1

Dzeneta Dedic Čakavski književnojezički tip

Na čakavskom narječju stvarana je hrvatska književnost, počev od najstarijih pisanih

spomenika ( Baščanska ploča iz 1100. godine, Vinodolski zakonik iz 1288). Međutim,

najbujniji procvat književne čakavštine dešava se u 16. stoljeće, kada je svoj pjesnički

opus ,,Juditom“ okrunio Marko Marulić ( napisavši je 1501. godine , a izdao je 1521.

godine) i kada su svoja djela stvarali Hanibal Lucić, Petar Hektorević, Juraj Baraković i

dr. Ti su književnici nastavili izgrađivati onaj tip pisanog jezika koji je od početka

hrvatske pismenosti i književnosti ( uz crkvenoslavenski jezik liturgijskih knjiga)

postojao u cijelom srednjovjekovlju te kojim su se stilizirali neliturgijski tekstovi napr.

Baščanska ploča, Vindolski zakon, Istarski razvod i itd. Međutim ako se pitamo kakav je

bio jezik ovih pjesnika odgovor je stari čakavski kojeg Hanibal Lucić naziva

,,hrvatskim“. Jagić smatra da čakavski književnojezički tip ima ,,dug razvojni kontinuitet

koji se potpuno potvrđuje pravilno razvijenim jezikom hrvatske proze i pjesništva 15.

stoljeća“.

Svoj prikaz ,,Čakavski književni jezik“ objavljuje Mate Hraste. Vođen svojom

temeljnom vokacijom dijalektologa i to izvrsnog poznavaoca savremenih južnočakavskih

dijalekata, nazire dva paralelna razvojna toka čakavskog književnog jezika i to: prirodne

mjene u govornoj čakavštini i odslikavanje tih mjena u pisanoj varijanti. Nešto manje

sklon shvaćanju da je književna čakavština složen spoj govorne podloge i raznih jezičkih

sastavnica koje su se na tu jezičku podlogu nataložile. Ipak, njegov prikaz je veoma

značajan iz razloga što je pokazao kako čakavski književni jezik treba posmatrati kao

nenarušen proces koji je potekao sa začecim hrvatske književnosti te se zbivao do

kasnijih faza srednjeg razdoblja hrvatske književnost.

2

U Srednjoj Dalmaciji, naručito u Zadru i Splitu i na okolnim ostrvima imamo u početku

16. stoljeća nekoliko pisaca koji počinju pisati umjetnička djela u duhu savremene

evropske književnosti, i to jezikom kojim se govorilo u tim krajevima Dalmacije tj.

čakavskim dijalektom. To je čakavština sa primjesama štokavskih osobina koje se

ispoljavaju već u djelima Marulića, Hektorevića ali u većoj mjeri kod Lucića. Tu

štokavštinu u djelima srednje-dalmatinskih pisaca ne možemo se svesti na tamošnje

narječje nego moramo posmatrati kroz utjecaj dubrovačkih pjesnika, čija su djela ovi

pisci poznavali i za kojima su se povodili i u motivima, i u pjesničkoj frazi, i u jeziku.

U čakavskom književnom jeziku s renesansom su nastupile mnoge važne inovacije.

1. Inovacija je grafijska ( domaća pisma, glagoljica i ćirilica tada se napuštaju, pa se

djela pišu , a poslije i objavljuju na latinici) .

2. Raspored funkcionalnih stilova ( crkvenoslavenski se potpuno gubi, čakavska

varijanta poslovnog jezika preživljava, a čakavski književni jezik mora u vlastitom

okviru, polazeći od govorne osnovice razviti sve potrebne stilske razine, raspon od

najniže do najviše u prozi i visoki stil u versfikaciji).

3. Geografsko preraspoređivanje punktova tj. pomak književnih žarišta sa sjevera iz

Vinodola prema jugu u Zadar, da bi se proširila u nekoliko drugih književnih krugova

npr. splitski i hvarski.

4. Tematska inovacija ( nad vjerskom tematikom koju smo imali u srednjovjekovlju

prednost u renesansi dobit će svjetovne teme).

S pojavom renesanse u južnoj se Dalmaciji temeljito izmjenio književni ukus: ne samo da

je nad vjerskom tematikom preovladala svjetovna nego su i stihovi tj. poezija uveliko

potisnuli prozu: simetrični osmerac koji je bio zastupljen sada je zamjenjen

kompliciranim dvostruko rimovanom dvanaestercom koji se od tada njegovao

ponajprije kao metrički oblik nove ljubavne lirike.

Ali u svom poredjeljenju za dvanaesterac nisu renesansni hrvatski pisci nisu skroz

odbacili tradiciju već su se čvrsto oslonili na tradiciju. Oslobođen pritiska tradicionalnog

crkvenog jezika, jezički izraz otkriva nove mogućnosti, ustaljuje se versifikacija,

3

izgrađuje se rima, pripremaju se temelji na kojim će izrasti djelo hrvatskih humanista i

renesansnih književnika čakavske Dalmacije i Dubrovnika. Renesansna književnost nije

u jezičkom smislu pošla za najvišim stilskim izborom hrvatskog srednjovjekovlja ( a to je

bio crkvenoslavenski jezik liturgijskih tekstova) nego za srednjom jezičkostilskom

razinom neliturgijske pismene proizvodnje. Sa renesansom se , dakle napušta

tradicionalni visoki stil ( crkvenoslavenski), a njegovu ulogu postepeno preuzima bivši

srednji stil ( jezik i književnost neliturgijske pismenosti) koji je mnogo bliži čakavskom

govornom stanju.

Kada je riječ o čakavštini kao podlozi književnom jeziku renesansnih pisaca treba

spomenuti dvije stvari. Prvo, ne prihvatajući kao temelj ni jezik hrvatske redakcije

staroslavenskog, ni koji stariji stadiji govorne čakavštine, pjesnička generacija oslanja se

na stanje čakavskog narječja koje vrijedi na prijelazu iz 15. stoljeća u 16. i to u

središnjem dalmatinskom prostoru. A ta je čakavština još uvijek arhačnijih osobina, osim

pretežnog ikavizma (ponegdje i ekavizma) u njoj se održavaju starinske crte na svim

jezičkim razinama.

Najtipičnije osobine čakavskog dijalekta na glasovnoj razini su sljedeće: upotreba

zamjenice ča (prema kaj u kajkavskom i što u štokavskom narječju); izgovor sonanta j

mjesto suglasnika đ ( meja, tuji); čuvanje glasovne grupe čr : ( črn, črv); izgovor sonanta j

umjesto sonanta lj ( judi, jubav); čuvanje grupe šć (šćap); nemjenjanje završnog –l (

selce, pepel), sporadično izgovor –n umjesto –m ( ženon, vidin).

Morfološka razina: čuvanje staruh padežnih oblika množine tj. u G imamo nulti

morfem ( žen, sel), nejednakost D, I, L, npr. ženam, ženah, ženami te mnogo arhaičnog

leksičkog matrijala.

I ono što je također, bitno za čakavski književni opus jeste raznovrsnost izvora pa

imamo elemente iz starijeg govornog stanja, crkvenoslavenskog, elemente iz drugog

narječja tj. štokavskog narječja te iz stila narodne poezije. Upravo zbog ovoga nastaju

bitni uvjeti za stilsku raznovrsnost koju pisci postižu u svojim književnim djelima.

4

Dvanaesterački stih je nametnuo znatnu jezičku disciplinu te je podražavao jezičku

arhaičnost. Ali ipak u kojem god južnohrvatskom književnom krugu nastale,

dvanaesteračke pjesme pokazuju da su im primarne jezičko-metričke osobine nastale na

čakavsko-ikavskom tlu. To se najbolje vidi u rimi gdje postoji mnogo ustaljenih

rimovanih riječi..

Jedna od takvih je lip i hip, gdje prvi član (lip) sadrži i od jata, drugi hip ima i drugog

porijekla; uz jekavizam (lijep) i ekavizam (lep) rime ne bi bilo.

Iako je čakavski književni tok svojim punim intenziteto trajao relativno kratko ( od

Marulića do Barakovića). Na njemu su nastali mnoga djela koja su obogatile hrvatsku

književnost. Pa imamo prvi spjev ,,Judita“ Marka Marulića, prvi pjesnički putopis sa

elementima ribarske ekloge ,,Riban’je i ribarsko prigovaran’je“ Petara Hektorević, prva

drama sa tematikom iz narodne povjesti ,, Robinja“ Hanibala Lucića te njegove

tzv.,,pisni ljuvene“ tj. ljubavne pjesme i posljednji u ovoj grupi pisaca koji su pisali

čakavskim književnojezičkim tipom jeste Juraj Baraković sa svojom pjesmom ,, Vila

Slovinka“.

5

•Jeronim Vidulić: ,,Ako mi ne daš lik...“ ( latinički rukopis, kraj 15. stoljeća)

Ako mi ne daš lik, pogiba život moj;

mene ti je kratak vik, u sebi se ne dvoj.

A zato, krunice, jimij na me milost,

a vsem je savršena tvoja mladost.

Dušu i sardace bila mi si ranila.

Hvaljena ti budi ka me si ozdravila;

a sada veselo vsuda ću hoditi,

pokla od smarti život mi će biti.

Sardace moje, tebe sam žalila,

potužiti tebi nisam prija smila.

A sada očito veru ja ću dati

i tvom gospom ja se budu zvati. ( tvom gospom- tvojom gospojom)

Trudan jelin ... nosi v parsi strilu ,

sam sebe zadiru ........................

vesel koji te vidi, blažen koji te jima, ( koji- ki)

gizdava vsuda greš, kako i sokol gledaš.

Mene ti je žal da ni ča mnogo ljudi.

jošće biti more ča ljudi govore.

Blaženi čas ter hip v ki te majka stvori,

moji bolizni lik v tebi se nahodi.

France ni Italije nima tvoje prilike, ( tvoje- tve)

Tuskana ni Inglitera gospoje tolike;

mudrosti velike, veće negor Palimon,

liposti anjelska, nima tolike on.

6

Napomena: ( Kao što se vidi stihovi 13 i 14 su okrnjeni. Franca je (Francuska),

Tuskana ( Toscana, pokrajina u Italiji), Inglitera je ( Engleska) , a Palimon je lice iz

Vergilijeve ekloge, razborit i mudar sudac).

Jedina sačuvna - doduše krnje - Vidulićeva pjesma na hrvatskom jeziku, ,,Ako mi ne daš

lik”, sastavljena u šest dvanaesteračkih katrena, dokaz je postojanja trubadursko-

petrarkističke pjesničke škole sredinom 15. stoljeća i u Zadru, pored Dubrovnika.

Pjesma je pronađena zapisana u jednom službenom dokumentu i, dakako, nije sigurno da

li je Vidulić autor ili samo zapisivač. Pjesma je zapisana i (po svoj prilici nastala) u

Zadru. Osim defektnih stihova 13 i 14 nalazi se mnogo metrički nekorektnih ( 2, 4, 5, 6,

8, 9, 12, 15, 16, 21, 22, 23) pa to upućuje na zaključak da Vidulić nije autor ove pjesme

nego je on ovu pjesmu samo prepisao metrički je kvareći. Pojedini bi se stihovi mogli

učiniti korektnim kada bi se npr. umjesto štokavskih odabrali čakavski sažeti likovi ( koji

– ki, tvoje – tve), ali i obrnuto: umjesto sažetih stave nesažeti likovi ( tvom gospom –

tvojom gospojom). Ovi likovi pokazuju da je u pjesmi postignut dijalekatski kontakt sa

štokavskim dijalekatskim oblicima. Ipak, tekstom dominira čakavsko-ikavska jezička

osnova.

- Ikavizmi:( lik, vik, žalila, smila, strilu itd.) uz knjiški ekavizam (veru).

- Nezamjenjeno završno –l : ( vesel, sokol, žal, anjelska).

- Nemjenjanje početne suglasničke skupine vs-: (vsuda, vsem ).

- Javlja se rima (lik- vik) koja će ustaliti u cijelom hrvatskom petrarkističkom

pjesništvu.

Unatoč svim svojim metričkim nedotjeranostima ova pjesma donosi obilje ,, pisnima

ljuvenim“ tj. jezičkostilskog matrijala ljubavnih pjesama. A to su tipični deminutivi:

( krunice, sardace); leksem (milost); pridjev (gizdav); imenicu bolezan ( bolizni); riječ

gospoja ( gospoje). Rudimentiranoi metričko stanje ove pjesma i njen bogati stilski izraz

nagovještava da se ljubavno pjesništvo pisano dvostruko rimovanim dvanaestercima

upravo začelo u čakavsko-ikavskim sredinama, a potom se prenijelo i u dubrovački

književni krug u kojem je doseglo formalno savršenstvo te je preraslo u kompletno

zapisane opuse poput kanconijera Džore Držića i Šiška Menčetića.

7

• Marko Marulić : ,, Judita“ ( napisana latinicom 1501. , a izdana 1521. godine)

Svoje istaknuto mjesto u historiji hrvatske književnosti Marko Marulić dobija upravo

kao autor ,,Judite“. On se predstavlja kao autor nove hrvatske književnosti, odnosno

biblijskog epa ,,Judita“ ( Venecija, 1521). Za ovaj ep (prema datumu posvete: 22. aprila

1501. godine) možemo naslutiti da je nastala krajem 15. stoljeća. Ovo je ep ima 6

pjevanja, sastavljen od 2126 dvostrukorimovanih dvanaesteraca. Međutim, u središtu

našeg zanimanja jeste jezički proces kojim je Marulić od svog čakavskog dijalekta

stvorio književni jezik. U jeziku Marulićeve ,,Judite“ koji se temelji na splitskoj govornoj

čakavštini na prijelazu 15. u 16. stoljeće. gdje susrećemo određene lekseme od kojih

svaka ima tzv. starinsko značenje koje imamo u staroslavenskom jeziku. Također, je

utvrđeno da je Marulić radi rime koristio i raguzeizme npr. vlas-vlast, a ovi su mogli tu

doći upravo Marulićovim ugledanjem na pjesnička djela dubrovačke književnosti. On

preuzima pojedine jezičke elemente tradicionalnog (crkvenoslavenskog) književnog

jezika u svrhu stvaranja ,, tankog i knjižnog govoren’ja“, ali i to s mjerom. On dakle na

splitsko-čakavsku dijalekatsku osnovu dodaje neke crkvenoslavenizme, i to kao:

izraze uglađenosti i učenosti, odnosno kao apstraktne riječi: ( počtovani, čtući,

otačastvu, počtovana, počteno). Imamo čuvanje konsonantske grupe čt. Također, Marulić

se osvrtao i po sinhroniji pa je iskoristio općeštokavsko –o ( -l ) npr. našao. On je dao i

objašnjenje zašto jedan svetački, biblijski motiv verificira metričkom formom

dvanaesterca koja je metrička forma ljubavnog pjesništva, a to je zbog toga što je to

velika sklonost (,,naših pisnivaca“) tj. svih hrvatskih pisaca prema rimi, makar i

nategnutoj.

,, Timi žutki voći svi se pokladahu,

take tužbe moći ka sarcu privijahu;

tako žaleć stahu: osmi dan kad pride,

svi jurah mučahu, svak na stan otide.

Sila ne izide koja bi zadila

8

sela ali zide sinov Izraila,

dokla je živila Judita na saj svit,

zemlja je u mir bila i po tom vele lit.“

Marulić je posegao za mnogim jezičkostilskim efektima , ali ga je najviše privukla

krajnje teška metrička forma. Nije se zadovoljio već i onako zamršenim dvostruko

rimovanim dvanaestercem, nego je posegnuo za njegovom osobito teškom varijantom,

prijenosnom rimom.

,, Komu poklon diju, Bogu, spasu momu,

jere konac vidu počitan’ju tomu,

Juditi u komu slava će biti dokol

svitu zemaljskomu počne gorit okol;

ako li daj dotol dokla zemlja ova

bude na karte folj slovinjska čtit slova.“

Pojedini elementi nasljeđeni iz tradicionalnog književnog jezika npr. čtit ne smeta da se u

završnim stihovima ,,Judite“ nazire splitska čakavska podloga. A ona se ogleda u

sinkretizmu L = A npr. ( na saj svit, u mir, na ... folj) i u govor preuzetim talijanskim

leksemema: karta, tal. carta ( papir) ili fol, tal. foglio ( list).

9

• Hanibal Lucić: ,, Robinja“ ( latinicom pisana , 16. stoljeće, izdana 1556. godine)

,,Robinja“ je drama koju je književnohistorijska tradicija različito interpretirala, te je ona

isprva prepoznata kao prva hrvatska drama, zatim kao prva svjetovna drama da bi je

savremene analize interpretirale kao djelo koje je nastalo prema predlošku prerade

Plautovih ,, Sužanja“. Stiliziranost jezika u Lucićevoj ,, Robinji“ potječe što je taj pisac

svjesno prihvatao nečakavske elemente. Štokavsko naslojavanje u njegovom djelu je

vjerovatno rezultat njegovog ugledanja na Dubrovčane, ali i povođenju za narodnom

poezijom. A to vidimo u nesažetim zamjenicama ( tvoja, tvoje, moje). Ali, upitno-

odnosna zamjenica nije štokavizam ( čto, počteno). Tj. Lucićev jezik se temelji na spoju

hrvatske čakavštine i dubrovačke štokavštine, koje upućuje na pjesničkovo divljenje

dubrovačkoj književnoj tradiciji.

Derenčin

,, Pokli se običnom, tome ričju tvojom

pravom gospodičnom kažeš i gospojom

znaj da ja opojih i pamet i dušu,

jer slast riči tvojih da mi da okušu.“

,,Tere milovati meni te jest sila

i sve virovati čto si govorila.“

Robinja

,,Znaj da bih ja mnila Bogu sagrišiti,

moja ti sva dila ne hteć izdrišiti,

videć te s voljom od sarca da misliš,

kako se nevoljom mojom produmisliš.“

,,Ako te ka čeka, Bog daj da nekasno

ljuba te dočeka počteno i časno.“

10

,, Robinjom“ Lucić odražava dug prema petrerkističkom pjesništvu jer imamo ustaljenu

rimu ( hip- lip), ali i tipični izrazi: (ličca, sunačca, sluga). Derenčin ovdje nastupa kao

pravi ,,ljubavnik“ iz bilo kojeg ljubavnog kanconijera: nižući prepoznatljive izraze

ljubavnog pjesništva, on će robinji ponuduti da joj bude ,,sluga“. A ona znajući da njen

privremeni, jadni položaj to ne dopušta da prihvati, ona sama nudi Derenčinu svoju

krajnju poniznost. Adekvatnim izrazom na smatra ni riječ sluškinjani robinja već se

opredjeljuje za riječ raba. A to je je crkvenoslavenizam ( ,,raba božija“). A to pokazuje da

je Lucićeva ,,Robinja“ pravi primjer o tome kako su staroslavenizmi bili za hrvatske

renesansne pjesnike stilski vrlo obilježeni. Pored ,, Robinje“ on je pisao i ,,pisne ljuvene“

tj. ljubavne pjesme.

,, Rih vam da pribila nje ličca, prid njim stav,

biše zarudila nice se zagledav

tako da dobar hip ne more uzvišiti,

od srama pozor lip, ni riči odrišit.“

,,Moj, reče, ti da bi zvati se htil sluga,

prosti mi, bili bi meni stvar od ruga,

jer tebe čestita sva slava dostoja,

a ja kupovita raba sam li tvoja.“

11

• Juraj Baraković: ,,Vila Slovinka“ ( 1614)

,,Zgovor, strah i suze, razmirno dresel’je,

ljuben cvil i uze i skladno vesel’je,

slovinske deželje da živu slovuću,

ispuniv me želje grem svitu pojeći,

pripravan budući da me znoj negriši

dokle se gorući moj pohlep utiši,

ako l’ se odriši tvard uzal železan,

ter glasom uskriši jazik moj odvezan,

kroz pravu ljubezan rodnoga grada vam,

njegovu bolezan pojući nadvor dam.

Pram ako ne odam mu vilu bogato,

ali ju ne prodam za biser i zlato,

obitam prem zato na konac nje plača,

ako mi prijato moj beteg oblahča,

ter ako podjača moj slab um i pamet,

pod živ zuk od mača razlike pisme pet.

Od sriće grem počet, ka mi se dogodi,

kad ostah sramom spet van svoje slobodi,

pačeli smetnjom smet, koj vrime pogodi.“

Barakovićeva ,,Vila Slovinka“ je napisana čakavskim književnojezičkim tipom. Zamjena

jata je ikavska ( slovinske, svitu, vrime), uz ekavizme (železan, pet). Očuvalo se završno

–l (cvil, uzal). Sažele su se prisvojne i upitno-odnosne zamjenice (me, mu, koj). Prednjem

nazalnom vokalu zamjena je a iza j (jazik, prijato). Arhaični glagol živsti ima prezent

12

živem ( 3. lm: živu). Po izboru jezičkih sredstava Barakovićeva pjesma posjećna na

,,pisni ljuvene“. Iz njih su preuzete jezičke crte kao i metrička forma. Provedena je

prijenosna rima.

1  

Erma Rustempasic ermarustempasic@hotmail.com

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Književnost naroda BiH i bhs jezik

REFERAT Predmet: Historija književnog jezika II

Tema: Bosanska ćirilična pisma

Profesor: doc.dr Lejla Nakaš Student: Erma Rustempašić

2  

Sarajevo, 2012 godine.

Uvod:

Kulturno historijski značaj bosanskih ćiriličnih pisama

Ćirilićna pisma su izuzetno značajan segment našeg kulturnog naslijeđa iz osmanskog perioda, a ponajviše stoga što je u tim pismima očit dokaz kontinuiteta srednjovjekovne tradicije. Uglađenim jezikom, sa svim počastima koji idu uz politički status, uz mnoštvo primjera vjerske tolerancije, te dobrih želja da Bog bude na pomoć sugovornicima, dopisi se šalju kršćanskim prvacima preko granice, velikašima te često popravljaju odnose između podjeljenih kršćana.

Dans postoji više od pet stotina poznatih primjeraka pisama. Uglavnom se nalaze u hrvatskim arhivima- u Arhivu Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, u Dubrovniku, te u Zadru. U Bosni i Hercegovini nalazi se nekoliko pisama koja je Zemaljskom muzeju poklonio Ljudevit Taloci i jedno pismo Zulfikar-kapetana Rizvanbegovića.

Korespondenciju na bosanskoj ćirilici čine pisma iz kancelarija :

- Bihaćke krajine - Bosanskog sandžaka - Cerničkog sandžaka - Kaniškog sandžaka - Banjalučke krajine - Krčkog sandžaka - Kliškog sandžaka - zapadnog hercegovačkog krajišta i - istočnog hercegovačkog krajišta.

Među pošiljaocima su mnoge znamenite historijske ličnosti, kao što je bosanski upravitelj Gazi Husrev-beg, upravitelj Kliškog sandžaka Ferhat Sokolović, bosanski vezir Mehmed-paša Korča i drugi.

Bosanska književna tradicija u osmanskom razdoblju grana se u četiri pravca; divanska književnost na turskom, arapskom i prezijskom; alhamijado stvaralaštvo; usmena poezija i bosanička pisma, među kojima samo pisma čuvaju tragove povezanosti sa srednjim vijekom. Tragovi srednjovjekovnog jezika infiltrirani su i u rani pisani izraz Bošnjaka na narodnom jeziku, i to upravo u ovim pismima.

Kontinuitet ćirilice u ranom razdoblju osmanske uprave produžen je upravo u kancelarijama novih upravljača-Turaka. U prvom stoljeću po osvojenju vlada uvjerenje da se domaći jezik može prevesti u pismo samo preko ćirilice, pa se njome služilo ne samo domaće stanovništvo koje je primilo islam već i turski zvaničnici u prilikama kada su vodili diplomatsku prepisku sa susjedima, posebno sa Dubrovnikom.

3  

Ćiro Truhelka ističe kako su ova pisma zanimljiva kao kulturni dokumenti, jer nam dokazuju kako se turska gospoda služila u svojoj prepisci svojom domaćom „bosanicom“. Bosanska diplomatska korespondencija smješta se u historijski okvir od sredine 15 do sredine 18 stoljeća. U 19 stoljeću ćirilica se njeguje u zatvorenom porodičnom krugu, ali nije više imala ništa zajedničko sa namjenom kojoj je služila krajišnička bosančica, tako da se iz nje razvijaju forme koje sadrže samo rudimentalne ostatke nekadašnje raskošne grafije.

Bosanska ćirilica

(1) Fenomen zapadne ćirilice tiče se ustavne, poluustavne i minuskulne vrste ćiriličkog pisma.

(2) U okviru minuskulne postoje dvije posebne varijante pisma: klasična minuskula- njome se pisalo u Dubrovniku, Zeti, Humu, Srbiji i na bosanskom dvoru Tvrtka I i bosanska minuskula- njene začetke nalazimo u poluminuskuli Ostojine kancelarije, a savršenu verziju kod Tomaševićevog dijaka Branoša.

(3) Iz ove posljednje, koja je uglavnom nekaligrafska, razvija se brzopis- bosančica.

Iz svega ovoga slijedi da zapadna ćirilica i bosančica ne mogu biti sadržajno zamjenjiv termini.

Minuskula bosanskih pisara, dijaka Hrvatina, Stjepana Dobrinovića, Novaka Gojčinića, dijaka Radosava, Pavla i drugih, predstavlja izraz vlastiog i posebnog razvoja bosanske kancelarije. Na osnovu osobitosti slovnih oblika koje razvijaju ti pisari Gregor Čremošnik i uvodi termin-bosanska minuskula. Odustajanje od klasične verzije minuskule Čremošnik vidi u dolasku kralja Ostoje na vlast, jer on potiskuje sve što je staro i naslijeđeno i uvodi svoje vlastito-novo. U svim tipovima bosaničkog brzopisa, pa tako i u njegovoj dubrovačkoj, srednjodalmatinskoj i bosanskoj (franjevačkoj i bošnjačkoj) verziji, oslikavaju se osnovne forme minuskule.

-Bosančica je, dakle, samosvojna varijanta ćiriličkog poslovnog pisma koja se u 16. stoljeću razvila iz bosanske diplomatske minuskule.

Na razlike između hrvatske i bosanske ćirilice utjecalo je mnogo šta. Jedan od razloga je to što su i na jednoj i na drugoj strani slovne forme trpjele utjecaj prvog/prethodnog pisma- kod Hrvata latinice, kod Bošnjaka arebice, s tim da je bilo i unakrsnih utjecaja.

Veoma je važno da se utvrdi korjen bosanske minuskule, tj. da se riješi odnos između klasične minuskule i bosanske minuskule. Paleografska analiza Vladimira Mošina dolazi do toga da je bosanska minuskula autentična verzija ćirilskog poslovnog pisma, ali da s klasičnom minuskulom ima zajednički korjen u poluminuskuli s kraja 12 st, koja se razvijala kao forma zapadne ćirilice.

4  

Teza o bosanskoj ćirilici kao o posebnom pismu i nezavisnom po svome postanku, danas se isključuje jer je poznata činjenica da se nijedno pismo ne može roditi potpunom autogenezom, već se uvijek oslanja na neku tradiciju, ali se može prihvatiti stav da je sasvim osamostaljena grana opće južnoslavenske ćirilice. To vrijedi posebno za brzopis koji iz nje izrasta od polovine 16 st, dok ostale npr. pisma dubrovačke kancelarije i dalje pokazuju vezanost za klasičnu diplomatsku minuskulu. Do preobražaja grafije najvjerovatnije dolazi kao posljedica bigrafičnosti pisara. Klasnična minuskula je vjeruje se začinjala u Dubrovniku da bi se širila dalje, a ljepoti tog pisma nije odolio ni Tvrtko I. Za vrijeme razvijanja autohtone bosanske verzije minuskule u državnoj kancelariji poslije Tvrtka, kancelarije Pavlovića, Kosača, njeguju vrlo vješte, kaligrafske primjere diplomatske minuskule.

U klasičnoj diplomatskoj minuskuli slova imaju svoj tipičan oblik, koji se vrlo malo razlikuje od pisara do pisara. Velika je sličnost između dubrovačkih pisara u drugoj polovini 14 stoljeća, te rukopisa povelje Aleksandra, albanskog gospodara Kanine i Valone, kao i rukopisa izdatih u kancelarijama Tvrtka I i Dabiše, što dovoljno govori o tome da je diplomatska minuskula na širem prostoru dobila svoje ustaljene i dovršene forme, tako da je možemo zvati- klasičnom.

