Upload
tifatific
View
41
Download
3
Embed Size (px)
DESCRIPTION
historiografija 2 skripta
Citation preview
Historiografija u doba reformacije/Protestantska historiografija XVI stoljeća
Početak Reformacije se vezuje za Martina Luthera, profesora teologije iz Wittemberga, i
njegov istup 1517. godine sa 95 teza. Prema Lutherovom učenju izvor vjere je Sveto
pismo, dok učenje crkvenih otaca i zaključci crkvenih sabora ne obavezuju ukoliko nisu u
skladu sa Svetim pismom. Da bi dokazao svoju opravdanost borbe protiv pape, Luther je
često isticao potrebu proučavanja historije, koja je po njemu djelo i Boga i čovjeka. Po
njemu je čovjek samostalan historijski subjekt. On se suprotstavlja učenjima službene
crkve o papskom autoritetu, kao i odlukama crkvenih sabora. Pristalice njegovog učenja,
koji su se suprotstavili sankcijama koje je Crkva preduzela protiv Luthera, nazivaju se
protestantima. Martin Luther je autor jedne svjetske hronike i pisao je držeći se učenja sv.
Augustina o 6 razdoblja***.
Matija Vlačić, rodom iz Lavina, pokreće tzv. ''Magdenburske centurije'' u 13 svesaka u
Basselu, u periodu od 1559-1575. godine. ''Centurije'' se smatraju najvećim poduhvatom
protestantske historiografije. To je prvi kolektivni rad kojim je podvrgnuta kritici papska
vlast i dokazano da su brojne povelje, proizišle iz Katoličke crkve, falsifikati. On je
dokazao i da su tzv. ''Pseudo-Isidorove dekretalije'' falsifikati; to je hronološka zbirka
dokumenata sa zaključcima crkvenih sabora, nastala u Francuskoj u XI stoljeću, autora
Isidora Mercatora. Matija Vlačić se smatra prvim autorom crkvene historije, odnosno,
organizatorom protestantske interpretacije crkvene historije. On nastoji dati cjelovit
prikaz crkvene historije kroz propadanje Katoličke crkve zbog autoriteta papa. Mada piše
hronološki, u stilu analista, on pokušava sagledati sve strane crkvenog života, odnosno,
dati ''prikaz njegovog unutrašnjeg bića''. U svom djelu ''Ključ Svetog pisma'' iz 1567.
godine, koje se uzima kao temelj hermenautike, tj. teorije interpretacije i pravila za
izlaganje Biblije; Vlačić, povratkom izvornom Svetom pismu i Novom zavjetu, želi
obnoviti istinski smisao biblijskih poruka, koje su, po njegovom mišljenju, u suprotnosti
sa crkvenom praksom. Po Đurđevu, u pogledu historijske koncepcije i historijske kritike,
stoji znatno niže od humanista. Naime, mada u predgovoru raspravlja o temeljnim,
metodološkim načelima kritike izvora, Bogo Grafenauer s pravom kaže da u
''Centurijama'' još uvijek nije riječ o sistematskoj kritici izvora, nego da je to kritika na
temelju zdravog razuma. Nakon štampanja, ''Magdenburske centurije'' su izazvale pravu
senzaciju, jer su u njima iznesene teške optužbe protiv Katoličke crkve, pa je ova
smatrala za potrebnim da izda slično djelo, koje bi, na temelju izvora, opovrgle tvrdnje u
''Magdenburskim centurijama''.
Kardinal Cesare Baroni je dobio taj zadatak od zvanične Crkve i, u skladu s tim, pokreće
izdavanje ''Crkvenih anala'', u periodu od 1580-1607. godine, do svoje smrti. Budući da je
mogao raditi u Vatikanskom arhivu, služio se brojnim izvorima, koja je predstavio u
''Analima'' pa su tako neki od njih sačuvani. Baroni otkriva jednostranost protestantskih
historičara, a, u isto vrijeme, piše kao i oni, koristeći se samo dokumentima koji idu u
prilog njegovim tvrdnjama. Baroni je prvi od crkvenih historičara koji zataškava i
prešutkuje ono što je neprijatno za Crkvu. Tako, kada nije mogao pobiti da je
''Konstantinova darovnica'' falsifikat, on je objasnio da papa nije mogao dobiti od
Konstantina ono što već posjeduje.
Historiografija u doba erudicije u XVII stoljeću
Pierre Šoni konstatuje da se XVII stoljeće odvraća od historije iz više razloga: između
ostalog to su nemiri u Engleskoj, Tridesetogodišnji rat u Njemačkoj...To je vijek kada
niko u historičarima ne prepoznaje naučnike ili filozofe. Historija se ne proučava po
njemu, jer se smatralo da poznavanje prošlosti je nekorisno. Za razliku od Šonija, Marc
Bloch se divi XVII stoljeću, gledajući u njemu svu veličinu kroz Mabionovo djelo ''De re
diplomatica'', iz 1681. godine, što po njemu označava veliki datum u historiji ljudskog
roda. Tada se rađa historijska metoda. Historiografija erudicije stavila je sebi u zadatak
istraživanje izvora, kritiku izvora, utvrđivanje činjenica te publikovanje (izdavanje)
izvora. Erudite se bave sistematski kritikom izvora i postupno, na temelju dugotrajnog
iskustva, pronalaze pravila za taj postupak. Kako pojedinac ne može dostići veliko
znanje, smatralo se da je nužan kolektivni rad, organizovan u okviru institucije. Upravo
na osnovi toga, dva bogata crkvena reda, isusovci (jezuiti) i benediktinci, započinju se
sistematski baviti eruditskim radom. Kako to smatraju religijskom djelatnošću, stavljaju
im se na raspolaganje fondovi crkvenih i državnih arhiva. Dešavalo se da redovnici ova
dva reda čitav život posvete eruditskom radu, iz kojeg su se stvarale historijske metode i
tehnike historijskih pomoćnih nauka.
Jezuiti (isusovci)
Jean Bolan, flamanski jezuitski erudita pokreće jedan izuzetan projekt kritičkog
kolektivnog rada, s namjerom da životopise svetaca (hagiografije), očisti od legendi i na
taj način se suprotstavi kritici humanizma i protestantizma. Kritičkom analizom
dokumenata nastoje se ustanoviti najstariji izvori njihove autentičnosti i vjerodostojnosti.
Bolan 1643. godine pokreće u Anversu, sa svojim saradnicima izdavanje akta
''Sanctorum'', s ciljem da se kritički sagledaju svi izvori i legende o životu svetaca koje su
bile kritikovane od humanista. Njegov saradnik, Daniel Papenbruk, u II tomu akta
''Sanctorum'', objavljenom 1675. godine, napisao je studiju o kritičkoj analizi izvora, u
prvom redu povelja, u kojoj je iznio načela kako ustanoviti šta je istina, a šta nije. Tako je
on svojom hiperkritikom ustanovio, između ostalog, da su brojne povelje iz doba
Merovinga i Karolinga falsifikati, a izdate su u korist francuskih benediktinskih
samostana, posebno samostana Saint-Denis, kod Pariza. To je pokrenulo benediktince na
akciju da odgovore jezuitima. U duhu bolandista, piše i jedan erudita sa južnoslavenskih
prostora, a to je Ivan Lučić (Iohannes Lucius), rodom iz Trogira, koji se smatra
začetnikom diplomatike u Hrvatskoj. Prvo mu je djelo ''Životopis sv. Ivana trogirskog'',
objavljeno u Rimu 1657. godine, gdje njegov kritički pristup legendama o ovom svecu,
ukazuje na uticaj bolandista. Najznačajnije djelo mu je ''De regno Dalmatiae et Croatiae,
libri sex'', izašlo 1668. godine, napisano na erudističkim principima na bazi kritike izvora
uz sistematske komentare. U prvih pet knjiga piše o političkim i vojnim događajima u
Hrvatskoj od Ilirika do 1480. godine, a u šestoj knjizi daje podatke o unutrašnjim
prilikama i načinu života u Dalmaciji i Hrvatskoj. Kao dopuna ovom djelu smatra se
njegovo drugo djelo ''Povijesna svjedočanstva Trogira'', gdje govori o politici, pravu,
društvenim i kulturnim prilikama, unutrašnjem uređenju grada, običajima i jeziku,
odnosno, o svemu onome što je ovaj grad stekao sticanjem svoje autonomije. On također
dokazuje da su citirana ''Akta splitskih sabora'' navedena u ''Historia salonitane maior'', da
je sve izmišljeno i da su sve falsifikati. Lučić je značajan po tome što je prvi objavio
izvore za hrvatsku historiju srednjeg vijeka uz provođenje kritike koja odgovara
današnjoj spoljašnjoj kritici izvora. Cilj erudita je bio da se utvrdi da li je izvor original ili
falsifikat, što se postiže samo spoljašnjom kritikom.
Budući da erudite nastoje utvrditi samo istinu o određenom izvoru, oni se razlikuju od
historičara koji moraju ovladati umijećem pisanja, jer je historija još uvijek književna
vrsta. Njihov rad iz tih razloga se više koristi u pravne svrhe za dokazivanje prava na
posjed ili plemićko porijeklo, a ne za pisanje historija. Tek sa racionalizmom u XVIII
stoljeću, rad erudita biće korišten od strane historičara.
Benediktinci
Po Mirjani Gross, u benediktinskom samostanu Saint-Denis, koji je posjedovao
najbogatije biblioteke u kršćanskom svijetu, obavljen je posao na kojem se temelji
historijska nauka, od kraja XVIII stoljeća do danas. Tu su izgrađene neke od historijskih
disciplina koje će se od XVIII stoljeća nazivati pomoćnim historijskim naukama:
diplomatika, paleografija i hronologija. U njihovom radu nastaju enciklopedijska djela te
brojni radovi iz opće i lokalne historije. Najpoznatiji među benediktincima je Jean
Mabion, koji u svom djelu ''De re diplomatica, libri sex'' je utemeljio ovu naučnu
disciplinu kao analizu i redakciju isprava te metodu utvrđivanja njihove autentičnosti. On
je obrazložio metodu na osnovi koje se mogu razlikovati falsifikati od originala. Na taj
način, Mabion je dao prilog razvoju historijske metode uopće i udario temelje historijskoj
nauci. On tek u 3 knjizi opovrgava tvrdnje Papenbruka, a u 6 daje 200 faksimila??????
Filozofsko shvatanje historije/Historiografija prosvjetiteljstva XVIII stoljeća
Racionalizam se javlja kao filozofski pravac po kojem je razum jedini izvor spoznaje i
kriterij istine. Osnivači racionalizma su: Descartes, Spinoza i Leibniz, a razvio se osobito
u Francuskoj u XVIII stoljeću. Tada je ovaj pokret dobio i značaj šireg intelektualnog
pokreta prozvan prosvjetiteljstvo, smatrajući da je potrebno prosvjećivanje naroda i djece.
Jednakost ljudi na osnovi njihovih prirodnih prava, lične slobode i prava na sopstveno
mišljenje o politici, vjeri i drugim poljima, su osnovna načela prosvjetitelja. Njihovo
najznačajnije djelo je ''Enciklopedija nauka i umjetnosti'', izdata u 35 tomova od 1751-
1780. godine, izrađena pod rukovodstvom Diderota, a u čijem radu su učestvovali
Rousseau, Voltaire, D'Alembert, Montesquieu, zbog čega su prozvani enciklopedisti.
Po Đurđevu, sa racionalistima počinje prva faza u filozofskom stepenu razvoja
historiografije. Sam naziv potiče od Voltairea, a kao posebno područje spoznaje javlja se
sa Herderom i njegovim djelom ''Ideja za filozofsku historiju čovječanstva''. Ovaj stepen
razvoja historiografije završava sa Hegelom i njegovim predavanjima iz filozofije
historije iz 18-----. XVIII stoljeće je period promjena u karakteru historije. Ona preuzima
naučne zadatke što je do tada bilo u domenu filozofije, ali ih rješava na filozofski način.
U ovom periodu dolazi do izvjesnog spajanja historije i filozofije. Filozofija historije
XVIII stoljeća je kritička i analitička, koja želi definisati formalno obilježje historije,
analizirajući metodološke postupke historičara. Racionalistička filozofija smatra da
postoje prirodni zakoni koji određuju historijsko kretanje. Oni smatraju da čovjek u
prirodi je, u stvari, najveća prirodna sila, jer posjeduje duh. Oni su ubjeđeni da
razmišljanjem o historiji se može spoznati historijska stvarnost. U svojoj posljednjoj fazi
u prvoj polovici XIX stoljeću, filozofija historije je istraživačka, jer je sebi stavila u
zadatak da istraži ne više metode, nego činjenice historije? da bi iz dobro ispitanih
činjenica izveli zaključke i protumačili zbivanje objašnjavajući kako su se historijske
pojave redale u okviru svojih epoha. Ova istraživačka filozofija historije traži smisao u
historijskom zbivanju, budeći cjelovit uvid u historijsko zbivanje. Osnovne karakteristike
racionalističkih historiografa su:
- oni su prvi evolucionisti,
- koriste se rezultatima erudicije,
- imaju pristup univerzalnoj historiji,
- sa njima započinje moderno značenje pojma historije.
Do XVIII stoljeća ovim pojmom je obuhvaćeno ukupno znanje o pojedinim historijama.
