Hrvatski Bog Mars - Miroslav Krleza

7/22/2019 Hrvatski Bog Mars - Miroslav Krleza

1/489

MIROSLAV KRLEA

Hrvatski bog Mars

Bitka kod Bistrice Lesne

Ova historija jednoga detalja bitke kod Bistrice Lesne napisana je u

poast pokojnoga gospodina desetnika Peseka Mate i estorice mrtvihdomobrana drugoga bataljona druge satnije, i to: Trdaka Vida,

Blaeka Franje, Loborca tefa, Lovreka tefa, Pecaka Imbre i Kria

Matije, koji su svi pali kod junake navale na kotu broj trista trinaest,

prolivi tako svoju kraljevsku ugarsku domobransku krv u slavu

hiljadugodinjeg kraljevstva Szent Istvna, u smislu Madarsko-

hrvatske nagodbe od godine 1868. Poivali u miru!

Gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i est junaka ove nae

pripovijesti, svi su oni ivjeli u poetku tihim i gorkim ivotom kojim

ive milijuni naih ljudi to se ve stoljeima pate na naem blatu te

ga svakog proljea i jeseni preoravaju da bi iz njega izvukli aku-dvije

zrnja i pojeli reanj penine gibanice na Uskrs i na Boi, dva svijetla

dana, kada se ne osjea teret svagdanji u kriima, ve se samo napaja

blago po talama i pui i pljucka pred crkvom cijelo dopodne. U

vjekovnoj magli tlake i rabote, dimnice i kmetstva i batina, u onoj

feudalnoj magli koja se jo godine devet stotina i etrnaeste pod


2/489

vladom Franje Josipa Prvoga povijala nad naim selom kao alosno

velo, svi nai junaci osjeali su taj svoj ivot kao neku stvar jo od

Gospodina Boga stvorenu, i njihov djed i pradjed (ne budi impotueno) ivjeli su tako, pak to tu ima da se misli i to se tu moe?

Sve to kako stoji stvorio je Sam Gospodin Bog (slava Mu budi i dika),

i mui i jesu bokci, kada ih je Sam Gospodin Bog bokcima stvorio, i

tako je to zapisano na farofu i na katastru, u paragrafima na kotaru i u

zakonima kod suda, gdje je Gospodin Bog postavio Gospodu da paze

na mue bokce da dobro vre deset zapovijedi gospodnjih, da plaaju

porez i prireze i namete i da idu u soldate, a kada se to Njemu svidi

bogme i u rat.

I tako je sedam naih domobrana napajalo ujutro, o podne i podvee

svoga Cvetana i svoga Lisaka i svoju bolesnu i suiavu Rumenu,

svaki boji dan ljeti i zimi, po kii i po snijegu, ve trideset godina.

Orali su i kopali, sijali penicu i jeam, ra i heljdu, repu i kukuruz,

okopavali vinograd, kosili sijeno, otavu i otavicu (ako je bila jesen

sretna i topla), i to uvijek od jutra do noi, da su ih krsta probadala, jer

je naa zemlja jalova i visi, pak treba da se duboko ore i ljudski gnoji

da ne izda i ne zataji.A sve je to bilo teko. Jer: orati je teko. Po brazdama gacati mokrim

sijui i drljajui je teko. Blago dvoriti je teko. Vol je vol, a svinja je

svinja, i njima treba sve da se postavi gotovo. I slama i sijeno i sjeka

i djetelina! Gnoj treba da se ispod njih ostrue i da im se nastre i da se

marva oelja, a mora se sve to, mora se, jer ako se propusti jedan


3/489

jedini dan, ve je eto drugi zinuo kao propast, pak se zato mora! A sve

stoji zlo i sve mora ovjek sam! I voe treba da obere i ocat da prea i

konoplju da bije i platno prede, jer je sve fabriko skupo, pa mora dase nategnu sve sile da ne bi krepao ovjek gol i bos. Jer: ovjek vrta

zdenac (bez zdenca se ne moe), to proguta hiljade. Bijeli kuu, to

odere; i klijet treba da natkrije ritkom, pa mlaci poderu desetinu, a

ako hoe da obue sebe i druinu, treba da talu isprazni. A gdje su jo

obveze, stari dugovi, hipoteke, advokati? Nikad brigama kraja!

Kramar odnese pune korpe jaja i graha za dvije-tri zdjele, za stakleni

cilindar i pantljike; opanar na sajmu odere kou s ovjeka za te

proklete opanke; porezi natjeu, nameti vuku na jednu stranu, financi i

andari na drugu, lugari, kancelisti, oficijali, kapelani, uitelji, svi oni

nose i kradu: jaja i ivad, rakiju i vino, slaninu i orahe (kao tvorovi i

kune), a svi biju po muu kao po marvi. I vidi mu dobro da je on

nekako najdonji i da su na njega silu toga navalili, ali kad i vidi - to

to vidi - ta ima od toga da mu je to sve jasno?

I inovnici i andari, kasarne i oblasti, opine, spisi, uredi, sve je to

naim junacima izgledalo kao stroj koji je po gospodi doktorima samo

zato izmiljen da bi se bogekom ivotu napipala ila i da bi seprebrojale seljake vree i svinje i kobile: ali sav taj gospodski,

doktorski, kraljevskotrojedni stroj i sve te kraljevske uredbe tog

inovnikog stroja omalovaavale su onaj silni i nesavladljivi ivot u

njima, i kad su ti nai junaci razmiljali o sebi i o svome ivotu, to je

onda otprilike izgledalo ovako: "Ovo je moja koliba, kojoj je krov


4/489

strm, i kinica se slijeva lijevo i desno i ne curi mi tako na glavu. To je

dobar izum da mi voda ne curi na glavu, i to mi je dao djed moj

pokojni u batinu, taj moj aavi topli krov, a ja u ga ostaviti sinu, jerje to mudra stvar: krov nad glavom. (ovjek bi bio kao marvine da

nema krova.) Sjedim ja pod tom svojom gljivom i gledam dim kako

kulja, voda nebeska tee i natapa oranicu. I to je dobro. ena mi lie

povjesmo kao pauk, u loncu mi se kotrlja krompir, a nalo bi se i koje

masno rebarce u dimu na tavanu. To je sve. Vie mi zapravo i ne

treba. Dobro je ivjeti! ovjek zapali lulu u sumrak i gleda ute oi

maje u volovskoj pari u tali, gdje blistaju kao krijesnice! Dobro je

ivjeti!"

Sva ta bijedna zagorska, prigorska i kalnika sela i naselja, rasuta po

umama i jarugama, doivjela su u svojoj prolosti mnogo i mnogo

katastrofa, i taj posljednji habzburki rat, to je ujahao u selo jednog

predveerja, kada se ito mlatilo i mainalo i sva seoska gumna

odzvanjala od muklog nabijanja, taj nesretni rat nije bio za ove ljude

ni prva ni posljednja nesrea. Pogorjeli su oni nekoliko puta do

temelja, pomrli od kuge i kolere, od gladi i batina grofovskih: kada suono Turci pregazili karlovako-podravske tvrave, spalili su sav taj

kraj, a austrijski arkebuziri iz Parme, Piacenze i Spezije i kondotjeri

panjolski i vicarski, pod stjegovima austrijskim i papinskim, porobili

su sve to se dalo do posljednje kobase u dimu i posljednje niti u

tkalakom stanu, poslije katastrofe stubike, godine 1573. Strijeljali su


5/489

po tim ljudima madarski andari u smislu Nagodbe od godine 1868,

silovali im ene i djevojke etrdesetosmai i zelenokaderai za

Custozze i Solferina, a ene rodilje su novoroenadi i dalje svojomvlastitom rukom rezale pupak srpom i ustajale trei dan po porodu,

mrtvaci se polijevali vinom kao i u stara poganska vremena. To to se

po obalama evropskih mora podigla i propala silna carstva, to se

pootkrivale nove zemlje, to se ivot izmijenio iz temelja, sve se to

ovoga ivota ovdje nije ticalo nita. Jest! Posazidale se po dolinama

crkve i kaznionice: kamene zgrade sa stjegovima i krstovima rimskim,

s gromovodima i orguljama, reetkama i paragrafima: ali sve te

kaznionice i uredi i crkve nisu jo juer bile, a moe se dogoditi da te

crkve i spisi i paragrafi opet ni sutra ne budu, a Jezuevo i Sveti

Jalabet i Sveti Ivan prozvat e se opet Lisjakom i Vujom Jamom

kao i prije toga, pa nikome nita! Slava Bogu!

Gledajui stvari i mjerei dogaaje ovim uzvienim i iskusnim

mjerilom, naravno da se nai ljudi ba nisu mnogo uzrujavali na taj

takozvani rat.

- Hja! Rat!

- Eh, Bog moj! Rat! A to se tu moe? Ve gospoda doktori znadu tohoe kad guraju taj rat!

- To je gospodska stvar, taj njihov rat!

Dogodilo se i puknuo glas da je ovome ili onome odgrizlo nogu, a

bogme i glavu; ene su stale da vonjaju po judiformu, pa se ulo da se


6/489

podigli neki u zeleni kader (ali taj vie ia bogatae nego kmetove, taj

zeleni kader, pak e ve neto biti to e biti).

- Bilo je da nije bilo rata, pak e i opet tako biti da ga ne e biti!- ene se istinabog pokvarile, ali ni muevi po kasarnama i pitalima

nisu bolji!

- Svakomu svoje! Tko poivi, vidjet e! Sve ima svoje vrijeme. Svaka

sila za vremena!

Sve je poelo idilino. Jadnim teacima i marvogojcima, koji su itav

jedan ivot spavali po talama i gurali se s rogatim blagom, njima se

zbivanje u asfaltiranome gradu (gdje, kad pada kia, plonici sjaju kao

zrcala) priinilo u prvi mah lakim od onog oajnog i crnog tegljenja, i

tako im je bilo kao da su iz svog nesnosnog, tekog, robijakog ivota

isplivali - na minutu. uli su oni govoriti o jednoj udnoj zemlji

larafiji, gdje peene race i pilii lete u usta ovjeku, po livadama

pasu prasci i odojci na ranju, a srebrne ure i lanci vise po drveu, i taj

ivot u gradu priinio im se u prve gradske dane takvom larafijom.

Sve sami zelherajisa suhomesnatom robom! Sve same butine i rebra i

crvena slanina debelih svinja, pak su smrtonosne rane zapeene lijepo

masnom crnom aom, a kroz krvave rupe prodrli avli, te visenaduvena crijeva i cijede se trule kobasice i miriu varci po zdjelama

porculanskim, opletenim drotom da se ne raspadnu. Samo suho meso!

Pun grad suhoga mesa! unke vise kao zastave! I na cimerima

mesarskim odsjeene glave bijelih odojaka, rasporeni telii oko crkve,

bijele plahte na vjetru sve lijepo polivene mirisnom svjeom krvlju,


7/489

krvave - mesarske ruke otisnute na plahtama, sve same fine brijanice

to miriu po najfinijem sapunu, pa se njiu barbirske zdjele i kripe i

cvile na vjetru da je milina. Pa kolike jo slavne krme i cimeri safinofajn namazanim farbama, sami crni maki i kanoniri, muae, pa

opet bijeli maki i oguljeni pilii polomljenih zglobova, pozabadani

viljukama peterorozim, pa velike ae pjenuavoga piva, a po oknima

masne palainke i krafni i pogae i pogaice, sve to mirie, sve to

pjeva. Kako tu mora da je divno u nedjelju poslije podne, kada ovjek

nosi u depu itavu mazdu, pak jo gucne frakli ljivovice i gverca,

zasladi se licitarskim srcem i sve zalije vinom i pricerima, pa kad je

cura i tambura i harmonike, drme trese krmom, a enske su sise

tople, da ih sve grize i na nepcu upaljenom osjea slani znoj

enskoga tijela i sukrvicu, golotu, te plee kao fanik krvavi, napio si

se divno, sve same cure, slukinje, tirkane podsuknje, crvene

pantljike, gola crna blatna koljena i stegna, drme, tambure, berde, du-

du, du-du, digu-gigu-dajca, baba ljubi zajca, juh-hu-hu, juh-juh, ijuh-

hu-hu.