Ova diplomatska minuskula početkom 15 stoljeća potisnuta je iz državnih kancelarija srpskih despota Stefana Lazarevića i zamjenjuje je poluustav. I to najvjerovatnije zbog vraćanja ka starim oprobanim uzorima Konstantina Filozofa.

Kada je riječ o zapadnom ustavnom pismu ćirilice, elemenata za paleografsko izdvajanje ima tek kod formi lapidarnog pisma bosanskih i humskih stećaka. U ovoj verziji dvolinijskog pisma otkriva se povezanost sa poslovnim pismom kroz neke grafijske osobine: kvadratić za slovo [v], oblik slova za [č].

Bosansku ćirilicu bismo mogli imenovati:

(1) bosanski brzopis (bosančicu), (2) bosansku minuskulu, koja se razvila iz bosanskog poluustava u kombinaciji sa

uticajem klasične minuskule, te (3) bosansko lapidarno ćiriličko pismo.

Utjecaj arebice na bosansku ćirilicu u osmanskom razdoblju

Bosanskom ćirilicom, nakon osvajanja osmanlija, nastavio se služiti dio bosanskog plemstva koji je primio islam, i to paralelno sa arebicom. Veoma je bitan podatak da se zapadna ćirilica najduže zadržala na bosanskom terenu skoro do sredine 20 stoljeća, dok se u Hrvatskoj već u 18 stoljeću izgubila i zamjenila ju je latinica.

U bosanskim pismima nalazimo izravne utjecaje arebice na ćirilicu, a to se ogleda u sljedećim slučajevima:

5  

- Pojava tačaka nad slovima koja označavaju foneme [č] i [c], ovu osobinu po frekventnosti možemo smatrati općom. Na sličan način arebica je utjecala sporadično i na pojavu tačaka na fonemima [n] i [ž]. Kako su upravo ove foneme u arapskom obilježene tačkom tako se to i ovdje prenosi.

- Druga osobina je, upotreba istog slova za foneme [c] i [č], ovo je poseban grafem koji i u arebici ima dvije fonološke vrijednosti.

- Treća karakteristika čini miješanje slova za [u], [o] i [v] u čemu se takođe ogleda utjecaj arebice jer ona ima jedan grafem za ova tri fonema. Ovo se najčešće dešava u primjerima: sod, sokno, bodoć, u dobro zdravjo, obio mj.ubio itd.

- Četvrta karakteristika je vezana za eufonizaciju suglasničkih skupina u skoro više od 50 pisama. Do toga dolazi najčešće u jakim pozicijama teksta da bi se dao svečaniji izraz. Ovo načelo je primjenjivao i Hevai u svome bos-tur. rječniku iz 1631. Često su se u ovom slučaju pojavljivali vokali u i i uz slogotvorno r- ir, ur itd.

Uzajamni grafetički utjecaj hrvatskih i bosanskih kancelarija

Suštinske razlike u grafijskom inventaru svode se, uglavnom na utjecaj prvog pisma na bosančicu , dakle u jednom slučaju arebice, a u drugom latinice. Primjer takvog utjecaja je grafem f po ugledu na latinicu sa jednom ili dvije poprečne crtice ili [č] sa tačkom pod utjecajem arebice.

Primjeri latiničnog utjecaja na bosančicu svode se na pojavu upotrebe samo jednog grafema, najčešće c, za označavanje tri fonemske vrijednosti [s], [z] i [ž], a utjecaj arebice djeluje tako da se zamjenjuju [o]/[u] i [v]. Također latinica je uzrokovala pojavu da c pokriva trojnu vrijednost [c/č/ć], a u arebici ima dvojnu vrijednost [c/č], dok mehko ć dolazi do izražaja samo kod pisara koji ga razlikuju.

Primjer pogrešaka pisara koje su posljedica arebičnog i latiničnog utijacaja je pismo kostajničkog dizdara Omer-age. Njegov pisar vjeruje da grafem š ima vrijednost st/št, ali se naporedo javlja i u vrijednosti s/š.

Arebički utjecaj izazvao je mješanje grafema za o i u- trištu 'tristo', smu 'smo', stu 'sto', druguc 'drugoč', pogudil 'pogodio', glauo 'glavu itd, a uz to i razbijanje suglasničkih skupina sedamsuštu 'sedamsto'. Bilo je veoma otežano razumjevanje pisanog teksta.

6  

Transkripcija

U ovom dijelu referata ukazati ću na najčešće probleme koji su se pojavili prilikom transkripcije pisama. Kako latinična transliteracija slovo za slovo nije bila odgovarajuća, upotrebljena je fonetska transkripcija.

Tako grafem c za [c/č] transkripcijom je prenesen u odgovarajuće vrijednosti, dakle u nekim riječima kao č a u nekim kao c.

Kada pisar miješa o-u-v kod transkripcije se slijedio isti princip etimološke adekvatnosti kao i kod c i č.

Veliki problem je predstavljalo slogotvorno r, jer je veći dio pisara pisao ga sa popratnim vokalom. Rješenje je obilježiti ar ili er sa r sa kružićem, a ukoliko se javljalo samo r bez popratnog vokala, onda se ono bilježilo kao obično r.

Pri transkripciji starijih pisama koja su zadržavala slovo b, kojim se bilježio poluglas, slijedio se oper transliteracijski princip slovo za slovo. Na tom mjestu se pri čitanju improvizirala stanka.

Slovo omega, ponekad može označavati prijedlog od, ali najčešće pokriva vrijednost fonema o, preneseno je kao o sa dužinom, ali se ta dužina ne podrazumjeva u svim slučajevima.

Problem je bio transkribovati fonemu š i đerv. Mnogi autori smatraju da pri transkripciji bosanskog š treba biti oprezan jer se iza tog slova može nalaziti i vrijednost [št], ali i [šć].

Oduvijek su vrijednosti ovih fonema bile nejedninstvene. Kod Kulina bana đerv je imao vrijednost [đ], ali i [ć]. Original i stariji prepis Kulinove povelje imaju građam, a mlađi gragam.

Činjenica da digraf š još u srednjem vijeku se nalazi u kombinaciji -čbt- (čbto/što; počbteni/pošteni) ukazuj na to da je njegova vrijednost [št]. Budući da se varijanta šć pojavljuje samo u tekstovima bosanskih pisama osmanskog razdoblja riješeno je da se samo takvi primjeri prenose kao [šć].

Slovo jat predstavlja jednostavno fonem [j], a ova karakteristika zastupljena je kod većine bosanskih pisara. S druge strane, u obilježavanju lj i nj pomoću tog slova ogleda se utjecaj hrvatskih kancelarija jer su se ugledale na talijansku latinicu prema gn i gl. Bosanski pisari su se takođe poveli za tim.

7  

Jezik

Pitanje na koje bi ovdje trebalo odgovoriti jeste, koje su se crte zapadnoštokavskog pisanog idioma održale u bosanskim pismima kao dio tradicionalnog pisarskog manira.

Glavna odlika stare zapadnoštokavske folklorne koine- ikavizam, održala se i u osmanskom razdoblju. To što se ikavski princip nije strogo slijedio objašnjava se paralelnim estetskim utjecajem novoštokavske folklorne koine, koja svoj amblem- ijekavštinu, do kraja 17 stoljeća sve više ukiva i u epski stil krajiške usmene poezije.

Zapadnoštokavski karakter ogleda se u izoliranim ostacima nekadašnjeg sistem pa tako imamo primjere za j<*dj (meja, tuji).

Drugi sloj zapadnoštokavskih jezičkih odlika u bosanskim pismima tiče se očuvanja starije, konzervativne jezičke strukture kao što su šćakavizam, izostanak novog jotovanja (zdravje, robje), čuvanje skupine -jd- (dojdoše), te finalnog –l (dal, čul, odnil) .

Postojanje takvih crta u jeziku dokaz je kontinuiteta starije pisane tradicije, ali i utjecaja jednog hibrdnog jezika koji se razvija kao posljedica kontakta i dopisivanja sa nosiocima pisane tradicije zapadnijeg područja, čakavse i kajkavske. Pri tim dopisivanjima javlja se težnja za novim tipom izraza koji može djelovati blisko ljudim kojima se šalje te ih tako podstaći na povoljnije odluke. Ovim putem se stvara vrsta hibridnog jezika sa svjesnom upotrebom drugog narječja. Tko kod pisara koji su u korespondenciji sa kajkavcima ili čakavcima imamo forme: jur, tja, jošće, simo ....

Kajkavski utjecaj se najčešće osjeti u riječima: zamjenica kaj, glagol mogel, komparativ vekši, boljši, a čakavski utjecaj u riječima: ča, zač, čigov itd.

Mogu se identificirati dva tipa jezičkog izraza krajišničkih pisama. S jedne strane su to pisma sa zapadnijeg područja u kojim se jasno očituje tradicija i naklonjenost starijem tipu sa čakavskim i kajkavskim varijantama,a na drugoj strani imamo pisma sa istočnog područja, tačnije iz istočne Hercegovine koja se odlikuju stabilnim ijekavizmom sa samo nekoliko primjera ikavizama, izvršenim jotovanjem, dosljednim prijelazom l u o itd.

Germanizmi i hungarizmi u pismima su preuzeti putem korespondencije sa kancelarijama kajkavskog područja. Romanizmima obiluju pisma upućena na čakavsko područje, a u tipičnim hercegovačkim pismima prisutni su raguzeizmi. Izostaju turcizmi, ali izuzetno se javljaju samo oni koji mogu biti poznati primaocu. Najzastupljeniji su bile one riječi za koje imamo sinonim, pa imamo riječi: dost i prijatelj, lupež tat, kaštelan i dizdar, prositi i moliti itd.

8  

Književna vrijednost

U ovom poglavlju akcenat je stavljen na „pravila“ pisanja pima – art dictaminis. U evropskoj kulturi baroknog doba razvili su se posebni priručnici za sastavljenje pisama- epistolari, a takvi su postojali i u južnoslavenskim krajevima. Koliko je ova moda bila zastupljena u bosanskim kancelarijama osmanskog razdoblja, može se zaključiti samo posredno jer nisu pronađeni pisani principi za rad skriptorija. Ipak, i u formi i u izrazu ovih pisama uočljiva su određena pravila.

Nekadašnji princip da klauze završavaju višesložnom rječju, ili skupinom riječi, preobražen je kod bosanskih pisara u nizanje klauza po uzoru na princip kakav je razvijen u epici.

Veoma je zanimljiv običaj započinjanja uvoda višesložnim riječima i to zbog težnje ka svečanijem i sporijem ritmu. Pismo katkad započinje nizom od tri višesložne pridjevske riječi. Lanac se razbija tako što se ubacuju drugi oblici ili priloški dodaci. Zapravo pisari rijetko nižu tri atributa jedan za drugim, ali ako to i čine rezervisano je za početak rečenice.

Npr: Uzvišenomu, izabranomu i u svem vele visoko poštovanomu i svake gospodske časti dostojnomu....

Smatra se da su i u oblikovanju pozdravnih rečenica bosanski pisari se ugledali na zakone europske ars dictaminis, ili je u turskom jeziku postojao sličan priručnik po kojem su se ugledali. Na tu mogućnost ukazuju kitnjaste orjentalne fraze koje se katkad upotrijebe (zlatokrilome caru).

Pisarski zanat se učio ozbiljno, a sigurno da su postojala nepisana pravila po pitanju ovih pisama. Sigurno je i to da je ostalo tradicionalnih srednjovjekovnih elemenata, a i to da su bitno utjecala na formu pisama i druga pisma koja su dolazila sa svih strana pri dopisivanju i tako se ugledala na njih po mnogo čemu.

Univerzitet u Sarajevu 

Filozofski fakultet 

Odsjek za književnosti naroda BiH 

 

 

 

 

irmagrebovic@gmail.com  

Odnos bosanskohercegovačke muslimanske narodne poezije u odnosu prema 

standardnom jeziku  

(Seminarski rad iz predmeta Historija književnog jezikaII) 

 

 

 

 

 

Mentorica:                   Studentica: 

Doc. dr. Lejla Nakaš                                               Irma Grebović 

Ak. god. 2011/2012. 

Odnos bosanskohercegovačke muslimanske narodne poezije u odnosu prema

standardnom jeziku

Iako istočnohercegovački govori čine osnovicu savremenog jezika, suštinske bitke za

standardni jezik i najznačajniji događaji u procesu usvajanja standardnog jezika nisu se

odigrali na istočnohercegovačkom tlu, niti uopće na prostoru Bosne i Hercegovine. Vuk kao

najistaknutiji pobornik usvajanja novoštokavskog istočnohercegovačkog dijalekta kao baze

standardnog jezika, djelovao je u Srbiji prvenstveno u Vojvodini, dok je ilirski pokret koji je

prišao problematici uvođenja standardnog jezika sa nešto drugačijih pozicija od Vuka,

koncentrirao uglavno svoju djelatnost u Zagrebu. Zagreb je početkom 19. vijeka bio kajkavski

grad, središte kajkavse književnosti, te je u opredjeljenju za štokavsku osnovicu standardnog

jezika i kod Hrvata u velikoj mjeri uticala činjenica što je Bosna i Hercegovina štokavsko

područje.

Naglašavana je presudna važnost štokavske izvorne narodne poezije na formiranje

srpskohrvatskog standardnog jezika pri čemu je u prvi mah odlučujuća uloga pripisivana

samom objavljivanju zbirki narodne poezije koje su na neki način predstavljale ogledne

uzorke primjene standardnog jezika u književnosti. Brozović je upozorio i na širi aspekt

značaja narodne poezije, na formiranje standardnog jezika uočavajući postojanje

novoštokavske folklorne koine kao bitne komponente.

Procesima usvajanja standardnog jezika u Bosni i Hercegovini posvećivano je malo pažnje, te

tako se nije posebno obrađivana ni problematika procesa standardizacije u racionalnim

sredinama Bosne i Hrecegovine.

Standardizacioni procesi naroda u Bosni i Hercegovini tekli su približno jednako kod njihovih

sunarodnika na teritoriji Hrvatske i Srbije. Također, jako bitna u ovom procesu je nacionalna

grupacija koja je jedan od nosilaca štokavskog dijalekta. Govori se o poeziji Muslimana(tzv.

Alhamijado njiževnost), a tokom 19 vijeka uključili su se kao potuno ravnopravni partneri u

književnu i kulturnu djelatnost na ovom tlu. Njihov doprinos u okviru fromiranja standardnog

jezika nije beznačajan, te se mora uzeti u obzir i ova nacionalna struktura. Vuk se objavljujući

narodnu poeziju kao ogled narodnog i književnog jezika poslužio srpskim narodnim

pjesmama nastalim na novoštokavskom tlu, dok su se Ilirci oslanjali na štokavsku umjetničku

književnu tradiciju.

Svjesni da je uključivanje u standardizacione procese bitan uslov za vlastiti nacionalni razvoj,

Muslimani prihvataju standardni srpskohrvatski jezik i to utoliko lakše što je i kod njih

postojala određena književnojezička tradicija koja je bila vrlo živa i koja se nije odvajala

mnogo od dijela srpske i hrvatske književnojezičke tradicije. Nemoguće je zamisliti da bi

jedna brojna nacionalna grupacija prihvatila za svoj standardni jezički idiom koji ne bi imao u

njihovoj sopstvenoj kulturi nikakvu literaturnu tradiciju. Bez obzira što je to morao biti njihov

maternji govor. Znatan dio Muslimana pripadao je ikavskom novoštokavskom dijalektu te se

njihov jezik odlikovao u doba turske vlasti na Balkanu i značajnim udjelom turske leksike,

naročito u civilizacionoj sferi u oblasti područja temrinologije. Muslimani su stvarali

književnost i na orjentalnim jezicima. Oni su usvojili standardni jezik bez većih potresa i

uključivali se potpuno ravnopravno u standardizacione procese u Bosni i Hercegovini.

Izuzetno je bila razvijena Muslimanska narodna epska poezija na srpskohrvatskom jeziku.

Ona je po svemu sudeći intezivno učestvovala u formiranju novoštokavske folklorne koine.

Najzanimljivije su one koje leže u domenu jezika i koje imaju izvjesnog značaja za odnos

prema standardnom jeziku.

Stvaranje standardnog jezika predstavlja dugotrajan proces čak i u slučajevima kao što su

srpskohrvatski koji je pod pritiskom hitnosti nastao u relativno vrlo kratkom vremenskom

razdoblju, koje ipak nije manje od stotinjak godina. Standardizacioni proces ima svoje faze

razvoja, koje markiraju pojave razgraničene po funkciji što prate stvaranje svakog

standardnog jezika:

1. Incijalna faza – jedan idiom biva na neki manje-više zvaničan način proglašen

standardnim.

2. Faza previranja i izgrađivanja

3. Faza definitivnog usvajanja standardnog jezika na određenom zatvorenom području i

manje više stabilnom jeziku

Za sve tri faze važna je društveno-politička kontelacija, koja čini preduslov i bazu za

shvatanje konkretnog standardnog jezika na određenom području. Treba imati na umu i

komponente kao što su: kulturno-istorijski preduslovi, te socijalno-psihološki preduslovi za

primanje standardnog jezika.

Zadatak rada Herte Kune u njezinom tekstu je da utvrdi u kojoj su mjeri prisutne razlike

prema Vukovim narodnim pjesmama i prema standardnom jeziku. Nužno je uzeti u obzir i

odnos prema dijalekatskoj bazi s obzirom da će mjera udaljavanja od dijalekatske baze

pokazati stepen usvajanja opće novoštokavske folklorne koine. Saglasnost sa dijalekatskom

bazom je saglasnost i sa standardnim jezikom.

Jezičko ujednačavanje i prožimanje unutar narodne poezije, osim u leksici i frazeologiji,

najjače dolazi do izražavanja u nekim fonetskim i sintaksičkim osobinama. Na fonetskoj

razini to je refleks jata koji je zbog ekspresivnosti i značaja za formiranje deseteričkog metra

bio u najvećoj mjeri podložan unakrsnim uticajima dvaju zona: ikavske i ijekavske.

Jugoistočna i istočna Bosna po zamjeni jata je u cjelini ijekavska, i to kada su u pitanju

Muslimani sa ovog područja, dok je zapadna Bosna pretežno ikavska.

Jezik pjesama sa spomenutih terena ne odgovara dijalekatskoj raspodjeli ove osobine sasvim

je jasno vidljiv trend prema usvajanju ijekavske osnovne epske narodne pjesme sa izuzetkom

jedne koja je u cjelini ikavska sa terena Bihaća, dok su druge manje-više ijekavizirane.

Ijekavizam ovdje zavisi od dosta subjektivnih okolnosti, prije svega od kazivača, tj. od

njegovog stepena usvajanja novoštokavske folklorne koine.

Pjesme s ijekavskog područja nisu u punoj mjeri odraz stanja u odgovarajućim govorima,

gotovo u svakoj je prisutan izvjestan broj ikavizma. Broj ikavizama, ne zavisi samo od

pjevača, već i od pjesme. Nekoliko pjesama isto pjevača mogu imati različit broj ikavizama.

Za pjesme iz Konjica očekivalo bi se i veći broj ikavizama prema stanju u govoru, i ovdje

njihov nivo ne premašuje ikavski infiltrat u pjesmama s drugih ijekavskih područja. Npr.: ne

smim, smirno, hleba bila, gnizda, vrime.

Ilustrovito je da je približno jednak broj ikavizama konstatovan u pjesama iz Rogatice i iz

Gračanice, iako bi ih se s obzirom na dijalektološku kartu očekivalo da ih bude znatno manje

iz rogatičke aree.

Dosta su uzimani u obzir samo izvorni ikavizmi koje nije moguće tumačiti morfološkim ili

fonetskim razlozima nastanka na ijekavskom tlu.

Osim za područje Konjica i Gračanice ni primjeri morfološkog izjednačavanja u infinitivnoj

osnovi ne bi organski pripadali govorima. Npr.: razumile, viditi, sjedile, ostarila... , kao ni

primjeri morfoloških ikavizama kod serije priloga sa –de. Npr.: ovdi, svagdi, svugdi, nigdi.

Što je demantovano mnoštvom primjera sa dosljednom ijekavskom zamjenom jata, najčešće i

sa jotovanjem. Npr.: vidjela, preboljela, sidjet.

Nije isključivo da su pravi ikavizmi ušli iz naddijalekatskog razgovornog sloja kao

neorganska komponenta na razini govorne interfernecije. Tako se mogu tretirati i primjeri u

auristnim oblicima glagola biti. Npr.: biste, bismo, biše.

Kao posebna odlika ovih ijekavskih tekstova je vrlo frekventna upotreba nastavaka tvrde

pridjevskozamjeničke promjene. Npr.: mrkijem, svijem, tankijeh, svezanije.

Karakteristična osobina bosanskih ijekavskošćakavskiih govora –nje u zamjeničkim u

priloškim korelativima javlja se u primjerima iz Sarajeva. Npr.: nješto, njekolike.

Dijalekatska podloga izbija u pjesmama sa ijekavskošćakavskog tla u relativno velikom

procentu zamjene s je u sugim slogovima. Npr.: odjela, bjelo, zjevaju, bjele.

U ovim pjesmama javlja se izvjestan broj ekavizama koji je inherentan govorima. Npr.: dedo,

onde, obe, ovde.

Najvjerovatnije je govorno i analoško ujednačavanje kakvo imamo u primjerima: načinjen,

učinjen, a i rijetka i ograničena na primjere gdje se može naći zamjena –pre i –pri. Npr.:

prižao, prinoći, prefati.

Ijekavske pjesme sa ikavskog tla je izraz folklorne koine. Npr.: sjela, sjedoše, posjedaše,

posjede, besjedile.

Izvjestan broj ijekavizama nije pravilan što može poticati iz metričkih potreba. Npr.: stjenu,

cvjet, djete, odsječem.

Na temelju svih ijekavskih primjera može se govoriti o intezivnoj ijekavizaciji u okviru

poetskog izraza, te o tendenciji prodiranja jezičkih osobina iz ijekavske narodne poezije. Ne

pojavljuje se nijedan primjer ijekavskog refleksa tvrde promjene pridjevskozamjeničke

deklinacije iako je to izrazita osobina narodnih pjesama ijekavskog tipa, takva je situacija u

govorima.

Usko povezano sa problematikom jata je jekavsko jotovanje koje predstavlja zanimljiv

pokazatelj odnose prema Vukovoj normi. Ni na ijekavskom tlu ovo jotovanje nije dosljedno

provedeno, a u pjesmama je dosljednost još manja. Iako su dentali često jotovani ima dosta

primjera kada je to izbjegnuto bez obzira na areu. Jedino su dosljedno jotovani l i n a za

labijale postoji samo jedan jotovani primjer dok je kod Vuka jotovanje dentala bezizuzetno.

Npr.: podleće, povjesmo, objesio, djevojko, djecu, djetelinu, djeda, natjerali, htješe.

Najmanje je jotavanih oblika sa terena Sarajeva a najviše iz Rogatičke aree i Foče. U Foči

postoji jedini primjer jotovanja labijala: zagrmlješe.

Za staro jotovanje grupa *stj *skj ima relativno malo primjera i oni oslikavaju dijalekatsku

situaciju. Npr.: štetit, kućišta, ištem, pištiš, puštaj.

Srpskohrvatska jotovanja gotovo su dosljedno izvršena izuzimajući jotovanja s –iti. Npr.:

projde, sijde, najdem.

Relevantna osobina ovih pjesama je glas h, odnosno njegovo gubljenje. S obzirom da se radi o

Muslimanskoj narodnoj poeziji očekivali bismo dosljednije čuvanje , međutim u ovoj osobini

vlada izrazito šarenilo, koje ne mora biti isključivo odraz govornog stanja. Glas h povećan je

u ovoj poeziji velikim brojem turcizama dok se gubljenje sreće u svim pozicijama ali

najfrekventnije u finalnoj. Npr.: ladna, ajvana, ajdmo, artije, odma, odo, oružani, mišlja...

Sa sačuvanim h: hladno, hana, haračlija, hrani, vrhom, muhaseru, tankijeh.

Pojava prelaznog glasa u hijatu nastalom ispadanjem h vrlo je rijetka i ograničena na

rogatičku areu. Npr.: subog, mogaju, nafalio, ufatiti, fati.

Pomjeranje artikulacije registrovano je relativno češće u sekvenci hć,šć. Npr.: šćeše, šćednu,

šće.

Primjeri za neetimološko h u večini slučajeva ne mogu se svesti na dijalekatske osobenosti, u

prvom redu zbog svog karakrtera koji upućuje na svjesno nastojanje da se istakne ova

specifičnost Muslimanske narodne pjesme. Npr.: marahmu, otprijeh, sehiru, hrđe, hćerka.

U fonetskim osobinama bitna je dijalekatska baza i predstavlja primjere intezivnijeg ili

slabijeg probijanja lokalizama u jezik narodne poezije. Npr.: ućahaše, jim, moreš.

Kao i kod Vuka i ovdje se sreću pjesničke slobode, uglavnom realizirane kao elezije ili

sinkope uzrokovane ritmičkim upotrebama. Npr.: vid,objaš, boma, neš tu, neš li, moš.

Većina elizija i sinkopa prisutne su sporadično sa manjom ili većom učestalošću i u narodnim

govorima ali u poeziji njihov raspored direktno je zavistan od metra i od pjesničkih obrta, te

time postaje silikonska osobina.

Jedna od interesantnijih morfloloških osobina je jezička interferencija unutar jezika

muslikanskih narodnih pjesama iz različitih area, koje se dijalekatski i u toj osobini razilaze.

Toga ima u pluralskim padežima imenica u kojima se u govorima zapadne i centralne Bosne

još prisutno relativno mnogo arhaičnih oblika, dok su u području istočnohercegovačkog

dijalekta u koji možemo ubrojati jugoistočnu bosnansku zonu, ustaljeni standardni oblici.

U jeziku poezije se kao stilski elemenat nezavisno od govorne podloge pojavljuju

novoštokavske standardne podloge i uz njih pojedini primjeri arhaičnih. Npr.: konma, vratim,

glavam, mezarim, po plećih, po dućanih, su zubma.

Arhaični oblici se streću i kod Vuka ali je njihova frekvencija znatno niža od one u

muslimanskim narodnim pjesmama.

Druga relevantna osobima je odnos kraće i duže množine. U odnosu prema jeziku vukovskih

pjesama izrazito je veći procenat kraćih oblika, uz to je njihpova upotreba nezavisna od

govornog područja. Vuk ove oblike ograničava na uzak fond lekseme, ovi oblici su u

pjesmama Muslimana mnogobrojni. Npr.: šavi, leše, luge,traje, sudi, drumi.

U ostalim osobinama imeničke deklinacije probijaju lokalne dijalekatske osobine, iako je u osnovi sistem u skladu sa standrdnim jezikom. Očita je nesaglasnost između pjesama sa terena Foče i ostalih area u deklinaciji muških hipokoristika. Ostale pjesem većinom imaju nominativno o- i promjenu po III vrsti. Npr.: babo, dedo, Muji, babi, pobru, Radu.

Pridjevskozamjenička deklinacija ne odlikuje se nikakvim specifičnostima u odnosu prema standardnom jeziku i prema jeziku Vukovih pjesama. Postoji podjednako alteriranje dužih i kraćih oblika u složenoj promjeni. Vrlo je živa upotreba oblika neodređenog vida. Npr.: vješta, ravna, sa suha, mlada.

Odstupanje od savremenog standarda odnosi se na promjenu ličnih zamjenica, gdje se sreću očekivane devijacije. Kao što je upotreba oblika: tebe , mene s područja Rogatice u dativu singulara.

Sistema glagolskih oblika pokazuje izrazitu podudarnost s Vukovim narodnim pjesmama. U preteritalnoj sferi naročit je oblik aorista, dok su primjeri upotrebe imperfekta ograničeni na pjesme iz onih dijalekatskiih oblasti u kojima je ovaj oblik još živ. Npr.: besjedaše, mišljaše, mladijaše.