Sada pojam historije obuhvata stvarne događaje u cjelini, kao i znanje i pripovijedanje o
njima. Radi se o složenom pojmu koji se odnosi na historijsku stvarnost u cjelini, što je u
vezi sa njegovim vjerovanjem u jedinstvo historijskog procesa. Historija više nije
književna vrsta. Za racionaliste je značajno i to da su dali temelje modernoj historijskoj
nauci, uvjerenjem da se prošlost može sistematski proučavati povezivanjem uzroka i
posljedica. Teme kojima su se bavili su historija društava i historija civilizacija, a ne više
samo robova i vladara. U duhu kosmopolitizma kojim se odlikuje, racionalistička
historiografija obraća pažnju i na vanevropske narode i unosi pojam svjetske kulture.
Budući da se koristi rezultatima geografije i etnografije, ova historiografija dolazi do
spoznaje o uticaju geografske sredine, religija, običaja, i drugih faktora koji određuju
opći duh naroda. Pristup ka univerzalnoj historiji podrazumijeva cjelovito obuhvatanje
kulture jednog razdoblja.
Racionalisti u Italiji
Gianbattista Vicco je profesor retorike u Napulju i autor knjige ''Stientia nuova''-Nova
nauka-koja će imati uticaja na razvoj historiografije. Prevode ga romantičari koji će
kasnije isticati one dijelove njegovog shvatanja koji odgovaraju romantičarskim
pogledima na svijet. Za Đurđeva, njegovo učenje je mješavina racionalističkog i
religijskog tumačenja racionalizma. U duhu svog shvatanja o cikličnom razvoju, Vicco
pokušava da uspostavi zakone po kojima se narodi razvijaju i smjenjuju na historijskoj
pozornici. U svojoj knjizi on ističe da predmet spoznaje treba da bude kultura koju je
stvorio čovjek i njeni su mu zakoni poznati za razliku od prirode koju je stvorio Bog.
Kultura se po njemu može ispitivati samo unutar svoje epohe, jer su u svakom razdoblju
pronađeni odgovori na pojedina pitanja iz razvoja čovječanstva. U svojoj knjizi, Vicco
zastupa cikličnu teoriju po kojoj svi narodi prolaze kroz:
1. period bogova-faza patrijarhalnog društva,
2. period junaka-faza aristokratskog društva,
3. period ljudi-faza nauke i filozofije.
Racionalizam u Francuskoj daje najpoznatije predstavnike i upravo iz Francuske će se
ove ideje širiti dalje. Montesquieu je teoretičar ustavnog uređenja, na temelju ograničene
kraljevske vlasti i podjele vlasti. Svoju teoriju o razvitku pojedinih institucija,
Montesquieu vezuje sa uticajem geografske sredine, osobito klime čije djelovanje je
određeno kulturom. Kao i Vicco, i Montesquieu ima slične poglede o cikličnom kretanju
po kojem narodi prolaze kroz pojedine epohe kružno tako što se barbari uzdižu do
civiliziranih naroda, civilizacija do kulturnih naroda, a kultura ih slavi pa opet postaju
barbari. On dijeli narode na južne i sjeverne i stoga izvodi njihove fiziološke potrebe i
psihologiju, a iz toga je izvodio i duh zakona kod njih. Montesquieu razmišlja o historiji,
zadaći historičara, želi ispitati historijske činjenice kao temelj za stvaranje zaključaka o
najbitnijim oblicima vlasti i društva. On želi historiografiju koja će objašnjavati činjenice
na temelju dobrog poznavanja izvora. On želi otkriti zakone kretanja u historiji, tj. šta je
pokretačka snaga društva. Od djela poznata su mu: ''Perzijska pisma'', iz 1721. godine,
''Razmatranja o razlozima veličine Rimljana i njihovoj propasti'', iz 1734. godine, ''O
duhu zakona'', iz 1734. godine, itd.
Voltaire
Voltaire je bio filozof, književnik i mislilac, koji najviše razmišlja o historiji od svih
racionalista. On kaže: ''Filozofski misliti o historiji znači razmišljati o predmetu
historiografije, misliti o njenoj korisnosti i načinu na koji je treba pisati.''
Po Voltaireu, historičar mora pisati kao filozof, a historija mora biti utemeljena na
historijskim činjenicama. Za Mirjanu Gross, on je historičar koji ima najveći uticaj na
razvoj prosvjetiteljske historiografije, kao prekretnice ka modernoj historiografiji.
Najveći doprinos razvoju historiografije, Voltaire je dao u sljedećem:
1. bavio se svim velikim problemima koji su se pojavljivali u historiografiji XVIII
stoljeća,
2. obuhvatanjem svih naroda u svim vremenima, udario je temelje svjetskoj historiji;
od njega i potiče naziv ''univerzalna historija'' (histoire universelle),
3. uvodi pojam filozofije historije, za opću historiju koja daje opći pogled na
historijska zbivanja u cjelini.
Za Voltairea, ljudska priroda je uvijek ista i zavisi od države, religije, ali i od prirodnih
uslova (tlo, klima i sl.). Univerzalni razum, koji je isti kod svih ljudi, dopušta im
otkrivanje zakona prirode. U svom članku ''Historija'', objavljenom u petoj svesci
''Francuske enciklopedije'', nastoji definisati način i metodu pisanja o historiji. Za njega je
karakteristično da obraća pažnju na ljudsko ponašanje, običaje, trgovinu, zakone,
poljoprivredu, stanovništvo, sve aspekte ljudskog života i smatra da za to treba prikupiti i
koristiti relevantne izvore.
On želi da piše o životu i duhu pojedinih naroda, pa mu stoga politički i vojni događaji
nisu najvažniji. Poznavanje novije historije smatra važnijim od poznavanja starije, jer je
ova pouzdanija. Najznačajnije djelo mu je: ''Stoljeće Louisa XIV'', izdato 1751. godine,
koje se odlikuje širinom pogleda i kritičkim duhom. Ovaj period, on smatra
najprosvjećenijim, jer je zahvaljujući reformama društva, države i kulture omogućen
razvoj građanskog društva. Tu on daje historiju jedne epohe jednog društva i njegov
način života. Novina je u tome što ne piše hronološki, već tematski. Voltaire sistematski
prikuplja izvore, neobjavljena djela, ali i arhivsku građu. Bavi se historijskom kritikom i
vrši analizu ne samo srednjovjekovnih, nego i antičkih djela. Drugo poznato djelo mu je:
''Esej o običajima i duhu naroda'', izdato 1765. godine. To je prvi pokušaj pisanja historije
svjetske civilizacije, jer nastoji pružiti obavještenja o svim, do tada poznatim, kulturnim
središtima u svijetu. Djelo sadrži i prvi osvrt na srednjovjekovnu historiografiju, sa
kritičkim prikazom Crkve kao feudalne ustanove. Ovo djelo je značajno što se tu
sagledava njegov stav da napredak ovisi o jačanju vladavine razuma.
Racionalisti u Engleskoj
Racionalisti u Engleskoj su nadahnuti Voltaireom i njegovim djelima. Kod njih se
počinje nazirati historijska sinteza, ali i upotreba erudicije. Oni su načinili značajne
korake prema povezivanju kulturne historije, s kritičkom upotrebom izvora. Historijsku
istinu traže u prirodi ljudi, a u historiji nalaze trajnu ljudsku želju za poboljšanjem
ekonomskih, političkih i društvenih uslova.
Prvi predstavnik je David Hume, filozof i pisac djela ''Rasprave o ljudskoj prirodi'', u 8
tomova. Po Mirjani Gross, on je najpoznatiji predstavnik engleskog racionalizma. Djelo
se odnosi na historiju Engleske od Julija Cezara do Revolucije 1688. godine. Zadatak
historičara, po njemu, je da pruži opće poruke iz historije, na temelju sistematskog
istraživanja izvora.
William Robertson je anglikanski svećenik u čijim se djelima mogu sagledati opći
karakter prosvjetiteljske historiografije. To je, prije svega: 1. univerzalni pristup historiji,
koji nastoji cjelovito obuhvatiti kulture određenih perioda i 2. upotreba erudicije je
karakteristika i engleskog prosvjetiteljstva, skupljanje i kritika izvora. Kao i Hume, i
Robertson se bavi proučavanjem razvoja evropske civilizacije. Poznata djela su mu:
''Historija Škotske'', izdato 1759. godine, ''Historija vlade cara Karla V'', 1769. godine, u
kojoj daje pregled historije Evrope od propasti Rimskog carstva do početka XVI stoljeća,
i ''Historija Amerike'', izdato 1777. godine.
Treći predstavnik engleskog racionalizma je Edward Gibon, tipičan predstavnik
racionalizma, koji slijedi uvjerenje da pojedini događaji imaju daleko veće značenje od
onoga što se čini na prvi pogled. Učenik je Robertsona, Humea i Voltairea. Za Đ., on je
najznačajniji historiograf engleskog racionalizma. Njegovo djelo je prekretnica u
povezivanju eruditske i filozofske tradicije. Mada kod njega nema sistematske kritike
izvora, ipak ih poznaje i služi se njima. Posebno se služi rezultatima filologa i erudita.
Značajno za njega je da komentira i prezentira dokumentaciju kojom se služi, što
označava začetak savremenog naučnog aparata. U svom djelu, ''O opadanju i propasti
Rimskog carstva'', izdato 1776. godine u 6 svesaka, on prati razvoj Rimske imperije od II
stoljeća do 1453. godine, tj. pada Carigrada. U svom djelu pokazuje smisao za historijski
kontinuitet, koji inače nije karakterističan za racionaliste. Za razliku od Voltairea, koji je
za pisanje imao široko područje društvenog života, Gibon piše uglavnom o političkim i
vojnim događajima.
Racionalizam u Njemačkoj
Mada francuski i engleski racionalizam utiče na prosvjetitelje u Njemačkoj, ipak se ovdje
historiografija razvija u sasvim drugom pravcu. To je period kada u Njemačkoj
historiografija postaje profesionalna, odnosno, postaje posebna nauka. Historija postaje
novi pojam, koji obuhvata stvarne događaje kao i pripovijedanje o njima. Historičari u
Njemačkoj ne pišu velika historijska djela, koja bi odgovarala njihovim teorijskim
raspravama i razmišljanjima o historijskoj nauci. Ovdje je historičar istraživač koji
usavršava kritičku metodu, ide dalje od filološkog, eruditske kritike i proširuje sam pojam
izvora. Historijska istina se shvata kao izvjesnost dobivena kritikom izvora. Dakle,
njemački historiografi ovog perioda poklanjaju pažnju čisto metodološkim pitanjima
historijske nauke, a historijsko djelo postaje izvještaj o rezultatima istraživanja. Dobri su
poznavaoci pomoćnih historijskih nauka i pokušavaju formulisati pravila njihovih
metoda. Historijske pojave sagledavaju u njihovom razvoju, pa ih M. Gross smatra prvim
genetičarima, te historija postaje genetička.
Ovo je period kada se služi hermenautikom (teorijom interpretacije tekstova). Veliku
zaslugu u razvoju historiografije u samostalnu naučnu disciplinu, imaju profesori na
Univerzitetu u Götingenu, koji formulišu teoretske osnove moderne historijske nauke i
utemeljuju istraživanje na postignućima u pomoćnim historijskim naukama.
Friedrich Schiller, slavni pjesnik i historičar, pripada njemačkom prosvjetiteljstvu, ali u
isto vrijeme se smatra pretečom romantizma. Kao profesor historije, isticao se svojim
pristupnim predavanjem na Univertitetu u Jeni, pod nazivom: ''Šta je i u koju se svrhu
proučava svjetska historija''? On smatra da se pojedinačni događaji mogu povezati u
jednu cjelinu: politička, društvena i duhovna kretanja, jer vjeruje u jedinstvo historijskog
procesa.
Historiografija XIX stoljeća/Tradicionalna historiografija
Hegelova filozofija historije
Nakon Francuske revolucije, dešavaju se promjene koje nije moguće porediti sa prošlim
događajima, odnosno, koje nije moguće objasniti proučavanjem prošlosti. Upravo zbog
toga, tj. zato što nije poučna, historija više nije učiteljica života. Filozofi prve polovine
XIX stoljeća nude cjelovit uvid u historijsko zbivanje. Hegelova filozofija historije
stavlja sebi u zadatak da razjasni razvitak čovječanstva, ali sa filozofskih pozicija. Pojam
historije objedinjuje u sebi subjektivno i objektivno gledište i znači same događaje i
pripovijedanje o njima. Termini res gesta i historia rerum gestarum, potiču upravo od
Hegela, a označavaju same događaje i pripovijedanje o njima.
Na početku tradicionalne historiografije stoji Emmanuel Kant. Po M. Gross, on je filozof
koji stoji na prelazu iz XVIII u XIX stoljeće; pripada misliocima prosvjećenosti, ali po
nekim karakteristikama, svrstavamo ga u filozofiju historije XIX stoljeća (umro je 1804.
godine). Za njega, pokretačka snaga historije leži u suprotnosti ljudske prirode i potrebe
za njihovim uređenjem društvenog života. Drugo, za Kanta, predmet historijskog
istraživanja je država kao sredstvo za napredovanje i razvitak čovječanstva. Posmatrajući
historiju kao proces usmjeren ka kulturi i slobodi čovjeka, Kant nastoji objasniti pojave
pomoću njihove historije. Za Kanta je karakterističan i početak u jednoj knjizi gdje kaže:
''Za vječni mir, historija učiteljica života''. U duhu njegovih svjetsko-građanskih ideja, on
u tom djelu predlaže formiranje jedne svjetske organizacije, slične današnjim
Ujedinjenim nacijama pa je čak dao i ustav te organizacije. Cilj osnivanja te organizacije
je uspostava vječnog mira.