I gospodin priuvni desetnik Pesek Mato i domobrani Trdak Vid,Blaek Franjo, Loborec tef, Lovrek tef, Pecak Imbro i Kri Matija

poeli su tu stvar ratovanja ovako idilino, s drmeom u nedjelju

poslije podne, ali je stvar kasnije bogme narasla i zapalila se kao rana i

bogme su ti nai junaci mnogo stotina i stotina kilometara proputovali

vozom i pjeke i mnogo se najaukali po pitalima i zatvorima i mnogo


8/489

istina spoznali do onog nedjeljnog jutra kada im je bilo sueno da

padnu jedan za drugim kod Bistrice Lesne, u navali na kotu trista

trinaest.Onoga jutra, kada je trebalo da doe do bitke, bio je domobran Trdak

Vid od svih najtuniji. Sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio

praznine, one uasne praznine u koju je zagledao nema tome pet dana

i neto ga je steglo u grlu te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu,

nego ju je izlio u blato. Ba nekako pred njegov odlazak u grad, u

kasarnu, pokopao je enu, a na kui ostalo mu dvoje djece, stariji

deki sedam, a mlai etiri godine. Sa svojim i eninim rodom se

posvaao, i sve dok nije stigao telegram da se ide, on je mnogu i

mnogu no prostenjao na smrdljivoj slamnjai, to i kako da on to

rijei sa svojom djecom? Onu posljednju no sinula mu ideja da poe

na presvijetlu kraljevsku hrvatsko-slavonsko-dalmatinsku vladu, gore

na Markov trg, pred samoga svijetloga Bana, da se Banu potui: to e

biti s njegovom djecom kada on ode na frontu, pa neka svijetli Ban

neto uini u toj njegovoj stvari.

I tako je na Trdak Vid mnoga vrata obio na Markovom trgu i na

mnoga uzalud pokucao: nije znao bi li ostavio kapu na glavi ipozdravio kao pravi vojnik, ili bi se sagnuo s kapom u ruci kao pravi

mu i kmet kada moli svoje pravo? I tako je negdje salutirao gologlav,

pa su mu se smijali, a negdje su ga opet bacili van, jer je prosta svinja

i ulazi u uredske prostorije pokriven, "valjda mu se ui na glavi ne e

prehladiti". Tako se na tome krinom putu po onim beskrajnim


9/489

hodnicima i sobama kraljevske vlade namjerio na jednog ovjeuljka,

koji je imao beutne oi, a nad glavom mu je plamtjela uta plinska

svjetiljka treperei glasno; u sobi je bilo polutamno.Otpjevao je Vid Trdak onomu ovjeku svoju tualjku, a taj ga je

stari s beutnim staklenim oima sluao, gledao preko njega u zrak

i punio Riz-Abadie-tuljie srednjefinim Be-ha-duhanom i slagao

cigarete jednu za drugom u katulju, koja tek to nije bila puna.

- Da! Dobro je, kume! uo sam ja ve to sve, dragi moj! Da! Ali

kamo da vam smjestim ja vae dijete? Mi nemamo tu mjesta za vau

djecu! Mi moemo da uzmemo s vama zapisnik! I tako, dragi moj

kume!

- Je! Prosim ih, gospon doktor - bumo rekli - poglaviti! A kaj meni

zapisnik bu? Ja ne znam kam bi z decom!

- A koliko grunta imate?

- Dva rala!

- A kuu?

- I kuu!

- No! Pa zato ne bi djeca ostala na kui?

- Je, gospon doktor! Bog budi njimi! Ali sedem letje starei star! Kajto more ostati sam?

- Vidite, kume, vi dobivate mjesenu potporu! Pa dajte komu u selu

potporu!

- A kaj je to, ta piiva potpora? Za to nigdo ni nee!

- Pa dajte rodu! Imate valjda roda?


10/489

- Imam ga, imam, ali bi bole bilo da ga nemam! Kakni je to vraji

rod? Da Bog da, voda ga poplavila! Vre bi me trava pet put prerasla

da je tak kak meni moj rod eli. Brazde su mi preorali, kuu zruili,kaj buju moja deca pri taknem rodu?

- Je! A ta vam mi moemo, kume? Mi djecu principijelno u grad

uzeti ne emo! Jer ako ih uzmemo, djeca e vam se protepsti.

Proletarizirat e vam se djeca! Buju bogija postali, razmete?

- Je. A kaj ja nis bogec, gospon doktor? Em smo si mi bogija!

- Neka vam djeca ostanu doma na gruntu! Vidite, kume, narod na

ionako propada! Pak to e biti od nas ako nau zemlju napustimo,

ako se proletariziramo!? Buju vam deca postala klate gradski, kume!

- A kaj ja bum njimi? Ja ih onda moram zagutiti da ne krepaju! Kaj

ja morem da mi deca klate ne postaneju? I sam se klatim kakti fakin,

Bog njimi, poglaviti!

- Kume! Dajte ih nekud dobrim ljudima!

- Ah, prosim ih, a gde jesu ti dobri ljudi?

- Vjerujte mi, kume, u interesu vae djece nema smisla da ih

povlaimo u grad! U interesu je vae djece da ostanu na zemlji!

- Ali gde buju, gde buju za pet ran Kristuovih? Gde buju ostali?,zavapio je Trdak Vid oajno u jednoj smrdljivoj sobi na Markovom

trgu i dolo mu je da zaplae, tako ga je stislo u prsima. "Ta za Boga

miloga! On putuje sutra na frontu! Kako to ovomu "doktoru" tu nije

jasno da on sutra putuje na frontu?"

- Ve e se neto nai, kume! Mi emo lijepo pisati dopis na opinu!


11/489

- Biljenik je tat i lopov!

- Mi emo pisati upniku!

- Ah, prosim ih! Na veleasni, mahnuo je Trdak Vid rukom.- Pa pisat emo mi ve svima! Svima, kume! I na kotar i na upaniju!

Urgirat emo da vam se povisi potpora! Sada e ionako biti poviene

potpore. Eto! Sada emo lijepo zapisnik sastaviti s vama, kume, pak

e sve biti dobro!

Potpisujui tamo gore na kraljevskoj vladi onaj zapisnik, javila se u

Vidu Trdaku jedna neugodna misao da je taj zapisnik la i da tamo

nema zapravo nikakve kraljevske zemaljske vlade, ni svijetloga Bana,

ni bilo ega, nego ovakav jedan kratkovidni ovjek to puni cigaretne

tuljie i slae ih jedan do drugoga u kutijicu. On je o tome ve

mnogo puta mislio da su ti zapisnici, uredi i spisi prevara i la za

bokce i za mue, ali mu se sve to tako konano i neopozivo jasno do

onoga trena nije javilo jo nikada. Sve je praznina i nigdje nema

nikoga, samo u jednoj polurasvijetljenoj, mranoj, kuroj sobi sjedi

ovjek sa staklenim oima i puni cigarete Riz-Abadie srednjefinim

Be-ha-duhanom.

Do domobrana Trdaka Vida stupao je u dvolanu drugoga dvoredadomobran Loborec tef, stari fronta, a rana ga je na desnom ramenu

pekla pod remenjem teleaka i manliherice. On je zaludu premetnuo

puku s desnoga na lijevo rame; svejedno ga je zarezotina sjekla i

smetala kod svakoga koraka.


12/489

Ganjao se domobran tef Loborec po grabama i juriima amo-tamo i

pao ranjen u stegno; ozdravivi u bolnici, opet je bio baen na frontu,

gdje se razbolio od tifusa, dugo umirao i nije umro, nego ga bacilo uoporavni odio; ve je bio odreen za estonedjeljni dopust kada je pala

u bolnicu neka izvanredna komisija i tako njega i jo trideset i

sedmoricu bacila u kasarnu k bataljonu. Loborec tef nije bio oenjen

ni dva mjeseca kada su ga otrgli od njegove ene, i on je tih est

nedjelja dopusta osjeao kao "svoje sveto pravo", koje mu nitko nije

bio vlastan oteti, pa ipak su mu oteli to njegovo "sveto pravo".

Ogoren tako, pao je u tihu apatiju i nije mario ni za to. Prije toga

drage je volje istio cipele potasnicima, i kada su ga slali u kantinu,

on je trao tamo i natrag; ali sada bi gunao na sve povrijeen i

trebalo ga je iknuti i opaliti nogom u stranjicu da potri na

zapovijed.

Kada se satnija opremala na frontu, bio je na strai; a slijedei dan nije

vie za njega bilo cipela. Govorili su potasnici o nekoj krinji u

glavnome skladitu, koja da nije stigla, a poslije su ga ismijali. "Neka

samo ide u poderanim cipelama! Gospodin koji se sa curama skie

kada se satnija oprema..."- Na strai sam bio!

- Ku! Mar van! Vole bezobrazni!

Bio je na prijavku, zapisali su ga i nije dobio svoje cipele i tako se

otputio na bataljon da tui svoju satniju, da dobije "pravo svoje", zato

da lopovima u magazinu pokloni svoje cipele?


13/489

Ali su ga iz bataljona izjurili nogom, rekli su mu da je Lepoglavan,

pseto, vol, svinja i tat! "Neka samo pazi da ga ne objese jo do jutra!"

Kotrljajui se niza stube bataljonske, ogulio se na ogradu i poao udubokoj potitenosti do magazina; magazini su bili zamandaljeni

tekim ocalnim prekama i zakljuani lokotom. Sve je bilo pred njime

zamandaljeno i zakljuano lokotom, a on nije traio nita drugo nego

"svoje sveto pravo"!

Treba da se shvati pravna svijest staroga frontaa! U ono vrijeme pred

odlazak, kada ih olovo od osam magazina otrih naboja stee oko pasa

i kada se po bataljonskim noarnama bruse bajonete, te cijele dane

cvile brusovi i goli ocal, onda frontai osjeaju u sebi neke

prapoetne, vuje snage, to se bude u dubljinama. To se krvavo i

zvjersko osjeanje postepeno gubi u etapnom blatu i patnjama

logorskim, ali u kasarni, gdje je sve jo operetno, gdje blijete maevi,

zvee trube, stupaju ete u taktu, tu se frontai osjeaju kao junaci. I

kada se mjere s bataljonskim pisarskim osobljem, ti jadni ljudi sami

sebi izgledaju kao neki gorostasi i divovi, koji idu na velike podvige, u

pokolj, krv, vatru, a ne e ostati pod toplim krovom kao ovi lopovi,

pisari, vindleri, maroderi, tati i sive lijene pekarske svinje iliferanti."Dobro je ovim jeevima bataljonskim! Ne e oni zepsti

sedam dugih noi u marvinskom vagonu, gnjide proklete, nego e

cvrljiti crne buhe na papiru u toploj sobi, derati komis i guckati

pelinkovac! Zato ne bi i oni pomirisali kako kugle cvre?" To se u

frontaima budi mrnja gladnoga kurjaka kada mirie toplu talu, i


14/489

zato nije dobro dirati u frontae, te se iskusni i miroljubivi pisari u ove

posljednje dane klone frontaa kao gubavaca.

Pognute glave i tuan vraao se Loborec tef natrag od magazina,svijestan ve da e sada morati otputovati u galicijsko blato s

poderanim starim cipelama i da e od prve kie dalje imati mokre

noge, kada je tako u mislima, ba nasred bataljonskoga dvorita,

nabasao na debeloga narednika mita, glavara sviju skladita, pak se

odluio da jo jedanput pokua sreu i da se kod vrhovnoga

zapovjednika sviju magazinskih cipela i avala pritui kako je to s

njime i kako su ga srezali nepoteno i svinjski.

Stao je pred mitom i jo lijepo tram kvrcnuo petama, da stvar to

bolje ispadne, ali se mit uzrujano iskesio.

- Idi k vragu! Daj mi mira!

- Gospodin narednik, pokorno molim, ali moje cipele...

Gospodin narednik, kome su itav dan na diviziji pili krv radi nekih

dvadeset i sedam kruna i esnaest filira u jednoj protunamiri,

sraunavao je partije robe i problematine svote i traio zaboravljene

izdatke, pak mu je Loborec izmijeao sve kombinacije, i tako je

planuo.- Mar, ti tat zagorski! Svi ste vi tati!

