PJESNICI NA LATINSKOM JEZIKU: ILIJA CRIJEVIĆ, JAKOV BUNIĆ,

KARLO PUCIĆ, DAMJAN BENEŠIĆ

Seminarski rad

Sadržaj

1. UVOD 3

2. HRVATSKI LATINISTI 4

2.1. Ilija Crijević 4

2.2. Jakov Bunić 7

2.3. Karlo Pucić 8

2.4. Damjan Benešić 10

3. ZAKLJUČAK 12

Literatura 13

2

1. UVOD

Hrvatski latinizam  ili  hrvatska latinistička književnost  termin je kojim se označuje

književno  stvaralaštvo na  latinskom jeziku, koje se razvilo na

području Hrvatske od 9. stoljeća pa sve do naših dana. Na tom se području već od 9.

i 10. stoljeća javni, a ponekad i privatni dokumenti pišu na latinskom jeziku, dakako

na lokalnoj varijanti srednjovjekovnog latiniteta, a od 12. do 14. stoljeća pojavljuju se i

djela pisana na jeziku, koji je već bliži klasičnom latinitetu. Do polovice XIX. stoljeća

latinski je bio ravnopravan jezik  hrvatske književnosti (i službeni jezik Hrvatskog

sabora do 23. listopada 1847.). Prebrojimo li tiskane naslove hrvatskih autora, naći

ćemo da su u periodu "stare" hrvatske književnosti hrvatski autori objavili dvostruko

više latinskih knjiga nego li onih na materinjem jeziku.

Hrvatsku književnost na latinskom možemo prikazati na nekoliko načina: kronološki,

po književnim vrstama, po autorima.

U ovom ću seminarkom radu prikazati život i djela četvorice velikih pjesnika 15. i 16.

stoljeća, četvorice sugrađanina koji su svojim djelima značajno obogatili latinistički

opus Hrvatske.

3

2. HRVATSKI LATINISTI

Kao što sam navrela u uvodu, hrvatskim latinistima nazivamo autore književnih djela

napisanih na latinskom jeziku, a koji su rodom Hrvati ili su djelovanjem povezani s

povijesnim prostorima Hrvatske.

Četiri značajna predstavnika hrvatskih latinista rodom su bili iz Dubrovnika; Ilija

Crijević, Jakov Bunić, Karlo Pucić i Damjan Benešić.

2.1. Ilija Crijević (Aelius Lampridius Cervinus)

Ilija Crijević bio je humanistički pisac, govornik, pjesnik, nositelj pjesničke krune

Akademije Pomponije Leta i dubrovački plemić. Rodio se 1463. godine u dubrovačkoj

vlasteoskoj porodici, koja se zapravo zvala de Crieva, a u hrvatskim pisanim

spomenicima spominje se prezime kao Crijević ili kao Črijević. Očev rođak Stjepan

Džamanjić odveo ga je kao trinaestogodišnjaka na studij u Rim, odakle je prešao

u Ferraru. Na njega je utjecao Pomponije Let (Iulius Pomponius Laetus), osnivač i

poglavar Akademije na Kvirinalu. Svakodnevno u humanističkom krugu i među

uglednicima Rimske kurije, proučavao je Plauta, pisao o Vergiliju, napisao zbirku

latinskih pjesama i već s nepunom 21 godinom od Akademije dobio pjesnički lovorov

vijenac. Vratio se u Dubrovnik i tu ostao do kraja života, gdje bavio raznim javnim

službama.

Tijekom svog boravka u Rimu napisao je i svoje glavne radove: raspravu o Vergiliju,

latinski enciklopedijski rječnik (Lexicon) i niz pjesama, uglavnom erotskoga sadržaja,

koje je inspirirala ljubav prema obrazovanoj ali preslobodnoj Rimljanki Flaviji.

Njegova je ljubav prema Flaviji ljubav od ovog svijeta, i kad se ostave po strani

mnoga opća mjesta i konvencionalnosti tadašnje ljubavne retorike, on je još

najspontaniji u svojim čežnjama za tjelesnim dražima voljene djevojke, koja ga

privlači i odbija u isto vrijeme. On je poslije obasiplje pohvalama, uspoređujući je sa

svim najljepšim na svijetu:

4

(...)