Johann Gotfried Herder
Voltaire je dao naziv filozofija historije za opću historiju, ali sa Herderom filozofija
historije postaje posebno područje spoznaje. On je prvi mislilac koji filozofiju historije
smatra posebnom disciplinom. Herder smatra da se historijske pojave, u svojoj
posebnosti moraju posmatrati kao cjeline i tumačiti ih iz njihovog kretanja. On istražuje
historijske činjenice kao cjeline, sagledava ih kao individualnost u njihovom kretanju te
pokušava ustanoviti kako su određene pojave mijenjale svoj oblik i sadržaj. Po Herderu,
historija se sastoji iz niza pojedinosti, a jedinstvo ljudskog roda se sastoji od niza
pojedinačnih neponovljivih oblika. On, također, smatra da se historija može shvatiti samo
uživljavanjem u prošlost, za razliku od racionalista koji smatraju da je za to dovoljno
samo razumijevanje. Pokretačka snaga histoije leži u prirodi i čovjekovim osobinama,
dok su pojedine osobine naroda pokretačka snaga svjetske historije. Sa Herderom se
narodi pojavljuju na historijskoj pozornici kao njeni subjekti, jer se međusobno razlikuju.
Njihova osobenost ne zavisi, kao kod racionalista, o prirodnoj sredini, nego je urođena,
data od Boga, tj. duh naroda je dat od Boga. Svi narodi imaju od Boga dato šta trebaju
učiniti i zato su oni pokretači svjetske historije. Po njemu se i u slavenskim narodima
krije pokretačka snaga budućeg razvoja i slobode, jer za njega je ovaj miroljubivi narod
sklon trgovini i stvaralaštvu. Uprkos mnogovjekovnoj potlačenosti zadržao je osobenosti
i težnju ka slobodi.
Hegel je zaokružio Kantove misli; njegova filozofija historije predstavlja apsolutno
idealiziranje historijskog procesa, ali je u isto vrijeme i genijalno zapažanje o stvarnom
razvitku, mada u idealističkom obliku. Historijske pojave su za Hegela izraz svjetskog
duha, koji je uvijek isti. Historija je opregmećenje ideje, ostvarenje idealnog cilja, a to
sve biva okvirima države, u kojoj ideja o slobodi dolazi do izražaja. Hegelova filozofija
historije je sebi stavila u zadatak da razjasni razvitak čovječanstva sa filozofskih pozicija.
On polazi od stanovišta da postoji opći razvitak čovječanstva, ali je to samo razvitak
apsolutnog duha. Razvoj države je osnovni cilj historije, pri čemu izbacuje sve narode
koji nisu stvorili sopstvenu državu, pa tako on Slavenima poriče bilo koju ulogu u
historiji. Historiografiju dijeli na prvobitnu ili iskonsku, refleksivnu, koja je njemu
savremena, i filozofsku, koja znači samo shvatanje, a ne samo izlaganje. U ovom stepenu
razvoja historije, dolazi do približavanja filozofije i historije, tako što filozofija historije
treba da pomogne da radovi historije dobiju filozofski smisao. Svjetska historija je, za
Hegela, zakonit proces i njeno sistematsko ostvarivanje. Po njemu, jedino je mogu pisati
filozofi.
Wilhelm Humbolt, filozof, filolog, antropolog i estetičar-osnivač Berlinskog univerziteta,
1810. godine i smatra se predstavnikom neohumanizma u Njemačkoj. Uz teoretičare
filozofije historije, njemački historičari nastavljaju i u ovom periodu da rade na
standardizaciji istraživačkog postupka. Tako Humbolt, u predavanjima koja drži na
Berlinskoj akademiji, pod nazivom ''O zadaći historije'', formuliše temeljne pretpostavke
njemačke historiografije XIX stoljeća.
Da bi historičar mogao shvatiti život, on mora uz pomoć kritičke metode i vladajuće
ideje, u razdoblju koje istražuje, činjenice povezati u jednu cjelinu. Utvrđivanjem
historijskih činjenica ne može se sagledati srž događaja. To je samo građa za historiju, ali
ne i ona sama. Historičar mora da izvrši kritičko-filološko historijsko istraživanje i da
posjeduje kreativnu maštu, pomoću koje treba da se uživi u duh društva i kulture koju
istražuje.
Proces proučavanja prošlosti, po Humboltu, se odvija u tri faze:
1. skupljanje izvora,
2. kritičko istraživanje istine,
3. njeno pronalaženje uz pomoć ideje.
Na ovaj način, po Humboltu, historičar može ispuniti svoj zadatak, da pokaže kako se
ideja ostvaruje u prošlosti. Humbolt je formulisao historijsko učenje o idejama, u kojem
se istražuju ideje kao nevidljiva pokretačka snaga historijskog razvoja. Kao i Hegel, i
Humbolt smatra presudnim značaj države u historiji. On sagledava historijsku zakonitost,
ali je ne izvodi iz samog historijskog razvoja. Za Humbolta se vezuje i hermenautika
(hermenauo-tumačenje). Hermenautički pristup je metodološki pristup, tj. spoznajna
operacija, koji ne uzima u obzir objašnjenjem, poređenjem, tipologijom i
generalizacijom.
Romantičarska historiografija
Romantičarska historiografija u Njemačkoj
Romantizam se kao pravac javlja u obliku reakcije na racionalizam, ne samo u
historiografiji, nego i u književnosti, umjetnosti i filozofiji. Osobito je prihvaćen u
Njemačkoj, što je u vezi sa jačanjem nacionalizma, uopće, u toku XIX stoljeća. U
Francuskoj i Engleskoj je nacionalna ujedinjenost završena pa je tamo uloga (nisam stigla
zapisati)
Stoga su njemački historiografi bili zaokupljeni pitanjima nacionalnog ujedinjenja, a ne
historiografije. Kao što je humanizam oživio antičku filozofiju, tako romantizam
oživljava srednji vijek. Njemački romantizam je odgovor na Francusku revoluciju, jer je
ona izazvala promjene u shvatanju historijske nauke i njenim zadacima. Opće
karakteristike romantičarske historiografije su:
- općoj historiji suprotstavljaju pojedinačni razvitak naroda,
- duhu naroda suprotstavljaju narodni duh i nacionalnu državu. Ovo je period kada
se gubi historijska perspektiva i nestaje kritički duh. Stvara se teorija o vodećim
narodima u historiji pa narode dijele na historijske i nehistorijske. Razvijaju
historizam kao kompletan prilaz historijskom zbivanju. Osnovno obilježje
njemačkog romantizma je odbacivanje svih racionalnih ideja i bijeg u iracionalni
svijet. Uzdizanje nacije je u suprotnosti sa racionalnim shvatanjima pa i to stoga
odbacuju. Međutim, pisane su opće historije; na osnovi njih su se stvarale teorije
o vodećim narodima u historiji, što je osnovna karakteristika romantičarske
historiografije. Pored uticaja iz književnosti i filozofije, na razvoj romantičarske
historiografije u Njemačkoj posebno su imale uticaja historijske škole Einchorna i
Savinija, te filološko-folklorna škola Jakova Grima.
Historijska škola prava Friedricha Karla Savinija
Friedrich Karl Savini je pravi historičar i osnivač je ove škole, a njoj pripada i Einchorn.
Kao i drugi romantičari, pripadnici ove škole su se bavili srednjim vijekom, ali s pravnog
aspekta. Savini i Einchorn su ipak imali različita mišljenja u vezi s razvojem prava u
srednjem vijeku. Savini je dokazivao da je srednjovjekovno pravo nastalo kao produkt
narodnog duha. Naime, on smatra da pravni oblici nisu djelo zakonodavca, nego izraz
narodnog duha, koji, zakonodavac kao izvršitelj, provodi u život na temelju tradicije.
Posmatrajući mijenjanje pravnih ustanova, Savini je uticao na razvoj genetičke
historiografije u Njemačkoj. Einchorn je dokazivao da je njemačko pravo nastalo
probražajem rimskog prava. Međutim, obojica su zastupali tezu da se pravo ne zasniva na
prirodnom pravu i razumu, nego da je ono rezultat historijskog razvoja. Mada okrenuti
srednjem vijeku, ova škola je doprinijela jačanju razvoja historijskog prilaza u
historiografiji. Njihov historizam je ipak jednostran, jer se ne može u potpunosti odbaciti
učenje racionalista o prirodnom pravu, i na izvjesnom stepenu razvoja , pravo koje se
historijski razvija ipak postoji kao prirodno pravo.
Filološko-folklorna škola Jakova Grima
Ova škola se razvila u vezi s razvojem filologije i posvetila se filološkoj kritici epova i
mitova, tj. djelima antičke historiografije. Ona je doprinijela da se u njima potraži
historijsko jezgro, jer su se racionalisti prema ovoj vrsti izvora odnosili nekritički i tako
odbacivali najvažnije izvore za najstariju historiju.
Novi prilaz ovim izvorima, koji je omogućila ova škola, otkrio je realno svjedočanstvo u
njima. Pozitivno u razvoju romantičarske historiografije je to da je jačanjem historizma,
konkretnom prilazu historijskom zbivanju, jačao rad na sistematskom izdavanju izvora.
Tako se u Njemačkoj počinje izdavati jedna serija, pod nazivom ''Monumenta germania
historica'', prvi svesak izašao 18?? Ova edicija se dijelila na 5 odjeljenja:
1. scriptores-prepiske,
2. leges-ugovori,
3. diplomata-povelje,
4. epistole-pisma ili poslanice,
5. antiquitates-starine.
Sa izdavanjem izvora, razvila se i tehnika ispitivanja izvora i postupak historijskog
istraživanja. Romantičarska historiografija je imala uticaja na dalji razvoj historiografije,
naročito na njen historijski prilaz pojedinim problemima u historiografiji. Ona je isticala i
konkretan prilaz historiji pojedinih naroda pa je čak ukazala na stihijski razvoj nekih od
njih. Posebna zasluga je izučavanje srednjovjekovne historije (nisam stigla...)
Kolikog uticaja je imala romantičarska historiografija na dalji razvoj historiografije,
govori činjenica da neki autori u romantičarsku historiografiju ubrajaju i historičare
restauracije u Francuskoj, nazivajući ih liberalnim romantičarima, te Rankeovu
historijsku školu. Činjenica je da se osjeća jak uticaj romantizma na ove dvije škole.
Liberalni romantizam u Francuskoj/Historiografija restauracije
Po nekim odlikama, historičari ovog pravca se mogu smatrati romantičarima, mada se
razlikuju od njemačkih historičara istog pravca. Francuska historiografija polovinom XIX
stoljeća obilježava uspjeh Francuske buržoaske revolucije 1789. godine, jer je ona
ukazala na značaj masa u historiji. Ona je izazvala pojavu romantizma, ali isto tako i
shvatanje da osnovnu snagu u historijskom razvoju treba tražiti u društvu i njegovim
snagama, odnosno, ukazala je na ulogu društvenih odnosa u historijskom zbivanju.
Historičari restauracije u Francuskoj su spona između racionalističkih shvatanja i kasnije
sociološke historiografije, pa stoga ovu historiografiju Đurđev naziva predsociološkom.
Osnovna razlika između romantičara u Njemačkoj i romantičara u Francuskoj, je u tome
što su francuski romantičari bili nadahnuti racionalizmom i oni, kao i racionalisti, vjeruju
u napredak čovječanstva razumom i djelatnošću ljudi.
Za razliku od Voltairea, koji se zauzima za svjetsku historiju, oni svoje teme sužavaju na
Evropu. Za ove historičare historija služi u političkoj borbi. Predstavnici historiografije
restauracije su:
Augustaine Thierry (Ogisten Tjeri), koji je u nauku ušao iz politike. Za Marxa, on je otac
klasne borbe, jer je prvi od francuskih historičara, koji je u svojim djelima zastupao
teoriju prema kojoj klasnu borbu smatra pokretačkom snagom historijskog razvoja. On je
sagledava kroz klasnu borbu plemstva i trećeg staleža. Tako sagledava i historiju
Engleske. Thierry je pristalica književnog prilaza pripovijedanja sa dosta detalja i bez
mnogo ulaženja u historijsku kritiku izvora. On znači napredak u razvoju historijske
nauke, jer želi pisati pravu historiju svoje nacije i kritikuje brojne historije Francuske, u
kojima se govori samo o dinastijama i vladarima.
