znate kako to ide. Spomeneš nešto, a ljudi se sjate, što si mislila, što si mislila reći? Kažem da sam doživjela viziju, i onda me ne puštaju na miru.”

,,Zar ih ne možete razočarati?” pita on; ona se slaže, u tom je problem, to je neizvodivo. Kad jednom počneš, moraš nastaviti. Kad bi se pokušala izvući, zaklali bi je.

Priznaje da su joj vizije izmišljene. Nikad nije razgovarala sa stanovnicima nebesa. Niti uskrsavala mrtve - sve je to prijevara. Otac Bocking napisao je pismo Marije Magdalene, redovnik je pozlatio slova, začas će se sjetiti njegova imena. Anđeli su proizvod njezine vlastite mašte, činilo joj se da ih vidi, no znala je da su to samo bljeskovi svjetla na zidu. Glasovi koje je čula nisu njihovi glasovi, nisu uopće razumljivi glasovi, samo zvuci pjevanja njezinih sestara u kapelici, ili možda plač orobljene i pretučene žene s ceste, a možda i nesuvislo klepetanje posuđa u kuhinji; jauci i krici koji su naizgled izvirali iz grla prokletih - to je netko vukao grede po podu, ili je cviljelo zalutalo pseto. ,,Sad znam, gospodo, da ti sveci nisu bili stvarni. Ne onako kako ste stvarni vi.”

Nešto se slomilo u njezinoj nutrini - on se pita što točno.

Ona govori: ,,Postoji li ikakva mogućnost da se vratim doma u Kent?”

,,Vidjet ću što se dade urediti.”

S njima sjedi i Hugh Latimer; strogo ga pogleda kao da daje lažna obećanja. Ne, srvarno, kaže on. Prepustite to meni.

Cranmer joj se obrati blago: ,,Prije nego što ćete moći ikamo, neophodno je da javno obznanite svoju prijetvornost. Morate dati javno priznanje.”

,,Ona se ne plaši svjetine, zar ne?” Sve te godine provela je na cesti kao putujući cirkus, sad iznova, samo što se promijenila narav predstave - smjera je kao pokajnicu izložiti na Pavlovom raskrižju, vjerojatno i izvan Londona. Naslućuje da će ulogu varalice igrati jednakim žarom kao što je glumila sveticu.

Richeu kaže, Niccolo nas uči da nenaoružani proroci uvijek propadnu.Smiješi se i dodaje, Ricardo, to ti spominjem zato što znadem koliko ti je milo kad je sve po pravilima.

Cranmer se nagne i obrati se Djevi - oni muškarci oko tebe, Edward Bocking i ostali, koji su ti od njih bili ljubavnici?

Ona je zapanjena; možda zato što je pitanje postavio upravo on,najslađi od svih isljednika. Nijemo zuri u njega, kao da je netko od njih dvoje glup.

A on doda, mrmljajući, možda ljubavnici nije prikladan izraz.

Dovoljno. On se obrati Audleyju, Latimeru, Richeu: ,,Počet ću privoditi njezine sljedbenike kao i njezine vođe. Uništila je mnoge - ako je namjeravamo tužiti zbog štete. Fishera zasigurno, možda Margaret Pole, sigurno i Gertrude i njezinog supruga. Vrlo moguće i lady Mary, kraljevu kćer. Thomasa Morea ne, Katherine ne, ali zato puna kola franjevaca.”

Sud ustaje, ako vam je pravo tako ga zvati. Ustaje i Jo. Šivala je – točnije rečeno, parala je šavove boje nara s ruba veza - te Katherineine ostatke prašnoga kraljevstva Granade što i dalje žive u Engleskoj. Sprema rad, nožice spušta u džep, potegne rukav i iglu zabode u tkaninu, za poslije. Priđe zatvorenici i položi dlan na njezinu ruku. ,,Sad se moramo oprostiti.”

,,William Hawkhurst,” javi se djevojka, ,,sad sam se sjetila imena. Redovnik koji je pozlatio pismo Marije Magdalene.”

Richard Riche zabilježi to.

,,Danas ne govorite ništa više”, savjetuje Jo.

,,Gospo, hoćete li vi poći sa mnom? Tamo kamo idem?”

,,Nitko neće poći s vama”, odvraća Jo. ,,Gospo Elizo, mislim da vi ne shvaćate. Vi odlazite u Tower, a ja idem doma na večeru.”

Ovo ljeto ljeta 1533.bilo je ljeto dana bez oblaka, gošćenja jagodama po londonskim vrtovima, zujanja vrijednih pčela, toplih večeri za šetnje pod ružinim grmljem, za slušanje kako se po alejama mlada gospoda kavže zbog boća. Žetva je bogata čak i na sjeveru. Stabla se povijaju pod bremenom zrelih plodova. Kao po

nekom proglasu da vrućina mora trajati i dalje,kraljev dvor doslovno blista cijelu jesen. Monsinjor, kraljičin otac, sja kao sunce, a oko njega vrti se manji, ali blistav, danju vidljiv planet, njegov sin George Rochford. No Brandon je taj koji predvodi plesove, galopira kroz dvorane vukući svoju novu mladenku kojoj je četrnaest ljeta. Nasljednica je i bila je zaručena za njegova sina,no Charles je mišljenja da je iskusan muž poput njega može bolje iskoristiti.

Seymourovi su u zapećak spremili svoju obiteljsku sramotu i sreća im se pomalo vraća. Jane Seymour, zureći u svoja stopala, govori mu: ,,Meštre Cromwelle, moj brat Edward prošloga se tjedna osmjehnuo.”

,,To je prilično naglo od njega, što ga je na to natjeralo?”

,,Čuo je da mu je supruga bolesna. Ona koju je imao.Ona koju je moj otac, znate već.”

,,Je li vjerojatno da će umrijeti?”

,,O, vrlo vjerojatno. A onda će nabaviti novu. Samo, tu će držati u svojoj kući u Elvethamu i neće je puštati na milju od Wolf Halla. A kad otac pođe u posjet Elvethamu, zaključat će je u komoru s posteljinom sve dok on ne ode.”

Janeina sestra Lizzie nalazi se na dvoru sa suprugom, guvernerom Jerseyja, na neki način povezanim s novom kraljicom. Lizzie stiže umotana u baršun i čipku, njezine crte čvrste baš kao što su sestrine neodređene i mutne, oči joj oštre, boje lješnjaka, govorljive. Jane šapće za njom; oči su joj boje vode u kojoj joj klize misli, nalik zlatnim ribicama, presitnima za udicu ili mrežu.

Jane Rochford - čiji je um, po njegovu, neopterećen - primijeti da ga promatra njezina sestra. ,,Lizzie Seymour zasigurno ima ljubavnika,” govori, ,,sigurno joj nije suprug natjerao to rumenilo u obraze; on je statac. Bio je star još dok se borio u Škotskim ratovima.” Dvije sestre pomalo su nalik jedna drugoj, ističe ona; imaju istu naviku obaranja glave i sisanja donje usne. ,,Inače,” nastavlja podsmješljivo, ,,čovjek bi pomislio da se majka bavila istim zanatom kao i njezin suprug. U svoje je vrijeme Margery Wentworth bila ljepotica, znate. A nitko ne zna što se zapravo zbiva po Wiltshireu.”

,,Iznenađen sam što vi ne znate, lady Rochford. Čini se da znate svačija posla.”

,,Vi i ja držimo oči otvorene.” Ona spušta glavu i govori kao da riječi skreće unutra, svom vlastitom tijelu. ,,Ako vas je volja, mogu oči držati otvorene i ondje kamo vi ne možete zaći.”

Blagi Bože, što ta hoće? Zacijelo nije u pitanju novac. Pitanje ispali hladnije nego što je namjeravao: ,,Pod kojim mogućim izgovorom?”

Ona podigne glavu i pogleda ga u oči. ,,Bilo bi mi drago vaše prijateljstvo.“

,,Bez ikakvih dodatnih uvjeta.”

,,Mislila sam da vam mogu pomoći. Budući da je vaša saveznica lady Carey otišla u Hever vidjeti svoju kćer. Nije više poželjna otkad se Anne vratila svojim

dužnostima u ložnici. Jadna Mary.” Nasmije se. ,,Bog joj je izdašno udijelio, no nikad to nije znala iskoristiti. Recite mi, što ćete ako kraljica ne dobije drugo dijete?”

,,Nema razloga strepiti od toga. Njezina majka rađala je svake godine. Boleyn se običavao žaliti da ga tako drži u siromaštvu.”

,,Jeste li primijetili da muškarac, ako je dijete muško, preuzima sve zasluge, no kad dobije kćer, svu krivnju svali na ženu? A ako se ne množe, onda običavamo reći da je njezina utroba jalova. Ne kažemo da je razlog tomu njegovo loše sjeme.”

,,Sve isto kao i u evanđelju. Škrto tlo uvijek je krivo.”

Škrto tlo, trnovita, beskorisna pustoš. Jane Rochfrd nije rodila ni nakon sedam godina braka. ,,Vjerujem da mi suprug priželjkuje smrt.” Izgovori to nehajno. On ne zna kako da odgovori. Nije tražio da mu se povjerava. ,,Ako uistinu umrem,” nastavlja istim onim vedrim glasom,,,molim vas, rasporite mi truplo. Tražim to od vas kao od prijatelja. Plašim se otrova. Moj suprug i njegova sestra satima se zatvaraju, a Anne poznaje sve moguće otrove. Hvastala se da će Mary poslužiti doručkom od kojeg se neće oporaviti.” On čeka. ,,Mislim na Mary, kraljevu kćer. No, uvjerena sam da Anne, ako bi joj to odgovaralo, ne bi oklijevala obračunati se ni s vlastitom sestrom.” Ponovno podigne pogled. ,,U srcu, ako ste časni, željeli biste doznati ono što znadem.”

Usamljena je, misli on, i zato goji okrutno srce, baš kao Leontina u svom kavezu. Zamišlja da se sve okreće oko nje, svaki pogled, svaki potajni razgovor. Pribojava se da je druge žene sažalijevaju, a ona to mrzi. On zbori: ,,Što vi znate o mom srcu?”

,,Znam gdje ste ga pohranili.”

,,To je više nego što sam znadem.”

,,Što nije neobično za muškarca. Mogu vam reći koga volite. Ako je želite, zašto je ne zatražite? Seymourovi nisu bogati. Prodat će vam Jane i biti prezadovoljni tom partijom.”

,,Pogrešno shvaćate prirodu mog zanimanja. U svom domu imam mladu gospodu, imam čuvare, i njihova vjenčanja moj su posao.”

,,Tra-la-la”, odvrati ona. ,,Promijenite pjesmu.Pričajte to djeci u jaslicama. Izjavite to u Donjem domu, ondje najčešće lažete. No, ne umišljajte si da možete prevariti mene.”

,,Grubi ste za gospu koja nudi prijateljstvo.”

,,Naviknite se na to, ako želite moja saznanja. Uđete li sad u Anneine odaje, što ćete ugledati? Kraljicu za klecalom. Kraljicu kako šije haljinu prosjakinji dok na sebi ima bisere velike poput boba.”

Teško mu je suspregnuti smiješak. Portret je vjeran. Anne je zatravila Cranmera. On je smatra uzorom pobožne ženstvenosti.

,,Dakle, zamišljate da se to stvarno događa? Mislite li da se odrekla susreta s dovitljivom, mladom gospodom? U njezinu slavu zagonetke, stihovi, pjesme - mislite li da se odrekla svega toga?”

,,Sad je kralj slavi i hvali.”

,,Od njega neće čuti nijednu dobru sve dok joj trbuh ponovno ne nabuja.“

,,A što bi to moglo spriječiti?”

,,Ništa. Ako je namjerio da tako bude.”

,,Budite oprezni.” On se smiješi.

,,Nikad nisam smatrala izdajom govoriti o tome što se zbiva u kraljevoj postelji. O Katherine je govorila cijela Europa, gdje je završio koji dio tijela, je li prodro u nju, i ako jest, je li to znala.” Ona se zakikoće. ,,Harryja noću boli noga. Pribojava se da će ga kraljica ritnuti na vrhuncu strasti.” Dlanom prekrije usta, ali riječi se ipak probijaju kroz uske otvore između prstiju. ,,A što ako mirno leži pod njim pa joj kaže, što je, gospo, zar vas toliko malo zanima da mi rodite nasljednika?”

,,Nije mi jasno što joj je činiti.”

,,Ona govori da s njim ne osjeća nikakav užitak. A on - nakon što se za nju borio sedam godina, teško može priznati da je sve već uvenulo. Osobno mislim da je bilo gotovo i prije povratka iz Calaisa.”

Moguće; možda su se umorili od boja, možda su iscrpljeni. Unatoč tomu, on joj poklanja veličanstvene darove. I kavže se gotovo neprekidno. Ako su ravnodušni, zašto bi se toliko gložili?

,,Dakle,” nastavlja ona,,,između ritanja i bolne noge, njegove smanjene moći, njezine ugasle želje, bit će pravo čudo ako ikad dobijemo princa od Walesa.Ma, dobar je on - samo da svakog tjedna ima novu ženu. Ako on žudi za novinom, tko može reći da ona ne ćuti isto? U službi joj je vlastiti brat.”

On se okrene da je pogleda. ,,Lady Rochford, Bog vam pomogao”,kaže.

,,Mislim reći, da joj privede svoje prijatelje. Što ste vi mislili?” Sitan,hrapav smijeh.

,,Znate li što sami mislite reći? Na dvoru ste dovoljno dugo, znate pravila igara. Nije važno prima li gospa stihove i komplimente, čak i ako je u braku. Ona znade da suprug drugdje piše svoje stihove.”

,,O, ona to zna. U najmanju ruku, ja to znam. U krugu trideset milja nema suknje bez zbitke Rochfordove poezije.No, ako mislite da viteštvo zastaje pred vratima ložnice, onda ste naivniji nego što sam smatrala. Možda i jeste zaljubljeni u Seymourovu kćer, no ne morate zato slijepo podražavati njezinu ovčju pamet.”

On se smiješi. ,,Ovce su nepravedno ocrnjene. Pastiri tvrde da se one međusobno raspoznaju. Da se javljaju po imenu. Da stvaraju doživotna prijateljstva.”

,,Reći ću vam tko ulazi i izlazi iz svih spavaćih soba; onaj mali podlac,Mark. On je svima posrednik. Moj mu suprug plaća bisernim pucetima, kutijama slatkiša i perjem za šešir.”

,,Što, lordu Rochfordu nedostaje gotovine?”

,,Vidite li u tome priliku za zelenašenje?”

,,Kako ne?” No, bar postoji nešto u čemu se slažemo - potpuno bezrazložna mržnja prema Marku. U Wolseyjevoj kući imao je svoje dužnosti; vježbao je dječji zbor. Ovdje se samo klatari posvuda, ide za dvorom, u manjoj ili većoj blizini kraljičinih odaja. ,,Pa, sam ne vidim nikakva zla u dječaku”, kaže on.

,,On se poput čička lijepi za bolje od sebe. Ne zna svoje mjesto. Mala, napuhana niškorist koja koristi priliku samo zato što nered vlada.”

,,Lady Rochford, mišljenja sam da biste to isto mogli reći i za mene.Štoviše, siguran sam da tako i činite.”

Thomas Wyatt donosi mu košare s pitomim i šumskim lješnjacima, badnje kentskih jabuka, osobno se do Austin Friarsa truckajući na kolima. ,,Divljač slijedi”, izjavi, skačući s kola. ,,Ja stižem sa svježim voćem, ne s truplima.”Kosa mu miriši po jabukama, odjeća mu prašna od puta. ,,A sad ćete se porječkati sa mnom,” nastavlja, ,,što sam upropastio prsluk vrijedan...”

,,Godišnje vozarove zarade.”

Wyatt djeluje posramljeno. ,,Zaboravljam da ste mi otac.”

,,Nakon što sam te prekorio, možemo se mirno vratiti ispraznim mladenačkim razgovorima.” On stoji pod škrtim jesenjim suncem i u ruci drži jabuku. Guli je tankom oštricom i kora se šaputavo guli sa srži i pada mu među papire, kao kakva sjena jabuke, zelena na bijelom papiru i crnome crnilu. ,,Jesi li na selu vidio lady Carey?”

,,Mary Boleyn na selu. Kakvi li samo rosni užici čovjeku padaju na um. Pretpostavljam da bludniči u nekom sjeniku.”

,,Samo želim biti s njom u vezi, kad joj se sestra sljedeći put nađe hors de combat.”

Wyatt sjeda među spise, u ruci mu jabuka. ,,Cromwelle, recimo da ste iz Engleske izbivali sedam godina. Recimo da ste kao kakav vitez iz priče bili zarobljeni čarolijom. Biste li se onda osvrtali oko sebe i pitali se, tko su ovi, tko su ti ljudi?”

Ovoga se ljeta Wyatt zakleo da će ostati u Kentu. Da će čitati i pisati za kišnih dana, loviti po vedrom vremenu. No, stiže jesen, noći se dulje, i Anne ga vuče natrag, natrag. Vjeruje da mu je srce čisto; a ako je ona himbena, teško je otkriti gdje se ta

himba skriva. Ovih dana nemoguće se šaliti s Anne. Nemoguće je smijati se. Mora je se smatrati savršenom ili će se dosjetiti neke prikladne kazne.

,,Otac mi priča o danima kralja Edwarda. Govori, uviđaš li sad zašto nije dobro da se kralj oženi podanicom, Engleskinjom?”

Iako je Anne preuredila dvor, nevolje joj stvaraju oni koji su još tamo,a koji je poznaju još iz dana nakon povratka iz Francuske, onomad kad je odlučila zavesti Harryja Percyja. Oni se nadmeću šireći glasine kako je nedostojna.Ili, da nije ljudsko biće. Da je zmija. Ili labudica. Una Candida cerva. Samotna bijela košuta skrivena u srebrnozelenom lišću; drhturi, skriva se među stablima, čeka ljubavnika koji će je iz zvijeri preobraziti natrag u boginju. ,,Vratite me u Italiju”, govori Wyatt. Njezine tamne, njezine sjajne, njezine kose oči; ona me progoni. Noću dolazi u samotnu mi postelju.

,,Samotnu? Ne bih se složio.”

Wyatt se nasmije ,,U pravu ste. Uzimam gdje god stignem.”

,,Piješ previše. Razrijedi si vino.”

,,Moglo je biti drugačije.”

,,Sve je moglo biti drugačije.”

,,Nikad ne razmišljaš o prošlosti.”

,,Nikad ne govorim o prošlosti.”

Wyatt moli: ,,Pošaljite me nekamo.”

,,Hoću. Kad kralju zatreba veleposlanik.”

,,Je li istina da su Mediciji dali ponudu za ruku kraljevne Mary?”

,,Ne za kraljevnu Mary, sigurno misliš na lady Mary. Zamolio sam kralja da razmisli o tome. No, oni mu nisu dovoljno veliki.Znadeš, da Gregory pokaže imalo zanimanja za bankarstvo, nevjestu bih mu potražio u Firenzi. Bilo bi lijepo imati mladu Talijanku u kući.”

,,Dajte mi da se vratim.Rasporedite me gdje mogu biti od koristi vama ili kralju - jer, ovdje sam nekoristan i više nego nekoristan sebi, i nepotreban ičijem užitku.”

On se umiješa: ,,O, Becketovih mu bijelih kostiju. Prestani se sažalijevati.“

Norfolk ima vlastito viđenje kraljičinih prijatelja. Malo se trese dok ga iznosi, relikvije zveckaju, sive, čupave obrve migolje mu se ponad raskolačenih očiju. Ti muškarci, govori, ti muškarci koji se motaju oko žena! Za Norrisa sam se predomislio! A sin Henryja Wyatta! Piše stihove. Pjeva. Klepeće, klepeće, klepeće. ,,Kakve koristi razgovarati sa ženama?” pita iskreno. ,,Cromwelle, ti ne razgovaraš sa ženama, nije li tako? Mislim, kakva bi bila tema? Što bi im rekao?”

Razgovarat ću s Norfolkom, odluči on, nakon što se taj vrati iz Francuske; zamoliti ga da Anne navede na oprez. Francuzi se u Marseillesu sastaju s papom, a Henryja u odsutnosti mora zastupati njegov najviši plemić. Gardiner je već ondje. A meni je svaki dan blagdan, prizna on Tomu Wyattu, kad te dvojice nema u blizini.

Wyatt odvrati: ,,Mislim da bi dotad Henry već mogao pronaći novu zanimaciju.”

U danima što slijede on prati Henryjev pogled, kad god taj počine na kojoj dvorskoj dami. U pogledu ništa osim, možda, ovlašnog zanimanja svojstvenog svakome muškarcu; samo Cranmer smatra da se mora vjenčati sa ženom koju se pogleda više od dvaput. On gleda kako kralj pleše s Lizzie Seymour, ruku joj nježno položivši oko struka. On vidi da Anne gleda, hladna, ukočena lica.

Sljedećeg dana Edwardu Seymouru pozajmi nešto novca pod iznimno povoljnim uvjetima.

U vlažnim jesenjim jutrima, dok se još nije dokraja razdanilo, njegovo domaćinstvo već je vani, u mokrim, rosnim šumama. Ako ne pobere sirovine, čovjek ne može očekivati torta de funghi.

U osam sati pristiže Richatd Riche, uznemiren, zapanjena lica. ,,Gospodine, zaustavili su me na vašoj kapiji i pitali me gdje mi je vreća gljiva.Da ovdje bez gljiva nitko ne ulazi.” Richeu je povrijeđeno dostojanstvo. ,,Mislim da lorda kancelara ne bi pitali gdje su mu gljive.”

,,O, još kako bi pitali, Richarde. Za sat vremena jest ćeš ih zapečene u vrhnju s jajima, a lord kancelar neće dobiti ništa. Idemo na posao?”

Tijekom rujna privodio je svećenike i redovnike bliske Djevi. On i sir Kesa pregledavaju spise i provode isljeđivanja. Čim se klerici nađu iza brave, odmah je se odreknu; odriču se oni i jedni drugih. Nikad ja nisam vjerovao u nju, u to me uvjerio otac taj-i-taj, nikad nisam tražio nevolju. A kad su u pitanju veze s Exeterovom suprugom, s Katherine,s Mary - svi redom poriču umiješanost i hitaju optužiti brata u Kristu.Djevini ljudi bili su u neprekidnoj vezi s Exeterovima. Ona sama posjetila je brojne glavne samostane u kraljevstvu - opatiju Syon, kartuzijanski samostan u Sheenu, franjevački u Richmondu. On to znade zato što ima brojne veze među nezadovoljnim redovnicima. U svakoj kući ima ih šačica, a on traga za onima najinteligentnijima. Sama Katherine nije se sastala s opaticom. Zašto i bi? Ima Fishera za posrednika, ima i Gertrude, suprugu lorda Exetera.

Kralj govori: ,,Teško mi je vjerovati da bi me Henry Courtenay izdao.Vitez reda Podvezice, istaknuti plemić, prijatelj od djetinjstva. Wolsey nas je pokušao odalečiti, no nisam to dopustio.” Nasmije se. ,,Brandone, pamtiš li onaj Božić u Greenwichu, koje li je to bilo godine? Sjećaš li se grudanja?”

Cijeli niz teškoća priječi odnose s ljudima koji vječito govore o svojim starodrevnim podrijetlima, o dječačkim prijateljstvima, o svemu što se zbivalo dok je on još trgovao vunom na veletržnici u Antwerpenu. Kad im se dokazi stave pod nos, onda se raspekmeze zbog grudanja. ,,Slušajte,” govori Henry, ,,valja kriviti

Courtenayjevu ženu. Kad otkrije čime se sve bavila, poželjet će riješiti je se. Prijetvorna je i slaba kao cijeli njezin spol koji je lako navesti na urote.”

,,Onda joj oprostite”, odvrati on. ,,Napišite joj pomilovanje. Nametnite tim ljudima dug zahvalnosti - ako želite u njima ugušiti nepromišljena čuvstva prema Katherine.”

,,Misliš li da je moguće kupiti srce?” upita Charles Brandon. Zvuči kao da bi ga potvrdan odgovor rastužio.

A on misli, srce je kao i bilo koji drugi organ, može ga se izvagati. ,,Ne nudimo vrijednost u novcu. Imam dovoljno da pred sud izvedem i obitelj Courtenay i sve Exeterove ljude. Ako odustanemo, nudimo im i slobodu i posjede. Dajemo im priliku da povrate čast imenu.”

Henry: ,,Njegov djed ostavio je Crookbacka u službi moga oca.”

,,Ako im oprostimo, smatrat će nas glupanima”, javi se Charles.

,,Mislim da neće, gospodaru. Odsad pa nadalje, ja nadzirem sve što čine.”

,,A Poleovi i lord Montague; što predlažete za njih?”

,,On ne bi smio pretpostavljati da će dobiti oprost.”

,,Neka se malo preznojava, a?” upita Charles. ,,Nisam siguran da mi se sviđa kako se odnosite prema plemstvu.”

,,Dobit će tortu na kraju”, kaže kralj. ,,Gospodaru, tiho, moram razmisliti.“

Stanka. Brandonov stav previše je složen za njega da bi ga mogao podržati. Želi reći, Cromwelle, postupi s njima kao s izdajnicima, samo pazi, raščereči ih s dužnim poštovanjem. Odjednom mu se lice razvedri. ,,A, da, sad se sjećam Greenwicha. Te godine snijeg je bio do koljena. Ah, bili smo mladi, Harry. Danas snijezi nisu kakvi su bili.”

On skupi spise i zamoli da mu dopuste povući se. Popodne se okreće sjećanjima, a njega čeka posao. ,,Rafe, odjaši do West Horsleyja. Exeterovoj supruzi poruči da kralj sve žene smatra prijetvornima i slabima - iako sam vjerovao da se već bezbroj puta uvjerio u suprotno. Poruči joj da pismeno izjavi da joj je pamet slabija od buhine. Poruči joj da izjavi kako ju je nevjerojatno lako zavesti na pogrešan put - čak i kad je u pitanju žena.Reci joj da preklinje. I pomozi joj pri izboru riječi. Znaš kako se to radi. Henryju nikad previše poniznosti.”

Ovo je doba poniznosti. S pregovora u Marseillesu stižu glasi da je kralj Francois papi pao pred noge i poljubio mu papuču. Kad to sazna, Henry glasno opsuje i rastrga depešu.

On skuplja komadiće, slaže ih na stolu, čita. ,,Iznenađujuće, no Francois vam je ostao vjeran”, kaže. Papu je uvjerio da povuče bulu o ekskomunikaciji. Engleska može malo odahnuti.

,,Da bar papa Klement umre”, kaže Henry. ,,Sam Bog zna da živi grešnim životom, da vječno boluje, dakle valja mu umrijeti. Ponekad,” nastavlja, ,,ponekad se molim da Katherine prijeđe u slavu nebesku. Je li to grešno?”

,,Veličanstvo, ako samo pljesnete rukama, stotinu svećenika dotrčat će i tumačiti vam što je pravo, što krivo.”

,,Čini se da mi je to draže čuti od tebe.” Henry mrzovoljno muči u nervoznoj tišini. ,,Ako Klement umre, koji će bandit zasjesti na prijestolje?”

,,Kladio bih se na Alessandra Farnesea.”

,,Stvarno?” Henry se uspravlja. ,,Može se kladiti?”

,,Samo, zarada je mala. Svih ovih godina toliko je besprizorno mitio rimsku rulju da će, kad kucne čas, Rimljani kardinalima utjerati stravu u kosti.”

,,Sjeti me, koliko ima djece.”

,,Koliko znam, četvoro.”

Kralj se zagledao u tapiseriju na zidu, na kojoj žene bijelih ramena bosonoge kroče po sagu proljetnoga cvijeća. ,,Možda uskoro dobijem drugo dijete.”

,,Kraljica vam je nešto rekla?”

,,Još nije.” Ali on vidi, svi mi vidimo, bljesak rumenila na Anneinim obrazima, svilenkastu vitkost njezine pojave, zapovjedni ton u glasu dok dijeli nagrade i pogodnosti onima oko sebe. Prošli tjedan bilo je više nagrada od mračnih pogleda, a supruga Stephena Vaughana koja je dvori u ložnici, tvrdi da joj je izostala mjesečnica. Kralj kaže: ,,Izostala joj je...”, onda naglo zašuti i porumeni poput kakvog školarca. Zatim prijeđe prostoriju, raskrili ruke i zagrli ga; sja poput zvijezde, a goleme šake s blještavim prstenjem grabe crni baršun njegova kaputića. ,,Ovaj je put sigurno. Engleska je naša.”

Arhajski zvoni taj krik iz njegova srca - kao da stoji na bojnome polju između krvavih stjegova, s krunom od trnja, s mrtvim neprijateljima pod nogama.

On se blago izvlači, smiješi se. Gladi memorandum što ga je držao u šaci kad ga je kralj zgrabio; tako se grle muškarci, gnječe se međusobno krupnim šakama kao da žele oboriti jedan drugoga. Henry mu stisne ruku i kaže: ,,Thomase, kao da grlim lukobran. Od čega si ti to nastao?” I uzme mu list. Zatim se zapanji. ,,To sve moramo jutros? Cijeli taj popis?”

,,Ne više od pedeset točaka. Brzo ćemo ih prijeći.”

Ostatak dana ne može se prestati smiješiti. Koga briga za Klementa i njegove bule? Mogao bi slobodno stati na Cheap i puštati da ga rulja kamenuje. Mogao bi slobodno stajati pod božičnim girlandama – onima koje posipamo brašnom u godinama bez snijega - i pjevati: ,,Trala-li-trala-la, pod jelom zelenooom.”

Jednog hladnog dana potkraj studenoga, Djeva i pola tuceta njezinih glavnih pristaša vrše pokoru kod križa Svetoga Pavla. Stoje u okovima,bosonogi, na vjetru što šiba. Svjetina je brojna, glasna, propovijed je živa, otkriva što je Djeva činila na noćnim šetnjama dok su snivale njezine sestre u vjeri. Čita se njezino priznanje, nakon čega ona Londonce zamoli da se mole za nju i zatim zatraži kraljevu milost.

Čovjek je ne bi prepoznao - ni traga onom djevojčurku kojeg su isljeđivali u Lambethu. Sad djeluje izmoždeno, deset godina starije. Nisu joj nanijeli zlo, on ne bi dopustio da to čine ženi - istini za volju, svi redom govorili su bez prisile; najteže ih je bilo spriječiti da zapetljaju priznanja glasinama i maštarijama koje bi u slučaj uvukle polovicu Engleske.Svećenika koji je ustrajno lagao on je jednostavno zatočio s uhodom; toga su uhitili zbog ubojstva tako da se otac Rich u tren oka bacio spašavati vlastitu dušu tumačeći mu Djevina proročanstva i zadivljujući ga imenima važnih, njemu poznatih, osoba s dvora. Zapravo, žaljenja vrijedno. No, bilo je neophodno prirediti cijeli taj cirkus; sljedeća predstava održat će se u Canterburyju kako bi se Djeva Elizabeth mogla ispovjediti pred kućnim pragom. Mora se uništiti upliv tih ljudi koji govore o kraju dana i straše nas kugom i prokletstvima. Neophodno je zgaziti strah koji oni šire.

Ondje se zatekao i Thomas More, ugurao se među gradske dostojanstvenike;on se probija prema njemu dok propovjednici silaze a uhićenike odvode s podija. More trlja promrzle dlanove. Puše u njih. ,,Njezin zločin sastoji se u tome što su je iskoristili.”

On pomisli, zašto te Alice pustila van bez rukavica? ,,Unatoč svim priznanjima koje sam prikupio,” govori, ,,i dalje ne mogu pojmiti kako je doprla ovamo - s ruba močvara na javni pranger kod Svetoga Pavla. Iz toga nije izvukla novac, to je sigurno.”

,,Kako ćete uobličiti optužbe?” Glas mu je bezličan, odaje zanimanje;pravnik s pravnikom.

,,Građansko pravo ne bavi se ženama koje tvrde da su kadre letjeti ili uskrsavati mrtve. U Parlamentu ću iznijeti prijedlog zakona koji to obuhvaća. Glavnim sudionicima, optužbe za veleizdaju. Suučesnicima, doživotni zatvor, oduzimanje imovine, globe. Mislim da će se kralj pokazati mudrim. Čak i milostivim. Više me zanima otkriti njihove namjete nego odrediti kazne. Ne želim suđenje s desecima optuženika i stotinama svjedoka, kakvo će se godinama vući po sudovima.”

More oklijeva.

,,Dajte,” kaže on, ,,na isti način postupili biste s njima u vrijeme dok ste bili lord kancelar.”

,,Možda ste u pravu. No, sad sam čist.” Stanka. More nastavi: ,,Thomase.

Za ime Kristovo, to znate i sami.”

,,Sve dok to znade i kralj. Što mu nikako ne smijemo dopustiti da zaboravi.Možda pismo od vas, u kojem se raspitujete za kraljevnu Elizabeth.”

,,To mogu.”

,,I jasno izjavljujete da priznajete njezina prava i naslov.”

,,To nije problem. Novi brak je sklopljen, stoga se mora prihvatiti.”

,,Mislite li da bi vam bilo nemoguće pohvaliti ga?”

,,Zar kralj želi da drugi muškarci hvale njegovu suprugu?”

,,Recimo da napišete otvoreno pismo. I u njemu izjavite da ste spoznali ispravnost kraljeve prirodne jurisdikcije nad crkvom.” On gleda prema uhićenicima koje trpaju u kola. ,,Vraćaju ih u Tower.” Zastane. ,,Ne biste se smjeli zadržavati. Pođite k meni na večeru.”

,,Ne.” More odmahne glavom. ,,Radije neka me vjetar otpuše do rijeke, da se doma vratim gladan.Kad biste mi barem u usta trpali samo hranu - no vi mi trpate i riječi.”

On ga promatra kako nestaje u gomili gradskih vijećnika koji se vraćaju kućama. I misli, More je previše ohol da se odrekne svoga stava. Plaši se da će kod europskih učenjaka izgubiti vjerodostojnost. Moram pronaći neki način da on to učini, način nevezan s poniženjem. Dotad se nebo već razvedrilo, poprimilo savršenu modrinu lapisa. Londonski vrtovi blješte bobicama. Čeka nas nemilosrdna zima. Ipak, on ćuti silinu spremnu da provali, onako kao što proljeće provaljuje iz mrtvoga stabla. Dok se Božja riječ širi, ljudske oči otvaraju se novim istinama. Dosad su, baš kao i Helen Barre, znali za Nou i poplavu, ali ne i za svetoga Pavla. Mogli su prebrojiti žalosti Blažene Majke i govoriti da prokleti skončavaju u paklu. No nisu poznavali Kristova brojna čuda i izreke, ni apostolska djela i rijeci – ti priprosti ljudi koji su, kao i sva londonska sirotinja, štovali jednostavna,nemušta posla. A priča je daleko veća nego što su ikad pomišljali. On nećaku Richardu kaže, ne možeš ljudima otkriti samo dio priče i onda stati, ili im otkrivati dijelove po vlastitome izboru. Oni su svoju vjeru gledali naslikanu po crkvenim zidovima, uklesanu u kamen, no sad je Bog naoštrio pero i spreman je svoje riječi ispisati u knjigama njihovih srca.

No, po tim istim ulicama Chapuys opaža sjeme pobune, grad spreman dveri otvoriti Imperatoru. On nije sudjelovao u pljački Rima, no ima noći kad sanja da je tamo - crne utrobe razasute po drevnim kaldrmama, polumrtvi pobacani po fontanama, zvonjava zvona kroz močvarnu maglu, sjaj zublji palikuća što se cakli po zidovima. Rim je pao, i s njim sve ostalo, ali je papa Julije osobno, a ne napadači, srušio starog svetog Petra koji je stajao dvanaest stotina godina, ondje gdje je imperator Konstantin sam iskopao prvi jarak, dvanaest lopata zemlje, po jedna za svakog apostola; ondje gdje su psi trgali kršćanske mučenike, umotane u životinjske kože. Dvadeset pet stopa iskopao je da položi nove temelje, ravno usred nekropole, kroz dvanaest stoljeća ribljih kostiju i pepela zidarske lopate razarale su lubanje svetaca. Ondje gdje su krvarili mučenici stajale su sablasno bijele gromade; mramor je čekao Michelangela.

Na ulici spazi svećenika koji je nesumnjivo nosio pomast umirućem Londoncu; prolaznici skidaju kape, spuštaju se na koljena, no s prozora na katu proviri dječak i

poviče: ,,Pokaži nam tog svog uskrslog Krista. Pokaži nam svoj cirkuski trik.” On podigne glavu - dječakovo lice, prije nego što nestane, blijedo je od gnjeva.

Cranmeru govori, ti ljudi žele čvrstu vlast, onakvu kakvoj se može pošteno pokoravati. Rim je od njih stoljećima tražio da vjeruju ono u što mogu povjerovati samo djeca. Zacijelo će im biti prirodnije poštovati engleskoga kralja koji vlada pod Parlamentom i pod Bogom.

Dva dana poslije primijeti Morea koji drhturi tijekom propovijedi; nosi pomilovanje za lady Exeter. Ispravu prate neke grube kraljeve riječi, upućene njezinom suprugu. Dan je svete Katarine; u čast svetice kojoj su prijetili mukama na kotaču, svi do svoga cilja idemo u krugovima. Takva je bar teorija.On sam nije vidio nikoga starijega od dvanaest godina da čini tako.

Negdje u pozadini osjeća se moć, moć koja prodire ravno kroz kost, nalik drhtaju koji se osjeti u dršci sjekire kad je se zgrabi šakom. Njome se može udariti, može se ne udariti ako se odluči tako - unatoč tomu, i dalje se unutra osjeća odjek propuštenoga djela.

Sljedećeg dana, u Hampton Courtu, kraljev sin, vojvoda od Richmonda, ženi se Norfolkovom kćeri Mary. Anne je taj brak ugovorila s namjerom da uveliča Howardove; nadalje, i zato da Henryja spriječi da svoje kopile, na mladićevu korist, oženi nekom stranom kraljevnom. Kralja je uvjerila da se odrekne goleme dote koju bi inače očekivao i onda se, slaveći ostvarenje svih nauma, pridružuje plesu, zajapurena uska lica, sjajne kose prekrivene bodežima dijamanata. Henry ne može skinuti pogled s nje; ne može ni on.

Richmond na sebe privlači sve ostale poglede; poskakuje kao ždrijebe,pokazuje otmjenu vjenčanu odjeću, okreće se, skače, propinje se i šepuri. Gledaj ti njega, govore starije gospe, koža mu je nježna poput djevojačke.

,,Meštre Cromwelle,” zahtijeva on, ,,kralju mome ocu poručite da želim živjeti sa svojom suprugom. On kaže da se moram vratiti svojoj kući, a da Mary ima ostati s kraljicom.”

,,Gospodaru, on se samo brine za vaše zdravlje.”

,,Navršit ću petnaestu.”

,,Još je pola godine do vašeg rođendana.”

Mladiću s lica nestaje veselje; odmijeni ga kamen. ,,Pola godine nije ništa. S petnaest godina čovjek je sasvim zreo.”

,,Tako i čujemo”, dobaci lady Rochford stojeći nablizu njima. ,,Kralj vaš otac na sud je doveo svjedoke da izjave kako mu je brat bio s petnaest godina sasvim kadar izvršiti čin, i to više puta tijekom noći.”

,,Štoviše, moramo misliti i na zdravlje vaše mladenke.”

,,Brandonova žena mlađa je od mene, a već ju je uzeo.”

,,I to svaki put kad je vidi,” nadoveže se lady Rochford, ,,ako je suditi po zapanjenom izrazu njezina lica.”

Richmond se priprema za dugočasnu raspru; štiti se presedanima; od oca je naslijedio taj način raspravljanja. ,,Nije li moja prabaka, lady Margaret Beaufort, rodila s trinaest godina, i to princa koji će postati Henry Tudor?”

Bosworth, rastrgani plamenci, krvavo polje; okrvavljena plahta materinstva. Svi odande potječemo, misli on, no sve se to vrti oko jedne te iste priče; dušo, podaj mi se.,,Nikad nisam čuo da joj je to popravilo zdravlje,” govori on, ,,a ni ćud. Nakon toga nije više imala djece.” Odjednom se osjeti umornim od raspre; prekida je, muklim, umornim glasom. ,,Gospodaru, budite razumni. Kad jednom probate, htjet ćete neprestano. Otprilike sljedeće tri godine. Tako vam to ide. A vaš otac za vas ima neke druge planove. Možda vas pošalje da upravljate dvorom u Dublinu.”

Jane Rochford: ,,Samo mirno, janje moje. To se uvijek dade srediti. Muškarac se uvijek može naći sa ženom - ako je ona voljna.”

,,Lady Rochford, mogu li govoriti kao prijatelj? Ako se nastavite petljati,riskirate kraljevo nezadovoljstvo.”

