1

HRESTOMATIJA ISLAMSKIH TEKSTOVA

قاالت اإلسالميةممجموعة ال

2

3

SADRŽAJ

AKIDA

Islamsko vjerovanje u stihovima ............................................................................................ 7

Hadis o kaburskoj patnji i uživanju ........................................................................................ 11

Da li je džehennem vječan ..................................................................................................... 14

Da li su poslanici bili bezgrješni ljudi? .................................................................................. 17

Propis vrijeđanja Allaha i Njegovog Poslanika ...................................................................... 19

Propis zabranjenih zakletvi ..................................................................................................... 21

Stanje ehlu-l-fetre na Ahiretu ................................................................................................. 26

FIKH

Da li se dodirivanjem polnog organa gubi abdest ................................................................... 33

Propisi vezani za menstruaciju ................................................................................................ 38

Da li se pri odlasku na sedždu spuštaju prvo koljena ili ruke ................................................. 41

Smijanje u namazu .................................................................................................................. 46

Propis klanjanja džume na dan Bajrama ................................................................................. 50

Pravni propisi zajedničke dove za muslimane koje zadesi nesvakidašnja nevolja ................ 55

Da li će muslimani cijeloga svijeta zajedno zapostiti ............................................................. 61

Sehur – vrijednosti i neki propisi ............................................................................................ 66

Jednostavan način obavljanja hadždža i umre ....................................................................... 69

Ženino obavljanje hadždža bez mahrema .............................................................................. 76

Pravni propisi o kurbanu ........................................................................................................ 83

Način podjele kurbanskog mesa ............................................................................................ 98

Prisustvovanje sahrani nemuslimana ................................................................................... 101

Kome idu djeca nakon ponovne majčine udaje ................................................................... 106

Propisi u vezi sa izgubljenim imetkom ................................................................................ 110

Selem - kupovina uz plaćanje unaprijed .............................................................................. 116

Murabeha - prodaja po narudžbi kupljene stvari uz profit .................................................. 120

Da li je ženski glas avret ...................................................................................................... 126

Da li se oblačenje turbana, palestinskih marama, galabija i sl. smatra islamskom nošnjom..130

O nazivanju selama samo sa riječi 'selam' ........................................................................... 135

4

Da li je dozvoljeno tražiti prava pred neislamskim sudovima u nuždi ............................ 136

Obdukcija (autopsija) u svijetlu šerijata ........................................................................... 141

NOVOTARIJE, NOVOTARI, SEKTE, OBIČAJI

Pobijanje svih 10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda .............................................. 147

Kratak osvrt na sufizam i sufijske tarikate ....................................................................... 161

Kratki dosje o sirijskim Alevitima ................................................................................... 166

Đurđevdan ........................................................................................................................ 173

Zijaret i ljubljenje dlake Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem ..................................179

Istina o Homeiniju ............................................................................................................ 182

Šta prigovarate Amru Halidu ............................................................................................ 191

UČENJACI I VELIKANI UMMETA

Islamski učenjaci prisutni u Medini .................................................................................. 197

Najpoznatiji učenjaci selefijske da've danas ...................................................................... 202

Šejh Ahmed Šakir .............................................................................................................. 205

RAZNO

Kada se petkom uslišava dova? ......................................................................................... 211

Imam Ibn Betta o stanju ljudi svoga vakta ........................................................................ 214

Istina o ubistvu Husejna, radijallahu anhu ........................................................................ 215

Isukana sablja na one koji kaljaju čast Muavije ................................................................. 220

Ko je bio Ataturk ................................................................................................................ 228

Koji je prijevod značenja Kur’ana na bosanski jezik najvjerodostojniji i najtačniji .......... 234

Još jedno lice ekstremizma – o šerijatskoj (ne)opravdanosti nikaba .................................. 236

Džihad, žene i ostale strahote ............................................................................................. 241

Odnos medija prema 'vehabijama' ...................................................................................... 244

Opasnost relativiziranja principa vjere ................................................................................ 249

5

AKIDA

اإلسالمية العقيدة

6

7

Islamsko vjerovanje u stihovima

Ako želiš muslimanom biti

od islama moraš naučiti

ono što te muslimanom čini

zatim ustrajati na Istini,

naučeno znanje primjeniti

Poslanika pri tome sl’jediti

u Džennet ćeš ući samo tako

drugim putem ne možeš nikako.

Prvi vadžib čovjeku svakome

tevhid činit’ Allahu Jednome

Njega istinskim Bogom smatrati

sva božanstva lažna nijekati

samo On ibadet zaslužuje

nikad se drugom ne upućuje

Allah Vladar i Gospodar svega

nema savršenog osim Njega

upravlja i vlada stvorenjima

opisan je potpunim svojstvima

sve ovo je značenje tevhida

na kome je građena akida.

Tevhid se poništava i kvari

Čineć’ jednu od sljedećih stvari:

Neko djelo velikog nevjerstva

il’ velikog širka mnogoboštva

ak’ ibadet učini nekome

pored Boga stvorenju jadnome.

Svi moramo tevhida imati

po Sunnetu Rabbu robovati

zatim pet namaza obavljati

i zekat na imetak davati

u godini ramazan postiti

a u životu hadž obaviti,

naše vjere ovo su stubovi

poznati k’o islamski ruknovi.

Suština je u Allaha iman

mu’min biti, ne samo musliman

u Božije vjerovat’ meleke

Njegove knjige i poslanike

u smrt i što nakon nje dolazi

i to kako nalažu dokazi.

U predznake Sudnjeg dana vjeruj

za njega se spremaj i očekuj

vjeruj u kabursko uživanje

ispitivanje i kažnjavanje

Sudnji dan pred Bogom okupljanje

izlaganje djela i vaganje

sunetlije sa Havda će piti

novotare meleki odbiti

svako djela svoja će vidjeti

knjige će im u ruke sletjeti

neki težak račun polagati

drugima će Allah oprostiti

plate nam za djela odrediti

i pravedno svima presuditi

svima prava njihova vratiti

zulumćar će za zulum platiti

nevjernike u vatru poslati

muslimani sami će ostati,

a sa njima i svi munafici

bili su skriveni nevjernici.

Tu će im se Allah pojaviti

i svima im sedždu narediti

“Potkoljenicu” im pokazati

licemjere tada prokazati

8

neće moći sedždu učiniti

Allah će im leđa ukočiti

nakon toga će im narediti

svi će prema Džennetu krenuti

“Sirat” ćuprija će ih čekati

da je pr’jeđe svako će morati

munafici bez svjetla ostati

u spratove najdublje propasti

džehenemsko gorivo postati

i zauvjek u njemu ostati.

Na Siratu tama je velika

tanka je to ćuprija i glatka

na kojoj su kuke postavljenje

da ščepaju za vatru spremljene

koji takve grijehe činiše

da Rabbovu milost propustiše

dok će neki ispravni vjernici

Allahovom dobrotom sretnici

na drugu stranu Sirata proći

do džennetskog uživanja doći.

U Allahov kader vjerujemo

sudbinom ga od Boga zovemo

ali se na to ne oslanjamo

već naređeno izvršavamo

jer svi znamo šta je naređeno

a ne znamo šta je određeno

Allah je sve sto će biti znao

zatim je to znanje zapisao

da se desi tako On je htio

te je svakome djela stvorio

ovako se ispravno vjeruje

Allahova odredba poštuje.

Da bi bio brate od sretnika

i džennetskih vječnih stanovnika

moraš i sljedeće stvari znati

i u njih bez sumnje vjerovati:

Iman čine riječi i djela

samo tako vjera ti je c’jela

dijeli se iman na ogranke

pa po tome razlikuj vjernike

povećava se dobrim djelima

a umanjuje se grijesima

haridžije ovdje pretjeraše

nevjernikom gr’ješnika smatraše

a murdžije djela izbaciše

vel’ku štetu vjeri nanesoše.

Zatim je ispravno vjerovati

Allahu sva svojstva pripisati

kojima je Sebe opisao

i imena kojim se nazvao

u Kur’anu govoru Njegovom

ili Sunnetu Poslanikovom

ali znati da je On savršen

i ničemu od stvorenja sličan

već potvrditi bez poređenja

ili kakvoće određivanja,

vjerovati bez iskrivljivanja,

ili Rabbu svojstva negiranja.

Uzvišeni Gospodar govori

tako nam Kur’an i Sunnet zbori

nad svime se Allah uzdigao

iznad Arša kojeg je stvorio

uzdignut je bićem i svojstvima

uzvišen i veličan srcima

savršen u svim svojim djelima

nazvan je najljepšim imenima

oči ima i njima sve vidi

9

toga se pravi vjernik ne stidi

jer ovako u Kur’anu stoji

drugačije u hak se ne broji

te sve druge Božije osobine

prihvati se Kur’anske istine

ne budi mu’tezila, džehmija,

maturidija, ni eš’arija!

U Bož’je “evlije” vjerujemo

al’ u tome ne pretjerujemo

ibadetom ih ne veličamo

već se samo Allahu klanjamo

od Njegove kazne strahujemo

Njegovoj se milosti nadamo

zato nemoj biti kaburdžija

već ti samo budi sunetlija.

Sav šefa’at od Boga se traži

bez Njegove dozvole ne važi

Allahove dozvole značenje

Njegovo je brate naređenje

da se onaj koji pravo ima

na šefat za drugog zauzima

a kojim je Allah zadovoljan

i već da mu oprosti je voljan.

Tevesul što u dovi se traži

na jedan od tri načina važi:

Molit’ Rabba Njegovim svojstvima

ili ‘pak tvojim dobrim djelima

ili da za tebe brate dovi

neki vjernik pobožni a živi

svaki drugi tevesula oblik

može biti širk mali il’ velik.

Vel’ki širk u vječnu vatru vodi

mali širk iz vjere ne izvodi

al’ je veći od gr’jeha velikih

kod Uzvišenoga omraženih

isti propis s kufrom je velikim

i malim kod Allaha prezrenim.

Svaki od velikih griješnika

vjerujemo da je od vjernika

sve dok smatra grijeh zabranjenim

od Allaha, a ne dozvoljenim.

Smatramo da je tekfir od vjere

al’ samo po propisima vjere

a nikako kao što to čine

sljedbenici strasti, neistine.

Muslimanskoj vlasti se pokori

da te Allah u vatri ne gori

protiv njih ti pobunu ne diži

od akide haridžija bježi.

Sve ashabe Resula volimo

i o njima loše ne zborimo

a prvim halifama smatramo

i zato se nagradi nadamo:

Ebu Bekra, Omera, Osmana

zatim Aliju, to je istina

koja nevjernicima ne prija

pa ne budi Šija-Rafidija,

zatim žene našeg Poslanika,

to su majke iskrenih vjernika,

Ehlul-bejt Poslanikov volimo

i o njima loše ne zborimo

“Nasibije” zbog toga mrzimo

i da su u zabludi držimo,

put selefa iskreno sl’jedimo

pa da kao oni uspijemo!

Koga hoće Allah upućuje

i na istini ga usmrćuje

10

a drugoga u zabludi drži

i pravedno u Vatri ga prži

jer On zna šta svako zaslužuje

nepravda Mu osobina nije.

Obaveza volit je vjernike

a suprotno tome nevjernike,

spram imana vjernika volimo

a spram gr’jeha njegova mrzimo,

dobročinstvo svakome činimo

Poslanika u tome slijedimo.

Filozofiju ne prihvatamo

već se srednjeg puta mi držimo

tražeć’ time put ka vječnoj sreći

Ihsan stepen vjere je najveći:

K’o da vidiš Boga robovati

jer znaš da te On gleda i prati.

Od svih sekti mi se odričemo

za Sunnet se Resulov držimo

pa se Bož’joj milosti nadamo

u Džennetu Rabba da gledamo.

Džennet i Džehenem su istina

dva stvorenja već su uređena

da u vatri pate nevjernici

te neki vjernici griješnici

zauvjek ostaju nevjernici

privremeno pate se gr’ješnici,

dok je Džennet milost Allahova

vječni poklon vjernom od robova

da u njemu vječno uživaju

bez zastora u Rabba gledaju

pa se brate dragi moj potrudi

te od ispravnih vjernika budi

u Allaha ispravno ti vjeruj

po Sunnetu Poslanika djeluj

voleći sve što u Islam spada

od Boga se strahuje i nada.

Bila je to akida Islama

od Allaha naređena nama

napisah je na putu za Rijad

iz Medine do tamo i nazad

hvala Rabbu što je olakšao

i veliku blagodat mi dao

Salavat i selam Poslaniku

Allahovom robu, miljeniku!

Autor: Jasmin Durić, prof. akide

11

Hadis o kaburskoj patnji i uživanju

Berā b. ‘Azib, radijallahu anhu, kaže: Izašli smo s Allahovim Poslanikom, sallallahu

alejhi ve sellem, da ispratimo dženazu jednog čovjeka od ensarija. Kada smo stigli kod

kabura, tijelo još nije bilo zakopano, pa je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sjeo

kraj kabura a mi smo sjeli oko njega. Bili smo mirni kao da su nam na glavama ptice. U ruci

je imao štap kojim je kuckao po zemlji. U drugoj predaji: “Svoj pogled dizao bi prema gore i

spuštao.”

Zatim je podigao glavu i rekao: “Utječite se Allahu od kaburskih kazni” – a u

drugoj predaji: “O Allahu! Tebi se utječem od kaburske kazne!” To je rekao dva ili tri

puta, a zatim je rekao: “Zaista, kada Allahov rob, vjernik, napušta ovaj svijet i ide na

budući, dođu mu meleci s nebesa, bijela izgleda i sjajnih lica kao Sunce, sa sobom nose

džennetsku odjeću i džennetski miris. Približe mu se i sjednu na udaljenosti do koje

dopire njegov vid.

Nakon toga mu se približi Melek smrti i sjedne pored njegove glave, pa kaže: ‘O

lijepa i dobra dušo! – a u predaji: O smirena dušo! Idi oprostu Gospodara svoga i

Njegovom zadovoljstvu.’ Zatim izađe klizeći poput kapljice koja klizi sa vrha posude.

Kada prihvati dušu, ne biva u njegovoj ruci ni koliko je tren oka, a odmah je meleci

prihvaćaju i postave u haljine (kefine) i namirišu mirisom. Od nje se proširi najljepši

miris kakvog na Zemlji nema, potom se, noseći je, penju u visine. Kada god prođu pored

grupe meleka, svi odmah upitaju: ‘Koja je ovo plemenita duša?’ A meleci odgovaraju:

‘To je taj i taj sin tog i tog’ – spominjući njegova najljepša imena i nadimke kojim su ga

ljudi zvali na Zemlji.

Tako biva sve dok ne dođu do zemaljskog neba. Zatim zatraže dozvolu za

prolazak i biva im dozvoljeno pa ih prate bliski meleci na svakom nebu sve do neba koje

slijedi i sve tako dok ne dođu do sedmog neba. Allah, azze ve dželle, tada kaže: ‘Pišite

knjigu Moga roba u Ilijjunu i vratite ga na Zemlju, jer Ja sam ih stvorio od zemlje, u

nju ću ih ponovo vratiti i iz nje će biti oživljeni i drugi put.’

Zatim se njegova duša vrati u tijelo i tada mu dođu dva meleka koja ga podignu

da sjedne i počnu ispitivati: ‘Ko je tvoj Gospodar?’ A on će odgovoriti: ‘Moj Gospodar

je Allah.’ ‘Koja je tvoja vjera?’ – oni će ponovo upitati, a on će odgovoriti: ‘Moja vjera

je Islam.’ ‘A ko je onaj čovjek koji vam je poslan?’ – upitat će oni, a on će reći: ‘On je

Allahov Poslanik, sallallah alejhi ve sellem.’

Zatim će ga dva meleka upitati: ‘A kako si sve to znao?’ ‘Čitao sam Allahovu

knjigu, vjerovao u ono što piše u njoj i sve potvrdio’ – odgovoriće on.

Zatim će doći glas s nebesa: ‘Istinu je rekao Moj rob pa mu pripremite posteljinu

iz Dženneta, obucite ga džennetskom odjećom i otvorite mu prolaz ka Džennetu.’”

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zatim reče: “Do njega će dopirati

džennetski lijep i ugodan miris, a kabur će se proširiti koliko njegove oči mogu dokučiti.

12

Zatim će mu doći čovjek lijepa izgleda, u lijepoj odjeći, lijepog mirisa i reći: ‘Raduj se

onome što će te razveseliti. Ovo je dan koji ti je bio obećavan’ On će ga zatim upitati: ‘A

ko si ti? Ličiš mi na onoga koji donosi dobro.’ A on će reći: ‘Ja sam tvoje dobro djelo

koje si činio.’”

A u drugoj predaji: “Zatim će se otvoriti džennetska i džehenemska vrata. Potom

će mu se pokazati mjesto u Vatri i reći: ‘Ovo ti je bilo predviđeno boravište, pa ti ga je

Allah zamijenio mjestom u Džennetu’”

Zatim će reći: “Gospodaru moj, ubrzaj Sudnji dan da bi se susreo sa svojom

porodicom i imetkom.”

Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nakon toga reče: “A Allahov rob,

nevjernik, kada napušta ovaj svijet i odlazi na budući, dođu mu s neba meleci, crnih lica

i strašnog izgleda, sa sobom nose platno od kostrijeti. Približe mu se i sjednu na

udaljenosti do koje dopire njegov vid.

Nakon toga mu se približi Melek smrti i sjedne pored njegove glave, pa kaže: ‘O

prljava dušo, izlazi i idi Allahovoj srdžbi.’ Zatim će mu uzeti dušu i čupati je kao što se

vruć ožeg vadi iz vlažne vune. Kada prihvati dušu, ne biva u njegovoj ruci ni koliko je

tren oka, a odmah je meleci prihvaćaju i ne puštaju je dok je ne postave u platno od

kostrijeti. Zatim se iz nje osjeti smrad kao najgori smrad lešine koji postoji na Zemlji, a

potom se, noseći je, penju u visine. Kada god prođu pored grupe meleka, svi odmah

upitaju: ‘Koja je ovo pokvarena duša?’ A meleci odgovaraju: ‘To je taj i taj sin tog i

tog’ – spominjući njegova najružnija imena i nadimke kojim su ga ljudi zvali na Zemlji.

Tako biva sve dok ne dođu do zemaljskog neba. Zatim zatraže dozvolu za

prolazak, ali im se neće otvoriti.

Zatim je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proučio: “Njima se kapije

nebeske neće otvoriti, i prije će uže kroz iglene uši proći nego što će oni u Džennet ući.”

(El-E’araf, 40)

Allah, azze ve dželle, će tada reći: “Pišite njegovu knjigu u Sidždžin u najnižoj

zemlji.” Zatim će njegova duša biti protjerana s neba. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, tada je proučio: “A onaj ko bude smatrao da Allahu ima iko ravan – biće kao

onaj koji je s neba pao i koga su ptice razgrabile, ili kao onaj kojeg je vjetar u daleki

predio odnio.” (El-Hadždž, 31)

Tada se njegova duša vrati u tijelo i dođu mu dva meleka koja ga podignu da

sjedne i počnu ispitivati: ‘Ko je tvoj Gospodar?’ A on će odgovoriti: ‘Ah! Ah! Ne znam!’

‘Koja je tvoja vjera?’ – oni će ponovo upitati, a on će odgovoriti: ‘Ah! Ah! Ne znam!’ ‘A

ko je onaj čovjek koji vam je poslan?’ – upitat će oni, a on će reći: ‘Ah! Ah! Ne znam!’

U drugoj predaji: ‘Čuo sam ljude da nešto govore pa sam i ja to govorio.’ Oni će

tada reći: ‘Ne znaš i nisi htio da znaš!’

13

Glas sa nebesa će povikati: ‘Laže on! Pripremite mu posteljinu od vatre i otvorite

mu prolaz do Vatre.’ Do njega će dopirati njena vrućina i smrad a kabur će mu se

stisnuti tako da će kosti pored kostiju prolaziti.

Zatim će mu doći čovjek ružnog lica, ružne odjeće, odvratnog smrada i reći:

‘Raduj se onome što će te ražalostiti, ovo je dan koji ti je bio obećavan.’ On će upitati:

‘A ko si ti? Ličiš mi na onog koji donosi zlo.’ A on će odovoriti: ‘Ja sam tvoje loše djelo!’

U drugoj predaji je došlo: “Zatim će mu dovesti čovjeka koji je slijep, gluh i nijem,

u ruci će imati kandžiju od željeza. Kad bi njom brdo udareno pretvorilo bi se u

prašinu. Udarit će ga tako da će ga pretvoriti u prašinu. Zatim će ga Allah vratiti u

prvobitno stanje, a ovaj će ga udariti drugi put. On će tada pustiti krik, tako da će ga svi

čuti osim ljudi i džina.”

Tada će povikati: ‘Gospodaru, nemoj da nastupi Sudnji dan.’”

Hadis su zabilježili, u približnim verzijama, imami Ahmed (18614), Ebu Davud

(4755), Ibn Madže (1549), Abdur-Rezzak (6737), Ibn Ebi Šejbe (12059), Hakim (107),

Bejheki u Šu’abul-iman (395) i drugi s vjerodostojnim lancem prenosilaca.

Ovu predaju vjerodostojnom su ocjenili Ebu Avane, Ibn Mende, Hakim, Ibnul-Kattan,

Ibnul-Kajjim, Hejsemi i drugi, a dobrom Munziri, Ibn Tejmije i Albani.

(Vidi: Et-tergibu vet-terhib, 4/197; Šerh hadisin-nuzul, 2/84; Medžmu’ul-fetava, 4/290;

Idžtimaul-džujušil-islamijje, str. 58; Tehzib Sunen Ebi Davud, 2/427-429; Medžmeuz-zevaid,

3/173; Telhisul-habir, 2/264; Ahkamul-dženaiz, str. 159)

Ibn Ebil-’Izz el-Hanefi, rahimehullah, kaže: “Svi učenjaci ehli-sunneta su jednoglasni

da je ispravno ono na što upućuje ovaj hadis.” (Šerhu-akideti-tahavije, 2/607)

Osnova ovog hadisa je kod imama Muslima u Sahihu (2871) u skraćenoj verziji.

Također, hadis je kod Buharije (1338) i Muslima (2870) od Enesa, radijallahu anhu,

ali se u njemu spominje samo pitanje o Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

U nekim predajama se spominje da se dva meleka , koja postavljaju pitanja, zovu

Munkir i Nekir, a Allah, dželle še’nuh, najbolje zna. (Vidi: Šerhu-akideti-tahavijje, 2/604;

Fethul-Bari, 3/237; Silsiletus-sahiha, 3/465)

Priredio: Amir I. Smajić

14

Da li je džehennem vječan

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof.fikha

Ono što s početka moramo naglasiti jeste da nema nijednog mjesta u Ibnu Tejmijinim

knjigama koje eksplicite govore o tome da je džehhenem prolazan. Šejh Šu'ajb Arnaut jedan

je od mnogih savremenika koji ovaj stav spočitava šejhul-islamu Ibnu Tejmijji i hafizu Ibnul-

Kajjimu, što se može vidjeti i u njegovoj knjizi Šerhut-Tahavijje, na 422. str., a od čega su oni

potpuno čisti. Napominjemo i to da nam sama njihova djela i knjige, i to na nekoliko mjesta,

eksplicite govore o vječnosti i neprolaznosti džehennema, kao npr.:

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje kaže: „Džehm b. Safvan smatra da Allahovo znanje i

njegove odredbe imaju kraj, i da Njegovi postupci imaju kraj, i da džennet i džehennem

nestaju kao i njihovi stanovnici, tako da će na kraju samo Allah ostati!? Ali, istina je da

džennet i džehennem neće nestati i da su oni vječni, i da će džennetlije vječno uživati u

džennetu, i da će džehennemlije vječno biti kažnjavani u džehennemu – i svemu tome nema

kraja, kao što nema kraja ni Allahovom znanju niti Njegovim odredbama!“ (Pogledaj: Der'ut-

te'arud, 1/403.)

„Selef i imami ovoga ummeta kao i sav ehlu-sunnet vel-džema'at, su složni na tome da

ima stvorenja koja neće nestati, niti u potpunosti propasti, poput Dženneta i Džehennema i

'Arša itd.. Da će sva stvorenja nestati – to su zastupali neki apologetičari-novotari poput

Džehma b. Safvana i onih koji se s njim složiše od mu'utezila, i ostali slični njima. Ovo je

neispravan stav, i u suprotnosti je sa Allahovom Knjigom, sunnetom Njegova poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, i idžma'om selefa ovoga ummeta – u čemu se može jasno primjetiti

vječnost dženneta i njegovih stanovnika, kao i vječnost ostalog, što sve ne možemo sada

spominjati na ovom parčetu papira. Jedan dio apologetičara i filozofa je iznosio i logičke

dokaze nemogućnosti nestanka svih stvorenja, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Medžmu'ul-

Fetava, 18/307.; Bejanu Telbisil-Džehmijje, 1/581.)

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje nam u svojim djelima eksplicite potvrđuje konsenzus

islamskih učenjaka da je džehennem vječan, i čak odgovara džehmijama na njihove zablude –

pa kako da se njemu pripiše neki drugi stav mimo ovog?

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje spominje i čiji je stav „prolaznosti džehennema“ tj. kaže da

je to stav Džehma b. Safvana, čelnika džehmijja, i Ebu Huzejla el-'Allafa, čelnika mu'utezila –

pa kako da on zastupa njihove stavove!?

Šejhul-islam Ibnu Tejmijje kaže: „Imam džehmijja, Džehm b. Safvan i Ebul-Huzejl el-

'Allaf, imam mu'utezila, stava su da događaji (havādis) ne mogu biti vječni ni u budućnosti ni

15

u prošlosti. Džehm je smatrao – ako je to tako, to onda iziskuje nestanak dženneta i

džehennema, i propast svega osim Allaha, kao što i nekada sve to nije postojalo osim Njega.

Selef/prve generacije kao i imami mezhebā su ovakvo razmišljanje zanegirali džehmijjama, a

bilo je i onih koji su ih zbog toga proglasili nevjernicima, zbog toga što Allah kaže: „To je

ono što vam se obećava za Dan u kome će se račun polagati; to će, doista, blagodat Naša

biti, koja nikada neće prestajati!“ (Sad, 53-54.); ili: „Ovakav Džennet obećan je onima koji

se budu Allaha bojali: vrtovi s rijekama, s plodovima kojih uvijek ima i s trajnom

hladovinom.“ (Er-Ra'd, 35.) (Pogledaj: Minhadžus-Sunneti en-nebevijje, 1/310.)

Ono što je za čuđenje jeste i to da šejh Ibnu Abdul-Hadi, navodeći djela šejhul-islama

Ibnu Tejmijje, spominje i njegovo zasebno djelo koje ima na ovu temu:

Pravilo u odgovoru onima koji smatraju da su džennet i – قاعدة يف الرد على من قال بفناء اجلنة والنار

džehennem prolazni

(Pogledaj: دار الكتب العلمية 76العقود الدرية يف مناقب ابن تيمية )

Šejh el-Kari u svome odgovoru Ibnu Arebiju kaže: „Što se tiče toga da Ibnu Tejmijje

el-Hanbeli smatra da će nevjernici na kraju ipak izaći iz Vatre – to je sama potvora i laž na

njega!“ (Pogledaj: Er-reddu 'alel-ka'iline bivahdetil-vudžud, str. 86.)

A šta kaže hafiz Ibnul-Kajjim?

On kaže: „S obzirom da se ljudi dijele na tri skupine: dobre bez primjese zla, zle bez

primjese dobra, i one koji u sebi imaju i dobra i zla, stoga se i njihova staništa dijele na troje:

kuća suštog dobra (džennet), kuća suštog zla (džehennem) – i ove dvije kuće nikako ne

nestaju, i kuća pripremljena za one koji u sebi nose i dobro i zlo – i to je kuća/stanište koja će

nestati; to je stanište griješnika, a u džehennemu neće vječno ostati nijedan od griješnika-

muvehhida, jer će oni - nakon što budu kažnjeni za svoje grijehe - biti izvedeni iz džehennema

i uvedeni u džennet, tako da neće ostati vječno ništa osim kuće samog dobra (dženneta) i kuće

samog zla (džehennema)!“ (Pogledaj: El-vabilus-sajjib, 1/24.)

„Dovde su stigle noge dvije skupine (onih koji smatraju da je džehennem vječan i onih

koji smatraju da je prolazan), i čini mi se da ovo pitanje nećeš naći ovako obrađeno na

drugome mjestu. Ako bude rečeno: A gdje je stalo vaše stopalo u ovom velikom i teškom

pitanju koje je za nekoliko puta veće od sveg dunjaluka – biće rečeno: Stalo je kod riječi

Allaha dž.š.: „Tvoj Gospodar, zaista radi šta hoće!“ (Hud, 107.); dovde je stiglo stopalo

emirul-mu'minina Alije b. Ebi Taliba r.a., kada je naveo ulazak džennetlija u džennet, i

džehennemlija u džehennem, govoreći o detaljima sa kojima će se susresti tamo, nakon čega

je rekao: „A potom će Allah uraditi ono šta bude On želio!“; dovde su stigla stopala mnogih, a

16

ono što smo po ovom pitanju rekli, čak i u cijeloj knjizi – šta je od toga tačno, od Allaha je, i

On ga je dao, a što se nađe od pogrešnog – od mene je i od šejtana, a Allah i Njegov Poslanik

su čisti od toga!“ (Pogledaj: Hadijel-Ervah, 1/274.)

„Ja sam po ovom pitanju na stanovištu i mišljenju emirul-mu'minina Alije b. Ebi

Taliba r.a.: „Džennetlije će ući u džennet, a džehennemlije u džehennem – što opisa

najljepšim riječima i opisom – a potom reče: Nakon toga će Allah postupiti sa svojim

stvorenjima onako kako On hoće i želi!“ (Šifa'ul-'Alil, 1/264.)

„Mudrost Njegova je iziskivala da načini jedno stanište/kuću za tragaoca Njegova

zadovoljstva tako što će Mu biti pokoran, što će Njegovoj zapovjedi prednost davati, i što će

Ga voljeti – a to je džennet, u čemu ima svake vrste zadovoljstva... i jedno stanište/kuću za

tragaoca razloga/sebeba Njegove srdžbe i ljutnje, koji će svojim prohtjevima prednost davati u

odnosu na Njegovo zadovoljstvo, koji će na svaki način nastojati da kontrira Njegovim

zapovjedima, koji će raditi ono što Mu je mrsko – od riječi i djela; koji će Ga opisivati onako

kako Mu to ne dolikuje, koji će negirati ono s čime su došli Njegovi poslanici od opisa

savršenstva i svojstava veličine – a to je džehennem, u čemu ima od svake vrste neugodnosti...

i ta dva staništa su vječna!“ (Pogledaj: Tarikul-hidžretejn, 1/230.)

17

Da li su poslanici bili bezgrješni ljudi?

Pitanja: Da li su poslanici bili bezgrješni ljudi i da li su činili velike ili male grijehe?

Odgovor: U dostavljanju poslanice i vjerskih propisa poslanici su bili bezgrješni: nisu

zaboravljali ništa od Allahove objave, osim ako Allah nije odredio da nešto zaborave kada je

neki propis bio derogiran. Uzvišeni Allah stavio je Sebi u obavezu da poslanika Muhammeda,

sallallahu alejhi ve sellem, poduči Objavi i da je nakon toga ne zaboravlja i obavezao se da u

njegovom srcu sakupi Kur’an, rekavši: “Mi ćemo te naučiti da izgovaraš pa ništa nećeš

zaboraviti osim onoga što će Allah htjeti” (El-‘Ala, 6-7); “Mi smo dužni da ga saberemo

da bi ga ti čitao. A kada ga čitamo, ti prati čitanje njegovo, a poslije, Mi smo dužni da ga

objasnimo”(El-Kijama, 17-19). Poslanici su bili bezgrješni u dostavljanju objave od Allaha,

Uzvišenog Gospodara, i oni od Božije objave ništa nisu prikrivali. Rekao je Uzvišeni Allah:

“O Poslaniče, kazuj ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda

nisi dostavio poslanicu Njegovu – a Allah će te od ljudi štititi.” (El-Maida, 67)

Vjerovjesnici su, također, bili zaštićeni od velikih grijeha, poput zinaluka, alkohola i

sl. Što se, pak, tiče malih grijeha, većina učenjaka smatra da nisu bili zaštićeni od malih

grijeha, a ako bi se desilo da počine neki mali grijeh, Uzvišeni Allah upozorio bi ih na to, a

oni na tome ne bi ustrajavali, nego bi se brzo kajali i grijehe ostavljali.

U tom je kontekstu Ibn Tejmijje, rahimehullahu, rekao: “Mišljenje da su vjerovjesnici

bili zaštićeni od velikih grijeha, a nezaštićeni od malih grijeha, zastupa većina islamskih

učenjaka i svih frakcija. Štaviše, to je mišljenje i većine islamskih racionalista. Ebu Hasan el-

Amdi spominje da je to mišljenje Ešaira, a to je mišljenje i većine mufessira, kao i hadiskih i

fikhskih eksperata. Štaviše, od selefa, naših prethodnika, imama, ashaba, tabiina i tabi-tabiina,

prenesena su samo mišljenja koja se podudaraju sa ovim.” (Medžmul-fetava, 4/319)

Dokazi da su vjerovjesnici mogli zapasti u male grijehe i da ih je Allah nakon toga

upozoravao i vraćao ispravnom putu, jesu sljedeći:

● Govor Uzvišenog Allaha o Ademu, alejhis-selam: “Tako Adem nije Gospodara svoga

poslušao i s Puta je skrenuo. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu

oprostio i na Pravi put ga uputio” (Ta-ha, 121-122). Ovo je dokaz da je Adem počinio

grijeh, te da ga je Allah na to upozorio i da se Adem pokajao.

● Riječi Uzvišenog: “Musa ga udari šakom i – usmrti. ‘Ovo je šejtanov posao!’,

uzviknu, ‘on je, zaista, otvoreni neprijatelj koji u zabludu dovodi! Gospodaru moj’, reče

onda, ‘ja sam sâm sebi zlo nanio, oprosti mi!’ I On mu oprosti, On, uistinu, prašta i On

je milostiv.” (El-Kasas, 15-16) Musa, alejhis-selam, priznao je svoj grijeh i tražio od Allaha

da mu oprosti nakon što je greškom ubio Kopta i Allah mu je uistinu grijeh oprostio.

● Riječi Uzvišenog: “I Davud se uvjeri da smo Mi baš njega na kušnju stavili, pa oprost

od Gospodara svoga zamoli, pade licem na tle i pokaja se. I Mi smo mu to oprostili, i on

je, doista, blizak Nama i divno prebivalište ga čeka.” (Sād, 23-24) Davud, alejhis-selam,

18

pogriješio je jer je požurio sa presudom prije nego što je saslušao drugog parničara u sporu u

kojem je sudio.

Našeg poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, Uzvišeni Allah u nekoliko

navrata ukorava, a jedni od tih ajeta su na početku sure Et-Tahrim: “O Vjerovjesniče, zašto

sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš? A

Allah prašta i samilostan je” (Et-Tahrim, 1). Isto tako, ukorio ga je po pitanju zarobljenika

Bitke na Bedru i događaja sa slijepcem – Ibn Ummu Mektuma, radijallahu anhu.

Ipak, ima onih koji mogućnost da su poslanici zapadali u grijeh glorificiraju i smatraju

nevjerovatnom i neprikladnom, te stoga spomenute i druge njima slične citate pogrešno

tumače. Takav stav izgradili su na dvije postavke:

Prva postavka: Uzvišeni Allah naredio je da slijedimo poslanike i za njima se

povodimo, a naredba da se oni slijede iziskuje da sve što oni čine bude prikladno za

slijeđenje, te da je svako njihovo djelo i ubjeđenje oblik pokornosti Bogu. Kada bi bilo

dozvoljeno da poslanici zapadaju u grijehe, to bi rezultiralo proturječnošću i kolizijom, jer to

bi značilo da se u tom grijehu koji počine poslanici spajaju dvije kontradiktornosti, a to su:

naredba da se to djelo čini, s obzirom da nam je naređeno da slijedimo poslanike, i zabrana da

to djelo činimo, jer je to grijeh.

Ova bi sumnja bila opravdana kada bi grijeh bio skriven i nejasan, tako da se može

pomiješati sa pokornošću i dobrim djelom, međutim, Uzvišeni Allah upozorava Svoje

poslanike na to i ukazuje na pogrešku, te im daje nadahnuće da se, bez imalo odgađanja,

pokaju i oprost zatraže.

Druga postavka: Grijesi se ne podudaraju sa potpunošću i savršenstvom, nego su

mahana i nedostatak. Ova je postavka tačna ukoliko grijeh ne poprati tevba i pokajanje, jer

tevba briše grijeh i mahanu i ne negira potpunost, a onaj ko se pokaje ne zaslužuje ukor nakon

pokajanja. Štaviše, često se dešava da čovjek nakon pokajanja bude bolji nego što je bio prije

grijeha. Poznato je da nijedan poslanik nije počinio grijeh a da nije požurio sa tevbom –

pokajanjem i traženjem oprosta. Za poslanicima se ne povodi u grijehu, nego u brzini i

iskrenosti pokajanja nakon počinjenog grijeha. Grijeh je neminovan da bi mogli biti praktičan

uzor u tevbi i pokajanju, a nakon tevbe, oni su samo potpuniji nego što su bili prije grijeha.

Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

19

Propis vrijeđanja Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem

Autor: Šejh muhaddis Sulejman b. Nasir El-Ulvan, hafizahullah

Ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tabi'ini i oni koji su došli

nakon njih, od ehli-sunneta, su složni da onaj koji kaže ili uradi nešto što je jasni i

nedvosmisleni kufr - nevjerstvo biva nevjernikom bez uslovljavanja toga sa ohalavljivanjem.

Također, učenjaci su jednoglasni da nevjerstvo može biti poricanjem nečega od vjere,

utjerivanjem u laž, okretanjem i nepridavanjem pažnje vjeri i šerijatskim propisima. Može da

bude i izgovaranjem, kao psovanjem Allaha i psovanjem Njegovog Posalnika, sallallahu

alejhi ve sellem, ismijavanjem s vjerom i njenim propisima, i može da bude s djelom, kao

činjenjem sedžde kipovima, činjenjem tevafa oko kaburova, prinošenjem žrtvi džinima ili

kipovima.

A može da bude i sa ostavljanjem nečega, kao ostavljanjem dijela u potpunosti, a

Ishak b. Rahujje, rahimehullah, i drugi su spomenuli konsenzus ashaba po pitanju nevjerstva

onoga koji namjerno ostavlja namaz.

Došlo je kod imama Muslima u "Sahihu" putem Ibnu Džurejdža, od Ebu-Zubejra El-

Mekkija, a on od Džabira, radijellahu anhu, da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: "Između čovjeka i između širka ili kufra je ostavljanje namaza." Riječ "El-

Kufr" (koja je došla u arapskom tekstu hadisa) kada dođe u određenom članu sa elifom i

lamom (tj. "el") upućuje na veliki kufr.

Ali, po po pitanju nevjerstva ostavljača namaza došlo je razilaženje među imamima

mezheba, pa je rekla skupina da ne biva nevjernikom sve dok ne porekne njegovu obaveznost.

Druga skupina rekla je da onaj koji ostavlja namaz čini veliki kufr radi konsenzusa ashaba po

tom pitanju, ali razilaze se po pitanju značenja ostavljanja namaza, pa jedni kažu da biva

nevjernikom ostavljajući jedan namaz do isteka njegovog vremena, a drugi kažu da ne biva

nevjernikom dok ne ostavi namaz u potpunosti.

Ukratko, sljedbenici ehli-sunneta ne proglašavaju druge nevjernicima samim tim što

čine grijehe, niti za bilo koji grijeh, kao što to rade Haridžije i Muatezile tako što proglašavaju

nevjernicima radi velikih grijeha i smatraju grijehom ono što nije grijeh i za to vežu propise

onih koji upadnu u kufr, a nekada ljudima sude po onome što oni vide da proizilazi iz njihovih

riječi i govora. To je često prisutno među njima u zadnjim generacijama. Ne prave razliku u

spuštanju propisa između djela i pojedinca, niti između jednog pitanja i drugog, a nekada

proglašavaju nevjernicima i one koji se sa njima ne slažu u tim njihovim devijacijama. Njihov

opis je došao na jeziku Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: "Ubijaju

sljedbenike islama a ostavljaju sljedbenike evsana - kipova." Hadis su zabilježili Buhari i

Muslim od Ebu Se'ida, radijellahu anhu.

Ehlu-sunnet je sredina između Haridžija i Murdžija. Ne tekfire velike griješnike svek

do ne ohalale te grijehe, niti govore kao Murdžije da grijesi ne škode imanu, ili da ne biva

20

nevjernikom onaj ko učini djelo nevjerstva sve dok ga ne ohalali, jer je to batil - neispravno

po Kur'anu, sunnetu i konsenzusu islamskih učenjaka.

Tako, onaj koji opsuje Uzvišenog Allaha, ili opsuje Njegovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, biva nevjernikom, bez uslovljavanja da to ohalali. O tome su mnogi alimi

prenjeli jednoglasan stav islamskih učenjaka.

Kaže Ishak b. Rahujje, rahimehullah: "Islamski učenjaci su složni da onaj koji opsuje

Allaha, azze ve dželle, ili opsuje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ili odbije i

porekne nešto od onoga što je Allah objavio, ili ubije poslanika od Allahovih poslanika – a pri

svemu tome prihvata ono što Allah objavljuje – biva nevjernikom."

Sulejman b. Nasir el-'Ulvan

Burejda, 03. 06. 1421 god. po H.

Prijevod: Amir I. Smajić

21

NE ČINITE DRUGE ALLAHU RAVNIM! (šerijatski propis zabranjenih zakletvi)

Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka je Salavat i Selam na Poslanika,

sallalahu alejhi ve sellem, njegovu časnu porodicu i sve plemenite ashabe.

Allah, dželle še’nuh, je naš Gospodar i Gospodar svih svjetova. On je uzvišen i daleko

od svake manjkavosti koja mu se pripisuje, svjesno ili nesvjesno, i niko Mu ravan

nije, “Slavljen neka je On i vrlo visoko iznad onoga što oni govore!” (El-Isra, 43). On iz

neživog stvara živo, a iz živog neživo, sva stvorenja su Njega potrebna, a On, azze ve dželle,

neovisan je od svakog, “O ljudi, vi ste siromasi, vi trebate Allaha, a Allah je nezavistan i

hvale dostojan. Ako hoće, ukloniće vas i nova stvorenja dovesti, to Allahu nije

teško.” (Fatir, 15-17).

Sva stvorenja veličaju, slave i obožavaju Uzvišenog Allaha, osim nepokornih džinna i

ljudi, “Njega veličaju sedmera nebesa, i Zemlja, i oni na njima; i ne postoji ništa što ga ne

veliča, hvaleći Ga; ali vi ne razumijete veličanje njihovo. – On je doista blag i mnogo

prašta.” (El-Isra, 44)

Uzvišeni, dželle še’nuh, zabranjujući nam da poistovjećujemo stvorenja sa Njim

kaže: “Zato ne pripisujte Allahu sudruge a već ste spoznali!” (El-Bekare, 22), tj. spoznali ste

da Allah nema sudruga i da mu niko nije ravan u stvaranju, opskrbi, odredbi i ibadetu, pa

kako onda da obožavate zajedno sa Njim i druga božanstva nakon što ste spoznali tu istinu.

To je, zaista, najveće čudo i najgluplja glupost.

Šejh Abdur-Rahman b. Hasan, rahimehullah, rekao je: “Znaj da se činjenje drugih

Allahu ravnim dijeli na dvije vrste: 1) da učini nekog Allahu ravnim usmjeravajući mu

ibadete ili neku od vrsta ibadeta – to je veliki širk, 2) ono što spada u mali širk, kao da čovjek

kaže: ‘Ono što Allah hoće i ti!’, ili ‘Da nema Allaha i tebe!’, ili djelimično uljepšavanje

ibadeta u očima drugih…” (Fethul-Medžid, str. 67).

Ibn Abbas, radijallahu anhuma, rekao je: “Pod sudruzima (ar. el-endad) misli se na

širk, koji je skriveniji od hoda mrava na crnom kamenu u tamnoj noći. To je da kažeš: ‘Tako

mi Allaha i tvoga života’, ili ‘Tako mi moga života’, ili da kažeš: ‘Da nije njegovog psa, došli

bi nam kradljivci.’, ili ‘Da nema patki u kući, došli bi nam kradljivci.’, ili kada čovjek kaže

svome prijatelju: ‘Ono što hoćete Allah i ti.’, ili ‘Da nije bilo Allaha i toga i toga.’ Nemoj

spominjati toga i toga, jer je to sve širk.” Bilježi ga Ibn Ebi Hatim u Tefsiru (229).

Da bi musliman upotupunio svoj tevhid – koji je glavni uzrok ulazka u Džennet –

mora da ga očisti od svih vidova izravnjavanja nekog ili nečeg od stvorenja sa Uzvišenim

Allahom, makar to bilo samo na jeziku, kao zakletva nečim drugim mimo Allahom, jer je i to

jedna vrsta činjenja drugih Allahu ravnim.

Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, da je rekao: “Onaj ko se kune od vas, neka se kune sa Allahom ili neka

šuti!” Bilježe ga Buhari (2533) i Muslim (4346).

22

Imam Nevevi, rahimehullah, rekao je: “Mudrost u zabrani zaklinjanja nečim drugim

mimo Allaha je u tome da je zaklinjanje s nečim vid veličanja istoga, a istinsko veličanje je

karakteristično samo za Allaha, pa je iz tog razloga zabranjeno druge dizati na taj stepen.”

(El-Minhadž, 11/105).

Hafiz Ibn Hadžer, rahimehullah, rekao je: “Iz spoljašnosti hadisa može se zaklučiti da

je zakletva dozvoljena samo Allahom, ali učenjaci su složni da je zakletva ispravna sa

Allahom, Njegovim bićem i uzvišenim svojstvima.” (Fethul-Bari, 11/647).

Abdur-Rahman b. Semure, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati svojim očevima niti tagutima!” Bilježi ga Muslim

(1648).

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: “Nemojte se zaklinjati očevima, niti majkama, niti kipovima. Nemojte se

zaklinjati osim Allahom, a ni Allahom se ne kunite osim iskreno.” Bilježe ga Ebu Davud

(3250) i Nesa’i (3769) i hadis je vjerodostojan – kao što su smatrali Ibn Hibban, Ibnul-

Mulekkin, Albani i drugi, iako mu je Imam Darekutni, rahimehullah, prigovorio. (El-Ilel,

10/57).

Ibn Omer, radijallahu anhuma, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: “Ne zaklinjite se očevima vašim! Onaj ko se zakune Allahom neka iskren

bude, a onaj kome se drugi zakune Allahom neka bude zadovoljan s tim. Onaj ko ne

bude zadovoljan s Allahom, takav nije od Njega.” Bilježi ga Ibn Madže (2101), a Hafiz Ibn

Hadžer, Muhammed b. Abdul-Vehhab, Sulejman b. Abdullah i drugi kažu da je lanac

prenosilaca hasen (dobar). (Vidi: Fethul-Bari, 11/653; Tejsirul-Azizil-Hamid, 517).

Sa’d b. Ubejde, prenosi da je Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, čuo čovjeka kako

se kune: “Ne, tako mi Kabe!”, pa mu je rekao: “Doista sam čuo Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: “Ko se zakune nečim drugim mimo Allahom doista

je počinio kufr (nevjerstvo) ili širk (mnogoboštvo)!”

Bilježe ga Ahmed (6072), Ebu Davud (3253) i Tirmizi (1535), a vjerodostojnim su ga

ocijenili Ibn Hibban, Hakim, Munziri, Ibnul-Mulekkin, Albani i drugi. (Vidi: Bedrul-munir,

9/458; Telhisul-habir, 4/411; Irvaul-galil, 8/282). Neki od učenjaka – poput Tahavija i

Bejhekija – prigovorili su ovom hadisu, zato što se Sa’d b. Ubejde nije susreo sa Ibn Omerom,

radijallahu anhuma, ali je ipak ispravno da je se susreo sa njim i da je hadis sahih, a također,

značenje hadisa podupiru mnoge druge predaje.

Pod “širkom” u ovom hadisu misli se na mali širk, a ne na veliki, kao što je stav

velike većine islamskih učenjaka. (Vidi: Tejsirul-Azizl-Hamid, str. 514). Ali, ako bi se dotični

zakleo nečim drugim mimo Allahom, veličajući ga i smatrajući da je zakletva s njime bolja i

vrjednija, ili na istom stepenu kao i zakletva Allahom, onda je riječ o velikom širku koji

počinioca izvodi iz vjere – da nas Allah, azze ve dželle, sačuva.

Abdullah b. Mes’ud, radijallahu anhu, rekao je: “Da se zakunem Allahom lažno draže

mi je nego da se zakunem drugim mimo Allaha iskreno!” Predaju su zabilježili Ibn Ebi Šejbe

23

(12414), Abdur-Rezzak (15929) i Taberani uKebiru (8902), a Munziri, Hejsemi i Albani

smatrali su je vjerodostojnom. (Vidi: Et-Tergibu vet-terhib, 3/372; Medžme’uz-zevaid,

4/318; Irvaul-galil, 8/285).

U govoru Ibn Mes’uda, radijalahu anhu, možemo uočiti razumijevanje ove plemenite

vjere kojim je Uzvišeni Allah, dželle še’nhu, nadario ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem. Lažna zakletva Uzvišenim Allahom je grijeh i nepokornost prema Njemu,

ali, zakletva nečim drugim mimo Allahom je mali širk, koji je – iako počinioca ne izvodi iz

vjere – jedan od najvećih grijeha, pa makar bio i iskren u zakletvi.

Šejh Abdur-Rahman b. Kasim, rahimehullah, pojašnjavajući izreku Ibn Mes’uda kaže:

“To je zato što je lažna zakletva Allahom veliki grijeh, a zakletva drugim mimo Allaha širk i

kufr. Iako je riječ o malom širku, on je opet veći grijeh od svih drugih velikih grijeha po

konsenzusu ispravnih prethodnika (selefa).” (Hašijetu kitabit-tevhid, str. 303).

Kaže Šejhul-islam Ibn Tejmijje: “Zakletva nečim drugim mimo Allahom je širk, a

zakletva Allahom je tevhid. Tevhid koji u sebi ima primjesu laži bolji je od širka koji u sebi

ima primjesu iskrenosti” (Medžmu’ul-fetava, 1/81).

Iz spomenutog vidimo veliku pogrešku onih koji se uz Allaha, dželle še’nuh, zaklinju

Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, ili nebesima i Zemljom, vjerom, džamijom i sl. Još

veća nedaća je kada se to čini u javnosti i od strane ljudi koji se smatraju vjerkim autoritetima

i predvodnicima.

Kaže imam mufessira Ibn Džerir et-Taberi: “Onaj ko kaže ‘tako mi Ka’be’, ili

‘Džibrila’, ili ‘Mikaila’ ili ‘Adema’, ili ‘Have’, ili ‘Nuha’, ili kaže ‘Tako mi Allahove kazne’,

ili ‘Allahove nagrade’ – takav je rekao riječi koje treba ignorisati i upustio se u ono što je

zabranio Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pa je obavezan tražiti oprosta za taj

grijeh…” (Vidi: Šerhu Sahihil-Buhari, Ibn Bettal, 6/96).

Hafiz Ibn Abdil-Berr, rahimehullah, rekao je: “Nije se dozvoljeno zaklinjati nečim

drugim mimo Allaha, azze ve dželle, u svim prilikama i situacijama, i to je stvar na kojoj su

svi složni.”

I rekao je: “Zaklinjanje sa stvorenjima ima isti propis kao i zaklinjanje sa očevima,

ništa od toga nije dozvoljeno…”

I rekao je: “Svi učenjaci su složni da je zakletva nečim drugim mimo Allaha pokuđena

stvar, zabranjen postupak, nije dozvoljeno nikome da to čini, ali razilaze se da li je obavezan

iskup.” (Et-Temhid, 14/366-367).

Kaže Ibn Hubejre: “Učenjaci su složni da se ne treba zaklinjati s onima koji se veličaju

mimo Allaha, kao sa Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem,…” (Vidi: Fethul-Bari, 11/652).

Poznati hanefiski učenjak Bedruddin El-Ajni, rahimehullah, rekao je: “Zaklinjanje nečim

drugim mimo Allahovim imenima i svojstvima je prezreno, svejedno radilo se o Poslaniku,

Ka’bi, melecima, emanetu, duši i dr.” (Umdetul-kari, 24/490).

Šejh Abbur-Rahman b. Kasim, rahimehullah, rekao je: “Šerijatski tekstovi koji

zabranjuju zaklinjanje drugim mimo Allahom, svi zajedno, dostižu stepen mutevatira (najveći

24

stepen vjerodostojnosti) i ukazuju nam da je to vrsta širka, ali ne izvodi počinioca iz vjere.

Učenjaci su jednoglasni da zakletva ne biva osim Allahom ili Njegovim svojstvima, a također,

svi od njih su složni da je zakletva nečim drugim mimo Allaha zabranjena.” (Hašijetu kitabit-

tevhid, str. 303).

Napomena: Malikije i većina šafijskih pravnika na stavu su da je zakletva nečim

mimo Allahom ipak samo pokuđena i da ne dosteže stepen stroge zabrane, ali prethodno smo

vidjeli – pored jasnih i nedvosmislenih dokaza – da su neki od učenjaka prenjeli konsenuz

(idžma) uleme o zabrani. Kao da im je stav onih koji su smatrali to djelo samo pokuđenim bio

nepoznat, ili su ga smatrali iznimnim i odbačenim (šazom), a Allah najbolje zna.

(Vidi: Minhatul-Allam, 9/328-329).

Kaže šejh Sulejman b. Abdullah, rahimehullah: “Svi učenjaci su složni da je

zabranjeno zaklinjati se drugim mimo Allaha, … i ne uzima se u obzir mišljenje učenjaka koji

su naknadno došli, koji su smatrali da se pod zabranom misli na pokuđenost, to mišljenje je,

doista, ništavno (batil). Kako da neko kaže da je samo pokuđeno ono što je Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, nazvao kufrom ili širkom – ne, nego je to haram. Radi toga je bilo

draže Ibn Mes’udu, radijallahu anhu, da se lažno zakune Allahom nego da se iskreno zakune

nekim drugim. To nam ukazuje da je zakletva nekim drugim mimo Allahom veći grijeh od

laži, iako je laž zabranjeno djelo u svim vjerama, iz čega nam je jasno da je zakletva drugim

mimo Allahom od najvećih grijeha.” (Tejsirul-Azizil-Hamid, str. 511).

Na kraju, ostalo je da odgovorimo na nedoumicu mnogih: “Zašto se Allah, dželle

še’nuh, u Kur’anu, kune nekim Svojim stvorenjima, kao u ajetima: ‘Tako mi vremena…’,

‘Tako mi zore…’, ‘Tako mi Sunca…’, itd.?”

Islamski učenjaci, poput Ibn Abdil-Berra, Nevevija, Ibn Hadžera i drugih, spomenuli

su dva odgovra na to pitanje: 1) da je značenje ajeta “Tako mi Gospodara vremena”, “Tako mi

Gospodara zore” itd, tj. da je riječ “Gospodar” izostavljena samo u vanjštini; 2) da se

Uzvišeni Allah, dželle še’nuh, kune čime hoće od Svojih stvorenja, dok je nama to zabranio,

a “… On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.” (El-Enbija, 23). (Vidi: El-

Istizkar, 5/203; El-Minhadž, 11/105; Fethul-Bari, 11/650).

Poznati tab’in Amir b. Šurahbil eš-Ša’bi, rahimehullah, rekao je: “Stvoritelj se zaklinje

s čim hoće od Svojih stvorenja, dok se stvorenja ne zaklinju osim sa Stvoriteljem.” (Tefsir Ibn

Kesir, 7/54).

Onaj koji se zakune nečim drugim mimo Allahom, azze ve dželle, obavezan je da se

pokaje i iskupi od svog grijeha obnavljajući svoje vjeovanje riječima šehadeta, kao što je

preneseno u vjerodostojnom hadisu da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

rekao: “Ko se zakune, pa kaže u svojoj zakletvi ‘Tako mi Lata i Uzza’a!’, neka kaže: ‘la

ilahe illellah.’” Bilježe ga Buhari (4860) i Muslim (1647) od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

Mus’ab b. Sa’d, rahimehullah, prenosi od svog oca Sa’da b. Ebi Vekkasa, radijallahu anhu, da

je rekao: “Jednom prilikom sam se zakleo Latom i Uzzaom, pa sam otišao Allahovom

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekao: ‘Zakleo sam se Latom i Uzzaom?’ – a on mi

25

reče: ‘Reci: La ilahe illellah tri puta, pljucni na lijevu stranu tri puta, zatraži kod Allaha

utočište od šejtana i nemoj se više vraćati na taj grijeh.’” Bilježe ga Ahmed (1590), Nesa’i

(3777), Ibn Madže (2097) i Ibn Ebi Šejbe (3/481) i drugi a vjerodostojnim ga je smatrao Ibn

Hibban.

Ovde se misli na obnavljanje vjerovanja od manjkavosti i nesvjesnog veličanja kipova,

a ne misli se na obnavljanje vjeovanja u značenju ponovnog ulazka u islam radi počinjenog

nevjerstva. (Vidi: Tejsirul-Azizil-hamid, str. 514).

Zato, dragi brate i sestro, Allaha veličajte i slavite jezicima, srcem i djelima, onako

kako Mu to dolikuje, jer to je obaveza svih ljudi: “Oni ne veličaju Allaha onako kako Ga

treba veličati; a čitava Zemlja će na Sudnjem danu u šaci Njegovoj biti, a nebesa će u

desnici Njegovoj smotana ostati. Slavljen neka je On i vrlo visoko iznad onih koje Njemu

smatraju ravnim!” (Ez-Zumer, 67).

Allah, dželle še’nuh, zna najbolje!

Napisao: Amir I. Smajić

Medina, 19. 01. 1434. / 03. 12. 2012.

26

Stanje ehlu-l-fetre na Ahiretu

Islamski učenjaci su se razišli po pitanju onih do kojih nije došla istina, a tu spadaju

oni koji su živjeli u vremenu kada nisu dolazili poslanici, ili su živjeli u mjestu do kojeg nije

došao islam, ili se radi o onima koji su umrli u djetinjstvu, a roditelji su im bili nevjernici pa

ih kao takvi nisu podučili islamu.

Najispravnije mišljenje islamskih učenjaka jeste da će oni koji pripadaju kategoriji

ehlu-l-fetreh biti iskušani na Sudnjem Danu, pa ko se pokori Allahu ući će u Džennet, a ko

odbije biće stanovnik Džehennema.

Postoji puno predaja koje govore o ovome i mogu se naći u Ibn-Kesirovom komentaru

Kur'ana u govoru o ajetu:

عث رسولا وما كنا معذ بني حت ن ب

"... a nismo kažnjavali, dok ne bismo poslali poslanika." (Prijevod značenja, El-Isra

15)

Navest ćemo jednu od predaja:

أخرج اإلمام أمحد بن حنبل يف " مسنده " والبيهقي يف كتاب " العتقاد " وصححه عن األسود بن سريع أن أربعة ميتحنون يوم القيامة : رجل أصم ال يسمع شيئا ، ورجل أمحق ، ورجل النيب صلى هللا عليه وسلم قال : )

ل مات يف فرتة ، فأما األصم فيقول : رب لقد جاء اإلسالم وما أمسع شيئا ، وأما األمحق فيقول : هرم ، ورجرب لقد جاء اإلسالم والصبيان يقذفوين ابلبعر ، وأما اهلرم فيقول : رب لقد جاء اإلسالم وما أعقل شيئا ،

يقهم ليطيعونه ، فريسل إليهم أن وأما الذي مات يف الفرتة فيقول : رب ما أاتين لك رسول ، فيأخذ مواث . ادخلوا النار ، فمن دخلها كانت عليه بردا وسالما ، ومن مل يدخلها يسحب إليها

Zabilježili su imam Ahmed u Musnedu i El-Bejheki u knjizi El-I'atikad od El-Esveda

b. Seri'a da je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve selem, rekao: „Četiri osobe će se pravdati na

Sudnjem Danu: gluh čovjek koji ništa nije čuo, luđak, oronuo starac i čovjek koji je

umro u periodu između dva poslanika. Onaj koji je bio gluh reći će: 'Moj Gospodaru,

kada je Islam došao ja ništa nisam čuo.' Luda osoba će reći: 'Moj Gospodaru, kada se

Islam pojavio djeca su na mene izmet bacala.' Oronula stara osoba će reći: 'Moj

Gospodaru, kada je Islam došao, ja ništa nisam razumio.' Onaj koji je umro u vremenu

između dolaska dvojice poslanika, reći će: 'Moj Gospodaru, nije mi došao Tvoj

poslanik.' Pa će On uzeti od njih obećanje da će mu pokorni biti, pa će im narediti da

uđu u vatru. Ko uđe u nju biće mu hladna i spasonosna, a ko ne uđe, bit će odvučen u

nju.“

Kaže Ibn Kesir: „Po ovom pitanju ima vjerodostojnih predaja, a ima i dobrih, kao i

slabih predaja koje se uzdižu na stepen dobrih zbog ostalih vjerodostojnih i dobrih predaja.

27

Također, kada se nađe po jedom pitanju više međuzavisnih predaja koriste se kao dokaz

nakon proučavanja i razmatranja istih.“ (Ibn Kesir 58/5)

أحاديث هذا الباب منها ما هو صحيح ، كما قد نص على ذلك غري واحد من أئمة العلماء ، ومنها ما هو حسن ، ومنها ما هو ضعيف يقوى ابلصحيح واحلسن ، وإذا كانت أحاديث الباب الواحد متعاضدة على هذا

. النمط : أفادت احلجة عند الناظر فيها

Hafiz Ibn-Hadžer, u kontekstu govora o ovom pitanju, kaže: „Oni (ehlu-l-fetreh) će na

Onom svijetu biti iskušani tako što će im se narediti da uđu u Vatru. Pa ko uđe ta će mu vatra

biti hladna i spasonosna, a ko odbije ući biće kažnjen. Predaju bilježi El-Bezzar preko Enesa i

Ebu S'eida, radijallahu anhuma. Također, bilježi je i Taberani od Mu'aza b. Džebela. I zaista

je istina da će pripadnik ehlu-l-fetre biti iskušan na Sudnjem Danu kao i luđak. I rekao je

Bejheki u knjizi El-I'atikad da je ovo ispravan stav.“ (Fethul-Bari, 246/3)

عها : أهنم يتحنون يف اآلخرة أبن ترفع هلم انر ، فمن دخلها : كانت عليه برداا وسالماا ، ومن أب : عذ ب ، سابأخرجه البزار من حديث أنس ، وأيب سعيد ، وأخرجه الطرباين من حديث معاذ بن جبل ، وقد صحت مسألة

وحكى البيهقي يف " كتاب العتقاد " أنه المتحان يف حق اجملنون ، ومن مات يف الفرتة من طرق صحيحة ، . املذهب الصحيح

Neki islamski učenjaci, poput imama Ibn-Abdulberra, odbacili su mišljenje da će

nakon smrti biti iskušenje za ehlu-l-fetreh, pa su rekli: „Život poslije smrti je za nagradu ili

kaznu i nije mjesto iskušenja i tamo nema naredbi i zabrana.“ Također, on smatra da se ne

može od čovjeka tražiti da uđe u Vatru kad čovjek nije u stanju da pristane na tako nešto, a

Allah nikoga ne opterećuje preko njegovih mogućnosti.

Islamski učenjaci su odgovorili protiv ovog stava i uopštenim i preciznim odgovorima.

Uopštene odgovore su dali Ibn-Kesir i Ibn-Tejmije, a preciznijim i detaljnijim odgovorom je

odgovorio Ibnul-Kajjim, čak je odgovorio sa 19 različitih tački gledišta.

Suština uopštenih odgovora na stav Ibn-Abdulberra je u tome da nakon smrti nije

samo nagrada i kazna nego će pored nagrade i kazne biti i iskušenja, kao što je iskušenje u

Berzehu koje nije upitno ni kod samog Ibn-Abdulberra. Također, zagovornici stava da će na

Sudnjem danu biti iskušenje za ehlu-l-fetreh kažu da nakon smrti nema iskušenja nego samo

nagrada i kazna ali tek nakon ulaska džennetlija u Džennet i džehennemlija u Džehennem.

Kaže Ibn-Tejmijje u knjizi Medžmu'u-l-fetava: „Teklif (zaduženje obavezama) se u

potpunosti završava ulaskom u Kuću nagrade, a to je Džennet i Kuću kazne, a to je

Džehennem. A prije toga na Sudnjem danu i u Berzehu ljudi će biti ispitivani, pa će čovjek u

Berzehu biti upitan: 'Ko ti je Gospodar, koja je tvoja vjera i ko je tvoj poslanik?' A Uzvišeni je

rekao: 'Na Dan kada se Noga otkrije i kad budu pozvani da sedždu učine, oni neće to biti u

stanju' U vjerodostojnim hadisima je potvrđeno da će se Allah na Sudnjem Danu pokazati

28

svojim robovima, kao što je hadis: 'Neka svaki narod slijedi ono što je obožavao. Tako će

mnogobošci ići za svojim kipovima i lažnim božanstvima, a vjernici će ostati dok im se ne

prikaže Gospodar u liku kakvom ga ne znaju pa ga neće moći prepoznati. Zatim će im se

prikazati u liku u kakvom će ga prepoznati pa će mu učiniti sedždu a leđa licemjera ostaće

ukočena poput kravljih rogova. Htjet će da Mu sedždu učine, ali to neće biti u stanju.' Pa je

spomenuo Njegove riječi: 'Na Dan kada se Noga otkrije i kad budu pozvani da sedždu učine,

oni neće to biti u stanju'“ (Medžmu'ul-fetava, 4/303.-304.)

إمنا ينقطع بدخول دار اجلزاء وهي اجلنة والنار ، وأما عرصات القيامة فيمتحنون فيها كما يتحنون يف والتكليفم : من ربك ؟ وما دينك ؟ ومن نبيك ؟ ، وقال تعاىل : ) ي وم يكشف عن ساق حده ويدعون الربزخ ، ف ي قال أل

يستطيعون اآلية ، وقد ببت يف الصحا من غري وجه حديث لجلي هللا لعباده يف املوقف إذا إىل السجود فال نون ف ت هم وي ب قى المؤم ي تجلى هلم الرب يف غري قيل : ) لي تبع كل ق وم ما كانوا ي عبدون ؛ ف ي تبع المشركون آهل

نون وت ب قى ظهور المنافقني الصورة الت ي عرفون ف ي نكرونه ث ي تجلى هلم يف الصورة الت ي عرفون ها ف يسجد له المؤموم يكشف عن ساق ويدعون إىل السجود فال كقرون الب قر يريدون السجود فال يستطيعون ، وذكر قوله : ) ي

. يستطيعون اآلية

Ibn-Kesir u svom tefsiru, na govor Ibn-Abdulberra: „Kako da se traži od nekoga da

pristane na ulazak u Vatru kada je taj pristanak nezamisliv“, odgovara: „Ovo nije dovoljan

argument protiv ispravnih predaja, jer Allah će narediti ljudima na Sudnjem danu da pređu

preko Sirat-ćuprije, a to je most koji je tanji od dlake, a oštriji od sablje. Prelaziće vjernici

preko njega srazmjerno svojim djelima, tako da će neki proći brzo poput munje, neki poput

vjetra, neki kao jahači konja, neki će preći hodajući, a neki čak i pužući, dok će neki pasti sa

mosta na lice u Vatru. A ono što se navodi u pogledu njih (ehlu-l-fetre) nije veće od

ovoga.ukazuje da ipak na Sudnjem Danu ima iskušenja. Čak je ovo iskušenje veće od

iskušenja ehlu-l-fetre.“

Ibn-Kajim rezimira sve ovo i dodaje:

„Ono što proizilazi iz ovih hadisa (koji govore da će ehlul-fetre biti iskušani na

Sudnjem Danu) u skladu je sa Kur'anom i šerijatskim pravilima i to je i pojašnjenje onoga o

čemu nas Kur'an obavještava, a to je da niko neće biti kažnjen osim nakon uspostavljanja

dokaza nad njim. Ehlul-fetre su od onih nad kojima nije uspostavljen dokaz na ovom svijetu

pa je neminovno da nad njima bude uspostavljen dokaz na Sudnjem Danu koji je za to

najpreči i najpogodniji zbog njegovog stanja i prizora. Svjedočiti će razni svjedoci protiv

ljudi, iznosiće se dokazi i ljudi će se raspravljati pred svojim Gospodarem i svako će iznositi

svoja opravdanja a neće opravdanja biti od koristi nepravednima .... Ovaj stav je

vjerodostojno potvrđen u predajama od skupine ashaba. Od njih se vjerodostojno prenosi

samo ovaj stav, dok stav da će oni (ehlu-l-fetre) biti sluge stanovnicima Dženneta

vjerodostojno se prenosi samo od Selmana. Na tu temu ima jedan merfu' hadis, a hadisi o

ispitivanju i iskušenju su brojniji, vjerodostojniji i poznatiji ... To što će im se narediti da uđu

29

u Vatru nije iz kazne prema njima. Kako da budu kažnjeni a nemaju grijeha? Nego se radi o

tome da se iskušaju i ispitaju: da li bi se pokorili Allahu ili bi Mu bili neposlušni. Ako bi bili

pokorni i ušli u Vatru: ne bi im naškodila i bila bi im hladna i spasonosna. A ako bi bili

nepokorni i odbili ući u nju zaslužili bi kaznu zbog suprotstavljanja Njegovoj naredbi.“

(Ahkamu ehli-zimme, 2/1158-1148)

30

31

FIKH

اإلسالمي الفقه

32

33

Da li se dodirivanjem polnog organa gubi abdest?

Pitanje: Ako osoba koja je u stanju džunupluka odluči da se okupa i pri samom kupanju

dodirne svoj polni organ, da li je dužna da uzme abdest ili ne?

Odgovor: Ovo pitanje usko je povezano sa razilaženjem među učenjacima po pitanju da li

dodirivanje spolnog organa kvari abdest. U knjizi Šerhul-mumti' stoji: Učenjaci, Allah im se

smilovao, se razilaze po pitanju da li dodirivanje polnog organa i analnog otvora kvari abdest

na nekoliko mišljenja:

Prvo mišljenje: Dodirivanje polnog organa kvari abdest. Ovaj stav zastupaju hanbelijski

učenjaci i potkrepljuju ga sljedećim dokazima:

1. Hadis kojeg prenosi Busra bint Safvan r.a. u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, rekao: „Ko dodirne svoj polni organ neka se abdesti.“

2. Hadis kojeg prenosi Ebu Hurejre r.a.: „Ako neko od vas rukom dodirne svoj polni organ

bez ikakvog zastora onda je dužan da se abdesti.“

3. Dodirivanje polnog organa može dovesti do buđenja strasti kod čovjeka i može dovesti

do toga da iz polnog organa procuri mezij a da čovjek to ni ne osjeti. Samim tim kažemo da se

propis veže za ono što podstične sumnju u postojanje nečistoće baš kao što je slučaj sa

dubokim snom.

Drugo mišljenje: Dodirivanje polnog organa ne kvari abdest. Ovo je mišljenje hanefijskih

učenjaka a potkrepljuju ga sljedećim dokazima:

1. Talk b. Ali prenosi hadisu kojem stoji da je on pitao Allahovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, o čovjeku koji u namazu dodirne svoj polni organ, da li je dužan da se

abdesti? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je odgovorio: „Ne, zaista je polni organ samo

dio tebe.“

2. Osnova je postojanje čistoće tj. abdesta i od ove osnove se ne može odstupili osim uz jak

i jasan dokaz, a hadisi koje prenose Busra bint Safvan i Ebu Hurejre r.a. su slabi pa samim tim

kažemo da je osnova postojanje abdesta a ne njegovo gubljenje a znamo da je Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Osoba ne odstupa od namaza dok ne čuje zvuk ili ne osjeti

miris.“

Treće mišljenje: Dodirivanje polnog organa sa strašću kvari abdest dok dodirivanje bez strasti

ne kvari abdest. Ovo mišljenje u sebi objedinjuje dokaze oba prethodna mšljenja. Dakle,

imamo spoj između hadisa kojeg prenosi Busra r.a. i hadisa kojeg prenosi Talk b. Ali r.a.

Fikhsko pravilo nalaže da se najprije pokušaju objediniti dokazi prije nego što se pristupi

postupku traganja za preferirajućim mišljenjem, jer prilikom objedinjavanja mišljenja u obzir

34

se uzimaju dokazi obje skupine dok se prilikom odabira preferirajućeg mišljenja u principu

uzimaju dokazi jedne skupine dok se dokazi druge skupine ostavljaju po strani.

U prilog ovom mišljenju idu i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „...zaista je polni

organ samo dio tebe.“ Zaista, ako dodirneš svoj polni organ bez strasti onda je to kao da si

dodirnuo bilo koji drugi organ na svome tijelu i pri tome ne gubiš abdest. S druge strane,

dodir polnog organa sa strašću kvari abdest jer postoji mogućnost da će takav dodir dovesti do

izlaska nečega što će pokvariti abdest a da ti i ne osjetiš da je tekućina izašla. Dakle, ako se

polni organ dodire sa strašću onda je osoba dužna da abdesti, dok dodir bez strasti za sobom

ne povlaći obavezu uzimanje abdesta.

Četvrto mišljenje: Onome ko dodirne svoj polni organ mustehab (pohvalno) je da se abdesti,

pa makar taj dodir bio sa strašću. Ovo mišljenje zastupa šejhul-islam Ibn Tejmijje. Ako

kažemo da je abdest mustehab u ovoj situaciji to znači da ima utemeljenje u šerijatskim

tekstovima i da shodno tome izvršilac zaslužuje nagradu. Također, abdest u ovoj situaciji je

pohvalno uzeti iz predostrožnosti.

Sažetak i zaključak: Ako čovjek dodirne svoj polni organ pohvalno je da se nakon toga

abdesti bez obzira da li taj dodir bio sa ili bez strasti. No, ako dodir bude sa strašću onda je

mišljenje koje kaže da je obavezan da se abdesti izrazito jako, ali ja ne obavezujem druge na

to mišljenje mada je za osobu bolje da iz predostrožnosti uzme abdest nakon dodira polnog

organa sa strašću. Ovo je mišljenje šejh Usejmin, rahimehullah, iznio u komentaru knjige

Šerhul-Mumti'.

Nakon ovoga šejh Usejmin, rahimehullah, u komentaru knjige Bulugul-meram (1/256) kazao

je da je osoba koja svoj polni organ dodirne sa strašću obavezna da uzme abdest, dok dodir

polnog organa bez strasti ne kvari abdest.

Shodno ovome kažemo da strastveno dodirivanje polnog organa prilikom uzimanja gusula za

sobom povlači obavezu da osoba nakon gusula uzme abdest. S druge strane, ako dodirivanje

polnog organa ne bude sa strašću u tom slučaju osoba nije dužna da se abdesti po završetku

gusula.

Izvor: http://islamqa.com/ar/ref/82759

هل ينقض الوضوء؟ مس الذكر

أعلم أن الغسل من اجلنابة جيزئ عن الوضوء سواء توضأ اجلنب قبل الغسل أم مل يتوضأ ولكن ماذا عن مس الذكر واإلليتني أبناء الغسل ؟ فهل هذا يوجب الوضوء بعد انتهاء الغسل ؟

احلمد هلل

35

؟ إذا اغتسل اجلنب ومس ذكره أبناء الغتسال ، هل جيب عليه الوضوء أم ل

ينبين هذا على اختالف العلماء يف نقض الوضوء مبس الذكر ، فمن رأى أنه انقض أوجب عليه الوضوء ، ومن . رأى أنه غري انقض فال يوجب عليه الوضوء

قال يف "الشر املمتع" : " واختلف العلماء رمحهم هللا يف مس الذكر والقبل هل ينقض الوضوء أم ل ؟ على أقوال:

: : وهو املذهب ) أي : مذهب اإلمام أمحد أنه ينقض الوضوء ، واستدلوا مبا يليالقول األول

. (حديث بسرة بنت صفوان أن النيب صلى هللا عليه وسلم قال : )من مس ذكره فليتوضأ -1

حديث أيب هريرة رضي هللا عنه : )إذا أفضى أحدكم بيده إىل ذكره ؛ ليس دوهنا سرت فقد وجب عليه الوضوء -2 . (ويف رواية : )إىل فرجه،

أن اإلنسان قد حيصل منه حترك شهوة عند مس الذكر ، أو القبل فيخرج منه شيء وهو ل يشعر ، فما كان -3 . مظنة احلدث علق احلكم به كالنوم

: القول الثاين : أن مس الذكر ل ينقض الوضوء ، واستدلوا مبا يلي

عليه وسلم عن الرجل يس ذكره يف الصالة : أعليه وضوء ؟ حديث طلق بن علي أنه سأل النيب صلى هللا 1 . (فقال النيب صلى هللا عليه وسلم : )ل ، إمنا هو بضعة منك

أن األصل بقاء الطهارة ، وعدم النقض ، فال خنرج عن هذا األصل إل بدليل متيقن . وحديث بسرة وأيب هريرة 2الوضوء . قال صلى هللا عليه وسلم : )ل ينصرف حت يسمع ضعيفان ، وإذا كان فيه احتمال ؛ فاألصل بقاء

صوات ، أو جيد رحيا فإذا كان هذا يف السبب املوجب حسا ، فكذلك السبب املوجب شرعا ، فال يكن أن . نلتفت إليه حت يكون معلوما بيقني

حديث بسرة ، وحديث القول الثالث : أنه إن مسه بشهوة انتقض الوضوء وإل فال ، وهبذا حيصل اجلمع بنيطلق بن علي ، وإذا أمكن اجلمع وجب املصري إليه قبل الرتجيح والنسخ ؛ ألن اجلمع فيه إعمال الدليلني ،

. وترجيح أحدمها إلغاء لآلخر

36

ويؤيد ذلك قوله صلى هللا عليه وسلم : )إمنا هو بضعة منك ألنك إذا مسست ذكرك بدون حترك شهوة صار ائك ، وحينئذ ل ينتقض الوضوء ، وإذا مسسته لشهوة فإنه ينتقض ؛ ألن العلة موجودة ، كأمنا متس سائر أعض

وهي احتمال خروج شيء انقض من غري شعور منك ، فإذا مسه لشهوة وجب الوضوء ، ولغري شهوة ل جيب . الوضوء ؛ وألن مسه على هذا الوجه خيالف مس بقية األعضاء

ر ابلوضوء يف حديث بسرة لالستحباب ، والنفي يف حديث طلق لنفي الوجوب ومجع بعض العلماء بينها أبن األم . ؛ بدليل أنه سأل عن الوجوب فقال : )أعليه وكلمة : )على ظاهرة يف الوجوب

. القول الرابع : وهو اختيار شيخ اإلسالم أن الوضوء من مس الذكر مستحب مطلقا ، ولو بشهوة

أنه مشروع وفيه أجر ، واحتياط ، وأما دعوى أن حديث طلق بن علي منسوخ وإذا قلنا : إنه مستحب ، فمعناه ، ألنه قدم على النيب صلى هللا عليه وسلم وهو يبين مسجده أول اهلجرة ، ومل يعد إليه بعد . فهذا غري صحيح ملا

: يلي

. أنه ل يصار إىل النسخ إل إذا تعذر اجلمع ، واجلمع هنا ممكن -1

طلق علة ل يكن أن تزول ، وإذا ربط احلكم بعلة ل يكن أن تزول فإن احلكم ل يكن أن أن يف حديث - 2يزول ؛ ألن احلكم يدور مع علته ، والعلة هي قوله : )إمنا هو بضعة منك ول يكن يف يوم من األايم أن يكون

. ذكر اإلنسان ليس بضعة منه ، فال يكن النسخ

التاريخ ل يعلم بتقدم إسالم الراوي ، أو تقدم أخذه ؛ جلواز أن يكون الراوي حدث أن أهل العلم قالوا : إن - 3 . به عن غريه

مبعىن : أنه إذا روى صحابيان حديثني ظاهرمها التعارض ، وكان أحدمها متأخرا عن اآلخر يف اإلسالم ، فال نقول أن يكون رواه عن غريه من الصحابة ، أو : إن الذي أتخر إسالمه حديثه يكون انسخا ملن تقدم إسالمه ، جلواز

. أن النيب صلى هللا عليه وسلم حدث به بعد ذلك

واخلالصة : أن اإلنسان إذا مس ذكره استحب له الوضوء مطلقا ، سواء بشهوة أم بغري شهوة ، وإذا مسه لشهوة . فالقول ابلوجوب قوي جدا ، لكين ل أجزم به ، والحتياط أن يتوضأ" انتهى

37

أن مس الذكر بشهوة انقض للوضوء ، ومسه بدون 1/952جزم الشيخ رمحه هللا يف شر "بلوغ املرام" )ث . شهوة غري انقض

وعلى هذا القول ؛ فمن مس ذكره بشهوة أبناء الغتسال من اجلنابة وجب عليه الوضوء بعد انتهاء الغسل ، وإذا . كان مسه بال شهوة فال يلزمه الوضوء

: اثنياا

األليتني ل ينقض الوضوء ، واخلالف إمنا هو يف مس حلقة الدبر ، ألنه قد ورد حديث بسرة بنت صفوان مس وصححه األلباين يف صحيح النسائي481 وابن ماجه )444بلفظ : )من مس فرجه فليتوضأ رواه النسائي )

.

. فاخلالف يف مس حلقة الدبر كاخلالف يف مس الذكر

. ه ل ينقض الوضوء ، كمس اخلصيتني والصفحتنيوأما ما جاور ذلك فمس

: " فإن مس أنثييه أو أليتيه أو ركبتيه ومل يس ذكره مل جيب عليه 1/44قال اإلمام الشافعي رمحه هللا يف "األم" ) . الوضوء " انتهى

ذ , أما ما وراء ذلك من : " قال أصحابنا : واملراد ابلدبر ملتقى املنف9/49وقال النووي رمحه هللا يف "اجملموع" ) . ابطن األليني فال ينقض بال خالف " انتهى

وقال ابن قدامة رمحه هللا : " ول ينتقض الوضوء مبس ما عدا الفرجني من سائر البدن , كالرفغ واألنثيني واإلبط , م فيه " انتهى يف قول عامة أهل العلم ; ألنه ل نص يف هذا ول هو يف معىن املنصوص عليه فال يثبت احلك

." . والرفغ : ما حول الفرج ، أو أصول الفخذين من ابطن . "خمتار الصحا 1/112ابختصار من "املغين" )

. وهللا أعلم

38

Propisi vezani za menstruaciju?

Pitanje: Šta je žena dužna učiniti ako, vjerujući da je menstruacija prestala, počne

obavljati namaz te zatim otkrije ponovnu pojavu krvi ili druge tekućine? Po čemu se razlikuje

istihaza od hajza i kako je prepoznati?

Odgovor: Poremećaj u menstrualnom ciklusu otvara mnoge dileme oko čistoće,

namaza i drugih vjerskih propisa koji se za to vežu. S obzirom da se mjesečni ciklus (hajz)

mijenja shodno životnoj dobi i tjelesnom stanju žene, potrebno je ukazati na pravila koja

regulišu ovaj propis na osnovu kojih žena može znati propise čistoće ma kakve promjene se

desile.

Prvo: Kod većine žena mjesečnica traje 6 ili 7 dana, a period čistoće 23 ili 24 dana, ali

dešava se i da traje više ili manje od toga. Mnogi islamski pravnici mišljenja su da mjesečni

ciklus žene traje najkraće noć i dan, a najduže 15 dana. Ibn Tejmijje smatra da ne postoji

najkraća i najduža granica, nego kad god se pojavi krv hajza sa svojim poznatim osobinama,

to se smatra menstruacijom, bez obzira trajala ona dugo ili kratko. Rekao je: “Hajz je naziv za

koji je Uzvišeni Allah vezao mnoge propise u Kur’anu i sunnetu, ne odredivši njegov najkraći

i najduži period, niti dužinu perioda čistoće između dva hajza, iako je to pitanje učestalo i

ummet je u potrebi za poznavanjem njegovih propisa. Lingvistički, hajzom se naziva, bez

razlike, duži ili kraći period, a ko u tome odredi neku granicu, nije postupio u skladu sa

Kur’anom i sunnetom.” (Medžmu‘ul-fetava, 19/237)

Drugo: Završetak ciklusa prepoznaje se po jednom od dva znaka:

● pojavom bijele tekućine koju maternica ispušta na kraju ciklusa,

● potpuni prestanak curenja.

Žene, ashabijke, pitale su Aišu, radijalahu anhuma, o znakovima po kojima se zna

prestanak hajza, te kada bi se na pamuku nakon što ga stave na mjesto hajza vidjeli tragovi

žute tekućine, govorila bi: “Ne požurujte (ne mislite da je hajz završio) sve dok ne vidite

bijelu tekućinu.” (imam Malik, Muvetta, br. 128; Bejheki, El-Kubra, br. 1486, hadis je sahih

po ocjeni Albanija, Irvaul-galil, br. 198)

Ako se nakon završetka uobičajenog ciklusa ponovo pojavi žuta ili smeđa tekućina,

pojava te tekućine ne tretira se hajzom. Na to ukazuje predaja Ummu Atijje, radijallahu anha:

“Žutu i smeđu tekućinu, nakon čistoće, nismo smatrali ničim.” (Ebu Davud, br. 307, hadis je

sahih po ocjeni Albanija, a Buharija ga bilježi bez riječi “nakon čistoće”, br. 326) “Nismo

smatrali ničim”, tj. nismo smatrali hajzom, međutim pojava te tekućine kvari abdest. Ako se

ova žuta ili smeđa tekućina pojavljuje u uobičajenom periodu ciklusa, ili prije pojave znakova

završetka hajza, tretira se hajzom.

Treće: Po pitanju prestanka istjecanja krvi u periodu mjesečnog ciklusa, kao naprimjer

da jedan dan postoji curenje, a drugi ne i sl., učenjaci imaju dva različita mišljenja:

Hanefijski i šafijski mezheb stanovišta je da se čistoća koja se pojavi u periodu hajza

također tretira hajzom. Ovo mišljenje izabrao je Ibn Tejmijje, jer se u tom slučaju bijela

tekućina, koja je znak čistoće, nije pojavila, te kada bi se tretiralo čistoćom to bi bila teškoća,

jer žena bi bila obavezna kupati se svaki ili svaki drugi dan.

39

Malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta je da se vrijeme u kojem se pojavljuje krv

tretira hajzom, a da se vrijeme u kojem nema krvi tretira čistoćom, osim ako to stanje potraje

više od 15 dana, onda je to istihaza o kojoj će slijediti detaljniji govor. Po ovom mišljenju,

kada curenje prestane, žena je dužna okupati se i tretira se čistom, te kada se ponovo vrati krv,

ponovo je u hajzu. Ovo mišljenje je preferirajuće, jer krvarenje je znak hajza, a prestanak

curenja je znak čistoće, osim ako prestanak krvarenja traje kraće od jednog dana, u tom

slučaju neće se tretirati čistoćom, kao što to ističe hanbelijski učenjak Ibn Kudame, jer

obaveznost kupanja u kraćem periodu od toga predstavlja teškoću. Prema tome, prekid kraći

od jednog dana ne smatra se čistoćom osim ako na to ukazuju posebne okolnosti, kao

naprimjer da se prekid pojavi na kraju uobičajenog perioda mjesečnice ili da se pojavi bijela

tekućina koja je znak završetka ciklusa. (El-Mugni, 1/399, Mevsuatul-fikhijetul-kuvejtije,

18/304, Ibn Usejmin, Ahkamud-dimait-tabiijje, 11)

Četvrto: Menstrualni ciklus može postati duži u odnosu na uobičajeno trajanje, kao što

može postati kraći. Sve dok traje curenje krvi tipičnih osobina, koje će kasnije biti pojašnjene,

žena je u hajzu. Ako žena vidi znakove čistoće i vjeruje da je ciklus prestao te se okupa i

tretira se čistom, zatim ponovo uoči krv hajza, to se tretira nastavkom prethodnog

menstrualnog ciklusa i ponovo će ostaviti namaz i sve što je hajzom zabranjeno. Međutim,

ako se krvarenje nakon čistoće pojavljuje tokom većine vremena ili na način da žena zna da to

nije hajz, onda se ta krv tretira istihazom. Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji

postavljeno je sljedeće pitanje: “Mjesečni ciklus kod mene nekad traje devet, a nekad deset

dana. Nakon što postanem čista i radim kućne poslove, ponovo mi se pojavi krvi u

isprekidanim intervalima. Kada mi se ponovo vrati krv nakon uobičajenog ciklusa, da li mi je

dozvoljen post, namaz i ‘umra?“ Odgovor: „Mjesečni ciklus kod tebe je u onom periodu u

kojem ti obično dolazi hajz, a to je deset ili devet dana. Kad krv prestane curiti nakon devet ili

deset dana, okupaj se te klanjaj, posti i obavljaj tavaf, a tvom mužu je dozvoljen odnos s

tobom. Krv koja se pojavi nakon uobičajenog ciklusa zbog kretanja pri poslu ili nečeg drugog

neočekivanog, nije krv hajza, nego je to krv koja se pojavljuje zbog određene bolesti i

poremećaja. Ta krv te ne sprečava da klanjaš, postiš, tavafiš i tome slično, nego je očisti poput

ostalih nečistoća, zatim uzmi abdest za svaki namaz te klanjaj, tavafi, uči Kur’an i sl.”

(Fetaval-ledžne, 5/388)

Peto: Stalno curenje krvi ili sa kraćim prekidima, kao što je dan ili dva u mjesecu,

naziva se istihaza. U pravilu, krv koja se pojavljuje kod žene tretira se hajzom osim ako je

curenje kontinuirano i traje većinu mjeseca, po mišljenju Ibn Tejmijje ili traje više od 15 dana

po mišljenju većine učenjaka, u tom slučaju se tretira istihazom. Krv istihaze razlikuje se od

krvi hajza u sljedećem:

● Krv hajza je crne boje, dok je krv istihaze prirodna boja krvi.

● Krv hajza je gusta, dok je krv istihaze rijetka.

● Krv hajza je neugodnog mirisa za razliku od krvi istihaze.

● Krv hajza izlazi iz maternice, a krv istihaze iz vene.

● Krv hajza se ne gruša kada se pojavi, za razliku od krv istihaze.

Propisi istihaze razlikuju se od propisa hajza u tome da se za vrijeme hajza žena tretira

nečistom i u tom periodu ostavlja namaz, dok se u istihazi tretira čistom i ne ostavlja namaz.

40

Međutim, u istihazi žena će, ako je curenje konstantno ili se pojavi prije nastupanja sljedećeg

namaza, pred svaki namaz očistiti se i spriječiti izlazak krvi uloškom i sl., zatim će se abdestiti

i klanjati. Ako se nakon čišćenja i abdesta za vrijeme namaza pojavi krv istihaze, to neće

pokvariti namaz.

Šesto: Istihaza može imati tri različita stanja:

● Prije pojave istihaze žena je imala poznat period u kojem je nastupao mjesečni ciklus. U

tom slučaju će taj isti period tretirati hajzom, a ostalo vrijeme istihazom. Kao naprimjer, da

žena ima redovan ciklus šest dana na početku svakog hidžretskog mjeseca, zatim joj se pojavi

istihaza tako da ima konstantno curenje, u tom slučaju prvih šest dana svakog hidžretskog

mjeseca je hajz, a ostalo vrijeme istihaza. Na to ukazuje predaja u kojoj se navodi da je

Fatima bint Ebi Hubejš rekla: “Allahov Poslaniče, meni stalno dolazi krv tako da nikad nisam

čista, da li ću ostaviti namaz?” “Ne, to je krv iz vene. Ostavi namaz onoliki broj dana koliko ti

je trajao hajz, a zatim se okupaj i klanjaj”, odgovorio je Allahov Poslanik, alejhis-salatu ves-

selam. (Buharija, br. 325).

● Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus, nego se pojavom

menstruacije pojavila i istihaza. U ovom slučaju mjerilo prepoznavanja hajza je razlika u

osobinama krvi. Ako žena može prepoznati krv hajza na osnovu boje, mirisa, bolova koji

prate njenu pojavu i sl., period u kojem se pojavljuje takva krv je hajz, a ostalo vrijeme, kada

se pojavljuje krv drugih osobina je istihaza. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, Fatimi bint Ebi Hubejš: “Kada se pojavi krv hajza, to je crna krv, neugodnog mirisa,

kada se to pojavi, ostavi namaz, a kada bude drugačije, abdesti se i klanjaj, jer to je krv iz

vene.” (Ebu Davud, br. 286, i Hakim, br. 618, hadis u sebi ima slabosti, ali su učenjaci

prihvatili postupanje po njemu)

● Prije pojave istihaze žena nije imala kontinuiran mjesečni ciklus niti je u stanju razlikovati

krv hajza od krvi istihaze. U tom slučaju ravnat će se prema ciklusu većine žena tako da se

tretira u hajzu šest ili sedam dana počevši od prvog vremena u kojem je vidjela krv, a nakon

toga u istihazi. Naprimjer, ako vidi krv petog u mjesecu, zatim curenje traje a ne uočava se

razlika na osnovu koje bi se prepoznala krv hajza, u tom slučaju žena je u hajzu šest ili sedam

dana počevši od petog dana svakog mjeseca. Dokaz su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, Hamni bint Džahš, radijallahu anha, ashabijki kojoj se pojavila istihaza: “U hajzu si

šest ili sedam dana, u Allahovom znanju, a zatim se okupaj...” (Ahmed, br. 27514, Ebu

Davud, br. 287, Tirmizi, br. 128, hadis je hasen po ocjeni Albanija) Riječima Poslanika: “Šest

ili sedam dana”, misli se da treba vidjeti šta je od to dvoje bliže njenom stanju ravnajući se

prema ženama njene starosti i njenoj rodbini. Uzvišeni Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

41

Da li se pri odlasku na sedždu spuštaju prvo koljena ili ruke

Piše: Amir I. Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh, Gospodaru svih svjetova. Donosimo salavat i

selam na Allahovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve istinske

sljedbenike do Sudnjega dana.

Islamski učenjaci po ovom pitanju imaju tri mišljenja:

Prvo mišljenje: Da se koljena spuštaju prije ruku.

Ovaj stav je zastupala većina islamskih učenjaka1, od kojih su: Ibrahim En-Neha'i,

Muslim b. Jesar, Ebu-Kilabe, Muhammed b. Sirin, Sufijan es-Sevri, Ebu-Hanife, Abdullah b.

Vehb, Šafija, Ahmed b. Hanbel, Ishak b. Rahuje, Ibn-Huzejme, Ibnul-Munzir, Tahavi,

Hattabi, Hazimi, Ibnul-Kajjim, Ibn-Abdulhadi i drugi.2

To je i zvanični stav u hanefijskom3, šafijskom4 i hanbelijskom5 mezhebu.

Najvjerodostojnije na čemu su zasnovali svoj stav je hadis koji prenosi Šerik, od

Asima b. Kulejba, od njegovog oca, a on od Vaila b. Hudžra, radijallahu anhu, da je rekao:

"Vidio sam Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada bi činio sedždu da spušta

svoja koljena prije ruku, a kada bi se dizao podigao bi ruke prije koljena."

Hadis su zabilježili imami: Ebu-Davud (838), Nesa'i (1089), Tirmizi (268) i Ibn-

Madže (882) u Sunenima, Ibn-Huzejme (626) i Ibn-Hibban (1912) u Sahihima, Darimi (1320)

i Darekutni (1/345) u Sunenima i drugi.

Hadis su vjerodostojnim ocijenili: Ibn-Huzejme, Ibnul-Munzir, Ibn-Hibban, Hakim,

Tahavi, Begavi, Ibnul-Kajjim, Zehebi, Ibnul-Mulekkin i drugi.6

1 Kao što to kažu imami Tirmizi, Begavi, Ibn Redžeb i drugi. Vidi: Sunen Tirmizi 2/56 kod hadisa br. 268, Šerhu-

sunne 3/134, i Fethul-Bari 5/91.

2 Vidi: Musannef 1/263 od Ibn Ebi Šejbe, Mebsut 1/11 od Muhammeda Eš-Šejbanija, Evsat 4/375, , Sahih Ibn

Huzejme 1/319, Šerhu me'anil-asar 1/255, Šerhu Sahihil-Buhari 2/422 od Ibn-Bettala, Eš-Šerhul-kebir 1/554 i El-

Mugni 1/589, Zadul-me'ad 1/223, Tenkihu-tahkik 1/401, Fethul-Bari 5/91 od Ibn-Redžeba, Šerhu Sunen Ebi-

Davud 4/23 od Ajnija, Nejlul-evtar 4/275.

3 Vidi: Mebsut 1/11, Beda'ius-sanai 1/210, Muhitul-burhani 2/55, Mebsut 1/57 od Serhesija, Tebjinul-hakaik

1/116, Behrur-raik 1/335, Hašijetu Ibn Abidin 1/497-498, Multekal-ebhur, 1/146, El-Lubab 1/37.

4 Vidi: El-Umm 1/113, Eš-Šerhul-kebir 3/472, El-Muhezzeb 1/75-76, El-Vesit 2/140, El-Medžmu'a 3/421,

Menhedžut-tulab 1/11, El-Havil-kebir 2/285.

5 Vidi: Eš-Šerhul-kebir 1/554 i El-Mugni 1/589 od Ibn Kudame, Šerh Zerkeši 'ala muhtesaril-Hireki 1/181, El-

Furu'u 2/200, El-Insaf 2/48, Keššaful-kana'a 1/391, Menarus-sebil 1/133.

42

Ali ispravno je da je ovaj hadis da'if-slab, kao što su to zastupali Buhari, Tirmizi,

Nesai, Ibn Ebi-Davud, Darekutni, Bejheki, Ibn-Redžeb, Ibn-Hadžer, Hazimi, Ibn Sejjidi-Nas,

Mubarekfuri, Albani i drugi7, radi ravije Šerika b. Abdullaha el-Kadija, koji se izdvojio u

prenošenju ovog hadisa.

Imam Ebu-Zur'a er-Razi o njemu je rekao: "Mnogo je griješio..." A imam Ebu-Hatim

veli: "Imao je grešaka."8

Imam Tirmizi: "Šerik b. Abdullah je imao mnogo grešaka."9

Imam Darekutni: "Šerik nije jak prenosilac u hadisima sa kojima se izdvoji."10

Imam Bejheki: "Većina učenjaka nije uzimala hadise koje on prenosi kao dokaz."11

Dževheri veli: "Pogriješio je u četiri stotine hadisa"12

Hafiz Ibn-Hadžer: "Mnogo je griješio, njegovo pamćenje se poremetilo kada je postao

kadija u Kufi..."13

Svoj stav su, pored hadisa, zasnivali i na tome što se vjerodostojno prenosi od vođe

pravovjernih Omera b. el-Hattaba, radijallahu anhu, da je tako postupao.14

Također, prenosi se i od njegovog sina Abdullaha b. Omera, radijellahu anhuma, da je

tako postupao.15

Taj stav se prenosi i od učenika Abdullaha b. Mes'uda, radijallahu anhu.16

6 Vidi: Sahih Ibn Huzejme 1/318, El-Evsat 4/375, Sahih Ibn Hibban 5/237, Mustedrek 1/349, Šerhu me'anil-asar

1/255, Šerhus-Sunne 3/134, Zadul-me'ad 1/230, Bedrul-munir 3/657 od ibnul-Mulekkina.

7 Vidi: Ilelu Tirmizi kebir 1/70, Sunenu-Darekutni 1/345, Sunenul-kubra 2/99, Tenkihu-tahkik 1/399, Fethul-Bari

5/89-90 i Šerhu ileli Tirmizi 1/33 od Ibn Redžeba, Bedrul-munir 3/656, Et-Telhisul-Habir 1/617 i Bulugul-meram

br. 310-312 od Ibn Hadžera, Nejlul-evtar 4/273-281, Tuhfetul-ahvezi 2/117-119 i Irvaul-galil 2/75 od Albanija.

8 Vidi: Tehzibu-tehzib 4/295.

9 Vidi: Ilelu Tirmizi El-Kebir 1/69.

10 Vidi: Sunenu-Darekutni 1/345.

11 Vidi: Es-Sunenul-kubra 10/271.

12 Vidi: Tehzibu-tehzib 4/295.

13 Vidi: Tekribu-tehzib 1/417.

14 Vidi: Musannef 1/263 od Ibn Ebi Šejbe i Šerhu me'anil-asar 1/256 od Tahavije.

15 Vidi: Musannef 1/263 od Ibn Ebi Šejbe.

16 Vidi: Musannef 1/264 od Ibn Ebi Šejbe i Fethul-Bari 5/91 od Ibn Redžeba.

43

Ibrahim en-Neha'i je prezirao da se spuštaju ruke prije koljena i govorio bi: "To ne radi

osim onaj ko je lud!"17

Od današnjih učenjaka na tom stavu su Ibn-Baz, Ibn-Usejmin, Atijje Salim, Abdullah

el-Džibrin, Salih el-Fevzan, Abdullah el-Fevzan i drugi.18

Drugo mišljenje: Da se ruke spuštaju prije koljena.

Ovo mišljenje je zastupala skupina islamskih učenjaka, od kojih su: Hasan el-Basri,

Malik b. Enes, Ahmed b. Hanbel (u jednoj predaji od njega), Evza'i, Ibn-Hazm, Ebu-Bekr b.

el-Arebi, Ibn Sejjidi-Nas, Turkumani i drugi.19

To je i zvanični stav u malikijskom20 i zahirijskom mezhebu.21

Najvjerodostojnije na čemu su zasnivali svoj stav je hadis koji prenosi Muhammed b.

Abdullah b. Hasan, od Ebu-Zinada, ovaj od E'aredža, a on od Ebu-Hurejre, radijallahu anhu,

da je rekao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Kada neko od vas čini sedždu

neka se ne spušta kao što se spušta deva, neka spusti ruke prije koljena."

Hadis su zabilježili: Ahmed (8955) u Musnedu, Ebu-Davud (840), Nesa'i (1091),

Tirmizi (269), Darekutni (1/344) i Darimi (1321) u Sunenima, Bejheki (2739) u Es-Sunenul-

kubra i drugi.

Hadis su vjerodostojnim ocjenili: Ibnul-Dževzi, Nevevi, Munziri, Ibn-Hadžer, Ibnul-

Mulekkin, Sujuti, Ševkani, Mubarekfuri, Ahmed Šakir, Albani i drugi.22

Ali, ispravno je da i ovaj hadis jeste da'if-slab, kao što su to zastupali Buhari, Tirmizi,

Ibn-Adijj, Darekutni, Tahavi, Bejheki, Hamza Kinani, Ibn-Abdulhadi, Zehebi, Ibn-Redžeb,

17 Vidi: Musannef 1/263 od Ibn Ebi Šejbe i Fethul-Bari 5/91 od Ibn Redžeba.

18 Vidi: Medžmu'ul-fetava Ibn Baz 11/151-152, Šerhul-mumti'a 3/110-113, Šerh Bulugil-meram 66. predavanje

od Atijje Salima, Šerh ehseril-muhtesarat 7. predavanje od Ibn Džibrina, Munteka min fetava Fevzan 3/20,

Ahkamu huduril-mesadžid od Abdullaha Fevzana str. 164.

19 Vidi: Musannef 1/263 od Ibn Ebi Šejbe, Evsat 4/375, El-Muhalla 4/129, Eš-Šerhul-kebir 1/554, El-Mugni 1/589,

Dževheru-nekijj 2/100, Fethul-Bari 5/91 od Ibn Redžeba, Tuhfetul-ahvezi 2/121.

20 Vidi: Bidajetul-mudžtehid 1/138, Et-Tadžu vel-iklil 1/541, Ez-Zehire 2/195, Džami'ul-ummehat str. 97, Hašijetu

Adevi 1/337, Mevahibul-dželil 2/247, Fevakihu-devani 1/467, Eš-Šerhul-kebir 1/250 od Derdira, Semeru-dani str.

110, Minahul-dželil 1/263.

21 Vidi: El-Muhalla 4/129.

22 Vidi: Et-Tahkik 1/388 od Ibnul-Dževzija, Hulasatul-ahkam 1/403 od Nevevija koji kaže da je lanac prenosilaca

ovog hadisa dobar, Bulugul-meram br. 310-312, Tejsir bi šerh džami'i-sagir 1/207, Nejlul-evtar 4/280-281,

Tuhfetul-ahvezi 2/120, El-Muhalla 4/129, Irvaul-galil 2/78.

44

Munavi i drugi23, radi ravije Muhammeda b. Abdullaha b. el-Hasana, koji se izdvojio u

prenošenju ovog hadisa od Ebu-Zinada, a to se ne prima od njega zbog nedovoljne

pouzdanosti.

Kaže imam Buhari o njemu: "Niko pored njega nije prenio ovu predaju od Ebu-

Zinada, i ne znam da li je slušao hadise od Ebu-Zinada ili ne."24 Kaže imam Ibn Adijj: "Nije

slušao hadise od Ebu-Zinada"25

Hadis ima i drugih prigovora, ali, zadržat ćemo se na ovoj mahani.

Svoj stav su, pored hadisa, zasnovali i na tome što se vjerodostojno prenosi od

Abdullaha b. Omera, radijallahu anhuma, da je tako postupao.26

Imam Evza'i kaže: "Zatekao sam ljude da spuštaju ruke prije koljena."27

Kaže Ibn Ebi-Davud: "To je stav sljedbenika hadisa."28

Od današnjih učenjaka na tom stavu su: Mubarekfuri, Albani, Muhammed Muhtar

Šenkiti i drugi.29

Treće mišljenje: Da će izabrati ono što mu je lakše.

Ovaj stav je zastupala skupina islamskih učenjaka, od kojih su: Katade, Malik (u

jednoj predaji od njega), Ahmed (u jednoj predaji od njega), Nevevi, Ibn-Tejmijje i drugi.30

23 Vidi: Et-Tarihul-kebir 1/139, Sunen Tirmizi 2/58 br. 269, El-Kamil fi du'afa 6/238, Es-Sunenul-kubra 2/100,

Tenkihu-tahkik 1/401, Tenkihu kitabi tahkik 1/168, Fethul-Bari 5/89-90 od Ibn Redžeba, Tejsir bi šerh džami'i-

sagir 1/207, Muhteleful-hadis inde imam Ahmed 1/465-466 od dr. Abdullaha b. Fevzana.

24 Vidi: Et-Tarihul-kebir 1/139.

25 Vidi: El-Kamil fi du'afa' 6/238 i Muhteleful-hadis inde imam Ahmed 1/465.

26 Predaju je spomenuo imam Buhari u svome Sahihu bez lanca prenosilaca. Vidi: Fethul-Bari 2/375 od Ibn

Hadžera. Sa spojenim lancem prenosilaca je bilježi Ibn Huzejme u Sahihu (627).

27 Vidi: El-Mesail 1/147/1 od Merruzija, sa vjerodostojnim senedom do imama Evza'ija kao što spominje šejh

Albani u Sifetu salatin-Nebijj str. 122.

28 Govor Ibn Ebi Davuda nisam našao sa senedom do njega, ali ga spominju mnogi učenjaci u svojim djelima.

Vidi: Nejlul-evtar 4/275 i Tuhfetul-ahvezi 2/119.

29 Vidi: Tuhfetul-ahvezi 2/124, Sifetu salatin-Nebijj str. 122, Šerhu zadil-mustekni'a 41. predavanje od šejha

Šenkitija.

30 Vidi: Musannef 1/263 od Ibn Ebi Šejbe, El-Medžmu 3/421, Medžmu'ul-fetava Ibn Tejmijje 22/449, Fethul-Bari

5/91 od Ibn Redžeba, Fethul-Bari 2/376 od Ibn Hadžera, Mevahibul-dželil li šerhi muhtesaril-Halil 2/247.

45

Od današnjih učenjaka: Ibn-Baz31, Sulejman Ulvan, Abdullah b. Fevzan, Abdulaziz et-

Tarifi i drugi.32

Svoj stav su osnovali na tome što se ništa vjerodostojno ne prenosi od Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, po tom pitanju.

To potvrđuje i činjenica što se od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, prenosi da su postupali i po jednom i po drugom mišljenju, što ukazuje da se o tome

ne prenosi ništa posebno od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, jer bi ashabi bili

prvi koji bi po tome postupali i na to podsticali.

I ovo je najispravnije i preferirajuće mišljenje, a Allah, dželle še'nuh, najbolje zna.

31 Iako je smatrao da je preče da se spuštaju koljena prije. Vidi: Medžmu'ul-fetava Ibn Baz 11/151-152.

32 Vidi: Šerhu Mukiza str. 28 od Sulejmana El-Ulvana i Sifetu salatin-Nebijj str. 130 od Et-Tarifija.

46

Smijanje u namazu - kvari li abdest i namaz

Piše: Amir Durmić

Tuga i radost su osnovne emocije kojima svaki insan ispoljava svoje unutarnje

pozitivno ili negativno raspoloženje. Tuga je najčešće popraćena plačem, a radost smijanjem.

Skoro sa sigurnošću možemo tvrditi da u globalu ne postoji nijedan čovjek na svijetu koji se

nije smijao ili plakao. Ovakvima nas je naš Gospodar stvorio. Kaže Uzvišeni u prijevodu

značenja: ''Zar on nije obaviješten o onom što se nalazi u listovima Musaovim i

Ibrahimovim... i da On na smijeh i plač navodi.'' (En-Nedžm, 36.-43.)

Smijao se i Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, kao najodabraniji Allahov

poslanik i najbogobojazniji čovjek koji je hodao po zemaljskoj površini. Govorio je Džerir b.

Abdullah el-Bedželi, r.a.: ''Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, se od mene, nakon što sam

primio islam, nikada nije zaklonio, niti me je ikad vidio a da se nije nasmijao (u drugom

rivajetu: osmjehnuo).'' ( Buharija, br. 6089, Muslim, br. 2475.)

Imam Tirmizi u svome djelu Eš-Šemailu el-Muhamedijje spominje devet hadisa u

kojima se spominje smijeh Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od čega su četiri zabilježena

kod Buharije i Muslima, a hadisa na ovu temu je mnogo više.

Iako se smijao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u tome nije pretjerivao, a njegov

smijeh nikada nije prelazio u kikot ili gromoglasan smijeh, već bi se zadržao na osmijehu ili

bi mu se samo ukazali kutnjaci. Od Abdullaha b. Harisa, r.a., prenosi se da je rekao:

''Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, smijeh nije bio ništa više od osmijeha.'' (Tirmizi, br.

3651, Ahmed, 4/190. Albani ga je ocijenio vjerodostojnim u Muhtesaru Šemail, br.194.

Vidjeti i Sahihul-džami'a, br. 4861.)

Iako je smijeh dozvoljen, u njemu ne treba pretjerivati, jer puno smijeha umrtvljuje

srce.

Pitao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ko će od mene preuzeti sljedeće riječi

da radi po njima ili da pouči nekoga ko će raditi po njima?'' Ebu Hurejre, r.a., rekao je: ''Ja,

Allahov Poslaniče.'' Kaže Ebu Hurejre, r.a.: ''Tada me je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

uzeo za ruku i nabrojao pet stvari: '....i nemoj pretjerivati sa smijanjem, uistinu mnogo

smijanja umrtvljuje srce.''' (Tirmizi, br. 2305, Ibn Madže, br. 4193, Ahmed, 2/310 i drugi.

Albani ga je ocijenio dobrim u Es-Sahiha, br. 930 i u Sahihu Edebil-Mufred, br. 252 i 253.

Ahmed Šakir, r.h., u opaskama na Musned imama Ahmeda ocijenio ga je slabim u osnovi pod

brojem 8081, da bi nakon podužeg govora o ovom hadisu zaključio da je hasen li-gajrihi,

odnosno prihvatljiv zbog drugih hadisa koji pojačavaju navedenu predaju.)

Postoje vremena i situacije u kojima smijeh nikako ne dolikuje, a ponekad biva i

strogo pokuđen, pa i zabranjen. Namaz je sigurno jedna od takvih situacija. Ipak, pošto su

ljudi samo ljudi, manjkavi, slabašni i skloni greškama i propustima, nije nemoguće da se u

toku namaza čovjek osmjehne ili čak gromoglasno nasmije. To se vjerovatno desilo većini

onih koji redovno klanjaju, pa makar i jednom u životu, a kolaju priče, u čiju vjerodostojnost

47

nećemo ulaziti, da se u pojedinim džematima znalo desiti da se naglas nasmije imam, a za

njim i sve muktedije, za vrijeme klanjanja jednog od farz-namaza.

Za smijanje u toku namaza veže se jedan bitan fikhsko-pravni propis koji je predmet

razilaženja među islamskim učenjacima još od vremena prvih generacija muslimana. Radi se

o tome da li smijanje u namazu kvari samo namaz ili takva radnja kvari i abdest i namaz.

Islamski učenjaci se jednoglasni u tome da smijanje mimo namaza ne kvari čistoću i

da zbog toga nije obaveza uzimati abdest. Isto tako saglasni su da glasno smijanje u namazu

kvari namaz, te da ga je obaveza ponoviti. (El-Evsat od Ibn Munzira, 1/166, El-Medžmu',

2/61.) Međutim, razilaze se na dva mišljenja u pogledu toga da li smijanje u namazu kvari i

namaz i abdest ili samo namaz.

Prvo mišljenje: Oni koji zastupaju mišljenje da smijanje u namazu kvari namaz i

abdest su: Hasan el-Basri, En-Nehai, Sufjan es-Sevri i El-Evzai. (El-Evsat od Ibn Munzira,

1/166.)

Govorio je El-Evzai: ''Nisam bio čvrstog mišljenja o statusu onoga ko se nasmije u

namazu sve dok nisam sreo Sufjana es-Sevrija, pa sam ga o tome upitao, a on mi je

odgovorio: 'Ponovit će abdest, a zatim i namaz', pa sam prihvatio njegovo mišljenje.'' (Tarihu

Bagdad, 4/162.)

Ovog mišljenja su i učenjaci hanefijskog mezheba. (Vidjeti: El-Mebsut, 1/220, El-

Hidaje fi šerhi bidajetil-mubtedi, 1/18, Bedaiu-sanai'a, 1/136-137.)

Svoj stav grade na nekoliko hadisa i predaja koje se prenose na ovu temu, a sve su one

ništavne ili jako slabe:

1 - Od Ebul-Alije prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, jedne prilike

predvodio namaz svojim ashabima kada je u mesdžid ušao slijepac, pa je upao u lokvu punu

vode koja se nalazila u mesdžidu. Neki od prisutnih ashaba su se nasmijali, a Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, nakon što je završio namaz, naredio je onima koji su se nasmijali

da ponove i abdest i namaz.

(Predaju je zabilježio Darekutni, br. 612, Ibn Ebi Šejbe 1/424, Abdur-Rezzak, 2/376, i drugi.)

Ova predaja je slaba po ocjeni mnogih islamskih učenjaka. Ebul-Alije, koji prenosi

ovaj hadis, nije spomenuo osobu od koje je hadis čuo, tako da predaja spada u kategoriju

mursel hadisa.

Nakon što je naveo mnoge verzije spomenutog hadisa, imam Darekutni je rekao:

''Ispitao sam sve lance prenosilaca ovog hadisa koji sam spomenuo u ovom poglavlju,

a koje se vežu za Ebul-Alija, pa sam uvidio da je on ovaj hadis učinio murselom i nije

spomenuo između sebe i Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, osobu od koje je hadis čuo.

Prenosi Asim el-Ahvel od Ibn Sirina, koji je veoma dobro poznavao Ebul-Alija i Hasana, da

je o njima dvojici rekao: ''Ne uzimajte mursel hadise od njih dvojice jer oni nisu marili od

koga uzimaju hadise.'' (Sunen Darekutni, 2/214.)

Ibn Hadžer, r.h., kaže: ''Bilježi Ibn Adijj od Ahmeda b. Hanbela da je rekao: 'O

smijanju (u namazu) nema vjerodostojnog hadisa, ni hadisa o slijepcu koji je upao u bunar,

48

sve te predaje vežu se za Ebul-Aliju koji je po pitanju tog hadisa pobrkao...'' (Et-Telhisul-

habir, 1/214.)

Kaže šejh Albani, r.h.: ''Ovaj hadis ima mnogo puteva kojim se prenosi, a svi su oni

slabi i ne postoji nijedna predaja koja je validna kao dokaz....'' (Irvaul-galil, 2/117.)

Također, imam Ez-Zejlei pojasnio je slabost svih puteva ovog hadisa u Nasbur-raje,

1/106.

2 - Od Ebu Hurejre, r.a., prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

''Ko se nasmije u namazu neka obnovi i abdest i namaz. (Tarihu Bagdad, 4/261. Šejh Albani

ga je ocijenio slabim u Daiful-džami'a, br. 5680.)

3 - Od Džabira, r.a., prenosi se da je rekao: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam

je rekao: ''Onaj ko se od vas nasmije u namazu neka uzme abdest, a zatim neka ponovi

namaz.'' (Darekutni, br. 655.)

Nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je imam Darekutni, r.h.: Rekao nam je Ebu

Bekr en-Nejsaburi da je ovaj hadis munker i nije ispravan...'' (Sunen Darekutni, 2/241.)

Postoje još mnoge predaje u kojima se spominje naredba da se nakon smijanja u

namazu ponovi i abdest i namaz, međutim sve su one ništavne ili jako slabe, tako da ne mogu

poslužiti kao ispravan argument u ovom slučaju.

Pored citiranih riječi islamskih učenjaka o slabosti svih hadisa na ovu temu, navodimo

i govor imama Nevevija, r.h., kao istinskog autoriteta u hadiskoj i fikhskoj znanosti, koji kaže:

''U osnovi ne postoji nijedna vjerodostojna predaja koja govori o tome da smijanje u namazu

kvari abdest . One predaje koje se prenose od Ebul-Alija i njegovih drugova, te od Imrana b.

Husajna, r.a., i ostalih, su slabe ili ništavne po saglasnosti hadiskih učenjaka koji su rekli da

na ovu temu nema vjerodostojnog hadisa.'' (El-Medžmu', 2/61.)

Drugo mišljenje: Druga skupina učenjaka smatra da onaj ko se glasno nasmije u

namazu nije pokvario abdest već samo namaz. Ovo mišljenje zastupa velika skupina ashaba,

tabiina i ostalih velikih učenjaka iz reda prvih generacija, od kojih su i sljedeći:

Džabir b. Abdullah, Ebu Musa el-Eša'ri, Kasim b. Muhammed, Ata b. Ebi Rebbah, Ez-

Zuhri, Urve b. Zubejr, Seid b. Musejjib, Mekhul, Ebu Bekr b. Abdur-Rahman, Haridže b.

Zejd b. Sabit, Sulejman b. Jesar, Jahja b. Ebi Kesir, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ishak i Ebu

Sevr, Eš-Ša'bi, Ibn Sirin i drugi. (Vidjeti: El-Evsat od Ibn Munzira 1/167, El-Mugni, 1/304,

El-Medžmu', 2/60, Bidajetul-mudžtehid, 1/83.)

Dokazi ove skupine učenjaka uglavnom se baziraju na riječima Ibn Abbasa, r.a., kada

je upitan o čovjeku koji se nasmije u namazu, pa je odgovorio: ''Ponovit će namaz, a neće

obnavljati abdest.''

Predaju je zabilježio Buhari u svome Sahihu, br. 34, ali ta'likan – bez lanca

prenosilaca. Lanac prenosilaca ove predaje spojio je Bejheki u Es-Sunenul-kubra, 1/144, i

Darekutni u Sunenu, br. 658. Bilježe je još i Abdur-Rezzak u Musannefu, od 2/377, Ebu Ja'la

u Musnedu, br. 2259. Predaju spominje i Ibn Hadžer u Metalibul-Alije, br.130. Kaže imam El-

49

Hejsemi: ''Bilježi ga Ebu Ja'la a njegovi prenosioci su pouzdani.'' (Vidjeti: Medžmeuz-zevaid,

2/82.

Također u dokaze ove skupine učenjaka spada i činjenica da smijeh mimo namaza ne

kvari abdest po jednoglasnom mišljenju učenjaka, pa ga tako ne kvari ni i namazu, a uz to

smijeh nije nečistoća niti vodi ka njoj. Pored ove zdrave analogije uzima se u obzir i činjenica

da ne postoji nijedna ispravna predaja koja bi eventualno išla u korist ovom mišljenju, tako da

se ostaje na osnovi, tj. da abdest kvari samo ono za što postoji validan argument iz Kur'ana,

vjerodostojnog hadisa ili konsenzusa islamskih učenjaka. (El-Mugni, 1/304, El-Medžmu,

2/60.)

Osmijeh u namazu

Što se tiče osmijeha u namazu koji ne preraste u grohotni smijeh te ostane samo na

razvlačenju usana, islamski učenjaci su saglasni da to ne kvari ni abdest niti namaz,

izuzimajući Ibn Sirina, r.h., koji nije pravio razliku između smijanja i osmijeha. (El-Evsat od

Ibn Munzira, 5/124.)

Mnogi kao dokaz da smiješak u namazu ne kvari namaz navode predaju od Džabira,

r.a., da je rekao: ''Klanjali smo s Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, u vrijeme Bitke na

Bedru, pa se je osmjehnuo u namazu. Kada je završio namaz, rekli smo mu: 'Allahov

Poslaniče, vidjeli smo da si se osmjehnuo?!' Na to je on odgovorio: 'Pored mene je prošao

melek Mikail vraćajući se iz potjere (nevjernika), a na njegovim krilima su tragovi prašine.

On mi se nasmijao, a ja sam se njemu osmjehnuo.'''

Ovu predaju bilježi Ebu Ja'la el-Musili u svome Musnedu, br. 2010, Ebu Nu'ajm el-

Asbehani u Tarihu Asbehan, br. 1222, Ibn Hibban u El-Medžruhin, 3/84, Ibn Adijj u El-

Kamilu, 7/95. El Hejsemi, r.h., nakon što je spomenuo ovaj hadis, rekao je: ''Bilježi ga Ebu

Ja'la, a u njegovom lancu prenosilaca je i El-Vazia b. Nafi'a koji je metruk, tako da je ova

predaja ništavna. Vidjeti: Medžmeuz-zevaid, 6/84, El-Metalibul-Alije, br. 4368, i Nasbur-raje,

1/109.

Anegdota

Vezano za ovaj propis i raspravu oko njega navodi se jedan zanimljiv slučaj iz

vremena imama Šafije, r.h. Jedne prilike Šafija se raspravljao sa čovjekom koji se zvao Hasan

b. Zijad el-Lu'lui el-Kufi, koji je zastupao mišljenje da smijanje u namazu kvari i namaz i

abdest, pa ga je neki čovjek upitao kakav je propis one osobe koja bi u toku namaza

progovorila i potvorila slobodnu ženu (da je učinila blud). On mu je odgovorio da bi namaz

takve osobe bio pokvaren pa bi ga morao ponoviti, a da abdest ne bi izgubio. Tada mu je

imam Šafija rekao: ''Potvora u namazu je kod tebe na manjem stepenu (grijeha) od smijanja?''

Tada je ovaj El-Lu'lui uzeo svoje papuče i otišao.

(Mizanul-i'tidal, 1/491, El-Kamil od Ibn Adijja, 2/319.)

50

Propis klanjanja džume na dan Bajrama

Fetva Stalne komisije za izdavanje fetvi u KSA: Zahvala pripada Allahu, Jedinom, i

neka je salavat i selam na posljednjeg Vjerovjesnika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe. S

obzirom na to da nam je pristiglo mnoštvo pitanja u vezi sa obavezom klanjanja džuma-

namaz ako se zadesi na dan Bajrama – tj. ako se u jednom danu spoje dva praznika,

ramazanski ili kurbanski praznik (bajram) sa džumanskim sedmičnim praznikom (bajramom),

da li je obavezan klanjati džumu onaj ko je prisustvovao bajram-namazu ili je dovoljno to što

je klanjao bajram-namaz, pa će umjesto džume klanjati podne, da li će se učiti ezan za podne-

namaz u džamijama ili ne – Stalna komisija za izdavanje fetvi i naučna istraživanja izdaje

sljedeću fetvu (odgovor):

Po ovom pitanju prenose se određene predaje od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, i njegovih plemenitih ashaba, radijallahu anhum. Neke od tih predaja su:

Prva:

أرقم رضي هللا عنه أن معاوية بن أيب سفيان رضي هللا عنه سأله: هل شهدت مع رسول هللا صلى حديث زيد بن

، صلى العيد مث رخص يف اجلمعةهللا عليه وسلم عيدين اجتمعا يف يوم واحد؟ قال: نعم، قال: كيف صنع؟ قال:

من شاء أن يصلي فليصلفقال:

Predaja Zejda b. Erkama, radijallahu anhu, u kojoj stoji da ga je Muavija b. Ebu

Sufjan, radijallahu anhuma, upitao: "Da li si zapamtio da su se za vrijeme Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u jednom danu sastala dva praznika (bajram i džuma)?"

Rekao je: "Da!" Zatim ga je upitao: "Kako je tada postupio?" "Klanjao je bajram, zatim je

olakšao po pitanju džume i rekao: 'Onaj ko želi da je klanja, neka je klanja!'", odgovori on.

Predaju su zabilježili Ahmed, Ebu Davud, Nesai, Ibn Madže, Darimi i Hakim u Mustedreku

rekavši: "Ovaj hadis je vjerodostojnog lanca prenosilaca, ali ga Buhari i Muslim nisu

zabilježili, a postoji i hadis po Muslimovim kriterijima koji ga podupire." Sa njim se složio i

hafiz Zehebi, a Nevevi, rahimehullah, u Medžmu'u kaže: "Njegov lanac prenosilaca je dobar."

Druga:

قد اجتمع يف يومكم هذا عيدان، فمن حديث أيب هريرة رضي هللا عنه أن رسول هللا صلى هللا عليه وسلم قال:

شاء أجزأه من اجلمعة، وإان جممعون

51

Hadis po Muslimovim kriterijima – koji je spomenuo Hakim – je predaja Ebu Hurejre,

radijallahu anhu, u kojoj stoji da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

"Doista su vam se u današnjem danu sastala dva praznika, pa za onog koji hoće,

dovoljan mu je bajram-namaz i nije obavezan klanjati džumu, ali mi ćemo klanjati

džumu."

Predaju su zabilježili Hakim – kao što je prethodilo – Ebu Davud, Ibn Madže, Ibn

Džarud, Bejheki i drugi.

Treća:

ث فصلى ابلناس حديث ابن عمر رضي هللا عنهما قال: اجتمع عيدان على عهد رسول هللا صلى هللا عليه وسلم

:من شاء أن أييت اجلمعة فليأهتا ومن شاء أن يتخلف فليتخلفقال

Predaja Ibn Omera, radijallahu anhuma, koji kaže: "Jednom prilikom, za vrijeme

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, zadesila su se dva blagdana u jednom danu,

pa je (Poslanik) klanjao ljudima bajram-namaz i rekao: 'Onaj ko želi da prisustvuje džumi,

neka prisustvuje, a onaj ko želi da izostane, neka izostane!'"

Predaju je zabilježio Ibn Madže, dok u verziji Taberanija u Mu'džemul-kebiru stoji:

اجتمع عيدان على عهد رسول هللا صلى هللا عليه وسلم: يوم فطر ومجعة، فصلى هبم رسول هللا صلى هللا عليه

اي أيها الناس إنكم قد أصبتم خريا وأجرا وإان جممعون،ومن أراد أن وجهه فقال: وسلم العيد، ث أقبل عليهم ب

جيمع معنا فليجمع، ومن أراد أن يرجع إىل أهله فلريجع

"Za života Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sastala su se dva praznika,

Ramazanski bajram i džuma-namaz. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, klanjao im je

bajram-namaz, a potom se licem okrenuo prema njima i rekao: 'O ljudi, doista ste postigli

dobro i zadesila vas je nagrada, ali mi ćemo ipak klanjati džumu. Onaj ko od vas želi da

klanja džumu sa nama, neka klanja, a onaj ko želi da se vrati svojoj porodici, neka se

vrati.'"

Četvrta:

اجتمع عيدان يف يومكم هذا فمن حديث ابن عباس رضي هللا عنهما أن رسول هللا صلى هللا عليه وسلم قال:

شاء أجزأه من اجلمعة وإان جممعون إن شاء هللا

52

Predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Danas su vam se sastala dva praznika, pa onaj ko želi,

bajram-namaz mu je dovoljan umjesto džume, a mi ćemo, inšallah, klanjati džumu."

Predaju je zabilježio Ibn Madže, a Busiri kaže: "Lanac prenosilaca je vjerodostojan i

sve ravije su pouzdane."

Peta:

مرسل ذكوان أيب صاحل قال: اجتمع عيدان على عهد رسول هللا صلى هللا عليه وسلم يوم مجعة ويوم عيد فصلى ث

-أي يف بيته- قد أصبتم ذكرا وخريا وإان جممعون، فمن أحب أن جيلس فليجلسقام،فخطب الناس، فقال:

ومن أحب أن جيمع فليجمع

Mursel-predaja (prekinutog lanca) Zekvana b. Saliha koji je rekao: "Za vrijeme

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sastala su se dva praznika: dan džume i

bajram-namaz, pa je klanjao bajram, a zatim se obratio ljudima i rekao: 'Prisustvovali ste

zikru i hajru, a mi ćemo danas klanjati džumu. Onaj kome je drago da sjedi – tj. u

svojoj kući – neka sjedi, a onaj kome je drago da klanja džumu, neka je klanja.'"

Predaju je zabilježio Bejheki u Es-Sunenul-kubra.

Šesta:

وعن عطاء بن أيب راب قال: صلى بنا ابن الزبري يف يوم عيد يف يوم مجعة أول النهار ث رحنا إىل اجلمعة فلم خيرج

إلينا، فصلينا وحداانا، وكان ابن عباس ابلطائف فلما قدمنا ذكران ذلك له، فقال أصاب السنة . رواه أبو داود،

))قال ابن الزبري: رأيت عمر بن اخلطاب إذا اجتمع عيدان صنع مثل وأخرجه ابن خزية بلفظ آخر وزاد يف آخره:

هذا

Predaja Ataa b. Ebi Rebbaha, rahimehullah, koji kaže: "Ibn Zubejr, radijallahu

anhuma, klanjao nam je bajram-namaz u danu džume, početkom dana (tj. nakon izlaska

sunca), zatim smo došli na džuma-namaz, ali on nije došao, te smo klanjali sami. Ibn Abbas,

radijallahu anhuma, u tom vremenu boravio je u Taifu, pa smo otišli kod njega i spomenuli

kako je postupio Ibn Zubejr, na što je on odgovorio: 'Postupio je po sunnetu!'"

53

Predaju je zabilježio Ebu Davud, a također i Ibn Huzejme, ali sa malo drugačijom verzijom,

na kraju koje stoji: "...Ibn Zubejr reče: 'Vidio sam Omera b. El-Hattaba da je ovako postupao

kada bi se sastala dva praznika.'"

Sedma:

رمحه هللا تعاىل عن أيب عبيد موىل ابن أزهر قال أبو عبيد: يف صحيح البخاري رمحه هللا تعاىل وموطأ اإلمام مالك

شهدت العيدين مع عثمان بن عفان، وكان ذلك يوم اجلمعة، فصلى قبل اخلطبة ث خطب، فقال:اي أيها الناس

إن هذا يوم قد اجتمع لكم فيه عيدان، فمن أحب أن ينتظر اجلمعة من أهل العوايل فلينتظر، ومن أحب أن يرجع

نت لهفقد أذ

Predaja koju su zabilježili Buhari u Sahihu i Malik u Muvetti od Ebu Ubejde, štićenika

Ibn Ezhera. Kaže Ebu Ubejd: "Prisustvovao sam bajram-namazu sa Osmanom b. Affanom,

radijallahu anhu, na dan džume. Klanjao je bajram-namaz prije hutbe (govora), a zatim se

obratio prisutnima: 'O ljudi, doista su vam se u ovom vašem danu sastala dva praznika, pa

onaj kome je drago, od stanovnika Avalija (mjesto sa kraja Medine), da sačeka džumu, neka

sačeka, a onaj kome je draže da se vrati svojoj porodici, neka se vrati, ja sam mu to

dozvolio.'"

Osma:

عن علي بن أيب طالب رضي هللا عنه قال ملا اجتمع عيدان يف يوم: ))من أراد أن جيمع فليجمع، ومن أراد أن

جيلس فليجلس . قال سفيان : )) يعين جيلس يف بيته

Predaja Alije b. Ebu Taliba, radijallahu anhu, koji je rekao kada su se spojili bajram i

džuma u jednom danu: "Onaj kome je drago da obavi džumu, neka je obavi, a onaj kome je

drago da sjedi, neka sjedi." Kaže Sufjan: "Tj. neka sjedi u svojoj kući."

Predaju je zabilježio Abdur-Rezzak u Musannefu, a u sličnoj verziji i Ibn Ebu Šejbe.

Na osnovu spomenutih predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i

nekolicine njegovih plemenitih ashaba, radijallahu anhum, i onoga što je zastupala velika

većina islamskih učenjaka, Stalna komisija izdaje sljedeće propise:

54

Prvi: Onaj ko prisustvuje bajram-namazu, kao vid olakšice, nije obavezan

prisustvovati džumi, nego će klanjati podne-namaz u podnevskom vremenu, ali mu je preče i

bolje da prisustvuje džumi sa ljudima.

Drugi: Ta olakšica ne važi za onog koji ne prisustvuje bajram-namazu, tako da sa

njega nije spala obaveznost klanjanja džume, nego je dužan otići u džamiju i obaviti džuma-

namaz. Ako ne zatekne dovoljan broj klanjača, koji je uvjet da bi džuma bila ispravna, klanjat

će podne-namaz.

Treći: Imam u džamiji u kojoj se inače obavlja džuma dužan je uspostaviti džuma-

namaz u tom danu, kako bi prisustvovali oni koji imaju želju da prisustvuju, a i oni koji nisu

klanjali bajram-namaz. Ako bi se desilo da ne prisustvuje dovoljan broj klanjača koji je

potreban za džumu, onda će klanjati podne-namaz.

Četvrti: Onaj ko obavi bajram-namaz i uzme za olakšanje da ne prisustvuje džuma-

namazu, obavezan je klanjati podne-namaz nakon nastupa podne-namaza, a nikako prije.

Peti: Nije propisano učiti ezan osim u džamiji u kojoj se klanja džuma-namaz, tj. nije

propisano učiti ezan za podne-namaz tog dana.

Šesti: Mišljenje onih koji kažu da onaj koji obavi bajram-namaz nije dužan obaviti ni

džumu niti podne-namaz tog dana – pogrešno je, islamski učenjaci su ga odbacili, ignorirali i

opisali kao neispravno i čudno, jer je oprečno sunnetu i poziva na izostavljanje jedne od

Allahovih strogih naredbi, bez jasnog dokaza. Velika je mogućnost da do onog koji je

zastupao taj stav nisu došle predaje koje govore o tome da onaj koji prisustvuje bajram-

namazu ima pravo da izostane sa džume, ali će klanjati podne-namaz.

Allah, azze ve dželle, najbolje zna i neka je salavat i selam na našeg vjerovjesnika

Muhammeda, njegovu porodicu i sve plemenite ashabe.

Stalna komisija za izdavanje fetvi i naučna istraživanja

U potpisu: Šejh Abdul-Aziz b. Abdullah Alu Šejh, šejh Abdullah b. Abdur-Rahman

el-Gudejan, šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd i šejh Salih b. Fevzan el-Fevzan.

55

Pravni propisi zajedničke dove za muslimane koje zadesi nesvakidašnja nevolja

(El-kunutu fin-nevazil)

Mnogo je muslimana svijeta koji su u današnjem vremenu izloženi nesvakidašnjim

iskušenjima. Najbliži i najočitiji primjer za to su naša braća u Siriji, koja ovih dana prolaze

kroz velika nesvakidašnja iskušenja. Islam je u svome savršenstvu propisao ostalom dijelu

muslimana, koji nisu direktno pogođeni tim iskušenjima, da pomognu svojoj braći

muslimanima. Jedan od mnogobrojnih načina na koji muslimani mogu da pomognu jedni

drugima svakako je i kolektivno upućivanje dove Svevišnjem Allahu, u kojoj se traži da

pomogne braći muslimanima koji su pogođeni određenim iskušenjem.

Islamski učenjaci su čak i u knjigama fikha (islamskog prava) nezaobilazno govorili o

propisima vezanim za zajedničko upućivanje dove Allahu, na kraju ili neposredno prije

završetka zajednički obavljenog namaza, za muslimane koji su pogođeni nesvakidašnjim

iskušenjem. Kroz ovaj tekst mi ćemo rezimirano spomenuti neke od pravnih propisa vezanih

za to poglavlje, koje bi trebao da poznaje svaki musliman, pošto je veoma malo pisane riječi

na našem jeziku o spomenutoj tematici.

Argumenti o propisanosti ovog ibadeta

Prije nego što počne sa prakticiranjem bilo kojeg ibadeta, naročito onoga koji nije

rasprostranjen i poznat među muslimanima određenog podneblja, musliman bi trebao da

posjeduje šerijatski validan argument koji potvrđuje validnost tog ibadeta.

Allahov Poslanik je kazao: „Onaj ko učini djelo koje nema utemeljenja u našoj vjeri,

to će mu biti odbijeno.“ (Muslim)

Tako je i sa ibadetom zajedničke dove za muslimane u nevolji.

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, nakon što bi na zadnjem rekatu

namaza izgovorio Semiallahu limen hamideh, učio dovu: ''Gospodaru moj, spasi Ajjaša ibn

Ebu Rebiju! Gospodaru moj, spasi El-Velida ibn El-Velida! Gospodaru moj, spasi Selemu ibn

Hišama! Gospodaru moj, spasi potlačene mu'mine! Gospodaru moj, pojačaj Svoju srdžbu na

Mudar! Gospodaru moj, učini im iskušenja dugim kao što su bile duge sušne godine Jusufa,

a.s,.“ (Buharija i Muslim)

Ovaj hadis jasno ukazuje na legitimnost zajedničke dove za potlačene muslimane, kao

i na upućivanje dove protiv nevjernika.

Enes, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik poslao skupinu učača Kur'ana, koju je činilo

sedamdeset ljudi, po određenoj potrebi, pa su ih napali pripadnici plemena Benu Sulejm,

Ri'lun i Zekvan, kod bunara poznatog pod imenom Meu'ne. Ashabi su im kazali: ''Tako nam

Allaha, mi vas ne želimo napasti, već smo u prolazu po naredbi Allahovog Poslanika.''

Međutim, pripadnici plemena Benu Sulejm sve su ih poubijali, pa je Allahov Poslanik nakon

toga dovio protiv njih cijeli mjesec dana, nakon sabah-namaza. (Buharija)

56

Od Enesa, r.a., prenosi se da je kazao: ''Allahov Poslanik je cijeli mjesec dana dovio

kada su pobijene karije (učači), i nikada nisam vidio Allahovog Poslanika da se toliko

rastužio kao tada.“ (Buharija)

Ebu Hurejre, r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, kada bi želio da dovi za nekoga ili

protiv nekoga, to činio nakon povratka sa ruku'a. (Buharija)

Svi citirani hadis ukazuju na propisanost ovog ibadeta, koji se ogleda u zajedničkoj

dovi nakon povratka sa ruku'a na zadnjem namaskom rekatu, a kojom se traži pomoć od

Allaha za braću muslimane koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem.

Određeni broj učenjaka smatrao je ovaj ibadet derogiranim. Međutim, tačno je da ovaj

ibadet nije derogiran i da je muslimanima pohvalno – a jedan dio učenjaka prvih generacija to

je čak smatrao obavezom – da dove zajedničkom dovom nakon posljednjeg rekata namaza

obavljenog u džematu, za braću muslimane koje zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Ovu činjenicu, da ovaj ibadet nije derogiran, potvrđuje praksa prvih generacija. Da je

ovaj ibadet bio derogiran, oni bi to znali i ne bi ga prakticirali. U vjerodostojnim predajama

potvrđeno je da su zajedničku dovu nakon zadnjeg namaskog rekata, za muslimane u

iskušenju, prakiticirala četverica pravednih halifa, kao i mnogi drugi ashabi Allahovog

Poslanika. Isto tako, nije poznato da je neko od ashaba Allahovog Poslanika smatrao ovaj

ibadet derogiranim, pa se može kazati da su oni u pogledu validnosti ovog ibadeta imali

jednoglasan stav.

Veliki broj muslimana u pogledu ovog ibadeta odabrao je jednu od dvije krajnosti:

jedni smatraju da ovaj ibadet nije propisan (smatrajući da je derogiran) ili za njega nisu nikada

ni čuli, a drugi opet svakim danom kontinuirano upućuju zajedničku dovu za muslimane

nakon sabah-namaza. Tačno je ono što smo spomenuli, tj. da je taj ibadet propisano

prakticirati samo onda kada jedan dio muslimana zadesi nesvakidašnje iskušenje.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, navodeći stavove islamskih učenjaka u pogledu ovog

ibadeta, kazao je: ''Treće mišljenje: Da je Allahov Poslanik učio zajedničku dovu samo kada

bi postojao poseban razlog za to, a prekidao bi sa time kada bi nestajalo tog razloga. Na

osnovu toga, zajednička dova je propisana samo kada muslimane zadesi neka nesvakidašnja

nedaća. Ovaj stav su preferirali pravnici iz redova hadiske znanosti, ovaj stav je prenesen od

četverice pravednih halifa. Kada je Omer, r.a., vodio rat protiv kršćana, prakticirao je

upućivanje zajedničke dove protiv njih.“ (Medžmu'l-fetava, 23/8)

Kazao je Ibnul-Kajjim: ''Allahov Poslanik prakticirao je učenje zajedničke dove za

muslimane samo kada bi ih zadesilo nesvakidašnje iskušenje i ostavljanje tog ibadeta u

slučaju kada izostanu nesvakidašnja iskušenja. Ovaj ibadet nije prakticirao samo nakon sabah-

namaza, već je to bila većinska praksa Allahovog Poslanika, iz sljedećih razloga: zato što je

propisano da se na sabah-namazu oduži sa učenjem, sabah-namaz je vezan za noćni namaz,

sabah-namaz je blizu sehura i sabah-namaz je blizu vremena kada se dove ne odbijaju.“

(Zadul-me'ad, 1/262)

57

Nakon kojih namaza se uči spomenuta dova?

Ispravno mišljenje u pogledu ovog pitanja jeste mišljenje onih učenjaka koji su

smatrali da se ovaj ibadet ne vezuje eksplicitno niti za jedan od dnevnih namaza, već je

propisan shodno potrebi, nakon svakog namaza, bez obzira da li to bili dnevni ili noćni

namazi.

Tu činjenicu nam potvrđuju općeniti hadisi o ovoj tematici u kojima je spomenuto da

je Allahov Poslanik dovio nakon svih pet propisanih namaza.

Od Ibn Abbasa, r.a., prenosi se da je rekao: „Allahov Poslanik je kontinuirano dovio

cijeli mjesec dana, nakon podne, ikindije, akšama, jacije i sabah-namaza. Nakon svakog

namaza, kada bi na zadnjem rekatu izgovorio Semiallahu limen hamideh, on bi dovio protiv

ljudi iz plemena Benu Sulejm, proti Ri'le i Zekvana, a oni koji su bili iza njega aminovali su

na njegovu dovu.“ (Ibn Huzejme, Ebu Davud, šejh Albani je potvrdio vjerodostojnost ovog

hadisa)

Kazao je šejhul-islam Ibn Tejmijje: ''Propisano je da se zajednička dova (kunut)

prakticira kada muslimane zadesi nesvakidašnje iskušenje. Tada biva propisano doviti za

muslimane i doviti protiv nevjernika, na sabah-namazu kao i na drugim namazima. Tako je

Omer, r.a., prilikom ratovanja protiv kršćana dovio protiv njih dovom: 'O Gospodaru, prokuni

nevjernike, sljedbenike Knjige...“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Kada se uči spomenuta dova?

Jedno od pitanja koja se vezuju za ovaj ibadet jeste i to kada se uči spomenuta dova,

odnosno da li se uči nakon povratka sa ruku'a na zadnjem namaskom rekatu ili se može učiti

odmah po završetku propisanog učenja na zadnjem rekatu namaza, prije odlaska na ruku'.

U većini hadisa koji govore o ovom ibadetu navodi se da je Allahov Poslanik to činio

nakon povratka sa ruku'a na zadnjem rekatu, dok je u nekim također vjerodostojnim

predajama zabilježeno da je to ponekad činio po završetku propisanog učenja na zadnjem

rekatu namaza, prije odlaska na ruku'. Stoga možemo kazati da nema smetnje da se dova uči i

prije odlaska na ruku' i poslije ruku'a, ali je preče da to bude nakon povratka sa ruku'a, kao što

je zabilježeno u većinskom broju hadisa o ovoj tematici.

Od Muhammeda ibn Sirina prenosi se da je Enes ibn Malik, r.a., upitan: ''Da li je

Allahov Poslanik učio (kunut) dovu nakon sabah-namaza?'', pa je rekao: ''Da.'' Kada su ga

upitali: ''A je li to činio prije odlaska na ruku'u?'', kazao je: ''Kratko nakon povratka sa ruku'a.''

(Buharija i Muslim)

Do kada se prakticira ovaj ibadet?

Ovaj ibadet je propisan s ciljem traženja pomoći od Uzvišenog Allaha za braću

muslimane i nije vremenski ograničen. Propisano je da se prakticira ova dova sve dok su

muslimani izloženi određenom nesvakidašnjem iskušenju. Ako bi se desilo da određeno

58

iskušenje potraje duže vremena, nema smetnje da se prakticira s vremena na vrijeme, kako bi

se na taj način muslimani podsjetili na obaveznost potpomaganja braće muslimana.

Tačna je činjenica da muslimani danas u mnogim dijelovima Allahove zemlje imaju

određenih iskušenja, što iziskuje da muslimani neprestano prakticiraju ovaj ibadet, ali je isto

tako tačno da se prakticiranje ovog ibadeta ograničava na situacije kada muslimane zadesi

nesvakidašnje iskušenje. Na taj način ćemo postupiti po sunnetu Allahovog Poslanika, u čijem

vremenu su muslimani također bili izloženi raznim iskušenjima, ali je prakticirao učenje

zajedničke dove samo u iznimno teškim situacijama i nesvakidašnjim iskušenjima, a pored

toga u svakodnevnom životu dovio je općenito za sve muslimane. To ni u kojem slučaju ne

sprečava da čovjek kao individua dovi za braću muslimane kada čuje za određena iskušenja

kroz koja oni prolaze.

Kako se uči spomenuta dova, naglas ili u sebi?

Iz prethodno spomenutih agrumenata možemo zaključiti da se spomenuta zajednička

dova uči naglas, bez obzira nakon kojeg namaza se učila, da li to bili dnevni namazi na kojima

se uči u sebi ili to bili noćni namazi na kojima se uči naglas.

Da Allahov Poslanik nije dovio naglas u dnevnim namazima, ashabi ne bi znali šta je

dovio Allahov Poslanik. Pošto su nam detaljno prenijeli šta je dovio, to jasno ukazuje da je

Allahov Poslanik učio spomenutu dovu naglas.

Kazao je imam En-Nevevi: ''Iz hadisa u kojem se spominje dova Allahovog Poslanika,

nakon pogibije njegovih karija (učača), proizlazi da je to činio naglas u svim namazima i na to

ukazuje govor Er-Rafi'ja. Dakle, ispravno mišljenje je da je ovu dovu pohvalno učiti naglas.“

(El-Medžmu', 3/464)

Kazao je Ibn Hadžer: ''Meni se čini da je mudrost u tome što je zajednička dova za

muslimane propisana na stajanju (kijama) u namazu, a ne na sedždi, a poznato je da je stanje

sedžde period pohvalan za dovu, kao što je zabilježeno u hadisu: 'Stanje u kojem je rob

najbliži svome Gospodaru jeste kada je na sedždi.' Čak je činjenje dove na sedždi spomenuto

u naredbenoj formi, sve to kako bi i klanjači učestvovali sa imamom u dovi koju upućuje za

muslimane, pa makar na način što će aminati na njegovu dovu. Na osnovu toga, učenjaci

imaju jednoglasan stav da učenje dove biva naglas.“ (Fethul-bari, 3/435)

Šta je propisano da čine muktedije (oni koji klanjaju za imamom)?

Muktedije koje klanjaju za imamom, koji dovi za muslimane u nekom od dnevnih

namaza, podići će ruke i aminati na izgovorenu dovu.

U prethodno spomenutom hadisu Ibn Abbasa, r.a., spomenuto je da su ashabi aminali

na dovu koju je Allahov Poslanik učio u namazu za muslimane ili protiv nekog od nevjernika,

što svakako ukazuje na to da je muktediji propisano da amina na izgovorenu dovu.

Što se tiče podizanja ruku, ono je propisano i za imama i za muktediju.

59

U vjerodostojnoj predaji koju je zabilježio imam Ahmed, o događaju upućivanja dove

Allahovog Poslanika protiv plemena koja su poubijala karije Allahovog Poslanika,

zabilježeno je da je Allahov Poslanik prilikom te dove držao podignute ruke.

Enes, r.a., rekao je: ''I nisam vidio da je nešto toliko rastužilo Allahovog Poslanika kao

što ga je rastužilo to (misleći na događaj sa ubijenim karijama). Vidio sam ga kako na sabah-

namazu podiže ruke i dovi protiv njih.'' (Ahmed, Šuajb Arnaut je kazao za ovaj hadis: ''Lanac

prenosilaca ove predaje je vjerodostojan i ispunjava uvjete imama Muslima.'')

Kazao je Ebu Rafi'a: ''Klanjao sam za Omerom, r.a., pa je podignutih ruku i naglas

učio dovu nakon ruku'a.“ (El-Bejheki)

Da li postoji posebna dova koja se uči ovom prilikom?

Islamski učenjaci spomenuli su da ne postoji posebna dova koju bi imam trebao da uči

ovom prilikom. Imam bi trebao da odabere sadržajne dove, koje će se eksplicitno odnositi na

stanje muslimana za koje se dova upućuje. U svemu tome nema smetnje, čak je to

najprioritetnije da učini, da se posluži dovama Allahovog Poslanika koje je upućivao u

ovakvim situacijama, te da tim dovama dovi za muslimane ili da dovi protiv Allahovih

neprijatelja, onako kako je to činio Allahov Poslanik.

Kazao je Ibn Tejmijje: ''Od sunneta je da se prilikom nesvakidašnjih iskušenja koja

zadese muslimane uči zajednička dova za njih, dova koja odgovara stanju ljudi koje je

zadesilo iskušenje.“ (Medžmu'l-fetava, 21/155)

Na drugom mjestu u svojim fetvama šejhul-islam veli: ''Onaj koji uči zajedničku dovu

za muslimane trebao bi da to čini dovom koja odgovara iskušenju koje je zadesilo muslimane.

A ako bi spomenuo poimenično one za koje upućuje dovu i imena onih protiv kojih dovi,

dobro bi postupio.“ (El-Fetava el-kubra, 2/114)

Da li se ovaj ibadet vezuje eksplicitno za muslimanskog vođu (halifu)?

Jedan dio učenjaka zastupao je stav da se upućivanje zajedničke dove za muslimane

koji su iskušani nesvakidašnjim iskušenjem vezuje eksplicitno za vođu muslimana. Tačno je

da ne postoji niti jedan argument koji ovaj ibadet ograničava na muslimanskoga vođu, stoga

mi kažemo da je taj ibadet općenit za sve muslimane.

To nam potvrđuju sljedeće činjenice:

- Osnova u postupcima Allahovog Poslanika je općenitost, tj. da se podjednako odnose

na Allahovog Poslanika i na ostale muslimane, sve dok ne dođe poseban argument

koji određeni ibadet ograničava na Allahovog Poslanika. Takav argument u pogledu

ovog pitanja ne postoji.

- Općenitost hadisa Malika ibn Huvejrisa, r.a., u kojem stoji da je Allahov Poslanik

kazao: „Klanjajte onako kao ste mene vidjeli da klanjam.“ Ovaj hadis je jasan u

značenju da su postupci Allahovog Poslanika u namazu općeniti i da se odnose

podjednako na sve muslimane.

60

- Zabilježeno je u vjerodostojnim predajama da je Ebu Hurejre, r.a., učio zajedničku

dovu za muslimane koji su bili pogođeni nesvakidašnjim iskušenjem, a poznato je da

on niti jednog momenta nije bio vođa muslimanima. Od Ebu Seleme se prenosi da je

Ebu Hurejre, r.a., kazao: “Pokazat ću vam namaz Allahovog Poslanika’’, pa je Ebu

Hurejre učio dovu na zadnjem rekatu podne i ikindija-namaza, kao i nakon sabah-

namaza, nakon što bi izgovorio Semiallahu limen hamideh, pa bi dovio za muslimane i

proklinjao nevjernike. (Buharija)

Naša zadnja dova glasi: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

Sabrao i priredio: Pezić Elvedin

61

Da li će muslimani cijeloga svijeta zajedno zapostiti?

Piše: Hajrudin Ahmetović, prof.

إذا رأيتموه فصوموا . :عن عبد هللا بن عمر رضي هللا عنهما قال : مسعت رسول هللا صلى هللا عليه وسلم يقول وإذا رأيتموه فأفطروا . فإن غم عليكم فاقدروا له

Abdullah b. Omer, radijallahu anhuma, kaže: “Čuo sam Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, kako kaže: ‘Kada vidite mlađak, zapostite, a kada ga ponovo

vidite, prekinite s postom.’” (Muttefekun alejhi)

Islamski učenjaci razišli su se o pitanju koliko je osoba dovoljno da posvjedoče

viđenje mlađaka, kako bi se utvrdilo njegovo viđenje i kako bi se otpočelo s postom. Većina

islamskih učenjaka smatra da ukoliko jedna pouzdana osoba posvjedoči da je vidjela mlađak,

da se njeno svjedočenje prihvata i otpočinje se s postom. Takvog mišljenja su: Ebu Hanife,

Šafija, Ahmed, učenjaci zahirijskog mezheba, Ibnul-Munzir i drugi, Allah im se svima

smilovao. Dok, imam Malik, El-Lejs, El-Evzai, Es-Sevri i drugi smatraju da je za utvrđivanje

mlađaka potrebno viđenje najmanje dvije osobe, analogno svjedočenju. Inšaallahu te‘ala,

prioritetnije je mišljenje da je dovoljno svjedočenje jedne pouzdane osobe, svejedno da li bila

muškarac ili žena, kako spominje Ibn Hazm u svome djelu El-Muhalla, jer je i sam Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, postupio po tome, kako se spominje u hadisu Ibn Omera,

radijallahu anhuma, gdje kaže:

عن ابن عمر قال: تراءى الناس اهلالل فأخربت النيب صلى هللا عليه و سلم إين رأيته فصام و أمر الناس بصيامه“Ljudi su pratili mlađak, pa sam ga ja vidio i obavijestio o tome Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, a on je onda zapostio i naredio ljudima da poste.” (Hadis

bilježe imam Ebu Davud, Ed-Darimi, Ibn Hibban, Ed-Darekutni i El-Bejheki. Imam El-

Hakim kaže da je hadis vjerodostojan po uvjetima imama Muslima, s čime se slaže i imam

Ez-Zehebi. Veliki islamski učenjak Muhammed Nasiruddin Albani, rahmetullahi te‘ala alejhi,

ocijenio je hadis vjerodostojnim u svom vrijednom djelu Irvaul-galil fi tahridži ehadisi

menari es-sebil, 4/16.)

Međutim, kada je u pitanju prekid posta, odnosno završetak mjeseca ramazana i

viđenje mlađaka mjeseca ševvala koji slijedi poslije ramazana, islamski učenjaci su

jednoglasni, osim nekolicine njih, da je potrebno svjedočenje najmanje dvije povjerljive

osobe. Kao dokaz za ovo mišljenje većina islamskih učenjaka navodi hadis Abdurrahmana b.

Zejda b. El-Hattaba u kojem navodi da su mu ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, kazivali da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao:

62

أفطروا لرؤيته ، وانسكوا هلا ، فإن غم عليكم فأكملوا بالبني ، فإن شهد شاهدان فصوموا و صوموا لرؤيته ، و أفطروا

“Postite kada vidite mlađak i prestanite s postom kada ga vidite. Svoje obrede vežite za

njega. Ukoliko ga ne vidite, upotpunite mjesec s trideset dana. Ako vam posvjedoče

dvojica (da su ga vidjeli), postite (otpočnite s postom) i prekinite s postom.” (Hadis bilježe

imam En-Nesai, Ahmed i Ed-Darekutni) Imam Ahmed u svom predanju bilježi:

فصوموا و أفطروا مسلمان فإن شهد شاهدان

“…ukoliko vam posvjedoče dvojica muslimana…” – dok imam Ed-Darekutni

bilježi sljedeću verziju: “…ukoliko vam posvjedoče dvojica povjerljivih, pouzdanih

muslimana…” Učenjak Albani kaže: “Lanac prenosioca ovog hadisa vjerodostojan je i svi

prenosioci u njemu su pouzdani…” (Irvaul galil fi tahridži ehadisi menari es-sebil, 4/17) Kao

što vidimo, ovaj hadis ukazuje na to da nije dozvoljeno otpočeti post mjeseca ramazana niti

prekinuti s njim osim uz svjedočenje dvojice pravednih, povjerljivih muslimana. Međutim,

prethodni hadis od Ibn Omera izuzima početak posta, tako da je dozvoljeno otpočeti s postom

uz svjedočenje jedne osobe, dok nije izrečen nikakav hadis kojim se na sličan način izuzima

prekid posta, završetak ramazana. Zbog toga ostaje da se prekid posta utvrđuje svjedočenjem

najmanje dvojice pravednih muslimana, a Allah Uzvišeni najbolje zna.

Da li će muslimani cijeloga svijeta zajedno zapostiti

Drugi način utvrđivanja nastupanja ramazana jeste upotpunjavanje mjeseca ša‘bana s

trideset dana, jer šerijatski mjesec ne može iznositi manje od dvadeset devet dana niti više od

trideset dana. Inšallahu te‘ala, ovdje bismo trebali obraditi pitanje da li su stanovnici jedne

zemlje, ukoliko ne vide mlađak a saznaju da se on pojavio u nekoj drugoj zemlji, obavezni da

otpočnu post zajedno sa onima koji su vidjeli mlađak, ili svaka zemlja prati pojavu mlađaka i

otpočinje post onda kada ga vidi ili kada napuni trideset dana ša‘bana. Islamski učenjaci,

rahmetullahi te‘ala alejhim, o ovom pitanju imaju više mišljenja.

Prvo mišljenje: Ukoliko se ustanovi pojava mlađaka u nekom mjestu, bilo ono blizu

ili daleko, obaveza svih muslimana jeste da postupe na osnovu tog viđenja mlađaka i da

zaposte ramazan zajedno sa onima koji vidjeli mlađak. Ovo mišljenje zastupaju učenjaci

hanefijskog i hanbelijskog mezheba, rahmetullahi te‘ala alejhim. (Fikhul-hanefi fi sevbihi el-

džedid, 1/402, i El-Mugni, 4/329) Takođe, Ibnul-Kasim prenosi od imama Malika da je rekao:

“Ukoliko se u jednom mjestu sazna da su stanovnici drugog mjesta vidjeli mlađak (i

zapostili), stanovnici ovog mjesta dužni su da naposte taj dan koji nisu postili zajedno sa

onima koji su vidjeli mlađak i da od tog dana nastave postiti s njima.” Prenosi se da je slično

63

rekao i imam Šafija (Bidajetul-mudžtehid, 3/157). Ovi učenjaci zasnivaju svoje mišljenje na

hadisu Abdullaha b. Omera u kojem se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: “Postite kada ga (mlađak) ugledate i prestanite s postom kada ga (opet)

ugledate.” (El-Buhari, 4/135, Muslim, 2/760, Malik u Muvetti, 1/286, Ibn Madže, 1/529, En-

Nesai, 4/134, Ahmed, 2/145, Ed-Darimi, 2/3, Ibn Huzejme, 3/201, Ibnul-Džarud, 390, Ed-

Darekutni, 2/161, El-Bejheki, 4/204, 205, Et-Tajalisi, 1/182, Ebu Ja‘la, 4/337, El-Begavi u

Šerhus-sunne, 3/454, i Et-Tahavi u Muškilul-asar, 1/209) Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem: “Postite kada ga ugledate…”, ne odnose se samo na muslimane Medine, nego na sve

muslimane širom svijeta. (Medžmu‘ul-fetava li Bin Baz, 15/85)

Drugo mišljenje: Svako mjesto, svaka država počinje s postom na osnovu vlastitog

viđenja mlađaka, tj. kada oni vide mlađak, ne osvrćući se na druge. Ovo je mišljenje

Abdullaha b. Abbasa, Kasim b. Muhammeda, Salima b. Abdullaha i Ishaka b. Rahavejha. (El-

Mugni, 4/328, El-Medžmu’u, 6/183, i Nejlul-evtar, 3/160) Također, stanovnici Medine

prenose od imama Malika da je rekao: “Viđenje mlađaka u nekoj zemlji ne obavezuje postom

stanovnike one zemlje u kojoj se nije vidio mlađak…” (Bidajetul-mudžtehid, 3/157) Oni

zasnivaju svoje mišljenje na hadisu koji je zabilježio imam Muslim u svome Sahihu preko

Muhammeda b. Ebi Hermele, od Kurejba da ga je Ummu Fadl bintul-Haris poslala Muaviji u

Šam. Kaže Kurejb: “Došao sam u Šam i obavio potrebu zbog koje me je poslala Ummu Fadl.

U Šamu me je zatekao ramazan. Vidio sam mlađak u noći petka (tj. u četvrtak navečer). Pred

kraj mjeseca, vratio sam se u Medinu. Spominjući mlađak, Abdullah ibn Abbas, radijallahu

anhuma, upitao me je: ‘Kada ste vidjeli mlađak?’ Rekao sam: ‘Vidjeli smo ga u noći petka (tj.

u četvrtak navečer).’ ‘Ti si ga vidio?’, ponovo me je upitao. Odgovorio sam: ‘Da. Vidjeli su

ga i drugi ljudi, i od tada su postili, a postio je i Muavija.’ Tada mi je Ibn Abbas rekao:

‘Međutim, mi smo ga vidjeli u petak navečer i nećemo prestati postiti sve dok ne napunimo

trideset dana ili dok ne vidimo mlađak!’ Rekao sam mu: ‘Zar nije dovoljno to što je Muavija

(tadašnji halifa muslimana) vidio mlađak i što je postio?!’ Ibn Abbas mi je rekao: ‘Ne. Ovako

nam je naredio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.’” (Muslim, 2/765, Ahmed,

21/306, Ebu Davud, 2/748, Et-Tirmizi, 2/101, i En-Nesai, 4/131) Ovi učenjaci, rahmetullahi

te‘ala alejhim, komentarišući hadis i dokazivajući njime svoje mišljenje, kažu da Ibn Abbas,

koji je živio u Medini, nije postupio po Muavijinom viđenju mlađaka, a Muavija je živio u

Šamu, Siriji, i niko od ashaba koji su živjeli zajedno sa Ibn Abbasom u Medini nije se

suprotstavio njegovom postupku. Današnji učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje kažu da tada

u vrijeme Muavije, tadašnjeg halife muslimana, svi muslimani nisu zajedno otpočinjali s

postom, tj. nisu postupali na osnovu jednog viđenja mlađaka, ma gdje se on pojavio, pa kako

da se danas insistira na tom mišljenju kada svaka država ima svog vođu.

Treće mišljenje: Ukoliko se pojavi mlađak u jednoj državi, na sve susjedne države,

bliske države, odnosi se isti propis, tj. stanovnici svih tih država dužni su da zajedno otpočnu

64

s postom. S druge strane, udaljene države, svaka od njih prati pojavu mlađaka. Ovo mišljenje

zastupaju učenjaci šafijskog mezheba. Kao dokaz za svoj stav navode hadis Kurejba, koji smo

već spomenuli, ističući da mjesta, Medina i Šam (Sirija) nisu susjedna. Kako znati koja je to

država bliža, a koja dalja? Na osnovu čega da ih razlikujemo?

Prvo: Na osnovu ishodišta, mjesta pojave mlađaka, tako da se bliskim državama

smatraju sve one države koje vide mlađak na istom mjestu. Za ovo mišljenje opredijelili su se

učenjaci Iraka i Es-Sajdelani.

Drugo: Sve države u kojima prevladava jednaka, ista klima, smatraju se bliskim

državama. Ovo mišljenje zastupaju Es-Simiri i drugi.

Treće: El-Fevrani, El-Gazali, El-Begavi i drugi kao mjerilo raspoznavanja susjednih

država od dalekih, uzeli su razdaljinu, dužinu puta nakon koje musafir može da skraćuje

namaz. Prema tome, sve države koje su udaljene jedna od druge manje nego što iznosi ova

dužina puta nakon koje je dozvoljeno skraćivati namaz, smatraju se susjednim državama.

Imam En-Nevevi, rahmetullahi te‘ala alejhi, nije se složio sa ovim mišljenjem. Naprotiv,

ocijenio ga je slabim, navodeći da pojava mlađaka nema nikakve veze sa udaljenošću nakon

koje se skraćuje namaz i opredijelio se za prvo mišljenje, tj. da se sve države koje imaju isto

mjesto pojave mlađaka smatraju bliskim državama. (El-Medžmu’u, 6/182) Ovo mišljenje

zastupa i Ibn Tejmijje, rahmetullahi te‘ala alejhi.

Također, učenjaci koji zastupaju ovo mišljenje podupiru ga i kijasom, pa kažu: “Kada

čovjek posti van ramazana ne osvrće se na druge zemlje, na pojavu sunca i mjeseca u tim

drugim zemljama, ne prati kada oni izlaze i zalaze. Ako tako čini van ramazana, zašto da tako

ne postupi i u ramazanu? Zbog čega praviti razliku?” Ili, recimo, dva brata muslimana umru

tačno u vremenu zalaska sunca. Jedan od njih živio je na istoku, a drugi na zapadu. Kako

ćemo odrediti ko će koga naslijediti? Moramo gledati gdje sunce zalazi prije. Vidjet ćemo da

sunce zalazi prije na istoku i zbog toga kažemo da će onaj koji je živio na zapadu naslijediti

svoga brata na istoku, jer je ovaj umro prije. (El-Usejmin, Šerh Bulugul-Meram)

Vijeće učenjaka u Saudijskoj Arabiji na svom zasjedanju 13. 8. 1392. hidžretske

godine, nakon razmatranja ovog pitanja, donijelo je sljedeću odluku: “Od pojave islama

prošlo je već četrnaest stoljeća i ne znamo da se ikada do sada desilo da su muslimani cijelog

svijeta, na osnovu viđenja mlađaka u jednom mjestu, zajedno proslavljali islamske praznike.

Tako da, članovi ovog vijeća donose odluku da se ostane pri dosadašnjem stavu i da svaka

islamska država zadrži pravo na izbor mišljenja koje smatra ispravnijim, konsultujući svoje

učenjake, bez obzira da li oni uvažavali ili ne uvažavali, razlikovanje mjesta na kojima se

pojavljuje mlađak i na osnovu toga donosili odluku o nastupanju posta.” (Tevdihul-ahkam,

3/454, i Medžmu‘ul-fetava, 15/95)

65

Nakon razmatranja ovog pitanja, Islamski pravni kolegij donio je odluku u kojoj se kaže:

“…Nema potrebe za pozivanjem i obavezivanjem svih muslimana u svijetu da zajedno

nastupaju s postom i proslavljanjem islamskih praznika, jer poziv na jedinstvenost u tome

uistinu neće ujediniti muslimane, kako to neki misle (učenjaci koji zastupaju mišljenje da je,

ukoliko se ustanovi pojava mlađaka u nekom mjestu, bilo ono blizu ili daleko, obaveza svih

muslimana da postupe po tom viđenju mlađaka i da poste). Također, savjetujemo da se

ustanovljavanje mlađaka ostavi muftijstvu i šerijatskim sudnicama u islamskim zemljama jer

je to od koristi svim muslimanima. Ono što će ujediniti muslimane jeste njihova odlučnost u

sprovođenju Allahove, subhanehu ve te‘ala, Knjige i sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, u njihovim svakodnevnim poslovima…” (Tevdihul-ahkam, 3/456)

Možemo reći da je spomenuti stav Vijeća velikih učenjaka u Saudijskoj Arabiji stav

koji obuhvata i spaja sve dokaze i mišljenja islamskih učenjaka. Zbog toga su islamski

učenjaci u svim državama obavezni da vode računa o ovom pitanju, o nastupanju i završetku

mjeseca ramazana, da se slože na onome što je, prema njihovom mišljenju, najbliže istini i da

to dostave narodu. Muslimani su dužni slijediti njihovu odluku i nipošto se ne smiju razilaziti

u tome, jer to vodi podjeli među muslimanima i neutemeljenom govoru. (Medžmu‘ul-fetava,

15/95) A Uzvišeni Allah najbolje zna!

66

Sehur - vrijednost i neki propisi33

Allah, subhanehu ve te´ala, propisao je muslimanima post kao što je bio propisan i

vjerskim zajednicama prije objave islama, ehlul-kitabijama. Allah, subhanehu ve te´ala, rekao

je: “O vjernici! Propisuje vam se post kao što je propisan onima prije vas, da biste bili

bogobojazni.” (Prijevod značenja El-Bekare, 183) Vrijeme i propisi prvobitno propisanog

islamskog posta bili su istovjetni vremenu i propisima posta koji je bio propisan ehlul-

kitabijama: propisano je potpuno odricanje od jela i pića i spolnog općenja koje je trajalo od

vremena odlaska na večernje spavanje pa sve do naredne večeri. Dakle, ovakav post prvobitno

je bio propisan i muslimanima. Nedugo nakon toga, ovaj je propis derogiran i Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, naredio je sehur da bi se post muslimana razlikovao od posta ehlul-

kitabija. Od Amra ibn El-Asa, radijallahu anhu, prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: “Ono po čemu se naš post razlikuje od posta ehlul-kitabija jeste jelo na

sehuru.” (Muslim, br. 1096)

Vrijednosti sehura

● U sehuru je bereket, što se potvrđuje u sljedećim hadisima:

Od Selmana, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao je: 'Bereket je u tri stvari: džematu, popari i sehuru.'” (Et-Taberani u “El-

Kebiru”, br. 6127, Ebu Nu’ajm u “Zikr ahbari Asbehan”, 1/57, od Selmana el-Farisija)

Od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, rekao je: 'Allah, subhanehu ve te´ala, dao je bereket u sehuru i vaganju (prilikom

trgovanja).'” (Navodi ga Eš-Širazi u “El-Elkabu”, kao što stoji u “El-Džami’us-sagiru”, br.

1715, i El-Hatib u “El-Muveddihu”, 1/263, od Ebu Hurejre)

Abdullah ibn El-Haris prenosi da je jedan od Poslanikovih, sallallahu alejhi ve sellem,

ashaba rekao: “Ušao sam kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a on je sehurio pa reče:

'Ovo je bereket koji vam je Allah podario, pa ga ne ostavljajte.'” (En-Nesai, 4/145, i Ahmed,

5/270)

Bereket sehura je očigledan jer on predstavlja slijeđenje sunneta, jača tijelo za post,

pojačava želju da se on što više čini radi smanjenja teškoće za postača. Također, sehur

predstavlja razliku u odnosu na post ehlul-kitabija jer oni ne sehure. Zbog svega toga

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nazvao je sehur mubarek obrokom, kako se navodi u

hadisima El-Irbada ibn Sarije i Ebu Derda’a: “Dođite na mubarek obrok, tj. sehur.” (Ahmed,

4/126, Ebu Davud 2/303, i En-Nesai, 4/145, Ibn Hibban, 223 – Mevarid. Postoji i drugi hadis

33 Iz Knjige: “Sifetu savmin-Nebijji, sallallahu alejhi ve sellem, fi ramadan” (Selim el-Hilali i Alijj Hasen Abdul-

Hamid)

67

koji ga potvrđuje od El-Mikdama ibn M’adijja Keriba, navodi ga Ahmed, 4/133, i En-Nesai,

4/146)

● Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure. Vjerovatno je najveći

bereket sehura to što Allah, subhanehu ve te´ala, obuhvata Svojim oprostom one koji sehure,

spušta na njih Svoju milost, a Njegovi meleki traže oprosta za njih i mole Allaha da pređe

preko njihovih grijeha, kako bi bili od onih koje Milostivi oslobađa Vatre u mjesecu Kur’ana

– ramazanu.

Od Ebu Seida el-Hudrija, radijallahu anhu, prenosi se da je rekao: “Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, rekao je: 'Sehur je obrok bereketa pa ga ne ostavljajte, makar neko od vas

popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose salavate na one koji sehure.'”

(Prenose ga Ibn Ebu Šejbe, 3/8, i Ahmed, 3/12 i 3/44, na tri načina od Seida el-Hudrija. A oni

pojačavaju jedni druge.)

Zbog toga je muslimanu potrebno da ne propusti ovu veliku nagradu od Milostivog

Gospodara, a najbolji sehur vjernika su temre – datule. Poslanik sallallahu alejhi ve sellem,

rekao je: “Najbolji sehur vjernika su datule.” (Ebu Davud, 2/303, Ibn Hibban, br. 223, El-

Bejheki, 4/237)

U slučaju da osoba nema ništa za jelo, ipak treba voditi računa o ustajanju na sehur, pa

makar popila samo gutljaj vode, što možemo, pored ranije spomenutog, zaključiti iz riječi

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Sehurite, pa makar gutljajem vode.” (Prenosi ga Ebu

Ja'la, br. 3340, od Enesa, ali hadis je slab. Međutim, u istom značenju je naveden hadis

Abdullaha ibn Amra kod Ibn Hibbana, br. 884, u kojem Katade prenosi sa ’an. Stoga je hadis

hasen.)

Odgađanje sehura

Preporučeno je odgoditi sehur do pred samu zoru, jer su Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, i Zejd ibn Sabit, radijallahu anhu, sehurili, pa kada su završili, Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, ustao je i klanjao namaz. Između završetka njihovog sehura i namaza bilo je

vremena koliko treba čovjeku da prouči pedeset ajeta iz Kur’ana. Enes, radijallahu anhu,

prenosi od Zejda ibn Sabita da je rekao: “Sehurili smo sa Poslanikom, sallallahu ´alejhi ve

sellem, a zatim je on ustao na namaz. Upitao sam: 'Koliko je prošlo vremena između ezana i

sehura?' Rekao je: 'Koliko je potrebno za pedeset ajeta.'” (Muttefekun alejhi)

U vezi sa sehurom neophodno je istaći i sljedeće: ako čovjek sumnja da li je nastupila

zora, u tom slučaju može jesti, piti i spolno općiti sve dok ne bude potpuno siguran da je zora

nastupila.

Allah, subhanehu ve te´ala, i Njegov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, objasnili su granicu

kada čovjek postaje ubijeđen u to. Jer, Allah, subhanehu ve te´ala, oprašta nenamjernu grešku

i zaborav, i čini dozvoljenim jelo, piće i spolni odnos sve dok se ne postigne ubjeđenje, a onaj

68

koji sumnja, nije ubijeđen. Jer, ubjeđenje je čvrst jekin u kojem nema trunke sumnje, pa tako

treba i postupati!

Propis sehura

Prakticiranje sehura je potvrđeni sunnet i nareba Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

koji je rekao: “Ko želi da posti, neka nečim sehuri.” (Prenosi ga Ibn Ebi Šejbe, 3/8, Ahmed,

3/367, Ebu Ja'la, 3/438, i El-Bezzar, 1/465, putem Šurejka od Abdullaha ibn Muhammeda ibn

Akila, od Džabira. Šurejk je daif – slab prenosilac. Međutim, postoji mursel hadis od Seida

ibn Mensura u njegovom “Sunenu” koji pojačava ovaj hadis, a on glasi: “Sehurite, pa makar

jedan zalogaj”, kao što je rekao Hafiz u ''El-Fethu'', 4/140. Također, postoji još jedan hadis

koji ga pojačava, a spomenut ćemo ga u nastavku.)

Također je rekao: “Sehurite, jer u sehuru je bereket.” (Muttefekun alejhi)

Poslanik je objasnio vrijednost sehura u odnosu na njegov ummet, pa je rekao: “Ono

po čemu se naš post razlikuje od posta ehlul-kitabija jeste jelo na sehuru”. (Ranije je naveden

izvor)

Također je zabranio da se sehur ostavlja, rekavši: “Sehur je obrok bereketa pa ga ne

ostavljajte, makar neko od vas popio samo gutljaj vode, jer Allah i Njegovi meleki donose

salavate na one koji sehure.” (Ranije je naveden izvor)

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Sehurite, pa makar gutljajem vode.”

(Ranije je naveden izvor)

Iz navedenih predaja jasno se vidi potvrđenost Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem,

naredbe i to sa tri stanovišta:

● naredba o prakticiranju sehura;

● sehurom se odlikuje posta muslimana i razlikuje od posta u drugim religijama;

● zabrana izostavljanja sehura.

Ovo su vrlo jaki dokazi i jasni znakovi. Pored svega što smo naveli, Ibn Hadžer navodi

u “Fethul-Bari”, 4/139, da postoji konsenzus islamskih učenjaka o pohvalnosti i poželjnosti

sehura!! Allah najbolje zna.

69

JEDNOSTAVAN NAČIN OBAVLJANJA HADŽDŽA I UMRE

Priredio: Nermin Avdić

Način obavljanja umre

Ako čovjek želi da uđe u obrede umre, potrebno je da se okupa kao što se kupa poslije

dženabeta34, da se namiriše sa najboljim mirisom koji ima, a neće mu štetiti ako ostane mirisa

nakon oblačenja ihrama35. Kupanje prilikom oblačenja ihrama je sunnet kako za muškarce

tako i za žene, pa čak i za žene koje su u hajzu ili nifasu.

Nakon kupanja i namirisavanja tijela čovjek će obući ihrame, te će klanjati farz–namaz

ukoliko bude namasko vrijeme, a ako ne bude onda će klanjati dva rekata s nijetom sunnetu–

l–vudua36. Žena koja je u hajzu ili nifasu neće klanjati ništa.

Kada završi sa namazom, počinje sa obredima umre izgovarajući: „Lebbejke

umreten–Lebbejke Allahumme lebbejk, lebbejke la šerike leke lebbejk, innel hamde ve

ni'mete leke vel mulk, la šerike leke.“37

(Odazivam ti se umrom – Odazivam se, Allahu moj, odazivam. Odazivam se, Ti nemaš

sudruga, odazivam. Zaista svaka zahvala, blagodat i vlast pripadaju Tebi, Ti nemaš sudruga.)

Muškarac će povišenim glasom izgovarati telbiju, dok će žena izgovarati toliko glasno

tako da je čuje onaj koji se nalazi pored nje.

Potrebno je da onaj koji obavlja umru mnogo izgovara telbiju, a posebno kada mijenja

stanja i vremena, kao naprimjer kada se penje uz uzvisicu ili kada silazi ili kada se približi noć

ili dan. Poslije toga neka traži od Allaha Njegovo zadovoljstvo i Džennet i neka se utječe

Njegovom milošću od Vatre.

U umri telbija je propisana od oblačenja ihrama do početka tavafa, a u hadžu od

oblačenja ihrama do početka bacanja kamenčića na Džemretu–l–Akabe na Dan bajrama.

A kada čovjek uđe u Mesdžidu–l–Haram – ući će desnom nogom i reći:

„Bismillah, ves-salatu ves-selamu ala resulillah. Allahummegfir li zenbi, ve-ftah li

ebvabe rahmetike. E'uzu billahi El-Azim ve bi vedžhihi El-Kerim ve bi sultanihi El-Kadim,

mineš-šejtani Er-Radžim.“38

34 Kupanje poslije spolnog odnosa.

35 Ihrami su odjeća koja se sastoji iz dva dijela, donji dio koji se pričvrsti oko struka i gornji dio koji se prebaci

preko ramena. Žene također imaju ihrame, ali su njeni ihrami odjeća u kojoj je inače dozvoljeno izlaziti napolje.

36 Dva rekata koja se klanjaju poslije abdesta.

37 Riječi „Telbije“.

38 Dakle, to je dova koja se inače uči prilikom ulaska u mesdžid.

70

Zatim će se čovjek uputiti prema Hadžeru–l–esvedu (Crni kamen)39 kako bi započeo

tavaf40 te će dodirnuti Crni kamen desnom rukom poljubivši ga, a ako ne bude u mogućnosti

dodirnut će ga rukom prednjim djelom tjela okrenutim prema Crnom kamenu, a ako ni to ne

bude u mogućnosti pokazat će svojom desnom rukom prema Crnom kamenu, ali pri tom

postupku neće poljubiti svoju ruku. Međutim, bolje je čovjeku da ne ulazi u velike gužve kako

ne bi ometao ljude.

Prilikom dizanja desne ruke čovjek će izgovoriti: „Allahu ekber“ (Allah je najveći).

Zatim će krenuti obilaziti oko Kabe tako da mu ona bude s njegove lijeve strane, a kada dođe

do Jemenskog ugla41 dodirnut će ga bez ljubljenja, a ako ne bude u mogućnosti neće se

nadmetati s ljudima kako im ne bi naudio, te će reći između Jemenskog ugla i Crnog kamena:

“Rabbena atina fi dunja haseneten ve fil ahireti haseneh, ve kina azaben–n– nar.

Allahumme inni eseluke el–afve vel afijete fi dunja vel ahireh“.

I svaki puta kada bude prolazio u pravcu Crnog kamena izgovorit će tekbir, a u ostalim

krugovima u tavafu izgovarat će zikr, učiti dove, učiti Kur'an – jer tavaf i jest uspostavljen da

bi se Allah Uzvišeni veličao42.

Nakon završetka posljednjeg (sedmog) kruga u tavafu prići će Mekamu–Ibrahimu43

učeći: „Vet–tehizu mim–mekami Ibrahime musalla.“44

Zatim će klanjati dva kratka rekata iza Mekamu–Ibrahima, na prvom rekatu nakon

Fatihe proučit će suru „Kul ja ejjuhel kafirun“ , a na drugom „Kul huvAllahu ehad“

Kada završi sa ta dva rekata vratit će se do Crnog kamena i dodirnuti ga ako bude u

mogućnosti.

Zatim će otići do Mesa'a45, pa kada se približi brežuljku Safa46 proučit će ajet: „Inne

Saffa vel Mervete min šeairillah...“ (do kraja 185. ajeta sure El–Bekare)

39 Crni kamen je kamen iz Dženneta koji je ugrađen u ugao Kabe, a pravac tog ugla je označen zelenim svjetlom.

40 Tavaf je obilazak oko Kabe sedam krugova počevši i završavši kod Crnog kamena.

41 Jemenski ugao je ugao koji se nalazi prije ugla Kabe u kojem je Crni kamen, a pokazuje pravac prema Jemenu.

42 Ako bi čovjek nešto pričao u toku tavafa to mu ne bi pokvarilo tavaf, međutim, bolje je da se uči zikr, Kur'an,

dove i sl.