Oblici imperfekta su pravilno, odstupanja od standardne forme se svode se na disimilovane oblike poznate i u govorima kao specifičnost: ja ćaha.

Aotist je vrlo frekventan, ali ono što je za njega karrakteristično je odabir dubletskih oblika. Riječ je o glagolima III vrste koji mogu obrazovati aorist od pune infinitvivne osnove, kao ibez infiksa –nu. Npr.: okrete, izgubiše, raskide, poklekoše.

Slično je i kod glagola koji u infinitivu kolebaju između I i III vrste: odmače, nukoše, podmakoše.

U glagolskom pridjevu radnom i u infinitivu glagola –stati i –moći, koji u standardnom jeziku u infinitivu nemaju –nu, a uz to obuhvataju i pjesme sa gotovo cijele teritorije. Ovakvi oblici predstavljaju izrazitu osobinu jezika narodne poezije a da pri tom nisu dobili pravo građanstva u standardnom jeziku. Npr.: sastanuti, stanuo, susretnuo i sl.

Danas je osjećaju kao arhaizmi. Bez obzira na njihovu standardnost svi ovi oblici ostaju stilska odlika narodne poezije, gdje pored funkcije u organizovanju stiha i njegovom metričkom oblikovanju imaju posebnu poetsku i stilsku vrijednost.

U pjesmama se susreću oba tipa tvorbe pluskvamperfekta bez nekog naročitog reda i sistema, ali se on kao glagolski ovblik pretežno pojavljuje u pjesmama sa ijekavskog tla. Npr.: ja bio poklonio, bijah poranila.

Većina glagolskih oblika je standardna, rijeki primjeri odustupanja sreću se u glagolskom pridjevu trpnom. Npr.: spremit, zatvorite, napunite.

Sintaksičkoj strukturi narodne pjesme bitno je posvetiti posebnu studiju. Među ostalim to je upotreba vokativa umjesto nominativa u raznim sintaksičkim funkcijama, prije svega kao subjekta, a inspirisana je metričkim razlozima i služi kao regulativ dužine stiha. Npr.: rano rani Jajčanine Buče, Muhamede na noge skočio.

U svim kao i u Vukovim pjesmama susreće se upotreba genitiva mjesto akuzativa u objekatskoj funkciji. S obzirom da je i to jedna od metoda povećanja broja slogova, a prvi impuls je došao iz iz upotrebe tzv. Partitivnog genitiva, iako se upotreba proširuje na akuzativ uz prijedloge. Npr.: porobio rijeku i Ribnika, a on uze srmali žandažra, Osman diže hrpu i bajraka.

Treća opća osobina narodne poezije je vrlo frekventna upotreba dativa, daleko frekventinija nego što je to slučaj u standardnom jeziku i to kao relikt arhaičnijeg jezičkog sloja očuvanog u epskom izrazu. To važi za posesivni dativ imenica: eto njega odaji na vrata, ugrijalo jeli u vrhove, a dodne gradu na kapiju.

U Muslimanskoj narodnoj poeziji uobičajena je upotreba dativa bez prijedloga uz glagole kretanja gdje je u standardnojezičkoj komunikaciji običnija upotreba prijedloga s nekim drugim padežom. Npr: siđe kuli, a kad kuli dođoh u avliji, ode Halil plaacu u čaršiji. Posebno je zanimljiva upotreba dativa uz oblike glagola biti i htjeti, što ima i u Vukovim pjesmama. Npr.: kad su bili jelenome lugu, brže da su mojoj tankoj kuli.

Specifičnija sintaksička osobina je zamjena lokativa akuzativom, uglavnom u adverbijalnojj funkciji, uz glagole mirovanja, stim što su primjeri ograničeni na pjesme s ijekavskog područja i vezuju se, za epsku tradiciju istočne Hercegovine i Crne Gore. Npr.: na udbinu, pukoše topovi, na okun je udbinu vojska, u pivo sam u krv ugazio. U Vukovim je pjesmama, sudeću po svemu, ovakva zamjena daleko rjeđa.

Iako ne mnogo frekventan, socijativ bez s nalazi se u pjesmama s raznih area, naročito u određenim sintaksičkim pozicijama. Npr.: kako begom divaniti može, dobrijem se konjem razgovara.

Nešto frekventnija, ali prisutna uglavnom u pjesmama s jugoistočnog područja je upotreba prijedloga s sa genitivom u akuzativnoj funkciji. Npr.: s ćurka bih ti zametnuo kavgu/a, hoćeš s mene izgubiti glavu.

Vrlo frekventna i mnogostrana upotreba perfekta bez pomoćnog glagola opća je crta jezika bez narodne poezije, dijelom izazvana metričkim razlozima, ali više od toga širokim dijapazonom sintaktičkih funkcija ovog oblika kao i svojevrsnom njegovom stilskom ekspresijom. Npr.: a kad čuo sluga Husejine, kad to čuo od Zadarja bane, došla piva od brda do brda.

Vukovim narodnim pjesmama Maretić je našao samo jedan pridjev upotrebe imperativnog oblika u vrijednosti habituala, a pripovjedački imperativ samo u prozi, no u Muslimanskoj narodnoj poeziji, konstantovan je izvjestan broj pridjeva takve upotrebe, arealno ograničenih na pjesme iz ijekavske zove. Npr.: a izđi gavran-kapetane /on iziđi na polje Zečevo/i trojicu izgubio đuvegija.

Ponegdje, iako vrlo rijetko, sreće se i arhaični red enklitika Npr: ja li je te pamet ostaliva, a znatno češće razbijene sintagme, što proizilazi dijelom iz deseteračkog ritma, a dijelom je ustaljeni deseterački tradicionalno epski poetski izraz. Npr.: bijela ga hljeba naranio, nazor mogo umrijeti nisam.

Pored očekivanog većeg broja turcizama npr: u zindanu, pod ćesimom, nićah, hućumetu, joldžija, sohbet i to takvih koji se ne sreću u ostaloj narodnoj poeziji, ili samo izuzetno, sreću se lekseme karakteristične za narodnu epsku poeziju koje pripadaju fondu srpskohrvatskog jezika. Npr.: poćer, zabun, kanašavka, kolibna... Zanimljivno je pomenuti da ima i ponešto fonetski devijantno interpretiranih turcizama. Npr.: bejtorana, bejturan, baljimus.

Relativno je i znatana broj izraza komponovanih od turske imeničke lekseme i srpskohrvatskog glagola. Npr.: rezil učinio, ranama srklet učinio, se rahat učinio.

Logično je da ovim ni približno nisu iscrpljene ni leksičke ni frazeološke specifičnosti ove poezije, kao što se i na ostalim jezičkim planovima ova analiza ograničila samo na registriranje najznačajnijih ili najevidentnijih osobina relevantih za ovo pitanje. Na temelju ovako ograničenog istraživanja moguće je utvrditi dvije osnovne činjenice. Najprije postojanje uzajamnog jezičkog utjecaja različitih dijalekatskih area zastupljenih u Muslimanskoj narodnoj poeziji, što je naročito vidljivo u oblasti jata i jotovanja, kao i u nekim općim sinstaksičkim crtama. Kao drugo, u nizu osobina postoji podudaranje s jezikom Vukove narodne poezije i tamo gdje se ona ne podudara sa standardnom srpskohrvatskom normom, što sve govori o nesumnjivom pripadanju i ove poezije novoštokavskoj folklornoj koini i o sudjelovanju o njenom razvoju.

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

amra.kijamet@hotmail.com  

Amra Kijamet

Jezičke odlike balade o Hasanaginici

Seminarski rad

Sarajevo,2012.

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Amra Kijamet

Indeks br. 42322/2009; redovna studentica

Odsjek za književnosti naroda BiH; bosanski, hrvatski i srpski jezik

Jezičke odlike balade o Hasanaginici

Seminarski rad

Predmet: Historija književnog jezika II

Mentor: doc.dr. Lejla Nakaš

Sarajevo,april, 2012.

Uvod

Postoje dvije verzije balade o Hasanaginici. Postoji Fortisova redakcija i Splitski rukopis.

Nijedna od ove dvije verzije nije dovoljno argumentirana. Smatra se da je Fortis jednostavno

prepisao Splitski rukopis i uz pomoć prijatelja samo ga redigirao. Peco je dao prednost

Fortisovoj verziji, a Splitski rukopis okarakterizirao kao prijepis već objavljene balade.

Međutim, u Fortisovoj verziji nalazimo oblik labutove što predstavlja oblik sa proširenjem sa

–ov-, adaptiran prema N pl. stare u-deklinacije. Što se ne kosi sa tim da je njegov prijatelj

Bajamontija (liječnik i poznavalac muzike) mogao znati za ovakvu redakciju. Smatra se da je

prilikom pisanja svoje verzije balade o Hasanaginici imao uza se odličnog poznavaoca

crkvenoslavenskog jezika.

Upitno je i to da je tekst Splitskog rukopisa proistekao iz Bajamontijevog zapisivanja, čak i

autorstvo Đure Ferića i Alberta Papalića je upitno. Srećko Karaman tvrdi da Splitski rukopis

potječe iz spiltske porodice Papalić. Miklošić je mišljenja da je zapis Balada o Hasanaginici

nastao na području Splita, prije Fortisovog putovanja po Dalmaciji.

Karakteristični oblici u Fortisovoj verziji i Splitskom rukopisu:

-Rastavljanje crticom morfemske granice (prefiks-osnova) npr. o-kopnili, po-vratili, s-

milovati, raz-stavila...(u Splitskom rukopisu)

-Fortis crticom obilježava akcentske cjeline, ali i u tome pravi greške. Umjesto vadi-nju kaže

vadi-njoj.

-Fortis različito bilježi s i š, dok u Splitskom rukopisu nemamo tih razlika.

-I u Splitskom rukopisu i u Fortisovoj verziji različito se bilježe c i č grafemima z+ç , ali i tu

imamo nedosljednosti. Umjesto sirotize Splitski rukopis ima sirotice (tal.sirotiče).

-Fortis bira poseban grafem za k, a ch(i) za ć. U splitskom rukopisu koristi se c za k, ali ch(i)

daje ki.

-Splitski rukopis ne vodi računa o obilježavanju slogotvornog r (srza:sarze), što predstavlja

anahronizam, ako se računa na njegovo hronološko prvenstvo u odnosu na Fortisov tekst.

-Što se tiče interpunkcije, Splitski rukopis tu nalikuje Fortisovoj verziji. U Fortisovoj verziji

primjetna je upotreba dva slova za fonem s. ∫ i s

O obilježavanju fonema h ,kakvo se nalazi u konačnoj verziji balade, moglo bi se, također

reći da je posljedica arhaiziranja jezika.

U stihu:

Kada bude Aghi mimo dvora (Fortis)

Cadda budde agghi mimo dvore (Splitski rukopis)

Fortisova verzija, u svim slučajevima, pa i u konstrukciji sa mimo /uza +genitiv ima samo

oblik jednine rijči dvor. Dok Splitski rukopis, u tom pogledu pravi razliku, te uz prijedloge

mimo /uza ima oblik akuzativa.

Zapisivač Splitskog rukopisa bira oblike množine uz navedene prijedloge. On ne razumije

mehanizam štokavskog stiha, pa radije zamjenjuje oblik jednine množinom, da bi izbjegao

tipični zahvat poetske gramatike. Genitiv umjesto akuzativa u cilju postizanja metra, koji

zapisivaču nije dovoljno logičan, jer mu je nepoznat.

U stihu:

-gnemu ∫aglie ubo∫ke hagline (Fortis)

-gnemu saglie uboscu aglinu (Splitski rukopis)

Riječ haljine sinonim je za odjeću, inače oblik jednine previše asocira na samo jednu vrstu

odjevnog predmeta i to upravo na žensku haljinu, tako da narodni pjevač ne bi na ovom

mjestu upotrijebio jedninu.

-nego ∫ciator Aghie A∫an-Aghe (Fortis)

-neggo cator aghe Asan-aghe (Splitski rukopis)

Fortisov oblik šator primjereniji je narodnom jeziku nego oblik čator iz Splitske redakcije,

koji djeluje kao nevješto približen frekventnijem narodnopoetskom čador.

I u Splitskom rukopisu i u Fortisovoj verziji nalazimo nepotrebnu zamjenu nominativa

vokativom. Npr.

-dobra cado i od roda dobra, i dobru cadu prosu sa svi strana.

Na osnovu svega toga da se zaključiti da je Splitski rukopis samo jedan od sačuvanih zapisa

koji su nastali u vrijeme kada je Fortis zapisivao Hasanaginicu u društvu sa jednim od svojih

učenih prijatelja, a možda je i on sam (Fortis) načinio Splitski rukopis. Postoji mogućnost da

obje verzije predstavljaju transkripciju jednog starijeg zapisa koji je danas izgubljen i da je

Fortis čuo melodijsku izvedbu ove balade. Ono što bi moglo potvrditi tu pretpostavku je

argument da je ilirski jezik neobično pogodan za pjevanje i da se to najbolje može osjetiti na

primjeru ove balade. Na kraju svog teksta, Fortis govori da je morlački kurziv slabo

ortografski riješen, ali da dobro odražava njihov stvarni izgovor, iako se on u tekst pomalo

udaljava od njega. Stoga se na osnovu transkripcije prva četiri stiha ove balade tim pismom

može pouzdano tvrditi da je izvedba koju je čuo bila u cjelini ikavska.

Osvrt na tekst O Geteovoj žalosnoj pjesmi o plemenitoj ženi Hasan Age, Franca

Miklošića

Morlačku pjesmu Žalostna pjesanca plemenite Asanaginice objavio je Albero Fortis

1774.godine u Veneciji, u sklopu djela Putovanje u Veneciju. Miklošić ističe da je to prva

narodna pjesma, nipošto prva srpska narodna pjesma. Prijevod ove pjesme na njemački jezik,

dao je Gete, a kasnije i Herder,1778.godine. Balada o Hasanaginici nalazi se u Herderovoj

zbirci narodnih pjesama, a sama činjenica da se pjesma nalazi i u Geteovim djelima, ova

balada postala je dio svjetske književnosti. Vrijednost pjesme, historija i kritika vrijednosnog

teksta navela je Mikošića da sprovede studiju o razlikama i sličnostima originalnog teksta i

njenog prijevoda. Ova balada javlja se kao tri različita teksta. Prva je Fortisova verzija

(najpoznatija), zatim Vukova i treća verzija Splitskog pisma.

Fortisov tekst

Miklošić nema sumnje da je Albert Fortis, talijanski prirodnjak, svoju verziju Hasanaginice

napisao oslanjajući se na verziju iz Splitskog rukopisa. Verzija ove balade u Splistkog

rukopisu pojavljuje se kao komunikacija polupismenih stanovnika. Miklošić postavlja pitanje,

šta je to zainteresiralo Fortisa da se bavi slavenskim pjesmama, u kojima niko nije vido

posebnu vrijednost. Mada, i prije Herdera bila je zastupljena narodna pjesma. Miklošić smatra

da je Fortis imao drugih interesovanja zbog kojih se bavio slavenskim pjesmama, jer

slavenska narodna poezija nije imala dodirnih tačaka sa talijanskim naronim pjesmama. On to

povezuje sa Fortisovim poznanstvom sa opatom Cesarottijem, čak smatra da je Fortis možda

samo objavio njegovu verziju.

35.stih:

a s` malahnim u besicje sinkom

odjeliti nikako ne mogla

Glasi odjeliti, iako bi trebalo odijeliti se, koristi se oblik odjeliti kako bi se ispoštovala mjera

stiha u desetercu.

Vukova verzija

Vukov tekst temelji se na Fortisovom, gdje nema puno razlika. Razlika je u tome što Vuk

Baladu o Hasanaginici navodi kao srpsku narodnu pjesmu, sa čim se Miklošić ne slaže.

Miklošić navodi i Vukove izmjene u Pesnarici iz 1814.godine. Te izmjene su drastične i

neopravdane.

Npr. 15.stih

Još je jedna u toj misli stala (nasuprot tome u Pesnarici javlja se : jošt stajaše u tugi velikoj)

26.gdje me šalje od petero djece (nasuprot : gdi me tera od petoro dece)

30.31.da uzimlje potpuno vjencanje, da gre s njime majci u natrage( nasuprot: da odlazi

svojoj staroj majci, i da s`opet može preudati) itd.

Splitsko pismo

To pismo, najvjerovatnije je nastlo u okolici Splita, zato se naziva Splitsko pismo. Riječ je o

tekstu koji ima veliku umjetniču vrijednost za mnoge kritičare. Miklošić smatra da je to

konačna forma pjesme, ali da i tu nalazimo na mnoge oblike koji su upitni i za koje treba dati

objašnjenje. Splitskim pismom negira se mišljenje da je Fortis Baladu o Hasanaginici napisao

tako što je slušao riječi. A da je tako, onda bi se moralo poklapati vrijeme njegovog putovanja

u Dalmaciju, što nije slučaj. Također, i izjava da se Splitski rukopis temelji na prijevodu

Fortisa, za Miklošića nije logična i netačna je. Pismo je u posjedu Srećka Karamana.

U nastavku svog rada, Miklošić prikazuje tri pjesme iz Splitskog rukopisa, i to u originalu.

Prva pjesma je Vukova verzija poznate pjesme Ženidba Dušanova. Obuhvativši sve tri

pjesme, Miklošić navodi neke morfološke karakteristike:

Duljenje vokala javlja se:

1. U riječima: babo, brato, draga, grada, mlade, pasa, sama, stala, vrat, bile, dite, lica, pir,

svite...

2. U deklinaciji: G jd. ženski rod (dice, knjige, sramote); G mn.( dana, divojaka, iljada,

prijatelja, strana, svata, usta, ljudi.

3. U brojevima: (dva, dvi, tri)

4. Zamjenicama: (mi, vi, nas, vas, nju, ovo)

5. Složenim oblicima pridjeva: (žarko, jadno, milla, više, težke, drugu, mili)

6. U konjugaciji (kunu, muči, veli, vidi, puca, obilazi)

Pojava riječi sa udvojenim suglasnicima, npr( alli, bratta, brattzu, kadda, mallo, padde, tebbi,

milla, pitti, viddi, morre, budde...

Treće pismo odnosi se na Baladu o Hasanaginici. Miklošić je dao prikazao neke razlike u

Fortisovoj verziji , Vukovoj verziji i verziji Splitskog rukopisa.

• Fortis i Solitski rukopis koriste zamjenicu što, Vuk šta, a nigdje se ne spominje ča.

• Fortis (al su snjezi), Spl.rukopis (al su snizi), Vuk (al` je snijeg). Jedino Vuk koristi

jedninu, vjerovatno da bi postigao rimu.

• Fortis (okopnuli), Splitski rukopis (okopnili), Vuk (okopnio)

• Fortis i Vuk (šator), Splitski rukopis (čator). Miklošić navodi da je u srpskom jeziku

pored oblika šator bio poznat i oblik čador.

• Fortis (u ranami ljutimi), Spl.rukopis (u ranami ljutim), Vuk (od ljutijeh rana). U

tadašnjem hrvatskom jeziku L pl. glasio je (u ranah ljutih), dok u srpskom jeziku (u

ranama ljutima ili ljutim). I pl. hrvatskog jezika (ranami ljutimi), Ipl. srpskog jezika

(ranama ljutima, ljutim). Miklošić te razlike objašnjava time što se hrvatsko govorno

područje odreklo srpskih pravila govora, pa se može čuti: u jednim aljinama (iz prve

pjesme).

• U desetom stihu, Spl. Rukopis bilježi (ranam), Fortis i Vuk (ranam`)

• Vuk koristi pravilno zamjenicu on, dok Fortis i Spl.rukopis (ter). Spl.rukopis i Fortis

bilježe (poruča), a Vuk (poruči).

• Zamjenica gdje se različito koristi. Kod Fortisa (gdi), U Spl.rukopisu (di), kod Vuka

(gdje).

• Fortis i Spl. Rukopis (ne govori ništa), dok Vuk (ništa ne govori). Miklošić smatra da

se, u ovom slučaju, jedino Vuk pridržava pravilnog ustrojstva rečenice.

• Fortis (u zatrage), Vuk (u natrage), Spl. rukopis (uza-trage), što je za Miklošića

najprihvatljivije,jer takav oblik nalazi i u Daničićevoj Sintaksi

• Fortis (odjeliti), Spl.rukopis (odiliti se), Vuk (od`jelit` se)

• Fortis (sihnkom), Vuk i Spl.rukopis (s` sinkom). Ovdje se može javiti instrumental bez

prijedloga s(a): npr.jerbo ću te rastaviti glavom

• Fortis (u dvoru bjelomu), Spl.rukopis (k dvoru bijelomu). Za Miklošića oblik

Spl.rukopisa je prihvatljiviji, zbog pridjeva (bijel, a ne bjel).

• I Fortis i Spl.rukopis koriste oblik za nikoga, a gramtički pravilno je ni za koga.

• Fortis je pravilno upotrebljevao glas h, u odnosu na Spl.rukopis. Npr. ne hajaše ništa

(Fortis) / ne ajaše ništa (Spl.rukopis).

• Nakon 58.stiha, Vuk dodaje još jedan stih. Što je za miklošića nepotrebno. (i kad

podješ njenom b`jelu dvoru).

• Fortis i Vuk (tebe), Splitski rukopis (tebi)

• Spl.rukopis i Fortis (svatov), Vuk (svata)

• Spl.rukopis (uza dvore), Fortis i Vuk (uza dvore), uza dvore umjesto uz dvor da bi se

ispunio stih

• Spl.rukopis i Vuk (smilovati), Fortis (milovati)

• Opet problem upotrebe glasa h. Spl.rukopis (srca ardjaskoga), Vuk (srca kemnoga),

Fortis (rdjavoga).

Vukova verzija ove balade ima dosljednu ijekavsku upotrebu jata (djece, djecu, pred), dok

Fortis i Spl.rukopis bilježe ikavsku zamjenu jata (starišina, dicu, dice, prid)...

Geteov prijevod Balade o Hasanaginici

Geteov prijevod ove balade jako je dostupan, tako da Miklošić ne vidi neku izuzetnu

vrijednost u njemu. Najčešće citiran komentar o ovoj baladi, preuzet je iz Herderovih

narodnih pjesama. Prilikom svog prevođenja, Gete se oslanjao na već postojeća tri prijevoda,

a ono što je za Miklošića fascinantno je to da on uopće nije poznavao slavenske jezike. Ovu

baladu prevodila je Therese Albertine Luise von Jakob (pseudonim Talvj). Taj prijevod bila

su zapravo pisma koja je ona slala Kopitaru.

Literatura

-Nakaš,Lejla. Balada o Hasanaginici: Fortisova redakcija i Splitski

rukopis

http://www.archive.org/stream/sitzungsbericht103stuoft#page/416/mo

de/2up

Univerzitet u Sarajevu

Filozofski fakultet

Književnosti naroda BiH

Melika Balic melika_b_@live.com 

Referat iz Historije književnog jezika II

Alhamijado književnost

Doc. Dr. Lejla Nakaš Melika Balić

28.3.2012.

Alhamijado književnost

Alhamijado književnost predstavlja književnost na narodnom jeziku, a pisana arebicom.

Postojala je od kraja 16. do početka 20. st. Naziv dolazi od arapske riječi el – adžemijje –

tuđinski, strani. Fehim Bajraktarević je prvi upotrijebio naziv *alhamijado*.Postojala je u

Španiji, Grčkoj, Albaniji, Poljskoj, Bjelorusiji, ali i u Bosni i Hercegovini. Najstariji pronađeni

tekst je ljubavna pjesma Hirvat Turkisi (1588/1589) Mehmeda Erdeljca, a posljednji izvorni

tekst je Fikhul – ibadat (šerijatsko – pravne norme o izvršavanju vjerskih obaveza) Mehmeda

Seida Serdarevića objavljenog u Sarajevu, 1941. Uopće, posljednji tekst alhamijado književnosti

jeste Mevlud Hafiza Saliha Gaševića iz 1942. Godine u Sarajevu.Neki su je nazvali hibridnom

književnosti, međutim to nema svoje opravdanje. Ako bi se svaka književnost pisana na

narodnom jeziku, a stranim pismom smatrala takvom, onda bi u jugoslovenskoj književnosti bila

autohtona samo književnost pisana: glagoljicom, ćirilicom i bosančicom.

To je literatura sa raznovrsnim temama: ljubavne, narodne rugalice, političke,

društvene, intimne, ilahije, kaside, mevludi, udžbenici, epistole, kratke priče, vjerske pouke,

mistike, glosari, ali i sa raznovrsnim formama: proza u dijaloškom obliku, najčešće, poezija sa

stihom od pet slogova do osamnaesteraca, lirske forme, ali i epsko – lirske poeme.

Njen početak, 16, 17. st. i pjesme Hirvat Turkisi i Nuto moje čuda i ljute nevolje od

nepoznatog autora dokazuju strujanja iz Dubrovnika i Dalmacije, posebno petrarkističke lirike.

Međutim, kasnije ne pronalazimo podudarnost između ove dvije vrste književnosti zbog

islamizacije bh. stanovništva. Poznata su samo tri autora ljubavne lirike: Mehmed Erdeljac,

Fejzo Softa sa najljepšom ljubavnom pjesmom Ašiklijski elif – be, i prva muslimanska

pjesnikinja Umihana Čuvidina. Umihana je bila model stvaranja narodne poezije, a ciklus

ljubavne lirike završava krajem 18. st. Dio alhamijado književnosti su i tekstovi društveno –

političkih prilika Bosne osmanlijskog perioda. Abdulvehab Ilhamija je jedan od najvažnijih

pripadnika ove vrste književnosti sa pjesmom Čudan zeman nastade iz 19. st. Ilhamija je svoj

stav platio životom, smaknuo ga je Dželaludin paša 1821.

Pjesma Bosanska ilahija telif sačinita u novom, predstavlja parafrazu Ilhamijine

pjesme sa unošenjem novih elemenata u oslikavanje savremenog društva.

Duvanjski arzuhal od Mehmed – age Pruščanina daje nam još sumorniju sliku Bosne u to

vrijeme, a njome se traži da se pisac preseli iz Duvna na sigurnije i mirnije mjesto jer je njemu u

Duvnu život onemogućen.

Hasan Kaimija svoje zanimanje za vanjskopolitičke odnose je izrazio samo jednom pjesmom O

osvojenju Kandije. Većina pjesnika alhamijado književnosti ne zanimaju svjetska zbivanja, zato

se oni povlače u svoj intimni svijet pokušavajući da otkriju smisao života u spoznaji Boga i

Njegove Svemoći. Pošto se sufizam razvio na Istoku gdje se orijentalna filozofija naglo razvila

prvih stoljeća islama, i kao posljedica toga razvija se književnost sa sufijskim poimanjem svijeta.

Predstavnik ove vrste književnosti je Muhamed Hevai Uskufi, koji je, pored ideje sufizma, imao

obrazovanje, intelektualnu snagu i pjesnički talenat.

Tada se javlja posebna pjesnička vrsta ilahija – pobožna pjesma u slavu Boga.

Uskufi ima svoje tri ilahije: Bože jedini, ti nas ne kinji, Molimo se tebi, Bože i Višnjem Bogu

koji sve sazda. One su pune emocionalnog i pobožnog zanosa izraženog posebnim pjesničkim

izrazom. Prisutne su na relaciji Stvoritelj – čovjek, i izražavaju nemoć čovjeka da se održi

ispravan u odnosu na obaveze koje zahtijeva religija. Krakteristika Uskufijevih pjesama su mali

broj turcizama sa većim brojem arhaizama – zastarjelih riječi, i vlastitih neologizama – nove

riječi napravljene po uzoru na strane jezike. Poziv na vjeru Muhameda Hevai Uskufije poziva na

smiraj i povjerenje među svim našim narodima bez razlike na vjeru. Posljednji stih svake strofe

“Hodte nami vi na viru”, je poziv svima da dođu u vjeru islam.

Ilhamija je, pored društveno – političkih pjesama, napisao i Divan – zbornik od

trinaest ilahija. Pripada je derviškom redu, pa zbog toga i njegovo uzdizanje i veličanje Boga. Na

turskom jeziku napisao je Ilmihal – udžbenik o islamskom vjerovanju i načinu vršenja vjerskih

obreda. Šejh Abdurrahman Sirijja je posljednji autor ilahija na našem jeziku. U svojim ilahijama,

on se obraća ljudima savjetima kako treba živjeti, kakav čovjek mora biti u svojoj duši i svojim

poslovima da bi zadobio Božiju naklonost. To nisu misaone pjesme, u njima je sve svedeno na

praktičan savjet i uputu. Najpoznatija je Ilahi elif. Iako je ilahija pjesma koja slavi Boga, u

alhamijadio književnosti, ona ima šire značenje.