,,O,” nehajno odvrati ona, ,,Henry će lijepoj ženi oprostiti sve. Oni samo žele činiti nešto prirodno.”

Dječak se javi: ,,Zašto bih morao živjeti kao redovnik?”

,,Redovnik? Oni to rade s kozama. Meštar Cromwell može vam to potvrditi.”

,,Moguće je”, govori Richmond, ,,da nas gospa-kraljica želi držati razdvojene. Ne želi dopustiti da kralj u kolijevku dobije unuka prije nego što mu se rodi vlastiti sin.”

,,Zar vi ne znate?” Jane Rochford okrene se njemu. ,,Zar do vas nisu doprli glasi da je La Ana enceinte?”

Njezino ime izgovori onako kako ju je okrstio Chapuys.On gleda kako dječakovo lice poprima izraz tupog očaja.Jane: ,,Pribojavam se da ćete do ljeta ostati bez svoga položaja. Nakon što mu se u braku rodi sin, možete fukati do mile volje. Vladati nećete nikad, kao što ni vaše potomstvo neće nikad naslijediti.”

Rijetko se viđa da se tako unište kraljevićeva nadanja - i to u trenutku koliko treba da se ugasi svijeća; jednakim, proračunatim pokretom, naizgled stvorenim u čistoći navike. Čak nije ni oblizala prste.

Richmond, smežurana lica: ,,Možda se rodi još jedna djevojčica.”

,,Gajiti takve nade gotovo je jednako veleizdaji”, odvrati lady Rochford.

,,Ako se tako zbude, rodit će i treće dijete, pa i četvrto. Meštre Cromwelle, vjerovala sam da neće ponovno zanijeti ali sam se prevarila. Sad se stvarno dokazala.”

Cranmer u Cantetbutyju; bosonog kroči pješčanom stazom k ustoličenju na položaj primasa Engleske. Nakon obreda, odmah ukida opatiju Kristove crkve čiji su pripadnici u velikoj mjeri ohrabrivali lažnu proročicu. Bit će dug posao razgovarati sa svakim pojedinim redovnikom, prebirati po njihovim iskazima. Rowland Lee hara po gradu ne bi li silom ubrzao posao;Gregory je za njim; a on pak u Londonu sjedi i čita sinovljevo pismo, nimalo dulje niti podrobnije od njegovih pisama iz škole: Budući da nam vremena manjka...

Piše Cranmeru, moli ga da bude milostiv prema tamošnjoj zajednici,budući da su bili samo zavedeni. Poštedite redovnika koji je pozlatio Magdalenino pismo. Predlažem da kralju pošalju novčani dar; tri stotine funti zadovoljit će ga. Očistite Kristovu crkvu i cijelu biskupiju; Warham je bio nadbiskup trideset godina, obitelj mu je čvrsto ukopana, njegov nezakoniti sin na dužnosti je dekana - za njih je potrebna nova metla. Ustoličite ljude iz vlastita doma; vaše tužne pisare iz istočnog Midlandsa,stvorene pod trezvenim nebesima.

Pod radnim stolom nešto, pod nogom mu je nešto o čijoj je prirodi izbjegavao i pomišljati. Odmakne stolac; polovica voluharice, Marlinspikeov darak. Podigne ga i pomisli na Henryja Wyatta, kako u ćeliji jede štakore.Misli na kardinala, kako je blistao u Kardinalovom koledžu.Baci voluharicu na vatru. Truplo zacvrči i skvrči se, kosti šuplje pucketaju. Uzme pero i piše Cranmeru, iz biskupije izbacite one tipove s Oxforda i zamijenite ih ljudima s Cambridgea, onima koje poznajemo.

Zatim sinu piše, vrati se doma i s nama provedi Novu godinu.

Prosinac; u smrznutoj uglatosti, s modrikastim odbljeskom svjetla na snijegu, Margaret Pole izgleda kao da je sišla s crkvenog vitraja, otresa komadiće stakla s halje; zapravo, te krhotine su dijamanti. On je nju, groficu, nagovorio da dođe k njemu, i sad ga ona promatra ispod teških vjeđa, promatra ga niza svoj dugi nos Plantageneta dok njezin ledenoblještavi pozdrav ulijeće u sobu.,,Cromwelle.” I ništa više.

Prelazi na posao: ,,Kraljevna Mary. Zašto mora napustiti kuću u Essexu?“

,,Moj gospodar Rochford želi je za sebe. Znate, to je dobro lovno područje.Mary se ima pridružiti kraljevskome domaćinstvu njezine sestre u Hatfieldu. Ondje joj neće biti potrebna vlastita služinčad.”

,,Nudim da o vlastitome trošku izdržavam svoje mjesto u njezinom domaćinstvu. Ne možete me spriječiti da joj služim.”

Samo si ti misli. ,,Ja samo prenosim kraljeve želje, a vi ste, vjerujem, jednako željni ispuniti ih kao i ja.”

,,To su želje njegove priležnice. Mi ne vjerujemo, kraljevna i ja, da su to kraljeve vlastite želje.”

,,Gospo, morate preispitati vlastito vjerovanje.”

Gleda ga svisoka sa svoga pijedestala - ona je Clarenceova kći, nećakinja staroga kralja Edwarda. Svojevremeno su ljudi njegova položaja morali kleknuti da se obrate ženama poput nje. ,,Bila sam u pratnji kraljice Katherine na njezin vjenčani dan. Kraljevni sam poput majke.”

,,Krvi vam Isusove, gospo, zar mislite da joj treba još jedna? Ubit će je njezina vlastita.”

Gledaju se, preko bezdana.,,Lady Margaret, ako vam smijem dati savjet... preispituje se odanost vaše obitelji.”

,,Tako kažete vi. I zato me, za kaznu, odvajate od Mary. Ako imate dovoljno da me optužite, pošaljite me u Tower zajedno s Elizabeth Barton.”

,,To kralj nipošto ne želi. Gospo, on vas poštuje. Vaše podrijetlo i vašu dob.”

,,Nema dokaza.”

,,Lanjskoga lipnja, netom nakon kraljičine krunidbe, vaš sin lord Montague i vaš sin Geoffrey Pole večerali su s lady Mary. Zatim je, jedva dva tjedna nakon toga, Montague ponovno večerao s njom. Pitam se o čemu su raspravljali?”

,,Vi to ozbiljno?”

,,Ne”, odvrati on i nasmiješi se. ,,Dječak koji je donio šparoge, moj je sluga. Dječak koji je rezao marelice također je moj. A oni su razgovarali o Imperatoru, o invaziji, o tome kako ga se na to može privoljeti. Dakle, uviđate i sami, lady Margaret, cijela vaša obitelj mnogo toga duguje mojoj suzdržljivosti. Uvjeren sam da će kralju dug vratiti svojom budućom odanošću.”

I prešuti, namjeravam vaše sinove iskoristiti da ugušim njihovo vlastito buntovno ponašanje u inozemstvu. I prešuti, na plaći imam i vašeg sina Geoffreyja. Geoffrey Pole nasilan je, ćudljiv čovjek. I ne zna se na koju će se dati stranu. Ove mu je godine plaćeno četrdeset funti da se dade na onu Cromwellovu.

Grofica napući usne. ,,Kraljevna neće krotko napustiti dom.”

,,Moj gospodar Norfolk namjerava odjahati do Beaulieua i upoznati je s novim okolnostima. Naravno, ona mu se može usprotiviti.”

Kralju je savjetovao, ostavite Mary njezin kraljevski život, ne uskraćujte joj ništa. Nemojte time njezinom rođaku Imperatoru dati povod za rat.

Henry je vikao: ,,Hoćeš li ti poći kraljici i predložiti joj da Mary zadrži svoj naslov? Zato što ti, meštre Cromwelle, velim da ja to neću učiniti. I ako je time uvelike uznemiriš, što ćeš svakako učiniti, ako pobaci dijete, onda sve to na tvoju glavu! A tada neću biti milostiv!”

Nakon što je izišao iz dvorane za prijeme, nasloni se na zid. Zakoluta očima i dobaci Rafeu: ,,Bože nebeski, nikakvo čudo što je kardinal ostario prije vremena.

Ako on misli da će je to natjerati da pobaci, onda se plod ne drži čvrsto. Prošli tjedan bio sam mu brat po oružju, ovoga tjedna prijeti mi krvavom smrću.”

Rafe: ,,Dobro je da niste nalik kardinalu.”

Stvarno. Kardinal je očekivao zahvalnost svoga vladara - i u tomu je bio osuđen na razočaranje. Usprkos svim sposobnostima, bio je čovjek čije su ga emocije posjele i izmoždile. On, Cromwell, nije više podložan hirovima ćudi, i gotovo se nikad ne umara. Prepreke se uklanjaju, ćudi se umiruju, čvorovi se raspliću. U ovome trenutku, na koncu ljeta 1533.,duh mu je čvrst, volja snažna; ništa mu ne može poremetiti spokoj na licu. U sebe može upiti strahove drugih, podariti im osjećaj stabilnosti u uzbibanome svijetu; tim ljudima, toj dinastiji, tom jadnom prokislom otoku na rubu svijeta.

Potkraj dana, umjesto zabave, on pregledava Katherineine zemljišne posjede i procjenjuje što može preraspodijeliti. Sir Nicholas Carew kojemu nisu dragi ni on ni Anne zapanji se kad primi svežanj darovnica, među njima i dva debela posjeda u Surreyju koja može pridružiti svojim ostalim posjedima u okrugu. On moli za razgovor kako bi izrazio zahvalnost; za to se mora obratiti Richardu koji sad vodi Cromwellov raspored – Richard ga smješta prekosutra. Kao što je običavao govoriti kardinal, pokornost znači da ljudi imaju čekati.

Kad Carew ulazi, ulazi namještena lica. Hladan, povučen u sebe, savršen dvorjanin, radi na tome da malo podigne kutove usana. Što ishodi djevojačkim cerekanjem, neuvjerljivim iznad bogate brade.

,,O, siguran sam da ste zaslužili”, govori on, odbacuje zahvale. ,,Prijatelj ste Njegova Veličanstva još od dječaštva, a njemu nema većeg užitka nego kad nadari stare prijatelje. A, nije li vaša supruga u vezi s lady Mary? Bliske su? Zamolite je”, govori on, ,,da toj mladoj ženi podari mudar savjet. Neka je upozori da kralju udovolji u svemu. Ovih dana narav mu je prilično burna i ne mogu odgovarati za posljedice prkosa.”

Ponovljeni zakonik uči nas da darovi zasljepljuju vid mudrima. Doduše,po njegovu mišljenju Carew i nije osobito mudar, no načelo se dokazuje ispravnim; ako nije zaslijepljen, onda je barem zapanjen. ,,Nazovimo to preuranjenim božičnim darom”, govori mu on, smiješeći se. I preko stola pogurne isprave.

U Austin Friarsu raščišćuju skladišta i grade sefove. Svetkovat će se u Stepneyju. Tamo su već preselili anđeoska krila; on ih želi čuvati sve dok u kuću ne dođe dijete prikladne veličine. Gleda ih kako ih odnose, kako drhture pod lanenim pokrovom, gleda kako božičnu zvijezdu tovare na kola. Christophe upita: ,,Kako se može upravljati tom barbarskom napravom koja je sva od šiljaka?”

On podigne platnenu navlaku, pokazuje mu pozlatu. ,,Isuse i Marijo”, kaže dječak. ,,Zvijezda koja vodi u Betlehem. A ja mislio da je sprava za mučenje.”

Norfolk odlazi u Beaulieu da lady Mary poruči da se mora seliti na imanje u Hatfieldu, biti u pratnji malene kraljevne i živjeti pod upravom lady Anne Shelton, kraljičine ujne. O onome što je uslijedilo, izvješćuje uvrijeđenim glasom.

,,Kraljičina ujna?” pita Mary. ,,Samo je jedna kraljica, a ta je moja mati.”

,,Lady Mary...”, zausti Norfolk, no te je riječi natjeraju u suze; odjuri u sobu i za sobom zaključa vrata.

Suffolk odlazi na sjever do Buckdena, ne bi li Katherine nagovorio da se preseli u drugu kuću. Ona je načula da je smjeraju poslati nekamo gdje je još vlažnije nego u Buckdenu, zatim govori da će je vlaga ubiti pa se zatim zaključa i ona; zvecka rezama i Suffolku na trima jezicima dovikuje da se kupi. Ne ide ona nikamo, govori ona, osim ako on nije spreman provaliti vrata, vezati je konopima i odnijeti je. A to Charles smatra pomalo pretjeranim.

Kad pismeno iz Londona zatraži nove naputke, Brandon zvuči nevjerojatno samosažalno - muškarac s četrnaestogodišnjom nevjestom koja čeka njegovu pažnju da tako provodi blagdane! Kad se pismo čita u vijeću, on, Cromwell, prasne u smijeh. Čista radost pisma prenosi ga u novo ljeto.

Cestama kraljevine kroči mlada žena, govori da je kraljevna Mary koju je otac natjerao da prosjaci. Vidjeli su je da je doprla na sjever čak do Yorka,na istok čak do Lincolna, gdje je priprosti ljudi iz tih okruga ugošćuju, hrane i daju novac da nastavi put. On je poslao ljude da je drže na oku, ali je oni još nisu uhvatili. Sam ne zna što bi s njom, ako je uhvate. Dovoljno je velika kazna na sebe uzeti breme proroštva, bez zaštite lutati zimskim cestama. Zamišlja je kao sivkastosmeđu, teturavu pojavu koja se prema obzoru vuče preko ravnih, blatnih poljana.

III.

Slikarevo oko

1534.

KAD HANS U Austin Friars dopremi zgotovljeni portret, on zastrepi pred njim. Sjeća se kako je Walter govorio, dječače, kad mi lažeš, gledaj me u oči.

Zagleda se u donji rub slike i onda pogledu dopusti da klizne nagore.Pero, nožice, papiri, pečat u malenoj mošnji, debela knjiga u zelenkastocrnom uvezu; pozlaćena koža, pozlaćeni rubovi listova. Hans ga je zamolio da mu pokaže svoju Bibliju i onda je odbio; previše je priprosta, previše raskupusana. Onda je prekopao kuću i najljepši primjerak u svome vlasništvu pronašao na stolu Thomasa Averyja. To je knjiga redovnika Paciolija, knjiga o tome kako voditi knjige, ona što su mu je poslali njegovi mletački prijatelji.

Zatim spazi svoju naslikanu šaku kako počiva na stolu pred njim, nježno prstima pridržavajući papir. Neobično; kao da su ga raščetvorili i sad se može promatrati u

dijelovima, prst po prst. Hans mu je kožu načinio dvorjanski glatkom, ali je uhvatio pokret, to stezanje prstiju sigurno poput prstiju koljača kad uzima nož. Na prstu mu kardinalov tirkiz.

Jednom je imao vlastiti prsten s tirkizom; darovala mu ga je Liz kad se rodio Gregory. Taj je prsten bio u obliku srca.

Podiže pogled do vlastitoga lica. Nije ispalo mnogo bolje od one pisanice što ju je oslikala Jo. Hans ga je smjestio u stiješnjen prostor,masivni stol nagurao da ga okuje njime. Dok ga je Hans crtao, imao je vremena razmišljati, i misli su ga ponijele daleko, u drugu zemlju. Te je misli nemoguće nazrijeti iza njegovih očiju.

Zamolio je da ga slika u vrtu. Hans je odvratio, znojim se od same pomisli. Možemo li biti što jednostavniji?

Na sebi ima zimsko ruho. U njemu je naizgled načinjen od tvari neprobojnije nego većina ljudi, djeluje čvršće. Kao da nosi oklop. Predviđa dan kad bi ga mogao navući. U ovome kraljevstvu, a i vani (ne samo u Yorkshireu), ima ljudi koji bi ga proboli čim ih pogleda.

Sumnjam, misli on, da bi mogli prosjeci sve do srca. Nije li kralj upitao,od čega si to načinjen?

,,Tako je.” Uputi se u susjednu sobu. ,,Možete ući i pogledati.”

Jate se, guraju. Slijedi kratka, udivljena tišina. I traje. Alice kaže: ,,Ujače, naslikao te prilično debelim. Više nego što je trebalo.”

Richard: ,,Kao što nam je to pokazao Leonardo, zakrivljena površina bolje podnosi djelovanje topovskih kugli.”

,,Mislim da ne izgledate tako”, javi se Helen Barre. ,,Crte su prilično pogođene. No ne i izraz lica.”

Rafe: ,,Tako je, Helen, njega čuva za ljude.”

Thomas Avery upita: ,,Imperatorov poslanik je ovdje, smije li ući i pogledati?”

,,Kao i uvijek, dobrodošao je.”

Doskakuće Chapuys.Smjesti se pred sliku; priđe; udaljava se. Na svili nosi kunovinu. ,,Blagi Bože,” ispod glasa dobaci Johane, ,,taj izgleda kao rasplesani majmun.”

,,O, ne, ne, bojim se da ne”, prozbori Eustache. ,,O, ne, ne, ne, ne, ne i ne. Ovaj je put vaš protestantski slikar promašio temu. Zato što je o vama, Cremuele, nemoguće razmišljati kao o usamljenom - samo u društvu, kako proučavate tuđa lica kao da ih sami želite naslikati. Druge tjerate ne da pomisle 'kako točno izgleda on?', nego 'kako li izgledam ja sam?'.” Onda se udalji, pa se okrene, kao da u tom pokretu pokušava uloviti sličnost. ,,Unatoč svemu, kad čovjek pogleda takvoga, bilo bi mu pametnije ne ljutiti vas. Gledajući tako, mislim da je Hans postigao cilj.”

Kad se Gregory vrati doma iz Canterburyja, on ga samoga uvede u sobu da pogleda sliku; još nije skinuo jahaći plašt, blatan je od puta; on želi čuti sinovljevo mišljenje, prije nego što ga se dočepa ostatak domaćinstva. Govori mu: ,,Tvoja gospođa mati vječno je govorila da me nije uzela zbog izgleda. Kad je slika stigla, iznenadilo me koliko sam ohol. Gledao sam se u vremenu kad sam napustio Italiju, prije dvadeset godina. Prije nego što si se rodio.”

Gregory mu stoji uz rame. Pogled mu počiva na portretu. Ne govori.

Svjestan je da mu je sin viši od njega; doduše ne previše.U mislima otkorači u stranu ne bi li svoga dječaka promotrio slikarevim okom; dječaka nježne kože, bademastih očiju,vitkog anđela drugoga reda na freski prekrivenoj vlagom u nekom brdskom gradu daleko odavde. Gleda ga kao paža koji jaše šumom preko pergamenta, čvrstih, tamnih kovrča povezanih tankom zlatnom vrpcom; za razliku od njega svakodnevno oko sebe viđa mlade muškarce, mladiće iz Austin Friarsa, mišićave poput borbenih pasa, kosa ostriženih na čekinje, očiju oštrih poput vršaka mača. I pomišlja, Gregory je sve što treba biti. Sve je ono čemu se imam pravo nadati; otvoren je, blag, povučen i promišljen, suzdržava se iznijeti misli sve dok ih potpuno ne uobliči. Osjeti prema sinu toliku nježnost da bi mogao zaplakati.

Okrene se slici: ,,Nažalost, mislim da je Mark u pravu”.

,,Tko je Mark?”

,,Mladi blesan koji trči za Georgeom Boleynom. Jednom sam ga načuo govoriti da izgledam kao ubojica.”

Gregory odvrati: ,,Zar niste to znali?”

Šesti dio

I.

Nadmoć

1534.

U ONIM BLAGIM DANIMA između Božića i Nove godine,dok dvor slavi, a Charles Brandon stoji na vrištini i viče pred vratima, on ponovno čita Marsiglia Padovanskoga. Ljeta 1324. Marsiglio nam je iznio četrdeset dvije postavke. Nakon Bogojavljenja on se uputi Henryju iznijeti neke od njih.

Kralju su poznate neke postavke, neke su mu nepoznate. Neke su dobrodošle u njegovom trenutačnom stanju; neke su mu dojavili kao one heretičke.Jutro je, blistavo, studen prodire do kosti, vjetar s rijeke poput noža zasijeca lice. Trudimo se, sa što manje napora, pogurnuti vlastitu sreću.

Marsiglio nas uči da Krist na ovaj svijet nije došao ni kao vladar ni kao sudac nego kao podanik; podanik države onakve kakovu je zatekao. Nije želio vladati, niti svojim apostolima dati zadaću da vladaju. Nijednom svom sljedbeniku nije podario moć veću nego nekom drugom - ako mislite drugačije, ponovno pročitajte one stihove o Petru. Krist nije stvorio pape. Svojim sljedbenicima nije dao moć donositi zakone ili nametati poreze, dok svećenstvo oba ta prava smatra svojima.

Henry kaže: ,,Ne sjećam se da je kardinal govorio o tome.”

,,Biste li vi, da ste kardinal?”

Budući da Krist svojim sljedbenicima nije zaviještao zemaljsku moć,kako onda opstaje tvrdnja da današnji vladari svoju vlast vuku od pape?Istina glasi, svi svećenici su podanici, onakvi kakve ih je Krist ostavio. Na vladarima ostaje vladati skupinama svojih građana, određivati tko je oženjen, a tko se smije ženiti, tko je kopile, tko je zakoniti potomak.

Otkuda vladaru ta moć, kao i moć da provodi zakone?On je dobiva putem zakonodavnog tijela koje djeluje u ime građana. Iz volje naroda izražene u Parlamentu kralj crpi vlastito kraljevanje.

Kad on to izgovori, Henry kao da naćuli uši, kao da osluškuje ne bi li s ceste čuo korake ljudi koji ga dolaze izbaciti iz palače. On ga umiruje; Marsiglio nije opravdavao buntovnike. Građani se, doduše, mogu okupiti da bi svrgnuli despota, ali Henry nije despot; on je monarh koji vlada u okvirima zakona. Henryju je drago da mu narod kliče dok prolazi Londonom, no istovremeno znade da mudar princ nije uvijek i onaj omiljeni.

On mu izlaže i druge postavke. Krist svojim sljedbenicima nije zaviještao ni pravo na zemlju, ni monopole, ni položaje, ni napredovanja. Sve to nalazi se u djelokrugu svjetovne vlasti. Kako čovjek koji je položio zavjet siromaštva može polagati pravo na imovinu? Kako redovnici mogu biti zemljoposjednici?

Kralj govori: ,,Cromwelle, s tvojim darom za velike brojeve...” On se zagleda u daljinu. Prstima čupka srebrnu čipku na orukavlju.

,,Zakonodavno tijelo”, govori on, ,,treba osigurati sredstva za život svećenicima i biskupima. Nakon toga, trebalo bi imati pravo crkvenim blagom koristiti se za opće dobro.”

,,Samo, kako ga osloboditi”, nadoveže se Henry. ,,Dobro, hramove se može srušiti.” Načičkan draguljima razmišlja o bogatstvu što ga je moguće izvagati. ,,Ako bi se itko usudio.”

Za Henryja je karakteristično da potrči i prije nego što zakorači. On ga je namjeravao blago uputiti u zakučast pravni postupak oduzimanja imovine i stupanja u posjed; povrat drevnih vladarskih prava, uzimanje onoga što mu je oduvijek pripadalo. Pamtit će da je Henry prvi predložio da se dlijetom svecima kopaju safirne oči. Ipak, spreman je pratiti nit kraljevih razmišljanja. ,,Krist nas je naučio kako da ga pamtimo. Ostavio nam je kruh i vino, tijelo i krv. Što je više potrebno? Ne vidim gdje to piše da je tražio da mu se podižu hramovi, da se trguje dijelovima tijela, kosom i noktima, da se lijevaju gipsani odljevi i da im se klanja.”

,,Bi li ti bio kadar procijeniti,” prozbori Henry, ,,čak... ne, mislim da ne bi.” Pridiže se. ,,No, sunce sja, dakle...”

Dakle, ne časi časa. On skuplja dnevne spise. ,,Mogu završiti sam.”Henry se uvlači u svoj dvostruko podstavljeni jahaći kaput. On pomisli, ne želimo da je naš kralj prvi prosjak Europe.Španjolskoj i Portugalu svake godine pritječe blago iz Amerika. Gdje je naše blago?

Osvrni se oko sebe.

Po njegovu, kler posjeduje trećinu Engleske. Henry će ga ubrzo upitati kako Kruna može to posjedovati umjesto njih.Kao da se nateže s djetetom; jednog dana doneseš mu kutiju i dijete pita, što li je u njoj? Onda ode spavati, zaboravi, no sljedećeg jutra opet pita. I ne miruje sve dok se kutija ne otvori i darovi ne podijele.

Parlament se sprema na novo zasjedanje. On kaže kralju, nijedan parlament u povijesti nije toliko kulučio koliko namjeravam naš natjerati da kuluči.

Henry: ,,Učini što moraš. Podržat ću te.”

Kao da je čuo riječi koje je cijeloga života čekao čuti. Kao da je čuo savršen stih, pisan jezikom što ga je znao i prije rođenja.

Doma se vraća sretan, no u kutu ga čeka kardinal. U skrletnim haljama debeo je kao jastuk, a na licu mu mučenički, buntovan izraz. Wolsey zbori ti znadeš da će on

preuzeti zasluge za sve dobre ideje i tebe kriviti za one loše? Kad ti sreća okrene leđa, osjetit ćeš njezin bič - uvijek ti,nikad on.

On kaže, dragi moj Wolsey. (Budući da je u ovom kraljevstvu gotovo s kardinalima, obraća mu se kao kolegi, ne više gospodaru.) Dragi moj Wolsey, nije baš tako - Charlesa Brandona nije okrivio što mu je koplje zario u šljem, krivio je sebe zato što nije spustio vizir.

Kardinal otpovrne, što misliš gdje si, na polju za turnir? Misliš li da postoje pravila, protokoli, suci koji će nadzirati igra li se pošteno? Jednog dana, tada ćeš još namještati ormu, podići ćeš pogled i ugledati ga kako nizbrdo nasrće prema tebi.

Kardinal se zacereka i iščezne.

I prije nego što se okupi Donji dom, njegovi protivnici sastaju se utvrditi taktiku. Njihovi sastanci nisu tajni. Sluge ulaze i izlaze, dakle vrijedi ponoviti ono što je činio tijekom okupljanja kod Polea; u Cromwellovu domaćinstvu ima mladića kojima nije ispod časti navući pregaču i unijeti pladanj lista ili teleće koljenice. U njegovo domaćinstvo javljaju se engleski plemići, traže posla u kući za sinove, nećake, za štićenike, uvjereni da će od njega naučiti državničko umijeće, kako pisati tajničkom rukom, kako se nositi s prijevodima sa stranih jezika, koje se knjige mora pročitati da bi se postalo dvorjaninom. On to povjerenje prima s dužnom ozbiljnošću; iz ruku te bučne mladeži uzima bodeže i pera, zatim razgovara s njima i onkraj strasti i oholosti petnaestogodišnjaka i dvadesetogodišnjaka otkriva koliko zapravo vrijede, što cijene i što će cijeniti u nevolji. O ljudima se ništa ne uči prijezirom i gaženjem ponosa. Mora ih se upitati što mogu učiniti na ovome svijetu, što mogu učiniti samo i jedino oni.

Dječake takvo pitanje zatekne, otvaraju duše. Možda dotad nitko s njima nije razgovarao. Očevi zasigurno nisu.

Onda tim dječacima, neukima i divljima kakvi već jesu, zadaje ponizne zadaće. Uče psalme. Uče kako se koriste noževi za filetiranje i noževi za paranje; zatim, samo za samoobranu, bez formalnih pouka, uce estoc, ubojiti ubod pod rebra i onaj jednostavan zaokret zgloba kojim se čovjek osigurava. Christophe se nudi za instruktora. Ti messieurs, govori on, sva kako su tankoćutni. Režu jelenju glavu, štakorov rep ili što već da pošalju doma svojim dragim tatama. Samo vi i ja, meštre, i Richard Cremuel, samo mi znamo kako nekog pizdeka oboriti s nogu tako da mu je to kraj, da ni ne pisne.

Prije nego što grane proljeće, u dom mu ulaze neki siromasi koji su stajali pred vratima. Oči i uši nepismenih jednako su oštre kao i u plemića,a za zdravu pamet čovjek ne mota biti učenjak. Konjušari i psetari načuju earlove povjerljive razgovore. Dječak s gubom i mijehom čuje snene, ranojutarnje tajne u vrijeme kad pali ognjišta.

Onoga dana kad sunce blješti, kad naglo i varljivo zatopli, u Austin Friars ušeta Zovite-me-Risley. I zalaje: ,,Gospodaru, dobro vam jutro”, baci kaputić,sjedne za stol i bučno pomakne stolac. Podigne svoje pero i zagleda se u vršak. ,,Dakle, što imate za mene?” Oči mu sjaje, vršci ušiju rumene.

,,Mislim da se Gardiner zacijelo vratio”, kaže.

,,Kako ste znali?” Zovite-me baca pero. I poskoči. I uzšeta se sobom.

,,Zašto je takav kakav je? Sva ta buka i huka i pitanja, kad uopće ne mari za odgovore?”

,,To vam se sviđalo dok ste bili u Cambridgeu.”

,,A, tada”, kaže Wriothesley, prezirući vlastitu mladost. ,,Navodno smo time uvježbavali umove. Ne znam.”

,,Moj sin tvrdi da ga je iscrpila ta praksa učenih rasprava. On je naziva praksom jalovih svađa.”

,,Možda Gregory i nije potpuno glup.”

,,Rado bih tako mislio.”

Risley porumeni kao paprika. ,,Gospodine, nisam želio vrijeđati. Znate da Gregory nije poput nas. Predobar je za ovaj svijet. No, čovjek ne mora biti ni nalik Gardineru.”

,,Kad su se okupljali kardinalovi savjetnici, iznosili bismo planove,onda bi možda uslijedila kakva rasprava, no sve bi se dogovorilo; nakon toga, doradilo bi se planove i naposljetku provelo u djelo. Kraljev savjet ne radi tako.”

,,Kako bi mogao? Norfolk? Charles Brandon? Prkose vam samo zbog podrijetla. Prkose čak i kad se slažu. Čak i kad znaju da ste u pravu.”

,,Pretpostavljam da vam je Gardiner prijetio.”

,,Propašću.” Zarije šaku u dlan. ,,Ne marim.”

,,Trebali biste. Winchester je moćan, i ako kaže da će vas upropastiti,onda to i namjerava.”

,,Rekao je da nisam odan. Kaže da sam, dok je bio u inozemstvu, morao paziti na njegove interese, ne vaše.”

,,Koliko shvaćam, vi služite glavnome tajniku, tko god sjedio na tom položaju. Ako ja,” oklijeva, ,,ako... Wriothesley, nudim vam sljedeće; ako me imenuju, postajete čuvar malog pečata.”

,,Bit ću glavni pisar?” Vidi kako Risley zbraja u glavi.

,,Dakle, idite Gardineru, ispričajte se, i natjerajte ga da vam dade bolju ponudu. Samo oprezno.”

S bojazni na licu, Zovite-me i dalje lebdi. ,,Trkom, dječače.” Podigne mu kaput i baci na njega. ,,On je i dalje tajnik. I može dobiti pečate. Samo, poručite mu da mora doći ovamo i osobno ih preuzeti.”

Zovite-me prasne u smijeh. Zapanjen, trlja čelo; kao da je izišao iz tuče. Navuče kaput. ,,Mi smo beznadni, znate?”

Okorjeli strvinari. Vukovi koji se tuku oko lešine. Lavovi koji se tuku nad kršćanima.

Kralj ga poziva s Gardinerom da pogledaju prijedlog zakona Parlamentu, kojim će Anneinoj djeci osigurati nasljedno pravo. S njima je i kraljica; mnoga obična gospoda rjeđe viđaju vlastite supruge od kralja, pomisli on.On izjaše, Anne izjaše. On lovi, Anne lovi. Ona okuplja njegove prijatelje i pretvara ih u svoje.

Ona običava Henryju čitati preko ramena; to čini i sada dok dlanom radoznalo luta po njegovom svilenom trupu, probija se kroz slojeve njegove odjeće tako da sićušnim noktom prsta zahvati vezeni ovratnik njegove košulje i tada samo začas podigne tkaninu, za dlaku je odigne od blijede kraljevske puti; Henry svojom golemom rukom posegne da pomiluje njezinu,odsutna, snena kretnja, kao da su nasamo. Nacrt neprekidno spominje, čini se ispravno, 'najdražu i najvoljeniju suprugu, kraljicu Anne.

Biskup od Winchestera zuri. Kao muškarac ne može pogled odlijepiti od spektakla, no kao biskup, primoran je znakovito se nakašljati. Anne ne primjećuje, radi to što radi, čita zakon i onda, potresena, podigne glavu: tu se spominje moja smrt! Ako se zbude da gorenavedena draga i najvoljenija supruga kraljica Anne premine..?

,,Ne mogu isključiti taj slučaj”, kaže on. ,,Gospo, Parlament može činiti sve što se ne protivi prirodnim zakonima.”

Ona se zajapuri: ,,Neću umrijeti na porodu. Snažna sam.”

On ne pamti da je Liz sišla s pameti dok je nosila dijete. Bila je još trezvenija i skromnija, vrijeme je provodila prekapajući po smočnici. Kraljica Anne uzima nacrt iz Henryjeve ruke. Bijesno ga trese. Gnjevna je na papir,zavidna je crnilu. I kaže: ,,U ovom zakonu stoji da, ako umrem sad, recimo od vrućice i prije poroda, da on može zakraljiti novu kraljicu.”

,,Dušo,” javi se kralj, ,,ne mogu nikoga zamisliti na tvome mjestu. To je samo pretpostavka. On se mora pobrinuti i za tu mogućnost.”

,,Gospo,” prozbori Gardiner, ,,ako smijem braniti Cromwella,on predviđa uobičajene mogućnosti. Ne biste valjda Njegovo Veličanstvo osudili na doživotno udovištvo? A nitko od nas ne zna svoj čas, nije li tako?”

Anne ne primjećuje - kao da Winchester nije izgovorio ni riječ. ,,Tu stoji, ako ona rodi sina, taj sin neće biti nasljednik. Tu stoji, zakonito začeti muški nasljednici. Što se, u tom slučaju, događa s mojom kćeri i njezinim pravima?”

,,Dakle,” javlja se Henry, ,,ona i dalje ostaje engleskom kraljevnom. Ako pogledaš malo niže, ondje stoji da..” On sklapa oči. Bože, daj mi snage.

Gardiner uskače da bi mu je pružio: ,,Ako kralj nikad ne dobije sina, u zakonitoj bračnoj zajednici, tada vaša kći postaje kraljicom. To predlaže Cromwell.”

,,Ali, zašto to mora biti napisano na ovakav način? Gdje piše da je ona Španjolka Mary kopile?”

,,Lady Mary nije u nasljednom redu,” kaže on, ,,dakle, sve je jasno. Ne moramo na to trošiti riječi. Oprostite nam svaku bešćutnu formulaciju. Trudimo se zakone pisati lakonski. Kako ne bi zvučali osobno.”

,,Bože,” raspoloženo dobaci Gardiner, ,,ako ovo nije osobno, onda što jest?”

Čini se da je kralj Gardinera pozvao na ovu raspravu kako bi ga pridobio.Sutra bi sve, naravno, moglo izgledati drugačije; možda stigne i Henryja ugleda kako, ruku pod ruku s Winchesterom šeće po snijegu. On prozbori: ,,Ovaj zakon namjeravamo zapečatiti prisegom. Podanici Njegova Veličanstva priseći će da će braniti nasljedno pravo na prijestolje,izneseno ovim zakonom i potvrđeno od strane Parlamenta.”

,,Prisega?” javi se Gardiner. ,,Koji to zakon treba potvrđivati prisegom?”

,,Uvijek će se naći oni koji će govoriti da je Parlament zaveden, da je potkupljen, ili već na neki način neprikladan kao zastupnik općeg dobra.Nadalje, uvijek će se naći oni koji će Parlamentu odricati pravo donošenja zakona u nekim pitanjima, tvrdeći da ih se mora prepustiti drugoj jurisdikciji - što će reći, Rimu. Mislim da je to pogrešno. Rim u Engleskoj nema nikakvo pravo glasa. Mojim zakonom namjeravam iznijeti taj stav. On je vrlo umjeren. Uobličit ću ga, dati Parlamentu na volju da ga izglasa, kao i kralju na volju da ga potpiše. Zatim ću od cijele države zatražiti da ga podrži.”

,,Što ćete točno učiniti?” podrugljivo upita Stephen. ,,Razaslati mladež iz Austin Friarsa diljem zemlje da zaprisegne svakog pijanca kojeg izvuku iz pivnice? Svakog muškarca i svaku ženu?”

,,Zašto ih ne bih zaprisegnuo? Što mislite, ako nisu biskupi da su divljaci?Svaka kršćanska prisega jednako je vrijedna. Gospodaru biskupe, pogledajte bilo koji zakutak ovoga kraljevstva i pronaći ćete propast i bijedu.Cestama se vuku muškarci i žene. Uzgajivači ovaca toliko su ojačali da one malene tjeraju s posjeda, i ratari ostaju bez kuće i kućišta. Tijekom jednog naraštaja svi oni mogu naučiti čitati. Orač može podići knjigu.Gardineru, vjerujte mi, Engleska može biti drugačija.”

,,Naljutio sam vas”, primijeti Gardiner. ,,Izazvao sam vas, a vi ste pogrešno shvatili pitanje. Nisam pitao je li njihova prisega vrijedna, nego kako točno predlažete da polože prisegu. Naravno,u Donjem domu iznijeli ste prijedlog zakona o ovčarstvu...”

,,Protiv uzgajivača ovaca”, odvraća on nasmiješen.

Kralj: ,,Gardineru, taj zakon pomaže malim ljudima - nijedan ovčar ne smije imati više od dvije tisuće...”

Biskup prekine kralja kao da je taj neko dijete. ,,Tako je, dvije tisuće,dakle, dok vaši inspektori jurcaju po okruzima i broje ovce, mogli bi istovremeno i zaprisegnuti pastire. I te vaše ovčare u njihovom stanju nepismenosti? I svakog prosjaka kojeg zateknu u jarku?”

On ne uspije obuzdati smijeh. Biskup je usijana glava. ,,Gospodaru, zaprisegnut ću svakoga tko je neophodan da bi se osiguralo nasljedno pravo i tako ujediniti zemlju. Kralj ima svoje službenike, mirovne suce - nadalje, i članovi vijeća dobit će časnu zadaću da ovo provedu u djelo, u protivnom ću htjeti znati zašto nije tako.”

Henry: ,,Biskupi će položiti prisegu. Nadam se da će se pokoriti”.

,,Trebat će nam novi biskupi”, javi se Anne. I imenuje svog prijatelja Hugha Latimera. I njegovog prijatelja Rowlanda Leeja. Čini se da ipak ima popis koji nosi u glavi. Liz je kiselila povrće. Anne proizvodi pastore.

,,Latimer?” Stephen odmahuje glavom, no kraljicu u lice ne smije optužiti za naklonost prema hereticima. ,,Koliko znadem, Rowland Lee u životu nije stao za propovjedaonicu. Neki pojedinci u vjerski život ulaze samo zbog vlastitog častohleplja.”

,,I gotovo se nimalo ne trude prikriti to”, dodaje on.

,,Ja iz svoga puta izvlačim ono najbolje”, odvrati Stephen. ,,Odlučio sam se njime poći i, Boga mi, Cromwelle, kročim njime.”

On pogleda Anne. Oči joj sjaje od veselja. Ne propušta nijednu jedinu riječ.

Henry: ,,Moj gospodaru Wlnchesteru, vaše poslanstvo na dugo vas je odvelo iz domovine.”

,,Nadam se da Vaše Veličanstvo misli da je to bilo na njegovu diku.”

,,Svakako, no niste nikako mogli izbjeći da zanemarite svoju biskupiju.“

,,Kao pastor trebate se skrbiti za svoje ovčice”, javi se Anne. ,,Barem ih prebrojiti.”

On se nakloni. ,,Moje je stado na sigurnom, u zabranu.”

Osim da sam biskupa gurne niza stube ili da stražarima naredi da ga odvuku,ni kralj ne može mnogo više. ,,Unatoč tomu, slobodno im se vi posvetite”, promrmlja Henry.

Iz psećeg krzna izdiže se strahotan zadah kad se pas sprema potući. Sad ga se osjeća u sobi, on primjećuje da se Anne okreće u stranu, oprezno, da Stephen polaže dlan na grudi kao da želi našušuriti krzno i upozoriti na svoju veličinu prije nego što pokaže zube. ,,Vratit ću se Vašem Veličanstvu za tjedan dana”, izjavi. To blago čuvstvo izvire iz njega kao režanje iz dubina utrobe.

Henry prasne u smijeh. ,,U međuvremenu će nam Cromwell biti miljenik. Cromwell nas mazi i pazi.”