43 Mekamu Ibrahim je mjesto gdje su bile stope Ibrahima, alejhi selam dok je pravio Allahovu kuću Kabu. Bio je

blizu Kabe, ali je za vrijeme halife Omera ibnul Hattaba, radijallahu anhu, malo udaljen od nje kako bi ljudi koji

tavafe mogli nesmetano i bez većih poteškoća obilaziti oko Kabe.

44 El–Bekare, 125.

45 Mjesto između brežuljaka Safe i Merve na kojem se obavlja sa'j, tj. hodanje između ta dva brežuljka.

46 Safa je brežuljak koji je bliži Kabi, a Merva je udaljeniji brežuljak.

71

Potom će se popeti na uzvišeniji dio Safe tako da vidi dijelove Kabe okrenuvši se

prednjim dijelom tijela prema njoj, podigavši ruke, te će zahvaliti se Allahu Uzvišenom, a

onda će doviti i moliti Ga ono što želi.

A od dova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, na ovom mjestu je: „La ilahe illellah

vahdehu la šerike leh, lehul–mulku ve lehul–hamdu ve huve ala kulli šej in kadir. La ilahe

illellahu vahdeh, endžeze va'deh, ve nasare abdeh, ve hezemel–ahzabe vahdeh.“ Ponavljao

bi to tri puta, a i dovio bi između toga.

Zatim će sići sa Safe i uputiti se prema Mervi hodajući, a kada stigne do mjesta na

kojem je zeleno svjetlo jako će potrčati shodno svojoj mogućnosti ne uznemiravajući nikoga

sve dok ne stigne do drugog zelenog svjetla, nakon kojeg će hodati uobičajnim hodom sve

dok ne stigne na Mervu.

Popet će se na nju, okrenut će se prema kibli (Kabi), podignuti svoje ruke i učiti sve

ono što je učio na Safi, osim 185. ajeta iz sure El–Bekare.47

Zatim će sići sa Merve i uputiti se prema Safi hodajući po mjestu za hodanje, a trčeći

po mjestu označenom za trčanje.

Kada stigne na Safu uradit će sve ono što je uradio i prvi put, a tako će isto postupiti i

na Mervi sve dok ne upotpuni sedmi krug. Odlazak od Safe ka Mervi je jedan krug, a

povratak na Safu je drugi krug. Čovjek će izgovarati na sa'ju48 ono što želi od zikra,

upućivanja dove i učenja Kur'ana. Kada završi sedmi krug (na Mervi) muškarac će obrijati

glavu (to je bolje) ili skratiti kosu, a žena će skratiti kosu u dužini jagodice prsta.

Obaveza je da se brijanje glave obavi po čitavoj glavi ukoliko čovjek bude brijao

glavu, a ako bude skraćivao kosu, onda je obaveza također da skrati kosu sa svih strana glave.

Brijanje glave za muškarca je bolje od skraćivanja kose, osim u slučaju da se umra obavlja

kratak vremenski period prije hadža kada je bolje da se kosa skrati kako bi ostalo nešto kose

da se za vrijeme hadža obrije.

S ovim radnjama završavaju se obredi umre.

Nakon toga prekidaju se zabrane koje su bile u toku ihrama, kao što su spolno općenje

sa suprugom, namirisavanje, oblačenje odjeće i drugo.

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova.

Način obavljanja hadždža

Obavljanje hadždža zahtijeva ispunjavanje svih uvjeta i posebno je važno skrenuti

pažnju na ispravan nijjet (namjeru), odnosno da čovjek obavljanjem hadždža želi da iskaže

pokornost Uzvišenom Allahu. Ako bi čovjek usput stekao nešto od dunjalučkih dobara, to

neće štetiti hadždžu, s tim da mu to ne bude osnovna namjera. Postoje tri vrste hadždža: et– 47 Ovaj ajet se uči samo pri prvom penjanju na Safu.

48 Odlazak od Safe do Merve i povratak na Safu.

72

temettu', el-ifrad i el-kiran. U ovom tekstu govorit ćemo o et-temettu', uz Allahovu pomoć, jer

naše hadžije obavljaju ovu vrstu hadždža.

Šta je hadždž et-temettu'?

Ova vrsta hadždža podrazumijeva da se u mjesecima hadždža49 na mikatu50 obuku

ihrami51 i zanijeti samo 'umra. Kada se stigne u Mekku, obavi se tavaf i sa'j, zatim se obrije

glava ili se skrati kosa i time se završava obred 'umre.52

Nakon toga, dopušteno je skinuti ihrame, a hadžija ostaje u Mekki, gdje iste godine

osmog dana mjeseca zul-hidždžeta ponovo oblači ihrame i zanijeti hadždž. Onaj ko obavlja

ovu vrstu hadždža dužan je zaklati kurban, a ko nije u mogućnosti, postit će deset dana i to tri

dana na hadždžu i sedam dana kada se vrati kući.

Običaj muslimana sa našeg područja jeste da po dolasku u Saudijsku Arabiju prvo idu

u Medinu, grad Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. To je dozvoljeno, posebno

radi posjete Poslanikovoj, sallallahu alejhi ve sellem, džamiji, međutim, grad Medina nema

nikakve povezanosti sa hadžskim obredima, tj. ako neko ne bi nikako otišao u Medinu, to ne

bi utjecalo na ispravnost njegovog hadždža.

Praksa nekih muslimana jeste da ostaju u Medini i klanjaju 40 namaza u Poslanikovoj,

sallallahu alejhi ve sellem, džamiji. Međutim, taj postupak nije utemeljen u sunnetu.53

Kada hadžije budu na putu iz Medine za Mekku proći će pored mikata koji se zove

Zul–hulejfe. Tu će se okupati, obući ihrami i zanijetiti ulazak u obrede hadždža i 'umre.

Zatim se kreće prema Mekki učeći telbiju i tako se počinje sa obredima 'umre.54

Nakon obavljanja 'umre, kao što je već spomenuto, hadžija će skinuti ihrame, te nakon

toga prestaju zabrane koje su važile pod ihramima, te čeka osmi dan mjeseca zul–hidždžeta.

49 Mjeseci hadždža su: ševval, zul–ka'de i prvih deset dana mjeseca zul-hidždžeta.

50 Mikat je granica na putu za Mekku koju ne smije proći onaj ko želi obaviti hadždž ili 'umru.

51 Ihrami su odjeća koja se sastoji iz dva dijela, donji dio koji se pričvrsti oko struka i gornji dio koji se prebaci

preko ramena. Žene također imaju ihrame, ali su njihovi ihrami odjeća u kojoj je inače dozvoljeno izlaziti

napolje.

52 O obredima 'umre može se pročitati na portalu minber.ba pod naslovom ''Jednostavan način obavljanja

UMRE''.

53 Hadis koji se navodi na tu temu bilježe imam Ahmed i Taberani, o ovaj hadis je slab. Također, hadis od Enesa,

radijallahu anhu, da će čovjek biti spašen džehennemske vatre i licemjerstva ako bude klanjao 40 namaza u toj

džamiji i ne propusti ni jedan od njih, taj hadis je slab, te se ne može raditi po njemu.

54 Kako bih što više skratio i pojednostavio tekst, odlučio sam da ne objašnjavam ponovo obrede 'umre koje sam

već objasnio u tekstu na ovom portalu pod nazivom: 'Jednostavan način obavljenja 'umre'', tako da je obavezno

pročitati taj tekst kako biste pravilno shvatili obavljanje hadžskih obreda.

73

Do tada će se truditi da obavlja što više ibadeta, kao klanjanje namaza u Haremu, učenje

Kur'ana, spominjanje Allaha Uzvišenog (zikr), dova Allahu Svemoćnom i sl.

Osmog dana zul-hidždžeta55 hadžija će ponovo obući ihrame i zanijetiti hadždž. To

će učiniti u Mekki, u hotelu. Zanijetit će ihrame prije podnevskog vremena, te krenuti ka Mini

učeći telbiju i izgovarat će je sve do bacanja kamenčića prvog dana Bajrama.

Hadžija će na Mini skraćeno klanjati podne, ikindiju, akšam, jaciju i sabah narednog

dana, ali neće spajati namaze, jer je tako činio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem.

Devetog dana zul-hidždžeta56, kao što je spomenuto, hadžija će klanjati sabah-namaz

na Mini, a nakon izlaska sunca usmjerava se prema Arefatu. Prvo će doći do Nemire, mjesta u

blizini Arefata, gdje se nalazi veliki mesdžid, i tu će ostati dok sunce ne pređe polovinu neba,

ako je u mogućnosti, a nakon ulaska u podnevsko vrijeme ulazi na Arefat.57

Stajanje na Arefatu podrazumijeva boravak na mjestu Arefat 9. dana zul-hidždžeta, bez obzira

da li hadžija stajao, sjedio ili bio naslonjen na nešto.

Stajanje (boravak) na Arefatu je rukn bez kojeg hadždž ne vrijedi, kako kaže

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: ''Hadždž je Arefat.“

Tu će hadžija spojiti podne i ikindija-namaz u podnevskom vremenu, sa jednim

ezanom i dva ikameta.

Sunnet je da imam održi hutbu prije klanjanja namaza.

Penjanje na brdo Džebelu Rahme nema osnove u sunnetu tako da čovjek ne treba

trošiti vrijeme penjući se po njemu, jer je vrijeme ovog dana veoma bitno i treba se potruditi

da se što bolje iskoristi.

Hadžija neće postiti ovaj dan, mada ako bi postio, dobio bi nagradu od Allaha

Uzvišenog, a ako ne bi postio, dobio bi nagradu slijeđenja sunneta Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, a to je bolje.

Na Arefatu treba što više vremena provesti učeći skrušeno dove Allahu Uzvišenom,

zatim učiti Kur'an, zikr, donositi salavate i sl.

Nakon zalaska sunca 9. dana zul-hidždžeta, hadžija će krenuti sa Arefata prema

Muzdelifi učeći telbiju.

Na Muzdelifi će klanjati akšam i jacija-namaz u jacijsko vrijeme (spojeno i skraćeno) i

tu će proboraviti sve do sabaha narednog dana.

Hadžija neće ibadetiti na Muzdelifi ništa posebno, nego će odmarati i spavati, kako bi

se pripremio za naredni dan, a time slijedeći Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

55 Ovaj dan se zove Jevmu-Tervije.

56 Tj. Dan Arefata.

57 Ovako je sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, međutim, ponekad je teško sve ovo ispoštovati zbog

velikih gužvi, pa će hadžija postupiti shodno mogućnostima.

74

Na Muzdelifi će hadžija klanjati sabah-namaz i ostat će sve dok se dobro ne razdani.

Tada će učiti dove, zahvaljivati Allahu, veličati Ga i sl.

Obaveza je boraviti na Muzdelifi, osim onima koji su stariji, bolesni ili vodičima

kojima je dozvoljeno da napuste Muzdelifu nakon zalaska mjeseca pred kraj noći.

Prije izlaska sunca hadžija kreće sa Muzdelife prema Mini da baca kamenčiće.

Deseti dan zul-hidždžeta (dan Bajrama) na Mini se baca sedam kamenčića58 na

Veliko džemre (Džemretul–Akabe). Obaveza je da se kamenčići ubace u korito, a nije

obaveza da se pogodi u stub unutar korita. Obaveza je baciti kamenčiće, a ne samo spustiti ih

u korito i to svaki kamenčić pojedinačno. Uz svako bacanje kamenčića desnom rukom

izgovara se: ''Allahu ekber!“

Nakon bacanja kamenčića, obaveza je da hadžija zakolje kurban59, da obrije glavu ili

skrati kosu, a brijanje glave je bolje. Žene neće brijati glavu nego će skratiti kosu u dužini

jagodice prsta.60

Nakon toga, zabrane vezane za ihram prestaju, osim spolnog općenja sa suprugom.

Zatim se hadžija upućuje prema Mekki da obavi hadžski tavaf (tavaful–ifada) koji je

jedan od temelja hadždža. Bolje je da se obavi nakon zore prvog dana Bajrama, ali je

dozvoljeno i odgoditi ga. Zatim će klanjati dva rekata poslije tavafa kao što je obavio kod

'umre.

Nakon toga, hadžija će se napiti zemzem-vode, a onda uputiti dovu Allahu

Uzvišenom.

Poslije obavljenog hadžskog tavafa, hadžija se penje na brežuljak Safa, te će obaviti

sa'j kao što je obavio kada je obavljao 'umru.

Poslije obavljenog sa'ja hadžiji je dozvoljeno sve što mu je bilo zabranjeno, čak i

odnos sa suprugom. Nakon sa'ja ne treba klanjati posebne nafile na Mervi.

Ukoliko bi hadžija obavljao tavaf ili sa'j pa počne namaz, prekinut će, te klanjati za

imamom taj farz-namaz, a potom nastaviti sa obavljanjem tavafa ili sa'ja.

Nakon obavljenog sa'ja, 1. dana Bajrama, hadžija se upućuje prema Mini. Dozvoljeno

je stići na Minu bilo kada u toku dana. Klanjaju se namazi skraćeno, ali se neće spajati.

Jedanaesti dan zul-hidždžeta61 hadžija će izaći da baca kamenčiće poslije podne–

namaza, a najkasnije do akšama što je bolje, mada se može bacati čak nekada i po noći.

Bacanje kamenčića je na sva tri džemreta i to po sedam kamenčića na svaki, tj. ukupno

21 kamenčić za taj dan.

58 Kamenčići bi trebali biti veći od zrna graška, a manji od lješnjaka.

59 Zaklati kurban može hadžija, ali uglavnom se to ugovori sa firmama koje to obavljaju.

60 Otprilike 1–2 cm.

61 11., 12. i 13. dan zul-hidždžeta zovu se Dani tešrika (Ejjamut–tešrik).

75

Kada hadžija bude bacao kamenčiće treba da bude okrenut prema Kabi, a kada završi

bacanje sklonit će se ustranu te podići ruke i uputiti dovu Allahu Uzvišenom.62

Zatim će se hadžija pomjeriti unaprijed do sljedećeg džemreta te baciti sedam

kamenčića na isti način, te će se pomjeriti u lijevu stranu i podići ruke i doviti.

toga će i treći put bacati kamenčiće na posljednje džemre i to da hadžiji Kaba bude s

lijeve, a Mina s desne strane. A ako ne bude u mogućnosti, onda će baciti s bilo koje strane.

Nakon trećeg bacanja kamenčića hadžija neće podizati ruke i doviti, nego će samo

nastaviti dalje sa hodanjem.

Dvanaesti i trinaesti dan zul-hidždžeta hadžija će ponoviti sve radnje koje je obavio

prethodnog dana.

Dozvoljeno je da hadžija napusti Minu 12. zul-hidždžeta, nakon što baci kamenčiće,

ali mora napustiti Minu do zalaska sunca, a ako ne bi napustio do tada, morao bi ostati i 13.

zul-hidždžeta.

Posljednje što se obavlja u vezi obreda hadždža jeste Tavaful-veda (Oproštajni tavaf)

koji se obavlja kao zadnja radnja prije polaska iz Mekke prema kući. Obavlja se bez sa'ja.

Ovog tavafa su oslobođeni63 žena koja je u hajzu ili nifasu, stanovnici Mekke i onaj

čovjek koji hoće da ostane boraviti u Mekki, jer je Oproštajni tavaf za one koji izlaze iz

Mekke.

Ebu Hurejre, radijallahu anhu, prenosi da je čuo Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

da je rekao: “Ko obavi hadždž ne čineći pri tome grijehe i prijestupe, vratit će se čist od

grijeha kao na dan kada ga je majka rodila.“64

Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova!

62 Sunnet je da se dovi nešto duže, a preneseno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je dovio u dužini

učenja sure El–Bekare. Međutim, hadžija treba uvažiti činjenicu da su velike gužve te i to da je došao sa svojom

grupom pa da se ne bi opteretili mnogo.

63 Tj. nisu obavezni da ga obave.

64 Hadis bilježe imami Buharija i Muslim.

76

Ženino obavljanje hadždža bez mahrema

(Savremena pitanja o hadždžu)

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Zahvala pripada Allahu, Gospodaru svjetova, neka su salavati i selami na Allahovog

miljenika, odabranog roba i poslanika Muhammeda, njegovu porodicu, ashabe i sve one koji

slijede njegovu uputu.

Putnik na hadždž, iako se educirao i upoznao sa propisima koji mu predstoje, nerijetko

biva u nedoumici oko brojnih inovacija. Naprimjer, zna da je dužan na mikatu (posebno

određeno mjesto sa kojeg se počinje obred hadždža ili ‘umre) obući hadžijske ihrame i

donijeti nijjet ulaska u obred ‘umre ili hadždža, ali šta ako u sveta mjesta dolazi zračnim

putem? Da li će to učiniti u avionu ili nakon što sleti u Džidu? Ženi nije dozvoljeno putovanje

bez mahrema, međutim, putovanje se u ovom vremenu uveliko razlikuje u odnosu na vrijeme

u kojem je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, izrekao tu zabranu. Da li sigurnost,

kratkoća i olakšanje puta, koje moderna sredstva putovanja pružaju, može utjecati na

promjenu tog propisa? Putnik na hadždž naučio je da za vrijeme ihrama ne smije koristiti

miris, ali je u nedoumici da li mu je dozvoljeno koristiti sapun ili šampon koji ostavlja mirisan

trag. Također je saznao da je brijanje glave za muškarca prilikom izlaska iz ihrama bolje i

vrednije od skraćivanja kose, ali je u nedoumici da li se taj prioritet ostvaruje šišanjem “na

nulu”. Da li je ženi dozvoljena upotreba medicinskih sredstava koja ubrzavaju ili odgađaju

mjesečni ciklus kako bi u određenom vremenu mogla obaviti tavaf? Ovakva pitanja koja je

moderni život proizveo, a na koja su savremeni učenjaci dali odgovore u svjetlu šerijatskih

dokaza i stilu i govoru klasičnih učenjaka, teme su rubrike o hadždžu.

Hadždž žene bez mahrema

Mahrem je osoba s kojom je ženi trajno haram sklopiti brak, zbog krvne bliskosti,

srodstva po mlijeku ili tazbinstva. Uvjet validnosti mahrema kao pratioca na putovanju jeste

da bude razuman i punoljetan. Neki učenjaci ne uvjetuju punoljetnost nego smatraju da

mahrem na putovanju može biti dječak pred punoljetnost ako je u stanju ispuniti ulogu

mahrema. Muž je poput mahrema po pitanju pratnje žene na putovanju. (El-Mevsuatul-

fikhijetul-kuvejtije, 17/37) Smisao i mudrost pratnje mahrema jeste da ženi bude zaštita i

pomoć na putovanju, jer putovanje uvijek nosi neizvjesnost, a u pratnji mahrema žena neće

biti meta pokvarenjaka koji se ne boje Allaha.

Savremena prijevozna sredstva uveliko su olakšala putovanje i približila udaljene

zemlje, tako da se danas zračnim saobraćajem za nekoliko sati pređe razdaljina za koju su u

vremenu poslanstva, u kojem su uspostavljeni islamski propisi, bili neophodni mjeseci

putovanja. Uz to, putnici se osjećaju sigurnim tokom cijelog putovanja i sve neophodne

77

potrepštine poput hrane, pića, hamama i sl., su nadohvat ruke, dok se u ranijim vremenima

žena teško penjala na jahalicu, putovanja su podrazumijevala danonoćno pješačenje i jahanje

kroz pusta i nenaseljena mjesta, a nerijetko su u sebi krila brojne opasnosti. Da li olakšanje

putovanja koje danas svjedočimo utječe na promjenu zabrane putovanja žene bez mahrema

izrečenu u brojnim hadisima Allahovog Poslanika, alejhis-salatu ves-selam?

Prije odgovora na ovo pitanje neophodno je ukazati na stavove klasičnih učenjaka o

propisu mahrema pri putovanju žene općenito, s posebnim osvrtom na putovanje radi

obavljanja hadždža. U ovom pitanju postoje stanja po kojima nema razilaženja među

učenjacima, a to su:

1) Učenjaci su složni da je ženi dozvoljeno putovati bez mahrema u slučaju prijeke

potrebe, kao što je hidžra iz zemlje nevjerstva u zemlju islama, bjekstvo iz

zarobljeništva i sl.

2) Učenjaci su složni da ženi nije dozvoljeno putovati bez mahrema ukoliko

putovanje predstavlja fizičku ili moralnu opasnost po nju. U tom kontekstu Ibn

Tejmijje kaže: “Muslimani su složni da ženi nije dozvoljeno putovati osim na

način da bude sigurna i zaštićena od neželjenog. Učenjaci su naveli šta svako od

njih smatra da predstavlja sigurnost i zaštitu žene, poput društva skupine

pouzdanih žena i pouzdanih muškaraca...” (Šerhul-umde, 2/175-176)

3) Žena koja je u mogućnosti obaviti hadždž i ima muža ili mahrema koji će je pratiti

na tom putovanju, dužna je, po konsenzusu islamskih učenjaka, obaviti hadždž.

Nakon što smo uočili stanja po kojima su učenjaci jednoglasni, možemo precizno

ukazati na stanje po kojem učenjaci imaju oprečna mišljenja. To je stanje kada žena ispunjava

uvjete obaveznosti hadždža, ali nema muža ili mahrema koji bi je pratio na tom putovanju,

međutim, u mogućnosti je sigurno putovati u pratnji pouzdanih žena. Da li je dužna obaviti

hadždž u takvim okolnostima ili ne? Da li joj je dozvoljeno putovati na takav način ili ne?

Učenjaci imaju sljedeća mišljenja:

Prvo mišljenje jeste da žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, a ženi je

zabranjeno putovati bez muža ili mahrema, bilo to putovanja radi obavljanja hadždža ili nečeg

drugog, bez razlike radilo se o obaveznom hadždžu ili nafili. Ovo mišljenje zastupa hanefijski

i hanbelijski mezheb, te imam En-Nehai, Hasan el-Basri, Tavus, Eš-Šabi, Es-Sevri i drugi.

(Ibnul-Humam, Fethul-Kadir, 2/421, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-Šelan, En-

Nevazilu fil-hadž, 90.)

Najistaknutiji argument ovog mišljenja jeste predaja Ibn Abbasa, radijallahu anhuma,

u kojoj se navodi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Neka se

muškarac nikako ne osamljuje sa ženom osim u prisustvu mahrema! Neka žena ne putuje osim

u pratnji mahrema!” Čuvši te riječi jedan od prisutnih upita: “Allahov Poslaniče, moja

supruga se uputila na hadždž, a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki!” Na to Poslanik

reče: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” (Buharija, br. 5233, i Muslim,

br. 1341)

78

Ovim hadisom Allahov Poslanik naređuje čovjeku da ostavi džihad, nakon što mu je

postao obavezan, kako bi se pridružio svojoj supruzi na putovanju radi hadždža, a obaveza se

ne ostavlja osim radi veće obaveze. Uz to, Allahov Poslanik ne pita da li ona putuje u skupini

pouzdanih pratilaca ili ne, što znači da je prisustvo mahrema ili muža neophodno.

Ovakvom usmjerenju hadisa oponirano je primjedbom da džumhur (izrazita većina)

učenjaka smatra da mahremu ili mužu nije vadžib (obaveza) krenuti na put kako bi žena

obavila hadždž u njegovoj pratnji, što znači da je ovdje Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

ukazao na ono što je bolje, a ne na ono što je obavezno. Tome u prilog ide predaja u kojoj je

umjesto riječi: “...a ja sam se prijavio za učešće u toj i toj bitki”, kazano: “...ja želim da

krenem sa tom i tom vojskom, a moja žena želi obaviti hadždž!” (Buharija, br. 1862)

Kontekst ove predaje ukazuje da je to pitanje o onome što je bolje i prioritetnije činiti.

Drugi dokaz prvog mišljenja su brojne predaje koje uopćeno zabranjuju putovanje

žene bez mahrema, poput predaje od Ebu Hurejre, radijallahu anhu, u kojoj navodi da je

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Ženi koja vjeruje u Allaha i Sudnji dan

nije dozvoljeno da putuje na udaljenost jednog dana i noći osim u prisustvu svog

mahrema.” (Buharija, br. 1088) Ovaj hadis je jasan i konkretan dokaz da je ženi zabranjeno

putovati bez mahrema.

Drugo mišljenje jeste da postojanje mahrema nije uvjet da bi hadždž ženi bio

obavezan. Ukoliko žena nema muža ili mahrema koji bi s njom putovao, a u mogućnosti je

putovati u društvu pouzdanih pratilaca, dužna je obaviti hadždž. Ovo mišljenje zastupa

malikijski i šafijski mezheb, a prenosi se od Aiše, Ibn Omera i Abdullaha b. Zubejra,

radijallahu anhum, te od Ataa ibn Ebi Rebaha, Ibn Sirina, Ez-Zuhrija i drugih. (Ed-Dirdir, Eš-

Šerhul-kebir, 2/9, El-Ensari,Esnal-metalib, 1/447, Ibn Kudame, El-Mugni, 3/192, Ali eš-

Šelan, En-Nevazilu fil-hadž, 97)

Pobornici ovog mišljenja različito tumače pouzdanu pratnju koja je uvjet dozvole

putovanja bez mahrema, a skupina pouzdanih žena i muškaraca je jednoglasno

zadovoljavajuća. (Ed-Dirdir,Eš-Šerhul-kebir, 2/9, i Ibn Muflih, El-Furu' ve tashihuh, 5/243)

Dokaz ovog mišljenja jeste kur’anski ajet: “Hodočastiti Hram dužan je, Allaha radi,

svaki onaj koji je u mogućnosti” (prijevod značenja Ali Imran, 97). Ovaj ajet svojim općim

značenjem obuhvata i muškarce i žene, te ako žena ispunjava uvjete hadždža i u mogućnosti

je putovati sa pouzdanim društvom, to je i dužna, jer u takvom društvu je sigurna i zaštićena

kao i u prisustvu mahrema. Ovom dokazu je oponirano time da je ajet uopćen, dok su hadisi

kojima se propisuje mahrem posebni i direktni u ovom pitanju.

Drugi dokaz jeste hadis Adijja b. Hatima, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Poživiš li duže, doista ćeš vidjeti ženu u

svom hevdedžu (jahalici za žene) kako putuje od Hire sve dok ne obavi tavaf oko Kabe, ne

bojeći se nikog osim Allaha!” (Buharija, br. 3595) Putovanje žene u ovom hadisu spomenuto

je u pozitivnom kontekstu, a da je njeno putovanje bez mahrema uz sigurnost puta zabranjeno,

to bi Poslanik pojasnio, jer nije dozvoljeno šutjeti u trenutku potrebe za pojašnjenjem.

79

Ovom dokazu je oponirano da je hadis izrečen u kontekstu nagovještaja stvarnosti koja

će se desiti, a ne u kontekstu pojašnjenja propisa, dok su hadisi koji uvjetuju mahrema

izrečeni izravno o tom propisu.

Treći dokaz jeste predaja u kojoj se navodi da je Omer, radijallahu anhu, u

posljednjem hadždžu koji je obavio dozvolio ženama Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da

putuju na hadždž u pratnji Osmana i Abdurrahmana, radijallahu anhum. (Buharija, br. 1860)

Postupak Omera i saglasnost ostalih ashaba je dokaz da je ženama dozvoljeno putovati bez

mahrema u društvu pouzdanih žena.

Treće mišljenje: Ženi je dozvoljeno putovanje radi obavljanja obaveznog hadždža

ukoliko je sigurna na tom putu, a postojanje mahrema ili skupine pouzdanih žena nije uvjet.

Ovo mišljenje zastupa zahirijski mezheb i odabrao ga je Ibn Tejmijje podržavajući ovo

mišljenje u svakom putovanju radi ibadeta i Allahu dragog djela. (Ibn Hazm, El-Muhala,

7/50, Ibn Tejmijje, El-Ihtijaratul-fikhije, 1/465)

Dokazi ovog mišljenja su identični dokazima drugog mišljenja, s tim što su pobornici

drugog mišljenja uvjetovali postojanje pouzdane pratnje kojom se ostvaruje potrebna

sigurnost žene na putovanju, dok pobornici trećeg mišljenja propis vežu izravno za sigurnost

putovanja bez obzira na način na koji se ona ostvari.

Nevevi i Ibn Hadžer prenose da su učenjaci konsenzusom složni da ženi nije

dozvoljeno putovati bez mahrema osim u stanju prijeke potrebe, poput putovanja radi hidžre

iz zemlje rata u zemlju islama, a razilaženje postoji samo kada se radi o putovanju radi

obavljanja hadždža i ‘umre. (Nevevijev komentar Muslima, 9/104, i Fethul-Bari, 2/568)

Spomenuti konsenzus učenjaka odnosi se na stanje kada putovanje predstavlja fizičku

ili moralnu opasnost po ženu, međutim, kada se radi o putovanju u kojem nema takve

opasnosti, učenjaci imaju različite stavove. (Pogledati: Šerhul-umde, 2/175-176, i Nevevijev

komentar Muslima, 9/104)

Poznati učenjak malikijskog mezheba El-Badži, pojašnjavajući propis mahrema ili

pouzdane skupine pri putovanju žene, kaže: “Vjerovatno se ovo što su neki naši učenjaci

kazali odnosi na pojedinačno putovanje ili putovanje u malom broju, dok su ogromne

karavane i sigurni javni prometni putevi, po mom mišljenju, poput naseljenog mjesta u kojem

su tržnice i pijace u kojima je žena sigurna bez mahrema ili društva druge žene. Ovo mišljenje

preneseno je od Evzaija.” (El-Munteka, 3/83)

Štaviše, u poznatoj knjizi malikijskog mezheba Mevahibul-Dželili poriče se postojanje

razilaženja u dozvoli putovanja bez mahrema u sklopu ogromnih karavana ili ogromne

nepobjedive vojske, svejedno radilo se o obaveznom, pohvalnom ili dozvoljenom putovanju,

jer, prema ovom mišljenju, nema razlike između takvog putovanja i boravka u naseljenom

mjestu. (El-Hattab,Mevahibul-Dželili, 3/492)

80

Savremeni načini putovanja

Da li su savremena sredstva putovanja, koja prevoze veliki broj putnika, poput aviona,

brodova, vozova i sl., poput ogromnih karavana u kojima je ženi dozvoljeno putovati bez

mahrema, kao što su to istakli spomenuti učenjaci malikijskog mezheba? Savremeni učenjaci

imaju dva različita mišljenja:

Prvo mišljenje: Ženi nije dozvoljeno putovanje avionom i drugim prijevoznim

sredstvima radi obavljanja hadždža ili nekog drugog cilja, osim u pratnji muža ili mahrema.

Ovo mišljenje zastupaju šejh Ibn Baz, Ibn Usejmin, Salih el-Fevzan, El-Munedžid i drugi

(Fetaval-ledžne, br. 9950, El-Munteka min fetava Fevzan, br. 435, Fetava erkanil-islam, br.

458, Fetaval-islam sualun ve dževab, br. 34380).

Dokaz ovog mišljenja su spomenute predaje u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, zabranjuje ženama putovanje bez mahrema i predaja u kojoj se navodi da je Poslanik

rekao čovjeku kojem se žena uputila na hadždž bez mahrema, a on se prijavio za učešće u

bitki: “Vrati se i obavi hadždž zajedno sa svojom suprugom!” Promjena sredstva i načina

putovanja ne utječe na promjenu ovog propisa, jer je zabrana vezana za samo putovanje. Ne

može se reći da taj propis važi za stara vremena, a za nova ne, jer su šerijatski propisi od

Allaha koji jednako poznaje prošlost, sadašnjost i budućnost. Ma koliko sredstva putovanja

napredovala, propis mahrema ostaje isti: sve što se smatra putovanjem poprima taj propis.

Žena koja nema mahrema nije dužna obaviti hadždž, jer se ne smatra od onih koji su to u

mogućnosti.

Zatim, putujući bez mahrema u avionu i sl., žena postaje predmet težnje pokvarenjaka

i fasika koji ne drže do vjere, a to je prisutno u svim vremenima.

Drugo mišljenje: Putovanje žene savremenim sredstvima prijevoza poput aviona,

broda voza i sl., bez mahrema je dozvoljeno ukoliko je žena na tom putu sigurna. Ovo

mišljenje načelno su odabrali mnogi savremeni učenjaci, od kojih su: Abdullah ibn Džibrin,

Selman el-Aude, Jusuf el-Karadavi, Halid el-Muslih, Ebu Abdul-Muiz Ferkus, Mustafa Zerka

i drugi. (Fetava Ibn Džibrin, br. 97/7, Fetava Ebu Abdul-Muiz Ferkus, br. 209, Fetava

Mustafaz-Zerka, 138/1, Ali eš-Šelan,En-Nevazilu fil-hadž, 108)

Dokazi ovog mišljenja:

1) Većina putovanja zračnim saobraćajem traje svega nekoliko sati, tako da se takvo

putovanje možda ne smatra putovanjem u šerijatskom smislu, jer putovanje (ar. sefer)

nazvano je tim imenom jer (ar. jusfiru) otkriva stvarnu ćud ljudi, što u tako kratkim

putovanjima nije ostvarivo.

Opaska: Sve što se običajno naziva putovanje, svejedno trajalo dugo ili kratko,

poprima propise puta od kojih je obaveznost mahrema, a putnik avionom se običajno tretira

putnikom, jer se avionom prelaze isključivo velike udaljenosti. Zatim, ako bismo prihvatili

ovaj dokaz, to bi značilo da putnik savremenim sredstvima neće kratiti namaz i koristiti druge

olakšice putovanje, čime ti šerijatski propisi ostaju bez praktične primjene.

81

2) Putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja, što znači da je osnova u propisima

putovanja osvrt na smisao i značenje propisa. Mahrem je uvjetovan radi zaštite i

sigurnosti žene, te ako se taj cilj postigne na drugi način, mahrem nije obavezan.

3) Stvari koje su preventivno zabranjene bivaju dozvoljene u stanju potrebe. Putovanje

žene bez mahrema je vrsta preventivne zabrane, što znači da je u slučaju potrebe

dozvoljeno.

4) Putovanje u modernom vremenu nije poput putovanja u ranijim vremenima kada je

žena bila u potrebi za pomoći pri jahanju i silasku s jahalice i kada je putovanje bilo

obavijeno brojnim opasnostima, zbog dugotrajnosti i teških uvjeta puta, prisustva

razbojnika i sl. U ovom vremenu putovanje je uveliko olakšano, a odvija se u velikoj

sigurnosti, pod nadzorom službenih lica i u pratnji velikog broja muškaraca i žena, što

daje veliku sigurnost svim putnicima.

Zaključak

Na osnovu spomenutih hadisa u kojima Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

zabranjuje putovanje žene bez mahrema, zaključujemo da je osnova i pravilo da žena ne

putuje sama, nego je obaveza da bude u pratnji mahrema ili muža, kao što hadisi na to

nedvosmisleno ukazuju.

Različita mišljenja učenjaka su rezultat različitih shvatanja tih hadisa, tj. da li je svrha i

smisao obaveze prisustva mahrema na putovanju žene osiguranje pouzdane pratnje u toku

putovanja, tako da, kada se sigurnost i zaštita ostvari bez mahrema, njegovo prisustvo nije

obavezno, ili je prisustvo mahrema na putovanju žene nužno i u tom slučaju? Drugim

riječima, razilaženje je nastalo nakon podjele učenjaka u tome da li se držati doslovnog

značenja spomenutih predaja ili je ispravno voditi se značenjem i smislom koji je cilj tog

propisa?

Drugoj opciji ide u prilog činjenica da putovanje ne spada u kategoriju obredoslovlja,

što znači da je osnova u propisima putovanja osvrt na smisao i značenje propisa, međutim,

postoji mogućnost da prepoznavanje suštine određenog propisa ne bude potpuno, što rezultira

neizvršenjem propisa na način kako je to Zakonodavac odredio, dok se doslovnom primjenom

ne ulazi u takav rizik. Stoga žena koja putuje u pratnji mahrema pouzdano zna da je

primijenila šerijatski propis, za razliku od one koja putuje bez mahrema oslanjajući se na

sigurnost puta. Ipak, kada žena nije u stanju osigurati pratnju mahrema na putu, a radi se o

imanskom putovanju, kao što je odlazak na hadždž u pouzdanoj pratnji gdje žena ima posebno

mjesto odvojeno od muškaraca, preferirajuće mišljenje u takvom stanju je dozvola, zbog

spomenutih dokaza i kako joj ne bi bila uskraćena prilika da obavi tu veliku islamsku dužnost.

Isto tako, kada za putovanjem postoji stvarna potreba, a mahrem nije u mogućnosti pratiti

svoju štićenicu, kada se radi o putovanju u sigurnosti i pouzdanoj pratnji, preferira se dozvola

nad zabranom.

82

Potrebno je naglasiti da su staratelji dužni voditi računa o svojim štićenicama koje su

emanet u njihovim rukama: “O vi koji vjerujete, sebe i porodice svoje čuvajte od Vatre čije će

gorivo ljudi i kamenje biti.” (Prijevod značenja Et-Tahrim, 6) Islamski koncept života

potpuno se razlikuje od današnjeg zapadnog trenda, gdje vidimo kako žene putuju radi

provoda i zabave. Vjernici se ne povode za onima koji su svoj ahiret za dunjaluk prodali, koji

o Allahu i Njegovim propisima ne vode računa. Rekao je Uzvišeni: “Neka te nikako ne

obmanjuje to što oni koji ne vjeruju po raznim zemljama putuju, kratko uživanje, a poslije –

Džehennem će biti mjesto gdje će boraviti, a užasno je to prebivalište!” (prijevod značenja

Ali Imran, 195-196).

83

Pravni propisi o kurbanu

Piše: Elvedin Pezić

Kada čovjek musliman spozna zašto je neki ibadet propisan, to ga motiviše da ustraje

u činjenju tog ibadeta. Stoga su učenjaci pokušali da spomenu mudrosti propisivanja klanja

kurbana.

U tome je oživljavanje sunneta Ibrahima, a.s., a naređeno nam je da slijedimo vjeru

Ibrahima, a.s. Kazao je Uzvišeni: ''Poslije smo tebi objavili: 'Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru

pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!''' (Nahl, 123.) Klanje kurbana je veliki

pokazatelj čovjekove spremnosti na žrtvovanje za Allahovu vjeru i čovjekove pokornosti

Uzvišenom Stvoritelju.

Klanje kurbana je jedan od načina kako da čovjek podmiri mesom sebe, svoje komšije

i one kojima je potrebno, a mnoge predaje ukazuju da je to bio jedan od ciljeva klanja kurbana

za vrijeme Allahovog Poslanika.

1. Definicija kurbana

Mnogo je definicija kurbana koje su islamski pravnici spomenuli u knjigama fikha.

Jedna od najadekvatnijih definicija kurbana sigurno jeste da je kurban ''ime za ono što se kolje

od stoke, približavajući se time Uzvišenom Allahu, u danima Kurban-bajrama, sa

odgovarujućim uvjetima.

Ova definicija sadrži u sebi skoro sve ono što je potrebno da sadrži u sebi definicija

kurbana.

2. Dokazi šerijatske utemeljenosti klanja kurbana i njegove vrijednosti u vjeri

Na propisanost ovog ibadeta u islamu ukazuju argumenti iz Kur'ana, sunneta i

konsenzusa islamskih učenjaka.

Što se tiče Kur'ana, na propisanost kurbana ukazuju riječi Uzvišenog: ''Zato se

Gospodaru svome moli i kurban kolji.'' (Kevser, 2.)

Što se tiče sunneta Allahovog Poslanika, on je prepun argumenata koji ukazuju na

propisanost ovog ibadeta. Dvije su vrste hadisa koji ukazuju na propisanost klanja kurbana:

riječi Allahovog Poslanika i njegova praksa. Od Džabira, r.a., prenosi se da je kazao:

''Prisustvovao sam bajram-namazu sa Allahovim Poslanikom, pa kada je završio hutbu, sišao

je sa minbera, te mu je doveden ovan kojeg je svojom rukom zaklao govoreći: 'Bismillahi (u

ime Allaha), Allahu ekber (Allah je najveći), ovo je od mene i od onih iz moga ummeta koji

nisu zaklali.''' (Tirmizi, njegovu vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.) Što se tiče hadisa u

govornoj formi vezanih za kurban, njih je izuzetno mnogo. Jedan od njih je hadis Džunduba

84

ibn Sufjana, r.a., u kojem stoji: ''Prisustvovao sam Kurban-bajramu sa Poslanikom, pa je vidio

meso kurbana koji je zaklan prije završetka namaza, te je kazao: 'Ko zakolje kurban prije nego

što se klanja ili prije nego što klanjamo, neka ponovo zakolje drugi kurban, a oni koji nisu

zaklali, neka zakolju sa bismillom.'' (Buharija i Muslim)

Više je učenjaka koji su spomenuli jednoglasan stav učenjaka da je klanje kurbana

validan i propisan ibadet u vjeri islamu.

3. Mudrosti propisivanja klanja kurbana – prinošenja žrtve

Kada čovjek musliman spozna zašto je neki ibadet propisan, to ga motiviše da ustraje

u činjenju tog ibadeta. Stoga su učenjaci pokušali da spomenu mudrosti propisivanja klanja

kurbana.

U tome je oživljavanje sunneta Ibrahima, a.s., a naređeno nam je da slijedimo vjeru

Ibrahima, a.s. Kazao je Uzvišeni: ''Poslije smo tebi objavili: 'Slijedi vjeru Ibrahimovu, vjeru

pravu, on nije Allahu druge smatrao ravnim!''' (Nahl, 123.) Klanje kurbana je veliki

pokazatelj čovjekove spremnosti na žrtvovanje za Allahovu vjeru i čovjekove pokornosti

Uzvišenom Stvoritelju.

Klanje kurbana je jedan od načina kako da čovjek podmiri mesom sebe, svoje komšije

i one kojima je potrebno, a mnoge predaje ukazuju da je to bio jedan od ciljeva klanja kurbana

za vrijeme Allahovog Poslanika. U hadisu Buharije i Muslima od Enesa, r.a., spomenuto je

da je jedan od ashaba zaklao kurban prije bajram-namaza, i to je opravdao riječima: ''Znao

sam da je ovo dan u kojem se priželjkuje meso, sjetio sam se potrebe mojih komšija za

mesom pa sam poželio da prvi zakoljem kurban.'' (Poslanik ga je ukorio što je zaklao prije

klanjanja bajram-namaza, ali nije negirao razlog koji je spomenuo.)

U klanju kurbana je zahvalnost Allahu na mnoštvu blagodati kojima je obasuo insana.

Mnogo je blagodati kojima je Uzvišeni Allah obasuo Svoje robove, jedan od načina

iskazivanja zahvalnosti Uzvišenom Allahu je poštovanje Njegovih naredbi. U ovom slučaju

poštovanje naredbe biva klanjem kurbana za one koji su u mogućnosti.

4. Propis klanja kurbana

U ovom poglavlju ukratko ćemo spomenuti razilaženje islamskih učenjaka po pitanju

propisa klanja kurbana.

Islamski učenjaci po pitanju propisa klanja kurbana imaju dva stava. Većina islamskih

učenjaka smatrala je da je klanje kurbana pritvrđeni sunnet onima koji su u mogućnosti.

Preneseno je da su ovog stava bili: Ebu Bekr, r.a., Omer, r.a., Seid ibn Musejjib, Sufjan es-

Sevri, Abdullah ibn Mubarek, Alkame, imam Malik, Šafija, Ahmed, Ebu Jusuf i Muhammed

– pravnici hanefijske pravne škole; Ishak, Ebu Sevr, Davud i Ibn Hazm – pravnici

bukvalističke pravne škole, Ibn Munzir i dr.

85

Da je klanje kurbana obaveza onima koji su u mogućnosti, smatrali su: Rebi'a er-Re'j,

El-Lejs, El-Evza'i, imam Malik u jednoj predaji od njega, imam Ebu Hanife, Zufer, Ebu Jusuf

i Muhammed u jednoj predaji od njih, a ovo mišljenje je odabrao šejhul-islam Ibn Tejmijje.

Mnogo je argumenata koje su iznijeli spomenuti učenjaci opravdavajući zašto su

odabrali jedno od dva mišljenja. Zbog skučenosti prostora mi ćemo ovdje spomenuti samo

neke argumente, kako bismo vidjeli koliko mjesto kurban zauzima u islamu, bez spominjanja

koja grupa ga je koristila, niti ćemo spominjati kako su na taj argument odgovorili oni koji ne

zastupaju to mišljenje. Ako bismo spominjali sve dokaze i odgovore na njih, trebalo bi mnogo

prostora, a tada bi se ovaj sažetak pretvorio u opširnu (velikom broju ljudi neshvatljivu)

studiju.

Riječi Uzvišenog Allaha: ''Zato se Gospodaru svome moli i kurban kolji.'' (Kevser,

2.)

Od Ebu Hurejre se prenosi da je Allahov Poslanik kazao: ''Ko ima mogućnost pa ne

zakolje kurban, neka se ne približava našoj musalli (mjestu klanjanja bajram-namaza).'' (Ibn

Madže, dobrim – hasen smatrao ga je šejh Albani.)

Džundub ibn Sufjan, r.a., kazao je: ''Prisustvovao sam Kurban-bajramu sa Poslanikom,

pa je vidio meso kurbana koji je zaklan prije završetka namaza, pa je kazao: 'Ko zakolje

kurban prije nego što se klanja ili prije nego što klanjamo, neka ponovo zakolje drugi kurban,

a oni koji nisu zaklali, neka zakolju sa bismillom.'' (Buharija i Muslim)

Od Ummu Seleme, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ''Kada nastupi deset

dana zul-hidždžeta, a neko od vaš želi da kolje kurban, neka ne odsijeca ništa od svoje kose i

kože.'' (Muslim i dr.)

Mnogo je drugih argumenata koji su spomenuti sa obje strane. Ne želim da preferiram

jedno od dva mišljenja, ali je čovjeku muslimanu dovoljna činjenica koja ukazuje koliko

mjesto zauzima klanje kurbana, osobama koje su imućne, da je minimalno rečeno po tom

pitanju da je to pritvrđeni sunnet, a ako kažemo da je veliki broj učenjaka kazao da je to

vadžib – obaveza, onda tek shvatamo koliko je ovo uistinu bitno pitanje.

Kazao je imam Šafija: ''Klanje kurbana je sunnet koji ne volim da se izostavlja.''

Mnogo je drugih učenjaka koji su kazali izjave slične ovoj, da je teško kazati da je to

vadžib –obaveza, ali da su dokazi toliko jaki da musliman koji je u mogućnosti ne bi trebao da

izostavi klanje kurbana.

S obzirom na to, stav četiri pravne škole i mnogih drugih mudžtehida bio je da je

klanje kurbana prioritetnije nego udjeljivanje sadake u protuvrijednosti kurbana.

Također, većina učenjaka smatrala je propisanost klanja kurbana za sve vrste ljudi, bez

razlike bili kod kuće ili na putu, za muškarce i za žene i za one koji su na hadždžu.

86

4.1. Ko se smatra imućnim

Ovo je jedno veoma bitno pitanje u ovom poglavlju. Pošto većina učenjaka spominje

da je propisano klanje kurbana onima koji su imućni, pitanje koje se samo nameće i koje

mnogi postavljaju jeste: Ko se smatra imućnim? Po ovom pitanju ne postoje jasni i precizni

argumenti, pa su zbog toga mudžtehidi bili primorani da koriste analogiju ili da idžtihade u

iznalaženju odgovora na ovo pitanje. Zato ćemo spomenuti, ukratko, stavove mezheba, zatim

pokušati ukazati na mišljenje koje je najprioritetnije.

Hanefijska pravna škola: Pravnici hanefijske škole uvjetovali su da bi kurban bio

obavezan nekoj osobi, ona treba da je bogata, tj. da posjeduje nisab zekata koji prelazi preko

čovjekovih elementarnih potreba. To su argumentovali hadisom: ''Ko ima mogućnost pa ne

zakolje kurban, neka se ne približava našoj musalli (mjestu klanjanja bajram-namaza).'' (Ibn

Madže, dobrim – hasen ga je smatrao šejh Albani.)

Malikijska pravna škola: Pravnici malikijske škole smatrali su da klanje kurbana nije

sunnet siromasima, onima koji ne posjeduju prehranu za cijelu godinu. A propisano je onome

koga vrijednost kurbana neće učiniti oskudnim, tj. da će zbog kurbana oskudijevati u

elementarnim potrebama tokom godine. Onaj ko ne posjeduje vrijednost kurbana, neće

uzajmljivati novac kako bi zaklao kurban.

Šafijska pravna škola: Pravnici šafijske škole kazali su da je propisano klanje kurbana

onim osobama koje posjeduju vrijednost kurbana, preko elementarnih potreba u danima

Bajrama, njihovih potreba i potreba onih koji su u njihovom skrbništvu.

Hanbelijska pravna škola: Pravnici hanbelijske škole kazali su da je propisano klanje

kurbana onome ko je u mogućnosti, onome koji može da ga obezbijedi pa makar uzimanjem

duga, ako zna da će moći vratiti dug.

Rezime: Jedno od najprihvatljivih mišljenja jeste mišljenje hanefijske i malikijske

pravne škole. Mišljenje hanefijske pravne škole zasnovano je i na riječima Allahovog

Poslanika, iako to nije jasan i precizan dokaz u ovom pitanju.

5. Uvjeti ispravnosti kurbana

S obzirom da je klanje kurbana ibadet, za njegovu ispravnost propisani su mnogi

uvjeti, koje ćemo spomenuti ukratko kako bi čovjek musliman znao kako da postupa prilikom

kupovine i nabavke kurbana.

Prvi uvjet: Da kurban bude od vrste stoke (deva, krava, bravče)

Većina islamskih pravnika, među kojima su imami četiri pravne škole, zauzela je

jednoglasan stav da je uvjet za ispravnost kurbana da bude od vrste stoke: deva, krava, bravče

(sitna stoka obuhvata koze i ovce), a to su argumentovali riječima Uzvišenog Allaha: ''Svakoj

vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi spominjali Allahovo ime prilikom klanja

87

stoke koju im On daje.'' Kazao je imam Kurtubi u svome Tefsiru, komentarišući riječi ''stoke'':

''Stoka su deve, krave, bravčad.''

Drugi uvjet: Da dostigne odgovarajuću starosnu dob

Većina učenjaka smatrala je da je uvjet za ispravnost kurbana da je dostigao doba

ispadanja sjekutića (ar. sunijj), na taj način se određuje zrelost (punoljetnost) životinje. Deva

treba da je napunila pet godina i ušla u šestu, krava da je napunila dvije godine i ušla u treću,

bravče da je napunilo godinu i ušlo u drugu, s tim što je izuzeta ovca gdje je dozvoljeno da se

zakolje jagnje koje je starije od šest mjeseci ako je veliko. To su argumentovali hadisom

Džabira, r.a., da je Allahov Poslanik kazao: ''Ne koljite za kurban osim zrele, punoljetne (ar.

mussin) životinje, a ako ne budete u mogućnosti, onda mlado jagnje.'' (Muslim) U drugom

hadisu kod imama Muslima stoji da je Poslanik dijelio kurbane pa je jednom ashabu dao

jagnje, te je ashab kazao: ''Allahov Poslaniče, meni si dao jagnje?'' Pa mu je Poslanik rekao:

''Njega kao kurban zakolji.'' Ovi hadisi jasno ukazuju da je uvjet za validnost kurbana da

dostigne odgovarajuću starosnu dob (zrelost) ispadanje sjekutića, osim kod ovce kada može

da se zakolje i mlađe od zrele ovce, one koja je napunila godinu dana. Da taj propis ne

obuhvata koze, ukazuje hadis ashaba koji je zaklao prije vremena, pa mu je Poslanik naredio

da zakolje drugi kurban, pa je rekao: ''Imam kozu koja nije zrela, kojoj nisu ispali sjekutići

(ar. džiza)'', pa mu je kazao Poslanik: ''Zakolji je, i nikome nakon tebe nije validan kurban ako

zakolje kozu koja nije zrela, kojoj nisu ispali sjekutići.'' (Buharija i Muslim, rivajet Muslimov)

Učenjaci su postavili uvjet za ispravnost žrtvovanja jagnjeta za kurban: da bude debelo i

krupno, tako da ako bi se umiješalo u stado zrelih ovaca, ne bi se mnogo fizičkim izgledom

razlikovalo od njih.

Rezime: Da bi kurban bio validan, životinja treba da dostigne odgovarajuću starosnu

dob:

koza treba da je napunila godinu dana,

ovca da je napunila šest mjeseci i da se tjelesno ne razlikuje od prosječne ovce koja je

napunila godinu dana,

krava da je napunila dvije godine (nije dozvoljeno po konsenzusu učenjaka zaklati

kravu mlađu od dvije godine, pa makar bila i krupna kao ona koja je napunila dvije

godine, zbog općenitosti hadisa koji uvjetuju zrelost životinje, ispadanje sjekutića),

deva da je napunila pet godina.

Treći uvjet: Da kurban bude bez ikakvih tjelesnih nedostataka

Pošto je klanje kurbana ibadet kojim se muslimani približavaju svome Gospodaru, a

Gospodar ne prima osim ono što je dobro, u našoj vjeri propisano je da kurban treba da bude

debeo, dobar, zdrav i bez ikakvih tjelesnih nedostataka ili mahana koje mogu vidljivo utjecati

na pomanjkanje mesa. Osnova ovog poglavlja su riječi Allahovog Miljenika: ''Četiri ne

zadovoljavaju da budu kurbani: jednooka ili ćorava, čija je ćoravost jasna; bolesna, čija je

bolest jasna; hroma ili šepava, čija je hromost ili šepavost jasna; zakržljala, u čijim kostima

88

nema moždine.'' (Hadis su zabilježili sakupljači Sunena i dr. od Beraa ibn Aziba, r.a., a

vjerodostojnim ga je ocijenio šejh Albani.)

Ukoliko se osobine spomenute u ovom hadisu nađu pri kurbanu, kurban nije validan

po konsenzusu učenjaka. Također, ako bi se našle pri kurbanu druge mahane sa istim

značenjem, propis bi bio isti. A ako bi se pri kurbanu našla mahana koja je izraženija od

spomenutih, to također čini kurban neispravnim.

Također, ovaj hadis jasno ukazuje na to da ako bi kurban imao pri sebi neku malu

mahanu, da to ne smeta zbog riječi Poslanika: ''Čija su ćoravost, bolest, hromost i zakržljalost

jasni'', što znači da ako mahana nije jasna, to neće smetati.

U nastavku ćemo spomenuti samo neke mahane koje su učenjaci spomenuli kada je u

pitanju kurban, tj. spomenut ćemo mahane jednog po jednog organa.

5.1. Mahane očiju

Slijep kurban nije validan, jer ako je Poslanik zabranio da se kolje jednooka životinja,

onda je prioritetnije da nije dozvoljeno zaklati za kurban slijepu životinju.

Također, jednooka životinja, tj. ona koja nema jedno oko, ili ga ima ali ne vidi na

njega, ne zadovoljava da bude kurban.

Ona životinja koja vidi danju, a ne vidi noću može biti kurban, po ispravnom mišljenju

učenjaka, jer to ne utječe na njenu debljinu, jer se životinje u većini slučajeva čuvaju na paši

danju.

Razroka – škiljava zadovoljava da bude kurban, jer to ne utječe na viđenje paše niti na

njenu debljinu.

Životinja iz čijih očiju teku suze ili krmelji, a to joj ne ometa viđenje paše,

zadovoljava da bude kurban.

5.2. Mahane ušiju

Životinja sa malim ušima (čulava) zadovoljava da bude kurban po mišljenju četiri

pravne škole.

Životnja koja je stvorena bez ušiju ili bez jednog uha, po mišljenju većine učenjaka –

osim hanbelijske pravne škole – ne zadovoljava da bude kurban. (Šejh Usejmin smatrao je da

ovca koja je stvorena bez ušiju zadovoljava da bude kurban, ali je preče tražiti onu koja ima

uši.)

Ako je otkinut dio uha s prednje ili sa stražnje strane, ali visi i nije se odvojio, po

mišljenju većine, to je pokuđeno, osim kod pravnika hanefijske škole koji su kazali da nije

pokuđeno.

Ako je uho razrezano, po mišljenju većine pravnika, to je pokuđeno, osim hanefijskih

učenjaka koji to nisu smatrali pokuđenim.

89

Životinja probušenog uha, po mišljenju većine učenjaka, pokuđena je da bude kurban,

osim kod učenjaka hanefijske škole koji to nisi smatrali pokuđenim.

Ako je životinja otkinutih ušiju ili samo jednoga (cijelog), po mišljenju četiri pravne

škole, ne zadovoljava da bude kurban.

5.3. Mahane rogova

Životinja koja je stvorena bez rogova (šulava) zadovoljava da bude kurban po

mišljenju četiri pravne škole.

Kada je u pitanju životinja slomljenog roga, hafiz Ibn Abdul-Ber je kazao: ''Većina

učenjaka smatrala je da je dozvoljeno klati za kurban životinju slomljenog roga, ako lomljenje

roga nije prouzrokovalo krvarenja, a ako je prouzrokovalo krvarenje, Malik je to smatrao

pokuđenim jer je to smatrao znakom jasne bolesti.''

5.4. Mahane repa

Ako je životinja koja se kolje za kurban stvorena bez repa ili joj je otkinut rep, po

mišljenju većine učenjaka, takva ne zadovoljava da bude kurban, dok su pravnici hanbelijske

škole smatrali da zadovoljava životinja bez repa, bez razlike da li je stvorena kao takva ili joj

je otkinut rep.

Kada govorimo o mahanama kurbana, lijepo je spomenuti da je po mišljenju većine

islamskih učenjaka dozvoljeno da kurban bude kastrirana životinja. Na to ukazuju mnogi

hadisi u kojima je spomenuto da je Poslanik klao za kurban dva bijela, kastrirana ovna.

Dozvoljeno je klati za kurban mužjaka, pa makar često bio puštan da oplođava.

Većina učenjaka smatrala je da je dozvoljeno zaklati steonu životinju.

Dozvoljeno je zaklati životinju koja je ošišana (vuna).

Dozvoljeno je zaklati žigovanu životinju.

Dozvoljeno je zaklati životinju koja je izgubila glas.

Ovo su neke mahane koje se mogu naći pri kurbanu, ali je svakako bolje da kurban

bude zdrav i bez ikakvih mahana koje su spomenute.

Jedno od pitanja s kojima se srećemo svakoga Bajrama jeste: Za koliko osoba vrijedi

jedan kurban?

Većina islamskih učenjaka smatrala je da je jedna ovca dovoljna za vlasnika i za

njegovu porodicu bez razlike koliki broj članova porodice bio, što su argumentovali mnogim

argumentima. Spomenut ćemo jedan, tj. hadis Aiše, r.a., u kojem stoji da je Poslanik zatražio

oštar nož, pa kada mu je dala, povalio je ovna i kazao: ''Gospodaru, ovo je od Muhammeda i

njegove porodice i od Muhammedovog ummeta'', zatim ga je zaklao. (Muslim)

Zvanični stav hanefijske pravne škole jeste da se jedna ovca kolje za jednu osobu, a ne

za više osoba.

90

Kazao je poznati hadiski ekspert hanefijskog mezheba Ez-Zejle'i: ''Ovom mišljenju

mezheba, tj. što su zabranili da se kolje ovca za više osoba, problem predstavlja to što je

preneseno da je Poslanik klao ovna za sebe i za svoj ummet.'' Zatim je spomenuo jedan od

hadisa koji ukazuju na to. (Nasbu Er-Raje)

Što se tiče deve i krave, većina učenjaka smatrala je da je dozvoljeno da u klanju krave

i deve učestvuje sedam osoba. Na to ukazuju mnogi argumenti, a spomenut ćemo samo jedan,

odnosno riječi Džabira, r.a.: ''Zaklali smo u godini u kojoj je bila Hudejbija, zajedno sa

Allahovim Poslanikom, devu za sedam i kravu za sedam osoba.'' (Muslim)

Ovaj pojam udruživanja u klanju deve ili krave odnosi se na udruživanje ljudi iz

različitih porodica, a ne iz jedne porodice, kao što je slučaj sa klanjem ovce kada čovjek kolje

ovcu za sebe i svoju porodicu.

(A ako bi čovjek želio da zakolje kravu ili devu za sebe i svoju porodicu, to je

dozvoljeno bez razilaženja islamskih učenjaka.)

6. Koji je kurban najvredniji

Pošto je islam savršena i potpuna vjera ni ovo pitanje nije ostavljeno a da na njega nije

dat odgovor. Islamski učenjaci, u želji da dođu do odgovora, razišli su se po ovom pitanju i

zauzeli tri različita stava.

Prvi stav, mišljenje većine učenjaka, jeste da je najvredniji kurban deva, zatim krava,

zatim ovca, zatim koza. Tog stava bili su pravnici šafijske, hanbelijske i bukvalističke pravne

škole. To su argumentovali sa više dokaza, a jedan od njih je hadis Ebu Hurejre, r.a., da je

Poslanik kazao: ''Ko se okupa petkom, kupanjem od džunupluka, zatim ode u džamiju kao da

je žrtvovao devu, ko ode u drugom vremenu kao da je žrtvovao kravu, a ko ode u trećem

vremenu kao da je žrtvovao rogatog ovna, ko ode u četvrtom vremenu kao da je žrtvovao

kokošku, a ko ode u petom vremenu kao da je žrtvovao jaje. Kada izađe imam dođu meleki i

slušaju vaz.“ (Buharija i Muslim)

Malikijska pravna škola smatrala je da je najbolji kurban ovca, zatim krava, zatim

deva. Svoj stav zasnovali su na činjenici da je Allah poslao ovna kao iskup Ibrahimu, a.s., za

njegovu pokornost. Također su argumentovali svoj stav i time da je to bila većinska praksa

Allahovog Poslanika. Mnogo je vjerodostojnih hadisa u kojima je zabilježeno da je Poslanik

klao ovna ili dva za kurban.

Hanefijska pravna škola smatrala je da je najbolji kurban onaj koji ima najviše mesa i

čije je meso najkvalitetnije, argumentujući to riječima Poslanika: ''Najdraži kurban

Uzvišenom Allahu jeste onaj koji je najvredniji i onaj koji je najdeblji.'' (Hadis je slabim –

daif ocijenio šejh Albani.)

91

7. Uhranjivanje kurbana

Većina islamskih učenjaka smatrala je pohvalnim uhranjivanje kurbana, dok je bilo i

onih koji su to smatrali pokuđenim, jer je to, kako kažu, praksa židova. Oni koji su to smatrali

pohvalnim argumentovali su to sa više argumenata: praksa Allahovog Poslanika bila je da bi

klao za kurban dva debela, bijela, kastrirana ovna; a također su neki tumači Kur'ana u

komentaru riječi Uzvišenog: ''Eto toliko! Pa ko poštiva Allahove propise – znak je čestita

srca'', spomenuli da se ovdje misli na lijepo ophođenje i uhranjivanje kurbana; i predajama da

je bila praksa muslimana uhranjivanje kurbana.

8. Boja kurbana

Veliki broj učenjaka spomenuo je da je najvredniji kurban bijele boje, zato što je

spomenuto u više hadisa da je Poslanik klao bijele ovnove za kurban. Međutim, treba

napomenuti da učenjaci nisu smatrali pokuđenom niti jednu drugu boju, ali su govorili o

tome koja je boja najvrednija.

9. Spajanje kurbana i akike

Većina islamskih pravnika smatrala je da nije dozvoljeno spojiti kurban i akiku koljući

jedan kurban, sa namjerom da time oduži i kurban i akiku. Tog mišljenja bili su pravnici

malikijske, šafijske i većina pravnika hanbelijske pravne škole.

To su argumentovali razumnim dokazom: da je svaka od spomenutih stvari zaseban ibadet, za

svaku od njih je propisano puštanje krvi, i ne može se jednim klanjem odužiti za dva zasebna

ibadeta.

SAŽETAK PRAVNIH PROPISA O KURBANU KOJE BI TREBAO POZNAVATI SVAKI

MUSLIMAN

1. PROPISI KOJI SE VEZUJU ZA ONOGA KO KOLJE I VRIJEME KLANJA KURBANA

Od Ummu Seleme, r.a., prenosi se da je Allahov Poslanik kazao: ''Kada nastupi mjesec

zul-hidždže, pa neko od vas htjedne da kolje kurban, neka ne uzima (krati) ništa od svoje kose

ili kože.'' (Muslim)

U drugom rivajetu ovog hadisa, također kod imama Muslima: ''Neka ne odstranjuje

dlake i neka ne siječe nokte.''

Islamski pravnici su se razišli u shvatanju ovog vjerodostojnog hadisa. Veliki broj

učenjaka smatrao je da je činjenje spomenutih stvari strogo zabranjeno, haram. Osnova je da

kada dođe neka zabrana, da je to haram sve dok ne dođu drugi argumenti koji to pojašnjavaju.

92

Druga skupina je smatrala da je to pokuđeno, a ne da je haram. Treća skupina (hanefijska

pravna škola) smatrala je da je to dozvoljeno činiti zbog drugih hadisa u kojima je spomenuto

da je to dozvoljeno. Treba napomenuti da je dokaz koji su spomenuli pravnici hanefijske

pravne škole općeg karaktera, a spomenuti hadis Ummu Seleme, r.a., posebnog, a poznato je

da se daje prednost u postupanju po posebnim argumentima nad općim argumentima.

Pogledamo li u sve predaje spomenutog hadisa, vidjet ćemo da su spomenute (u

zabrani) tri stvari: kosa, nokti i koža.

Kosa – to obuhvata svaki vid odstranjivanja dlaka sa tijela: brijanje, čupanje, kraćenje,

spaljivanje; i također obuhvata sve dlake na tijelu: dlake ispod pazuha, oko stidnih mjesta,

bradu, brkove i kosu na glavi.

Ako bi neko, ko želi klati kurban, počinio neku od zabranjenih stvari, namjerno ili u

zaboravu, po konsenzusu islamskih učenjaka nije obavezan da se iskupljuje posebnim

iskupom. Ako je to učinio namjerno, pokajat će se Uzvišenom Allahu kao za činjenje bilo

kojeg drugog grijeha.

Napomene

Ovaj propis eksplicitno se veže za osobu koja će klati kurban (vlasnika kurbana), ali ne

i za ostale članove njegove porodice.

Ako bi čovjek počinio neku od zabranjenih stvari, to nema nikakve veze sa

ispravnošću njegovog kurbana, njegov kurban i prinošenje žrtve je validno.

Ako bi čovjek bio opunomoćen od strane nekoga da mu zakolje kurban, tada se

zabrana ne odnosi na opunomoćenika (onoga koji kolje).

Ako bi se ukazala velika potreba za činjenjem neke od zabranjenih stvari, ko što je

brijanje glave kako bi se izvršio hirurški zahvat i sl., u tom slučaju nema smetnje da se to

učini.

1.1. Vrijeme klanja kurbana

Klanje kurbana je vremenski ograničen ibadet. Zbog toga bi čovjek musliman trebao

da poznaje početak tog vremena i njegov kraj, kako ne bi pogriješio i kurbansko meso

pretvorio u klasično meso.

1.1.1. Početak vremena klanja kurbana

Klanje kurbana je ibadet koji ima svoj početak i kraj. Prvo ćemo spomenuti početak

vremena. Stavovi pravnih škola po ovom pitanju su slični, zato ih nećemo spominjati, nego

ćemo ih rezimirati u jedno mišljenje.

93

Početak vremena u kojem je dozvoljeno zaklati kurban počinje nakon klanjanja

bajram-namaza i bajramske hutbe, ako se bajram klanja u vremenu u kojem je klanjao

Allahov Poslanik, a on je klanjao bajram-namaz nakon što bi izašlo sunce i odskočilo od

horizonta u visini koplja – bez obzira da li klanjao bajram-namaz ili ne onaj koji želi da kolje

kurban, bez obzira bio od onih koji su u gradu ili na selu, bez obzira da li se u njegovom

mjestu klanjao bajram namaz ili ne, bez obzira da li zaklao poglavar muslimana ili ne. U

mjestima u kojima se ne klanja bajram-namaz oni koji žele da kolju kurban sačekat će da

izađe sunce, da odskoči od horizonta u visini koplja, na to će pridodati dužinu namaza i

bajramske hutbe, a nakon toga mogu početi sa klanjem kurbana.

Na spomenuto ukazuju mnogi argumenti, a zbog skučenosti prostora spomenut ćemo

samo neke. Od Beraa ibn Aziba, r.a., prenosi se da je Poslanik kazao: ''Prvo čime počinjemo

ovaj dan (Bajram) je namaz, zatim se vraćamo i koljemo kurbane. Onaj ko postupi tako,

postupio je po našem sunnetu, a ko zakolje prije namaza, to je klasično meso koje je darovao

svojoj porodici, meso koje nema ništa sa obredom kurbana.'' (Buharija i Muslim) Također,

spomenuti hadis od Džunduba ibn Sufjana, r.a., da je kazao: ''Prisustvovao sam Kurban-

bajramu sa Poslanikom, pa je vidio meso kurbana koji je zaklan prije završetka namaza, te je

kazao: 'Ko zakolje kurban prije nego što se klanja ili prije nego što klanjamo, neka ponovo

zakolje drugi kurban, a oni koji nisu zaklali, neka zakolju sa bismillom.'' (Buharija i Muslim)

1.1.2. Završetak vremena u kojem se kolju kurbani

Islamski učenjaci podijelili su se u ovom pitanju na više mišljenja, a mi ćemo

spomenuti samo dva najjača mišljenja. Većina učenjaka smatrala je da Kurban-bajram traje tri

dana – dan u kojem se klanja bajram-namaz i dva dodatna dana. Mogućnost klanja kurbana po

ovom mišljenju prestaje sa zalaskom sunca trećeg dana Bajrama. Ovog stava bile su tri pravne

škole, osim šafijske.

Učenjaci šafijske pravne škole smatrali su da Kurban-bajram traje četiri dana – dan u

kojem se klanja bajram-namaz i dodatna tri dana. Mogućnost klanja kurbana po ovom

mišljenju prestaje sa zalaskom sunca četvrtog dana Bajrama. Ovog stava također su bili: Ata,

Evza'i, Mekhul, šejhul-islam Ibn Tejmijje, Ibn el-Kajjim, imam Ševkani i dr.

Mislim da je drugo mišljenje prioritetnije zbog jačine dokaza koje su spomenuli. Svoje

mišljenje su zasnovali na hadisu Allahovog Poslanika: ''U svim klancima Mekke može se

klati, u svim danima tešrika (boravka na Mini) može se klati.'' (Hadis su od Džabira ibn

Muta'ima, r.a., zabilježili imam Ahmed i dr., njegovu vjerodostojnost potvrdili su hafiz Ibn

Hadžer, šejh Albani i drugi hadiski eksperti.)

94

1.1.3. Klanje kurbana noću

Većina islamskih učenjaka smatrala je da je dozvoljeno klanje kurbana noću, ali da je

to pokuđeno. Ovog mišljenja bile su tri pravne škole, osim malikijske. Također, ovo je bio

stav bukvalističke pravne škole.

Imam Malik smatrao je da je zabranjeno klanje kurbana noću.

Mislim da je prioritetnije mišljenje većine islamskih učenjaka iz razloga što ne postoje

jasni i precizni argumenti koji to zabranjuju. A ako ne postoje validni dokazi koji to

zabranjuju, onda je osnova da je to dozvoljeno. Hadisi u kojima je spomenuto da je Poslanik

zabranio klanje noću su slabi – daif, i ne mogu se koristiti za dokazivanje šerijatskih propisa.

Šejh Usejmin smatrao je da nije pokuđeno klati noću, jer ne postoji dokaz na osnovu

kojeg bi kazali da je to pokuđeno. Pokuđenost je jedan od šerijatskih propisa koji treba da se

temelji na validnim dokazima. (Ahkamu el-edhijeti ve ez-zekati, str. 25.)

1.1.4. Najbolje vrijeme za klanje kurbana

Islamski učenjaci imaju jednoglasan stav da je najbolje vrijeme za klanje kurbana

vrijeme u kojem je Poslanik klao svoje kurbane – prvog dana Bajrama, neposredno nakon

završetka bajram-namaza.

2. ŠTA SE TRAŽI OD ONOGA KOJI KOLJE KURBAN, PRIJE KLANJA I U TOKU KLANJA

KURBANA

Osoba koja želi da kolje kurban trebala bi da zna šta se od nje traži prije klanja

kurbana i u samom klanju kurbana, kako bi se to učinilo na najpotpuniji i najispravniji način.

Islamski učenjaci naveli su mnoge stvari, a mi ćemo spomenuti neke od njih.

Nijjet – namjera

Čovjek bi u momentu kupovine trebao da ima namjeru da kupuje kurban. Mjesto

namjere je u srcu i nije propisano izgovaranje namjere riječima. Čovjek će prilikom klanja

namjeravati klanje kurbana, jer je namjera ono na osnovu čega se razlikuju klasično meso i

kurban. Vanjštinom ne postoji razlika između ta dva djela. Dvojica ljudi, jedan do drugog,

kolju. Jedan u srcu namjerava klanje kurbana, a drugi namjerava da podmiri porodicu mesom.

Obojica će biti nagrađena po svojoj namjeri.

95

Dovođenje kurbana do mjesta klanja na lijep način

Propisano je da se kurban na lijep način dovede do mjesta klanja. U vjerodostojnoj

predaji zabilježeno je da je Omer, r.a., vidio čovjeka kako vodi kurban tegleći ga za nogu, pa

mu je kazao: ''Teško tebi, na lijep način ga vodi u smrt.''

Da dobro naoštri i pripremi nož kojim će klati kurban

Islam ne traži od čovjeka da pati životinju prilikom klanja, zato je propisano

pripremanje i oštrenje noža kojim će se klati kurban. Kazao je Allahov Poslanik: ''Allah je

propisao dobročinstvo prema svemu, kada ubijate – na lijep način ubijajte, kada koljete – na

lijep način koljite, naoštrite svoje noževe kako biste olakšali životinji.'' (Muslim)

Pokuđeno je oštriti i pripremati nož pred kurbanom ili životinjom koja se kolje. Islam

ne samo da je propisao da se pripremi i naoštri nož za klanje kurbana, već je propisao da se

nož ne oštri i priprema pred kurbanom ili životinjom koja se kolje. Kazao je Allahov Poslanik

čovjeku kojeg je vidio da je oborio ovcu i oštrio nož, a ona gledala u njega: ''Zar želiš da je

usmrtiš više puta! Zašto nisi nož prije pripremio?'' (Hakim od Ibn Abbasa, r.a., a njegovu

vjerodostojnost potvrdio je šejh Albani.)

Pohvalno je da se povali ovca ili krava prilikom klanja, dok je sunnet kod klanja deve

da se kolje stojeći, savijene prednje lijeve noge. Više je dokaza koji potvrđuju spomenuto, tj.

da je Poslanik povaljivao ovce prilikom klanja, a da je klao devu savijene prednje lijeve noge.

Da se okrene prema Kibli onaj ko kolje kurban, a i da kurban bude okrenut u

pravcu Kible

Pohvalno je da se čovjek prilikom bilo koje vrste klanja životinja okrene u pravcu

Kible, a naročito kada je u pitanju klanje kurbana. Spomenuto je u vjerodostojnom hadisu da

je Poslanik tako činio.

Pohvalno je vlasniku kurbana, ako može, da on lično zakolje kurban, a ako ne može,

onda da prisustvuje njegovom klanju. Više je vjerodostojnih hadisa u kojima je spomenuto da

je Poslanik svojom mubarek rukom klao kurbane.

Od sunneta je da se spomene Allahovo ime prilikom (prije) klanja kurbana. Više je

vjerodostojnih hadisa u kojima je spomenuto da je Poslanik spominjao Allahovo ime

(bismillahi) prilikom klanja kurbana.

Ne smeta da neko pomogne vlasniku kurbana prilikom klanja, naročito kod klanja

krave, bika.

Dozvoljeno je opunomoćiti nekoga da zakolje kurban, a u tom slučaju treba tražiti

osobu koja poznaje propise vjere i koja je poznata po pridržavanju za načela vjere.

96

3. PODJELA KURBANSKOG MESA

Jedno od najčešćih pitanja koja se postavljaju muftijama jeste pitanje podjele

kurbanskog mesa. Ovo pitanje nije strogo precizirano i definisano argumentima Kur'ana i

sunneta, što ukazuje da u tom pitanju postoji prostor za kalkulisanje. Većina islamskih

učenjaka preporučila je da se meso kurbana podijeli u tri trećine: jedna da se ostavi sebi, jedna

za prijatelje, komšije, poznanike, jedna za siromahe. Ako bi čovjek podijelio meso kurbana na

neki drugi način, ne bi napravio nikakav prekršaj. U podjeli mesa trebalo bi imati na umu

sljedeće činjenice: da je većina učenjaka smatrala pohvalnim da čovjek pojede nešto od

kurbanskog mesa, dok je bukvalistička pravna škola to smatrala obaveznim. Svoje mišljenje

argumentovali su na riječima – imperativu – Uzvišenog Allaha: ''Jedite meso njihovo

(kurbansko), a nahranite i siromaha ubogog!'' (Hadždž, 28.) Zato bi čovjek prilikom podjele

mesa trebao da ima ovu činjenicu na umu, kako ne bi podijelio sve meso a da on i ne proba.

Također, čovjek bi trebao znati da je bilo učenjaka koji su kazali da je obaveza da se podijeli

od kurbanskog mesa minimalno što potpada i što obuhvata riječ ''sadaka''. Argumentujući to

riječima Uzvišenog: ''Jedite meso njihovo, a nahranite i siromaha ubogog!'' (Hadždž, 28.) A

bilo je i onih koji su kazali da to nije obaveza, već da je pohvalno.

3.1. Propis davanja kurbanskog mesa mesaru na ime najamnine

Većina islamskih učenjaka smatrala je da nije dozvoljeno dati bilo šta mesaru od

kurbanskog mesa kao protuuslugu za klanje i guljenje kurbana. To su argumentovali riječima

Alije, r.a.: ''Naredio mi je Poslanik da podijelim meso i kožice njegovih kurbana, i da ne

dajem mesaru ništa od toga, dodavši: 'Mi ćemo mu dati nagradu za to od nas.''' (Buharija i

Muslim) Ovaj hadis nedvosmisleno ukazuje da nije dozvoljeno dati mesaru kurbansko meso

kao vid plaćanja za njegov rad.

Ako bi mesar bio siromašan, od onih koji zaslužuju kurban, dozvoljeno je da mu se

dadne dio kurbanskog mesa nakon plaćanja nadoknade. Čak su neki učenjaci kazali da je on

preči od drugih siromaha, jer je on taj koji je gledao to meso svojim očima.

3.2. Prodavanje kurbanskog mesa

Većina islamskih učenjaka nije dozvoljavala da se proda bilo koji dio kubana. Što se

tiče kožice kurbana, nju također nije dozvoljeno prodavati, a dozvoljeno je sebi ostaviti i

njome se koristiti. Allahov Poslanik je kazao: ''Ko proda kurbansku kožicu, njegov kurban je

ništavan.'' (Hakim, dobrim – hasen ga je ocijenio šejh Albani.)

Na kraju ovog sažetka, iskrene dove upućujem Gospodaru da nas poduči propisima

vjere, da nam olakša puteve prakticiranja propisa vjere, da ono što je napisano u ovom sažetku

bude od koristi onima koji ga pročitaju.

97

Širokogrudno ću prihvatiti sugestije i prijedloge vezane za ovaj sažetak od onih koji

dobronamjerno žele da sugerišu ili savjetuju.

Naša zadnja dova je: Hvala Allahu, Gospodaru svjetova!

98

Način podjele kurbanskog mesa

Iz knjige: Resail fikhijje, šejha Muhammeda b. Saliha el-Usejmina

Uzvišeni Allah kaže: ''Svakoj vjerskoj zajednici propisali smo klanje kurbana da bi

spominjali Allahovo ime prilikom klanja stoke koju im On daje.'' (El-Hadždž, 34) Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Jedite, skladištite i podijelite.'' (Muslim) Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, također je rekao: ''Jedite, nahranite (druge) i uskladištite.'' Hadis

bilježi Buhari od Seleme b. El-Ekvea, r.a., i ovaj hadis je općenitiji od prvog, jer riječ

''nahranite'' obuhvata i sadaku siromasima kao i hediju bogatašima. U prethodnom ajetu i

hadisima ne nalazimo potvrdu o količini kurbanskog mesa predviđenoj za jelo, niti koliko se

dijeli siromasima, a koliko komšijama. Upravo zbog ovoga su se učenjaci i razišli o

količinama i načinu podjele kurbanskog mesa. Imam Ahmed, rahimehullah, rekao je: ''Mi

postupamo po hadisu koji prenosi Abdullah, r.a., pa tako vlasnik uzima trećinu sebi, trećinom

nahrani koga želi, a trećinu podijeli siromasima.'' Šafija, rahimehullah, rekao je: ''Ne volim da

za sebe ostavim više od trećine, da kao hediju udijelim trećinu i da siromasima podijelim

trećinu.'' Hadis koji spominje Ahmed, a prenosi ga Abdullah jeste hadis koji je naveo Alkame,

a u kojem stoji: ''Abdullah (Ibn Mes'ud) je po meni poslao kurban i naredio mi je da sebi

uzmem trećinu, da trećinu pošaljem porodici njegovog brata Atijje i da trećinu podijelim kao

sadaku.'' Od Ibn Omera, r.a., prenosi se da je rekao: ''Kurbani se dijele tako što se trećina

ostavi sebi, trećina se podijeli rodbini, a trećina siromasima.'' Ove dvije predaje naveo je autor

knjige ''El-Mugni'', a zatim je rekao: ''Mi se držimo hadisa koji prenosi Ibn Abbas, r.a., o

svojstvima Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, kurbana, a u kojem stoji da je rekao:

''Svoje ukućane nahrani jednom trećinom, siromašnim komšijama podijeli trećinu i trećinu

podijeli kao sadaku.'' Ovaj hadis prenosi hafiz Ebu Musa el-Esfehani u knjizi ''El-Vezaif'' i

kaže: ''Hadis je hasen jer je ovo mišljenje Ibn Mes'uda i Ibn Omera, a nije poznato da im se

iko od ashaba usprotivio, pa je samim tim ovo konsenzus (idžma').''

Imam Šafija je prvobitno zastupao stav da će osoba za sebe ostaviti polovicu kurbana,

a da će drugu polovicu podijeliti kao sadaku, shodno riječima Uzvišenog: ''Jedite meso

njihovo, a nahranite i siromaha ubogog.'' (El-Hadždž, 28) U ajetu je spomenuta podjela na

dvoje, pa je samim tim riječ o jednakim polovinama. Autor knjige ''El-Mugni'' kaže: ''Kada je

u pitanju podjela mesa, onda nema nekih posebnih ograničenja, pa ako bi podijelio kao

sadaku cijeli kurban ili njegov veći dio, to je dozvoljeno. Ako bi cijeli kurban ostavio za sebe,

osim malog dijela koji bi udijelio kao sadaku, i to je dozvoljeno.'' Pravnici šafijske škole

smatrali su da je dozvoljeno cijeli kurban zadržati za sebe.

Pojedini učenjaci smatraju da je vadžib (obaveza) da vlasnik kurbana dio mesa ostavi

za sebe i da ne smije podijeliti cijeli kurban, shodno ajetima i hadisima koji govore o ovoj

temi. Također znamo da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, na Oprosnom hadždžu

99

naredio da se od svake zaklane deve uzme dio mesa i da se stavi u lonac, a kada se skuhalo,

jeo je i meso i saft. Hadis bilježi Muslim od Džabira, r.a.

Dozvoljeno je uskadištiti i pohraniti za štednju kurbansko meso jer je zabrana o tome

derogirana, shodno mišljenju većine učenjaka. Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: ''Naprotiv,

propis o zabrani je na snazi kada postoji razlog zabrane, a to je glad, shodno hadisu koji

prenosi Seleme b. El-Ekvea, r.a., u kojem stoji da je rekao: ''Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao je: ''Ko od vas prinese žrtvu, neka nakon trećeg dana u njegovoj kući ne ostani

ništa od tog mesa.'' Sljedeće godine ljudi su rekli: ''O Allahov Poslaniče, da li ćemo uraditi s

mesom kao i prošle godine?', pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ''Jedite,

nahranite i uskladištite, a protekle godine je među ljudima vladala glad pa sam htio da ih se

pomogne (mesom).'' (Muttefekun alejhi) Dakle, ako vlada glad, onda je zabranjeno skladištiti

i čuvati meso više od tri dana, a u suprotnom, ako nema gladi, onda je dozvoljeno.

Nema razlike između kurbana koji je vadžib i onoga koji je nafila u pogledu

zadržavanja mesa za sebe, te podjele kao sadake ili hedije. Propis je isti i za kurban koji se

kolje za umrlog, ili živog, kao i za onoga koji kolje svoj kurban ili mu ga kolje neko po

oporuci. Na onoga kome je oporučeno da zakolje kurban, odnose se isti propisi pohranjivanja

i dijeljenja mesa kao i na oporučitelja. Što se tiče opunomoćenika, i njemu je dozvoljeno da

postupi s kurbanom onako kako propisi nalažu osim u situaciji ako vlasnik zahtijeva

drugačije, pa će mu se shodno zahtjevu predati kurban da ga on dijeli onako kako želi.

Zabranjeno je prodati bilo koji dio kurbana, bilo da je riječ o mesu, loju, koži i slično, jer je to

imetak koji je izdvojen u ime Allaha pa nije dozvoljeno da se povrati na bilo koji način baš

kao i sadaka. Također se mesaru ne daje ništa od kurbana u vidu nadoknade za njegov rad, jer

ako se tako postupi, to se smatra svojevrsnom trgovinom.

Što se tiče onoga kome kurbansko meso bude dato, njemu je dozvoljeno da postupa i

radi s tim meso šta želi jer je ono prešlo u njegovo vlasništvo. U dva Sahiha od Aiše, r.a.,

prenosi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ušao u kuću i zatražio hranu pa mu je

dato hljeba i nešto začina što je ostalo u kući, pa je rekao: ''Kao da sam vidio nešto mesa u

kamenom ćupu?'' Rekli su mu: ''Da, ali je to meso Burejda dobila kao sadaku, a ti ne jedeš

sadaku.'' On je rekao: ''Njoj je to sadaka, a nama hedija.'' U Buharijinoj verziji stoji: ''Da, ali je

to meso Burejda dobila kao sadaku, a nama ga dala kao hediju.'' Kod Muslima stoji: ''Meso je

za nju sadaka, a od nje je za nas hedija.''

Međutim, onaj koji je meso udijelio, ne treba da ponovo otkupljuje to meso jer je i to

vrsta vraćanja, a u dva Sahiha od Omera b. Hattaba, r.a., prenosi se da je rekao: ''Dao sam

konja na Allahovom putu pa ga je onaj kome je dat zapostavio, a ja sam htio da ga od njega

otkupim, ali sam pomislio da će mi ga prodati jeftino te sam stoga o ovome pitao Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, pa mi je rekao: 'Ne kupuj ga pa makar ti ga dao za dirhem, jer onaj

ko traži povrat svoje sadake isti je kao pas koji liže svoju povraćotinu.'''

Ako se sadaka povrati onome koji ju je dao i to kroz nasljedstvo u smislu da on dadne

na poklon nešto svome rođaku ili mu dadne sadaku, a zatim ovaj preseli, pa onaj koji je dao to

100

naslijedi, u tom slučaju to postaje njegov imetak i može da radi s njime šta želi u granicama

dozvoljenog, shodno hadisu koji bilježi Muslim od Burejde, r.a., u kojem stoji da je žena

došla Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i rekla mu: ''Ja sam svojoj majci kao sadaku dala

sluškinju pa je majka umrla'', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ''Tebi je nagrada

zagarantirana, a putem nasljedstva sluškinja ti se vratila.''

101

Prisustvovanje sahrani nemuslimana

piše: Mr. Hakija Kanurić

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani

nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok

malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje. Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati

se svim spornim stvarima koje su učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani

nevjernika. Ukoliko nedolazak na sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje

veću štetu od spomenute, takvo stanje ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov

mezheb, kojemu isto tako ide u prilog vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo

mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih kazao: ''To je jevrejski sprovod!'', a Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Zar nije ljudska duša?" (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br.

961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca, majke ili bliskog rođaka?

Prisustvovanje sahrani nemuslimana je pitanje koje su razmatrali klasični učenjaci, ali

je u ovom vremenu taj fenomen postao aktuelniji zbog pomiješanosti muslimana s

nemuslimanima i zastupljenosti velikog broja muslimana u neislamskim zemljama. Pitanje je

posebno bitno konvertitima, novim muslimanima čija bližnja familija pripada nekoj drugoj

vjeri, jer u slučaju smrti nekog od njih ostaju u nedoumici kako postupiti. Mišljenja učenjaka

o mnogim detaljima ove mesele su identična, dok o nekima imaju oprečne stavove. Kroz

nekoliko narednih citata iz govora učenjaka upoznat ćemo njihova gledišta i argumente, a

zatim ukazati na tačke konsenzusa i razilaženja.

Šejhu Munedžidu postavljeno je pitanje o ovoj problematici na koje je dao opsežan

odgovor pa ću ga prenijeti u neznatno skraćenoj verziji. Pitanje je glasilo: ''Ja sam nova

muslimanka, jedna moja rodica je umrla a bila mi je jako bliska, stoga želim znati o propisu

prisustvovanja sahrani u crkvi. Neću izgovoriti nijednu riječ od onoga što oni govore u svojim

molitvama, samo bih otišla da prisustvujem i promatram?''

Na što je šejh odgovorio: Elhamdulillah.

Prvo: Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika, makar mu bio bližnja

rodbina, jer pratiti sahranu je pravo koje ima musliman kod drugih muslimana i to je vrsta

ukazivanja pažnje, počasti i naklonosti, koju nije dozvoljeno ispoljiti prema nevjerniku. Kada

je umro Ebu Talib, amidža Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, on je naredio Aliji,

radijallahu anhu, da ga zakopa, a Resulullah nije pratio njegovu sahranu niti je prusustvovao

njegovom ukopu, pored toga što je Ebu Talib, kao što je poznato, u mnogim situacijama štitio

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Pridodamo li tome Poslanikove osobine, kao što su

suptilnost, milost, dobrota i dobročinstvo, znat ćemo da ga nije spriječilo da prisustvuje Ebu

Talibovoj sahrani ništa drugo do njegova smrt u nevjerstvu. Štaviše, Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, kazao je: "Doista ću moliti za tebe oprost sve dok mi se ne zabrani!", da bi nakon

toga bio objavljen ajet: "Vjerovjesniku i vjernicima nije dopušteno da mole oprosta za

mnogobošce, makar im bili i rod najbliži, kad im je jasno da će oni stanovnici Džehennema

biti." (prijevod značenja, Et-Tevbe, 113), i ajet: "Ti, doista, ne možeš uputiti na Pravi put

102

onoga koga ti želiš uputiti." (prijevod značenja, El-Kasas, 56). (Bilježi El-Buhari, br. 3884, i

Muslim, br. 24)

U drugoj predaj koju bilježe Ebu Davud (br. 3214) i En-Nesai (br. 2006) navodi se da

je Alija, radijallahu anhu, kazao: "Rekao sam Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem: 'Doista je

tvoj amidža, zalutali starac, umro!', a Resulullah je na to kazao: 'Idi i ukopaj svoga oca.'"