Ne predstavlja samo pohvalu Boga, nego i praktične savjete o načinu života, o

vrijednostima pojedinih islamskih dogmi i obaveza. Pjesma Nasihati Nisat – Savjeti ženama je

pripisivana Uskufiju, ali za to ne postoji osnov. Autor ove pjesme se obraća Sarajkama, nadalje i

svim ženama. Pjesma je srednjovjekovni stav o dužnostima žene da budu slabije i potčinjenije.

Pošto su ilahije poprimale ton poučno – odgojne pjesme, dobijale su i naziv nasihat što znači

savjet. Mula Mustafa Bašeskija ili Šefkija je napisao pjesmu Nut pogledaj sada tko si. Pjesma

nosi pouku da sve što čovjek radi, nosi sa sobom na drugi svijet. Bašeskija je tvrdio da je

bosanski jezik riječima bogatiji i od turskog i od arapskog. Alija Sadiković je posljednji bosanski

alhamijado pjesnik. U tri njegove pjesme Očino pismo, Dječje dužnosti, Očin savjet donosi nam

mnoštvo pedagoških savjeta.

Alhamijado književnost nije sva pod utjecajem religije, nekada su prizemna zbivanja

privlačila pažnju stvaralaca. Takve pjesme su: Ramo i Saliha, Pisati je veliki siklet, Kad ja idem

pokraj tebe, Jadna drugo. Ramo i Saliha prikazuje ostavljenog momka Ramu, a pjesma Kad ja

idem pokraj tebe ostavlja nam erotsku čežnju, neskrivenu i izazovnu. Početak alhamijado proze

pada znatno kasnije od poezije; prvi tekst je zabilježen 1171. g. po Hidžri, Sene – traktat sa

moralnim poukama o lijepom vladanju i vjerovanju. Prozna književnost je jednoobrazna sa

osnovnim ciljom: naučavanje vjere, njenih dogmi i obreda, te moralno – duhovnih pouka. Ovdje

nailazimo na tekstove koji su apokrifni, kao što je Haza muhabbet – Ovo je razgovor, u kome se

navodi razgovor poslanika Muhammeda sa njegovim drugovima o tome koje tri stvari svaki od

njih najviše voli. Razgovoru se priključuju anđeli, pa i sam Bog, a to je u suprotnosti sa

islamskim učenjem jer se time Bog i anđeli konkretizuju.  

Prozni tekstovi alhamijado književnosti se mogu podijeliti u dvije grupe:

Tekstovi vjerske obuke (Sene, Šuruti salat – uvjeti za pravilno obavljanje molitve, O

osnovnim dogmama islama, Tedžvid – norme pravilnog učenja Kur“ana),

Tekstovi odgojnog i poučnog karaktera(Ovdje nalazimo motive, počevši od priča o

Božijim poslanicima do priča o smri djeteta i majke porodilje, o gorčini smrti do potpuno

apokrifne priče Šejtanama – razgovor poslanika Muhammeda sa Iblisom o tome koji i

kakvi su ljudi prijatelji Iblisovi, a koji neprijatelji).Van ove grupacije imaju tri teksta

potpuno svjetovnog sadržaja:

Objašnjenje nekih narodnih poslovica,

Ljekaruša (književno – folklorna vrsta; starije su pisane bosančicom, a one u

muslimanskoj sredini arebicom, ),

O egzorcizmu, tj. izgonu đavola iz čovjeka(Dove za izgon šejtana iz čovjeka – vrlo su

živa zaklinjanja đavola da izađe iz čovjeka).

Alhamijado književnost ne prestaje 1878. tj. prestankom osmanlijske vlasti na ovim teritorijima.

Listovi: Tarik, Muallim, Misbah, Jeni sabah, su pisani arebicom, čak i jedan dio Behara.

Muhamed Hevai Uskufi

Muhamed Hevaija Uskufija (skraćeno: Muhamed Uskufi ili Muhamed Hevaija), bosanski

alhamijado pjesnik i sastavljač tursko-bosanskog rječnika. Rođen je u mjestu Dobrnja kod Tuzle

1601. godine, a umro poslije 1651. godine. Pjesnički pseudonim mu je bio Uskufi (Zračni).

Ostavši rano bez roditelja, otisnuo se u svijet i došao do Carigrada, gdje se bavio raznim

poslovima. Osim toga što je bio jedan od prvih bosanskih pjesnika na orijentalnim jezicima, prvi

je sastavio tursko-bosanski rječnik u stihovima – Makbuli arif ili Potur Šahidija. Ovaj pisac je

tokom cijelog života i rada isticao da je Bošnjak, a jezik kojim govori bosanski. Tako počinje i

jednu svoju pjesmu: "Bosanski da vam besidim, bratani, da slusaju dobrotelji, prijatelji znani..."

Također u uvodu svog tursko-bosanskog rječnika piše:

"Mnogo je lijepih rječnika napisano,

Sve kao dragi kamen probranih i omiljenih,

Ali nema napisana na bosanskom jeziku,

Ni sastavljena u prozi ni skićena u pjesmu,

Moje je započeti, a Božije da mi dade da uspijem".

(Potur-Šahidija, 1631. godine)

Postoje četiri sačuvana primjerka ovog rječnika; jedan od njih se nalazi pohranjen u

univerzitetskoj biblioteci u Uppsali (Švedska). Zahvaljujući Muhamedu Hevaiji, Bosanci i

Hercegovci mogu da se ponose svojim bosanskim jezikom, jer je prvi rječnik bosanskog jezika

ujedno i jedan od prvih i najstarijih na balkanskim prostorima.

Što se tiče bosanskog jezika, kojemu je Muhamed Hevaija Uskufi udario snažne temelje,

zanimljivo je istaknuti mišljenje modernog britanskog historičara Noela Malcoma na ovu temu,

koji kaže: "Kako je bosanski jezik bio treći jezik Otomanske Carevine, nije nikakvo čudo sto je i

dio Otomanske književnosti napisan na tom jeziku".

Bosanski pisac iz 18. stoljeća, ljetopisac Mula Mustafa Bašeskija, koji je u svom ljetopisu

pridodao i zbirku pjesama na bosanskom jeziku, ustvrdio je da je taj jezik mnogo bogatiji od

arapskog, zato što ima 45 riječi za glagol "ići". Čak je 1601. godine Marvo Orbini zapisao da

"Od svih naroda koji govore slavenski, bosanci imaju najglađi i najelegantniji jezik i diče se

činjenicom da jedini oni danas paze na čistoću slavenskog jezika".

Jezik alhamijado književnosti

Za lingviste su zanimljivi ovi tekstovi jer oni mogu pratiti razvoj književnog jezika od prve

objavljene proze Sene do Ibrahima Seljubca. Kasnije se arebica širila štampom, a ne

prepisivanjem.

U našem jeziku je prolazila kroz nekoliko faza:

1. 16. i početak 17. St. – period začetaka alhamijado književnosti, prvi kraći

tekstovi,

2. 17 – 19. st. – šira upotreba arebice, no po načinu pisanja, ne razlikuje se

mnogo od prethodne faze,

3. 19 – 20. st. – pokušaji pravopisnog normiranja arebice. Prva značajnija

reforma arapskog pisma za potrebe našeg jezika smatra se rad Omera

Hume. A rad Džemaludina Čauševića se smatra najznačajnijim

poduhvatom

Motivi upotrebe arebice su morali prolaziti kroz različite faze:

1. Začeci alhamijado pismenosti su mogli biti odraz potrebe da neko ko vlada arapskim,

zabilježi neku riječ i na našem jeziku. ,

2. Kada arebica doživljava širu upotrebu, naziru se dva razloga:

Praktična strana, da se alhamijado tekstom može koristiti šire islamizirano

drušvo

Patriotske pobude, jer čuvanje maternjeg jezika je čuvanje identiteta,

autentičnosti, autohtonosti, ali i distanciranje pod vlast tuđina.

3. Treći period je u uskoj vezi sa historijsko – političkim i socio – kulturnim prilikama

prilikama. Vrijeme smjene tuđinske vlasti na našem prostoru, zatim buđenje nacionalne

svijesti i njega možemo posmatrati kroz tri faze:

Turski period 19. st (na arebici se ne insistira, već se za maternji jezik

upotrebljava i ćirilica),

Austrougarski period 19 – 20. st (U ovo vrijeme izbor pisma biva obilježje

nacionalnog identiteta. Dok vlada pokušava štampati na latinici i ćirilici, dok

srpsko stanovništvo upotrebljava samo ćirilicu, a hrvatsko samo latinicu, dotle

muslimani prolaze kroz raznolike utjecaje i opredjeljenja. U 20. st. dolazi do triju

struja: prosrpska, prohrvatska, i muslimanska koja se oslanja na ideju o bosanstvu.

Treća struja je koristila arebicu i zalaže se za ravnopravan tretman arebice sa

latinicom i ćirilicom),

Period između dva rata (Sve manje je onih koji instistiraju na upotrebi arebice i

tako je arebica potisnuta iz upotrebe kao i svi motivi koji su joj prethodili).

Glavne fonetsko – morfološke osobine alhamijado književnosti:

*Kada se vrši kontrakcija samoglasnika, vrši se u duhu narodnih govora, tj. u korist

drugog samoglasnika:

Kadija Hasan: „Otišo si u Kozarac“,

Omer Humo: „Dobar poso ti počinji bismilom“

*Imamo nejedinstvenu sliku upotrebue afrikata. Kemura i Ćorović imaju dosljedno

zastupljenu razliku između naših dvaju parova afrikata, kao i Omer Humo.

„Ilum uči i slušaj“, „Hajir što je ono čini“, ali i „Šućur čini daima“, „Ovi svijet sad će proć“

*Ilhamija ima oblike dojde, projde, najđe – „Šejhom iršad tko ne najđe“.I ova pojava je

obična u bosanskim šćakavskim govorima.

*Fonema h se upotrebljava tamo gdje je nema danas:

Hevai: „Život odhodi dan po dan“, „Misao si ti nam di god hodimo“, „Po volji uvik njegovoj

hodit“.

Pored ovih primjera, imamo primjere i sa izostavljanjem foneme h tamo gdje bi trebala biti:

Ilhamija: „Dobri ljudi nestade“,.

*Pošto su naši alhamijado pjesnici uglavnom šćakavci, trebalo bi očekivati sekvence šć, žđ,

prema standardnim št, žd, Ali za ovo nemamo dosta primjera u pisanoj formi. Hevai –

išćemo, ali ima i primjere sa ištemo – Lik ištemo sebi.

*Zamjenički oblici nami, vami:

Hevai:“ Ukaži, smili se i nami“, „Ja Kavuri vami velju“.

*Neujednačen odnos jednačenja po zvučnosti:

„bezpolan“, iz Uskufijeve pjesme „ Poziv na vjeru“.

*Supin na nekim mjestima:

„Jedno drugom kuće orit“. Također pr. iz Uskufijeve pjesme.

*Nedosljedan ikavizam:

Alen Kalajdžija u svom diplomskom radu, pozabavio se ovom temom. Kalajdžija je uzeo u obzir

43 autora od samog početka ove književnosti, tj. od pjesme Hirvat turkisi pa do 20. St. Zatim je

dao hronološki pregled predstavljene građe.

16. st. – samo sačuvana pjesma Hirvat turkisi u kojoj imamo primjere za ikavizaciju – „Ah

nevista, duša moja“, „Ovi svit je kano cvit“, „Nećemo dugo mi živit“, ali i za ekavizaciju: „Ovu

pesmu Mehmed zgodi“. Otkud ova ekavizacija? Pjesnik je usvajao ikavizaciju štokavsku, ali i

ekavizaciju kajkavsku.

17. st. – Mnogo pjesnika u ovom stoljeću: Pjesma „Otkad tebe nisam gospo vidio“ prikazuje

utjecaj petrarkističke poezije. Imamo dosljedan ikavizam, primjeri su u samom naslovu: nisam i

vidio.

Zatim pjesme Jusufa Livnjaka i Ahmeda – age Aršinovića su preplavljene ikavizmima:“Ah,

divojko, lipotice, lipa ti si boja“. Hevai je pisao ikavski:“Zemlje, nebesa i sve tilosti“, „Nije li

Hevai, vrime te naći“, „Hodte nami vi na viru“. No imamo primjera i ijekavice: „Čujte šta ću

vam rijet“, „Gora nego slijepa“, i dva primjera ekavizacije: „Nevideteli od ovoliko godin“,

„Rečeno je zvat vas nami“. Kod Kaimije imamo više primjera ijekavice i ekavice nego kod

ostalih ovog perioda. Otkud baš ikavizam kod Hevaije, a on je iz Tuzle koja nije imala ikavski

manir? Nakon istraživanja utvrdili su da je to zato što je ikavizam osobina alhamijado

književnosti.

18. st. – Ovo stoljeće je bogato. Susrećemo se sa Pruščaninom, Bašeskijom, Hasan Kadijom. I u

ovom stoljeću vidimo bogatiji ikavski manir, nego ijekavski i ekavski koji je jako slab. Ikavizam

u „Duvanjskom arzuhalu“ obiluje u odnosu na ostale: „Ne smim tamo otići, ni šta jisti ni piti“,

“U Stambolu sidio”, “Umrićete, gospodo”. Ijekavski manir je manje zastupljen: “Obnoć sjeno

vučemo”, “Jednu riječ još imam”. A ekavski manir je jako malo zastupljen: “Da jedemo

zijafet”. Kod Bašeskije je jednako stanje kao i kod ostalih. Pr. Ikavice: “Ne ostavlja nigdi

nikoga”, “ Zlo namisto dobro čini”, pr. Za ijekavicu: “ Mali grijeh hele grijeh”, a ekavicu samo

jedan primjer: “Što će biti ovde trica”.

19. st. – Kada je u pitanju Ilhamija imamo gotovo isti domen ikavice i ijekavice: “Ili sidit ili

ležat”, “Ilhamija lipo kaže”, “da ti daju cio svijet”, pored: “lijep dozdar nek ukaže”, “U besjedi

budi blag”, “Ovi svijet sad će proć”. Ali nije zanemariv broj ni ekavice: “ Kod Boga je

grehotan”, “Pobojte se, grehota je”.

Zanimljva je tendencija Umihane Čuvidine kod koje je više zastupljena ijekavica nego ikavica:

“Djeco moja, jenjičari”, “ Neće žalit ni tri bijela dana”. A ikavizam se javlja samo u leksemi

Biograd.

20. st. – U ovom stoljeću imamo samo jednog bujnog pjesnika, Alija Sadiković. Ijekavizam je

crta ovog pjesnika: “ I mene su stariji savjetovali”, “ Ničemu se na svijetu ne čudi”.

Ikavizam se javlja u dvjema leksemama: trpit i zavidit, ali i u onim koje su karakteristične za

ijekavske govore: htio, vidio.

Zaključak refleksa jat u alhamijado književnosti može se svesti na slijedeće značajke:

Ekavizam se upotrebljava u leksemama karakterističnim za ijekavske govore, R+E, i u leksemi

jesti.

Ijekavizam – jedan od manira alhamijado književnosti sa ikavicom koju će pobijediti u 20. st.

*Eufonizacija – po Klaiću to je blagozvučnost u riječima, tj. Upotreba dobrog književnog stila

tao da se riječi mogu lahko izgovarati i dobro čuti. Ovo je primijenjeno u Hevaijinom bosansko –

turskom rječniku. Često su se javljali vokali U i I uz slogotvorno R – ur, ir.

„Uči, piši, virlo radi“, „Sud ufati, dirži“.

Eufonizacija je dolazila zbog tendencije da se približe perzijskom metru, tj. da ga dostignu u

alhamijado književnosti.

Kada su u pitanju slova arebice, pronalazimo slijedeće zanimljivosti:

1. Slova C, Č, Ć su skoro izjednačena, osim što C ima tvije tačkice, Č tri, a Ć kvakicu

okrenutu prema dolje. Ova slova ne postoje u arapskom jeziku, i zato su nastala po uzoru

na arapsko H i DŽ.

2. Slovo Đ je po uzoru na Dž, ali i C, Č, Ć. Ni ono ne postoji u arapskom jeziku.

3. Slovo I u svom sastavu sadrži i slovo J. Slovo I je slično E u arapskom jeziku, samo sa

znakom ispod.

4. Slovo LJ je po uzoru na slovo L, samo sa kvakicom okrenutom prema gore, i ne postoji u

arapskom jeziku.

5. Slovo Nj je po uzoru na slovo N, samo sa kvakicom prema gore, i ne postoji u arapskom

jeziku.

6. Slova O, U, V su skoro izjednačena. Pošto slovo V postoji u arapskom jeziku u ovom

obliku, slova U i O su identična njemu, samo što O ne postoji u arapskom jeziku, a u

arebici ima kvakicu okrenutu prema dolje. U u arapskom jeziku postoji, međutim,

izjednačeno je sa e, a u arebici ono ima kvakicu prema gore.

7. Slovo P ne postoji u arapskom jeziku, a u arebici je skoro izjednačeno sa jednom vrstom

arapskog S, samo što ono ima ove tri tačkice iznad, a P ispod.

8. Slovo Ž je po uzoru na slovo Z, samo ima tri tačkice, a u arapskom jeziku ne postoji.

Ahmedaga Aršinović - Zirai

XVI stoljeće

A ja pođoh i povedoh konja na vodu,

al na vodi lipa gospa lišce umiva.

Zagrlih je, poljubih je, meni se moli:

“Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!”

Ja potrgah šeftelije kano jabuke.

“Bogme ću te sad bašlijom, pri sebi ruke!

Sva sam se oznojila od velike muke.

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!”

“Ja se tebi vrlo molim moje janješce,

nit te psujem niti velim ‘obješenice’,

jere su ti crne oči, a lipše lišce.”

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!”

“Ah divojko, lipotice lipa ti si boja!”

“Ako sam ja udovica, ne čini mi sili.

Ah i mi smo bir zemande bile divojke.

Pusti mene mlad junače, tako ti Boga!”

“Ja se milom Bogu molim hoćeš bit moja?!”

“Pusti mene, mlad junače, tako ti Boga!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!

Ja sam jedna sirotica u mile majke,

Ostani se, mlad junače, mene divojke!

Bog te ubijo, jer mi kršiš ruke!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!

Ja sam ptiče jarebiče, a ti soko,

kad me hoćeš ufatiti, ne let’ visoko!

“Ah, da mi je poljubiti u črno oko!”

“Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!

U mene je ljuta majka, karat će mene.

Ako mene vidi bratac, ubit će mene,

u mene moj dragi ima, ljubit će mene.

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti Boga!

Kose su mi ružice, ne trgaj mene!

Lice mi je ljubičica, ne ljubi mene!

Ja sam jedna grličica, ne grli mene!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire!

Ako sam ja udovica, ne čini misli,

ah i mi smo bir-zemane bile divojke.

Pusti mene mlad junače, tako ti Boga!

Nemoj, nemoj, ah bre nemoj, tako ti vire.

ernesa.sumbic@yahoo.com  

O JEZIKU U USKUFIJINU RJEČNIKU     Makbul‐i‐arif  (  ono  što  se  sviđa  učenom  čovjeku  ),  a  koji  je  poznat  i  pod nazivom  Potur‐Šahidija  (  po  imenu  poznatog  turskog  leksikografa  Ibrahima Šahidije ).          Makbul‐i‐arif  ( 1631  ) prvi do sada poznati  tursko‐bosanski  rječnik,  inače jedan  od  najstarijih  rječnika  na  južnoslavenskom  prostoru.  U  ovom  rječniku pisanom u stihovima i na turskom sačuvana je najstarija poznata leksička građa bosanskog  jezika koju  je prikupio bošnjački  leksikograf. Rječnik sadrži oko 700 riječi bosanskog  jezika datih u oko 330  stihova. Hevaji u  tom djelu  svoj  jezik dosljedno naziva bosanskim.        Izdanjem  rječnika,  Mehmed  Hevaji  Uskufi  bosanski  jezik  je  predstavio javnosti kao  funkcionalni  sustav na način kako  su u  to vrijeme predstavljani  i drugi  jezici,  i da  je  tim  rječnikom, otvorio put za njegovo prerastanje u  idiom višeg  ranga,  književnog  jezika.  Posebnu  pažnju  jezičnoj  strani  ovog  rječnika posvetili su Derviš Korkut  i Alija Nametak. Jedno od najvažnijih pitanja u vezi s jezikom Uskufijina rječnika  jeste refleks glasa  jat tj. Da  li  je Uskufi svoj rječnik pisao ijekavski ili ikavskim izgovorom.           Neke  Korkutove  pretpostavke  s  naučne  tačke  gledišta  nisu  se  mogle prihvatiti, kao što tvrdi da  je u Uskufijno vrijeme ( 17 stoljeće ) u Bosni, pa  i u govoru Uskufijna zavičaja ( okolica Tuzle ), postojao je još jedan „samoglas“ koji se  u  staroslavenskom  bilježi  sa  „jor“  ili  „jer“  i  da  se  on  osjeća  i  u  stihovima Uskufijna  rječnika.  To  navodno  postojanje  poluglasa  u  bosanskim  govorima  i  Uskufijinu zavičaju pa prema tome i u Uskufijnu rječniku, i to prije 300 godina ( 17 stoljeće ) ni u regionalnom, ni u vremenskom pogledu ne odgovara naučnim činjenicama  i  istinama. Što u Uskufijnu rječniku piše  : sol, sokol to ne znači da su se te riječi u 17 stoljeću izgovarala s poluglasom na kraju, kao što Korkut to misli. Poluglas se u njima na kraju sloga ranije  izgubio, a poslije toga je sonant „l“, koji već ima izvjesne elemente  samoglasnika, počeo prelaziti u samoglasnik „o“  (  pred  kraj  14  stoljeća  ).  Rezultati  ove  promjene    prisutni  su  i  u  našem savremenom jeziku, s tim što se ona u nekim kategorijama dosljedno izvršila, a u  nekim  nije.  Na  kraju  „l“  :  bol,  bijel,  spol,  pomol,  a  po  pravopisu srpskohrvatskog književnog jezika neke se riječi mogu pisati dvojako: so i sol, do 

i  dol,  odio  i  odjel,  tako  da  je  Uskufi  normalno  pisao  so,  sokol  bez  ikakave uzročne veze s poluglasom. Zatim, Derviš Korkut kaže da  je Uskufi neosporno govorio  ikavski.  Sa  tim mišljenjem  se  slaže  i Alija Nametak. Nametak  navodi rjječi  iz nekih rukopisa Uskufijna rječnika u kome se vide različiti refleksi glasa jata. Nasuprot  ovim  tvrdnjama,  imamo  mišljenje  Nijaza  Alispahića  koji  sumnja  u takve tvrdnje, al se ne upušta da ih jakim dokazima opovrgne. Samo navodi da Tuzlansko područje nije ikavsko, niti je bilo ikavsko u Uskufijno vrijeme, navodi mogućnost  da  su  prepisivači  Uskufijna  rukopisa  bili  ikavci  pa  su  ikavizirali  i Uskufijin  jezik. Sve do prije 25 godina u našoj nauci se  isticalo mišljenje da su današnji  ijekavci  između  srednjih  i  donjih  tokova  Bosne  i  Drine  (  a  tu  je  i Tuzlanska oblast ) ijekivizirani ikavci, tj. Da je to područje u srednjem vijeku bilo ikavsko  pa  da  se  kasnije  pod  utjecajem  južnih  doseljenika  (  iz  Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore ) promijenilo svoj govor u ijekavski. Razlog za to nalaze u ikavskim  tekstovima,  na  nadgrobnim  stećcima  toga  područja.  U  svojoj doktorskoj  disertaciji  Govor  Tuzle  i  okolice  (  1955  )  Ivan  Brabec  opovrgava ikavski supstrat u tuzlanskoj oblasti. Rekao je : „Tuzlanski govor bio je ijekavski otkad  ijekavski  govori  postoje“.  Sve  ovo  rečeno  nesumnjivo  pokazuje  da Uskufijin  rodni  zavičaj  nije  nikad  bio  područje  ikavskih  govora,  pa  ni  u  17 stoljeću kada je Uskufi živio i pisao svoj rječnik.  Kada se govori o jeziku Uskufijna rječnika, a posebno refleksima jata u riječima gdje je taj glas nekada postojao, onda se ne može zaobići Uskufijin savremenik iz  Tuzle  franjevac  Stjepan Matijević,  koji  je  živio  i pisao u  isto  vrijeme  kada  i Mehmed  Hevai.  Prisutnost  nekih  ikavizama  u  djelima  Stjepana  Matijevića, Matije  Divkovića  i  ostalih  bosanskih  franjevaca  s  ijekavskog  područja  Herta Kuna objašnjava u prvom  redu književnojezičkim načinom koji  se  formirao  za franjevačku književnost u Bosni već u toku 17 stoljeća.              Bosanski  franjevci  pod  utjecajem  književnojezičkog  manira  namjerno ubacuju u svoja djela izvjestan broj ikavizama.   Rasprava o značenju njegova imena ili prezimena 

‐ Neki smatraju da je porijeklom iz Bosanskog Skoplja ( oblast oko gornjeg toka Vrbasa  ), a koja je u 17 stoljeći bila ikavska. Uskufi znači Skopljak jer se na turskom jeziku Skoplje‐Uskup. 

‐ Neki  da  je  to  nadimak  koji  je  dobio  po  nekoj  vrsti  zašiljene  pozlaćene kape koju su nosili janjičarski oficiri u sultanovu dvorcu, a zvala se uskuf. 

 Pretpostavka Da  su  prvi  prepisivači Uskufijna  rječnika  bili  ikavci  ili  poluikavci  (  iz  zapadne Bosne  ili  zapadne  Hercegovime  ili  centralne  Bosne  )  pa  su  iz  Uskufijinog nedovoljno  vokaliziranog  autografskog  teksta  prepisivali    riječi  prema  svome ikavskom izgovoru. Kasniji prepisivači porijeklom iz ijekavskog područja samo su mehanički prepisivali riječi s ikavskim refleksom vjerujući da je Uskufi tako pisao u svom originalnom ( autografskom ) primjeru. Niko tačno ne zna koliko  ima rukopisnih prijepisa Uskufijna rječnika, ni gdje se sve oni nalaze.            O ostalim osobinama  u Uskufijnu rječniku teško je govoriti kada nemamo uvid u autorov originalni rukopis. Sačuvani mladi rukopisni prijepisi pružaju vrlo neujednačenu jezičnu sliku, a sigurno da je jezik u njima pretrpio neke izmjene u odnosu na ranije stanje. 

Filozofski fakultet 

Odsjek za književnosti naroda BiH i bosanski, hrvatski i srpski jezik 

 

 

 

sanjajarmanovic89@gmail.com  

Sanja Jarmanović 

Broj indeksa: 41553/2008 

 

Predmet: Historija književnog jezika 2 

 

 

 

Seminarski rad 

Tema: Dubrovačka književnost 

 

 

 

 

 

 

Mentor: doc.dr. Lejla Nakaš 

Sarajevo, april  2012.godine 

Uvod: 

Još  u  srednjovjekovnoj  hrvatskoj  književnosti  do  kraja  15.  stoljeća  knjiškome crkvenoslavenskom  jeziku  počeo  je  ozbiljno  konkurirati  jezični  izbor.  U  njemu  je  od  triju osnovnih narječja snažno sudjelovala čakavština, mnogo slabije kajkavština, a gotovo nikako štokavština. 

Kada  je  riječ  o  štokavskom  narječju,  valja  istaći  da  je  ono  na  početku  srednjeg  razdoblja hrvatske književnosti već bilo postalo narječjem koje se prostorno širi na štetu ostalih dvaju, čakavštine i kajkavštine. Za hrvatske pisce potkraj 15. i u 16.st. važno je bilo govorno stanje na  književno  aktivnom području  (tj. na potezu: Dubrovnik –  Split – Hvar –  Zadar);  a  tu  je čakavština u ono vrijeme imala potpunu prevlast. 