François Guisot (Gizo) je jedan od osnivača Katedre historije na Sorbonni gdje predaje
kao profesor od 1812-1822. godine. Iza toga postaje ambasador u Engleskoj, a kasnije
član i predsjednik vlade u Francuskoj. Od 1848., on je ministar za obrazovanje; u toj
funkciji on je osnivač Društva za historiju Francuske, Odbora za historiju i naučni rad,
koji izdaje dokumenta iz francuske historiografije, te Odbora za zaštitu spomenika. Od
Thierrya se razlikuje po tome što ne obraća pažnju na estetsku stranu pisanja nego teži ka
objašnjavanju historijskih činjenica analizom. Dok Thierryu nije bilo u interesu da
rješava historijski problem, Guisot je smatrao da ga treba postaviti i razriješiti. Guisot je
smatrao da oživljava erudiciju i kritičko izdavanje izvora pa je tako u periodu od 1823-
1835. objavio preko 30 svesaka izvora. Napisao je djelo ''Historija revolucije u
Engleskoj'', u 6 tomova, uz koju izdaje i 25 svesaka izvora. Napisao je i ''Historiju
civilizacije u Francuskoj'', od 1829-1832. Za Guisota, civilizacija je glavni predmet
istraživanja pa, zahvaljujući tome, on na jedan nov način osvjetljava razvoj
srednjovjekovne civilizacije. Kao pravog romantičara, njega zanima nastanak nacionalne
države, mada želi pisati i o cjelini ljudskog života u društvu u svim njegovim oblicima.
Jules Michelet (Žil Mišle), profesor na College de France i arhivist u nacionalnom arhivu.
Gross ga svrstava u prave romantičarske historiografe, smatra ga najliberalnijim
romantičarem u Francuskoj, koji piše pod uticajima njemačkih romantičara i idealističkih
filozofa, pogotovo Herdera. On otkriva ''Novu nauku'', G. Vicca, prevodi je na francuski i
objavljuje 1827. To utiče na njega da vjeruje da je narod pokretačka snaga historijskog
kretanja. Njegove metode u ispitivanju izvora su iznad drugih, jer obraća pažnju na sve
strane života i želi dati sintetsku historiju odnosno teži ka postizanju sinteze. Prihvata
romantičarsko učenje o narodnom duhu, smatrajući da je on pokretačka snaga francuske
revolucije. On je prvi historičar koji na francusku historiografiju, odnosno, historiju gleda
kao na stvaralaštvo francuskog naroda. Zbog njegovih interesa za običnog čovjeka, njega
će oživjeti analisti u XX stoljeću. Međutim, i kao drugi pravi romantičari, i Michelet želi
spoznati prošlost kroz poeziju, sanjarenje, ali ne i razumom. Izrazit je pripovijedač, koji
piše puno, a djelo mu je ''Pregled moderne historije''.
Zahvaljujući historičarima i u Francuskoj i u Njemačkoj, historiografija krajem XIX
stoljeća postaje samostalna naučna disciplina. Historijsko istraživanje se podvrgava
strogim pravilima historijske metode. Historiografija se osamostaljuje i institucionalizira
na univerzitetima. Veliki doprinos historije kao nauke, dali su časopisi: ''Revue de
questions historique''-Revija historijskih pitanja, objavljeno 1866. sa zadatkom historijske
revizije na temelju stroge kritike izvora, i časopis: Revue historique''-Historijska revija,
koji 1876. pokreću univerzitetski profesori. Urednik ovog časopis je Gabrijel Mono, koji
časopis usmjerava ka osamostaljenju historijske nauke. Mono historiju definiše kao
pozitivnu nauku, kao racionalno povezivanje činjenica. Koliko u Njemačkoj, toliko i u
Francuskoj, historičari žele stvoriti historiografiju koja će uticati na formiranje francuske
nacije. Stoga se historijske činjenice moraju utvrditi metodološki precizno bez ideološke
interpretacije. Trezvenim prikazivanjem historijskih činjenica na temelju kritike izvora se
negira Monoova teza da je zadatak historije da uskrsne prošlost.
Historijska škola Leopolda von Rankea
U idealističkoj historiografiji XIX stoljeća vladala su različita filozofska gledišta, počev
od racionalističkih preko romantičarskih i hegelijanskih, koje su apsolutno idealizovale
historijski proces. Međutim, krajem XIX stoljeća historičari obraćaju pažnju na konkretne
ideje koje vladaju epohom, tako da sve više dolazi do izražaja činjenica stvarnog razvitka
u pozitivnim istraživačkim rezultatima. Historiografija je sada u konkretnom ispitivanju i
prikazivanju uzimala stvarne ideje i njima tumačila historijski razvoj. Zbog toga ovu
historiografiju Đurđev naziva konkretno idealističkom. Mirjana Gross ovo tumači kao
period spajanja erudicije i genetičke historije, prije svega zato što se u Njemačkoj, pod
uticajima iz filozofije, javlja nov način istraživanja historijskih događaja i nov pristup
historiji uopće, a to je historizam. Osim toga, spoznaja o kretanju i promjenljivosti svijeta
stavila je pred historičare, po Gross, zadatak genetičkog ispitivanja historijskih činjenica.
Historizam podstiče uspon historijske nauke, jer sveopće zanimanje za historijsku nauku
utiče na usavršavanje metode i tehnike kritike izvora. Leopold Ranke je historičar Pruske
države, profesor na Berlinskom univerzitetu i jedan od prvih historičara tradicionalne
historiografije, koji udaraju temelje umijeću upotrebe historijske metode i tehnike, koje
se u potpunosti usavršavaju, za političku historiju. Na taj način nastaju temelji za
genetičku historiju, koja istražuje kako je historijska činjenica u određenom periodu
postala ono što jeste (geneza historijskih činjenica). Ranke je klasični predstavnik
njemačkog historizma, koji utiče na razvoj historiografije u cijelom svijetu. On obraća
pažnju na kompletne ideje, koje vladaju epohom i njima tumači historijski razvoj. Smatra
se da je Ranke dao osnove modernoj kritici izvora, kao metodološkom standardu, tako što
je usavršio te standarde kao glavne činioce profesionalne historije. Gross ističe važnost
humanista, Macchiavellija i Guicardinija (Vičardinija) u pojavi genetsko-eruditske
historiografije, dok njenim tvorcem naziva Rankea.
U svojoj ''Historiji romanskih i germanskih naroda, 1494-1535'', objavljene 1824., tu je
Ranke formulisao svoje gledište o historiji i istraživanju pomoću izvora. U uvodu svoje
knjige, kojeg je nazvao ''Prilog kritici novih historiografija'', kritikuje ovu dvojicu
humanista (Macchiavelija i Vičardinija). Kritika njihove metode poslužila je Rankeu da
sistematski izloži svoju metodologiju. Rankea karakteriše euro-centrični pogled na svijet,
umjesto univerzalne historije. U ''Historiji romanskih i germanskih naroda'' vidi jedinstvo
i jezgro moderne historije. Pod Evropom podrazumijeva romanske i germanske države,
koje su, po njemu, dostigle vrhunsku kulturu i tako Evropu učinile središtem historije. On
smatra da su slavenski narodi imali drugorazredni značaj. I po njemu, glavni predmet
istraživanja treba da bude država, koja zajedno sa Crkvom stvara nacionalne države.
Zadatak historičara je uočavanje pojedinačnog, ali i njihove povezanosti tako da
historičar mora istraživati na dva nivoa pojedinačnog. Ranke je isticao princip
objektivnosti u historijskoj nauci, ali ga se sam nije pridržavao, pogotovo kad je riječ o
revolucionarnim pokretima. Pod uticajem njemačkih romantičara, Ranke je bio pristalica
revolucije, ali je odobravao nagle promjene kada je bila u pitanju evropska kultura.
Ranke je smatrao da se ne može govoriti o izolovanom razvoju naroda, prihvata opći
razvitak naroda, i to germanskih i romanskih.
Njegovi nasljednici su:
Johann Gustav Droysen, metodolog, teoretičar i, po Gross, onaj koji utemeljuje mjesto
historije u ustrojstvu nauke. Kao sljedbenik idealističke filozofije i historizma, Droysen je
isticao individualnost i neponovljivost historijskih činjenica, koje ne podliježu
generalizaciji. Droysen se bavio helenizmom, koji prvi put opisuje kao historijsku cjelinu,
i, na primjeru razjedinjenosti grčkih državica i makedonskog carstva Aleksandra Velikog,
u svom djelu ''Historija Aleksandra Velikog'', pravda jačanje Pruske države. Ova historija
je u suštini jednostran prikaz djelatnosti velikih ličnosti. On je tvrdio da samo narodi u
okviru velike unitarističke države ne mogu propasti. U djelu ''Historija pruske politike''
nastoji opravdati širenje njene moći kao uslov ujedinjenja Njemačke. Po Droysenu,
historija je ono što se desilo u vremenu izuzimajući prirodu. Ona kao nauka sa posebnim
predmetom istraživanja i metodom, po Droysenu, nema ništa zajedničko sa filozofijom,
pogotovo sa romantičarima.
U historijskoj metodi, za razliku od Rankea koji se drži narativnih izvora, Droysen se
bavi pisanim izvorima i njihovom kritikom, postižući zavidne rezultate utvrđivanjem
nekih činjenica iz srednjeg vijeka. On je prvi njemački historičar XIX stoljeća koji
sistematski izlaže svoje poglede o metodologiji historijske nauke, posebno o historijskoj
metodi, o čemu predaje na Berlinskom univerzitetu. Njegova teorija izlaganja o
istraživačkom postupku i danas se smatra standardom historijskog istraživanja. U svom
djelu ''Historik'', nastoji formulisati načela istraživačkog postupka, nastoji razraditi
metodologiju profesionalne historije. Tu on izlaže metodu istraživanja, pitanje
sistematske analize izvora, tehniku prikaza, te različite tipove interpretacije. Budući da
historijski događaji ne govore sami za sebe nego kroz pripovjedača, najbolja strana
historičara nije objektivnost, nego težnja da se razumije objektivna stvarnost.
Razumijevanje kao osnovni pristup historijskoj stvarnosti potiče od Vicca, a glavno
načelo historijske metode je uživljavanje, što potiče od Herdera.
Činjenice spoznate kritikom izvora su za Droysena ono što je preostalo od prošlosti, ali
one nisu puko preslikavanje prošlosti nego njena interpretacija. Droysen također
formuliše historijsku metodu i kaže da je ona jedinstvo pravila za istraživački postupak,
odnosno, povezanost 4 faze istraživačkog postupka, koje on utvrđuje:
1. heuristika,
2. kritika izvora,
3. interpretacija podataka
4. prezentiranje rezultata
Ovoj 4 fazi je posvetio posebnu pažnju pa tako je dijeli, po tome šta je postignuto u
istraživanju, na 4 oblika prezentiranja:
1. istraživačko,
2. narativno,
3. didaktičko,
4. diskusivno.
Ono što je započeo Droysen, dovršio je Ernest Berhajm, koji daje najbolje obrazloženje
metodologije tradicionalne historiografije, u duhu idealističkog historizma, u svom
udžbeniku ''Historijska metoda i filozofija historije'', 1880. g.
Berhajm jasno kaže da se oslanja na dostignuća Rankeove škole, što se jasno vidi iz
njegovog udžbenika, ali je isto tako očevidna povezanost između njegovog udžbenika i
udžbenika koje će kasnije napisati Langloisa (Langloa) i Segnobos (Senjobo).
U svom djelu Berhajm daje faze tehnike rada, posebno kada se radi o srednjovjekovnim
izvorima, i te metode postaju klasične metode. Svojim priručnikom, Berhajm je nastojao
cjelovito prikazati metodu historijske nauke, od osnovnih pojmova do konkretnih
tehničkih pojedinosti, tako da će s njim metodička koncepcija dostići vrhunac. Historijska
metoda je zatvoren, jedinstven sistem pravila, splet nužnih faza istraživačkog postupka.
On je pobornik osnovnih gledišta tradiciolne historiografije, da je historiografija nauka o
kretanju pojedinih događaja, koja ne prati ono što je tipično i što se ponavlja, nego
određuje kvalitetne razlike između individualnosti (nisam stigla...)
On osuđuje svođenje predmeta istraživanja na politiku i državu, ali je u isto vrijeme
njegovo učenje o kritici izvora prilagođeno isključivo političkoj historiji. On smatra da je
historija nauka koja istražuje i prezentira vremenski i prostorno određene činjenice
razvoja ljudi u njihovoj pojedinačnoj, tipičnoj i kolektivnoj djelatnosti kao društvenog
bića u povezanosti sa psiho-fizičkom uzročnošću.
Ranke je imao i kritičare svojih shvatanja. Rankeovo historijsko mišljenje i njegove
metode su kritikovali oni koji su bili protiv bavljenja uskom političkom događajnom
historijom i koji su se počeli baviti drugim područjima života. Tako je kritiku njemačkog
historizma dao Friedrich Nietzsche, u prilogu ''Nesavremena zapažanja o propisnosti i
štetnosti historije za život'', iz 1874. g. Tu Nietzsche zastupa ideju da pojedinac mora biti
oslobođen od prošlosti ako slijedi svoje instinkte tako da bi nadmašio samog sebe. Po
njemu, historičari slave prošlost na štetu budućnosti. On smatra da historijski proces ne
treba objašnjavati niti tražiti u njemu smisao. Ovo njegovo destruktivno shvatanje će
kasnije iskoristiti nacističke ideologije.
Sociološka historiografija
Sociološka historiografija započinje pozitivizmom, a najveći uspon doživljava sa
modernim strukturalizmom.