Islam, pored svog poziva i podsticaja na čuvanje rodbinskih veza i ljubazno ponašanje

prema rodbini, presijeca naklonost (velā) između vjernika i nevjernika, tako da zabranjuje sve

oblike naklonosti, a dozvoljava sve oblike dobročinstva i lijepog postupanja u kojima nema

naklonosti prema njima.

Imam Malik govorio je: ''Musliman neće gasuliti (kupati) svog oca nakon smrti, ako

umre kao nevjernik, niti će ga pratiti, niti spuštati u kabur, osim ako strahuje da će ostati

neukopan, kada će ga ukopati.'' (El-Mudevvena, 1/ 261)

U knjizi hanbelijskog mezheba Šerhu muntehal-iradat (1/347) navodi se: ''Musliman

neće gasuliti nevjernika, zbog zabrane da se prema nevjernicima ispoljava naklonost. Time se

veliča i čisti nevjernik pa je stoga zabranjeno, poput zabrane da mu se klanja dženaza. Predaja

u kojoj se spominje da je Alija, radijallahu anhu, gasulio Ebu Taliba nije vjerodostojna. Rekao

je Ibn Munzir: 'U vezi sa gasuljenjem mušrika ne postoji sunnet koji bi se slijedio! U predaji

od Alije spomenut je samo ukop! Također, musliman neće nevjernika stavljati u kefine, neće

za njega doviti i neće mu pratiti dženazu, jer je Uzvišeni Allah rekao: 'Ne prijateljujte s

ljudima koji su protiv sebe Allahovu srdžbu izazvali' (prijevod značenja, El-Mumtehane, 13).

Musliman će ga samo zakopati, ako nema nikog od nevjernika da to učini, kao što je učinjeno

sa nevjernicima ubijenim na Bedru, zakopani su u zapuštenom bunaru..." (Šerhu muntehal-

iradat, 1/347)

Stalnoj komisiji za fetve u Saudijskoj Arabiji postavljeno je sljedeće pitanje: "Kakav je

Allahov propis po pitanju prisustvovanja sahrani nevjernika, kao što je to postao politički

običaj i općeprihvaćena praksa?''

Odgovor: ''Ako među nevjernicima ima onih koji će zakopati svoje mrtve, muslimani

ih neće zakopavati, niti će sudjelovati zajedno sa nevjernicima i pomagati pri tome, niti će im

se dodvoravati prisustvovanjem sahrani, shodno političkim običajima, jer takvo nešto nije

poznato u praksi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao ni u praksi pravednih halifa.

Naprotiv, Uzvišeni Allah je zabranio Svome Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da stoji

nad kaburom Abdullaha ibn Ubejja ibnu Selula zbog njegovog nevjerstva: 'I nijednom od

njih, kad umre, nemoj molitvu obaviti, niti sahrani njegovoj prisustvovati, jer oni u Allaha i

Njegovog Poslanika ne vjeruju i kao nevjernici oni umiru.' (Prijevod značenja, Et-Tevbe,

48.) Ako, pak, ne postoji niko od nevjernika ko bi ga sahranio, tada će ga musliman sahraniti,

kao što je Poslanik postupio sa poginulima na Bedru i sa svojim amidžom Ebu Talibom, kada

je umro, tj. rekao je Aliji: 'Idi i ukopaj ga!''' (Fetaval-Ledžne, 9/10)

Drugo: Prisustvovanje sahrani nevjernika u crkvi je daleko teže od samog praćenja

sahrane; jer to prisustvo podrazumijeva slušanje nevjerstva i batila (laž). Tu činjenicu

103

zapostavili su oni koji su dozvolili prisustvovanje sahrani uz uvjet da se ne učestvuje u

ceremonijama koje se tamo obavljaju, jer samo prisustvo, gledanje i slušanje nevjersta i laži je

zlo koje nije dozvoljeno činiti. Uzvišeni Allah je kazao: "On vam je već u Knjizi objavio: kad

čujete da Allahove riječi poriču i da im se izruguju, ne sjedite s onima koji to čine dok ne

stupe u drugi razgovor, inače, bit ćete kao i oni. Allah će, sigurno, zajedno sastaviti u

Džehennemu licemjere i nevjernike." (Prijevod značenja, En-Nisa, 140) U komentaru ovog

ajeta, El-Kurtubi, Allah mu se smilovao, rekao je: "Allahove riječi: '...ne sjedite s onima koji

to čine dok ne stupe u drugi razgovor', tj. mimo nevjerstva, 'inače, bit ćete kao i oni'. Ovim

se ukazuje na obavezu izbjegavanja grješnika kada ispolje kakvo zlo, jer ko ih ne izbjegava

zadovoljan je njihovim djelom, a zadovoljstvo nevjerstvom je nevjerstvo. Rekao je Uzvišeni

Allah: '...inače, bit ćete kao i oni'. Svako ko se pridruži društvu koje čini grijehe, a ne iskaže

osudu tih grijeha, saučesnik je s njima u grijehu i zlu. Kada ljudi govore ono što je grijeh ili ga

čine, potrebno je da se iskaže negodovanje, a ako nije u stanju poricati i negirati, potrebno je

da ih napusti, kako se na njega ne bi odnosio ovaj ajet.

Prenosi se od Omera ibnu Abdul-Aziza, radijallahu anhu, da je zatekao skupinu ljudi

koji su konzumirali alkohol, te mu je rečeno o jednom među njima da posti. Tada Omer ukori

tog postača i prouči mu ovaj ajet: '...inače, bit ćete kao i oni',tj. zadovoljstvo grijehom je

grijeh. Zbog toga se onaj ko čini grijeh i onaj ko je njime zadovoljan kažnjava kaznom

grješnika, tako da svi zajedno budu kažnjeni. Ipak, počinilac grijeha i onaj ko je time

zadovoljan nisu potpuno identični, međutim ovdje se sudi po vanjštini u kojoj su slični, kao

što se kaže: Drug se za drugom povodi!" (El-Kurtubi)

Hanefijski učenjak Džessas u svom djelu Ahkamul-Kur'an (2/407) o istom ajetu kaže:

"U ovom ajetu je dokaz da je obavezna dužnost poricati zlo onom ko ga čini, te da je

ispoljavanje negodovanja vid poricanja zla, ako se ono već ne može otkloniti. Ajet također

implicira izbjegavanje druženja sa počiniocima grijeha i napuštanje takvog društva, sve dok se

ne prođu tog zla i ne ostave ga."

Sve ovo jasno nam ukazuje da je prisustvovanje obredima sahrane u crkvi veliko zlo,

jer podrazumijeva slušanje riječi nevjerstva, prisustvovanje novotariji i prešućivanje istih, uz

to što se samim prisustvovanjem sahrani ukazuje počast i naklonost nevjerniku, kao što je već

kazano.

Uzvišenog Allaha molimo da nas i vas učvrsti i uputi.'' (Završen citat Munedžida,

fetva br. 145532, u djelimično skraćenoj formi)

Iz ovog citata uočili smo da su malikijski i hanbelijski mezheb stanovišta da

muslimanu nije dozvoljeno prisustvovati sahrani nevjernika iako se radi o roditelju ili bližoj

rodbini, dok hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljavaju. U jednoj od kapitalnih knjiga

hanefijskog mezheba El-Mebsut (2/99) navodi se: "Nema smetnje da musliman gasuli svog

oca nevjernika kada umre i da ga pokopa, kao što smo ranije pojasnili da je gasul sunnet

umrlih sinova Ademovih, a nevjernik je pored svog nevjerstva jedan od njih. Djetetu koje je u

islamu, pohvalno je da čini dobročinstvo svom roditelju pa i ako je mušrik. Rekao je Uzvišeni

Allah: 'Mi smo svakog čovjeka zadužili da bude dobar prema roditeljima svojim.' (Prijevod

značenja, El-Ankebut, 8.) Ajet se odnosi na roditelja mušrika, kao što na to upućuju Allahove

104

riječi: 'A ako te budu nagovarali da drugog Meni ravnim smatraš, onoga o kome ništa ne

znaš, ti ih ne slušaj i prema njima se, na ovome svijetu, velikodušno ponašaj.' (Prijevod

značenja Lukman, 15.) Vid dobročinstva i lijepog odnosa prema njemu jeste da ga okupa i

zakopa nakon smrti. Kada je umro Ebu Talib, Alija, radijallahu anhu, došao je Allahovom

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obavijestio ga, a Poslanik mu reče: 'Idi i okupaj ga,

stavi u kefine i zakopaj i ništa drugo ne čini dok me ponovo ne sretneš!' Alija dalje kazuje:

'Kada sam se vratio njemu, upućivao je za mene dove koje su mi draže od crvenih deva.' (Ovu

predaju slabom su ocijenili El-Bejheki i En-Nevevi, El-Medžmu, 5/144)

Seid ibn Džubejr, Allah mu se smilovao, govorio je: 'Jedan čovjek je upitao Ibn

Abbasa, radijallahu anhuma: 'Moja majka je umrla kao kršćanka!', a Ibn Abbas mu reče:

'Okupaj je, stavi u kefine i ukopaj!' (Ibn Ebi Šejbe, br. 11969 ) Seid, također navodi da je

majka El-Harisa ibn Ebu Rebia umrla kao kršćanka, pa je pratio njenu sahranu zajedno sa

skupinom ashaba (Ibn Ebu Šejbe, br. 11964)." (El-Mebsut, 2/99)

Hanefijski učenjaci također naglašavaju da ako umrli ima rodbinu nemuslimane koji

će ga pripremiti za sahranu i sahraniti, preče je da musliman to prepusti njima kako bi s njim

postupili kao što postupaju sa svojim mrtvima. (El-Babirti, El-Inaje, Šerhul-Hidaje, 3/227)

Imam En-Nevevi, veliki autoritet šafijskog mezheba, kaže: "Muslimanu nije pokuđeno

pratiti sahranu svog bližnjeg iako je nevjernik, to je Šafija izravno naglasio u sažetku

Muzenija." (El-Medžmu, 5/281)

Zaključak

Nakon svih navedenih citata u kojima su navedena mišljenja učenjaka i njihovi dokazi,

možemo zaključiti sljedeće:

Učenjaci su složni da:

● Muslimanu nije dozvoljeno tražiti oprost i doviti za onog ko umre u nevjerstvu.

● Muslimanu nije dozvoljeno učestvovati u nevjerničkim dovama i vjerskim obredima.

● Muslimanu nije dozvoljeno pratiti sahranu nevjernika koji nije od njegove bliske rodbine

ili ne postoji bliska veza među njima, poput bračnih drugova.

● Muslimanu je propisano da sahrani nevjernika ukoliko to nema ko drugi učiniti.

Učenjaci imaju oprečna mišljenja o propisu prisustvovanja muslimana sahrani

nevjernika ako se radi o bliskoj rodbini: hanefijski i šafijski mezheb to dozvoljava, dok

malikijski i hanbelijski mezheb to zabranjuje.

Nema sumnje da je muslimanu preče ne izlagati se svim spornim stvarima koje su

učenjaci naveli obrazlažući zabranu prisustvovanja sahrani nevjernika. Ukoliko nedolazak na

sahranu roditelja nevjernika ili bliskog rođaka uzrokuje veću štetu od spomenute, takvo stanje

ide u prilog stavu hanefija i šafija i preferira njihov mezheb, kojemu isto tako ide u prilog

vjerodostojna predaja od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u kojoj se navodi

105

da je ustao kada je pored njega proneseno tijelo mrtvog jevreja, na što je neko od prisutnih

kazao: ''To je jevrejski sprovod!'', a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: "Zar nije

ljudska duša?" (El-Buhari, br. 1250, i Muslim, br. 961) Pa kako je tek ako se radi o duši oca,

majke ili bliskog rođaka?

Ako musliman prati sahranu bližnjeg nevjernika, vodit će računa da ne učestvuje u

vjerskim obredima nemuslimana i da ih izbjegava, a svojim prisustvom će nijjetiti

upotpunjavanje prava na dobročinstvo i rodbinsku vezu, stajanje uz porodicu u njenoj nedaći,

jačanje veze sa rodbinom i izbjegavanje krutosti i osornosti prema njima koja bi se osjetila u

slučaju njegovog odsustva u sličnim prilikama.

Uzvišeni Allah najbolje zna.

106

Kome idu djeca nakon ponovne majčine udaje

PITANJE:

Es-selamu alejkum.

Imam jedno pitanje u vezi djece. Kome pripadaju pošto se žena preuda, a ima tri

kćerke iz prethodnog braka? Otac hoće djecu tvrdeći da mu pripadaju ženska djeca po

Islamu? Djeca imaju 3, 6 i 7 godina i svi žive u Austriji. Napominjem da se otac od djece

ponovo oženio, a i majka preudala.

ODGOVOR:

We alejkumu Selam we rahmetullahi we berekatuhu!

Sva hvala pripada samo Uzvišenom Allahu! Neka je salavat i selam na Allahova

Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve njegove ashabe!

A) Na samom početku neophodno je ukazati na važnost odgoja djece i brige o njima,

svejedno radilo se o rastavljenim roditeljima ili ne, i svejedno da li brigu o odgoju djece vodili

roditelji ili neko drugi. Djetetovo pravo je da ga neko čuva i brine se o njemu – jer se ono ne

može samo o sebi brinuti-, da se odgaja i tjelesno i duhovno, da mu se čini sve što koristi

njegovom tijelu i njegovom razumu (srcu, duši) od: hranjenja, kupanja, čišćenja, vođenja

brige o njegovom redovnom spavanju i svim njegovim uobičajenim potrebama i zahtjevima,

vođenja brige o njegovom vjerskom odgoju; kao i da se štiti od svega što mu šteti i prijeti

njegovom zdravlju, životu i njegovoj vjeri.

Ovo je osnova u koju se mora prvo gledati, pa, onaj roditelj koji je u mogućnosti da se

na ovakav način brine o djetetu, njemu se i prepušta briga o djetetu, svejedno bili roditelji

zajedno u braku ili ne. Dakle, ukoliko dođe do rastave braka među supružnicima koji imaju

zajedno djecu i ta djeca budu dodijeljena jednom roditelju, tada se gleda je li taj roditelj u

mogućnosti da na ispravan način odgaja svoju djecu.

Šejh Muhammed b. Salih el-Usejmin, rahimehullahu te'ala, rekao je: „Znaj da se u

ovim pitanjima prije svega gleda dječija korist, pa, ukoliko dijete ode s jednim roditeljem ili

ostane kod drugog roditelja i u tome bude šteta za dječiju vjeru i dunjaluk, tada se dijete ne

ostavlja kod njega, onoga koji ga ne zna čuvati, štititi i doprinositi njegovoj koristi, jer je

osnovni cilj dječijeg odgoja: zaštita od svega što mu može nauditi i ostvarivanje svega što mu

koristi.“ (Vidjeti: Muhammed b. Salih el-Usejmin, Eš-Šerhu el-mumti'a, 13/545.)

Osoba koja preuzme brigu o djetetu, takođe, mora ispunjavati sljedeće uslove:

1. da je takva osoba musliman jer se ne prepušta briga nemuslimanu nad muslimanom;

2. da je punoljetna i umno sposobna, razumna;

3. da je čedna i čestita, pravedna i bogobojazna, tj. da se ima povjerenja u dotičnu osobu

kada je u pitanju njena vjera i briga za dijete;

4. da je osoba fizički i materijalno sposobna za ispunjavanje djetetovih potreba i

zahtijeva; pa se odgoj djeteta ne može prepustiti starijoj oronuloj osobi, ili slijepoj i

107

gluhoj osobi, ili mnogo siromašnoj osobi koja bi djetetov imetak koristila za svoje

potrebe, ili osobi koja je zauzeta i preopterećena svojim poslovima, jer u svim tim

slučajevima dijete će biti izloženo šteti i gubitku osnovnih prava;

5. da odgajatelj ne boluje od prelaznih bolesti;

6. da je slobodna a ne rob.65

B) Zatim, ukoliko dođe do rastave braka, svejedno radilo se o muškoj ili ženskoj djeci,

oni koji imaju najveće pravo na njihov odgoj jesu majke. Imam El-Kasani, rahimehullahu

te'ala, - hanefijski učenjak - pojašnjavajući zbog čega briga o djeci pripada ženama kaže: „...

jer su one osjećajnije, blaže i bolje u odgoju djeteta.“ (Beda'iu-s-Sana'ia, 4/41.)

U Mugni-l-muhtadžu (3/452) kod šafijskih učenjaka stoji: „Izdržavanje djeteta jedan

je vid starateljstva i vlasti. Međutim, što se tiče odgoja, ove zadaće dostojnije su žene jer su

one osjećajnije, sigurnije i strpljivije u odgajanju djeteta, kao i to da one provode više

vremena uz dijete.“

Dakle, ako dođe do razvoda braka, pravo na odgoj djeteta sve do godina

raspoznavanja, tj. sve do 7. godine pripada majci – ako je ona u mogućnosti da se brine o

djetetu na gore spomenuti način - i tako ostaje sve dok se ne uda za drugog čovjeka, stranog

tom djetetu, zbog Vjerovjesnikovih, sallallahu alejhi ve sellem, riječi ženi koju je njen muž

razveo i htio da je odvoji od njenog djeteta: „Ti imaš najveće pravo na njega (dijete), sve dok

se ne udaš.“66

C) Nakon 7. godine muškom djetetu se daje na izbor da izabere kod koga će dijete da

bude, tj. ko će dalje voditi brigu o njegovom odgoju: da li i dalje majka ili će nakon toga

odabrati oca. Ovaj propis uzima se iz riječi zbog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem:

„Dječače, ovo je tvoj otac i ovo je tvoja majka, pa uzmi koga hoćeš za ruku“. Dijete se

prihvatilo majčine ruke i ona je otišla s njim.67

Što se tiče djevojčice, kćerke, kod koga biva nakon svoje 7. godine, islamski učenjaci

imaju podijeljeno mišljenje:

Imam Šafija, rahimehullahu te'ala, stava je da se i djevojčici daje izbor da izabere

jednog od dva roditelja.

65 Detaljnije za spomenute uvjete odgajatelja djeteta vratiti se na sljedeća djela: Mugni-l-muhtadž, 3/454-456;

Medžmu'u, 17/161-162; Keššafu-l-kina'a, 3/328; Ed-Durru-l-muhtar ve reddu-l-muhtar, 3/556-557 i 3/564-565;

Beda'iu-s-Sana'ia, 4/42; El-fetava el-hindijje; 1/542; Eš-Šerhu-l-kebir, 2/454 i 2/528-529; El-Muhalla, 1/323-

324; Zadu-l-me'ad, 4/133.

66 Hadis prenosi Abdullah b. Amr, radijallahu anhuma a bilježe ga: Ahmed, 6707; Ebu Davud, 2276; Hakim,

2/207 i ocjenjuje ga vjerodostojnim s čime se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis dobrim u Irva'ul-

galilu pod brojem 2187; a Ibnu Kesir, rahimehullahu te'ala, vjerodostojnim u Iršadu-l-fekihu, 2/250.

67 Ahmed, 2/246; Ebu Davud, 2277; Tirmizi, 1375 i kaže da je hadis hasen-sahih; Hakim, 4/97 i kaže da je hadis

vjerodostojan a s njim se slaže i Zehebi. Šejh Albani ocijenio je hadis vjerodostojnim u Irva'ul-galilu, 2192.

108

Imam Ebu Hanife, rahimehullahu te'ala, stava je da djevojčica ostaje kod majke sve

dok ne dobije prvu menstruaciju ili dok se ne uda.

Imam Malik, rahimehullahu te'ala, stava je da je majka najpreča na odgoj svoje kćerke

sve dok se kćerka ne uda i ima odnos sa svojim mužem.

Imam Ahmed, rahimehullahu te'ala, stava je da je otac nakon 7. godine najpreči da

odgoj svoje kćerke.68

S obzirom da ne postoji jasan i vjerodostojan tekst u sunnetu koji po pitanju djevojčice

presuđuje kod koga će ona biti nakon svoje 7. Godine, ovo pitanje se vraća šerijatskom kadiji

da on odluči – nakon što provjeri sve uvjete odgajatelja - kod koga će djevojčica ostati.

D) Ukoliko se majka ponovo uda, za drugog muškarca, tada majka gubi pravo na

odgoj svoje djece i njihovog boravka kod nje, kako je prethodilo u hadisu Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: „Ti imaš najveće pravo na njega (dijete), sve dok se ne

udaš.“

Ibnu-l-Munzir, rahimehullahu te'ala, spominje idžma' – konsenzus islamskih učenjaka

da majka svojom udajom za drugog muškarca gubi pravo na odgoj svoje djece. Rekao je:

„Islamski učenjaci su jednoglasnog mišljenja da ukoliko se supružnici rastave a ostane dijete

iz njihovog braka, da je majka najpreča tog djeteta sve dok se ne uda. I jednoglasnog su

mišljenja da majka nema pravo na svoje dijete ako se uda.“ (Vidjeti: Ibnu-l-Munzir, El-

Idžma', pod stavkama: 392 i 393.)

Kome idu djeca nakon što se njihova majka uda za drugog muškarca, islamski

učenjaci imaju podijeljeno mišljenje:

a) Džumhur-većina islamskih učenjaka je stava da, ukoliko se majka ponovo uda za

drugog muškarca, djeca idu majčinoj majci, dakle neni s majčine strane.

b) Šejhu-l-islam Ibnu Tejmijje i njegov učenik Ibnu-l-Kajjim, rahmetullahi alejhima,

stava su da u ovom slučaju djeca idu ocu jer je on svojoj djeci bliži od njihove nene ili tetke s

majčine strane. (Vidjeti: Medžmu'u-l-fetava, 34/123.)

Razlog postojećeg razilaženja među islamskim učenjacima jeste nepostojanje

šerijatskog - jasnog i vjerodostojnog - teksta koji presuđuje u ovom pitanju, stoga, Allah

najbolje zna, preče je da djeca – ukoliko se majka uda za drugog muškarca - pređu kod svoga

oca i da on preuzme brigu o njihovom odgoju, svakako ukoliko zadovoljava gore spomenute

uvjete odgajatelja, ukoliko će doprinositi dunjalučkoj i ahiretskoj koristi svoje djece i

maksimalno odagnavati od njih štetu, koliko je doista u mogućnosti!

Treba napomenuti da se roditelji – iako su rastavljeni - pobrinu oko svoje djece, da

vode računa o njihovom odgoju u budućnosti, da ne dozvole da spor kome će djeca pripasti

ostavi traga na djecu i to bude razlog zapostavljanja njihovog odgoja ili javljanja kod djece

mržnje prema jednom od roditelja zbog toga. Ako roditelji – iz određenih razloga - nisu mogli

68 Detaljnije pogledati u djelu: El-Mevsu'atu el-fikhijje, 17/314-317.

109

imati miran i sretan život, neka ne dozvole da svojom sebičnosti, inatom, neznanjem i

strastima upropaste i život nedužne dječice.

Hajrudin Tahir Ahmetović, prof.

110

Propisi u vezi sa izgubljenim imetkom

piše: mr. Semir Imamović

1. Vrste izgubljenog imetka

U islamskom pravu govori se o dvije vrste izgubljenog (ostavljenog) imetka: dalla

(zalutala životinja) i lukata (izgubljena stvar). Uzimajući u obzir razlike koje postoje između

ove dvije vrste, govorit ćemo o svakoj od njih kao zasebnim cjelinama. Temeljna razlika je u

tome što je lukatu dozvoljeno, a nekada i obaveza, uzeti, dok zalutalu životinju koja je u

stanju braniti se od zvjeri (krupna stoka) ne može uzeti niko drugi do islamski vladar i

raspolagati njome onako kako je najbolje.

1.1. Lukata (izgubljena stvar)

Defincija lukate: Lukata je vrijedan i cijenjen imetak, kojeg čovjek nađe na javnom

(otvorenom) mjestu i nepoznat mu je njegov vlasnik.

Pojašenjenje defincije: “Vrijedan i cijenjen imetak” je imetak koji je Šerijatom

zaštićen i ne dozvoljava se raspolaganje njime bez dozvole njegovog valsnika. Odrednicom

“kojeg čovjek nađe na otvorenom prostoru”, isključuje se imetak koji se nalazi u privatnom

posjedu i koji je čuvan. Odrenicom “i nepoznatog je vlasništva” isključuju se dvije vrste

imetka: pronađeni imetak čiji je vlasnik poznat, i imetak koji nema vlasnika, koji pripada

svim ljudima.

1.1.2. Šerijatskopravni status uzimanja lukate

Uzimanje lukate može poprimiti svih pet vidova šerijatskog obvezivanja ili odredbe –

teklifa (vudžub – stroga obaveza, nedb – pohvalnost, keraha – pokuđenost, ibaha –

dozvoljenost i tahrim – stroga zabrana)

Smatra se vadžibom kada je nalaznik siguran da je u mogućnosti tražiti njenog

vlasnika, ili u najmanju ruku čuvati je za njega, a njeno ostavljanje bi značilo njena propast;

ima status menduba (pohvalnog postupka) ukoliko ne prijeti opasnost izgubljenoj stvari od

propadanja i uništavanja i nalaznik vjeruje da će moći ispoštovati propise lukate; mubah

(dozvoljeno) je kada preovladava mišljenje da i uzimanje i ostavljanje donose istu korist,

mekruh (pokuđeno) je u slučaju da se čovjek boji da neće ispoštovati propise lukate, i haram

je kada je uzme sa namjerom posjedovanja a ne sa ciljem traženja njenog vlasnika. Prema

tome, šeriajtskopravni status lukate razlikuje se od čovjeka do čovjeka i od situacije do

situacije.

1.1.3. Uzimanje svjedoka (ar. išhad) za pronađenu stvar

Obaveza je onome ko nađe izgubljenu stvar uzeti jednog ili više svjedoka i obavijestiti

ih o tome tako što će im spomenuti vrstu imetka i neka svojstva, a ako se boji da ga smrt ne

pretekne spomenut će sva svojstva pronađene stvari kako se ona ne bi izmiješala sa njegovim

imetkom i bila nepravdno uzeta od strane zakonskih nasljednika. Obaveznost ovog postupka

može se uzeti iz riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Ko nađe izgubljenu stvar, neka

111

uzme jednog – u drugoj predaji “dvojicu” – svjedoka za to, i neka je poslije toga ne skriva…”

(Ahmed, 4/266; Ebu-Davud, 2/335; Ibn-Madže, 2/837.). Riječi Poslanika “neka uzme” došle

su u svojstvu imperativa (ar. emr), a pravilo je u metodologiji islamskog prava da Allahov i

Poslanikov imperativ moraju biti izvršeni, osim u slučaju kada postoji indikacija (ar. karina)

koja taj imperativ ublažava i spušta na stepen pohvalnog (ar. nedb). Potreba za uzimanjem

svjedoka za pronađenu stvar posebno je izražena u današnjem vremenu, kada je oslabila

svijest o Allahovom nadzoru kod većine ljudi, i malo se gleda na tudji hakk i način sticanja

imetka – bitno je imati! Rijetki su oni koji kada pronađu nečiji imetak – nekada se radi o

velikoj količini novca – poboje se susreta sa Allahom i kažu “ne želim da za tuđi hakk

odgovram pred Allahom Uzvišenim.”

1.1.4. Obavijest o izgubljenoj stvari

a) Obaveznost obavještavanja o izgubljenoj stvari

U hadisima koji govore o propisima lukate spominje se, između ostalog, obavijest o

izgubljenoj stvari, nakon što je čovjek dobro pregleda i utvrdi precizno njena svojstva.

Obavijest kao i uzimanje svjedoka dolazi u hadisima u zapovjednoj formi: “dobro utvrdi njena

svojstva i obavještavaj o njoj godinu dana”, što ne ostavlja prostora nemarnosti i neozbiljnosti

onome ko uzme izgubljenu stvar i podstiče ga na odgovornost i marljivost u pronalaženju

njenog vlasnika. Iz obaveznosti obavještavanja mogu se izuzeti četiri vrste pronađenih stvari:

Prva vrsta: stvari za koje postoji ubjeđenje da ih njihov vlasnik neće tražiti kao što je

zrno graha ili pšenice ili nešto slično tome;

Druga vrsta: hrana koja se brzo kvari i nema neku značajnu imovinsku vrijednost

poput datule. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je prošao pored izgubljene datule na putu i

tom prilikom je rekao: “Tako mi Allaha, da znam da ova datula nije sadaka uzeo bih je i

pojeo.” (Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, je bilo zabranjeno uzimati sadaku)(Buharija i

Muslim);

Treća vrsta: stvari koje kada bi izgubili ljudi srednjeg imovinskog stanja ne bi tražili.

Prenosi Ebu-Davud od Džabira, radijallahu anhu, da je rekao: “Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, nam je dozvolio da uzmemo izgubljen i koristimo štap, bić, uže i slično tome.” U

nekim hadisima, oko čije vjerodostojnosti postoji spor među učenjacima hadisa, navodi se da

se o ovakvoj vrsti izgubljenog imetka obavještava tri dana ili šest dana, što nas navodi na

opreznost i zauzimanje stava po kom je, ipak, bolje potražiti njihovog vlasnika i izbjeći nešto

što ima karakter sumnjivog.

Četvrta vrsta: stvari koje poslije oabvijesti o njima mogu biti oduzete od strane

nepravednog vladara.

b) Vremensko trajanje obavještavanja

Obavijest o izgubljenoj stvari, u osnovi, traje godinu dana. Taj vremenski period uzet

je iz hadisa Halida ibn Zejda, radijallahu anhu. Izuzetak su stvari koje nemaju veliku

vrijednost i stvari koje dužim stojanjem propadaju (voće, povrće i sl.), obavijest o njima traje

112

tri dana ili onoliki broj dana koliko je dovoljno da onaj ko se interesira za njima i traži ih dođe

do njih.

c) Način obavještavanja

Cilj obavještavanja, što nije teško zaključiti, je pronalazak vlasnika izgubljene stvari i

vraćanje iste u njegove ruke u što je moguće kraćem vremenskom periodu, stoga je potrebno

učiniti sve da obavještenje bude što kvalitetnije, da mu se pristupi sa maksimalnom

odgovornošću i da se iskoriste sva moguća sredstva i putevi koji najznačajnije pomažu u

ostvarenje tog cilja. To, između ostalog, znači da obavještavanje treba biti usred bijelog dana,

na mjestima na kojima se ljudi najviše okupljaju i na kojima vijest o izgubljenoj stvari

najlakše može doći do njenog vlasnika (pijace, mesdžidi, trgovačke kuće), i putem sredstava

koja vijest o izgubljenoj stvari mogu prenijeti velikom broju ljudi, među kojima se vrlo

vjerovatno može naći sam tražilac ili neko od njegovih rođaka ili prijatelja, kao što su novine,

sredstva javnog informisanja, javni oglasi i sl. Obavještavanje ne mora biti svaki dan,

dovoljno je da bude konstatno i da se traže najpogodnije prilike za to. Rekao je Kemal ibnul-

Hummam (učenjak hanefijskog mezheba): “Naredbom koja je došla u hadisu traži se

konstatno obavještavanje o izgubljenoj stvari na način koji je prihvtaljiv u običaju i tradiciji

jednog naroda. Iako riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ‘obavještavaj godinu dana’

mogu značiti jedno obavještenje u toku godine, obaveza je hadis protumačiti u kontekstu

općepoznatog i uobičajenog i kazati da obavještavanje mora biti s vremena na vrijeme, ili

kada god se za to ukaže prilika.” (Fethul-kadir, 6/115.).

d) Troškovi obavještavanja

Troškove obavještavanja po učenju hanefijske i hanbelijske pravne škole snosi

nalaznik izgubljene stvari, a po malikijskom mezhebu njen vlasnik. Srednji stav su zauzeli

učenjaci šafijskog mezheba, po njima nalaznik (ar. multekit) snosi troškove obavještavanja

ukoliko je njegova konačna namjera posjedovanje izgubljene stvari nakon obavještavanja i

nepronalaženja njenog vlasnika, a da se troškovi obavještavanja izdvajaju iz državnog budžeta

(bejtul-mala) ili se obezbjeđuju prodajom jednog djela izgubljene stvari (tj. ako pretpostavimo

da se izgubljena može rastaviti na dijelove) u slučaju da je nalaznik izgubljenu stvar uzeo i

vrši obavještavanje isključivo radi njenog vlasnika. (Hašijetu ibn abidin, 6/349.; Es-Selsebil,

2/599.; El-Mudevvene, 4/457.).

e) Raspolaganje izgubljenom stvari nakon isteka vremenskog roka predviđenog za

obavještavanje

Nakon što nalaznik izvrši obavezu obavještavanja postoji mogućnost da se vlasnik odmah

pojavi, a isto tako postoji mogućnost da prođe godina dana a da niko ne zatraži izgubljenu

stvar. U prvom slučaju izgubljena stvar će biti isporučena osobi koji se predstavila kao njen

vlasnik ukoliko precizno i udetalje opiše izgubljenu stvar, nije obavezan iznijeti dokaz jer je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, naredio da se onome ko opiše izgubljenu stvar ta stvar

preda u ruke i nije spomenuo da on treba donijeti dokaz (Buharija). Nalaznik nije odgovoran

za eventualnu pogrešku ili prevaru.

113

U drugom slučaju, kada se nakon godinu dana ne pojavi njen vlasnik, izgubljena stvar

postaje nalaznikovim vlasništvom, i on ima pravo raspolagati njome kao sa svojim imetkom.

Pored toga obavezan je tu stvar vratiti njenom prvom vlasniku ako se on nekad pojavi i zatraži

njeno isporučivanje. Rekao je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: “Ako njen vlasnik nekad

dođe i zatraži je ti mu je vrati!” To ako je izgubljena stvar sačuvana onakvom kakva je

nađena, a ako je istrošena, prodata, uništena i sl., obaveza je dati njenu protuvrijednost.

1.1.5. Oštećenje ili upropašćavanje izgubljene stvari

Nalaznik je odgovoran za štetu na izgubljenoj stvari, njeno upropašćavanje, gubljenje i

sl. u slučaju da bude nemaran i neodgovoran u njenom čuvanju ili u slučaju da je tu stvar uzeo

sebi i nije imao namjeru, u trenutku nalaženja, tražiti njenog vlasnika. Njegov postupak

uveliko nalikuje otimačini i upravo zbog toga ima isti status kao i otimačina – snosi se

potpuna odgovornost za sve što se desi. Ako je izgubljenu stvar uzeo sa ciljem traženja njenog

vlasnika u islamskom pravu on ima karakter pouzdanika (ar. emina) i nije odgovoran za

eventualnu štetu, naravno ako bude čuvaran i odgovoran. Kada obavijesti vlasnika izgubljene

stvari da je prilikom njenog uzimanja imao namjeru potražiti vlasnika i da mu ni nakraj

pameti nije bilo njeno prisvajanje i posjedovanje i ovaj mu povjeruje, on nije odgovoran za

štetu koju je izgubljena stvar prtrpjela u vrijeme bivanja u njegovim rukama, u suprotnom ako

vlasnik izgubljene stvari ne povjeruje u njegovu tvrdnju, pozvat će se svjedok (svjedoci)

kojeg je on obavijestio neposredno po nalasku izgubljene stvari, njegovo svjedočanstvo je

dovoljno za oslobađanje nalaznika bilo kakve odgovornosti. U krajnjem slučaju, ako nije uzeo

svjedoka ili ga ne može naći, prihvata se njegova zakletva i u potpunosti se oslobađa

odgovornosti. Također, kada vrati izgubljenu stvar na mjesto sa kojeg ju je uzeo, nakon što je

uvidio da je njeno čuvanje i traženje njenog vlasnika teško i van je okvira njegovih

mogućnosti, nije odgovoran za štetu koju na taj način može prouzrokovati (Hašijetu ibn

Abidin, 6/435.).

1.1.6. Pronalazak izgubljene stvari od strane dvojice ljudi

Ako dvojica ljudi pronađu izgubljenu stvar, više prava na nju ima onaj ko je prvi

uzme, bez obzira na to da li su obojica krenula zajedno da je uzmu, ili jedan od njih ukaže

drugom na nju pa je ovaj uzme prije njega, ili se spore oko toga ko je prvi vidio i uzeo

izgubljenu stvar, a nema dokaza koji bi presudio u tome. Samo onda kada jedan od njih

sugerira drugom da uzme izgubljenu stvar i ovaj to uradi sa namjerom punopravnog

učestvovanja u svemu onome što se veže za izgubljenu stvar, pa i njenom posjedovanju, ima

ista prava kao i onaj koji mu je sugerirao (El-Mugni, 6/356.).

2.1. Dalla (izgubljena životinja)

2.1.1. Vrste dalle

Postoje dvije vrste izgubljenih životinja: životinje koje su u stanju odbraniti se i

pobjeći od zvjeri, zahvaljujući krupnoći tijela i brzini, i životinje koje to nisu u stanju zbog

neposjedovanja pomenutih osobina.

Za prvu vrstu vežu se sljedeći propisi:

114

a. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o uzimanju izgubljene

deve: „Šta hoćeš od nje, ona ima svoje pojilo, sama nalazi vodu i hrani se drvećem“, ukazuju

na zabranu uzimanja izgubljenih životinja koje su u stanju preživjeti, i čuvati se i braniti od

zvjeri.

b. Vladaru ili njegovom opunomoćeniku je dozvoljeno uzeti izgubljenu životinju,

čuvati je za njenog vlasnika i nije obavezan obavještavati o tome. Vladar je slobodan u tome

hoće li izgubljenu životinju čuvati na posebnom zemljištu ili će je prodati i sačuvati vrijednost

za njenog vlasnika.

c. Ako neko, mimo vladara, uzme izgubljenu životinju učinio je nešto što mu nije

dozvoljeno i ne prestaje biti odgovoran sve dok je ne vrati njenom vlasniku, čak ako bi je

vratio na mjesto sa kojeg ju je uzeo ne biva oslobođen odgovornosti.

d. Prolaskom godine dana od trenutka nalaženja ove vrste izgubljene životinje ne stiče

se pravo na njeno posjedovanje.

e. Onaj ko bude tvrdio da je vlasnik izgubljene životinje mora donijeti dokaz (svjedoci

i sl.), nije dovoljno samo da je opiše jer nije teško bilo kome ko je vidi zapamtiti ta svojstva i

poslije toga prizivati vlasništvo (El-Medžmu’, 6/158.; El-Mugni, 6/398.; Nejlul-evtar, 5/345.).

Za drugu vrstu vežu se sljedeći propisi:

a. Riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je upitan o izgubljenoj ovci:

„Uzmi je, jer ona pripada tebi, tvome bratu ili vuku.“ (Buharija i Muslim), upućuju na to da je

sitne životinje, koje nisu u stanju preživjeti i odbraniti se od zvjeri, dozvoljeno uzeti i čuvati

za njihovog vlasnika, a ako se on ne pojavi vlasništvo nad njom prelazi u ruke nalaznika.

b. Onaj ko nađe ovcu i njoj sličnu životinju može odabrati jednu od tri stvari: prvo,

zaklati je i pojesti, zatim dati njenom vlasniku, nakon što se pojavi, protuvrijednost; drugo,

prodati je i sačuvati vrijednost za njenog vlasnika; treće, čuvati je za njenog vlasnika, i sve što

potroši na nju naplatit će od vlasnika kada dođe po nju.

c. Ako se nešto dogodi životinji, prema mišljenju većine učenjaka, nalaznik je

odgovoran i obavezan je dati odštetu njenom vlasniku, a po hanbelijskom mezhebu odgovoran

je samo ukoliko se šteta dogodila zbog njegove nemarnosti i nečuvanja, što je prihvatljivije i

bliže je duhu islamskog učenja (Fethul-bari, 5/102; El-Medžmu’, 16/159.).

d. Obaveza je obavještavati godinu dana o izgubljenoj ovci ili sitnim životinjama i tog

stava je većina učenjaka. Kaže Ibn-Kudame: „Razlog zbog kojeg je obavijest o izgubljenoj

ovci obavezna jeste taj što ona ima svoju veličinu i vrijednost, može se slobodno uporediti sa

mnoštvom hrane. U hadisu nije spomenuta ta obaveza, iz prostog razloga što je spomenuta u

prvom djelu hadisa, kada se govorilo o izgubljenoj stvari (lukati).“ (El-Mugni, 6/394.).

115

3.1. Neka pitanja koja su slična pitanju izgubljenog imetka

3.1.1. Zamjena odjeće i obuće

Ako čovjek umjesto svoje nađe tuđu obuću ili odjeću, na mjestu na kojem ih je

ostavio, da li će to smatrati izgubljenim stvarima i tražiti njihovog vlasnika, ili mu je

dozvoljeno raspolagati njima kao sa svojim imetkom, tj. koristiti ih umjesto svoje odjeće i

obuće?

Odgovor: ako zna da je osoba koja je odnijela njegovu odjeću i obuću to namjerno

učinila, što može utvrditi na osnovu razlike u vrijednosti – njegova odjeća i obuća su skuplje

od obuće i odjeće koja je ostavljenja na njihovom mjestu, dozvoljeno mu je raspolagati onim

što je ostavljeno, ili preprodati pa na mjesto toga kupiti nešto drugo; dok u slučaju nenamjerne

zamjene ostavljena obuća i odjeća ima status izgubljene stvari.

3.1.2. Ostavljena i odbačena stoka

Nekada se dogodi da čovjek ostavi stoku na usamljenom mjestu bilo zbog

nemogućnosti staranja o njoj i njenog izdržavanja, bilo zbog toga što ona nije u stanju

nastaviti put ili sl. Ko bi našao takvu životinju, nahranio je, napojio, jednom rječju – spasio i

sačuvao od propasti, postaje njenim vlasnikom i dozvoljeno mu je povesti sa sobom. Prenosi

Amir el-Ša’bi od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: „Ko nađe životinju, koju

je njen vlasnik ostavio zbog nemogućnosti vođenja brige o njoj, uzme je sa sobom i pobrine

se o njoj, ima pravo na njeno posjedovanje.“ (Šejhu Albani kaže: „Hadis je dobar, a prenosi

ga Ebu-Davud, 3524.; Darekutni u Sunenu, 317. – 318.; Bejheki, 6/198. Pogledaj: Irvaul-

galil, 6/16.).

116

Selem (selef) – kupovina uz plaćenje unaprijed

Selem je vrsta kupoprodajnog ugovora po kojem se jedna strana (prodavač) obavezuje

da će u dogovorenom roku isporučiti drugoj strani (kupcu) precizno opisanu (kvalificiranu)

robu, uzimajući to kao dug, a kupac se obavezuje da će platiti njenu vrijednost odmah po

sklapanju ugovora. (ar. akd ala mevsuf fiz-zimme muedždžel bi semenin makbud fi medžlisil-

akdi).

Utemljenje za legalnost selema, kao vida islamkog poslovanja, nalazimo u riječima

Allah, dželle šenuhu, kao što stoji u prijevodu značenja: ''O vjernici, zapišite kada jedan od

drugog pozajmljujete do određenog roka.'' (El-Bekare: 282.). Abdullah ibn-Abbas radijallahu

anhu, razmuio je iz ovog ajeta dozvolu i legalnost selema, jer riječi ''kada jedan od drugog

pozajmljujete (kada jednan od drigog uz dug kupujete) '', obuhvataju i situaciju kada je dug

vrijednost, i kada je dug roba.

U drogom slučaju radi se o selme. (Ibn-Abbasovo tumačenje je zabilježio

Abdurrezzak u ''Musannefu'', br. 14 .064, Taberi u svom tefsiru: 6/43., Hakim, 2/286.,

Bejheki: 6/18. Vjerodostojnim ga je ocijenio Hakim, i u tome ga je slijedio Zehebi.). Jasniji i

direktniji dokaz imamo u riječima Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: ''Ko bude prodavao,

odgađajući isporuku robe (men eslefe fi šej'), neka robi koju prodaje odredi poznatu i

preciznu mjeru (vagom ili šupljom mjerom), i neka precizira rok u kojem će roba biti

isporučena.'' (Buharija, 2240. Muslim, 1604.)....

Selem je jedna od četiri solucije isporuke robe i vrijednosti. Solucije su: trenutna

isporuka robe i vrijednosti (najrasprostranjeniji oblik kupoprodaje); odgoda isporuke robe i

vrijednosti do određenog ili neodređenog roka (ovo je prodaja duga za dug); odgoda isporuke

robe uz trenutno naplaćivanje (selem), odgoda naplaćivanja uz trenutnu isporuku robe

(dugovanje). Prva, treća i četvrta solucija su dozvoljene, a druga je zabranjena.

Da se malo pozabavimo spomenutom definicijom za selem. Ona nam puno toga govori

o selemu. Odrednicom opisana roba isključuje se konkretna roba koja se nalazi u radnji, jer u

tom slučaju nema potrebe za selemom, tada je moguće sklopiti uobičajen kupoprodajni

ugovor. Da li konkretna roba može biti predmetom selema?

Neku učenjaci smatraju da može, jer je osnova u trgovini dozvola. Riječi Allaha,

dželle šenuhu: ''O vjernici zapišite kada jedan od drugog pozjamljujete do određenog

roka,...'', kojima Ibn-Abbas, radijallahu anhu, kao što smo pojasnili dokazuje dozvolu selema,

su općeg karaktera, i obuhvataju spomenuti vid selema. Ako se sklopi selem oko konkretne

robe, ona ostaje kod prodavca do dogovorenog roka. (Eš-Šerhul-mumti': 9/84.).

Odrednicom uzimajući to kao dug, isključuje se roba koju kupac posjeduje, i ne mora

je nabavljati, niti je smatrati dugom, ona se može prodati trenutno, bez ikakve potrebe za

selemom, kao što smo naveli i kod prve odrednice.

117

Selem je dozvoljeno sklopiti na način na koji se sklapa opći kupoprodajni ugovor,

upotrebom izraza ''kupovina'', ''trgovina'', glagola ''kupovati'', ''prodavati'', jer je on vrsta

kupoprodajnog ugovora.

Spojimo li definiciju i tekst hadisa, kojeg smo naveli kao dokaz utemljenja selema,

dobit ćemo šest uvjeta koje je potrebno ispuniti da bi selem bio punovažan i validan.

Prvi uvjet je kvalifikacija robe koja se uzima kao predmet selema, preciziranjem

svojstava i karakteristika po kojima se ona razlikuje od drugih, i koja ozbiljno utječe na

cijenu.

Prema jednoglasnom mišljenju islamskih učenjaka, kvalifikacijom su obuhvaćena tri

svojstva: vrsta, rod, kvalitet (dobar i loš). U opticaju su kod većine učenjaka još neka svojstva

koja također utječu na cijenu kao što su: boja, mjesto porjekla, vrijeme uspijevanja, oblik,

veličina i sl. Može se reći da svaka roba, pored tri spomenuta svojstva, ima druga specifična

svojstva koja sigurno utječu na cijenu.

Odjeća se kvalificira spominjanjem: vrste (pamuk, vuna), mjesta porijekla, dužine i

širine, debljine i tankoće, prozirnosti i neprozirnosti, gruboće i blagoće, načina kroja; stoka se

kvalificira spominjanjem: vrste, starosti, spola (mužjak ili ženka), zemlje ili mjesta porijekla;

žitarice se kvalificiraju spominjanjem: vrste, mjesta prijekla, veličine i boje ako ta svojstva

utječu na cijenu; prevozno sredstvo se kvalificira spominjanjem vrste, modela, godišta

proizvodnje, kolimetraže koju je prešlo, načina rada (dvije ili četiri vuče) itd.

Roba čiju preciznu kvalifikaciju nije moguće izvršiti, ne može biti predmetom selema.

Predmet selema, recimo, po mišljenju većine učenjaka ne mogu biti dragulji (drago kamanje)

jer nemaju jedinstvenu kvalifikaciju, razlikuju se po vrijednosti, veličini, sjaju, obliku,

kvalitetu izrade i drugim svojstvima.

Učenjaci su složni u tome da predmet selema mogu biti: žitarice, voće, povrće, brašno,

odjeća, svila, pamuk, vuna, sumpor, gvožđe, olovo, bronza, lijekovi, miris, masnoće, mlijeko,

grožđe, surma, med, hljeb, i sve čemu se, prilikom prodaje, određuje kilaža, šuplja mjera

(litra), dužina i broj. Većina učenjaka je dozvolila sklapanje selema u vezi sa stokom i

mesom, a po mišljenju Ebu-Hanife to je zabranjeno.

Drugi uvjet je preciziranje količine. Taj uvjet razumijeva se iz riječi Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, ''neka robi koju prodaje odredi poznatu i preciznu mjeru''. Ono što

je potrebno znati u vezi ovoga uvjeta jeste da se količina određuje poznatim mjerama, i na

način koji ima utemeljenje u Poslanikovom, sallallahu alejhi ve sellem, Sunnetu – određivanje

mjere vagom za onu robu koja se vaga, šupljom mjerom (litrom) za onu robu kojoj se na taj

način određuje mjera.

Treći uvjet je određivanje poznatog i precizirnog roka za isporuku robe. Osnova za to

su riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, riječi ''neka precizira rok u kojem će roba biti

isporučena''. Ovdje imamo dvije stvari: prva, postojanje roka za isporuku robe, druga,

preciziranje i određivanje roka. Rok je sastavni dio selema, i bez njega se, ni filološki ni

terminološki, ne bi mogao nazvati tim imenom. Od ove činjeice polazi većina učenjaka kada

118

zabranjuje da se ugovor o selemu sklopi na takav način da se roba trenutno isporuči, kao i

vrijednost. U situaciji kada je moguća trenutna isporuka robe, sklapa se uobičejeni

kupoprodajni ugovor, i nema potrebe za selemom.

Neodređivanje preciznog roka toleriše se kada su u pitanju poljoprivredni proizvodi,

tada je dozvoljeno navesti u ugovoru da će roba biti isporučena na dan berbe ili žetve, ili

neposredno poslije toga. Taj rok, iako nije precizno poznat, poprilično je standardan, ne

pomjera se i ne varira puno od godine do godine, možda desetak dana, ili nešto manje ili više

od toga. Čak se ta nepoznanica može izbjeći navođenjem mjeseca isporuke, a ne tačnog

datuma.

Da li rok mora biti dug ili je dozvoljeno odrediti i kraći rok? Mišljenje je većine da

dogovoreni rok mora biti dug, kako bi se njime stvorila mogućnost za nastanak razlike u

cijeni, koja i jeste jedan od razloga zbog kojeg kupac pristupa selemu. Ako će se ista cijena

platiti za trenutnu isporuku i isporuku koja se odgađa na nekoliko dana, to faktički znači da

nema nikakve potrebe za selemom. Učenjaci hanefijske pravne škole dozvolili su da taj rok

bude kraći, analogno uvjetovanom slobodnom izboru u kupoprodajnom ugovoru, koji traje tri

dana. Hanbelije to dozvoljavaju, ali je dozvola, kod njih, ograničena na robu koja se

isporučuje postepeno, a isporuka traje duži vremenski period, kao što je narudžba mesa,

hljeba i sl., nije sporno da kupac unaprijed, u svojstvu selema, uplati poručenu robu, a da se

isporuka vrši svaki dan, ili svako drugi dan. Ovo mišljenje odgovara potrebama današenjeg

poslovanja, i može se prihvatiti kao jedan vid olakšice koju je dozvoljeno iskorisititi.

Četvrti uvjet je isplata vrijednosti robe, kupljene putem selema, odmah po sklapanju

ugovora. U definiciji selema se kaže ''a kupac se obavezuje da će platiti njenu vrijednost

odmah po sklapanju ugovora''. Dva su razloga zbog kojih se uvjetuje trenutna isplata: prvi je,

samo značenje selema – selem znači plaćanje unaprijed, a drugi je izbjegavnje prodaje duga

za dug, ako bi isplata i isporuka robe, bili odgođeni, time bi se sklopio ugovor po kojem i

jedna i druga strana bivaju dužnici, a to u islamu nije dozvoljeno.

Peti uvjet je da predmet selema ne bude konkretna roba (ar. sil'atun muajjene) koja se

nalazi u vlasništvu trgovca, nego da to bude naručena roba, sa svojstvima i karakteristikama

na kojima kupac insistira i koje zahtijeva. Na početku sam spomenuo da neki učenjaci

dozvoljavaju da se konkretnom robom može trgovati u selemu, i da u tom slučaju ona ostaje

kod trgovca do roka isporuke. To mišljenje preferira šejh Ibn-Usejmin u svom poznatom

komentaru na ''Zadul-mustakne'i''.

Šesti uvjet je pretpostavka da će roba u vezi s kojom je sklopljen selem, postojati u

roku dogovorenom za isporuku. Nije nužno da ta roba trenutno postoji, i da bude prisutna sve

do nastupanja preciziranog roka, nužno je da se, uopćeno nađe na tržištu kada nastupi vrijeme

isporuke. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je došao u Medinu i zatekao ljude kako, putem

selema, kupuju plodove koje će preuzeti za godinu ili dvije (ti plodovi nisu tada postojali), i

nije ih ukorio zbog toga. Kada su Abdullah ibn Ebi-Evfa i Ibn Ebi-Ebza, koji su ugovor o

selemu sklapali sa Nabatejcima, upitani da li oni u vrijeme ugovora posjeduju robu koju im

119

daju na takav način, rekli su ''da ih uopće nisu pitali za to.'' Ako se dogodi da, robe ne bude

na tržištu u dogovorenom roku, ili zbog neodgovarajućih vremenskih uslova dođe do njenog

propadanja i nestanka, kupcu se nude dvije mogućnosti: da traži poništenje ugovora i

povlačenje imetka kojeg je uložio kao protuvrijednost za tu robu, ili da čeka novu priliku kada

će se ta roba ponovo naći na tržištu.

Zlato, srebro i novac, ne mogu ni u jednoj formi biti predmetom selema, jer se za

prodaju zlata, i srebra, i razmjenu novca uvjetuje tekabud – obostrano preuzimanje u vrijeme i

neposredno poslije ugovora, dok se kupac i prodavač još uvijek nalaze na mjestu na kojem su

ugovor sklopili (ter. medžlisul-akdi). Svako odgađanje van tih okvira tretira se kamatom.

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže: ''Ko bude prodavao (razmjenjivao) zlato za drugo

zlato, srebro za srebro, ..., neka neka strogo pazi da budu jednake količine i da se prodaja

vrši iz ruke u ruku.''

120

Murabeha – prodaja po narudžbi kupljene stvari uz profit

Piše: Mr. Hakija Kanurić

Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva stvarnu

cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao naprimjer, da

prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga prodajem za

dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i kupca, i takva

kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu hanefijski

učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet je, iz

generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora, što

znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je ugovor

pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi konkretnu

robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz određeni

profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati odgodno, u

ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

Udovoljiti zahtjevima modernog tržišta u sjeni dominantne kapitalističke ekonomije, a

ostati u domenu halala, veliki je izazov islamskom bankarstvu. Islamske banke u svom

asortimanu nude veliki broj finansijskih instrumenata da bi odgovorile potrebama klijenata,

investitora i poduzetnika koji žele svojim imetkom raspolagati u granicama šerijatom

dozvoljeneg. Najčešći oblik finansiranja koji koriste islamske banke jeste tzv. murabeha,

odnosno prodaja po narudžbi kupljene stvari uz određeni profit. Murabeha, kao vid

kupoprodaje, poznata je kod klasičnih učenjaka, ali se praktično razlikuje od moderne

murabehe. Klasični učenjaci murabehom nazivaju kupoprodaju pri kojoj prodavač otkriva

stvarnu cijenu koju je platio za nabavku robe, te na tu cijenu dodaje određeni profit, kao

naprimjer, da prodavač kaže kupcu: “Ovo odijelo kupio sam za deset dirhema, a tebi ga

prodajem za dvanaest.” Ovakva murabeha odvijala se između dvije stranke: prodavača i

kupca, i takva kupoprodaja dozvoljena je po konsensuzu islamskih pravnika. U tom kontekstu

hanefijski učenjak Kasani, o murabehi i sličnim oblicima kupoprodaje, kaže sljedeće: “Svijet

je, iz generacije u generaciju, nasljeđivao ovakve načine kupoprodaje, bez ičijeg prigovora,

što znači da su konsenzusom dozvoljene.” (Bedaius-sanai, 5/220) Moderna murabeha je

ugovor pri kojem klijent, odnosno kupac, zahtijeva od banke ili drugog finansijera da kupi

konkretnu robu ili stvar određenih specifikacija, dajući obećanje da će je nakon toga kupiti uz

određeni profit, koji se može izraziti u vidu fiksne sume ili procenta, a cijenu će plaćati

odgodno, u ratama, prema dogovoru i shodno svom materijalnom stanju.

121

Praktična procedura murabehe u islamskom bankarstvu

● Klijent određuje stvar koju želi kupiti i njene specifikacije, te traži od vlasnika iste da

odredi cijenu.

● Prodavač (vlasnik tražene robe) šalje banci ponudu sa cijenama.

● Klijent daje banci obećanje da će kupiti predmet murabehe nakon što ga banka kupi.

● Banka analizira zahtjev i određuje uvjete i potrebne garancije.

● Banka kupuje predmet murabehe od prodavača, isplaćuje mu cijenu i šalje službenika da

preuzme predmet murabehe, čime isti postaje vlasništvo banke.

● Klijent potpisuje sa bankom ugovor o murabehi kojim kupuje predmet murabahe za cijenu

na koju obje strane pristanu i preuzima ga.

Analiza ugovora o murabehi

Iz prethodnog se razumije da se murabeha sastoji od sljedećih elemenata:

● Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe.

● Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe.

● Ugovor o murabehi između banke i klijenta.

● Spoj svih ovih ugovora u jedan ugovor.

Da bismo razumjeli propis murabehe kao cjelokupnog ugovora i shvatili okosnicu debate

islamskih pravnika o ovom pitanju, neophodno je razumjeti suštinu ova četiri konstruktivna

elementa i propis svakog od njih pojedinačno.

Obećanje klijenta banci da će kupiti predmet murabehe

U vezi sa obećanjem klijenta banci da će kupiti predmet murabehe, postavlja se

pitanje: da li je to obećanje obavezujuće? U pogledu ovog pitanja islamski pravnici imaju više

mišljenja od kojih su najistaknutija sljedeća (El-Muamelatul-malije, Šubejr, 310):

Prvo mišljenje, koje zastupa većina učenjaka, jeste da je izvršavanje obećanje vjerska

i moralna obaveza, međutim, neispunjenje obećanja ne povlači sudsku odgovornost, jer

obećanje je poput poklona – neobavezno.

122

Drugo mišljenje zastupaju učenjaci koji smatraju da je izvršavanje obećanje i vjerska

obaveza i da, kao takvo, povlači sudsku odgovornosti. Ovo mišljenje zastupaju Hasan el-Basri

i Ishak ibn Rahavejh, navodeći kao dokaz kur’anski ajet: “O vjernici, zašto jedno govorite, a

drugo radite?” (Saff, 2), kao i riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: “Tri su znaka

munafika: kada govori – laže, kada obeća – ne ispuni, a kada mu se nešto povjeri, on to

pronevjeri.” (Muslim, br. 59)

Treće mišljenje jeste da je ispunjavanje obećanja vjerska obaveza, a sudsku

odgovornost povlači ako se veže za određeni uzrok te onaj kome je obećanje dato ostvari taj

uzrok, odnosno na osnovu obećanja preuzme kakvu odgovornost. Ovo je poznato mišljenje

malikijskog mezheba, a preferirao ga je veliki broj savremenih učenjaka na čelu sa Kolegijem

islamskog prava sa sjedištem u Džidi.

Prema ovom mišljenju, davalac obećanja dužan je ispoštovati dato obećanje ili

nadoknaditi stvarnu štetu koju je obećanjem uzrokovao. Međutim, pri murabehi dozvoljeno je

samo jednostrano obećanje, tj. obećanje klijenta ili banke, dok obostrano obećanje nije

dozvoljeno, osim s pravom opoziva jedne ili obje strane. Ako bi obećanje bilo obavezujuće za

obje strane, ugovor o obećanju bio bi identičan kupoprodajnom ugovoru, što nije dozvoljeno,

jer banka u vremenu obećanja ne posjeduje predmet prodaje, stoga ga ne može prodati.

(Vidjeti: Zaključak Kolegija islamskog prava sa sjedištem u Džidi, br. 40–41) Uz to, po

mišljenju nekih savremenih učenjaka, obećanje naručioca robe da će robu kupiti od banke,

nakon što je banka kupi, ne smije biti obavezujuće.

Ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta murabehe

Sklapanje ugovor o kupoprodaji između banke i prodavača – vlasnika predmeta

murabehe smatra se klasičnom kupoprodajom koja je dozvoljena po konsenzusu učenjaka.

Ovdje je bitno da se ova kupovina realizira i da banka preuzme rizik kupljene robe prije nego

što je proda naručiocu-klijentu.

Ugovor o murabehi između banke i klijenta

Ovim ugovorom banka prodaje robu koju je kupila na osnovu zahtjeva klijenta, a

prodaja se odvija po cijeni većoj od trenutne cijene, jer je isplata na rate. Ovdje se nameće

pitanje: Da li je dozvoljeno povećati cijenu zbog odgode isplate ili prodaje na rate? Većina

učenjaka smatra da je dozvoljeno prodati robu skuplje od njene trenutne cijene zbog odgode

isplate. Ovo je i mišljenje četiri poznata mezheba, a osnovni argument kojim ga potkrepljuju

jeste uopćenost kur’anskog ajeta: “A Allah je dozvolio trgovinu.” (El-Bekara, 275) Ovo je

mišljenje preferirajuće.

123

Spajanje svih ugovora u jedan ugovor

Da li je dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan ugovor? Učenjaci o tome imaju dva

različita mišljenja:

Prvo, većina učenjaka, iz hanefijskog i šafijskog mezheba, kao i neke malikije i

hanbelije, smatra da nije dozvoljeno spojiti više ugovora u jedan, osim što malikije i šafije

izuzimaju određene oblike spajanja kupoprodaje sa najamninom.

Drugo, dozvoljeno je u jednom ugovoru spojiti više ugovora i uvjeta. To je mišljenje

nekih malikija i odabrao ga je Ibn Tejmijja. (Šubejr, El-Muamelatul-malije, 316)

Dokaz za prvo mišljenje jeste predaja koju prenosi Ebu Hurejra, radijallahu anhu, koji

kaže: “Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je dvije kupoprodaje u jednoj.”

(Tirmizi, br. 1231, i Nesai, br. 4632, sahih po ocjeni Tirmizija i Albanija), te druga predaja od

Abdullaha b. Amra u kojoj kaže: “Poslanik, salallahu alejhi ve sellem zabranio je pozajmicu i

prodaju (u jednom ugovoru), dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, prodaju onoga što nije kod tebe

i profit iz onoga za šta se nije odgovorno.” (Nesai, br. 4631, i drugi, šejh Albani ovaj je hadis

ocijenio kao hasen-sahih) Ove predaje, u svom doslovnom značenju, ukazuju na zabranu

kombinacije više ugovora i uvjeta u jednom ugovoru.

Učenjaci koji preferiraju drugo mišljenje svoj stav argumentiraju temeljnim pravilom

o materijalnim relacijama koje glasi: “Osnova u trgovini i poslovanju je dozvola”, a to

podrazumijeva dozvolu spajanja više ugovora u jedan. Na spomenute predaje, o zabrani dvije

kupoprodaje u jednoj i zabrani dva uvjeta u jednoj kupoprodaji, odgovaraju da se zabrana ne

odnosi na spajanje dva ugovora u jedan, nego se specifično odnosi na ugovor pri kojem se

kupac i prodavač dogovore na dvije različite cijene: jedna cijena ako se plaća gotovinski, a

druga ako se plaća na odgodu, a da prije konačnog zaključivanja ugovora ne fiksiraju jednu

od dvije cijene. Imam Tirmizi, nakon što je naveo spomenuti hadis, kaže: “Neki učenjaci su,

tumačeći dvije kupoprodaje u jednoj, kazali: ‘To je da kaže: prodajem ti ovo odjelo u gotovini

za deset, a na odgodu za dvadeset, a zatim se raziđu prije nego odrede jednu od dvije cijene.

Međutim, kada odrede jednu od dvije cijene, u tome nema smetnje, ako se ugovor sklopi po

jednoj od dvije cijene.’” (Džamiut-Tirmizi, 3/533)

Ševkani, rahimehullah, kaže: “Razlog zabrane dvije kupoprodaje u jednoj jeste

nestabilnost cijene kada se prodaje za dvije cijene.” (Nejlul-evtar, 5/214)

Prema tome, drugo mišljenje je preferirajuće, jer je osnova dozvola, a nema jasnog

dokaza koji bi zabranio spoj više ugovora u jedan.

124

Na osnovu prethodnog zaključujemo da su svi temeljni elementi murabehe

prihvatljivi, što znači da je murabeha dozvoljena ako se ispoštuju potrebni uvjeti. Najbitniji

uvjet jeste da banka, odnosno finansijer, istinski kupi robu i postane njen vlasnik, ta da nakon

kupovine fizički ili konstruktivno preuzme robu i postane za nju odgovorna prije nego što je

proda klijentu. Upravo to predstavlja ključnu razliku između transakcije utemeljene na kamati

i dozvoljene murabehe.

Kolegij islamskog prava sa sjedištem u Džidi u zaključku br. 40–41 navodi sljedeće:

“Prodaja murabehom naručiocu kupljene robe, ako se realizuje na robi nakon što uđe u posjed

kupca po narudžbi, i ostvari se šerijatom validno preuzimanje robe, to je dozvoljena

kupoprodaja, sve dok kupac po narudžbi snosi odgovornost eventualne štete prije nego što

isporuči robu, te odgovornost vraćanja robe zbog skrivene manjkavosti i drugih uzroka

reklamacije nakon isporuke, i ako su ispunjeni ostali uvjeti kupoprodaje i uklonjene smetnje.”

(Džizani, Fikuhun-nevazil, 3/228)

Govoreći o murabehi, savremeni učenjaci naročito ističu sljedeće uvjete:

● da naručena roba uđe u posjed banke i njenu odgovornost prije nego što se sklopi ugovor o

prodaji sa naručiocem;

● da cijena određena u ugovoru ne bude podložna povećanju u slučaju nemogućnosti isplate;

● da murabeha ne bude maska za kamatni krediti kojim klijent dobiva gotovinu nasuprot

većeg duga, nego da postoji stvarna namjera kupovine određene robe. (Šubejr, El-

Muamelatul-malije, 319)

Mogućnost zaštite investitora

Investitor (banka) može preduzeti određene mjere koje će minimizirati rizik murabehe,

od kojih su:

● Pri kupovini naručene robe može uvjetovati pravo na opoziv u određenom vremenskom

roku, te ako naručilac – davalac obećanja ne kupi robu, tim uvjetom može je vratiti

prvobitnom vlasniku.

● Investitoru je dozvoljeno od naručioca depozirati određenu svotu. Taj depozit ne tretira se

avansom niti kaparom, nego služi kao potvrda ozbiljnosti u namjeri kupovine i dokaz

materijalne spremnosti, a istovremeno time investitor osigurava naknadu eventualne štete u

slučaju da naručilac ne ispuni obećanje i odustane od kupovine. Međutim, ako naručilac

odustane od kupovine, investitoru nije dozvoljeno zadržati cjelokupnu sumu, nego polaže

pravo samo na vrijednost stvarne štete koja se očituje u razlici između troškova nastalih

125

kupovinom naručene robe i cijene po kojoj je prodana, a ne obuhvata naknadu za tzv.

propuštenu investicionu šansu.

● Investitoru je dozvoljeno uzeti kaparu nakon što sklopi ugovor murabehe sa naručiocem,

dok u periodu obećanja to nije dozvoljeno. Ako kupac odustane od kupovine, preče je da se

investitor odrekne one vrijednosti kapare koje ostane nakon što revidira realno pretrpljenu

štetu, a to je razlika između troškova kupovine robe i cijene po kojoj je prodana.

● Investitoru je dozvoljeno uvjetovati, ukoliko kupac murabehom bude bez validnog razloga

kasnio sa uplatom dogovorenih rata, da sav dug postane trenutan.

● S ciljem osiguranja naplate, prodavač može od kupca tražiti da ponudi osiguranje u vidu

garancije treće osobe, ili u vidu hipoteke ili založnog prava na bilo koju njegovu imovinu.

Također je moguće predmet prodaje založiti zvanično bez fizičkog preuzimanja, ili sa

fizičkim preuzimanjem i postepenim oslobađanjem zaloga prema procentu uplate duga.

● Investitoru nije dozvoljeno uvjetovati da predmet murabehe ne pređe u vlasništvo kupca

sve dok ne isplati cijenu, ali je dozvoljeno odgoditi zvanični prijepis na ime kupca s ciljem

garancije isplate duga, a investitor daje kupcu dokument kojim potvrđuje pravo u vlasništvu

robe. Pri tome investitor može zahtijevati punomoć kupca da, u slučaju kašnjenja sa uplatom

duga, može prodati predmet murabehe, te ako dođe do prodaje, investitor je dužan, nakon što

pokrije svoje pravo na dogovorenu cijenu, preostalu svotu vratiti kupcu.

● Dozvoljeno je da ugovor o murabehi sadrži klauzulu kojom se kupac obavezuje da će, u

slučaju neredovnog uplaćivanja rata, donirati određeni iznos ili procenat duga u dobrotvorne

svrhe. Međutim, ova sredstva moraju biti nadgledana od strane šerijatske komisije, a njima se

investitor ne smije koristiti.

Spomenute mjere legitimirane su “Šerijatskim standardima-2010/1431. h.g.” koje je

pripremio Komitet kontrole i nadzora islamskih bankovnih institucija. Uzvišeni Allah najbolje

zna.

126

Da li je ženski glas avret?

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

Ženski glas, sam po sebi, nije avret, jer kad bi se on smatrao avretom to bi bilo veliko

opterećenje po sve, a znamo da je ova vjera sama po sebi lahkoća! Žena je u potrebi za

govorom i komunikacijom kako sa ženama tako i sa muškarcima i to u različitim sferama

svoga života. Ono što je zabranjeno i što se smatra avretom jeste „zavođenje“ žena u svome

govoru, na što je bila skrenuta pažnja i samim ženama Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, ajetom: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na

sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno

govorite!“ (el-Ahzab, 32.)

Dakle, ovaj ajet ne zabranjuje ženama uopšteno da govore, već im zabranjuje

usiljenost i zavodljivost u govoru, dok je uobičajen govor, ne propraćen zavođenjem i

grijehom, ženama dozvoljen. Znamo da su žene Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, majke

vjernika, i da im je zabranjeno da se udaju nakon smrti Allahovog Poslanika sallallahu alejhi

ve sellem, pa je i pored toga njima skrenuta pažnja da sa svojom „djecom“ paze kako pričaju

– pa šta tek da kažemo za žene koje nemaju status „majki“ prema muškarcima koji nemaju

status njihovih „sinova“ – kako se tek one trebaju pridržavati ovoga ajeta!

Mnogo žena sahabijki su razgovarale sa Poslanikom sallallahu alejhi ve sellem, o

propisima vjere i to u prisustvu muškaraca stranaca, poput Esme bint Jezid, i poput žena koje

su davale prisegu na vjernost. Žene sahabijke su razgovarale sa ashabima, kao i ashabi sa

njima, poput slučaja žene koja je odgovarala Omeru r.a., onda kada je Omer r.a., tražio da se

spuste mnogo podignuti mehrovi-vjenčani darovi. Omer r.a., i pored svoje žestine, nije

spriječio ovu ženu od govora, već joj je potvrdio njen stav, i to u sred skupa kojem su

prisustvovali i muškarci.

Šejh Ibnu Usejmin rhm., je bio upitan o tome da li je glas žene avret pa je odgovorio:

„Ko bude malo dublje razmišljao o tekstovima Kur'ana i Sunneta naići će na to da ženski glas

nije avret. Ono što nas upućuje na ovakav stav jeste ajet u kojem Allah dž.š., kaže: „...na sebe

pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno

govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Zabrana, spomenuta u ovom ajetu jeste zavođenje u govoru, dok je

obično neusiljeni govor dozvoljen, što nam sve zajedno ukazuje na to da glas žene nije avret,

jer da je ženski glas avret i zabranjen ne bi se na kraju ajeta reklo „i neusiljeno govorite“.

Dakle, zabrana se odnosi na usiljeno i zavodno pričanje, ne drugo. Što se tiče sunneta dokaza

je mnogo. Žene su dolazile Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i obraćale mu se u prisustvu

muškaraca što im on nije zabranjivao, niti je od ljudi tražio da idu. Da je ženski glas avret

njegovo slušanje bi bilo zlo – a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije ostavio zla a da nije

ukazao na njega!. Hanbelijski učenjaci su na stanovištu da ženski glas nije avret. (Pogledaj:

127

Šerhul-Munteha, 11/3., Šerhul-Ikna', 8/3., Gajetul-Munteha, 8/3., el-Furu', 157/5..)“

(Pogledaj: Fetava ve Resa'il Ibnu 'Usejmin, 12. tom, 176. pitanje)

Ovaj stav se, između ostalog, temelji i na sljedećim hadisima:

1. Muhammed b. Sa'ad prenosi od svoga oca da je Omer b. el-Hattab r.a., zatražio

dozvolu da uđe kod Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada su kod njega bile neke žene

Kurejšijke, koje su od njega nešto tražile i zahtijevale ali malo podignutog glasa nad njegovim

glasom. Kad Omer r.a., zatraži dozvolu za ulazak one se latiše hidžaba, a Poslanik sallallahu

alejhi ve sellem, dozvoli Omer r.a., da uđe. Kada je ušao, Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

se smijao. Omer r.a., reče: Allah ti usta nasmijao, na mjestu babe si mi i majke?! Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, reče: Čudim se ovim ženama koje su bile kod mene, kada su ti čule

glas latiše se hidžaba. Omer r.a., reče: Ti si preči da imaju strahopoštovanja od tebe, o

Allahov Poslaniče - pa se Omer r.a., osvrnu k njima riječima: O vi koje ste neprijatelji prema

samima sebi, zar da se mene plašite, a da se ne plašite Allahovog Poslanika sallallahu alejhi

ve sellem? One rekoše: Ti si krući i strožiji od Allahovog Poslanika sallallahu alejhi ve

sellem! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, reče: O Ibnul-Hattabu, tako mi Onoga u čijoj je

ruci moja duša, neće te šejtan susresti na putu a da se neće prebaciti na drugi put!“ (Sahihul-

Buhari, br.6085.)

Ovaj hadis je dokaz tome da ženski glas nije avret jer Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, nije negirao ženama njihovo odgovaranje na riječi Omera r.a.. Da je ženski glas avret

– Poslanik sallallahu alejhi ve sellem, bi zabranio ovim ženama da zbore pred muškarcima.

2. Esma' bint Jezid el-Ensarijja r.a., priča: Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je

jedne prilike prošao pored strane mesdžida u kojem su bile žene, među kojima sam bila i ja,

pa je, čuvši njihove glasove, rekao: O skupino žena, doista ćete vi biti najbrojnije

džehennemsko gorivo! Pozvah Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a bila sam najbrža kada

se radilo o postavljanju pitanja – pa rekoh: Zbog čega? Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

reče: Zbog toga što ste nezahvalne kad vam se da, i što ste nestrpljive kada padnete u

iskušenje, i što se odmah žalite kad vam se ne da! Strogo se čuvajte nevjerstva opskrbljenih!

Pitah Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem: Što je to nevjerstvo opskrbljenih (kufranul-

mune'aamin)? Reče: Kada se žena nađe kod nekog čovjeka, kojem je rodila dvoje ili troje

djece, pa mu kaže: Nikakvoga dobra od tebe nikada nisam vidjela!“ (Ahmed, Taberani)

3. Ummu Hana bint Ebi Talib r.a., prenosi da je otišla do Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, u godini Osvojenja Mekke, pa ga zateče kako se kupa, dok mu

njegova kćerka Fatima držaše zastor. Nazvah mu selam – a Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, upita: Ko je? Rekoh: Ummu Hana bint Ebi Talib. Reče: Neka je dobrodošla Ummu

Hana bint Ebi Talib. Kada je završio sa svojim kupanjem, ustao je klanjati osam rekata,

odjenut u jedan ogrtač, pa rekoh: O Allahov Poslaniče, sin majke moje, Alija r.a., tvrdi kako

128

će da ubije čovjeka kojeg sam ja zaštitila – Fulan b. Hubejre!? Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, reče: Dajemo zaštitu svakom onom kojeg si ti zaštitila o Ummu Hana! Ummu Hana

reče: To je bilo u vaktu duha-namaza.“ (Sahihul-Buhari, br.3171.)

4. Od Enesa r.a., se prenosi: Kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, obolio

pred svoju smrt počeo se gubiti, pa Fatima r.a., reče: O muke babine... Poslanik sallallahu

alejhi ve sellem, joj reče: Nakon ovoga tvoj babo neće imati više muka! Kada je Poslanik

sallallahu alejhi ve sellem, preselio, Fatima r.a., je rekla: O babuka moj, odazvao si se

Gospodaru koji te pozva'; o babuka moj, džennet-i-firdevs ti kuća bila; o babuka moj, šta će

Džibril bez tebe! Kada smo ga ukopali, Fatima a.s., je rekla: O Enese, kako ste mogli bacati

zemlju na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!?“ (Sahihul-Buhari, br.4462.)

5. Enes r.a., prenosi: Ebu Bekr r.a., je, nakon smrti Poslanika sallallahu alejhi ve

sellem, rekao Omeru r.a.: Hajdemo do Ummu Ejmen, da je posjetimo, onako kako ju je

posjećivao Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem. Kada su došli do nje, zaplakala je, pa

joj rekoše: Šta te je uplakalo; ono što je kod Allaha je za Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

bolje. Reče: Ne plačem zbog toga što ne znam da je ono što je kod Allaha za Poslanika bolje,

već plačem zbog toga što je Objava sa Nebesa prestala silaziti – pa s ovim riječima i njih

rasplaka, pa su svi zajedno plakali!“ (Sahihu Muslim, br.6472.)

Imam Nevevi, rhm., kaže: „Ovaj hadis je dokaz tome da je propisano i vrijedno

posjećivati dobre osobe, da je propisano dobrom čovjeku posjetiti onoga ko je malo manji u

dobroti od njega, da je propisano posjetiti onoga koga je tvoj prijatelj posjećivao i volio, da je

dozvoljeno skupini muškaraca posjetiti dobru ženu i slušati je kada govori, da je dozvoljeno

učenom i starijem da uzmu nekoga sa sobom u zijaret nekome ili bolesniku itd.. Propisano je

plakati zbog rastanka sa dobrom i dragom osobom, pa makar i otišli tamo gdje im je bolje

nego gdje su do tada bili, a Allah najbolje zna!“ (Pogledaj: Sahihu Muslim bi šerhin-Nevevi,

br.4492.)

Imam Ibnu Bettal rhm., kaže: „Ženama je propisano da se raspituju u vezi propisa

svoje vjere, i dozvoljeno im je da razgovaraju s muškarcima u vezi toga, kao i u vezi svega za

čime su u potrebi. 'Ilm i znanje je uzimano od žena Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, kao i od ostalih žena Selefa!“ (Šerhu Sahihil-Buhari, 1/178.)

Imam el-Gazali rhm., kaže: „Ženski glas nije avret izuzev ako nije u pitanju pjevanje!

Žene su za vrijeme ashaba muškarcima nazivale selam, tražile fetvu, pitale, konsultovale itd.,

a kad je u pitanju pjevanje tada raspirivanje strasti stupa na scenu...“ (Pogledaj: Ihja'u

'ulumid-din, 3/260.)

Imam el-Kurtubi rhm., kaže: „Nemoj da pomisli neko ko nema razumjevanja da kada

mi kažemo da je glas žene avret da pod tim podrazumjevamo i njen obični govor. To nije

129

tačno. Mi dozvoljavamo govor sa ženama strankinjama i komunikaciju kada se je u potrebi za

time, a ne dozvoljavamo im podizanje glasa, niti umiljato i zavodljivo govorenje, jer se time

muškarci privlače i strasti raspiruju.“ (Pogledaj: Fetva šejh Muhammed Behit el-Muti'i, bivši

egipatski muftija, Medželletul-Islam, tom 4, br. 28.)

Stalna Komisija za Fetve, u KSA, kaže: „Ženski glas se uopšteno ne smatra avretom.

Žene bi se Poslaniku sallallahu alejhi ve sellem, žalile, raspitivale bi se o islamu, a isto su

činile i za vrijeme Pravovjernih halifa r.a., kao i sa namjesnicima i vladarima, nakon njih.

Selamile su muškarce strance, i odgovarale su na selam, na što im nije prigovorio niko od

imama islama. Ali, i pored navedenog, ženi nije dozvoljeno da se „prenemaže“ u govoru, i da

„zanosi“ u govoru, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove, vi niste

kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u napast

dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.) Takvo postupanje

zavodi muškarce i postaje im fitna-iskušenje, kako nam to potvrđuje spomenuti kur'anski ajet,

a Allah je taj koji uputu daje. Ve sallallahu 'ala nebijjina Muhammed ve alihi ve sahbihi ve

sellem.“ (Fetvu br. 4522., potpisali: Abdullah b. Ku'ud, Abdullah b. Gudejjan, Abdurrezzak

Afifi, Abdul-Aziz ibnu Baz.)

Šejh Aid el-Karni, rhm., je na pitanje: „Da li je ženama dozvoljeno da koriste pojačala

- mikrofone, na svadbama“ – odgovorio: „Ženski glas je kao takav avret, i ženi nije

dozvoljeno da podiže glas, pa joj nije dozvoljeno da podiže glas na svadbama. Dozvoljeno im

je da razmjenjuju pjesme i stihove, i da igraju na mjestu gdje ih neće slušati i gledati

muškarci. Ako se glasovi budu čuli, to je munker kojeg treba zabraniti.“ (Pogledaj: Hutab ve

Muhadarat, 35/397.)

I pored svega navedenog, muškarci i žene moraju suziti krug svoje priče u najuže

okvire, i njihov razgovor mora kružiti samo u pitanjima koja ne vode fesadu. Ženi je posebno

obaveza da izbjegava kontakt sa muškarcima koji joj nisu mahrem koliko se može, i da ne

priča mnogo pred muškarcima koji joj nisu mahrem ako se mora, i da ne zanosi u govoru kada

priča sa njima, jer je sami ženski glas nježan po svojoj prirodi pa ako se tome još pridoda

zavođenje onda nastaje fitna. Ovakvo postupanje može negativno djelovati na muškarce koji

imaju slaba i bolesna srca, shodno riječima Allaha dž.š., koji kaže: „O žene Vjerovjesnikove,

vi niste kao druge žene! Ako se Allaha bojite, na sebe pažnju govorom ne skrećite, pa da u

napast dođe onaj čije je srce bolesno, i neusiljeno govorite!“ (el-Ahzab, 32.)

Zbog svega navedenog je ženi pokuđeno da uči Kur'an na glas, kao i da uči ezan i

ikamet, i kada želi skrenuti pažnju na grešku u namazu neće to raditi riječima: Subhanallah,

već će samo pljesnuti dlanom o šaku, kako se to bilježi kod Buharije i Muslima.

130

Da li se oblačenje turbana, palestinskih marama, galabija i sl. smatra islamskom

nošnjom

Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka su salavat i selam na Njegovog

Poslanika.

Od Allahovih neizmjernih blagodati prema ljudima je što im je stvorio odjeću kako bi

s njome prekrili svoja stidna mjesta i sačuvali ponos, dostojanstvo i čast, “O sinovi Ademovi,

dali smo vam odjeću koja će pokrivati stidna mjesta vaša, a i raskošna odijela, ali, odjeća

bogobojaznosti, to je ono najbolje. – To su neki Allahovi dokazi da bi se oni opametili.” (El-

E’araf, 26)

Šerijat, iako je u osnovi dao čovjeku širinu u oblačenju, tj. izbor u oblačenju prepustio

je njegovoj slobodnoj volji, ipak nije ostavio propise odjevanja nedefinisane. Pojašnjeno nam

kakva odjeća je dopuštena a kakva zabranjena, šta smo obavezni prekriti od našeg tijela, šta je

pohvalno ili pokuđeno, a šta je od toga zabranjeno.

Kada je oblačenje u pitanju, preovladava temeljni princip dozvoljenosti, dok ono što je

zabranjeno ili pokuđeno definisano je opštim pravilima i smjernicama, koje su većinom

vezane za cjelokupna moralna vjerska načela (zabrana poistovjećivanja muškaraca i žena,

zabrana oholosti, zabrana oponašanja stanovnika vatre i sl.)

Uvaženi šejh Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rahimehullah, govoreći o najbitnijim

principima oblačenja u Islamu, kaže:

“Pripazite na lijep izgled, prikladnost u oblačenju i oblačite ono što ljudi inače oblače

a ne kosi se sa čistim šerijatom. To je univerzalni šerijatski princip koji počiva na dva velika

temelja:

Prvi temelj: Da se oblači odjeća koja je zastupljena u običajima naroda određene

zemlje, koji se ne kose sa šerijatskim normama.

Ibnul-Kajjim, rahimehullah, kaže: “Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, uputa u

odjevanju je da oblači ono što mu je Allah, azze ve dželle, olakšao od odjeće u svojoj zemlji.

Imao je običaj da nosi košulje, turbane, izar (donji prekrivač), rida (gornji prekrivač) i kaput,

oblačio je odjeću od pamuka, vune i dr., oblačio je i odjeću koja je dolazila iz Jemena itd.

Radi toga, njegov sunnet nalaže da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće koju

nalazi u svojoj zemlji, pa makar bila skupocjena i kvalitetna…”

Ibn Akil, rahimehullah, rekao je: “Ne treba napuštati običaje naroda u oblačenju, osim

ako je riječ o haramu.”

Kaže Ibn Abdul-Kavijj, rahimehullah, u svom spjevu o adabima: “I pogrešno je

odjevati odjeću prepoznatljivu, koja oslikava tjelo, osim za supruga i vlasnika…”

Imam Sefarini, rahimehullah, pojašnjavajući njegove riječi, u djelu Giza’ul-elbab,

kaže sljedeće: “Pod odjećom koja je prepoznatljiva misli se na odjeću koja je suprotna

prilagodnoj odjeći zemlje u kojoj boravi i sl., … i zato što ga prepoznatljiva odjeća izlaže

omaložavanju, podcjenjivanju i sl….”

131

Zatim je Sefarini, rahimehullah, prenio citat El-Džejlanija iz djela El-Gunje koji kaže:

“Među odjeću koja ne dolikuje i od koje treba biti daleko spada svaka odjeća s kojom čovjek

biva poznat i prepoznatljiv među ljudima, kao da ostavi običaj svoje zemlje i svoga plemena.

Treba oblačiti ono što oni oblače, kako ne bi na njega pokazivali prstima, i kako ih ne bi

naveo – svojom krivicom – da ga ogovaraju i radi toga zaradi grijeh, zajedno s njima, zato što

je bio povodom toga.”

Nakon toga je prenjeo da je Imam Ahmed, rahimehullah, jednom prilikom vidio nekog

čovjeka da je obukao kaput prošaran bijelo-crnim linijama, na što je rekao: “Ostavi to i obuci

odjeću koja se nosi u tvom narodu!” Te mu je rekao: “Ta odjeća nije haram, da smo sada u

Mekki ili Medini ne bi ti ništa prigovorio.” Tj. zato što je to bila odjeća stanovnika Mekke i

Medine. (Završen citat Imama Sefarinija, rahimehullah)

Iz spomenutog možeš zaključiti: da se odjeća koju neki omladinci našeg vremena

oblače iz vjerskih ubjeđenja, u centru Arapskog poluotoka, koja je suprotna svojstvima odjeće

svoga naroda, smatra napuštanjem običaja na kojima je bio Sunnet Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, da čovjek oblači ono što mu je Allah olakšao od odjeće u svom

kraju, tj. u stilu i svojstvima. Ta odjeća, koju uvoze iz vana i oblače iz vjerskih ubjeđenja,

smatra se suprostavljanjem sunnetu i ostavljanjem odjeće koja je poznata i prihvaćena među

narodom. Taj postupak je povodom gibeta (ogovaranja), prepoznavanja i izdvajanja od drugih

ljudi, pokazivanjem na njega prstima iz omalovažavanja i gubljenja opšteg balansa u društvu.

Spomenuto će još više razjasniti ono što će naknadno biti spomenuto.

Drugi temelj: Zabrana oblačenja prepoznatljive odjeće (ar. libasuš-šuhre).

Vjerodostojno je zabilježeno u predaji koju je prenjeo Ibn Omer, radijallahu anhuma, od

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: “Onaj ko obuče prepoznatljivu

odjeću, Allah će ga na Sudnjem danu odjenuti odjećom poniženja – a u drugoj predaji:

istom odjećom – a zatim će se potpaliti u njoj vatom.” Zabilježio ga je Ebu Davud.

Prepoznatljivom odjećom smatra se svaka odjeća koja izlazi iz običaja naroda, bilo da

se radi o boji, ili stilu, ili svojstvu, ili načinu kroja itd.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “Zabranjeno je oblačiti

prepoznatljivu odjeću, a to je svaka odjeća sa kojom je cilj uzdizanje i iskazivanje uzvišenosti,

ili pokazivanje skromnosti i asketizma, sve to su pokudile ispravne generacije.”

Kažu mnogi od selefa: Prepoznatljiva odjeća je svaka odjeća koja je uzrok da se

podcjenjuje i omalovažava onaj koji je nosi, te svaka odjeća radi koje se gubi ugled kod

ljudi.”69

Propisano je nositi odjeću koja je zastupljena u određenom narodu uz pridržavanje za

šerijatske norme u oblačenju, tj. da ne bude prozirna, uska, da ne oslikava tijelo, da ne pada

69 Kraj citata šejha Bekra Ebu Zejda, rahimehullah. Vidi: “Haddus-sevbi vel-uzreti ve tahrimuul-isbali ve

libasiš-šuhre” str. 27-30

132

ispod članaka i da nije od svile (za muškarce), da pokriva čitavo tijelo – uz lice i šake – i nije

izazovne boje (za žene) itd.

Nošnja turbana, galabija, marama za muškarce i sl. ne smatra se nošnjom našeg naroda

niti to nalaže sunnet Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te je potrebno napustiti

tu praksu.

Istina je, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nosio je turbane, ali u isto

vrijeme nosili su ih i ostali mušrici, a ne postoji ni jedna vjerodostojna predaja koja nas

postiče na tu nošnju.

Jedan od mladića požalio se Stalnoj komisiji za fetve (El-Ledžnetud-daime) u S.

Arabiji kako se neki ljudi ismijavaju s njim zato što – između ostalog – nosi turban, koji je po

njemu, kako stoji u pitanju, “sunnet”, na što su mu odgovorili: “… a što se tiče oblačenja

turbana, to se ne smatra sunnetom, kao što si ti pogrešno shvatio, nego je od mubah –

dozvoljenih stvari, zato je preče da nosiš na glavi ono što inače nosi tvoj narod.” (U potpisu:

Ibn Baz, El-Gudejan, El-Fevzan, Alu-Šejh i Bekr Ebu Zejd)70

Upitan je uvaženi šejh Ibn Usejmin, rahimehullah, da li se oblačenje turbana smatra

sunnetom i pohvalnom praksom, na što je odgovorio:

“Ne! Oblačenje turbana nije sunnet, nego je adet (običaj). Sunnet je da svaki čovjek

oblači ono što inače oblače ljudi, osim ako se radi o onome što je u osnovi zabranjeno. Ovo

smo rekli zato što se oblačenje odjeće suprotne navikama ljudi smatra prepoznatljivom

odjećom (ar. libasuš-šuhre), a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zabranio je oblačenje

prepoznatljive odjeće.