Nakon što Winchester ode, Anne se ponovno nadvije nad kralja; oči joj skreću u stranu kao da njega želi uvući u urotu. Steznik joj je i dalje čvrsto svezan; njezino stanje otkriva samo blaga zaobljenost dojki. Nije bilo nikakvih objava; objave se zaobilaze jer su ženska tijela nesigurna i može doći do pogreške. Ali cijeli je dvor siguran da nosi nasljednika - sama tako kaže - ovom prilikom ne spominje se jabuke i sva hrana za kojom je žudjela dok je nosila kraljevnu sad joj se gadi; dakle, znamenje govori u prilog dječaku. A taj zakon koji on nosi u Donji dom nije, kao što misli ona, neko predviđanje propasti, nego potvrda njezinog položaja u ovome svijetu. Ona će ove godine navršiti trideset tri. Koliko se godina on podsmjehivao njezinim ravnim grudima i žućkastoj koži? Otkad je postala kraljica,čak je i on kadar zamijetiti njezinu ljepotu. Lice kao da joj je isklesano u čistoći crta, lubanja joj malena poput mačje; vrat joj sjaji poput kristala, kao da je naprahan piritom.

Henry govori: ,,Stephen je nesumnjivo odlučan veleposlanik, no ne mogu ga držati u svojoj blizini. Povjerio sam mu da mi bude najprisnijim savjetnikom, a sad se odmetnuo.” Odmahuje glavom. ,,Mrzim nezahvalnost. Mrzim nelojalnost. Zato poštujem čovjeka kakav si ti. Ništa te nije moglo više preporučiti od toga.” Govori kao da on, osobno, nije prouzročio svu tu nevolju; kao da je za Wolseyjevu propast kriv udar groma. ,,Razočarao me također i Thomas More.”

Anne: ,,Kad ćete pisati optužbu protiv lažne proročice Bartonove,uz Fishera dodajte i Morea.”

On odmahne glavom. ,,To neće proći. Parlament neće prihvatiti. Protiv Fishera postoji pregršt dokaza i Donji dom ga ne voli jer im se obraća kao Turcima. More je došao k meni prije nego što su uhitili Bartonovu i dokazao mi je da u tom slučaju ima čiste ruke.”

,,To će ga uplašiti”, odvraća Anne. ,,Želim ga vidjeti u strahu. Strah razglobi čovjeka. To sam već vidjela.”

***

Tri sata poslijepodne; donose svijeće. On pregledava Richardov dnevni raspored; čeka ga John Fisher. Vrijeme je da se razgnjevi. Pokušava misliti na Gardinera, ali se neprekidno smije. ,,Namjestite si facu”, kaže Richard.

,,Čovjek ne bi ni pomislio da mi Stephen duguje novac. Platio sam njegovo ustoličenje u Winchesteru.”

,,Gospodine, naplatite dug.”

,,Već sam mu uzeo kuću za kraljicu. To ga još boli. Bolje ga je ne stjerati do zida. Treba mu ostaviti izlaz.”

Biskup Fisher sjedi, koščate šake počivaju mu na štapu od ebanovine. ,,Dobra večer, gospodaru”, pozdravlja on. ,,Zašto ste toliko lakovjerni?”

Biskupa kao da zatekne to što nisu počeli molitvom. Bez obzira na to, promrmlja blagoslov.

,,Bilo bi vam bolje da od kralja zatražite oprost. Zamolite ga. Da u obzir uzme vašu dob i nemoć.”

,,Ne znam što sam skrivio. Što god vi mislili, nisam podjetinjio.”

,,Ja pak vjerujem da jeste. Kako biste inače povjerovali toj Bartonovoj?Da ste na ulici naišli na lutkarsku predstavu, ne biste li zastali i vikali: 'Gledaj ih kako hodaju na drvenim nožicama, gledaj kako mašu ručicama? Slušaj kako trube u trublje.' Ne biste?”

,,Mislim da nikad nisam vidio lutkarsku predstavu”, tužno odvraća Fisher. ,,Bar ne onakvu o kakvoj govorite.”

,,Vi nastupate u jednoj, gospodaru biskupe! Osvrnite se oko sebe. Sve je ovo jedna velika lutkarska predstava.”

,,Ipak, toliki su povjerovali”, krotko govori Fisher. ,,I sam Warham, što će reći, Canterbury. Gomila,stotina pobožnih i učenih ljudi. Svjedočili su o njezinim čudima. Zašto ne bismo, tako nadahnuti, pronosili njezino znanje? Znamo da Gospod, prije nego što se lati posla, upozorava preko svojih slugu kako govori prorok Amos...”

,,Ne predikajte mi o Amosu, čovječe. Ona je prijetila kralju. Pretkazala je njegovu smrt.”

,,Pretkazanje nije isto što i želja, a još manje namjera.”

,,Ah, samo što nikad nije pretkazala ništa čijem se ostvarenju nije nadala. Sjedila je s kraljevim neprijateljima i govorila im kakvo će stanje biti.”

,,Ako mislite na lorda Exetera,” govori biskup, ,,njemu je već, naravno, oprošteno, kao i lady Gertrude. Da su krivi, kralj ne bi obustavio postupak.“

,,To ne slijedi iz rečenoga. Henry žudi za pomirenjem. U sebi otkriva da znade biti milosrdan. Kao što bi mogao biti i prema vama, no prvo morate priznati krivnju. Exeter nije pisao protiv kralja, vi ste.”

,,Gdje to? Pokažite mi.”

,,Ruka vam je skrivena, gospodaru, ali ne i pred mojim pogledom. Više nećete objavljivati.” Fisher naglo pogleda uvis.Kosti mu se nježno pomiču pod kožom; šaka grabi štap na čijoj je dršci pozlaćeni dupin. ,,Vaši tiskari vani sad rade za mene. Moj prijatelj Stephen Vaughan ponudio im je bolju plaću.”

,,Progonite me zbog razvoda”, kaže Fisher. ,,Nije u pitanju Elizabeth Barton. Razlog je taj što je kraljica Katherine zatražila savjet koji sam dao.”

,,Tvrdite da vas progonim kad od vas tražim da ne prelazite granice zakona? Nemojte me pokušati zavesti podalje od vaše proročice jer ću vas inače odvući tamo gdje čami i zaključati vas vrata do vrata. Biste li joj toliko žarko vjerovali da je u nekoj od svojih vizija vidjela okrunjenu Anne godinu dana prije krunidbe, da je

vidjela da se nebesa tomu smiješe? Da se tako zbilo, kažem vam u lice, proglasili biste je vješticom.”

Fisher odmahuje glavom; pribjegava zbunjenosti. ,,Znate, oduvijek sam se pitao, to me bunilo mnogo godina, je li u evanđeljima Marija Magdalena ona ista Marija, Martina sestra. Elizabeth Barton sa sigurnošću mi je rekla da je tako. Nije oklijevala ni časa.”

On se nasmije: ,,O, da, bliska je s tim osobama.Stalno im ulazi i izlazi iz kuća. Bezbroj puta dijelila je kašu s našom Blaženom Djevicom. Čujte me, gospodaru, sveta jednostavnost svojedobno je značila nešto, no to doba je minulo. Sad smo u ratu. Ne zavaravajte se činjenicom da Imperatorovi vojnici ne trče ulicama, ovo je rat, a vi ste se zatekli u neprijateljskom taboru.”

Biskup šuti. Malo se zaljulja na stolcu. Šmrcne. ,,Sad vidim zašto vas je Wolsey uzeo u službu. Vi ste baraba kakav je bio i on. Svećenik sam četrdeset godina i nikad nisam vidio takvih bezbožnika poput ovih koji bujaju danas. Takve zloguke savjetnike.”

,,Razbolite se”, kaže on. ,,Zalegnite u postelju. To je moja preporuka.”

Optužni prijedlog protiv Djeve i njezinih jataka predočava se Gornjem domu u subotu ujutro, dana 21. veljače. U prijedlogu se nalazi Fisherovo ime, a s njim, na Henryjevu zapovijed, također i Moreovo. On odlazi u Tower posjetiti Bartonovu i provjeriti hoće li još neko breme olakšati sa savjesti prije nego što joj izreknu dan smaknuća.

Preživjela je zimu, vukla se zemljom i ispovijedala javno; nezaštićena stajala na gubilištima pod britkim vjetrom. On donosi svijeću i zatekne je kako se zavalila na stolcu poput loše svezanog zavežljaja krpa; zrak je i hladan i memljiv. Ona podigne pogled i prozbori, kao da nastavljaju razgovor: ,,Marija Magdalena rekla mi je da ću umrijeti.”

Moguće, pomisli on, moguće je da je u svojoj glavi razgovarala sa mnom. ,,Je li vam otkrila i dan?”

,,Bi li vam to bilo od pomoći?” upita ona. A on se pita zna li ona da bi Parlament, uvrijeđen uključivanjem Morea,potvrdu mogao odugovlačiti sve do proljeća. ,,Drago mi je da ste došli, meštre Cromwelle. Ovdje se ništa ne događa.”

Nisu je uplašile ni njegova najdulja, ni ona najtankoćutnija isljeđivanja. Iskušao je sve znane mu finte ne bi li u slučaj uvukao Katherine; bez uspjeha. Upita: ,,Hrane li vas dobro?”

,,O, da.Peru mi i rublje.Nedostaje mi ono kad sam išla u Lambeth vidjeti nadbiskupa, to mi se sviđalo. Vidjeti rijeku. Sva ta gungula, iskrcaj brodova. Znate li hoće li me spaliti? Lord Audley veli da ću na lomaču.” Audleyja spominje kao nekog starog prijatelja.

,,Nadam se da će vas poštedjeti toga. No, to ovisi o kralju.”

,,Ovih noći zalazim u pakao”, govori ona. ,,Meštar Lucifer pokazao mi je stolac. Načinjen je od ljudskih kostiju i presvučen plamenim jastucima.”

,,Za mene?”

,,Zaboga, ne. Za kralja.”

,,Jeste li možda vidjeli Wolseyja?”

,,Kardinal je ondje gdje sam ga ostavila.” Stoluje među nerođenima.Ona zašuti; duga, nemirna stanka. ,,Kažu da tijelo zna gorjeti čitav sat. Majka Marija će me uzvisiti. U plamenu ću se kupati kao što se kupa u fontani. Meni će biti svježe.” Pogleda ga u lice,vidjevši izraz, odvrati pogled. ,,Ponekad među drva natrpaju barut. Onda je brže. Koliko ih umire sa mnom?”

Šest. Imenuje ih. ,,Moglo ih je biti i šezdeset. Je li vam to jasno? Do toga ih je dovela vlastita oholost.”

Još dok izgovara, pomisli, istina je i da je njihova oholost izrodila nju;tad uvidi da bi njoj bilo draže da s njom umire šezdeset, da vidi Exeterove i Poleove osramoćene i u nemilosti; to bi joj zajamčilo slavu. Budući da je tako, zašto nije među urotnicima imenovala i Katherine? Kakav bi to trijumf bio - proročica upropastila kraljicu. Eto, misli on, nisam trebao biti toliko nježan; trebao sam se poigrati njezinom žeđu da postane ozloglašena. ,,Hoću li vas ponovno vidjeti?” pita ona. ,,Hoćete li biti ondje kad ću patiti?”

,,To prijestolje”, odvraća on.,,Ta stolica od kostiju. Bilo bi vam mudrije da to zadržite za sebe. Da ne dopre do kraljevih ušiju.”

,,Mislim da bi trebalo. Treba ga upozoriti na to što ga čeka poslije smrti.Što mi može učiniti, a da je gore od toga što mi je namijenio?”

,,Ne želite se pozvati na trbuh?”

Ona porumeni. ,,Ne nosim dijete. Podsmjehujete mi se.”

,,Svakome bih savjetovao da, na svaki mogući način, za sebe iskamči još nekoliko tjedana života. Izjavite da su vas zlostavljali na putu. Izjavite da su vas stražari obeščastili.”

,,Onda bih morala reći tko je to učinio, i oni bi završili na sudu.”

On sažalno odmahuje glavom. ,,Kad stražar obeščasti zatvorenicu, ne časti je vlastitim imenom.”

Bilo kako bilo, njoj se ne mili takva namisao, taj naum. Ostavlja je.Tower je poput malenoga grada i jutarnja kolotečina klepeće oko njega; pozdravljaju ga stražari i zaposlenici kovnice, nadzornik kraljevog zvjerinjaka priđe mu i obznani da je vrijeme večere - zvijeri jedu rano – hoće li gledati dok ih hrane? Pretpostavljam da to čine iznimno nježno, kaže on i zahvali na ponuđenom zadovoljstvu; sam bez doručka, osjeća blagu mučninu njušeći ustajalu krv, a iz

kaveza čuje zadovoljno gunđanje i prigušenu riku. Visoko na zidinama iznad rijeke, nevidljiv, netko zvižduče staru pjesmicu i u pripjevu prijeđe u pjesmu; pjeva o tome da je veseli šumar. Što je potpuna neistina.

On pogledom potraži svoje veslače. Pita se je li Djeva bolesna i hoće li poživjeti da je ubiju. Nitko joj nije naudio pod njegovom paskom;samo su je kinjili - držali budnom noć ili dvije, no ne dulje nego što on sam bdije zbog kraljevih poslova, a vidi čuda, pomisli, nikad ništa ne priznam. Devet je sati; u deset mora sjesti za stol i blagovati s Norfolkom i Audleyjem koji, tako se nada, neće bazditi i vrištati kao zvijeri. Varljivo, zubato sunce; pare se kovitlaju nad rijekom, žvrljotine magle.

U Westminsteru vojvoda izgoni sluge. ,,Ako ushtjednem piće, uzet ću si ga sam. Idemo, van, svi van. I zatvarajte vrata! Ako zateknem koga da viri kroz ključanicu, oderat ću ga života i usoliti ga!”Okrene se, kune ispod glasa, zareži i sjedne. ,,Što ako ga zamolim?” pita on. ,,Što ako padnem na koljena i kažem, Henry, za Boga miloga, izbriši iz optužnice Thomasa Morea?”

,,Što ako ga svi molimo na koljenima?” javi se Audley.

,,Može, a s nama i Cranmer”, kaže on. ,,Pozvat ćemo ga. Neće htjeti propustiti toliko zabavnu međuigru.”

,,Kralj se kune”, zbori Audley, ,,da će, ako zakon ne prođe, osobno stati pred Parlament, pred oba Doma ako ustreba, i ustrajati na svome.”

,,Možda propadne”, javi se vojvoda. ,,I to javno. Za Boga dragoga, Cromwelle, ne dopustite mu da to čini. Znao je da mu se More protivi i dopustio mu je da otplazi u Chelsea ne bi li si tako umirio savjest. Vjerojatno ga moja nećakinja želi uključiti na popis. Ona to shvaća osobno. Takve su žene.”

,,Mislim da kralj to shvaća osobno.”

,,Što je, po mom mišljenju, znak slabosti”, odvrati Norfolk. ,,Zašto bi mario što o njemu misli More?”

Audley se nesigurno nasmiješi. ,,Kralja zovete slabićem?”

,,Kralja zovem slabićem?” Vojvoda se nagne i poput svrake zakriješti Audleyju u lice. ,,Lorde kancelaru, kakvo je to čudo da govorite u svoje ime? Obično čekate da Cromwell izgovori svoje, onda, cile-mile, da, gospodine, ne, gospodine, što god vi rekli, Tome Crormvelle.”

Vrata se otvore i kroz njih proviri Risley. ,,Boga vam vašega,” javi se vojvoda, ,,da mi je samostrel, otkinuo bih vam glavu. Rekao sam da nitko ne ulazi.”

,,Došao je Will Roper. Nosi punčeva pisma. Gospodine, More želi znati što ćete učiniti za njega budući da ste izjavili kako pravno gledajući nije odgovoran ni za što.”

,,Poručite Willu da upravo vježbamo kako preklinjati kralja da Moreovo ime izbriše iz optužnice.”

Vojvoda prevrne piće, ono što si ga je natočio sam. Tresne čašom o stol. ,,Vaš je kardinal običavao govoriti da će se Henry radije odreći polovice kraljevstva nego otrpjeti poraz, da se neće odreći ni djelića nasljedstva.”

,,Ali, smatram... vi ne, lorde kancelaru...”

,,O, još kako on smatra”, javi se vojvoda. ,,Tome, što god ti mislio, on misli isto. Kvak-kvak.”

Wriothesley ostane zatečen. ,,Mogu li uvesti Willa?”

,,Jesmo li ujedinjeni? Na koljenima, preklinjemo?”

,,Učinit ću tako samo ako to učini i Cranmer”, kaže vojvoda. ,,Zašto bi laik morao trošiti koljena?”

,,Hoćemo li pozvati i gospodara Suffolka?” predlaže Audley.

,,Ne. Sin mu je na samrti. Njegov nasljednik.” Vojvoda dlanom otre usne. ,,Samo mjesec dana do osamnaestog rođendana.” Prstima traži medaljone, škapulare. ,,Brandon ima samo jednog sina. Tako i ja. Tako i ti, Cromwelle. I Thomas More. Samo jednog dječaka. Bog pomogao Charlesu, morat će se ponovno početi ploditi s novom suprugom; to će mu zasigurno biti živa muka.”Nasmije se, lajavo. ,,Kad bih mogao umiroviti svoju gospođu suprugu, i ja bih si pribavio neku sočnu petnaestogodišnjakinju. Ali, ona odbija otići.”

To je previše za Audleyja. Zajapuri se. ,,Gospodaru, vi ste vjenčani, i to dobrano vjenčani već dvadeset godina.”

,,Mislite da ne znam? Ćutim kao da ga guram u ofucanu, staru kesu.”Vojvoda spušta koščatu šaku; grabi ga za rame. ,,Crormvelle, sredi mi razvod, može? S uzvišenim nadbiskupom već ćeš iskopati neko opravdanje. Obećavam da će sve proći bez ubojstva.”

,,O kakvom ubojstvu je riječ?” javi se Wriothesley.

,,Spremamo se ubiti Thomasa Morea, nije li tako?A brusimo nož i za starog Fishera.”

,,Bog me sačuvao.” Lord kancelar ustaje, ogrće se haljom. ,,Te optužbe ne nose smrtnu kaznu. More i biskup od Rochestera samo su suučesnici.”

,,Što je, istini za volju, dovoljno teško”, pridometne Wriothesley.

Norfolk slegne ramenima. ,,Ubijte ih sada ili poslije. More neće prisegnuti.Neće ni Fisher.”

,,Siguran sam da hoće”, javi se Audley. ,,Uvjerit ćemo ih vrlo učinkovito.Nijedan razuman čovjek neće odbiti prisegnuti odanost nasljednicima, u ime sigurnosti kraljevstva.”

,,Dakle, treba li zaprisegnuti i Katherine”, upita vojvoda, ,,da bi se potvrdilo nasljedno pravo novorođenog djeteta moje nećake? A što je s Mary - mora li i ona

prisegnuti? Što predlažete u slučaju da odbiju? Da ih na kolima otpremimo do Tyburna i tamo objesimo neka se bacakaju da ih vidi njihov rođak Imperator?”

On i Audley se pogledavaju. Audley: ,,Gospodaru, ne biste smjeli prijepodne piti toliko vina.”

,,Daj, sjaši mi”, odvrati vojvoda.

Prije tjedan dana bio je u Hatfieldu, u posjetu dvjema kraljevskim damama; kraljevni Elizabeth i lady Mary, kraljevoj kćeri. ,,Nipošto nemoj pomiješati naslove”, upozorio je Gregoryja dok su jahali onamo.

Gregory je bio odvratio: ,,Već žalite što niste poveli Richarda.”

Sam nije želio napuštati London usred burnog zasjedanja Parlamenta,no kralj ga je nagovorio; dva dana, i možeš se vratiti, želim čuti tvoje viđenje. Cestu iz grada poplavio je otopljeni snijeg, a u sjenovitim jarcima lokve su još bile zaleđene. Zubato sunce treperilo je nad njima dok su prelazili u Hertfordshire - tu i tamo procvao je koji vučji zub, buneći se tako protiv duge zime.

,,Davno prije običavao sam navraćati ovamo. Kuća je pripadala kardinalu Mortonu, znaš, on bi odlazio iz grada po završetku razdoblja zasjedanja, kad bi zatoplilo; bilo mi je devet ili deset godina kad me ujak John znao baciti na kola s najboljim sirevima i pitama, za slučaj da netko pokuša krasti za vrijeme odmora.”

,,Niste imali stražare?”

,,On se pribojavao baš njih.”

,,Ouis custodiet ipsos custodies?”

,,Očito ja.”

,,Što biste učinili?”

,,Ne znam. Grizao ih?”

Žućkasto cigleno pročelje manje je nego što ga pamti, ali pamćenje izvodi takve smicalice. Svi paževi i gospoda koji istrčavaju, konjušari koji odvode konje, ugrijano vino što ih čeka, sva buka i gungula; drugačiji je to dolazak od onog davnašnjega. Nošenje drva i vode, paljenje ognjišta,te zadaće nadilazile su djetetove i snagu i umijeće, ali je on to nevoljko priznavao - radio je uz muškarce, ogrubjele, izgladnjele, sve dok netko nije zamijetio da će se ubrzo srušiti... ili dok se stvarno ne bi srušio.

Sir John Shelton glavar je ovog čudnog kućanstva, ali je on odlučio doći u času kad on nije ondje; namjerio je razgovarati sa ženama, a ne poslije večere slušati Shelronova raspredanja na temu konja, pasa i mladalačkih pustolovina. Stojeći na pragu, zamalo se predomisli; niza stube brzo šepa lady Bryan, majka jednookog Francisa, zadužena za malenu kraljevnu. Gotovo joj je sedamdeset godina i iskusna je baka; i prije nego je uspije čuti, vidi kako joj se pomiču usnice: Njezina Milost

spavala je do jedanaest, tulila do ponoći, i onda se posve izmoždilo to jadno pile! Zaspala je sat vremena, onda se probudila u suzama, crvenih obraza, možda je vrućica, probudila se lady Shelton, probudili su liječnika; već joj izbijaju zubi, strašno vrijeme! Onda napitak za smirenje, smirila se do svitanja, probudila se u devet, jela je... ,,O, meštre Cromwelle,” govori lady Bryan, ,,ovo vam nikako nije sin! Blagoslovljen budi! Kakav visok, lijep mladić! Kako mu je lijepo lice, sigurno ga je naslijedio od majke. Koliko mu je godina?”

,,Pa, mislim da u tim godinama sam znade govoriti.”

Lady Bryan okreće se Gregoryju, lice joj blista kao da mu se sprema pjevati kakvu pjesmicu. Ulazi lady Shelton. ,,Gospodo, dobar vam dan.”Kratko oklijevanje; klanja li se kraljičina ujna nadzorniku kraljevske riznice? Po svemu sudeći, ona misli da se tako ne čini. ,,Pretpostavljam da vam je lady Bryan podnijela iscrpno izvješće o svojim poslima.”

,,Svakako; možda bismo mogli čuti i ono vaše?”

,,Hoćete li sami posjetiti lady Mary?”

,,Da, uz upozorenje...”

,,Naravno. Ne nosim oružje, iako mi nećakinja kraljica preporučuje da s njom obračunam šakama.” Pogledom prelazi po njemu, procjenjuje ga, zrak pucketa od napetosti. Kako to ženama uspijeva? Čovjek bi to možda mogao naučiti; više oćuti nego što vidi da mu sin uzmiče sve dok mu uzmak ne prekine vitrina s izloženom bogatom zbitkom zlatnine i srebrnine kraljevne Elizabeth. Lady Shelton: ,,Imam zadaću, u slučaju da mi se lady Mary ne pokori, navodim nećakinjine riječi, da je prebijem i premlatim kako to pristoji kopiletu.”

,,O, majko Božja!” zaječi lady Bryan. ,,Bila sam i Maryna dadilja, kao mala bila je tvrdoglava, dakle neće se promijeniti ma koliko je mlatili. Biste li radije prvo vidjeli malenu, svakako biste... Dođite...” Uzme Gregoryja pod svoje, prstima mu stisne lakat. I nastavlja klepetati; vidite, kad je dijete te dobi, vrućica može značiti bilo što. Moguće i velike boginje. Kod šestomjesečnog djeteta čovjek ne zna što bi to moglo pretkazivati... Bilo udara na grlu lady Bryan. Dok melje, obliže suhe usne i proguta slinu. On tada shvati zašto ga je Henry želio ovdje. Sve što se događa nemoguće je sabiti u pismo. Obrati se lady Shelton: ,,Mislite reći da vam je kraljica, tim riječima, dala pismene naputke u svezi s lady Mary?”

,,Ne. Zadovoljila se onim usmenima.” Hoda pred njim. ,,Mislite da ih trebam primijeniti?”

,,Bilo bi bolje da razgovaramo nasamo”, promrmlja on.

,,Da, zašto ne?” odvrati ona; okret glave, tihi mrmor preko ramena.

Malena Elizabeth čvrsto je umotana u nekoliko slojeva; šake su joj skrivene. Unatoč tomu, izgleda kao da bi najradije nekoga lupila. Ispod kapice strše riđe čekinje, oči su joj budne; nikad još nije vidio dijete u kolijevci toliko spremno uzvratiti napad. Lady Bryan: ,,Mislite li da nalikuje kralju?”

On oklijeva; pokušava biti pošten prema objema stranama. ,,Onoliko koliko to može malena djevojčica.”

,,Nadajmo se da se neće dati na njega u struku”, dobaci lady Shelton. ,,Prilično je nabujao, nije li tako?”

,,Suprotno tvrdi samo George Rochford.” Lady Bryan nadvije se nad kolijevku. ,,On kaže da je pljunuta Boleynova.”

,,Mi znamo da je moja nećakinja kreposno proživjela nekih tridesetak godina,” javi se lady Shelton, ,,no čak ni Anne ne može roditi kao djevica.”

,,Ali, kosa!” pobuni se on.

,,Znam.” Lady Bryan uzdahne. ,,S poštovanjem prema dostojanstvu Njezine Milosti, i s punim poštovanjem prema Njegovu Veličanstvu, čovjek bi je mogao po sajmovima pokazivati kao svinjče.” Pridigne rub djetinje kapice, prsti joj čekinje brzo sklanjaju iz vida. Dijete iskrivi lice i nezadovoljno štucne.

Gregory je promatra, namršten. ,,Mogla bi biti bilo čija.”

Lady Shelton dlanom prikrije smiješak. ,,Gregory, mislite reći, sve bebe izgledaju jednako. Dođite, meštre Cromwelle.”

Ona ga primi za rukav da ga povede.Lady Bryan ostaje prematati kraljevnu kojoj se, bar se tako čini, razvezao neki komad. On dobaci preko ramena: ,,Gregory, za Boga miloga.” Ljudi su i za manje skončali u Toweru. Zatim se obrati lady Shelton: ,,Ne vidim kako bi Mary mogla biti kopile. Kad se rodila, njezini roditelji živjeli su u zakonitoj svezi.”

Ona zastane, podiže obrve. ,,Biste li to ponovili mojoj nećaci kraljici?

Mislim reći, u lice?”

,,To sam joj već rekao.”

,,Kako je to primila?”

,,Dakle, iskreno govoreći, lady Shelton, da joj se pri ruci našla sjekira,svakako bi mi pokušala odrubiti glavu.”

,,Zauzvrat ću vam nešto reći - ako vas je volja, prenesite to mojoj nećaci.Da je Mary uistinu kopile, i to kopile najsiromašnijeg engleskog bezemljaša, iz mojih ruku primat će samo nježnost zato što je dobra mlada žena i samo se srce kameno ne bi sada sažalilo nad njom.”

Ona kroči brzo, šlep joj klizi po kamenim podovima prema nutrini kuće. Ondje su Maryni stari sluge, lica koja je već vidio;na njihovim kaputićima nove zakrpe - ondje gdje je odšiven Maryn grb, ondje gdje ga je zamijenio onaj kraljev. Osvrće se oko sebe, sve prepoznaje. Zastaje u dnu glavnog stubišta. Nikad mu nije bilo dopušteno potrčati njime - za njega i dječake poput njega postojalo je ono stražnje, kojim su nosili drvo i ugljen.Jednom je prekršio pravilo; kad je stigao do vrha, iz

mraka je izronila šaka i udarila ga u sljepoočicu. Možda je vrebao sam kardinal Morton?

On dodirne kamen, hladan poput groba; lišće loze, isprepleteno s nekim bezimenim cvjetovima. Lady Shelton promatra ga, upitno se smiješi; zašto li oklijeva? ,,Možda biste se, prije nego što se sastanemo s lady Mary, mogli presvući iz putne odjeće. Mogla bi to doživjeti kao poniženje...”

,,Jednako tako i ako odlažete susret. U oba slučaja, izvući će neki zaključak. Kažem da je žalim, no nije nimalo laka! Ne sjeda za trpezu ni za ručkom ni za večerom zato što ne želi sjediti ispod male kraljevne. A moja nećakinja kraljica naredila je da joj se hrana ne nosi u sobu, osim skromnog doručka što ga blagujemo svi.”

Dovela ga je pred zatvorena vrata. ,,I dalje je zovu modrom dvoranom?“

,,A, otac vam je već bio ovdje”, obrati se ona Gregoryju.

,,Bio je on svugdje”, odvrati Gregory.

Ona se okrene.,,Gospodo, snalazite se sami. Samo da ne zaboravim, ne odaziva se na ‘lady Mary'.”

Prostorija je dugačka, gotovo bez namještaja, a na pragu ih dočeka studen, poput kakvog sablasnog poslanika. Modre tapiserije su skinuli; ožbukani zidovi zjape goli. Pokraj gotovo ugasle vatre sjedi Mary; skutrena, sitna, otužno mlada. Gregory prošapće: ,,Izgleda kao Malekin.”

Jadna Malekin, djevojčica-sablast; jede noću, živi od krušnih mrvica i jabučnih kora. Ponekad, ako se dovoljno rano i tiho spusti stubama, može je se zateći kako sjedi u pepelu.

Mary podigne pogled; neočekivano, njezino lišće zasja. ,,Meštre Cromwelle.“ Ustaje, zakorači prema njima, zamalo posrne, stopala joj se zapletu u rub haljine. ,,Koliko je vremena otkad sam vas vidjela u Windsoru?”

,,Teško mogu znati”, ozbiljno odvraća on. ,,Gospo, godine bijahu milostive prema vama.”

Ona se zakikoće; već joj je osamnaesta. Osvrće se oko sebe kao da je zaboravila gdje je stolac na kojem je sjedila. ,,Gregory”, kaže on,a sin se baci uhvatiti bivšu kraljevnu prije nego što sjedne u prazno. Gregory to izvede kao plesnu kretnju; koristan je on momak.

,,Žao mi je što morate stajati. Možete”, mahne neodređeno rukom, ,,sjesti na onu škrinju.”

,,Mislim da smo dovoljno snažni da stojimo. Iako, mislim da vi niste.”Primijeti da ga Gregory pogledava - kao da nikad dosad nije čuo taj blagi ton. ,,Zasigurno vas ne tjeraju da sjedite sami pokraj ovako jadne vatre.”

,,Čovjek koji donosi drva ne obraća mi se mojim naslovom kraljevne.“

,,Morate li mu se obraćati?”

,,Ne. No da to ne činim, mislili bi da ga izbjegavam.”

U pravu je, pomisli on; otežaj si život koliko god možeš. ,,Lady Shelton govorila mi je o teškoćama... o teškoćama za večerom. Da vas uputim liječniku?”

,,Imamo ga ovdje. Točnije rečeno, ima ga dijete.”

,,Mogu vam poslati nekog korisnijeg. Mogao bi vam propisati dijetu za vaše stanje i propisati da vam u sobu donose krepki doručak.”

,,Meso?” upita Mary.

,,U većim količinama.”

,,Koga biste uputili?”

,,Doktora Buttsa?”

Lice joj se ublaži. ,,Znam ga s moga dvora u Ludlowu. Dok sam bila princeza od Walesa. Što još jesam. Meštre Cromwelle, kako to da su me isključili iz nasljednoga reda? Kako to može biti zakonito?”

,,Zakonito je ako to potvrdi Parlament.”

,,Postoji zakon i iznad Parlamenta. To je Božji zakon. Pitajte biskupa Fishera.”

,,Božji naumi prilično su mi mutni, a sam Bog zna da Fishera ne smatram pretjerano sposobnim tumačem. Nasuprot njemu, Parlament smatram jasnim.”

Ona se ugrize za usnicu; izbjegava ga pogledati. ,,Čula sam da ovih dana doktora Buttsa smatraju heretikom.”

,,On vjeruje onako kako vjeruje i kralj vaš otac.”

On čeka. Ona se okrene; netremice se zagleda u njega sivim očima.

,,Svoga gospodina oca odbijam nazvati heretikom.”

,,Dobro. Bolje je da takve zamke na vama prvo iskušaju vaši prijatelji.“

,,Ne uviđam kako biste mi vi mogli biti prijatelj kad ste istovremeno i prijatelj one osobe, mislim na markizu od Pembrokea.” Odbija Anne priznati kraljevski naslov.

,,Ta gospa sjedi na mjestu gdje nema potrebe za prijateljima, samo za poslugom.”

,,Pole kaže da ste vi Sotona. Moj rođak, Reginald Pole. Onaj koji se nalazi u Genovi. On kaže da ste, kad ste se rodili,bili kao svaka druga kršćanska duša, ali da je jednog dana đavo ušao u vas.”

,,Lady Mary, jeste li znali da sam kao dječak, s devet-deset godina,dolazio ovamo? Ujak mi je bio Mortonov kuhar,a ja sam bio jadni šmrkavac koji je u svitanje

vezivao glogovo pruće za potpalu pećnica i klao piliće za kuhanje prije nego što je izišlo sunce.” Govori ozbiljnim tonom. ,,Možete li pretpostaviti da je đavo u mene ušao u to vrijeme? Ili još prije, otprilike u vrijeme kad se drugi ljudi krste? Shvaćate da me to osobno zanima.”

Mary ga promatra, promatra ga pomalo iskosa; i dalje nosi staromodnu krutu poculicu i čini se da pokušava gledati preko nje, poput konja s navučenim naočnjacima. On tiho doda: ,,Nisam Sotona. Ni vaš gospodin otac nije heretik.”

,,Onda pretpostavljam da ni ja nisam kopile.”

,,Nikako niste.” On ponovi ono što je rekao Anne Shelton: ,,Začeli su vas u dobroj vjeri. Vaši roditelji vjerovali su da su vjenčani. Što ne znači da im je brak bio pravovaljan. Mislim da ste kadri uvidjeti razliku.”

Ona se kažiprstom počeše ispod nosa. ,,Da, kadra sam uvidjeti razliku. No, ustvari, brak im je bio pravovaljan.”

,,Kraljica će uskoro doći posjetiti svoju kćer. Ako biste je samo pozdravili s poštovanjem, onako kako biste pozdravili očevu suprugu...”

,,... samo što mu je ona priležnica...”

,,... onda bi vas otac vratio na dvor, imali biste sve što vam sad nedostaje,kao i toplinu i sve ugode društva. Slušajte me, govorim vam za vaše dobro. Kraljica ne očekuje vaše prijateljstvo - samo se morate pretvarati.Pregrizite jezik i naklonite joj se. To je gotovo za časak, a promijenit će sve. Ugovorite s njom sve uvjete prije nego što ponovno rodi. Ako rodi sina, neće više imati razloga da vam podilazi.”

,,Ona me se plaši,” govori Mary, ,,plašit će me se čak i ako dobije sina. Plaši se da ću se udati, i da će joj moji sinovi biti prijetnjom.”

,,Je li vam itko spominjao brak?”

Tih, suh smijeh, pun nevjerice.,,Bila sam dijete na prsima kad sam se udala u Francusku. Nakon toga za Imperatora, pa ponovno u Francusku, za kralja, za njegovog najstarijeg sina, za drugog sina, za sve sinove koje više ne znam prebrojiti, onda još jednom za Imperatora ili za nekog njegovog rođaka. Mogu se zatrpati ženidbenim ugovorima. Jednoga dana ću tako i učiniti.”

,,Ali nećete poći za Polea.”

Ona ustukne - on zna da su joj to predlagali; možda njezina stara dadilja Margaret Pole, možda i Chapuys koji bdije do svitanja izučavajući rodoslovna stabla engleskoga plemstva; ojačati njezin zahtjev, učiniti je imunom na zamjerke, udati polušpanjolsku Tudorku za staru Plantagenetovu lozu. On govori: ,,Vidio sam Polea. Upoznao sam ga prije nego što je otputovao iz kraljevstva. On nije čovjek za vas. Kakvog god supruga dobili, bit će mu potrebna snažna ruka za mač. Pole je poput stare babe koja sjedi kraj ognjišta, između Domaćeg u kutu i Čovjeka bez kostiju. U žilama mu teče malo svete vodice, i priča se da lije krokodilske suze ako mu koji sluga umlati muhu.”

Ona se nasmiješi; no u trenu usta prekrije dlanom kao povezom. ,,U pravu ste”, kaže on. ,,Nikomu ni riječi.”

Ona progovori kroz prste: ,,Ne vidim ni čitati.”

,,Molim, uskraćuju vam svijeće?”

,,Ne, mislim reći, vid mi slabi. Glava me neprekidno boli.”

,,Često plačete?” Ona kimne. ,,Doktor Butts donijet će vam lijek. Dotad, neka vam netko čita.”

,,Čitaju. Čitaju mi Tyndaleovo evanđelje. Znate li da su biskup Tunstall i Thomas More pronašli u tom takozvanom Novom zavjetu dvije tisuće omaški? Ta knjiga je bezbožnija od muslimanske svete knjige.”

Borba razgovorom. Ali, on primjećuje da suze već bujaju. ,,Sve se to može dovesti u red.” Ona zatetura prema njemu; na trenutak on pomisli da će se zaboraviti, baciti na njega i ridati mu na jahaćem kaputu. ,,Liječnik će doći sutra. A sad ćemo vam zapaliti dobru vatru i pripremiti večeru. Poslužit će vam što god zaželite.”

,,Želim vidjeti majku.”

,,Kralj to zasad ne može dopustiti. No, i to se može promijeniti.”

,,Moj otac me voli. Samo mu ona, ona drolja truje um.”

,,Lady Shelton bila bi dobra prema vama, samo da joj dopustite.”

,,Što je ona, dobra ili nije dobra? Vjerujte mi, preživjet ću ja Anne Shelton. I njezinu nećakinju. I svakoga tko se podigne protiv mog naslova. Neka dadu sve od sebe. Mlada sam. Nadživjet ću ih.”

On se oprosti. Gregory ga prati, zadivljeni pogled vraća mu se na djevojku koja ponovno sjeda pored gotovo ugasle vatre; koja sklapa ruke i počinje čekati, spokojna lica.

,,To zečje krzno u koje se umata”, primijeti Gregory, ,,izgleda potpuno nagrizeno.”

,,Ona je nesumnjivo Henryjeva kći.”

,,Što, netko tvrdi da nije?”

On se nasmije. ,,Nisam tako mislio. Zamisli... da je netko staru kraljicu nagovorio na preljub, bilo bi je se lako riješiti, no kako ocrniti ženu koja je upoznala samo jednog muškarca?” Sabere se; čak se i najvatreniji kraljevi pristaše s naporom prisjećaju da je Katherine navodno bila supruga kraljevića Arthura. ,,Upoznala dvojicu muškaraca, točnije rečeno.” Letimično pogleda sina. ,,Gregory, Mary te nije pogledala nijednom.”

,,Misliš li da hoće?”

,,Lady Bryan smatra te neodoljivim. Ne bi li to bilo u naravi mlade žene?”

,,Mislim da ona nije obdarena nikakvom naravi.”

,,Pronađi nekoga da uredi vatru. Ja ću dogovoriti večeru. Kralj joj nije namijenio smrt od gladi.”

,,Drag si joj”, kaže Gregory. ,,To je neobično.”

On shvati da mu je sin potpuno iskren. ,,Zar je to nemoguće? Mislim da su me kćeri voljele. Jadna mala Grace, nisam siguran da je točno znala tko sam.”

,,Bio si joj drag kad si joj načinio anđeoska krila. Govorila je da će ih uvijek čuvati.” Sin mu okreće leđa; govori kao da ga se plaši. ,,Rafe kaže da ćeš ubrzo postati drugi čovjek u kraljevstvu. Kaže da zapravo to već jesi, samo neslužbeno. Kaže da će te kralj postaviti iznad lorda kancelara i svih ostalih. Čak i iznad Norfolka.”

,,Rafe trči pred rudo. Sine, čuj me, o Mary ne govori nikomu. Čak ni Rafeu.”

,,Jesam li čuo više nego što sam smio?”

,,Što misliš da bi se moglo zbiti kad bi kralj sutra preminuo?”

,,Svi bismo tugovali.”

,,Samo, tko bi vladao?”

Gregory mahne glavom prema lady Bryan, prema novorođenčetu u kolijevci. ,,Tako tvrdi Parlament. Ili, pak, kraljičino još nerođeno dijete.”