- Nisam ja tat, nego ste vi meni moje pravo ukrali!

mit zapravo nije uo to ovaj tu eli i to on tu govori, nego je mita

razbjesnila ta neuvena drskost, da ga jedan prosti domobran


15/489

zaustavlja i da mu jedan prosti domobran veli da je krao, kada su mu

cijelo prijepodne na diviziji svirali to isto madarski vindleri.

I tako je uio Loborca tefa, glasno, iz sve snage, da se rijei vesvega toga do vraga.

Ba u taj tren prolazili su preko dvorita kuhari s velikim kotlom vrue

crne kave, i Loborec, u bunilu bjesomunom, u povrijeenoj

frontakoj asti, da njega, koji sutra putuje trei put na frontu, tu na

rajonu uka jedan magaziner - "jedan tat kramarski", skoio je na

narednika, pograbio ga i bacio u kotao crne kave. Okupan u kipuoj

kavi, mit je povukao sablju, zahvatio Loborca u lijevo rame,

zasjekao ga duboko u meso i tamo u polutmini, meu oupanim

kestenovima, kraj prolivenoga kotla crne kave, razoruan od strae,

priprave i kuhara, osjetio je domobran Loborec tef da sve to to se

dogodilo nije bilo dobro.

Ranjen, krvarei, izbijen, prestraen nekim ratnim paragrafima i

strijeljanjem, on je jo istu no pristao na kompromis, pristao je da

onako ranjen otputuje na frontu, samo da izmakne komplikacijama i

strijeljanju po ratnome sudu, jer je povukao bajonetu na viega; tako je

sutradan doista i otputovao u vruici s pijanim transportom, koji jereao kao menaerija divljih zvijeri i kleo Gospodina Boga i sve svece

nebeske od zapovjednika do onoga jadnog zaviraa na repu voza, to

je neispavan drhturio na zadnjem vagonu sa svojom crvenom

zastavom za signale.


16/489

Bilo je to u vrijeme kada je rat sazrijevao i kada se po tim putovanjima

frontakih transporta osjealo da su lanci negdje ve pukli; nije vie

bilo zastava ni glazbe ni cvijea, nego se prevaljivali kotlovi sgulaem, jer to nije gula nego smrdljiva mokraa, to nije govedina, to

su kuhane make; bacao se tvrd pljesnivi komis u prozore ekaonica,

mlatili se kelneri po restauracijama kolodvorskim, razbijale se

svjetiljke; a kada je netko bacio ik u stogove preanog sijena, to su

stajali nagomilani do visine dvokatnice na jednoj madarskoj stanici, i

kad je transport krenuo osvijetljen rumenilom poara, svi su se smijali

glasno.

Negdje u Karpatima, gdje su slova na stanicama bila ispisana

irilicom i gdje su tik uza stanicu stajale crne visoke strmine, sve

posute crnogoricom, pobila se jedna madarska eta s Tirolcima na

maingevere. Loborec tef je uo neto da navodno jednom Madaru

nije dospjela porcija njegove crne kave i da su Madari unijeli u

kolodvorsku ekaonicu blatan zahodski lonac, a na to je zapovjednik

stanice ustrijelio jednog momka; ukratko: pobili se vojnici. U onim

rojnim prugama to su polegle preko tranica, u onom regetanjustrojnih puaka, telefoniranju, dovikivanju, pucnjavi osjetio je

Loborec potrebu da se i on uplete u tu bitku, jer je sigurno da je opet

jednome ovjeku oteto njegovo sveto pravo.

Kada je saopio tu svoju ideju svome vagonu, ljudi su slegli

ramenima, kimnuli glavom, pljucnuli, pak se opet istegli na slami


17/489

umorni i gladni, glasno zijevajui, svi izgrienih i izbodenih lica od

otre sjeke na podu vagona.

A ta je ideja grizla i kopkala u Loborcu tefu cijelo vrijeme putovanja."to on ovdje opet putuje na frontu kada to nije pravedno? Bio je on

ve vani u grabi, odleao je on vani ve svojih sedamnaest mjeseci. I

dopust mu njegov nisu dali, koji mu je pripadao po svim pravilima, i

cipele su mu ukrali i rame su mu raskrvarili i ovako krvavoga bacili ga

opet van, u maglu, u blato, u krv, u smrt."

Bilo je tiho nedjeljno jutro i magle se puile na istoku, gdjegdje

osvijetljene jedva primjetljivim pjegama svitanja. eta je stupala kroz

umu, u blatu i kinici, i nije se ulo nita, samo tuckanje oruja,

lopata i svjetiljaka. Osjeao se golem masiv umski lijevo i desno od

puta, a u Loborcu tefu svrdlala je uvijek jedna te ista misao: "Da se

je tamo dolje u selu, gdje su noili, zavukao u talu i zakopao u

gnojnicu i tako ostao do noi, bio bi se rijeio svega i mogao bi da se

vrati. Ranjen je, krvari, primili bi ga negdje u bolnicu. Spasio bi se od

svega i ne bi trebao da se mui kao ivotinja."

eta se zaustavila na jednome istacu u polutmini; oficiri su ekali

telefonske zapovijedi, a ljudima je dan odmor.

Ljudi su namirisali bitku. Ve dva dana uju se topovi, a netko tamo

naprijed iz prvih dvoredova otrim, piskutljivim glasom pripovijeda

kako nikako ne moe da se sjeti kakvo je bilo lice onome ruskom


18/489

ovjeku koga je on posljednji put, kada je bio ovdje vani, ubo u ivo

meso. "Pod bukvu se sakrilo magare, ali je on njega bajonetom

ieprkao iz unja te ga Rus u ovom natezanju ugrizao, eto na, tu, ulijevi kaiprst, jo se i sada pozna trag ugriza duboko u kosti."

Vonjalo je po mokrim jelovim daskama, od kojih su divizijski

telefonisti tamo na istacu sabili svoju kolibu, i puio se dim; jedan je

telefonist prao kotlove i govorio ljudima kako su tu, na tu istu

telefonsku tangu prije dva dana objesili pijuna. "Zaelio se ljiva i

kruha, da se najede pred smrt, i dali su mu ljive, neka se najede tih

ljiva. Ali nije mogao da grize, tako je bio prestraen te su mu se

cijedile napolje i tako je izgledao kao da mu na usta tee krv. A nije

bila krv nego ljive!"

- He-he!

- Ni kruh nije mogao da grize, nego ga je samljeo dlanovima i prosuo

ga po blatu, da ostane pticama!

- A to radi na Rucner? He-he?

- Ah! Bolje je njemu nego nama!

- Skoro da mu je i bolje!

- Dobar je to bio ovjek, teta za njega!Opaalo se po rijeima da je taj "na Rucner" po svoj prilici uivao

iskrene simpatije u satniji i da su ga ljudi voljeli i potovali. Bio je on

pisar u civilu i mnogo se nagladovao po provincijalnim opinama, a

onda mu je uspjelo te se zavukao u jednu smrdljivu sobu visoke

kraljevske hrvatsko-slavonsko-dalmatinske zemaljske vlade na


19/489

Markovom trgu i tamo ravnalom crtao registre i punio skrialjke

brojkama i slovima.

Taj "na Rucner" proitao je u ivotu nekoliko knjiga o tome da Boganema i da e demokracija bezuslovno i sigurno spasiti svijet, i sve se

to u njegovom mozgu zaplelo; on je mnogo sebi razbijao glavu kako

zapravo stoji s tim Bogom i s tom demokracijom? ivci Rucnerovi

nalazili su se davno ve u prilino rastrovanom stanju i bubrezi su mu

bili istroeni kao prodrto reeto. On je to pitanje svojih ivaca krstio

"ivanom dezorganizacijom", a o bubrezima je uvijek govorio kao o

neemu to ima svoju posebnu razornu tendenciju i "to da je ono"!

Pod time "da je to ono" Rucner je mislio da rjeava ba ono

najskrivenije i najtajnovitije u ivotu. Osjeao je on kako mu zubi

trunu i ispadaju, a lijezde (neke masne otrovne lijezde duboko u

njemu) da ne funkcioniraju kako bi trebale. Sve je u njemu propalo.

Srce mu je bespomono treperilo u masi dogaaja i on je osjeao to

svoje gnjilo srce kako treperi i osjeao je kako mu nokti sami od sebe

rastu kao mrtvacu; razmiljajui tako o tome da je "to - ono", tuno je

i nesretno ivio prije no to su ga svrstali u bataljone i nastrijelili dva

puta. On je, u civilu jo, najvie volio da ee po nasipu smrdljivogakanala na kraju grada, kamo se valjalo blato i smrad itavoga grada i

gdje su skakali takori ogromni kao kunii. Rucner je u ono vrijeme

sebi iskonstruirao konaan i vrlo tuan pogled na svijet, koji se

sastojao od temeljne ideje da itav grad postoji zapravo samo zbog

ovoga smrdljivog kanala. Ljudi se kolju i pate, gutaju kalorije i putuju,


20/489

piu knjige o tome da "Boga nema i da e demokracija spasiti svijet",

a to sve samo zato da bi u posljednjoj konzekvenciji iz sviju patnja i

ideja potekao ovakav jedan crn i blatan kanal. Taj se pesimizam uRucneru poslije njegova frontakog iskustva samo jo utvrdio, i on je

tovie i u demokraciju posumnjao te vie ni o njoj nije htio da misli.

Svejedno! Demokracija ili nedemokracija! Sve e ipak konano svriti

u blatnom kanalu!

U selu Bistrici, gdje su noili, spleo se Rucner s kovaicom, koju je

upoznao prije dvije godine, kada je prolazio ovim krajem. Bila je ta

kovaica ena rodilja, kojoj su ustrijelili ovjeka, te je tako ostala

udovica s petero djece. One noi ostao je Rucner kod ene, i nije u

svemu tome bilo nita naroito. Topla postelja, mnogo crveno-bijelo

ispruganih perina, jaka znojna enska bedra u perju i negdje daleko

mumljanje topova. Jaha je jedan sa svjetiljkom gacao preko blatne

ceste, i to se ulo kako konj teko izvlai kopita iz blata. Sipila je

magla. Sjetio se je Rucner da je na stolu u kuhinji (poploenoj

crvenom ciglom) ostavio svoju lulu, i ba mu se u taj tren tamni taj

prostor u kome gaca konjanik uinio neobino dubokim. Zaplakalo jedijete u sobi, a on tu stoji glup, bolestan, ostavljen.

Tako su ga nali drugoga jutra u sjeniku gdje visi na debeloj gredi.

Drao je u lijevoj ruci lulu i neobino je djelovao na Vida Trdaka. Bili

su zajedno u istome dvolanu, pa kada bi bili zapovijedani dvoredovi

desno, onda se Vid Trdak oko Rucnera okretao kao krilo oko vratnice


21/489

i skakao uvijek Rucneru u dvored; tako su mnogo zajedno razgovarali

i u dvoredu i u vagonu i u kasarni: Rucner je poznavao brigu

Trdakovu, ali ga nije nikada tjeio.- Ti e umrijeti i tvoja e djeca umrijeti i ja u umrijeti, a zato se

nitko ne e uzrujavati! Molim ja tebe! ta ti misli da ja ne poznam

Markov trg? Ti misli da tamo sjedi onaj stari kratkovidni pisar i da

puni Riz-Abadie-cigarete - to? He-he! I ti misli da je on doktor?

Nikoga nema tamo! Ni onoga staroga doktora nema, ni Bana, ni

Vlade! Sve je prazno! Sve e to u crni kanal!

"Eto! Bio je ovdje, jo je juer stupao ovdje u dvoredu, a sada ga vie

u dvoredu nema! Jednostavno je istupio iz dvoreda!"

Rugali se iza Vida Trdaka ljudi bataljonskom zidaru Viktoru, koji je

dobio od gospodina majora dopust jedino pod tim uslovom da poe

kui i da ustrijeli enu kao kuju, jer ga je ona na najpodliji nain

prevarila sa starim mlinarom (dok je on ovdje na fronti krvario,

ostavila je ena kuu i preselila se na mlin), pa se eto Viktor vraa

natrag bez rezultata!

- Sluaj me, Viktore, rekao mu je bataljonski zapovjednik pred

polazak na dopust. - Ja te putam s fronte! Dobro je! Ali mi zadajpotenu rije da e tu svoju kuju ustrijeliti na svaki nain!