Zato, ako se nalazimo u zemlji u kojoj narod oblači turbane – obući ćemo i mi turbane,

a ako se nalazimo u zemlji u kojoj se ne oblače – nećemo ih ni mi oblačiti. Mislim da se

muslimanske zemlje danas razlikuju, u nekim zemljama većinom se nose turbani, dok je u

drugim zemljama suprotno.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao je običaj oblačiti turban, zato što je

to bio običaj u njegovom vremenu. Radi toga, nije nam naredio da ga nosimo, naprotiv

zabranio nam je da nosimo prepoznatljivu odjeću, iz čega nam se želi ukazati da je sunnet u

oblačenju da čovjek prati običaje ljudi, osim ako je nešto zabranjeno.

Ako bi pretpostavili da muškarcima u običaj pređe oblačenje svile, mi bi rekli: ‘to je

haram i ne povodimo se za vama. Također, ako bi pretpostavili da se nalazimo u zemlji u

kojoj je običaj da muškarci nose odjeću koja pada ispod članaka, mi bi rekli: ‘to je haram, mi

vas u tome nećemo slijediti.’”71

Kaže šejh Abdullah b. Salih el-Fevzan: “Utemeljeno pravilo kada je u pitanju

oblačenje je da čovjek oblači odjeću i ukrase svoga naroda, pod uslovom da se pridržava

70 Fetava el-ledžnetid-da’ime, 24/43.

71 Likau babil-meftuh, 23/160. Vidi: http://islamqa.info/ar/ref/113894

133

šerijatskih granica. Islamski učenjaci spomenuli su da je pokuđeno čovjeku da se suprostavlja

običaju svoga naroda u odjevanju i da postoji mogućnost da se smatra prepoznatljivom

odjećom koja je zabranjena…”72

Radi spomenutog, oni koji oblače takvu nošnju (saudijsku, jemensku, palestinsku,

pakistansku, afganistansku i sl.), – u našim okolnostima, vremenu i prostoru – nemaju za to

nikakve nagrade, niti nose “islamsku nošnju”, a ujedno su grješni kod Uzvišenog Allaha radi

sljedećih tačaka:

1) Suprostavljanje sunnetu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u odjevanju.

2) Oblačenje prepoznatljive odjeće koja je strogo zabranjena hadisom.

3) Povod su griješenja drugih.

4) Sami sebe izlažu omalovažavanju i gubljenju ugleda.

5) Uzdižu se iznad drugih.

Ako bi i rekli – ostavljajući raspravu – da je to što nose islamska odjeća, opet bi bila

zabranjena radi štete koju nanose time drugim muslimanima, postupajući po univerzalnom

šerijatskom pravilu “ostavlja se od dvije štete manja”, a nema sumnje da je ostavljanje nečega

što je u osnovi mubah (dozvoljena stvar), kao odjeća, manja šteta od medijskog ismijavanja sa

muslimanima, omalovažavanja vjere i vjerskih svetinja, psovanja Allaha, Poslanika, džamija i

td. Svima je poznato (barem onom koji poznaje naš narod) da provokativno oblačenje izaziva

sve prethodne i druge grijehe, zato je obaveza detaljno izučiti vjerske propise i napustiti

površna, emotivna i nakaradna tumačenja islama.

Allah, dželle še’nuh, rekao je: “Ne grdite one koje oni, pored Allaha, dozivaju, da ne

bi i oni nepravedno i bez znanja Allaha grdili.” (El-En’am, 108)

Ako je psovanje taguta, kipova i idola – koje je jedan od najvećih vidova ispovjedanja

nevjerstva u njih – zabranjeno kako ne bi izazvalo veću štetu od toga, a to je psovanje

Uzvišenog Allaha, dželle še’nuh, pa šta reći onda za one koji radi svog oblačenja – koje nije

ni naređeno niti preporučeno – izazivaju isto!?

Odgovor na dvije najpoznatije šubhe kod onih koji nose tu odjeću:

Prva: Kažu: “Nosimo je ugledajući se na Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, jer Allah, dželle še’nuh, kaže: ‘Vi u Allahovom Poslaniku imate divan uzor…’” (El-

Ahzab, 12).

Odgovor: To je pogrešno tumačenje ajeta, jer se ajetom podrazumjeva ugledanje na

Poslanika, sallahu alejhi ve sellem, u vjerskim propisima i poslaničkim vrlinama a ne u

adetima (običajima) – kao što je stav većine ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, među kojima su Ebu Bekr, Omer, Osman i Alija idr. On, sallallahu alejhi ve sellem,

nije se razlikovao u adetima od svog naroda, jeo je ono što jedu, oblačio je ono što oblače,

jahao iste jahalice, pio iz istih bunara, koristio isto posuđe – osim onoga što je zabranjeno,

poput svinjskog mesa, posuđa od zlata i srebra, svile itd.

72 Ahkamu huduril-mesadžid, str. 36.

134

Druga: Kažu: “Muslimanu je naređeno da se razlikuje od nevjernika i velikih

grješnika i zabranjeno mu je da ih oponaša, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kaže:

‘Onaj ko se poistovjeti s jednim narodom on je od njih’” (Ebu Davud, 4031).

Odgovor: To su riječi istine s kojima se želi opravdati batil. Praksa Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, najbolje pojašnjava njegove riječi, što nam ukazuje da

je pogrešno bukvalno shvatati spomenuti hadis. Islamski učenjaci kažu da se pod

“poistovjećivanjem” misli na oponašanje nevjernika u onome što je specifično i posebno

samo za njih, kao da oblači odjeću koju ne oblače osim nevjernici i veliki grješnici, poput

uskih pantalona za muškarce, ili crkvene odore, ili kratke pantalone iznad koljena, ili dresove

nogometaša i košarkaša i sl., dok oblačenje pristojnih i širokih pantalona, košulja, dženpera i

sl. nije specifična odjeća za nevjernike i velike grješnike, nego odjeća koju oblače i muslimani

i nemuslimani ujedno, te nije specifična za određen nevjernički narod. Bitno je napomenuti da

osnova i porijeklo odjeće ne igra veliku ulogu kada se običaji promjene i izmješaju, npr.

dotična odjeća vodi porijeklo od nekog nevjerničkog naroda, ali je vremenom postala

zastupljena kod svih ljudi i ne nosi ničije obilježje, takva odjeća nije sporna, a Allah najbolje

zna.

Napisao: Amir I. Smajić

Medina, 30. 04. 1434 h. g.

135

O nazivanju selama samo sa riječi "selam"

Pitanje:

U posljednje vrijeme neki muslimani islamski pozdrav skraćuju sa jednom riječi:

“selam”. Moj prijatelj koji zastupa ovakav stav smatra da za to ima uporište u surama Hud

69., Ja-sin 58. i El-Vaki’a 25-26. Da li je u Poslanikovoj praksi bilo skraćivanja “selama”?

(Na pitanje odgovorio: mr. Muharem Omerdić)

Odgovor:

1. Sunnet se ne može odvojiti od Kur’ana. Hadisi su, također, vrsta objave. Poslanik

nije govorio po hiru. Govorio je po vahju. Kur’an je dao principe, a Poslanik ih je objasnio i

pokazao njihovu primjenu. Pogledajte propise namaza, posta, zekata, hadždža, pa i selama.

Kur'an ne ulazi u detalje. Detaljima se bavio Poslanik gdje je to bilo neophodno.

2. Reći samo: Selam! nije dovoljno ni kao pozdrav, ni kao otpozdrav. To je tek njegov

dio. Muslimani se nikada nisu tako pozdravljali. Princip pozdrava je uspostavio Kur’an u

ajetu: „Kad pozdravom pozdravljeni budete, ljepšim od njega otpozdravite, ili ga uzvratite,

jer će Allah za sve obračun tražiti.“ (En-Nisa’, 86) Najbolji iskaz islama jeste, kako kaže

Poslanik: “Da gladnog nahraniš i da selam nazivaš i onom koga poznaješ i onome koga ne

poznaješ.” (Buhari i Muslim) U ovom hadisu je, kako se u originalu bolje vidi nego u

prijevodu rečeno “We takreu’s-selame 'ala men...”, doslovno: “da nazoveš selam na onog

koga...”.

Riječ “selam” je pozdrav. Šta to znači? Sigurno ne znači kao: “Es-selamu alejkum /

Neka je na tebe (vas) spas Božiji!” O kakvom se selamu radi vidi se u sljedecem hadisu koji

prenosi Ebu Hurejre: “Kada je Allah Uzvišeni stvorio Adema,a.s., rekao mu je: - Idi i selam

onima nazovi (melekima), pa slušaj šta će ti odgovoriti, jer će to biti tvoj pozdrav i pozdrav

tvoga potomstva. Adem je otišao i pozdravio meleke: Es-selamu alejkum! oni su mu

odgovorili: Es-selamu alejke ve rahmetullahi!” (Buhari i Muslim) U Šerijatu je jasno da se na

pozdrav otpozdravlja boljim. Meleki su Ademu u otpozdravu dodali: Ve rahmetullahi! To

povećavanje i jeste potpuni selam. Es-selamu alejkum ve rahmetullahi ve berekatuhu! Malik u

Muwettau je od Ibn Abbasa prenio predaju: „Selam se zaključuje sa: ve berekatuhu!“

Sunnet je u odgovoru na: Es-selamu alejkum, dodati: ve rahmetullahi ve berekatuhu, a

vadžib je odgovoriti istim rijecima. Katade, r.a., je kazao: “Potpuni selam je odlika

muslimana, a najkraći odgovor je odlika onih koji su tek ušli u islam (ehlu’z-zimme).” Stav

vašeg prijatelja je nepravilan a insistiranje na njemu je čudno. Ustrajavanje na takvom

nepotpunom pozdravu je pomodarstvo koje je strano islamu.

Dosljednih muslimana je dužnost da ustraju na pravilnom izvršavanju islamskih

dužnosti na način kako nas je poučio i zadužio Muhammed, a.s. Mijenjanje ili odustajanje od

propisa islama jeste znak otudivanja. (Delilu’l-fellahin li turuki Rijadi’s-salihin, 3/330)

136

Da li je dozvoljeno tražiti prava pred neislamskim sudovima u nuždi?

Odgovorio: šejh, muhaddis, Abdul-Aziz b. Merzuk Et-Tarifi

Pitanje: Da li je dozvoljeno tražiti prava pred neislamskim sudovima u nuždi?

Odgovor: Ono po pitanju čega se slažu svi muslimani, općenito, da se nije dozvoljeno

obraćati za sud osim Uzvišenom Allahu i njegovom šerijatu.

Uzvišeni je rekao: "I tako Mi Gospodara tvoga, oni neće biti vjernici dok za sudiju u

sporovima međusobnim tebe ne prihvate i da onda zbog presude tvoje u dušama svojim

nimalo tegobe ne osjete i dok se sasvim ne pokore." (Prijevod značenja, En-Nisa', 65)

I rekao je: "Zar ne vidiš one koji tvrde da vjeruju u ono što se objavljuje tebi i u ono

što je objavljeno prije tebe pa ipak žele da im se pred tagutom sudi, a naređeno im je da ne

vjeruju u njega. A šejtan želi da ih u veliku zabludu navede. Kad im se kaže: "Dođite i

prihvatite za sud ono što Allah objavljuje, i dođite Poslaniku!" – vidiš licemjere kako se od

tebe sasvim okreću." (Prijevod značenja, En-Nisa', 60-61)

Sud i traženje suda je od ibadeta koje nije dozvoljeno da se upućuju osim Uzvišenom

Allahu, jer je Uzvišeni Allah to nazvao ibadetom, kao što kaže: "Sud pripada jedino Allahu,

a On je naredio da ne činite ibadet osim Njemu!" (Prijevod značenja, Jusuf, 40) A onaj ko

traži sud mimo Allaha takav je usmjerio nešto od Allahovih božanstvenih prava nekome

drugome mimo Njemu, kao što su to uradili sljedbenici prijašnjih Knjiga (kršćani i židovi).

Uzvišeni je rekao: "Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike svoje i monahe

svoje i Mesiha, sina Merjemina, a naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine, -

nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju."

(Prijevod značenja, Et-Tevbe, 31)

Bilježe imami Ahmed i Tirmizi od Adijja b. Hatima, radijellahu anhu, da je ušao kod

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, sa srebrenim krstom okačenim na vratu, pa

je Allahov Poslanik proučio ovaj ajet "Oni su, pored Allaha, za bogove uzeli svećenike svoje

i monahe svoje...". Na to je rekao: "Oni im doista nisu činili ibadet!?" Pa je Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao: "Naprotiv, oni su im zabranjivali dozvoljeno i

dozvoljavali zabranjeno, pa su ih u tome slijedili i tako su im činili ibadet!". Traženje

suda (tehakum) je ibadet kao i činjenje rukua i sedžde, ali ovi im nisu činili rukue i sedžde

nego su im se pokoravali u izmjeni Allahovih zakona, dozvoljavajući zabranjeno i

zabranjujući dozvoljeno, i tako im činili ibadet.

Traženje drugog suda mimo Allahovog je veliki širk radi riječi Uzvišenog: "Zar oni

da imaju bogove koji im propisuju da vjeruju ono što Allah nije naredio?" (Prijevod

značenja, Eš-Šura, 21), i riječi: "...a naređeno im je da samo jednom Bogu ibadet čine, -

nema boga osim Njega. On je vrlo visoko iznad onih koje oni Njemu ravnim smatraju."

(Prijevod značenja, Et-Tevbe, 31)

137

Huzejfe, radijellahu 'anhu, rekao je: "Oni im se nisu klanjali niti su im postili, nego su

kada im oni nešto dozvole to dozvoljavali a kada im nešto zabrane, što im je Allah dozvolio,

to zabranjivali, pa su ih tako oni uzeli za božanstva."

Ebul-Alije, rahimehullah, rekao je: "Govori li su: 'Ono što nam oni narede mi se tome

odazivamo a ono što nam zabrane toga se klonimo!', samo radi njihovih riječi, a imali su

Allahovu knjigu pred sobom, i u njoj su mogli naći šta im je naređeno a šta zabranjeno, ali su

uzeli za riječi ljudi a ostavili Allahovu knjigu iza leđa."

Onaj ko se bude povodio i slijedio nešerijatske sudnice i sudove, dozvoljavajući ono

što je Uzvišeni Allah zabranio, i zabranjujući ono što je dozvolio, u Svojoj Plemenitoj knjizi i

jasnom vjerodostojnom sunnetu Svoga poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, počinio je jasno

nevjerstvo.

Allah, Uzvišeni, rekao je: "Ne jedite ono pri čijem klanju nije spomenuto Allahovo

ime, to je, uistinu, grijeh! A šejtani navode štićenike svoje da se s vama raspravljaju, pa ako

biste im se pokorili, i vi biste, sigurno mnogobošci postali." (Prijevod značenja, El-En'am,

121), tj. ako se složite sa mnogobošcima da je strvina dozvoljena i vi ste onda mnogobošci

kao i oni.

Od najvećih naredbi sa kojom smo obavezani je traženje suda vraćajući se Allahvom

zakonu (šerijatu) koji je zasnovan na svakom dobru i koristi, kaže Uzvišeni: "A tebi

objavljujemo Knjigu, samu istinu, da potvrdi knjige prije nje objavljene i da nad njima bdi.

I ti im sudi prema onome što Allah objavljuje i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i ne

odstupaj od Istine koja ti dolazi; svima vama smo zakon i pravac propisali. A da je Allah

htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što

vam propisuje, zato se natječite ko će više dobra učiniti; Allahu ćete se svi vratiti, pa će vas

On o onome u čemu ste se razilazili obavijestiti. I sudi im prema onome što Allah objavljuje

i ne povodi se za prohtjevima njihovim, i čuvaj ih se da te ne odvrate od nečega što ti Allah

objavljuje. A ako ne pristaju, ti onda znaj da Allah želi da ih zbog nekih grijehova njihovih

kazni. A mnogi ljudi su, zaista, nevjernici. Zar oni traže da im se kao u pagansko doba

sudi? A ko je od Allaha bolji sudija narodu koji čvrsto vjeruje?" (Prijevod značenja, El-

Ma'ide, 48-50) Nema suda osim Allahovog suda i nema traženja suda osim od Njega

Uzvišenog.

Što se tiče "sulha" - pomirenja i nagodbe ispred kadije, ili vladara, ili državne

ustanove, ili poglavara određenog plemena, sve to je dozvoljeno, zato što su nagodba i

pomirenje pohvalni u šerijatu i ispravni ispred bilo koga. Kao npr. da se čovjek odrekne

određenog prava u novčanoj svoti, ili da oprosti onome ko ga je uvrijedio i opsovao, ili da

oprosti onome ko mu je pronevjerio trgovinu, isl. ali pod dva uslova:

Prvi uslov: Da ne bude primoran na to pomirenje i dogovor.

Drugi uslov: Da se taj dogovor i pomirenje ne suprostavlja sa nečim što je ograničio

šerijat, kao da se pređe preko šerijatske kazne za bludnika, onoga ko konzumira alkohol, i dr.

138

Allah, Uzvišeni, rekao je: "...a u nagodbi je hajr-dobro!" (Prijevod značenja, En-Nisa', 128),

i rekao je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem: "Nagodba-dogovor je dozvoljen

među muslimanima, osim nagodba koja zabranjuje dozvoljeno i dozvoljava

zabranjeno."

Neki dokazuju sa događajem Jusufa, alejhi-selam, kada je, prilikom boravka u zatvoru,

rekao: "Spomeni me kod svoga gospodara" tj. vladara i velikana Misra (Egipta). Na to

kažemo:

Prvo: Vjera svih poslanika i vjerovjesnika je jedna, kao što kaže Uzvišeni: "Mi smo

svakom narodu poslanika poslali: "Allahu činite ibadet, a taguta se klonite!" I bilo je među

njima onih kojima je Allah na pravi put ukazao, a i onih koji su zaslužili da ostanu u

zabludi; zato putujte po svijetu da vidite kako su završili oni koji su poslanike u laž

utjerivali." (Prijevod značenja, En-Nehl, 36), a od taguta na koje su, bez imalo sumnje,

upozoravali poslanici je obraćanje za sud mimo Allahovog suda, kao što je govor o tome

prethodio. Pa kako da se onda kaže da je bilo dozvoljeno poslaniku od Allahovih poslanika da

upadne u širk, a Uzvišeni Allah ga nije poslao osim da poziva u tevhid i upozorava na

suprotno njemu, osim da se usmjeri taj događaj na stanje i situaciju koju ćemo naknadno

spomenuti.

Drugo: Jusuf, alejhi-selam, je sam jasno upozoravao i odvraćao od traženja suda

mimo Allahovg, kao što kaže Uzvišeni na jeziku Jusufa, alejh-selam: "O drugovi moji u

tamnici, ili su bolji raznorazni bogovi ili Allah, Jedini i Svemoćni? Oni kojima se, mimo

Njega, klanjate, samo su imena koja ste im nadjenuli vi i preci vaši, - Allah o njima nikakav

dokaz nije objavio. Sud pripada jedino Allahu, a On je naredio da se ne čini ibadet osim

Njemu. To je jedino prava vjera, ali većina ljudi ne zna." (Prijevod značenja, Jusuf, 39-40).

Tako da je on pozvao svoja dva prijatelja iz tamnice u ispovijedanje tevhida Allahu, a od toga

je i obraćanje za sud samo Njemu, dželle še'nuh.

A može se i reci da je Jusuf, alejhi-selam, boravio u državi u kojoj su i sudija i onaj

kome se sudi mnogobošci-nevjernici, i da Allahov zakon nije bio uspostavljen, a Jusuf, alejhi-

selam, je bio izložen sili i nepravdi, čak i nakon što su vidjeli jasne dokaze da je nevin bio je

zatvoren. Tako da nije bio u stanju da ostvari svoje pravo i otkloni od sebe nepravdu i štetu

osim da to zatraži od vladara. To je moguće.

Traženje suda i parničenje nije dozvoljeno osim od Allahovog suda, a onaj ko boravi u

državama i mjestima na kojima nije ostvarljivo pravo osim vraćajući se nevjerničkim

sudovima, kao onaj koji živi u Evropi, ili Americi, ili u arapskim državama koje ne sude po

šerijatu, pa bude izložen krađi i otimanju imetka, ili prolijevanju njegove krvi, ili da neko od

njegove rodbine bude ubijen, a nije u stanju da se obrati Allahovom sudu-šerijatu radi

nepostojanja takvog suda na tom mjestu, kažemo:

Odlazak i obraćanje nevjerničim sudovima i zakonima u takvoj situaciji i stanju je

dozvoljeno, ali pod dva uslova:

139

Prvi: Da čovjek nije u stanju ostvariti svoje pravo i od sebe otkloniti nepravdu i

nasilje vraćajući se Allahvom šerijatu.

Drugi: Da prilikom suda ne uzme ono što nema pravo šerijatom, kao npr. da mu

nevjernički zakon dodijeli novčano pravo više nego što zaslužuje, ili da odredi onome ko mu

je učinio nasilje veću kaznu od one koja mu je određena šerijatom. U takvom slučaju mu nije

dozvoljeno da uzme dio novca koji pređe šerijatsku granicu niti da se složi sa tom presudom,

osim ako će njegovo neslaganje dovesti do gubljenja prava u potpunosti - neka se složi, a ono

što pređe granicu neka vrati vlasniku.

Potpuna zabrana obraćanja nevjerničkim sudovima, čak i pod uslovima u predhodno

spomenutim situacijama, čini krvi i imetak muslimana dozvoljenim, njihovu čast

oskrnavljenom, i vodi ka bespravnom prolijevanju njihove krvi, a sa tome sličnim šerijat nije

došao niukom slučaju.

I na ovakve situacije se može usmjeriti događaj Jusufa, alejhi-selam, jer se da shvatiti

da su njegove riječi: "Spomeni me kod svoga gospodara" traženje otklanjanja nepravde koja

mu je bila učinjena od strane upravnika i njegove supruge, iako je činjenje nepravde pri njima

bilo očito zato što su ga zatvorili, a iz dokaza su jasno znali da je nevin. Kao što kaže

Uzvišeni: "Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko

vrijeme bace u tamnicu." (Prijevod značenja, Jusuf, 35)

Traženje otklanjanja nepravde i nasilja od vladara koji je nasilnik i koji prelazi granice

je dozvoljeno, zato što je otklanjanje nepravde jedna od šerijatskih potreba. Isti slučaj je i sa

onim koji zna da se u određenoj (nešerijatskoj) sudnici ne sudi po Allahovom zakonu u

potpunosti osim u nekoliko pojedinačnih zakona, koji se neciljano i bez ubjeđenja slažu sa

Allahovim sudom, kao smrtna kazna za ubicu, ili poništavanje bračnog ugovora (hul'a), i sl.

Takvom je dozvoljeno, bez pokuđenosti, da traži odmazdu za ubicu i raskid bračnog ugovora

od muža (u stanjima kada je to šerijatom propisano) u situaciji kada se nemoguće obratiti

sudiji koji sudi po Allahovom zakonu i koji je u stanju da otkloni tu nepravdu i nasilje, zato

što su se ta dvojica sudija (onaj koji sudi i onaj koji ne sudi po Allahovom zakonu) složili u

vanjštini (sprovođenju suda) a razišli u unutrašnjosti (ubjeđenju), a obaveza suđenja po

Allahovom zakonu u sebi ima dva cilja:

Unutrašnji: Njegovo mjesto je u srcu, a to je da je suđenje po Allahovim zakonima od

najuzvišenijih ibadeta, i ne samo to nego i od ciljeva tevhida, kao što kaže Uzvišeni: "Sud

pripada jedino Allahu, a On je naredio da ne činite ibadet osim Njemu. To je jedino prava

vjera, ali većina ljudi ne zna." (Pijrevod značenja, Jusuf, 40), pa je učinio suđenje po onome

što je objavio ibadetom, a upućivanje ibadeta nekom mimo Allaha je širk.

Vanjski: Otklanjanje nasilja i nepravde nad onima kome se čini, i uspostavljanje

pravde među ljudima, a za to nema mjesta ni u jednom sudu osim u Allahovom sudu.

Prvi, unutašnji cilj, je nemoguće ostvariti osim ostvarivanjem drugog, vanjskog cilja, a

drugi cilj je ostvarljiv bez ostvarenja prvog cilja, zato što je moguće da vanjski cilj prelazi od

osobe do osobe ne gledajući na ubjeđenje, dok je unutrašnji cilj isto obavezan i onome ko sudi

140

a i onome koji traži sud. Ako sudija pri sebi nema ova dva uzvišena šerijatska cilja upao je u

vanjsku i unutrašnju nepravdu (zulum), ili ako se kod njega ne nađe jedan od dva cilja upao je

u jedan od dva zuluma (nepravde).

Ako se kod sudije (vladara) nađe vanjski bez unutrašnjeg cilja to je korisno i vjerski i

ovosvjetski za onog koji traži presudu, a za sudiju je korisno samo ovosvjetski. A ako se kod

sudije nađe unutrašnji bez vanjskog cilja to mu sprečava i vjersku i ovosvjetsku korist, a onaj

koji traži presudu u zadnjoj situaciji je ograničen sa dva uslova prilikom traženja suda od

nevjerničkih sudova, koja smo spomenuli.

Onaj kod koga se ne ostvari prvi (unutrašnji) cilj je očiti licemjer-munafik, i takav mu

je status sve dok javno ispoljava obaveznost suđenja po Allahovom zakonu, a ako bi ispoljio

suprotno tome u takvom slučaju bi bio sudija koji kod sebe nema ni unutrašnji a ni vanjski

cilj, osim u slučajevima kada se pri njemu nađe vanjski cilj neciljano, možda mu može biti od

koristi na ovom svjetu.

Ostaje samo jedna situacija koja je dozvoljena, a to je situacija u kojoj je prisutan

vanjski cilj, kod onoga koji je prinuđen da traži sud, ali pod spomenutim uslovima. Zato što

nije dozvoljeno da kažemo da je činjenje ibadeta Allahu, sudom mimo suda koji je spomenut

u Njegovoj knjizi i sunnetu Njegova poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem, dozvoljeno osim

samo u jednoj situciji, a to je sprovođenje Allahovog suda iz Tevrata i Indžila, koji nije

derogiran, nad ehlu-kitabijama (kršćanima i židovima) kao što je to uradio Allahov poslanik,

sallallahu 'alejhi ve sellem, sa židovima po pitanju kazne za zinaluk.

Bilježe imami Buhari (3436) i Muslim (4533) od Ibnu Omera, radijellahu 'anhuma, da

je rekao: Došli su židovi Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa su mu

spomenuli čovjeka i ženu od njih da su počinili blud. Pa ih je Allahov Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, upitao: "Šta o tome stoji u Tevratu?" Rekli su: "Da ih osramotimo i

bičujemo." Pa Abdullah b. Selam, radijellahu anhu, rekao: "Slagali ste! Doista u njemu stoji

ajet o kamenovanju!" Pa su donijeli i otvorili Tevrat a jedan od njih je stavio ruku preko ajeta

o kamenovanju i pročitao ono što je ispred i nakon njega. "Digni ruku!", reče mu Abdullah

ibnu Selam. Zatim je digao ruku a ispod nje ajet o kamenovanju. Rekoše: "Upravu je!", a

zatim naredi Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, da se kamenuju.

Obaveza je pozvati sve vladare i sudije da se pokore Allahovom sudu prilikom svake

parnice i da sprovedu Allahov propis nad mušricima-mnogobošcima, a ono u čemu je

dozvoljen "sulh" nagodba među muslimanima dozvoljeno je i među muslimanima i

nevjernicima. A ono po pitanju čega nema nimalo sumnje je da je propisivanje zakona, mimo

Allahovih, i obavezivanje ljudi da im se po njima sudi i da se na njih vraćaju od jasnog

nevjerstva pa makar taj sudija i vladar izgovarali dva šehadeta, jer njihovo djelo poništava

svjedočenje koje u vanjštini ispoljavaju. Nemoguće je zamisliti da čovjek Allahu istinski

ispovijeda tevhid, a da u isto vrijeme prisiljava druge da čine nevjerstvo.

141

Obdukcija (autopsija) u svijetlu šerijata

Piše: mr. Hakija Kanurić

Islamski pravnici su uobičajili da u poglavlju o dženaza-namazu tretiraju sva pitanja

vezana za tijelo umrlog, stoga je prikladno ovom prilikom progovoriti o propisu obdukcije sa

šerijatskog aspekta. Obdukcija ili autopsija je medicinska procedura koja podrazumijeva

otvaranje i seciranje mrtvog tijela radi proučavanja ili utvrđivanja uzroka i procjene svake

bolesti ili ozljede kojoj je eventualno umrla osoba bila izložena, a isto tako ima i edukativnu

ulogu u spoznaji uzroka nastanka i razvoja bolesti. Medicinski specijalisti koji izvode

obdukciju zovu se patolozi.

Ova znanost poznata je od davnina, a islamski učenjaci, poput Ibn Džema' el-Kenania,

Dželaluddina es-Sujutija i Hasana Atarile, autori su vrijednih dijela u toj oblasti. Ponekad i

islamski pravnici koriste konstatacije patologa u svrhu pojašnjenja fikhskog propisa. Tako

naprimjer, neki pravnici smatraju da stavljanje surme u oči kvari post, a svoj stav obrazlažu

tvrdnjom patologa da između oka i grla postoji spoj.

U našem vremenu postoje tri osnovna razloga zbog kojih se pristupa obdukciji, i

prema njima se obdukcija klasira u tri vrste:

● Edukativno-naučna obdukcija, obavlja se s ciljem podučavanja studenata medicine

ili u naučnoistraživačke svrhe.

● Sudsko-medicinska obdukcija, obavlja se s ciljem kriminalističke obrade i

prikupljanja što više podataka o načinu i okolnostima smrti.

● Patološka obdukcija, obavlja se s ciljem objašnjavanja prirode nastanka i razvoja

bolesti te patoloških procesa koji su doveli do smrti bolesnika i otkrivanja raznih infektivnih

bolesti, kako bi se na osnovu tih podataka liječili drugi i kako bi se uzele adekvatne mjere

prevencije raznih epidemija i suzbijanja bolesti.

Mišljenja islamskih učenjaka o dozvoli i propisanosti ove tri vrste obdukcije su

različita, stoga je potrebno izložiti njihove stavove i argumente kako bismo uočili i prepoznali

ispravno mišljenje.

Edukativno-naučna obdukcija

Da li je obduciranje umrle osobe s ciljem upoznavanja ljudskog tijela i načina

funkcioniranja organa opravdano i dozvoljeno šerijatom, pitanje je po kojem učenjaci imaju

različite poglede:

Prvo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je dozvoljena i nema smetnje da

studenti medicine to prakticiraju. Ovo mišljenje preferirao je Kolegij islamskog prava u

Mekki na svojoj desetoj redovnoj sjednici, a dokazi su sljedeći:

● Fikhsko pravilo po kojem se u slučaju suprotstavljanja dviju koristi, tako da obje

nije moguće ostvariti, daje prednost većoj. U ovom slučaju suprotstavljena je korist umrlog,

142

koja se ogleda u tome da se njegovo tijelo ne skrnavi, s jedne strane, i s druge strane, korist

edukativne obdukcije kroz koju studenti medicine razvijaju svoje sposobnosti i postaju

kompetentniji u liječenju ljudi. Korist umrlog je individualna, dok je korist obdukcije opća, a

korist opće prirode preferira se nad posebnom. Drugim riječima kazano, skrnavljenje tijela

umrlog je nepoželjno, ali je šteta neznanja u medicini veća i ima opći karakter, stoga se

tolerira manja šteta radi otklanjanja veće. Slične primjere navodili su klasični islamski

pravnici. Poznati učenjak hanefijskog mezheba El-Kasani rekao je: "Desi li se da trudnica

umre, a dijete u njenoj utrobi se vrti, ako prevladava mišljenje da je dijete živo, rasjeći će se i

otvoriti njen stomak, jer iskušani smo sa dvije nedaće pa ćemo izabrati manju, a rezanje

stomaka umrle majke je manja nedaća od uništenja živog djeteta." (Bedaius-sanai, 5/129.)

● U slučaju prijeke potrebe dozvoljeno je jesti meso umrlog, ako je to jedini način da

živi sačuva svoj život, analogno tome dozvoljena je obdukcija putem koje se povećava

mogućnost da se sačuvaju mnogi životi.

Drugo mišljenje: Obdukcija tijela s ciljem poučavanja je zabranjena, a na to upućuju

sljedeći argumenti:

● Kur'anski ajet: "Mi smo sinove Ademove, doista, odlikovali; dali smo im da

kopnom i morem putuju, i opskrbili ih ukusnim jelima, i dali im velike prednosti nad

mnogima koje smo stvorili." (Prijevod značenja El-Isra, 7.) Ajet ukazuje da je Uzvišeni

Gospodar ukazao počast ljudskoj vrsti i uzdigao je nad brojnim stvorenjima, a to sve implicira

zaštitu ljudskog tijela od svakog skrnavljenja za vrijeme života i nakon smrti.

● Hadis Aiše, radijallahu anha, u kojem se navodi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve

selleme, rekao: "Slomiti kost mrtvome isto je kao slomiti je živome!"(Bilježe Ahmed, br.

24730, Ebu Davud, br. 3207, i Ibn Madže, br. 1616, hadis je vjerodostojan po ocjeni Albanija,

dok je Arnaut preferirao da su ovo riječi Aiše, radijallahu anha.)

● Hadis Abdullaha ibn Jezida, radijallahu anhu, u kojem se navodi da je Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, zabranio masakriranje. (Buharija, br. 5516)

● Hadis Ebi Mersada, radijallahu anhu, u kojem stoji da je Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, rekao: "Ne sjedite na kaburima i ne klanjajte prema njima!"(Muslim, br. 972.) Ako

je puko sjedenje na kaburu zabranjeno, još je preče da bude zabranjeno sječenje tijela.

Treće mišljenje: Obdukcija na tijelu nevjernika je dozvoljena, za razliku od tijela

vjernika koje nije dozvoljeno obducirati s ciljem edukacije. Ovo mišljenje preferira Vijeće

velikih učenjaka Saudijske Arabije, a može se potvrditi ajetom u kojem Uzvišeni Allah o

nevjernicima kaže: "A koga Allah ponizi, niko ga ne može poštovanim učiniti; Allah ono što

hoće radi." (Prijevod značenja El-Hadždž, 18.) Čast nevjernika nije poput časti vjernika, jer je

nevjernik sam sebe ponizio svojim nevjerstvom, stoga i njegovo tijelo nema počast kakvu ima

tijelo vjernika.

Promatrajući dokaze sva tri mišljenja, uočit ćemo da prvo mišljenje gradi svoj dokaz

na koristi koja se ostvaruje obdukcijom, dok se drugo mišljenje oslanja na predaje koje

potvrđuju zabranu skrnavljenja ljudskog tijela od kojih je najizravnija zabrana masakriranja.

143

Međutim, upotreba hadisa koji upućuje na zabranu masakriranja kao argument zabrane

obdukcije može biti polemična, jer postoji bitna razlika između motiva i okolnosti maskriranja

zabranjenog u spomenutom hadisu i motiva i okolnosti obdukcije. Masakriranjem se želi

skrnaviti tijelo mejita s ciljem osvete, iživljavanja i sličnih pobuda, kao što se dešava u

ratovima kada borci ostvare pobjedu te se nakon toga svete neprijatelju sličnim postupcima,

pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio mudžahide da to ne čine, dok se obdukcija

čini s potpuno drugim ciljem. Ovoj replici može se prigovoriti da se obdukcijom, iako se

razlikuje od masakriranja u svom povodu, ipak skrnavi tijelo umrlog.

Uzimajući u obzir predaje koje ukazuju na zabranu skrnavljenja tijela mejita, s jedne

strane, i potrebu za ovom vrstom obdukcije i koristi koje se njome ostvaruju, s druge strane,

preferira se ograničena dozvola, tj. dozvola uz uvjete kojima se ograničava dozvola

edukativne obdukcije na mjeru za kojom postoji stvarna potreba, njene negativnosti se

minimiziraju, a pravo mejita se nastoji zaštititi u što većoj mjeri. Ti uvjeti su, kao što su

učenjaci koji su dozvolili edukativnu obdukciju naveli, sljedeći:

● Ako se radi o tijelu poznate osobe, uvjetuje se da postoji njegova lična dozvola prije

smrti da se na njegovom tijelu može vršiti obdukcija, ili da to dozvole njegovi nasljednici

nakon smrti, s tim da se neće pristupiti obdukciji tijela vjernika, osim u slučaju prijeke

potrebe.

● Obavezno je seciranje tijela minimizirati prema stvarnoj potrebi, kako se ne bi

poigravalo sa tijelima mrtvih. Naprimjer, ako je potrebno izvršiti obdukciju glave, nije

dozvoljeno obducirati ostale dijelovi tijela, poput medicinara koji se specijaliziraju za očne

bolesti, u potrebi su za obdukcijom oka, a ne ostalih dijelova tijela.

● Tijela mrtvih žena obducirat će žene, a muškaraca muškarci.

● Obavezno je da se svi dijelovi tijela nakon obdukcije zakopaju.

Sudsko-medicinska i patološka obdukcija

U slučaju postojanja nejasnoća i sumnji oko uzroka smrti određene osobe i načina na

koji je umrla, pristupa se sudsko-medicinskoj obdukciji, putem koje se ustanovljava da li je

smrt bila prirodna ili ne i šta je njen stvarni uzrok.

Primarni interes patološke ili medicinske obdukcije jeste spoznaja uzroka nastanka i

razvoja bolesti koja je dovela do smrti bolesnika, što ima veliku ulogu u suzbijanju bolesti i

razvoju adekvatnih sredstava liječenja i preventivne zaštite. Velika većina savremenih

učenjaka stanovišta je da su ove dvije vrste obdukcije dozvoljene. Fetve o dozvoli izdali su

brojni pojedinci kao i kolektivne institucije za fetve, od kojih su: Kolegij islamskog prava sa

sjedištem u Mekki i Vijeće velikih učenjaka Saudijske Arabije.

Izučavajući propis sudsko-medicinske i patološke obdukcije, Vijeće velikih učenjaka

Saudijske Arabije došlo je sa sljedećim zaključkom: "Vijeće je stanovišta da se prihvatanjem

ove dvije vrste obdukcije ostvaruju brojne koristi na polju sigurnosti i pravde te zaštite

zajednice od epidemičnih bolesti, a negativnost narušavanja časti obduciranog leša nestaje u

144

tim brojnim, potvrđenim i općim koristima. Stoga, Vijeće konsenzusom potvrđuje dozvolu

ove dvije vrste obdukcije, svejedno vršile se na tijelu osobe čija je krv zaštićena ili ne."

(Proglas br. 47)

Dakle, okosnica dozvole ove dvije vrste obdukcije jeste mnoštvo koristi i pozitivnosti

koje se putem nje ostvaruju, a općeg su karaktera i vraćaju se na cjelokupno društvo te se

stoga preferiraju nad individualnom koristi, odnosno pravu mrtvaca da se njegovo tijelo ne

skrnavi. Najistaknutije koristi sudsko-medicinske obdukcije su sljedeće:

● Zaštita sudske presude od pogreške, jer ukoliko se obdukcija ne obavi, mogućnost

da sudija pogriješi je veća zbog nepostojanja dokaza da je smrt bila prirodna ili je posljedica

kriminalnog djela.

● Zaštita općeg interesa ljudske zajednice, jer se putem obdukcije ostvaruje sigurnost

u društvu otkrivanjem i kažnjavanjem onih koji na zemlji siju nered.

Kao dokaz dozvole može poslužiti i fikhsko pravilo koje glasi: "Sve što je neophodno

za ostvarenje vadžiba (vjerske obaveze) je isto tako vadžib." Primjena ovog pravila na

sudsko-medicinsku obdukciju uočava se kroz činjenicu da je Uzvišeni Allah propisao i

naredio pravdu i sud po njoj, a to je ostvarivo samo uz mogućnost otkrivanja i identifikacije

zlikovaca, u čemu obdukcija ima veliku ulogu. Uzvišeni Allah najbolje zna...

145

NOVOTARIJE, NOVOTARI, SEKTE, OBIČAJI

البدع و املبتدعون و الفرق و العادات

146

147

Pobijanje svih 10 dokaza utemeljenosti proslave mevluda (odgovor spec. Samiju

Džeki)

Neka je hvaljen Allah, dželle ve ‘ala, Gospodar svih svjetova, Jedan i Jedini. Salavat i

i selam upućujemo Njegovom najodabranijem poslaniku, Muhammedu, koji nam je draži od

očeva, majki i svih ostalih ljudi, njegovoj časnoj porodici, plemenitim ashabima i svim

iskrenim i dosljednim sljedbenicima do Sudnjega dana.

U zadnje vrijeme svjedoci smo mnogih polemika o utemeljenosti obilježavanja

Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, mevluda. Iako je propis u vezi s time jasan, barem

za one koji žude za istinom, i dalje postoje ljudi koji na sve načine pokušavaju da opravdaju

taj čin. Nije se čuditi neukom narodu, koji je slijepo zaveden od strane “vjerskih autoriteta”,

ali je veliko čudo da ljudi kojima je Allah olakšao malo detaljnije izučavanje Islama, jer u

najmanju ruku poznaju arapski jezik, ne mogu da shvate da je obilježavanje mevluda

neutemeljena i nepropisana radnja u islamu.

Primjer toga je članak, kojeg je napisao “Spec. islamskog prava” Sami Džeko iz

Prijepolja pod naslovom: “10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda”. Tekst je prevashodno

populističkog karaktera, i očigledno je to metod kojeg je autor koristio u pripremi dotičnog

članka. Shodno tome, ovaj tekst ne zaslužuje posebnu pažnju, čak ni da se na njega osvrće, jer

ima prečih zabluda kojima se treba pozabaviti, ali pojedina braće su me zamolila da napišem

kritiku ovog teksta. Zbog te molbe sam im, osjećajući se obaveznim, udovoljio, a od Allaha

tražim pomoć i olakšanje.

U narednim redovima ću nevesti cjelokupan članak spec. Samija Džeke kroz kraće

pasuse, te odgovoriti, prokomentarisati i pobiti njegove dokaze (ili ispravnije rečeno šubhe),

“… da u propast ode onaj koji je propao poslije očigledna dokaza, i da zaživi onaj ko je

živ poslije očigledna dokaza, – a Allah doista sve čuje i sve zna” (El-Enfal, 42)

Kaže spec. Džeko u naslovu: “10 dokaza utemeljenosti proslave Mevluda”

Odgovor: Kamo sreće po spec. Džeku da su to “dokazi” i da ih ima čak “deset”, ali

to je, ništa drugo do, bezuspjeli pokušaj obmane neukog naroda, koji će naravno da se istopi

kao što se led topi na suncu.

Međutim, ako spec. Džeko ima “10 dokaza”, a nema ih, onda mu mi poručujemo da

imamo preko 100.000 dokaza koji pobijaju njegove navode. Naime, na oprosnom hadždžu s

Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, prisustvovalo je preko 100.000 ashaba,

radijallahu anhum, a za koje se pouzdano zna da nisu obilježavali mevlud. Je li tako Džeko ili

ne? Ako kažeš da je tako, sam sebi skačeš na glavu, a ako kažeš da nije tako, onda bismo te

zamolili da nam navedeš ko je to među ashabima obilježavao mevlud ako ti nije na zahmet, a

nadam se da nije.

Možda sam pogriješio kada sam rekao samo 100.000 dokaza, pa se kajem za to, da mi

Allah oprosti. Ispravno je reći da imamo više miliona dokaza, tj. prve tri generacije, koje su

po slovu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tri najbolje generacije, nisu

148

obilježavale mevlud, i oko toga postoji konsenzus ummeta. Dakle, niti jedna jedina osoba

među prvima generacija nije uopće ni imala na umu da obilježava mevlud.

Možda spec. Džeko neće biti u stanju da razumije tih više miliona dokaza, jer kako i

sam kaže: “… to nije problem u dokazu već problem u njegovoj mogućnosti da razumije

dokaze”, pa bi ga mi savjetovali: “… da se posveti nauci i proučavanju šerijata pa će mu

onda Allah, dž.š., podariti mogućnost da razumije dokaze”.

Teško je pojmiti da spec. Sami Džeko, iako poznaje ar. jezik, ne može da razumije

Allahove, dželle šanuh, riječi: “Slijedite ono što vam Gospodar vaš objavljuje…” (El-

E’araf, 3), ili Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, hadise: “Ko u ovu našu stvar (vjeru)

uvede ono što joj ne pripada, pa to će mu biti odbačeno.”73, ili u drugom rivajetu: “Ko

uradi djelo koje se ne temelji na ovoj našoj stvari (vjeri), biće mu odbačeno.”74 Još teže je

pojmiti da i pored hadisa: “… i upozoravam vas na novine u vjeri, jer svaka novina u vjeri

je bid’at – novotarija, a svaka novotarija je zabluda.“75 spec. Džeko i dalje opravdava

novotarije poput mevluda.

Nije se čuditi spec. Džeki, jer on je samo murid svojih šejhova, nego se treba čuditi

ljudima koji su čitav život proveli izučavajući šerijatske znanosti i postigli velike stepene u

tome, ali, i pored toga, opravdavali su mevlud, da im se Allah smiluje i oprosti im. Ti učenjaci

imaće nagradu za lijep nijjet, jer vjerujemo da su ga imali, a greške će im biti oproštene,

inšallahu te’ala, ali to ne daje za pravo drugima da se povode za njima i slijede ih u greškama,

ako se ispostavi da su to greške.

Kaže spec. Džeko: “Oni koji vole Božijeg Poslanika, a.s., kao izraz ljubavi prema

njemu s vremena na vrijeme organizuju okupljanja na kojima se u stihu proučava njegov, a.s.,

život, donose salavati na njega i uči Kur’an. “

Odgovor: U samom okupljanju radi proučavanja životopisa Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, nema ništa sporno, naprotiv to je veoma pohvalno djelo, jer je

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, u mnogim hadisima pohvalio izučavanje

šerijatskog znanja i obećao velike nagrade za one koji to rade. Također, i učenje Kur’ana i

salavata se ubraja, kao što je poznato, među najbolja djela. Nije problem u tome! To rade i oni

koji ne proslavljaju mevlude. Problem je u načinu i povodu tih okupljanja, da li su ona

propisana ili ne. Da li se ljubav prema Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem,

izražava na taj način, kojeg “s vremena na vrijeme” ponavljaju, ili sa privrženim slijeđenjem

Sunneta Poslanika, i klonjenjem od novotarija!?

Da li to ashabi, radijallahu anhum, nisu voljeli Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, zbog toga što nisu organizovali mevlude!? Da li je uputa potonjih generacija bolja

73 Bilježe ga Buhari, br. 2697, i Muslim, br. 1718, od Aiše, radijallahu anha. 74 Bilježi ga Muslim, br. 1718. 75 Bilježe Ahmed, 4/126-127, Ebu-Davud, br. 4607, Tirmizi, br. 2676, Ibn-Madže, br. 44, Ibn-Hibban, br. 5 i drugi, i hadis je sahih – vjerodostojan kao što kažu Tirmizi, Ebu-Nu’ajm, Hakim, Ibn Abdil-Berr, Begavi, Ibn-Tejmijje, Zehebi, Ibn-Redžeb i mnogi drugi. Vidi: Džami’ul-ulumi vel-hikem, str. 486-487.

149

od upute prvih generacija!? Da je u mevludu hajr, zar nas oni ne bi pretekli u njegovom

obilježavanju!?

Kaže spec. Džeko: “Dokaza utemeljenosti mevluda je mnogo a mi ćemo spomenuti

par njih.”

Odgovor: Ubijeđen sam da je spec. Džeko mogao iskopati više od “10 dokaza” da bi

to i uradio, imajući u vidu njegovu brižljivost u odbrani mevluda, mada mu je i 10 puno, pa se

nadamo da je iz svoje kese izvadio najjače dokaze i da na ostalih “mnogo” nema potrebe

uopće se osvrtati.

Kaže spec. Džeko: “Prvi dokaz: Od Ebu Katade se prenosi da je Poslanik, a.s., bio

upitan o postu ponedeljkom pa je rekao: “To je dan u kome sam rođen i dan u kome mi je

počela objava.” (Muslim, 2/819 ) Samim ovim postupkom Poslanik, a.s., je dao značenje danu

njegovog rođenja. Ograničavanje proslavljanja tog dana samo postom je ograničavanje bez

dokaza.”

Odgovor: Ako se obilježavanjem mevluda želi zahvaliti Allahu na blagodati rođenja

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, u tom danu, onda je krajnje razumski da

zahvalimo na način na koji se zahvalio Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, tj.

posteći taj dan. Svima je poznato, da Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, sebi

izabire ono što je najpotpunije i najbolje, a na nama je shodno tome da postimo taj dan, kao

što je postio Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ako je istina da ga volimo kao što kažemo.

Dalje, Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije postio dan rođenja, 12.

rebi’ul-evvel, ako bi rekli da je tačan, već je postio ponedjeljkom, koji se ponavlja svake

sedmice, pa bi po Džekionoj logici trebali organizovati mevlud svake sedmice, a ne jednom

godišnje. Samim time što Allahov Poslanik nije obilježavao 12. rebi’ul-evvel jasno je da taj

dan nije odlikovan nad drugim danima nekim dodatnim ibadetima, propisanim ili

nepropisanim.

Da li je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kada je propisao post ponedjeljkom uz to

dodao neki drugi ibadet, poput mevluda i sl, ili ipak ne? Odgovor je: “Ne!” Propisao je samo

post. Jel’ ummetu dovoljno ono što je dovoljno Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve

sellem? Hoće li razuman čovjek imati snage da kaže “Nije!”!? Zašto onda iznosimo laži na

vjeru i proturiječimo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, a Uzvišeni nam kaže:

“O vjernici, ne odlučujte se ni za što dok za to ne upitate Allaha i Poslanika Njegova, i

bojte se Allaha! Allah, zaista, sve čuje i sve zna.” (El-Hudžurat, 1)

Ako kažete da je dozvoljeno obilježavati mevlud zato što je Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, postio ponedjeljkom, pa onda je, po vašoj logici, dozvoljeno da propišemo ljudima

6-ti namaz u toku dana, jer je prvih 5 utemeljeno; ili da obavežemo ljude da poste drugi

mjesec mimo ramazana, jer je ramazan propisan; ili da obavljaju hadždž u danima mimo

hadždžskih dana, jer je hadždž u osnovi propisan.

150

Ili, možda je bolje da kažemo da je – po vašoj logici – ispravno klanjati podne namaz

5 rekata, jer je to dodatno činjenje sedžde, ruku’a, učenje Kur’ana i sl, i da nema niko pravo

da ograniči namaz na 4 rekata, jer je to ograničavanje bez dokaza.

Da li onaj koji obilježava mevlud – a Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ga nije

obilježavao – zaista vjeruje u Allahove, dželle šanuh, riječi: “Vi u Allahovom poslaniku

imate divan uzor za onoga koji se nada Allahovoj milosti i nagradi na onom svijetu, i

koji često Allaha spominje.” (El-Ahzab, 21)!?

Kaže spec. Džeko: “Drugi dokaz: Kad je Poslanik, a.s., preselio iz Mekke u Medinu,

vidio je da jevreji poste toga dana. Upitao je zašto to čine. Rekli su mu: ”Ovo je veliki dan. U

njemu su spašeni Musa i i njegov narod, a utopio se faraon s vojskom.” Rekao je Poslanik,

a.s.: ”Mi smo onda preči Musau i njegovu narodu od vas!” Postio je toga dana i naredio da

ga muslimani poste.” (Buhari, 7/215) Ovim hadisom ukazuje se na obilježavanje dana kada je

Allah, dž.š., podario nešto vjernicima. Nema sumnje da je i obilježavanje rođenja

Muhammeda, a.s., isto kao ovo.”

Odgovor: Odgovor na ovaj “dokaz” je sličan prethodnom. Da li je Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, obilježio taj dan nečim drugim mimo posta!? Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, postio je dan Ašure i podsticao post na taj dan, ali je prešutio dan svog

rođenja (12. rebi’ul-evvel po nekima), pa je obaveza i na nama da prešutimo, kao što je i on

učinio, jer u njemu imamo “… divan uzor” (El-Ahzab, 21), ako smo iskreni u našim riječima

da ga volimo i slijedimo.

Ako je dozvoljeno obilježiti dan Ašure nečim drugim mimo posta, pa zašto ga onda ne

obilježimo klanjajući svaki namaz tog dana s dodatna 2 rekata, kao vid zahvale Allahu!?

Zašto se ograničavati na broj 2, 4 itd.!?

S druge strane, zašto Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi

nisu obilježavali druge dane u kojima je “Allah, dželle šanuh, podario vjernicima nešto”

poput dana Isra’a i Mi’radža, ili dana kada je počela silaziti Objava, ili dana Hidžre, ili

pobjede na Bedru, ili dana osvojenja Mekke, ili osvojenja Hajbera, ili dana kada je Omer,

radijallahu anhu, primio Islam i sl.!? Želi li spec. Džeko reći da su Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, i njegovi ashabi bili nezahvalni Allahu na blagodatima!? Ili, možda želi reći da on i

njegovi istomišljenici bolje zahvaljuju Allahu od Vjerovjesnika, alejhis-selam, i svih 100.000

i više ashaba, radijallahu anhum!?

Kaže spec. Džeko: “Treći dokaz: Od Ibn Abbasa se prenosi: “Skupina ashaba

Božijeg Poslanika, a.s., je sjedela pa im se približio Božiji Poslanik, a.s., i čuo ih kako se

podsjećaju pa neki od njih govore: “Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja.” Drugi govore: “A

sa Musaom je Allah, dž.š., direktno razgovarao.” A treći rekoše: A Isa je Allahova riječ i duh

od Njega. A četvrti rekoše: Adema je Allah, dž.š., odabrao.” Poslanik, a.s., im tada izađe i

reče: “Čuo sam vaš govor i vaše čuđenje: Allah je uzeo Ibrahima za prijatelja. i on je zaista

to. I Musa je sa Allahom direktno razgovarao i on je zaista to. A Isa je Allahova riječ i duh od

Njega i zaista je tako. A Adema je Allah, dž.š., odabrao i zaista je tako. A ja sam, doista,

151

Allahov miljenik, i ne hvalim se, i ja sam nosilac bajraka zahvale na Sudnjem Danu, ispod

njega su Adem i ostali, i ne hvalim se, i ja sam prvi zagovarač i prvi kome će zagovaranje biti

primljeno na Sudnjem Danu, i ne hvalim se. I ja sam prvi koji će pomjeriti halku na vratima

Dženneta pa će mi ih Allah otvoriti i uvesti me u njega, a sa mnom siromašne vjernike, i ne

hvalim se, i ja sam najplemenitiji od prvih i posljednjih i ne hvalim se.” (Bejheki, Delailun

nubuvveh, 5/270, Kadi Ijad, Eš Šifa, 1/408, Darimi, 1/420 ) Ashabi su se podsjećali svojstava

i života prethodnih Božijih Poslanika, a.s., pa ih je Muhammed, a.s., uputio na prisjećanje i

spominjanje njega u kome je Allah, dž.š., spojio sve pohvaljene osobine. Pravljenje mevluda

je rad upravo po ovoj Poslanikovoj, a.s., uputi.”

Odgovor: Na prvom mjestu, morat ću rastužiti spec. Džeku kada mu kažem da je

spomenuti hadis u navedenoj verziji, na svu njegovu nesreću, da’if-nevjerodostojan. Nadam

se da ga neće obuzeti znoj od muke, ili – nedao Allah – pogoditi srčani, ili čak moždani udar.

Dalje, hadis je zabilježio imam Tirmizi u svojoj zbirci “El-Džami’i” (3616), pa je

ispod naučnog nivoa navoditi druge zbirke koje su napisane nakon nje, poput djela “Delalilu-

nubuvve” Imama Bejhekija i sl. Da ne govorimo o djelu “Eš-Šifa” Kadi Ijjada, koje u osnovi

i nije hadisko djelo. Možda je spec. Džeko prepisao hadis iz druge knjige pa ćemo mu u tome

naći malo opravdanja, inšallahu te’ala.

Što se tiče hadisa, u njegovom lancu prenosilaca nalazi se ravija pod imenom Zem’a b.

Salih el-Dženedi el-Jemani. Za njega su najreprezentativniji imami hadisa – poput Ibn

Mehdija, Ahmeda b. Hanbela, Ibn Me’ina, Ebu Hatima, Ebu Davuda, Nesaija, Ukajlija, Ibn

Hibbana, Hakima, Ibn Hadžera i dr. – rekli da je: “Dai’f – slab ravija”76.

Mimo spomenutog, tu je i njegov učitelj Seleme b. Vehram el-Jemani koji je, također,

neprihvatljiv kod mnogih hadiskih kritičara. Za njega je Imam Ahmed, rahimehullah, tvrdio

da prenosi odbačene hadise, a Ebu Davud i drugi da je da’if-slab ravija.77 Kaže Ibn Hibban:

“Hadisi koje prenosi uzimaju se u obzir, osim onih koje od njega prenosi Zem’a b. Salih”78,

tj. takvi hadisi se ne uzimaju u obzir, a ovaj hadis je primjer toga. Hafiz Zehebi, rahimehullah,

ga je spomenuo u djelu “Divanud-du’afa”79 u kojem je sakupio imena slabih ravija.

Imam Tirmizi, rahimehullah, nakon što je naveo ovaj hadis, rekao je: “Hadis je

garib”, što kod njega znači da je predaja slaba i neautentična, kao što je poznato kod onih koji

se bave izučavanjem hadiskih znanosti.

Inače, primjetno je kako sljedbenici stranputica još od davnina ne vode brigu o

autentičnosti predaja i vjerodostojnosti hadisa, jer lanac prenosilaca za njih “… neće ni

ugojiti ni glad utoliti” (El-Gašije, 7). Njihov pravac je “prvo vjeruj pa onda dokazuj, ako

hoćeš”, a ne “uzimaj vjeru ne temelju dokaza” kao što je obaveza. Ali, nije se čuditi tome, jer

76 Vidi: Tehzibul-kemal, 9/386-389, Ikmalu tehzibil-kemal, 5/75, Tekribut-tehzib, str. 252, br. 2035. 77 Vidi: Tehzibul-kemal, 11/328. 78 Es-Sikat, 6/399. 79 Str. 169, br. 1718.

152

kao što Ahmed b. Sinan el-Kattan kaže: “Kada čovjek uradi (uvede) novotariju, iz njegovog

srca se istrgne ljubav prema Hadisu.”80, da nas Allah sačuva.

S druge strane, ako bi zažmirili i rekli da je hadis prihvatljiv, opet se u njemu ne nalazi

apsolutno nikakav dokaz za utemeljenost obilježavanja mevluda, ni izbliza ni izdaleka. Zaista

je smiješno i jadno dokazivati sa ovakvim i sl. predajama propisanost mevluda, a to je

svojstveno samo spec. Džeki i njemu sličnim. Kakve veze ima prisjećanje na vrline poslanika,

koje je propisano u svakom vremenu, s organizovanjem mevluda 12. rebi’ul-evvela!? To

samo može pozvezati onaj ko je pobrkao lončiće i pomiješao babe i žabe, da nas Allah sačuva

zablude nakon jasnih dokaza.

Kaže spec. Džeko: “Četvrti dokaz: Od Urve b. Zubejra se prenosi: “A Suvejba je

oslobođena robinja Ebu Leheba. Oslobodio ju je Ebu Leheb pa je zadojila Božijeg Poslanika,

a.s. Kada je umro Ebu Leheb neko iz njegove porodice ga je video u najgorem stanju, pa mu

je rekao: Šta si našao na budućem svijetu? Pa on reče: Nisam našao dobro osim što se

napajam ovog dana zbog mog oslobađanja Suvejbe.” (Buhari, 3/243 ) Pa ako će Allah, dž.š.,

olakšati Ebu Lehebu zbog njegove radosti i oslobađanja robinje zbog rođenja Muhammeda,

a.s., zar će kazniti one koji vjeruju u njega i koji u određenom danu proslavljaju njegovo

rođenje spominjanjem njegovog života, salavata na njega i učenjem Kur’ana?”

Odgovor: Na početku ću opet morat da rastužim spec. Džeku, jer ni ova predaja nije

vjerodostojna.

Urve b. Zubejr, rahimehullah, sin poznatog ashaba Zubejra b. Avvama, radijallahu

anhu, je tabi’in81 po jednoglasnom mišljenju svih historičara, nije čak zatekao ni Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a kamoli Ebu Leheba i Suvejbu. Znači Urve,

rahimehullah, prenosi događaj koji se desio mnogo godina prije njegovog rođenja. Takva

predaja se kod islamskih učenjaka zove mursel, a to je jedna vrsta da’if hadisa-

nevjerodostojnih hadisa.

Iako je osnovu hadisa zabilježio imam Buhari (5101)82, ovaj Urvin dodatak ne potpada

pod uslov koji je postavio, a to je da će navoditi samo vjerodostojne predaje. Taj se uslov

odnosi na predaje koje je naveo spojenih lanaca prenosilaca, kao što su to pojasnili Ibn

Redžeb, Ibn Hadžer, Sehavi i dr., a predaje koje je navodio bez lanaca, ili prekinutih seneda i

sl. nemaju isti status.

Ako bi se pomirili i prihvatili navedenu predaju, to je ništa drugo do obični san.

Vidimo da su čak i snovi dokazi za spec. Džeku! Ništa čudno! Ali pazite, to nisu obični

80 Ebu Isma’il el-Herevi, Zemmul-kelami ve ehlihi, 2/72. 81 Tabi’in je osoba koja nije srela Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego je srela nekog od njegovih ashaba, radijallahu anhum, tj. generacija koja je došla nakon ashaba. 82 Riječ je o događaju kada je Ummu Habiba, radijallahu anha, tražila od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da oženi njenu sestru, pa je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao da je to zabranjeno itd.; detaljnije se vratiti na izvor hadisa. U tom hadisu Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, spomenuo je Suvejbu, da je ona zadojila njega i Ebu Selemu. Urve b. Zubejr prenio je ovu predaju od Zejnebe b. Ebi Seleme, a ona od Ummu Habibe, a nakon toga je Urve rekao citat kojeg je naveo Sami Džeko, tj. prekinutog lanca, što ne potpada pod Buharijev uslov, za razliku od prvog djela predaje, koja je spojenog lanca prenosilaca.

153

snovi, nego snovi u kojima se prenosi od Ebu Leheba, kojeg Kur’an proklinje do Sudnjeg

dana!!!

Hafiz Ibn Hadžer – osvrćući se na ovu predaju – rekao je: “Značenje ove predaje

suprotno je Kur’anu, jer je Uzvišeni Allah rekao: ‘I Mi ćemo pristupiti djelima njihovim

koja su učinili,i u prah i pepeo ih pretvoriti.’ (El-Furkan, 23). A odgovor koji se tiče ove

predaje je, na prvom mjestu, da je to mursel predanje, jer prenosi je Urve bez navođenja ko ga

je o tome obavijestio. Ako bi i zamislili da je spojenog lanca, ono što je spomenuto u predaji

je obični san, koji nije dokaz, a možda i onaj koji ga je sanjao u tom periodu nije bio

musliman, pa ni on nije dokaz.”83

Dalje, spec. Džeko navodi Buharijev citat ovako: “Nisam našao dobro osim što se

napajam ovog dana zbog mog oslobađanja Suvejbe.” Dio citata: “ovog dana” su podvala i

laž na Buhariju! Taj dodatak ne postoji ni u jednoj od štampanih verzija Buharijevog sahiha

danas, osim ako je spec. Džeko putem nekih “kerameta” obavješten direktno od Imama

Buharije, rahimehullah. U tom slučaju nije mu zamjeriti.

Zaista, zanima me gdje je spec. Džeko u navedenom citatu iz Buharije, iako je da’if,

našao da se to oslobađanje desilo na dan Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, rođenja ili

povodom toga!? Možda je opet riječ o nekom “kerametu”!? Zamolio bih ga da nam navede

predaju u kojoj se spominje da je to bilo na dan Poslanikovog, alejhis-selam, rođenja ili

povodom njega, i da, po mogućnosti, ovaj put pripazi na lanac prenosilaca.

Ali, da se autor ne naljuti, mi ćemo progledati kroz prste njegovoj verziji Buharijeve

predaje, prihvatit ćemo i Ebu Lehebove riječi kao da su istina, i sve ostalo što želi reći, ali i

pored toga u navedenom snu nema apsolutno baš nikakvog dokaza za mevlud. Allah je

umanjio Ebu Lehebu kaznu (iako to ne prihvatamo) radi oslobađanja Suvejbe, koja je bila

robinja, a ne radi njegove radosti, jer radost je radost, oslobodio ti robinju ili ne.

Kaže spec. Džeko: “Peti dokaz: Od Enes b. Malika se prenosi da je Poslanik, a.s.,

zaklao akiku za sebe nakon Poslanstva. ( Bejheki; Sujuti, El Havi, 1/196) Prenosi se da je

njegov djed Abdulmuttalib zaklao akiku za njega a akika se ne ponavlja dva puta pa je

zaključak da je Poslanikovo, a.s., klanje akike za sebe iz zahvale Allahu što ga je stvorio kao

milost svim svjetovima, kako to navodi Sujuti, što je dovoljan dokaz utemeljenosti mevluda za

one razumom obdarene.”

Odgovor: Dokazi za razumom obdarene, o Džeko, nisu izmišljene, odbačene i

nevjerodostojne predaje, kao one koje ti navodiš, nego Kur’an, vjerodostojni Sunnet i uputa

ashaba, radijallahu anhum. Predaje koje ti kukavički podmećeš neukom narodu su dokazi za

uputom neobdarene, novotare, one koji su skrenuli s puta prvih generacija.

Kao odgovor na ove predaje navest ću govor Hafiza Ibn Hadžera, pa neka se spec.

Džeko pojede od muke: “Hadis je zabilježio Bejheki od Katade, a on od Enesa, a zatim je

(Bejheki) rekao: ‘Hadis je munker (odbačen), u njegovom lancu prenosilaca nalazi se

83 Fethul-Bari, 9/182.

154

Abdullah b. Muharrer koji je izrazito slab ravija. Rekao je Abdur-Rezzak: Protiv njega su

govorili (učenjaci) upravo radi ovog hadisa.’ Zatim je rekao Bejheki: ‘Hadis se prenosi i

drugim putem od Katade, i drugim putem od Enesa, ali te predaje nemaju nikakve

vrijednosti.’”84

Obratite pažnju na riječi Bejhekija nakon hadisa da je munker (odbačen) – kako ih

navodi Ibn Hadžer – koje je spec. Džeko, po običaju, sakrio od čitaoca, ali Allah ih je otkrio i

obmanu razotkrio.

Navest ću i riječi Imama Nevevija, koje će mu vjerovatno izazvati glavobolju: “Što se

tiče hadisa kojeg je (Eš-Širazi) naveo da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

zaklao akiku za sebe, zabilježio ga je Bejheki svojim lancem prenosilaca od Abdullaha b.

Muharrera… Ovaj hadis je batil (ništavan), Bejheki je rekao da je munker (odbačen).”85

Rekao je Hafiz Zehebi u biografiji Abdullaha b. Muharrera: “Od njegovih belaja je

hadis kojeg prenosi od Katade, a on od Enesa…”86, zatim je naveo ovaj hadis.

Kaže Ez-Zurkani u komentaru djela “El-Mevahibul-ledunijje”87 osvrćući se na

Sujutijevo dokazivanje utemeljenosti mevluda ovom predajom: “Prigovorio mu je En-Nedžm

zato što je hadis munker (odbačen), kao što je rekao Hafiz (Ibn Hadžer), naprotiv, rekao je

(Nevevi) u Šerhul-muhezzeb-u da je hadis batil (ništavan), pa zbog toga dokazivanje s ovom

predajom pada u vodu.”

Nakon toga, tražimo od spec. Džeke da nam navede gdje je to zabilježeno da je

Abdul-Muttalib zaklao akiku za Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem? (Povedi

pažnju na lanac prenosilaca, ako ga ima!) Da li je akika bila propisana i poznata Arapima u

pagansko doba prije Islama, pa da je kolje Abdul-Muttalib za svog unuka!? Ako bi i rekli da

je to istina, da li se djela koja čovjek uradi prije Islama uzimaju u obzir, pa da znamo da je

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaklao akiku kao vid zahvale, a ne kao ponovno

obavljanje propisa.

Ali opet kažem, da se ne naljuti spec. Džeko, prihvatamo sve što si rekao, uzet ćemo

da je istina, ali kakve to sad ima veze s obilježavanjem mevluda!? Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, je zaklao za sebe akiku kao vid zahvalnosti, i to je dokaz za mevlud!? Na koji dan

je zaklao? Koliko puta je radio? Allahu, hvala ti na zdravom razumu!

Kaže spec. Džeko: “Šesti dokaz: Prenosi se da je Poslanik, a.s., o blagodati petka

rekao: “U njemu je stvoren Adem, a.s.” (Malik, Muvetta, 1/108; Tirmizi, br. 491)88 Ovim

hadisom utvrđuje se posebnost dana iz razloga što je u njemu stvoren Adem, a.s. i ponavljanje

te posebnosti ponavljanjem tog dana. Isto tako, dan u kome je rođen Muhammed, a.s., je još

prioritetniji da bude poseban i ta se posebnost vraća vraćanjem tog dana.”

84 Et-Telhisul-habir, 4/362. 85 El-Medžmu’u, 8/431. 86 Mizanul-’iatidal, 2/500. 87 1/264. 88 Promaklo ga je da je hadis kod Muslima u Sahihu, br. 854.

155

Odgovor: Posebnost dana u kojem je stvoren Adem, alejhis-selam, naveden je u

hadisu, a posebnost dana u kojem je rođen Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

pravljenjem mevluda si upravo ti izmislio.

Sada ću postaviti pitanje spec. Džeki, da li je petak, kao poseban dan, dozvoljeno

izdvajati s dodatnim ibadetima, koji su u osnovi propisani i pohvalni?

Ali, da se ne muči, jer je zauzet borbom protiv “vehabija”, skratit ću mu odgovor. Ebu

Hurejre, radijallahu anhu, prenosi od Allahovog Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, da

je rekao: “Nemojte posebno izdvajati noć petka od ostalih noći klanjanjem noćnog

namaza, i nemojte izdvajati postom petak od ostalih dana.”89 Kako da Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, zabrani da se mahsuz klanja noćni namaz i posti petkom, a u

njemu je rođen Adem!? Idući po Džekinoj logici, dan kada je Allahov Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, rođen još preći je da se zabrani!

Još bolje od toga, kako da Allah, dželle šanuh, učini petak najboljim danom kojeg je

Sunce obasjalo – kao što je došlo u hadisu90 – a Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

rođen u ponedjeljak!? Uostalom, po ko zna koji put, kakve veze ima posebnost petka ili

ponedjeljka s nepropisanim ibadetima!? Očigledno je da spec. Džeki ne ide baš od ruke

zdrava logika, pa se nije čuditi njegovim nebulozama!

Kaže spec. Džeko: “Sedmi dokaz: Od Omera, r.a., se prenosi da mu je neki jevrej

rekao: “O Vođo pravovjernih, postoji jedan ajet u vašoj Knjizi, da je objavljen nama

jevrejima mi bismo dan njegovog objavljivanja uzeli za praznik. Pa Omer, r.a., reče: Koji

ajet? A on reče: “Danas sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat Svoju prema vama

upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera…”( El Maida, 3.) Pa Omer, r.a., reče:

“Ja znam dan u kome je objavljen i mjesto na kome je objavljen. Poslanik, a.s., je stajao na

Arefatu, u danu džume.” (Buhari, br. 45) Ovaj hadis pokazuje Omerovo slaganje sa

uzimanjem dana u kome se desila velika blagodat za dan u kome će se slaviti. Nema sumnje

da je dan rođenja Muhammeda, a.s., jedan od takvih dana i da se u njemu muslimani trebaju

veseliti.”

Odgovor: Subhanallah! Gdje si u predaji našao da se Omer, radijallahu anhu, složio s

jevrejem? Koja laž, dragi Allahu! Omerove riječi: “Ja znam dan u kome je objavljen” za

spec. Džeku znače “Ja ću od sada slaviti taj dan!”. Pokaj se Džeko prije nego bude kasno,

jer si iznio veliku ljagu na Omera, radijallahu anhu.

S druge strane, u navedenoj predaji je dokaz protiv Džeke, tj. da je obilježavanje

takvih dana od običaja židova, a ne muslimana, jer je židov ovim riječima kudio Omera, a ne

hvalio. Židov je, po Džeki, upućeniji u Allahovu vjeru od Omera, radijallahu anhu, pa se nije

čuditi ovakvim iracionalnim dokazivanjima.

89 Bilježi ga Muslim, br. 1144. Neki učenjaci poput Ebu Zur’e i Ebu Hatima prigovorili su ovoj predaji, ali zabrana izdvajanja petka s dodatnim ibadetima došla je u drugim predajama. 90 Bilježi ga Muslim, br. 854.

156

Sada, neka nam spec. Džeko navede da li je Omer, radijallahu anhu, obilježavao dan

mevluda, ili bilo koji drugi dan “u kome se desila velika blagodat”, pa ćemo nastaviti

polemiku oko ovog hadisa.

Kaže spec. Džeko: “Osmi dokaz: Kaže El-Mervezi: Pitao sam Ebu Abdullaha o

ljudima koji zanoće pa uče Kur’an i uče dove sve dok ne osvanu? Pa je rekao: “U tome nema

problema.” Ebu Sirri el-Harbi je rekao: Rekao je Ebu Abdullah: A koja je stvar bolja od te da

se ljudi sastave pa donose salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao

blagodat darovao kao što su to govorili Ensarije…? (Ibn Tejmijje, Iktidau siratil mustekim,

2/634), (Ukazuje na hadis u Musnedu od Muhammed b. Sirina: Obaviješten sam da su

Ensarije prije Poslanikovog, a.s., dolaska u Medinu govorili: Kada bismo odabrali jedan dan

i u njemu se sakupljali i spominjali ovu blagodat koju nam je Allah darovao? Pa su neki rekli:

subotom? Pa rekoše: Nećemo se izjednačavati sa jevrejima u njihovom danu! Pa rekoše:

Nedeljom? Pa rekoše: Nećemo se izjednačavati sa hrišćanima u njihovom danu! Pa rekoše:

Na dan ‘arube – a zvali su dan džume jevmu ‘arube, pa su se petkom sastajali u kući Ebu

Umame Es’ad b. Zurare pa im je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.)””

Odgovor: Kao da spec. Džeko želi da nas zbuni navođenjem citata iz djela Šejhul-

Islama Ibn Tejmijje ili govorima Imama Ahmeda!?

Prije svega, mi ne prizivamo bezgrešnost Imamu Ahmedu, niti Ibn Tejmijji, niti

drugim učenjacima, nego ih slijedimo u istini. Svaki od njih je, bez sumnje, imao grešaka,

koje će im biti oproštene, inšallah, a nagradu će imati za iskren nijjet u svom traganju za

istinom. Niko među njima nije, sam po sebi, dokaz u Šerijatu. Bezgrješnost u vjeri svojstvena

je samo Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem.

Pored toga, u navedenim citatima nema nikakvog dokaza za utemeljenost mevluda.

Imam Ahmed uopće nije govorio o mevludu, nego je bio upitan o ljudima koji zajedno

provedu neku noć, bilo koju, u ibadetu do sabaha, na što je rekao: “Nadam se da (ovo je

preskočio Džeko) u tome nema problema!” Znači, Imam Ahmed im nije rekao: “Radite to!”,

ili “To je pohvalno!”, ili “Samo naprijed!”, nego se nada da u tome nema problema, jer je u

osnovi propisano, a možda i ima problem. Nekoliko redova nakon toga Ibn Tejmijje,

rahimehullah, – pojašnjavajući ovaj i druge Ahmedove citate koje je Džeko izostavio – rekao

je: “… pa tako je Ahmed dozvolio okupljanje radi dove, ali ako se ne uzme za stalni običaj.”91

Isto tako i mi kažemo, nema smetnje ako bi se ljudi nekada okupili da uče zajedno Kur’an

cijelu noć, ili klanjaju noćni namaz i sl., ali je preče da to svako radi za sebe, jer je to praksa

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i prvih generacija.

Ali, kakve to sada ima veze s mevludom!? Zaista se ne mogu načuditi ovakvim

nakaradnim dokazivanjima!

Dalje spec. Džeko navodi citat iz Ibn Tejmijjnog djela pa kaže: “Ebu Sirri el-Harbi je

rekao: Rekao je Ebu Abdullah: ‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa donose

91 Iktidaus-siratil-mustekim, 2/142.

157

salavat na Poslanika, a.s., i spominju ono što im je Allah kao blagodat darovao kao što su to

govorili Ensarije…?’”

Prije svega nije potvrđeno da je Ebu Serijj (a ne Ebu Sirri) el-Harbi Ja’kub b. Jusuf

slušao Imama Ahmeda i susreo se s njim, jer je susret s Imamom Ahmedom bio otežan,

imajući u vidu da je bio zatvaran, izoliran, te da mu je bilo zabranjeno podučavanje itd.

Ebu Ja’la, rahimehullah, naveo je njegovu biografiju u djelu “Tabakatul-hanabile”92 i

rekao: “Prenio je od našeg imama pojedine stvari…”, zatim je naveo ovaj govor. Sam Ebu

Ja’la nije potvrdio da je slušao govor Imama Ahmeda, kao što je navodio u biografiji drugih

učenika govorivši: “čuo je”, “susreo se”, “bio je s njim” i sl.

Iz priloženog se vidi da Ebu Serijj nije bio među poznatim učenicima Imama Ahmeda,

čak se ne zna pouzdano da li se susreo s njim ili ne. Mimo toga, nije nam poznat lanac

prenosilaca do njega, jer je mnogo izmišljenih predaja na račun Imama Ahmeda, kao i na

ostale imame poput Ebu Hanife, Malika, Šafije i dr.

Ono što pojačava neautentičnost ovog rivajeta su riječi Ibn Mufliha, rahimehullah:

“El-Hallal je prenio od njega (Ahmeda) da je rekao: ‘A koja je stvar bolja…’”93 El-Hallal,

također, nije zatekao Imama Ahmeda, nego njegove učenike, niti se spominje da je Ebu Serijj

el-Harbi bio njegov učitelj, pa da kažemo da je predaju prenio od njega. Sve u svemu,

navedena predaja nije potvrđena od Imama Ahmeda pa da je prihvatimo kao dokaz, iako

njegove riječi, same po sebi, nisu dokaz.

Zatim, spec. Džeko opet se služio obmanjivačkim trikovima, pa je iz svog džepa

dopunio Ahmedov citat. Navodi Džeko: “‘A koja je stvar bolja od te da se ljudi sastave pa

donose salavat na Poslanika, a.s….” Orginalni tekst glasi ovako: “… en jedžtemi’an-nasu fe

jusallune” tj. “da se ljudi okupe i klanjaju” i nigdje se ne spominje učenje salavata

Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem. Poznato je, onome ko je upoznat sa šerijatskim

terminima, da se riječ Es-Sala navedena zasebno koristi za namaz, a ne u jezičkom značenju

donošenja salavata. Da je upotrijebljena tako imali bismo dodatak u vidu indirektnog objekta,

tj. bilo bi jusallune ‘ale-nebijj. S obzirom da u ovom slučaju glagol ostaje bez svog objekta

jasno je da je riječ o obavljanju namaza, a ne donošenju salavata. Međutim, naš dragi spec.

Džeko ne umije da kvalitetno barata sintaksom arapskog jezika.

Učenje salavata Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, nije sporno,

naprotiv, to je pohvalna radnja, i ne igra veliku ulogu da je Imam Ahmed zaista spomenuo

učenje salavata, ali je spec. Džeko dopunio citat svojim riječima kako bi bolje zvučao

neukom narodu.

Također, riječi Imama Ahmeda, ako bi rekli da su vjerodostojne, nisu nimalo sporne,

jer on nije pohvalio posebno okupljanje i klanjanje posebnog namaza, nego da se okupe i

klanjaju. Iz toga se prvenstveno razumije da obave zajednički namaz u džematu, koji je

propisan svaki dan, kao podne, ikindiju i td., te da nakon njega jedni druge posjećaju na

92 Vidi: 1/417. 93 El-Adabuš-šer’ijje, 2/103.

158

Allahove blagodati, kao što su to radile Ensarije, radijallahu anhum. Takvo djelo, bez sumnje,

ubraja se u najbolja djela, jer su to halke zikra koje su spomenute u mnogim hadisma.

Nakon toga je spec. Džeko naveo hadis, koji je po njegovom običaju da’if-

nevjerdostojan. Muhammed b. Sirin koji prenosi postupak Ensarija, nije bio živ kada se to

događalo, niti je naveo ko ga je obavjestio o tome. Takva vrsta predaja je kod učenjaka

odbačena, jer se ne zna stanje ravije čiji spomen je izostavljen, niti znamo da li je taj isti ravija

prisustvovao tom periodu. U većini slučajeva, ravije čiji spomen se namjerno izostavlja su

slabi i neprihvatljivi, jer da su prihvatljivi ne bi bilo razloga da se skrivaju.

Još nešto, nigdje se u toj predaji, ako bi je prihvatili, ne navodi da je blagodat koju su

spominjali rođenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, niti da su organizovali

povodom toga mevlud. Allahovih blagodat je mnogo. Objava Kur’ana je blagodat, poslanstvo

je blagodat, Islam je blagodat, uputa je blagodat itd. Koju od ovih blagodati su Ensarije

spominjale?

Jasno je da su Ensarije spominjale Islam kao blagodat, jer je u izvornom tekstu došlo:

“… fe zekerna hazel-emre-llezi en’amellahu bihi ‘alejna”, u prijevodu: “… i spomenemo

ovu stvar koju nam je Allah kao blagodat darovao”, a to je cjelokupni Islam, oni nisu rekli:

“… i spomenemo dan Poslanikovog rođenja kao blagodat” i sl. Nigdje se u predaji ne

spominje da su tim povodom činili posebne ibadete, nego su spominjali Islam kao blagodat, tj.

jedni druge su podsticali na ustrajnost, podučavali se propisima i sl., i to su uradili samo

jednom, a ne svake sedmice, ili svake godine. Također, primjetno je da Ensarije nisu odredile

neki poseban dan za taj susret, nego su odredili petak, kao dan kojeg nisu svetkovali ni

kršćani ni židovi, za razliku od onih koji obilježavaju mevlud svakog 12. rebi’ul-evvela.

Neka nam spec. Džeko pojasni zašto ne odrediše ponedjeljak kao dan okopljanja!?

Mora da im je promaklo ono što su dokučili Džeko i njemu sl.!

Opet sam prinuđen da iznesem još jednu u nizu Džekinih obmana. Naime, riječ je o

kraju njegovog citata: “… pa su se petkom sastajali u kući Ebu Umame Es’ad b. Zurare pa im

je zaklana ovca i bilo im je dovoljno.” Nigdje se u predaji ne spominje da su to radili svake

sedmice, nego stoji da su se sakupili u njegovoj kući, iz čega se ne može razumjeti da su to

radili svake sedmice. To potvrđuje i kraj citata, tj. da im je zaklana ovca, koja im je bila

dovoljna, jer njihov broj nije bio veliki, i nije spomenuto da im je ovca klata svake sedmice,

nego je navedeno samo jedno klanje.

U svakom slučaju, hadis nije vjerodostojan, pa nećemo puno vremena gubiti na njega.

Kaže spec. Džeko: “Deveti dokaz: Allah, dž.š., kaže: “Reci: Neka se zato Allahovoj

blagodati i milosti raduju, to je bolje od onoga što gomilaju.” ( Junus, 58.) Poslanik, a.s., je

bez sumnje Allahova milost prema ljudima, bez obzira bili oni muslimani ili nemuslimani

(prema muslimanima zato što je bio uzrok njihove upute a prema nemuslimanima zato što je

njegovom pojavom od njih uzdignuto kažnjavanje kojim su bili kažnjeni prethodni narodi,

kako to navodi Et-Taberi), zato je radost zbog njegovog rođenja naređena ovim ajetom.”

159

Odgovor: Još uvijek ne mogu da pojmim ova iracionalna dokazivanja koja je koristio

spec. Džeko! Ubijeđen sam da razuman čovjek, koji nema apsolutno nikakvog znanja, takve

stvari ne bi sebi dozvolio, a kamoli student šerijatskih nauka!

Kakve veze, o Džeko, ima radost zbog Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem,

rođenja s obilježavanjem istog svake godine nepropisanim i izmišljenim ibadetima!? Zar

misliš da se oni koji ne obilježavaju mevlud ne raduju njegovom rođenju!? Jel’ misliš da se ta

radost manifestuje zajedničkim okupljanjem jednom ili nekoliko puta godišnje!?

S druge strane, odakle si iskopao da se spomenuti ajet odnosi na Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem?94 Mi ne sumnjamo da je Poslanik, sallallau alejhi ve sellem, jedna

od Allahovih milosti svjetovima, ali to ne znači da ajete možemo tumačiti proizvoljno i po

ličnom nahođenju. Najpoznatiji mufessiri poput Ibn Džerira, Begavija, Kurtubija, Nesefija,

Ibn Kesira i dr., nije naveo da se “Allahova blagodat i milost” spomenuta u ajetu odnosi na

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nego su svi jednoglasni da se misli na Islam i

Kur’an.95

Ali, ako bi rekli da se u ajetu misli na Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, i

pored toga u tome nema nikakvog dokaza o utemeljenosti mevluda. Biti radostan s Allahovim

Poslanikom, alejhis-selam, ne znači radovati se na dan njegovog rođenja, jer ako kažemo

tako, time potvaramo sve Muhadžire i Ensarije da se nisu radovali.

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je bez sumnje Allahova milost

svjetovima, ali ta milost nije se desila njegovim rođenjem, nego poslanstvom i uputom s

kojom je došao, kao što kaže Uzvišeni: “… a tebe smo samo kao milost svjetovima

poslali.” (El-Enbija, 107), a nije rekao “stvorili”! Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao

je: “Ja, doista, nisam poslat da proklinjem, nego sam poslat kao milost.”96 Nigdje u

Kur’anu i Sunnetu ne stoji da je njegovo rođenje samo po sebi milost, nego je njegovo

poslanstvo milost.

Kaže spec. Džeko: “Deseti dokaz: Allah, dž.š., kaže: “I napomeni ih na Allahove

dane.” (Ibrahim, 5.) Dan rođenja posljednjeg Božijeg Poslanika, a.s., je dan koji treba

spominjati. Allah, dž.š., je u tom danu dao posebne događaje koji se spominju u knjigama

istorije dajući važnost tom danu. Iz tog razloga iskazivanje radosti zbog tog dana je slijeđenje

Allahove opšte naredbe spomenute u ovom ajetu.”

Odgovor: I dalje se spec. Džeko služi obmanama, ali šta drugo da radi kad nema

dokaza!? Zanimljivo je da nije naveo ajet u potpunosti, pa onda s njim pokušao dokazati, a

razlog tome je svima poznat.

94 Takvo tumačenje preneseno je od Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, ali nevjerodostojnim lancima prenosioca, pa se ne mogu uzeti u obzir. 95 Vidi: Tefsir Ibn Džerir, 15/105, Tefsir Begavi, 4/138, Tefsir Kurtubi, 8/353, Tefsir Nesefi, 2/28, Tefsir Ibn Kesir, 4/275, 96 Bilježi ga Muslim, br. 2599, od Ebu Hurejre, radijallahu anhu.

160

Ajet glasi ovako: “I Musaa smo poslali s dokazima Našim: ‘Izvedi narod svoj iz

tmina na svjetlo i opomeni ga Allahovim danima!’ To su, uistinu, dokazi za svakog onog

ko je strpljiv i zahvalan.” (Ibrahim, 5)

Znači, riječ je o Musau, alejhis-selam, i Israelćanima, a ne o Muhammedu, sallallahu

alejhi ve sellem, i njegovom ummetu. Dio mufessira kaže da se pod “Allahovim danima”

misli na posebne dane koji su bili poznati među njima, a to su dani u kojima ih je Allah

izbavio od faraona i uništio ga zajedno s njegovom vojskom. Drugi dio smatra da se s tim

aludira na blagodati kojima su počašćeni poput Tevrata, hrane u izobilju i td. Treći kažu da se

te riječi odnose na dane u kojima je Allah kaznio prijašnje narode, tj. da s njima zastraši svoj

narod.97

Zatim, ako bi i rekli da je ajet općenitog karaktera, pa nigdje u njemu nije naređeno da

se iskazuje radost, slavi, posebno organizuje, obilježava i sl. Nadam se da spec. Džeko barem

može uočiti razliku između opomene i podsjećanja na određene dane i između neutemeljenog

obilježavanje tih dana ibadetima. Riječ je o opomeni, a ne o slavlju i proslavi! Gdje je u ajetu

rečeno da spominjanje tih dana treba da bude na tačan datum kada su se dogodili!?

Ovakvo tumačenje ajeta i hadisa je krajnje drsko i pravi zločin spram Allahove

plemenite vjere, te jasno suprostavljanje Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, i

laž na njegov Sunnet.

Nadam se da spec. Džeko ima još kojeg džokera o mevludu u rukavima, jer inače tekst

kojeg je priredio je prava ljaga na njega, a ujedno i na sve njegove istomišljenike.

Allahu naš, ti znaš ono što ljudi javno ispoljavaju, a i ono što u sebi taje, uputi na Pravi

put onoga ko iskreno traga za istinom, a prema spletkarošima i smutljivcima budi pravedan.

“Gospodaru naš, oprosti nama o braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne

dopusti da u srcima našim bude imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si,

zaista, dobar i milostiv!” (El-Hašr, 10)

Allah, dželle šanuh, najbolje zna!

Napisao: Amir I. Smajić

Medina, 16. rebi’ul-evvel 1435 h.g.

97 Vidi: Tefsir Ibn Džerir, 16/519, Tefsir Begavi, 4/335-336, Tefsir Ibn Kesir, 4/478.

161

Kratak osvrt na sufizam i sufijske tarikate

Islamski učenjaci razilaze se na nekoliko mišljenja kada je u pitanju osnova iz koje je

izvedena riječ ''sufizam''. Jedni smatraju da je riječ ''sufizam'' izvedenica iz riječi es-safa što

označava bistrinu i čistoću – uma i srca. Drugi smatraju da je riječ sufizam izvedenica iz riječi

es-saff, zbog toga što su u pitanju ljudi koji su uvijek u prvom saffu pred Allahom, dželle

šanuhu. Treći kažu da je sufijom nazivan svaki onaj koji je ličio na siromašne ashabe koji su

bili ehlu-suffa (siromašni stanovnici Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, džamije). Četvrti

kažu da su sufije nazvane tim imenom zbog toga što su nosili odjeću od sufa – vune. Peti kažu

da je riječ "sufizam" preuzeta iz grčkog jezika od riječi "SOPH" (sofisti), što u prijevodu

znači mudrost.

Sve u svemu, za života Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nije zabilježeno nikakvo

postojanje imena sufija – tesavvuf – tekija itd. Sve su to imena i termini koji su nastali nakon

njegove, sallallahu alejhi ve sellem, smrti. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kao i njegovi

ashabi, znali su samo za džamije – mesdžide. ''Tekija'' je za njih bila nepoznanica!

''Sufijski tarikat'' u početku je bila škola koja se koncentrira oko misli i smjernica

nekog učenjaka koji ima poseban metod u usmjeravanju učenika ka usavršavanju znanja i

prakse. Kada su se pojavili ovi tarikati, u početku su to bile samo škole duhovnih, moralnih i

metodoloških smjernica. Nisu bili u međusobnoj kontradiktornosti u odnosu na akaidske i

šerijatske propise. Razlika je bila samo u načinu vaspitanja i dovođenja učenika do puta

Istine, kao i moralnog savršenstva – što se kasnije gotovo sve izvitoperilo!