,,No, bi li se to ostvarilo? U praksi? Nerođeno dijete? Ili kći koja još nije napunila godinu dana? Anne kao regentica? Jamčim ti, to bi se sviđalo Boleynovima.”

,,Onda Fitzrov.”

,,Postoji Tudor koji je na prikladnijem položaju.”

Gregoryjev pogled skrene prema lady Mary. ,,Upravo tako”, kaže on.

,,I, Gregory, slušaj, sjajno je planirati što će se raditi za šest mjeseci, što ćeš za godinu dana, no sve to ne vrijedi ništa, ako nisi smislio što ćeš sutra.”

Poslije večere sjedi i razgovara s lady Shelton. Lady Bryan povukla se u postelju, a onda se vraća da ih sve redom prekori. ,,Ujutro ćete biti pospani!“

,,Točno”, slaže se Anne Shelton i tjera je rukom. ,,Ujutro nećemo biti nizašto. Svi ćemo doručak razbacati po podu.”

I sjede sve dok se sluge, zijevajući ne povuku, sve dok ne dogore svijeće; onda se povlače u kuću, u manje, u toplije sobe, i tamo razgovaraju još neko vrijeme. Mudro ste savjetovali Mary, kaže ona, nadam se da će poslušati;plašim se da je čekaju teški dani. Onda govori o svome bratu, Thomasu Boleynu, najsebičnijem čovjeku kojega

sam poznavala, i nije čudo da je Anne toliko pohlepna; od njega je čula govoriti samo o novcu, o tome kako iskoristiti druge - ma taj bi te cure gole prodao na berberskoj tržnici robova samo da je pomislio kako za njih može izvući dobru cijenu.

On sebe zamišlja okruženoga sabljama opasanim stražarima, kako se cjenka za Mary Boleyn; nasmiješi se i ponovno pozornost posveti njezinoj ujni. Ona mu otkriva Boleynove tajne; on joj ne otkriva nikakve tajne, iako ona misli da ih on skriva.

Kad uđe u sobu, Gregory već spava, no okrene se u postelji i progovori: ,,Dragi oče, gdje ste bili, u krevetu s lady Shelton?”

To se zna zbiti, no ne i s Boleynovima. ,,Kakve čudne snove sanjaš. Lady Shelton već je trideset godina u braku.”

,,Mislio sam poslije večere malo posjediti s Mary”, mrmlja Gregory. ,,Samo kad ne bih rekao nešto krivo. No, ona je stvarno podsmješljiva. Ne bih mogao sjediti s toliko podsmješljivom curom.” Onda se prevrne u pernatoj postelji i ponovno utone u san.

Kad Fisher konačno dođe k pameti i zatraži oprost, stari biskup od kralja zamoli da u obzir uzme njegovu bolest i nemoć. Kralj odvrati da optužni prijedlog mora proći zadanu proceduru; ipak, njemu je u naravi, nastavlja, da dade oprost onima koji priznaju pogreške.

Djeva će skončati na vješalima.On prešuti priču o stolcu od ljudskih kostiju. Henryju dojavi samo da je prestala prorokovati i da u Tyburnu, s omčom oko vrata, neće iz njega načiniti lažljivca.

Kad kraljevi savjetnici kleknu pred kralja i zamole da se ime Thomasa Morea izbriše iz optužnice, Henry im se pokorava. Možda je samo čekao da ga netko uvjeri. Anne nije nazočna - možda bi sve otišlo drugim putom.

Onda ustaju i odlaze, otresaju prašinu. Njemu se pričini da čuje kako im se kardinal smije iz nekog nevidljivog zakutka sobe. Audleyjevo dostojanstvo nije pretrpjelo štete, ali vojvoda djeluje nervozno; kad je pokušao ustati, izdala su ga stara koljena te su ga on i Audley podigli za laktove i postavili na noge. ,,Mislio sam da ću tamo nepomičan ostati još sat vremena “, kaže. ,,I zabavljati ga, zabavljati ga.”

,,Vic priče leži u tome,” kaže on Audleyju, ,,da More i dalje prima mirovinu iz državne riznice. Mislim da bismo to trebali dokinuti.”

,,Sad može disati slobodnije. Molim Boga da dođe pameti. Je li sredio poslove?”

,,Ono što može, zaviještao je djeci. Tako mi javlja Roper.”

,,Vi pravnici!” dobaci vojvoda. ,,Tko će skrbiti za mene na dan moje propasti?”

Norfolk se znoji; on usporava korak, Audley također, pa se tako vuku dok ih Cranmer pristiže poput kakve zaboravljene misli. On se okrene i prima ga za ruku. Cranmer je bio nazočan svakom zasjedanju Parlamenta - biskupska je klupa upravo zanimljivo pusta.

Papa se odluči da baš tijekom tog mjeseca, baš kad on Parlamentu iznosi prijedloge svojih velevažnih zakona, naposljetku izrekne svoj pravorijek o braku kraljice Katherine - pravorijek je odlagao toliko dugo da je on već pomislio kako će Klement umrijeti ne odlučivši se. Prvotna su razrješenja, sudi Klement, pravovaljana - stoga je pravovaljan i brak. Imperatorovi pristaše na rimskim ulicama prirede vatromet. Henry sve to gleda prezirno, podrugljivo. Ta čuvstva izražava plesom. Anne i dalje može plesati iako joj se trbuh već primjećuje; ljeto će provesti u mirovanju. On se prisjeća kraljeva dlana na struku Lizzie Seymour. Iz toga se nije izrodilo ništa - mlada žena nije praznoglava. A sad okreće malu Mary Shelton koja od njegove laske ostaje bez daha.Sve to ne znači ništa; on primijeti da Anne podiže bradu, da odvraća pogled, da se zavaljuje dublje u naslonjač, da promrmlja neku primjedbu, da joj se lice kruti; u djeliću trenutka, koprenom okrzne kaputić onom nacerenom psetu, Francisu Westonu. Posve je jasno da Anne misli da se Mary Shelton ima otrpjeti, štoviše s osmijehom. Ako joj sestre nema pri ruci, kralja je najsigurnije držati među rodbinom. A gdje li je Mary Boleyn? Negdje na selu, možda i ona, kao i on, čezne za toplijim danima.

I onda stigne ljeto, ne dajući vremena proljeću, točno u ponedjeljak izjutra, nalik novom sluzi blistava lica - trinaesti je travnja. Nalaze se u Lambethu - Audley, on osobno i nadbiskup - sunce blješti kroz prozore. On stoji i gleda dvorske vrtove. Tako započinje knjiga Utopija – prijatelji razgovaraju u vrtu. Dolje, po stazama, Hugh Latimer i nekoliko kraljevih kapelana hine borbu, natežu se kao kakvi školarci; Hugh se dvojici braće po vjeri objesio oko vrata, tako da su mu se noge odigle s tla. Za pravi blagdan, nedostaje im samo lopta. ,,Meštre More,” govori on, ,,zašto ne izađete i uživate na suncu? Pozvat ćemo vas za pola sata i ponovno vam predložiti prisegu; hoćete li dotad promijeniti svoj odgovor?”

Čuje kako Moreu, dok taj ustaje, zglobovi škripe. ,,Thomas Howard se za vas bacio na koljena!” doda on. Čini mu se da su otad prošli tjedni i tjedni. Iscrpile su ga kasnonoćne sjedeljke i svakodnevne nove prepirke, no istovremeno su mu izoštrile čula - zato je svjestan da se Cranmer, negdje njemu iza leđa, dovodi u stanje strahotne strepnje; želi Morea izvesti iz prostorije prije nego što brana popusti.

,,Ne znam zašto mislite da će tih pola sata blagotvorno djelovati na mene”, odvraća More. Govori nehajno, gotovo šaljivo. ,,Doduše, moglo bi imati kakav utjecaj na vas.”

More je zatražio da vidi primjerak Zakona o nasljeđivanju. Audley ga razmata; on značajno prigiba glavu i počinje čitati unatoč tomu što ga je pročitao već desetak puta. ,,Jako dobro”, kaže More. ,,No, vjerujem da sam bio jasan. Ne mogu prisegnuti, ali neću govoriti protiv prisege niti ću pokušavati ikoga odgovoriti od nje.”

,,To nije dovoljno. Sami znate da nije.”

More kimne glavom. Vijuga prema vratima i prvo se zabije u ugao stola na što se Cranmer trgne i rukom brzo posegne uhvatiti tintarnicu. Za njim se zatvore vrata.

,,Što sad?”

Audley zamata zakon. Blago smotkom lupka po stolu i promatra mjesto gdje je stajao More. Cranmer: ,,Slušajte, to je moja namisao. Zašto mu ne bismo dopustili da prisegne u tajnosti? On prisegne nakon što mu ponudimo da nećemo reći nikomu? Ili, ako ne može položiti ovu prisegu, da ga upitamo na što može prisegnuti?”

On se smije.

,,To teško da bi zadovoljilo kraljeve zahtjeve.” Audley uzdahne. I lupka, lupka, lupka. ,,Nakon svega što smo učinili za njega i za Fishera. Ime mu je izbrisano iz optužnog prijedloga, Fisher je globom zamijenio tamnicu – zar mogu tražiti više od toga? Vlastiti trud obija nam se o glavu.”

,,Ma dobro. Blaženi bili mirotvorci”, kaže on. I pritom bi najradije nekoga zadavio.

Cranmer: ,,Ponovno ćemo pokušati s Moreom. Ako nas i tada odbije, neka nam barem iznese svoje razloge.”

On prokune ispod glasa, okrene leđa prozoru. ,,Mi znamo njegove razloge. Znade ih cijela Europa. Protivi se razvodu. Ne vjeruje da kralj može biti poglavar crkve. No, hoće li to izreći? On neće. Znam ga. Znate li što mrzim? Mrzim sudjelovati u ovoj komediji koju je on u potpunosti uobličio. Mrzim što ću na to potratiti vrijeme koje bih mogao utrošiti pametnije, mrzim gledati kako nam prolaze životi zato što ovisimo o tome - i prije nego što skonča ova farsa, bit ćemo starci. Najviše od svega mrzim to što meštar More sjedi u publici i cereče se svaki put kad pogriješim repliku, jer je on napisao sve uloge. Pisao ih je svih ovih mnogih godina.”

Cranmer mu, kao pipničar, natoči čašu vina i pruži mu je. ,,Napijte se.”

Čaša u nadbiskupovoj ruci jednostavno djeluje poput sakramenta; nije to razvodnjeno vino nego neka neopisiva mješavina,ovo je moja krv, ovo je nešto nalik mojoj krvi, ovo je nešto što manje-više podsjeća na moju krv, i činite to meni na spomen. On vraća čašu. Sjeverni Nijemci proizvode jaku rakiju, aquavitae; jedna čašica sada bi bila korisnija. ,,Pozovite Morea”, kaže on.

Prođe trenutak i More stoji na pragu, tiho kiše. ,,Dakle,” nasmiješeno će Audley, ,,tako ulazi glavni junak.”

,,Uvjeravam vas da mi na kraj pameti nije izigravati junaka”, kaže More. ,,Dolje kose travu.” Uštine nos da zaustavi nov napad kihanja, vuče se prema njima, prebacuje halju preko ramena; sjeda u njemu namijenjen stolac. Prije je odbijao sjesti.

,,To je već bolje”, kaže Audley. ,,Znao sam da će vam svjež zrak koristiti.” I podiže pogled, kao da poziva, ali on, Cromwell, da je znak da će ostati ondje gdje je, naslonjen uz prozor. ,,Prvo jedan neće sjesti. Onda drugi odbije sjesti. Slušajte,”

pritom Moreu gurne list papira, ,,ovo su imena svećenika s kojima smo se susreli danas, koji su položili prisegu i time vam dali primjer. Štoviše, sami znate da su svi zastupnici u Parlamentu time zadovoljni. Dakle, zašto odbijate?”

More ga pogleda ispod obrva. ,,Ovo mjesto nikomu od nas ne donosi zadovoljstvo.”

,,Ovdje ćete biti daleko zadovoljniji nego ondje gdje ćete završiti”, dobaci on.

,,U paklu?” sa smiješkom upita More. ,,Mislim da ne idem tamo.”

,,Dakle, ako vas prisega osuđuje na vječno prokletstvo, što je s ovima?”Odgurne se od zida. Audleyju preotme popis imena, smota papir i njime Morea udari po ramenu. ,,Jesu li oni prokleti?”

,,Ne mogu govoriti u ime njihovih savjesti, samo u ime vlastite. Znadem da sam, ako položim vašu prisegu, osuđen na vječno prokletstvo.”

,,Ima nekih koji bi vam pozavidjeli na takvom uvidu”, dobaci on, ,,u otajstva milosrđa. Doduše, vi i Bog oduvijek ste nekako išli ruku pod ruku,nije li tako? Pitam se kako se usuđujete. O vlastitome Tvorcu govorite kao o susjedu s kojim pecate nedjeljom popodne.”

Audley se nagne naprijed. ,,Da razjasnimo. Odbijate prisegnuti zato što bi to bio čin protiv savjesti?”

,,Da.”

,,Možete li odgovarati malo opširnije?”

,,Ne.”

,,Dakle, protivite se i odbijate reći zašto.”

,,Da.”

,,Protivite li se biti zakona, formi prisege ili samom činu polaganja prisege?”

,,Ako smijem, ne bih odgovorio.”

Javi se Cranmer: ,,Ako je u pitanju savjest, onda uvijek postoji izvjesna sumnja...”

,,Ne, nije to nikakav hir. Dugo i pomno savjetovao sam se sam sa sobom. U ovom pitanju glas moje savjesti savršeno je jasan.” Nasmiješi se i malo naheri glavu. ,,Što nije slučaj s vama, nije li tako, gospodaru?”

,,Unatoč tomu, ne postoji li bar tračak dvojbe? Zasigurno se, kao učenjak navikao na proturječja, na raspre, pitate kako je moguće da su toliki učeni ljudi stali na jednu stranu dok ja sam stojim na drugoj. Jedno je sigurno, a to je da svome kralju dugujete prirodan posluh, što je svojstvo svakoga podanika. Također, kad ste onomad davno pristupili kraljevom vijeću, položili ste iznimno jasnu prisegu, a ta je da ćete mu se pokoravati. Dakle, odbijate postupiti tako?” Cranmer zatrepće. ,,Odvagnite sumnje nasuprot te izvjesnosti i prisegnite.”

Audley se zavali u stolcu. Sklopljenih očiju. Kao da želi reći, ovo je najviše što ćemo izvući.

More: ,,Kad su vas pomazali za od pape proglašenoga nadbiskupa, položili ste prisegu Rimu, no govori se kako ste cijeloga toga dana, tijekom svih svetkovina, u šaci stezali komadić papira s izjavom da ste prisegnuli protiv vlastite volje. Je li tako? Također se govori da je izjavu napisao ovdje nazočni meštar Cromwell.”

Audley naglo otvara oči; pomisli da je More sam sebi ukazao izlaz. No, Moreovo nasmiješeno lice maska je zloće. ,,Odbijam biti takav žongler”, govori tiho. ,,Odbijam svoga Boga Gospoda počastiti takvom lutkarskom predstavom, a da ni ne spominjem engleske vjernike. Kažete da je većina uz vas. Kažem vam, samo neka vam je. Kažete da je uz vas Parlament,a ja vam kažem da su uza me svi anđeli i sveti, redom svi preminuli kršćani jer su mnogi naraštaji živjeli na ovome svijetu otkad je utemeljena Kristova crkva, jedna i nedjeljiva...”

,,O za Isusa boga!” javi se on. ,,Laž nije to manja zato što je stara tisuću godina. Vašoj nedjeljivoj crkvi očito je najmilije progoniti vlastite pripadnike, spaljivati ih i kidati na četvero svaki put kad progovore po vlastitoj savjesti, prosipati im utrobe i njima hraniti pse. U pomoć prizivate povijest, samo što je povijest vama? Zrcalo koje laska Thomasu Moreu. Ja imam drugo zrcalo i kad ga podignem, ono otkriva oholog i opakog čovjeka, a kad ga okrenem,ono otkrije ubojicu zato što ćete za sobom povući sam Bog zna koliko njih, a ti će umrijeti u mukama, ne osjetivši ushit mučeništva. Vi niste priprosta duša, dakle, nemojte pojednostavljivati slučaj. Znate li da sam vas poštovao? Znate li da vas poštujem još od djetinjstva? Radije bih vlastitoga sina vidio mrtvog, radije bih mu dopustio odrubiti glavu nego doživjeti da odbijete položiti ovu prisegu i tako utješiti sve neprijatelje Engleske.”

More podiže pogled. Za časak pogledi im se sretnu, zatim More lukavo odvrati oči. On bi ga mogao ubiti samo zbog tog njegovog potihog, zadovoljnog mrmljanja. ,,Gregory je bogobojazan mladić. Nemojte mu željeti zlo. Ako se ponio loše, bit će bolji. Isto govorim i za svog sina. Kakve koristi od njega? Doduše, vrijedi više od jedne točke u raspravi.”

Cranmer, na rubu očaja, odmahuje glavom. ,,Ovo nije točka u nekoj raspri.”

,,Govorite o vašem sinu”, javi se on. ,,Što će biti s njim? Što će biti s vašim kćerima?”

,,Savjetovat ću im da prisegnu. Ne vjerujem da dijele moje osobne sumnje.”

,,Ne pitam to, i to dobro znate. Vi time izdajete sljedeći naraštaj. Želite li mu Imperatotovu čizmu za vratom? Vi niste nikakav Englez.”

,,I vi ste jedva”, odvrati More. ,,Ratovali za Francuze, lihvarili za Talijane.Jedva da ste odrasli u ovom kraljevstvu kad su vas dječački grijesi izgnali iz njega, kad ste pobjegli da izbjegnete tamnicu ili omču. Reći ću ja vama što ste, Cromwelle, vi ste Talijan do srži, nosite sve njihove poroke, sve njihove strasti.” I onda se zavali u stolac; odjekne kratak,neveseo smijeh. ,,Ta vaša neumorna dobroćudnost. Znao sam

da će se naposljetku iscrpsti. Taj je novčić prečesto prelazio iz ruke u ruku. Sad kad se izlizalo to malo srebra, otkriva se osnovna kovina.”

Audley se naceri. ,,Vi kao da niste upoznati s naporima što ih meštar Cromwell ulaže u kovnicu. Njegov novac ili je zdrav ili ga nema.”

Kancelar si ne može pomoći,takav je čovjek, podrugljiv; netko mora zadržati spokoj. Cranmer je blijed, obliven znojem; on primjećuje kako bilo tuče Moreu na sljepoočici. I govori: ,,Ne možemo vas pustiti doma. Ipak, čini mi se da danas niste sav svoj pa umjesto da vas prebacimo u Tower, možda bismo vas mogli staviti pod pasku opata od Westminstera... Gospodaru od Canterburyja, čini li vam se to prikladnim?”

Cranmer kima. More se javi: ,,Meštre Cromwelle, ne bih vam se smio rugati, je li tako? Dokazali ste se kao moj osobit i nježan prijatelj.”

Audley glavom dade znak stražaru na vratima. More s lakoćom ustaje kao da mu je pomisao na pasku ulila snagu u korak; dojam kvari samo njegovo uobičajeno petljanje s ogrtačem, mučno pribiranje odjeće; učini se kao da je zakoračio unatrag i sam sebi stao na nogu. A on pomišlja na Mary u Hatfieldu, kako se pridigla iz stolca i zaboravila gdje se on nalazi. Nakon još malo petljanja, Morea ustvari izvuku iz sobe. ,,Dobio je upravo ono što je htio”, kaže on.

Prisloni dlan na prozorsko staklo. Promatra mrlju koja ostaje na starom, neravnom staklu. Iznad rijeke nakupili su se oblaci; najbolji dio dana ostao je za njima. Audley mu prilazi preko sobe. Pomalo bojažljivo stane uz njega. ,,Kad bi More bar naznačio s kojim se točno dijelom prisege ne slaže, bilo bi moguće prepraviti dio sukladno njegovim primjedbama.”

,,To slobodno zaboravite. Ako ukaže i na što, gotov je. Jedina nada mu je šutnja, a ni u njoj je nema previše.”

,,Kralj bi mogao prihvatiti nekakav kompromis”, kaže Cranmer. ,,No, pribojavam se da bi ga kraljica odbila. Uostalom,” dodaje tiho, ,,zašto bi pristajala?”

Audley mu položi ruku na rame. ,,Dragi moj Cromwelle. Tko može razumjeti Morea? Njegov prijatelj Erazmo govorio mu je da se drži podalje od vlasti, rekao mu je da za to nema želuca, i bio je u pravu. Nikad nije smio prihvatiti položaj što ga sad obnašam ja. To je učinio samo u prkos Wolseyju koga je mrzio.”

Cranmer: ,,Rekli smo mu i da se drži što dalje od teologije. Ili možda griješim?”

,,Kako biste griješili? More objavljuje sva pisma svojih prijatelja.Čak i kad ga kore, iz toga izvlači dokaze svoje krotkosti i okreće sve u svoju korist. Živio je u javnosti. Svaka misao koja mu prođe umom završi na papiru. Sve dosad ništa nije držao u tajnosti.”

Audley prođe pored njega, otvara prozor. Bujica ptičjega pjeva nabuja preko ruba i prokulja u sobu; tečni, jasni zvuci burne zlogodnice.

,,Pretpostavljam da piše izvješće o današnjem danu”, kaže on. ,,I onda će ga poslati u tisak negdje izvan kraljevstva. Jamčim vam, Europa će nas smatrati bezumnicima i tlačiteljima, dok će on biti jadna žrtva obdarena sjajnim stilom.”

Audley ga potapša po ruci. Trudi ga se utješiti. No, tko može otpočeti takav poduhvat? On je neutješni meštar Cromwell; nespoznatljivi, nepojmljivi, vjerojatno i nezanemarivi meštar Cromwell.

Sljedećeg dana kralj šalje po njega. On misli da će ga prekoriti što Morea nije uspio natjerati na prisegu. ,,Tko će me pratiti na tu feštu?” raspituje se. ,,Meštre Sadleru?”

Čim stupi pred kralja, Henry ovlašnom kretnjom ruke svojoj pratnji dade znak da iziđu i ostave ga samog u prostoriji. Lice mu je poput oluje. ,,Cromwelle, zar ti nisam bio dobar gospodar?”

A on progovori... milostiv i više nego milostiv... pa o vlastitoj, prezira vrijednoj bezvrijednosti... ako je i u čemu zgriješio, najponiznije moli oprost...

Kadar je tako cijeli dan. To je naučio od Wolseyja.

Henry:,,Samo zato što moj gospodar nadbiskup misli da mi nisi bio na korist. Samo,” nastavlja tonom čovjeka koji shvaća nesporazum, ,,ja sam vladar poznat po širokogrudnosti.” Njega kao da sve to zbunjuje. ,,Postat ćeš glavni tajnik. Nagrade tek slijede. Ne shvaćam samo zašto to već nisam učinio davno prije. Reci mi; kad ti se spomenulo da su nekoć u Engleskoj stolovali lordovi Cromwelli, odvratio si da nisi s njima ni u kakvom srodstvu. Jesi li to istražio?”

,,Istinu govoreći, nikad više nisam ni pomislio na to. Nikad ne bih kročio u tuđim cipelama, niti ponio tuđi grb. Mogli bi ustati iz groba i pozvati me na red.”

,,Moj gospodar Norfolk govori da uživaš u svom neznatnom podrijetlu. Kaže da si sve to smislio samo da ga kinjiš.” Henry ga primi za ruku. ,,Čini mi se prikladnim,” nastavlja kralj, ,,kamo god pošli - iako ovoga ljeta nećemo daleko s obzirom na kraljičino stanje - da ti se dodijele prostorije odmah do mojih kako bismo mogli razgovarati kad god mi ustrebaš; gdje god je moguće, prostorije izravno povezane tako da nema posrednika.” Pa se smiješi dvorjanima; oni nadiru natrag poput plime.,,Bog me zgromio,” kaže Henry, ,,ako sam te ikad pomislio zanemariti. Ja znam kad mi je tko prijatelj.”

Vani, Rafe: ,,Bog ga zgromio... Kakve taj strahotne kletve izgovara.” Zatim zagrli gospodara. ,,Ovo se i predugo čekalo. No, čujte, moram vam nešto reći kad se vratimo doma.”

,,Reci sad. Jesu li vijesti dobre?”

Priđe im dvorjanin i kaže: ,,Gospodaru tajniče, vaša barkasa čeka vas da vas vrati u grad.”

,,Trebao bih podići kuću na rijeci”, kaže on. ,,Baš kao More.”

,,O, napustiti Austin Friars? Samo pomislite na tenisko igralište”, kaže Rafe. ,,Na vrtove.”

Kralj je sve pripreme obavio u tajnosti. Sa zidova skinuti su Gardinerovi grbovi. Stijeg s njegovim grbom vijori uza stijeg Tudora.Nakon što prvi put stupi u barkasu, Rafe mu, na rijeci otkriva vijesti. Plovilo se pod njima gotovo neprimjetno ljulja. Stjegovi mlohavo vise; jutro je mirno, maglovito,rosno, gdjegod svjetlo obasja put, tkaninu ili svježe lišće, otkriva koprenu nalik lupini jajeta; cijeli svijet blješti, uglovi su zaobljeni, miriše vodenasto i zeleno.

,,Oženjen sam već pola godine”, govori Rafe, ,,i nitko nije dosad znao;sad znate vi. Vjenčao sam se s Helen Barre.”

,,O, krvi mu Kristove”, kaže on. ,,Pod mojim vlastitim krovom. Zašto si to učinio?”

Rafe sjedi i šuti dok on ne izgovori sve; ona je ljepuškasta ništatija, sirotica koja ti ne može donijeti ništa, mogao si oženiti kakvu nasljednicu. Samo čekaj da ti sazna otac! Prenerazit će se, reći će da se nisam skrbio za tvoju budućnost. ,,A što ako se, recimo, jednoga dana, pojavi njezin suprug?”

,,Vi ste joj rekli da je slobodna”, odvraća Rafe. I drhturi.

,,Tko je od nas slobodan?”

Zatim se sjeti Heleninog pitanja: ,,Dakle, mogu se ponovno udati? Ako me itko bude htio?” I sjeća se kako ga je gledala tužno, dugim pogledom punim značenja; pogledom što ga nije shvatio. A njoj je bilo jasno da ne bi primijetio ni kad bi dubila na glavi, da mu misli lutaju drugdje; da je za njega taj razgovor završio i da se posvetio drugim problemima. Da sam je poželio za sebe, da sam je uzeo, tko bi mi mogao prigovoriti što sam se vjenčao praljom bez prebitog novčića, čak i s prosjakinjom s ceste? Ljudi bi zacijelo zaključili, eto, to je Cromwell htio, mekoputu ljepotu; ništa čudno što je sve gradske udove bacio u očaj. Novac mu ne treba, veze mu ne trebaju, može si dopustiti da ga vodi vlastita glad; sad je glavni tajnik, što tek slijedi?

On se zagleda u vodu, sad smeđu, sad bistru, kako je već obasjava svjetlo,no vječito pokretnu; ribe u dubinama, vodentrave, utopljenici mlataraju koščatim rukama. U blatu, na škriljcu leže odbačene kopče pojasa, krhotine stakla, maleni, savijeni novčići s izlizanim kraljevim likom. Jednom je, još kao dječak, pronašao potkovu. Konj u rijeci? To mu se učinilo sretnim znamenom. No, otac mu je rekao, dječače, da potkove donose sreću, bio bih kralj zemlje Dembelije.

Prvo ode u kuhinju Thurstonu priopćiti novost.,,Dakle,” nehajno odvrati kuhar, ,,čini se da vam posao stvarno ide od ruke.”Cerek. ,,Biskupu Gardineru planut će u utrobi. Pržit će si iznutrice u vlastitom salu.” S pladnja makne krvavu krpu. ,,Vidite li ove prepelice? Više mesa ima na osama.”

,,U marinadu od madeire?” predlaže on.

,,Što, tri tuceta? Šteta dobroga vina. Ako želite, priredit ću nekoliko za vas. Dobili smo ih od lorda Lislea iz Calaisa. Kad mu pišete, javite mu da, ako šalje još, želimo ili utovljene ili neka ih se ne trudi slati. Nećete zaboraviti?”

,,Pribilježit ću si”, ozbiljno odvraća on. ,,Mislio sam da bi se odsada savjet mogao povremeno sastajati ovdje - onda kad kralj nije s nama. Možemo ih pogostiti večerom.”

,,Dobro.” Thurston se ceri. ,,Norfolku bi dobro došlo malo mesa na onim njegovim koščatim nogicama.”

,,Thurstone, ne moraš sam prljati ruke - imaš dovoljno ljudi. Mogao bi slobodno nabaciti zlatni lanac i šepuriti se uokolo.”

,,Spremate se činiti takvo što?” Pljusne po mokroj ptici; a onda ga Thurston pogleda i briše perje s prstiju. ,,Mislim da bih radije prljao ruke. Za slučaj da sve pođe nizbrdo. Ne kažem da će tako biti. Ipak, ne zaboravite kardinala.”

On se sjeti Norfolka; poruči mu da pođe na sjever, inače ću ga posjetiti i rastrgati ga vlastitim zubima.

Mogu li zamijeniti ono 'rastrgati'?

I onda mu u misli dođe izreka homo homini lupus, čovjek je čovjeku vuk.

,,Dakle,”obrati se Rafeu nakon večere, ,,meštre Sadleru, stvorili ste si ime. Postat ćeš savršen primjer kako stratiti sve veze. Očevi će tobom opominjati svoje sinove.”

,,Gospodine, nisam si mogao pomoći.”

,,Kako si nisi mogao pomoći?”

Rafe prozbori, najmirnije što uspije: ,,Ludo sam zaljubljen u nju.”

,,I kakav je to osjećaj? Je li to isto kao i biti lud od gnjeva?”

,,Moguće. Možda. Osjećam se življim.”

,,Osobno mislim da se ne mogu osjećati življim nego što jesam.”

I onda se upita je li kardinal ikad bio zaljubljen. Ma naravno, zašto je uopće sumnjao?Sveobuhvatna Wolseyjeva strast prema Wolseyju bila je dovoljno vrela da sažga cijelu Englesku. ,,Reci mi, one večeri nakon kraljičine krunidbe...” On odmahuje glavom, prevrće spise na radnome stolu; pisma gradonačelnika grada Hulla.

,,Reći ću vam sve što me upitate”, kaže Rafe. ,,Nepojmljivo mi je da sam bio neiskren prema vama. Ali je Helen, moja supruga, smatrala da je bolje sve držati u tajnosti.”

,,Onda pretpostavljam da je sad noseća, pa se morate razotkriti.”

Rafe se zajapuri.

,,Te večeri, kad sam je došao potražiti u Austin Friarsu da je odvedem do Cranmerove supruge... kad je sišla s kata,” oči mu se kreću kao da sve ponovno vidi, ,,sišla je bez kapice; ti za njom, raskuštrane kose, i bio si ljut na mene što je odvodim...”

,,Pa, jesam”, odvrati Rafe. Šaka mu se polagano penje i onda dlanom zaglađuje kosu kao da će time sve ispraviti. ,,Svi su bili otišli na slavlje. Tada sam je prvi put odveo u krevet, ali nije bilo grešno. Dotad mi se već bila obećala.”

A on misli, sretan sam što u vlastitome domu nisam odgojio bešćutnog mladića koji se zanima samo za vlastiti probitak. Ako čovjek ne ćuti porive onda, do neke mjere, ne ćuti ni radost; pod mojim štitom Rafe si može dopustiti neke porive. ,,Rafe, čuj me, ovo je - ma dobro, sam Bog zna, ludost,no ne i propast. Ocu poruči da će moje napredovanje u svijetu osigurati i ono tvoje. Naravno da će grmjeti i toptati. Za to očevi služe. Vikat će;oplakujem dan kad sam svog dječaka poslao u Cromwellovo leglo razvrata. Naposljetku ćemo ga privesti pameti. Malo pomalo.”

Mladić je sve dotad stajao; spušta se na stolac, dlanovima je prekrio tjeme, zabacio glavu; olakšanje mu prožima cijelo tijelo. Čega se toliko plašio? Mene? ,,Čuj, kad ti otac ugleda Helen shvatit će, osim ako nije...” Ako nije,što točno? Čovjek mora biti mrtav i ukopan da ne primijeti - njezino jedro i prelijepo tijelo, njezine blage oči. ,,Samo je moramo osloboditi te platnene pregače u kojoj se vuče cijele dane i odjenuti je kao pravu Sadlerovu gospu. Naravno, trebat će ti i vlastita kuća. Pomoći ću ti pritom. Nedostajat će mi dječica, i meni i Mercy prirasla su srcu, draga su svima.Ako želiš da se ovo rodi kao prvo u tvome domu, možemo ih pričuvati ovdje.”

,,Lijepo od vas. No Helen se nikad ne bi odvojila od njih. Tako smo se dogovorili.”

Dakle, pomisli on, više u Austin Friarsu neću imati djece.Osim u slučaju da ukradem vrijeme od kraljevih poslova i posvetim se udvaranju; osim u slučaju da iskreno poslušam kad mi se obrati neka žena. ,,Oca ću ti umiriti, slobodno mu poruči da ćeš uz kralja biti kad god ja ne budem s njim. Meštar Wriothesley zadirkivat će poslanike i čuvati blagajnu – to su mračna posla po njegovom aršinu - Richard će ovdje čuvati kuću dok me nema i pritom se skrbiti da mi poslovi cvatu; ti i ja brinut ćemo se za Henryja, mili poput dvije dadilje ugadat ćemo svim njegovim hirovima.” Nasmije se. ,,Ti si rođeni plemić. Možda te promakne nablizu sebe, u svoju ložnicu. Što bi meni bilo od koristi.”

,,Nisam želio da se sve to desi. Nisam tako smjerao.” Rafe obori pogled.

,,Znam da Helen sa sobom nikad neću moći povesti na dvor.”

,,Ne u svijetu kakav je danas. Doduše, ne vjerujem da će se promijeniti za naših života. No, bilo kako bilo, odabrao si. I nikad se ne smiješ kajati.”

Rafe progovori nošen strašću: ,,Kako sam mogao pomišljati da vam tajim? Gospodaru, vi vidite sve.”

,,A. Ne baš doslovno sve.”

Nakon što Rafe ode, on vadi svoj večernji posao i baca se na nj, promišljeno, slaže spise. Zakoni su mu prošli, ali je uvijek tu poneki nov zakon.Kad čovjek piše zakone, kuša riječi ne bi li otkrio njihovu krajnju moć.Baš kao i čarolije, zakoni pokreću zbivanja u stvarnome svijetu i učinkoviti su samo ako se vjeruje u njih. Ako zakon propisuje kaznu, onda čovjek mora biti kadar provesti je - na bogatima jednako kao i siromašnima, stanovnicima sa škotske granice jednako kao i onima iz velških močvara, na ljudima iz Cornwalla baš kao i na onima iz Sussexa i Kenta. On je napisao ovu prisegu, ispit odanosti Henryju, i misli zaprisegnuti sve stanovnike svih gradića i sela, sve imalo značajnije žene; udovice s nasljeđem, zemljoposjednice. Njegovi ljudi putovat će pustarama i vrištinama, od onih koji su jedva načuli za Anne Boleyn izvlačeći prisegu da će podržati nasljedno pravo djeteta u njezinoj utrobi. Ako pojedinac znade da se kralj zove Henry, zaprisegni ga; nije važno ako tog kralja miješa s kraljem njegovim ocem ili nekim drugim, još drevnijim Henryjem. I prinčevi, jednako kao i ostali, blijede u sjećanju priprostih ljudi; crte njihovih lica na novčićima koje je nekoć vadio iz riječnoga mulja bile su tek sitna nepravilnost pod vršcima prstiju, a kad bi ih donio kući i oprao, nije mogao odrediti čiji je to lik; je li ovo, pitao je, princ Cezar? Walter je rekao, da vidimo; zatim bi s gađenjem odbacio novčić govoreći, to je samo para od onih kraljeva koji su vojevali po Francuskoj. Tornjaj se odavle i zarađuj, govorio je, pusti ti princa Cezara; Cezar je bio starac dok je Adam bio još mladac.

Tada bi zapjevao: ,,Adam kopa zemlju, Eva prede štof, koga živo briga, tko bje tada grof?” Walter bi pojurio za njim i, ako bi ga uspio uloviti, prebio ga; evo ti tvoje proklete buntovničke pjesme, znamo mi dobro kako buntovni prolaze. Leže u plitkim grobnicama, svi oni Kornvolci koji su nagrnuli na sjever dok je bio dječak; doduše, Kornvolaca nikad ne manjka. A onkraj Cornwalla, onkraj i ispod sve ove kraljevine Engleske, ispod prokislih velških močvara i surih kraljeva škotske granice, leži drugi krajobraz; ondje leži zakopano carstvo, a on strepi da njegovi poslanici ne mogu prodrijeti u nj. Tko će zaprisegnuti prosjake i besprizorne koji žive u gušticima i šupljim stablima, barbare koji se kriju po šumama? Tko će zaprisegnuti svece u nišama, duhove koji šuškaju poput suhog lišća okupljajući se oko svetih zdenaca, pobačenu djecu zakopanu u neposvećenom tlu; sve one neznane mrtve koji zimi lebde oko kovačnica i seoskih ognjišta, trudeći se tako ugrijati gole kosti? Sve to zato što su i oni njegovi sunarodnjaci;naraštaji bezbrojnih mrtvih što dišu kroz žive, kradu im svjetlo, beskrvne sablasti plemića i vitezova, opatica i kurvi, duhovi svećenika i fratara što se goste živućom Engleskom, isisavajući moždinu budućnosti.

On zuri u spise na radnome stolu, no misli su mu miljama daleko od njih. Moja kći Anne bila je rekla: ,,Odabrala sam Rafea.” On zarije lice u dlanove i sklapa oči; pred njim stoji Anne Cromwell, deset-jedanaest godina stara, krupna i odlučna nalik kakvom oružniku, sitne joj oči netremice zure; uvjerena je u vlastitu moć stvaranja vlastite sudbine.

On protrlja oči. Prekapa spise. Što je ovo? Popis. Uredna pisarova ruka, sve čitljivo, no gotovo besmisleno.

Dvije prostirke. Jedna izrezana na trake. 7 ponjava. 2 jastuka. 1 okrugli jastuk. 2 pladnja, 4 tanjura, 2 šalice. Jedan maleni lavor, teži 12 funti, 4 pare po funti; u posjedu moje gospe Časne majke, plaćeno 4 šilinga. On okreće papir, trudi se otkriti podrijetlo. Tada shvati da čita inventar imanja

Elizabeth Barton, stvari što su za njom ostale u samostanu. Sve to pripada kralju, to je osobna imovina izdajnice; komad daske što služi umjesto stola, tri jastučnice, dva svijećnjaka, ogrtač procijenjen na pet šilinga. Stari plašt kao milodar dobila je najmlađa redovnica iz samostana.Još jedna, gospa Alice, dobila je prekrivač za postelju.

Kao što je bio rekao Moreu, prorokovanjem se nije obogatila. Zapiše si podsjetnik: ,,Gospi Elizabeth Barton osigurati novac kojim će platiti krvnika.” Ostalo joj je još pet dana života. Posljednja osoba koju će vidjeti uspinjući se ljestvama bit će njezin krvnik, ispružene ruke. Ako nije kadra platiti svoje konačno putovanje, mogla bi patiti dulje nego što treba. Zamišljala je koliko dugo treba da izgori, no ne i koliko dugo će se gušiti na kraju užeta. U Engleskoj nema milosti za sirotinju. Plaća se sve, čak i slomljeni vrat.

Obitelj Thomasa Morea položila je prisegu. Zaprisegnuo ih je osobno on, a Alice mu je jasno dala do znanja kako ga drži osobno odgovornim što njezinog supruga nije uspio nagovoriti da se pokori. ,,Pitajte ga koga to Boga smjera. Pitajte ga je li to mudro, smatra li on mudrim suprugu ostaviti bez druga, sina bez savjeta, kćeri bez zaštite, sve nas redom na milost i nemilost čovjeku kakav je Thomas Cromwell?”

,,Dobili ste što ste tražili”, promrmlja Meg s jedva primjetnim smiješkom. Oborene glave, drži njegovu ruku među svojima. ,,Moj otac je o vama govorio iznimno toplo. Govorio je koliko ste bili uljudni prema njemu, koliko ste bili prodorni - što ne smatra nimalo manjom zaslugom. Kaže kako vjeruje da vas shvaća. Onako kako vas već shvaća.”

,,Meg? Zacijelo me možete pogledati.”

Još jedno lice povijeno pod težinom masivne poculice; Meg navlači velove kao da je tuče vjetar, kao da će joj oni pružiti zaštitu.

,,Kralja mogu zadržati dan-dva. Ne vjerujem da želi vašeg oca vidjeti u Toweru; u svakom trenutku traga za nekim znakom...”

,,Predaje?”