Pozitivistička historiografija
Razvoj tradicionalne historiografije, koji je započeo nakon racionalizma, svoj puni razvoj
tokom XIX stoljeća, doživljava u njemačkom idealističkom historizmu, romantičarskog
smjera, te francuskom pozitivizmu. Sa pozitivističkom historiografijom u drugoj polovini
XIX stoljeća, po Đurđevu, započinje ova sociološka historiografija. On smatra da je
znanje toliko uznapredovalo da je moralo probiti okvire filozofskog tumačenja
historijskog razvoja. Javila se potreba da se, s objašnjenjem historijskog procesa napusti
metoda filozofskih pretpostavki, te da se razvitak čovječanstva objasni prirodno i naučno,
utvrđujući činjenice i povezujući ih jedne s drugima. Po Đurđevu, dva su osnovna pravca
koja se suprotstavljaju filozofskim shvatanjima historije, a to su pozitivizam Auguste
Comtea riječima, i Marxova teorija stvarnog. Pozitivizam u sebi sadrži pojmove
pozitivan i pozitivistički. Pozitivistička historiografija, kao filozofski sistem mišljenja, u
tumačenju historijskog razvoja, polazi od apstraktnih pozicija, dok pojam pozitivna
historijska nauka, označava historičarev pristup interpretaciji činjenica dobivenih
kritikom izvora. Mirjana Gross smatra da je pozitivizam uticao na brojne historičare, koji
su istraživali pojedine elemente društvenih struktura i tako položili temelje strukturalnoj
historiografiji. Na razvoj pozitivističke historiografije, uticala je pojava pozitivizma
Augusta Comtea u filozofiji. Međutim, ona neće preuzeti Comteovu teoriju u njenom
izvornom obliku pa će stoga pozitivizam imati više pravaca koji se kolebaju između
empirizma i uopćavanja. Auguste Comte je osnivač pozitivističkog pravca u filozofiji i
osnivač društvene nauke koju naziva sociologijom. Comte istupa protiv objašnjenja
historijskih činjenica, idejama velikih ličnosti i pukog iznošenja historijskih činjenica. On
želi pozitivnu racionalnu historiju, koja bi izučavala historijsko zbivanje kao izraz
historije pozitivnih nauka. Po njemu, historija treba da bude bez imena, datuma pa čak i
bez imena naroda. On pokušava da metode prirodnih nauka unese u historijska
istraživanja, što će reći: po Comteu, društvo se razvija po svojim specifičnim zakonima, a
ti zakoni imaju se shvatiti kao prirodni zakoni. Po Comteu, historija je dio sociologije i
svodi je na prosto odvijanje zakonitih procesa. Historija je, u stvari, sociologija u
prošlosti. Umjesto filozofske šeme, on daje sociološku šemu razvitka, po kojoj je razvitak
čovječanstva shvaćen kao društveni proces. Po Comteu, čovječanstvo prolazi kroz
stepene razvitka, koji predstavljaju razvitak ljudskog načina mišljenja. Ti stepeni su:
1. teološki, kada se sve objašnjava natprirodnim silama i u kojem vlada apsolutizam
i militarizam,
2. metafizički, kada se sve objašnjava idejama i pretpostavkama i u kojem vlada
feudalizam,
3. poučno-naučno mišljenje, u kojem vlada naučna politika i industrijski tip
društava-na ovom stepenu se nalaze samo društvene nauke.
Comte želi sociologiju da stvori kao opću nauku o društvu, a historiju da stvori bez
naroda i ljudi, svodeći je na prosto odvijanje historijskog procesa. Pozitivizam je u nauci
o društvu uzeo empirizam kao osnovni metodološki princip i unio je u svoje učenje opće
pojmove i filozofske pretpostavke koje ne odgovaraju stvarnom razvoju. Jedna od
metafizičkih pretpostavki Comteovog pozitivizma je upravo izjednačavanje pojma
čovječanstvo i ljudsko društvo. Čovječanstvo je shvaćeno kao društveni organizam, koji
se razvija po određenim društvenim zakonitostima, ali samo kao društveni proces.
Pozitiviste karakteriše i eklekticizam-nedosljednost u uvjerenju i teoriji. U historiografiji
filozofije, eklekticizam se iskazuje u učenju o faktorima. U skladu s tim, društvo je
određeno psiho-socijalnim faktorima, koji u određenom vremenu predstavljaju jedinstvo,
odnosno, za pozitiviste, društvo je skup psiho-socijalnih odlika ljudi. Teorija faktora
govori o tome da su sve strane društvenog života podjednako uticale na društveni razvoj
(politika, ekonomija, religija i drugi faktori). Neosporna je povezanost svih strana
ljudskog života, ali ne stoji činjenica da su idejna i materijalna strana ravnopravni faktori,
te da idejno ne ovisi od materijalnog.
Pozitivizam u Francuskoj
Comteova pozitivistička teorija je najsnažnije uticala na francuske pozitiviste u XIX
stoljeću. Oni ipak ne primjenjuju dosljedno Comteovu pozitivističku teoriju. Oni su
protiv bilo kakve sociološke i filozofske nauke. Historičari se ne zanimaju za razvoj
društvenih nauka, a, odričući se Comteove metafizičke teorije, oni istraživanja
ograničavaju na kraća razdoblja i pojedinačne činjenice. Oni ne žele istraživati historijske
zakone, niti historijske metode poistovjećuju sa metodama prirodnih nauka. Oni se bave
političkom historijom, koja se kreće samo na površini historijskih struktura.
Najznačajnije za historiju francuskog pozitivizma XIX stoljeća je izdavanje izvora-
erudicija.
Charles Segnobos, napisao je djelo o savremenoj političkoj historiji u Evropi, i Charles
Langlois, profesor srednjeg vijeka i direktor državnih arhiva. Njih dvojica su autori
priručnika: ''Uvod u historijske studije'', objav. 1898. g., koji je zbog svoje vrijednosti,
jasnoće i preciznosti postao udžbenik za historičare, u kojem su razrađene sve faze u radu
historičara. Osim toga, ovim udžbenikom je tehnika ispitivanja izvora dostigla visok
stepen, jer su u njima sistematizovana sva dotadašnja dostignuća, tradicionalne
dugotrajne historiografije, kao i metoda historijskog istraživanja. Faze u radu historičara
su:
1. prikupljanje izvora metodom heuristike,
2. kritika izvora primjenom niza kritičkih radnji, u okviru koga se istražuju
autentično porijeklo i vjerodostojnost izvora,
3. na temelju dokumenata, utvrđivanje historijskih činjenica,
4. sačinjavanje historijske konstrukcije
Po njima osnovno područje historijskog razvoja, u kojoj, po Segnobosu, vlada slučajnost.
Ovim pojednostavljenjem historijskog razvoja, kritičari su nazvali ovu historiju
događajnom historijom.
Pozitivizam u Engleskoj
Comteovu pozitivizmu, najbliži je Ipolit Ten, profesor estetike i historije umjetnosti.
Gross smatra da je on imao uticaja samo na literaturu i umjetnost, dok Đurđev smatra da
je imao uticaja i na historiografiju___?___njegovo shvatanje o uticaju sredine na
historijski razvoj, koju je ova teorija vezivala za biološka shvatanja (rasa, sredina,
momenat...). Ipolit Ten je autor djela ''Historija engleske književnosti'', objav. 1863. g. U
toj knjizi, Ten izlaže svoja uvjerenja da su različita područja društvenog života,
međusobno ovisna.
Pod direktnim uticajem Comteova pozitivizma, bio je i engleski historičar, Henri Thomas
Beckle, koji se smatra utemeljiteljem prirodno-naučne historiografije. Beckle je smatrao
historiju društva kao produženje prirode. Isticao se svojim shvatanjima o značaju otkrića i
razvoju civilizacija. U skladu s tim, piše knjigu ''Historijska civilizacija u Engleskoj'',
objavljena su samo prva dva toma, kao uvod u temu o kojoj govori. Značajno je da je u
ovom djelu iznio mišljenje da je zadatak historičara traženje zakonitosti ljudskog razvitka
i djelovanja. U skladu s tim, on potencira da u historiji djeluju isti zakoni kao i u prirodi.
Služio se statističkom metodom, smatrajući da statistiku može stvoriti kao samostalnu
nauku. Po Beckleu, historičar treba da se bavi izučavanjem socijalne sredine pa je svojim
gledištima imao bitnog uticaja na druge historiografe i doprinio da su gledišta pozitivista,
osobito Comteova, postala poznata. Borio se i da nauka o društvu postane pozitivistička
nauka. Sa pozitivizmom započinje uska specijalnost u historiji, pojava koja karakteriše
savremenu historiju. U doba pozitivizma, pored razvoja historiografije nastavlja se i
razvoj pomoćnih historijskih nauka, što bitno utiče na razvoj historiografije.
Historiografija pozitivizma usvaja dostignuća geografije i naročito antropogeografije te
time produžuje svoje metode u stavljanju historijskog razvoja u prirodne okvire. Razvoj
antropologije, arheologije, etnologije i lingvistike uticat će na usvajanje novih
metodoloških pristupa u historiografiji. Pozitivizam je u historiografiju unio sljedeće
postavke:
1. historijsko zbivanje postoji i može se spoznati,
2. u njemu vladaju zakoni kauzaliteta (uzročnosti),
3. redovi u historiji vezani kauzalitetom daju historijski proces,
4. historija ima za cilj spoznaju prošlosti i ništa više.
Odjeci pozitivizma u Njemačkoj (Njemačka kulturno-historijska škola)
Historiografija se, pod uticajem Comteovog pozitivizma, različito razvijala u Francuskoj i
u Njemačkoj. U Njemačkoj u drugoj polovici XIX stoljeća vlada škola Leopolda Rankea,
ali se u isto vrijeme, u njemačkoj idealističkoj historiografiji, pojavljuju i gledišta koja se
približavaju pozitivizmu. Karl Lampreht je najznačajniji predstavnik njemačkog
pozitivizma, koji u svojoj teoriji ''o tipovima kulturnih epoha, kroz koje prolaze narodi u
svom razvoju'', iznosi ideje slične Comteovim. On ulazi u borbu za kulturnu historiju,
koju karakteriše tipično protiv političke historije koju karakteriše individualno. Po njemu,
kulturna historija sadrži sva područja društvenog života, od ekonomije do umjetnosti.
Zbog njegovog gledišta, da interpretacija historijskog razvoja, kao slijeda kolektivnih
psihičkih stanja, zahtjeva upotrebu morfološke metode, to ovaj pravac u razvoju
njemačke historiografije Đurđev naziva kulturno-morfološkom školom. Na primjeru
razvoja njemačkog naroda u djelu ''Njemačka historija'', Lampreht je iznio tezu da stanje
duha jednog naroda uslovljava njegov društveni i ekonomski razvoj. Po njemu, privredna
djelatnost je produkt kolektivnog psihičkog života. U razvoju svakog naroda, koji je
došao do punog kulturnog razvoja, Lampreht vidi sljedeće stepene razvoja:
1. prelazak na sjedilaštvo,
2. naturalna privreda,
3. novčana privreda,
4. preduzimačka privreda, svojstvena njegovom dobu.
Na osnovi ovoga, on izvodi periodizaciju historije na: animizam, simbolizam, tipizam i
konvencionalizam. Ovim stepenima odgovaraju dva tipa naturalne privrede, dok petom i
šestom stepenu, individualizmu i subjektivizmu, odgovaraju dva tipa novčane privrede. Iz
ove Lamprehtove teorije, u Njemačkoj se razvila ciklične teorija o kulturnoj historiji
Kurta Brajsiga, tzv. teorija o kulturnim krugovima i cikličnom razvoju. Mada napušta
neke principe Lamprehtove škole, iz koje je proizišao, ipak ostaje na pozicijama
pozitivizma. Po njemu, historija je jedna i dijeli se po socijalnom stanju naroda i ljudi, a
zatim po njihovom društvenom životu. I on daje periodizaciju historije, koja se ne
zasniva na hronološkom slijedu, nego na oblicima države i društva:
1. prethistorija,
2. stari vijek,
3. stariji i mlađi srednji vijek,
4. novi vijek
5. najnovije doba
Na elementima njemačke idealističke filozofije, izgradio je Osvald Schpengler
pesimističnu cikličnu teoriju o izrastanju i propadanju kultura. Njegov kulturni
pesimizam je rezultat stanja u Njemačkoj nakon propasti carstva. Po njemu, cijeli svijet,
društvo, pa i priroda postoji samo u svijesti ljudi. Ta slika svijeta u svijesti ljudi temelji se
za prirodu u njenim zakonima, a za historiju uživljavanjem (u događaje). Po njemu ne
postoji zakonitost ni uzročnost u historijskoj nauci. Iako je protivnik unošenja prirodnih
zakona u historiju, on ipak podliježe biološkom shvatanju razvoja svojom morfologijom
kultura. Kultura je poput biološkog organizma zatvorena u cjelinu i kreće se u krugu od
rođenja do starosti i izumiranja. On razlikuje 8 duhovnih kultura i po stilu sasvim
različite, ali sve podliježu zakonitosti izrastanja i propadanja. Vrhunac u razvoju, po
njemu, je dostigla evropska kultura, o čemu govori u svom djelu ''Propast Zapada'' i
izlaže da i Evropa ide ka svojoj propasti. Ovu Schpenglerovu pesimističnu teoriju
modifikovao je i pretvorio u spasonosnu engleski historičar, Arnold Toynbee, koji
pokušava povezivanjem Hegelove ideje evolucije i Schpenglerove teorije o cikličnom
razvoju, stvoriti novu teoriju, koju izlaže u svom djelu pod nazivom ''Studije u historiji''
pisane u 12 knjiga. Zadržava pesimistički odnos prema izrastanju i propadanju kultura i u
svoju teoriju unosi misao da religija podiže kulture na viši nivo. Šansu za spas evropske
civilizacije, Toynbee vidi u vraćanju čovjeka Bogu. U posljednjim svescima, on iznosi
zaključak da je konačni cilj historije novo religijsko društvo, utemeljeno na univerzalnoj
Crkvi, u kojoj bi bili spojeni elementi svih svjetskih religija, koje su dio otkrivene istine.