Mene – tvoja put što se natječe s trakijskim snijegom,

oči ravne čistim zvijezdama,

vlasi slične zlatu i bjelokostan vrat,

naravna boja i lik živ – mene zatravljuju.

Ne umjetne draži tražna ljepota,

već tvoja, kojoj ljage ni zamjerke nema.

Meni je priprostost tvoja slična pticama pafijskim.

U stidljivim ti ustima sveti je sram,

i napokon navike srodne u snježnim prsima.

(...)

Ljubavna lirika, i u njoj 12 elegija i 1 pjesma u hendekasilabima, što su posvećene

Rimljanki Flaviji, bez sumnje su najizvorniji i u svemu Crijevićevu pjesništvu

najuspjeliji izraz njegovog talenta. U pjesmama Flaviji Crijević se pokazuje kao pravi

humanistički pjesnik: učenost i samostalno ugledanje na antičke i humanističke

pjesnika prepliće se s naglašenom osjećajnošću i ljubavnom čežnjom, u čemu

ponekad ide i dalje od svoga glavnog uzora Katula. Poput Katula, Crijević pjeva o

različitim fazama i oblicima ljubavnoga zanosa: od zaljubljenosti preko ljubomore

gotovo do mržnje zbog prezrene ljubavi. 1484. godine bio je za ove svoje erotične

pjesme ovjenčan lovorovim vijencem (poeta laureatus).

Tri godine kasnije, vratio se u rodni Dubrovnik.

Ilija Crijević bio je prvi pjesnik koji je opjevao ljepotu naše obale u pjesmi S tobom

meni, Marijane... (O mihi jucundos tecum, Mariane, recessus), u kojoj opisuje ljetnu

žegu i život na otoku Lopudu, i svježinu Rijeke Dubrovačke.

(...)

Da bi mi došao zaborav briga,

kad me ugodna Rijeka umiruje u prohladnu zatonu;

koje tako iz nepresušne grudi natapa slatka žila.

Ona ne služi ljutite vode na pučini,

jer se suprotstavlja Jadran,

te blagi zavoj toka poput obale ima.

(...)

5

U svojoj Odi Dubrovniku opisuje rodni mu grad kao „pravu naseobinu Kvirita“.

Ljubav prema rodnome gradu nadahnula je i Crijevićev nedovršeni epski spjev De

Epidauro (sačuvana su 572 heksametra) u kojem se Epidar tuži Gromovniku što

mora propasti, ali ga Bog tješi da će još ljepši uskrsnuti u novom gradu Dubrovniku

(...)

I ondje, samo promijeniv ime, Dubrovnikom ćeš se zvati,

I nećeš se kajati što se prenesen preseli.

(...)

Crijević ne samo što u životu nije napisao riječ na hrvatskome jeziku, nego je i njegov

načelan stav upravo netrepeljiv. Crijević nijednom riječju ne spominje svoje

sugrađane Šiška Menčetića i Džora Držića. Napravio je samo jednu iznimku: u

epigramu što ga je uvrstio u posmrtni govor Ivanu Gučetiću (1502) kaže na jednom

mjestu:

Uz to, tolike pjesme začinjaš ilirskim nektarom.

Iako uz Crijevića prvenstveno vezujemo pojam pjesnika, ne smijemo mimoići i njegov

prozni rad. Iz njegovih kritičkih i filoloških interesa za vrijeme studija u Rimu potekli

su: raspravica o životu i djelima Vergilija i nedovršeni Lexicon.

U njegovoj epistolografiji karakteristična su pisma hrvatsko-ugarskom kralju

Vladislavu II. Jageloviću, nasljedniku Matije Korvina, te autobiografski govor u

pohvalu pjesnika, posvećen kralju Vladislavu (Oratio de laudibus poetarum ad regem

Vladislaum).

Među govorima, koji u Crijevićevu proznom stvaralaštvu zauzimaju vrijedno mjesto,

osobito se ističu pogrebni.