,,Podrške. A nakon toga... nijedna počast ne bi bila dovoljna.”

,,Sumnjam da mu kralj može podariti one počasti za koje mari”, javi se Will Roper. ,,Nažalost. Meg, dođi, idemo doma. Moramo majku odvesti do rijeke prije nego što digne pobunu.” Roper pruža ruku. ,,Gospodine,znademo da niste osvetoljubivi. Iako, sam Bog zna, on nikad nije bio prijatelj vaših prijatelja.”

,,Nekoć ste i sami bili čovjek od Biblije.”

,,Ljudi mijenjaju stavove.”

,,U potpunosti se slažem. Poručite to svom puncu.”

Gorke riječi za rastanak. Ni Morea, ni njegovu obitelj, razmišlja on,neću poticati ni u kakvom prividu da me shvaćaju. Kako bi to bilo moguće, kad su meni samom skrivene moje vlastite namjere?

Načini zabilješku; Richard Cromwell ima se prijaviti u Westminsterskoj opatiji kako bi sir Thomasa Morea, uhićenika, prepratio do Towera.

Zašto oklijevam?

Dajmo mu još jedan dan.

Dan je 15. travnja 1534. On poziva pisara da mu sredi i arhivira spise,spreman je za sutradan, sjedi pored vatre i čavrlja; ponoć je; svijeće su dogorjele do kraja. Uzima jednu i penje se na kat; Christophe hrče, razvalio se u podnožju njegove široke i samotne postelje. Blagi Bože, misli on, život mi je komedija. ,,Budi se”, kaže mu, šaptom; kad se Christophe ne javi, on položi dlanove i kotrlja ga amo-tamo kao da oklagijom razvlači tijesto za pitu; tako sve dok se dječak ne probudi i pogano prokune francuštinom. ,,Ma, dlakavih mu Isusovih muda.” Divlje zatrepće. ,,Dobri gospodaru, nisam znao da ste vi, sanjao sam da sam tijesto. Oprostite mi, mrtav sam pijan, slavili smo sljubljivanje prelijepe Helene sa srećkovićem Rafeom.” Podigne podlakticu, skupi pest, načini potpuno prostačku gestu; ruka mu mlohavo padne preko trupa, kapci mu nezadrživo klize k obrazima, štucne posljednji put i podlegne snu.

On dječaka odvuče do njegova ležaja. Christophe je težak, nabijeno štene buldoga; gunđa, reži, ali se drugi put ne probudi.

On poslaže odjeću i pomoli se. Spusti glavu na jastuk; 7ponjava, 2 jastuka, 1 okrugli jastuk. Usne istog trena kad svijeća ugasne. Ali, kći Anne dođe mu u san. Podiže lijevu ruku, tužno, pokazuje mu da nema vjenčanog prstena. Onda uplete dugu kosu i omota je oko vrata, kao omču.

Ivanje; žene hitaju u kraljičine odaje noseći na rukama složene, čiste tkanine.Lica su im prazna, potresena, hodaju tako brzo da čovjek zna da ih ne valja zaustavljati. U kraljičinom apartmanu gori vatra da spali ono što je iskrvarilo. Ako je išta ostalo za ukop, žene to čuvaju kao međusobnu tajnu.

Te noći, skutren u niši prozora, dok zvijezde poput bodeža rasvjetljuju nebesa, Henry mu govori, za ovo krivim Katherine.Uvjeren sam da mi želi zlo. Istina glasi da je njezina utroba zaražena. Varala me svih onih godina - nije mogla zanijeti sina, a njezini su liječnici to znali. Tvrdi da me i dalje voli, a zapravo me razara. Dolazi mi noću, hladnih ruku, hladna srca, liježe između mene i žene koju volim. Dlanom mi prekriva ud, dlan joj vonja po grobu.

Plemići i plemkinje služavkama i babicama daju novac ne bi li saznali kojeg je spola bilo dijete, no žene svaki put odgovaraju drugačije. Istini za volju, što je gore - da je Anne rodila još jednu djevojčicu, ili da je zanijela i pobacila dječaka?

Ivanje; krjesovi bukte diljem Londona, plamen se probija kratkim noćima. Zmajevi kroče ulicama, rigaju dim, klepeću mehaničkim krilima.

II.

Zemljovid kršćanstva

1534. -1535.

,, ŽELIŠ LI AUDLEYJEV položaj?” pita ga Henry. ,,Samo reci i tvoj je.”

Ljetu je kraj. Imperator nije došao. Papa Klement preminuo je zajedno s pravorijecima; igra počinje iznova, a on je ostavio vrata pritvorena, samo tračkom, da novi rimski biskup nastavi razgovore s Engleskom. Osobno gledajući, najradije bi ih zatvorio s treskom; no, to nisu osobni problemi.

Sad oprezno razmišlja; bi li mu odgovaralo biti kancelarom? Bilo bi dobro imati položaj u zakonodavnoj hijerarhiji - dakle, zašto ne na vrhu?

,,Ne želim uznemirivati Audleyja. Ako je Vaše Veličanstvo njime zadovoljno, onda sam zadovoljan i ja.”

Sjeća se kako je taj položaj Wolseyja prikovao za London u trenucima kad je kralj bio drugdje. Kardinal je bio aktivan na sudovima; no pravnika imamo dovoljno.

Henry kaže, samo mi reci što smatraš najboljim. Ponižen, nalik kakvom ljubavniku, ne može se domisliti najboljih darova. On govori, Cranmer me moli, poslušaj Cromwella, ako mu zatreba položaj, porez, namet, mjere u Parlamentu ili kraljevski proglas, daj mu sve.

Slobodan je položaj lorda arhivara.To je drevni pravnički položaj s kojeg se upravlja jednim od kraljevih najvažnijih tajništva. Njegovi prethodnici bit će ti ljudi - većinom biskupi, istaknuti učenjaci; oni koji sad počivaju u grobnicama u čijem se podnožju koče latinskim pismenima uklesani popisi vrlina. On sam nikad nije življi nego kad zgrabi peteljku zrele voćke i otkine je s grane.

,,Također, bio si u pravu što se tiče kardinala Farnesea”, nastavlja Henry. ,,Sad imamo novog papu - točnije rečeno, rimskog biskupa - a ja sam naplatio oklade.”

,,Eto, vidite”, odvraća on smiješeći se. ,,Cranmer ima pravo. Slušajte moj savjet.”

Dvor se zabavlja slušajući priče kako su Rimljani proslavili smrt pape Klementa. Provalili su mu u grob i golo mu truplo povlačili ulicama.

Kuća lorda arhivara u Chancery Laneu jedna je od najčudnijih kuća u koje je ikad kročio. Vonja po memli, plijesni i loju; a iza naherenog pročelja krivuda i zavija u labirint malenih prostorija niskih dovrataka; jesu li nam preci svi redom bili patuljci, ili nisu baš najbolje znali kako učvrstiti stropove?

Ovu kuću je, prije tri stotine godina, utemeljio onaj ondašnji Henry;podigao ju je kao pribježište za Židove spremne da se preobrate. Ako bi se odlučili na to - što je bilo mudro ako su se željeli spasiti od nasilja - onda bi svu svoju imovinu predavali Kruni. Budući da je bilo tako, bilo je također pravedno da ih Kruna okući i hrani do kraja života.

Christophe trči pred njim u nutrinu kuće. ,,Gledajte!” Prstom razdere golemu paukovu mrežu.

,,Bezdušni dječače, razorio si mu dom.” On razgledava Arahnin krhki plijen; nožicu, krilo. ,,Idemo prije nego što se vrati.”

Pedesetak godina nakon što je Henry podigao zdanje, svi Židovi bili su prognani iz kraljevstva. Ipak, pribježište nikad nije potpuno opustjelo; čak i danas ondje žive dvije žene. Najavit ću im se, kaže on.

Christophe lupka po zidovima i gredama i sam Bog zna za čime traga. ,,A bi li se dao u bijeg,” raspoloženo ga upita on, ,,da ti netko uzvrati?”

,,O, Isuse!” Christophe se križa. ,,Valjda je ovdje umrlo bar sto ljudi, i Židova i kršćana.”

Ta istina vrijedi onkraj tih zidnih obloga; on ćuti sićušne mišje kosti - stotine naraštaja uredno složenih prednjih šapica u vječnome počinku. Dok u zraku njuši njihovo bujno potomstvo. I kaže, to je posao za Marlinspikea, ako ga uspijemo uhvatiti. Kardinalov mačak potpuno je podivljao, divlja londonskim vrtovima, privlači ga miris šarana iz ribnjaka gradskih samostana, prelazi rijeku - bar koliko on znade - da se pripije kurvama na grudi, na mlohave dojke natrljane ružinim laticama i ambrom; zamišlja Marlinspikea kako drijema, kako prede, kako odbija vratiti se kući. Obrati se Christopheu: ,,Pitam se kako mogu nadzirati kraljevski arhiv, kad ne mogu nadzirati ni vlastitu mačku.”

,,Arhiv nema šape da odšeta.” Christophe udara po rubnim letvama.

,,Nogom bih ih mogao probiti”, izjavi i dokazuje to.

Hoće li napustiti udobnost Austin Friarsa i zamijeniti je sićušnim prozorima iskrivljenih okana, škripavim prolazima, pradavnim propuhom? ,,Skratio bih si putovanje do Westminstera”, kaže on. Cilj mu leži tamo - u Whitehallu, u Westminsteru i na rijeci; barkasom glavnoga tajnika do Greenwicha ili uzvodno do Hampton Courta. Često ću navraćati u Austin Friars, kaže on sebi, skoro svakodnevno. Gradi trezor; pohranu koja će čuvati svaki zlatni predmet što mu ga povjeri kralj; sve što pohrani brzo se može pretvoriti u gotov novac. Njegovo blago

pristiže ulicama u običnim kolima da ne bi privuklo pozornost - iako je pratnja vječno na oprezu.Pladnjevi i zdjele putuju u platnenim vrećama, umotani u bijelo vuneno sukno po sedam penija jard. Dragulji su umotani u svilu i pohranjeni u škrinje s blistavim, novim bravama; ključevi su kod njega. Ima i velikih oceanskih bisera vlažnoga sjaja, safira vrelih poput Indije. Ima i dragulja nalik voću kakvo se poslijepodnevima bere na selu; granati poput gloginja, ružičasti dijamanti nalik ružinim pupoljcima. Alice izjavi: ,,Za šaku takvih sama bih, osobno, svrgnula svaku kraljicu kršćanskoga svijeta.”

,,Alice, onda je dobro što te kralj nije upoznao.”

Jo: ,,Ja bih sve to pretvorila u izvozne dozvole. Ili vojne ugovore.Netko će se masno obogatiti u irskim ratovima. Grah, brašno, ječam, konjetina...”

,,Provjerit ću kako ti mogu pomoći”, odvrati on.

Austin Friars drži u najmu na devedeset devet godina. Posjedovat će ga i njegovi praunuci - neki neznani Londonci. Kad će prekapati po spisima,naići će na njegovo ime. Iznad dovratka stajat će uklesani njegovi grbovi.Položi ruku na rukohvat velikog stubišta; zagleda se u bljesak čestica prašine pred visokim prozorom. Kad sam sve to stigao? Početkom godine u Hatfieldu - diže pogled, osluškuje zvuke Mortonova kućanstva; davno je to bilo. Ako je on išao u Hatfield, nije li onda tamo išao i Thomas More? Možda je očekivao, i prečuo, baš njegov lagan korak?

Počne ponovno razmišljati o onoj pesti koja je izronila niotkuda.

Prva pomisao bila mu je da pisare i spise prebaci u Arhiv, tada bi se Austin Friars ponovno pretvorio u dom. Samo, za koga to? Izvukao je Lizin časoslov i na stranici gdje je zapisivala obiteljska imena načinio je izmjene, upisao dodatke. Rafe će se ubrzo preseliti u novu kuću u Hackneyju; Richard, sa suprugom Frances, gradi u istoj toj četvrti. Alice se udaje za svoga čuvara Thomasa Rotherhama. Njezin brat Christopher zaredio se i zajamčeni su mu prihodi. Već su naručili i vjenčanicu za Jo; smotao ju je njegov prijatelj John ap Rice, pravnik, učenjak, čovjek komu se divi i na čiju odanost računa. Bio sam dobar svojima, misli on; nitko nije ni siromašan, ni nesretan, niti dvoji u svoj položaj u ovom dvojbenom svijetu. Nećka se, zagledan u svjetlo; tren zlatno, tren modro kad ga zakrije oblak. Tko god sišao s kata da ga zazove, mora to učiniti odmah.Njegova kći Anne tutnjavom svojih koraka; Anne, bio bi joj rekao, zar ti ne možemo navući neke prigušivače na ta tvoja kopita? Grace koja klizi poput prašine povučene u vrtlog, živahnu spiralu... odlazi u ništavilo, raspršuje se, iščezne.

Liz, siđi, siđi.

No, Liz šuti li šuti; niti ostaje, niti odlazi. Uvijek je uz njega, a nije s njim. On se okrene. Dakle, ova kuća postat će središte posla. Kao što će sve njegove kuće postati poslovna središta. Dom će mi biti ondje gdje su mi pisari i spisi; drugi dom bit će mi uz kralja, ondje gdje je on.

Christophe: ,,Pošto smo se preselili u Arhiv, mogu vam priznati, cher maitre, da sam sretan što me niste ostavili za sobom. U vašoj nenazočnosti zvali bi me repoglavim i blesanom.”

,,Alors...”, pogleda Christophea, ,,glava ti stvarno nalikuje repi. Hvala ti što si mi na to skrenuo pozornost.”

Smjestivši se u Arhiv, on sagledava vlastito stanje; zadovoljavajuće. Prodao je dva imanja u Kentu, ali mu je kralj podario jedno u Monmounthshireu i kupuje još jedno u Essexu. Bacio je oko na terene u Hackneyju i Shoreditchu,unajmljuje posjede oko Austin Friarsa koje namjerava uključiti u svoje građevinske naume; na koncu će oko svega podići visoki zid. Poslao je mjernike na imanja u Bedfordshireu i Lincolnshireu; dva imanja u Essexu smjera staviti u zakladu za Gregoryja. Sve su to sitnice. Ništa u usporedbi s onim što namjerava imati, ili s onim što će mu dugovati Henry.

U međuvremenu, njegovi rashodi prestravili bi svakog običnog čovjeka.Ako kralj želi da se nešto izvede, onda se mora biti kadar pronaći ljude i novac. Teško je držati korak s troškovima njegovih plemenitih savjetnika;zatim tu je cijelo jato koje živi od zalagaonica i svaki mjesec dolazi k njemu pokrpati rupe u proračunima. On zna kad treba puštati dugove;u Engleskoj na snazi nije samo jedna valuta. On osjeća da se oko njega širi velika mreža, mreža usluga, usluga učinjenih, usluga primljenih. Oni koji žele pristupiti kralju očekuju da će to platiti; a nitko nema bolji pristup od njega. Istovremeno, kruži glas - pomozi Cromwellu i on će pomoći tebi.Budi odan, budi vrijedan, budi pametan njemu u korist; čeka te nagrada. Oni koji uđu u njegovu službu napredovat će i uživati zaštitu. Dobar je prijatelj i dobar gospodar; tako o njemu govore svi. Naličje su one već uobičajene uvrede.Otac mu je bio kovač, proizvodio patvoreno pivo, bio je Irac, bio je zločinac, bio je Židov, a on sam bio je običan trgovac vunom, strigao je ovce, a sad je vještac; naime, samo bi vještac bio kadar zgrabiti moć kakvu on drži u rukama.Chapuys o njemu piše Imperatoru; rane godine obavija veo tajnosti, no sjajan je družbenik koji svoje kućanstvo i posjede drži u veličanstvenom stanju. Učen je u jezicima, piše Chapuys, čovjek iznimne rječitosti iako mu je francuski, dodaje, samo assez bien.

On pomisli, dovoljno dobar za tebe. Tebi je dovoljno kimnuti i namignuti.

Ovih posljednjih mjeseci vijeće nije dospjelo skinuti ormu. Ljeto tvrdih pregovora iznjedrilo je sporazum sa Škotima. No, Irska se podigla na noge. Kralja brane samo dvorac u Dublinu i grad Waterford; pobunjeni plemići nude sebe i svoje luke u službu Imperatorovim snagama. Među svim otocima, to je najbjednije područje koje kralju ne plaća čak ni troškove držanja vojske; unatoč tomu, ne može mu okrenuti leđa strahujući tko bi ondje mogao nagrnuti. Ondje jedva da tko poštuje zakon budući da Irci vjeruju da se novcem može iskupiti ubojstvo; i, poput Velšana, ljudski život mjere brojem grla.Narod u siromaštvu drže nameti i ovrhe, otimačine i pljačke usred dana; pobožni Englezi odriču se mesa srijedom i petkom, no kruži pošalica da su Irci još pobožniji, pa su se mesa odrekli svih dana u tjednu. Njihovi velikaši okrutni su i bahati, podli, prevrtljivi, okorjeli feudalci, iznudivači, otimači, a za odanost Engleskoj ne daju ni suhe šljive budući da nisu odani ničemu i od zakona više mare za zakon oružja. A starosjedilački poglavari ne poznaju granica

svojim zahtjevima. Tvrde da na svojoj zemlji posjeduju svaku mahovinom obraslu padinu, sva jezera, da posjeduju vrištine, pašnjake i vjetar što njiše travke; da posjeduju svaku životinju i svakog čovjeka, a u teškim vremenima lovačke pse hrane kruhom.

Nije nimalo čudno da ne žele biti Englezi. To bi im ugrozilo robovlasnički položaj. Vojvoda od Norfolka na svojim posjedima i dalje drži kmetove, a kad bi sudovi potegnuli pitanje njihove slobode, zatražio bi od njih odštetu. Kralj predlaže da Norfolka pošalju u Irsku, ali on odvrati da je taj ondje proveo i previše jalovih mjeseci, i da je jedini način da se vrati taj da podignu most kako bi se potkraj tjedna mogao vratiti doma,ne smočivši nogu.

On i Norfolk kavže se u vijećnici. Vojvoda divlja, a on se zavalio, prekrižio ruke i gleda ga kako divlja. U Dublin ste trebali poslati mladog Fitzroya, govori vijeću. Kralj-naučnik; načinite iz toga predstavu, upriličite svečanost, bacite im nešto novca.

Richard mu kaže: ,,Gospodine, možda bismo mi trebali poći u Irsku.”

,,Mislim da su mi minuli ratni dani.”

,,Rado bih navukao oklop. Svatko bi jednom u životu trebao vojevati.“

,,To iz tebe govori tvoj djed. Ap Evans, streličar. Usredotoči se na to da se što bolje pokažeš na turniru.”

Richard se dokazao kao sjajan protivnik. Manje-više upravo onako kako to kaže Christophe; bum i onda poljube zemlju.Čovjek bi pomislio da je to njegovom nećaku u krvi, baš kao što je to u krvi velikaša koji se bore. Nosi Cromwellove boje i kralju je omilio zbog toga, baš kao što mu je omiljen bio svatko kočoperan,hrabar i snažan. Bolesna ga noga sve više tjera da sjedi među gledateljima. Bol mu budi paniku; vidi mu se u očima,a dok se oporavlja, obuzima ga nemir. Neizvjesno zdravstveno stanje ubilo mu je volju za troškovima i naporom organiziranja velikog turnira. Kad iziđe na borilište, njegovo iskustvo, visina, težina, sjajni konji i čelična narav gotovo da mu jamče pobjedu. Ipak, kako bi izbjegao udese, radije se bori protiv poznatih mu protivnika.

Henry govori: ,,Nije li Imperator, ima tomu dvije-tri godine, u Njemačkoj,trpio teške bolove u bedru? Govore da mu nije odgovaralo vrijeme. Njegovi dominioni pružaju mu mogućnost da promijeni klimu. A ja, ni u jednom dijelu svoga kraljevstva ne mogu pronaći drugačije vrijeme.”

,,Mislim da je nešto gore u Dublinu.”

Henry se beznadno zagleda u gustu kišu. ,,Kad god izjašem,ljudi mi dovikuju. Izvlače se iz jaraka, viču mi nešto o Katherine, da je primim natrag. Bi li im bilo drago da im govorim kako da si vode domove, žene i djecu?”

Čak i kad se razvedri, ne jenjava kraljev strah. ,,Pobjeći će i na mene podići vojsku”, govori. ,,Katherine. Ti ne znaš za što je sve kadra.”

,,Rekla mi je da neće bježati.”

,,Misliš li da nikad ne laže? Znam da laže. Imam dokaz. Lagala je o svome djevičanstvu.”

A, tu smo, umorno pomisli on.

Čini se da Henry ne vjeruje u snagu naoružane straže, u ključanice i ključeve. Uvjeren je da će ih anđeo kojeg je unovačio imperator Karlo raščiniti sve redom. Kad putuje, sa sobom nosi teški, željezni lokot što ga na vrata njegove odaje pričvrsti sluga kojeg vodi samo za tu svrhu. Hranu mu kušaju tragajući za otrovima, pregledavaju mu postelju - to je posljednja zadaća u noći - tragajući za skrivenim oružjem, iglama na primjer; unatoč svemu, on i dalje strepi da će ga ubiti u snu.

***

Jesen; Thomas More gubi na težini, iz nikad pretjerane količine mesa izvire žilav čovječuljak. On zamoli Antonija Bonvisija da mu odnese hranu. ,,Ne zato što vi iz Lucce znate jesti. Poslao bih mu sam, no ako mu se pogorša, znate što bi se govorilo. Draga su mu jela od jaja. Ne znam voli li što drugo.”

Uzdah. ,,Mliječni puding.”

On se nasmiješi. Ovo su mesožderni dani. ,,Nikakvo čudo da ne cvate.”

,,Poznajem ga četrdeset godina”, kaže Bonvisi. ,,Tommaso, to je životni vijek. Nećeš mu valjda učiniti nažao? Molim te, obećaj mi ako možeš, da mu nitko neće naškoditi.”

,,Zašto mislite da nisam bolji od njega? Čujte, nemam nikakve potrebe pritiskati ga. Za to će se pobrinuti njegova obitelj i prijatelji. Nije li tako?”

,,Možete li ga samo pustiti na miru? Zaboraviti ga.”

,,Naravno. Ako kralj tako dopusti.”

Uredi da ga posjeti Meg Roper. Otac i kći, ruku pod ruku, šeću se vrtovima. Ponekad ih promatra s prozora nadstražarove nastambe.

Do studenoga takva politika pokazala se jalovom. Istini za volju, okrenula se, ugrizla ga za ruku poput psa kojeg čovjek milosrdno pokupi s ulice. Meg govori: ,,Rekao mi je, i zamolio me da to prenesem njegovim prijateljima, da ne želi imati veze ni s kakvim prisegama i da,ako načujemo da je prisegnuo, vjerujemo da je tako postupio pod prisilom, zbog zlostavljanja i grubosti. A ako se pred vijećem pojavi spis s njegovim potpisom, imamo vjerovati da nije potpisao svojom rukom.”

Od Morea se traži da se pokori Zakonu o nadmoći, zakonu koji okuplja sve moći i dostojanstva što ih je kralj okupio tijekom posljednje dvije godine. Zakon, neki tvrde, kralja ne ustoličuje za glavara crkve. Zakon samo iznosi da on jest glavar

crkve i da je oduvijek bio. Ako se ljudima ne sviđaju nove ideje,onda neka se nose s onima starima. Ako traže presedane, on ima i presedana.Drugi zakon, što na snagu stupa s novom godinom, određuje opseg veleizdaje. Činom izdaje smatra se poricanje Henryjevih naslova ili jurisdikcije, pisane i usmene zlonamjerne izjave upućene protiv njega, nazivanje kralja shizmatikom ili heretikom. Taj će zakon obuhvatiti fratre koji šire paniku i govore da će se Španjolci iskrcati sa sljedećom plimom kako bi u ime lady Mary preoteli prijestolje. Obuhvatit će svećenike koji u propovijedima bjesne protiv kraljeve vlasti i govore da podanike sa sobom povlači u pakao. Je li od vladara previše da od podanika traži samo da uljude jezik?

Ljudi mu govore da je izdaja riječju novost - on odvraća da nije,budite uvjereni, jako je stara. U statutarno pravo prenosi ono što su suci u svojoj mudrosti već odredili kao građansko pravo. To je mjerilo jasnoće. A ja sam svom dušom za jasnoću.

Nakon što je More drugi put odbio prisegnuti, protiv njega podiže se optužnica i u ime Krune plijeni mu se imovina.Sad se više ne može nadati slobodi; točnije rečeno, nada leži u njemu. Njegova je dužnost poći mu u posjet, objaviti mu da više neće moći primati posjetioce, niti se šetati vrtovima.

,,U ovo doba godine nema ništa za vidjeti.” More pogleda nebo, usku traku sivila što prodire kroz visoki prozor. ,,Mogu li i dalje zadržati knjige? Pisati pisma?”

,,Zasad.”

,,Ostaje li John Wood sa mnom?”

Njegov sluga. ,,Da, naravno.”

,,Povremeno mi donosi sitne novosti. Kažu da je među kraljevom vojskom u Irskoj buknula vrućica. Tako kasno u godini.”

Izbila je i kuga; on će to prešutjeti Moreu; prešutjet će mu i da je cijeli pohod na Irsku završio sramotno, da je progutao brdo novca i da sad žali što nije poslušao Richardov savjet i osobno se otputio tamo.

,,Vrućica odnosi tolike živote”, govori More, ,,nevjerojatno brzo, u najboljim godinama. Ako čovjek preživi, nije u stanju boriti se protiv irskih divljaka, to je sigurno. Sjećam se kad je Meg oboljela, zamalo je umrla. Jeste li je vi zaradili? Ne, vi nikad ne bolujete, nije li tako?” Klepeće bez glave i repa; podigne pogled. ,,Recite, što čujete iz Antwerpena? Govori se da je ondje Tyndale. Govore da živi pošteno. Da se ne usuđuje ni proći pored engleske trgovačke kuće. Govore da je, gotovo kao i ja, u zatvoru.”

Što je istina, ili dijelom istina. Tyndale se muči u siromaštvu i zaboravu;svijet mu se sveo na sobičak; istovremeno u gradu, sukladno Imperatorovim zakonima, tiskare žigošu, vade im oči, braću i sestre ubijaju zbog vjere, muškarcima odrubljuju glave, žene žive zakapaju. More i dalje u Europi ima gustu mrežu, mrežu satkanu novcem; uvjeren je da su njegovi ljudi svih tih mjeseci slijedili Tyndalea, no unatoč svoj dovitljivosti, unatoč tomu što je Stephen Vaughan na licu mjesta, nisu bili kadri proniknuti koji su to Englezi koji prolaze bučnim gradom zapravo Moreove uhode.

,,Tyndale bi bio sigurniji u Londonu”, kaže More. ,,Pod vašom paskom, paskom zaštitnika pogrešaka. Pogledajte samo današnju Njemačku. Thomase, uviđate li kamo nas vodi hereza? Vodi ravno u Munster, nije li tako?”

Sektaši, anabaptisti, zauzeli su grad Munster. Najgore noćne more – kad se čovjek budi oduzet, uvjeren da je umro - pravo su blaženstvo u usporedbi s tim.Gradski oci prognani su iz vijeća,na njihova mjesta zasjeli su lopovi i luđaci i zatim objavili da je došao kraj vremena i da se svi moraju iznova krstiti. Građani koji se usprotive protjerani su goli izvan zidina, da pomru u snijegu. Trenutačno grad opsjeda njegov vlastiti princ-biskup, namjeravajući ga izgladnjeti do smrti. Branitelji su, govori se, najvećim dijelom, napuštene žene i djeca; u strahu ih drži krojač Bockelson koji se okrunio za jeruzalemskoga kralja. Govori se da su Bockelsonovi prijatelji uveli mnogoženstvo kako preporučuje Stari zavjet,i da su neke žene završile na vješalima ili utopljene ne želeći se podvrgnuti silovanju pod krinkom zakona Abrahamova. Ti proroci pljačkaju danju, sve u ime skupljanja zajedničkih dobara. Govori se da su bogatima oteli kuće, spalili im pisma, razrezali slike, podove brisali vezenim tkaninama i uništili sve vlasničke zapise kako se prošlost nikad ne bi mogla povratiti.

,,Utopija”, kaže on. ,,Nije li tako?”

,,Čujem da spaljuju knjige iz gradskih knjižnica. Erazmo je završio na lomači. Kakav bi đavo mogao spaliti blagog Erazma? No, nema sumnje, nema sumnje”, More kima, ,,u Munster će se vratiti red. Philip, hesenski princ, Lutherov je prijatelj, i ne sumnjam da će dobrom biskupu na raspolaganje staviti svoj top i topnike - tako će jedan heretik zatući onog drugoga. Subraća se mlate, vidite li vi to? Poput bijesnih pseta što sline na ulici, međusobno će si razdrijeti utrobe kad se sretnu.”

,,Reći ću vam kako će skončati to s Munsterom. Grad će predati netko iznutra.”

,,Mislite? Izgledate kao da mi želite ponuditi okladu. Doduše, nikad nisam bio osobit kockar. Osim toga, sad kralj posjeduje sav moj novac.”

,,Takav čovjek, taj krojač, nametne se na mjesec-dva...”

,,Trgovac vunom, kovačev sin, nametne se na godinu-dvije...”

On stoji, podigao je plašt; crna vuna, podstava od janjeće kože. Moreu oči sjaje, o, gle, natjerao sam te u bijeg. Zatim mrmlja, kao da je riječ o pozivu na večeru, zar morate poći? Ostanite još malo, zar ne možete? Tada podigne bradu. ,,Hoću li ponovno vidjeti Meg?”

Taj ton glasa, ta praznina, taj gubitak; njemu to udara ravno u srce. Okreće se, kako bi odgovorio mirno i suzdržano. ,,Morate izgovoriti nekoliko riječi. I to je sve.”

,,Ah. Samo riječi.”

,,Ako ih baš ne želite izgovoriti, mogu vam ih sročiti napismeno. Potpišite i kralj će biti sretan. Poslat ću vam barkasu da vas prevezu u Chelsea i pristanu na doku na dnu vašeg vrta - nije nešto, kako kažete, u ovo doba godine, no pomislite samo na srdačan doček. Gospa Alice čeka-Alice kuha, no, samo vam to može povratiti

zdravlje; stoji uz vas, gleda kako žvačete, trenutak nakon što obrišete usta ona vas zagrli i poljupcem skine ovčju mast, o, supruže, kako si mi nedostajao! Onda vas odnese do spavaonice, zaključa vrata, ključ spremi u džep; svuče s vas odjeću sve dok na vama ne ostane samo košulja iz koje strše te vaše nožice - morate priznati, žena ima svoja prava.Onda, sljedećeg dana - pomislite samo - ustajete prije svitanja, uvučete se u svoju poznatu ćeliju i tamo se bičujete, onda zatražite kruh i vodu, i u osam ste već u svojoj košulji od kostrijeti,preko nje prebacili ste staru vunenu halju, onu boje krvi s uvučenim šavom... noge na klupčicu, a jedini vam sin donosi pisma... lomite pečat milog vam Erazma... Nakon što pročitate sva pisma, slobodno se izvučete van - recimo, dan je sunčan - i pogledate ptice u krletkama, malu lisicu u zabranu, i onda možete reći,eto, i ja sam bio zatočenik, ali više nisam zato što mi je Cromwell otkrio da mogu biti slobodan... Ne želite to? Ne želite izići odavde?”

,,Napišite dramu”, zamišljeno dobaci More.

On se nasmije. ,,Možda i hoću.”

,,Bolje zvuči od Chaucera. Riječi. Riječi. Samo riječi.”

On se okrene. Zagleda se u Morea. Kao da se svjetlo promijenilo.Otvorio se prozor s pogledom na neznani kraj, gdje brije hladan vjetar djetinjstva. ,,Ta knjiga... je li to rječnik?”

More se namršti. ,,Kako, molim?”

,,Jednom sam se uspeo stubama u Lambethu - samo trenutak, molim... potrčao sam stubama noseći vaš mali vrč piva i raženi kruh da ne ogladnite ako se probudite noću. Bilo je sedam sati uvečer. Čitali ste, a kad ste podigli pogled, dlanovima ste zakrili knjigu,” načini oblik krila, ,,kao da je štitite. Upitao sam vas, meštre More, što je u toj velikoj knjizi? Rekli ste, riječi, riječi, samo riječi.”

More nakrivi glavu. ,,Kad je to bilo?”

,,Mislim da mi je bilo sedam godina.”

,,O, besmisao”, taspoloženo odvrati More. ,,Nisam vas poznavao kad vam je bilo sedam. Bili ste...”, mršti se, ,,zasigurno ste bili... a ja sam bio...”

,,Spremali ste se u Oxford. Ne sjećate se. Uostalom, zašto i biste?” Sliježe ramenima. ,,Mislio sam da mi se podrugujete.”

,,Vjerojatno i jesam”,odvrati More. ,,Ako je do takvog susreta ikada došlo. Pogledajte samo ove dane, dane kad vi dolazite podrugivati se meni.Govoriti o Alice. I mojim malim, bijelim nogama.”

,,Mislim da je zacijelo bio rječnik. Sigurni ste da se ne sjećate? Dobro... moja barkasa čeka, ne želim da mi veslači mrznu.”

,,Ovdje su dani iznimno dugi”, kaže More. ,,Noći su još dulje. Grudi su mi bolne. Teško dišem.”

,,U tom slučaju, natrag u Chelsea, posjetit će vas doktor Butts, no-no,Thomase More, što li to sebi radite? Začepite nos i popijte malo ove grozne tinkture...”

,,Ponekad pomišljam da neću doživjeti jutro.”

On otvara vrata. ,,Martine?”

Martinu je trideseta, žilav je, svijetla kosa već mu se prorijedila pod kapom; privlačno lice, naborana osmijeha. Rodni grad mu je Colchester, otac mu je krojač, čitati je naučio po Wycliffeovu evanđelju što ga je otac skrivao u potkrovlju. Ovo je nova Engleska; Engleska u kojoj Martin može oprašiti staru knjigu i pokazati je susjedima. Ima braću, svi redom svećenici. Supruga mu je prezauzeta trećim djetetom 'koje tek što nije ispuzalo na slamu', kako kaže. ,,Ima li što nova?”

,,Još nema. Hoćete li biti kum?Ako je dječak, onda Thomas, ako je curica, gospodaru, vi odaberite ime.”

Dodir dlanova i smiješak. ,,Grace”, kaže on. Novčani dar se podrazumijeva; da dijete kroči u život. On okreće leđa bolesniku koji se već skutrio nad stolom. ,,Sir Thomas kaže da noću ostaje bez daha. Donesite mu jastuke, što god uspijete pronaći, pridignite ga, tako ćete mu olakšati. Želim da ima sve mogućnosti da ponovno razmisli o svom položaju, iskaže odanost kralju i vrati se doma. A sad, obojici želim ugodan dan.”

More podigne pogled. ,,Želim napisati pismo.”

,,Naravno. Dobit ćete i crnilo i papir.”

,,Želim pisati Meg.”

,,Onda joj pošaljite koju ljudsku riječ.”

Moreove riječi onkraj su onih ljudskih. Možda su upućene kćeri, ali su napisane da ih pročitaju njegovi prijatelji u Europi.

,,Cromwelle...”, Moreov glas ga zaustavi. ,,Kako je kraljica?”

More je uvijek ispravan, nije poput onih koji zablude i kažu 'kraljica Katherine'. Kako je Anne, to pita. Što mu on može reći? On je na odlasku. Izišao je kroz vrata. U uskom je prozoru modri sumrak zamijenio sivilo.

Iz susjedne je sobe začuo njezin glas; prigušen, nemilosrdan. Henry uvrijeđeno laje: ,,Ne ja! Nisam ja!”

A u predvorju Thomas Boleyn, Monsinjor, skamenjena uska lica. Neki Boleynovi pratioci međusobno se pogledavaju; Francis Weston, Francis Bryan. U kutu, trudeći se ostati nevidljiv, svirač lutnje Mark Smeaton; što li taj ovdje radi? Nije neka obiteljska konklava; George Boleyn je u Parizu, vodi pregovore. Rodila se ideja da bi malenu Elizabeth bilo mudro oženiti za Francoisova sina - Boleynovi stvarno misle da će do toga doći.

,,Što li se moglo dogoditi”, pita on, ,,da se kraljica toliko uzruja?” Glas mu odaje zapanjenost - kao da je ona najspokojnija među ženama.

Weston se javlja: ,,Riječ je o lady Carey, ona... što bi se reklo, zatekla se...”

Bryan zafrkće: ,,S kopiletom u trbuhu.”

,,A, zar niste znali?” U šoku što ga okružuje otkriva zadovoljstvo. I slegne ramenima. ,,Mislio sam da je neki obiteljski problem.”

Bryanov povez na oku bljeska prema njemu; danas je bolesno žut. ,,Cromwelle, morate je uistinu dobro držati na oku.”

,,U tome sam ja podbacio”, izjavi Boleyn. ,,Očito. Ona tvrdi da je William Stafford djetetov otac, i da se udala za njega. Vi poznate tog Stafforda?”

,,Letimično. No, dakle,” raspoloženo nastavi on, ,,hoćemo li ući? Mark, ovaj slučaj nećemo prepustiti glazbi, dakle pođite onamo gdje ćete biti korisni.”

Kralja dvori samo Henry Norris; kraljicu, Jane Rochford. Henryju je krupno lice pobijelilo. ,,Gospo, optužujete me za nešto što sam činio prije nego što sam upoznao vas.”

Oni se naguraju za njim. Henry: ,,Moj gospodaru od Wiltshirea, zar niste kadri obuzdati nijednu od svojih kćeri?”

,,Cromwell je znao”, dobaci Bryan. I smije se kroz nos.

Monsinjor progovori, zamuckuje - on, Thomas Boleyn, diplomat slavan po svojoj slatkorječivosti. Anne ga prekida: ,,Zašto bi nosila Staffordovo dijete? Ne vjerujem da je njegovo. Zašto bi pristao vjenčati se s njom, ako ne zbog častohleplja - istini za volju, tu i tamo povukao je pokoji pogrešan potez, ali više se neće pojaviti na dvoru, a ni ona. Ta može pred mene dopuzati na koljenima. Ne marim. Neka krepa od gladi.”

Da mi je Anne supruga, pomisli on, izišao bih na cijelo popodne. Ona djeluje izmoždeno, ne uspijeva se smiriti; čovjek je ne bi poželio blizu oštrog noža. ,,Što nam je činiti?” prošapće Norris. Jane Rochford stoji naslonivši se na tapiseriju na kojoj se nimfe isprepliću sa stablima; rub suknje moči joj se u nekom bajkovitom potoku, a koprenom dira oblak s kojega izviruje boginja. Podiže glavu; na licu joj izraz spokojnog trijumfa.

Mogao bih pozvati nadbiskupa, pomisli on. Anne pred njim ne bi bjesnila ni toptala nogama. Sad Norrisa hvata za rukav; što to čini? ,,Moja je sestra to učinila da mi napakosti. Misli da će jedriti po dvoru sa svojom trbušinom, žaliti me, smijati mi se, zato što sam izgubila dijete.”

,,Gotovo sam siguran da, kad bi se razmotrilo stanje...”, prozbori njezin otac.

,,Van!” poviče ona. ,,Ostavite me, i poručite njoj - gospi Staffordovoj - da je odbacila svako pravo na moju obitelj. Ne poznajem je. Više nije Boleynova.”

,,Wiltshire, pođite”, dodaje Henry glasom kakvim se školarcu obećava šiba. ,,Govorit ću s vama poslije.”

A on se, nevino, obrati kralju: ,,Veličanstvo, danas se nećemo posvetiti poslovima?” Henry se nasmije.

Lady Rochford trči pored njega. On ne usporava korak, pa ona mora podići suknje. ,,Gospodaru tajniče, jeste li uistinu znali? Ili ste to rekli samo da im vidite lica?”

,,Predobri ste vi za mene. Prozrete svaki moj naum.”

,,Na sreću pa prozirem i lady Carey.”

,,Vi ste je otkrili?” Tko bi drugi, pomisli on.Otkad joj je suprug George na putu, nema koga uhoditi.

Maryna postelja prekrivena je svilom - plamenom, narančastom,bojom kože - kao da je na strunjači planuo požar. Preko taburea i klupa u prozorskoj niši razvukli se ogrtači za šetnju, zapetljane vrpce i rasparene rukavice. Jesu li to one iste zelene čarape koje je jednom prilikom otkrila do koljena, onomad kad je punom brzinom trčala prema njemu da bi mu predložila brak?

On stoji u dovratku. ,,Dakle, William Stafford?”

Ona se uspravlja, zajapurenih obraza, u ruci joj papuča od baršuna.Tajna se pročula, ona je otpustila steznik. Pogled joj klizne pored njega.

,,Dobra cura, Jane, donesi, donesi.”