Religije se razvijaju unutar civilizacija pa se historičari trebaju baviti civilizacijom, a ne
nacionalnom državom, za razliku od Schpenglera. Toynbee je umnožio kulture na 21
kulturu, koje dijeli na samostalno nastale, kulture nasljednice i kulture koje se izrođavaju.
Iako se u XIX stoljeću historiografija počela razvijati kao samostalna nauka, to su joj
ipak mnogi naučnici osporavali. U njemačkoj filozofiji to je Vilhelm Vindelbaut, koji je
sve nauke podijelio na nomotetske ili prirodne, u kojima se mogu konstatovati zakonitosti
u razvitku, i idiografske ili duhovne nauke, unutar kojih se može individualno
konstatovati_________
Vindelbaut je značajan i po tome što daje najznačajniji prilog diskusiji o razlici metoda
prirodnih i historijskih nauka, posebno razmatrajući logiku historijskog istraživanja.
Razlika između prirodnih i društvenih nauka, po njemu, ne potiče iz sadržaja, nego iz
naučne spoznaje i odbacuje podjelu nauka prema predmetu istraživanja, nego na temelju
njihovih spoznajnih ciljeva. Slična gledišta je zastupao Heinrich Rikert, koji je
naglašavao individualnost kulturno-historijskih pojava. Njemačka kulturno-historijska
škola, s jedne strane, zastupa historijsku sintezu, a s druge strane oživljava historizam,
kojeg suprotstavlja apsolutnom evolucionizmu. U njemačkoj historiografiji se sve više
javlja subjektivističko mišljenje da historijski razvoj nije objektivni proces, a s tim u vezi
i uvjerenje da objektivno historijsko istraživanje nije moguće. Poriče se čak i postojanje
historijskih činjenica, pa je tako njemačkom historičaru Teodoru Lessingu, historija
osmišljavanje besmislenog. Ona nije nauka, nego volja o čemu i govori u svom djelu
''Historija kao davanje smisla besmislenom''. Po njemu, svako treba da bude svoj
historičar.
Kritički pozitivizam
Najznačajniji predstavnik među kritičkim pozitivistima je Max Weber, a smatra se i
najznačajnijim njemačkim misliocem XIX stoljeća. On je ekonomski historičar koji se
također bavi socijalnom historijom i sociologijom; smatra se osnivačem moderne
sociologije, ali se bavi i psihologijom svjetskih religija i posebno metodologijom
društvenih nauka. Po M. Gross, on je unio strukturalnu misao u problematiku društvenih
nauka i, po Đurđevu, ''misaona podudarnost Weberovih idealnih tipova i Braudelovih
modela triju vremenskih razina je očevidna''. Max Weber je prvi kritičar njemačkog
pozitivizma, mada se ni on nije oslobodio nekih tradicionalnih mišljenja. Za razliku od
drugih njemačkih mislioca, koji su se bavili opće-filozofskim problemima u okviru
historiografije, Weber se bavi prvenstveno metodološkim problemima. Njegov teorijsko-
metodološki pristup objavljen je u djelu pod nazivom ''Učenje o nauci'' i prihvatili su ga
mnogi historičari. Pozitivističkim shvatanjima, Weber suprotstavlja zahtjev za potrebom
provjere rezultata istraživanja, traženjem i objašnjenjem uzroka, ali i upoređivanjem
prošlih epoha, da bi se došlo do određenih analogija i općih pojmova. On misli da je
nemoguće pobrojati sve uzroke određenih događaja pa zato, po njemu, predmet
istraživanja mora biti ono što je važno za opći kulturni interes. Zato on polazi od kulturne
historije prema sistematskoj historijskoj sociologiji, ali sa apstraktnih pozicija, koje
uvijek zaklanjaju historijsku dimenziju. Odbacujući univerzalne historijske teorije i
filozofije historije, poput Hegelove i Marxove, on smatra da se historija čovječanstva ne
može objašnjavati zakonitošću historijskog razvoja. Stoga se on smatra ne samo
protivnikom njemačkog pozitivizma, nego i historizma i pristalicom Rickertove
koncepcije (koji je naglašavao individualnost kulturno-historijskih pojava). Pri analizi
društva, Weber nailazi na tri osnovne dimenzije koje ga odlikuju: 1. vlast (moć), 2.
ekonomija i 3. kultura, ali ni jednoj ne pridaje značenje pokretača historijskog procesa,
kao što to Marx čini sa ekonomijom. Samosagledavanjem njihovih međusobnih odnosa,
može se utvrditi koja dimenzija preovladava u određenom trenutku. Weber konstruiše tri
idealna tipa vlasti: tradicionalnu, karizmatičku i racionalno-birokratsku. Ovi idealni
tipovi su više sociološka formula, nego izraz historijske stvarnosti. Politička vlast je, po
njemu, društveno strukturirana, odnosno, po srijedi je organizovana i nominirana moć
nosioca vlasti. Webera najviše zanimaju metode za vrednovanje i racionalno istraživanje
pojedinih kultura, bez subjektivnog stava historičara. Po njemu, na taj način, se može
postići objektivna spoznaja. Weber razdvaja metode kulturnih i prirodnih nauka, svojom
tezom ''o odnosu razumijevanja i uzročnog objašnjenja''. Naučna metoda mora svima biti
zajednička, nezavisna od istraživača i uticaja njihove društvene okoline. Smatramo ga
osnivačem moderne sociologije, jer, za razliku od tradicionalnih historijskih istraživanja,
koje stvara zaključujući na osnovi historijskih činjenica, Weber historijski razvoj nastoji
shvatiti na osnovi općih pojmova klasifikacijom i tipologijom, na temelju preciznih
metoda. Po njemu, tipologijom na temelju preciznih metoda, a nakon prikupljanja i
odabiranja izvora, istraživač mora formulisati jasne historijske pojmove, koje naziva
idealnim tipovima. Idealni tipovi su pomoćno sredstvo spoznaje stvarnosti. Oni su
heuristička sredstva, koja različite historijske pojave povezuju u logički zatvorenu,
cjelovitu sliku. Oni nisu odraz stvarnosti, nego sredstva da bi se ona spoznala. M. Gross
smatra da je Weber unio strukturnu misao u problematiku društvenih nauka. Međutim,
Weberova historijska kulturna nauka je imala jak uticaj na razvoj savremene
historiografije u Evropi, pa i svijetu. Iako je Weberovu teoriju podvrgao oštroj kritici,
Branislav Đurđev je ipak cijenio njegovu misao ''o istorijskoj objektivnoj mogućnosti,
odnosno, misao o adekvatnim prouzrokovanjima koja historijski tok dovode do
ostvarenja''. Max Weber se, po Đurđevu razlikuje od pozitivista i sadašnjih njihovih
nasljednika, pristalica strukturalne historije, time što sudi o historijskim pojavama, po
tome kakve one odlike popkazuju kao adekvatna prouzrokovanja koja dovode historijski
tok do ostvarenja. Weber je u svojoj teoriji brisao pojam razvitka uopće, a u praksi ga
preuzimao i priznavao samo kada se može prilaziti jednostrano historijski, pa je, po
Đurđevu, priznavao jednostrani historizam. Weber je značajan i po tome što je osporavao
svaki pojam opće i svjetske historije.
Jedan od glavnih kritičara tradicionalne historiografije XIX stoljeća je talijanski filozof i
historičar Benedeto Kroče. U početku se u njegovim radovima osjeća uticaj pozitivizma
pogotovo u rješavanju metodoloških problema i rješavanju pitanja zadatka i značaja
historije kao nauke. Međutim, vrlo brzo je napustio ta gledišta i historiju proglasio
umjetnošću, zbog toga što je, po njemu, zadatak historije utvrđivanje konkretnih, a ne
općih pojmova. Windelbautovoj teoriji o nomotetskim i idiografskim naukama, Kroče
suprotstavlja teoriju apsolutnog historizma, po kojoj je historijski razvoj shvaćen kao
samorazvoj apsolutnog duha, što je povratak Hegelovom apsolutnom idealizmu.
Marxova teorija
Marx se, uz Augustea Comtea, smatra utemeljiteljem sociologije kao ekonomske nauke,
koju suprotstavlja klasičnoj političkoj ekonomiji. Po Đurđevu, obojica su kritičari
njemačke filozofije historije; prvi riječima, drugi djelom. Ipak, činjenica je da Marx svoje
učenje temelji na klasičnoj njemačkoj filozofiji, prije svega na Hegelovim dijalektičnim
stepenima samoostvarenja apsolutnog duha, ali se njegovo objašnjenje historijskog
razvoja bitno razlikuje od Hegelovog. Marxu se kasnije pridružio Friedrich Engels i mada
su obojica bili filozofi sociolozi, njihovi radovi su imali uticaja i na razvoj historiografije
kao nauke. Materijalističko shvatanje historije je jezgro Marxovog učenja. Marxova
teorija je uspjela da objasni materijalistički i historijski razvoj čovjekove svijesti i njenu
aktivnost pa je stoga mogla dati naučne postavke uz historijsko objašnjenje, promjena u
ljudskoj prirodi i time objasniti sam historijski proces. Pri tome, ova teorija nije
apsolutizovala ni čovjekovu prirodu u odnosu na društvo niti je društvo oglasila
samostalnim. Marksizam je proces razvitka čovječanstva shvatao kao prirodno-historijski
razvoj, odnosno, kao promjenu prirode čovječanstva koje se razvija shodno razvitku
društva na materijalnim osnovama. To je proces koji sve više podruštavlja čovječanstvo i
vodi ga ka njegovom društvenom uređenju. Pokretačka snaga društva, po Marxu, je
klasna borba. Međutim, znamo da Marx nije prvi upotrijebio tezu klasne borbe kao
pokretačke snage historijskog razvoja. To je preuzeo od škotskih prosvjetitelja Gibona,
Humea i Robertsona, i od Thierrya kojeg je prozvao ''ocem klasne borbe''. Novo je kod
njega uvjerenje da je klasna borba vezana za određene proizvodne odnose i uvjerenje da
će ona završiti besklasnim komunističkim društvom. Po ovoj teoriji, razvitak proizvodnih
snaga prouzrokuje društvene promjene koje dovode do smjenjivanja jednog društva
drugim. Po Đurđevu, ova teorija zaista odgovara stvarnom procesu, jer u njoj nema iznad
historijskog pristupa. U njoj je sadržan pojam o prirodnom jedinstvu ljudskog roda i o
postupnom uspostavljanju njegovog društvenog bića. Marx je uspio da objasni kako se
materijalna snaga ljudske prirode u odnosu na vanjsku prirodu sama uklapa u historiju
čovječanstva i kako se u njoj razvija, a da u isto vrijeme nije istrgnuta iz okvira prirode u
kojoj nalaze snagu za napredak materijalne i intelektualne strane u životu čovječanstva.
Marx je uspio da objasni ulogu društvenog razvitka u ukupnom prirodno-historijskom
razvitku čovječanstva, tj. da ukaže na zakone djelovanja pojedinih načina proizvodnje. Iz
cjelovite koncepcije Marxa i Engelsa, jasno je da oni svoje zaključke stvaraju na osnovi
prošlosti (historijskog iskustva). Oni u historiji ne traže primjere za određeni filozofski
pristup, nego je za njih u traženju spoznaje historija samostalna naučna disciplina.
Shvaćanje historije kao složenog, ali otvorenog procesa obavezuje historičara da stalno
produbljuje svoje metode istraživanja i pokuša naći odgovor kako se historijski razvoj
stalno oblikuje iz nasljeđene prirode i dinamičnih društvenih struktura u toku historije. Za
Marxa je važno i to da on ne odvaja ljudsku prirodu od društvene prirode čovjeka, jer
kako god samo društvo proizvodi čovjeka, tako i on proizvodi društvo. Marx smatra da
čovjek mijenja sebe sa sviješću da je društveno biće i slobodan pojedinac uvjet za
slobodu svih članova društva. Društveni sistem ne stoji iznad čovjeka kao u savremenom
strukturalizmu, nego ga uključuje u sebe. Po Marxu, ljudi su tvorci sami svoje historije.
Različita i vrlo često suprotna tumačenja marxove teorije, odnosno, rasprave šta su
njegove izvorne teze, dijelila je historičare na marksiste i nemarksiste. Sam Marx,
sagledavajući pogrešna tumačenja njegovih gledišta, znao je izjaviti da on nije marksist.