- Evo, gospodine majore! Na moju potenu rije! Ustrijelit u je kao

kuju!

I otputovao je zidar Viktor s fronte i nije ustrijelio ene! "Gdje ti je

potena rije, Viktore? Viktore!"


22/489

Izali su iz telefonske kolibe oficiri (svi u kauuku i gumiji), zajahali

konje, razlijegale se zapovijedi niz bataljonsku tjelesinu, i sve se opet

pokrenulo teko i umorno.

ovjek koji je odluio sudbinom naih junaka u bitki kod Bistrice

Lesne zvao se Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg

und Hochenthurm, a bio je u inu generaltapskoga potpukovnika i

operativni ef one armijske skupine u kojoj se naa zagorska eta

izgubila kao jedva primjetljiv potez povuen crvenom olovkom na

sivoj isprecrtanoj karti jedan naprama sedamdeset i pet hiljada.

Na toj karti gospodina potpukovnika nije se vidjelo da je taj itavi kraj

bio izrovan granatama (kao da su zemlju izmrcvarili pobjenjeli

veprovi), i te hiljade to su se onoga jutra micale nevidljive i tihe po

uvalama i jarugama terena nisu izgledale kao gomile ranjenog i

gnojnog mesa, nego su to bile crvene strelice uperene iljcima na

modre vijugave crte ruskih postava. Na koti trista trinaest stajala je

zidana kapelica s raspetim limenim Kristom, sva izbrazdana i oguljena

dubokim zarezotinama tanadi. Jedna njemaka komanda pribila je na

zid crnu tablu s imenima dvadeset i devetorice to su ih tu pokopali uzajedniki grenadirski grob, jo prije tri mjeseca. Bili su to grenadiri

jedne jurine kolone, to je nadirala preko kote trista trinaest na istok,

a onda se fronta na tome mjestu dva puta polomila i Rusi su preli

preko kapelice, a sada je opet u uzmicanju i gibanju natrag stali

naputati. To pljeivo brdace, zaraslo ikarom, vladalo je itavim


23/489

okoliem i s njega je pucao pogled daleko preko potoka i polja, preko

brazda i jablanova do sela gdje se poslije ponoi objesio "na Rucner"

i dalje do umskoga kompleksa, gdje se dobrim dalekozorom jasnomogla razabrati razvaljena i pogorjela stanica i gdje su bili ukopani

prvi zagorski postavi.

Ta kota trista trinaest bila je za sveukupan razvoj odnosa od velike

vanosti, neke vrste ugaoni stoer oko koga su se kretale sve

kombinacije gospodina Rikarda Weisersheimba i baruna von

Frederiksa, njegova dvojnika na ruskoj strani, gentlemana sa srebrnim

ostrugama, boljarskim naslovom iz petrovskih vremena i visokim

odlikovanjima. Taj barun von Frederiks bio je po Weisersheimbovom

najdubljem strunom uvjerenju "glupan", "diletant", "neznalica" i

"pacer".

- Idiot! Da je onu svoju kazanjsku brigadu, to mu se juer tu

raskrvarila, bacio u liniju dvadeset i etiri sata prije, sve bi se bilo

dogodilo obratno! Ali ovako! Pokazat emo mi tome "paceru" tko smo

i to smo!

I tako je Rikard Weisersheimb, Ritter von Reichlin-Meldegg und

Hochenthurm, kao da igra ah s barunom von Frederiksom, svojimprotivnikom s onu stranu fronte, prekriio kotu trista trinaest crvenom

olovkom i preko nje povukao crtu svojih kombinacija, a to je za

brigadu naih muenika (koja se svjee izglaana i jo magazinskim

kamforom nasuta utaborila iza maglenih uma) znailo da e zagaziti

u krv ve slijedeega jutra, ba na samu boju nedjelju.


24/489

Potitenost je u ljudima rasla iz koraka u korak i svi su osjeali u

utrobi kao neki kamen, koji sili ovjeka da stane, pa da se ljudski

izmokri; svaki je as po jedan istupio iz dvoreda, stao u grabu, pakonda potrao da stigne na svoje mjesto, i tako je od toga nervoznoga

trkaranja oprema na ljudima zveketala kao na tekim teretnim

konjima okovana orma.

Proli su pokraj razbijenih municijskih kola, kraj kojih je leao izuven

mrtvac pokriven atorskim listom, a obojci su mu bili prljavi i

raskvaeni; jedna je avka sjedila na boku, ali nije uzletjela visoko i

opet se grakui glasno spustila u blato.

uma je postajala sve rjeom i teren se iroko modeliran sputao do

potoka, to je onuda vijugao duboko zarezan u blato, kao da je netko u

onu gnjecavu i sivocrvenu ilovau duboko zagnjurio nadnaravnim i

nokatim palcem i razderao zemlju te se zemlja cijedila gnojna i prljava

kao stara rana. Vjetar je ukao suhim liem kada je pao prvi hitac.

Bila je prije toga sablasna tiina, kakva uvijek obavija dogaaje:

patrole, to su bile izaslane daleko pred etu, vratile su se natrag s

vijeu da su ruski postavi na rubu ume, a hitac je odjeknuo daleko

preko parcela i polja. Ljudi koji jo nisu omirisali baruta uzdahnuli suduboko i nije im se to sve priinilo tako stranim! "To je prasnulo kao

da je negdje daleko pala jedna daska na drugu! To nije nita!"

Uto je pao i drugi hitac.

Jo dva.

Onda mir.


25/489

Ljudi su gazili preko jednog povaljenog kronjatog stabla svi prljavi i

zamusani, pak je bljedilo obraza ljudskih izgledalo nadnaravnim. Svi

su stupali plaho te je tako glas gospodina desetnika Peseka u ovojsveanoj tiini (kada je svatko osjeao svoje srce u grlu) zvuao

dvostruko surovije i stroe.

- No! Kaj bu? Em niste balerine! Mulci prokleti! Trkom!

Strali su se svi u korito potono, to je bilo naplavljeno vodom do

glenja, i svrstali se tamo; neki strani i nepoznati vojnici gacali su

preko oranica, as poskakujui a as plazei. Sve to izgledalo je

smijeno i neshvatljivo u jedan mah. Gledao je Lovrek tef te

nepoznate i strane vojnike kako se miu po brazdama kao orai u

daljini (a nisu orai i ne nose plugove nego puke), i gledao je mokru i

teku razvaljenu zemlju i tako se sagnuo da opipa rukom kakva je to

zemlja, jer mu je izgledalo kao da je orano duboko i ljudski i da bi

zemlja mogla biti dobra. U onaj tren, kako se Lovrek tef sagnuo i

zahvatio ruku zemlje, zacvrkutao je jedan vrabac, a Trdak Vid, njegov

drug iz sedmog dvolana, naslonio se o njega kao da mu je pozlilo.

U tihom podmuklom miru zaregetao je daleko negdje na desnom krilu

u umi mainengever, pak se lomljava prelila po dolinama i talasala sesve dalje i dalje; u onom irokom talasanju jeke muklo se javio top.

Top je zagrmio kao da stoji negdje na pet koraka, glasno i duboko kao

muar pred crkvom na Uskrs. Javili se u taj isti tren topovi negdje

daleko naprijed kao glasovi orgulja i neto je preletjelo preko jarka i

potoka nad ljudima kao ptica.


26/489

- Previsoko, povikao je netko u udu.

- Ku!

Lovrek je uo topove i bio se napeo sav od znatielje hoe li opet daopali kad ga je Trdak Vid uhvatio grevito, kao da se utapa. Lovrek je

samo osjetio to kako je Trdak Vid mekan i nekamo pue k zemlji i krv

mu lopti na usta i tee mu po rukama.

- Vid, Vid, za pet ran Kristuovih, Vid!

Vid Trdak nije odgovorio ni rijei. Bjelutak mu se onih jabuka caklio

modrikasto i krvava mu se pjena cijedila niza zube; on je gutao neke

gvalje i mljackao eljustima kao da preiva. Trdak je jo uo onoga

vrapca, i onaj pokli je uo, da je previsoko, kada mu se zamaglilo, i

on se sjetio da je zaboravio rei onom gospodinu doktoru na

Markovom trgu da moli brzo uredovanje, a najposlije da to i nije

zaboravio, onaj gospodin doktor nema vremena, on puni Riz-Abadie-

cigarete - a Rucner je rekao da niega nema - niega nema, ni Vlade,

ni Bana, ni doktora, nieg...

Lovrek tef se sagnuo do Vida Trdaka i htio je da ga pridigne i da

uini neto to bi bilo mudro i ljudski i na svome mjestu, samo nije

nikako mogao da se dosjeti gdje je zapravo njegov zavojni omot, gdjese ono izgubio taj prokleti pakli, u torbi ili u teleaku? Nad jarugom

je opet zasvirala jedna granata i ta je bila previsoka; a onda odmah jo

tri, sve tri visoko. Ljudi su stali da tre kao krave pred ognjem, nije se

nita razabiralo, samo vika suluda i zvidanje, te se Lovrek potpuno


27/489

smeo i nije znao ta da radi? "Da tri za ljudima, da vie, da pusti

Trdaka Vida ovdje u blatu, to, to?"

- Mater ti ludu! Ustrijelit u te kao psa! Mar!Trgnuo se Lovrek kao oda sna. Pred njega je stao desetnik Pesek i

grozi mu se revolverom i vie iza svega glasa i kune; nigdje nema

nikoga, svi su ljudi nekamo nestali pod zemlju, samo on tu stoji i

gospodin desetnik Pesek s revolverom. Posluno kao blae potrao je

Lovrek do jednoga panja, i nije bio od toga panja ni tri koraaja kada

je negdje pokraj njega udarila granata i mlaz ga je zemlje bacio u

potok. Jedva to se trgnuo od Trdaka i pao u vodu, okomiti je crni stup

vode i blata poletio uvis desno i odmah isto takav crni stup zemlje

lijevo, i tako je zemlja poela da skae kao kapljice po mlakama za

oluje: tu jedna i tamo druga, pa sve vie i sve bre. Lovrek je osjeao

mokro ruho i rubeninu kako mu se lijepi za kou, a oi su mu bile

poprskane smjesom gnjile zelenkaste balave mahovine i ruke krvave

od Trdakove krvi. Na laktu ga je ivo palilo, tamo se ogulio, i na

koljenu ("to nije nita, mala ogrebotina"), fiju, fiju fiju, zvidale su

otre niti zrakom, kao na streljani kad su u zaklonu postavljali table, i

debeli se komad obronka odvalio iznad njega mastan i teak, kaotijesto odrezano noem. uli se vodeni mjehurii kako klokou u

blatu: klok, klok.

Zvidaljke su resko pitale i pucalo se negdje naprijed u ipku i

kupinama. Truba je jedan etveronoke brzo kao majmun trao po

jarku te je Lovrek htio da zavie za trubaem, gdje je druga satnija, ali


28/489

se u onoj ornjavi to je jeala nad humom nije ula ni jedna rije,

samo su granate brundale kao berde. Tutnjava je rasla sve vie, i

pokraj uha Lovrekova zviznulo je zvonko tane kao da je iglasto. U istimah se drugo zabolo pred njim u zemlju i razderalo je, a zemlja je

zajauknula tromo i duboko, kao to jauu dotuena stvorenja. ulo se

kako se u umi kala jedno deblo od kronje do korijena. Lovrek je

leao na leima u zavijutku potoka, gdje se napajalo blago i gdje je

sve bilo izgaeno papcima i zasmreno kravljim kolaima. Htio je da

se okrene, da se podvue pod povaljeno brvno ("bilo bi mu toplije"),

ali nije mogao da se makne od nekog neizrecivog umora, kakav nije

osjeao ni onda kada je mlatio ito u najveoj kolovoznoj vruini. Kao

da mu je tijelo raskvaena vrea cementa, takvu je teinu osjetio u

nogama, a oi su mu se sklapale; on je jo samo toliko drao otvorene

vjee te mu se u zjenice nalijevala tanana vodoravna crta svjetlosti, te

se kroz masnu koprenu kao kroz suze vidjele kapljice kie to su se po

pauini sklizale s lista na list. Lovrek tef se jasno sjeao toga kako ga

je Trdak pritegao za remen i kako je posve mekan stao da bljuje krv i

kako je Pesek zalajao na njega s revolverom u ruci, a sada su se sve te

predodbe uvlaile u neto mekano kao zgaena pueva ticala i sve jeizgledalo tako balavo i gnjecavo i hladno. udno je bilo Lovreku to

se gospodin desetnik Pesek toliko izderao na njega i zgrozio mu se jo

revolverom, a sada lei eto do njegovih nogu, zelen, gluh, ne mie se,

a bijeli oblaii rapnelski lijeu mu nad glavom, kao snjene grude.