Štokavština  počinje  osvajati  Dubrovnik  te  status  pjesničkom  stvaranju  dorasla  jezičnog medija  stjecati  ne  na  temelju  govorne  varijante,  nego  na  podlozi  stilizacije  postignute  u narodnoj  književnosti.  Na  primjer,  idealnim  jezičnim  tipom  ne  smatra  Džore  Držić  govor gorštaka Radmila i Ljubmira u svojoj pastirskoj eklozi, nego jezik tzv. „pjesama na narodnu“.  

Tek s pojavom renesansnoga pjesništva elementi južne, ijekavske štokavštine počeše ulaziti u književne  tekstove,  i  to  u Dubrovniku.  Stariji  istraživači  (Rešetar  i  Belić)  smatrali  su  da  je prvobitni dubrovački govor bio štokavski, da brojne čakavske jezične elemente, koji se nalaze u prvih dubrovačkih pjesnika, valja pripisati književnojezičnom utjecaju koji  se  iz  čakavskih književnih krugova širio na Dubrovnik. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dubrovačka književnost 

Nizozemski slavist Van den Berk drži da znatnom utjecaju čakavštine u ranijoj fazi pjesništva u Dubrovniku valja korijene tražiti u prvobitnome dubrovačkom govoru, koji je bio čakavski. Za  našu  svrhu  ovakvo  mišljenje  bilo  bi  mnogo  važnije  kad  bismo  raspolagali  znatnijom količinom dubrovačkih pjesničih tekstova  iz prve polovice  ili sredine 15. stoljeća. Glavni dio zapisanih  stihova  u  Ranjininu  zborniku  potječe  od  Šiška Menčetića  i  Džore  Držića,  tj.  od pjesnika koji nisu mogli stvarati prije posljednje četvrtine 15. stoljeća. To je vrijeme kada je u versifikaciji starog Dubrovnika već tekao proces kojim je arhaičnija čakavsko‐ikavska osnovica obilno stilizirala štokavsko‐ijekavskim naslojavanjem. Jezično stanje te versifikacije prije Šiška Menčetića  i  Džore  Držića može  se  naslutiti  prema  najstarijim  zapisanim  dvanaestercima dubrovačke provenijencije, a to su oni u carinskoj knjizi iz trećeg decenija 15. stoljeća:  

Sada sam    ostavljen � srid morske | pučine, 

      valovi |  moćno bjen; � daž dojde | s visine; 

kad dojdoh | na kopno � ... 

Zanimljivi  su  oni  u metričkom  i  jezičnom  pogledu.  Ti  drevni  dvanaesterci  već  su  ternarne strukture  (tj.  jednom glavnom  i dvjema sporednim cezurama podijeljeni na  četiri obavezna trosloga); a to je podjela koja je diktirala stariji jezični izbor.  

U dvanaestercima iz carinske knjige pojavljuje se nekoliko važnih jezičkih podataka:  

• ikavizam srid; 

• I mn.  im. m.  r.  valovi  ( u  kojem  infiks  ‐ov‐ upućuje na  štokavsku dugu množinu,  a nastavak ‐i [nasuprot novoštokavskome ‐ima] na staroštokavsko morfološko stanje);  

• dubrovačko pojednostavnjenje ‐ž < ‐žd (daž=kiša); 

Pošto  je  u  dubrovačkom  pjesništvu  otpočeo  proces  štokavizacije‐ijekavizacije,  nekadašnje jezično  (čakavsko‐ikavsko)  stanje  toga  pjesništva  sve  je  više  postajalo  arhaičnim, konzervativnim, stilski obilježenim – najupornije se odražavajući u  jednoj pjesničkoj vrsti: u lirici, koju su sami njezini autori najčešće nazivali „pisnima  (pjesnima)  ljuvenim“. Svojstveni su  im  bili:  pretežni  ikavizam,  tradiocionalne  rime, morfološka  starina,  reducirani  leksički izbor. U drugim pjesničkim vrstama (kao što su prigodna, refleksivna  i patriotska poezija, te epika) dubrovački pjesnici  su primjenjivali mnogo  spontaniji  jezik, a  to  vrijedi  i  za  scenska djela u stihu (Dž. Držić, Nalješković) i, pogotovu, u prozi (M. Držić). 

Jezik književnoga  rada u Dubrovniku kroz 16. stoljeće doživljava dvojaku evoluciju: mijenja narječnu osnovicu (štokavizirajući se) i postaje izražajno sposobnijim. Dubrovnik se stoga već vrlo rano oblikuje u žarište koje čakavskim književnim krugovima vraća nekadašnje poticaje. Tome uvelike treba pripisati činjenicu da neki renesansni čakavski pisci poprimaju u svoj jezik dosta štokavskih elemenata. 

Druga životna faza književne štokavštine teče od početka 17. stoljeća, kada joj se s nastupom protureformatora uloga mijenja. Njih ne zanima  izražajnost  jezika u pjesničkim djelima, već jezična komunikacija sa živim ljudima. Protureformatori se obraćaju govornom jeziku, usput udarajući temelje dijalektološkim istraživanjima. Da bi jezična komunikacija kojoj teže bila što efikasnija, valja za usmenu djelatnost (propovjedničku)  i za pisane tekstove što  je prate (za vjersko‐poučne  knjižice)  odabrati  najraširenije  narječje.  Stoga  se  obraćaju  „bosanskom“ dijalektu,  tj.  središnjim govorima  štokavskog narječja,  ikavskim  ili  ijekavskim. Njih ondašnji hrvatski  književnici  doživljavaju  kao  narječje  prvo  među  ravnopravnima:  rođeni  čakavac Bartol Kašić smatra (u početku 17. st.) bosansku štokavštinu „onim govorom... koga... višt u mnozih pozna da je najopćeniji i koga može svak lašnje razumiti i s koristju pročtiti“. 

Do  sredine  17.  st.  umjetno  pjesništvo  u  Dubrovniku,  s  Ivanom  Gundulićem  i  njegovim suvremenicima  te  s  njihovim  štokavskim  jezičnim  osobinama,  postiglo  toliku  izražajnu sposobnost te je postalo uzorom za mnoge čakavske pisce južnih krajeva.  

Od kraja 15. do kraja 18. stoljeća književni rad u Dubrovniku je trajao kontinuirano te svojom plodnošću  nadmašio  svaki  južnohrvatski  krug.  Pa  ipak,  za  književno‐ijekavsku  štokavštinu (koja  je djelima Marina Držića, Ivana Gundulića  i drugih dosegla neosporno visoke  izražajne domete) dugo  se nisu pripremali  jezičnonormativni priučnici.  Tek u drugoj polovici 17.  st. Rajmundo  Đamanjić pokušao  je  srediti grafijski  sustav, a prvi ozbiljni pokušaj gramatičke  i leksičke kodifikacije književnog jezika što su ga upotrebljavali Dubrovčani javio se vrlo kasno – s Della Bellinim rječnikom 1728. godine. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Dubrovački jezik ćemo najbolje upoznati na primjerima iz književnosti: 

Šiško Menčetić: ZOVIJEŠE ZORA DAN... latinički rukopis, kraj 15. st. 

Zoviješe zora dan a slavno prolitje 

      travicu drobnu van, zelen lis i cvitje, 

ja kad bih uhićen od ove gospoje 

      ke obraz nakićen u slavi vas poje. 

S jutra, dim, na prozor pogledat općah ja,  

      ter tada moj pozor u taj čas pozri tja: 

meni bi viditi još lipšu ner vilu  

      gospođu sjediti u rušcu pribilu. 

Vidiljiv me ka hrlo vaze trak i kosu 

      niz bijelo ter grlo kosice sve prosu; 

na čelu ostavi dva prama od zlata,  

      ostalo sve zavi okolo, dim, vrata 

da kosa ne vitri, u kojoj do mal hip  

      rukami zahitri na glavi venčac lip; 

ozriv se jak jelin ter ončas pođe tja,  

      ter gorčin ner pelin i čemer ostah ja. 

 

Za  jezik  te  i  drugih Menčetićevih  pjesama  (pa  i  cijele  početne  faze  renesansnih  hrvatskih „pisni ljuvenih“) važna je posebna metrička, ternarna struktura dvanaesterca; svaki se od tih stihova jednom glavnom i dvjema sporednim cenzurama dijeli na četiri obavezna trosloga: 

        Zoviješe | zora dan � a slavno | prolitje 

               travicu | drobnu van � zelen lis | i cvitje... 

Kao  što  će  se  vidjeti,  takva  struktura  stiha  uzrok  je  općoj  jezičnoj  arhaičnosti  u  rečenim pjesmama. 

O pravome podrijetlu našeg renesansnoga dvanaesteračkog stihotvorstva jasno govore rime u  toj  pjesmi.  Rima  hip  x  lip  očigledno  nije  nastala  na  štokavsko‐ijekavskome,  nego  na čakavsko‐ikavskome tlu; budući da je vokal i u riječima te rime različita izvora (u riječi hip nije od jata, a u lip jeste) glasovno podudaranje i moglo se postići samo uz ikavizam (hip x lip), a nikako uz ijekavizam (hip x lijep). Prvobitni karakter ustaljenih rima toga pjesništva očituje se tako  što  i  druge  rime,  koje  bi mogle  biti  ijekavske,  dolaze  u  ikavskome  glasovnom  stanju (prolitje x cvitje). Arhaizacija jezika u rimama očituje se izborom arhaičnog fonetizma u V jd. im.  ž.  r.  gospoja  (gospoje  x  poje  �  gospođu). U  nevezanim  dijelovima  stihova moguće  su starinske jezične crte (vaze, jak 'kao') ali se tu javljaju i znatne inovacije: raguzeizam lis 'list'; bijelo, nesažeto kojoj... 

Sve  izneseno  upućuje  na  zaključak  da  je  stihotovorstvo  „pisni  ljuvenih“  –  nastalo  na čakavsko‐ikavskome području  – u Dubrovniku  doista doživljavalo  jezičnu  reakciju:  kako  se prvobitni,  čakavski  govor  grada  postupno  štokavizirao,  tako  su  elementi  toga  narječja prodirali i u njegovo pjesništvo. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Džore Držić: DJEVOJKA JE RUŽU BRALA... latinički rukopis, kraj 15. st.  

Djevojka je ružu brala po ravnoj livadi,  

     oblaka je klikovala: „Hod' mi ružu hladi 

da jo' listak od sunačca gorko ne uvene, 

      da si svijemo dva vjenačca ružice rumene,  

jedan tebi, drugi meni gizdavoj djevojci, 

      neka nam je ličcu sjeni do hrabrovih dvorci; 

jer ti hrabar čeka mene uz konjica steći 

      da mu konjic ne prisvene vodice želeći.“ 

Oblak se je umolio gizdavoj djevojci 

      ter je vihra uzmolio neka svije vijenci. 

Suncu se je ražalio na sinja oblaka 

       ter je vihra uzmolio: „Tako t' moga zraka, 

Možeš li mi odoljeti, sinj oblak s livade, 

        jer ću ružu popaliti da joj listak spade.“ 

Nu djevojka biješe svila obadva vjenačca,  

       Na sramotu toga vihra i gorka sunačca. 

Utoj hrabar s konjem dođe po svoju ljubovicu   

        vele ljubi: „Tuj ti pođe, tuj brati ljubicu?“ 

Ljubi hrabru odgovori, djevojčica mlada: 

       „Čemu, hrabrom, konja mori? Ja bih došla sama. 

[S] sunačcem sam bojak bila u drobnu ružicu 

     i tebi sam vjenčac svila na rusu glavicu.“ 

 

Pjesma  je  dosljedno  ijekavska. Možda  to  treba  pripisati  činjenici  da  je  očigledno  nastala oponašanjem narodne poezije: pripada u neveliku skupinu Držićevih „pjesama na narodnu“. 

Odstupanje  od  tadašnje  poezije  očituje  se  već  u  izboru  stiha  (četrnaesterac  mjesto standardnog  dvanaesterca),  ali  je  on,  baš  kao  i  umjetni  stih  –  dvostruko  rimovan. Dikcija narodne poezije je dosljedno provedena kroz cio tekst pjesme.  

Susreće se: 

• folklorna atribucija (po ravnoj livadi, ružice rumene, gizdavoj djevojci, na sinja oblaka, sinj oblak, u drobnu ružicu, na rusu glavicu);  

• deminutivi:  listak,  sunačca,  vjenačca,  ličcu,  konjica,  konjac,  vodice,  djevojčica, sunačcem, bojak, ružicu, vjenčac, glavicu,  

• osobit leksički izbor: klikovala, hrabar 'dragi', ljubovcu, ljuba 'draga'.  

• ima zanimljivih sintaksičkih pojava: G mjesto A („oblaka je klikovala“, „vihra uzmolio“, „se je ražalio na sinja oblaka“); V = N „sinj oblak“ 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Ivan Gundulić: DUBRAVKA      ‐latinički rukopis, treći decenij 17. st. 

Miljenko:  

Po listju počeli prštat su vjetrici, 

      po dubju veseli žubere slavici,  

romonom kladenci zovu zrak sunčani, 

      ishode pod vijenci seljanke s gorani. 

Pastijeri livadom uz dipli začinju,  

       klikuju za stadom lipotu vilinju; 

a lijepe sve vile pod sjenicom kraj vode 

       pod pjesni primile tanačce izvode. 

Dzora je, svaniva, ali, jaoh, s istoči 

       meni dan ne sniva iz darijeh još oči. 

Vjetrici uzdasi, žuber su tužbe me, 

       suza se vir glasi romonom groznijeme;  

plač pjesni, a stada misli su stravljene,   

       srdačce livada u željah ke zene; 

nu bez me jedine svitlosti čim stoju, 

       ne viđu neg tmine i vječnu noć moju. 

        O Dubravko, sej Dubrave 

jasna dzoro, svitli uresu, 

od ljepote tve gizdave 

gdi su rajski zraci, gdje su? 

        Dan ne sviće moj s Danice,  

ni mi sunce sja s istoči, –  

istok čelo, bio dan lice 

a me sunce tve su oči. 

         Da vas gorim, dubje pita' 

i na dubju svaku granu 

s moga ognja vjekovita 

kolikrat im listje planu. 

         Jak uzdrži pticu veska,  

kom tanahni prut se oblijepi, 

tako lipos tva nebeska 

mene kroz tvoj ures lijepi. 

          Ah, u srcu je li tvomu 

ka spomena od me vire, 

i da u mjesti jes ovomu 

jedan za te ki umire? 

         Ali još, jaoh, i u svrsi  

nemilosna mom životu 

od kamena kažeš prsi, 

kriješ rajsku tvu lipotu! 

 

Ivan Gundulić svoju je Dubravku napisao kombinirajući dva tradicionalna stiha: dvanaesterac i  osmerac.  Dvanaesterci  su mu  ternarne  sturkture,  razdijeljeni  na  obavezne  trosloge.  To uvjetuje čuvanje arhaičnih oblika: I mn. im. m. r. ‐i (pod vijenci, s gorani), L mn. im. ž. r. ‐ah (u željah). No i rima je mjesto morfoloških arhaizama; u njoj se nalazi starinski oblik istoč (im. ž. r.): s  istoči x oči, za  razliku od N  jed.  istok u nevezanom dijelu stiha; u  rimama su  također ikavizmi (vire x umire). 

 

 

 

 

Zaključak: 

Šiško Menčetić  i Džore Držić bili  su u Dubrovniku 16.  stoljeća  često hvaljeni  kao  začetnici pjesničkog  rada. U  tom  ih  je  smislu  prije  Ranjine  istakao Marin Držić  u  prologu  Tirene,  a poslije  i  Antun  Sasin  u  pjesmi  U  pohvalu  pjesnika  dubrovačkijeh.  Općim  pohvalama pjesničkom  radu  slavne dvojke dodao  je Ranjina njihovu  važnu  zaslugu  :  Šiško Menčetić  i Džore Držić shvatiše „er je jezik potreban i ubog“ pa su bili utemeljiteljima pjesničkog jezika u renesansnom Dubrovniku. 

Svojim  štokavsko‐ijekavskim  inovacijama  te  čuvanjem  veze  s  versifikatorskom,  čakavsko‐ijekavskom  tradicijom  Gundulićeva  Dubravka  izvrsno  pokazuje  s  kojim  se  jezičnim pretpostavkama pjevalo u Dubrovniku u prvoj polovici 17. stoljeća. 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Literatura:  

Josip Vončina 1987. Jezička baština; „Štokavski književnojezični tip“  

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

samra_mesanovic@hotmail.com

HISTORIJA KNJIŽEVNOG JEZIKA II

JEZIČKA OBILJEŽJA STVARALAŠTVA MARINA DRŽIĆA

Jezik književnog rada u Dubrovniku kroz 16. stoljeće doživljava evoluciju :mijenja

narječnu osnovicu- stokavizira se i postaje izražajno sve sposobnijim Kada je riječ o

stokavskom narječju, bitno je istaći da je ono na početku srednjeg razdoblja hrvatske

književnosti ( tj. potkraj 15.st) zbog migracija izazvanih turskim prodorom, već bilo

postalo narječje koje se širi na štetu ostala dva, cakavštine i kajkavštine. Kako je u

dubrovačkom pjesništvu otpočeo proces stokavizacije-ijekavizacije, nekadašnje jezičko

(čakavsko-ikavsko) stanje tog pjesništva sve je više postajalo arhaičnim, stilski

obilježenim, konzervativnim. Pritom se najduže i najupornije odrzavalo u lirici, koju su

autori najčešće nazivali “pisnima (pjesnima) ljuvenim”. Obilježavali su ih tradicionalne

rime, pretežni ikavizmi, morfološka starina, tradicionalne rime, reduciran leksički izbor.

Medjutim u pjesničkim vrstama kao što su: prigodna, refleksivna i patriotska poezija,

dubrovački pjesnici su primjenjivali mnogo spontaniji jezik, a to vrijedi za scenska djela

u stihu, a pogotovo u prozi.Dakle, generacija dubrovačkih pisaca koju sačinjavaju Džole

Držić, Naljesković, te Marin Držić.

Da bismo obradili jezičke odlike Držićevih dijela, osvrnut ćemo se na njegova

komediografska ostvarenja. Kao sto smo vec spomenuli Držić se opredjeljuje za

stokavsko narječje sa ijekavicom. Stokavsko-ijekavsko obilježje Držićeva jezika izražava

se ijekavskom zamjenom jata u leksičkim morfemima (rijet, cijec, njeke) I posebno u

gramatičkim, u pridjevskim riječima ( G.mn. zelenijeh, svijeh; I. mn. divjijemi, tizijem).

Takodjer, ta zamjena prisutna je i u prezentu (povijem).Sve ove primjere pronalazimo u

Držićevoj komediji “Skup”.

PR: Cudna rabota da vazda vile od satira bježe! I nije čudo : pitomi s d(i)vjijemi .ne imaju sto činit.

… da prolog reče od njeke malahne komedijice koja se ovdi večeras ima arecitat ..

Paralelno sa ovom zakonitosću, u komediji postoje i stare deklinacijske osobine: D.mn.

im.m.r. gostom, I. mn. im. z.r. personami.

PR: I Stijepo sam i satir sam: kako .Stijepo ,gostom.se ne_ pripadamo, - kako satir, da vam povijern smijeh

Takodjer, karakteristična je upotreba leksičkih romanizama: kofan, galanta, aricetat,

para, maskarate, festizaju…

Držić se vrlo rado služi i vrednotama govornog jezika. Za komediju “Skup” to je početni

tekst-prolog. Na početku prologa pisac se trudi postići živost, pa u tu svrhu varira

osnovne vrste rečenica. Na samom početku odlomka stvara gotovo idealnu simetriju,

kombinirajući rečenice sljedećim redoslijedom: uzvična- izjavna-tri upitne- izjavna-

uzvična.

PR: Cudna rabota da vazda vile od satira bježe! I nije čudo : pitomi s d(i)vjijemi ne imaju sto činit.Ma gdje sam ja ovo? Jesam li ja Stijepo? Je li ovo nasa kuca. Bogme, ćaćka, ako imaš ovolikoj druzInI. kolacijun dat , spravi gospin kofan zahare. Vi ste dobri došli!

Autor, ustvari, u obliku pitanja izrazava kritiku dotadašnjeg vladajućeg “pisnivačkog”

stilskog repertoara. Stoga, se ova Držićeva komedija ne temelji na takvom jezičnom

izboru, nego na govornom jeziku grada Dubrovnika, kao, uostalom, i većina njegovih

dijela. Takodjer, uvodi i tehniku kontrapunkta, te na taj način gradska se lica jezično

suprotstavljaju seoskom, a kolokvijalni se ijekavizam sučeljava sa tradicionalnim, za

tadašnji Dubrovnik vec književnim ikavizmom. Taj princip je naročito zastupljen u

“Noveli od Stanca”, gdje maškar i vile reprezentuju gradsku sredinu,a Stanac seosku. U

govoru vila su posve zastupljeni ijekavizmi (sjedite, sjedi, sjemo, svijetao) a samo kada

izgovaraju “čarobne” riječi, gomilaju ikavizme: kriposti, zvizda, svitlosti, cvitja,

prolitja. S druge strane lik Stanca nastupa sa svojim reduciranim, ruralnim načinom

govora, te pretežnom eliptičnim rečenicama.

PR: Kozle mi! Bog te ubio ! Je. li tko? Pomaga'! Prem ti sam ludjak bio! Nije ovo bez vraga! Bijedan se pomladio, ostrigoše bradu!

Jedna od temeljnih osobina držićevskog jezika, jeste uvodjenje likova koji reprezentuju

tipični dubrovački govor tog vremena. Tako u komediji “Dundo Maroje” imamo lik

Pometa, koji govori onako kao što oko sredine 16. stoljeća “ na Placi razgovaraju”. U

Držićevim djelima su zastupljeni ikavizmi, ali isto tako, uočljivi su i čisto ijekavizirani

dijelovi. Takvi su I gramatički morfemi, prema cemu je Mogus zaključio “ kako je

dubrovački jezik 16. stoljeća ijekavski”, a tome u prilog se mogu navesti potvrde iz

jednog dijela komedije: tizijem, tizijeh, svakijem.

PR: ..Ma se je trijeba s bremenom akomodovat, trijeba je bit vjertuozu tko hoce renjat na svijetu…

Bliskost govora Držićevih likova onovremenom dubrovačkom dijalektu može se

potkrijepiti I sljedećim činjenicama: dosljedno upotrebljavanje infinitiva bez i (

akomodovat, bit, renjat), a ističu se i leksički romanizmi( te je po tome u izravnoj

suprotnosti s tendencijom “pisni ljuvenih”).

Takodjer su u komediji vrslo izražajne izreke koje se zasnivaju na kratkim oblicima

narodne književnosti. U izreci da nekim “ svak ore i svaki ga pijer hoće operat” nazire se

sklonost ka igri riječima, a izreka “ svakijem kami” svojim arhaičnim oblikom kami =

kamen, upućuje da je već u vrijeme Marina Držića bila vrlo stara. Unatoč dojmu da skoro

u potpunosti preslikava svakodnevni govor, njegovi su prozni tekstovi brižno

organizirani. Pritom često kao temelj služe stilske figure ponavljanja, preuzete iz

renesansne ljubavne poezije. Tako u jednom dijelu imamo ponavljanje riječi:”Nije

ga….er…”

PR: Nije ga imat.dinar er vidim mnoge s dinarrni pouštene: Nije ga bit doktur, er vidim mnoge te bngate fantastike; nije ga bit junak s mačem u ruci, er su ti vecekrat ali ubijeni ali ih su pune tamnice; nije ga bit .pocta ni. komedije umjet činit, er tizijem svak ore…

Za eliptične rečenice, koje predstavljaju jednu od važnih odlika Držićevog scenskog

govora nalazi se sljedeći primjer: “ I tko k meni dodje:’Pomete opravi mi’” gdje bi

dopuna trebala glasiti dodje i reče.

IME I PREZIME:

SAMRA MEŠANOVIĆ

selmica_18@hotmail.com 

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Jezičke karakteristike stvaralaštva i sakupljanja bošnjačke baštine Mehmed-bega Kapetana Ljubušaka:

Selma Zukan

O piscu:

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak

Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je bio drugi gradonačelnik Sarajeva. Rodio se 19.7.1839. godine u Vitini kod Ljubuškog. Završio je medresu u Ljubuškom i učio orijentalne jezike. Od 1863. do 1876. godine bio je kajmekan u Stocu, Ljubuškom, Foči i Trebinju. 1876. godine doselio se u Sarajevo i nakon godinu dana postao je gradonačelnik Sarajeva. Za vrijeme aneksije Bosne boravio je u Makarskoj. 1883. godine dobio od Austro-Ugarske titulu “von Vitina”. 1893. po drugi put je postao gradonačelnik Sarajeva. 1898. nakon moždanog udara koji mu je onesposobio desnu stranu tijela povukao se sa položaja gradonačelnika i iz javnog života. Bavio se proučavanjem kulturne istorije bosanskohercegovačkih muslimana. Znao je turski, arapski i perzijski jezik, prikupljao je usmenu predaju muslimana i prvi je započeo onomastička istraživanja u Bosni i Hercegovini. Bavio se književnim radom. Sakupljao je narodne poslovice, popijevke, priče, pjesmice i izdao dvije zbirke "Narodno blago" i "Istočno blago". Sakupio je i nekoliko stotina bajki i drugih oblika narodnog stvaralaštva, a napisao je i desetak originalnih priča za djecu ( "Mali orač", "Moj prijatelj", "Otac" i dr.). U svojim pričama koje je skupio iz naroda Ljubušak je naslikao patrijarhalne oblike života i religiozno-duhovnu inerciju iz koje je pokušao probuditi svoj narod, prevashodno mlade. Izdao je dvije propagandne brošure: "Što misle muhamedanci u Bosni" i "Budućnost ili napredak muhamedanaca u Bosni i Hercegovini". Godine 1891. pokrenuo je politički list "Bošnjak". Umro je u Sarajevu, 29.7. 1902. godine. u 63. godini života. Tarih na njegovom nišanu je s jedne strane na perzijskom, a s druge na bosanskom jeziku, a u arapskom pismu. Zapis je ispisan krupnim talik pismom na perzijkom jeziku, čiji sadržaj u prijevodu glasi: "O uzvišeni (Bože), kada bi moj grijeh bio koliko planina Kaf, Ništa ne mari, jer je to naspram tvoje milosti neznana stvar"

Ova vrsta dokumenta potvrđuje da se Mehmed-beg čiji je pseudonim Munibi , bavio i književnim radom i da je bio "pametan čovjek", pjesnik, istoričar i čovjek dobrih osobina.

Jezik i književnost u Austro-ugarskom periodu:

U austrougarskom periodu tok književnojezičkog izraza Bošnjaka pravi sudbonosni zaokret koji se sastoji u pokušaju spajanja kulture Istoka s modernim duhom Zapada. Preobražaj do kojega dolazi posljedica je djelovanja unutarjezičkih zakonitosti, ali i vanjezičkih činilaca koji su utjecali na identitet ovog idioma.

Književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili su se "u procijepu između orijentalnih formi izraza i maternjeg jezika, koji su oni dugo nazivali bosanskim" (OKUKA 1987, 11). Tu se svakako mora misliti na tok književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koji je imao prestižnu ulogu, i, sa druge strane, na alhamijado tradiciju bremenitu orijentalnim jezičkim naslagama te ustaljenim stilskojezičkim zahvatima iz narodne poezije. Može se reći da će zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeti upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima.

Upravo na kraju turskoga perioda ispoljit će se neki sasvim novi tokovi koji navještavaju budući vrtlog. Kod nasljednika triju književnojezičkih izraza s izrazitim nacionalnim obilježjima proisteklim iz različitih tradicija pojavljuje se svijest o varijantnoj podvojenosti u osnovi jednoga jezičkog izraza, objavljuju se dokumenti napisani pravopisom koji neutralizira postojeće varijantne opozicije, a sve to odražava težnju ka približavanju izrazu zajedničkom i prihvatljivom za sve.