,,Oprostite, meštre.” Jane Seymour na prstima se provlači pored njega s naramkom složenog rublja. Za njom dječak, nespretno nosi žutu, kožnatu škrinju. ,,Mark, upravo ovdje.”

,,Gledajte me, meštre, tajniče”, obrati mu se Smeaton. ,,Našao sam si posla.”

Jane klekne pred škrinju i otvara je. ,,Hoćemo li je podstaviti lanom?“

,,Pusti sad lan. Gdje mi je druga cipela?”

,,Bolje ti je da nestaneš”, upozorava lady Rochford. ,,Ako te spazi ujak Norfolk, doći će ti s batinom. Tvoja kraljevska sestra vjeruje da ti je dijete napravio kralj. Kaže, zašto bi to učinio William Stafford?”

Mary frkne. ,,Što ona zna. Što Anne znade o osvajanju muškarca samo za sebe? Poruči joj da me on voli. Poruči joj da sam važna njemu i nikomu drugomu. Nikom drugom na ovome svijetu.”

On se prigne i prošapće: ,,Gospo Seymour, nisam mislio da prijateljujete s lady Carey.”

,,Nitko joj drugi neće pomoći.” Ona ne podiže glavu; zatiljak joj porumeni.

,,Ove zavjese i baldahin su moji”, kaže Mary. ,,Skidaj to sve.” On na njima spazi, izvezene, grbove njezina supruga Willa Careyja – sad već, koliko točno, sedam godina pokojnoga. ,,Mogu otparati grbove.” Naravno; kakva korist od mrtvaca i njegova znakovlja? ,,Rochford, gdje je moj pozlaćeni lavor, jesi li ga uzela?” Onda nogom udre po žutoj škrinji; na njoj posvuda Annein sokol. ,,Ako me vide s ovim, skinut će ga s kola i stvari mi rasuti po cesti.”

,,Ako se možete strpjeti sat vremena,” javi se on, ,,poslat ću vam nekoga sa sandukom.”

,,Hoće li na njemu pisati Thomas Cromwell? Bog neka mi prosti, nemam sat vremena. Znam što ću!” Svlači plahte s kreveta. ,,Načini zavežljaje!”

,,Sramota”, kaže Jane Rochford. ,,I da onda bježimo poput služinčadi što je pokrala srebrninu? Uostalom, u Kentu ti neće trebati ništa od toga.Stafford ima nekakvo imanje, nije li tako? Maleni posjed? Ipak, možeš prodati stvari. Čini mi se da ćeš morati.”

,,Moj dragi brat pomoći će mi po povratku iz Francuske. Neće dopustiti da me razbaštine.”

,,Usudit ću se ne slagati. Lord Rochford složit će se, kao i ja, da si obeščastila sav svoj rod.”

Mary se okrene prema njoj, zamahne rukom kao mačka šapom. ,,Rochford, ovo je bolje od tvog vjenčanog dana. Kao da sam dobila punu kuću darova. A ti nisi kadra voljeti, ne znaš ti što je ljubav; u stanju si samo zavidjeti onima koji to mogu, i uživati u njihovim nevoljama. Ti si jadna nesretnica koju prezire vlastiti suprug; žalim te; žalim svoju sestru Anne i nizašto se ne bih mijenjala s njom. Radije bih završila u postelji kakvog poštenog siromašnog plemića koji mari samo za mene, nego živjela poput kraljice koja svog muškarca može zadržati samo kurvinim fintama - da, znam da je tako, Norrisu je pričao što mu ona sve nudi, a to, kažem ti, ne vodi novom djetetu. Sad se plaši svake žene na dvoru - jesi li je pogledala,jesi li je vidjela u posljednje vrijeme? Sedam godina trudila se postati kraljicom - Bog neka nas spasi uslišanih želja. Mislila je da će joj svaki dan biti krunidba.” Mary, bez daha, posegne u hrpu svog imanja i Jane Seymour dobaci par rukava. ,,Dušo, uzmi, s mojim blagoslovom. Ti si jedina dobra duša na dvoru.”

Odlazeći, Jane Rochford tresne vratima.

,,Pustite je”, promrmlja Jane Seymour. ,,Zaboravite je.”

,,Dobro ste je se otarasili!” odsiječe Mary. ,,Mogu biti sretna što nije prekopala moje stvari i za njih ponudila cijenu.” U toj tišini njezine riječi lepeću, razbijaju se, škrebeću po sobi poput uhvaćenih ptica koje prestravljeno seru po zidovima; Norrisu je pričao što mu ona sve nudi. Isuse blagi, kakvi tipovi! Kladim se da se Norris pretvorio u uho. Pokraj vrata stoji mladi Mark, razjapio usta. ,,Mark, ako nastaviš tako stajati kao riba na suhom, razrezat ću te na komade i ispržiti.” Mladić pobjegne.

Nakon što gospa Seymour zaveže svežnjeve, oni izgledaju kao ptice slomljenih krila. On ih preuzme od nje i prevezuje ih, no ne svilom nego užetom što mu se našlo pri ruci. ,,Gospodaru tajniče, zar uvijek sa sobom nosite užad?”

Mary: ,,O, moja knjiga ljubavnih pjesama! Sheltonova je ima!” Izjuri iz sobe.

,,Trebat će joj”, kaže on. ,,U Kentu nema poema.”

,,Lady Rochford rekla bi joj da soneti ne griju čovjeka. Doduše,” nastavlja Jane, ,,osobno nikad nisam čula sonet. Tako da sama ne znam.”

Liz, misli on, makni s mene svoju mrtvu ruku. Zamjeraš li mi zbog ove djevojčice, tako sitne, tako mršave, tako priproste? Okrene se: ,,Jane...”

,,Glavni tajniče?” Ona skvrči koljena i bokom se zakotrlja po madracu;uspravi se, sjedne, izvlači suknje ispod sebe, pronalazi uporište; zgrabi stup postelje, nespretno se vere, ruke ispruži iznad glave i počne skidati zavjese.

,,Silazite! Ja ću to. Za gospom Stafford poslat ću kola. Ne može ponijeti sve što ima.”

,,Ja ću to. Glavni tajnik ne petlja se s baldahinima.”

,,Glavni tajnik petlja se u sve. Čudim se što kralju ne vezem košulje.”

Jane se blago zaljulja nad njim. Stopala joj utonu u perine. ,,I dalje ih veze kraljica Katherine. I dalje.”

,,Udova Katherine. Siđite.”

Ona skoči na prostirku, protrese suknje. ,,Još i sad, nakon svega što se zbilo između njih. Prošli tjedan poslala je nov zavežljaj.”

,,Mislio sam da joj je kralj to zabranio.”

,,Anne kaže da bi ih trebalo razderati i iskoristiti za, znate već što, po sraonicama. Naljutio se. Možda zato što mu nije draga riječ 'sraonica'.”

,,Svakako nije.” Kralj prezire grube riječi; popriličan broj dvorjana završio je na ledu zbog kojekakvih prostačkih priča. ,,Je li istina što kaže Mary? Da se kraljica plaši?”

,,On sad slini nad gospom Shelton. Što znate i sami. Nadzirali ste.”

,,Ali, to je svakako bezopasno. Kralj je obvezan biti galantan, sve dok ne doživi godine kad se zagrne dugim haljetkom i pored vatre sjedi s kapelanima.”

,,Objasnite to Anne, ona ne shvaća. Htjela je prognati Sheltonovu. No, brat i otac usprotivili su se jer su im Sheltonovi rođaci, a ako Henry već smjera šarati, neka to čini u krugu obitelji. Incest je ovih dana uistinu popularan. Ujak Norfolk je rekao - ovaj, mislim reći, Njegova Milost...”

,,Sve u redu,” kaže on, odsutno, ,,i sam ga tako zovem.”

Jane dlanom prekrije usta. Dječja ruka, malenih, sjajnih noktiju. ,,Sjetit ću se toga kad se na selu neću imati čemu smijati. Što onda veli naš dragi nećak, Cromwelle?”

,,Napuštate dvor?” Nesumnjivo da cilja budućeg supruga – nekog seoskog muža.

,,Nadam se da će me otpustiti nakon što odslužim još godinu dana.”

Mary bijesno bane u sobu. Iznad trbuha s djetetom nespretno drži dva vezena jastučića; trbuh se već primjećuje; drugom rukom drži pozlaćeni lavor, u njemu njezina zbirka poezije. Baci jastučiće, otvori šaku iz koje poteče hrpa srebrnih puceta što poput kocaka zaklepeću u lavoru. ,,Sheltonova ih je imala. Prokleta kradljiva svraka.”

,,Mislim da kraljici baš i nisam draga”, govori Jane. ,,A već dugo nisam vidjela Wolf Hali.”

Za novogodišnji dar kralju, on je od Hansa naručio minijaturu na pergamentu; Salomon na prijestolju prima kraljicu od Sabe. Objašnjava, to je zapravo alegorija kralja koji prima darove crkve i poštovanje svojih podanika.

Hans ga presiječe pogledom. ,,Jasna mi je bit.”

Hans priprema skice. Salomon sjedi u svom sjaju. Kraljica od Sabe stoji pred njim, oborena, nevidljiva lica, leđima okrenuta promatraču.

On upita: ,,Možeš li, u umu, vidjeti, iako skriveno, njezino lice?”

,,Ako platiš zatiljak, zatiljak i dobiješ!” Hans trlja čelo. I onda popusti. ,,Nije tako. Vidim je.”

,,Vidiš je kao ženu koju vidiš na ulici?”

,,Ne baš tako. Više kao osobu koju pamtim. Kao neku ženu koju sam poznavao u djetinjstvu.”

Sjede pred tapiserijom koju mu je dao kralj. Slikarovo oko skrene na nju. ,,Ova žena na zidu. Imao ju je Wolsey, imao ju je Henry, sad je imaš ti.”

,,Uvjeravam te, u stvarnome životu nema parnjakinju.” Osim ako Westminster nema neku uistinu diskretnu i umješnu kurvu.

,,Znam tko je ona.” Hans živo kima, stisnuo je usne, oči mu izazivački sjaju; kao pas koji je ukrao maramicu i sad izaziva da ga se lovi. ,,O njoj govore u Antwerpenu. Zašto ne odeš tamo i uzmeš je?”

,,Udala se.” On ostaje zapanjen pomišlju da njegova intima postaje temom neobvezatnog razgovora.

,,Misliš da ne bi pošla s tobom?”

,,Godine su prošle. Promijenio sam se.”

,,Ja. Sad si bogat.”

,,Što bi se o meni govorilo da ženu preotmem zakonitom mužu?”

Hans slegne ramenima. Nijemci su stvarno strašno prizemni. More kaže da luterani bludniče po crkvama. ,,Osim toga,” govori Hans, ,,tu je i pitanje...”

,,Pitanje?”

Hans slegne ramenima - ma, ništa! ,,Ništa! Hoćeš li me baciti na muke dok ne priznam?”

,,To ne činim. Time samo prijetim.”

,,Mislio sam reći”, umiruje Hans, ,,da ostaje pitanje svih ostalih žena koje bi pošle za tebe. Engleskih žena koje u potaji zapisuju za koga će sljedećega poći nakon što otruju svoje muževe. A ti si na vrhu svih popisa.”

U trenucima odmora - u tjednu ih uhvati dva-tri - prekapao je po spisima u Arhivu. Iako je Židovima zabranjen ulaz u kraljevstvo, čovjek ne može znati kakve će sreća ljudske naplavine ostaviti na obalama, a kuća je, samo mjesec dana tijekom tih tri stotine godina, bila pusta. Pogledom prelazi po zabilješkama niza upravnika, znatiželjan prekapa recepte za olakšanje muka što su ih, hebrejskim pismenima, zapisivali mrtvi stanari. Neki od njih među tim zidovima proživjeli su i pedeset godina, ustuknuvši pred Londoncima s druge strane.Dok kroči vijugavim prolazima, pod nogama osjeća tragove njihovih stopa.

Odlazi vidjeti one dvije preostale.Mučaljive i budne žene neodredive dobi, imena im glase Katherine Wheteley i Mary Crook.

,,Što činite?” S vlastitim vremenom, to pita.

,,Molimo se.”

One se na njemu trude pročitati što smjera, dobro ili zlo. Lica im govore,mi smo žene kojima su preostale još samo životne priče. Zašto bismo ih predale vama?

On im na dar pošalje nešto peradi, ali nije siguran jedu li one meso iz nevjerničkih ruku. Oko Božića, prior Kristove crkve iz Canterburyja pošalje mu tuce kentskih jabuka, svaku omotanu sivim lanom; one osobite sorte koja dobro ide uz vino. On jabuke, uz još nešto vina, odnese preobraćenicama. ,,Ljeta 1533.”, govori on, ,,u kući je živjela samo jedna osoba. Žao mi je pomišljati kako je ovdje živjela bez društva. Posljednje prebivalište bilo joj je u gradu Exeteru, no pitam se gdje je živjela prije toga? Zvala se Claricia.”

,,O njoj ne znamo ništa”, odvraća Katherine; možda je to Mary. ,,Bilo bi čudno da znademo.” Prstima ispipava jabuke. Možda ne prepoznaje njihovu rijetkost, ili ne shvaća da su najbolji dar što ga je prior uspio pronaći. Ako vam nisu dobre, kaže on, ako vam i jesu, imam još kuhanih krušaka. Netko mi je poslao pet stotina plodova.

,,Netko tko je htio da ga zamijetite”, kaže Katherine, ili Mary, a druga dodaje: ,,Pet stotina funti bolje bi prošlo.”

Žene se smiju, no smijeh im je hladan. Uviđa da se nikad neće uspjeti složiti s njima. Sviđa mu se ime Claricia i žali što ga nije predložio tamničaru za njegovu kćer. To je ime prikladno za ženu o kojoj bi se dalo sanjati; koju se potpunoma prozre.

Nakon što dovrši novogodišnji dar za kralja, Hans primijeti: ,,Ovo je prvi put da sam načinio njegov portret.”

,,Nadam se da ćeš ubrzo načiniti još koji.”

Hans znade da on posjeduje englesku Bibliju, gotovo dovršeni prijevod. A on stavi prst na usne; prerano je da se raspravlja o tome, možda nagodinu. ,,Ako je posvetiš Henryju,” govori Hans, ,,kako je može odbiti? Ja bih ga stavio na naslovnicu, prikazao u svem sjaju, kao glavara crkve.” Hans korača, režući izbaci nekoliko brojki. Razmišlja o papiru, o troškovima tiskanja, procjenjuje koliko bi zaradio. Lutheru je naslovnice oslikao Lucas Cranach. ,,Na košare je prodavao slike Martina i njegove supruge. A kod Cranacha svi izgledaju kao svinje.”

Istina. Čak i one srebrnaste golotinje koje slika imaju slatka praseća lica, seljačka stopala i okoštale uši. ,,Ako ću slikati Henryja, pretpostavljam da moram laskati. Prikazati ga pet godina mlađim. Možda i deset.”

,,Pet će ti biti dovoljno. Može pomisliti da se sprdamo s njim.”

Hans prstom prijeđe preko grkljana, klecne koljenima, izbaci jezik poput obješenog čovjeka; čini se da je kadar zamisliti sve moguće načine pogubljenja.

,,Dobro bi ti došao neki lakši kralj”, kaže on.

Hans procvate. ,,Takve slikam na metre.”

Kraj godine donosi hladno, zelenkasto, vodenasto svjetlo koje se prostre Temzom i gradom. Na radni stol padaju mu pisma, tiho šušte poput divovskih pahulja; doktori teologije iz Njemačke, veleposlanici iz Francuske, Mary Boleyn iz svog kentskog progonstva.

On lomi pečat. ,,Slušaj ovo”, obrati se Richardu. ,,Mary traži novac. Kaže, znade da nije smjela toliko brzati. Kaže da je ljubav nadjačala razum.”

,,Ljubav, dakle?”

On čita. Ni zeru ne žali što je pošla za Williama Stafforda. Mogla je, piše dalje, imati druge muževe, one s naslovima i blagom. No, da sam imala slobodu izbora, uvjeravam vas, glavni tajniče, u njemu sam pronašla toliko poštenja da bih radije s njim prosjačila kruh nego bila najveća kršćanska kraljica'.

Ne usuđuje se pisati svojoj sestri-kraljici. Ni ocu, ni ujaku, ni bratu. Svi su oni strašno okrutni. Stoga, piše njemu... a on se pita, je li joj Stafford, dok je pisala, virio preko ramena? Je li se kikotala i rekla, a, Thomas Cromwell, jednom sam raspalila njegove nade?

Richard: ,,Jedva se sjećam da smo se Mary i ja trebali vjenčati.”

,,Bilo je to u nekim drugim vremenima.” Richard je sretan; sve je sjelo na mjesto; i bez Boleynovih ide nam sasvim dobro. No, cijeli se kršćanski svijet obrnuo naopačke zbog Boleynovih, zbog njihova braka, zato da prase završi u kolijevci; što ako je to istina, što ako je Henry zadovoljan, što ako je cijeli naum osuđen na propast? ,,Pozovi Wiltshirea.”

,,Ovamo, u Arhiv?”

,,Zazviždi mu i doći će.”

A onda će ga on poniziti - na svoj genijalan način - i natjerati ga da Mary priskrbi godišnji prihod. Djevojka se za njega naradila na leđima - sad nek joj smisli mirovinu. Richard će sjediti u sjeni i zapisivati. To će Boleyna podsjetiti na stara vremena; na stara vremena, otprilike prije šest-sedam godina. Chapuys mu je rekao prošli tjedan, sada ste, u ovom kraljevstvu, sve što je bio kardinal, a i više od toga.

***

Badnja je večer kad mu u posjet dođe Alice More. Svjetlo je škrto, oštro, kao oštrica starog noža, i Alice pod njim izgleda staro.

On je dočeka kao kraljevnu, povede je u prostoriju koju je svježe obložio i oličio, ondje gdje iznova sagrađeni dimnjak liže velik plamen. Zrak miriši po borovim granama. ,,Ovdje svetkujete?” Alice se potrudila za njega; čvrsto je iglama pribola kosu pod poculicu izvezenu sitnim biserima. ,,Dakle! Kad sam ja ovamo stigla, bila je to memljiva stara kuća. Moj suprug običavao je govoriti, “ on primijeti prošlo vrijeme, ,,moj suprug običavao je govoriti, Cromwella zatočite ujutro u tamnicu, kad navratite s večeri, sjedit će na baršunastim jastucima, jesti ševine jezike, a svi tamničari dugovat će mu novce.”

,,Je li često govorio o mome tamnovanju?”

,,Puste priče.” Nemirna je. ,,Mislila sam da biste me mogli odvesti kralju. Znam da je uvijek uljudan prema ženama; uljudan i blag.”

On odmahuje glavom. Ako Alice povede kralju, ona će govoriti o vremenu kad je on znao navraćati u Chelsea i šetati se vrtovima. Uznemirit će ga; pomutit će mu misli, natjerati ga da pomisli na Morea što trenutno ne čini.,,Jako je zaposlen s francuskim poslanicima. Ove sezone namjerava povećati broj dvorjana. Morat ćete vjerovati mojoj prosudbi.”

,,Bili ste dobri prema nama”, oklijevajući izjavi ona. ,,Pitam se zašto. Uvijek imate neku figu.”

,,Takav sam rođen”, kaže on. ,,Ne mogu si pomoći. Alice, zašto vam je suprug toliki tvrdoglavac?”

,,Ja ga ne razumijem nimalo bolje od Svetog Trojstva.”

,,Onda, što nam je činiti?”

,,Mislim da bi kralju objasnio svoje razloge. Nasamo. Ako bi kralj prethodno izjavio da će mu dokinuti sve kazne.”

,,Mislite reći, blagosloviti ga za izdaju? Kralj to ne može.”

,,Sveta Agnezo! Thomas Cromwell kralju će reći što on ne može. Meštre, gledala sam pijevca kako se šepuri po gnojištu,dok mu cura jednog dana nije zakrenula vratom.”

,,Takvi su zakoni kraljevstva. Takvi su običaji.”

,,Mislila sam da Henry stoluje iznad zakona.”

,,Gospo Alice, ne živimo u Konstantinopolu. Iako, protiv Turaka nemam ništa. Ovih dana doslovno slavimo nevjernike. Sve dok Imperatora drže za šiju.”

,,Nije mi ostalo mnogo novca”, kaže ona. ,,Za njegovo uzdržavanje svaki tjedan moram izroditi petnaest šilinga. Strepim da ne promrzne.” Ona šmrcne. ,,Doduše, to bi mi mogao i sam reći. Meni ne piše. Samo je važna ona, ona, njegova draga Meg. Ona nije moje dijete. Žao mi je što mu prva žena nije živa, da mi otkrije je li se takva i rodila. Znate, zatvorena je. Živi po svome, a i po njegovome. Govori mi kako joj je dao svoje košulje, da iz njih ispere krv, da ispod košulje nosi kostrijet. Tako je činio i kad smo se uzeli; molila sam ga da prekine s tim, vjerovala sam da je tako učinio. Nikad nisam znala svrbi li ga što - samo zato da bi se mogao češati sam. No, bilo kako bilo, to je između njih, a ja sam isključena iz toga.”

,,Alice...”

,,Nemojte misliti da prema njemu ne ćutim nježnost. Nije me uzeo da bi živio kao eunuh. Imali smo mi susreta, tu i tamo.” Zajapuri se, više od gnjeva nego od stida. ,,A kad to stoji, onda ne mogu ne oćutjeti je li mužu hladno, je li možda gladan; nakon što su vam se puti spojile. Ćutim ga kako bih ćutjela i dijete.”

,,Ako je to u vašoj moći, Alice, izvucite ga.”

,,Više u vašoj nego mojoj.” Tužno se osmjehne. ,,Je li vaš mali Gregory doma? Ponekad svom suprugu kažem kako mi je žao da Gregory Cromwell nije moj sin. Mogla bih ga ispeći u šećernoj kori i pojesti.”

***

Gregory za Božić dolazi doma; nosi pismo Rowlanda Leeja u kojem stoji da je on čisto blago i da se može, kad god poželi, vratiti u njegov dom. ,,Dakle, moram li natrag”, pita Gregory, ,,ili sam završio sa svojim obrazovanjem?”

,,Za novu godinu imam plan kako ćeš poboljšati svoj francuski.”

,,Rafe kaže da me se odgaja kao kraljevića.”

,,Zasad si jedini na kojem mogu vježbati.”

,,Dragi moj oče...”, Gregory podigne svog psića. Zagrli je, šuška joj krzno na zatiljku. On čeka. ,,Rafe i Richard govore da me,kad steknem dovoljno obrazovanje, smjerate oženiti za neku staru udovicu nabijenih kesa i crnih zubi koja će me izmožditi bludničenjem, kinjiti svojim hirovima, a imanje zaviještati djeci koju je već rodila, i koja će me mrziti,rotiti se protiv mene, te ću jednog jutra osvanuti mrtav u postelji.”

Španijelka se meškolji u sinovljevu naručju, gleda njega blagim, okruglim, znatiželjnim očima. ,,Gregory, oni se samo sprdaju na tvoj račun. Da poznajem takvu žensku, sam bih se oženio njome.”

Gregory kima. ,,Gospodine, vama nikad ne bi vladala. I, usuđujem se reći, vjerojatno bi imala dobru šumu s jelenima, što bi bilo prikladno za lov. Djeca bi strepila pred vama, čak i kad bi bili odrasli muškarci.” Izgleda napola smireno. ,,Kakav je to zemljovid? Jesu li to Indije?”

,,Škotska granica”, blago odvrati on. ,,Kraj Harryja Percyja. Gledaj,pokazat ću ti. Ovo su dijelovi njegovih posjeda koje je predao vjerovnicima.Ne smijemo dopustiti da se to nastavi, zato što naše granice ne možemo prepustiti slučaju.”

,,Govori se da je bolestan.”

,,Ili bolestan ili lud.” Glas mu je potpuno ravnodušan. ,,Nema nasljednika, a budući da nikad neće leći sa suprugom, najvjerojatnije ga neće ni dobiti. Zavadio se s braćom, kralju je dužan gomilu novca. Dakle, bilo bi smisleno kralja imenovati nasljednikom, nije li tako? I sam će uvidjeti da je to ispravno.”

Gregory ostane zapanjen. ,,Oduzeti mu vlastelinstvo?”

,,Može i dalje živjeti otmjeno. Dat ćemo mu nekakva sredstva.”

,,Sve to zbog kardinala?”

Harry Percy Wolseyja je zaustavio u Cawoodu dok je kardinal putovao prema jugu. Ušao je s ključevima u tuci, blatan od puta; gospodaru, uhićeni ste zbog veleizdaje. Pogledaj me u oči, odvratio mu je kardinal; ne plašim se nijednog živog čovjeka.

On slegne ramenima. ,,Gregory, idi se igrati. Uzmi Bellu i s njom vježbaj francuski; poklonila mi ju je lady Lisle iz Calaisa. Neću dugo. Moram samo srediti račune kraljevstva.”

U Irsku, sljedećim konvojem, mjedeni top, željezna sačma, nabijači,mjerice za barut, Meerschaum u prahu, četiri kvintala sumpora, pet stotina lukova od tisovine, dvije bačve strjelica,nadalje po dvije stotine komada ašova, lopata, sipki, pijuka, stavljene konjske kože, stotinu sjekira za obaranje stabala, tisuću potkova, osam

tisuća klinaca. Zlataru Cornelysu nije plaćena kolijevka što ju je načinio za posljednje kraljevo dijete, ono koje nikad nije ugledalo svijet; on sam traži dvadeset šilinga kojima je Hansu platio da na kolijevci naslika Adama i Evu, zatim mu duguju za bijeli saten, zlatne vrpce i rojte, te za srebro iskorišteno za jabuke u Edenskome vrtu.

S onima iz Firence pregovara o najmu tisuću arkeburzira za irsku kampanju.Oni ondje, za razliku od Engleza, ne koriste se alatom za borbu u šumama ili na krševitom terenu.

Kralj kaže, sretna ti bila nova godina, Cromwelle. Neka ih uslijedi još.A on misli, sreća nema s tim nikakve veze. Od svih darova, Henryju se najviše svidjela kraljica od Sabe i, uz jednorogov rog, cjediljka za naranče s velikim zlatnim 'H' na njoj.

Početkom godine, kralj mu daje naslov koji dotad još nitko nije držao;viceregent za duhovna pitanja, njegov zamjenik za crkvena posla. Glasine o rušenju vjerskih objekata kraljevstvom kruže već više od tri godine. Sad on ima ovlasti posjetiti, nadzirati i reformirati samostane; ako se ukaže potreba, i zatvoriti ih. Jedva da postoji koja opatija čija posla on ne zna - što zbog sjajne obuke što ju je prošao pod kardinalom, što zbog pisama koja pristižu svakodnevno - neki se redovnici žale na zlostavljanje, na opačine, na manjak odanosti nadređenih; drugi mole za položaj unutar redova, uvjeravajući ga da bi mu, za dobru riječ na pravome mjestu, bili doživotni dužnici.

On govori Chapuysu:,,Jeste li ikad posjetili katedralu u Chartresu? Hodate labirintom”, govori,,,uklesanim u kamenu i u njemu naizgled nema nikakvog smisla. Doduše, ako se čvrsto držite puta, dovest će vas do samog središta. Upravo gdje se trebate naći.”

Službeno uzevši, on i veleposlanik jedva da razgovaraju. Neslužbeno, Chapuys mu pošalje bačvicu dobra maslinova ulja. On uzvrati kopunima.Zatim stiže veleposlanik osobno, u pratnji nosača koji donosi parmezanski sir.

Chapuys djeluje otužno i promrzlo. ,,Vaša jadna kraljica jedva da uspije održati sezonu u Kimboltonu.Toliko se plaši heretičkih savjetnika koji su joj opsjeli supruga da je naredila da joj hranu pripremaju isključivo na ognjištu u sobi. A Kimbolton više nalikuje konjušnici nego kući.”

,,Besmislice”, šturo odvrati on. Veleposlaniku pruži toplu čašu začinjena vina. ,,Iz Buckdena smo je preselili samo zato što se neprekidno tužila na vlagu. Kimbolton je jako dobra kuća.”

,,To velite zato što ima debele zidine i dubok jarak.” Po sobi se proširi miris meda i cimeta; u ognjištu pucketaju klade,zelene grane koje rese dvoranu ispuštaju vlastiti, smolasti vonj. ,,Kraljevna Mary je bolesna.”

,,Ma, dajte, lady Mary je vječito bolesna.”

,,To više joj je potrebna skrb!” Chapuys ublaži ton. ,,Da je majka smije vidjeti, bila bi to velika utjeha za njih obje.”

,,I velika pomoć u njihovim naumima za bijeg.”

,,Vi ste bezdušnik.” Chapuys srkne vino. ,,Znate, Imperator je spreman braniti vašeg prijatelja.” Stanka, bremenita značenjima, veleposlanik je prekine uzdahom. ,,Kruže glasine da je La Ana rastrojena. Da Henry traži novu gospu.”

On udahne i progovori. Henry nema vremena za druge žene. Prezaposlen je brojeći novac. Postaje jako zatvoren, ne želi da Parlament dobije uvid u njegove prihode. Mučim se da ga nagovorim da dio odvoji za sveučilišta, da plati zidare, čak i da podari sirotinju. On samo misli na topništvo. Na streljivo. Na brodogradnju. Na svjetionike. Na utvrde.

Chapuys objesi usne. Zna da ga sugovornik voza; no, kad ne bi znao, gdje bi tu bio užitak? ,,Dakle, mogu li onda svomu gospodaru dojaviti da se engleski kralj toliko bavi ratom da nema vremena za ljubav?”

,,Rata neće biti, osim ako ga ne povede vaš gospodar. Za što, s Turcima za petama, baš i nema vremena. Da, da, znadem da njegova riznica nema dna. Da Imperator tako poželi, mogao bi nas uništiti sve.” Nasmiješi se. ,,No, kakvo bi dobro to donijelo Imperatoru?”

Ovako se stvara usud naroda; dvojica u malenoj sobi. Zaboravite krunidbe, kardinalske konklave, pompu i procesije. Ovako se mijenja svijet; netko nešto gurne preko stola, potezom pera promijeni silinu izrečenoga, žena uzdahne u prolazu i u zraku za sobom ostavi miris narančinih cvjetova ili ružine vodice; ruka joj zatvara zavjese na postelji, jedva čujan uzdah puti na puti. Kralj - gospodar općenitosti - mora naučiti kako se kuluči sa sitnicama, kako se povodi promišljenom pohlepom. Kao mudar sin svoga oca, on znade sve obitelji Engleske, kao i njihovu imovinu. U glavi je zapisao sve što posjeduju, sve do najmanjeg potočića i jarka. A sad će pod njegov nadzor stići i crkveni posjedi - mora znati što vrijede. Zakon posjedovanja - zakon uopće - razrastao se do parazitske složenosti – nalikuje luparima obraslom brodskom trupu, krovu sluzavom od mahovine. Uostalom, pravnika ima dovoljno; koliko čovjeku treba sposobnosti da sve to ostruže onako kako mu se naredi? Englezi možda i jesu praznovjerni, možda se plaše budućnosti, možda ne znaju što je Engleska; talenta za zbrajanje i oduzimanje ne manjka nimalo. Westminster posjeduje tisuću škripavih pera, no Henry će potrebovati, misli on, nove ljude, nove građevine, novo razmišljanje. U međuvremenu on, Cromwell, šalje svoje komesare na put. Valor ecclesiasticus. Obavit ću to u šest mjeseci, kaže on.Istini za volju, takav poduhvat nitko dosad nije pokušao provesti, ali je on ostvario toliko toga o čemu nitko nije ni sanjao.

Jednoga dana, početkom proljeća, vraća se promrzao iz Westminstera.Lice mu bridi kao da mu vjetar šiba gole kosti, a sjećanja mu kinji onaj dan kad ga je otac zgromio na kaldrmi; kad je iskosa gledao Walterovu čizmu. Želi se vratiti u Austin Friars jer je ugradio peći i jer je cijela kuća topla; kuća u Chancery Laneu topla je samo mjestimično. Osim toga, želi bivati iza vlastitih zidova.

Richard: ,,Gospodine, vaš osamnaestosatni radni dan ne može trajati dovijeka.”

,,Kardinal je tako radio.”

Noću, u snu, odlazi u Kent. Pregledava knjige Bayhamske opatije koju je, po Wolseyjevu nalogu, trebalo zatvoriti. Mržnjom izobličena lica redovnika lebde nad njim, tjeraju ga da prokune i kaže Rafeu, natovari knjige na mazgu, pregledat ćemo ih za večerom i čašom bijelog burgundca. Sredina ljeta. Na konjima, mazga se vuče za njima, jašu kroz zanemarene samostanske vinograde i sa stazom se spuštaju u šumsku polutamu, u udolinu širokolisnog zelenila na dnu doline. Kaže Rafeu, sad smo kao dvije gusjenice u zdjeli salate. Izjašu ponovno na žarko sunce, a pred njima kula dvorca Scotney; zidovi od pješčanika, zlato prošarano sivim, treperi iznad obrambenog jarka.

Budi se. Je li sanjao Kent ili bio ondje? Na koži mu još sunčev treptaj. Pozove Christophea.

Ne zbude se ništa. On nepomično leži. Ne dolazi nitko. Rano je; iz prizemlja ne dopire ni zvuk. Kapci su zatvoreni, zvijezde se trude probiti, svojim čeličnim vršcima prodrijeti kroz raspukline u drvu. Shvati da ustvari i nije zazvao Christophea, da je to učinio u snu.

Brojni Gregoryjevi tutori predaju mu hrpu računa. Kardinal stoji u podnožju njegove postelje, u punoj odori. Kardinal se pretvori u Christophea koji otvara kapak, kreće se u svjetlu. ,,Gospodaru, imate li vrućicu?”

On sigurno znade, bilo kako bilo. Zar baš ja moram sve obaviti, sve znati? ,,Ma, to ti je ona talijanska”, kaže kao da time postaje posve nevažna.

,,Dakle, moramo li po talijanskog liječnika?” Christophe kao da dvoji.

Stigao je Rafe. Stiglo je cijelo kućanstvo. Eto i Charlesa Brandona koga on smatra stvarnim, sve dok ne uđu Morgan Willams koji je mrtav i William Tyndale, trenutačno u Engleskom domu u Antwerpenu otkuda se ne usuđuje promoliti nos. Sa stubišta dopire odsječan, ubojit topot očevih čizama čeličnih kapica.

Richard Cromwell zagrmi, može li ovdje malo mira? Kad grmi, zvuči velški; a on pomisli, to nikad ne bih primijetio nekim običnim danom. I sklapa oči. Ispod kapaka kreću se gospe; prozirne poput gušterčića, šibaju repovima. Zmijske kraljice Engleske, crnozube, ohole, vuku svoje krvlju natopljene halje i svoje razderane suknje. Ubijaju i jedu vlastitu djecu; to znadu svi. Posišu im moždinu još prije nego što se rode.

Netko ga upita želi li se ispovjediti.

,,Baš moram?”

,,Da, gospodine, inače će vas smatrati heretikom.”

A on pomišlja, moji grijesi moja su snaga; grijesi koje sam počinio, grijesi za koje nisam pronašao priliku da počinim. Čvrsto ih držim uza se, oni su moji. Štoviše, kad

stupim pred sud, namjeravam u ruci držati podsjetnik; svome Stvoritelju reći ću, ovdje imam pedeset točaka, možda i više.

,,Ako se moram ispovjediti, onda želim Rowlanda.”

Biskup Lee je u Walesu, kažu mu. To bi trajalo danima.

Dolazi doktor Butts u pratnji još nekoliko liječnika; taj roj poslao mu je kralj. ,,To je groznica što sam je zaradio u Italiji”, objašnjava on.

,,Recimo da je tako.” Butts se mršti nad njim.

,,Ako umirem, zovite Gregoryja. Moram mu reći neke stvari. Ako ne umirem, nemojte mu prekidati predavanja.”

,,Cromwelle,” ubaci se Butts, ,,ne bih vas mogao ubiti ni da vas propucam topom. More bi vas odbilo primiti. Izbacilo bi vas s olupinom.”

Razgovaraju o njegovom srcu; on prisluškuje. I smatra da ne bi to smjeli;knjiga moga srca moja je intimna knjiga, nije to knjiga narudžbi što leži na polici, u koju svaki pisar u prolazu nažvrlja nešto. Daju mu tinkturu da proguta. Nedugo zatim, on se vraća knjigama računa. Redovi klize, brojke se miješaju i čim mu uspije zbrojiti jedan stupac, zbroj se raščini i oduzme svaki smisao. Unatoč tomu, on pokušava i pokušava i zbraja i zbraja sve dok otrov ljekovite tinkture ne jenja i on se konačno budi. Stranice knjiga i dalje mu lebde pred očima. Butts smatra da se on odmara kako mu je naloženo,no u tajnosti njegova uma, tanašne brojčice s nogama i rukama od crnila penju se i izvlače iz knjiga i šeću se uokolo. Donose potpalu za kuhinjsko ognjište, no meso divljači što ga je mesar raščerečio ponovno se pretvara u jelene koji se, nesvjesni ičega, trljaju o koru stabala. Pjevicama spremnima za gulaš ponovno izbija perje, skaču natrag na grane, još neizrezane za potpalu; med za premazivanje vraća se pčelama, a pčele se vraćaju u košnicu. On čuje zvukove kuće ispod sebe, no to je neka druga kuća, u nekoj drugoj zemlji; zveket novčića što prelaze iz ruke u ruku, struganje drvenih sanduka po kamenom podu. Čuje i vlastiti glas kako priča neku priču na toskanskome, na putneyjskome, na vojničkom francuskom, na vulgarnom latinskom. Je li to možda Utopija? Usred tog mjesta, to mjesto je zapravo otok, stoji grad zvan Amautorum, Grad Snova.

Umoran je od iscrpljujućeg pokušaja dešifriranja svijeta. Umoran je od napornog smiješenja dušmaninu.

Thomas Avery pristiže iz novčarske kuće. Sjedi pored njega, drži mu ruku. Dolazi Hugh Latimer, govori psalme. Dolazi Cranmer i sumnjičavo ga promatra. Možda se pribojava da će ga, u groznici, priupitati kako mu je supruga Greta u zadnje vrijeme.

Christophe mu kaže: ,,Gospodaru, da je bar ovdje vaš stari gospodar kardinal, da vas tješi. On je dobro tješio.”

,,Što ti znadeš o njemu?”

,,Okrao sam ga, gospodaru. Niste znali? Ukrao sam mu zlatni pladanj.”

On se pridiže s naporom. ,,Christophe? Ti si bio onaj dječak u Compiegneu?“

,,Naravno da sam to bio ja.Gore-dolje stubama s vjedrima vrele vode za kupelj, svaki put u praznom vjedru zlatni kalež. Bilo mi ga je žao okrasti, bio je uistinu gentil. 'Fabrice, opet ti sa svojim kantama?' Znate, u Compiegneu sam se zvao Fabrice. 'Dajte večeru tom sirotanu', rekao je. Tada sam kušao marelice; nikad ih nisam kušao dotad.”

,,Kako te nisu uhvatili?”

,,Uhvatili su mi meštra, slavnog lopova. Žigosali su ga. Nastala je buka i gungula. No, gospodaru, kao što vidite, meni je sudbina namijenila bolju sreću.”

Sjećam se, govori on, sjećam se Calaisa, sjećam se alkemičara, stroja za pamćenje. ,,Guido Camillo ga gradi Francoisu te će on postati najmudriji kralj na svijetu; samo što se blesan nikad neće njime naučiti koristiti.”

To su maštarije, govori Butts, vrućica jača, no Christophe nastavlja, ne, uvjeravam vas, u Parizu živi čovjek koji je sklepao dušu. Riječ je o zgradi koja je živa. Cijela je obložena malenim policama. Na njima leže određeni pergamenti, dijelovi zapisa, po prirodi su ključevi što vode do kutije u kojoj se nalazi ključ, u tom ključu leži drugi ključ, ali oni nisu načinjeni od metala, kao što ni te slojevite kutije nisu od drva.

Onda od čega su, žabaru mali, upita netko.

Načinjeni su od duha. Preostat će nam jedino to, ako se spale sve knjige. Omogućit će nam da pamtimo ne samo prošlost nego i budućnost, da vidimo sva obličja i navade što će jednoga dana nastavati ovaj svijet.

Butts kaže, on gori. On pomisli na Maloga Bilneyja, kako je noć prije smrti držao dlan nad svijećom i kušao bol. Spalio mu je isušenu put; u noći je cmizdrio kao dijete, lizao ranjeni dlan, a ujutro su ga gradski vijećnici Norwicha odvukli do jame gdje su njihovi pređi spaljivali lolarde. Čak i nakon što mu je lice izgorjelo, u nj su i dalje utiskivali papinske ambleme i stjegove, sve dok platno i rese nisu planuli, a tupooke djevice osušile se poput haringa i skvrčile u dimu.