29/489

Zemlja se sipa kao da je netko lopatom baca, i sav taj dim i to blato,

sve je tako gluhonijemo i tiho.

Loborec tef bio je duboko zaokupljen svojom idejom kako bi to bilo

da se je on zavukao u selu negdje u gnojnicu kada se bila osula prva

artiljerijska vatra; on je ostao leei u jaruzi kao stari i iskusan

veteran, koji znade da je prvi princip uspjenog i mudrog ratovanja

ostati leei i zariti glavu u blato i miriti to dulje to bolje. Ostao je

tako nepomian i ukoen i kada se trgnuo, nije znao je li to bilo samo

jedan hip ili strano dugo; izgubio je svijest o vremenu i izgledalo mu

je kao da se probudio oda sna, a oko njega bili su sami Madari i

madarski kleli i ili naprijed. Jedna se silna madarska ljudeskara

zaustavila nad njim i opalila ga nogom u trticu, pa je i on ustao i

potrao za Madarima.

"Idu Madari, ide i on! Svejedno! Madar ember! Alamvaut. Mora

se! Jo e ga ustrijeliti madarske svinje kao psa! On je ostao dok je

mogao! Sada svejedno!"

Ruski dvojnik gospodina potpukovnika Rikarda Weisersheimba,

barun von Frederiks, "diletant" i "idiot", koji je juer tako lakoumno -upravo hazarderski - proigrao svoju kazanjsku brigadu, nije dao da mu

otmu kotu trista trinaest nikakvim protunavalnim trikovima. On je

precizno predvidio taj udar i zato je jo prolu no podupro itav

postav dvostrukim topnikim priuvama i crvenom olovkom na karti

privukao nekoliko erkeskih transporta, to su putovali ve tri nedjelje


30/489

po blatnim stanicama ruskim, i tako izdao zapovijed da se fronta dri

dok ovi transporti ne stignu.

Crni zemljoskoci dizali se od granata lijevo i desno. Loborec tefustrao se kao izgubljeni mravac u tamnoj kolonadi crnih aavih

stupova dima i jama, te se zasopljen, usijan, bez daha, bacio u vatru

omamljen, kao da ga je netko akom udario po nosu. To je bila gruda

zemlje.

Puili se masni crni oblaci dima, a iverje raskoljenih debala, ikara

trnovita i blatna zemlja, sve je to vrcalo nad glavama ljudskim.

Loborec je osjetio kako ga je neto toplo pokropilo po licu, a kada je

povukao prstom da vidi to je to, bio mu je prst krvav kao da je

zgnjeio stjenicu. To je kropila krv.

Ljudi su vikali lijevo i desno, ali se nije razabirala ni jedna rije, a

grmljavina i iglaste niti puane tanadi mitraljeza i vatra, dim, jauk

ranjenika, teak i opojan zadah baruta, sve se to uvlailo u oi i ui, u

pore i nerve, pak je Loborec, od teke neke potrebe da se nekamo

sakrije, kao kukac zario lice u zemlju i teko disao. S njega se puila

para kao s konja. Desno je netko jauknuo i to jaukanje ispunjavalo je

Loborca kobnom tjeskobom. Osula mu se po tijelu skrletna vatra, i onse kao svrabljivac stao grepsti po dlakavim prsima, po stegnima, po

koljenu, te mu je dolo da se svue gol, da se osovi, da pobjegne, da se

pogrebe po tabanu to tako avolski svrbi, da zavie, da se razdere ali

se u to tik pred njime zabolo jedno tane i zviznulo nad njim. Loborca

je u taj tren spopao osjeaj da mu se to tane zabolo u oko, i on je


31/489

poeo da pipa svoju onu jabuicu i zaudio se da je ostala na svom

mjestu netaknuta. Vjee treperile su nervozno od neprestanoga

praskanja eksploziva, te u onoj kii tanadi, to se sipala kao zrnje,nabubrile su mu opne modane i tako je sve u njemu tutnjilo kao da

netko udara njegovom lubanjom o zid.

U jakoj vruini to mu je lizala iz utrobe od neobino silnog tlaka

eksplozija, u apsolutnoj trenutanoj tmini, zatisnuo je Loborec oi

rukom i zgrio se u namjeri da se jo dublje zarije u zemlju, kada je

sve planulo, i on je dignut vatrometom zelenih iskara osjetio kako je

izbaen, kako se preokrenuo nekoliko puta, kako je gologlav i sav

zalijepljen od blata to mu plazi za vrat, te ga zalijeva teka i

zaguljiva fosforna smola i sve ga golica u nosnicama i duniku da

kihne. On bi bio kihnuo, ali se nije usudio ni trznuti i samo je sluao

puke to su klopotale kao klopoci u vinogradu, na brzom vjetru; onda

bu doel sveti Mihal...

Dugo je tako ostao nepomian, a onda se ohrabrio i polako stao da

pipa po sebi, je li jo iv? Iskopao se iz zemlje, a pokraj njega leala je

neija glava. To je bila glava iz jurine kolone s kacigom, svezana

remenom kao potanski zamotak. "U dvoredove desno kren! Zbogom!Juri! Bog mu daj dui lehko!" Jedan je razbijeni kundak zazvrndao

visoko u dimu, a po brazdama povlaio se bijeli plin i sve je vonjalo

po paljevini i po sirovom eljezu, to je neprestano cvralo i gasilo se

po mlakama, kao potkove u kovanici.


32/489

Loborcu je palo na um da bi bilo dobro da izdube tu svoju jamu, u

koju ga je bacio valjda sam sveti Rok, i tako je s tekom mukom

poeo da trai svoju lopatu, to mu je spuzla na lea, i dugo se takonatezao i muio s remenom lopate, a kada ju je konano izvukao,

neto je zveknulo i lopata mu je u visokom luku izletjela iz ruke.

"Odnijelo je", pomislio je on smotavi se u jami u klupko, kada je u

slijedei tren opet neto zviznulo i Loborca je zapeklo na glavi. Meso

ga je eglo, ogrebotina je krvarila, i on je sav blatan i prljav tackao po

glavi i as glupo gledao u krvave prste, a as se opet gladio po glavi, i

srce mu je kucalo ivo i glasno. Pred njime u hrpi zemlje leala je

neija kabanica, a jedno tane otkinulo je gumb te kabanice i gumb je

zazvrndao kao prasence kada se pastiri prasikaju na livadi. "To je

geler, vrag mu mater, i jo jedan."

"To netko ba po meni strijelja, mater mu krvavu", domislio se

Loborec i posegnuo za svojom pukom. Njegove puke nije bilo

nigdje, ona je ostala u jarku, i on je tu, zaklonjen neijom leinom,

leao bez puke, jo uvijek u mislima da bi bilo mnogo pametnije da

je ostao u bistrikoj gnojnici nego da se tu na oranici da zaklati nasamu boju nedjelju. Do onoga asa on je jo uvijek bio ovjek koji je

mutno osjeao da mu je uinjeno krivo i da bi bilo potenije da se

obori na one fakine i peke, liferante i kaderae vindlere; da uzme

puku i da pone strijeljati sve one lopove u pozadini od generala do

bataljonskog ustera. Kao pitomo blae on se bojao te vatre, ali


33/489

zarivi sada njuku pod zelenu kabanicu nepoznatog madarskog

mrtvaca, raskrvavljen i razdraen u dubokom osvjedoenju da to netko

upravo po njemu puca, on je pograbio puku i stao da strijelja umaglu, u blato, u kupine, u nita!

"Komu je on to skrivio? Njemu su oteli njegov estonedjeljni dopust,

i enu su mu roenu odbili od njega kundakom kod plota

kasarnskoga! Razmrcvarili su ga, po pitalima su ga povlaili, ukrali

su mu cipele, i sada jo po njemu strijeljaju? Tko je ta svinja koja po

njemu strijelja! Da vidimo tefa Loborca, hoe li on dugo da trpi da

ba svi po njem lupaju?"

Tako je bjesnio Loborec tef i puka mu je grmjela kao motor, cijev

se dimila i drvo se zapalilo i fieci su vrcali usijani iz magazina kao iz

sjekarnice, a na prstima tefovim puili se bijeli mjehuri od opeklina.

On je putovao na parostroju bitke punim tempom.

Divizijski mrtvozornik Pali (u civilu ak i nervik koga svaka, i

najmanja sitnica ivotna gui u grkljanu i cakle mu se oi od neke

neizrecive tuge) brojao je u pukoj koli Bistrice Lesne mrtvace od

prologa dana sa kote trista trinaest. Prvi bataljon zagorske pukovnije,koji je bio na lijevom krilu, stradao je najjae: sedamdeset i dvije

smrtovnice leale su od prvoga bataljona na stolu divizijskoga

mrtvozornika aka Palia, koji je te mrtvake papire ljutio iz utih

metalnih korica i slagao materijal u spise i skrialjke divizijskih

gubitaka. Od drugog bataljona stradale su druga i trea satnija. U


34/489

drugome vodu druge satnije ostala su leei sedmorica, i to: desetnik

Pesek Mato i est domobrana.

Prvi po redu bio je domobran Kri Matija. Roen, cijepljen, pao,ostalo iza njega u prilogu: dva pisma, dvadeset i etiri krune, depni

no, ogledalo.

Prvo pismo Kria Matije, pisano tekom teakom rukom, bilo je od

Katice Rode, a glasilo je ovako:

Daimadem poletna krilaca poletjela bina tvoje zamamne grudi da

imadem oko sokolovo zavirila biu tvoja raskona njedra da imadem

gjengje oko vrata obavila bi njim tvoje srce samo da mi bude ljepi i

tomiliji i to drai. Eto tolikote ljubim a dauustreba i ivot svojbi

poloila za tebe. A ipak kakoto razaberem iz tvojega pisma kara me i

napominje dati vjerna nisam nebojse ti zame mili moj, ja jedino kroz

tebe mogu postati blaena i zadovoljna i to opisati nemoem srce u

izvaditi i pred tebe postaviti dau njemu gleda lik svoj i cjeli da se

vidi kako te ljubim.

Lajavi jeziki nemogu da miruju pa imene prem nevinu i nedunu

ogovaraju. To je meni moj ouv kriv koji bi htel da ja njegovapostanem dok se moj Pepo iz Talije vrne doma. A ti uto neveruj. To je

alosno kad tvoja majka mene psujeju jer spavam pri ouhu a gde bi

ak ne prinjem kad kod tebe nemrem, jer kaj Pepo veli ak se doma vrne

jer je tefek Franceti s Pepom u Taliji bil i Pepo je iv i zdrav Hvalen

Isus i Marija dovienja Katica Rode.


35/489

Drugo pismo domobrana Kria Matije nije bilo od Katice Rode, nego

od Ljubice Jankieve, po svemu sudei jo neudate djevojke.

Evo mili i ljubavni pozdrav od Ljubice Jankieve. Faljen Isus i Marija

Dragi Mato Zlato moje davam vam znati dasam vau kartu primila na

treega na veer i bilo mi je srce veselo kad sam dobila vau kartu.

Sad vam ovaj listak piem jer mi srce neda mira dragi mato jubav

moja srce moje zlato moje ljubav moja tak je stalna kao sneba

mjeseina sjajna Milo moje uzmem olovku u desnicu ruku da napiem

jedno pismo da mi dragi Skupa nismo. Sjajna zvijezda srca moga

ljubim vie neg i boga evo sad mi iz istoga sine sunce jarko i

pozdavlja srce slatko.

Drago moje piitemi od onoga lista to ste primili na Majkuboju

prosim piitemi jestelivi zaistinu bolesnootrovni kak je meni Kovaev

Bla rekel jer ve treji put piem pa se bojim dastevi u gradu

zdrccgicna u ljubavi Primite mili i ljubazni pozdrav od Ljubice Janki.