Po Đurđevu, izvorni marksizam dao je mogućnost da se u punom dijalektičkom
jedinstvu shvati svestrani razvitak čovječanstva, kao prirodno-historijski proces. Stvarni
razvitak čovječanstva sastoji se od dvije strane procesa, koje se u teoriji izražavaju kao
historizam i evolucionizam. Pitanje odnosa historizma i evolucionizma nije jednostavno.
Ove dvije strane historijskog procesa nalaze se u njegovom jedinstvu, ali se također
javljaju i kao suprotnosti. Historizam se suprotstavlja evolucionizmu kao strana razvoja
koja izražava slučajnost, dok se evolucionizam izražava kroz zakonitost u razvitku i
izražava se kroz opće. Prirodna i društvena evolucija izlaze jedna iz druge i djeluju jedna
na drugu. Dosljedni dijalektički materijalizam razvitak čovječanstva tumači dijalektičkim
prožimanjem slučajnosti i zakonitosti općeg i pojedinačnog, odnosno, individualnog i
kolektivnog. Dijalektička zakonitost može doći do izražaja samo u toku stvarnog procesa.
Po M. Gross, marksizam je prvi upotrijebio strukturalnu analizu u istraživanju društvenog
procesa. Na osnovi toga, ona zaključuje da prema marksističkom tumačenju, historija je
historijska društvena struktura u razvoju. Od strukturalista se ipak razlikuje po tome što
marksistički pristup predmetu istraživanja se ne zasniva samo na strukturalnoj metodi,
nego i na težnji ka dijalektičkom jedinstvu u istraživanju događaja, struktura i razvoja.
Savremena francuska historiografija XX stoljeća
Moderna francuska historijska škola oslanja se na rezultate historiografije postignute u
XIX stoljeću, a dalji razvoj je uslovljen pojavom interdisciplinarnosti, tj. pojava
historijske demografije, antropologije i sociologije. Osloncem na ove nauke francuska
historiografija je proširila broj tema. U francuskoj historiografiji XX stoljeća jasno su
prepoznatljive 4 generacije historičara, okupljenih oko časopisa ''Anali''. Prvu generaciju
čine, tzv. Berreov krug i osnivači ''Anala'' u prvoj polovici XX stoljeća. Braudelovo doba
je druga generacija, a započinje iza 1945. Treća generacija je tzv. serijalna historija ili
historija mrvica, započinje 1960. i 1970. godina i iza 1968. pojavljuje se tzv. historija
mentaliteta.
Berreov krug
Prvoj generaciji historičara francuske moderne historiografije, pripadaju Henri Pirenne i
Henri Berre. Bitno će uticati na pojavu ''Anala''. Pirenne je belgijski historičar, koji će
odigrati odlučujuću ulogu u formiranju generacije historičara, koja prekida sa
događajnom historiografijom. Mada je potekao iz Rankeove škole, te pod uticajem
Lamprehtove kulturne historije, Pirenne je položio temelje historiji društvenih struktura,
time što je proširio istraživanja na različita područja društvenog života. On je izradio
teoriju društvenih promjena u srednjem vijeku, na osnovi historijskih činjenica, služeći se
sociološkom metodom. Posebno se bavio proučavanjem historije srednjovjekovnih
evropskih gradova, čiji nastanak vezuje za razvoj trgovine u XI i XII stoljeću. Napisao je
djela: ''Povijest Evrope od seobe naroda do XVI stoljeća'', izdano u Zagrebu 1956., i
''Privredna povijest evropskog Zapada u srednjem vijeku''.
Henri Berre svojom kritikom tradicionalne pozitivističke historiografije, dao je znatan
doprinos razvoju tzv. socijalne historije. On snažno utiče na slom pozitivističke historije i
doprinosi razvoju tzv. nove historije svojim naporom da historija, kao jedan od oblika
traženja istine, postane prava nauka koja istražuje društvene procese. On želi novu
historiju kao novu disciplinu. Za razliku od pozitivista, koji su historiografiji kao
deskriptivnoj nauci suprotstavili sociologiju i koji su odbacili filozofiju historije kao
metafizički prilaz, Berre spajanjem historije, filozofije historije i sociologije želi stvoriti
sintezu nauke o društvu.
Nastojao je da postigne naučnu sintezu apstraktnim spajanjem ovih disciplina. U svojoj
knjizi ''Sinteza kao metoda u historiji'', Berre nastoji da učvrsti naučnost historije
uspostavljenjem tzv. historijske sinteze. Naučna sinteza, po njemu, treba da bude spoj
slučajnosti, nužnosti i logike, pri čemu historijskoj dimenziji, u okviru historijske sinteze,
pripisuje samo slučajnost. On ističe da se eruditska sinteza bavi samo reprodukovanjem
događaja, pa on želi stvoriti naučnu sintezu koja bi te događaje i objasnila. Mada Berre
ističe da su analiza i sinteza nerazdvojno povezane, što je neosporno, po Đurđevu, ipak
naučna sinteza nije uslovljena samo naučnom analizom. Berre ne unosi prirodnu
komponentu u historijsku sintezu bez koje, po Đurđevu, nema naučne sinteze. Ako se na
osnovi analitičkih rezultata daju isključivo sintetički zaključci, ne vodeći pri tome računa
šta je analizom apstrahovano, tj. koliko je ono što je ispitivano izdvojeno iz cjeline, tada
se dobivaju i apstraktni zaključci koji nemaju ništa zajedničko sa stvarnim životom.
Njegov nacrt historije uopće vodi računa o mediteransko-evropskom razvitku, naglašava
razvoj evropskih naroda, dok razvoj drugih naroda zanemaruje i stavlja ih na rub
civilizacije.
Osnivači ''Anala''
Za razumijevanje ne samo francuske savremene historiografije, nego razvoja
historiografije cijelog XX stoljeća, važno je sagledati uslove u okviru kojih se pojavljuju
''Anali'', te samu djelatnost njihovih osnivača, Luciena Febvrea i Marca Bloch. Djelatnost
Luciena Febvrea i Marca Blocha u borbi za novi pristup u historiji, kao i njihov
istraživački rad, M. Gross smatra da su izvršili presudan uticaj na razvoj historiografije
uopće. Oni su se susreli 1920. kao profesori u Strasbourgu, a već 1929. pokreću ''Anale'',
pod nazivom ''Annales historiques et sociales''. Osnivanjem ovog časopisa dat je temelj
modernoj francuskoj historiografiji. Oni oblikuju novu historiju, ukazujući pri tome na
potrebu interdisciplinarnosti, posebno ukazujući na domete sociologije, geodrafije,
demografije, statistike, psihologije, etnografije i dr. Svaka struka, uzeta posebno,
predstavlja, po njima, samo opći odlomak kretanja ka spoznaji. Osnovna gledišta
francuske moderne škole iznijeta su u Blochovom nedovršenom djelu ''Apologija
historije ili zanat historičara'' i Febvreovom nizu članaka u časopisu ''Anali''. Dok Bloch
istražuje dugotrajne ekonomsko-sociološke strukture, Febvre se bavi mentalitetima.
Glavne smjernice historije mentaliteta, Lucien Febvre je izložio u svoja dva članka:
''Psihologija i historija'', u Francuskoj enciklopediji, tom 8, 1938. godine, i ''Osjećajnost u
historiji'', objavljeno u ''Analima'' 1941. godine.
Za njih je karakteristično da probleme u historiografiji rješavaju suprotno njemačkom
historizmu, a u duhu sociološke historije. Marc Bloch, kao medievalist, polazi stopama
Pirennea i daje prve sintetske radove iz socijalne historije feudalnog društva. Područje
istraživanja Luciena Febvrea bilo je područje historije religije i ideje. On je bio
zaokupljen problemom primjene socijalne psihologije u historijskom istraživanju, zbog
čega je upravo struktura mentaliteta postala predmetom kasnije generacije analista. On
vodi bitku za novi pristup historiji, po kojem je ona ''kći svoga vremena''. Za njega je
historija slijed cjelovitih i zatvorenih struktura, koje se nisu mogle pretvarati jedna u
drugu. Još je u XIX stoljeću u Francuskoj postojala tzv. Praktična škola za visoke studije
koja je, za razliku od Sorbonne, držala nastavu na osnovi rezultata istraživanja. L. Febvre
će 1947, u okviru te škole, osnovati tzv. Šestu sekciju, sa programom interdisciplinarnosti
otvorenim za sve društvene nauke, istraživački i kolektivni rad. Na taj način, grupa oko
''Anala'' je imala uticaj u nastavi, a ne samo u istraživačkom radu.
Već je Berre istakao problem odnosa između tradicionalne historije i historije sinteze. U
tom pravcu su nastavili Bloch i Febvre. Naime, političkoj historiji, kao historiji
pripovijedanja i površnim događajima, ispod kojih se ne vide dubinske strukture, oni
suprotstavljaju ekonomsku historiju, kojoj pokušavaju osigurati središnje mjesto u
historiografiji uopće. Ne prihvataju mišljenje pozitivista da je u autentičnim
dokumentima sadržana sva istina, te treba samo slijediti tragove događaja, odnosno,
shvatanje da historijska činjenica unaprijed postoji, pa historičar nema potrebe pristupati
historijskoj interpretaciji. Za njih ne postoji historijska činjenica te historičar mora iz
izvora odabrati podatke za naučnu konstrukciju, koja će omogućiti utvrđivanje i
objašnjenje određenih pojava u prošlosti. Tradicionalni sadržaj historije, kao što su
politika i političke institucije, pravo, djelovanje pojedinih ličnosti, oni zamjenjuju
interesom za materijalnu proizvodnju, pri čemu uporedna i strukturalna metoda
istraživanja dobiva posebno značenje.
Braudelovo doba
U drugoj generaciji historičara, okupljenih oko ''Anala'', najznačajniji su Ernest
Labrousse i Fernand Braudel. Labrusovim djelom, ekonomska i socijalna historija
postaju dominantne među analistima. Njegovo djelo ''Nacrt kretanja cijena i prihodi u
Francuskoj u XVIII stoljeću'' je temelj nove metode u okviru škole ekonomske historije.
Njegovo korištenje kvantitativne metode u ekonomskoj historiji kasnije historičari
primjenjuju na društveno-kulturne pojave. On je među prvim analistima razradio pitanje
kvantitativne metode u historijskom istraživanju. Prvi je historičar koji je u historiografiju
''Anala'' uveo pojam strukture (dugog trajanja) i konjunkture (cikličnog kretanja). Ipak, u
ovom razdoblju glavna ličnost, kako organizacijski, tako i u postavljanju novih
istraživačkih pitanja, je Fernand Braudel, kojeg M. Gross smatra najznačajnijim
historičarem XX stoljeća. On je proširio područje istraživanja na sva područja
materijalnog i duhovnog života. Ovi predstavnici ne žele pisati o historiji, nego daju
prednost određenim istraživačkim pitanjima. Oni se bave teorijskim pitanjima, ali i
njihovom primjenom u praksi, pri čemu su protivnici i Hegelove filozofije historije i
njemačkog historizma. Ranije su se historičari zanimali za geografiju, sociologiju,
ekonomiju i antropologiju; sada nastaje ideja o tzv. totalnoj ili globalnoj historiji, koja
društvo, religiju, ekonomiju, ideologiju, identitet i dr. pojave, sagledava u njihovoj
povezanosti u jednoj epohi i na jednom prostoru. Totalna ili globalna historiografija
označava težnju da se određeni problem što obuhvatnije objasni, odnosno, šire nego što
su to činile druge društvene nauke, ali koristeći njihovu metodu i njihove pojmove. Iz
toga je proizišlo mišljenje da je historijska nauka jedina koja omogućava totalnu historiju,
koja opet ne smije društvo, religiju, ekonomiju, ideologiju i mentalitet posmatrati
pojedinačno, nego u njihovoj povezanosti unutar jedne epohe i jednog prostora. Polazeći
od Labrousseovih konjunktura, Braudel ide dalje prema strukturama dugog trajanja. I
njegova historija je i ekonomska i socijalna kao i Labrousseova, ali je u isto vrijeme i
svaka druga geografska, politička, kulturna i sl. Braudel razlikuje strukturalnu historiju
od prirodne dugotrajnosti, dajući prednost onoj prvoj. Ovo razlikovanje počiva na
shvatanju da pojedini spratovi u historijskom zbivanju imaju različito vrijeme trajanja,
odnosno, na shvatanju da se odnos čovjeka prema prirodi odlikuje dugotrajnošću, a
historija koja je bila predmet tradicionalne historiografije, kratkotrajnom dugotrajnošću.
Između prirodne dugotrajnosti i historijske događajnosti nalaze se spratovi koji se kreću
usporenim vremenom, lagano ritmički i tu spada strukturalna historija. Osnova toj čitavoj
zgradi je čovjekov odnos prema prirodi, koji se odlikuje polupokretljivošću, na kojoj
počiva strukturalna historija, a na ovoj, pak, događajna historija. Ovo Braudelovo gledište
je izloženo u predgovoru njegove knjige ''Sredozemlje i sredozemni svijet u doba Filipa
II, 1556-1598.'', objav. 1949. godine, a potom i u članku ''Historija i društvene nauke,
dugo trajanje'', u časopisu ''Anali'', 1958. godine. U strukturalnu historiju, Braudel je uveo
ne samo da se ona ritmički kreće, nego je po njemu taj ritam sačinjen od 3 razine: 1.
vrijeme dugog trajanja, koje je gotovo nepokretno, a čini ga odnos čovjeka prema prirodi,
tj. dugotrajnost. To je vrijeme ponavljanja, stalnih povrataka i ciklusa koji iznova
počinju. To je period tzv. geohistorije, koja je, po Braudelu, gotovo nepokretna; 2.
vrijeme polaganih promjena ekonomskih, političkih i društvenih struktura, koje
obuhvataju društvo, državu, civilizaciju-to je strukturalna historija; 3. vrijeme brzih
promjena, tj. vrijeme političkih i vojnih događaja, skrojeno po mjeri pojedinca.