Od pjesničkog rada za Crijevićevog života, osim tri epigrama i jedne pjesme, nije

ništa objavljeno. Sav njegov opus nalazio se u Vatikanskoj knjižnici, a tek nakon što

su prošla 4 stoljeća od njegove smrti, našao se značajan dio njegova pjesništva

tiskan.

Cjeloukupni pjesnički opus sastoji se od 9 knjiga, i sadrži oko 240 pjesama. Tiskani

dio sadrži 6 knjiga i ukupno 146 pjesama, kojih oko dvije trećine čine elegije i poneka

elegijska poslanica, a ostalo su pjesme različitog opsega, epigrami, ode i himne.

Zastupljeni su različiti metri: heksametar, hendekasilabi, jambi, holijambi, glikoneji,

veći asklepijadej, safička strofa, no izrazitu prevagu ima elegijski distih.

6

U tematskom pogledu vidljivo je dvojstvo nabožnih i svjetovnih pjesama; među

potonjima istaknuto mjesto pripada pjesmama političkoga sadržaja i prigodnicama

koje su upućene prijateljima.

2.2 Jakov Bunić (Iacobus Bonus)

Jakov Bunić rodio se 1469. godine u vlasteoskoj obitelji u Dubrovniku, te je bio

izrazito obrazovan. Kraće je vrijeme studirao u Padovi, a zatim je posljednjih godina

15. stoljeća studirao u Bologni. Iako se rano počeo baviti poezijom, velik je dio

njegova života vezan uz trgovinu i brojne važne funkcije što ih je obavljao u

Dubrovniku.

U jesen 1525. godine krenuo je u Rim da od pape Klementa VII. ishodi preporuku za

objavljivanje svog velikog epa De vita et gestis Christi. Postigavši to, sam je nadzirao

tiskanje knjige koja je završena u svibnju 1523. godine. Umro je u Dubrovniku 18.

svibnja 1534. godine.

Svoj mladenački ep u 1006 heksametara De raptu Cerberi (Kerberova Otmica),

tiskan u Rimu između 1490. i 1500. Bunić je podijelio u 3 pjevanja i svako nazvao

imenom jedne od Gracija: Aglaea, Thalia, Euphrosyna. Iz grčkog je mita pjesnik

izabrao dio u kojem se Herkul spušta u podzemni svijet da bi Euristeju doveo psa

Kerbera. Za građu mu je poslužila Senekina tragedija Hercules furens. Kao i ostalim

humanističkim pjesnicima, Vergilije je Buniću ne samo prvi uzor u epskoj dikciji, nego

se i u slikanju Herkulova silaska u Plutonovo kraljevstvo i boravka u njemu poslužio

sličnim scenama iz IV. pjevanja Eneide.

Iako je kratka, Bunićeva Otmica kompoziciono nije posve uravnotežena: proemij je

nešo predug, najviše je prostora posvećeno Hilinu pripovijedanju i Pirotojevu opisu

podzemlja, govori su u epu počesto rastegnuti. No ipak, životvorna snaga Bunićeve

invencije očituje se pogotovo u upletenoj priči Hilinoj s maštovitim doživljajem

podmorskog svijeta i, na koncu epa, u skladnom povezivanju mita o Arionu s opisom

slika u njegovu svetištu.

Iako u epu ima dosta nanosa kršćanskih nauka, ep je u potpunosti humanističan i

mitološki. Bunić je tek u II. izdanju, kojeg je tiskao skupa s velikim epom o Kristu i s

nekoliko prigodnih pjesama i dva pisma, promijenio naslov u Sub figura Herculis

Christi praeludium (Kristov preludij u liku Herkulovu).

7

Bunićev De raptu Cerberi najstariji je ep hrvatske književnosti, a i – uz Pucićeve

elegije – najstarije veće tiskano djelo jednoga dubrovačkog latinista.

Potpuno po intencijama protureformacije i 10 godina nakon Lutherovih teza napisan

je i izdan Bunićev ep De vita et gestis Christi (Kristov život i djela), u 16 pjevanja s

ukupno 10 049 heksametara. U njemu se, prema evanđelju, nižu zgode iz života

Krista i njegovih učenika. Ovaj je ep razdijeljen u dva dijela: 9 pjevanja prvog dijela, u

kojima je prikazano Isusovo rođenje, djetinjstvo i mladost, zovu se Chori prema devet

zborova anđeoskih bića na nebu; 7 pjevanja drugog dijela, u kojima je prikazana

oprela između Isusa i farizeja, pa muka i smrt Isusova, zovu se Dona prema sedam

darova Duha Svetoga.