Već na kraju turskog perioda kod Bošnjaka započinje odvajanje od alhamijado tradicije, što se uglavnom ogleda u prihvatanju ćiriličkog pisma te naglom prodoru internacionalizama. Općenito se može reći da se jezički izraz Bošnjaka približio izrazu drugih dviju konfesija u Bosni i Hercegovini. I rezultati

istraživanja jezika štampe na kraju turskoga perioda također potvrđuju takve tendencije. U Sarajevskom cvjetniku predstavljen je prvobitni model standardnojezičkog izraza Bošnjaka sa "ublaženim morfološkim pravopisom" (NOGO 1981, 156) i brojnim neologizmima kakvi su registrirani i u Šulekovim rječnicima: zemljopis, kolodvor, brzojav, parobrod, očevidac, prirodoslovan (KUNA 1981, 52). Istraživanja na leksičkom planu otkrivaju da "nijedan od bosanskohercegovačkih listova nije bio leksički i varijantski polariziran" (KUNA 1991, 45), što se objašnjava posljedicom težnje da izraz bude naddijalekatski i nadnacionalan.

U austrougarskom periodu književnojezički izraz Bošnjaka preobražen je u tolikoj mjeri da se može govoriti o "obnovi jezika", za razliku od 'zastarjelog', umornog i temama ubijenog u alhamijadista (KAJAN, 9). Prve pjesničke zbirke pokazuju da su Bošnjaci "načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio" (VUJANOVIĆ, 94).

Jezik bošnjačkih pisaca u razdoblju od 1878. do 1918. nije posebno i sistematski proučavan. Istraživanje jezika štampe u austrougarskom periodu pokazalo je osnovne konture jezičkoga izraza Bošnjaka. Te crte nam mogu poslužiti tek kao osnovne smjernice u smislu ukazivanja na osobenosti jezičkog izraza Bošnjaka u odnosu na izraz Hrvata i Srba. Kako su te jezičke crte samo kataloški popisane, bez uvida u njihovu funkcionalnu vrijednost, ostaje otvoren problem mogućnosti njihove adekvatne interpretacije. Neke osobenosti izraza ne mogu biti jasne dok se ne sagleda njihova funkcija u sklopu samoga autorova teksta. Na primjer, pojavljivanje oblika zamjenice što - česa, ili pak pojava starijih oblika deklinacije u bošnjačkoj štampi zahtijevaju kompleksnu interpretaciju u okviru problema njihovog pravog mjesta u slici tadašnjeg jezičkog izraza Bošnjaka.

S druge strane, jedan važan aspekt problema proučavanja književnojezičkog izraza Bošnjaka u austrougarskom periodu u dosadašnjoj litaraturi samo je naznačen. Iako se tokovi standardizacije kod Bošnjaka u 20. stoljeću tijesno vezuju sa normiranjem na širem planu, u literaturi je ocijenjeno da se u jeziku bošnjačkih pisaca afirmiraju i neke vrijednosti koje su rezultat vlastitoga književnojezičkog kontinuiteta.2 Istraživanje upravo takvih vrijednosti osvijetlit će krivulju razvoja bošnjačkoga jezičkog izraza.

Jezičke karakteristike stvaralaštva i sakupljanja bošnjačke baštine Mehmed-bega Kapetana Ljubušaka:

FONETIKA

-Refleksi jata

Kod bošnjačkih pisaca u A-U periodu, isključivo kod Ljubušaka, primjetna je mala nesigurnost vezano za refleks jata, koji su nekad bili tu a nekad iščezavali.

Zamjena jata iza sekvence konsonant plus -r otkriva nedosljednosti kod većine pisaca, bez obzira na riječ i odnos kratki-dugi slog (grješnik, uvrjeda, grjehota., božji...)

Pojava dvosložne zamjene u kratkom slogu u skupini kons-r-jat ustvari je odraz težnje da se očuva ijekavski refleks u takvoj poziciji, te se na taj način održi veza sa nizom riječi istoga korijena sa dvosložnom zamjenom(griješnik, prijevare, zapovijedi, krijepost, smijeli su voditi ratove -"Laže da je djed"). U toj poziciji uglavnom zadržava refleks e, što odgovara ijekavskom standardu (bregova, grehota, pogrešaka).

Ijekavski nastavak u genitivu i dativu pridjevsko-zamjeničke deklinacije prepoznajemo i kod Ljubušaka (drugijeh, svijeh). Ovaj primjer se inače koristio u poetskom stilu bošnjačkih pjesnika, ali ovakvi primjeri asociraju i na narodnopoetski stil.

- Prepoznatljiva je i upotreba odričnog oblika glagola IMA I JESAM

Gotovo isključivo u lijeku NIJESAM, NEJMA. Pjesnici su ovo koristili zbog metra.

"Za nas nejma ništa preče. "

"Ako sam ti dao kravu nijesam ti dao moga pašnjaka"

" Nejma plemena bez slavna imena"

"Ali nijesi na mom srcu Zlata"

-Morfološki ikavizam u infinitivnoj osnovi 3. Vrste potvrđen je kod svih pisaca, ali je najmanje izražen kod Mulabdića i Ćatića.

"Zabolilo ga u srcu"

"Ne smim tamo otići"- Duvanjski arzuhal

"Nije nama do smiha"- isto

"Čuvaj se od griha"- isto

Primjetni su i mnogi primjeri iz urbanih sredina, npr. Viditi/ vidjeti

- Kontrakcije vokala

Kontrakcije vokalskih skupina -ao (-al), -eo ( -el) bošnjački pisci A-U perioda često označavaju sa dugo o ili kratko o.

(zauzo', miso', piso', mogo', istraživat')

"Od nauka sv'jet'om vlada"- Poziv Jusuf-bega Filipovića na nauk

"Ne udaje se Fata, neg' Kobilja glava"

"Da ne bi kući ne došo', i odavle otišo'"- Duvanjski arzuhal

- Pokretni vokali

Pokretni vokali se javljaju bez posebnih zakonitosti. Ponekad se jave a ponekad ne, ali sam kod Ljubušaka pronašla nekoliko primjera:

"jednome građaninu"- Ako sam ti dao kravu nijesam ti dao moga pašnjaka

"turskome..."- Laže da je djed

-Glas h

Glas h je očuvan u intervokalnoj poziciji, iako je npr. riječ sahat već u ono vrijeme trpjela preobražaj - sat/sahat, mahana, duhati.

Glas h katkad se gubi a katkad javlja:

"Fali žito u hambaru i ženu u mezaru"

"Bolje je samovati, nego s rđavim drugovati"- poslovice

"S tim će sebi nahuditi"- Poziv Jusuf-bega na nauk

-Afrikate

Zabilježeno je vrlo malo primjera nerazlikovanja ovih glasova. Mora se ipak uzeti u obzir da bi samo uvid u rukopisne primjerke djela mogao dati tačnu sliku o ovoj pojavi kod pojedinih pisaca. Kod Ljubušaka sam primjetila zanimljivu situaciju u pjesmi "Grozna ljubav Čelebije Muje":

"Otvor' vrata Ćelebija Mujo"

"Ponesoše Čelebiju Muju"

-Ijekavsko jotovanje dentala

"doćeralo"

"treba pohićeti"

-Nemijenjanje velara K u riječima orijentalnog porijekla :

"Selam alejk" i "alejk selam", melek"

I mijenjanje K:

"alejć"

"Ćaba"

"ićindija"

-Jednačenje po mjestu tvorbe

Kod Ljubušaka izuzetno primjetno:

"najpošljednji Mehmed-paša"- poslovica

"nejma fajde pošlije žaliti"- Izjeo vuk magarca

"ušljed toga"-Jadno duvno što si dočekalo, da u tebi kokan zapovjeda, iza sile

Jusufbegovića

-Šćakavizam

"ovlašćuje roditelj hodžu"- Kosti moje meso tvoje

-Konsonantska disimilacija

"avdest"- Baš si hijanet(varalica)

- Refleksi sibilarizacije

Kod Ljubušaka sam pronašla sljedeći primjer odstupanja od 2. Palatalizacije u dativu jednine imenica ženskog roda:

"Ne bi meni od Boga suđeno,

Već suđeno Travanjki djevojki"- Grozna ljubav Čelebije Muje

MORFOLOŠKE CRTE

-Imenice

U književnojezičkom izrazu Bošnjaka u A-U periodu uočljive su arhaične morfološke crte sa stilskom vrijednošću. Kratki oblici množine imenica m. roda karakteristične su u poetskom i proznom izrazu:

"Uske staze, ravni puti/ svi su moji obasuti puti"

-Zamjenice

Kod zamjenica otkriven je šarolik sistem oblika. Našlo se tu i arhaizama i dijalektizama te i hrvatkojezičkih uzusa:

"Njojzi veli Čelebija Mujo"- Grozna ljubav Čelebije Muje

"Što je nami, gospodo"

"Tko mnogo obećaje, malo daje"

"Tko je dužan i na Bajram je tužan"

"Nitko ne zna do Boga"- Duvanjski arzuhal

-Glagoli

I kod Ljubušaka su karakteristični glagoli znati, imati, dati po četvrtoj vrsti:

"znadem"

"imadem"

"dadem"

-IZ LEKSIKE

Književnojezički izraz Bošnjaka u A-U periodu bogat je orijentalizmima, ali oni tada nisu toliko česti kao što su bili u jeziku bošnjačke alhamijado književne tradicije:

"Ne smim tamo otići"- Duvanjski arzulah

"Nije nama do smiha"- isto

"Čuvaj se od griha"- isto

-Zatim religijska leksika prisutna je kod većine bošnjačkih pisaca u ovom periodu:

"obhod"- tavaf oko Kabe/Ćabe

-U prozi se pojavljuje ekspresivna leksika orijentalnoga porijekla, živa u narodnom govoru:

"insan"-razumno biće

"Evo pišem arzuhal- molbenica

Da vam kažem svoj hal- stanje

Propade nam c'jeli mal'-imetak/novac

...

Bog mu dao dženet-raj

A ocu mu rahmet- spokoj

Dobro čini gajret-pomoć

(Iz "Duvanjskog arzuhala")

- Leksički dijalektizmi

1. Pokazna riječca NUTO/NU/ i upotreba riječce NA/NAJ:

"Naj ti ovo, Mujo dušo moja"- Grozna ljubav čelebije Muje

2. Dijalektizmi u funkciji smanjenja broja slogova u stihu:

" Koje'no/'vakav/Saraj'vo/jesil' vid'la, ono'liko"

SINTAKSA

Od sintaskičkih crta sam pronašla karakterrističnu osobinu koja je dio prethodne književne tradicije:

-Slavenski genitiv:

"zaiskati halala- moći pružiti utjehu".

164

Lejla Nakaš

KNJIŽEVNOJEZIČKI IZRAZ BOŠNJAKA U AUSTROUGARSKOM PERIODU (Na primjeru beletrističkog stila)

U austrougarskom periodu tok književnojezičkog izraza Bošnjaka pravi sudbonosni zaokret koji se sastoji u pokušaju spajanja kulture Istoka s modernim duhom Zapada. Preobražaj do kojega dolazi posljedica je djelovanja unutarjezičkih zakonitosti, ali i vanjezičkih činilaca koji su utjecali na identitet ovog idioma. Književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili su se "u procijepu između orijentalnih formi izraza i maternjeg jezika, koji su oni dugo nazivali bosanskim" (OKUKA 1987, 11). Tu se svakako mora misliti na tok književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koji je imao prestižnu ulogu, i, sa druge strane, na alhamijado tradiciju bremenitu orijentalnim jezičkim naslagama te ustaljenim stilskojezičkim zahvatima iz narodne poezije. Može se reći da će zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeti upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima. Upravo na kraju turskoga perioda ispoljit će se neki sasvim novi tokovi koji navještavaju budući vrtlog. Kod nasljednika triju književnojezičkih izraza s izrazitim nacionalnim obilježjima proisteklim iz različitih tradicija pojavljuje se svijest o varijantnoj podvojenosti u osnovi jednoga jezičkog izraza, objavljuju se dokumenti napisani pravopisom koji neutralizira postojeće varijantne opozicije, a sve to odražava težnju ka približavanju izrazu zajedničkom i prihvatljivom za sve.404 Već na kraju turskog perioda kod Bošnjaka započinje odvajanje od alhamijado tradicije, što se uglavnom ogleda u prihvatanju ćiriličkog pisma te naglom prodoru internacionalizama. Općenito se može reći da se jezički izraz Bošnjaka približio izrazu drugih dviju konfesija u Bosni i Hercegovini. I rezultati istraživanja jezika štampe na kraju turskoga perioda također potvrđuju takve tendencije. U Sarajevskom cvjetniku predstavljen je prvobitni model standardnojezičkog izraza Bošnjaka sa "ublaženim morfološkim pravopisom" (NOGO 1981, 156) i brojnim neologizmima kakvi su registrirani i u Šulekovim rječnicima: zemljopis, kolodvor, brzojav, parobrod, očevidac, prirodoslovan (KUNA 1981, 52). Istraživanja na leksičkom planu otkrivaju da “nijedan od bosanskohercegovačkih listova nije bio leksički i varijantski polariziran” (KUNA 1991, 45), što se objašnjava posljedicom težnje da izraz bude naddijalekatski i nadnacionalan. U austrougarskom periodu književnojezički izraz Bošnjaka preobražen je u tolikoj mjeri da se može govoriti o "obnovi jezika", za razliku od 'zastarjelog', umornog i temama ubijenog u alhamijadista (KAJAN, 9). Prve pjesničke zbirke pokazuju da su Bošnjaci "načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio" (VUJANOVIĆ, 94). Jezik bošnjačkih pisaca u razdoblju od 1878. do 1918. nije posebno i sistematski proučavan. Istraživanje jezika štampe u austrougarskom periodu pokazalo je osnovne konture jezičkoga izraza Bošnjaka. Te crte nam mogu poslužiti tek kao osnovne smjernice u smislu ukazivanja na osobenosti jezičkog izraza Bošnjaka u odnosu na izraz Hrvata i Srba. Kako su te jezičke crte samo kataloški popisane, bez uvida u njihovu funkcionalnu vrijednost, ostaje otvoren problem mogućnosti njihove adekvatne interpretacije. Neke osobenosti izraza ne mogu biti jasne dok se ne sagleda njihova funkcija u sklopu samoga autorova teksta. Naprimjer, pojavljivanje oblika zamjenice što – česa, ili pak pojava starijih oblika deklinacije u bošnjačkoj štampi zahtijevaju kompleksnu interpretaciju u okviru problema njihovog pravog mjesta u slici tadašnjeg jezičkog izraza Bošnjaka. S druge strane, jedan važan aspekt problema proučavanja književnojezičkog izraza Bošnjaka u austrougarskom periodu u dosadašnjoj litaraturi samo je naznačen. Iako se tokovi standardizacije kod Bošnjaka u 20. stoljeću tijesno vezuju sa normiranjem na širem planu, u literaturi je ocijenjeno da se u jeziku bošnjačkih pisaca afirmiraju i neke vrijednosti koje su rezultat vlastitoga književnojezičkog kontinuiteta.2 Istraživanje upravo takvih vrijednosti osvijetlit će krivulju razvoja bošnjačkoga jezičkog izraza. Pravopis U ovom periodu razvoja jezika još ne postoji samo jedan sistem ortografskih normi što upućuje pisce na veće slobode. Ne može se reći da je Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. učinila tu situaciju jasnijom. Katkad je norma te gramatike nejasno određena: i pored načelnog opredjeljenja za fonetski princip u njoj su date i osnove morfološkoga pravopisa. Bašagićeve stavove o pravopisu možemo analizirati u njegovom redaktorskom radu u najčitanijem bošnjačkom listu tog doba. Ispod jednog Hadžićevog članka ostavio nam je Bašagić dragocjeno svjedočanstvo o tome: ''Po želji gospodina pisca ostavljamo sad i ostavljaćemo u buduće pravopis i jezik, kako on piše.''3 Bašagićeva napomena da, po izričitoj želji autora, neće redigirati Hadžićeve članke otkriva da se njegovi stavovi u pogledu jezika i pravopisa razlikuju od Hadžićevih. Hadžić piše korijenskim pravopisom kad su ga već i Hrvati napustili, a u Bašagićevom pisanju otkrivamo opredjeljenje za fonološki princip sa nešto izuzetaka. Kakav je bio etimologijski pravopis pokazuje Frano Vuletić u svojoj gramatici (str.

404 O tome svjedoče dokumenti Carski ferman iz 1875. i Carski kazneni zakonik (kopija Hatihumajuna), štampan u Sarajevu 1870. Iako su prevodioci Carskog zakonika pripadnici raznih nacija i nosioci različitih literarnojezičkih tradicija, njihov je jezik i pravopis u velikoj mjeri ujednačen. (OKUKA 1991, 48-49) 2 Prva generacija pisaca koja se okretala zapadnoj kulturi i civilizaciji (Bašagić, Mulabdić, Hadžić, Ćatić) održava "čvrstu vezu s jezičkim naslijeđem, dijalekatskom izvornošću, iskazom narodne poezije, te formama istočnjačke jezičke prefinjenosti, pri čemu se turcizmi pojavljuju kao vrlo značajan, leksički dominantan i stilskojezički kultiviran sloj". (JAHIĆ 1999.a, 30-31) To je vrijeme u kojem "bosanski jezik pokazuje pravu svoju snagu otvaranja; historijski vazda spreman da prima (što je za primanje) i na autentičan način spaja uticaje drugih tradicija". (JAHIĆ 1999.b, 161) 3 Bašagić: ''Po želji g. pisca ostavljamo sad i ostavljaćemo u buduće pravopis i jezik, kako on piše.'' Behar, izbor, str. 12

165

29), a možemo jasno vidjeti primjenu tih načela u Hadžićevim člancima objavljenim u Beharu u vrijeme Bašagićevog uredništva. Istraživanje pravopisa u Hadžićevim tekstovima u vrijeme Mulabdićevog uredništva pokazuje da on nije bio popustljiv kao Bašagić, tj. da nije tolerirao korijenski pravopis. Ne bi bilo ispravno zaključiti da je Hadžić promijenio princip, jer ako usporedimo pravopis njegovih tekstova objavljenih u Beharu u vrijeme kad je sam bio urednik (1909.), vidimo da on opet piše korijenskim pravopisom, i to gotovo sasvim dosljedno. Sa slijeđenjem načela etimološkoga pravopisa povezano je, također, nejotovanje u sekvenci vj na granici korijena i sufiksa u Hadžićevim tekstovima (pravoslavje H1,4, protuslovje H1,72, poglavju H1,71). Kakvo značenje u ono vrijeme može imati upotreba korijenskog pravopisa kod pisaca Bošnjaka? Zemaljska vlada obrazložila je svoje opredjeljenje za fonetski pravopis time da se etimološki pravopis postepeno napušta i u "Hrvatskoj, zemlji najstrožijih etimologa", a razlog bi mogao biti u tome što je "u elementarnom opismenjavanju fonetski pravopis podesniji ... jer je fonetika svima pristupačna, čak i onima koji nemaju vremena da uče gramatiku ili, pak, korijen (porijeklo) pojedinih riječi", a pravila fonetskoga načina pisanja su "daleko jednostavnija i razumljivija, pa se ovim načinom postižu daleko brži rezultati nego primjenom etimološkog pisanja koji zahtijeva petorostruko duže učenje" (ArBiH ZMF br. 2513). Korijenski pravopis po sebi, dakle, već govori o višem obrazovnom nivou onoga koji njime piše, on također označava priznavanje ugleda jednoj literarnoj tradiciji (hrvatskoj), pogotovu ako ga prati još upotreba starijih oblika u dativu, lokativu i instrumentalu plurala. Slijeđenje principa etimološkoga pravopisa karakteristično je za Osmana Nuri Hadžića. Bašagićev je, pak, pravopis fonetski sa elementima etimološkoga, a Mulabdićev i Ćatićev dosljedno fonetski (otsjev Ć1,35). Bošnjački su pisci u austrougarskom periodu slijedili načela gramatičke interpunkcije. Gotovo dosljedno postavljanje zareza ispred veznika kod ovih pisaca odraz je ugledanja na njemačku interpunkciju, kao i na hrvatske pravopisne uzuse. Zapravo, u Hrvatskoj je gramatička interpunkcija imala dugu tradiciju, a Broz-Boranićevim pravopisom (1892.) je i zvanično uvedena (SIMIĆ, 192). Fonetika Refleksi jata Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu primjetna je mala nesigurnost vezano za reflekse jata u dugom, odnosno u kratkom slogu. Mora se ipak istaći to da primjera ovoga tipa nije bilo kod Edhema Mulabdića, kao i to da ih je najmanje bilo kod Osmana Đikića. Zamjena jata iza sekvence konsonant + r otkriva nedosljednosti kod većine pisaca, bez obzira da li je riječ o kratkom ili o dugom slogu (strelicom Ć2; grješnik Đ2, uvrjeda H6; grjehota M7; sprječavalo HB1,201; prijelazan Ć6, prevod Ć5, H1,2, predlog H9, prestô Đ5, na prijestolu Đ5). Pojava dvosložne zamjene u kratkom slogu u skupini kons. + r + ě ustvari je odraz težnje da se očuva ijekavski refleks u takvoj poziciji, te na taj način održi veza sa nizom riječi istoga korijena sa dvosložnom zamjenom (griješnik Ć7, B7.2, krijepost M15, B4,53) unatoč tome što bi pri izvođenju riječi trebalo doći do skraćivanja osnovnog sloga. Bašagić u toj poziciji uglavnom zadržava refleks e, što odgovara ijekavskom standardu (strelica B1,44, bregova B2,1, grehota B4,9, prozreli B5,17, pogrešaka B4,67, potkrepljujući B6). Ijekavski nastavak u genitivu i dativu plurala pridjevsko-zamjeničke deklinacije nalazimo uglavnom kod pjesnika, Ćatića i Đikića, te u Hadžićevom prijevodu Fatihe: [pod brijestom stoljetnijem Ć1,89], [do visina eternijeh Ć3], [mirisnim njegovijem darom Đ1.1], [Slava Bogu, gospodaru svijeh svjetova H9], [Na put onijeh koje si dobročinstvima obasuo H9]. Ijekavski refleks u nastavcima pridjevsko-zamjeničke deklinacije bošnjački pjesnici koriste kao poetizam. Ovakvi primjeri u početku, npr. kod Bašagića, asociraju na narodnopoetski stil, a kasnije, posebno s Ćatićem, postaju sve više obilježje poetskoga stila općenito. Bošnjački prozni pisci u austrougarskom periodu upotrebljavaju odrični oblik glagola jesam gotovo isključivo u liku nijesam. Lik nisam pojavljuje se u poeziji, kod Ćatića i Đikića, kao i kod Bašagića. Pjesnici koriste mogućnost variranja ovih likova za skladanje metra.4 Morfološki ikavizam u infinitivnoj osnovi glagola III vrste potvrđen je kod svih pisaca, ali je najmanje izražen kod Mulabdića i Ćatića: [buktila je vjerska mržnja B1,11], [sve je kipilo i buktilo H9], [zabolilo ga u srcu Ć4], [vrtilo mu se nešto u glavi HB1,149]. U Bašagićevom jeziku ima vrlo malo primjera koji odstupaju od standardne ijekavske zamjene, a oni su najčešće podržani stanjem u govoru urbanih sredina, npr. viditi, pored vidjeti. I ikavski refleks u primjerima gori i doli mogao je Bašagić usvojiti iz sarajevskoga govora. Nepostojano a U Ćatićevoj, Đikićevoj, kao i u Bašagićevoj poeziji pojavljuju se stilski obilježene lekseme koje na granici prefiksa i korijenskog morfema imaju a kao refleks vokaliziranoga poluglasa: [a vileni ati i paripi | svi u srebru jako sakovatu B2.76], [gdje silna samrt svoje mreže širi Ć1,40], [a za njima džellat vodi | Ibrahima savezata Đ5], [kad ponoć tavna razavije mrake Đ3]. Dvojne mogućnosti (sa i bez nepostojanoga a) korištene su, po ugledu na narodnu poeziju, za oblikovanje metra. Kod Bašagića ovakve primjere nalazimo i u prozi, no njihova prvobitna poetska situiranost utjecala je na to da u proznom tekstu posjeduju stilske konotacije: [sedamdeset drama zlata u dukate sakovata B8,26], [počnu se malo po malo razasipati B1,141]. Kontrakcija vokala Kontrakciju vokalskih skupina -ao (<-al), -eo (<-el) bošnjački pisci često označavaju sa 'o, ili sa ô. Činjenica da se ovoj pojavi nastoji dodijeliti posebna oznaka otkriva postojanje svijesti o dva nivoa izraza: jednom koji se u datom kontekstu želi ostvariti, i drugom koji je propisan. Izbor posebne oznake predstavlja vrstu

4 U Ćatićevim esejima, npr. nalazimo samo nijesam, nijesu.

166

kompromisa (zauzo B1,12, miso B3,39, vitl'o Ć1, polup'o Ć1,10, pep'o Ć1,104; glavu zakret'o od nas M1, ko bi reko M3, rasplamsô Đ5, mog'o Đ2). Kod Hadžića nisu zabilježeni primjeri kontrakcije vokala u glagolskom pridjevu radnom, kao ni kod Bjelevca. Kod Mulabdića ovakve primjere nalazimo u ustaljenim izrazima iz razgovornoga stila i u govoru likova njegovih proza. Vokalska kontrakcija ovoga tipa najkarakterističnija je ipak za poetski jezik. Ona je npr. dosljedno provedena u Ćatićevoj poeziji, dok je u njegovim esejima nema. Pokretni vokali Pokretni se vokali kod bošnjačkih pisaca pojavljuju bez posebnih zakonitosti. Jedni su pisci skloni njihovoj upotrebi, drugi ih izbjegavaju: [patarenskoga i katoličkog elementa B1,11], [mladog galatskog šejha Ć5], [snaga stvaralačkog genija Ć5]; [trud učenoga alima H8], [pored hrvatskoga i srpskoga H8], [ni jednog ciglog pretplatnika M11], [s toga gledišta M17]; [sa svoga stanovišta HB1,123], [onog viteškog doba HB1,150]. Kod Ćatića se, osim u poeziji, pokretni vokali javljaju vrlo rijetko. Slično je i kod Mulabdića. Nasuprot tome, Hadžić i Bjelevac u genitivu pridjevsko-zamjeničke deklinacije gotovo uvijek imaju nastavak -oga, dok je Bašagić u tome manje dosljedan. Pokretno u iznimno se javlja kod Bašagića, a karakteristično je samo za Bjelevca: [oduzima se vlast jačemu nad slabijim B1,153], [i još k tomu lijepa HB1,233], [tomu vrtlogu HB1,201]. Finalno -l Na kraju sloga i na kraju riječi imamo najčešće o < l kod bošnjačkih pisaca: [tvoje sjetno oko | sirotog srca svu bô pripovijeda Ć1,68], [tek svileni dah lahora viš paoma lišće dira Ć1,20], [ne sijecite paoma H1,31]. Ima, međutim, poetskih riječi u kojima na kraju sloga ostaje l: [ne znam: je l’ angjel ili je vila B2.Har.3], [angjelski glasi Ć1,21], [poput svilnih golubijih krila Ć8], [svilne vlasi Đ1.15]. Jedino je kod Hadžića osjetna tendencija čuvanja l u osnovama stol- i pol-: popoldneva H9, prijestolnica H1,41. Glas h Do gubljenja glasa h na kraju riječi dolazi samo u genitivu množine pridjevsko-zamjeničke deklinacije. Primjeri za to mogu se naći gotovo isključivo u poeziji: [samo kadkad valovi potresu |zidinama užasnije dvora B2.71], [azil čarobnije vila Ć11], [i hram Božji ponizno se do prašnije tala klanja Ć1,22]; [s ruševina tavni' Đ3], mećenskije (:Meća) Đ6,138. U prozi je ova pojava iznimno rijetka: [njegovih mladenački dana HB1,202], [ideal njezinih mladenački sanja HB1,204], [živahni očiju M2]. Bošnjački pisci čuvaju h u intervokalnoj poziciji, premda je npr. riječ sahat već u ono vrijeme trpjela preobražaj (sat Ć16; HB1,123,150,234,237 || sahat H3, H7; M5, M6, M10; HB1,100,202; vakti-sahat Đ1.32; mahana Ć3, Ć5; H11; M16; duhati HB1,238). Ćatić je znao čak i ukidanjem ovoga glasa u riječi graditi poetizam (JAHIĆ 1999.b,161): [ti rukom pamučnom tio | gladiš me po bl'jedom čelu Ć13], [dok pastir bijaše sred gore ti'je Ć1,10], [a trepavke guste, duge | klonule ti krotko, ti'o Ć1,105] || [i šapatom tajanstvenim blage rieči šapće tiho Ć1,21], [ja niesam sanjar, što u tihoj noći | po moru biele mjesečine pliva Ć1,38]. Glas h katkad se gubi u sufiksu -ah(a)n: [ko svehli listak sa tanane grane Ć12], [udesi moga mlagjanog života Ć1,41], [tihanim šumi šumom Đ6,137], polagano HB3, HB4, HB1,236; hlađani Đ2, Đ5. Kod Bašagića je h u ovom sufiksu izgubljeno, ali kod ostalih pisaca češći su primjeri njegova čuvanja nego gubljenja: [u slagjahnoj nekoj boli ljiljanska joj duša pliva Ć1,21], uzahnoga H8, mlađahni H9; slađahne snove Đ3. Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu glas h je pomalo nestabilan u poziciji ispred konsonanta k: [sladak kao akord poljubaca mekih Ć11], [laki zefir Ć1,49], [to mi lako poimamo H1,27]; polako HB1,100,177,150,240; lako HB1,147,238,243; meki HB1,150 || [na svilnom mehkom oblačju Ć12], [u sevdahu pjesma moja | s lahke harfe k tebi hrli Ć22], lahkoća H9; [mehka postelja M10]; [lahka četa konjanika Đ5]. Likovi lahak i mehak javljaju se kod Bašagića paralelno sa likovima lak i mek, s tim što su prvi stilski obilježeni i prisutni najčešće u ustaljenim izrazima: [nije bio tako lahak poso B1,37], [na lahku ruku B1,134], [izdigne se na svilene i mehke dušeke B7.17]. U klasičnim evropeizmima bošnjački pisci radije čuvaju glas h, a vrlo rijetko upotrebljavaju latinizirane likove sa k umjesto h. Ćatić, kao i Bašagić, ponekad bilježi ch u ovim riječima što podrazumijeva izgovor h, kao u njemačkom jeziku (Alhemičar B4,125; historija Ć14, H14, HB1,200; herubin Ć23, horizont Ć15, Ć17, H8, HB1,149, korizont M15, hrizantema Ć8, melanholija Ć5, melankolija Ć3,Ć15; kroničari H10; B1,41; chronogram Ć5; B4,60,112; chimera Ć24; chalifa B4,177. Afrikate Zabilježeno je relativno malo primjera nerazlikovanja ovih glasova. Mora se ipak uzeti u obzir da bi samo uvid u rukopisne primjerke djela mogao dati tačnu sliku o ovoj pojavi kod pojedinih pisaca. Na osnovu prvih štampanih izdanja dalo bi se zaključiti da su Ćatić i Bjelevac imali problema sa razlikovanjem glasova č i ć, kao i to da je Mulabdić ove glasove dobro razlikovao (tumaćiti Č4; ružićni trak Ć5; rijeć Ć10; pozlačenih Ć11; uopče H14; ne htijuči HB1,100; štičenika HB1,100; lomaća Đ5; izreće Đ5). Ijekavsko jotovanje dentala Refleksi ovog jotovanja prisutniji su u Bašagićevoj poeziji nego u prozi, što naročito vrijedi za korijen -letje-. Ijekavsko jotovanje dentala u Bašagićevom jeziku ima stilsku vrijednost po tome što asocira na narodnopoetski stil [po mnijenju prećeranih kritičara, nije njemu ravan zasio na stolicu velikih vezira B1,190]. Refleksi ovog jotovanja, osim kod Bašagića, pojavljuju se još samo kod Đikića i Mulabdića, i to s određenom