Što se tiče onoga po čemu su sufije – derviši u globalu postali poznati, poput:

odvajanje od svijeta, odlazak u zabačena mjesta, celibat i neženstvo, nerad i ljenčarenje,

konzumiranje duhana i alkohola, puštanje brkova a brijanje brada, pisanje hamajlija, huktanje,

skakanje, tresenje, probadanje tijela željeznim predmetima, kult mrtvaca i turbeta – primijetit

ćemo da je sav taj ''sufijski nauk'' mahom preuzet od kršćanskih svećenika, hinduskih

brahmana, jehudskih monaha i budističkih isposnika, a nikako od Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, i njegovih ashaba, r.a.! Omiljena sufijska mjesta su turbeta i kaburi evlija. Gdje god

oni vode glavnu riječ, oni podižu kabure, ograđuju ih, uljepšavaju i osvjetljavaju, a poznato je

da se u islamskom svijetu širk najviše čini kod kabura. Kod njih prizivaju mrtve šejhove od

kojih se traži porod, opskrba, kiša, sreća, uspjeh i sl.

Allah, subhanehu ve teala, onima koji tako misle poručuje: "Vi se, mimo Allaha,

kumirima klanjate i laži smišljate. Oni, kojima se vi, mimo Allaha, klanjate ne mogu vas

nikakvom hranom nahraniti; vi hranu od Allaha tražite i Njemu se klanjate i Njemu

zahvalni budite! Njemu ćete se vratiti." (el-Ankebut, 17.); „Iskreno ispovijedanje vjere dug

je prema Allahu! A onima koji pored Njega sebi uzimaju evlije (zaštitnike), i govore: "Mi

im se klanjamo samo zato da bi nas što više Allahu približili" – Allah će njima, zaista,

presuditi o onome u čemu su se oni razilazili." (Ez-Zumer, 3.)

162

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Fanatizam i pretjerivanje karakteristično je za

dvije skupine islamskog ummeta: za jedan dio zabludjelih šiija koji poslanicima i imamima iz

ehlul-bejta pripisuju Allahovo, dželle šanuhu, svojstvo uluhijjeta (obožavanja), kao i jedan dio

sufija džahila koji također gaje slično ubjeđenje po pitanju Allahovih poslanika i dobrih ljudi.''

(Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 1/66.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Apologetičari se najviše bave potvrdom ili

negacijom, postajanjem ili nestankom, kao i pitanjima ubjeđenja i vjerovanja, i njihov krajnji

cilj je tasdik/potvrda, ilm/znanje i haber/obaviještenost. Za razliku od njih, sufije svoj akcenat

stavljaju na ljubav i mržnju, želju i mrskost, fizičke pokrete i praksu, i njihov krajnji cilj je

ljubav, podložnost, djelo i volja.

Što se tiče spašene skupine – ehlul-ilma i imana – pobornika znanja i vjere, pravih

vjernika, oni su u svom životu spojili oboje: naučnu spoznaju i vjerovanje i praktično

djelovanje i rad utemeljen na ljubavi, pa je njihovo vjerovanje izgrađeno na znanju, kao i rad i

ljubav koji su također zasnovani na znanju. Oni su se spasili devijacija apologetičara i sufija,

postižući ono što su obje skupine zagubile:

1. govor bez znanja – ako je u pitanju apologetičar, i rad bez znanja – ako je u pitanju

sufija, što je sve zajedno prouzrokovalo niz teorijsko-praktičnih novotarija koje su u

suprotnosti s Kur'anom i sunnetom;

2. apologetičari su ostali bez djela, a sufije bez riječi.

Sljedbenici sunneta Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, kako onog nutarnjeg

tako i onog vanjskog, njihove riječi i njihova djela, kako javna tako i tajna, zasnovana su i

utemeljena na ilmu i znanju, i njihova svaka riječ ili postupak su u međusobnoj sprezi, i to su

istinski i pravi muslimani, koji su na Pravome putu, na putu onih kojima je Allah blagodat

Svoju darovao, a ne na putu onih na koje se rasrdio, a niti na putu onih koji su zalutali!

Devijantni apologetičari ugledali su se na jevreje, dok su se devijantne sufije ugledale na

kršćane, pa su zbog toga na prve (apologetičare – jevreje) najveći utjecaj imala slova/huruf, i

ono na što ukazuju njihova značenja, poput znanja i ubjeđenja, dok su na druge veći utjecaj

imali glasovi/asvat, kao i ono što ti glasovi izazivaju i proizvode od osjećaja i pokreta.''

(Medžmu'ul-fetava, 2/41.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Izmišljanje neispravnih ibadeta koji u sebi

imaju primjese širka i sličnog specifika je kršćana, ali i onih koji se ugledaše na njih poput

devijantnih pobožnjaka i sufija, kao i izmišljanje neispravnih zabrana/tahrimata, što je

specifika jevreja i devijantnih tobože fakiha i pravnika koji se u tome ugledaše na njih

(jevreje)!'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 1/87.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Kod devijantnih sufija više dominira želja za

slušanjem pjesama i stihova negoli želja za slušanjem Kur'ana i zikra!'' (Pogledaj: Medžmu'ul-

fetava, 2/43.)

163

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., kaže: ''Veliki broj sufija kudi razum i smatra ga

niskim i ništavnim, i smatraju da se visoka stanja i stepeni ne postižu razumom, već baš

njegovim nestankom i gubitkom. Prihvataju i potvrđuju stvari koje zdrav razum nikada ne bi

prihvatio, i često znaju hvaliti opijenost i ludilo...'' (Pogledaj: Medžmu'ul-fetava, 3/338.)

Neki od najpoznatijih sufijskih tarikata

1. Kadirijski tarikat veže se za šejha Abdul-Kadira el-Džejlanija, koji je umro 1166. g.

Kretao se po Perziji, Iraku i Bagdadu gdje je i ukopan. Šejh Abdul-Kadir el-Džejlani, rhm.,

daleko je od onih koji mu se pripisuju isto kao što je Isa, a.s., veoma daleko od kršćana, koji

ga obožavaju mimo Allaha, dželle šanuhu! Danas ih najviše ima po Siriji, Turskoj, u nekim

dijelovima Afrike, posebno u Kamerunu, Kongu, Mauritaniji i Tanzaniji. Ima ih i u Kavkazu,

Čečeniji i u nekim dijelovima Rusije.

2. Rufa'ijski tarikat veže se za Ebul-Abbasa Ahmeda el-Rufa'ija, koji je umro 1182. g.,

u Basri. Rufa'ije svoje "keramete" dokazuju probadanjem sabljama. Zajedničko im je sa

šiijama to što i jedni i drugi vjeruju u Džaferov kitab, u dvanaest imama, da je trinaesti imam

Ahmed er-Rufa'i, i jedni i drugi oplakuju ašuru. Ovaj tarikat se podijelio na tri sekte: bazije,

melekije i hubejbije. Danas ih najviše ima po Egiptu, Siriji, turskoj Anadoliji, istočnoj Evropi,

Kavkazu, kao i u Sjevernoj Americi.

3. Bedevijsko-ahmedijski tarikat veže se za Ahmeda el-Bedeviju, koji je rođen u

jednoj šiitsko-iranskoj porodici, a umro 624. h.g. u Iraku, gdje je ukopan i čiji kabur svake

godine posjeti preko 3 miliona bedevija-ahmedija. Njihovo učenje zatrovano je mnoštvom

idolatrije i novotarija od kojih je islam potpuno čist. Ima ih u Egiptu, ali i u nekim dijelovima

Evrope. Tarikat im se pocijepao na šesnaest sekti.

4. Šazilijski tarikat veže se za Ebul-Hasena el-Šazilija, koji je umro 1258. g. Ovo je

jedan od većih sufijskih tarikata. Danas su rasprostranjeni u sjevernoj Africi, Egiptu, Keniji,

Tanzaniji, Bliskom istoku, Šri Lanki, kao i u zapadnoj i Sjevernoj Americi.

5. Mevlevijski tarikat veže se za iranskog pjesnika Mevlanu Dželaluddina er-Rumija,

koji je umro 1273. g., i ukopan je u Konji. Najviše ih ima u turskoj Anadoliji, Siriji, kao i u

Sjevernoj Americi. Poznatiji su kao vrteći derviši, zbog toga što se prilikom obavljanja zikra

vrte ukrug!?

6. Nakšibendijski tarikat veže se za Behauddina Nakšibenda iz Buhare, koji je umro

1390. g. Najviše ih ima u centralnoj Aziji, Iranu, na Kavkazu, sjeverozapadnoj i jugozapadnoj

Kini, Indoneziji, Indiji, turskoj, Evropi i Sjevernoj Americi.

7. Bektašijski tarikat veže se za hadži Bektaša iz Horosana, koji je umro 1338. g. Ovaj

sufijski tarikat karakterističan je po šiitskim idejama, ubjeđenjima i stavovima. Ima ih po

turskoj Anadoliji, Albaniji i Americi.

164

8. Ni'imetullah tarikat veže se za Nuruddina Muhammeda Ni'imetullaha, koji je umro

1431. g., u mjestu Mehan blizu Kermana u jugozapadnom Iranu. Najviše ih ima u Iranu i

Indiji.

9. Tidžanijski tarikat veže se za Abbasa Ahmeda b. et-Tidžanija, alžirskog berbera,

koji je umro 1815. g. Iz Alžira su se najviše rasprostrli prema jugu i Sahari, kao i prema

zapadnom i centralnom Sudanu, Egiptu, Senegalu, zapadnoj Africi i sjevernoj Nigeriji. Ima ih

i u zapadnoj i Sjevernoj Americi.

10. Džerrahijski tarikat veže se za Nuruddina Muhammeda el-Džerraha iz Istanbula,

koji je umro 1720. g. Najviše ih ima u Turskoj, sa malim grupicama po zapadnoj i Sjevernoj

Americi.

U Bosni su najzastupljeniji sljedeći tarikati:

- Nakšibendijski tarikat: Sarajevo, Visoko, Busovača, Fojnica, Bilalovac, Milodraže,

Merdani, Gorica, Kakanj, Zenica, Ričica, Tešanj, Travnik, Mostar, Tuzla, Gornja Tuzla,

Olovo, Živinice, Kladanj, Banovići, Gračanica kod Tuzle, Zvornik, Ključ, Bužim, Cazin.

- Kaderijski tarikat: Sarajevo, Travnik, Pazarić.

- Rufa'ijski tarikat: Sarajevo, Vareš, Srebrenik.

- Šazilijski tarikat: Tuzla – Dubrave. (Pogledaj: Pregled mjesta održavanja zikra u

BiH, novine Kelamul-Šifa, br. 9, proljeće 2006.)

Što se tiče Sandžaka, ne bilježi se da igdje danas u njemu postoji živa tekija koja vuče

svoje korijene od ranije, niti da postoji neki organizovan tarikat koji vuče svoje korijene od

ranije. Sandžačke golgote samo su preživjele džamije! Postoje pokušaji izvjesnih pojedinaca

koji žele nanovo oformiti neke tekije i tarikate, posebno u Novom Pazaru, ali su to sve želje i

nezvanični pokušaji pojedinaca. U ranijem periodu sufije su bile dostatno zastupljene na

teritoriji Sandžaka jer se to dâ primijetiti po mnoštvu turbeta koje su ostavili iza sebe, u

gotovo svakom sandžačkom gradu izuzev Plava (el-hamdulillah, što ne znači da u Plavu nije

bilo dobrih ljudi!).

Jedini ispravni tarikat – pravac

Jedini ispravni tarikat jeste tarikat i pravac ehli-sunneta vel-džemata koji se ogleda u

doslovnom slijeđenju potvrđene prakse Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako

javno tako i tajno, kako svojom nutrinom tako i svojom vanjštinom, kao i slijeđenju puta i

staze prvaka ove vjere – muhadžira i ensarija.

Sljedbenici tarikata ehli-sunneta vel-džemata drže se vasijjeta i oporuke posljednjeg

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ''Strogo se pridržavajte mog

sunneta, kao i sunneta pravovjerno upućenih halifa nakon mene; čvrsto se držite toga, i

prihvatite se toga očnjacima svojim! Strogo se čuvajte izmišljotina, jer je svaka izmišljotina

novotarija, a svaka novotarija vodi u Vatru!'' (Sahih: Ebu Davud, Tirmizi, Ibn Madže,

Ahmed)

165

Sljedbenici tarikata ehli-sunneta vel-džemata znaju da je najvredniji govor – Allahova,

dželle šanuhu, Knjiga, i da je najbolja uputa – uputa Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem

Oni daju prednost Allahovim, dželle šanuhu, riječima nad bilo čijim drugim govorom, i daju

prednost sunnetu i praksi Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, nad bilo čijom drugom i

drugačijom praksom! Zbog ovoga se zovu ehlul-Kur'an i ehli-sunnet!

Ehli-džematom su nazvani zbog toga što se pridržavaju konsenzusa i idžma'a ashaba i

sve sunnetske uleme nakon njih, i zbog toga što su to pravi čuvari džemata muslimana i oni

koji su u stanju ginuti za njega, i braniti ga od napada nevjernika, za razliku od svih ostalih

novotarskih skupina koje su najprepoznatljivije po tome što redovno udaraju po džematu

muslimana, što se dijele na razne frakcije i skupine, pomagajući često svojom praksom

nevjernike protiv muslimana!

Ehli-sunnet vel-džemat posmatra sebe, ali i sve druge kroz lupu Kur'ana, sunneta i

idžma'a, pa sve što se poklapa s njima – to podržavaju, a sve što se suprotstavlja njima –

protiv toga se bore.

Ehli-sunnet vel-džemat su oni koji traže da se čini dobro, a od zla odvraćaju, onako

kako to Šerijat zahtijeva, i smatraju da će se hadždž, džihad, džume i bajram-namazi obavljati

za emirima i vođama – bili oni dobri ili loši.

Ehli-sunnet vel-džemat su čuvari džamijskih džemata, i na svoju vjeru gledaju kao na

nasihat. Uvijek su svjesni Allahovih, dželle šanuhu, riječi: ''Vjernici su među sobom poput

čvrste građevine čiji se dijelovi međusobno podupiru!'', ili: ''Vjernici su poput jednog tijela.

Kada oboli jedan njegov organ – svi ostali organi pate od temperature i nesanice!''

Ehli-sunnet vel-džemat traži od muslimana sabur i strpljenje pri belaju i iskušenjima,

kao i šukr i zahvalu prilikom rahatluka i uživanja; traži i raziluk i zadovoljstvo Allahovim,

dželle šanuhu, kada' i kaderom, tj. sudbom i odredbama!

Ehli-sunnet vel-džemat pozivaju visokom moralu i dobrim djelima, i ne zaboravljaju

riječi Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je rekao: ''Najsavršenijeg i najljepšeg imana

su oni koji su najljepšeg ponašanja i ahlaka!“

Ehli-sunnet vel-džemat pozivaju na održavanje rodbinskih veza, i da daš onome ko

tebi ne daje, i da oprostiš onome ko ti je zulum nanio, i da si pokoran roditeljima svojim, i da

održavaš dobrosusjedske odnose, i da si dobročinitelj siročadima, i siromašnima, i putnicima,

i robovima...

Ehli-sunnet vel-džemat zabranjuju oholjenje i uzdizanje nad drugima, nanošenje

nepravde, nasilja i zuluma drugima – s pravom ili bez prava!

Dakle, ehli-sunnet vel-džemat su ljudi koji slijede Kur'an i sahih-sunnet, onako kako

su ga prve generacije islama (selef), tumačile i slijedile, a ne kako ga tumače ili praktikuju oni

koji nisu selef ovoga ummeta!

Molimo Allaha, dželle šanuhu, da nas uputi istini i Pravome putu! Amin!

Priredio: Sead ef. Jasavić, prof. fikha

166

Kratki dosje o sirijskim Alevitima/Nusajritima

Piše: Mr. Emir Demir

„Arapsko proljeće“ u Siriji daleko je izazovnije i kompliciranije od skorašnjih

revolucija koje su se odigrale u arapskim zemljama. Svrgavanje sirijskog režima označava i

odlazak čitave tiranske hunte, koja već decenijama, pod plaštom islama i sunnizma, „ispija

krv“ nevinom sirijskom sunnitskom narodu. Ako se pogleda historijska, ideološka i religijska

pozadina, iz čijeg miljea potječe sirijski sistem, kao i dinastija Asadovih, uistinu će se tada

shvatiti da sirijska borba za slobodu nije samo puka borba između režima i naroda, tiranina i

obespravljenih, bogatih i siromašnih, već i borba za povrat izgubljenog dostojanstva i časti

koji su prije više decenija nasilno i nizom manipulacija oduzeti od većinskog sunnitskog

naroda Sirije i predati posredstvom francuskog kolonizatora zastranjeloj sekti nusajrita. Drugi

aspekat težine sukoba u Siriji jeste činjenica da je sirijski režim dio bliskoistočnog svešiitskog

projekta ekspanzije, čime je unutrašnji sukob dobio i međunarodne razmjere, zasada barem na

diplomatskom nivou.

Osnovni podaci o alevitskoj sekti

Nusajriti su ezoterijski (batinijski) pokret koji se pojavio u trećem hidžretskom

stoljeću. Pripadnici ovog pokreta svrstani su u ekstremne šiite otpadnike koji zagovaraju

utjelovljenje Boga i Njegovo prisustvo u Alijju. Strateški cilj im je destrukcija islama i

umanjivanje njegove moći, pa su, stoga, uvijek bili na strani onih koji su vojno pohodili

muslimanske zemlje. Francuski kolonizatori Sirije dali su im naziv „al-alaviyyin“ – aleviti

(alijevci) kako bi prikrili njihovu stvarnu ezoterijsko-rafidijsku pripadnost i porijeklo.

Najpoznatije ličnosti ove sekte

1. Osnivač ove sekte je Ebu Šuajb Muhammed b. Nusajr el-Basri en-Numejri (um.

270. h.g). Živio je u vremenu trojice šiitskih imama, a oni su Alijj el-Hadi (deseti), El-Hasen

el-Askeri (jedanaesti) i Muhammed el-Mehdi (fiktivni, dvanaesti). Muhamed b. Nusajr je za

sebe tvrdio da predstavlja „vrata“ putem kojih se prilazi imamu El-Hasenu el-Askeriju, da je

naslijedio njegovo znanje, da je izvor argumentacije i vjerski autoritet šiita poslije El-

Askerija, te da je epitet vjerskog autoriteta prešao na njega poslije „nestanka“ imama El-

Mehdija. Pripisivao je sebi poslanstvo i vjerovjesništvo, te je ekstremno gledao na imame

davajući im stepen božanstvenosti. Njegov nasljednik u vođstvu sekte bio je Muhammed b.

Džundub.

2. Ebu Muhammed Abdullah b. Muhammed el-Džinan el-Džunbulani (235. – 287.

h.g.) koji vodi porijeklo iz mjesta Džunbula u Perziji. Njegove pristalice nazvale su ga

167

brojnim nadimcima, poput: „Pobožnjak“, „Asketa“ , „Perzijanac“. Putovao je u Egipat, te je

tamo svoju vjersku misiju predstavio El-Hasisiju.

3. Husejn b. Alijj b. El-Husejn b. Hamdan el-Hasisi rođen je 260. h.g. i egipatskog je

porijekla. Došao je sa svojim učiteljem Abdullahom b. Muhammedom el-Džunbulanijem iz

Egipta u Džunbulu. Naslijedio je svoga učitelja u predvodništvu sekte. Živio je pod

protekcijom hamdanijske države u Halepu, te nusajritima osnovao dva centra: prvi u Halepu,

čiji je predvodnik bio Muhammed Alijj el-Halebi, a drugi u Bagdagu, na čijem čelu je bio El-

Džisri.

Umro je u Halepu i njegov grob je i danas tamo poznat. Napisao je neka djela vezana za

nusajritsku sektu u kojima je posebno hvalio ehlul-bejt. Posebno je u tim djelima zagovarao

reinkarnaciju duša i utjelovljenje Boga.

Centar u Bagdadu je s vremenom iščeznuo nakon pohoda Hulagua.

Centar u Halepu je kasnije premješten u Latakiju, a njegov predvodnik bio je Ebu Sa'd

el-Mejmuni Surur b. Kasim et-Taberani (358. – 427. h.g.).

Napadi Kurda i Turaka protiv njih postajali su sve češći, pa je to bio povod da zatraže

pomoć od Hasana el-Mekzona es-Sendžarija (583. – 638. h.g.), te je ovo područje vojno

pohodio dva puta. U prvom pokušaju nije uspio, ali je u drugom uspio duboko udarajući

temelje nusajritske sekte u brdima Latakije.

Među njima se kasnije pojavio i istakao Ismetud-devle Hatim et-Tuban (700. h.g. /

1300. g.) koji je napisao „Kiparsku poslanicu“.

Također, u sekti se istakao i Hasan Adžret iz područja Eana, a umro je u Latakiji 836.

h. / 1432. g.

U kasnijem periodu mogu se naći mnogobrojni predvodnici nusajritskih skupina, kao

npr. skupina koju je utemeljio pjesnik Muhammed b. Junus Kelazi 1011. h.g. / 1603. g. u

blizini današnje Antakije, te imena poput Alijja el-Mahusa, Nasira Nesifijs, Jusufa Ubejdija i

dr.

4. Sulejman Efendi el-Uzuni rođen je u Antakiji 1250. h.g. Preuzeo je učenje ove

sekte, ali je nešto kasnije prešao na kršćanstvo pred jednim kršćanskim misionarom, te je

pobjegao u Bejrut u kojem je izdao knjigu „El-Bakure es-Sulejmanijje“, otkrivajući tako sve

tajne nusajritske sekte. Nusajriti su ga kasnije lukavo navuklii davajući mu garancije, a kada

se vratio u Anatakiju, svi su skočili na njega, zadavili ga, te ga spalili na jednom trgu u

Latakiji.

Alevitska sekta je u historiji poznata pod nazivom nusajriti, što im je originalni naziv,

ali prilikom formiranja jedne političke partije u Siriji pod nazivom „Patriotski blok“, ista

partija je željela pridobiti nusajrite, pa ih je nazvala alevitima, što je i odgovaralo njihovim

dalekosežnim ambicijama, pa danas posebno insistiraju na tom nazivu. Francuski kolonizatori

dali su im posebnu državu pod nazivom „Alevitska država“ koja je postojala od 1920. do

1936. g.

168

5. Muhammed Emin Galib et-Tavil je poznata nusajritska ličnost. Bio je jedan od

vojnih zapovjednika u doba francuske okupacije Sirije. Napisao je knjigu „Historija alevita“ u

kojoj je pojasnio korijene ove sekte.

6. Sulejman el-Muršid bio je čoban. Francuzi su ga prihvatili i pomogli ga u

promoviranju vlastite božanstvenosti. Odredio je sebi i poslanika Sulejmana el-Mideha, koji

je bio također čoban. Nezavisna sirijska vlada ga je 1946. g. osudila i pogubila vješanjem.

Poslije njega je vođstvo sekte preuzeo njegov sin Mudžib, koji je, također, prizivao

božanstvenost, pa je uskoro ubijen rukom direktora sirijske obavještajne službe 1951. g. Čak i

danas nusajritska sekta „El-Mevahise“ spominju njegove ime prilikom klanja svojih životinja

i žrtava. Pričalo se da je drugi sin Sulejmana el-Muršida po imenu Mugis naslijedio navodnu

božanstvenost svoga oca.

Nakon toga nusajriti su uspjeli prodrijeti u državne institucije u Siriji. Njihov poseban

utjecaj na vlast u Siriji, pod plaštom sunnizma, povećao se 1965. g., da bi kasnije „Blok

prosperiteta“, sastavljen od komunista, nacionalista i basista putem „Pokreta revolucije“

došao na vlast 12. 3. 1971. g., čime su aleviti zauzeli poziciju predsjedavanja državom.

Najvažnija obilježja alevitske doktrine

Nusajriti su Alijja uzeli za boga. Rekli su da je njegovo duhovno prikazivanje u

prolaznoj tjelesnoj formi poput prikazivanje Džibrila u likovima nekih ljudi.

Alijjevo prikazivanje u ljudskoj naravi bilo je samo da bi pridobio stvorenja i robove.

Izrazito vole Abdurrahmana b. Muldžima, ubicu imama Alijja, na kojeg prizivaju

Božije zadovoljstvo, tvrdeći da je on spasio Alijjevu božansku prirodu od njegove ljudske

prirode, te smatraju grješnicima one koji ga proklinju.

Neki od njih tvrde da Alijj živi u oblacima nakon što je izašao iz pojavnog svijeta koji

ga je ograničavao. Zato kada iznad njih prođe oblak, govore: „Neka je mir s tobom, o Ebu

Hasane!“ Tvrde da je grom njegov glas, a munja njegov bič.

Nose uvjerenje da je Alijj stvorio Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a da je

Muhammed stvorio Selmana el-Farisija, a Selman el-Farisi pet „jetima“, a oni su:

-El-Mikdad b. El-Esved, kojeg smatraju gospodarom ljudi, njihovim tvorcem i zaduženim da

puca gromove;

-Ebu Zerr el-Gifari, koji je zadužen za kruženje zvijezda i planeta;

-Abdullah b. Revvaha, koji je zadužen za pokretanje vjetrova i uzimanje duša;

-Osman b. Maz'un, koji je zadužen za stomake, tjelesnu temperaturu i ljudske bolesti;

-Kamber b. Kadan, zadužen je za udahnjivanje duša u tijela.

Nusajriti imaju jednu noć u kojoj grupno, bez ikakvih ograničenja, seksualno orgijaju,

kao što je to običaj nekih ezoterijskih sekti.

169

Posebno respektiraju vino i pridaju mu poseban značaj, a time i vinovoj lozi. Posebno

su užasnuti ukoliko neko iščupa ili posiječe vinovu lozu, jer od nje dolazi vino koje nazivaju

„nur“.

Dnevno se mole pet puta, ali njihova je molitva drugačija po broju rekata od

muslimanske, te ne sadrži padanje čelom na tlo, iako nekada ima pregibanja.

Ne klanjaju džumu, niti uzimaju abdest, niti se kupaju od džunupluka.

Nemaju javne bogomolje, već se mole u svojim kućama. Njihove tjelesne molitve

popraćene su citiranjem besmislica.

Ne priznaju obred hadždža, već smatraju da je obavljanje hadždža u Mekki ravno

nevjerstvu i obožavanju kipova.

Ne priznaju zekat, obavezu koju inače izvršavaju muslimanu, već plaćaju porez svojim

poglavarima u iznosu petine onoga što posjeduju.

Post za njih je sustezanje od općenja sa ženama tokom cijelog mjeseca ramazana.

Izrazito mrze ashabe Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i proklinju Ebu

Bekra, Omera i Osmana, radijallahu anhum. Tvrde da vjerovanje ima svoju vanjštinu i

skrivenu nutrinu, te da jedino oni znaju tajne te nutrine, kao npr.:

-Džunupluk: označava ljubav prema suprotnosti i neznanje o ezoterijskoj nauci.

-Čistoća: označava neprijateljstvo prema suprotnosti i poznavanje ezoterijskog znanja.

-Post: označava čuvanje tajne koja je vezana za trideset ljudi i trideset žena.

-Zekat: simbolizira Selmanovu ličnost.

-Džihad: označava izljev prokletstva na protivnike i one koji otkrivaju tajnu.

-Tutorstvo: označava iskreni odnos prema nusajritskoj dinastiji i mržnju prema njenim

protivnicima.

-Šehadet: označava formu „ajn, mim, sin“.

-Kur'an: označava uvod za podučavanje iskrenosti prema Alijju, a Selman je pod Džibrilovim

imenom podučio Muhammeda Kur'anu.

-Namaz: označava pet imena, a oni su: Alijj, Hasan, Husejn, Muhsin, Fatima. Muhsin

predstavlja skrivenu tajnu, jer tvrde da je on nedonošče koje je odbacila Fatima. Spominjanje

ovih imena nadomješta šerijatsko kupanje i abdest.

Muslimanski učenjaci su iznijeli svoj konsenzus da nije dozvoljeno sa nusajritima

stupati u brak, jesti ono što zakolju, klanjati dženazu njihovim umrlim, ukopavati ih u

muslimanska groblja, te unajmljivati za čuvanje granica i utvrda.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje kaže: „Ovi ljudi, koji se nazivaju nusajritima, te ostale

kategorije karamita, ezoterista, veći su nevjernici od židova i kršćana, pa zapravo i od samih

idolopoklonika. Šteta koja od njih dolazi veća je od štete ratobornih nevjernika, poput Tatara,

Franaka i ostalih. Oni su uvijek bili na strani neprijatelja muslimana. Kada zatreba, oni su

kršćanima protiv muslimana, a najveća nedaća za njih bila je kada su muslimani izvojevali

pobjedu nad Tatarima. Također, Tatari ne bi dospjeli na muslimanska područja i ubili halifu u

Bagdadu, te ostale muslimanske vladare, da nije bilo pomoći nusajrita.“

170

Nusajritski praznici

Oni imaju mnogo praznika koji su oličenje njihovog općenitog doktrinarnog sklopa, a

neki od njih su:

Praznik „Nevroz“ 4. aprila, što je prvi dan perzijske nove godine.

Praznik „El-Ghadir“ , praznik „El-Firaš“, „Ašura“, desetog dana muharrema – dan sjećanja na

pogibiju El-Husejna na Kerbeli.

Dan prizivanja prokletstva (mubahela) ili dan „El-Kisa“ , a to je deveti dan rebiul-evvela,

kada je Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, pozvao kršćane iz Nedžrana na proklinjanje.

Dan žrtve (njihov Kurban-bajram) koji kod njih počinje 12. zul-hidždžeta.

Također, slave i neke kršćanske praznike poput „Dan bogojavljenja“, „Dan duhova“,

„Dan svetice Barbare“, „Božić“, „Dan krsta“, koji uzimaju kao datum za početak sjetve,

ubiranja plodova, žetve, trgovačkih poslova, ugovora o zakupu.

Slave dan „Delam“, a to je 9. rebiul-evvel, dan pogibije Omera b. El-Hattaba,

radijallahu anhu, kada izražavaju svoju radost i zadovoljštinu osvetom.

Ideološki i doktrinarni korijeni ove sekte

Načela svoga vjerovanja preuzeli su iz starog idolopoklonstva, pa tako obožavaju

zvijezde i planete, smatrajući da su one stanište imama Alijja.

Na njih je ostavio utjecaj neoplatonizam iz kojeg su preuzeli teoriju „iluminatorne

emanacije“. Svoja uvjerenja su izgradili sukladno pravcu zoroastrijanskih filozofa. Veliki dio

učenja preuzeli su iz kršćanstva, poput: trojstva, svetaca, dozvole alkohola. Od Hindusa i

naroda Dalekog istoka preuzeli su vjerovanje u reinkarnaciju duša i Božije utjelovljenje u

ljudima. Također, svrstani su u ekstremne šiite, jer mnoga uvjerenja koja nose su šiitskog

porijekla, a izrazito ona koja zastupaju rafiditi u općenitom smislu, poput sebeovaca –

sljedbenika židova Abdullaha b. Sebea.

Širenje sekte i centri moći

Nastanjeni su u brdima Latakije u Siriji. U zadnje vrijeme su se proširili po okolnim

sirijskim gradovima. Veće skupine nusajrita također se mogu naći u zapadnom dijelu

Anadolije, a tamo nose ime „tahtedžiti“ i „hattabiti“, dok se u istočnoj Anadoliji nazivaju

„kazalbašiti“.

U drugim dijelovima Turske i Albanije nazivaju ih „bektašitima“.

Neke nusajritske skupine nastanjene su u Iranu i Turkestanu pod nazivom „aliilahiti“.

Izvjestan broj ih živi u Libanu i Palestini.

171

Isječak iz dokumenta koji su aleviti 1936. godine proslijedili francuskoj vladi

povodom pregovora o nezavisnosti Sirije

„Mi, poglavari familija, vođe i alevitski predstavnici poručujemo sljedeće:

Francusko namjesništvo (tj. kolonizacija) došlo je u naše krajeve, a mi smo, snagom našeg

oružja i prkosom naših brda, bili neovisni od bilo koje vlasti u svijetu. Ova urođena

neovisnost potakla je na početku jednu našu manju skupinu da krene u borbu protiv francuske

vojske, ali je veća skupina ukazala svoje povjerenje Francuskoj i njenoj historiji, te smo, tako,

pružili našu ruku francuskom namjesništvu koje je poštivalo ovo ukazano povjerenje i

sačuvalo našu neovisnost i njene kodekse.

Od toga vremena neizmjerno vjerujemo Francuskoj, a to povjerenje se još više

povećalo uz znanje da su naši izaslanici otvoreno svrstavali ime Francuske u okrilje ove

neovisnosti i njenoga očuvanja. Također, mi prihvatismo sva obećanja i obaveze – kao što

prihvatamo i Božiji govor, jer nam nije nikada moglo ni naumpasti da bi neki namjesnik

Francuz mogao predstavljati svoju vladu i dati obećanje, a zatim ga prekršiti.

Koliko smo samo bili iznenađeni kada smo vidjeli francuske predstavnike koji su

zaboravili sve prethodne dogovore davajući Sirijcima službena obećanja da će nas priključiti

Siriji? Naša neovisnost je bila dar od Francuske, koji ona daje kada hoće i uskraćuje kada

hoće. Ali, još više smo iznenađeni što naša problematika, nažalost, prilikom pregovora

između Francuske i Sirije nije uzeta u obzir, nije joj se posvetila pažnja od strane Francuza,

koji su trebali ispuniti svoje obećanje, već je naša problematika bila predmet cjenkanja, kao

što su potvrdila sredstva informiranja. A zapravo, i više od toga – klasična kupoprodaja

afričkih robova koji se bez vlastitog pristanka dodjeljuju njihovim gospodarima. To ni u

snovima nismo mogli zamisliti!

S obzirom na to, želimo precizirati naš stav prema Vama sa krajnom otvorenošću, jer

stojimo pred velikom katastrofom i pogibijom na poprištu časti.

Tražimo od velike Francuske da sačuva našu fizičku egzistenciju i dostojanstvenost

naših odluka, a tome dodajemo, također, da nećemo dozvoliti čak ni plemenitoj i dobroj

Francuskoj da upravlja našom neovisnošću dodjeljujući je kome želi, zaboravljajući tako

našu iskrenost, požrtvovanje i naše ukazano povjerenje prema francuskim obećanjima i

potvrdama, a koje nikada nisu bile narušene tokom zajedničke historije.

Moja gospodo, dodajući ovo obraćanje našim prethodnim telegramima i pismima, čast

nam je saopćiti vam sljedeće:

Aleviti, koji predstavljaju ogromnu većinu stanovnika u Latakiji, kategorčki odbijaju

vratiti se u islamske sirijske tokove, i podsjećaju Vas, kao i izaslanike u francuskom

parlamentu i francuske stranke, na obećanja namjesnika da će poštivati neovisnost alevita i

da neće donositi nikakve izmjene osim nakon konsultacija i saglasnosti alevita. Ova obećanja

i ugovori, u najmanju ruku, s našeg stanovišta su od koristi cijeloj francuskoj vladi, kao što su

od koristi Francuskoj i njenoj plemenitosti i časti.

172

Mi Vam povodom francusko-sirijskih pregovora posebno naglašavamo da svaki

dogovor sa Sirijcima nauštrb naših interesa, koliko god bio mizeran, neće nas apsolutno

ničim obavezati, niti ćemo ga priznati, niti će biti ozakonjen, već ćemo ga, zapravo, smatrati

atakom francuskih pregovarača na principe uzvišene Francuske i njena obećanja, a povrh

svega na principe humanosti koja ne dozvoljava jednom narodu da upravlja budućnošću

drugog naroda bez njegove volje.

Uvjereni smo da je nemoguće da Francuska, koju predstavljaju parlamentarne

stranke, legalizira ropstvo jednog malog prijateljskog naroda njihovim historijskim i

vjerskim neprijateljima! Kako biste potvrdili koliki je rascjep između nas i Sirijaca, i kako

biste znali koliko će biti bolna katastrofa koja nam je zakucala na vrata, molimo Vas da

pošaljete komisiju koja će ispitati trenutno stanje, te uvidjeti da li uopće postoji mogućnost da

se aleviti priključe Siriji bez njihovoga izlaganja krvavoj tragediji, a što će biti crna tačka u

historiji Francuske! Ovo nas neće spriječiti da ustrajemo, kao i prije, da pošaljemo naše

izaslanstvo u Pariz i ponovimo Vam da nećemo priznati, bez obzira na posljedice, svako

rješenje ili svaki ugovor vezano za nas, osim ukoliko se bude uzelo u obzir i naše mišljenje i

naša saglasnost sa njim.

Ukoliko, uistinu, želite primijeniti Vaše humane principe na sunnitskom sirijskom

narodu, uprkos njihovom neprijateljstvu prema Vama, onda imamo čvrstu nadu da ćete to

primijeniti prema nama alevitima, jer smo Vam mi najiskreniji prijatelji!

Izražavamo Vam najveće poštovanje.

173

Đurđevdan (Jurjevo) i “Omaha”

Priredio: Irfan Kasumović

Obilježja i karakteristike Đurđevdana: Đurđevdan (Jurjevo) je kršćansko-romski

praznik koji se proslavlja 6. maja (23. aprila po starom kršćanskom kalendaru), čime se

obilježava uspomena na "Svetog" Đorđa. Đorđe ili Georgije (Juraj) bio je rimski vojnik u

gardi cara Dioklecijana, koji je ubijen tokom progona kršćana. [О razvoju legende govori P.

J. Hogarth, "St. George: The Evolution of a Saint and His Dragon", History Today (30. April

1980:17-22)] U kršćanstvu se slavi kao "Sveti" Đorđe (Juraj). U umjetnosti se često prikazuje

kako ubija aždahu. "Sveti" Đorđe je svakako zauzeo mjesto starog srpskog božanstva

plodnosti Jarila i njegovog praznika. Crkva na ovaj dan obilježava pogubljenje "Svetog"

Georgija koje se desilo 23. aprila 303. [Vladika Nikolaj Prolog za 23. april]

Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih

radnji.

Prema tvrdnjama etnologa, Đurđevdan je paganski praznik i sinteza više božanstava:

vode i vatre.

Glavni običaji u povodu Đurđevdana su:

- pletenje vijenaca od bilja,

- umivanje vodom u koju je namočeno bilje,

- kupanje u rijeci.

Uvečer, uoči Đurđevdana, neko od ukućana ubere zelenih grančica u najbližoj šumi i

njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama, kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se

čini (po kršćanskom vjerovanju, op.a.) da bi godina i dom bili "berićetni" – "da bude zdravlja,

ploda i roda u domu, polju, toru i oboru".

Također, opletu se vjenčići od "đurđevskog cvijeća": đurđevka, mlečike i drugog, i

njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do

sljedećeg Đurđevdana. [Milan Vuković, 1985., str. 112]

Uoči Đurđevdana, domaćica ubaci u posudu punu vode razno proljetno bilje: dren, pa

za njim zdravac, i na kraju grabež i crveno jaje, čuvarkuću… [Randelj, 2006., i Milan

Vuković, 1985., str. 112], a to se zatim stavi pod ružu u bašti da prenoći.

Ujutru se svi redom umivaju vodom: (po kršćanskom vjerovanju, op.a.) djeca - "da

budu zdrava kao dren", djevojke - "da se momci grabe oko njih", stariji - "da budu zdravi",

174

domaćin – "da mu kuća bude dobro čuvana" itd. Svaki prema svojim potrebama i željama.

[Milan Vuković, 1985., str. 113]

Veliku važnost ima i kupanje u rijeci, prije izlaska sunca (ponekad se u rijeku bacaju

vijenci od raznog cvijeća ili se sipa mlijeko). [Veselin Čajkanović]

Zatim, Đurđevdan je i najveći praznik većine Roma (Ederlezi) kojim se slavi povratak

proljeća. Na taj dan mnogi Romi se osobito svečano odijevaju, stavlja se nakit, odjekuje

romska glazba i pleše se romsko kolo. Domovi se ukrašavaju cvijećem i raspupanim

grančicama u znak dobrodošlice proljeću. Obredi ovog praznika uključuju kupanje u vodi s

cvjetovima, a ponegdje se i zidovi kuća peru vodom. Obično sе na ovaj dan jede jagnjeće

meso. Kao tradicionalno nomadski narod, Romi su ovim blagdanom obilježavali prekid

zimovanja i, pokrećući svoje čerge, ponovno polazili na put.

Na veliku žalost, među neukim Bošnjacima na prostorima Bosne i Sandžaka uvuklo se

praktikovanje ovog kršćansko-paganskog običaja, a među sufijama je Đurđevdan (Jurjevo)

poznat pod nazivom Rozi-Hidr ili Hidr-Elez ...

U većini krajeva Bosne, skupljala se "omaha", voda sa slapova ili vodeničkih kola, a

ponegdje se donosila sa izvora – i to predvečer, uoči Jurjeva. Djevojke su također dan uoči

Jurjeva brale miloduh, koji bi navečer stavile u prikupljenu "omahu" i na Jurjevo, u zoru, tom

vodom prale tijelo i lice. Uoči Jurjeva, kod djevojaka su postojale i brojne gatke, koje su se

uglavnom odnosile na stvari vezane za njihovu udaju. Na sam dan Jurjeva, išlo se na teferiče

(izlete), uglavnom pored izvora ili rijeka. Iako se na teferiče išlo uglavnom porodično,

omladina se na njima posebno zabavljala – poznate su jurjevske ljuljaške. U nekim krajevima,

postojao je običaj da se rano ujutro, prije nego što će se krenuti na teferič, djeca "žare"

koprivom po nogama, zapravo da se koprivom istjeraju iz postelja, a drugdje su se u dvorištu

pred kućom palile dvije vatre ili postavljale dvije "žiške" žara, između kojih bi prolazili

ukućani i provođeni "mal" (stoka), radi zaštite od uroka i zmija. Na Jurjevo se, inače,

izbjegavalo bilo šta raditi…

Također i u Sandžaku se obilježava ovaj "praznik" te se organizuju vašari, zvani

''Omaha'', koji se svake godine 5. maja, uoči Đurđevdana, održavaju pored rijeka ili izvora. U

predvečerje se odlazi da se natoči voda ispod starih vodenica, u koju se stavlja brašno i

različite vrste biljaka. Takvom vodom, koja je prethodne noći bila u cvijetnjaku, ranom zorom

na Đurđevdan, stariji članovi porodice posipaju svoje ukućane, te se umivaju vjerujući da će

im to donositi sreću tokom cijele godine. Tamo odlaze i oni koji ''Omahu'' doživljavaju samo

kao proljetni izlet i priliku za masovnu šetnju, igru, razonodu i dobru priliku za trgovinu ili

opijanje, a samim tim nesvjesno učestvuju u proslavi ovog praznika. Kud svi, tu i mali Mujo...

175

Islamski stav o obilježavanju Đurđevdana (Jurjeva) i ''Omahe'', i prisustvovanju

na mjestima svetkovanja ovih praznika

Žalosno je da većina naših Bošnjaka ne poznaje osnovne propise svoje vjere tako da

mnogi i ne znaju da je islam jedina ispravna vjera, pored koje Allah neće nikome drugu

primiti. Islam je derogirao sve prijašnje vjere, i nakon njegovog objavljivanja ništavno je

postupati po vjeri kršćana, a ni njima nije dozvoljeno da nakon islama budu kršćani. Ko ipak

na tom njihovom ubjeđenju ostane, on je nevjernik, pa makar bio i spašen od svih iskrivljenja

i promjena koje su se u kršćanstvu desile. Kakvo je onda stanje ako znamo da su kršćani

iskrivili svoju vjeru i da su ubijeđeni da je Bog jedan od trojice, ili da je Mesih sin Božiji, ili

da je Bog ustvari Mesih, sin Merjemin – uzvišen neka je Allah od svega što oni smatraju!

Svaki čovjek koji za sebe tvrdi da je musliman, mora biti svjestan sljedećih činjenica:

Allah je učinio ovaj Kur'an dominirajućim nad svim ostalim knjigama, muslimane je učinio

svjedocima za sve ostale ljude, a poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem,

svjedokom za muslimane.

Uzvišeni je rekao: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve i kao uputu i

milost i radosnu vijest za one koji jedino u Njega vjeruju.” (En-Nahl, 89)

Također je kazao: “Ovaj Kur’an vodi jedinom ispravnom putu…” (El-Isra, 9)

Kaže Uzvišeni: “Danas su nevjernici izgubili svaku nadu da ćete vi otpasti od svoje

vjere, zato se ne bojte njih – već se bojte Mene. Sada sam vam vjeru vašu usavršio i blagodat

Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.” (El-Maide, 3)

Allah je oporučio da se čvrsto držimo islama sve dok smo živi, te da u islamu

okončamo svoj život.

Kaže Uzvišeni: “O vjernici, bojte se Allaha istinskom bogobojaznošću i umirite samo

kao muslimani!” (Ali Imran, 102)

Jer, islam je jedini put spasa na ahiretu: “A onaj koji želi neku drugu vjeru osim

islama, neće mu biti primljena, i on će na onom svijetu nastradati.” (Ali Imran, 85)

Đurđevdan (Jurjevo) je neislamski praznik i nema nikakve potpore u Kur'anu i praksi

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a sami sunnet Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, dokida sve nevjerničke praznike.

Enes b. Malik, r.a., kaže: “Džahili su za vrijeme Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

imali dva godišnja praznika, u kojima bi se veselili i igrali, pa im je Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, odmah po dolasku u Medinu, rekao: 'Imali ste dva dana u kojima ste se veselili i

176

igrali. Allah vam je vaša dva (džahilijjetska) praznika zamijenio Ramazanskim i Kurbanskim

bajramom!'” (Hadis je sahih. Sunen Nesai, br. 1556.)

Allah, dž.š., nam je svaku neispravnost, haram i zlo, zamijenio onim što je za nas

korisnije i bolje, i između ostalog, Allah, dž.š., nam je islamskim praznicima zamijenio

praznike mnogobožaca, kršćana i jevreja, vatropoklonika, sabejaca i ostalih idolopoklonika.

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani, rhm., kaže: “Ovaj hadis nas upućuje na to da je

zabranjeno radovati se i veseliti na nemuslimanskim praznicima, kao i na to da je zabranjeno

poistovjećivati se s njima!”

Također, onaj koji bude slijedio i preuzimao običaje od nevjerničkih naroda, takav se

sa njima poistovjećuje!

Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: “Ko se poistovjeti sa nekim

narodom, on njima pripada!” I rekao je: “Nije od nas onaj koji se bude poistovjećivao sa

nekim mimo nas!”

Ove riječi nas upućuju na zabranjenost poistovjećivanja sa nevjernicima u svim

stvarima koje su posebno vezane za njih, dakle u pogledu njihovih običaja i ibadeta. Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, upozorio nas je na poistovjećivanje sa njima i obznanio

je da je svemu tome loša završnica i nesnosiva patnja. Upozorio nas je da ne učestvujemo u

obilježavanju nevjerničkih praznika i na svečanostima koje oni organizuju i proslavljaju.

Vrhovni muftija i najviši dužnosnik sultana Sulejmana Veličanstvenog – Mehmet Ebu

Su’ud Efendi (1490. – 1574.) u jednoj svojoj fetvi osuđuje sve one koji proslavljaju Jurjevo

(Đurđevdan) i slične svetkovine, obilježavajući to odmorom, odlaskom na izlete,

pripremanjem različitih jela i sl. Ova fetva glasi:

“Pitanje:

Ako neki muslimani i njihove supruge budu obilježavali dane koje inače obilježavaju kršćani,

npr. ako ne budu radili nedjeljom, na Božić, Jurjevo i drugim sličnim danima, ponašajući se

kao kršćani: odlazeći na izlete, pripremajući posebna jela, i proglašavajući te dane neradnima

– kakav je za njih propis u šerijatu?''

Odgovor:

“Ovakvi ljudi smatrat će se nevjernicima sve dok se ne pokaju, obnove vjerovanje i brak. Ako

se ne osvijeste, neka se toliko vremena (u originalu nedostaje glagol), dok se ne obavežu da

neće uvažavati te dane. To je nevaljalo stanje, da Bog sačuva. Napisao Ebu Su'ud.”

[Muhamed Hadžijahić, “Sinkretistički elementi u islamu u Bosni i Hercegovini”,POF, 28-

29/1978-9,VOL.28-29, Sarajevo, 1980. godine, str. 302]

177

Jahja Zade, koji u živio prvoj polovini prošlog stoljeća, piše: “Među naš muslimanski

svijet uvukle su se mnogobrojne bajke, praznovjerja i gatke, koje su vjerovatno naslijeđene

još iz paganskog doba. Ovo praznovjerje prisutno je još i sada u narodu, uprkos tolikim

dokazima da je to u opreci sa islamskim propisima i odredbama. Božiji poslanik Muhammed,

sallallahu alejhi ve sellem, izričito je zabranio muslimanima učestvovati u nemuslimanskim

svetkovinama, a kamoli, da ih još sami muslimani kao svoje praznike svetkuju. Jedna od tih

nemuslimanskih svetkovina jeste i Đurđevdan, 6. maja svake godine. Mislim da ovdje ne

treba komentara. Stoga se ilmijja upozorava da je pozvana i dužna muslimanski svijet

spašavati iz ovakih očiglednih zabluda, kako ne bi i dalje nasjedala. Ako se tome doda još i to

koliko se ispusti vaktova sabah-namaza odlazeći na ovake uranke i izlete i koliko se u

beznačajne svrhe i harame novaca potroši – onda za učesnike postaje slika još žalosnija.”

(Jahja Zade, “Đurđevski uranak”, El-Hidaje, br. 7-8. Sarajevo, juni/juli 1937. godina, str.

113.)

Hanefijski alim, šejh Ebu Hafs el-Kebir el-Nesefi, rhm., bio je najstrožiji po pitanju

proslavljanja nevjerničkih praznika, rekavši: 'Ko tog dana pokloni nemuslimanu samo jedno

jaje – iz poštovanja prema tom danu – uznevjerovao je u Allaha, dž.š., i propalo mu je djelo!'”

(Fethul-Bari, 2/442.)

Kadija Ebul-Mehasin Hasen b. Mensur el-Haneki, rhm., rekao je: “Ko toga dana kupi

nešto – što nije kupovao prijašnjih dana, ili pokloni drugome poklon – ako je time želio

veličati dotični dan kao što ga veličaju nevjernici – uznevjerovao je, a ako je kupovinom

nečega želio samo uživanje, a poklanjanjem poklona obično iskazivanje ljubavi prema

nekome – takvo što se neće smatrati nevjerstvom, ali će biti mekruh i pokuđeno isto koliko je

pokuđeno i poistovjećivanje s nevjernicima, čega se treba čuvati! ” (Avnul-Ma'abud, 3/342.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rhm., bio je upitan o postupcima nekih muslimana koji u

danima nevjerničkih svetkovina spravljaju posebna kršćanska jela, kao i o prodavanju

određenih stvari bez kojih se ovi praznici ne mogu ispoštovati – je li išta od navedenog

dozvoljeno muslimanima, pa je rekao: ''Elhamdulillah, muslimanima nije dozvoljeno da se

poistovjećuju s nemuslimanima u bilo čemu što je vezano za njihove praznike, niti u hrani,

niti u odijevanju, niti u kupanju, niti u paljenju vatri, niti u mijenjanju ustaljenog reda

življenja, ibadeta i sl. Nije dozvoljeno spravljanje pečenja, niti poklanjanje poklona, a niti

prodavanje onoga čime će se posebno pomagati nevjernici u svojim svetkovinama i slavama,

niti će se djeci dozvoljavati da učestvuju s njima u igrama priređenim posebno za taj dan, ili

da se ukrašavaju i kite posebno za taj dan. Sve u svemu, nevjerničke praznike ne smijemo

ničim posebno obilježavati; taj dan će za muslimana biti kao i svaki drugi obični dan!”

(Medžmu'ul-Fetava, 25/329.)

Omer b. El-Hattab, r.a., rekao je: “Klonite se Allahovih neprijatelja na dan njihovih

praznika!“ (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 18641.), i rekao je: ''... nemojte ulaziti u mušričke

178

bogomolje na dan njihovih praznika, jer tada se srdžba Allahova spušta na njih!” (Sunen el-

Bejheki el-Kubra, br. 18640.)

Abdullah b. Amr, r.a., rekao je: “Ko se bude oženio u nemuslimanskoj sredini i

proslavljao njihove praznike i s njima se poistovjetio, sve dok kao takav i ne preseli – bit će

proživljen zajedno s njima na Sudnjemu danu!” (Sunen el-Bejheki el-Kubra, br. 18642.)

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, Allah mu se smilovao, spomenuo je djela, kao što je

sudjelovanje i poistovjećivanje sa nevjernicima u njihovim praznicima, a što čine neke

neznalice iz redova muslimana, ili oni koji, uopće, ne obraćaju pažnju na vjeru,te je kazao:

''Takvi ostavljanju službeni posao, poput trgovine i proizvodnje, ili halke znanja (misleći na

ostavljanje škole) ili slično tome, a taj dan se smatra danom odmora, veselja i igre sa konjima

ili nečim drugim, a sve kako bi se taj dan razlikovao od ostalih dana.”

Nakon toga, šejhul-islam, Allah mu se smilovao, ukazao je na dužnost muslimana u

pogledu nevjerničkih praznika, rekavši: “Pravilo je da se u njemu ništa, temeljno, ne dešava!

Čak, taj dan treba smatrati kao i ostale dane. Mi smo od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi

ve sellem, saznali da je on zabranio praznovanje dva posebna dana koji su bili određeni kao

dani za igranje u džahilijjetu. On je zabranio i da se kolje kurban na mjestima gdje su mušrici

svetkovali.”

O Allahovi robovi, muslimanima je obaveza da budu ponosni sa islamom jer je on

univerzalna vjera. Islam je uzdignuta vjera i nikada neće biti potlačen, a njegovi sljedbenici su

najponosniji ljudi i bit će svjedoci protiv svih ostalih ljudi.

Kaže Uzvišeni: “I tako smo od vas stvorili pravednu zajednicu da budete svjedoci

protiv ostalih ljudi, i da Poslanik bude protiv vas svjedok.” (El-Bekare, 143)

Dakle, ko god bude tražio ponos i uzdignuće u nečemu mimo islama, Allah će ga

poniziti, kako je kazao i vođa pravovjernih Omer ibn El-Hattab, radijallahu anhu: “Mi smo

zajednica koju je Allah uzvisio islamom, pa kada god budemo tražili ponos u nečem mimo

njega, Allah će nas poniziti.”

Naravno, islam je vjera ponosa i na dunjaluku i na ahiretu. To je univerzalna vjera

koja čini uspješnim onoga ko se pridržava njenih principa. Ova vjera savršeno je uredila i

organizovala svaki segment života i ne postoji nijedno dobro a da nas nije uputila na njega,

niti ijedna pokuđena stvar a da nas nije upozorila i odvratila od toga. Islam je savršen kada je

u pitanju vjerovanje, ibadet, politika, međuljudski odnosi, moral i karakter… Savršen je za

sve ljude u svakom vremenu i na svakom mjestu. U njemu je Allah obznanio i najmanju

stvarčicu za kojom čovjek ima neku potrebu.

Allah je posvjedočio savršenost vjere islama rekavši: “Sada sam vam vjeru vašu

usavršio i blagodat Svoju prema vama upotpunio i zadovoljan sam da vam islam bude vjera.”

(El-Maide, 3)

179

Zijaret i ljubljenje „dlake Muhammeda“ sallallahu alejhi ve sellem, između

sunneta i bid'ata...

Urve b. Mes'ud ustade od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i vidje kako se njegovi

ashabi prema njemu ophode: „Ne uzme abdesta a da mu ashabi vodu međusobno na

razdijele, ne pljune pljuvačke a da je oni ne uzmu, niti dlaka sa njega spadne a da je oni

ne uzmu...!“ (Hasen. Pogledaj: Musned Ahmeda, br.18930.)

Ibnu Sirin kaže: Rekoh Ubejdi: „Imamo dlake od Allahovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, koje smo dobili od Enesa, radijallahu ‘anhu, tj. od familije Enesove, pa

Ubejde reče: Kad bih samo jednu njegovu dlaku imao bilo bi mi draže od cijela

dunjaluka sa svim što je na njemu!“ (Sahihul-Buhari, br.168.)

Enes b. Malik, radijallahu ‘anhu, kaže: „Kad je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

završio sa bacanjem kamenčića na džemretima, i kada je zaklao svoj kurban – obrijao

se, dajući berberinu desnu stranu svoje glave nakon čega pozva Ebu Talhu el-Ensarija,

radijallahu ‘anhu, kojem dade kosu, zatim obrija i lijevu stranu glave i dade kosu Ebu

Talhi, rekavši mu: Razdijeli ovo ljudima.“ (Muslim, br.1305.; Ibnu Hibban, br.3879.)

Enes b. Malik, radijallahu ‘anhu, prenosi da je njegova majka: „Ummu Sulejm

radijallahu ‘anha, prostirala neku prostirku Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, kako

bi poslijepodne malo prespavao (kajlula), pa kad bi on, sallallahu alejhi ve sellem,

zaspao, ona bi uzela od njegova znoja i njegovih dlaka, i to bi čuvala u nekoj bočici i

mirisu, pa kad se primakla smrt Enes b. Maliku, radijallahu ‘anhu, on ostavi u oporuku

da mu u vodu s kojom će ga gasuliti od toga stave, što su i učinili.“ (Sahihul-Buhari,

br.5925.)

Imam el-'Ajni kaže: „Dozvoljeno je vođama i učenjacima da idu u posjetu svojim

prijateljima i pouzdanim osobama što je jedan vid jačanja prijateljstva i ljubavi; dlake i kosa

od čovjeka su čiste i ako su spale sa čovjeka; Ummu Sulejm, radijallahu ‘anha, je uzela dlake

i znoj od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, radi berićeta, i sa mirisom ga pomješala kako

se ne bi zagubio, a Enes b. Malik, radijallahu ‘anhu, je tražio da mu se to pomješa sa vodom

od gasula kako bi se sačuvao od posmrtnih nedaća.“ (Pogledaj: Umdetul-Kari, 22/264.)

Enes b. Malik, radijallahu ‘anhu, prenosi: „Kada je Poslanik sallallahu alejhi ve

sellem, htio da se obrije, Ebu Talha radijallahu ‘anhu, je rukom svojom prihvatio jedan

dio njegove kose, i tu kosu je uzeo, i donio je Ummu Sulejmi radijallahu ‘anhu, koju je

ona odmah stavila u svoj miris.“ (Sahih. Musned Ahmed, br.12505-13532)

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani kaže: „Kad se Poslanik sallallahu alejhi ve sellem,

oćelao na Mini, Ebu Talha, radijallahu ‘anhu, uzeo je i ljudima razdijelio kosu Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Pogledaj: Fethul-Bari, 3/565.)

Osman b. Abdullah b. Mevhib kaže: „Ummu Seleme radijallahu ‘anha, imala je

jednu srebrenu kutiju u kojoj je držala dlake od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

180

koje bi znala potopiti u vodu radi pijenja i uzimanja abdesta čovjeku koji bi se požalio

da ga nešto muči ili nekome ko je obolio od uroka.“ (Musned Ishak b. Rahivejh, br.145.)

Osman b. Abdullah b. Mevhib kaže: „Moja familija me posla sa posudom vode do

Ummu Seleme, radijallahu ‘anha, a ljudi su znali da joj pošalju sud sa vodom kada im

oboli neko, pa bi ona izvadila dlake od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

koje je držala u srebrenoj kutiji, koje bi ona zamočila u vodu, koju bi bolesnik kasnije

pio. Osman kaže: Nadnio sam se nad srebrnom kutijom i vidjeh u njoj nekoliko crvenih

dlaka.“ (Šejh Albani ovu predaju ocjenjuje sahihom. Pogledaj: Miškatul-Mesabih, br.4568.)

Hafiz Ibn Hadžer el-Askalani kaže. „Kada bi se neko požalio da ga nešto muči, ljudi

bi poslali posudu sa vodom Ummi Selemi radijallahu ‘anha, u koju bi ona zamočila dlake

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i u vodi bi ih preprala, koje bi nakon toga natrag u

kutijicu vratila, a vodu bi poslala bolesniku da pije ili da se njome okupa radi lijeka, kojeg bi

ljudi i dobijali zbog berićeta dlaka Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.“ (Pogledaj: Fethul-

Bari, 10/353.)

Šejh Ibnu Usejmin na pitanje: „Kakav je status traženja berićeta u tragovima i

posmrtnoj ostavštini Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, poput dlaka sa njegove glave i sl.“

– kaže: „Nikako nije moguće ustvrditi i dokazati da je određena dlaka Poslanikova, sallallahu

alejhi ve sellem, dlaka, i ono što se spominje da u egipatskom muzeju postoji jedan njen

primjerak to nije istina i to nije tačno. Od ashaba se ne bilježi da su poklanjali pažnju ovom

segmentu izuzev onoga što se prenosi od Ummu Seleme, radijallahu ‘anha, da je ona imala

kod sebe nekoliko dlaka od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koje je držala u srebrnoj

kutiji, pa bi, kada bi neko obolio, nalili vode preko dlake te bi tom vodom prskali i kupali

bolesnika, i davali bi mu od nje da pije, ali, i pored ovoga, mi nemamo dokaza da je određena

dlaka, danas, Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, dlaka. Nama su najbitniji eseri i

zaostavština Objave koju nam je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ostavio, a ostala

zaostavština je materijalnog tipa.“ (Pogledaj: Dželesat ve Fetava, 1/23.; el-Fetava es-

Selasijja, 1/23.; Durus, 2/64.)

Šejh Nasiruddin el-Albani kaže: „Zaostavština Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

u vidu odjeće ili dlaka ili drugih ostataka je tijekom proteklih stoljeća zagubljena, i niko ne

može sahih lancem ustvrditi da je određena stvar koja se pripisuje Poslaniku, sallallahu alejhi

ve sellem, baš i sigurno njegova!“ (Pogledaj: Et-Tevessul, str.146.)

Šejh Salih el-Munedždžid kaže: „Bilježi se da je imam Ahmed ljubio dlaku od

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali je to on činio zbog toga što je sigurno znao da je to

bila dlaka od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, ali mi danas nemamo sahih dokaza da je

nešto autentično od Poslanika sallallahu alejhi ve sellem, kako bi ga mogli ljubiti.“ (Silsiletul-

Adab el-Islamijja, 18/25.)

Dr. Abdullah el-Fekih kaže: „Nemamo sahih dokaza koji nam potvrđuju to da i dan

danas postoje dlake od Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, a ako bi imali sahih dokaze

koji bi nam takvo što potvrdili bilo bi nam dozvoljeno da preko njih tražimo berićeta kao što

181

su to činili i ashabi Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, a što se tiče tavafa i

šetanja te dlake među džemate i džamije kako bi narod tražio sebi berićeta preko nje takvo što

se ne bilježi da je iko od selefa činio. Ne bilježi se da je iko od ashaba koji su imali dlake

Poslanikove, sallallahu alejhi ve sellem, iznosio iste ljudima radi traženja berićeta i lijeka.“

(Pogledaj: Fetava eš-šebeketi el-islamijje, 10/3480.)

Kada se navedenoj praksi ljubljenja i zijareta „Poslanikovih, sallallahu alejhi ve

sellem, dlaka“ pridodaju i pogrešna ubjeđenja tipa da ta dlaka čuva sela i gradove od raznih

muka i katastrofa, da čuvanje tih dlaka donosi sreću, nafaku i djecu, te da ih obilaze i ljube i

nemuslimani i fasici - griješnici raznih vrsta, pogotovu oni koji ne klanjaju i ne poste – onda

je sve to veliki znak da je u pitanju nešto što nije svojstveno iskrenim i pravim muslimanima!

182

Istina o Homeiniju

Homeini je otvoren i jasan čovjek. Jasan je u svojoj mržnji, u svome neprijateljstvu i u

svome uvjerenju (dogmi). On svoga čitaoca ne ostavlja u nedoumici, kada ovaj stvara sliku o

njemu, o njegovom vjerovanju (dogmi) i stavovima, jer sva njegova mišljenja i uvjerenja

potpuno otvoreno i jasno su sadržana u njegovim knjigama i hutbama (govorima). Stoga

pročitajmo ove stranice kako bismo saznali pravu istinu o Homeiniju i predstavili ga u

stvarnoj slici. Njegovi sljedbenici stalno pokušavaju da pred svijetom prikriju pravu istinu o

njemu, suprotnu onoj koju on sam želi i stalno ga zasipaju pohvalama i opisuju

veličanstvenim i uzvišenim svojstvima, tako da su ga učinili jedinstvenim ključem za

spoznaju islamskog vjerovanja. Stoga smo mislili da je najbolje obratiti se samom Homeiniju,

kako bismo, daleko od svih glasina koje su o njemu izrečene, upoznali pravu istinu, a nema

sumnje da su njegova pisana djela prepuna činjenica koje nam otkrivaju njegov stvarni lik.

Zato smo odlučili pustiti njegove knjige da govore, i kao rezultat toga, nastale su ove stranice.

1. Homeini kaže: “Mi ne obožavamo boga koji podiže visoko zdanje sazdano od

pobožnosti, pravde i religioznosti, a zatim ga svojom rukom ruši...”

“Mi obožavamo boga za kojeg znamo da su sva njegova djela racionalna, koji ne čini

ništa što je suprotno razumu. Mi ne obožavamo boga koji podiže visoko zdanje (islamsku

vlast – hilafet) sazdano od pobožnosti, pravičnosti i religioznosti, a zatim ga svojom rukom

ruši i vlast daje Jezidu, Muaviji, Osmanu i njima sličnim među muhadžirima, ne odredivši

ljudima šta se od njih traži nakon Poslanika, za sva vremena i zauvijek, kako ne bi pomagao

podizanje zdanja nepravde i nasilja.” (Kešful-esrar, 116-117.)

2. Homeini priznaje postojanje izmjena (tahrif) u Kur’anu

“Onaj koji jedini može da preuzme i primi ovaj Kur’an jeste časno biće, Allahov

apsolutni evlija (štićenik), Alija ibn Ebu Talib. Niko drugi nije u stanju da preuzme i ponese

ovu Istinu, osim da se iz skrivenog svijeta (gajba) spusti u pojavni svijet, da prođe kroz faze i

da se okiti ovosvjetskim izrazima i znakovima (harfovima). I ovo je jedno od značenja

iskrivljenosti i izmjena koje su se desile u svim Božijim knjigama, pa čak i u časnom

Kur’anu, i to u svim časnim ajetima. Ova istina učinjena je dostupnom i ljudima, ali nakon

što je pretrpjela brojne izmjene (tahrif), shodno stupnjevima i etapama kroz koje je prošla, od

blizine uzvišenosti pa do pojavnog svijeta i posljednje stanice. Broj stupnjeva iskrivljenosti

potpuno je isti sa brojem poglavlja Kur’ana, kao što su dvije nanule potpuno iste jedna sa

drugom.” (El-Kur’an babu ma‘rifetillah, str. 50.)

(Komentar: Homeini na jedan filozofski način govori o iskrivljenosti Kur’ana, ali u

čiju korist i za čije interese? Ako je time želio postići dvosmislenost, nije uspio, jer potpuno je

jasno i vidljivo da on Kur’an smatra iskrivljenim i izmijenjenim.)

3. Homeini pogrešno interpretira Allahove ajete i, komentarišući ajet: “...da biste

se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati” (Er-Ra‘d, 2), kaže: “Vašeg Gospodara,

znači, imama (vođe, misleći na Aliju).”

183

Kaže Homeini: “Uzvišeni je Allah rekao: ‘On upravlja svime i potanko izlaže dokaze

(ajete), da biste se uvjerili da ćete pred Gospodara svoga stati’ (Er-Ra‘d, 2). Riječi ‘vašeg

Gospodara’ znače: vašeg imama (vođu). Pogledaj kako je Allahov govor detaljan i pun

tačnosti i kako je savršeno i precizno Allahovo stvaranje!” (Misbahul-hidaje ilel-hilafeti vel-

vilaje, str. 145.)

(Komentar: Pogledajmo kako Homeini pogrešno i heretički interpretira Allahov govor

i otvoreno mijenja njegovo pravo značenje i pogledajmo kako u svome govoru tačno,

precizno i detaljno iznosi riječi koje znače pretjerivanje i širk!)

4. Homeini kaže da Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije uspio u svojoj

misiji (da‘vi)

“Pitanje odsutnosti imama (gajbetul-imam) veoma je važno pitanje, koje nam

objašnjava mnoge stvari. Između ostalog, otkriva nam da za ostvarivanje i realizaciju velikog

zadatka i misije kao što je ova – a to je sprovedba istinske pravde u cijelom svijetu – od svih

ljudi, niko za to nije bio sposoban, osim očekivanog Mehdije – neka je Allahov spas na njega

– kojeg je Uzvišeni Allah sačuvao i ostavio za čovječanstvo. Svaki vjerovjesnik došao je da

uspostavi pravdu i njegov cilj bio je da je praktično u svijetu i sprovede, međutim, nijedan od

njih u tome nije uspio, pa čak ni Pečat svih vjerovjesnika, koji je, također, poslan radi reforme

i popravljanja čovječanstva, moralnog odgoja ljudi i praktičnog uspostavljanja pravde.

Međutim, i on u tome nije uspio. Onaj ko će uspjeti u pravom smislu te riječi i praktično

uspostaviti pravdu u svim dijelovima svijeta jeste Mehdi.” (Muhtarat min ehadisi ve hitabat

el-imam El-Homeini, 2/43.)

(Komentar: Da li ima većeg ponižavanja i omalovažavanja Vjerovjesnika, sallallahu

alejhi ve sellem, od ovog ponižavanja i da li u riječima dušmana islama ima bestidnijih i

odvratnijih riječi od ovih?)

5. Homeini optužuje Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, kako, iz bojazni da

se u Kur’anu ne desi iskrivljavanje (tahrif), nije prenio ono što mu je Allah naredio (po

pitanju imameta – vodstva)

“Iz svih ovih dokaza i prenesenih hadisa jasno je da se Vjerovjesnik (sallallahu alejhi

ve sellem) bojao prenijeti i obznaniti istinu o imametu (vodstvu). Svako onaj ko se obrati na

historiju i historijske predaje, saznat će da je Vjerovjesnikova (sallallahu alejhi ve sellem)

bojazan bila potpuno opravdana, iako mu je Allah naredio da dostavi istinu o tome i obećao

mu da će ga zaštititi.” (Kešful-esrar, 150.)

“Na početku ovoga govora utvrdili smo da je Vjerovjesnik (sallallahu alejhi ve sellem)

odustao od otvaranja pitanja imameta (vodstva) u Kur’anu, iz bojazni da se nakon njega u

Kur’anu ne dese izmjene (tahrif).” (Kešful-esrar, 149.)

(Komentar: Ovdje je Homeini dostigao vrhunac drskosti i bestidnosti. Nije mu bilo

dovoljno to što je Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, opisao kao bojažljivog i strašljivog,

nego mu je izmislio i opravdanje koje ne bi na pamet palo ni muslimanu, a kamoli licemjeru.

Ako bismo i prihvatili da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zaista i pobojao – a on

184

je daleko od toga da se boji pokorno izvršiti Allahovu naredbu – pitamo se, pa zar razlog

njegove bojazni može biti strah da se u budućnosti ne dese izmjene u Kur’anu? Zar je Allahov

Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, zaboravio – a on je daleko od toga – da je Uzvišeni Allah

obećao i zagarantovao da će Kur’an ostati sačuvan od izmjena, ili je možda Poslanik u to

posumnjao – što je također nemoguće i neprihvatljivo. Homeini je, radi interesa svoga

mišljenja, spreman napadati i vrijeđati i Uzvišenog Allaha i Njegovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, bez da ikoga poštuje i respektuje.)

6. Homeini optužuje Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da nije uspio dostaviti

poslanicu (risalu)

“Jedno je jasno. Da je Vjerovjesnik (sallallahu alejhi ve sellem) dostavio istinu o

pitanju imameta (vodstva), onako kako mu je Allah naredio, i na tom polju uložio maksimalan

trud, ne bi se u islamskim zemljama desila sva ova razilaženja, neprijateljstva i borbe, i ne bi

se pojavila različita mišljenja u temeljnim i u sporednim pitanjima vjere.” (Kešful-esrar, str.

155.)

“Svi vjerovjesnici su došli da postave temelje pravde u svijetu, ali u tome nisu uspjeli.

Čak i vjerovjesnik Muhammed (sallallahu alejhi ve sellem), pečat svih vjerovjesnika, došao je

da izvrši reformu čovječanstva i da sprovede pravdu, međutim, i on u tome nije uspio.” (Dio

hutbe koju je održao povodom rođenja skrivenog Mehdija, 1400. h.g. Vidjeti knjigu “Nehdž”

od Homeinija, str. 46.)

(Komentar: Kako je moguće da jedan alim (učenjak), a da ne govorimo o šerijatskom

autoritetu koji tvrdi da je musliman, Vjerovjesnika islama, sallallahu alejhi ve sellem,

optužuje da nije dostavio istinu onako kako je to od njega želio Uzvišeni Allah? Pitamo se:

Ako dostavljanje istine nije bilo u skladu sa Allahovom voljom, s čijom je to voljom onda

bilo? Homeini nije dao odgovor na ovo pitanje. Prvobitno je Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, optužio za strah, a sada, nakon što se usudio i obznanio svoje mišljenje, optužuje ga,

također, i za neuspjeh. Kakve vjere je ovaj čovjek i o kakvom imanu se radi?! Zbog ovoga su

islamski učenjaci kazali: “Ove njegove riječi su riječi heretika, a nikako riječi muslimanskog

učenjaka”.

7. Homeini kaže: “Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, nije bio u mogućnosti

da ostvari vlast koju je želio”

“Žalim zbog dvije stvari. Zbog jedne žalim više nego zbog druge. Prva stvar je da od

samog početka islama i poslanstva i neposredno nakon tog vremena, muslimani nisu bili

ostavljeni na miru, kako bi uspostavili vlast onakvu kakvu islam želi. U vrijeme Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kao rezultat svih tih problema, ratova i pobuna, nije

uspostavljen oblik vlasti koji je želio sam Poslanik.” (Muhtarat min ehadisi ve hitabat el-

imam El-Homejni, 2/520.)

8. Homeini potvrđuje postojanje drugog poslanika kojemu je dolazila objava, a

od te objave je i predaja o Homeinijevoj revoluciji

185

“Fatima ez-Zehra, nakon očeve smrti (tj. Poslanikove), sedamdeset pet dana provela je

tužna i potištena, a Džibrli – Emin dolazio joj je kako bi je utješio i izrazio joj saučešće, i

obavještavao je o stvarima koje će se desiti u budućnosti. Jasno je iz predaje da je Džibril u

toku ovih sedamdeset pet dana često kod nje navraćao. Ne vjerujem da se ovo što se prenosi u

predaji desilo ikome od vjerovjesnika, osim vjerovjesnicima velikanima. Imam Alija je

zapisivao sve ono što joj je Džibril prenosio, pa je moguće da su i ‘Iranska pitanja’ (Iranska

revolucija) od onih pitanja koja su joj prenesena.” (Iz Homeinijevog govora povodom Dana

žene u Iranu, 2. 3. 1986. godine. Govor je prenio i Radio Teheran, kao i arapske novinske

agencije.)

(Komentar: Ne smatramo da je uopće potrebno komentarisati ove njegove riječi, ali u

svakom slučaju zahvaljujemo Allahu što nam je podario pamet i razum, i molimo Ga da nas

sačuva od duboke starosti!)

9. Homeini tvrdi da pored Kur’ani-kerima postoji neki novi mushaf

“Nakon smrti Vjerovjesnika, Džibril, alejhis-selam, dolazio je Fatimi sa vijestima i

stvarima iz ‘svijeta gajba’ (skrivenog svijeta), a vladar pravovejrnih, (Alija) sve je to bilježio,

i tako je nastao Fatimin mushaf.” (Kešful-esrar, 134.)

10. Homeini tvrdi da Alija, radijallahu anhu, bdije nad djelima svih ljudi

“Njemu (Aliji), alejhis-selam, pripada apsolutna vlast (vilaja mutlaka)... On je na

poziciji sveobuhvatne vlasti (vilaja kullijja), on bdije nad djelima svih ljudi i sva njihova djela

su mu poznata. On je uz svaku stvar prisutan, stalnim, neprekidnim i božanskim prisustvom.”

(Homeini, Misbahul-hidaje ilel-hilafeti vel-vilaje, str. 153.)

11. Homeini kaže: “Da se Alija pojavio prije Vjerovjesnika, sigurno bi došao sa

šerijatom (vjerozakonom) i zasigurno bi bio poslan kao vjerovjesnik”

“Da se Alija, alejhis-selam, kojim slučajem pojavio prije Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve alihi, sigruno bi došao sa šerijatom (vjerozakonom), kao što je došao i

Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve alihi, i zasigurno bi bio poslan kao vjerovjesnik. To je iz

razloga što im je obojici zajednička duhovna svetost, i što su na istim duhovnim i

materijalnim stupnjevima i pozicijama.” (Homeini, Misbahul-hidaje ilel-hilafeti vel-vilaje, str.

153.)

12. Homeini kaže: “Alija za nas predstavlja sve i zauzima prvu poziciju u svim

ljudskim dimenzijama i vrijednostima i zato smo svi dužni slijediti ga”

“Obavezni ste da sve vaše duhovne dimenzije potčinite odgojnim vježbama i

treninzima. Pogledajte Aliju, alejhis-selam! Gdje god da krenemo naći ćemo njegovo ime.

Kod učenjaka (fakiha) čujemo o Alijinom znanju, kod pobožnjaka čujemo o Alijinoj

pobožnosti i skromnosti, kod sufija čujemo o Alijinom misticizmu, kada odemo kod sportista

čujemo ih kako ponavljaju Alijino ime i kako svoje treninge počinju s njegovim imenom.

Ovaj Alija za nas predstavlja sve i zauzima prvu poziciju u svim ljudskim dimenzijama i

vrijednostima i zato smo svi dužni slijediti ga. Njegov ibadet bio je iznad ibadeta svih

186

pobožnjaka, u odricanju i isposništvu nadmašio je sve askete, u borbi i ratovanju nadmašio je

sve ratnike, a u snazi je nadmašio sve snagatore. Bio je čudo koje je objedinjavalo

suprotnosti.” (Muhtarat min ehadisi ve hitabat el-imam El-Homeini, 1/294.)

(Komentar: Onaj ko je izrekao ove riječi, ne vjeruje da je Muhammed, sallallahu alejhi

ve sellem, Allahov poslanik, bez obzira koliko to tvrdio. Razumom obdarene pitamo: Da li još

zahtijevate provjeru istinitosti izjave “Emin je iznevjerio”98, koju je Homeini svojim jezikom

izrekao i svojim rukama zapisao?)

13. Homeini vjeruje da imami (vođe) uživaju privilegiju da svojim znanjem i

prisutnošću sve obuhvataju. “Vjerovjesnici i odabranici, alejhimus-selam, imaju visok

položaj duhovne svetosti, koji se naziva ‘Ruhul-kudus’ (Duh sveti), preko kojeg uživaju jednu

posebnu privilegiju, a to je da svojim sveobuhvatnim znanjem i budnom prisutnošću,

obuhvataju sva stvorenja, čak i njihove najsitnije djeliće.” (Homeini, El-Erbe‘une hadisen, str.

597.)

14. Homeini kaže: “Niko ne može postići stepen imama, ni Allahu bliski melek, ni

poslani vjerovjesnik”

“Od stvari koje je u našem mezhebu nužno poznavati i u njih vjerovati jeste i to da

niko ne može postići duhovne stepene imama (vođa), pa čak ni (Allahu) bliski melek, niti

poslani vjerovjesnik.” (El-Hukumetul-islamijje, str. 93.)

15. Homeini kaže: “Imami su prisutni nad ljudima kada umiru”

“Kao što mi vjerujemo, tako i oni vjeruju – a o tome govore i predaje – da vladar

pravovjernih, (Alija) alejhis-selam, prisustvuje kod ljudi kada umiru, bili oni vjernici,

nevjernici ili licemjeri.” (Homeini, El-Mi‘ad fi nezari el-imam Homeini, str. 177.)

(Komentar: Nećemo se osvrtati na to što su ove riječi u suprotnosti sa stvarima koje su

poznate kao nužnosti vjere, međutim, Homeini nam nije kazao da li tim prizorima prisustvuje

i Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, ili je to monopol koji pripada samo Aliji,

radijallahu anhu?)

16. Homeini kaže: “Stranice naših djela predočavaju se šiitskom Mehdiji”

“Mi možemo otkriti šta je na stranicama naših djela, prije negoli budu poslane

Uzvišenom Gospodaru i prije negoli budu predočene ‘Imamu vremena’, (Mehdiji), alejhis-

selam.”

Prema predanju, stranice naših djela se dva puta sedmično predočavaju ‘Imamu

vremena’ (Mehdiji), alejhis-selam.” (Homeini, El-Me‘ad fi nezari imam El-Homeini, str.

368.)

17. Homeini smatra da je praznik povodom rođenja Mehdija veći i važniji od

praznika povodom rođenja Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem

98 Pod sintagmom “Emin je iznevjerio” misli se na Homeinijevu izjavu u kojoj navodi da je Džibril-i-Emin

dostavio Objavu Muhammedu, sallallahu alejhi ve sllem, umjesto Aliji, radijallahu anhu, čime je iznevjerio

emanet. (nap. prev.)

187

“Rođendan imama Mehdija za muslimane je veliki praznik i smatra se većim

praznikom od rođendana vjerovjesnika Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem.” (Vesijjetul-

Homeini, str. 47.)

(Komentar: Ovo je mjesto koje Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, zauzima u

duši čovjeka, koji sebe smatra nadahniteljem naroda i pokretačem svjetske revolucije protiv

oholih nasilnika. Mi smo sigurni da Homeini nije od onih ljudi koje jezik vara. Ovo što

govori, njegova je akida (dogma), kojom se ponosi i koju javno pred svima iznosi. Njemu je

potpuno jasno i poznato šta sve povlače njegove riječi, da je Mehdi vredniji od Vjerovjesnika,

sallallahu alejhi ve sellem.)

18. Homeini smatra nevjernicima Ebu Bekra i Omera i naziva ih neznalicama,

glupacima, lašcima i hereticima

“Mi ovdje nemamo ništa sa dvojicom staraca (Ebu Bekrom i Omerom), sa njihovim

prijestupima i suprotstavljanjima Kur’anu i poigravanjima sa Božanskim propisima, niti s tim

što su neke stvari sami od sebe ohalalili, a neke oharamili, kao što nemamo ništa ni sa

nepravdom koju su činili. Međutim, mi samo želimo da ukažemo na njihovo neznanje o

Božanskim i vjerskim propisima. Pojedinci kao što su ove neznalice, glupaci, lašci i

nepravednici, ne zaslužuju da budu vođe (imami), niti da budu vlastodršci.” (Kešful-esrar,

107-108.)

(Komentar: Šta je Homeini rulji među svojim sljedbenicima ostavio da kažu? Ako

njihov nadahnuti vođa i autoritet, pokretač njihove revolucije, psuje, grdi i vrijeđa ashabe, ako

je on ružnog ponašanja, pokvarenog jezika i srca, šta je onda sa njegovim sljedbenicima,

kakvo je njihovo stanje? Ove njegove riječi, također, probudile su one koji pozivaju

zbližavanju (između šiita i sunnita), a koji su bili obmanjeni njime i njegovom misijom, da

vide njegov stav o najodabranijim ashabima. I na kraju, najčudnovatije je to što osoba koja je

izrekla ove klevete o ashabima velikanima, poziva “Svjetskom danu Kudsa” i “Sedmici

svjetskoga jedinstva”!! Pa stanite malo, vi koji zbližavanju pozivate!!)

19. Homeini kaže: “Muslimanima će na ahiretu biti uskraćena Allahova dobrota i

milost, a bit će ukazana samo šiitima”

Homeini iz djela “Emalis-saduk” prenosi hadis o tumačenju kur’anskog ajeta: “Allah

će njihova loša djela u dobra promijeniti, a Allah prašta i samilostan je” (El-Furkan, 70). U

hadisu navodno stoji da je Poslanik, alejhis-selam, rekao: “‘Na Sudnjem danu dovest će se

vjernik-grješnik na mjesto polaganja računa. Uzvišeni Allah će ga ispitivati o njegovim

djelima i nikome od ljudi njegova djela neće biti otkrivena. Upoznavat će ga sa njegovim

grijesima, pa kada prizna svoja nevaljala djela, Allah će kazati melekima pisarima:

‘Zamijenite ih u dobra djela i kao takva pokažite ih ljudima.’ Tada će ljudi reći: ‘Ovaj rob nije

imao nijedno loše djelo.’ Zatim će Allah narediti da ga vode u Džennet.’ Ovo je tumačenje

ajeta i odnosi se samo na grješnike od naših sljedbenika (šiita).” Homeini je prokomentarisao

ovu predaju i rekao: “Poznato je da se ova milost odnosi samo na šiite iz ehlul-bejta

(Poslanikove loze) dok će drugima biti uskraćena, jer istinsko vjerovanje (iman) ne može se

188

ostvariti osim posredstvom Alijine vlasti i vlasti njegovih odabranih, bezgrješnih i čistih

nasljednika, neka je na njih spas Božiji. Čak štaviše, bez ove vlasti neće biti primljeno ni

vjerovanje u Allaha i Njegovog Poslanika, o čemu ćemo govoriti u narednom poglavlju.” (El-

Erbe‘une hadisen, str. 511.)

20. Homeini kaže: “Narod Irana bolji je od naroda Hidžaza u vrijeme Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem”

“Smjelo tvrdim da je iranski milionski narod u ovome vremenu vredniji i bolji od

stanovnika Hidžaza u vrijeme Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i da je isto

tako vredniji i od stanovnika Iraka i Kufe u vrijeme Vladara pravovjernih (Alije) i Husejna

bin Alije, neka je na sve njih Allahov mir i blagoslov.... Stanovnici Iraka i Kufe su se

nerijetko loše ponijeli prema Vladaru pravovjernih i bili mu neposlušni. Poznate su Imamove

žalbe na njih u djelima tradicije i povijesti. Muslimani Iraka i Kufe učinili su ono što su

učinili sa predvodnikom svih šehida Husejnom ibn Alijom. Oni koji nisu direktno počinili

grijeh njegovog ubistva, ili su pobjegli sa bojnog polja ili su ostali inertni sve dok se nije

desio taj historijski zločin.” (El-Imam Homeini, El-Vesijjetus-sijasijjetul-ilahijje, str. 27.)

(Komentar: Zamislimo da je Homeini živ, pa da vidi milionske demonstracije

(generacija koje su se odgojile na kulturi njegove revolucije i obrazovale prema njenim

programima), na kojima demonstranti spaljuju njegovu sliku i gaze je nogama. Da li bi ih i

tada opisivao ovim epitetima ili bi ih nazvao nasibijama, sljedbenicima Emevija i Abasija?)

21. Homeini dozvoljava analni odnos sa ženom i seksualno naslađivanje sa

dojenčetom

“Pitanje 11 – Prihvatljivije i jače mišljenje jeste da je analni odnos sa ženom

dozvoljen, ali strogo pokuđen (mekruh). Sigurnije je i bolje da se to izbjegava, a naročito ako

supruga s tim nije zadovoljna.

Pitanje 12 – Nije dozvoljeno spolno općiti sa suprugom prije nego ona napuni devet

godina, bez obzira radilo se o stalnom ili nestalnom braku. Što se tiče drugih vidova

seksualnog naslađivanja, poput strastvenog milovanja, grljenja i naslađivanja među stegnima

žene, to nije zabranjeno, pa čak i sa djevojčicom dojenčetom.” (Tahrirul-vesile, str. 221.)

(Komentar: Kod ovoga čovjeka, nastranosti nemaju granica. U akidi, on je pun

krivovjerja i zastranjivanja, tvrdoglav je i pun mržnje, a u pravnim (fikhskim) seksualnim

pitanjima, on je nastran, razuzdan i popustljiv. Nije ništa čudno, to je Homeini, vođa

zabludjele revolucije.)

22. Homeini izdaje fetvu (pravnu deciziju) da je imetak sunnije dozvoljeno

prisvojiti, da mu nije dozvoljeno klanjati dženazu i da je nečist

“Da, po ovome pitanju u obzir se uzima to da imetak ne smije biti otet od muslimana,

od zimmije (onaj ko je pod zaštitom islamske države), od onoga ko je pod ugovorom sa

muslimanima i njima sličnih, čiji se imetak treba cijeniti i poštivati. A što se tiče imetka

sunnije, najjače mišljenje je da za njih važe isti propisi kao i za one koji su sa nama u ratu, u

smislu da je od njih dozvoljeno uzeti imetak kao ratni plijen i da se za njega vežu i propisi o

189

petini plijena (koja pripada Allahu i Poslaniku). Čak štaviše, jasno je i očito da je od njega

(sunnije) dozvoljeno uzeti imetak gdje god da se nalazi i to na bilo koji način.” (Tahrirul-

vesile, 1/251.)

“Nije dozvoljeno klanjati dženazu nijednoj vrsti nevjernika, ni odmetniku od vjere, ni

onima koji su proglašeni za nevjernike, kao što su nasibije-sunnije i haridžije, koji su plagirali

i prisvojili islam.” (Tahrirul-vesile, 1/80.)

“Nasibije-sunnije i haridžije, Allah ih Uzvišeni prokleo, nečisti su bez ikakve dileme.”

(Tahrirul-vesile, 1/118.)

(Komentar: Nije nepoznato da vođa koji poziva zbližavanju i jednistvu, pod

nasibijama99, misli na sunnije. Kod njega su nasibije i ashabi i Buharija i Muslim, kao i svi

ostali muslimanski učenjaci. Može se uočiti da on pravi razliku između nasibija i haridžija, što

upućuje na to da se radi o dvije različite sekte. To znači da su nasibije, posebna sekta mimo

haridžija, a to mogu biti samo sljedbenici sunneta (sunnije). Zato pouku uzmite, vi koji pameti

imate!)

23. Homeini kaže: “Stavljanje desne ruke preko lijeve u namazu kvari namaz,

osim u stanju tukje (prikrivanja i pretvaranja pred sunnijama)”

“Druga stvar koja kvari namaz jeste tzv. Tekfir, a to je stavljanje jedne ruke preko

druge u namazu, kako to rade neki drugi mimo nas. Taj čin, prema najjačem mišljenju, kvari

namaz ako se radi namjerno, a ne kvari ako se učini nehotice, iako je i u ovome slučaju namaz

bolje ponoviti. Nema smetnje da se ruke stavljaju jedna preko druge, ako smo u stanju potrebe

za tukjom (pretvaranjem).” (Tahrirul-vesile, 1/166.)

24. Homeini podstiče Iransku republikansku gardu na ubijanje hadžija koji su

došli posjetiti Allahovu svetu kuću – Bejtullah

“Šestoga zul-hidždžeta 1407. hidžretske godine (2. avgusta 1987. g.) desila se velika

smutnja koja je potresla svijet.

Heroj i potpirivač te smutnje bio je ‘Allahov sveti duh’, Homeini, pobožnjak i asketa,

koji je i pored svih upozorenja i preklinjanja, bio ustrajan da se ona dogodi. Svijet je bio

svjedokom kako su pripadnici Iranske republikanske garde, prikriveni u odjeći hadžija, koji su

došli posjetiti Bejtullah, skrnavili nepovredivost Svete zemlje i prouzročili smutnju usljed

koje je na stotine hadžija ubijeno i na hiljade ranjeno. Smutnja je prvobitno počela u vidu,

naizgled, mirnih demonstracija, koje su se nakon toga preobrazile u oružanu pobunu u kojoj

su demonstranti nosili noževe, sjekire, oštre predmete i benzin, i uzdizali slike Homeinija,

onoga ko je ovu smutnju potpirivao i rasplamsavao.”