A on, uljudno, na nekoliko jezika, zatraži vode. Ne previše, kaže Butts,malo pomalo. On je načuo za otok zvan Ormuz,najsuše kraljevstvo na svijetu, gdje nema ni stabala ni raslinja; samo sol. Ako čovjek stane u središte otoka, u svim pravcima gleda na više od trideset milja pepeljaste ravni; onkraj nje stere se obala prošarana biserjem.

Noću ga posjećuje njegova kći Grace. Ona stvara vlastito svjetlo,umotano u njezinu sjajnu kosu. Promatra ga netremice,mirno, sve do jutra, a kad otvori kapke, zvijezde gasnu, a sunce i mjesec zajedno plove blijedim nebom.

Prolazi tjedan. Bolje mu je, želi da mu donesu spise, no liječnici mu zabrane.Kako ćemo napredovati, pita on, a Richard odgovara, gospodaru, obučili ste nas sve redom, svi smo vaši apostoli, stvorili ste misaoni stroj koji kroči naprijed kao živ i ne morate ga nadzirati svaku minutu svakoga dana.

Ipak, javi se Christophe, govori se da le roi Henri stenje kao da i sam trpi muke; o, gdje li je Cremuel?

Stiže poruka. Henry javlja, dolazim u posjet. Ako je u pitanju talijanska groznica, sigurno je neću pokupiti.

On jedva može vjerovati. Henry je bježao od Anne čim bi se ova malo uznojila; čak i na vrhuncu ljubavi.

On naredi, pošaljite mi Thurstona. Drže ga na škrtoj hrani, bezvrijednim jestvinama poput purana. A sad, sad ćemo srediti - što? - odojka, punjenog i pečenog onako kako sam ga jednom vidio na papinskoj gozbi. Trebat će ti rasječeno pile, slanina i sitno mljevena kozja jetra. Trebat ćeš sjeme koromača, mažuran, metvicu, dumbir, maslac, šećer, orahe, kokošja jaja i malo šafrana. Neki stavljaju sir, ali mi u Londonu ne proizvodimo onaj pravi,osim toga, osobno mislim da je sir suvišan. Ako ćeš imati kakvih problema, pozovi Bonvisijevog kuhara, on će te uputiti.

I nastavlja: ,,Pošalji nekoga u susjedstvo opatu Georgeu, javite mu da fratre skupi s ulice dok prolazi kralj, da ih ne bi reformirao prijevremeno.” On sam smatra da cijeli taj proces mora ići polagano, polagano, tako da ljudi uvide njegovu pravičnost; nema potrebe vjernike bacati na cestu. Fratri koji žive pored njegove kuće sramota su za vlastiti red, ali su njemu dobri susjedi. Odrekli su se refektorija, pa kroz prozore njihovih ćelija noću dopiru zvukovi veselih večernjih gozbi. Čovjek im se svakodnevno može pridružiti na piću kod 'Bunara i dva vjedra', tik pred njegovom kapijom. Crkva opatije više podsjeća na tržnicu, čak i mesnicu. Četvrt je prenapučena mladim neženjama iz talijanskih trgovačkih kuća koji odrađuju svoju londonsku godinu; on ih često prima, a kad ustaju od njegova stola (nakon što su izrigali sve trgovačke tajne), on znade da će pohitati do fratara gdje se poduzetne londonske djeve skrivaju od kiše i čekaju da sklope povoljne sporazume.

***

Kralj mu u posjet stigne 17. travnja. U zoru pljušta kiša. Do deset sati zrak je blag poput mlaćenice. On je ustao, sjedi u stolcu, ustaje iz njega. Dragi moj Cromwelle; Henry ga čvrsto poljubi u oba obraza, uzme ga za ruke (u slučaju da on smatra kako je jedini snažan muž u kraljevstvu) i odlučno ga posjeda natrag u stolac. ,,Sjedi i da mi se nisi protivio”, kaže Henry. ,,Glavni tajniče, bar jednom mi se nemoj protiviti.”

Gospe, Mercy i njezina šurjakinja Johane, uresile su se poput Walshinghamovih madona na blagdan. Naklanjaju se gotovo do poda, Henry se nadvije nad njih, nimalo službeno odjeven u kaputiću od srebrnog brokata, s masivnim zlatnim lancem na prsima, na šakama blješte indijski smaragdi. Još nije dokraja svladao obiteljske odnose, za što ga nitko ne može kriviti. ,,Sestra glavnog tajnika?” obrati se Johane. ,,Ne, oprostite mi. Sad pamtim da ste svoju dragu sestru Bet izgubili u isto ono vrijeme kad je preminula i moja voljena sestra.”

Toliko jednostavna, ljudska rečenica, dolazi od kralja; na spomen najsvježijih gubitaka suze bujaju očima dviju žena, a Henry se okreće jednoj pa drugoj i onda, oprezno, kažiprstom briše suze s njihovih obraza i tjera ih da se nasmiješe. Malene nevjeste Alice i Jo diže u zrak kao da su leptiri, ljubi ih u usta, govori da žali što ih nije upoznao kao dječak. Tužna istina, primjećujete li to, glavni tajniče, glasi da što čovjek više stari, to su djevojke ljepše i ljepše?

U tom slučaju, osamdesete imaju svoje prednosti, dobaci on; svaki gabor sjat će poput bisera. Mercy se obrati kralju kao da govori susjedu,dajte, gospodaru, molim vas, vi ste vječni. Henry širi ruke i pokazuje se družini: ,,Četrdeset pet u srpnju.”

On zamijeti muk nevjerice. To je dovoljno. Henry je zadovoljan.

Henry obilazi kuću, razgledava slike i raspituje se tko su ljudi na njima. Onda promatra Anselmu, kraljicu od Sabe, na zidu. Tjera ih na smijeh kad podigne Bellu i s njom razgovara strahotnim francuskim Honora Lislea. ,,Lady Lisle kraljici je poslala još manje stvorenje. Nakrivi glavu na stranu, onda naćuli uši kao da pita, zašto se obraćate meni? Zato ga je nazvala Pourquoi.” Kad govori o Anne, u glasu mu titraju supružnička čuvstva;poput bistrog meda. žene se smiješe, drago im je što njihov kralj daje takav primjer. ,,Znate ga, Cromwelle, vidjeli ste joj ga u naručju. Ponekad,” tada mudro kimne glavom, ,,ponekad pomišljam da ga voli više od mene. Da, ja dolazim iza psa.”

On sjedi, smiješi se, bez teka, gleda kako Henry jede iz srebrnog posuđa što ga je osmislio Hans.

Henry srdačno razgovara s Richardom, naziva ga rođakom. On mu daje znak da ostane uz njega dok razgovara sa svojim savjetnikom; drugima pak da se malo povuku. Što ako kralj Francois ovo, što ako kralj Francois ono, da sam preplovim more i sklepam nekakav sporazum; bi li ga preplovio ti kad se ponovno osoviš na noge? Što ako Irci, što ako Škoti, što ako sve izmakne iz ruke i zaratimo onako kao u Njemačkoj gdje se seljaci sami krune, što s tim lažnim prorocima, što ako me Karlo porazi, ako Katherine pobijedi, ona je otrovne naravi, a ljudi je vole; ni Bog ne zna zašto je ja ne volim.

Ako se to zbude, odvrati on, ustat ću iz stolca i ponovno sve osvojiti s mačem u ruci.

Nakon što se kralj naužio večere, sjedne pored njega i tiho govori o sebi.Travanjski dan, svjež, kišovit, u mislima ga vraća onome danu kad mu je umro otac. Govori o djetinjstvu; živio sam u palači u Elthamu, imao sam ludu imenom Gusan. Kad mi je bilo sedam godina napali su kornvolski buntovnici predvođeni divom, sjećaš li se? Otac me poslao u Tower da me zaštiti. Rekao sam, puštaj me van, želim se boriti! Nisam se plašio diva sa zapada, no plašio sam se vlastite bake, Margaret Beaufort, zato što joj je lice bilo kao smrt, a stisak na mojoj ruci kao šaka kostura.

Kad smo bili mladi, nastavlja on, uvijek su nam govorili, vaša je baka rodila vašeg gospodina oca, kralja, kad je bila stvorenje od samo trinaest ljeta. Njezina prošlost bila je poput mača koji nam je držala nad glavama. Što je, Harry, smiješ se

u korizmi? Kad sam bila samo malo starija od tebe, rodila sam Tudora. Što je, Harry, opet plešeš, što je Harry, opet se loptaš? Cijeli život bio joj je dužnost. U svojoj kući u Wokingu držala je dvanaest siromaha i jednom me natjerala da kleknem s lavorom i perem im žute noge;posrećilo joj se pa im se nisam ispovraćao. Svakog dana počela bi se moliti u pet sati izjutra. Kad bi kleknula za klecalo, vrištala bi od boli u koljenima.Kad god bi se zadesilo kakvo slavlje, vjenčanje, rođenje, ladanje ili neki razlog za veselje, znaš li što je činila. Svaki put? Bez iznimke? Plakala je.

A za nju je vrijedio samo princ Arthur. Njezino svjetlo, njezin mali svetac. ,,Kad sam umjesto njega postao kralj, iz prkosa je legla i umrla. Znaš li što mi je rekla na samrtnoj postelji?” Henry zafrkće. ,,U svemu slušaj biskupa Fishera! Šteta što Fisheru nije rekla da sluša mene!”

Nakon što ih napusti kralj s gospodom, Johane dođe sjesti pored njega.Razgovaraju tiho; iako je sve što kažu prikladno da se čuje. ,,Dakle, prošlo je krasno.”

,,Moramo nadariti kuhinju.”

,,Cijelo kućanstvo ponijelo se sjajno. Drago mi je da sam ga vidjela.”

,,Je li ispunio očekivanja?”

,,Nisam vjerovala da je toliko blag. Sad mi je jasno zašto se Katherine toliko žestoko borila za njega. Mislim, ne samo da bude kraljica, što je njezino pravo, nego da ga zadrži za muža. Rekla bih da je on čovjek koga se jednostavno mora voljeti.”

Uleti Alice. ,,Četrdeset pet! Mislila sam da ih je već navršio.”

,,Povalila bi ga ti za šaku granata.” Jo se podruguje. ,,Sama si rekla.”

,,A ti za izvozne dozvole!”

,,Dosta!” javi se on. ,,Cure! Da vas samo čuju vaši muževi.”

,,Naši muževi znaju tko smo”, odvrati Jo. ,,Pune smo sebe, nije li tako?Čovjek u Austin Friars ne dolazi tražiti neke male sramežljivice. Čudim se što nas ujak nije naoružao.”

,,Brane mi običaji. U protivnom bih vas poslao u Irsku.”

Johane ih promatra kako tutnje dalje. Nakon što odu izvan dohvata uha, ona se osvrne preko ramena i promrmlja, neće ti se svidjeti što ću ti sad reći.

,,Iskušaj me.”

,,Henry te se plaši.”

On odmahuje glavom. Tko može uplašiti Lava od Engleske?

,,Da, kunem ti se. Trebao si mu vidjeti lice kad si rekao da bi sam uzeo mač u ruke.”

U posjet mu dolazi vojvoda od Norfolka; klepeće još od dvorišta gdje mu sluge pridržavaju perjem okićenog konja. ,,Jetra, a? Moja jetra se raspala. A ovih pet godina mišićje mi kopni. Pogledaj ti to!” Pod nos mu gurne šaku. ,,Iskušao sam sve liječnike kraljevstva, nitko ne zna što me muči. No, nikad ne propuste poslati mi račune.”

A on savršeno dobro zna da Norfolk ne bi platio ništa toliko priprosto kao što je liječnikov račun.

,,Onda kolike, pa grčevi”, nastavlja vojvoda, ,,moj smrtni život pretvaraju u čistilište. Ponekad cijelu noć provedem na posudi.”

,,Vaša Milost trebala bi malo mirnije živjeti”, javi se Rafe. Ne trpati hranu u usta, misli reći. Ne jurcati zapjenjen poput poštanskoga konja.

,,Namjeravam tako, vjerujte mi. Moja nećakinja jasno mi je dala na znanje da ne želi ni moje društvo ni moje savjete. Sad sam u kući u Kenninghallu, Henry me može pronaći ondje, ako me se zaželi. Bog neka vas ozdravi, glavni tajniče. Čujem da je i sveti Walter dobar, ako sve postane previše naporno. Onda i sveti Ubald za glavobolju - taj pomaže meni.” Kopa po nutrini kaputića. ,,Donio sam vam medaljon. Blagoslovio ga je papa. Ovaj, oprostite, rimski biskup.” Spusti ga na stol. ,,Za slučaj da nemate svoj.”

I onda iziđe. Rafe podigne medaljon. ,,Vjerojatno je uklet.”

Čuju vojvodu sa stubišta, podiže glas, tuži se: ,,Mislio sam da je na samrti! Rekli su mi da je na samrti...”

On kaže Rafeu: ,,Eto, ispratiše ga.”

Rafe se naceri. ,,Također i Suffolka.”

Henry nikad nije naplatio kaznu od trideset tisuća funti koju je nametnuo kad mu je Suffolk oženio sestru. Prisjeti je se s vremena na vrijeme, sad je jedan od tih trenutaka; Brandon je, da isplati dugove, morao predati posjede u Oxfordshireu i Berkshireu; preostao mu je maleni posjed niže na jugu.

On sklapa oči. Blažena pomisao - dvojica vojvoda bježe pred njim.

Dolazi njegov susjed Chapuys. ,,U depešama sam izvijestio svoga gospodara da vam je kralj došao u posjet. Moj gospodar zapanjio se čuvši da kralj dolazi u privatne kuće, u posjet osobi neplemenita roda. No, rekao sam, trebate vidjeti što Cromwell radi za njega.”

,,I njemu bi dobro došao takav sluga”, odvraća on. ,,Eustache, znaš i sam, ti si stari licemjer. Najradije bi mi plesao na grobu.”

,,Dragi moj Thomase, ti si mi oduvijek jedini protivnik.”

Thomas Avery prokrijumčari mu knjigu šahovskih problema Luce Paciolija. On ubrzo riješi sve,onda sam nacrta neke vlastite na praznim listovima na kraju knjige. Donesu mu pisma i on pregledava posljednji niz užasa. Pišu da se krojač iz

Munstera, kralj Jeruzalema sa šesnaest žena, posvađao s jednom od njih i zatim joj nasred sajmišta odrubio glavu.

On se vraća u svijet. Ako ga obore, on ustaje iznova. Pozvali su Smrt da ga provjeri, promjerila ga je, dahnula mu u lice; ponovno otišla svojim putem. Malo je mršaviji - to mu otkriva odjeća - neko vrijeme osjeća se lakše, ne više toliko ukorijenjen u svijet; svaki dan buja mogućnostima.Boleynovi mu od srca čestitaju na povraćenom zdravlju - tako i treba - bi li se bez njega toliko uzvisili? Kad se sastanu, Cranmer se neprekidno naginje naprijed da ga potapša po ramenu i stisne mu ruku.

Dok se on oporavljao, kralj je skratio kosu. Učinio je to da prikrije sve veću ćelavost iako nije uspio; nimalo. Njegovi odani savjetnici poveli su se za njim, i to se ubrzo pretvara u znamen njihove družbe. ,,Boga mi, gospodaru,” govori meštar Wriothesley, ,,da vas se već nisam pribojavao, sad bi me uhvatio strah.”

,,Risley,” odvraća on, ,,plašio si me se od početka.”

Richard ne mijenja svoje ponašanje; i dalje marno vježba za turnir,kosu krati da mu stane pod šljem. Ostriženi meštar Wriothesley djeluje mudrije - kao da je to moguće - a Rafe još odlučnije i budnije. Richard Riche izgubio je svoj dječački mašak. Suffolkovo golemo lice poprimilo je izraz čudne nevinosti.Monsinjor djeluje varljivo isposnički. Što se tiče Norfolka, nitko ne primjećuje promjenu. ,,Kakvu je kosu imao prije?” pita Rafe. Njegovo tjeme utvrđuju željeznosive trake - kao da ga je šišao vojni inžinjerac.

Ta moda širi se kraljevstvom. Kad Rowland Lee sljedeći put navrati u Arhiv, on pomišlja da na nj leti topovsko tane. Sinovljeve oči izgledaju velike, spokojne; zadržale su svoju zlaćanu boju.Majka bi ti suze lila nad dječačkim uvojcima, kaže on, s ljubavlju mu trljajući glavu. A Gregory zbori: ,,Stvarno? Jedva je se sjećam.”

Potkraj travnja, četiri redovnika-izdajnika staju pred sud. Višekratno im je ponuđeno da prisegnu, odbili su. Godina je dana od Djevina smaknuća. Kralj je njezinim pristašama ukazao milost; sad nije od volje. Londonski kartuzijanski samostan izvor je nevolja, ta sura kuća gdje muškarci spavaju na slami; ondje je Thomas More iskušao svoj poziv prije nego što mu se otkrilo da je njegov dar potreban svijetu. On, Cromwell, posjetio je samostan, jednako kao što je posjetio i buntovnu zajednicu u Syonu. Govorio je blago, govorio je otvoreno, prijetio je, ulagivao se; odaslao je prosvijetljene klerike da zagovaraju kraljev stav, razgovarao s nezadovoljnim pripadnicima zajednice i okrenuo ih da rade protiv subraće. Sve uzalud. Odgovarali su, idite, idite i prepustite nas našoj smrti u svetosti.

Ako misle da će do posljednjeg časa očuvati spokoj svojih života u molitvi, griješe zato što zakon za izdajnike traži punu kaznu; kratko njihanje na vjetru, javno prosipanje utrobe naživo, s usijanim ognjištem za ljudske iznutrice. Najstrašnija je to od svih smrti; bol, gnjev i poniženje dosižu krajnost, strah je tolik da i najsnažniji pobunjenik ostaje bez muškosti i prije nego što krvnik nožem obavi

svoje; prije smrti svaki gleda svoje drugove i, skinut s užeta, kao zvijer puzi uokolo po krvavim daskama.

Wiltshire i George Boleyn nazočni su spektaklu u ime kralja; ondje je i Norfolk koga su, mrzovoljnog, odvukli sa sela i naredili mu da se pripremi za poslanstvo u Francusku. Henry pomišlja da sam ode vidjeti redovnike kako umiru jer će dvorjani imati maske i sjediti na svojim usplahirenim konjima među gradskim vijećnicima i odrpancima koji će nagrnuti na stotine da vide predstavu.No kraljeva građa otežava mu skrivanje, a on se pribojava da ne dođe do prosvjeda zbog Katherine, i dalje miljenice onog najnižeg sloja svake rulje. Njegov otac odlučuje, mladi Richmond ide umjesto mene; jednoga dana možda će, u boju, morati braniti naslov svoje polusestre, dakle priliči mu da se navikne na prizore i zvukove pokolja.

Dječak mu dolazi noću, večer uoči smaknuća: ,,Dobri, glavni tajniče,pođite umjesto mene”.

,,Hoćete li vi umjesto mene na jutarnji sastanak s kraljem? Razmišljajte o tomu ovako,” govori on, čvrsto i uljudno, ,,ako se izvučete na bolest, ako sutra padnete s konja ili se ispovraćate pred puncem, neće vam nikad dopustiti da to zaboravite. Ako želite da vas pripusti u postelju vaše mladenke, dokažite da ste muško. Oči držite na vojvodi i svoje ponašanje uskladite s njegovim.”

No, nakon što sve završi, dođe mu Norfolk i kaže, Cromwelle, životom ti se kunem da je jedan redovnik progovorio nakon što su mu izvadili srce.Isuse, zazvao je, Isuse spasi nas, jadne Engleze.

,,Nemoguće, gospodaru. Nemoguće da je učinio takvo što.”

,,Sasvim si siguran u to?”

,,Znam to iz iskustva.”

Vojvoda ustukne. Samo neka si misli je li se nekoć, između ostaloga, bavio i čupanjem srdaca. ,,Usudio bih se reći da si u pravu.” Norfolk se križa. ,,Sigurno je to doviknuo netko iz svjetine.”

Noć prije nego što redovnici dočekaju svoj kraj,on je potpisao propusnicu Margareti Roper - prvu nakon više mjeseci. Dobro je, misli on, da Meg bude s ocem kad će izdajice voditi na smaknuće; sigurno će skupiti odlučnost, reći će ocu, daj, kralj je krvožedan, moraš prisegnuti kao što sam to učinila i ja. U mislima zbroj sva neslaganja, drži fige; zatraži Cromwella ili bilo kojeg drugog kraljevog dužnosnika, izgovori riječi i pođi doma.

No, taktika ga iznevjeri. Ona i otac stoje, suhih očiju, na prozoru,dok izdajice, još u mantijama, izvode i krcaju na put do Tyburna. Uvijek zaboravim, pomišlja on, da More ne žali ni sebe ni druge. Mislio sam da će, budući da bih ja svoje djevojke zaštitio od takvog prizora, i on postupiti tako.Ne, iskoristio je Meg da osnaži vlastitu odlučnost. Ako ne ustukne ona, ne može ni on, a ona ustuknuti neće.

Sljedećeg dana odlazi sam posjetiti Morea. Kiša pljuska i šišti po kaldrmi; nemoguće je razaznati zidove od vode, a iza malenih uglova, vjetar zavija poput onog zimskoga. Nakon što se s mukom izvukao iz prokislih gornjih slojeva odjeće, stoji i čavrlja s ključarom Martinom, sluša novosti o supruzi i novorođenčetu. Kako ću ga pronaći, naposljetku upita on, a Martin odvrati, jeste li ikad primijetili da mu je jedno rame više od drugoga?

Sve je to od previše pisanja, kaže on. Jedan lakat na stolu, drugo rame obješeno. No, dobro, kaže Martin, podsjeća na male izrezbarene grbavce na naslonima klupa.

More je pustio bradu;izgleda onako kako ljudi zamišljaju miinsterske proroke - iako bi se vjerojatno sam grozio te usporedbe. ,,Glavni tajniče, kako kralj prima vijesti izvana? Govori se da su Imperatorove snage u pokretu.”

,,Jesu, prema Tunisu, koliko znam.” Letimično pogleda kišu. ,,Da ste vi Imperator, ne biste li se radije odlučili za Tunis nego za London? Nisam se došao kavžiti. Samo provjeriti je li vam udobno.”

More: ,,Čujem da vam je prisegnula i moja luda, Henry Pattinson.” I smije se.

,,Dok su oni koji su umrli jučer slijedili vaš primjer i odbili prisegnuti.“

,,Budimo posve jasni. Nisam ja nikakav primjer. Ja sam takav kakav jesam, sam sam. Ne govorim ništa suprotiva zakonu. Ne govorim ništa suprotiva onima koji su ga sačinili. Ne govorim ništa suprotiva prisege, ni protiv ikoga tko prisegne.”

,,A, da,” on sjeda na škrinju u kojoj More čuva imovinu, ,,no, sva ta bremenita šutnja ne prolazi dobro kod porote. Ako doprete do porote.”

,,Došli ste mi prijetiti.”

,,Imperatorovi vojni poduhvati ozlovoljili su kralja. Namjerio vam je poslati odbor koji će od vas tražiti da se izjasnite otvoreno o njegovu naslovu.”

,,Ma, siguran sam da će vaši prijatelji biti i predobri za mene. Lord Audley? Richard Riche? Čujte me. Otkako sam kročio ovamo, spremam se za smrt, ili od vaše ruke - da, vaše - ili od ruke prirode. Potrebujem samo spokoj i tišinu da mogu moliti.”

,,Želite postati mučenik.”

,,Ne, želim poći doma. Thomase, slab sam. Slab sam kao što smo svi takvi. Želim da me kralj primi kao svoga slugu, kao nježnog podanika, kakav nikad nisam prestao biti.”

,,Nikad nisam shvaćao gdje leži granica između žrtvovanja i samoubojstva.”

,,Krist ju je povukao.”

,,Ne čini vam se da u toj usporedbi ima nešto krivo?”

Šutnja. Glasna, svadljiva, Moreova šutnja. Odbija se o zidove. More tvrdi da voli Englesku i da strahuje kako će cijela Engleska ostati prokleta.Nudi neki vid nagodbe

sa svojim Bogom, Bogom koji voli pokolj: ,,Razumno je da pojedinac umre za cijeli narod.” Kažem vam, takvo što govori sam sebi. Cjenkaj se koliko ti drago. Predaj se na vješala ako baš moraš. Narodu se živo jebe. Danas je peti dan mjeseca svibnja. Odbor će vas posjetiti za dva dana. Zatražit ćemo da sjednete, odbit ćete. Stajat ćete pred nama, izgledati kao pustinjski svetac, a mi ćemo se debelo umatati i braniti od ljetne studeni. Ja ću reći to što govorim. I onda ću otići, ostavit ću vas, dobrog kraljevog podanika, ako to već tvrdite, sve dok vam brada ne izraste do koljena i dok vam pauci mrežama ne opletu oči.

Takav mu je plan. Događaji ga preduhitre. Richardu kaže, je li ikad ijedan smrdljivi rimski biskup u povijesti te kugom poharane jurisdikcije učinio išta toliko glupo u tako pogrešnom trenutku? Farnese je objavio da Engleska dobiva novog kardinala - biskupa Fishera. Henry je pobjesnio. Kune se da će po šešir, preko mora, poslati Fisherovu glavu.

Treći dan lipnja; on je u Toweru, s Wiltshireom koji je tu zbog Boleynovih, s Charlesom Brandonom koji izgleda kao da će uskoro na pecanje. Riche da bilježi. Audley da se šali. Opet je vlažno i Brandon primjećuje,ovo je zasigurno najgore ljeto odvajkada. Da, odvraća on, dobro je što Njegovo Veličanstvo nije praznovjerno. Smiju se; Suffolk, pomalo neuvjerljivo.

Neki tvrde da će svijet skončati 1533. I lanjska godina također je imala svoje zagovornike. Zašto ne i ova? Uvijek se može naći netko spreman izjaviti da svijet dolazi kraju, i onda susjeda proglasiti Antikristom. Novosti iz Munstera glase da će nebo ubrzo pasti. Napadači zahtijevaju bezuvjetnu predaju; branitelji prijete sveopćim samoubojstvom.

On predvodi. ,,Isuse, kakva rupa”, kaže Brandon. Kapi mu kvare šešir.,,Ne osjećate se sputanim?”

,,O, mi smo vječno ovdje.” Riche slegne ramenima. ,,Bilo kako bilo;glavnog tajnika uvijek traže ili u kovnici ili u riznici.”

Martin ih propušta. Dok ulaze, More trgne glavom.

,,Danas je da ili ne”, kaže on.

,,Čak ni dobar dan, ni kako ste mi.” Netko je Moreu doturio češalj za bradu. ,,Dakle, što li ja to čujem iz Antwerpena? Čujem li to da je Tyndale uhićen?”

,,To nije bitno”, odvrati lord kancelar. ,,Prisegnite. Odgovorite na pitanje o zakonu. Je li zakon donesen pravovaljano?”

,,Govori se da je izišao iz kuće i da su ga zgrabili Imperatorovi vojnici.”

On hladno kaže: ,,Jeste li to znali otprije?”

Tyndale je, ne samo uhićen nego i izdan. Netko ga je namamio iz pribježišta,More zna tko.On vidi sebe, drugoga sebe, prisjećajući se drugog kišnog jutra nalik ovome; tada je prešao sobu, povukao uhićenika na noge i batinama iz

njega izvukao jatakovo ime. ,,Dakle, Vaša Milosti,” obrati se Suffolku, ,,na licu vam se čita bijes, molim vas, smirite se.”

Ja, upita Brandon. Audley se nasmije. More: ,,Tyndalea će sad napustiti njegov đavo. Imperator će ga spaliti. A kralj neće ni prstom maknuti da ga spasi zato što Tyndale odbija podržati njegov novi brak.”

,,Možda mislite da je time pokazao razboritost?” upita Riche.

,,Morate govoriti”, kaže Audley, dovoljno blago.

More se usplahirio, riječi mu posrću jedna preko druge. Ne mari za Audleyja, obraća se njemu, Cromwellu: ,,Ne možete me natjerati da sebe dovedem u pogibelj. Ako bih imao nešto protiv Zakona o nadmoći, što ne priznajem, onda bi vaša prisega bila dvosjekli mač. Ako odbijem prisegnuti, u pogibelj dovodim svoje tijelo, ako prisegnem, u pogibelji mi je duša. Posljedično tomu, odbijam išta izjaviti.”

,,Kad ste ispitivali ljude koje ste nazivali hereticima, niste dopuštali da se izvuku. Tjerali ste ih da progovore i mučili ako bi to odbili. Ako su oni morali odgovoriti, zašto ne biste i vi?”

,,Slučajevi nisu identični. Dok sam iz heretika izvlačio priznanje, iza mene je stajalo cijelo zakonodavno tijelo,cjelokupna moć kršćanskoga svijeta. U ovom slučaju, meni prijeti jedan određen zakon, jedno jedinstveno,nedavno ustrojeno, razrješenje, priznato samo ovdje i ni u jednoj drugoj državi...”

On primijeti da Riche bilježi. Okrene se. ,,Konac je isti. Njima lomača.Vama sjekira.”

,,Ako vam kralj podari tu milost”, javi se Brandon.

More gubi hrabrost; grči prste na stolu. Pomalo odsutan, on to primijeti.Dakle, to otvara vrata. Utjeraj mu strah u kosti prijeteći mu neminovnom smrću. Još dok razmišlja o tome, svjestan je da neće doći do toga – ideja je zarazna. ,,Možda ste me pobijedili u brojkama. No, jeste li u posljednje vrijeme pogledali zemljovid? Kršćanski svijet nije više ono što je bio.”

Riche: ,,Glavni tajniče, Fisher je veći muškarac od ovog zatočenika pred nama jer se Fisher otvoreno ne slaže i prihvaća posljedice. Sir Thomase, mislim da biste, da se usuđujete, otvoreno priznali izdaju.”

More tiho otpovrne: ,,Nije tako. Nije na meni nametati se Bogu. Na Bogu je da me prizove k sebi.”

,,Zabilježit ćemo vaše uporno odbijanje”, kaže Audley. ,,Poštedjet ćemo vas onoga što smo činili drugima.” Ustaje. ,,Po kraljevoj volji, prelazimo na optužnicu i suđenje.”

,,Za ime Božje! Kakvo zlo mogu činiti sjedeći ovdje? Nikom ne činim zlo. Ne govorim ništa zla. Ne mislim ništa loše. Ako to nije dovoljno da čovjek ostane živ...”

On ga prekida, nevjerica mu je u glasu: ,,Nikom ne činite zlo? A što je s Bainhamom, sjećate li se Bainhama? Zaplijenili ste mu imovinu, nemoćnu mu ženu strpali u zatvor, osobno nadzirali mučenje, zatočili ga u podrumu biskupa Stokesleyja, dva puna dana držali ste ga kod svoje kuće prikovanog za stup, vratili ga Stokesleyju, pobrinuli ste se da ga tuku i zlostavljaju tjedan dana, no ni to nije utažilo vaš prkos; vratili ste ga u Tower i ponovno ga bacili na muke i time mu toliko slomili tijelo da su ga u nosiljci morali otpremiti do Smithfielda, gdje su ga živog spalili. Thomase More, i vi kažete da nikom ne činite zlo?”

Riche počinje skupljati Moreove spise sa stola. Sumnja se da je doturao pisma Fisheru; što nije loše, ako se time dokaže suučesništvo u Fisherovu izdajstvu. More ih pokrije dlanom, raširenih prstiju; onda slegne ramenima i predaje ih. ,,Nosite ih ako već morate. Ionako čitate sve što napišem.”

On kaže: ,,Ako ubrzo ne čujemo da ste se predomislili, morat ćemo vam oduzeti i pera i papir. I knjige. Poslat ću nekoga.”

More naizgled ustukne. Ugrize se za usnicu. ,,Ako ih već morate uzeti, nosite ih odmah.”

,,Sram vas bilo”, odvrati Suffolk. ,,Zar nas smatrate nosačima?”

Anne izjavi: ,,Sve je to zbog mene.” On se naklanja. ,,Kad konačno iz Morea izvučete što mu to toliko mori njegovu jedinstvenu savjest, otkrit ćete da je u korijenu svega činjenica da se ne želi pokloniti mom kraljevanju.”

Sitna je, blijeda i bijesna. Dugi prsti spojeni vršcima, svijaju jedni druge; oči plamte.

Prije nego što nastave, on se mora prisjetiti Henryjeve lanjske propasti; podsjetiti ga da ne može uvijek biti po njegovom, da ne može dobiti sve što traži. Prošloga ljeta, lord Dacre, jedan od sjevernih lordova, optužen je za izdaju, okrivljen za šurovanje sa Škotima. Iza optužbe stajala je obitelj Clifford, Dacreovi nasljedni neprijatelji i suparnici; iza njih pak Boleynovi, budući da je Dacre otvoreno govorio u prilog bivšoj kraljici. Sudnicu su postavili u Westminster Hallu, sudom je predsjedavao Norfolk kao prvi kaštelan kraljevstva; Dacreu je, po njegovu pravu, trebalo suditi dvadeset njemu jednakih lordova. Zatim... zatim su uslijedile pogreške. Možda je sve bilo pogrešno, možda su Boleynovi previše pritiskali cijeli slučaj. Možda je on pogriješio što se osobno nije prihvatio uloge tužioca; smatrao je da je najmudrije držati se po strani jer su ga mnogi s naslovima prezirali zbog njegova podrijetla i bili spremni riskirati samo da mu naude. Možda je i problem bio u Norfolku koji je gubio nadzor nad dvorom... bilo kako bilo, optužbe su odbačene što je kod kralja izazvalo navalu zapanjenosti i gnjeva. Kraljeva straža Dacrea je prepratila ravno u Tower, a njega su uputili da uglavi sporazum koji će, znao je, u konačnici potpuno slomiti Dacrea.Dacre je na suđenju sedam sati iznosio svoju obranu; no, on, Cromwell, kadar je govoriti cijeli tjedan. Dacre je priznao da je nesvjesno uvučen u izdaju, što je bio manji prekršaj. Zatim je kraljevski oprost otkupio za deset tisuća funti. Kao siromah, bio je slobodan vratiti se na sjever.

No, kraljica se doslovno razboljela od zlovolje; željela je dati primjer. Stanje u Francuskoj nije joj se razvijalo u prilog; neki kažu da se Francois kikoće na spomen njezina imena. Sumnja, a sumnja ispravno, da njezinog čovjeka Cromwella više zanima prijateljstvo s njemačkim prinčevima nego savez s Francuskom; za tu prepirku mora odabrati trenutak, te i dalje ponavlja da neće pronaći spokoja sve dok Fisher ne umre, dok ne umre More. Tako sad kruži po sobi, živčana, nimalo kraljevski, neprekidno skreće k Henryju, dodiruje mu rukav, dodiruje mu dlan, a on je svaki put otjera, kao da je muha. On, Cromwell, promatra. Od dana do dana nisu onaj isti par – ponekad se maze, ponekad su hladni i odalečeni. Sve u svemu, daleko je napornije promatrati gugutanje i maženje.

,,Za Fishera nimalo ne brinem,” govori on, ,,jer njegov prekršaj je jasan.U Moreovu slučaju... moralno gledajući, naš stav je besprijekoran. Nitko ne sumnja u njegovu odanost Rimu i njegovu mržnju prema naslovu Vašeg Veličanstva na položaju glavara crkve. Zakonski gledajući, slučaj je tanak, a More će iskoristiti svaku njemu znanu zakonsku i proceduralnu začkoljicu. Neće biti lako.”

Henry se budi: ,,Držim li te zbog onoga što je lako? Isuse, smiluj se mojoj naivnosti, imenovao sam te na položaj koji u ovom kraljevstvu nitko tvoga podrijetla nije obnašao u povijesti ove kraljevine.” Spušta glas.,,Misliš li da je to zbog tvoje ljepote? Zbog tvoje privlačne pojave? Meštre Cromwelle, držim te zato što si lukav kao vreća ljutica. Samo, ne budi mi guja u njedrima. Poznata ti je moja odluka. Izvrši je.”

Odlazeći, svjestan je tišine koja se spušta za njim. Anne prilazi prozoru.Henry zuri u vlastita stopala.

I tako, kad pristigne Riche, sav ustreptao zbog neotkrivenih tajni, on je spreman zgromiti ga kao muhu; tada se obuzda, umjesto toga, protrlja dlanove; eto najvećeg veseljaka u Londonu. ,,Dakle, gosparu Keso, jeste li spremili knjige? Kako se ponašao?”

,,Spustio je kapke. Kad sam ga upitao zašto, rekao je da zatvara dućan budući da mu odnose robu.”

Jedva može podnijeti pomisao da More sjedi u tami.

,,Gospodine, pogledajte.” Riche pruža presavijeni papir. ,,Malo smo razgovarali. Zapisao sam.”

,,Objasni mi.” On sjeda. ,,Ja sam More. Ti si Riche.” Riche zuri u njega.

,,Da zatvorim kapke? Hoćete li bolje izvesti u tami?”

,,Nisam ga mogao,” neodlučno progovori Riche, ,,nisam ga mogao ostaviti, a da još jednom ne pokušam...”

,,Ispravno. Moraš krčiti vlastiti put. No, samo zašto bi govorio s tobom,ako je odbio govoriti sa mnom?”

,,Zato što za mene nema vremena. Misli da nisam važan.”

,,A ti državni tužilac”, kaže on podrugljivo.

,,Onda smo razglabali o slučajevima.”

,,Što, kao u Lincoln's Innu poslije večere?”

,,Istinu govoreći, gospodine, sažalio sam se nad njim. Žudi za razgovorom i znate da klepeće do besvijesti. Rekao sam mu, pretpostavimo da Parlament donese zakon koji mene, Richarda Richea, imenuje kraljem. Biste li me prihvatili kao kralja? Nasmijao se.”

,,Pa, priznaj i sam da je to malo vjerojatno.”

,,Onda sam nastavio; rekao je, da, veličanstveni Richarde, prihvaćam te zato što Parlament to može, a uzevši u obzir što su sve dosad izveli, ne bi me previše iznenadilo da se probudim pod vlašću kralja Cromwella;ako krojač može biti jeruzalemski kralj, onda valjda i kovačev mali može kraljevati Engleskom.”

Riche zastane; je li izrekao uvredu? On mu se široko osmjehne. ,,Kad postanem kralj Cromwell, imenovat ću te vojvodom. Dakle, što je bit, Keso, ako uopće postoji?”

,,More je rekao, dobro, iznijeli ste svoj primjer, ja ću vama iznijeti jedan viši. Recimo da Parlament donese zakon u kojem stoji da Bog nije više Bog. Odvratio sam mu da to ne bi imalo nikakvog učinka, budući da Parlament nema moć provesti to. Onda je rekao, jest, dobro, mladiću, bar priznajete jedan besmisao. Tada je zašutio i pogledao me kao da želi reći,idemo se pozabaviti stvarnim svijetom. Rekao sam mu, iznijet ću vam slučaj između tih krajnosti. Znate da je našeg gospodara i kralja Parlament imenovao glavarom crkve. Zašto ne pristajete na to, ako pristajete glasovati u slučaju kad mene imenujete monarhom? Odgovorio mi je - i to kao da poučava dijete - ti primjeri nisu jednaki. U jednom je riječ o privremenoj jurisdikciji za koju je Parlament ovlašten. U drugom slučaju, radi se o duhovnoj jurisdikciji koju Parlament ne može provesti budući da ta jurisdikcija ne pripada ovom kraljevstvu.”

On zuri u Richea. ,,Objesite ga kao papista”, kaže.

,,Da, gospodine.”

,,Znamo da on tako misli. Samo što to nikad nije izjavio.”

,,Izjavio je da ovim i svim kraljevstvima vlada viši zakon, i ako Parlament pogazi Božji zakon...”

,,Misliš reći, papin zakon - on ih izjednačava i to nije kadar poreći. Zašto neprekidno ispituje vlastitu savjest, ako ne zato da provjeri je li danonoćno sukladna rimskoj crkvi? To mu je utjeha, to mu je vodič. Meni se čini da, ako otvoreno Parlamentu niječe ovlasti, istovremeno i kralju niječe naslov. Što je izdaja. Ipak,” tu slegne ramenima, ,,koliko nas daleko to vodi? Možemo li dokazati da je poricao u zloj namjeri? Reći će, vjerojatno, da su to puste priče, da ste ubijali

vrijeme. Da ste iznosili primjere i da se ništa izrečeno u tom smislu ne može iskoristiti protiv njega.”

,,Porota to neće shvatiti. Smatrat će da je mislio sve što je izrekao. Uostalom, gospodine, dobro je znao da to nije bila nekakva studentska raspra.”

,,Istina. Njih se ne vodi u Toweru.”

Riche pruža bilješke. ,,Zapisao sam ih najtočnije koliko me pamćenje služilo.”

,,Nemaš svjedoka?”

,,Ulazili su i izlazili, spremali knjige u sanduk; imao je mnogo knjiga.Gospodine, ne možete me kriviti za nehaj; kako sam mogao znati da će pristati razgovarati sa mnom?”