Kombinacijom ovih razina dobija se historijski ritam. Međutim, po Đurđevu, Braudel
ipak ne uspijeva dati odgovor na osnovno metodološko pitanje, koje je postavio u svojoj
knjizi, a to je ''kako povezati povijesne strukture dugog trajanja sa događajima koji se
brzo kreću''? Braudel u događajima vidi epizodne činjenice koje poistovjećuje sa
političkom historijom kao površnim nizanjem događaja, koji nisu bitni za objašnjenje
struktura. Pojedinačni događaji su samo površinske pojave dok historičar, po njemu,
mora dosegnuti spoznaju o dubinama. Braudelovo shvatanje dugog trajanja, po Đurđevu,
prirodne postojanosti u historiji, pretvara historiju prije svega u geohistoriju, zatim u
antropogeografiju, a potom u sociologiju. Ovo Braudelovo shvatanje, po Đurđevu, je
jednostrano i statično i nije saobraženo u promjenama, koje tokom historije nastaju u
prirodi, odnosno, u promjenama odnosa čovjeka prema prirodi, kao i promjena u samoj
ljudskoj prirodi, što se ne da objasniti svođenjem na antropografiju. Svojom
geohistorijom, Braudel je pojačao antropološki smjer u francuskoj historiografiji.
Strukture su, po njemu, geografske, ekološke, ekonomske, društvene i kulturne pojave,
koje ostaju dugotrajno iste i razvijaju se gotovo neprimjetno. M. Gross, pod uticajem
Braudela, zastupa strukturalnu historiju i tumači je kao historijsku strukturu u razvoju.
Tako shvaćena strukturalna historija obuhvata sve pravce koji zastupaju smjenu
društvenih poredaka. Ipak, u svom drugom udžbeniku, ona se kritički osvrće na neka
Braudelova gledišta. Poput Đurđeva, i ona konstatuje da Braudel ne uspijeva odgovoriti
na osnovno pitanje što ga postavlja njegovo djelo, a to je povezanost vremenskih razina.
Štaviše, on u događajima vidi epizodne činjenice, koje poistovjećuje sa političkom
historijom kao površnim nizanjem događaja, nevažnim za objašnjenje struktura.
Serijalna historija ili historija mrvica (III generacija analista)
Ovo su Braudelovi učenici, koji ipak u potpunosti ne prihvataju njegovo učenje. Oni
ostaju pri vremenskim razinama, ali to više nije usmjerenje ka njegovoj totalnoj ili
globalnoj historiji. Po njima, strukture nisu potpuno nepokretne, kao kod Braudela.
Strukture su, po Braudelu, niz ekonomskih, društvenih, geografskih, kulturnih i
mentalnih odnosa, koji relativno dugo traju, povezuju skupine ljudi, te uglavnom
određuju one historijske događaje, koje savremenici mogu sami uočiti. Za Braudela
struktura obuhvata gotovo pojam nepokretne geografske historije povetane
konjunkturama, pri čemu površinski događaji nisu bitni, dok za historičare ovog pravca
one nisu gotovo nepokretne. Predstavnik serijalne historije je Pierre Chaunnie, (Šoni)
koji definiše strukturu kao sve ono što u jednom društvu i jednoj ekonomiji traje dovoljno
dugo da se ne može zapaziti običnim promatranjem. U njegovim radovima vidljiv je
uticaj i Labroussea i Braudela, jer se on najprije bavi ekonomskom historijom, a kasnije
historijskom geografijom, gdje ističe važnost prostora i saobraćajnica, na historijsko
zbivanje. Njegova djela su tipična djela serijalne historije. M. Gross konstatuje da je
neosporna njegova uloga u prenošenju serijalnog pristupa na III razinu, tj. razinu
duhovnih kretanja. Serijalna historija je pristup istraživanju, koji konstruiše historijske
činjenice u vremenu, u serijama homogenih jedinica, koje se mogu uporediti. One se
ponavljaju u razmjerno dužem trajanju i unutar njega u određenim pravilnim intervalima.
Serijalna historija pojedinačne neponovljive događaje zamjenjuje pravilnim
ponavljanjima. Sa serijalnom historijom, u istraživanje je ušla kvantitativna metoda,
kojom, na osnovi do tada neupotrebljavanih izvora (katastri, popisi stanovništva,
ugovori...), po njima, iza niza pojedinačnih činjenica, se vide pokreti, pravilnosti i
trajanje određenih struktura. Prva serijalna historija je ekonomska, a kasnije se postupak
širi na demografsku i socijalnu historiju, a na III razini, na istraživanje mentaliteta i
kultura. Slabost ove historiografije, kao i u drugim pravcima unutar francuske
historiografije, je ta što se bave izrazito starim historijama. Pozitivno u serijalnoj
historiografiji je to što je uspjela da postigne značajne rezultate u istraživanju
demografskih struktura, odnosno, u utvrđivanju lokalnih i regionalnih obrazaca
demografskog ponašanja. Ova historija se naziva i historija mrvica, jer je karakteriše
rascjepkanost na ograničene međusobno odvojene historijske teme. Kritiku ovog
usmjerenja dat će historičari sljedeće škole antropološki usmjereni.
Historija mentaliteta (IV generacija)
Začetke ove historiografije nalazimo kod Luciena Febvrea i njegovih shvatanja
mentalnih oruđa, tj. načina mišljenja i osjećanja ljudi u određenoj društvenoj i kulturnoj
sredini, u nekom razdoblju, ograničeno vremenski i prostorno. Dok se Febvreova historija
mentaliteta oslanjala na društvene i ekonomske okvire, ova nova se pod uticajem drugih
disciplina mijenja. Istraživanja se sada šire na one oblasti koje su bile u domenu
antropologa. Polazi se od Febvreovog historijskog mentaliteta, ali sa bitnim izmjenama i
dopunama. Sada se historičari ne bave prvenstveno ekonomskim i sociološkim
problemima, nego, da bi shvatili društvene fenomene, iskustvo sa kvantitativnom
metodom u ekonomskoj historiji primjenjuju na istraživanje kulturnih fenomena. Javlja
se mišljenje nekih historičara da ekonomski i socijalni odnosi nisu temelj kulturnih
fenomena, nego obrnuto. Socijalna historija je proizvela historiju mentaliteta, jer je
posljednja generacija socijalne historiografije demografska kretanja sve više tumačila kao
bitnim kulturnim pojavama i počeli su se baviti kulturom i mentalitetima. Demografija je
postala oruđe historijske psihologije i antropologije, za istraživanje političkih struktura,
tj. mentalnih okvira koji određuju ponašanje. Historija mentaliteta je danas glavno
područje istraživanja u Francuskoj. Ona istražuje kategorije, koje smatra općenitim u
njihovim historijskim okvirima, kao što su ljubav, strah i sl. Ovaj pojam je nastao u
Francuskoj, a izvan nje se naziva historijska psihologija, kulturna historija ili historijska
antropologija. To je široko područje istraživanja, koje pokriva duhovne, uz ekonomske i
socijalne pojave, tj. to je ukupnost fizičkog i duhovnog života ljudi. Pojam mentaliteta
obuhvata cjelinu misli i osjećanja ljudi, na određenom prostoru i u određenom vremenu.
Historija mentaliteta je racionalna historija, ali ne u smislu kako je ranije shvatana, pod
uticajem geografije, sa aspekta ekonomsko-socijalnog interesovanja, nego, prije svega
kulturnog i antropološkog. Umjesto dugog trajanja izdvaja se samo jedan segment
određenog društva. Istražuju se teme u vezi sa definicijama normi, religije, pojma
narodne kulture, običaja i sl. Teme o ljudskom materijalizmu su usko vezane sa
materijalnom kulturom. Najznačajniji predstavnici ovog pravca su Georges Duby i
Jacques Le Goff.
Georges Duby polazi od Blochove ekonomske i socijalne historije, prema istraživanju
mentaliteta. U svom najpoznatijem djelu, pod nazivom ''Tri reda u imaginarnom
feudalizmu'', istražuje odnos mentalnog i materijalnog u društvenim promjenama
kolektivnih shvatanja društva pod tri reda: svećenika, vitezova i seljaka. Po njemu,
ljudima srednjeg vijeka, ekonomska stvarnost se činila nevažnom u odnosu na duhovnost.
On definiše pojam feudalnost kao srednjovjekovni mentalitet. Po njemu, treba istraživati
individualna, ali i kolektivna ponašanja, jer ih sve uglavnom obilježavaju ideologije,
upozoravajući na teškoće u istraživanju ideologija, jer izvori samo osvjetljavaju
ideologije vladajućih klasa. Mentaliteti duže traju od društvenih kretanja, koja su
polaganija od ekonomskih i zato ih treba istraživati i proučavati.
Jacques Le Goff je Braudelov nasljednik u usmjerenju, ali i njegov kritičar. Le Goff
smatra da je Braudel u svom ''Sredozemlju'' političku historiju sveo na puki dodatak bez
značaja te da nije uspio uspostaviti vezu između tri razine. Oživljavanje političke historije
je danas, za Le Goffa moguće i poželjno, ali samo ukoliko u sebe uključuje i dimenziju
simboličkog i imaginarnog. Historija bez imaginarnog je osakaćena i neutjelovljena
povijest, po Le Goffu. Proučavanje imaginarnog društva znači, po njemu, ući u srž
njegove svijesti i historijskog razvoja. On smatra da mora postojati veza između tri
povijesna ritma, koja je postavio Braudel. I Le Goff je medijevalist. U svom djelu ''Za
jedan drugi srednji vijek, vrijeme, rad i kultura Zapada'', zauzima se za jedan drugačiji
pristup srednjem vijeku, na temelju istraživanja onog što su ljudi zamišljali i kako su
doživljavali stvarnost. Le Goff se bavi srednjovjekovnom civilizacijom Zapadne Evrope,
srednjovjekovnim gradovima, ali najviše temama iz historije mentaliteta. Djelo
''Srednjovjekovni imaginarij'' je nastavak prvih eseja, koji proširuju i produbljuju potragu
za obnovljenom vizijom srednjovjekovne historije. U ovim drugim esejima raspravlja o
tri teme: o vremenu, kao povlaštenom predmetu historičara, o odnosima narodne i visoke
kulture i o političkoj historiji i historijskoj antropologiji, za koje daje i definicije. On kaže
da ga zaokuplja pitanje imaginarnog, koje pokušava definisati kroz tri tipa uputa: 1. koju
pokušava definisati kroz pojmove koji su bliski imaginarnom, ali se bitno razlikuju od
njega; to su prikazivanje, mašta, simboličko i ideološko; 2. se odnosi na shvatanje da svi
dokumenti na kojima rade historičari mogu sadržavati i imaginarno; tako se isprave,
povelje po obliku i sadržaju mogu tumačiti pojmovima imaginarnog, jer pergament, tinta,
rukopis, pečat izražavaju više od prikazivanja zamisli jedne kulture, vlasti i moći; 3.
proizilazi iz toga što se smatra da je povijest imaginarno sačinjena od svjedočanstava,
koja su specifična samo za nju, a to su umjetnička i književna djela. Treća uputa, u stvari,
proizilazi iz tvrdnje da u imaginarnom postoji slika. Jacques Le Goff vjeruje u naučnost
historije, jer samo takva historija pruža mogućnost spoznaje historijske stvarnosti, i
znanje o historijskom kretanju u vremenu je, po njemu, moguće. Za njega je koncepcija o
historijskom razvoju i istraživanju ljudskog roda, materijalne i duhovne stvarnosti sve
ono što odlikuje historiju kao disciplinu različitu od ostalih. On naglašava da ne može biti
izričitih granica između historije sociologije i historije antropologije. Njemu je ipak
najbliža historija antropologije i, kako nam navodi, glavno područje njegovog
interesovanja je politička historija antropologije, pojam pod kojim se podrazumijeva nova
politička historija, koja u sebe uključuje cjelinu simboličkog i imaginarnog. Le Goff je
jedan od savremenih historičara, koji je uvjeren da je pripovijedanje bitan medij
historijskog prikazivanja. On se vraća historiografiji velikih ljudi, što je suprotno tradiciji
''Anala'', prema kojoj je glavni predmet istraživanja čovjek. Po Le Goffu, biografija mora
biti prikaz ličnog života čovjeka unutar određene epohe i društva. Treba istaći da se
unutar francuske historije mentaliteta stvaralo tlo za mikrohistoriju. Georges Duby i
Jacques Le Goff nisu pisali mikrohistoriju, ali je njihovo istraživanje sačuvalo
imaginarno o srednjem vijeku, obuhvatalo je i svakodnevicu, koja je uključena u i čini
njen sastavni dio, a ova pak nestaje u historiji mentaliteta.