(Komentar: Onaj ko poznaje Homeinijevu akidu (dogmu) i dubinu njegove mržnje

prema svetinjama muslimana, nikako neće biti iznenađen ovim uzastopnim zločinima.

Homeini, kao zvanični autoritet i pravni zastupnik države za koju se misli da poštuje zakon,

činio je teror i teroristička djela, kao što ih čine i naoružane grupe i milicije koje su izvan

99 Pod nasibijama Homeini misli na Alijine, radijallahu anhu, neistomišljenike, odnosno na sunije. (nap. prev.)

190

zakona. Ovdje je Homeini u potpunosti učinio isto ono što je učinio i Ebreha el-Habeši (koji

je sa slonovima krenuo na da sruši Kabu). Stoga za Homeinija nakon svega ovoga ne možemo

kazati da je zastupnik zakona, nego drski i bezočni Ebreha.)

25. Homeini je tradicionalni autoritet u diktatorskom ruhu

“Homeini je na različite načine ubijao i zastrašivao svoje protivnike i to sve pod

izgovorom da je on Allahova sjena (zastupnik) na Zemlji! Iran je učinio jednim velikim

istražnim zatvorom, u kojem se istražuju i osuđuju ljudske namjere. Sunnijama je nametnuo

kućni pritvor, kako njihovim vođama i šejhovima, tako i liderima, i nije im dozvolio da se

bave bilo kakvim misionarskim (da‘vetskim) i političkim aktivnostima. Njegova mržnja došla

je do tog stepena da je sunnijama u Teheranu zabranio gradnju džamija i mesdžida, a

sunnijskog muftiju Ahmeda Zadu strpao je u zatvor gdje je ostao sve do smrti. U isto vrijeme

dok je nad sunnijama vršio različite pritiske i torture, sa jevrejima i kršćanima bio je vrlo

tolerantan, te im je izgradio bogomolje i crkve i njima samima to nije zabranjivao. Ovo je što

se tiče njegovih unutardržavnih aktivnosti, a na spoljnopolitičkom planu, dok je uzdizao lažne

parole, kao što su pomaganje potlačenih i odbrana muslimana, u isto vrijeme je sklapao

unosne poslove kupovine oružja sa Amerikom i Izraelom. Afera zvana “Iran gate”100 (Iranska

vrata) napravila je jak odjek kako na samog Homeinija, tako i na njegov režim i njegovu

neporočnost. Svemu tome dodajmo i njegovu kapitulaciju pred iračkom vojskom, koja je

napredovala na bojnom polju, kada mu nisu pomogli ni osveta (oplakivanje) Husejna, a ni

traženje pomoći od lažnoga Mehdija (Spasitelja).”

Preveo sa arapskog: Abdulvaris Ribo - Za više informacija o Homeiniju obratite se

na: www.khomainy.com

100 U vrijeme američkog predsjednika Regana, američka vlast je tajno prodavala oružje Iranu i pored postojećeg

embarga i od te zarade naoružavala terorističke grupe u Nikaragvi. Ove tajne aktivnosti bile su poznate kao “Iran

gate” (Iranska vrata), a afera je otkrivena 1986. godine. (nap. prev.)

191

Šta prigovarate Amru Halidu

Zahvala pripada Uzvišenom Allahu, azze ve dželle, i neka je salavat i selam na

Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve iskrene sljedbenike.

Temim ed-Dari, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, rekao: “Vjera je savjet!” Rekli smo: “Kome, o Allahov Poslaniče?” Reče: “Allahu,

Njegovom Poslaniku, Njegovoj knjizi, muslimanskim vođama i običnom narodu.” Bilježi ga

Muslim.

Šejhul-islam Ibn Tejmijje, rahimehullah, rekao je: “… isto tako i pojašnjavanje greške

onoga ko je pogriješio u određnom vjerskom pitanju, svejedno radilo se o teoriji ili praksi, ako

bi čovjek na to upozorio sa znanjem i pravdnošću i sa ciljem savjetovanja, biće nagrađen za to

kod uzvišenog Allaha. Pogotovo, ako se radi o onome koji poziva u određenu novotariju ili

zabludu, obaveza je ljude upozoriti na njegovo stanje, jer je otklanjanje njegovog zla od ljudi

preče i veće od suzbijanja zla drumskih razbojnika.” (Minhadžus-sunne, 5/146)

Jedna od osoba na koje je obaveza upozoriti muslimansku populaciju je poznati daija

dr. AMR HALID iz Misra (Egipta). Njegova predavanja i literatura izrazito su rasprostranjeni

i praćeni od strane velikog broja muslimana u Svijetu. Pored toga, redovno gostuje na

najpoznatijim arapskim kanalima i učestvuje na raznim svjetskim seminarima. Na žalost, ni

naše govorno područje nije zaobiđeno njegovog aktivnog djelovanja, kao što je svima

poznato. Na bosanski jezik prevedena su mnoga njegova djela: Riznica Kur’anskih mudrosti,

Stopama Miljenika, sallallahu alejhi ve sellem, Namjesnik na zemlji, Liječenje srca, Ibadeti

vjernika, Moral vjernika, Govor srca, U tvoje ime živimo, Halife Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, Otvorili su dušu i srce itd.

Dr. AMR HALID, Allah ga uputio, pored činjenice da nije kompententan da tumači

vjeru i vjerske propise, pri sebi ima mnoge zablude i devijacije, koje su, opet, samo plod

nedovoljne vjerske edukacije. To što neko posjeduje određene kvalifikacije i sposobnosti,

niukom slučaju ne daje mu pravo da proizvoljno tumači Allahovu vjeru i priča o vjerskim

propisima bez znanja, naprotiv, da je nakaradno tumači po svom slobodnom razumu i

strastima.

Glavna primjedba dr. AMRU HALIDU – kao izrazito popularnom da’iji – jeste što

zapostavlja pitanja akideta, u čemu je glavna tajna njegove popularnosti i “uspjeha”. Akida

(islamsko vjerovanje) je srž misije svih Allahovih Poslanika, alejhimus-selam, i radi nje su

slati svojim narodima.

Allah, dželle še’nuh, kaže: “Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu

nismo objavili: ‘Nema boga osim Mene, zato Mene obožavajte!” (Prijevod značenja, El-

Enbija, 25)

Ibn Abbas, radijallahu anuhma, rekao je: “Svako mjesto u Kur’anu gdje Allah

naređuje da se obožava pod tim se misli da Mu se ispovjeda tevhid.” (Hašije Selasetil-usul,

str. 22-23)

192

Radi ovog TEVHIDA stvorena su stvorenja, poslati vjerovjesnici, spuštene knjige.

Radi njega su ljudi razdvojeni na vjernike i nevjernike, sretne – koji su stanovnici Dženneta i

nesretne – koji su stanovnici Vatre. Kao rezultat njegove bitnosti i vrijednosti Allah, Uzvišeni,

zabranio je i svetim učinio krv, imetak i čast onoga koji ga istinski uspostavi i ostvari.

Ibn-Tejmijje, rahimehullah, kaže: “Nema korisnije stvari za srce čovjeka od tevhida i

ihlasa (iskrenosti), niti ima štetnije stvari po njegovo srce od širka.” (Medžmu’ul-fetava,

10/7523)

Neke od zabluda dr. AMRA HALIDA:

1. Smatra da šejtan, Allah ga prokleo, nije počinio nevjerstvo, jer je priznao da je

Allah njegov gospodar, nego je samo odbio da učini sedždu pozdrava Ademu, alejhi-selam.

2. Kaže da je svaki čovjek slobodan da izabere vjeru koju hoće i da obožava ono što

želi.

3. Smatra da je Kur’an stvoren, a Kur’an je Allahov plemeniti govor, i govor je od

Allahovih stalnih i vječnih osobina i nije stvoren. Ono što je stvoreno nije postojalo, a

Allahov govor je oduvjek postojao, kao i Allah, dželle še’nuh, i onaj koji govori je potpuni od

onoga koji ne govori. Oni koji vjeruju da je Allahov govor stvoren, smatraju da Allah nekada

nije govorio pa je naknadno stvorio govor i time, direktno, kažu da je Uzvišeni Allah nekada

bio manjkavih osobina – neka je On daleko i uzvišen od toga.

4. Često slobodno opisuje Allahove poslanike, alejhimus-selam, onim što im ne

dolikuje i koristi neprilagodne izraze.

5. Smatra da je od kerameta Ebu Ejjuba el-Ensarija, radijallahu anhu, – koji je preselio

na ahiret u Turskoj – to što na hiljade muslimana klanja prema njegovom mesdžidu i kaburu,

a sve to kao nagrada što je ugostio Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kada je

došao kao muhadžir u Medinu iz Mekke.

6. Kaže da je glavni cilj onoga koji zijareti Medinu posjeta kabura Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, tj. radi toga putuje u Medinu, a ne radi obavljanja

namaza u njegovom mesdžidu.

7. Čini tevessul sa stvorenjima, tj. traži od Allaha da mu se odazove na dovu radi

najbogobojaznijeg čovjeka među njima i sl.

8. Ismijava se sa pojedinim hadisima, koje njegov zaostali razum ne može da shvati.

Npr. hadis Ebu Se’ida el-Hudrija, radijallahu anhu, kada se Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, posle bajram-namaza obratio ženama i rekao: “Nisam vidio nikog poput vas, kratke

pameti i vjere, a tako lahko ostavite muškarca bez razuma.”

Kaže AMR HALID: “Samo malo, ‘kratke pameti i vjere’? Kada je to rekao Poslanik?

Na dan bajrama, kada se vraćao sa namaza, prvo čime se obratio gospođama, koje su također

izlazile sa namaza… tako vam Allaha, na jutro, dan bajrama,… a gospođe su prisustvovale

bajramu, nije da nisu došle,… Poslanik, koji je mudar i milostiv,… prvo čime se obraća

gospođama da su kratke pameti i vjere, na dan bajrama, na dan veselja i radosti?!!!… Ja vam

otvoreno kažem da ovi lažni hadisi ne idu, ne prolaze,..”

193

Hadis za kojeg AMR HALID kaže da je lažan zabilježili su Buhari i Muslim!!!

9. Kaže da je šerijatski hidžab i pokrivanje ženinog lica nepravda prema ženi, uz to

poručuje: “Možda to niste baš dobro shvatili!” tj. propise hidžaba.

10. Smatra da je uslov primanja dobrih djela da čovjek bude dobre ćudi (ahlaka), pa

kaže: “Slobodno mogu reći da je ahlak bitniji i od namaza, i od posta, i od zikra, i od dove, i

od hadždža… Kako? Ahlak bitniji?! Braćo, glavni i osnovni cilj ibadeta koje obavljamo, jeste

da uspostavimo norme ahlaka…”

11. Kaže da se pokajanje ne prima čovjeku osim ako se odmah pokaje nakon grijeha.

12. Smatra da je umjetnost put Allahovih poslanika, alejhimus-selam. “Allahov

Poslanik se nije naljutio kada su ga stanovnici Medine dočekali sa muzikom i pjevali ‘Tale’al-

bedru alejna..’, zato što je vjerovao da umjetnost pomaže u napretku zajednice.”

13. Prati, gleda i hvali filmove i serije u kojima glume nevjernici i veliki grješnici.

14. Poziva na pomješano sjedenje muškaraca i žena, te to praksom najbolje pokazuje.

15. U svojim predavanjima navodi neutentične predaje.

16. Svojim izgledom oponaša vatropoklonike, tj. brije bradu i pušta brkove – što je

zabranjeno sunnetom Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

17. Kaže da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao 26 neuspjeha u svojoj

poslaničkoj misiji.

I mnoge druge zablude, da nas Allah sačuva.

Onaj kome spomenuto nije dovoljno ili se želi uvjeriti u istinitost toga neka se vrati na

članak “Maza tenkimune ala Amr Halid” od dr. Muhammeda b. Rizka Tarhunija, ili sažeak

istog članka “Vakafat me’a Amr Halid” od šejha Abdur-Rahmana b. Sa’da eš-Šesrija.

Pa kako, pored spomenutog, neko ima hrabrosti za njega reći da je “Daija za 21.

vijek”.

Na kraju, savjetujem muslimane da se klone literature i predavanja AMRA HALIDA,

Allah ga uputio, i svih drugih neznalica, poput TARIKA SUVEJDANA i IMRANA

HUSAJNA, te da znanje uzimaju od islamskih učenjaka kojima ummet svjedoči znanje i

uputu.

Allah, azze ve dželle, najbolje zna.

Priredio: Amir I. Smajić

Medina, 22. 04. 1434 h. g.

194

195

UČENJACI I VELIKANI UMMETA

علماء و أعالم األمة

196

197

Islamski učenjaci prisutni u Medini

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh, koji objavi u Svojoj Plemenitoj knjizi: "Zar su

isti oni koji znaju i oni koji ne znaju? Samo oni koji pameti imaju pouku primaju!"

(Prijevod značenja, Ez-Zumer, 9).

Neka je salavat i selam na najodabranijeg i posljednjeg Allahovog Poslanika

Muhammeda, koji ukaza na vrijednost učenjaka kada reče: "Doista za alima oprosta traže oni

koji su na nebesima i zemlji, čak i ribe u moru. Prednost učenjaka nad pobožnjakom je kao

prednost mjeseca koji je pun nad ostalim zvjezdama. I doista su učenjaci naslijednici

vjerovjesnika, a doista vjerovjesnici nisu ostavili kao naslijedstvo ni dinare ni dirheme nego

su ostavili znanje pa ko ga uzme uzeo je za veliki udio."101

U narednih nekoliko redova ćemo spomenuti neke od najpoznatijih islamskih učenjaka

koji borave u gradu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji su bez imalo sumnje

najistaknutiji učenjaci današnjice zajedno sa ostalim učenjacima ispravne akide i menhedža.

Izdvajamo učenjake Medine zato što većina naših studenata koji odlaze učiti šerijatsko

znanje upravo dolaze u Medinu i imaju priliku da se susretnu sa ovim imenima i da uzimaju

od njih čisto i izvorno znanje o Allahovoj, dželle še'nuh, vjeri, a, također, često imamo i

priliku da čujemo kako se isti napadaju i potvaraju sa raznim potvorama. Neki govore da su to

učenjaci koji podučavaju irdžau, ili da su to učenjaci vladara i sultana, ili učenjaci hajza i

nifasa. Neki idu čak dotle da raspravljaju da li su oni uopšte muslimani, i slično od laži i

potvora koji se iznose na Allahove odabrane robove, ali takvi ne štete osim sebi i na sebe

tovare ljagu i sramotu da budu upisani u historiji islama da su od onih koji su ružno govorili o

predvodnicima ehli-sunneta u svakoj generaciji, a za što će prije svega odgovarati pred

Uzvišenim Allahom, pa neka pripreme odgovarajući odgovor. Mi im ni u kom slučaju ne

pripisujemo nepogrešivost, naprotiv, kažemo da su skloni greškama kao i svi drugi ljudi, jer

apsolutna nepogrešivost pripada samo Uzvišenom Allahu, a nepogrešivost u dostavljanju

vjere vjerovjesnicima i poslanicima, ali, kažemo da nekoliko ili više grešaka ne umanjuje

njihov stepen i vrijednost kod Allaha, dželle dželaluh, niti daje pravo drugima, a pogotovo

neznalicama, da napadaju na njihovu čast i vjeru.

101 Hadis su zabilježili Ahmed (21715), Ebu Davud (3643), Tirmizi (2682), Ibn Madžeh (223) i drugi od Ebu

Derda'a, radijallahu anhu, s dobrim lancem prenosilaca.

198

Allah, Uzvišeni, rekao je: "... i Allah će na visoke stepene uzdignuti one među vama

koji vjeruju i kojima je dato znanje.A Allah dobro zna ono što radite." (Prijevod značenja,

El-Mudžadele, 11)

Abdul-Muhsin b. Hamed El-Abbad El-Bedr - Muhaddis Medine. Predavač u

mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preko 30 godina. Prvi koji je

održao predavanje na Islamskom Univerzitetu u Medini i do ovog trenutka je redovni profesor

na Fakultetu šerijata (što je preko 50 godina aktivnog rada). Trenutno u svojim redovnim

predavanjima u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nakon akšam

namaza komentira "Sahih" imama Buharije, nakon što je prethodno prokomentarisao svih šest

poznatih hadiskih zbirki (Buhari, Muslim, Ebu Davud, Tirmizi, Nesa'i i Ibn Madže). Obavljao

je funkciju zamjenika rektora Islamskog Univerziteta u Medini.

Abdullah b. Muhammed El-Gunejman – Jedan od velikih stručnjaka iz oblasti

islamskog vjerovanja (akideta) i frakcija u islamu danas. Također, on je veliki poznavaoc

dijela šejhul-islama Ibn Tejmijje, Ibnul-Kajjima, Muhammed b. Abdul-Vehhaba i njegovih

unuka. Predavač u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preko 20

godina. Obavljao funkciju predsjednika odsjeka za postdiplomske studije na Islamskom

Univerzitetu u Medini. Šejh trenutno boravi u Kasimu, odakle je i porijeklom, ali svakog

mjeseca i na raspustima drži predavanja u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem.

Muhammed b. Muhammed b. Muhtar Eš-Šenkiti – Veliki stručnjak iz oblasti

islamskog prava (fikha) na čemu je odbranio i svoju doktorsku disertaciju. Predavač u

mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preko 15 godina, na čijim

predavanjima prisustvuje veliki broj učenika iz Medine i drugih gradova. Dugi niz godina bio

je redovni profesor fikha na Fakultetu šerijata na Islamskom Univerzitetu u Medini, nakon

čega je samovoljno napustio mjesto profesora. Član je Vijeća velikih učenjaka u KSA od

skorijeg vremena.

Abdur-Rezzak b. Abdul-Muhsin El-Bedr – Sin poznatog šejha muhaddisa Abdul-

Muhsina El-Abbada. Stručnjak iz oblasti islamskog vjerovanja (akideta) na čemu je odbranio i

svoju doktorsku disertaciju. Dugi niz godina predavač u mesdžidu Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem. Redovni profesor akideta na postdiplomskim studijama pri

Fakultetu Dave i Usuli dina na na Islamskom Univerzitetu u Medini.

199

Jahja b. Abdul-Aziz El-Jahja – Muhaddis. Stručnjak iz oblasti hadisa. Poznat po

veoma jakom pamćenju. Pamti preko 10 000 hadisa, koje je citirao iz pamćenja na stolici sa

koje je držao predavanja u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Također, poznat po mnogo ibadeta i malo govora. Pdgovorni urednik i osnivač sekcije učenja

sunneta Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, napamet, iz koje je veliki broj

učenika iz raznih zemalja izašlo sa hiljadama naučenih hadisa napamet.

Jahja b. Ibrahim El-Jahja – Poznat po veoma poučnim predavanjima iz životopisa

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, (sire). Jedan od glavnih i odgovornih

predstavnika Svjetske Organizacije za upoznavanje sa islamom WOPI (World Organization

for Presenting Islam) pri Islamskoj Svjetskoj Ligi (Rabiti).

Muhammed b. Nasir Es-Suhejban – Predavač u mesdžidu Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, dugi niz godina. Poznat po veoma stručnim i preciznim

odgovorima na fetve. Obavljao funkciju redovnog profesora fikha na Fakuletu Šerijata pri

Islamskom Univerzitetu u Medini.

Ebu Bekr El-Džezairi – Šejh poznat širom islamskog svjeta. Predavač u mesdžidu

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preko 50 godina, gdje redovno drži

predavanja od akšama do jacije iz oblasti tefsira, fikha, akideta, sire, ahlaka i dr. Autor

poznate knjge "Minhadžul-muslim" (Put pravog muslimana) koja je prevedena i na Bosanski

jezik. Obavljao funkciju redovnog profesora tefsira i fikha na Fakuletetima Šerijata i Kur'ana

pri Islamskom Univerzitetu u Medini.

Abdullah b. Muhammed El-Emin Eš-Šenkiti – Sin poznatog alima današnjice

Muhammeda El-Emina Eš-Šenkitija. Stručnjak iz oblasti tefsira. Povremeni predavač u

mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Redovni profesor tefsira na

Islamskom Univerzitetu u Medini. Obnašao funkciju dekana Fakulteta Kur'anil-kerima.

Alijj b. Se'id El-Gamidi - Veliki poznavaoc islamskog prava (fikha). Dugi niz godina

je bio predavač u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Trenutno radi

kao šerijatski advokat.

Salih b. Hamid Er-Rifa'i – Stručnjak iz hadiskih oblasti i poznati znanstveni

istraživač.

Abdullah b. Muhammed Ez-Zahim – Veliki stručnjak iz oblasti islamskog prava

(fikha) na čemu je odbranio svoju doktorsku disertaciju. Redovni profesor fikha na Fakultetu

Šerijata pri Islamskom Univerzitetu u Medini, na kojem je i obavljao funkciju dekana.

200

Alijj b. Muhammed El-Fekihi - Veliki poznavaoc islamskog vjerovanja (akide).

Muderris u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Nekada radio kao

redovni profesor akide na Fakultetu Dave i Usuli-dina pri Islamskom Univerzitetu u Medini.

Salih b. Avad El-Megamisi – Strušnjak iz oblasti tefsira. Poznat po voma korisnim i

dirljivim predavanjma. Imam i hatib u mesdžidu Kuba u Medini.

Abdul-Aziz b. Abdul-Fettah El-Kari – Veliki stručnjak iz oblasti kiraeta. Također,

jak poznavaoc Hanefijskog i Hanbelijskog fikha. Obavljao funkciju dekana na Fakultetu

Kur'anil-kerima na kojem je bio i redovni profesor. Bio je predsjednik komisije za pregledanje

mushafa pri Kompleksu kralja Fahda za štampanje Časnog Kur'ana u Medini. Dugi niz godina

bio hatib u mesdžidu Kuba.

Ali b. Abdur-Rahman El-Huzejfi – Imam i hatib u mesdžidu Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi we sellem, preko 15 godina. Poznat po veoma preciznom i tečnom učenju

Kur'ana. Poznavaoc iz oblasti kiraeta i islamskog prava. Dugi niz godina obavljao funkciju

redovnog profesora fikha na Fakultetu Šerijata i kiraeta na Fakultetu Kur'anil-kerima.

Trenutno je pomoćni profesor kiraeta na Fakultetu Kur'anil-kerima pri Islamskom

Univerzitetu u Medini i predsjednik komisije za pregledanje mushafa pri Kompleksu kralja

Fahda za štampanje Časnog Kur'ana u Medini.

Abdul-Muhsin b. Muhammed el-Kasim – sin poznatog šejha Muhammeda ibnu

Abdur-Rahmana ibnu Kasima, imam, hatib, i predavač u mesdžidu Allahovog Poslanika,

sallallahu 'alejhi we sellem, kadija u šerijatskoj sudnici u Medini, jak poznavaoc iz oblasti

akideta, fikha (na čemu je odbranio i svoju doktorsku dizertaciju), i arapskog jezika.

Salah b. Muhammed El-Budejr – Imam i hatib u mesdžidu Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi we sellem, i kadija u šerijatskoj sudnici u Medini. Poznat po jako

melodičnom učenju Kur'ana.

Husejn b. Abul-Aziz Alu Šejh - Imam, hatib i predavač u mesdžidu Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i kadija u šerijatskoj sudnici u Medini. Stručn je

poznavaoc oblasti kadiluka (islamkog sudstva) na čemu je odbranio i svoju doktorsku

disertaciju.

Abdul-Bari Es-Subejti - Imam u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem.

201

Enis b. Ahmed Tahir Džemal – Stručnjak iz oblasti hadisa a posebno nauke o

hadiskim prenosiocima. Redovan profesor na Fakultetu Hadisi-šerifa i na odsjeku za

posdiplomske studije. Jedan od hatiba u mesdžidu na Islamskom Univerzitetu u Medini,

poznat po jezgrovitom i dirljivom govoru. Od nedavno je povremeni predavač u mesdžidu

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Muhammed Ejjub b. Muhammed Jusuf – Poznati učač Kur'ana. Dugi niz godina

predvodio kao imam teravih namaze u mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem. Trenutno je redovni profesor tefsira na fakultetu Da'we i Usuli dina na Islamskom

Univerzitetu u Medini.

Muhammed Temim Ez-Zu'bi – Poznati stručnjak iz oblasti kiraeta. Učitelj Kur'ana u

mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i član komisije za pregledanje

mushafa pri Kompleksu kralja Fahda za štampanje Časnog Kur'ana u Medini.

Abdul-Hakim el-Hatir - Poznati stručnjak iz oblasti kiraeta, učitelj Kur'ana u

mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i član komisije za pregledanje

mushafa pri Kompleksu kralja Fahda za štampanje Časnog Kur'ana u Medini. Bio je redovni

pofesor kiraeta na Fakultetu Kur'anil-kerima na Islamskom Univerzitetu u Medini.

Ibrahim El-Ehdar - Poznati stručnjak iz oblasti kiraeta i učitelj Kur'ana u mesdžidu

Allahovog Poslanika, sallallahu 'alejhi ve sellem. Bio je jedan od imama teravih namaza u

mesdžidu Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.

Muhammed b. Husejn El-Džizani - Stručnjak iz oblasti usuli-fikha (fikske

terminologije). Profesor na Fakultetu Šerijata na Islamskom Univerzitetu u Medini.

i mnogi drugi...

Molim Uzvišenog Allaha da dadne koristi u spomenutom i neka je salavat i selam na

posljednjeg Allahovog Poslanika Muhammeda, njegovu časnu porodicu, ashabe i sve istinske

sljedbenike. Amin!

Priredio: Amir I. Smajić

202

Najpoznatiji učenjaci selefijske da've danas

Priredio: Amir Smajić

Zahvala pripada Allahu, dželle še'nuh, Jednom i Jedinom. Neka je salavat i selam na

Allahovog Poslanika, njegovu časnu porodicu i sve ashabe.

Allah, Uzvišeni, rekao je: "Pitajte učene ako ne znate." (Prijevod značenja, El-

Enbija, 7)

I rekao je: "Reci: Zar su isti oni koji znaju i koji ne znaju? Samo oni koji pameti

imaju pouku primaju!" (Prijevod značenja, Ez-Zumer, 9)

I rekao je: "Allah vam zapovijeda da odgovorne službe onima koji su ih dostojni

povjeravate..." (Prijevod značenja, En-Nisa, 58)

Ibn Sirin, rahimehullah, jedan od poznatih tab'ina, rekao je: "Doista, ovo znanje je

vjera, pa dobro gledajte od koga ćete vjeru uzimati." Predaju je zabilježio imam Muslim u

uvodu poznatog "Sahiha".

U poslednje vrijeme, često imamo priliku da čitamo ili slušamo, na pojedinim web-

portalima, kako određeni tumači islama bivaju prestavljeni kao islamski učenjaci današnjice i

tako nametnuti vjernicima našeg govornog područija. Istina je, da ti i takvi nisu pravi islamski

učenjaci, koje treba slijediti, nego priučeni tumači islama ili zabludjeli učenjaci, koji pozivaju

u određene, islamom prezrene, zablude i krajnosti.

Nema sumnje da je naša domovina dosta da'vetski zapostavljena, pa se nije čuditi kako

mnogi od tih postanu brzo poznati kod nekih od onih koji tragaju za istinom. Nije se čuditi

kada, pored ispravne velike uleme, neki ističu Ebu Muhammeda El-Makdisija, Ebu Basiru,

Ebu Katadu, Ebu Hamzu, Ebu Merjema, Jusufa El-Kardavija, Muhammeda Ramadana El-

Butija, Amra Halida, Imrana El-Husajna, Rebi'u El-Medhalija i dr. Neki od njih su bliži istini

a neki dalji, ali svi su upali u neke od krajnosti, kao pretjerivanje ili popuštanje.

Neki od najpoznatijih islamskih učenjaka današnjice, srednjeg pravca, bez krajnosti,

kojima ummet svjedoči znanje i bogobojaznost, a od kojih je obaveza uzimati znanje, su

sledeći:

1. Muhammed b. Ibrahim Alu Šejh, rhm.,

2. Abdullah b. Humejd, rhm.,

3. Muhammed El-Emin Eš-Šenkiti, rhm.,

203

4. Abdur-Rahman b. Nasir Es-Sa'di, rhm.,

5. Ahmed b. Muhammed Šakir, rhm.,

6. Tekijjuddin El-Hilali, rhm.,

7. Hafiz b. Ahmed El-Hakemi, rhm.,

8. Abdul-Aziz b. Abdullah b. Baz, rhm.,

9. Muhammed Nasiruddin El-Albani, rhm.,

10. Muhammed b. Salih El-Usejmin, rhm.,

11. Abudr-Rezzak El-Afifi, rhm.,

12. Hammad El-Ensari, rhm.,

13. Abdullah b. Abdur-Rahman El-Džibrin, rhm.,

14. Abdullah b. Muhammed El-Gudejan, rhm.,

15. Abdul-Kadir El-Arnaut, rhm.,

16. Bekr b. Abdullah Ebu Zejd, rhm.,

17. Hamud b. Abudullah El-Tuvejdžiri, rhm.,

18. Salih b. Fevzan El-Fevzan,

19. Abdur-Rahman b. Nasir El-Berrak,

20. Abdul-Muhsin El-Abbad El-Bedr,

21. Abdullah b. Muhammed El-Gunejman,

22. Abdul-Kerim b. Muhammed El-Hudajr,

23. Abdullah b. Salih El-Fevzan,

24. Abdul-Aziz b. Abdullah Er-Radžihi,

25. Nasir b. Sulejman El-Umer,

26. Sefer b. Abdur-Rahman El-Havali,

27. Muhammed b. Muhammed El-Muhtar Eš-Šenkiti,

28. Sulejman b. Nasir El-Ulvan,

29. Sa'd b. Nasir Eš-Šesri,

204

30. Halid b. Usman Es-Sebt,

31. Abdullah b. Muhammed El-Hunejn,

32. Ebu Ishak El-Huvejni,

33. Abdullah b. Abdur-Rahman Es-Sa'd,

34. Abdur-Rahman b. Salih El-Mahmud,

35. Abdullah b. Nasir Es-Silmi,

36. Abdul-Aziz b. Merzuk Et-Tarifi,

37. Abdul-Aziz b. Muhammed El-Abdul-Latif,

38. Jusuf El-Gafis,

39. Abdur-Rezzak b. Abdul-Muhsin El-Bedr,

40. Jahja b. Abdul-Aziz El-Jahja,

41. Muhammed b. Husejn El-Džizani,

42. Mensur b. Abdul-Aziz Es-Simari,

43. Halid b. Ali El-Mušejkih,

44. Halid b. Abdullah El-Muslih i mnogi drugi.

Allah, dželle še'nuh, najbolje zna i On upućuje na pravi put.

Medina, 16.07.1432 god. po H.

205

Šejh Ahmed Šakir

Šejh Ahmed Šakir je jedan od najvećih muhaddisa dvadesetog stoljeća koji je dao

veliki doprinos hadiskoj nauci i valorizaciji islamskog naslijeđa. Puno ime mu je Ahmed ibn

Muhammed Šakir ibn Ahmed ibn Abdul-Kadir, a njegova loza ide do Husejna ibn Alije,

radijallahu anhuma. Rođen je u Kairu, u petak, 29. džumadel-ahire 1309. h.g. (1892.), u

očevom domu, gdje je odrastao u duhu islamskog odgoja. Iste godine rođen je još jedan od

velikih učenjaka i pomagača sunneta dvadesetog stoljeća, a kasnije i prisni prijatelj Ahmeda

Šakira, Muhammed Hamid el-Feki. Ahmedov otac Muhammed Šakir bio je jedan od velikih

učenjaka, pa je na najljepši način obavljao ulogu Ahmedovog odgajanja i podučavanja,

podučivši ga glavnim principima islama, čitanju, pisanju i Kur’anu, koji je Ahmed već znao

napamet prije svoje osme godine. Kada je napunio osam godina, njegov otac je imenovan za

kadiju u Sudanu, te je otputovao sa njim u prijestolnicu Sudana, Hurtum, gdje je upisao

koledž Gurdun. Poslije četiri godine (1904.), vratio se sa ocem u Aleksandriju gdje je njegov

otac imenovan za predsjednika uleme Aleksandrije. Otac ga je tada upisao na Vjerski institut

Aleksandrije, čiji je plan i program urađen po ugledu na plan i program sa Azhara.

Talentovani mladi Ahmed potpuno se posvetio stjecanju znanja iz šerijatskih nauka i arapskog

jezika na Institutu, ali njegove ambicije su prevazilazile ono što se tu nudilo, pa se povezao sa

šejhom Mahmudom Ebu Dekikom, jednim od profesora na Institutu i članom velikih učenjaka

Azhara. Ovaj učenjak je Ahmedu omilio učenje fikha i usuli fikha, nauka koje je Ahmed

usavršio pred ovim šejhom. Kod svog oca je prisustvovao predavanjima iz tefsira, koji je

svojim učenicima predavao Nesefijev i Begavijev tefsir, ali i Muslimov Sahih, Tirmizijin

Sunen i dio Buharijinog Sahiha. Predavao je i djelo Džem’ul-dževami’, Šerhul-isnevi alel-

menahidž fi usulil-fikh, El-Hidaje fil-fikhil-hanefi, kao što im je predavao i arapsku stilistiku i

logiku.

Povratak u Kairo

Šejh Ahmed Šakir se poslije šest godina provedenih u Aleksandriji vratio u Kairo

(1909.), kada je njegov otac imenovan za povjerenika Vijeća učenjaka Azhara. U Kairu su se

pred Ahmedom proširile mogućnosti stjecanja znanja i povezivanja sa ulemom, bilo da su to

učenjaci Azhara ili oni koji su dolazili u Kairo. Čim bi čuo da je neki učenjak došao u Kairo,

Ahmed bi se povezao sa njim. Tako je počeo posjećivati velikog učenjaka Abdullaha ibn

Idrisa es-Senusija, muhaddisa Maroka, i učio je pred njim el-kutubus-sitte. Također se

povezao sa šejhom Muhammedom Eminom eš-Šenkitijem, Ahmedom ibn Šemsom eš-

Šenkitijem, Šakirom el-Irakijem, Tahirom el-Džeza’irijem, Muhammedom Rešidom Ridom,

Selimom el-Bišrijem, šejhom Azhara. Svi navedeni šejhovi dali su mu idžaze da može od njih

prenositi knjige sunneta. Njegovi susreti sa učenjacima hadisa i učenje pred njima pripremili

su ga da se istakne u hadiskim naukama i da postane najveći muhaddis u Misru, učenjak bez

premca. Godine 1917. dobio je diplomu učenjaka, eš-šehadetul-alimijje, na Azharu, koja

206

odgovara današnjem magistarskom zvanju, i zaposlio se kao profesor kratak vremenski

period, a zatim je radio u sudstvu i uspinjao se na pozicijama sudstva dok nije postao

zamjenik predsjednika Višeg šerijatskog suda, da bi se penzionisao 1951. godine.

Naučni doprinos

Naučni rad šejha Ahmeda Šakira temelji se na dvije osnovne stvari: oživljavanje i

distribuiranje islamskog naslijeđa i pisanje naučnih studija. Šejh je puno truda uložio u

oživljavanje islamskog naslijeđa, a Šafijino djelo Er-Risale bila je prva knjiga koju je štampao

i distribuirao sa svojom valorizacijom. Njegova valorizacija nije bila poput valorizacija na

koje su ljudi do tada navikli, a koje su pisali orijentalisti, već je njegova valorizacija imala

poseban stil i bila primjer naučne valorizacije. On se u valorizaciji ovog Šafijinog djela

oslonio na stari manuskript ove knjige koju je napisao Rebi’ ibn Sulejman, Šafijin učenik, i to

dok je Šafija bio živ, napisavši obiman i veoma koristan predgovor knjizi na sto stranica.

Naučno precizno je valorizirao hadise ovog djela, sa opaskama, komentarima i

sveobuhvatnim indeksom, što ukazuje na obim njegovog znanja. Zatim se posvetio

valorizaciji el-kutubus-sitte, temeljnih hadiskih zbirki, obradivši dva toma Tirmizijinog

Sunena, jedan tom Ibn Hibbanovog Sahiha i sažetak Ebu Davudovog Sunena. Najviše napora

je uložio u valorizaciju Musneda Ahmeda ibn Hanbela, najveće hadiske zbirke, što je

iziskivalo veliko i temeljito znanje, a valorizacija Musneda je predstavljala veliku poteškoću

velikim muhaddisima. Šejh Ahmed Šakir izvršio je vrhunsku valorizaciju prvih petnaest

tomova Musneda obogativši ih svojih komentarima i preciznim indeksima. Njegov naučni

doprinos nije se ograničio samo na knjige sunneta, koje je vrhunski valorizirao i štampao u

najljepšem i najboljem izdanju, već je obuhvatio i knjige iz oblasti arapskog jezika i

književnosti. Valorizirao je djelo Eš-Ši’ru veš-šu’ara’ od Ibn Kutejbe, Lubabul-adab od

Usame ibn Munkiza, El-Mu’reb od Dževalikija, a u saradnji sa profesorom Abdusselamom

Harunom valorizirao je djela El-Mufadlejat, El-Asme’ijjat i Islahul-mentik. Valorizirao je

veliki dio Taberijevog tefsira, djelo El-Ahkam od Ibn Hazma, dva toma djela El-Muhalla od

Ibn Hazma, El-Umde fil-ahkam od Abdul-Ganijja el-Makdisija, tefsir imama Mu’inuddina,

Kitabut-tevhid i El-Usulus-selase imama Muhammeda ibn Abdul-Vehhaba. Njegova

najvažnija autorska djela su:

● Nizamut-talak fil-islam – Sistem razvoda u islamu, njegovo najvažnije autorsko djelo koje

ukazuje na njegovo veliko znanje i nepristrasnost određenom mezhebu u deriviranju propisa

iz Kur’ana i sunneta, kao i slijeđenje prvih generacija u razumijevanju Kur’ana i sunneta. U

ovom djelu je podržao stavove šejhul-islama Ibn Tejmijje. Ovo djelo je izazvalo veliku buru

među učenjacima tog vremena, pogotovo pristrasnim sljedbenicima određenih mezheba i

neprijateljima Ibn Tejmijje, kao što je Muhammed Zahid el-Kevseri, koji je svoj život proveo

u pobijanju mezheba selefa i uzdizanju pravca džehmijja i kuburija.

207

● Eva’iluš-šuhuril-arebijjeti – počeci arapskih mjeseci; ovo je naučna studija koja obrađuje

tematiku astronomskog računanja početka mjeseci hidžretskog kalendara.

● Ebhas fi ahkam (fikh, kada’ ve kanun) – studije o propisima (fikh, sudstvo i zakon). Ovo je

djelo na koje su se vraćali sudije, advokati i tužitelji u šerijatskim sudnicama, a koje istražuje

razne društvene probleme od velike važnosti. U uvodu ovog djela kaže: ''Naći ćeš da se u

nekim propisima neko razišao sa mnom, pa nisam vidio problem u tome da spomenem

njegovo mišljenje i svoj komentar na njega koji će pojasniti moju tačku gledišta, potvrđujući

istinu ondje gdje se nalazi, ne iz ljubavi prema raspravi, niti iz pristrasnosti prema mom

mišljenju. Kao što poštujem mišljenje drugog, poštujem i svoje mišljenje, i ne odstupam od

onoga u šta čvrsto vjerujem osim uz kategoričan dokaz.“

● El-Kitabu ves-sunneh jedžibu en jekuna masdarel-kavanin – Kur’an i sunnet moraju biti

izvor zakona u Misru. Osnova ovog djela je predavanje koje je održao šejh Ahmed Šakir, a u

kojem ističe važnost uzimanja Kur’ana i sunneta za izvor zakonodavstva i opasnost uvođenja

sekularnih zakona u muslimanske zemlje.

● Es-Sem’u vet-ta’ah – slušanje i pokoravanje. U ovoj knjizi govori o šerijatskim pravilima

kada je u pitanju pokoravanje pretpostavljenima, spominjući greške na tom polju.

● Kelimetul-fasl fi katli mudemminil-hamr – najispravniji govor o ubistvu alkoholičara. U

ovoj knjizi odgovara onima koji dozvoljavaju pijenje alkoholnih pića pod raznim izgovorima,

i koji učenjake nazivaju zaostalim zbog njihovog zabranjivanja alkohola u svakoj situaciji.

● Kelimet hakkin – riječ istine. U ovoj knjizi govori o raznim ''škakljivim'' temama tog

vremena koje su bile predmet spora među ljudima, bilo masama ili intelektualnim krugovima,

ističući istinu u njima, svidjelo se to nekome ili ne.

● Eš-Šer’u vel-lugah – šerijat i jezik. Ovo djelo je odgovor Abdul-Azizu Fehmiju Paši koji je

predložio pisanje arapskog jezika latiničnim pismom.

Naučni opus šejha Ahmeda Šakira obuhvata i mnoga druga djela, kao što su: Umdetut-

tefsir, sažetak Ibn Kesirovog tefsira, zatim djelo El-Ba’isul-hasis, komentar Ibn Kesirovog

djela Ihtisaru ulumil-hadis, a napisao je i komentar Sujutijeve Elfijje iz hadisa.

Šejh Ahmed Šakir bio je jedan od prvih učenjaka koji su se pridružili džematu

Ensarus-sunnetil-muhammedijje uz osnivača ovog džemata – Muhammeda Hamida el-Fekijja,

rahimehullah. Šejh je redovno pisao za zvanični časopis ovog džemata - El-Hedjun-nebevijju,

braneći akidu selefa u vremenu kada su sufije i eš’arije predstavljale apsolutnu većinu. Šejh

Ahmed Šakir je uz Muhammeda Hamida el-Fekijja, Muhibbuddina el-Hatiba, Sadika Arnusa i

drugih bio na čelu pokreta za širenje ispravnog poimanja tevhida i akide među egipatskim

208

stanovništvom. Šejh Ahmed Šakir je jedan od prvih koji je govorio o važnosti suđenja po

Allahovom zakonu i obaveznosti njegove primjene u životu muslimana, i o ovoj temi je

govorio u mnogim svojim djelima, pogotovo sažetku Ibn Kesirovog tefsira – Umdetut-tefsir.

Šejh je pokrenuo mnoga novonastala pitanja u ummetu ističući da je jedino rješenje za njih u

primjeni islamskog šerijata. Pojašnjavao je posebnost islama u odnosu na druge civilizacije i

ideologije, upozorivši na opasnost slijepog slijeđenja Zapada. Bio je jedan od najvećih boraca

protiv prvih sekularista koji su pokušavali vesternizaciju muslimanskih zemalja,

razotkrivajući istinu o nekim sumnjivim organizacijama u Misru koje se bore protiv islama.

Šejh Ahmed Šakir radio je kao šerijatski sudija trideset godina u Višem šerijatskom sudu, i

bio je svjedokom događaja ukidanja šerijatskih sudnica u Misru, 1374. godine, i uvođenja

sekularnih zakona, što mu je veoma teško palo.

Njegova smrt

Šejh je dostigao veliki stepen poznavanja islamskih nauka, posebno Poslanikovog,

sallallahu alejhi ve sellem, sunneta, što su dostigli samo rijetki velikani u njegovom vremenu,

i uspeo se do vrha nauke o valorizaciji knjiga sunneta. Učenjaci su ga smatrali vođom u

oživljavanju hadiskih djela, u čemu su ga mnogi slijedili pridruživši mu se u tom mubarek

poslu. Dijapazon njegovog djelovanja obuhvatao je i druge nauke poput fikha, usuli fikha,

tefsira, akide i jezika, a njegova djela iz ovih oblasti ukazuju na ogromno znanje i duboko

razumijevanje koje je iz njih posjedovao. Šejh je radio na dovršavanju svojih djela kada mu je

došao edžel, 14. juna 1957. godine.

Priredio: Ersan Grahovac

209

RAZNO

مقالت متنوعة

210

211

Kada se petkom uslišava dova?

Pitanje: Es-selamu alejkum! Saznao sam da petkom postoji vrijeme u kojem se dova

uslišava, ali sam čuo različita mišljenja u kojem dijelu dana je to vrijeme i kada ga tražiti.

Volio bih da mi to pojasnite, Allah vas nagradio!

Odgovor: Ebu Hurejra, radijallahu anhu, prenosi da je Poslanik, sallallahu alejhi ve

sellem, govoreći o vrlinama petka, dana u kojem se obavlja džuma-namaz, rekao: “U njemu

se nalazi jedan čas, neće se desiti da u tom času Allahov rob, musliman, dok klanjajući moli,

zatraži nešto od Allaha a da mu Allah to ne podari.” Pri tome je Allahov Poslanik, alejhis-

salatu ves-selam, svojom rukom išaretio ukazujući na kratkoću tog časa. (El-Buhari, br. 935)

U preciziranju tog časa u kojem se molitva uslišava, učenjaci imaju različita mišljenja

od kojih su po jačini argumenta najizraženija dva:

prvo, to je vrijeme nakon što imam sjedne na minberu pa sve do završetka džuma-

namaza;

drugo, to je vrijeme nakon ikindija-namaza pa do zalaska sunca, a naročito

neposredno pred zalazak.

Za oba mišljenja navode se dokazi u sunnetu i svako od njih odabrala je skupina

istaknutih učenjaka. Dokaz za prvo mišljenje jeste hadis koji prenosi Ebu Musa el-Ešari,

radijallahu anhu, u kojem navodi da je čuo Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem,

da o tom vremenu kaže: “To je vrijeme nakon što imam sjedne (na minber) pa sve dok se

namaz ne završi.” (Muslim, br. 853) Ovo mišljenje odabrali su brojni učenjaci od kojih su El-

Bejheki, Ibnul-Arebi, El-Kurtubi i En-Nevevi. (En-Nevevi, El-Medžmu, 4/541, i Ibnul-

Hadžer, Fethul-Bari, 2/421)

Dokaz za drugo mišljenje jeste hadis Džabira, radijallahu anhu, u kojem se navodi da

je Resulullah, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: “Dan džuma-namaza (petak) ima dvanaest

sati, i nema nijednog muslimana koji će (u vremenu uslišenja dove) tražiti nešto od Allaha a

da mu Allah to neće uslišati. To vrijeme tražite u zadnjem satu nakon ikindija-namaza.”

(Bilježe Ebu Davud, br. 1048, i En-Nesai, br. 1389, a hadis je vjerodostojan po ocjeni En-

Nevevija i Albanija) Ovo mišljenje zastupaju brojni učenjaci na čijem je čelu poznati ashab

Abdullah b. Selam, radijallahu anhu. Ibn Hadžer kaže: “Drugi su preferirali mišljenje

Abdullaha b. Selama, a Et-Tirmizi prenosi od Ahmeda da je rekao: ‘Najviše hadisa na to

ukazuje.’ Ibn Abdul-Berr veli: ‘To je najjače mišljenje o ovom pitanju.’ Seid b. Mensur

vjerodostojnim senedom prenosi od Ebu Seleme b. Abdurrahmana da se jednom prilikom

skupina ashaba sastala te su se prisjećali tog vremena na dan džume, u kojem se dova

uslišava, a zatim su, prije nego što su se razišli, složili se da je to zadnji sat tog dana. To

mišljenje preferirali su mnogi imami, poput Ahmeda i Ishaka.” (Fethul-Bari, 2/421)

U oba spomenuta vremena nadati se da će dova biti uslišana. U tom smislu Ibnul-

Kajjim, nakon što je naveo argumente da je taj čas nakon ikindija-namaza, kaže: “Smatram da

je vrijeme u kojem se obavlja namaz (džuma) također vrijeme u kojem se dova uslišava, i oba

212

vremena su vrijeme uslišenja, iako je određeno vrijeme za to zadnje vrijeme nakon ikindija-

namaza, jer to je fiksno vrijeme u danu, ne pomjera se naprijed ili nazad, dok vrijeme namaza

prati sam namaz, klanjao se ranije ili kasnije. Vrijeme namaza je vrijeme u kojem se uslišava

dova, jer skup muslimana, njihov namaz i skrušeno obraćanje Allahu ostavlja trag na uslišanje

dove, prema tome, vrijeme tog skupljanja je vrijeme u kojem se očekuje uslišanje dove. Na

ovakav način usklađuju se svi hadisi, a Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, podsticao je svoj

ummet na upućivanje dove i skrušeno obraćanje Allahu u oba spomenuta vremena.” (Zadul-

mead, 1/394)

Ovdje je neophodno navesti još dvije napomene:

Prva napomena: Nakon što imam sjedne na minber, pa sve dok se ne klanja džuma-

namaz, to je vrijeme u kojem se uslišava dova, međutim, kada imam ustane i počne držati

hutbu, klanjači su dužni šutjeti i slušati imamov govor. Imajući to u vidu, postavlja se pitanje,

pa kada onda da dove? Nakon što se prouči ezan i prije nego što imam počne sa hutbom,

propisano je moliti dovom koja se uči nakon ezana, kao što je to prilika za bilo koju dovu, jer

je to, pored mogućnosti da bude čas uslišanja petkom, i vrijeme između ezana i ikameta u

kojem se prima dova. Također se može doviti u vremenu kada imam sjedne između dvije

hutbe, te za vrijeme sedžde u namazu, jer sedžda je stanje u kojem je rob najbliži svom

Gospodaru, te je, nakon što se izgovori propisani zikr na sedždi, pohvalno doviti. Također, na

sjedenju u namazu, prije predaje selama, propisano je doviti i tražiti dobro ovog i budućeg

svijeta. Poslanik, sallallahu aljehi ve sellem, u hadisu Ibn Mes‘uda, radijallahu anhu, nakon

što je ukazao na obavezu učenja et-tešehhuda na sjedenju u namazu, rekao je: “A zatim neka

izabere koju god dovu želi.” (Muslim, br. 402)

Druga napomena: Prema drugom mišljenju, čas uslišanja je nakon ikindija-namaza

pa do zalaska sunca, a to je vrijeme u kojem nije propisano klanjati nafila-namaz, međutim, u

spomenutom hadisu Ebu Hurejre navodi se da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o tom

času rekao: “...dok klanjajući moli”. Odgovarajući na ovu nejasnoću, učenjaci su kazali da je

osoba koja iščekuje namaz ustvari u namazu, jer je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, o

takvom kazao: “Neprestano je u namazu sve dok iščekuje namaz” (Buharija, br. 647). U

jednoj predaji spominje se kako je Ebu Hurejre kazivao ovaj hadis u prisustvu Abdullaha b.

Selama, Allah bio zadovoljan njima, nakon čega je Abdullah rekao: “Ja doista znam kada je

taj čas!”, a Ebu Hurejre povika: “Obavijesti me kada je taj čas!” Abdullah reče: “To su

posljednji trenuci pred završetak dana džume.” Ebu Hurejre priupita: “Kako da to budu

posljednji trenuci petka kada je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: ‘Neće se desiti da

u tom času Allahov rob musliman, dok klanjajući moli...’, a u tom vremenu se ne klanja?” Na

to Abdullah reče: “Zar Allahov Poslanik nije rekao: ‘Ko sjedne na svom mjestu čekajući

namaz, on je u namazu sve dok ne klanja’?” “Naravno”, reče Ebu Hurejre, a Abdullah kaza:

“To je to!” (Bilježe Ebu Davud, br. 1046, En-Nesai, br. 1430, i drugi, a predaja je sahih po

ocjeni Albanija)

213

Također je moguće da se riječi Poslanika: “...dok klanjajući moli...”, odnose na

molitvu uopćeno, bio onaj ko dovi u namazu ili ne, jer u arapskom jeziku riječ “klanjati”

znači doviti.

Onaj ko želi tražiti vrijeme uslišanja dove petkom nakon ikindija-namaza, može to učiniti na

više načina:

prvi, da nakon što klanja ikindiju ostane u mesdžidu i vrijeme provede u dovi i ibadetu

sve do zalaska sunca, a naročito neposredno pred zalazak sunca. Ovo je najpotpuniji oblik;

drugi, da prije akšama ode u mesdžid, te klanja tehijetul-mesdžid, a zatim ostane i

dovi sve do akšama;

treći, da petkom pred zalazak sunca, gdje god se nalazio, dovi i moli svog Gospodara.

Ibn Baz, rahimehullah, upitan je o tome kako da postupi onaj ko želi doviti petkom

pred zalazak sunca, da li treba biti u džamiji ili to može učiniti i kod kuće, pa je kazao:

“Hadisi koji o tome govore uopćeni su i svojim doslovnim značenjem obuhvataju svakog ko

dovi u vremenu kada se dova uslišava. Stoga, nadati se da će biti uslišano svakome ko dovi u

tom vremenu, međutim, onome ko ostane u džamiji iščekujući akšam-namaz preče je da mu

dova bude uslišana, jer Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, kazao je: “...dok klanjajući

moli...”, a onaj ko iščekuje namaz poput je onoga ko je u namazu. Ako se, pak, radi o

bolesniku, koji dovi u svojoj postelji, ili ženi koja u svojoj kući, čekajući akšam-namaz, na

mjestu gdje klanja, upućuje dove petkom nakon ikindija-namaza, nadati se, također, da će im

biti uslišano.” (Fetava Ibn Baz, 30/271) Allah najbolje zna!

Odgovorio: Mr. Hakija Kanurić

214

Imam Ibn Betta o stanju ljudi svoga vakta

Imam Eš-Šatibi, rahimehullah, kaže slijedeće: "Proživljavao sam sličnu situaciju i

stanje koje je proživljavao i kroz koje je prolazio poznati imam, hafiz Abdurrahman ibn

Betta102, rahimehullah, sa ljudima svoga vakta.

Govoreći o sebi, kaže slijedeće: "Čudio sam se mom halu, ne bitno bio na putu ili kod

kuće, sa bližnjim ljudima, ili daljnjim, sa poznanicima ili nepoznanicima. Kada bih se našao u

Mekki, ili Horosanu, ili ostalim mjestima, većina onih s kojima sam se susretao, bilo da su u

pitanju moji istomišljenici ili neistomišljenici, svi su me pozivali slijeđenju onoga što govore i

zastupaju, i tome da srčano prihvatim njihovu priču i da posvjedočim njihovu istinitost.

Ako potvrdim nečiju priču i posvjedočim istinitost njegova govora, što većina ljudi

ovog vremena radi, u tom slučaju bivam nazvan istomišljenikom!

Ako zastanem na jednom slovu njegova govora ili se kritički osvrnem na neki njegov

postupak, u tom slučaju nazove me neistomišljenikom!

Ako nekome od njih spomenem da Qur'an ili sunnet govore suprotno onome što on

govori ili radi, nazvaće me haridžijom!? Ako mu navedem neki hadis o tevhidu, nazvaće me

mušebbihom!? Ako bude u pitanju govor o snu, nazvaće me salimijjom!? Ako bude u pitanju

iman, nazvaće me murdžijom!? Ako se radi o djelima, nazvaće me kaderijom!? Ako je u

pitanju govor o ma'arifi (srčanoj spoznaji nečega), nazvaće me kerramijom!? Ako bude u

pitanju govor o vrijednosti Ebu Bekra i Omera, nazvaće me nasibijjom!? Ako bude u pitanju

govor o vrijednosti Ehlu-Bejta, nazvaće me rafidijom!? Ako prećutim tefsir nekog ajeta ili

hadisa, i ne kažem ništa više od onoga kako sami ajet ili hadis glase, nazvaće me zahirijom!?

Ako ih prokomentarišem nečim drugim, nazvaće me batinijom!? Ako odgovorim te'evilom,

nazvaće me eš'arijom!? Ako ih poreknem, nazvaće me mu'tezilom!? Ako bude u pitanju govor

o nekim sunnetima, poput kira'eta, nazvaće me šafijom!? Ako bude u pitanju govor o kunut

dovi, nazvaće me hanefijom!? Ako bude u pitanju govor o Qur'anu, nazvaće me hanbelijom!?

Ako preferiram mišljenje nekog od imama, optužiće me da se loše ophodim prema drugim

imamima i da ih podcjenjujem?!

Da zlo bude još gore, ovakva i slična imena mi daju onda kada iščitaju određene

hadise Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, preda mnom, i koliko god se složio u mišljenju

sa jednim, neprijateljstvo prema meni ispolji drugi, a ako budem kroz prste progledao

njihovom džematu, rasrdiću i naljutiti Allaha, subhanehu ve te'ala, i tada me od Njega niko

neće moći zaštiti!

Ja ću se čvrsto držati Qur'ana i sunneta, a oprost ću od Allaha tražiti, pored kojeg

drugog boga nema. On prašta i milostiv je! (Eš-Šatibi, El-Iatisam, Mektebetut-tevhid,

Bahrejn, tom 1. str. 22.-23.)

102 Imam Ibnu Betta, rahimehullah, lijep je primjer i uzor, poznati učenjak, muhaddis, šejhul-Irak, Ebu Abdullah

Ubejdullah ibn Muhammed ibn Muhammed ibn Hamdan el-Ekberi el-Hanbeli. Autor je poznatog djela El-

Ibanetul-kubra, sastavljenog u tri toma. Rođen je 304. h.g., a umro je u mjesecu muharremu 387. h.g. (Sijeru

e'alamin-nubela', 16/529)

215

Istina o ubistvu Poslanikovog, sallallahu alejhi ve sellem, unuka Husejna,

radijallahu anhu

Autor: Šejh Osman el-Hamis

S obzirom da se mnogo govori o ubistvu velikana, šehida, Poslanikovog, alejhis-

selam, unuka, Huseina ibn Alije, radijallahu anhuma, odlučio sam iznijeti na vidjelo istinu o

tom događaju, koju su potvrdili povjerljivi islamski učenjaci u svojim knjigama, te su prenijeli

ovo što ću navesti u narednim redovima.

Prenosi se od stanovnika Iraka da je Husein, radijallahu anhu, 60. godine po Hidžri,

odbio dati prisegu Jezidu ibn Muaviji (tadašnjem halifi, op. prev.). Stanovnici Iraka tada su

poslali Huseinu mnoge izaslanike i pisma u kojima ga pozivaju da mu daju prisegu, te ga

obavještavaju da ne žele Jezida za halifu, niti njegovog oca, niti Osmana, niti Omera, niti Ebu

Bekra, niti bilo koga drugog osim Alije i njegovih potomaka. Preneseno je da je tih pisama,

koja su stigla Huseinu, bilo više od pet stotina.

Zbog toga, Husein odluči da pošalje svoga amidžića Muslima ibn Akila u Irak, kako bi

istražio o čemu se radi i da ispita stvarno stanje i namjere tih ljudi po pitanju prisege koju žele

da mu daju. Kad je Muslim stigao u Kufu (grad u Iraku, op. prev.), uvjerio se da narod zaista

želi dati prisegu Huseinu, te su dali prisegu Muslimu kao njegovom opunomoćeniku. Ovaj

događaj (prisega) desio se u kući Hanija ibn Urve.

Kada je vijest o tome stigla do Jezida ibn Muavije u Šam, on posla Ubejdullaha ibn

Zijada (valiju Basre) da popravi novonastalu situaciju u Kufi, te da zabrani njenim

stanovnicima pobunu protiv halife sa Huseinom, radijallahu anhu.

Ubejdullah ibn Zijad je došao u Kufu i počeo da istražuje slučaj, sve dok nije saznao

da je kuća Hanija ibn Urve centar i okupljalište Muslim ibn Akila, i da su stanovnici Kufe u

njoj dali prisegu. Naredio je da mu dovedu Hanija. Kada su ga doveli, Ubejdullah ga je

ispitivao o Muslimu, sve dok nije shvatio da je on, ustvari, o svemu obaviješten. Tada je Hani

izrekao svoje poznate riječi koje ukazuju na njegovu hrabrost: “Tako mi Allaha, da se Muslim

nalazi ispod ove moje dvije stope, ne bih ih podigao (ne bih ga otkrio).” Na te njegove riječi

Ubejdullah ga udari i naredi da ga zatvore.

Vijest o Hanijevom hapšenju uskoro je došla do Muslima, te on podiže vojsku

Kufljana, njih 4.000, i opkoli dvorac Ubejdullaha ibn Zijada.

Ubejdullah je izašao pred njih i obratio im se govorom koji je zastrašio Kufljane.

Zastrašio ih je vojskom koja će doći iz Šama da im se suprotstavi, te ih podsticao da se raziđu.

Tada počeše da bježe, sve dok Muslim nije ostao sa samo 30 vojnika. Kada je zašlo sunce,

Muslim je stajao potpuno sam ispred dvorca. Niti jedan od Kufljana nije ostao uz njega! (Iako

su mu dali prisegu kao Huseinovom opunomoćeniku kratko vrijeme prije toga, da bi ga na

ovaj dan izdali i napustili svi do jednog). Tada ga uhapsiše, a Ubejdullah naredi da ga ubiju.

Muslim zamoli Ubejdullaha da mu dozvoli, prije nego ga ubiju, da pošalje Huseinu pismo, što

216

mu ovaj i dozvoli. Tekst pisma glasi: “Vrati se sa svojom porodicom i ne dozvoli da te

Kufljani zavaraju. Zaista su Kufljani slagali i tebi i meni, a lažovu se ne može vjerovati.”

Zatim, Ubejdullah naredi da ubiju Muslima. Ovo se desilo na dan Arefata.

Treba napomenuti da je Muslim, kada je po dolasku u Kufu vidio da Kufljani žele

Huseina, poslao mu pismo da dođe, da bi se poslije pokajao, o čemu je i obavijestio Huseina u

gore navedenom pismu prije njegovog ubistva. Kada je Husein dobio to prvo pismo, krenuo je

prema Kufi napuštajući Mekku na dan oblačenja ihrama za početak obreda hadža (8.dan

mjeseca zul-hidždže, op.prev.). Kada je Husein odlučio da napusti Mekku i zaputi se prema

Kufi, mnogi od ashaba savjetovali su ga da odustane od svoje namjere, a neki od tih ashaba

su: Ibn Abbas, Ibn Omer, Ibn Zubejr, Ebu Seid el-Hudri, Ibn Amr i njegov brat Muhammed

ibn Hanefije i drugi. Ebu Seid el-Hudri mu je tada rekao: “O Ebu Abdullah, ja sam ti, zaista,

iskren savjetnik i suosjećam sa vama (ehlul-bejtom). Ja sam, uistinu čuo da su ti pisma pisali

ljudi iz vaše stranke (koji su bili na strani Alije u njegovom sporu sa Muavijom, op.prev.) iz

Kufe i da te pozivaju da im odeš (budeš im halifa), pa te ja savjetujem da ne ideš. Zaista sam

čuo tvoga oca (Aliju, radijallahu anhu) da je u Kufi rekao za njene stanovnike: “Tako mi

Allaha, dosadili su mi i omrzli, a i ja sam njima dosadio i omrznuo sam im. Nikada od njih

nisam osjetio nimalo vjernosti niti pouzdanosti. Ko se bori uz njih, izdaju ga. Tako mi Allaha,

oni niti imaju namjere niti odlučnosti da poštuju naredbe, niti su strpljivi na sablji.’”

A ovo je Huseinu rekao Ibn Omer: “Kazat ću ti jedan hadis: ‘Zaista je Džibril došao

Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pa mu je ponudio da bira između dunjaluka i

ahireta, pa je odabrao ahiret ne želeći dunjaluk.’ Ti si, zaista, dio njega (dio Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem). I, tako mi Allaha, nikad niko od vas dunjaluku nije davao

prednost a Allah ga nije udaljio od vas, osim onome za koga je to bilo bolje.” I nakon ovoga,

Husein je odbio da se vrati i da ne ide, pa ga je Ibn Omer zagrlio i rekao: “Opraštam se

Allahovim imenom od tebe, prije nego te ubiju.”

Stiglo je Huseinu pismo od Muslima koje mu je poslao prije smrti, a on je već bio u

putu prema Kufi. Kada ga je pročitao, počeo je da razmišlja o povratku u Mekku, ali sinovi

Muslima ibn Akila koji su bili sa Huseinom pobuniše se i rekoše: “Ne vraćaj se sve dok ne

osvetimo našeg oca.” Čuvši to, Husein je odlučio da bude kako oni žele, kao što su oni stali uz

njega kada je krenuo prema Kufi.

U isto vrijeme, Ubejdullah ibn Zijad poslao je brigadu od 1.000 vojnika na čijem je

čelu bio El-Hurr ibn Jezid el-Temimi, kako bi zaustavili Huseinovo napredovanje prema Kufi.

El-Hurrova vojska srela se sa Huseinom u mjestu El-Kadisija, i pokušali su da mu zabrane da

nastavi put prema Kufi. Husein se obratio El-Hurru riječima: “Odmakni se od mene, izgubila

te majka”, na šta je El-Hurr odgovorio: “Tako mi Allaha, da mi je to rekao bilo ko drugi od

Arapa, osvetio bih mu se, a majka bi mu plakala jer bi ga izgubila, ali šta da kažem tebi, a

majka ti je gospođa svih žena, Allah bio zadovoljan njome.” Poslije ovog, El-Hurr je nastavio

put sa Huseinom.

Kada su doputovali u mjesto zvano Kerbela, presreo ih je ostatak vojske Ubejdullaha

ibn Zijada. Brojali su 4.000 vojnika, a na njihovom čelu bio je Omer ibn S’ad. Husein je

217

upitao: “Koje je ovo mjesto?” Odgovoriše: “Ovo je Kerbela.” Husein reče: “Kerb (žalost,

tuga) i bela (belaj, problem).”

Kada je Husein vidio veličinu i snagu vojske i shvatio da on nema snage sa svojom

grupom ljudi da im se suprotstavi, reče: “Predlažem vam jednu od ove dvije stvari: da se

vratim nazad ili da me pustite da odem Jezidu u Šam.”

Omer ibn S’ad mu reče: “Ti pošalji izaslanika Jezidu, a ja ću poslati svog izaslanika

Ubejdullahu.” Husein je odbio da pošalje izaslanika Jezidu, a Omer je poslao Ubejdullahu,

koji je odbio sve mogućnosti osim hapšenja Huseina. Obavijestili su Huseina o

Ubejdullahovoj naredbi da ga uhapse, što je on to kategorički odbio. Jedino je ostalo da se

bore. U toj bitki sudjelovale su 73 Huseinove pristalice protiv 5.000 vojnika. Huseinu se

priključilo još 30 vojnika iz El-Hurrove grupe s njim na čelu. Zbog ove odluke, neki od

njegovih ljudi su mu prigovorili, na šta im je on odgovorio riječima: “Tako mi Allaha, ja sam,

između Dženneta i Vatre, za sebe odabrao Džennet.”

Nema sumnje da je ova bitka bila neravnopravna po broju vojnika i na jednoj i na

drugoj strani. U bitki su poginuli svi Huseinovi drugovi, Allah bio zadovoljan njime i njima,

braneći ga. Husein je jedini ostao živ boreći se poput lava, ali broj ove vojske bio je ogroman.

Svi vojnici su izbjegavali da ubiju Huseina bojeći se da budu iskušani njegovom krvlju. On je

bio krv Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!!! Dolazili bi do Huseina, pa bi se okretali se od

njega, sve dok nije došao čovjek pokvarenjak koji se zvao Šemr ibn Zil-Džušen. Bacio je

koplje prema Huseinu koje ga je oborilo na zemlju. Tada su se vojnici okupili oko Huseina i

ubili su ga. Preselio je plemeniti Poslanikov, sallallahu alejhi ve sellem, unuk kao šehid.

Jedni kažu da je Šemr ibn Zil-Džušen odsjekao Huseinovu glavu, a drugi da je to

uradio Sinan ibn Enes el-Nah’i, a Allah najbolje zna!

Što se tiče priče da Huseinu nisu dali vode, te da je preselio žedan i sl., to su

pretjerivanja koja žele još više podstaći osjećaje i tugu, a te priče nigdje nisu potvrđene niti su

tačne. Nema sumnje da je ova priča tužna i bolna za svakog muslimana. Izgubljen je onaj koji

je učestvovao u ubistvu Huseina i pao je pod Allahovu srdžbu. S druge strane, Allah se

smilovao i zadovoljan je Huseinom i onima koji su bili s njim.

Ko je sve poginuo sa Huseinom

- Od sinova Alije ibn Ebi Taliba: Ebu Bekr, Muhammed, Osman, Džafer, El-Abbas,

- od Huseinovih sinova: Alij el-Ekber i Abdullah,

- od Hasanovih sinova: Ebi Bekr, Abdullah i El-Kasim,

- od Akilovih sinova: Džafer, Abdullah, Abdurrahman, Abdullah ibn Muslim ibn Akil,

- od sinova Abdullaha ibn Džafera: Avn i Muhammed.

Uz njih su, dakle, poginuli Husein i Muslim ibn Akil, radijallahu anhuma džemian.

218

Od Ummu Seleme prenosi se da je kazala: “Džibril je bio kod Vjerovjesnika,

sallallahu alejhi ve sellem, a ja sam čuvala Huseina koji je počeo da plače, pa sam ga pustila,

a on je ušao Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, i približio mu se. Džibril tada reče:

‘Voliš li ga, o Muhammede?’ Poslanik odgovori: ‘Da.’ Džibril reče: ‘Zaista će ga ljudi iz

tvog ummeta ubiti, i ako želiš, pokazat ću ti mjesto na kome će biti ubijen.’ Pa mu je pokazao

mjesto koje se zove Kerbela.’’ (zabilježio ga je Ahmed u svom djelu Fadailu el-Sahabe, sa

dobrim lancem prenosilaca)

Postoje predaje koje kažu da je počela padati kiša od krvi, ili da se nije mogao naći

kamen ispod kojeg se nalazila krv zbog ubistva Huseina. Ovo su priče koje su proizašle iz

osjećaja i tuge ljudi, a one neistinite i njihovi lanci prenosilaca su neispravni.

Propis izlaska Huseina prema Kufi

U Huseinovom pohodu prema Kufi nije bilo nikakve koristi, niti vjerske, niti

dunjalučke. Zato su ga mnogi ashabi pokušavali zaustaviti. On sam je htio da se vrati kada mu

je stiglo drugo pismo u kojem su opisane prave osobine Kufljana, ali je nastavio put zbog

Muslimovih sinova. Pored svega, zločinci su ih sve pobili, pa i njega, Poslanikovog unuka.

Taj pohod bio je uzrok mnogih nereda koji se ne bi desili da Husein nije krenuo ka Kufi. Ali

što Allah, tebareke ve te’ala, odredi, to se mora desiti, pa makar ljudi ne bili zadovoljni time.

Ako pogledamo unazad, vidjet ćemo da Husein nije najveći čovjek koji je ubijen.

Ubijani su i bolji od njega, kao što su vjerovjesnici. Zar nije mučki ubijen Jahja, alejhis-

selam? Zar nije ubijen Zekerijja, alejhis-selam? Zar nisu mnogi vjerovjesnici ubijeni, kao što

kaže Allah Uzvišeni: “...reci: ‘I prije mene su vam poslanici jasne dokaze donosili, a i taj o

kome govorite, pa zašto ste ih, ako istinu govorite, ubijali?”’ Isto tako su ubijeni i Omer i

Osman, Allah bio zadovoljan njima.

Kako se postaviti prema ovom događaju?

Nije dozvoljeno, onome koji se boji Allaha, kada se sjeti ubistva Huseina i onih koji su

bili s njim, da se udara po licu i tijelu, da čupa kosu, cijepa odjeću, nariče i radi stvari slične

tome! Preneseno je od Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je kazao: “Nije od nas onaj

koji se udara po licu i cijepa svoju odjeću” (Buharija); “Ja se odričem onoga koji podiže svoj

glas (nariče), brije svoju glavu (radi musibeta) i cijepa svoju odjeću” (Muslim).

Svakom pametnom muslimanu vadžib je, ako se sjeti nečeg poput ovog događaja, da

kaže ono što nam je naredio Uzvišeni Allah: “One koji, kada ih kakva nevolja zadesi, samo

kažu: ‘Mi smo Allahovi i mi ćemo se Njemu vratiti!’”

A znamo da Alija, Huseinov sin, ili njegov sin Muhammed, ili njegov sin Džafer, ili

Musa, sin Džaferov, Allah bio zadovoljan svima njima, ili neko drugi od islamskih prvaka,

nije naricao, niti cijepao odjeću, niti se udarao po licu, a svi oni su naši uzori.

219

Jezidov stav prema ubistvu Huseina

Jezidove ruke nisu uprljane krvlju Huseina, radijallahu anhu, i ovom konstatacijom ne

želimo braniti Jezida, nego istinu, a Jezid nas uopće ne zanima po ovom pitanju. Rekao je

šejhul-islam Ibn Tejmijje: “Jezid nije naredio ubistvo Huseina prema konsenzusu prenosilaca

priče o ovom događaju. Ono što je uradio jeste da je obavijestio Ubejdullaha ibn Zijada da mu

zabrani da zavlada Irakom. Kada je Jezid stigao, Husein je već bio ubijen. Čak se zatvorio u

svoju kuću i plakao zbog njegovog ubistva, i nije ružno govorio o ženama iz njegove

porodice, kao što mu se želi podmetnuti. Naprotiv, bio je plemenit prema njima. Ovo

podupiru dokazi da su članovi Jezidove familije poštovali pleme Benu Hašim, iz kojeg je

Poslanik, alejhis-selam, te su se ženili od njih.

Huseinova glava

Nije potvrđeno, niti ima ikakvih dokaza da je Huseinova glava poslana Jezidu u Šam.

Istina je da je Husein ubijen u Kerbeli, a da mu je glava odnesena Ubejdullahu ibn Zijadu u

Kufu. Ne zna se mjesto kabura, niti mjesto gdje je zakopana Huseinova glava, radijallahu

anhu.

A, Allah Uzvišeni najbolje zna, i neka je Allahov salavat na našeg vjerovjesnika

Muhammeda, na njegovu porodicu i ashabe!

220

Isukana sablja na one koji kaljaju čast Muavije, radijallahu anhu

Zahvala pripada Allahu, azze ve dželle, i neka je salavat i selam na Njegovog

Poslanika, časnu porodicu i sve plemenite ashabe bez izuzetka.

Ashabima Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, pripada veliki stepen u

islamskom vjerovanju i muslimanskoj tradiciji. Mnogi su ajeti i hadisi u kojima se naređuje

njihovo uvažavanje, poštivanje, isticanje i sl., i to je praksa muslimana u svim vremenima i

mjestima kroz sve generacije ovog blagoslovljenog ummeta.

Ashabi, radijallahu anhum, su plemeniti drugovi i pomagači Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem. Oni su prvi potvrdili istinitost Poslanice, svoju krv, čast, imetak i

sve voljeno založili su u pomaganju ove vjere i Poslanika islama.

Uzvišeni, dželle še’nuh, odlikovao ih je nad svim ostalim generacijama: “Vi ste narod

najbolji od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra djela, a od nevaljalih

odvraćate, i u Allaha vjerujete.” (Alu Imran, 110.)

To je narod s kojim je Allah, azze ve dželle, zadovoljan: “Allah je zadovoljan prvim

muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a

i oni su zadovoljni Njime: za njih je On pripremio džennetske bašče kroz koje rijeke teku, i

oni će vječno i zauvijek u njima boraviti. To je veliki uspjeh.” (Et-Tevbe, 100.)

Pored mnogih odlika i vrlina kojima su – u tekstovima objave – okarakterisani

plemeniti ashabi, Allah bio s njima zadovoljan, postoji skupina ljudi pokvarenih srca, prljavih

duša, kratkih pameti, šejtan ih je zaveo pa nikako da pameti dođu, koji se – s vremena na

vrijeme – pogrdno izražavaju o pojedinim ashabima, radijallahu anhum. Ti maloumnici,

propalice i heretici nisu našli u 15 stoljeća islama ljude, mimo ashaba, s čijim mahanama se

treba “baviti”, ali, “Kome Allah ukaže na pravi put – biće na pravom putu, a koga ostavi u

zabludi – taj će izgubljen biti.” (El-E’araf, 178.)

Svaki musliman i muslimanka obavezni su, shodno znanju i mogućnosti, da stanu u

odbranu časti ashaba, radijallahu anhum, isto kao što brane svoju čast i čast svojih bližnjih, a

ashabi su nam, ili bi trebali biti, preči i draži.

Ashabi, radijallahu anhu, nisu svi istog stepena, neki su odlikovaniji i bolji od drugih.

Ebu Bekr, Omer, Osman, Alija, Ebu Ubejde, Abdur-Rahman b. Auf, Talha, Zubejr, Sa’d b.

Ebi Vekkas, Se’id b. Zejd, Hamza, Ibn Abbas, Ibn Omer i drugi, radijallahu anhum, koji su

primili islam od samog početka bolji su od ashaba koji su islam primili naknadno. Muhadžiri

su u globalu bolji od ensarija, učesnici u bitci na Bedru bolji su od onih koji su učestvovali u

drugim bitkama i td., ali sve zajedno ih krasi vrlina druženja s Allahovim Poslanikom,

sallallahu alejhi ve sellem. O tome Uzvišeni kaže: “Nisu jednaki među vama koji su

udjeljivali imetke prije pobjede i lično se borili – oni su na višem stupnju od onih koji su

poslije udjeljivali i lično se borili, a Allah svima obećava nagradu najljepšu; – Allah dobro

zna ono što radite.” (El-Hadid, 10.)

221

Jedan od tih ashaba, koji je opisan nekolicinom vrlina i čijim očima je pripala

neizmjerna počast da gledaju i vjeruju u Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je

plemeniti ashab Mu’avija b. Ebi Sufijan, radijallahu anhuma, pisar objave i daidža svih

vjernika.

Mu’avija, radijallahu anhu, iako ne pripada sloju ashaba koji su pretekli druge u

primanju islama i borbi s Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem, to ne utiče na

njegov stepen koji mu pripada u srcima muslimana. Dovoljna je činjenica da se smatra

ashabom, i da se sve vrline i pohvale koje su spomenute u kontekstu ashaba zasigurno odnose

i na njega, a pored toga ima i drugih vrlina koje ga krase, radijallahu anhu, kao što će biti

spomenuto.

Šije, ili ispravnije reći Rafidije, uljezi i bakterije koje napadaju ovaj ummet, najčešće

svoje otrovne strijele usmjeravaju ka ovom plemenitom ashabu, udarajući na njegovu čast,

opisujući ga epitetima koji mogu samo biti direktna objava od njihovog zaštitnika Iblisa,

la’anehullah, izmišljaju laži i iznose svakojake potvore, a sve to, kao što kažu – a lažu – s

ciljem odbrane časti alul-bejta (porodice Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem).

Oni, Allah im dao ono što zaslužuju, smatraju veliku većinu ashaba nevjernicima i

otpadnicima od islama, pokvarenjacima i lažovima, na čelu sa Ebu Bekrom, Omerom i

Osmanom, pa sve do Mu’avije, kojeg izrazito više mrze od ostalih radi njegovog spora sa

Alijom, radijallahu anhu, kojeg Šije dižu na stepen božanstva – da nas Allah sačuva zablude i

oprosti svim ashabima.

U zadnje vrijeme iskušani smo, pored mnogih drugih iskušenja, sa aktivnim

djelovanjem rafidijskih misionara i u našoj domovini, koji su u tom kontekstu marljivo

iskoristili liberalan odnos IVZ-a prema njihovim dogmama – s jedne, i nemarnost i

međusobnu razjedinjenost sljedbenika Ehlis-sunneta – s druge strane, uz globalnu

neobrazovanost muslimana o temeljnim islamskim principima. Nije se ni čuditi, to je samo

plod dugogodišnjeg ulaganja i zalaganja potomaka Perzijskog carstva, Irana – Allah ga vratio

u ruke muslimana – u radu s našom omladinom, izvodeći ih iz tmina neznanja u zablude

nevjerstva i paganstva. Nakon što je veliki broj naše omladine stekao obrazovanje u Iranskim

prosvetnim institucijama, bilo u Iranu ili kod nas u BiH, imamo priliku da iz dana u dan sve

više i na našem jeziku čitamo proklinjanje, tekfir i ljaganje ashaba Allahovog Poslanika,

sallallahu alejhi ve sellem, te onih koji ih slijede u dobročinstvu i uputi, iako je takvo nešto

nepoznato i neprihvatljivo u islamskoj tradiciji Bošnjaka.

Ljudi su po pitanju Mu’avije, radijallahu anhu, dvije krajnosti i srednji put, koji je

naravno, kao i uvjek, put Ehlis-sunneta vel-džema’ata. Između onih koji ga uzdižu na stepen

koji mu ne dolikuje, neki ga čak vrednuju nad Alijom, radijallahu anhu, dok ga drugi smatraju

otpadnikom od islama ili munafikom, da nas Allah sačuva. Istina je umjereni put, na kojem su

bile ispravne generacije, tj. da je Alija, radijallahu anhu, bez sumnje, daleko bolji od

Mu’avije, ali to ne znači da Mu’avija nije vrijedan i da ne zaslužuje pohvalu.

222

Neke od vrlina Mu’avije, radijallahu anhu:

1. Njegovo primanje islama i slijeđenje Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem. Nema sumnje da je islam naveća od svih vrlina i vaga svih ostalih djela. Islamski

učenjaci jednoglasni su da je Mu’avija b. Ebi Sufijan, radijallahu anhu, primio islam, ali se

spore kada je se to desilo: u godini Hudejbijje, ili nakon umre, ili nakon osvojenja Mekke, a

spominje se da je tada imao oko 18 godina ili priližno tome.

2. Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nije imao prigovora na njegov ahlak i

vjeru. Kada su Mu’avija i Ebu Džehm, radijallahu anhuma, zaprosili Fatimu bint Kajs,

radijallahu anha, otišla je kod Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i zatražila od

njega savjet za kojeg od njih dvojice da se uda. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

obavjestio ju je da je Ebu Džehm čovjek koji ima običaj da tuče žene, a da je Mu’avija

siromah i da nema imetka, te je uputio da se uda za Usamu b. Zejda, radijallahu anhuma.

Hadis je zabilježio Muslim (1480). Da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, imao

neki drugi prigovor Mu’aviji, bilo da se tiče njegove vjere ili ahlaka, sigurno bi ga spomenuo,

jer takve stvari nije dozvoljeno skrivati prilikom prosidbe, ali nije spomenuo osim da je

siromašan, što nam ukazuje da je, sallallahu alejhi ve sellem, bio zadovoljan njegovim

islamom, radijallahu anhu.

3. Mu’avija je bio ashab Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Ibn Ebi

Mulejke kaže: “Mu’avija je jednom prilikom nakon jacije namaza ustao i klanjao vitr samo

jedan rekat, a kod njega je bio štićenik Ibn Abbasa, radijallahu anhuma, nakon čega je otišao i

obavjestio Ibn Abbasa o njegovom postupku, a on mu je na to odgovorio: ‘Ostavi ga, on je

doista bio od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem!’.” Bilježi ga Buhari

(3746). Ibnul-Kajjim, rahimehullah, rekao je: “Sve vjerodostojne predaje u kojima se hvale

ashabi i kurejšije odnose se i na Mu’aviju.” (El-Menarul-munif, str. 93).

4. On je bio pisar objave. Imam Muslim prenosi (2501) da je Ebu Sufjan, radijallahu

anhu, zatražio od Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, da učini Mu’aviju svojim

pisarom, što je on prihvatio. Ibn Abbas, radijallahu anhuma, kaže: “Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao mi je: ‘Idi i pozovi mi Mu’aviju!’, a on je bio njegov pisar,

pa sam mu rekao: ‘Odazovi se Allahovom Poslaniku, doista ima potrebu.’” Bilježi ga Ahmed

(1/291) s dobrim lancem prenosilaca, a osnova ove predaje u potpunijoj verziji je kod imama

Muslima u Sahihu (2604). Ibn Tejmijje, rahimehullah, kaže: “On je jedan od pisara objave.”

(Minhadžus-sunne, 4/442). Činjenica da je Mu’avija, radijallahu anhu, pisar Allahovog

Poslanika, sallallahu alejh ve sellem, koji mu je povjeravao pisanje objave je velika odlika i

počast za ovog plemenitog ashaba. Pored toga, Ja’kub b. Sufijan el-Fesevi, rahimehullah,

poznati muhaddis i historičar zabilježio je lancem prenosilaca događaj između Mu’avije i

Urveta b. Zubejra iz kojeg se da razumiti da je Mu’avija također bio pisar i Ebu Bekra,

radijallahu anhu, što je još jedna potvrda povjerenja i ugleda kojeg je imao ovaj plemeniti

ashab kod prvih generacija. (Vidi: El-Ma’rifetu vet-tarih, 3/373).

223

5. Mu’avija, radijallahu anhu, je daidža vjernicima a Allahov Poslanik, sallallahu

alejhi ve sellem, njegov zet. Kaže Ebu Ja’la: “Braća supruga Allahovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, nazivaju se daidžama vjernika.” (Tenzihu halil-mu’minin, str. 106). Imam

Ahmed, rahimehullah, bio je upitan: “Da li da kažem: ‘Mu’avija je daidža vjernicima i Ibn

Omer je daidža vjernicima?’”, pa je odgovorio: “Da, Mu’avija je brat Ummu Habibe kćerke

Ebu Sufijana i supruge Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ibn Omer je brat

Hafse supruge Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (Es-Sunne, 2/433).

6. Mu’avija, radijallahu anhu, bio je jedan od učenjaka među ashabima. Ibn Ebi

Mulejke spominje da je Ibn Abbasu, radijallahu anhuma, bilo rečeno: “Zašto ne pogrdiš vođu

pravovjernih Mu’aviju, on doista ne klanja vitr-namaz više od jednog rekata!?”, pa odgovori:

“On je, zaista, fekih (učenjak, onaj koji razumije vjeru,…)!” Bilježi ga Buhari (3765).

7. Darežljivost Mu’avije, radijallahu anhu. Ibn Omer, radijallahu anhuma, kaže:

“Doista, nisam vidio darežljivije osobe nakon Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve

sellem, od Mu’avije!” Bi mu rečeno: “Pa čak ni tvoj otac?”, a on uzvrati: “Moj otac, Omer,

Allah mu se smilovao, je bolji od Mu’avije, ali je Mu’avija bio darežljiviji od njega.” Predaju

su zabilježili El-Hallal u Es-Sunne (2/332), El-Lalekai u Šeru usilil-i’atkad (2781) i Ibn

Asakir u Tariku Dimešk (59/173).

8. Dova Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, za njega. Abdur-Rahman b.

Ebi Umejre, radijallahu anhu, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem,

uputio dovu za Mu’aviju rekavši: ‘Allahu moj, učini ga od upućivača na pravi put, od onih

koji su upućeni, uputi druge preko njega!’” Bilježe ga Ahmed (17929), Tirmizi (3843),

Taberani u El-Evsatu (656) i drugi. Hadis je dobar radi mnoštva puteva koji ga pojačavaju.

(Pogledaj odgovor na sve prigovore u djelu “Sellus-sinan” str. 208-216).

9. Pravednost Mu’avije, radijallahu anhu. Busr b. Se’id prenosi da je Sa’d b. Ebi

Vekkas, radijallahu anhu, rekao: “Nisam vidio nikog nakon Osmana da sudi po istini poput

vlasnika ovih vrata!”, tj. Mu’avije. (Vidi: Tarihul-islam, Ez-Zehebi, 2/544).

10. El-E’ameš prenosi od Mudžahida b. Džebra, poznatog mufessira i učenika Ibn

Abbasa, da je rekao: “Da ste vidjeli Mu’aviju, doista bi rekli: ‘Ovo je Mehdi!’” (Es-Sunne, El-

Hallal, str. 438).

11. Ummu Haram, radijallahu anha, prenosi da je Allahov Poslanik, sallallahu alejhi

ve sellem, rekao: “Prvoj vojsci iz mog ummeta koja bude vodila bitku na moru je

obećano!” Bilježi ga Buhari (2766). Tj. uradili su djelo radi kojeg im je obavezan Džennet.

Muhelleb, rahimehullah, je rekao: “U ovom hadisu spomenuta je vrlina Mu’avije, jer je on

prvi koji je vodio bitku na moru.” (Vidi: Fethul-Bari, Ibn Hadžer, 2/120).

12. Mu’avija, radijallahu anhu, je bio pouzdan. Ibn Sirin, rahimehullah, rekao je:

“Niko nije osuđivao Mu’aviju i prigovarao njegovom prenošenju hadisa od Allahovog

Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem.” (El-Musned, Ahmed b. Hanbel, 4/93).

13. Vrijednost njegovog džihada sa Allahovim Poslanikom, sallallahu alejhi ve sellem.

Neki je čovjek zadivljen pravednošću Omera b. Abdul-Aziza, rahimehullah, upitao imama

224

Abdullaha b. el-Mubareka: “Da li je bolji Mu’avija ili Omer b. Abdul-Aziz?”, na što mu

Ibnul-Mubarek odgovori: “Prašina koja je ušla u nos Mu’avije sa Allahovim Poslanikom,

sallallahu alejhi ve sellem, bolja je od Omera b. Abdul-Aziza hiljadu puta! Mu’avija je

klanjao iza Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, koji je govorio u namazu: ‘Allah

čuje onog koji ga hvali!’, a Mu’avija je na to uzvraćao: ‘Gospodaru naš, tebi pripada hvala!’,

pa zar ima nešto veće od toga!?” (Eš-Šeri’a, El-Adžurri, 5/2466; Tarihu Dimešk, Ibn Asakir,

59/211). Mu’avija, radijallahu anhu, učestvovao je sa Allahovim Poslanikom, sallallahu aljhi

ve sellem, u bitci na Hunejnu, Taifu, te u po hodu na Tebuk, uz to obavio je i Oprosni hadždž

s njim. (Minhadžus-sunne, 7/40).

14. Omer, radijallahu anhu, vođa pravovjernih, drugi halifa muslimana i najbolji

čovjek u ovom ummetu nakon Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i Ebu Bekra, radijallahu

anhu, koji je bio poznat po svojoj pronicljivosti i pravdi, povjerio je Mu’aviji Šam i učinio ga

njegovim namjesnikom, što jasno upućuje na veliko povjerenje koje je Mu’avja imao kod

Omera. Isti slučaj je i sa Osmanom, radijallahu anhu, koji je podržao Omera i držao Mu’aviju

kao namjesnika u Šamu u cijelom periodu svoje vladavine. Taj period je trajao približno 20

godina, u kojem je Mu’avija uspješno vladao Šamom, i nije zabilježeno da su mu Omer ili

Osman, radijallahu anhuma, prigovarali, niti je bio poznat po prevari ili nemoći. Hejsemi,

rahimehullah, kaže: “Slaganje Omera b. el-Hattaba i Osmana b. Affana – a poznato je ko su

oni i kakvim su vrlinama opisani i koliki im visoki stepen pripada te su bili primjeri u

bogobojaznosti, vjeri, ispravnosti mišljenja i stava, zdravom razmišljanju i pronicljivosti – da

odrede Mu’aviju za nemjesnika je najveći dokaz vrijednosti Mu’avije…pa zar treba veća

vrlina i počast od ove.” (Tathirul-džinan, str. 20).

15. Mu’avija, radijallahu anhu, je najbolji kralj u ovom ummetu. Ibn Ebil-Izz el-

Hanefi, rahimehullah, rekao je: “Prvi kralj među muslimanima bio je Mu’avija, radijallahu

anhu, i on je najbolji od svih muslimanskih kraljeva.” (Šerhu akidetit-tahavijje, 2/302).

16. Ebu Derda’, radijallahu anhu, rekao je: “Nisam vidio da je nečiji namaz sličniji namazu

Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, od namaza ovog vašeg emira!”, tj. Mu’avije,

radijallahu anhu. Bi rečeno Kajsu b. el-Harsu, jednom od ravija ove predaje: “Gdje se može

njegov namaz porediti sa namazom Omera?”, na što reče: “Ja ne vidim osim da su njihovi

namazi slični.” Predaju su zabilježili Taberani u Musneduš-šamijjin (283) i Ebu Nu’ajm u

Hiljetul-evlija (8/275) i sve ravije su pouzdane.