167

stilskom vrijednošću. Kod Đikića oni predstavljaju neku vrstu poetskog manira, a Mulabdiću su sredstvo karakterizacije u dijalogu (sihirbaz đevojka Đ1.21, ne ćeraj inada Đ1.17; doćeralo M8, umjetnički dotjerano M12). Šćakavizam Šćakavizmi su karakteristični samo za Hadžića i za Bjelevca. Njihova pojava predstavlja probijanje dijalekatske baze u jezik ovih pisaca. Za jedini šćakavizam zabilježen kod Đikića, pušćenica, može se reći da je upotrijebljen radi pojačanja ekspresivnosti riječi (dopušća H14, zapušćamo H11, zapušćajući H11, pušćali H9, H1,4, dopušćati H1,66, namješća H1,30; oprašća HB1,268, spušćao HB1,243, pušćala HB2,HB1,237; azgin-pušćenica Đ1.28). Jednačenje po mjestu tvorbe Jednačenje suglasnika s pred lj, nastalim nakon zamjene jata, karakteristično je jedino za korijen slěd-, i to ne kod svih bošnjačkih pisaca. Kod Bjelevca nema ovog refleksa, a kod Hadžića se on javlja iznimno rijetko (pošljedica B4,178; Ć4, pošljednji Č51; M9, M14; Đ5; našljednik B4,177; H9, najpošljednji H5, na pošljetku M7). Konsonantska disimilacija Primjer konsonantske disimilacije nalazimo u poetizmu tavni, kod Bašagića, Ćatića i Đikića: [jednom od dvojice treba sunce da potavni B2.55], [a tamo s horizontom ponoć se cjeliva tavna Ćatić, Izabrana djela, 1988, 105]; tavnica Đ5, [ponoć tavna Đ3]. Nešto primjera daljinske disimilacije lj-nj > lj-n ima kod Bjelevca i kod Ćatića, kao i kod Bašagića: posljedni HB1,99,123,266; pošljedni B1,115; Ć4,Ć6,Ć14,Ć19. Refleksi sibilarizacije Gotovo da nema odstupanja od sibilarizacije u dativu i lokativu jd. imenica ženskoga roda. Primjeri bez refleksa c, z, s zabilježeni ovdje ujedno su i jedinī pronađenī u korpusu istraživanja: [glasoviti kirurgi B7.1], [jedan traktat o metafiziki B5,7], [slugi se to svidi B8,13], [po staroj naviki B1,167], [pripovijeda o tugi i bolu Ć5], svrhi H11; [na sunčanoj žegi M9]; [plamtećoj zraki Đ6,135]. Morfološke crte Imenice U književnojezičkom izrazu Bošnjaka u ovom su periodu uočljive arhaične morfološke crte sa stiliskom vrijednosti. Kratki oblici množine za imenice muškog roda karakteristični su za pjesnički jezik, ali našlo se nešto primjera njihove upotrebe i u proznom izrazu: [mjesečina mliečne vale | po svemiru plavom stere Ć1,85], [uske staze, ravni puti Ć3], [tvojim blagim sjajem | svi su moji obasuti puti Ć1,37], [tih dvorova stupovi su čempresi i bori Ć1,114], [snažni vjetri Ć11], [kroz suze gledam tužne zide tvoje Ć1,45]; [ključe grada preda glavom halifi H9], ], [donio sultanu ključe od Bagdata B1,30]; [megju zlatnim češljima i skupocjenim iglama HB1,205]. Upotreba starijih padežnih oblika kod Hadžića odraz ugledanja na jezik hrvatske književne tradicije. Ona u Hadžićevom jeziku nije konstantna, već se javlja u stilski obilježenom izrazu: [izvrgnuta tolikim porugam H8], [ja sam dva tri puta u novinam upozorio H4], [koji bi po vrelim Islam proučio H14], [Srbin Nedeljković pun je fantazijah, govoreći o haremluku H1,6]; [nakon onoga, što smo napomenuli o prosvjeti islamskih sljedbenikah H1,74]. Zanimljivo je da se stari padežni oblici imeničke deklinacije katkad javljaju u poetskom izrazu Bošnjaka: [spomen ćeš ostaviti na dušmana njena legji' B2.2], [sad su nam u pohod došli na krili' | ah, preko sinjeg mora Ćatić, Izabrane pjesme 1988,134]; [na konjicu bješe sa vilinskih krili Đ3], [na lakim krili Đ1.23]; [vječno me svojim osjenjujuć krili Ćatić, Izabrane pjesme 1988,126]. Zamjenice Zamjenički sistem otkriva šarolikost oblika. Našlo se tu arhaizama (česa), dijalektizama njiha Đ1.2, Đ6,129,130, njojzi Đ1.16, Đ1.36, te utjecaja hrvatskih jezičkih uzusa [s onakovim osmjehom Ć5], nekakovi HB1,147, [da ju preziđu na pola H1,33], tko H3, H11, H4, H9, H14; nitko M2, M13, M3. Zanimljivo je da se zamjenički dijalektizam može naći i u artističkoj poeziji [i s njiha ambra plavim dahom diše | ko mistika u hramu gotskog stila Ćatić, Izabrana djela, 1988,176]. Stari zamjenički oblici u Hadžićevom su jeziku izrazito stilski obilježeni, pogotovu oblik česa koji se pojavljuje u svečanom izrazu za kur'anski stil: [iz ničesa stvori sav svijet ovaj bijeli H9]; [stvorio sunce i mjesec iz ničesa H9], [čovjek ne smije, da se uzoholi ni radi česa H1,23]; [za nje /duhovnike/ i za fratre uvesti učilišta H1,66], [uzgoj djece dužnost je roditelja: na nje pada odgovornost za njihovu djecu H1,85], [zapadne među nje H1,35]. Pridjevi Upotreba neodređenoga vida nije krakteristična za Mulabdićev izraz. Kod drugih pisaca Bošnjaka oblici neodređenoga vida naročito su česti za prisvojne zamjenice koje označavaju pripadanje trećem licu, no ima i primjera za pridjeve (u njihovu društvu Ć4, HB1,100. njezinu pozivu HB1,234; takova stepena H9, bez osobita utiska H14; do bistra i jasna zaključka H9, nakon opširna pitanja HB1,243). Glagoli Kod bošnjačkih su pisaca uočljiva pomjeranja u sistemu glagolskih vrsta. Glagoli tipa prosipati često imaju

168

promjenu po drugoj vrsti drugoga razreda: prosiplje, Ć6; M1; B5; pozivljem H12, H4, HB1,177; počimlje H11, oduzimlje H11, nazivlju H12, H14, H14; uzimlje HB1,238. Glagoli imati, znati, dati često imaju promjenu po četvrtoj vrsti: [gazeli megju kojim imade dosta neuspjelih] Ć5, Ć9; HB1,202; B4,98; [ah, ja znadem: Tvoje srce | o sevdahu slatkom snije Ć21], Ć1,Ć2; znadu B2.70; H14, H1,2; dadu B4,52; H11. Kod Ćatića, Hadžića, kao i kod Bašagića glagol htjeti katkad ima oblike od arhaične osnove hotě-: [prašno lice crne zemlje hotio bi da cjeliva Ć20], hotjela Ć22, hotili H1,28; B1,57. Kod Bašagića, Hadžića, Mulabdića i Bjelevca, prisutne su arhaičnije forme imperfektivnih glagola izvedene od složenih perfektivnih duženjem korijenskog vokala: podnašati H9, doprinašaju H1,97; povađati se M15; proizvađao HB1,200, provađao B1,131. U književnojezičkom izrazu Bošnjaka pojavljuju se iterativni glagoli izvedeni od složenih perfektivnih nastavkom -iva, umjesto -ava: zarobljuju Ć5, usavršuje H11, završuje H12, ograničuje H1,27, naglasujemo H12, upozorujemo H1,99; M14, zabrinjuje M17; ponizuje HB1,237; natovarivali H14, preobrazivati H8, uvaživao HB1,267, razdjelivao HB1,244. Iz leksike Književnojezički izraz Bošnjaka u austrougarskom periodu bogat je orijentalizmima, no oni tada niukoliko nisu tako česti kao što su bili u jeziku bošnjačke alhamijado tradicije. Primjetno je da se u Ćatićevoj i u Bašagićevoj poeziji pojavljuje jedan krug leksike orijentalnoga porijekla koja ima izrazito poetsku vrijednost: [a ja u tvom gjulistanu | pod gusti sam bagren stao Ć1,85], B2.60, [toplim dahom zefir pirka Ć1,85], B2.44, [i mrseć kosu vranu - | to crnog miska more Ć1,102], ambra Ć1,63, [u sevdahu angjeoskom tvome Ć1,76], [kad sam te prvi puta | na pendžeru tvom vidio H33], [kad otkriješ čember s lica, | zasinu mi tvoji čari Ć1,82], kevser Ć1,84; [kad ne mogu s abu-hajata | dohvatiti životvorno vrelo Ć1,76], Đikićevo poetsko uvođenje turskih sintagmi te turcizama drukčijih od onih koje su upotrebljavali njegovi prethodnici doista je učinilo njegovu poeziju originalnom, no ona se zbog toga danas ne može čitati bez rječnika (denjiz Đ1.16, džansevdija Đ1.8, zinet Đ1.7, dževher Đ1.13, đuzel-olu Đ1.3, akšam geldi Đ1.2, ibrišim Đ1.15, maraz Đ1.32, melek-zade Đ1.19, jandim Đ1.10, emr Đ5). Religijska leksika prisutna je kod većine bošnjačkih pisaca u ovom periodu. Ovu vrstu leksike orijentalnoga porijekla oni u publicistici tumače ili postavljaju uz riječ odgovarajući kontaktni sinonim: [nestanak u Bogu "Fena fillah" Ć4], [tarikat prevedeno ad verbum znači put, staza H14], [tesbih (rosarij) H14], [treba znati usul, eksegezu (meâni ve bejan) H1,25], [ashabi (apostoli) H1,24], [obhod (tavaf) oko Kabe H9], [uzbunile mušrike (pogane) H1,93]. U poeziji s mističko-religijskim motivima takva je leksika nezamjenjiva i, za muslimanskoga čitatelja, “puna jedrine i slasti” (UJEVIĆ): [na sedždu pao je i ko crv u prahu | slavio Tvorca, koji svemir grije Ć1,10]; [onda se smiešit Božji rahmet stane Ć1,52], [bliede usne, drščuć mi za te | Fatihu šalju u daljinu plavu Ć1,57], [a akšamskog glas ezana | jasno zvuči sa munara Ć1,69]. U prozi i dijelovima publicističkih tekstova u kojima ima elemenata pripovijedanja pojavljuje se ekspresivna leksika orijentalnoga porijekla, živa u narodnom govoru: [još manje hasni govoriti H14], [čejrek sahata H3], [voda je više dana bila crna od murećeba (mastila) H1,48], [insani (razumna bića) H6], [hrsuz (kradljivac) H7]; asli pravi M8, ašićare M8, čivija M8, ahbab M8, hendek M8, ćefenek M7, M10, srklet M8, hajir M11, hefta M4, eglen M3, insan M4, gaflet HB1,101, [ocu je bilo ispod nama HB4], hećimi (u dijalogu likova) HB1,99. Dio poetske leksike preuzet je u doticaju s dubrovačkom književnosti (pramaljeće Ć1,114, lijer Ć1,105, cjelov Ć1,44, toli Ć1,24), no većina ih je nastala skraćivanjem imenice (prâm Ć1,84, poljub Đ1.4, kâm Đ5), mijenjanjem njezina roda (nâd B2.16, Đ5), naknadnom sufiksacijom (obzorje Ć1,37, M12, površje Ć2, oblačje Ć1,38, valovlje Ć1,63, milinje H3, tmina Ć1,64), ili pak prefiksacijom [vladar je Božji osjen na zemlji H1,20]. Neologizmi se najčešće javljaju u publicistici, mada ih u Ćatićevoj poeziji ima dosta. Među tim riječima ima onih koje dopiru iz hrvatske kulturne sfere, bilo da su tvorenice, bilo da su preuzete iz slavenskih jezika u vrijeme ilirskoga purizma (bajoslovni Ć1,76f, glasovir Ć2, HB1,150, glazba Ć5, HB1,240, uglazbili Ć2, upečatak Ć5, kumir Ć1,22, bjelokost H1,43, promicatelj H1). No češće ih bošnjački pisci sami tvore prema obrascima razvijenim kod Hrvata u vrijeme ilirizma. U tome je naročito spretan Ćatić: svjetlonosac Ć10, spasonosac Ć1,22, brzoletno Ć1,23, nebosklôn Ć3, na nebištu Ć1,20, lahkoletan Ć19, nedohitan Ć18, nevidovne ruke Ć17, spalište Đ5, krvožedan Đ3, nedvouman H14, nadarje H1,66, nebroj H1,41. Internacionalizmi su izrazito frekventni u Bašagićevoj esejistici. Internacionalne riječi za apstraktne pojmove pisac najčešće tumači domaćim riječima, što navodi na pomisao o zalihosti novog termina. Svako tumačenje internacionalne domaćom riječju, umjesto da bude puristička preporuka, pokazatelj je autorove evropske obrazovanosti i orijentacije, kao i njegove težnje da pouči čitatelja: [afektacija = prisiljenost, nenaravnost B4,176], [nuanca = fina razlika, tančina B4,180], [kategorija = razred, vrsta B4,178], [aforizam = iskrica B4,176], [biograf = životopisac B4,177], [pietet = dječinska ljubav, poštovanje B4,180]. Katkad se pisac mora poslužiti i orijentalizmom uz domaću riječ da bi objasnio internacionalni termin: [historija = tarih, povijest B4,178], [biblioteka = knjižnica, ćutubhana B4,177], [individualnost = osebina, šahsijjet B4,178], [azil = utočište, meldže B4,176], [fantazija = mašta, hajal B4,177], [ortodoksan = strogovjeran, muteassib B4,180]. Sintaksičke crte U djelima bošnjačkih pisaca nalazimo karakteristične sintaksičke osobine koje su dio prethodne književne tradicije. Tako npr. u njihovim djelima nalazimo: slavenski genitiv [moći pružiti utjehe Ć14], [zaiskat halala M3], [u toj pomisli nalazio starac utjehe HB2], [i tri puta trzaše

169

mača Đ5], [poteže mača iz njedara Đ3], [krvopiji caru izgledaše lova Đ3]; [nećeš dobiti nikakve nagrade H7], [ne razumije poezije H11], [tim riječima ne treba tumača H14]; [nije izučio zanata HB4]; posesivni dativ [susrećemo se sa silesijom vlastitih mu neologizama Ć5], [u svjema stupnjevima socijalne im evolucije Ć4], [poslije kratkog mu bolovanja Ć14], [zovnem sina mu M5], [oživlje duša mu Đ2]; konstrukciju uzročnoga značenja s + genitiv [nek prsa dršću s uzdaha mi vrela Ć8], [jer s draginih gjul-obraza | sad će granut srce moje Ć1,91], [mamuran s žudnje i ognjene strasti Ć8], [običaj je na zapadu, da sa intolerancije i fanatizma objeđuju Islam H1,72], [s jednostavnog razloga H14], [dan nam progje baš uzalud, a sve s Omerove bijele medžidije M4], [žalio je Carigrad i s drugog jednog razloga HB1,202], [sinoć mi je s tebe kavga bila Đ1.27]; pridjev iza imenice: [ljubav prama jeziku potomaka Zoroastrovih Ć4], [utjecaj intelektualni Ć4]; [knjiga ova pisana je ne u svrhu da se pokaže i otkrije historijska nam prošlost, već... H13]. Iako ove crte nisu jednako zastupljene kod svih bošnjačkih pisaca, njihovo prisustvo i njihova stilska vrijednost ostvarena u književnim djelima potvrđuje postojanje književnojezičkog kontinuiteta kod Bošnjaka. Osim kod Bašagića, u djelima bošnjačkih književnika ne nalazimo, međutim, rečenične strukture sa razbijenim sintagmama, koje su potvrđene u jeziku bošnjačkih časopisa u austrougarskom periodu (KUNA 1986, 275): [po svojim u ratovima očeličenim vrlinama B4,24], [kao da već vidi dukate u svojoj prijevarom natrpanoj hazni B8,21] Kod bošnjačkih književnika nisu zabilježene ni arhaične i participske konstrukcije u vrijednosti relativne rečenice koje se postavljaju između kongruentnog atributa i imenica, a kojih ima u jeziku bošnjačkih časopisa (KUNA 1986, 276). Među ostalim sintaksičkim crtama koje su primjetne u izrazu bošnjačkih pisaca izdvajamo upotrebu infinitiva radije nego da + prezent [mistična ljubav stala se pretvarati u erotičke izlive Ć4], [stao me pozorno motriti HB4]; dopunu u instrumentalu uz glagole biti, postati, ostati [ta on je uzrokom ove | c'jele hude mi sreće Đ6,143], [ćućenje bliske smrti postaje istinom Ć6], [Ruhjina filozofija života ostaje samo teorijom Ć9], pa i u izrazima s glagolima pasti i izabrati [Đurđica pada žrtvom njihovom M15], [po smrti Bekirovoj halifom izabran bio Đ4]; te odsustvo utjecaja stranih sintaksa – zabilježena su, zapravo, samo dva takva primjera kod Bašagića i jedan kod Hadžića [Za moći tumačiti i shvaćati Kuran, nuždno je temeljito poznavanje arabskoga jezika. H1,25], [u jednu večer učini udaviti sedam kapetana, strašnih bosanskih zulumćara B1,131]. Zaključak O književojezičkom izrazu Bošnjaka u austrougarskom periodu možemo zaključiti sljedeće: Dio fonetskih osobina motiviran je vezanošću upravo tih osobina za izraz bošnjačke narodne književnosti. To su prije svega: ijekavsko jotovanje dentala, oblik nijesam, oblici tipa zlatnijem, našijem, nepostojano a u primjerima tipa satvori, kontrakcija vokala u gl. prid. radnom, konsonantske disimilacije (tavni). Sve ove osobine u njihovim tekstovima imaju pojačanu ekspresivnu vrijednost. Zapravo, pisci paralelno s navedenim koriste i: likove bez ijekavskog jotovanja dentala, oblik nisam, oblike tipa zlatnim, našim, likove bez konsonantske disimilacije i kontrakcije vokala, s tim što, u odnosu prema ovima, gornji primjeri postaju stilski obilježeni. Stilogenost gore navedenih osobina počiva na njihovoj naročitoj zastupljenosti u izrazu narodne književnosti. U književnojezičkom izrazu Bošnjaka relativno je dobro očuvan glas h, jedino se, u njihovoj poeziji, pojavljuje gen. pl. pridjeva bez h, što je osobina prisutna i u narodnoj. Likovi lah(a)k-, meh(a)k- imaju stilsku vrijednost, dok su lak-, mek- stilski neutralni. Arhaični oblici deklinacije imaju naročitu stilsku vrijednost u njihovim djelima. Ekspresivnim smatraju starije množinske padeže, a posebno kraće oblike množine imenica a-vrste. Kod Hadžića se javljaju arhaični oblici zamjenice (česa, ničesa) u svečanom stilu. Bošnjački pisci upotrebljavaju, pa čak i sami tvore, neologizme i romantičarske poetizme. Postoji u njihovim djelima krug orijentalizama s poetskom vrijednošću, ali se u prozi javljaju i orijentalizmi svojstveni narodnom govoru. Općenito uzevši, krug orijentalizama koji se koristi u ovom razdoblju znatno je sužen u odnosu na raniji period razvoja jezika. Na planu sintaksičke strukture kao zajedničke crte izdvajaju se: slavenski genitiv, infinitiv umjesto konstrukcije da + prezent, dopuna u instrumentalu uz glagole biti i postati. Geneza novog jezičkog izraza, s obzirom na tradicionalni književnojezički izraz Bošnjaka, započinje već s Bašagićevim pjesničkim jezikom. Premda se u Bašagićevom izrazu odražava kontinuitet sa jezičkim izrazom usmene tradicije Bošnjaka, uočljiva je veća sloboda u izboru jezičkih sredstava nego i u jednom prethodnom i potonjem periodu. Arhaizmi na svim planovima jezičke strukture dobivaju svoju stilsku vrijednost. Romantičarski neologizmi i orijentalizmi poetizmi, koje Bašagić uvodi u svoj pjesnički jezik, pojavit će se, ali sa izrazitijim umjetničkim obilježjem, i u Ćatićevoj poeziji do 1908. Asimilirajući zapadna artistička dostignuća Ćatić u kasnijoj fazi uspijeva za bosanski jezik učiniti ono što je, po njegovom mišljenju, za turski jezik učinio pjesnik Baki, dakle, uspijeva umjetnički jezik "tako izbrusiti, dotjerati i takovu mu eleganciju podati, da su se u njemu svaka misao i čuvstvo mogli izraziti bez imalo prozaičnosti, a dosta blizu narodnom shvaćanju"(Ć4). Uvođenje u opticaj niza terminoloških odrednica koje bosanski jezik nije imao osobito je vidljivo u Bašagićevim raspravama i člancima iz književnosti. Literatura Čedić, I. 1989. Jezik Mehmed-bega Kapetanovića Ljubušaka. Radovi Instituta za jezik, Sarajevo, XIV, 7-120. Halilović, S. 2002. Fonetske osobine govora Hercegovine i jugoistočne Bosne, Institut za jezik u Sarajevu,

Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, Sarajevo. Jahić, Dž. 1999. Trilogija o bosanskom jeziku: Bošnjački narod i njegov jezik (a), Bosanski jezik u 100

pitanja i 100 odgovora (b) Ljiljan, Sarajevo.

170

Kajan I. 1994. Bošnjaci. Pjesme i rasprave. Zagreb, 5-12. Kuna, H. 1981. Jezik štampe u BiH do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Odjeljenje za

jezik, Radovi VIII, Sarajevo, 9-135. Kuna, H. 1986. Bilješke o jeziku bosanskohercegovačke periodike austrougarskog vremena, Književni jezik,

15/3-4, 274-279. Kuna, H. 1991. Neke osobine jezika časopisa turskog perioda u Bosni i Hercegovini (druga polovina XIX

stoljeća), u: M. Okuka, Lj. Stančić Književni jezik u BiH od Vuka do kraja austrugarske vladavine, München, 39-47.

Kuna, H. 1983. Jezik ''Bosanskog prijatelja'', prvog bosanskohercegovačkog časopisa, Sarajevo. Nogo, Lj. 1981. Fonetske, leksičke i morfološke osobine "Sarajevskog cvjetnika", u: Jezik štampe u Bosni i

Hercegovini do 1918. godine, Institut za jezik i književnost u Sarajevu, Radovi VIII, Sarajevo, 135-241. Okuka, M. 1987. U Vukovo doba. Književnojezički izrazi u BiH, u razdoblju od 1800 do 1878. godine,

Sarajevo. Okuka, M. 1991. Usvajanje Vukova jezika i pravopisa u administrativno-pravnim spisima turske

administracije u Bosni i Hercegovini; u: M. Okuka, Lj. Stančić: Književni jezik u BiH od Vuka do kraja austrugarske vladavine, München, str. 47-52.

Simić, R. 1982. Neka načela logičke interpunkcije u pravopisima srpskohrvatskog jezika do I svjetskog rata, Književni jezik 11/4, Sarajevo.

Šulek, B. 1874. Rječnik znanstvenoga nazivlja, osobito za srednja učilišta; po nalogu vis. kr. dalm.-hrv.-slav. zemaljske vlade, Zagreb.