Divizijski mrtvozornik ak Pali zamislio se nad tim pismom

Rodeove Katice to je eto dolo na njegov mrtvozorniki stol i takopostalo svretkom jedne ljubavne drame.

Katica Rodeova sigurno je pljunula u isuenu i pranu tintarnicu i

mijeala po njoj okrenutim dralom kao da zafrig mijea u loncu, pa

onda itavu nedjelju poslije podne prepisivala iz ljubavnoga lista neke


36/489

harambaievsko-badalievske izraze, da bi na koncu u sve to

licitarsko arenilo uplela jednu malu istinu, gorku kao kap pelina.

Poznavao je ak Pali taj nain dopisivanja i naitao se on hiljada ihiljada takvih pisama, polijepljenih goliavim ruiastim aneliima i

krvareim srcima, pisanih uvijek jednom te istom rukom u dijagonali

iz gornjega lijevoga kuta u donji desni; znao je ak Pali ve tono

unaprijed kada e doi onaj stanoviti obrat iz slatkoga u gorko, i sve

mu je to izgledalo dosadno i alosno.

Sjediti tu u praznoj kolskoj sobi i itati itave noi kako Eva

Katanecova alje pokojnom domobranu Blaeku tri goluba. "Prvi ti

ljubav vodi, drugi ti nosi poticu, a tretji nosi ruicu ja sam znala sve

kaj je bilo v goricaj s Janicom Gorianevom i zakaj ti meni ne pie

zbogom." I kako Pecakova Jaga pie hrvatskome kralju, "da se smerno

potpisana slobodna nalazi, da se u svrhu podjele previnje oinske

milosti nazonu preponiznu molbu pokorno podastrijeti usudi".

Tu nazonu preponiznu molbu Pecakove Jage kraljevske su oblasti

uputile slubenim putem vojnom nadlenom naslovu na tamonju

svrsishodnu preporuku, a nadleni je naslov tu molbu kratkim

uredovanjem putem prijavka povratio moliteljici (dotino njenommuu domobranu Pecaku), uz pripomenu da se Njegovo Velianstvo

Hrvatski Kralj "nije udostojao smilovati i svoju previnju oinsku

milost pruiti i dati nije blago izvolio" i po tome se domobran Pecak

Imbro ne e na grunt vratiti, kao to je to Jaga bila molila, emu se


37/489

silno nadala i zato opinskom pisaru tustu gusku i dvadeset i sedam

jaja poklonila.

Sve je propalo! I guska i dvadeset i sedam jaja i Jagiine nade i ImbroPecak! Sve je to u onim metalnim koricama smrtovnice, koju ljuti

ak mrtvozornik Pali, gdje stoji crno na bijelom zapisano da je

Imbro Pecak pao i da je cijepljen protiv kolere i tifusa, roen i oenjen

u selu Trnje Jezuovo opina svetojanska. I srebrna ura desetnika

Peseka Mate je tu i pod njenim poklopcem izrezak iz kalendara

"otar", gdje stoji natampano da je tu srebrnu uru dobio gospodin

Pesek Mato kao nagradu od Kalendarske uprave to je odgonetnuo u

kalendaru "otar" objavljeni rebus "Tko rano rani, sam u jamu pada",

a "Tko pod drugim jamu kopa, dvije sree grabi". Naljutio se ak

Pali tih smrtovnica, naitao tih molbenica i jasno gleda on

Blaekovu Maricu na smrtnoj postelji kako joj kumovi pale samrtnu

svijeu: djeca plau, ona umire od suice, a njezin Franjo lei eto

ovdje na katedri puke kole u Bistrici Lesnoj galicijskoj, s ljubavna

tri goluba Katanecove Eve. "Prvi ti ljubav vodi, drugi nosi poticu, a

tretji nosi ruicu." A da se je Loborec tef vratio k svojoj mladoj eni,

naao bi je gdje se je propila. Kravu, svinje, ivad, pol rali livade, sveje to Loboreva ena zapila u ludoj nekoj zamisli da je tef mrtav i da

se ne e vie vratiti. I ormar i jastuke i plahte, sve je to ona propila, i

to jednu plahtu za etiri krune. Sve se na domu Loborca tefa sruilo,

te da se on kojim sluajem vratio, bio bi naao svoju enu pijanu gdje

onesvijetena lei u grabi i gdje se seoska djeurlija nabacuje na nju


38/489

kamenjem. On bi je sigurno bio izmlatio do krvi, pak je tako bolje da

se uope nije ni vratio. A otac domobrana Blaeka, koji je prebacio

sedamdesetu te je slab i bolestan i nema nikoga tko bi ga oprao i netomu toplo skuhao: konji su mu oravi, svinje uginule, tua sve potukla,

te on pie svome sinu, svojoj desnoj ruci da se vrati na zemlju, da

napie molbenicu, da stane, da se prijavi da ga puste kui, jer se to

vie izdrati ne da.

Padaju smrtovnice na stol divizijskog mrtvozornika kao kia, a sa

smrtovnicama pisma i molbenice pokojnih domobrana, i sve to ak

Pali ita, registrira, i sve je to svreno i svemu tome nema vie ni

medicinskog ni pravnog lijeka, ni utoka ni priziva.

Nije samo tu ostao Vid Trdak sa est svojih pajdaa iz drugoga voda

druge satnije, sa svojom molbenicom, na koju je zaboravio napisati da

moli brzo uredovanje; brigade i divizije mrtvaca proetale su se kroz

ove skrialjke i stupaju dalje u beskonanost, nijeme, pognute, jadne,

nevino osuene na smrt.

Idu u etveroredovima, u gluhom topotu beskrajnih nonih kolona,

tucka im oprema, manliherice, lopate, noevi, uje se kako izvlae

bakande iz blata, pak je divizijski mrtvozornik zastao na as uzbrajanju, naulio ui kao pas i zaustavio dah od stravine neke

jasnoe.

"Eto, vani stupaju zagorski rudari, to su itav svoj ivot gutali au i

smrad i otrovne plinove, ustali su iz jednoga groba, zapalili svoje

uljenice i idu tiho u dvoredu u drugu jamu i u nepovrat. I vinogradari


39/489

podravski i teaci stubiki, unuci Matije Gupca, svi oni stupaju vani u

tmini i svi e se oni vratiti natrag ovamo na njegov mrtvozorniki stol.

I on e itati njihova ljubavna pisma, molbenice, gledati one stranebarbarske fotografije, listati dokumentima, i nikada tome ne e biti

kraja."

Kraljevska ugarska domobranska novela

MAGYAR KIRLY HONVD NOVELLA

Projurivi brzim kasom uz zadimljene suionice koksa i malene

bugarske kolibe i udarivi brzo preko oranica, koso poprijeko,

domogao se gospodin satnik Jugovi nasipa, potoka i mosta, i pogled

mu pue po sivoj maglenoj praznini vjebalita.

Na maglenoj tratini nije bilo nikoga i daleko jedva su se razabirali

dudovi i jablanovi jankomirski i areni majuri, a gusta februarska

magla padala je sve jae i zavijala i Kustoiju i brdo Grmoicu i sela

u vrbiku neprozirnim bijelim velom.

Gospodin satnik pognao je Micu galopom u maglu preko mlaka i

movara, u smjeru lijevoga kuta, gdje je negdje kod zapreka i barijera

za konjske utrke morala biti satnija. I doista! U jedva zamjetljivimobrisima vidjele se sive mrlje, kako se gibaju amo-tamo, tre i

razvijaju rojne pruge, pa vrludaju kao bez cilja i smisla.

"Aha! Razvijaju rojne pruge! Tako i treba! To je pametno! To je jako

pametno!" poveselio se gospodin satnik. "Da se momci malko

protegnu! Ne e im nita koditi! Bit e elastiniji!"


40/489

Ali to veselje gospodina satnika pokazalo se potpuno iluzornim. To se

samo iz maglene daljine priinjalo da satnija razvija rojnu prugu.

Izbliza izgledalo je sve to kao kaos bez glave i bez repa, vika i trkajadna, suluda. To je satnija "ila u navali", ali nijedan vod nije

podravao vatre, niti je priuve bilo, niti su patrole bile izaslane, niti je

bilo komande, ni iega. Sve je bilo samo markirano, i gospodin satnik

je "drutvo ulovio", kako se veli u kraljevskom ugarskom

domobranskom oficirskom argonu. Ta cijela "navala" bila je samo

naoko navala, a u istinu to nije bilo nita, nego neko petljanje

diletantsko i glupavo. Gospodin satnik je uperio spram sredine rojne

pruge i uzrujan sav, da su mu prsti noni sve podrhtavali, zapitao je

nekog domobrana sagnuvi se s Mice: "Koji si ti roj, mome?"

Domobran, koji gotovo nije ni uo kako je doao gospodin satnik,

tako je bio zaokupljen svojim udnim mislima da se sav lecnuo i

zabezeknuo od uda, otkuda se najednom gospodin satnik na Mici iz

magle stvorio ovdje, te je poeo neto da zbunjeno muca i blebee.

- Vole! Koji si ti roj? To te pitam!

- Gospodin satnik, pokorno javljam, ne znam!

- to? Ne zna? Kriste, Marijo i svi sveci boji! Ti ne zna koji si roj?Stoj! Stoj! Stoj! Poeo je gospodin satnik da vie glasno i da mae

palicom po zraku. Tako je zbunio ljude, i ljudi su u rojnoj pruzi poeli

dovikivati jedni drugima, i graja se razlegla iz centruma na oba krila

satnije to se gubila u magli, te se usred velike buke satnija nekako

teko ustavila.


41/489

- Zapovjednik voda! Zapovjednik voda! izderao se gospodin satnik

strogo.

- Pokorno molim, gospodine satnie, ja sam! odazvao se odnekudjedan glas.

- Tko je to "ja sam"? Zar ja moram da vas prepoznajem po glasu? "Ja

sam!" Hou da znadem tko je, a ne "ja sam"! Zar se tako govori sa

efom satnije? Trkom amo!

- Ja sam zapovjednik treeg voda, gospodine satnie, pokorno

javljam! Kadet-aspirant Bubnji! dotrao je do gospodina satnika

jednogodinji dobrovoljac kadet-aspirant - puki ustaa Bubnji, u

civilu pripravnik III. teaja muke preparandije, deko neobino

ogranien. Ukoio se pred gospodinom satnikom kao pred

razrednikom i, kao da ga je strah da e pasti na ispitu, tako izgleda.

- Aha! To ste vi! Bubnji! No, naravno! Nije ni udo! Bubnji!

ovjee! U vaem vodu imade jedan arkar koji ne zna kojem roju

pripada! Znadete li vi to to znai? To moe da povue za sobom

najtee posljedice. To je neuvena indolencija! To je strano! Tu ljudi

ne znaju svoju udjelbu!

- Kamo navaljujete!? okrenuo se gospodin satnik spram nekog drugogovjeka to je objesio puku preko ramena protupropisno kao lovac.

ovjek se ukoio i gleda.

- No! to me gleda!? Zar me jo nikada nisi vidio? Kamo navaljuje

satnija? Pa zar se tako nosi puka u rojnoj pruzi? Zar si ti lugar, ti

svinjo? Govori, sto ti bogova, kamo navaljuje satnija?


42/489

- Ne znam, pokorno prosim!

- Be-e-e, izbeio se gospodin satnik s osjeajem vieg prezira, da, ak

i gaenja. - Bik! Kelner! Eto! Tu je drugi egzemplar! Taj ne zna kamonavaljuje satnija! I s takvim materijalom neka ovjek operira na

bojitu! To je grozno, Bubnji! A sve u vaem vodu! Dajte doite s

tom dvojicom na prijavak. A da li vi sami znadete kamo satnija

navaljuje? Na koliko se metara nalazi neprijatelj! ujete li? Bubnji?

- Neprijatelj se nalazi na 1500 koraka, u smjeru Jankomira,

- Tako? U smjeru Jankomira? Ta to je smjer Jarun! Vi idete na Savu, a

ne na Jankomir! A vi ete se ovako etati 1500 koraka pred

neprijateljem, i on ne e pucati? Mislite? Je li? Zar mislite da su

erkezi glupi kao Zagorci? Ovi se lugari panciraju na misu! Ne znaju

udjelbu! Ne znaju kamo idu! Pa tko uope zapovijeda tim pogrebnim

drutvom? Zapovjednik satnije je ve ovdje preko pet minuta, a nije

jo primio prijave! Tko je zapovjednik? Gdje je?