Bunić je potpuno nezavisan od biblijske predaje samo u prvom pjevanju, a u daljem

se toku epa dosta vjerno drži prikazivanja evanđelja.

Bunić je bio prvi od hrvatskih i svjetskih humanista koji je u stihovima obradio čitav

Kristov život.

2.3. Karlo Pucić (Carolus Puteus)

Rođen je u Dubrovniku u vlasteoskoj obitelji 1458. godine, a umro 1522. godine. Bio

je najstariji od četiri poznata pjesnika, suvremenika i sugrađanina, Ilije Crijevića,

Damjana Benešića i Jakova Bunića. Prema Körbleru, proveo je nekoliko mladenačkih

godina u Firenzi, i možda je tu, a ne u Mlecima, tiskao svoju knjižicu elegija.

Njegova najpoznatija knjižica elegija, Elegiarum libellus de laudibus Gnesae puellae

(Knjižica elegija o pohvalama djevojke Agneze) tiskana je bez oznake mjesta i

godine, ali najvjerojatnije je tiskana u Firenci ili Mlecima oko 1499. godine.

Sastoji se od četiri pjesme: Što mi divotnim svojim; Elegija o okrutnoj ljubavi; O

istinskoj ljubavi ili o mijeni ljubavi; te naposljetku Pjesma o lomnosti ljudskoj i mijeni

ljubavi.

Iako se ta knjižica sastoji od svega četiri pjesme, sve imaju poruku obraćenja od

zemaljske ljubavi ka nebeskoj, prikazujući najprije u jednoj pjesmi svoj ljubavni

zanos, zatim razmišljajući o okrutnosti ljubavi i odvraćajući se na kraju od prolazne i

nestalne zemaljske strasti, mjesto koje je njime obvladala ljubav prema Bogorodici i

Bogu. Njegove su pjesme značajnije zbog naglašenog obraćanja kršćanskom

humanističkom pjesništvu nego kao individualan pjesnički izraz.

8

Prve tri elegije toga malog pjesničkog izdanja, najstarije tiskane objavljene zbirke

jednog Dubrovčanina, spjevane su u elegijskim distisima (imaju po 40, 48 i 50

stihova), a četvrta u hendekasilabima (imaju po 56 stihova). Po dikciji, one su među

boljim ostvarenjima humanističke latiničke poezije u svijetu.

Kao što je gore navedeno, prve dvije elegije do srži su prožete strasnom

zaokupljenošću Agnezinim tjelesnim dražima, vatrom što žari srce ljubavnika i

okrutnošću okova koji ga stežu.

Prva je elegija najzaokruženija stilom, pravo je remek-djelo u latinističkom pjesništvu:

i stupnjevanjem lirskog doživljaja, i biranom mitološkom metaforikom, i u posljednjih

desetak stihova osam puta anaforički ponovljenim glagolom uror (gorim) uz – izgled,

pogled, osmjeh i suze drage, moćne ljubavi.

...

Pod nebom kakva ljepota i lik još ljepši od zvijezda,

Može li biti na zemlji što ljepše od obličja tvog?

Oči ne može tvoje zasjeniti sunčeva svjetlost,

niti je bjelji od tvoga vrata skitijski snijeg.

Gorim, bilo da očima moje promatraš lice.

Gorim, bilo da govoriš ili ti utihne glas.

Gorim, bilo da riječi slažeš u blistavom skladu,

gorim, bilo da hladnoj zemlji obaraš gled.

Gorim, il' kad se smiješ il' suze ti teku niz lice.

Gorim ili kad blag iz grla ti dopire glas.

Gorim ili kad trag za korakom ostavljaš brzim,

gorim ili kad sama lagano povlačiš hod.

...