Šulek, B. 1860. Deutsch-kröatisches Worterbuch, (Němačko-hrvatski rěčnik), knj. I i II, Ugram. Ujević, T. 1936. Musa Ćazim Ćatić (mistika velikog bola), Novi behar 10/1936, 37. Vujanović, V. 1994. Bašagićevo pjesništvo u interpretaciji naših znanstvenika, u: "Safvet-beg Bašagić –

bošnjačka intelektualna strategija", Zenica, 87-96. [Vuletić, F.] 1890. Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole. Dio I. i II. Nauka o glasovima i oblicima,

Sarajevo. Izvori Safvet-beg Bašagić: (B1) Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, 1900. (vlastita naklada) (B2) Trofanda. Prve pjesme 1890.-1894. Zagreb 1896., vlastitom nakladom pisca; (B3) Izabrane pjesme, vlastita naklada, Zadružna tiskara, Sarajevo, 1913. (B4) Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti. Prilog kulturnoj historiji Bosne i Hercegovine. Sarajevo, Zemaljska štamparija, 1912. (B5) Hudždžet-ul Hakk Gijasuddin Ebulfeth Omer b. Ibrahim el-Chajjami, u: Omer Chajjam, Rubâije, preveo s perzijskoga Mirza Safvet, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1920, 3-21. (B6) Sud evropskog učenjaka o islamskoj prosvjeti, Behar 1/1900-1901, 12, 188-189. # Nazim (B7) Stotinu i jedan hadisi-šerif (učeno obrazlaganje vjerskih tema), Behar 4/1903-1904, brojevi 1-21. (B8) Uzgredne bilješke, pričice i dosjetke, Naklada knjižare Braće Bašagića, Islamska dionička štamparija, Sarajevo, 1907. Musa Ćazim Ćatić: (Ć1) Pjesme 1900-1908. (prva knjiga) (Ć2) Iz zbirke “Živi cvjetovi”. A. Zahiroviću. Biser, 1/1912-13, 6, 98-99. (Ć3) Požar u Tešnju (20. augusta 1905.), Behar 6/1905-1906, 11, 164. (Ć4) Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo, Biser 1/1912-13, str. 73. (Ć5) Osmanlijski pjesnik Galib-dede, Biser 1/1912-13, 124, 155, 173. (Ć6) Odbjegle noći. (Pjesme osmanlijskog pjesnika Husejn Sireta), Biser 1/1912-13, 68. (Ć7) “Nat”, Behar, 4/1903-1904, 5, 66-67. (Ć8) Rendez-vous, Behar, 9/1908-1909, 10, 151. (Ć9) Ruhija Bagdadski, Gajret 5/1912, 9/10, 132-136. # Šair. (Ć10) Iz ciklusa “O ženi” , Biser, 1/1912-13, 5, 77-80. (Ć11) Teufik Fikret: Moje gnijezdo. Slikajući. Zlatni snijeg. Behar, 10/1909-1910, 373. (Ć12) Ja n'jesam sanjar, Behar 7/1906-1907, 23, 273-274. (Ć13) Ja sklopio sam oči, Behar, 10/1909-1910, 7, 99. (Ć14) Ahmed Hik'jmet: Zagonetno je srce ljudsko. Gajret 5/1912, 169-171. Preveo: Ćazim. (Ć15) Hamdullah Subh: Svjetlo i sjene. Biser 1/1912-13, 112. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi. (Ć16) Jakub Kadri: Osamljeni putnik. Biser 1/1912-13, 61. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi. (Ć17) Dželal Sahir: Spram horizonta. Biser 1/1912-13, 62. Preveo: Ćatić M. Ćazim. *Pjesma u prozi. (Ć18) Islamu, Behar, 3/1902-1903, 1, 3. (Ć19) Lejlei-mevlud, Behar, 5/1904-1905, 3, 35-36. (Ć20) Afijundžija, Behar, 5/1904-1905, 6, 83 (Ć21) Ašiklije, Behar, 5/1904-1905, 5, 67. # Garib. Behar, 5/1904-1905, 13, 198. (Ć22) U sevdahu, Behar 8/1907-1908, 7, 107. (Ć23) Nekoliko gazela, Gajret, 5/1912, 140-141. (Ć24) Imaginacija, Biser, 1/1912-13, 7, 131 Osman Nuri Hadžić: (H1) Islam i kultura. U Zagrebu, nakladom piščevom, 1894, str. 1-113 (H2) Hadžić, Nuri Osman i Milićević, Ivan A.: Silvije. Behar, 9/ 1908-1909, 6, 82. (H3) Osman-Aziz: Svijet za sebe. "S puta i ceste". Behar, 9/1908-1909, 2, 17-20; 1. juna 1908. (H4) Islam i kultura. Poziv na pretplatu. Behar 1/1900-1901, /Behar, izbor, 1990, 71. (H5) Chretiens et muslims. L. De Conteson, Behar 2/1901-1902, /Behar, izbor, 1990, 124. (H6) Mevludi-šerif, Behar 2/1901-1902.

171

(H7) Male priče i dosjetke: Pjesnikova nagrada; San; Opomena. Sabrao i preveo Vamik. Behar, 2/1901-1902,11,166-167. (H8) Osman-Aziz: Na početku IX godišta, Behar, 9/1908-1909, 1, 2-3. (H9) Kulturna povijest Islama, Gajret, 5/1912, 99-102; 130-133; 161-164. (H10) Muslimani, a ne Muhamedanci – Poslanik, a ne propheta, Behar 1/1900-1901. (H11) Načela Islama i naš zadatak, Behar, izbor, 1990, str 12 –15. (H12) “Pobratimstvo” (Pismo uredništvu), Behar 1/1900-1901, 17, 271-273. # Vamik. (H13) Križarske vojne?, Behar, 1/1900-1901, 17, 273-274. # Hajrudin (H14) Papirnati križari, Behar 2/1901-1902, 7, 109-110; Behar 2/1901-1902, 8, 124-125; Behar 2/1901-1902, 18, 278-280; 19, 293-295. Edhem Mulabdić: (M1) Bijela medžidija. (Uspomena), Behar, 1/1900-1901, 1, 4-6. (M2) Šehiti, Behar, 1/1900-1901, 3, 39-42. (M3) Zekonja. Crtica. Behar, 1/1900-1901, 15, 231-233. (M4) Bez glave. Uspomena. Behar, 1/1900-1901, 18, 279-281 (M5) Ihtijar Sejfo. Crtica. Behar, 2/1901-1902, 2, 20-21 (M6) Prvi ezan. Crtica. Behar, 4/1903-1904, 1, 4-6 (M7) Slikar. Jedna zgodica iz života. Behar, 4/1903-1904, 12, 180; (M8) Novo vrijeme. Crtica. Behar, 4/1903-1904, 20, 308-309 (M9) Na Ilidžu. Slika. Behar, 5/1904-1905, 6, 83-84 (M10) Jedna rotacija. Crtica. Behar, 5/1904-1905, 11, 163-165 (M11) Behar na kraju druge godine, Behar, 2/1901-1902 /Behar, izbor, 1990, 165 (M12) “Kraljica Lepa”, Evgenij Kumičić, Zagreb, 1902, Behar 3/1902-1903, 14, 222. (M13) “Podvala”, Behar 4/1903-1904, 1, 14. (M14) Na kraju četvrte godine, Behar, 4/1903-1904, 24, 369-370. (M15) Đurđica Agićeva, pripovijest od Ksavera Šandora Đalskog, 1903, Behar, 5/1904-1905, 1, 13. (M16) “Zlatarovo zlato” Augusta Šenoe, peto izdanje 1904, Behar, 5/1904-1905, 10, 158. #Salih (M17) Opet jedna podvala. Behar, 5/1904-1905, 10, 296-298. Osman Đikić: (Đ1) Ašiklije. Pjesme. Mostar 1903., str. 1-57. (Đ2) Derviš, Behar , 1/1900-1901, 8, 119. (Đ3) Ćerka cara krvopije. (Priča iz starina). Behar ,1/1900-1901, 6, 90-91. (Đ4) Hazreti Omer. (Sličica iz prvih dana Islama). Behar ,1/1900-1901, 11, 165-166. (Đ5) Iz zbirke Muslimanskoj mladeži: Hazreti Ibrahim. Gajret, 5/1912, str. 138-140; 173-174. (Đ6) Sabrana djela, priredio Josip Lešić, Svjetlost, Sarajevo, 1971. Abdurrezak Hifzi Bjelevac: (HB1) Pod drugim suncem, Biser, 1/1912-13, br. 6,7,8,9,10,11,12. (HB2) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: U službi. Gajret, 5/1912, 2-3, 30-31. (HB3) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: Problematično popodne. Gajret, 5/1912, 5-6, 85-86. (HB4) Bjelevac, Abdurrezak-Hifzi: Na kraju. Gajret, 5/ 1912, 9-10, 141; 11-12, 172.

vahdijanaskopak@gmail.com  

UNIVERZITET U SARAJEVU

FILOZOFSKI FAKULTET

Referat iz predmeta:

Historija književnog jezika ll

Tema: Jezičke odlike u djelima Osmana Đikića

Student: Vahidijana Skopak

Općenito o književnojezičkom izrazu

Bošnjaka u austrougarskom periodu

U austrougarskom periodu tok književnojezičkog izraza Bošnjaka pravi sudbonosni zaokret koji se sastoji u pokušaju spajanja kulture Istoka s modernim duhom Zapada. Preobražaj do kojega dolazi posljedica je djelovanja unutarjezičkih zakonitosti, ali i vanjezičkih činilaca koji su utjecali na identitet ovog idioma.

Književnojezički izrazi Bošnjaka u turskom periodu nalazili su se "u procijepu između orijentalnih formi izraza i maternjeg jezika, koji su oni dugo nazivali bosanskim" (OKUKA 1987, 11). Tu se svakako mora misliti na tok književnosti Bošnjaka na orijentalnim jezicima, koji je imao prestižnu ulogu, i, sa druge strane, na alhamijado tradiciju bremenitu orijentalnim jezičkim naslagama te ustaljenim stilskojezičkim zahvatima iz narodne poezije. Može se reći da će zaokret u razvoju književnojezičkog izraza Bošnjaka otpočeti upravo odustajanjem od alhamijado izraza i napuštanjem književnog izraza na orijentalnim jezicima.

Upravo na kraju turskoga perioda ispoljit će se neki sasvim novi tokovi koji navještavaju budući vrtlog. Kod nasljednika triju književnojezičkih izraza s izrazitim nacionalnim obilježjima proisteklim iz različitih tradicija pojavljuje se svijest o varijantnoj podvojenosti u osnovi jednoga jezičkog izraza, objavljuju se dokumenti napisani pravopisom koji neutralizira postojeće varijantne opozicije, a sve to odražava težnju ka približavanju izrazu zajedničkom i prihvatljivom za sve.1

Već na kraju turskog perioda kod Bošnjaka započinje odvajanje od alhamijado tradicije, što se uglavnom ogleda u prihvatanju ćiriličkog pisma te naglom prodoru internacionalizama. Općenito se može reći da se jezički izraz Bošnjaka približio izrazu drugih dviju konfesija u Bosni i Hercegovini. I rezultati istraživanja jezika štampe na kraju turskoga perioda također potvrđuju takve tendencije. U Sarajevskom cvjetniku predstavljen je prvobitni model standardnojezičkog izraza Bošnjaka sa "ublaženim morfološkim pravopisom" (NOGO 1981, 156) i brojnim neologizmima kakvi su registrirani i u Šulekovim rječnicima: zemljopis, kolodvor, brzojav, parobrod, očevidac, prirodoslovan (KUNA 1981, 52). Istraživanja na leksičkom planu otkrivaju da "nijedan od bosanskohercegovačkih listova nije bio leksički i varijantski polariziran" (KUNA 1991, 45), što se objašnjava posljedicom težnje da izraz bude naddijalekatski i nadnacionalan.

U austrougarskom periodu književnojezički izraz Bošnjaka preobražen je u tolikoj mjeri da se može govoriti o "obnovi jezika", za razliku od 'zastarjelog', umornog i temama ubijenog u alhamijadista (KAJAN, 9). Prve pjesničke zbirke pokazuju da su Bošnjaci "načinili pomalo začudan duhovni obrat: oslobodili su se okvira klasične orijentalne književnosti i svoje lokalne

alhamijado tradicije i, za samo jednu i po deceniju, vinuli se do modernih pjesničkih tokova svoga vremena i prostora i postali njihov integralni dio" (VUJANOVIĆ, 94).

Jezik bošnjačkih pisaca u razdoblju od 1878. do 1918. nije posebno i sistematski proučavan. Istraživanje jezika štampe u austrougarskom periodu pokazalo je osnovne konture jezičkoga izraza Bošnjaka. Te crte nam mogu poslužiti tek kao osnovne smjernice u smislu ukazivanja na osobenosti jezičkog izraza Bošnjaka u odnosu na izraz Hrvata i Srba. Kako su te jezičke crte samo kataloški popisane, bez uvida u njihovu funkcionalnu vrijednost, ostaje otvoren problem mogućnosti njihove adekvatne interpretacije. Neke osobenosti izraza ne mogu biti jasne dok se ne sagleda njihova funkcija u sklopu samoga autorova teksta. Na primjer, pojavljivanje oblika zamjenice što - česa, ili pak pojava starijih oblika deklinacije u bošnjačkoj štampi zahtijevaju kompleksnu interpretaciju u okviru problema njihovog pravog mjesta u slici tadašnjeg jezičkog izraza Bošnjaka.

S druge strane, jedan važan aspekt problema proučavanja književnojezičkog izraza Bošnjaka u austrougarskom periodu u dosadašnjoj litaraturi samo je naznačen. Iako se tokovi standardizacije kod Bošnjaka u 20. stoljeću tijesno vezuju sa normiranjem na širem planu, u literaturi je ocijenjeno da se u jeziku bošnjačkih pisaca afirmiraju i neke vrijednosti koje su rezultat vlastitoga književnojezičkog kontinuiteta.2 Istraživanje upravo takvih vrijednosti osvijetlit će krivulju razvoja bošnjačkoga jezičkog izraza.

Pravopis

U ovom periodu razvoja jezika još ne postoji samo jedan sistem ortografskih normi što upućuje pisce na veće slobode. Ne može se reći da je Gramatika bosanskoga jezika iz 1890. učinila tu situaciju jasnijom. Katkad je norma te gramatike nejasno određena: i pored načelnog opredjeljenja za fonetski princip u njoj su date i osnove morfološkoga pravopisa.

Bošnjački su pisci u austrougarskom periodu slijedili načela gramatičke interpunkcije. Gotovo dosljedno postavljanje zareza ispred veznika kod ovih pisaca odraz je ugledanja na njemačku interpunkciju, kao i na hrvatske pravopisne uzuse. Zapravo, u Hrvatskoj je gramatička interpunkcija imala dugu tradiciju, a Broz-Boranićevim pravopisom (1892.) je i zvanično uvedena (SIMIĆ, 192).

Osman Đikić

Biografija

Osman Đikić je rođen u Mostaru 1879.godine, gdje je završio osnovnu školu I pohađao gimnaziju. Već u to vrijeme objavljuje svoje prve stihove u “Zori”, “Bosanskoj vili” i “Brankovom kolu”. Zbog učešća u borbi za vjersko-prosvjetnu autonomiju, bio je izbačen iz mostarske gimnazije. Školovanje je nastavio u Carigradu, a potom je prešao na Trgovačku akademiju u Beogradu. Godine 1904. započinje činovničku karijeru u bankama i štedionicama Beča, Brčkog, Bijeljine, Sarajeva i Mostara.

Uređivao je časopise “Musavat” i “Gajret”, te pokrenuo novine “Samouprava”. U svome vremenu Đokić je bio prototip angažiranog intelektualca. Srpska nacionalna ideja, koju je zastupao do kraja života, paradigmatski svjedoči o dezorijentaciji, nesnalaženjima i zabludama, koje će obilježiti jedan period u bošnjačkoj povijesti. Preminuo je 1912.godine.

Djela Poezija: “Pobratimstvo” (1900.); “Muslimanskoj mladeži” (1902.); “Ašiklije” (1903.) Drame: “Zlatije” (1906.); “Stana” (1906.); “Muhadžir” (1909.)

Književno jezički izraz kod Osmana Đikića Fonetika Refleksi jata

Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu primjetna je mala nesigurnost vezano za reflekse jata u dugom, odnosno u kratkom slogu. Mora se ipak istaći to da primjera ovoga tipa nije bilo kod Edhema Mulabdića, kao i to da ih je najmanje bilo kod Osmana Đikića.

Zamjena jata iza sekvence konsonant + r otkriva nedosljednosti kod većine pisaca, bez obzira da li je riječ o kratkom ili o dugom slogu ( grješnik Đ2, prestô Đ5, na prijestolu Đ5).

Ijekavski nastavak u genitivu i dativu plurala pridjevsko-zamjeničke deklinacije nalazimo uglavnom kod Osmana Đikića u primjeru: [mirisnim njegovijem darom Đ1.1].

Bošnjački prozni pisci u austrougarskom periodu upotrebljavaju odrični oblik glagola jesam gotovo isključivo u liku nijesam. Lik nisam pojavljuje se u poeziji, kod Osmana Đikića. Pjesnici koriste mogućnost variranja ovih likova za skladanje metra.3.

Nepostojano a

U Đikićevoj poeziji pojavljuju se stilski obilježene lekseme koje na granici prefiksa i korijenskog morfema imaju a kao refleks vokaliziranoga poluglasa: [a za njima džellat vodi | Ibrahima savezata Đ5], [kad ponoć tavna razavije mrake Đ3].

Kontrakcija vokala

Kontrakciju vokalskih skupina -ao (<-al), -eo (<-el) bošnjački pisci često označavaju sa 'o, ili sa ô. Činjenica da se ovoj pojavi nastoji dodijeliti posebna oznaka otkriva postojanje svijesti o dva nivoa izraza: jednom koji se u datom kontekstu želi ostvariti, i drugom koji je propisan. Izbor posebne oznake predstavlja vrstu kompromisa npr. (rasplamsô Đ5, mog'o Đ2).

Finalno l

Na kraju sloga i na kraju riječi imamo najčešće o < l . Ima, međutim, poetskih riječi u kojima na kraju sloga ostaje l: [svilne vlasi Đ1.15].

Glas h

Do gubljenja glasa h na kraju riječi dolazi samo u genitivu množine pridjevsko-zamjeničke deklinacije. Primjeri za to mogu se naći gotovo isključivo u poeziji: [s ruševina tavni' Đ3], mećenskije (:Meća) Đ6,138.

Bošnjački pisci čuvaju h u intervokalnoj poziciji, premda je npr. riječ sahat već u ono vrijeme trpjela preobražaj (vakti-sahat Đ1.32).

Glas h katkad se gubi u sufiksu -ah(a)n: [tihanim šumi šumom Đ6,137], hlađani Đ2, Đ5, ali češći su primjeri njegova čuvanja nego gubljenja: slađahne snove Đ3.

Kod bošnjačkih pisaca u austrougarskom periodu glas h je pomalo nestabilan u poziciji ispred konsonanta k: [lahka četa konjanika Đ5].

Afrikate

Zabilježeno je relativno malo primjera nerazlikovanja ovih glasova. Mora se ipak uzeti u obzir da bi samo uvid u rukopisne primjerke djela mogao dati tačnu sliku o ovoj pojavi kod pojedinih pisaca. Kod Osmana Đikića zabilježeno je nerazlikovanje afrikata u riječima: (lomaća Đ5; izreće Đ5).

Ijekavsko jotovanje dentala

Refleksi ovog jotovanja, osim kod Bašagića, pojavljuju se još samo kod Đikića i Mulabdića, i to s određenom stilskom vrijednošću. Kod Đikića oni predstavljaju neku vrstu poetskog manira: (sihirbaz đevojka Đ1.21, ne ćeraj inada Đ1.17;).

Šćakavizam

Za jedini šćakavizam zabilježen kod Đikića, pušćenica, može se reći da je upotrijebljen radi pojačanja ekspresivnosti riječipušćala: (azgin-pušćenica Đ1.28).

Jednačenje po mjestu tvorbe

Jednačenje suglasnika s pred lj, nastalim nakon zamjene jata, karakteristično je jedino za korijen slěd-, i to ne kod svih bošnjačkih pisaca. Kod Osmana Đikića to se javlja u primjeru: (pošljednji Đ5; ).

Konsonantska disimilacija

Primjer konsonantske disimilacije nalazimo u poetizmu tavni, kod Đikića: tavnica Đ5, [ponoć tavna Đ3].

Refleksi sibilarizacije

Gotovo da nema odstupanja od sibilarizacije u dativu i lokativu jd. imenica ženskoga roda. Primjeri bez refleksa c, z, s zabilježeni ovdje ujedno su i jedinī pronađenī u korpusu istraživanja: [plamtećoj zraki Đ6,135].

Morfološke crte

Imenice

U književnojezičkom izrazu Bošnjaka u ovom su periodu uočljive arhaične morfološke crte sa stiliskom vrijednosti.

Zanimljivo je da se stari padežni oblici imeničke deklinacije katkad javljaju u poetskom izrazu Bošnjaka: [na konjicu bješe sa vilinskih krili Đ3], [na lakim krili Đ1.23];

Zamjenice

Zamjenički sistem otkriva šarolikost oblika. Našao se tu dijalektizama njiha Đ1.2, Đ6,129,130, njojzi Đ1.16, Đ1.36.

Iz leksike

Književnojezički izraz Bošnjaka u austrougarskom periodu bogat je orijentalizmima, no oni tada niukoliko nisu tako česti kao što su bili u jeziku bošnjačke alhamijado tradicije.

Đikićevo poetsko uvođenje turskih sintagmi te turcizama drukčijih od onih koje su upotrebljavali njegovi prethodnici doista je učinilo njegovu poeziju originalnom, no ona se zbog toga danas ne može čitati bez rječnika (denjiz Đ1.16, džansevdija Đ1.8, zinet Đ1.7, dževher Đ1.13, đuzel-olu Đ1.3, akšam geldi Đ1.2, ibrišim Đ1.15, maraz Đ1.32, melek-zade Đ1.19, jandim Đ1.10, emr Đ5).

Dio poetske leksike preuzet je u doticaju s dubrovačkom književnosti, no većina ih je nastala skraćivanjem imenice ( poljub Đ1.4, kâm Đ5), mijenjanjem njezina roda (nâd Đ5).

Što se tiče neologizama njih bošnjački pisci češće sami tvore prema obrascima razvijenim kod Hrvata u vrijeme ilirizma. Neologizme možemo uočiti kod Osmana Đikića u primjerima: spalište Đ5, krvožedan Đ3.

Sintaksičke crte U djelima bošnjačkih pisaca nalazimo karakteristične sintaksičke osobine koje su dio prethodne književne tradicije. Tako npr. u njihovim djelima nalazimo:

Slavenski genitiv

[i tri puta trzaše mača Đ5], [poteže mača iz njedara Đ3], [krvopiji caru izgledaše lova Đ3];

Posesivni dativ

[oživlje duša mu Đ2];

Konstrukciju uzročnoga značenja s + genitiv

[sinoć mi je s tebe kavga bila Đ1.27];

Kod bošnjačkih književnika nisu zabilježene ni arhaične i participske konstrukcije u vrijednosti relativne rečenice koje se postavljaju između kongruentnog atributa i imenica, a kojih ima u jeziku bošnjačkih časopisa (KUNA 1986, 276).

Među ostalim sintaksičkim crtama koje su primjetne u izrazu bošnjačkih pisaca izdvajamo upotrebu infinitiva radije nego da + prezent - instrumentalu uz glagole biti, postati, ostati [ta on je uzrokom ove | c'jele hude mi sreće Đ6,143] [po smrti Bekirovoj halifom izabran bio Đ4];

Zaključak

O književojezičkom izrazu Bošnjaka u austrougarskom periodu možemo zaključiti sljedeće:

Dio fonetskih osobina motiviran je vezanošću upravo tih osobina za izraz bošnjačke narodne književnosti. To su prije svega: ijekavsko jotovanje dentala, oblik nijesam, nepostojano a u primjerima tipa satvori, konsonantske disimilacije (tavni).

U književnojezičkom izrazu Bošnjaka ( Osmana Đikića) relativno je dobro očuvan glas h, jedino se, u njihovoj poeziji, pojavljuje gen. pl. pridjeva bez h, što je osobina prisutna i u narodnoj. Likovi lah(a)k-, meh(a)k- imaju stilsku vrijednost, dok su lak-, mek- stilski neutralni.

Osman Đikić upotrebljava pa čak i sam tvori, neologizme i romantičarske poetizme. Postoji u njegovim djelima krug orijentalizama s poetskom vrijednošću, ali se u prozi javljaju i orijentalizmi svojstveni narodnom govoru. Općenito uzevši, krug orijentalizama koji se koristi u ovom razdoblju znatno je sužen u odnosu na raniji period razvoja jezika.

Na planu sintaksičke strukture kao zajedničke crte izdvajaju se: slavenski genitiv, infinitiv umjesto konstrukcije da + prezent, dopuna u instrumentalu uz glagole biti i postati.

Geneza novog jezičkog izraza, s obzirom na tradicionalni književnojezički izraz Bošnjaka, započinje već s Bašagićevim pjesničkim jezikom. Premda se u Bašagićevom izrazu odražava kontinuitet sa jezičkim izrazom usmene tradicije Bošnjaka, uočljiva je veća sloboda u izboru jezičkih sredstava nego i u jednom prethodnom i potonjem periodu. Arhaizmi na svim planovima jezičke strukture dobivaju svoju stilsku vrijednost. Romantičarski neologizmi i orijentalizmi poetizmi, koje Bašagić uvodi u svoj pjesnički jezik, pojavit će se, ali sa izrazitijim umjetničkim obilježjem, i u Ćatićevoj poeziji do 1908. Asimilirajući zapadna artistička dostignuća Ćatić u kasnijoj fazi uspijeva za bosanski jezik učiniti ono što je, po njegovom mišljenju, za turski jezik učinio pjesnik Baki, dakle, uspijeva umjetnički jezik "tako izbrusiti, dotjerati i takovu mu eleganciju podati, da su se u njemu svaka misao i čuvstvo mogli izraziti bez imalo prozaičnosti, a dosta blizu narodnom shvaćanju"(Ć4). Uvođenje u opticaj niza terminoloških odrednica koje bosanski jezik nije imao osobito je vidljivo u Bašagićevim raspravama i člancima iz književnosti.

Literatura

Halilović, S. 2002. Fonetske osobine govora Hercegovine i jugoistočne Bosne, Institut za jezik u Sarajevu, Bosanskohercegovački dijalektološki zbornik, VIII, Sarajevo.

Jahić, Dž. 1999. Trilogija o bosanskom jeziku: Bošnjački narod i njegov jezik (a), Bosanski jezik u 100 pitanja i 100 odgovora (b) Ljiljan, Sarajevo.

Kajan I. 1994. Bošnjaci. Pjesme i rasprave. Zagreb, 5-12.

Kuna, H. 1986. Bilješke o jeziku bosanskohercegovačke periodike austrougarskog vremena, Književni jezik, 15/3-4, 274-279.

Simić, R. 1982. Neka načela logičke interpunkcije u pravopisima srpskohrvatskog jezika do I svjetskog rata, Književni jezik 11/4, Sarajevo.

[Vuletić, F.] 1890. Gramatika bosanskoga jezika za srednje škole. Dio I. i II. Nauka o glasovima i oblicima, Sarajevo.

Izvori

Osman Đikić:

(Đ1) Ašiklije. Pjesme. Mostar 1903., str. 1-57.

(Đ2) Derviš, Behar , 1/1900-1901, 8, 119.

(Đ3) Ćerka cara krvopije. (Priča iz starina). Behar ,1/1900-1901, 6, 90-91.

(Đ4) Hazreti Omer. (Sličica iz prvih dana Islama). Behar ,1/1900-1901, 11, 165-166.

(Đ5) Iz zbirke Muslimanskoj mladeži: Hazreti Ibrahim. Gajret, 5/1912, str. 138-140; 173-174.

(Đ6) Sabrana djela, priredio Josip Lešić, Svjetlost, Sarajevo, 1971.

__________________________________________________

1 O tome svjedoče dokumenti Carski ferman iz 1875. i Carski kazneni zakonik (kopija Hatihumajuna), štampan u Sarajevu 1870. Iako su prevodioci Carskog zakonika pripadnici raznih nacija i nosioci različitih literarnojezičkih tradicija, njihov je jezik i pravopis u velikoj mjeri ujednačen. (OKUKA 1991, 48-49)

2 Prva generacija pisaca koja se okretala zapadnoj kulturi i civilizaciji (Bašagić, Mulabdić, Hadžić, Ćatić) održava "čvrstu vezu s jezičkim naslijeđem, dijalekatskom izvornošću, iskazom narodne poezije, te formama istočnjačke jezičke prefinjenosti, pri čemu se turcizmi pojavljuju kao vrlo značajan, leksički dominantan i stilskojezički kultiviran sloj". (JAHIĆ 1999.a, 30-31) To je vrijeme u kojem "bosanski jezik pokazuje pravu svoju snagu otvaranja; historijski vazda spreman da prima (što je za primanje) i na autentičan način spaja uticaje drugih tradicija". (JAHIĆ 1999.b, 161)

3 U Ćatićevim esejima, npr. nalazimo samo nijesam, nijesu.