Kadet-aspirant Bubnji javio se tiho i prestraeno:

- Gospodin satnik, pokorno javljam, satnijom zapovijeda gospodin

narednik Slepevi.

- Kakav vraji gospodin narednik? Zar je za vas, kadeta, narednikSlepevi - gospodin narednik? Vi ste stariji, a zato vi ne

zapovijedate? Vi ste kadet, sto mu bogova! Kakve su to gluposti?

Gdje je taj prokleti Slepevi? No, hvala bogu da ste se udostojali

konano ipak, gospodine, da se potrudite amo! Vrhovni

pretpostavljeni ef ete nalazi se ovdje preko etvrt sata, a od vas ni


43/489

traga ni glasa! Kakav je to nain? To je prostota! to jo ekate? Ta

hou li ve jednom da izmuzem iz vas tu prokletu prijavu? Kakva je to

glupost? Vi sa cijelom satnijom navaljujete na Jankomir? Tapostrijeljat e vas kao takore! Na hiljadu i petsto! Kakva glupost! To

se samo u mozgu jednog ovakvog narednika moe da rodi ovakva

sirova bedastoa! A ljudi vai ne znaju kamo idu! Niti zato idu! Nita

ne znaju! To je sve cirkus! No! to ekate? Prijavu hou! Rodite ve

jednom tu prokletu prijavu!

Na Slepevia se izlila bujica rijei, srditih i prostih. Ali nije

Slepevi zaludu postao od "dalje slueeg" potasnika slubovodei

narednik pete doknadne satnije i nije on zaludu kod ete linijske ve

etrnaest godina, a da bi se zbog takve sitnice uzrujavao. Aktivni etni

linijski narednici impregnirani su oito nekom pastom protiv sviju

psovaka, i takve se bujice rijei razne nervozne gospode slijevaju na

narednike bez efekta, jer oni ostaju mirni i hladnokrvni. Narednik

Slepevi pustio je gospodina satnika neka se izvie, a onda mu je

glasom podignutim i otrim odskandirao pjesmu satnijske prijave,

resko i osorno: "Gospodin satnik pokorno javljam, dvjesta i dva

momka. etrdeset i osam bolesnih!"Gospodin satnik bacio se u sedlu nauznak, kao opaljen gromom na

nevjerojatnu vijest da je od momadi hodne satnije etrdeset i osam

bolesnih, i bio bi moda ve planuo da se iz magle nisu pomolili obrisi

dvojice oficira koji su panju gospodina satnika s ove porazne i

katastrofalne injenice svrnuli na jednu drugu, ne manje vanu stvar.


44/489

"Kako? Kod satnije se nalaze dva asnika, a satnijom zapovijeda jedan

obini benavi narednik? Kakav je to red? Oficiri pue, a momad

vjeba!" Dva oficira, pukoustaki porunik Schwarz i pukoustakiporunik Kukolj, dola su do gospodina satnika i dva koraka pred

Micom stala i pozdravila u jedan mah.

- Dobro jutro, gospodo, odzdravio je gospodin satnik naoko uljudno

ali bijesno. - Gospoda su ovdje kod satnije, a satnija je kao bez glave!

To nisam mislio! Ne! To nisam mislio! Slepevi! Dajte satniji odstup

pa je svrstajte tamo kod zapreke, pravcem na dimnjak u razvitoj pruzi!

Molim gospodu na moment!

Podbo je gospodin satnik Micu i poskoio s kobilom na deset-

dvadeset koraka, a oficiri su se pourili za njim i stavili se propisno i

opet pozdravili ukoeno i mrko.

- Moja gospodo, to ne ide! To nikako ne ide! Kad momad radi,

pogotovo potpuno bojno opremljena momad, onda oficiri moraju da

rade s njom! To zahtijeva osjeaj dunosti! To nije nain da oficir

dangubi, a momad se znoji. Eto! Ljudi su zbunjeni! Disorijentirani!

Ne znadu ni kamo ni kuda ni to! A vi, gospodo, preputate jednom

obinom naredniku da ih kvari! Gdje vam je srce? To nisu marionete,moja gospodo! To su ljudi koji idu u boj! To nije puki ustanak! To je

kraljevska vojska! Tu se radi o biti ili ne biti! Tu se radi o tome jesi li

ovjek ili nisi. udi me da vam ja moram o tim stvarima da govorim!

Zapovijedam! Jeste li me razumjeli? Zapovijedam da u mojoj satniji

svi rade jednako! Nema tu ni ina niti protekcije. Jeste li me


45/489

razumjeli? ivimo danas u demokratskom vremenu! Molim, izvolite

sada ustupiti! Izvolite, molim, gospodin porunik Schwarz, preuzeti

zapovjednitvo satnije, pa kad bude sve u redu, javite mi! Hvala!Gospodin satnik je naglo okrenuo Micu na stranjim nogama, te se

ona, sasuvi grmljavinu neuljudnih tonova i svu silu gvalja i jabuka

arenih, propela i rznuvi obijesno udarila u tutanj i maglu.

- avo odnio sve skupa, odmahnuvi rukom, mislio je gospodin

satnik. - Ba u i danas da se ljutim. Dosta je! A danas bi bilo glupo da

se derem! Sada u malo da se ovdje jo vrtim u krugu, a onda ionako

skoro moram na bataljon!

Pognao je Micu u oblom i irokom krugu kao u maneu, bockajui je

pravilno vrkom ostruga i drei teku glavurdu kobile sapetu uzdama,

tako da je izbacivala prednje noge otmjeno i ukoeno kao pravi

pravcati kraljevski ugarski domobranski konj.

Hop, hop, hop, hop, u velikom je ritmu skakao konj, i gospodin satnik

je osvjeen ledenom vlagom gotovo zaboravio probdjevenu no kad je

opet poelo neto nemilo da se mie u crijevima.

"Ah! To je onaj prokleti trapist! Samo da nisam derao onog trapista",

zaustavio je gospodin satnik uznojenoga konja i prislukivao udnojglazbi u svom elucu, a u glavi nije imao ni jedne sreene misli.

Pobuna kapetanskih crijeva, magla, fronta, Mica. I tako se iz magle

ula od satnije graja i vika.

Sve i protiv svoje volje naulio je gospodin satnik ui kao staro

erarsko kljuse kada uje zveket oruja i rzanje konja. Ne moe se


46/489

linijski ovjek oteti tome da ne slua kad se eta vrpolji. I sluao je

tako gospodin satnik viku satnije to se svrstavala u magli, pa je

gotovo nehotice zaokrenuo Micu i podbo je do satnije."Ajde, da pogledam te nesretne kuburante!" rekao je sam sebi, a kada

je ugledao satniju u razvitoj pruzi, pa Schwarza gdje se bespomono

vrze pred linijom, neto je trglo njime i nije mogao da ostane

neutralan.

"Valjda ne u kljastom kramaru, tom romaru dozvoliti da na moje oi

kvari materijal s kojim sam tako dugo i krvavo radio. Da mi jo uniti

cijeli posao posljednji dan, to tele!"

- Gospodin porunik! Izvolite preuzeti zapovjednitvo voda! Ustupiti!

- Pozor! Preuzimam zapovjednitvo satnije! zaorio je glas gospodina

satnika i sablja mu je zablistala u ruci, a Schwarz se neujno povukao

iza lea drugoga voda i nestao u satniji.

Momci su odmah osjetili da se gospodin satnik ne ali kada je izvukao

sablju, zato je dvije stotine okovanih peta zacvokotalo na gromki

pokli gospodina satnika. Gospodin satnik ne vie, kada zapovijeda, iz

mozga nego iz grla. Ovih trinaest godina etne slube, to gospodin

satnik vie nad bezbrojnim satnijama i vodovima, tako je rutiniralogrlo gospodina satnika da je vrlo vjerojatno da bi on mogao da urla

nad satnijom bez pauze moda i tjedan dana.

Ne ivi crkva katolika zaludu u najboljoj ljubavi s kraljevskom i

carskom i kraljevskom ugarskom domobranskom armadom; pa kao

popovi crkve i oficiri su pusti vikai iz profesije. Svaki oficir, kao i


47/489

oficijelni propovjednik, raspolae stanovitim rjenikom i stanovitom

koliinom parabola, koje onda upotrebljava u svoje vrijeme i na

pravome mjestu bez jedne jedine svoje vlastite misli.Gospodin satnik spada u onu vrstu brbljavih kraljevskih ugarskih

domobranskih govornika koji govore s nekim naroitim apetitom. Ne

e on propustiti ni jedne, ma i najmanje prilike, a da ne bi zainio

stvar besjedom pounom i domobranskoj dui korisnom. Pa kao to se

lice popa na govornici preobraava kada se opasuje tolom i roketom,

i lice je gospodina satnika sinulo u nekom naroitom osvjetljenju kada

je osjetio u svojoj ruci ma, a pred sobom satniju. Sveti Duh Vjenoga

Reglemana raskrilio se nad njegovom duom, i on je prestao da postoji

kao individuum i kao gospodin satnik Duan Jugovi, koji imade

pokvaren eludac i debelu ljubovcu i duga oko petnaest hiljada kruna,

i on se pretvorio u jednog od onih pet hiljada glupih i treberskih

kapetana velike habzburke Armade, koji viu ve decenije nad

ljudima neumorno i koji se kao sastavni dijelovi c. i kr. sistema i

mainerije napinju iz svih sila, i u grabi i kod kadera i u etapi, samo da

veliki carski aparat ne zapne ni na jedan as.

- U dvoredove de-e-sno kren! povikao je gospodin satnik razvukaviprvo "e" napadno dugo, tako da se domobranski mozgovi uzmognu

spremiti na predstojei eksperimenat, pa kad zasijee otri i kriljivi

kratki "kren", da dvoredovi samo sunu u jedan mah kao da ih je netko

gurnuo.


48/489

Tako je i bilo. Ovu relativno laganu i poznatu kretnju izvela je satnija

kako-tako, ali donekle ipak u redu. Vidio je gospodin satnik vrlo

dobro da se satnija ba nije u polovici propisno pocijepala i da sedvolanovi nisu priklopili kao da se kreu oko osi podmazanih

vratnica, ali nije htio da dira ve kod prve kretnje tamo u pobrkani red

treeg voda, da ne smeta ljude odmah na poetku.

"Treba da se stvar malko gane! Onda e se ve smjestiti oni prokleti

glupani! U treem vodu!"

- Pravac jablan! Satnijo, stu-paj!

Dvije stotine domobranskih pukoustakih, bolesnih i ranjavih,

krastavih i prostrijeljenih, reumatinih jadnih nogu trglo se na vlas

tako kao to je to propisano u Vjebovniku za kraljevsku madarsku

domobransku pjeadiju, u prijevodu akademika Tome Maretia.

I ona kretenska, ogavna, prokleta, glupa, idiotska takozvana carska i

kraljevska disciplina koja kao otrov kakav ukleti tee po ilama

habzburkih graana ve vie stotina godina, ta uasna struja opasna i

grozna razlila se po udima od dvije stotine zagorskih tjelesa. Ve

stotinama godina tee ta strahovita ognjena tekuina arterijama

zagorskim, i danas, ovog tunog februarskog dana kada snijeg kopni ivrane graku, dvjesta se madarskih domobranskih pukoustakih

nogu prignulo u koljenu u smislu Nagodbe od 1868. u prvom hipu.

U drugom hipu ve je dvjesta novih, utih, kao kamen tvrdih i

okovanih domobranskih bakanda udarilo o ledinu, i satnija je poela


49/489

da se giba u topotu propisnom, pravcem na jablan, kao to je to

zapovjedio gospodin satnik.

Popucale su ledene ploice to su se skrutile preko noi po lokvama imlakama. Ona mlijena kora to se zamrzla preko peata konjskih

kopita, duboko usjeenih u gnjecavu tratinu, zemlja grudasta i ilovaa

travom prorasla, sve se to rastopilo pod udarom novopotkovanih

bakanda, i gomila se satnijskog mesa svrstana u dvoredu vodova

zanjihala i ganula, kao predmet tvrd i golem.