I mnoge druge vrline koje sam izostavio radi skučenosti u prostoru.

Kako se ponijeti prema onima koji omalovažavaju

i grde Mu’aviju, radijallahu anhu?

Imam Abdullah b. el-Mubarek, rahimehullah, rekao je: “Mu’avija je za nas ispit, pa

onaj koga uočimo da gleda u njega s odbojnošću kod nas je optužen za cijeli narod.”, Tj. da

želi udariti na sve ashabe. (Tarihu Dimešk, Ibn Asakir, 59/211).

225

Er-Rebi’i b. Nafi’ el-Halebi, rahimehullah, kaže: “Mu’avija je zastor svih ashaba

Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem, pa ako čovjek otkrije taj zastor usudi se ići dalje.”

(Tarihu Bagdad, El-Hatib, 1/209).

Katade prenosi da je upitao Hasana el-Basrija, rahimehullah: “O, Ebu Se’ide! Pojedini

ljudi svjedoče da će Mu’avija i njegovi bližnji biti u Vatri!” “Allah ih prokleo, otkud oni znaju

da će biti u Vatri!” – odgovor on. (Eš-Šeri’a, El-Adžurri, 5/2467).

Ibrahim b. Mejsere kaže: “Ne pamtim da je Omer b. Abdul-Aziz udario nekoga, osim

čovjeka koji je opsovao Mu’aviju, njega je doista izbičevao.” (Tarihu Dimešk, Ibn Asakir,

59/211).

Abdul-Melik el-Mejmuni kaže: “Čuo sam Ahmeda b. Hanbela kako govori: ‘Šta im je,

šta oni to imaju protiv Mu’avije, da nas Allah sačuva!’” (Es-Sunne, El-Hallal, 2/432).

Ibn Hani’i je rekao: “Ebu Abdullah (tj. imam Ahmed) bio je upitan o čovjeku koji grdi

Mu’aviju, da li treba klanjati iza njega?, odgovorio je: ‘Ne, neće se klanjati iza njega, takav

nema nikakve svetosti!’” (Mesail Ibn Hani’i, 1/60).

Također bio je upitan o onima koji omalovažavaju Mu’aviju i Amra b. el-Asa, da li je

ispravno reći za njih da su rafidije? Odgovrio je: “Takav se nebi usudio napasti na njih da

nema zlobe u prsima. Niko nije omalovažio nekog od ashaba Allahovog Poslanika, sallallahu

alejhi ve sellem, a da nema pokvarenu unutrašnjost (ono što krije u prsima). Allahov Poslanik,

sallallahu alejhi ve sellem, rekao je: ‘Najbolje od svih ljudi je moje stoljeće’” (Es-Sunne, El-

Hallal, 2/447).

Kada govorimo o vrlinama Mu’avije, radijallahu anhu, i drugih ashaba, braneći

njihovu čast od pokvarenjaka, ne znači da ih dižemo na stepen nepogrešivosti. Ashabi,

radijallahu anhum, ipak su bili ljudi, skloni greškama, ali te greške kojih ima vrlo malo kada

se usporede sa brdima dobrih djela kao da i ne postoje. Bitno je napomenuti da su mnoge

greške i prijestupi koji se pripisuju Mu’aviji, radijallahu anhu, u stvarnosti samo običene laži i

potvore bez utemeljenja, koje su izmišljene i slagane kako bi se ukaljala čast ovog plemenitog

ashaba.

Neke od tih laži su: da je prodavao opojna pića, poslovao s kamatom, prodavao

kipove, lažno se zaklinjao i lagao Allahovom Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, da je ubio

25 ashaba koji su učestvovali u bitci na Bedru, da je otrovao Poslanikovog unuka Hasana, da

je proklinjao i psovao Aliju, radijallahu anhu, i druge od laži. Sve ove potvore su, istina je,

zabilježene u pojedinim djelima, ali lanci prenosilaca kojima su prenesene su tama nad tama:

isprekidani, puni lažova, rafidija i td.

I na kraju, Uzvišeni je rekao: “Oni koji poslije njih dolaze – govore: ‘Gospodaru naš,

oprosti nama i braći našoj koja su nas u vjeri pretekla i ne dopusti da u srcima našim bude

imalo zlobe prema vjernicima; Gospodaru naš, ti si, zaista, dobar i milostiv!’” (El-Hašr, 10.)

O ovoj temi detaljnije se vratiti na djelo “Sellus-sinan fiz-zebbi an Mu’avijete b. Ebi

Sufijan, radijallahu anhu” autora Sa’da b. Dejdana es-Sebi’ija sa dugim predgovorom

226

uvaženog šejha muhaddisa Abdullaha es-Sa’da, hafizehullah, od kojih sam se okoristio

pripremajući ovaj članak.

Napisao: Amir I. Smajić

Medina, 12. 07. 1434 h. g.

227

228

Ko je bio Ataturk: čovjek koji je "Allahu Ekber" promijenio u "Tanri Uludur"

Do kraja oslobodilačkog rata Turske protiv Evropljana koji su zauzeli otomansku

zemlju nakon Prvog svjetskog rata, Mustafa Kemal Ataturk činio se kao dobar musliman.

Učestvovao je u namazu u džamijama s muslimanima i držao hutbe petkom u džamijama.

Kleo se da će se boriti za očuvanje halifata. Hvalio je islam i Poslanika s.a.v.s., stalno.

Nazivao je Kur'an "potpuno savršenom knjigom." Govorio je da je Kur'an Ustav. On je

govorio sve ovo u novootvorenoj Nacionalnoj skupštini u Ankari tokom ovog rata.

Dakle, muslimani su ga smatrali pouzdanim i on je dobio punu vlast za vrijeme rata.

Nakon što je Turska bila oslobođena, izabran je za predsjednika Turske od strane Skupštine.

Nakon nekog vremena, počeo je polako svoje antiislamske reforme. Čovjek koji je

rekao da je "Kur'an Ustav", sada je govorio: "Mi ne primamo naše zakone s neba", misleći na

Kur'anske objave. Da bi sproveo svoje antiislamske reforme, on nije oklijevao upotrijebiti

silu, teror, vješala, mučenje i zatvor.

Kako se ovo moglo dogoditi? Kako je čovjek koji je bio pun hvale za islam mogao

ukinuti halifat i započeti antiislamske reforme tako na prečac?

Ako uporedite riječi i djela Mustafe Kemala tokom oslobodilačkog rata s onima od

Mustafe Kemala nakon tog rata pa sve do njegove smrti (1923-1938), primijetit ćete da su one

za 180 stepeni različite. Kako je to moguće?

To se ne čini smislenim, zar ne? Kako se osoba može promijeniti toliko preko noći?

Ali ako se vratitite dalje, dalje u prošlost, i pogledate korijene Mustafe Kemala, to ima

smisla, sve ima savršenog smisla. Shvatit ćete da je promjena za 180 stepeni u njegovim

riječima i djelima nešto vrlo prirodno, bilo bi neprirodno da se nije promijenio za 180 stepeni.

Stoga, sada pogledajmo korijene Mustafe Kemala, njegovu porodicu iz koje je došao.

A onda ćemo pogledati antiislamske reforme. Tada ćemo biti u stanju objasniti motivaciju iza

svih ovih antiislamskih reformi.

„...U decembru 1686, više od tri stotine porodica prešlo je na islam u Saloniki. Kao

Shabtai i drugi Marranosi, oni su i dalje nastavili pohađati jevrejske vjerske obrede tajno i

držali su se određenih jevrejskih običaja u svojim domovima.

To je porijeklo jedne od najvažnijih skupina, brojčano i historijski, islamskih

Marranosa. Vjernici muhamedanci zovu ove prikrivene Jevreje 'doenmeh', odmetnici. Tokom

godina "doenmeh“ pokret je postao čvrsto uspostavljen u Maloj Aziji. U devetnaestom

stoljeću procjenjuje se da je sekta imala dvadeset hiljada članova. Salonika je ostao njihov

centar sve dok taj grad nije postao grčki 1913. Iako je Jevrejska zajednica ostala da živi tamo,

pripadnici 'doenmeha' su se odselili u Konstantinopolj.

U Saloniki u ranim danima ovog pokreta proglašeno je deset zapovijedi "Gospodara

našega kralja i Mesije Shabtai Zvia" od strane 'doenmeha'. Ove još uvijek čine deklaraciju

vjerovanja 'doenmeha' našeg vremena.

229

„ Ja ću se vjerno pridržavati običaja Turaka kako ne bi izazvao njihovu sumnju. Ne samo da

ću poštovati post ramazana, nego i sve druge muslimanske običaje koji su vidni u javnosti.

Neću stupati u brak sa nekim iz muslimanskih porodica, niti održavati bilo kakve intimne

povezanosti s njima, jer su nam oni odvratni, a posebno njihove žene.“

S vremena na vrijeme turski guverneri Salonike, koji su primali pritužbe o sekti iz

redova muhamedanskog sveštenstva, pokušavali su istražiti čudno postojanje 'doenmeha'.

Njihovo izdvajanje u posebne grupe, njihovo odbijanje druženja sa porodicama

muhamedanaca, i njihova bračna ograničenja su postala dobro poznata činjenica, koju je bilo

teško sakriti od većine ljudi među kojima su živjeli tokom mnogih generacija. Socijalno, činili

su se neprobojnima, iako su u svojoj muslimanskoj vjerskoj praksi bili besprijekorni. U stvari,

često se činilo da su čak i više odani sljedbenici poslanika Muhameda i više iskreni vjernici u

Allaha od ostatka zajednice. Postili su tokom ramazana, i njihove vođe i sljedbenici išli su u

velikom, čak upadljivom broju sa hodočasnicima u Meku. Dobro je poznato da je u

sedamnaestom stoljeću Josip Zvi, jedan od neposrednih sljedbenika Shabtai Zvia i jedan od

njemu bliskih, preminuo na putu na svojem hodočašću u Meku, a dan njegove smrti se još

uvijek obilježava.

Pobuna Mladoturaka 1908, protiv autoritarnog režima sultana Abdul Hamida počeo je

među intelektualcima Salonike. Tamo je nastala ideja o stvaranju konstitucionalnog režima.

Među vođama revolucije, koja je rezultirala modernom vladom u Turskoj, nalazili su se

Djavid Bey i Mustafa Kemal. Obojica su bili vatreni 'doenmehi'. Djavid Bey postaje ministar

finansija; Mustafa Kemal je postao vođa novog režima i prihvatio je ime Ataturk. Njegovi

protivnici pokušali su iskoristiti njegovu 'doenmeh' pozadinu da bi ga zbacili, ali bez uspjeha.

Previše se Mladoturaka u novoosnovanom revolucionarnom komitetu molilo Allahu, ali kao

pravog poslanika imali su Shabtai Zvia, Mesiju iz Smirne.“103

Strašno Skrnavljenje104

„Dovoljno da digne kosu na glavi kod pobožnih muhamedanaca će biti prijedlog da se

pokriju široki, ravni podovi džamija sa omraženim, poganim klupama.

Klupe će spriječiti pregibanje koje postoji u tradicionalnom načinu molitve. Klupe će

ometati spuštanje čela na pod u Allahovoj kući. Klupe bi bile grozno skrnavljenje- grozno kao

kada neznabožački kršćani ne bi obukli papuče prije ulaska u džamiju, i na taj način zagadili

pod.

Međutim, budući da sadašnja vladajuća klasa Mladoturaka nisu pobožni

muhamedanci, prirodno je da je prošle sedmice Komisija za vjerske reforme, nedavno

imenovana od predsjednika Mustafa Kemala predložila:

1) Klupe na podu svake džamije;

2) Ukidanje džamijskih papuča i tepiha za molitvu;

103 Joachim Prinz, Potajni Jevreji, 1973., str. 111.-122. 104 TIME, 2. juli 1928, str. 17.

230

3) Postavljanje orgulja, horova.

Promatrači uspješne prozapadne Mladoturske reforme Turske u čudu gledaju na

poslušnost turskih masa, koji su napustili fes, prestali sa poligamnim brakovima, a sada su

izgleda spremni mijenjati temeljne obrede svoje religije – sve to u roku od deset godina.“

„Preporuke Odbora, za ostvarenje ovih planova, su grupisane u četiri naslova.

Prvi, "oblik obožavanja ', govori o potrebi za čistim i urednim džamijama, sa klupama

i garderobom. "Ljudi moraju biti pozvani da uđu u njih (džamije) s čistim cipelama."

Drugo, 'jezik obožavanja', insistira na tome da to mora biti turski, te da sve molitve i

propovijedi ne smiju biti na arapskom, već na domaćem jeziku.

Treći, "karakter obožavanja", nastoji napraviti obožavanje lijepim, inspirativnim, i

duhovnim. Za ovo džamiji su potrebni iskusni muzičari i muzički instrumenti. 'Postoji hitna

potreba za modernom i svetom instrumentalnom muzikom. "

Četvrti, i posljednji, bavi se "misaonom stranom obožavanja '. Štampane propovijedi

(hutbe) moraju biti zamijenjene pravim vjerskim smjernicama, koje samo propovjednici s

potrebnim filozofskim obrazovanjem mogu dati.“105

„Gledajući ka nebu prošle sedmice, Turci su tražili Mjesec. Kad ga vide ramazan će

početi. Ramazan je mistični mjesec u kojem je Kur'an objavljen poslaniku Muhamedu. Ove

godine prvi bljesak mlađaka imao je poseban, strašan značaj. Turcima je naređeno od strane

njihovog diktatora vođe, Mustafe Kemal-paše koji ih je naveo da ostave veo i fes (TIME, 15.

februar, 1926 prim.prev.), da sa početkom ramazana više ne smiju zvati svog Boga njegovim

arapskim imenom, Allah.

Nepobožan čovjek, diktator Kemal smatra da nema razloga da Turci ne zovu Allaha

svojim turskim imenom Tanri. Ne postoji razlog, osim stoljetne tradicije, nema razloga osim

da turski imami(sveštenici) svi znaju Kur'an napamet na arapskom jeziku, a samo nekoliko

njih, ako ih uopšte i ima, zapamtili su ga na turskom jeziku. Strogo do tačke okrutnosti, došao

je Kemalov prošlosedmični dekret da mujezini, pozivajući vjernike na molitvu s vrha

minareta Turske, moraju učiti ne "Allahu Ekber!" (Arapska riječ za "Bog je velik!"), već

nepoznate riječi "Tanri Uludur!" što znači isto ali na turskom jeziku.

Kada su imami zaprijetili da će obustaviti rad u džamijama i sakriti molitvene

prostirke, Vlada je najavila da drži 400 potpuno novih molitvenih tepiha u rezervi, i zaprijetila

da će dovesti "nedavno trenirane mujezine koji znaju Kur'an na turskom i koji su spremni da

popune prazninu."

Dan kada će se Mjesec vidjeti se približavao. Ramazan je bio gotovo nad Turskom

kada su službenici Odjela za kulturu (što uključuje i religiju) skupili hrabrost i rekli diktatoru

Kemalu da on jednostavno ne može promijeniti ime turskog boga - barem ne prošle sedmice.

105 Bernard Lewis, Nastanak moderne Turske, 1965., str. 408.

231

Već je nekoliko mujezina bačeno u zatvor zato što su najavili da će nastaviti da pozivaju sa

"Allahu Ekber!" Stanovništvo je počinjalo da biva uznemireno očigledno suosjećajući sa

pristalicama zvanja Allaha.

Naglo diktator Kemal je popustio "Neka ih nek se mole kako hoće, privremeno",

zarežao je. Njegov ministar požurio je da donese radosnu vijest samo nekoliko sati prije nego

što se pojavio mlad Mjesec. "S obzirom na opštu nepripremljenost mujezina i imama"

uglađeno je izjavio, "molitve se mogu obavljati i učiti Kur'an na arapskom jeziku tokom ovog

mjeseca ramazana, ali predavanja od strane imama moraju biti na turskom jeziku."

Tokom ramazana svi muslimani su posebno razdražljivi jer ne jedu ništa tokom ljetnih

sati. Nakon posta Turci će biti više pokorni, i možda će prihvatiti ime novog Boga predloženo

od strane diktatora.“106

Riječ za Boga107

„Strogi otac svoga naroda, Mustafa Kemal je rekao svojim Turcima u decembru prošle

godine da moraju zaboraviti Boga na arapskom jeziku (Allaha), i zvati ga na turskom (Tanri).

Priznajući delikatnost preimenovanja 1300-godišnjeg boga, Kemal je dao mujezinima vrijeme

da nauče Kur'an na turskom jeziku. Prošle sedmice u pobožnom gradu Bursa ("zeleni grad"),

odjekivalo je "Tanri Uludur" sa jednog od minareta odakle su inače stanovnici Burse slušali

"Allahu Ekber", od 14. stoljeća. Razjareni na Kemal-pašinog boga, oni su napali mujezina i

napali policiju koja je došla da ga spasi.

Kako bi brzo odbranio svoju novu riječ za Boga, i još brže pokazao Turskoj sudbinu

staromodnih, Kemal "Pobjednik ", obrušio se na Brusu i uhapsio 60 vjernika, smijenio muftiju

Ouglubjami džamije i odlučio da se ubuduće Bog zove Tanri.“

„Turska predstavlja danas jedno od najperspektivnijih i najizazovnijih područja na

kugli zemaljskoj za misionarsku službu." Tako je pisao James L. Barton, misionar, u

prošlosedmičnom broju 'Kršćanskog Rada.' No, prvo je sažeo revolucionarne promjene u

Turskoj od 1923.godine.

Promjene:

Stotinama godina kršćanski misionari su se borili bez uspjeha da osvoje srca Turaka

pod halifatom. Počeli su sumnjati , rekao je gospodin Barton, da su "muslimani izvan sfere

rada božanske milosti.“108

„Tokom ranih dana Kemalove karijere, mnogi njegovi sljedbenici su bili pod dojmom

da je on prvak islama i da su u borbi protiv kršćana. „Gazi, uništitelj kršćana“ je ime koje mu

je dato. Da su bili svjesni njegovih stvarnih namjera, zvali bi ga „Gazi, razarač islama“.“109

106 TIME, 9. januar 1933, str. 64. 107 TIME, 20.februar, 1933, str. 18. 108 TIME, 15. februar 1926, str. 15-16: 109 Emil Lengyel, Turska, 1941, str. 140.-141.

232

„Puno je pio. Piće ga stimulira, daje mu energije, ali povećava njegovu razdražljivost.

I u privatnom i javnom životu bio je sarkastičan, brutalan i prek. Razbuktao bi se na najmanji

vid kritike. Prekinuo bi sve pokušaje argumentacije. Pao bi u vatru na najmanji znak otpora.

Nije se povjeravao niti volio surađivati sa bilo kime. Kada mu je jedan političar dao neke

bezazlene savjete, on mu je grubo rekao da izađe napolje. Kada mu je jedan časni član

kabineta sugerisao da je nedolično za turske žene da plešu u javnosti, bacio je Kur'an na njega

i istjerao ga iz svog kabineta štapom.“110

„Petsto godina pravila i teorije arapskog šeika“, rekao je, „i tumačenja generacija

lijenih, neznalica sveštenika važili su u građanskom i kaznenom pravu u Turskoj.... Oni su

odlučivali oblik ustava, pojedinosti u životu svakog Turčina, njegovu hranu, vrijeme njegovog

buđenja i spavanja, oblik odjeće, rutinu kojom babica porađa njegovu djecu, ono što je učio u

školi, njegove običaje, njegove misli, čak i njegove najintimnije navike... Islam, ta teologija

nemoralnog Arapina, je mrtva stvar. Možda bi to moglo biti pogodno za plemena nomada u

pustinji. Za progresivnu državu to nije dobro... Božja objava! Nema Boga. To je bio jedan od

lanaca kojima su sveštenici i loši vladari držali ljude pokornima... Vladar koji treba religiju

da mu pomogne da vlada je slabić. Slabić ne treba da vlada... I sveštenici! Kako ih je mrzio.

Lijeni, neproduktivni sveštenici koji su jeli hranu od ljudi. On će ih istjerati iz njihovih

džamija i samostana da rade kao muškarci... Religija! On će otrgnuti religiju iz Turske kao što

se kida mlada grana drveta. “111

„Nadalje, javnost je znala da je on bezvjeran, da je prekršio sva pravila pristojnosti, i

da je ismijavao svete stvari. On je čak istjerao šejhu'l-islama, visokog sveštenika islama, iz

svog ureda i bacio Kur'an za njim. On je prisilio žene u Angori da se otkriju. On ih je hrabrio

da plešu tijelo uz tijelo sa stranim ljudima i kršćanima.“112

„Kemalu nije bilo stalo do Allaha, samo se interesovao za sebe i Tursku. Mrzio je

Allaha i Njega je držao odgovornim za Tursku nesreću. Allahova tiranska vladavina je

paralizirala ruke Turaka. Ali on je znao da je Allah postojao za turskog seljaka, a da mu

nacionalizam nije značio ništa. On je odlučio stoga uključiti Allaha u svoju službu radi

upravljanja publicitetom a radi svojih nacionalnih ciljeva. Kroz Allahovu pomoć njegovi ljudi

moraju prestati biti muhamedanci i postati Turci. Zatim, nakon što bi Allah poslužio u

Kemalove svrhe, on ga je mogao odbaciti.“113

„Za Kemala, islam i civilizacija, su protivrječni pojmovi. "Ako bi samo", rekao je

jednom cinično za Turke, "mogli da ih učinimo kršćanima!" On neće obnoviti islamsku

državu na koju su vjernici čekali: to će biti biti strogo organizovana država, uz središnju vlast

jaka kao sultanova, uz potporu vojske.“114

110 Grey Wolf, Mustafa Kemal, Intimna studija diktatora, HC Armstrong, 1934.

111 Isto, str. 241. 112 Isto, str. 243. 113 Emil Lengyel, op. cit., str. 134. 114 Lord Kinross, Ataturk, Rođenje nacije, 1965., str. 437.

233

„Postojao je razlaz u njegovom muzičkom ukusu u Istanbulu, gdje je nekada imao dva

orkestra, jedan turski i jedan evropski, u hotelu Park. Slušao je s konstantnim prekidima,

zapovijedao da se jedan zaustavi a drugi da počne. Konačno, kad ga je uhvatila rakija, on je

izgubio strpljenje i ustao da napusti restoran, govoreći: "Sada ako želite možete svirati

zajedno." Drugu noć, razjaren zvukom mujezina s džamije preko puta, koji se miješao sa

zvukom muzike, naredio je da se munare sruši - jedan od onih naloga koji je povukao

sljedećeg jutra.“115

„Konfuzija u vezi njegovog identiteta je potrajala još nekoliko narednih godina. U

posjeti nekim vojnicima u Anatoliji, Kemal Ataturk jednom pitao: „Ko je Bog i gdje on živi?“

Vojnik, u želji da udovolji, odgovorio je: „Bog je Mustafa Kemal paša. Živi u Angori.“

„A gdje je Angora?“, Kemal je upitao.

„Angora je u Istanbulu,“ bio je odgovor.

Dalje niz liniju pitao je još jednog vojnika: „Ko je Mustafa Kemal?“

Odgovor je bio: „Naš Sultan.“116

Izvori:

- Časopis "TIME"

- Lord Kinross, Ataturk: Rođenje nacije, 1965.

- Emil Lengyel, Turska, 1941.

- Grey Wolf, Mustafa Kemal, Intimna studija diktatora, HC Armstrong, 1934.

- Bernard Lewis, Nastanak moderne Turske, 1965.

- Joachim Prinz, Potajni Jevreji, 1973.

115 Isto, str. 470.

116 Isto, str. 365.

234

Koji je prijevod značenja Kur’ana na bosanski jezik najvjerodostojniji i

najtačniji?

Pitanje: Možete li mi reći koji je prijevod značenja Kur’ana na bosanski jezik

najvjerodostojniji i najtačniji? Allah vas nagradio!

Odgovor: Prevođenje Kur’ana na bilo koji jezik veoma je zahtjevan, odgovoran i

težak zadatak, a po mišljenju islamskih učenjaka to je nemoguće u potpunosti ostvariti zbog

nadnaravnosti samog teksta i snage arapskog jezika, zato su mnogi prevoditelji naglasili da će

u svom prijevodu pokušati približiti čitatelju kur’anska značenja na određenom jeziku i da će

biti sretni ako u tome uspiju. Tokom historije prijevodi Kur’ana su nastajali u različitim

okolnostima, što je utjecalo i na sam prijevod, tako možemo naći da su orijentalisti,

nemuslimani i neki muslimani, kršćanski svećenici, prevodili Kur’an sa jasnim antiislamskim

ciljem mijenjajući i izvrćući prava značenja, bilo u službi kolonijalizma i približavanju

kršćanstva muslimanskim masama ili pridobijanja muslimana za određene političke ciljeve.

Potom su uslijedili prijevodi islamskih ličnosti sa iskrenim namjerama da se

muslimanima i ostalima približe kur’anska značenja u ispravnom svjetlu.

Ali, kako je ljudski rad podložan greškama i previdima, u prijevodima je moguće naći

razna odstupanja od ispravnog razumijevanja prvih generacija i vjerovanja ehli-sunneta vel-

džemata, što nije izostalo ni u prijevodima na naše jezike.

Greške i odstupanja od ispravnog značenja prisutne u prijevodima Kur’ana mogu biti

mezhebske i jezičke prirode.

Mezhebske prirode su one nastale iz prevoditeljeve pripadnosti jednom ideološkom

(akidetskom) ili nekom drugom pravcu.

Jezičke prirode su one greške nastale iz nepotpunog poznavanja jednog od jezika,

arapskog i drugog na koji se prevodi, a većinom je to neupućenost u finese arapskog jezika.

U svim prijevodima na naše jezike mogu se naći primjeri ovih odstupanja od

razumijevanja selefus-saliha u većem ili manjem omjeru zavisno od prijevoda do prijevoda.

Tako je prijevod Besima Korkuta, rahmetullahi alejhi, jezički izvanredan zbog njegovog jako

dobrog poznavanja kako arapskog tako i bosanskog jezika, a kad se doda i to da se u svom

prevođenju naslanjao na tefsir tj. komentar Kur’ana islamskog učenjaka Zamahšerija, koji je

bio jedan od najjačih poznavatelja arapskog jezika četvrtog hidžretskog stoljeća, ovom

prijevodu teško se može naći ekvivalent sa stanovišta jezičkih rješenja, ali u isto vrijeme zbog

oslanjanja na već spomenuti Zamahšerijev tefsir “Keššaf”, koji je vodeći tefsir mu’tezilskog

akidetskog pravca, možemo pronaći brojna odstupanja od ispravnog vjerovanja (akideta)

235

prvih generacija muslimana, a samo kristalno jasnih vrsta odstupanja ima preko trideset, a ako

dodamo i ona u kojima se može pomišljati i ispravno i neispravno tumačenje, onda je taj broj

daleko veći, pri tome treba znati da primjera (ajeta) za svaku od ovih vrsta odstupanja ima na

više mjesta u Kur’anu, tako da su ta odstupanja kada se sumiraju veoma brojna. Skoro da se

sa sigurnošću može reći da upravo ovaj prijevod sa akidetskog stanovišta sadrži najviše

odstupanja od vjerovanja prvih generacija. Ostali prijevodi imaju manji broj grešaka.

Prijevod Kur’ana od Mustafe Mlive ima veoma mali broj ovih odstupanja i ona nisu

mezhebske prirode, već jezičke. Sa akidetskog stanovišta Mlivin prijevod je dobar, jer u svom

radu nije zastupao neki od devijantnih akidetskih pravaca za razliku od ostalih, nego se

bazirao na prijevod kur’anskih riječi onako kako su došle u ajetu u njihovom uglavnom

prvom jezičkom značenju ostavljajući tako prostora za naknadno tumačenje.

Prijevod tefsira Ibn Kesira u kojem su prijevodi ajeta uglavnom iz Korkutovog

prevoda sa brojnim ispravkama onih odstupanja od akideta prvih generacija do sada je najbliži

ispravnom razumijevanju ajeta i islamskog vjerovanja, mada se i tu mogu naći neki previdi i

odstupanja koja su vjerovatno tehničke prirode. Iako je tiraž ovog tefsira veoma mali, bilo bi

shodno da ga svaka muslimanska kuća ima u svojoj biblioteci, a nadati se da se u skoroj

budućnosti njegovo štampanje ponovi u mnogo većem tiražu i sa ispravkama svih odstupanja

od ispravnog vjerovanja prisutnih u prijevodu Kur’ana Besima Korkuta.

Potrebno je imati u vidu da su svi naši prijevodi Kur’ana veoma značajni i odigrali su

veliku ulogu u očuvanju islamskog identiteta muslimana cijelog Balkana pa i šire u proteklim

vremenima, a posebno u dvadesetom vijeku pa do naših dana, i taj trud nemamo pravo

omalovažavati, a pogotovo baciti pod noge, jer je to dio jednog postepenog procesa vjerskog

islamskog prosvjećenja muslimana naših prostora. Posljednje ispravke tih prijevoda trebamo

shvatiti kao konačnu stepenicu sazrijevanja u tom procesu.

Molim Uzvišenog Allaha da nagradi muslimanske prevoditelje Kur’ana najboljom

nagradom za njihovu iskrenost i plemeniti cilj, da umrlim od njih učini kabure prostranim, a

da živima istinu pokaže istinom i uputi ih na njeno slijeđenje, a neistinu neistinom da bi je se

klonili.

Odgovorio: Elvedin Pezić, prof.

236

Još jedno lice ekstremizma – o šerijatskoj (ne)opravdanosti nikaba

Piše: Amir Durmić

''Jedino što smo htjeli pokazati ovim našim esejom jeste: Praksa pokrivanja čovjekova

lica ne može se opravdati izvorima islama, Kur’ānom i Hadisom.'' Ovom rečenicom prof. dr.

Enes Karić završio je svoj esej odnosno besjedu kazanu 21. aprila 2012. u Zagrebačkoj

džamiji, u okviru međunarodnog simpozija ''Islam u Evropi – stanje i perspektive''. Ova

besjeda u pisanoj formi objavljena je i u listu Preporod, od 15. maja 2012., pod naslovom

''Ljudsko lice u izvorima islama''. Iako esej u suštini tretira upotrebu izraza vedžh – lice, u

osnovnim šerijatskim izvorima, tj. Kur'anu i sunnetu općenito, težište cijelog izlaganja

usmjereno je ka negiranju da praksa pokrivanja čovjekovog lica (tj. lica žene, muslimanke,

kako je to iz eseja jasno) ima bilo kakav zdrav temelj ili uporište u primarnim izvorima

islama. Prije nego što se pokušam kritički osvrnuti na spornu tvrdnju dr. Karića, iskreno želim

kazati da i ovaj esej, kao uostalom i sve što napišu njegove vrijedne i spretne ruke, odiše

tehničkom besprijekornošću, maksimalno urednim i preciznim referenciranjem, te jezikom i

stilom na kakvom mu moraju pozavidjeti svi oni koji su u ruku uzeli pero s namjerom da

napišu nešto vrijedno spomena. Ovakav Karićev pristup pisanju i prevođenju definitivno ga

svrstava u red najnačitanijih i najpismenijih Bošnjaka koje je u posljednjem stoljeću iznjedrila

naša domovina. Svako ko bi mu osporio spomenute kvalitete, bio bi ili totalna neznalica ili

oholi zavidnik. Zbog toga moj kritički osvrt na njegov stav o šerijatskoj neopravdanosti

nošenja nikaba nije pokušaj da se uvaženi profesor diskreditira ili na bilo koji način

omalovaži, što bi uostalom bila nemoguća misija, već njime prvenstveno želim izraziti svoje

čuđenje zbog profesorovog stava po ovom pitanju, a onda i razočaranost zbog istog, o čemu

će kasnije biti riječi. Da, još jednom ponavljam da me nemalo iznenadila tvrdnja dr. Karića

kako u Kur'anu i sunnetu ne postoji ništa čime bi se opravdala praksa nošenja nikaba, zara ili

feredže, jer mi zvuči gotovo nevjerovatno da akademik Karić nikada nije čuo niti za jedan od

brojnih vjerodostojnih hadisa iz kojih se direktno ili indirektno može zaključiti da je praksa

nošenja nikaba sasvim legitimna i šerijatom potvrđena praksa i to još od vremena poslanstva.

Isto tako, još nevjerovatnije mi zvuči da dr. Karić nije upoznat sa činjenicom da niko od

učenjaka iz bilo kojeg priznatog ehli-sunnetskog mezheba nikada nije doveo u pitanje

legitimnost nošenja nikaba, već da ono oko čega su se ti učenjaci kroz vijekove sporili, a oko

čega se spore i danas, jeste pitanje obaveznosti odnosno obligatnosti ovog propisa, o čemu u

ovom osvrtu naravno neće biti riječi jer je tema više nego iscrpljena, a lično smatram i

prilično nepotrebna. Zbog toga, iako mi nije namjera pobrojati sve predaje koje na direktan ili

indirektan način dokazuju legitimnost ove prakse, smatram nužnim spomenuti barem neke od

njih:

1. Prepričavajući šta se desilo u događaju poznatom kao El-Ifk, odnosno Događaj

potvore (kada su munafici potvorili Aišu, r.a., da je učinila blud), ona kaže: ''Savladao me je

237

san, pa sam zaspala. Iza vojske (koja je već otišla) zaostao je Safvan b. Mu'attal es-Sulemi ez-

Zekvani koji je krenuo zorom i stigao do mjesta gdje sam boravila, te je, ugledavši osobu u

crnini kako spava, prišao mi i prepoznao me jer me je viđao i ranije, prije nego što je hidžab

propisan. Probudile su me njegove riječi: 'Inna lillahi ve inna ilejhi radži'un' (Svi smo

Allahovi i Njemu se vraćamo), koje je izgovorio nakon što me ugledao. Tada sam

džilbabom prekrila svoje lice...'' (Buhari, Sahih, br. 4750, Muslim, Sahih, br. 2770) Ovaj

hadis jasno ukazuje na to da je Poslanikova supruga Aiša, r.a., pokrivala svoje lice pred

muškarcima koji joj nisu bili mahremi. Hadis je zabilježen u dvije najvjerodostojnije hadiske

zbirke i ne može mu biti prigovoreno ni sa strane vjerodostojnosti ni sa strane eventualne

dvosmislenosti. Zanimljivo je spomenuti da dio hadisa u kojem Aiša, r.a., kaže da je

''džilbabom prekrila svoje lice...'' (رت وجهى بجلبابى u kompletnom prijevodu Buharijine ,(فخم

zbirke hadisa na naš jezik, uopće nije preveden. Naime, u trećem tomu na strani 731 (hadis br.

4750) ove riječi Aiše, r.a., u prijevodu su jednostavno izostavljene. Vjerujem da se radi o

previdu prevodioca ili možda štamparskoj grešci, za koju se nadam da će u idućem izdanju

ovog vrijednog djela, uz Allahovu pomoć, biti ispravljena.

2. Rekao je Poslanik, s.a.v.s.: ''Žena koja uđe u obrede hadža neće nositi nikab niti

rukavice.'' (Buhari, Sahih, br. 1838, od Ibn Omera, r.a.) Ibn Tejmijje, r.h., rekao je: ''Ovaj

hadis je dokaz da je prekrivanje lica i šaka bilo poznato kod žena koje nisu u obredima hadža,

a to opet ukazuje na legitimnost pokrivanja lica i šaka.'' (Medžmu'autul-fetava, 4/23, tefsir

sure En-Nur)

3. Esma, kćerka Ebu Bekra, r.a., kaže: ''Pokrivale smo naša lica od muškaraca, a prije

toga smo se češljale u ihramima.'' (Hakim, El-Mustedrek, br. 1668.)

Što se tiče izjava islamskih učenjaka na ovu temu, one su u klasičnim islamskim

izvorima zastupljene u tolikom broju da bi njihovo pobrojavanje i klasificiranje zahtijevalo

posebnu studiju. Od desetina takvih izjava, ciljano citiram samo dvije:

1. Ebu Hamid el-Gazali u svom kapitalnom djelu Ihjau 'ulumid-din kazao je sljedeće:

"Kroz stoljeća muškarci su otkrivenih lica, a žene (muslimanke) izlaze napolje sa nikabima."

(El-Gazali, Ihjau 'ulumid-din, 2/47.)

2. Ibn Hadžer, autor najpoznatijeg komentara Buharijine zbirke hadisa, potvrđujući

da je muslimankama dozvoljen odlazak u džamije, kazao je sljedeće: "Stalna praksa je da

žene izlaze u džamije, na pijace i putovanja sa nikabima kako ih muškarci ne bi vidjeli." (Ibn

Hadžer, Fethul-Bari, 9/248.)

Još jedna tvrdnja koju je akademik Karić iznio u svome eseju izuzetno ''bode u oko'', a

radi se o njegovom komentaru pojašnjenja kur'anske sintagme ''illa ma zahere minha'' (...osim

238

onoga što je ionako spoljašnje), spomenute u trideset i prvom ajetu sure En-Nur: ''A reci

vjernicama neka obore poglede svoje i neka vode brigu o stidnim mjestima svojim; i neka

ne dozvole da se od ukrasa njihovih vidi išta osim onoga što je ionako spoljašnje, i neka

vela svoja spuste na grudi svoje;…'' (En-Nur, 31). Naime, akademik Karić tvrdi ''da postoji

opći koncenzus komentatora Kur’āna da tu spadaju lice, ruke do iza članaka i noge do iza

članaka'', što je više nego sporno jer upravo čuveni mufessir Et-Taberi, kojeg akademik Karić

u nekim dijelovima svoga eseja i citira, u komentaru ove sintagme spominje mišljenja

deveterice učenjaka iz prvih generacija koji smatraju da se ''u ono što je ionako spoljašnje''

ubraja vanjska tj. vidljiva odjeća ili ogrtač. (Ibn Džerir et-Taberi, Džami'ul-bejan fi te'vilil-

Kur'an, 19/31.) Isto tako, Et-Taberi u pojašnjenju ajeta: ''O Vjerovjesniče, reci ženama

svojim, i kćerima svojim, i ženama vjernika neka spuste haljine svoje niza se...'' (El-Ahzab,

59), kaže: ''Kada se radi o preciziranju načina na koji (žene vjernika) trebaju niza se spustiti

svoje haljine, komentatori (Kur'ana) imaju podijeljena mišljenja. Neki smatraju da žene

trebaju pokriti i svoja lica i svoje glave tako da im se ne vidi ništa osim jednoga oka...'' (ibid,

20/324) Dakle, među islamskim učenjacima po ovom pitanju ne postoji opći konsenzus, kako

to tvrdi akademik Karić, već nam klasični mufessiri jasno potvrđuju da tu itekako postoji

razilaženje.

Ekstremizmom protiv ekstremizma

Kao student na Islamskom univerzitetu u Medini, ali i kasnije, često sam imao priliku

prisustvovati žučnim raspravama vođenim na temu obaveznosti odnosno neobaveznosti

pokrivanja lica muslimanki. Tada sam posredno ili neposredno upoznao povelik broj osoba iz

naših krajeva, ali i šire, koji bi se uistinu mogli nazvati pravim ekstremima, ali ne zato što su

nikab smatrali obavezom, jer su ga i prije njih obaveznim smatrali mnogi učenjaci različitih

islamskih pravnih škola, već zato što ovakvi nisu imali nikakvog razumijevanja za one koji

nisu dijelili njihovo mišljenje. Za njih je obaveznost pokrivanja lica muslimanke, kao

uostalom i mnogi drugi propisi u kojima se razišla tradicionalna ulema, bila apsolutno

neupitna stvar o kojoj uopće nije trebalo biti rasprave, jer su, shodno njihovoj percepciji

cijelog pitanja, dokazi koji na to upućuju bili više nego jasni i nedvojbeni. Mnogi među njima

nisu imali nikakvog razumijevanja za onu ''drugu stranu'' koja je nikab smatrala legitimnim,

ali ne i obavezujućim propisom za muslimanke, te su svoje oponente često smatrali slabićima

koji su nedovoljno ljubomorni prema svojim suprugama! Nisu marili ni za činjenicu da je

većina islamskih učenjaka iz prvih stoljeća islama bila na stavu da punoljetnoj muslimanki

pokrivanje lica i šaka nije strogo obavezno, već pohvalan i poželjan čin, naročito u

vremenima kada razvrat i smutnja budu sveprisutni. Svima nam je poznato da islam osuđuje

svaku vrstu krajnosti i pretjerivanja, a da ekstremizam u bilo kojem svom obliku ili formi,

vrlo brzo ''dođe glave'' prvenstveno onome ko je kročio njegovim putem. Danas, evo nakon

nešto više od jedne decenije, poučen iskustvom i kao direktni svjedok ovoga o čemu govorim,

239

lahko mogu zaključiti da je ogromna većina tih isključivih zagovornika nikaba, onih koji do

jučer nisu imali ni trun razumijevanja za one koji nisu dijelili njihovo mišljenje, u mnogo

čemu otišla u jednu sasvim drugu krajnost, pa tako i po pitanju ovog propisa. Ne samo da

njihove supruge više ne nose nikabe, već nemali broj tih žena ima svoje otvorene ili

poluotvorene facebook profile sa kojih u prvom planu blješte njihova lica koja su godinama

bila skrivena, kao da ovim potpuno nepotrebnim činom žele ''namiriti sve propušteno'',

pokazujući se, uvjetno rečeno, čitavom dunjaluku. Ovakvi i ovakve postali su žrtve svoje

dojučerašnje isključivosti i netolerancije, premda ih većina nažalost to nikada neće, niti želi

priznati. Kada bi i uzeli za ozbiljno da je došlo do promjene stava po tom pitanju, ostaju dužni

da nam odgovore po kojem je to mišljenju pohvalno i poželjno gledati u ženu strankinju pa

makar se radilo samo i o njenom licu? Kako će protumačiti riječi Uzvišenog Allaha koji u

vrlo često citiranom ajetu iz sure En-Nur kaže: ''I reci (o Muhammede) vjernicama da obore

svoje poglede!'' (En-Nur, 31)? Ovdje ću citirati dr. Karića koji je u svom eseju, nakon što je

citirao ovaj ajet, kazao sljedeće: ''...posve je jasno da se taj imperativ (o obaranju pogleda)

može, smisleno i logično, uputiti samo u vezi onih pogleda koji dolaze sa raskrivenih lica, kao

i u vezi onih pogleda koji gledaju u raskrivena lica!'' Ovaj ajet je inače i jedan od najjačih

indirektnih argumenata uleme koja nikab smatra legitimnim, ali i ne strogo obaveznim

propisom, ali i pored toga, naredba o obaranju pogleda (pa makar i sa lica i šaka) sasvim

sigurno ostaje na snazi.

S druge strane, kazati da se nošenje nikaba ne može opravdati izvorima islama, kako

to tvrdi dr. Karić i još nekolicina njemu sličnih, također je druga vrsta krajnosti i ekstremizma

koja isto tako ne vodi ničemu dobrom. Takav stav nije ekstreman samo zbog činjenice da

oponira vjerodostojnim hadisima koji se na tu temu prenose, već i zbog toga što se takvim i

sličnim tvrdnjama želi kazati kako hiljade učenjaka iz prvih i potonjih generacija islamskog

ummeta po ovom pitanju nisu ''potrefili'', već da su skoro milenij i po bili u nekoj vrsti

zablude, i da su uporno zagovarali i kroz vijekove afirmirali jedan pagansko-beduinski običaj

koji sa islamom nema nikakve veze, te ga kao takvog ''nametali'' muslimanskoj ženi! Sa

akademikom Karićem se u potpunosti slažem da nikab nije ''nešto što je središnja stvar

islama, nešto oko čega se vrti sve u islamskoj vjeri, kulturi i civilizaciji!'', i najiskrenije – ja

zabludjelim ekstremistom smatram svakog onog ko je ubijeđen u nešto tako apsurdno,

međutim, ništa manji ekstremista nije ni onaj ko tvrdi da nikab nema svoje mjesto ni na

najzabačenijoj periferiji niti na najudaljenijoj margini islama i njegovog učenja.

Na kraju, zašto sam razočaran tvrdnjom dr. Karića? Pa zato što je ovim čudnim i

iznimnim stavom (ne)svjesno podržao sve one koji se posljednjih godina u Evropi pa i u

svijetu otvoreno bore protiv nikaba, usvajajući zakone koji ga strogo brane i propisujući

novčane kazne za žene koje ga nose, nastojeći ih na taj način maksimalno poniziti i

obezvrijediti. Ukoliko dr. Karić, kao ugledni muslimanski intelektualac te vrsni poznavalac

240

islamske kulture i civilizacije, samouvjereno tvrdi da pokrivanje lica muslimanke nije

šerijatski opravdan čin, ''šta onda glume i šta uopće hoće ovi 'novi' i njihove 'zakrabuljene'

supruge?'', upitat će se mnogi. Muslimankama koje na evropskom tlu pokrivaju svoja lica kao

i njihovim porodicama, slaba je utjeha to što se dr. Karić formalno ogradio od ovih zakona

rekavši: ''Naravno, ljudska prava štite i one koji (koje) žele hodati pokrivena lica. Mi nipošto

ne plediramo ni za kakve zakonske ili bilo koje druge restriktivne mjere protiv žena koje žele

hodati u niqābu'', jer je uvaženi profesor nošenje nikaba sveo na sopstveni izbor, ili bolje

rečeno na lični hir ili ekstravagantnu modu pojedinca, ne dovodeći ga ni u kakvu vezu sa

šerijatom. Na ovaj način, uvaženi akademik muslimanke pokrivenih lica djelimično

izjednačava sa raznoraznim vrstama ekscentrika koji se vrlo čudno ponašaju i još čudnije

(ne)oblače, te kao takvi mirno hodaju uokolo jer im slobodu njihovog izbora garantiraju

zakoni o ljudskim pravima. Na kraju krajeva, profesor vrlo dobro zna da ljudska prava uopće

ne štite one koji (koje) žele hodati pokrivena lica, već se, kada je riječ o muslimankama i

nikabu, pravi izuzetak.

I bez ovih diskriminirajućih zakona koje Evropa svakim danom sve više forsira,

muslimanke koje na njenom tlu nose nikabe (a i mahrame polahko dolaze na red), ionako su

gotovo svakodnevno izložene otvorenom i javnom omalovažavanju i diskriminaciji, i to

daleko više od mnogih ''ugroženih grupa'' (da ih ne imenujemo) za čiju zaštitu se bore

predstavnici raznih udruženja za ljudska prava. Čak i u Bosni, na čijem tlu su sve do pedesetih

godina prošlog stoljeća zarovi i feredže bili sasvim normalna pojava, s čime je akademik

Karić vrlo dobro upoznat, danas, u istoj toj Bosni, muslimanke pokrivenih lica nailaze na buru

(bolje reći cunami) nerazumijevanja, omalovažavanja pa čak i otvorene mržnje. Gotovo svaki

izlazak žene u nikabu na javno mjesto, od strane okoline popraćen je psovkama,

(polu)glasnim prijetnjama, ružnim komentarima, pljuvanjima ili ''samo'' pljuckanjima, a

ponekad i fizičkim nasrtajima. Ovo govorim iz vlastitog, dvanaestogodišnjeg iskustva koliko

sam u braku sa svojom suprugom, koja od prve godine našeg braka, po vlastitoj želji i na moje

zadovoljstvo, nosi nikab. Da sam uredno bilježio sve te avanture i anegdote (bolje reći

grozote), vjerujem da bih tim verbalnim primitivizmom dupke ispunio barem stotinjak

stranica teksta. Siguran sam da ni sa drugim sličnim bračnim parovima situacija nije mnogo

drugačija, i da i oni gotovo svakodnevno nailaze na slične probleme i šikaniranja. Niti od

akademika Karića niti od bilo koga drugog ne tražimo pažnju niti pozornost, niti očekujemo

hvalospjeve, niti okivanja u zvijezde, niti se smatramo posebnim niti odabranim, jer samo

Uzvišeni Stvoritelj zna za naše mahane, grijehe i nedostatke, međutim, potpuno sam uvjeren

da od naše braće muslimana, nosili oni akademske titule ili ne, imamo pravo tražiti jedan

minimum, a to je da poštuju naš izbor koji je, htio to neko priznati ili ne, utemeljen na sasvim

zdravim i potpuno prihvatljivim, a neko bi se usudio reći, i kategoričkim šerijatskim

argumentima.

241

Džihad, žene i ostale strahote

Ima jedna zanimljiva pojava kod muslimana današnjice, a to je evolucija raznih

kompleksa inferiornosti vezanih za islam koje im nameće zapadnjačko društvo i civilizacija, a

u koju se oni hvataju kao u paukovu mrežu pristajući dobrovoljno na utakmicu na gostujućem

terenu. Time padaju u zamku sagledavanja islama i njegovih principa kroz prizmu

zapadnjačkog sistema vrijednosti i poimanja života. Uzrok ove pojave je mentalna

podređenost zapadnjačkoj kršćansko-ateističkoj percepciji koja nam je zbog naše slabosti kroz

medijsku, ekonomsku i kulturološku dominaciju nametnuta kao apsolutno mjerilo ljudskih

vrijednosti. Na osnovu tih mjerila mi bi trebali od islama uzeti ono što se sa pomenutom

percepcijom poklapa, a ono što je nekompatibilno umotati u stotinu celofana i staviti mašnu,

minorizirati ili izbjegavati. Mnogi muslimani osjećaju nelagodu i meškolje se kada se

spomenu neke od ovih "zabranjenih" tema koje zapad zbog silne brige za muslimane navodno

zamjera islamu..

Radi se o veoma krupnoj grešci jer islam nije poslan da se uklapa u zapadnoeuropsku

ili američku demokratiju i kapitalizam nego da razvije i primjeni vlastiti sistem vrijednosti i

nezavisan koncept ljudskih odnosa na osnovu vlastitih izvora i doktrina. Islamski sistem je

univerzalan i vječan, a ovo što danas nazivaju demokratijom je stvar koja će već sutra nakon

drugačijih odnosa i interesa na svjetskoj pozornici biti upitna. Nabrojaćemo neke od najčešćih

udica na koje se hvatamo i svesrdno pristajemo na bespotrebnu igru zamajavanja i često

patetičnog dokazivanja i indirektnog izvinjavanja zbog svoje vjere.

1. Višeženstvo

Definitivno jedna od omiljenih tema svakog osviještenog antiislamiste. Šta je u stvari

problem sa višeženstvom? Zašto, govoreći hipotetički, problem ne bi bila monogamija? Islam

uvažava svačiju odluku da ima jednu ženu, ali doživljavanje višeženstva kao nekakvog

spolnog zastranjenja ili ekstremne egzotike je neispravno. Pravdanje tipa kako mogu proći

homoseksualci i pedofili, a poligamija ne može je pogrešno jer te stvari su neuporedive.

Islamski propisi se ne mogu porediti sa razvratnošću i moralnim devijacijama bez obzira što

to iz perspektive prosječnog zapadnjaka djeluje slično. Možda će sutra zbog odsustva

univerzalnih vrijednosti i parametara u Holandiji biti normalna pojava ženiti muškarce ili veš

mašine. Hoćemo li i tada poligamiju pokušavati relativizirati i opravdati raznoraznim

retoričkim egzibicijama? Polazna tačka je da je u islamu višeženstvo legalna i legitimna stvar,

kao i jednoženstvo. Svaka dalja priča djeluje suvišna.

2. Džihad i ratovanje

Islam je vjera mira, nije to baš tako kako zvuči, islam znači mir na arapskom, u

Indoneziju je islam došao trgovinom i tako dalje i tako šire...mnogi muslimani kao zmija noge

242

kriju neke historijske činjenice i naelektrišu se kad im se spomene ratovanje i sve vezano za

njega. Produkt je ovo dobro nam znane antiislamske propagandne mašinerije koja od

muslimana pokušava napraviti Amiše koji se ježe na svaki spomen oružja. Dobro, ako je u

Indoneziju islam došao trgovinom, kako su onda Osmanlije došle do Beča ,a Tarik ibn Zijad

iz Arabije u Španiju i Francusku? Islam jeste vjera mira i suživota, ali islam nije hippie pokret

već ozbiljan i cjelokupan društveni sistem koji, kao i svaki drugi sadrži i komponentu vojske

i ratovanja u svrhu afirmacije i odbrane svog poretka i tu nema apsolutno ništa sporno.

Ljudska historija ne poznaje ni jednu civilizaciju koja je praktikovala i promovisala

pacifizam, a koja je opstala duže od pet minuta. Ovaj legitimni i sasvim razumljivi koncept

ne treba miješati sa lažima i predrasudama kako je islamsko ratovanje divljaštvo, vandalizam i

puka agresija na drugo i drugačije jer to nije istina i to nam islamsko učenje, kao i historijske

činjenice bez sumnje potvrđuju. Rat nije samo latiti se puške kad ti neko počne pucati po kući

i ukućanima, rat je iz islamske perspektive (kao i zapadnjačke recimo, ali se poređenje vješto

izbjegava) spriječiti nepravdu, tiraniju i pomoći nemoćnom.

Prozivanje islama zbog džihada od strane zapadnog svijeta je isto kao da se slon ruga

mišu da ima velik nos jer zapadne sile na čelu sa SAD-om potpomognute čeličnim oklopom

NATO-a, sa desetinama vojnih baza širom svijeta, nuklernim oružjem, redovnim agresijama

na suverene zemlje kroz doktrinu "kako na stotinu i jedan način ubiti nevinog civila" i

beskrupuloznim iskorištavanjem slabijih i nemoćnih izgledaju zaista smiješno i licemjerno

kad se stvari sagledaju objektivno.

Dakle, islam je vjera mira i promoviše mir kad to okolnosti dozvoljavaju. Kad ne

dozvoljavaju onda muslimani postupaju onako kako postupa svako normalno društvo tj.

hvataju se oružja i bore. To, naravno, doživljavaju kao vjersku dužnost i čast.

3. Famozno krivično pravo

Odsjecanje ruku i kamenovanje...brrr. Muslimani kažu ovako: ubijanje nevinih, dilanje

narkotika, krađe i blud...brrr. Totalna degradacija i umanjivanje težine kriminala i zločina, te

moralno posrnuće današnje civilizacije doveli su do toga da se i šamar lopovu ili ubici tretira

kao okrutno i nazadno djelo. Ma koliko mi pojašnjavali kako su spomenute šerijatske kazne

preventivne i kako je opća intencija da se izbjegnu ako je moguće, kako su obazrive i

maksimalno humane u svom izvršavanju i veoma rijetke, onima koji to propagiraju nije cilj da

saznaju istinu nego da šire laži. Zato se ne treba lomiti da se ovo objasni svakom zlobniku,

kao ni da se ove teme guraju pod tepih. Mi vjerujemo da su ti propisi od Stvoritelja i da su

najbolji mogući bez obzira šta drugi lagali o njima. U islamu ljudski život vrijedi više od toga

da krvnik za brutalno ubistvo dobije par godina robije u sobi sa satelitskom televizijom i

internetom. Ovo, naravno, ne znači da se šerijatsko krivično pravo može primjenjivati u

neislamskim društvima, kao ni da muslimani u tim sredinama trebaju kršiti i ignorisati

postojeće zakone.

243

4. Ženska prava

Za kraj ponovo žene. Zapadnjačko doživljavanje ženske slobode kroz rušenje svih

etičkih granica, mijenjanje njene društvene pozicije, razgolićavanje i otklon svakog stida i

moralne čistoće je nakaradno, ma koliko mi šutjeli o tome. Otrcane priče o prisilnom

pokrivanju i teza da žena nije žena ako ne liči na meso u izlogu i uz to još ne doktorira

nuklearnu fiziku su vjerujem do sada dosadile i onima koji ih propagiraju, a kamoli

muslimanima. Žena u islamu ima definisano mjesto koje joj je odredio Stvoritelj, a ne njen

muž ili otac. Muslimanke znaju šta to znači i ubjeđene su da je to najbolje za njih. Ne treba im

licemjerno dušebrižništvo i ubjeđivanje kako je ultimativni cilj žene na ovom svijetu da

izmami što više muške pljuvačke ili sjedne za volan dumpera. To u islamu nije pravo ni

sloboda žene, niti je mjerilo njene vrijednosti. Zlobne medijske propagande o tome šta je neki

nomad u Pakistanu ili Somaliji uradio svojoj ženi je isto kao Josefa Friztla ili Andersa

Breivika pripisati kršćanstvu i zapadnjačkim vrijednostima.

Ovo su neki od najčešćih „kratkih spojeva“ u muslimanskim glavama, ali svakako nisu

i jedini. Sve ovo ne znači da ove stvari ne treba nikako objašnjavati i na konstruktivan način

razbijati predrasude, ali s druge strane ne smijemo ih ni relativizirati i osjećati nelagodu zbog

njih jer musliman mora biti zadovoljan islamom i šerijatom od prvog do posljednjeg slova.

Oslobodimo se stoga ovih kompleksa i tražimo uvijek rješenje u islamu, a ne rješenje za islam

u drugim stvarima.

Nermin Spahić

244

Odnos medija prema "vehabijama" Piše: Amer Džihana

Izvještavanje o 'vehabijama' i neprestanim incidentima u kojima su oni akteri postalo

je redovni sadržaj većine bosanskohercegovačkih medija proteklih mjeseci. Ako se izuzme

način izvještavanja nekolicine medija koji su dobrim dijelom okrenuti 'vehabijskoj' grupaciji

(Saff, Radio Naba, MTV Igman itd.), moglo bi se kazati da − kao o malo kojem drugom

društvenom ili političkom fenomenu − postoji visok stepen sličnosti pristupa većine medija.

Naravno, potpuni konsenzus nije postignut i ne bi se moglo kazati da svi mediji jednako

izvještavaju, dok se ponekad javljaju i različiti pristupi unutar istih medija. Ipak, opravdano je

smatrati da postoji dominantni medijski diskurs kojim su 'vehabije' i 'vehabizam' u pravilu

smješteni u negativan kontekst, a način izvještavanja o njima obiluje stereotipima.

Iako gotovo svakodnevno mediji izvještavaju o 'problemu vehabija', vrlo je teško

razlučiti šta u cijeloj priči predstavlja problem. Dok, s jedne strane, postoje opipljivi

društveno-politički problemi kao što su revizija državljanstava stranim borcima u BiH,

odgovornosti za ratne zločine, nepoštivanje zakonskih propisa, kriminalna djela, kao i fizički

incidenti ispred džamija, s druge strane očigledna su nastojanja da se svim tim djelima da

zajednički imenitelj te da se 'borba' prebaci i na teren ideološkog, tj. da se obračuna sa

'vehabizmom' kao idejnim inspiratorom svih tih zločina i devijantnosti. 'Vehabizmu' je

suprotstavljen drugi pol - tradicionalni bosanski islam - koji je definiran kao oličenje

tolerancije, a sada se našao u opasnosti i stoga ga treba braniti. Najednom, liberalni mediji

staju u odbranu konzervativnih vrijednosti društva, insistirajući na neprikosnovenosti

tradicionalnog bosanskog islama i stigmatizirajući pokušaje drugačijeg tumačenja.

Putem medija ozvaničen je i naziv 'vehabije' unatoč tome što oni kojima se pripisuje

ne prihvataju takvo imenovanje. Taj se naziv po potrebi pridodaje svakom onom ko se ne

uklapa u zadate ideološke obrasce, i on se u pravilu odnosi na osobu koja već svojim

izgledom (duga brada, kratke hlače itd.) sugerira da ima 'opasne namjere'. Devijantna skupina

je identificirana, a javnosti se uvijek iznova prezentiraju novi 'dokazi' o zastranjenosti ove

grupe, te se odašilju dramatični pozivi za poduzimanjem određenih mjera s ciljem

neutraliziranja ove opasnosti. Uspostavljanje racionalnog diskursa o 'vehabizmu' i

'vehabijama' doima se sve težim jer javnom sferom prevladavaju strah i panika.

Pri objašnjavanju ovakvih fenomena danas se često poseže za terminom 'moralna

panika', koji se iz socioloških tekstova preselio u medijski prostor postavši vrlo popularan

izraz; njime se opisuje cijeli niz društvenih kontroverzi, počevši od imigranata i azilanata,

preko nasilja među djecom, do pedofilije i pornografije na Internetu. Pri korištenju ovog

koncepta treba da imamo na umu da on ima i neka bitna ograničenja. Prije svega, moralna

panika u društvu ne može se detektirati samo na osnovu medijskih napisa, već bi bilo

neophodno provesti istraživanja publike koja bi pokazala postoji li moralna panika i u kojem

245

obimu. Takva istraživanja bi mogla pokazati i u kojoj su mjeri mediji doprinijeli stvaranju

moralne panike, odnosno u kojem je obimu percepcija pojedinaca i grupa uslovljena

medijskim izvještavanjima. No, još bitnije, iz izvornog koncepta nije sasvim jasno ko inicira

paniku niti ko 'paničari' – mediji, država ili javnost? U ovom tekstu, međutim, koncept ćemo i

pored njegovih ograničenja koristiti u pokušaju da dijagnosticiramo ponašanje medija, imajući

pri tome u vidu da je to tek jedan aspekt problema.

Pojam moralne panike

Pojam 'moralne panike' je razvio Stanley Cohen u svojoj knjizi Folk Devils and Moral

Panics. Prema Cohenu, panika ima funkciju kontrolnog mehanizma 'kulture kontrole' (control

culture). Cohen se poziva na Lemertovu definiciju općedruštvene 'kulture kontrole', a koju

konstituira skup svih organiziranih reakcija spram devijantosti - zakoni, procedure, programi i

organizacije koji u ime kolektiva pomažu, rehabilitiraju, kažnjavaju ili se na neki drugi način

ophode prema onima koji su zastranili. Masovni mediji, prema Cohenovom konceptu, djeluju

kao sredstva uveličavanja devijantnosti: „Položaj, događaj, pojedinac ili grupa bivaju

definirani kao prijetnja općedruštvenim vrijednostima i interesima; njihova priroda je

predstavljena putem masovnih medija na stiliziran i stereotipski način, moralne barikade

čuvaju urednici, biskupi, političari i drugi ispravno misleći ljudi; društveno opunomoćeni

eksperti objavljuju svoje dijagnoze i rješenja, načini hvatanja ukoštac s njima se razvijaju ili

im se pribjegava.“ (Cohen, 2002:1)

Dakle, jednom kada se prijetnja identificira, onda se putem medija kreira panika, te se

ističu zahtjevi da se 'nešto mora uraditi po tom pitanju'. S vremenom se u cijelu priču uključe

političari, a kao krajnji rezultat vrlo često se pojavljuje odgovarajuća legislativa kojom se

sankcioniraju neprihvatljiva društvena ponašanja. U cijelom procesu mediji su ti koji

osiguravaju informacije o samim događajima, te istovremeno uspostavljaju i propisuju

obrasce devijantnosti. Cohena je prije svega interesirao način na koji definicije društvene

realnosti stupaju na scenu, kao i uloga medija u definiranju i interpretiranju prirode i značaja

društvene devijantnosti. Koncept 'moralne panike' dodatno je razrađen, te mu je dodata i

politička dimenzija u knjizi Stuarta Halla Policing the Crisis, i on označava „jednu od

osnovnih formi ideologijske svijesti putem koje je pridobijena podrška 'tihe većina' za

narastajuće prisilne mjere države, i koja dodjeljuje svoj legitimitet 'više nego uobičajenoj'

primjeni kontrole.“ (Hall et al., 1978:221 prema Miller et al., 1998:215).

Govoreći o dominantnom bh. medijskom diskursu u pogledu 'vehabija' i 'vehabizma'

kroz prizmu koncepta 'moralne panike', mogli bismo kazati da ovaj koncept ima deskriptivnu

vrijednost u smislu opisivanja uloge koju imaju mediji pri definiranju okvira unutar kojeg se

sagledavaju ovi fenomeni. S jedne strane, upravo su mediji ti koji definiraju 'vehabije' kao

homogenu grupu, te povezuju određenom logikom niz određenih pojedinačnih događaja. S

druge strane, medijske informacije o 'vehabijama' i pratećim incidentima, kao uostalom i o

većini drugih pojava u društvu, vrlo često se javljaju kao osnovni, a ponekad i jedini izvor

246

informacija. Propitivanje uloge medija u ovom procesu iznimno je važno jer se u modernim

društvima reakcije javnosti, kao i provoditelja društvene kontrole, spram devijantnosti

baziraju na medijski posredovanim informacijama, odnosno vrlo se malo informacija o

'vehabijama' dobija iz prve ruke. To podrazumijeva da su informacije koje su objavljene o

određenim incidentima ili grupama već prošle prvi krug selekcije, u kojem su novinari i

urednici na osnovu vlastitih kriterija izabrali koje činjenice da objave i na koji način da ih

prezentiraju.

U ovom će tekstu biti sagledani načini na koje mediji predstavljaju 'vehabije' i

'vehabizam' jer postoje određeni indikatori da se dominantnim medijskim diskursom nastoji

kreirati opća 'moralna panika' kojom se iskazuje zabrinutost ne samo zbog eskalacije

određenih incidentnih situacija već i briga za očuvanje vrijednosti tradicionalnog bosanskog

islama.

'Strano tijelo'

Iako se pitanje 'vehabija' u bh. medijima tretira još od rata naovamo, novija zabrinutost

bh. medija otpočela je sa događajem u Novom Pazaru iz novembru prošle godine, kada je

došlo do pucnjave između 'običnih' vjernika i 'vehabija'. Od 1. novembra 2006. pa do 11.

marta 2007. u bh. štampanim medijima objavljeno je više od stotinu članaka koji se dotiču

'vehabija' i 'vehabizma'. Naslovne stranice dnevnih i sedmičnih novina vrlo su često bile

posvećene ovom fenomenu, a članke su pratile fotografije odgovarajućeg nivoa dramatičnosti.

Pored toga, TV stanice su gotovo bez izuzetka pratile u udarnim terminima sve što se

dešavalo u različitim incidentima koji su se vezivali za ovu grupu. Tako je, na primjer, u

dnevniku Federalne televizije bila udarna vijest da je Jusuf Barčić (jedan od najprominentijih

'vehabija') bio neljubazan prema novinarima te televizije, a tek treća ili četvrta vijest da je

poginuo rudar u Zenici (Dnevnik FTV, 26/02/2007). Zabrinutost medija nije jenjavala, a

pojačavala se u trenucima kada su iskrsavale incidentne situacije (Careva džamija, mesdžid u

Živinicama, škola u Maoči itd.).

Kako ovaj tekst ne pretendira na davanje cjelovite slike medijskog diskursa o

'vehabijama' i 'vehabizmu' u BiH, izdvojit ćemo neke značajke koje smatramo dominantnima.

Pregledom novinskih naslova u označenom periodu možemo uočiti negativan stav prema ovoj

grupi. O 'vehabijama' se govori kao o 'stranom tijelu' u bh. društvu - Vehabije u BiH niko nije

zvao (Dani, 10/11/2006), Vehabije osvajaju BiH (Dani, 10/11/2006); zatim da predstavljaju

prijetnju po naše društvo - Vehabije skrivena prijetnja (Nezavisne novine, 26/11/2006); Oni

dolaze po našu djecu (Oslobođenje, 25/11/2006); Vehabije siju strah (Nezavisne novine,

19/02/2007); te da njihovu prijetnju ne treba potcijeniti - Vehabije ne treba olako shvatiti

(Slobodna Bosna, 18/01/2007). U samim tekstovima 'vehabije' se ponekad opisuju kao

'zavedeni', 'agresivni', 'osioni' (Nezavisne novine, 10/11/2006); zatim kao 'razbojnici' i 'barabe'

(Slobodna Bosna, 02/11/2006 i 25/01/2007), ali i samo kao 'bradate vehabije' (Oslobođenje,

24/02/2007).

247

Generalnu zabrinutost novinara 'vehabijskom' pojavom vrlo često prati korištenje

metafora iz domena vojne terminologije, čime se dramatiziraju sami događaji: 'Ofanziva

Jusufa Barčića i njegovih sljedbenika ne jenjava... upravo se na svoj radni vijek u Igasi Barčić

i poziva kada kreće u ofanzive...' (Dani, 2/03/2007); 'Vehabijski desant na Carevu džamiju:

Militantni sljedbenici (...) mjesecima opsjedaju najugledniju sarajevsku džamiju.' (Slobodna

Bosna, 1/03/2007). U istom tonu novinar Oslobođenja pita sugovornika: 'Osvajaju li vehabije

Sarajevo?’ (24/02/2007), a novinarka Dana tvrdi da su ‘nedobronamjerni’ (čitaj: vehabije) ‘u

sve većem broju osvajali džamije diljem BiH’ (Dani, 10/11/2006).

Također, pored izvještavanja i određivanja spram 'vehabijskih' akcija i djela, pojedini

novinari optužuju 'vehabije' za ono što bi tek mogli uraditi, odnosno otvoreno spekuliraju:

''Pravo pitanje postaje koliko su zapravo džamija već očistili i kad će na red za čišćenje - ako

zatreba uz batine - doći i sam Rijaset.'' (Dani, 10/11/2006); ''Vehabije su se toliko osilile tako

da je i u glavnom gradu BiH moguća pojava 'šerijatske policije', koja rastjeruje zaljubljene

parove po parkovima.'' (Nezavisne novine, 10/11/2006)

U tekstovima se, dakle, ne iskazuje samo zabrinutost nad pojedinačnim (incidentnim)

događajima, već se vrlo često ukazuje na opasnost koju 'vehabije' sami po sebi donose. Sudeći

prema opisanom obrascu izvještavanja, moglo bi se zaključiti da su vrijednosti tradicionalnog

bosanskog islama u opasnosti samo onda kada grupa 'zatucanih', 'zavedenih', 'neurednih'

fanatika odluči da ponovo izazove incident. Pritom nije toliko bitno ni šta znači 'tradicionalni

islam', niti kako je taj pojam uopće moguće smisleno uobličiti, ni to što njegovi propagatori

ne odaju baš dojam 'tradicionalista'. Otuda se 'vehabijama' na račun stavljaju različiti 'grijesi'-

od toga da 'ometaju' tradicionalni način molitve, preko toga da se čudno oblače, zatim da žele

boraviti u mesdžidima duže nego što je to uobičajeno, da imaju neprihvatljiva stajališta u

pogledu pokrivanja žena, da su netolerantni, agresivni i skloni terorizmu.

U izvještavanju većine medija baš se i ne pokazuje senzibilnost razlikovanja onih koji

naglas izgovaraju 'amin' u džamiji od onih koji su skloni terorizmu. Svi su oni vehabije i svi

su opasnost. Tako, primjerice, u tekstu objavljenom u magazinu Dani „Vehabije osvajaju

BiH“ (Dani, 10/11/2006) definirana je grupa 'nedobronamjernih' na temelju Rezolucije

Rijaseta i u nju su svrstane ubice - Muamer Topalović i Vedad Hafizović - ali isto tako i oni

'koji su i prošlog ramazana u sve većem broju osvajali džamije diljem BiH’ (ma šta to

značilo), zatim 'koji se ne libe otimati djevojčice iz osnovne škole kako bi ih u bračnim

zajednicama podučili pravom islamu’, kao i oni koji su spremni da dirnu u tako poštovanu

bosansku tradiciju: 'koji su tu − oko nas − spremni da nas poduče kako je sve ono što je

decenijama i stoljećima njegovano kao najsvetija tradicija bosanskog i islamskog naslijeđa

zapravo − pogrešno.'

Dobro uštimane činjenice kao osnova monologa

Medijsko izvještavanje o 'vehabijama' i 'vehabizmu' odlikuje se korištenjem

stiliziranog jezika, sa vrlo čestom upotrebom metafora različitog stepena dramatičnosti, a

248

'vehabije' bivaju optužene ne samo za konkretna djela već i za ono što bi tek mogli učiniti.

No, činjenice na koje se novinari pozivaju vrlo često nemaju uporište u stvarnim događajima.

Kao primjer uzet ćemo jedan od tekstova objavljen je u Oslobođenju „Na listi za 'odstrel' više

od 200 'protivnika islama'!“ (Oslobođenje, 22.7.2006.), u kojem setvrdi da su „čelnici Aktivne

islamske omladine sačinili prije nekoliko dana spisak Bošnjaka 'protivnika islama', te izdali

'fetvu' za obračun sa osobama navadenim na spisku“. Ovo je saznalo Oslobođenje ’iz izvora

bliskih MUP-u FBiH’. U tekstu Oslobođenja se dalje navode imena novinara i političara koji

se, navodno, nalaze na toj listi. Međutim, ne samo da su izvori ove informacije obavijeni

velom tajne, već ni ta famozna lista nigdje nije objavljena. I zanimljivo, sedam mjeseci nakon

što je Oslobođenje objavilo ovu informaciju, ništa se nije dogodilo. Nikakva zvanična istraga

niti sudski postupak nisu pokrenuti, čelni ljudi Aktivne islamske omladine nisu pozivani na

istražne razgovore (potvrđeno u razgovoru sa predsjednikom AIO Alminom Fočom 4. marta

2007.), a samo Oslobođenje nije više objavilo niti jedan tekst na ovu temu.

U tekstu „10 vodećih vehabijskih autoriteta u BiH“ (Start, 21.2.2006.), a koji je

utemeljen na knjizi Vehabizam/selefizam ideološka pozadina i historijski korijeni (Merdan i

Mešanović 2006.) kaže se da je Jusuf Barčić „bh. javnosti poznat po stavu da semafori nisu

dozvoljeni po islamskim zakonima.“ No, sama fraza 'poznat po stavu da semafori...' ne ulijeva

baš povjerenje da se radi o nekoj provjerenoj činjenici. Gdje je to Barčić napisao ili kazao?

Štaviše, i ako je izrazio neko mišljenje o tom pitanju, trebalo bi ustvrditi šta je tačno rekao.

Tako je i autorica teksta Slučaj vehabije objavljenog u Pulsu demokratije zaključila da je

Jusuf Barčić 'redovno prolazio kroz crveno svjetlo na semaforu'. No, takva teza nema nikakvo

uporište, a autoru ovog teksta novinarka koja je intervjuirala Jusufa Barčića lično je potvrdila

da se vozila s njim te da je redovno stajao na svakom semaforu kada je bilo upaljeno crveno

svjetlo.

Sve ovo ukazuje na to da činjenična utemeljenost brojnih tekstova o 'vehabijama' i

'vehabizmu' ne bi trebala biti uzimana 'zdravo za gotovo', pogotovo zato što dominantni,

stilizirani način izvještavanja sugerira da se profesionalne norme i ne primjenjuju baš tako

često kada se govori o ovim pitanjima, već se ponekad poseže za 'činjenicama' koje su

deduktivno izvučene iz ideološkog okvira kojim je predstavljena 'vehabijska' grupa.

Ovakvim se medijskim izvještavanjima kreira ‚moralna panika’ koja za posljedicu ima

da se svako onaj ko se već na ravni oblačenja može identificirati s tom grupom prepoznaje

kao opasnost po društvo. Pored toga, samom pitanju 'vehabizma' prilazi se isključivo kao

devijantnom modelu ponašanja, te se prizivaju mjere suzbijanja ili kultiviranja 'vehabija'.

Očekivati da se na osnovama ovakvog diskursa nađe rješenje iluzorno je. Pogotovo putem

dijaloga. Dijalog, naime, predviđa preispitivanje ne samo tuđih već i vlastitih pozicija

PREUZETO SA: pulsdemokratije.net

249

Opasnost relativiziranja principa vjere

Piše: Sabahuddin ef. Sijamhodžić

Jedna od osobina modernog vremena jeste i kriza autoriteta. Ugrožen je autoritet

roditelja, učitelja, imama, šejha, alima,… Postalo je sve relativno. Sve se može dovesti u

pitanje. Sve su češći slučajevi da i oni koji se smatraju muslimanima dovode u pitanje propise

Kur’ana i Sunneta na način da ih svjesno drugačije čitaju i tumače. Ono što je važno i

smjerodavno se zamjenjuje sa sporednim i nebitnim. Relativiziranje kur’anskih principa i

principa Sunneta Muhammeda s.a.v.s. od strane nemuslimana je prisutno kroz cijelu povijest

u većoj ili manjoj mjeri. Ovisno o tome koliko su muslimani bili u dodiru sa nemuslimanima i

koliko su se islamski principi odnosili i imali utjecaja na njihove međusobne odnose. Vrijeme

u kojem sad živimo karakteriše i činjenica da se ona pitanja i šerijatske postavke koja kroz 14

stoljeća islamskog interpretativnog mišljenja nisu dovođena u pitanje, danas relativiziraju. I to

od strane onih koji bi trebali biti neupitni branitelji.

Radi ilustracije navodimo nekoliko primjera. Pod pritiskom antiislamske kampanje

koja se svim sredstvima vodi protiv principa islama i muslimana, muslimani su počeli

drugačije iščitavati i tumačiti brojne aspekte svoje vjere. Sve je češći slučaj da se islam svodi

na samo ibadetski aspekt. Aspekt u kojem se islam redefinira po urneku kako treba sve vjere

tretirati u modernom vremenu, a to je mainstream učenje katoličke i velikih protestantskih

crkava na Zapadu. Krščanske crkve su davno pristale na podjelu materijalističkog kolača po

principu „caru carevo, Bogu Božije“ gdje je crkveno učenje „stjerano“ u zidove crkava i gdje

je crkveno sveštenstvo pristalo da nema mjesta u stvarno životu. Taj kompromis je plaćen

crkvenom sveštenstvu i kroz povijest je imao razne oblike. Moderni oblik kupovanja crkvene

šutnje i njeno neuključivanje u rješavanje moralnih, ekonomskih, društvenih,… problema

jeste budžetsko finansiranje sveštenstva ili tzv. crkveni porez. Tendencija slabljenja institucije

Crkve na Zapadu ima za posljedicu preispitivanje ovakvog kompromisa.

Znači, islamu se želi oduzeti osobina da je on komplenat način života i svi neibadetski,

u užem smislu riječi shvaćeno, obziri islama su na udaru. Tako ćemo danas naći da niko ne

spori da musliman može klanjati u prostoru koji ne smije remetiti „vizuelni mir“ naselja gdje

se ti objekti nalaze (primjer Švicarske i zabrane gradnje munara). Niko ne spori da musliman

može postiti – sve dok njegov post ne utječe na njegovu poslovnu efektivnost. Niko ne spori

da musliman daje zekat. Na taj način pomaže državi u rješavanju socijalnih pitanja.

Obavljanje hadža je nešto egzotično za nemuslimane, a za muslimane sve manje prestaje biti

vrhunac vjere, nego postaje popunjavanje u životu onoga što je još ostalo. Drugim riječima

kazano, postaje turizam. Znači, formaliziranje ibadeta je za moderno vrijeme poželjno i

njihovo dubinsko nerazumijevanje dobrodošlo. Na primjer, da je hadž formaliziran govori i

činjenica da se o hadžu kao godišnjem kongresu muslimana skoro nikako i ne govori. Iz

250

Harema u Mekki nemate godišnju poruku za kompletan ummet koja bi pomogla rješavanje

ekonomskih, socijalnih i političkih pitanja muslimana. Sa hadža nemate informacije da su se

tamo susreli ministri muslimanskih zemalja i tamo, pored časne Kabe potpisali ugovore o

ekonomskoj saradnji i međusobnom potpomaganju. Sa hadža imate formalne poruke i

bezlične upute.

Zar ovo nisu očigledni znaci da i muslimani sami pristaju na redefiniranje islama kao

kompletnog modela života?

Islam se hoće i želi „stjerati“ u privatnost. U zidove vlastitog doma ili zidove džamija.

Mnogi aspekti islama koji se tiču primjene islama u životima muslimana su na udaru.

Na udaru je vizuelni izgled muslimana i muslimanke. Da li muslimanka nosi hidžab i

kako se odjeva je postao problem. A nije problem, recimo, ovih dana na ulicama Zuricha

divljanje i javno orgijanje hiljada alkoholom i drogom opijenih mladih ljudi. Ukoliko

muškarac nosi bradu, pa makar i kratku, i ne fura se na markiranu odjeću postaje „out“ u

durštvu i takav se javno osuđuje kao zaostao i nesposoban da se integriše u moderne i

napredne tokove. Ovo je svakako slučaj sa muslimanima u nemuslimanskim društvima. Ali

ovo je slučaj u našim čaršijama i gradovima. Slijeđenje načina odijevanja jednog naroda i

njegovo imitiranje je osuđeno jasnim hadiskim tekstovima. Do koje mjere seže relativizacija

islamskih principa u našoj sredini govori i činjenica da o islamu i njegovim principima govore

osobe koje javno krše farzove. Zar je validno da o hidžabu, na primjer, govori neko ko nema

hidžab? Kao što o štetnosti alkoholizm ne može pričati alkoholičar, tako je apsurdno da o

hidžabu govori neko ko svojom pojavom ne ispunjava uvjete hidžaba jasno definirane u

fikhskim djelima.

Na udaru su islamski principi ishrane. Pravo muslimana da ne jedu hranu sa

primjesama svinjetine i alkohola, te hranu pripremljenu u skladu sa šerijatskim propisima, se

osporava. Musliman koji želi jesti halal hranu je u sredini u kojoj živi usamljenik i na njega se

gleda s podozrenjem. Koliko se ovome pitanju pridaje pažnje govori da nakon šest godina od

kako djeluje Agencija za certificiranje halal kvalitete u BiH jošuvijek najveći broj prozvoda

na rafama trgovačkih centara nema halal certifikat. I što je još začudnije, najveći dio

certificiranih proizvoda dolazi od firmi čiji vlasnici nisu muslimani. Šta se sve dešava s

muslimanima u ovoj oblasti najbolje ilustrira nedavni događaj o konzumiranju svinjetine u

sarajevskim vrtićima. Za taj se slučaj saznalo, a koliko je onih za koje ne znamo? Znamo li

kakvo nam meso pakuju i prodaju u mesnicama? Znamo li kakava nam se hrana servira u

ugostiteljstvu? Ukoliko samo pokrenete ovo pitanje i borite se za svoje pravo da jedete halal –

bivate predmet čuđenja i posmatraju vas kao da ste s Marsa, a ne musliman koji vodi računa o

principima svoje vjere.

251

Pristup kamatnom sistemu i kamatno poslovanje muslimana pojedinaca i firmi se i ne

smatra kao problem. Mnoga neislamska društva su omogućila registraciju i djelovanje

šerijatskih banaka gdje muslimani i nemuslimani mogu koristiti ekonomske halal usluge.

Šerijatsko bankarstvo i profit ostvaren takvim poslovanjem premašuje profit ostvaren u

konvencionalnom bankarstvu. To je temeljni razlog da se ovom pitanju šerijatskog prava

pristupa bez predrasuda na Zapadu. Ali zato, pristupa se s predrasudama od strane muslimana.

Ono što je neprihvatljivo za muslimane jeste ne postojanje mogućnosti izbora da se

živi kao musliman. Hajde što je to slučaj u nemuslimanskim sredinama, ali kakvo ćemo

opravdanje imati pred Bogom dragim da smo poslovali na kamatnim principima. Pritom ne

smijemo zaboraviti hadis Poslanika s.a.v.s. u kojem kaže: ”Kamata ima sedamdeset troja vrata

(oblika). Najlakši oblik je da čovjek oženi svoju majku, a zaista je najveći grijeh napad na čast

muslimana.“ (Hakim)

Ako samo pokrenete pitanje ispravnosti kamatnog poslovanja pred muslimanima, pa i

pred obrazovanim muslimanima udarite u zid ili neodobravanje. I stotinu i jedan izgovor.

Ono što smatramo jako opasnim jeste i podsticanje mržnje i prezira, neopravdanog

osuđivanja i proklinjanja muslimana širom svijeta. Često ćemo se naći u prilici gdje bi trebali

činiti dovu za našu unesrećenu braću, ali ih mi umjesto dove preziremo, osuđujemo, a

nerijetko ih i proklinjemo što su ovakvi ili onakvi. Pod utjecajem medija i vješto skovanog

plana neprijatelja islama, islam se želi ocrniti u očima muslimana kako bi i sami muslimani

osjećali kompleks niže vrijednosti jer su muslimani. Možete misliti u kakvom su stanju

muslimani koji se stide vlastite vjere i nastoje se maskirati u vlastitoj privatnosti poput

kameleona. Tjeranje islama iz javnog života u privatnost, i osuđivanje javnog prakticiranja

islama seže i do te mjere da muslimani, ni čim ne uvjetovani, sami reduciraju islam na

ibadetski obzir govoreći kako islamu nije mjesto u ekonomiji, politici, obrazovanju.

Neprisustvo religije, u ovome slučaju islama, u politici, ekonomiji, obrazovanju i

uređenju društva uopće, ima za posljedicu gubljenje moralnih normi. Medijsko promoviranje

apsolutnih individualnih sloboda i dopuštenosti svega ima za posljedicu rušenje autoriteta i

moralnih normi. Do jučer je, na primjer, homoseksualizam smatran bolešću i nastranošču, a

danas je pod izlikom borbe za prava na izbor vlastite seksualne orjentacije, nastran i bolestan

onaj ko takvo što osuđuje i neodobrava. Druga dva unštavajuća oruđa u rastakanju

čovjekovog duhovnog bića jestu muzika i film. Pod izlikom promoviranja umjetnosti, kroz

film i muziku se čovjeku, prije svega mladima, servira takvo smeće i otrov koji truje i ostavlja

duboke posljedice na dušama mladih. Dovoljno je samo analizirati tekstove pjesama koje

danas omladina sluša, i odgledati film ili seriju, i zaključiti da se u tome veličaju blud,

nemoral, prevara, pljačka, krađa, droga, alkohol… Veliča se širk, bračna nevjera, predbračni

seksualni odnosi, nerad, neznanje,…

252

Na kako niske grane je čovjek pao kada mu je najbolji film onaj u kojem dominira

nasilje i ubistva, a najbolja pjesma koja poziva na blud i prevaru. Zabrinjavajuće je da su

današnjoj djeci jedino dobri oni crtani filmovi u kojima dominiraju čudovišta, nasilje i smrt.

Islamski poziv na moral i izgradnji moralnog društva je na udaru. Razvrat i nemoral se

odavno uselio i u muslimanske sredine i muslimanske kuće. Bestidnost je postala principom

modernosti i naprednosti. Stid i briga o svome moralu i moralu svojih ukućana je postala

nazadna i predmet ismijavanja. Sve moralne norme su relativizirane. Ništa više nije

zabranjeno i nemoralno. Model života koji se promovira jeste da je sve dozvoljeno.

Pa je tako postalo normalno, a to je moralno dno dna, da otac i majka sa djecom u

pubertetu sasvim „normalno“ odlaze na plažu ili bazene. Seksualna revolucija i njeni nosioci

razvaljuju moralne utvrde muslimanske porodice. Da, može dedo i nana nastaviti klanjati

negdje u ćošku sobe, jer im ništa drugo nije ni preostalo, kako se obično doživljavaju ibadeti

starijih osoba, a u isto vrijeme će sin i snaha sa svojom punoljetnom djecom svjedočiti

moralni sunovrat. Ja još pamtim, iako imam manje od 40 godina, da se na golotinju gledalo s

podozrenjem i da se držalo do morala.

Besramsnost i bestidnost ide ruku pod ruku sa sve većim konzumiranjem alkohola i

droga. Sve veći broj neželjenih trudnoća i van braka rođene djece je direktna posljedica

moralnog kraha. Možete misliti kakve psihološke traume takva saznanja ostavljaju na

njihovim mladim životima, kada saznaju kako su njihovi životi počeli.

Prevara, laž, lažno svjedočenje, korupcija, igre na sreću, kocka, … su sumorna slika

muslimanskog društva.

Konstatiranje moralnog sunovrata i ukazivanje na relativizaciju autoriteta islamskih

principa, neće mnogo pomoći. Ono što hoće pomoći jeste ukazivanje na put izliječenja i

moralnog oporavka. Povratak dostojanstva je jedino moguć kroz postizanje uspjeha i kreiranje

pozitivnog ambijenta. Kao što je lakše pasti nego ustati, pokleknuti i prepustiti se strastima

nego im se suprostaviti, tako se ozdravljenje društva ne može brzo očekivati. Ono što je jako

važno jeste biti na tom putu. Prestati padati. Napraviti zaokret. Taj put je trnovit i težak, ali u

isto vrijeme častan i za vjernika jedini moguć.

Naravno, ključno je pitanje ko prvi mora napraviti zaokret? Ko prvi mora širiti riječi

nade i nuditi rješenja?

Bez imalo sumnje to su imami i ulema. Rame uz rame s njima to su učitelji i profesori.

Profesija imama, alima, učitelja i profesora je više misija nego profesija. Uz činjenicu da

veliki broj njih nastoji činiti dobro u okviru svojih mogućnosti i nastoji liječiti rane društva u

sredine u kojem živi, potrebno je imati na umu da je jedini stvarni sudac ispravnosti tog

nastojanja Kur’an i Sunnet. Dok djelovanje i rad pretpostavljenih lučonoša ozdravljenja i

253

preporoda društva budu riječi Božje i sunnet Njegovog poslanika s.a.v.s., to će taj put biti

uspješniji i plodovi vidljiviji. Ono što brine jesta da neautentično, svojevoljno, ni na čemu

neutemeljeno, reducirano i relativizirano tumačenje islama i njegovo prilagođavanje

ambijentu ne pomaže, nego samo dalje gura društvo u bezizlaznost. Islamski principi ne mogu

biti predmetom rasprave niti kur’anske postavke mogu postati predmetom dogovora. Imami i

ulema moraju prestati prilagođavati islam muslimanima. Moraju prestati praviti kompromise

sa šerijatskim propisima, samo zato što su i sami stjerani u ćošak. Nekad ambijentom i

mjestom u kojem djeluju, nekad vlastitim izborom. Pošto sam i sam imam, i sve ovo što

govorim i pišem, sebi govorim, naglašavam da imami moraju više poznavati svoju vjeru, više

poznavati njene principe, voditi računa o validnim tumačenjima zabilježenim u stoljećima

pisanoj i bogatoj interpretativnoj tradiciji islama, u djelima iz oblasti hadisa, tefsira, fikha,

akaida,… A prestati se furati na nekakve moderne pristupe koji se ne mogu staviti u okvire

šerijata. Radi ibreta navodim nekoliko primjera.

Kao model islama se promoviraju razna ćurlikanja pod plaštom „duhovne muzike

islama“. Da Allah sačuva… Kao da islam ima muziku.

Kao model se promoviraju modne revije za sestre, a da se ne naglasi da nakit i lijepa

odjeća muslimanke je samo hakk njenog muža, a ne čaršije. O ovoj temi trebaju govoriti i

pisati sestre koje ispravno razumijevaju hidžab i njegovu suštinu.

Kao model se promovira posjećivanje javnim bazenima i plažama, ali pod uvijetom da

žena ima burkini, a muškarac gaće ispod koljena. Ne poteže se pitanje avreta i gledanje u

avret.

Relativizira se i sami prostor džamije. Pa ćete tako naći da se mladenci nakon

formalnog šerijatskog vjenčanja pred kamerama i poljube, i džamija postane idealno mjesto za

photoshooting. Intimnost supružnika u javnosti, makar bila predstavljena i zagrljajem, nije

poznata prethodnim generacijama muslimana.

Relativizira se časni ramazan i potreba za duhovnom pripremom za njega, kroz

nekakve predramazanske koncerte i ćurlikanja.

Završavajući ovaj tekst u zadnjim danima ramazana, ne preostaje mi ništa drugo nego

da zamolim Allaha dž.š. da nam se smiluje i da nam naše greške oprosti, da nam u srca ulije

nadu da je popravljanje našeg stanja moguće i da nas učini od onih koji će tome dati svoj

doprinos. Amin!