,,Ne krivim te.” Uzdahne. ,,Zapravo, Keso, ti si mi dragulj u kruni. Hoćeš li ovo ponoviti na sudu?”

Riche sumnjičavo kimne. ,,Richarde, reci da hoćeš. Ili reci da nećeš. Budi otvoren. Imaj dostojanstva da sad odbiješ ako misliš da će te izdati hrabrost. Ako izgubimo još jedan proces, možemo se oprostiti od plaće. Štoviše, sav taj rad bit će nizašto.”

,,Vidite, nije mogao odoljeti prilici da me ispravi”, kaže Riche. ,,Nikad ne želi pustiti, takav sam bio kao dječak. Koristi me da s mene propovijeda. Onda, neka sljedeću propovijed drži na panju.”

Večer prije Fisherova smaknuća on odlazi Moreu u posjet. Sa sobom vodi snažnu stražu, ali je ostavlja u predvorju i ulazi sam. ,,Naviknuo sam se na spuštene kapke”, kaže More gotovo veselo. ,,Ne smeta vam sjediti u polumraku?”

,,Ne morate se plašiti sunca. Nema ga.”

,,Wolsey se nekoć hvastao da može promijeniti vrijeme.” Zacereka se. ,,Thomase, lijepo od vas što mi stižete u posjet makar si više nemamo što reći. Možda imamo?”

,,Stražari će sutra rano doći po biskupa Fishera. Nažalost, mislim da će vas probuditi.”

,,Jadan bih kršćanin bio da ne bdijem s njim.” Smiješak mu blijedi. ,,Čujem da mu je kralj ukazao milost što se tiče načina smaknuća.”

,,Budući da je iznimno star i slab.”

More odvrati, hinjenom ljubaznošću: ,,Znate, dajem sve od sebe, ali čovjek vene prirodnim korakom.”

,,Čujte.” On rukom segne preko stola, zgrabi Moreovu šaku, iskrene je;snažnije nego što je htio. Moj kovački stisak, pomisli; primijeti da se More trznuo, opipa mu

prste, poput papira suhu kožu na kostima. ,,Čujte. Kad stanete pred sud, istog se časa predajte kralju na milost.”

More zamišljeno upita: ,,Što će mi to donijeti?”

,,On nije okrutan. Znate i sami.”

,,Znam li? Nekoć nije bio. Bio je blage naravi. Ali je promijenio društvo u kojem se kreće.”

,,Uvijek prihvaća molbu za milost. Ne kažem da će vam dopustiti da živite bez prisege. Možda vam ukaže jednako milosrđe kao i Fisheru.”

,,Nije toliko važno to što se zbiva s tijelom. U neku ruku, živio sam svetačkim životom. Bog mi je bio dobar, nije me kušao. Sad kad me kuša, ne mogu ga iznevjeriti. Vječno sam bdio nad svojim srcem i nije mi se uvijek svidjelo ono što sam u njemu otkrivao. Ako naposljetku završi u krvnikovoj ruci, neka bude. Ubrzo će biti u Božjoj.”

,,Hoćete li me smatrati sentimentalnim ako kažem da ne želim gledati kako vas čereče?” Nema odgovora. ,,Zar se ne plašite boli?”

,,Itekako, strašno se plašim, nisam junačan i grub čovjek poput vas; ne mogu si pomoći, sve to prolazim u mislima. No, sve ću to osjetiti samo na trenutak, a Bog mi neće dopustiti da se poslije sjećam.”

,,Drago mi je da nisam kao vi.”

,,Nesumnjivo. U tom slučaju, sjedili biste ovdje.”

,,Mislim, da sam mislima toliko okrenut onome svijetu. Shvaćam da ne vidite nikakvu mogućnost da poboljšate ovaj.”

,,Vi vidite?”

Pitanje gotovo neozbiljno. Šaka tuče udari u okna. Obojica se trgnu;on nemirno ustaje. Radije bi znao što se zbiva vani, gledao ljeto u toj otužnoj, vjetrovitoj pohari, nego se stiskao iza kapaka i razmišljao o šteti. ,,Nekoć sam gajio mnoge nade”, kaže on. ,,Mislim da me svijet izopačio.A možda je samo zbog vremena. Osjećam se potišten, tjera me da razmišljam poput vas, da se čovjek mora uvući u sebe, spuštati se sve niže do sićušne točke svjetla i čuvati svoju jedinstvenu dušu poput plamička pod staklenim zvonom. Svi prizori muka i nemilosti što ih oko sebe gledam, neznanje, nesvjesna zloća, siromaštvo, manjak nade i, da, kiša - kiša što pada na Englesku i izjeda žito, gasi svjetlo ljudskoga oka, a s njime i zublju znanja jer tko može suvislo razmišljati dok Oxford tone u divovskoj lokvi, a Cambridge putuje nizvodno; tko će provoditi zakone ako suci plivajući spašavaju goli život? Prošli tjedan pobunio se narod u Yorku. Zašto i ne bi, žita gotovo i nema i dvostruko je skuplje nego lani. A ja moram suce natjerati da kaznu koriste za primjer, valjda je tako, u protivnom će se sav sjever podići s kukom i motikom - no, koga će klati ako ne jedni druge? Iskreno vjerujem da bih bio bolji samo kad bi i vrijeme bilo bolje.Bio bih bolji čovjek da živim u državi gdje sja sunce, i gdje su građani bogati i

slobodni. Meštre More, kad bi tomu bilo tako, ne biste se za mene trebali moliti ni upola uporno kao što sad činite.”

,,Kako samo znate zboriti”, odvrati More. Riječi, riječi, samo riječi.

,,Naravno da se molim za vas. Svim srcem molim se da uvidite kako ste zavedeni. Kad se sastanemo na nebesima, u što se nadam, bit će zaboravljene sve naše razmirice. No, sada ih ne možemo tek tako izbrisati. Vaša je zadaća da ubijete mene. Moja je da ostanem živ. To je moja uloga i moja dužnost. Posjedujem samo tlo na kojem stojim, i to tlo je Thomas More. Ako ga želite, morat ćete mi ga oteti. Ne možete razumno pretpostavljati da ću vam ga predati.”

,,Trebat će vam pero i papir da napišete obranu. Dopustit ću vam to.”

,,Nikad nećete prestati pokušavati? Ne, glavni tajniče, moja obrana nalazi se ovdje,” kucne prstom po čelu, ,,gdje je na sigurnom od vas.”

Kako je neobična ta soba,koliko je pusta bez Moreovih knjiga; ispunjena je sjenama. ,,Martine, svijeću”, dovikne on.

,,Hoćete li doći i sutra? Zbog biskupa?”

On kimne. Iako neće biti nazočan trenutku Fisherove smrti. Protokol nalaže da gledatelji kleknu i spuste šešire da odaju počast odlasku duše.

Martin donosi svijeću u svijećnjaku. ,,Još štogod?” Oni zašute dok je spušta na stol. Nakon što ode, šute i dalje; zatočenik sjedi zgrbljen, zagledan u plamen. A kako on može znati je li More otpočeo svoje šutnje ili se priprema progovoriti?Postoji šutnja koja prethodi govoru, postoji šutnja koja zamjenjuje govor. Njih ne valja prekidati izjavom; moguće ih je prekinuti nekim neodlučnostima: ako... kako bi bilo... ako bi bilo moguće... On zbori: ,,Znate, ostavio bih vas na životu. Da proživite život. Da okajete svoje pokolje. Da sam kralj.”

Svjetlo gasne. Čini se kao da se zatočenik povukao iz prostorije, ostavljajući samo obris ondje gdje bi trebao biti. Propuh povija plamen svijeće.Prazan stol između njih, očišćen od Moreovih bjesomučnih pisarija, sad podsjeća na oltar; a čemu oltar služi ako ne prinošenju žrtve? More konačno prekine šutnju: ,,Ako, na samome kraju, nakon suđenja, ako mi kralj ne ukaže milost, ako strahotna bol kazne... Thomase, kako se to radi? Čovjek bi pomislio da se umire nakon što se raspori utroba, nakon što prokulja krv, no čini se da nije tako... Postoji li nekakav osobit pripravak kojim se čovjeka osnaži dok je živ?”

,,Žao mi je što me smatrate stručnjakom.”

Ipak, nije li rekao Norfolku, i to posve iskreno, da je čovjeku iščupao srce?

On odvrati: ,,To je krvnikov misterij.Čuva ga se u tajnosti da bismo mi, ostali, osjetili strahopoštovanje.”

,,Ubijte me čisto. Ne tražim ništa više od toga.” Ljulja se na stolcu i,između jednog i drugog otkucaja srca grabi ga stisak tjelesnog nemira;vrisne, protrne od

glave do pete. Slabašno dlanom udari po praznoj ploči stola; a kad odlazi od njega: ,,Martine, uđi, donesi mu malo vina” – More i dalje vrišti, drhti, udara po stolu.

Sljedeći put susrest će se u Westminster Hallu.

Na sudnji dan rijeke probijaju nasipe; buja i sama Temza, grgori poput kakve rijeke paklene, po kejevima ostavlja svoje naplavine.

A on zbori, ovo je Engleska protiv Rima. Živi protiv mrtvih.

Predsjedat će Norfolk. On mu govori kako će sve teći. Odbacit će se one prvotne točke optužnice; one obuhvaćaju izrečene razne riječi, u raznim trenucima, sve o zakonu i prisezi, kao i Moreovoj izdajničkoj uroti s Fisherom - njih dvojica razmjenjivali su pisma, no čini se da su ona sad nestala. ,,O četvrtoj točki optužnice dokaze će iznijeti vrhovni tužilac. Vaša Milosti, time ćemo smesti Morea budući da nije kadar vidjeti mladog Richea, a da ne pobjesni zbog njegovih dječačkih nestašluka...” Vojvoda podigne obrvu. ,,Opijanje. Tučnjave. Ženske. Kocka.”

Norfolk trlja čekinjavu bradu. ,,Primijetio sam to, takvi mekoputi mlaci vječno se tuku. Da se istaknu, znate. Dok mi, stara, prebijena, prokleta pseta, rođena u oklopu, nemamo što dokazivati.”

,,Upravo tako”, odvraća on. ,,Mi smo najmirniji od svih ljudi. Gospodaru, sad vas molim punu pozornost. Ne smijemo pogriješiti kao s Dacreom.Mislim da to ne bismo preživjeli. Dakle, odbacujemo prvotnu inačicu optužnice. Pri čitanju druge, porota će biti na oprezu. A, okupio sam vam stvarno sjajne porotnike.”

More će se sučeliti sa svojim parnjacima; Londoncima, trgovcima iz cehova. To su iskusni ljudi, bremeniti svim gradskim predrasudama. Vidjeli su štošta, kao i svi Londonci, pohlepu i bahatost crkve, i prijekim okom gledaju svakoga tko im tvrdi da nisu kadri Sveto pismo čitati na materinjem jeziku. To su ljudi koji Morea poznaju i koji su ga poznavali svih ovih dvadeset godina. Znaju kako je obudovio Lucy Petyt. Znaju kako je uništio poslove Humphreyju Monmouthu - samo zato što je u svome domu ugostio Tyndalea. Znaju da im je u njihove domove ubacio žbire; među naučnike koje gledaju kao vlastite sinove, među sluge toliko bliske i udomaćene da svake noći slušaju kako im se gospodar moli prije počinka.

Audley pročita jedno ime i nećka se:,,John Parnell? To bi se moglo pogrešno shvatiti. Znate da progoni Morea još otkad je ovaj svjedočio protiv njega u Kancelarovu uredu...”

,,Znam slučaj. More je uprskao, nije pročitao spise;bio je prezaposlen pišući Erazmu slatke riječi, ili pak u Chelseaju u okove bacajući neke jadne krštene duše. Audley, što vi hoćete, da porotu okupljam po Walesu ili u Cumberlandu, ili negdje gdje Morea gledaju s više naklonosti? Moram se snaći s Londoncima, i osim ako za porotnike ne zaprisegnem novorođene,nema čovjeka čije pamćenje mogu izbrisati.”

Audley odmahuje glavom. ,,Cromwelle, nisam siguran.”

,,Dajte, on je pametan momak”, presiječe vojvoda. ,,Kad je Wolsey pao,rekao sam, držite ga na oku, on je pametan momak. Čovjek mora ustati jako rano da bi ga uspio preduhitriti.”

***

Noć prije suđenja on u Austin Friarsu prevrće spise; tada se na vratima pomoli glava; malena, okrugla,londonska glava, glatko obrijana, priprosta, mladenačka lica.

,,Dick Purser. Uđite.”

Dick Purser osvrće se po sobi. On se skrbi za vezane pse čuvare koji režanjem noću čuvaju kuću, no ovdje još nikad nije zašao. ,,Uđite, sjednite. Ne plašite se.” On mu natoči malo vina u tanku, venecijansku čašu, nekoć kardinalovu. ,,Kušajte ga. Poslao mi ga je Wiltshire, ja ga ionako ne pijem previše.”

Dick podiže čašu i pogibeljno je naginje. Tekućina je blijeda poput slame, poput ljetnog svjetla. Otpije. ,,Gospodaru, mogu li na suđenje poći u vašoj pratnji?”

,,Još peče, zar ne?” Dick Purser bio je dječak koga je More išibao pred svojom kućom u Chelseaju, samo zato što je rekao da je hostija komad kruha. Tada je bio dijete, doduše, ni sad nije mnogo veći; kad je došao u Austin Friars, govorili su da je plakao u snu. ,,Nabavi si odoru”, kaže on. ,,I ne zaboravi ujutro umiti lice i oprati ruke. Ne želim da me sramotiš.”

'Sramota' snažno djeluje na dijete. ,,Za bol gotovo da i nisam mario”, kaže on. ,,Svi smo je osjetili, osim od vas, gospodaru; ako ne i više od vlastitih otaca.”

,,Istina”, kaže on. ,,Vlastiti otac tukao me kao da sam metalna ploča.”

,,Najgore mi je bilo što mi je ogolio meso. A žene su gledale. Gospa Alice. I cure. Pomislio sam da će se neka od njih zauzeti za mene, no kad su me ugledale spuštenih hlača, samo sam im se gadio. To ih je natjeralo na smijeh. Smijale su se dok me onaj šibao.”

U pričama vječito neke mlade cure, nevine djevojke, krvniku zaustave ruku s bičem ili sjekirom. No, čini se da je ovaj zalutao u drugačiju priču; dječačka mršava stražnjica naježila se od hladnoće, njegova malena, kržljava jaja, sitni pimpek koji se smežurao do puceta,dok se gospodarice kuće kikoću, posluga podsmjehuje, a njemu na koži iskaču maleni mjehuri što krvare.

,,Bilo-prošlo. Ne plači.” On ustane od stola. Dick Purser spusti mu svoju ostriženu glavu na rame i cmizdri, od sramote, od olakšanja, slaveći to što će ubrzo nadživjeti svog mučitelja. More je Johna Pursera stjerao u smrt; zlostavljao ga je zato što je posjedovao njemačke knjige; on steže dječaka, osjeća kako mu poskakuje bilo, kako mu se tetive koče, kako mu se mišići napinju; ispušta utješne zvukove kao što je pjevao djeci dok su bila malena, kako to čini španijelu kojem je netko nagazio na rep. Otkrio je da se utjeha često plaća nekolicinom buha.

,,Pratit ću vas do smrti”, izjavi dječak.Gospodara zgrabi čvrstih ruku, stisnutih pesti; člancima mu gnječi kralježnicu. On šmrcne. ,,Mislim da ću dobro izgledati u odori. Kad polazimo?”

Rano. S pratnjom je u Westminster Hallu prije svih, pazi da u posljednji čas ne iskrsne nešto. Dvor se okuplja oko njega, a kad uvedu Morea, cijela dvorana primjetno je zapanjena njegovom vanjštinom. Zna se da Tower čovjeku baš i ne godi, no skamene se vidjevši ga tako mršavoga, rijetke bijele brade; djeluje više kao sedamdesetogodišnjak nego kao čovjek svoje dobi. Audley prošapće: ,,Izgleda kao da su ga zlostavljali”.

,,I kaže da nisam propustio nijednu fintu.”

,,Moja savjest je čista”, nehajno odvrati lord kancelar. ,,Pružili smo mu svu moguću pozornost.”

John Parnell mu kimne. Richard Riche, istodobno i dvorski službenik i svjedok, nasmiješi mu se. Audley za zatočenika zatraži stolac, More sjeda na sam rub; napet je, ratoboran.

On se osvrne, provjerava bilježi li netko za njega.

Riječi, riječi, samo riječi.

I misli, zapamtio sam te, Thomase More, ali ti nisi zapamtio mene. Nisi me očekivao ni u snu.

III.

U Wolf Hall

srpanj 1535.

VEČER UOČI MOREOVA smaknuća vrijeme se popravi; s Rafeom i Richardom on se šeće vrtom. Promoli se sunce, srebrni odsjaj između rastrganih oblaka. Potučene lijehe ne puštaju ni tračak mirisa,dok im živahan povjetarac nadima odjeću, udara u zatiljke i onda naglo skrene pa ih pljusne po licu.

Rafe primijeti, kao da smo na moru. Hodaju mu svaki sa svoje strane,nablizu, kao da prijeti pogibelj od kitova, pirata i sirena.

Pet dana od suđenja. Otad je uslijedilo pregršt posla, ali se i dalje ne mogu obuzdati da ne ponavljaju zbivanja, međusobno razmjenjujući slike iz pamćenja;

državni tužitelj dodaje optužnici posljednju bilješku;More se cereka kad je neki pisar pogriješio u latinskome; hladna, glatka lica Boleynovih, oca i sina, za sudačkom klupom. More nijednom nije podigao glas; sjedio je u stolcu što mu ga je pribavio Audley, pozoran, glave naherene malo ulijevo, čupkao rukav.

Stoga se, kad se More okomio na njega, Riche primjetno iznenadio;ustuknuo je i uhvatio se za stol. ,,Riche, znam te odavna, zašto bih ti otkrivao svoj um?” More na nogama, iz glasa mu se cijedi prezir. ,,Znam te od mladosti, kockar, kartaš, bez tračka spomena vrijedne slave čak i u vlastitom domu...”

,,Svetoga mi Juliana!” uzviknuo je Justice Fitzjames; to mu je omiljena kletva. Zatim, ispod glasa, njemu, Cromwellu: ,,Hoće li ovim zadobiti prednost?”

Poroti se to nije svidjelo; doduše, čovjek nikad ne zna što će se poroti svidjeti. Moreovo silovito buđenje protumačili su kao šok i krivnju nakon što se suočio s vlastitim riječima. Naravno, svi znadu kakav glas prati Richea. No, nisu li, istini za volju, opijanje, kocka i tuča prirodniji pratitelji svakog mladića od posta, krunice i samokažnjavanja? Norfolk je presjekao Moreovu tiradu, suho dobacivši: ,,Pustite vi na miru njegov značaj. Što kažete o sadržaju optužnice? Jeste li izgovorili te riječi?”

Je li u tom trenutku meštar More pretjerao sa svojim fintama? Sabrao se, povukao halju što mu je spuznula s ramena; namjestivši odjeću, zastao je, umirio se, šaku zario u dlan. ,,Nisam izjavio to što Riche navodi. Ako i jesam izjavio, izjavio sam bez zle namjere, što me pred zakonom čini nevinim.”

On je promatrao kako se na Parnellovu licu pojavljuje izraz odbojnosti.Ništa gore od građanina Londona koji pomišlja da netko od njega čini budalu.Audley ili bilo koji drugi odvjetnik mogli su porotu skrenuti na pravi put - tako govorimo mi, pravnici. No, oni ne žele povući pravničke argumente,oni traže istinu; jeste li to izjavili, ili niste? George Boleyn nagne se naprijed;može li nam zatvorenik iznijeti vlastitu inačicu tog razgovora?

More se okreće, smiješi se, kao da želi reći, sjajna ideja, mladi gospodaru George. ,,Nisam načinio zabilješke. Nisam imao nikakva pribora za pisanje, znate. Tada su mi ga već bili oduzeli. Ako se sjećate, lorde Rochforde, Riche me je posjetio upravo zbog toga, da mi oduzme svako sredstvo kojim bih nešto mogao zabilježiti.”

Zatim ponovno zastane, pogleda porotu kao da očekuje ovacije; oni mu uzvraćaju pogled kamenih lica.

Kad je točno došlo do preokreta? Možda su mogli povjerovati Moreu jer je, znamo to, jednom bio lord kancelar, zatim rizničar, i kao takav, strašan rasipnik, znaju svi. No, čovjek nikad ne zna što će porota pomisliti; još dok ih je okupljao, on je bio vrlo uvjerljiv. Tog jutra razgovarao je s njima; osobno ne znam kakvom će se obranom poslužiti, no ne očekujmo da će završiti do podneva. Nadam se da ste krepko doručkovali. Kad se povučete vijećati, ne smijete žuriti, no ako vijećanje potraje više od dvadeset minuta,mislim da ću navratiti da vidim kako vam ide. Da vam raspršim svaku sumnju u ikoji zakonski problem.

Bilo im je potrebno petnaest minuta.

I sad, te večeri u vrtu, šestoga dana srpnja, na blagdan svete Godelve (besprijekorne mlade supruge iz Bruggesa koju je njezin zloćudni muž utopio u ribnjaku), on podigne pogled k nebu, osjeti promjenu u zraku, vlažan zapuh poput jesenskoga. Završila je međuigra slabašnog sunca. Oblaci plutaju i nakupljaju se po kulama i zidinama, vjetar ih donosi iz Essexa, gomila ih nad gradom, tjera ih preko pustih, natopljenih polja, preko mokrih pašnjaka i nabujalih rijeka, preko vlažnih šuma na zapadu i konačno preko mora, na Irsku. Richard podiže šešir iz lijehe lavande, otresa kapi, tiho kune. Kiša im udari u lica. ,,Vrijeme da uđemo. Moram pisati pisma.”

,,Večeras nećete raditi do besvijesti.”

,,Ne, djede Rafe. Pojest ću kruh, popiti mlijeko, izmoliti krunicu i u krpe. Mogu li sa sobom povesti psa?”

,,Nipošto ne! Opet ste divljali do nedoba.”

Istini za volju, sinoć i nije previše spavao. Palo mu je na pamet, na onom krivom kraju ponoći, da More nesumnjivo spava, nesvjestan da mu je to posljednja noć na ovome svijetu. Nije uobičajeno, sve do jutra, pripremiti osuđenika; dakle, pomislio je, ako i bdijem za njega, bdijem sam.

Pohitaju unutra; vjetar zalupi vrata za njima. Rafe ga uhvati za ruku.I kaže, ta Moreova šutnja zapravo i nije bila šutnja, je li tako? Treštala je izdajom; bila je sitničava koliko se mogao poslužiti cjepidlačenjem, puna odlaganja, tričavih primjedbi, lukavih dvoznačnosti. Bio je to strah od jednostavnih riječi, ili pak postavka da se jednostavne riječi lako izopače;Moreov rječnik suprotiva našem rječniku. Postoji šutnja bremenita riječima.Lutnja u svome trupu zadržava odsviran ton. Viola, među žicama, zadržava suzvučja. Uvela latica kadra je očuvati svoj miris, molitva je kadra treperiti kletvama; prazna kuća, nakon što je vlasnici napuste, još može odzvanjati sablastima.

Netko mu je - Christophe vjerojatno nije - na stol stavio blistavu srebrnu vazu punu različaka. Maglovita modrina na dnu svijenih latica podsjeća ga na jutarnje svjetlo; kasno svitanje za srpanj, mračno nebo.U pet sati nadstražar Towera već je otišao do Morea.

On čuje kako dolje, u dvorište, navire bujica glasnika. Čeka ga mnogo posla; valja počistiti za mrtvim - uostalom, pomisli on, činio sam to i kao dijete, kupio za Mortonovom mladom gospodom, a ovo je posljednji put da čistim; prisjeća se kako bi u praskozorje, u kožni mijeh lijevao ostatke rijetkog piva, prstima gasio dogorjele svijeće i nosio ih svjećaru da ih taj pretopi.

On čuje glasove u predvorju; ma, tko mari za njih; vraća se pismima.Opat iz Rewleyja moli da na ispražnjen položaj postavi njegovog prijatelja. Gradonačelnik Yorka piše mu o vršama i zamkama za ribe; on čita, Humber teče čist i mirisav, jednako tako i Ouse. Pismo lorda Liska iz Calaisa u vezi s nekom zapetljanom

pričom u kojoj taj opravdava sebe sama; on je rekao, pa sam ja rekao, i onda je on rekao.

Thomas More stoji pred njim, tvarniji u smrti nego što je bio u životu.Možda će zauvijek bivati ovdje; britka uma, nepokolebljiv, kakav se pred sudom pojavio posljednji put. Audleyja je pravorijek 'kriv je' toliko usrećio da se odmah bacio na izricanje presude, ne upitavši prije osuđenika ima li što reći; Fitzjames je morao pružiti ruku i udariti ga; sam More ustao je sa stolca da ga ušutka. Imao je reći mnogo toga, glas mu je bio živ, ton glasa otrovan, a oči i kretnje jedva da su pripadale osuđenome, u očima zakona već mrtvom.

No, u tom nije bilo ništa nova; ništa novo, bar ne njemu. Ja radim po svojoj savjesti, rekao je More, vi morate raditi po svojoj. Moja me savjest zadovoljava - tako da ću sad otvoreno progovoriti - vaš zakon je loš (tu Norfolk zaurla na njega), vaša vlast je bez temelja (Norfolk ponovno zagrmi: ,,Sad vidimo tvoj zlonamjerni naum!”). Parnell prasne u smijeh, porotnici se međusobno pogledavaju, kimaju jedni drugima; mrmlja cijeli Westminster Hall, More nastavlja izlagati, bori se s bukom - njegov izdajnički sustav zbrajanja. Moja savjest priklanja se većini, po čemu zaključujem da ne govorim krivo. ,,Protiv Henryjeva kraljevstva ustajem uza sva kraljevstva kršćanskoga svijeta. Protiv svakog vašeg biskupa ustajem uz stotinu svetaca. Protiv vašeg parlamenta ustajem uza sva vrhovna crkvena vijeća koja opstoje već tisuću godina.”

Norfolk reče, izvedite ga. Gotovo je.

Dan utorak, osam je sati. Kiša bubnja po oknima. On slomi pečat na pismu vojvode od Richmonda. Mladac se žali da u Yorkshireu, gdje stoluje, nema lovište s jelenima tako da prijatelje ničim ne može zabaviti.O, jadni, mali vojvodo, pomisli on, kako da ti skratim muke? Gregoryjeva gnjilozuba udovica, ona za koju će poći, ima lovište s jelenima - dakle,kraljević bi se možda trebao razvesti od Norfolkove kćeri i oženiti njome. Gurne u stranu Richmondovo pismo, osjeti poriv da ga arhivira na pod; nastavlja. Imperator je s flotom napustio Sardiniju i zajedrio prema Siciliji. Svećenik iz St. Mary Woolchurcha piše da je Cromwell sektaš i da ga se on ne plaši - glupan. Lord Harry Morley šalje mu lovnog hrta. Pristižu vijesti o izbjeglicama što bježe iz okolice Miinstera, neke od njih uputile su se prema Engleskoj.

Audley je rekao: ,,Zatvoreniče, sud će zatražiti od kralja da ti ukaže milost glede načina tvoga smaknuća.” Audley se nagnuo preko stola; glavni tajniče, jeste li mu išta obećali? Životom se kunem, nisam; ipak, neće li kralj biti blag prema njemu? Norfolk zbori, Cromwelle, hoćete li ga ponukati na takvo što? Na vas će pristati; ako pak ne pristane, osobno ću poći k njemu i zamoliti ga. Kakvo čudo - Norfolk moli milost. Podigao je pogled da vidi kako izvode Morea, no taj je već iščeznuo, visoki kopljanici zbili su redove iza njega; čamac za Tower čeka na stubama. Zasigurno to podsjeća na povratak kući; u poznatu sobu uskih prozora, stolu bez papira, svijeći u svijećnjaku, spuštenim kapcima.

Prozor se zatrese; to ga prene i on pomisli, zabravit ću kapke. Ustaje da to učini, kad Rafe ulazi s knjigom u ruci. ,,Ovo je molitvenik što ga je More uza se imao do kraja.”

On ga pregledava. Na sreću, nema krvavih mrlja. Uhvati knjigu za hrbat i rastrese listove. ,,To sam već učinio”, kaže Rafe.

More je u nj zapisao svoje ime. I podcrtavao retke: Ne spominji se grijeha moje mladosti ni prijestupa. ,,Kakva šteta da se prisjetio onih Richeovih.”

,,Da ga pošaljem gospi Alice?”

,,Ne. Mogla bi pomisliti da je i ona neki od njegovih grijeha.” Žena je već pretrpjela i previše. U svom posljednjem pismu nije se udostojao ni oprostiti od nje. Zaklopi knjigu. ,,Predaj je Meg. Ionako ju je vjerojatno namijenio njoj.”

Cijela kuća ljulja se oko njega; vjetar u zabatima, vjetar u dimnjacima,oštar propuh ispod svakih vrata. Dovoljno je mrazno da se zapale vatre, kaže Rafe, da se ja pobrinem? On odmahne glavom. ,,Reci Richardu da sutra izjutra ode do Londonskoga mosta i posjeti mostara. Gospa Roper doći će mu i zamoliti očevu glavu da je pokopa. Taj neka prihvati što mu ponudi Meg i neka se pobrine da je nitko ne spriječi. I neka drži jezik za zubima.”

Jednom prilikom u Italiji, u mladosti, pridružio se pogrebnoj povorci.To se ne čini dobrovoljno - tako ti se naredi. Povezali su krpe preko usta i pokapali drugove u neposvećenu zemlju; otišli su s mirisom raspadanja na čizmama.

Što je gore, razmišlja on, da čovjeku kćeri preminu prije njega, ili da im čovjek ostavi da za njim pospremaju?

,,Još nešto...” Mršti se gledajući spise. ,,Rafe, što sam zaboravio?”

,,Večeru?”

,,Kasnije.”

,,Lorda Lislea?”

,,Dogovorio sam se s lordom Lisleom.” Riješio pitanje rijeke Humber. I onog klevetničkog svećenika iz Mary Woolchurcha; no, dobro, nije ga se riješio, stavio ga je na listu čekanja. Nasmije se. ,,Znaš što mi je potrebno? Potreban mi je stroj za pamćenje.”

Govori se da je Guido napustio Pariz. Da se kriomice vratio u Italiju,ostavljajući stroj napola dovršen. Govori se da nekoliko tjedana prije bijega nije ni govorio ni jeo. Oni dobrohotni tvrde da je sišao s uma, da su ga zatravile mogućnosti vlastite tvorevine; da je pao u bezdan božanskoga.Zlonamjernici govore da su se demoni ispilili iz zakutaka i zavoja stroja, toliko ga prestravivši da je pobjegao usred noći, u košulji, ne noseći za put ni koru kruha ni komad sira, ostavljajući za sobom sve svoje knjige i čarobnjačke halje.

Nije nemoguće da je Guido za sobom u Francuskoj ostavio zabilješke.Moglo bi ih se pribaviti za novac. Nije nemoguće da se za njim otputi do Italije; no, bi li to imalo ikakvog smisla? Vjerojatno je, misli on, da nikad nećemo saznati što je uistinu bio njegov izum. Tiskarska preša koja sama tiska knjige? Um što razmišlja o samome sebi? Ako ga ne posjedujem ja, bar ga ne posjeduje ni francuski kralj.

Posegne za perom. Zijevne, spusti pero, ponovno posegne za njim. Zateći će me mrtvoga za stolom, misli on, baš kao pjesnika Petrarku. Pjesnik je napisao gomilu neotposlanih pisama; pisao je Ciceronu koji je umro dvanaest stotina godina prije njegova rođenja. Pisao je Homeru koji moguće nikad nije ni postojao; a ja, ja imam i previše posla s lordom Lisleom, sa zamkama za ribe, s Imperatorovim galijama što se valjaju po Sredozemnom moru. Između dva umakanja pera u crnilo, Petrarca piše: 'između jednog i drugog umakanja pera prolazi vrijeme; a ja hitam, tjeram se, jurim k smrti. Vječno umiremo - ja dok pišem, ti dok čitaš, drugi dok slušaju ili čepe uši; svi redom umiru'.

Prihvati se nove hrpe pisama. Netko imenom Batcock traži dozvolu za uvoz stotinu tona sinjavice. Harry Percy ponovno boluje. Vlasti u Yorkshireu pohvatale su buntovnike i podijelile ih na one koje će optužiti za javne nerede i ubojstva iz nehata, i one optužene za umorstvo i silovanja. Silovanje? Otkad to pobune zbog hrane prati silovanje? Ah, zaboravio sam, riječ je o Yorkshireu.

,,Rafe, donesi mi kraljev itinerar. Kad ga pregledam, ovdje sam gotov.Mislim da bismo si prije postelje mogli priuštiti malo glazbe.”

Ovoga ljeta dvor putuje daleko na zapad, čak do Bristola. Kralj je spreman za pokret usprkos kiši. Krenut će iz Windsora, zatim put Readinga, Missendona, Abingdona, kroz Oxfordshire, što dalje od Londona, nada se on, to sve bolje volje; Rafeu kaže, seoski zrak na djelu, kraljica će se vratiti s trbušinom. Rafe odvrati, pitam se može li kralj podnijeti da se svaki put nada. Nekog slabijeg to bi dokraja dotuklo.

,,Ako i sami osamnaestoga otputujemo iz Londona, možemo planirati da ga sustignemo u Sudelyju. Misliš da bi to bilo izvodivo?”

,,Bolje dan ranije. Ne zaboravite u kakvom su stanju ceste.”

,,Nema prečaca, zar ne?” Neće sjeći po potocima, putovat će preko mostova,i usprkos vlastitim nakanama držat će se glavnih cesta; pomogli bi mu bolji zemljovidi. Čak i u kardinalovo vrijeme pitao se, bi li se mogao pozabaviti tim naumom? Postoje zemljovidi, neke vrste; dvorci označavaju svoja polja, umjetnički crnilom iscrtavaju zidine, lovišta i parkove, označavaju nizove gustog drveća uz nacrtane jelene i čekinjave veprove. Nikakvo čudo da je Gregory Northumbriju zamijenio za Indije - zemljovidi su nepotpuni u svakom smislu; na primjer, ne otkrivaju gdje leži sjever. Bilo bi korisno znati gdje su mostovi, i imati zabilježene razdaljine između njih. Bilo bi korisno znati koliko je čovjek daleko od mora. No, nevolja je u tome što su zemljovidi uvijek oni lanjski. A Engleska se vječno preobražava, hridi se urušavaju,pješčani sprudovi izmještaju se, iz jalovog tla kuljaju vruci. Premještaju se dok mi spavamo - krajobrazi kojima prolazimo, čak i povijesti što nas prate; lica mrtvih nestaju u drugim licima kao što hrbat brda nestaje u magli.

Kad je bio maleni dječak, kad mu je bilo nekih šest godina, očev naučnik iz metalnog otpada kovao je klince; obične, starodrevne, ravne glave, rekao je, za

zakivanje poklopaca na ljesove. Stapke klinaca žarkonarančasto sjale su u plamenu. ,,Zašto prikivamo mrtve?”

Mladić jedva da je zastao ravnajući svaku glavu s dva precizna udarca.,,Zato da ti strahotni starci ne poskaču iz grobova i ne krenu u hajku za nama.”

Sad znade da tomu nije tako. Živi su oni koji progone mrtve. Kosti i lubanje istresaju se iz pokrova, riječi se, poput kamenja, guraju u njihova klepetava usta; mijenjamo njihove napise, preinačujemo im živote. Thomas More širio je glasine da se Mali Bilney, kad su ga zavezali za kolac, pokajao dok su palili lomaču. Nije mu bilo dovoljno Malom Bilneyju uzeti život; morao mu je oteti i smrt.

Danas je Morea na gubilište pratio Humphrey Monmouth, obavljajući svoju dužnost londonskog šerifa. Monmouth je predobar čovjek da bi uživao u obratu sreće. Možda mi možemo slaviti i za njega?

More na panju, jasno ga vidi. Umotao se grubim, sivim plaštem što je, on pamti, pripadao njegovom slugi Johnu Woodu. Obraća se krvniku,očito ga časti nekom mudrošću, briše kapi kiše s lica i brade. Spušta kukuljicu ruba natopljenog kišom. Klekne pred panj, usne mu se pomiču u konačnoj molitvi.

Kao i svi ostali očevici, i on se zagrne plaštem i klekne. Na mučan udar sjekirom po puti baci pogled uvis. Truplo kao da je poskočilo od udarca i palo kao hrpa stare odjeće - u njemu, on znade, još kuca bilo.On načini znak križa. Prošlost silovito kulja njegovom nutrinom, tlo se pomiče.

,,Dakle, kralj”, govori on. ,,Iz Gloucestera će ravno za Thornbury. Onda u dom Nicholasa Poynza u Iron Actonu; zna li Poynz u što se upušta? Odande za Bromham...”

Eto, baš lani, neki učenjak, stranac,napisao je povijest Britanije i iz nje izbacio kralja Arthura sukladno tvtdnji da taj nikad nije postojao. Sjajna postavka, ako mu je uspije održati; Gregory se ne slaže, kaže, taj griješi. Jer, ako je u pravu, što će biti s Avalonom? Što će biti s mačem u kamenu?

On podigne pogled. ,,Rafe, jesi li sretan?”

,,S Helen?” Rafe porumeni. ,,Da, gospodine. Nitko sretniji od mene.”

,,Znao sam da će ti otac doći k pameti nakon što je vidi.”

,,Gospodine, samo zahvaljujući vama.”

Iz Bromhama - a već je početak rujna - prema Winchesteru. Onda biskupija u Walthamu, pa Alton, od Altona do Farnhama.Sve on to iscrtava; diljem zemlje. Cilj je kralja vratiti u Windsor početkom listopada.Skicirao je zemljovid na papiru; Engleska u kapljama crnila; pored skice, njegov kalendar, na brzinu nabacan. ,,Čini se da imam nekih četiri-pet dana viška. No, dobro. Tko kaže da nikad nemam praznike?”

Prije 'Bromhama' na margini načini točkicu i preko lista povuče dugu strelicu. ,,Dakle, prije nego što se uputimo u Winchester imamo viška vremena, dakle, Rafe, mišljenja sam da bismo mogli posjetiti Seymourove.”

I zapiše to.

Početkom rujna. Pet dana. Wolf Hali.

Dorothy555 & kokica

Spisateljičina bilješka

U NEKIM DIJELOVIMA srednjovjekovne Europe službena nova godina započinjala je 25. ožujka, na Gospin dan, po vjerovanju dan kad je anđeo Mariji najavio da nosi dijete Isusa. Godine 1522. Venecija za početak nove godine prihvaća 1. siječnja, što prate, u razmacima i ostale europske države - Engleska ih dostiže tek 1752. U ovoj knjizi, kao i u većini povijesnih knjiga, godine počinju 1. siječnjem koji se slavi i kao jedan od dvanaest božičnih dana, te kao dan kad se razmjenjuju darovi.

Sluga George Cavendish, nakon Wolseyjeve smrti, povlači se na selo i godine 1554., kad Mary zasjeda na prijestolje, otpočinje pisati knjigu ,,Život i smrt Thomasa Wolseyja, pokojnog kardinala”. Knjiga je doživjela brojna izdanja te se može pronaći na Internetu, u izdanju s izvornim pravopisom. Nije uvijek točna, ali je iznimno dirljiva, izravna i čitljiva povijest Wolseyjeve karijere i Cromwellove uloge u njoj. Njezin utjecaj na Shakespearea savršeno je vidljiv. Cavendish je četiri godine pisao knjigu i preminuo baš kad je Elizabeth zasjela na englesko prijestolje.

Zahvale

ISKRENO ZAHVALJUJEM Delyth Neil za velški, Leslie Wilson za njemački i gospi iz Norfolka za flamanski. Guadi Abale za pjesmu.Judith Flanders za pomoć pri ulasku u Britansku knjižnicu. Doktoru Christopheru Haighu što me pozvao na sjajnu večeru u Wolseyjevu dvoranu koledža Christ Church. Jan Rogers za društvo prilikom hodočašća u Canterbury i piće u Cranmer Armsu u Aslocktonu. Geraldu McEwenu zato što me vozio posvuda i trpio moje opsesije. Mom agentu Billu Hamiltonu i mojim izdavačima na podršci i ohrabrenju. i, iznad svih, doktorici Mary Robertson; kao znanstvenica bavi se činjenicama Cromwellova života, ali me povrh toga hrabrila i pružala mi stručnu pomoć tijekom nastanka ove fikcije, nosila se s mojim zakučastim pretpostavkama i bila dovoljno dobra potvrditi ispravnost portreta što sam ga načinila. Ovu knjigu posvećujem njoj, s ljubavlju i zahvalnošću.