- Jedan-dva, jedan-dva, viu izmeu vodova are to sada stoje na

elu i kraju svakoga voda u etveroredu stisnute kao kope. Viu are

i broje takt strogo i vano, te ljudi pod sugestijom toga glasnog

brojanja udaraju kao omamljeni, bijesno i vansebno, i blato uto prska

i poledica se lomi kao staklovina i satnija se giba kao tvrdi

paralelogram: jedan-dva, jedan-dva...

To sada nije nikakva komplikacija gibati se u dvoredu vodova. Svaki

domobran obino zuri u pete svog prednjaka i po gibanju ramena i

bokova svojih susjeda moe da se lagano uivi u cjelokupan ritam po

sluhu i jednolinom zamahu. U etveroredu satnijskom domobran je

doslovno zabijen u zatvoreni i etani red i svaka regrutska satnijamoe redovito precizno da se giba svrstana u etveroredu ve poslije

dva tjedna izobrazbe.

Gospodin satnik Jugovi, koji kasa pred satnijom na Mici, te se sav

vano ustremio u sedlu i mae golom izvuenom sabljom i sam

proivljava svoje vlastite poluinteligentne, budjejovikim pivom


50/489

prelivene, lirske, junkerske, sredovjene grube senzacije, on u drilu

svog carskog i kraljevskog i kraljevskog ugarskog domobranskog

grenadirskog odgoja eli da se dvoredovi hodne satnije pokriju kaokoncem izmjereni.

Zastao je on na Mici iza satnije, pa zamurivi na lijevo oko mjeri

sabljom satnijske dvoredove i vidi da se dvoredovi ni izdaleka ne

pokrivaju i da je cijela satnija neuredno vijugava.

"O, Boe! Boe! Koliko je vremena potroio na te piljive dvoredove!

A, eto! Nita! To je rezultat svega da satnija niti hodati ne zna. Idu na

Ruse, a niti hodati ne znaju! Osli vraji! Idioti! Marva seljaka!"

- Satnijo, stoj!

Satnija se ustavila skandalozno, tako skandalozno da bi se i laike

usne bile razvukle na posprdan smijeh da su zapazile ovo ustavljanje.

Bila je kriva nervozna zapovijed koju je gospodin satnik izbacio

nenadano i hitro, pa se momci zaustavili nejednako, kako koji i u

dugim razmacima. Nastale su u koloni uslijed toga mnoge rupe, a

etvrti vod jo se nije niti prikljuio i jo se uvijek gibao. To su oni

nesretnici etvrtoga voda koji uvijek stradavaju najjae kod neukih i

loe izvjebanih trupa. Ako se elo pouri, jedva stiu i zloprikljuuju, a ako elo zapne, oni su koji naletavaju. A nisu krivi!

rtve satnijske na satnijskom repu, jadnici etvrtog voda uvijek

stradavaju zbog glupih zapovjednika.


51/489

Gospodin satnik bio je jo na zaelju satnije i bio je osobito bijesan,

jer je osjetio da je sam skrivio konfuziju svojom nervoznom

zapovijeu.- Mir! Ne gibaj se! Svinja uljiva! to se mrijesti, ti some gnjili,

crvljivi! Ti!

Tako vie i trubi gospodin satnik u ui etvrtom vodu da bi skinuo sa

sebe odgovornost, i mir nastaje plah i ukoen. Gospodinu satniku

osobito se svidjela misao da ovi ljudi niti hodati ne znaju, pa mu je

dolo da bi bilo dobro da o tome povede koju rije. Malo citata iz

Vjebovnika, to nikada ne moe da kodi.

On je potjerao Micu do drugog voda i tamo se na sredini vano

zaustavio.

- Pazi amo! Odmor! Ali pazi amo!

- Vidi li kako si bedast? Rodio si djecu i enu vara, zemlju kopa, a

bedast si! Niti hodati ne zna! Eto! Niti hodati ne zna! Star si

etrdeset godina, a ne zna hodati! Jesam li ti govorio ve milijun i

milijun puta, govorio po danu i po noi, da na onaj prokleti "stu-paj"

najprije prigne malo nogu u koljenu, kao to je to propisano! Nemoj

ti misliti da je to izmiljeno! Nije to nita izmiljeno! To je svepropisano, a to biste vi potasnici morali da znate to je propisano.

Tamo se jasno i glasno veli "da se noge ponesu naravno naprijed blizu

tla, a da ga ipak ne dirnu, pa se onda ispruenim koljenom, te napolje i

dolje okrenutim vrkom, korak ispred desne noge cijelim stopalom

spusti na tlo".


52/489

- Potasnici! Tako pie u Vjebovniku! U Vjebovniku! Pa to onda

povlai tu svoju prokletu nogu kao da je namoeni krapfn? Nisi frajla

valjda! Nisi u crkvi valjda! to tedi, vraga, tu kramarsku kou? Udri,sto ti bogova! Nije tvoja koa nego erarska!

Nijedan valjani linijski oficir ne moe pred licem svoje ete da

izgovori ni rijei, a da se ne bi redovito pozvao na vrhovni soldaki

etni autoritet, na Vjebovnik. Vjebovnik i Biblija dvije su najstarije

knjige na svijetu. I dvije najpoznatije knjige na svijetu. Milijuni i

milijuni glupana koje su s propovjedaonica crkvenih nauili na

mudrost biblijsku, ti su isti milijuni bili istodobno po bezbrojnim

kasarnama sviju kontinenata dresirani kriminalnim metodama ovoga

Vjenoga Vjebovnika u kanibalskoj metriji naeg carskog i

kraljevskog i kraljevsko ugarsko domobranskog vremena. To je dakle

taj famozni Vjebovnik za madarsku infanteriju, ta sramotna

kompilacija krvave meunarodne empirije. Na najmodernijim

stavkama tog Vjebovnika suraivali su i japanski mrtvaci Port

Arthura i Liaoyanga i pokojni ruski strijelci iz balkanskih vojna

prolostoljetnih, i skalpirani Buri od Capetowna i Victorije. Sve

krvavo razbojniko iskustvo ove nae kugle zgusnuto je u takvomjednom Vjebovniku, na koji se pozivaju sva gospoda satnici ovog

bankirskog svijeta kao na neko otkrivenje pramudrosti.

- Dakle! Jeste li me razumjeli? No onda! Da vidimo!

- Po-zor! Pravac jablan! Satnijo, stu-paj!


53/489

Satnija od dvjesta domobranskih graana u smislu Nagodbe od 1868.

opet je pola pravcem na jablan, a gospodin satnik ostao je s Micom

na mjestu i gledao je za etom.Ta "Trinaesta hodna formacija", ona je njemu naroito srcu prirasla.

On ju je sam stvorio, stvorio od "niega". to znai stvoriti jednu

hodnu satniju ni od ega, to moe sebi predstaviti samo gospodin bog

koji ni od ega stvara, i iskusan soldat koji znade kakav su nemogui

materijal ti "zagorski mulci". A ipak je gospodin satnik od te zbrda-

zdola slupane bande stvorio sasvim pristojnu satnijicu. "Boe moj!

Garda nisu! To je istina! Garda nisu! Ali da satnije nema, to se ipak ne

bi moglo rei! Ona je tu! Sto mu bogova! Eto! Ona postoji! Ona se

giba! Hoda, eto, u pozoru, i to se uje! I te kako se uje! Satnija

postoji - aleluju mu svijetlu nebesku! Satnija stupa, satnija je na putu u

smrt! Sjajno!"

Koliko je samozatajne muke stajala ta satnija gospodina satnika. No,

meutim! On je mislio ovako: "Eto! Izobrazio sam barem deset bojnih

formacija od etrnaeste godine naovamo! Koliko je mog znoja

proteklo za tih deset formacija? A Bog zna koji je uft u Galiciji ubrao

plodove moje muke. Ja sam eto liferovao prvorazredan materijal, amajmun je neki lijepo ubrao kronenorden za moj trud. Zapravo je on

tat i uft i on je meni ukrao moj kronenorden jer su ga moji momci

zaradili. A ja nita! Pa zato da i ja ne zaradim kronenorden jedanput

za svoj posao pravedno?"


54/489

I tako je gospodin satnik u svojoj neizrecivoj ambiciji odluio da za

sebe, lino za sebe, stvori svoju satniju koju e on sam povesti na

bojite i sam pokazati to znai biti kapetan Jugovi. "Jer, konano,koja korist od kaderske slave? Koja korist od hvale u

doknadnobataljonskim zapovijedima i od ugleda koji po okruju leti?

Sve su to ludorije hinterlanda! Treba na licu mjesta pokazati to

vrijedi jedan ovjek na svome mjestu. Ako u roku od mjesec dana A.

O. K. (Armeeoberkommando) ne dozna da se u postavu nalazi kapetan

Jugovi sa svojim tigrovima, eto glave. Tako treba nategnuti ljude!"

Vidi se, dakle, da je gospodin satnik postavio vrlo visoku mjeru koju

je htio da preskoi svojom satnijom. On je htio rekord. Svakako

rekord. U njegovom mozgu sve se puilo uzrujano. Gleda on, na

primjer, neki naporan noni mar po kii. Uzmimo kojih pedeset

kilometara. "Ide satnija pedeset kilometara! To je natovjeanski

napor! Ali njegova satnija ide! Jer zna hodati! Njegova satnija zna

kako je u Vjebovniku Hod propisan, i ide divlje. I stie u postav u

posljednji as i baca u juriu Ruse, a u protujuriu zauzima rusku kotu

te spasava armijski sektor! To je ono pravo! To! A njegovo djelo onda

osvaja srca svih onih trebera kod divizije i kod kora i kod armije, isvi se rue kao kegle! Tako e on to da udesi! Ali zato treba materijal!

Prije svega, dobar materijal!"

Zato je gospodin satnik s osobitom panjom probirao ljude za hodnu

formaciju. Gotovo je svakoga momka uzeo u ruke pa ga dobro opipao

i promjerio i vagnuo prije no to ga je udijelio u hodnu. Posao, koji


55/489


56/489

koje njegovi potasnici u depu nose. Pa kako onda da nema anse za

kronenorden?"

Tako je gospodin satnik dugom ambicioznom panjom, koja moe bitipriroena samo jednom aktivnom i nadasve pedantnom gospodinu

satniku, konano iskonstruirao i sazidao tu svoju famoznu " III.

hodnu". Ta njegova "hodna" to je zapravo jedno slavno arhitektonsko

djelo! Ali tu svoju "Trinaestu hodnu" on ne e da prepusti nekom tatu.

To je krv njegove krvi i meso njegovog mesa, i tu e satniju on sam da

vodi na frontu. Negdje u etapi galicijskoj prezentirat e je divizioneru,

kome li, i prikazat e satniju ve sa dvije-tri kretnje, da je to to

general gleda osobito uspjelo djelo u koje je on uloio lino neopisivo

mnogo truda i poleta i rijei i vremena i zdravlja, u koje je, jednom

rijeju, ulio svu svoju aktivnu kapetansku kr. ugarsku duu.

I tako je prolo vrijeme izobrazbe kao tren. Kao da je juer bio

oktobar kad su regruti pod oupanim drveem na satnijskom dvoritu

kisli goli kao vrapci. A, eto, to je danas nastalo od njih. Gora,

opasana novim remenjem miriljivim i utim, lavina ljudeskara, fino

odjevenih i opremljenih da je milota! Ve dva dana eka "Trinaestahodna" depeu, a depee od A. O. K. nema te nema. Noas je

gospodin satnik pio kod Cara Austrijanskoga cijelu no, pa je jutros

doavi kui poslao ordonanca Franju do satnije da kae, ako depea

jo uvijek nije stigla, neka se satnija malo proeta prije menae. I tako


57/489

je satnija izala u potpunoj bojnoj opremi da se malo eta. Jer to bi

drugo prije menae nego da se eta?

Dvije stotine nesretnih, bolesnih i alosnih, spram ovog habzburkograta potpuno indiferentnih ljudi na tu je zapovijed duboko uzdahnulo.

"Pa to je to? Niti danas im ne daju mira? Danas, kad mogu da krenu

moda posljednji put od kadera i doma, niti danas im ne daju mira! Pa

jo je mokro i snijei i magle su. to e vani na vodama v

Documents

Hrvatski Bog Mars - Miroslav Krleza