Treća i četvrta koncipirane su kao zaokret od tijela, tj. zemlje, prema nebu, i to u

drugoj polovici svake elegije, koja polovica – u suprotnosti sa strasnom

zasljepljenosti u prvoj – pokajnički vraća pjesnikov duh prema čistim vrhuncima neba,

Majci Božjoj i višnjoj Mudrosti.

(...)

Ne želim više letjet s otrcanim perima,

pripravljam se za nebo te napuštam tlo,

i najmanje ću prebivati na zemlji nepostojan.

9

na prstima i rukama izrasta perje

i krepak se pretvaram u hitra krila.

(...)

2.4. Damjan Benešić (Damianus Benessa)

Damjan Benešić rodio se 1477. godine u dubrovačkoj vlasteoskoj obitelji. Vjerojatno

je nekoliko mladenačkih godina proveo na studiju u Italiji. Uz ostale brojne službe u

rodnome gradu bio je i tri puta knez Republike. Umro je 1539. godine.

Samo su tri Benešićeva epigrama u tiskanom izdanju, i to u djelu Jurja Dragišića De

natura caelestium spirituum. Inače su mu sva ostala djela sačuvana u rukopisu: u

jednom nepotpunom, Poemata (Pjesme), koji je možda autograf, i u drugim, Opera

omnia (Cjeloukupna djela).

Opsežan Benešićev pjesnički opus sadržava: ep De morte Christi (Smrt Kristova) u

10 knjiga heksametara, 3 knjige epigrama (Epigrammatum libri, ima ih oko 120), 11

ekloga (Bucolicorum liber, 10 u heksametrima, 1 u elegijskim distisima), 2 knjige

lirskih pjesama (Lyricorum libri, ima ukupno 36 oda), 11 satira (Sermonum liber), i, na

koncu, još nešto poezije, nekoliko parafraza (npr. Tibula i Marcijala), nekoliko

prijevoda s grčkog i nešto proze.

Od cijelog njegovog opusa, najvrjedniji su mu epigrami koji su tematski i metrički vrlo

raznoliki, a mnogi bi po ritmu i tonu pripadali u tradicionalne ode, ili prema sadržaju i

opsegu u elegija, ili u dijaloške ekloge.

U Epigrammatumu, koji se sastoji od 3 knjige epigrama, objedinjeni su sastavci

raznolika opsega, metra i tematike:

prva je knjiga ljubavne tematike, i posvećena je djevojci Zenni (Jeanne)

(...)

Zar ne vidiš kako Zanna krasna lica

blista među svojim vršnjakinjama,

kako se ljepotom naročito ističe

među drugim djevojkama.

Ona je kao dragi kamen koji se vezuje

10

žutim zlatom, ili kao ruža što miriše u projljetnom vrtu,

kada se svježe rascvjeta

i stidno pomoli lice.

(...)

u drugoj su knjizi uglavnom prigodnice u hendekasilabima, poput elegija i

epicedija,

u trećoj knjizi pretežu nabožni motivi.

Njegove se satire malo osvrću na aktualnu problematiku, a obrađuju pretežno opća

pitanja moralističkog sadržaja.

Njegov ep De morte Christi otegnuta je i vrlo opširna parafraza evanđelja, s rijetkim

iskrama poezije. Osjetljivi su u tom epu utjecaji Jakova Bunića.

Benešić je bio znalac jezika, vješt graditelj stihova, marljiv književni radnik i pratilac

kulturnih i književnih zbivanja u svijetu i domovini. Njegove su pjesme posvećene

starijim suvremenicima latinistima u Duborovniku: Karlu Puciću, Jakovu Buniću i

osobito Iliji Crijeviću, u kojem je gledao uzor i učitelja.

11

3. ZAKLJUČAK

Hrvatski latinizam teče u neprekinutom slijedu od 9. stoljeća, a u punoj zrelosti oblika

i sadržaja od humanizma o sredine 19. stoljeća. Uzet kao cjelina, on nam u

potpunosti daje pravo da se ponosimo nesumnjivim vrednotama što su ih Hrvati i

latinskim književnim izrazom ugradili u opće riznicu europske kulture.“ (Hrvatski

latinisti,

Latinistička je književnost u punom smislu riječi europska književnost. Prema tome, i

hrvatska je latinistička književnost, uza sve svoje specifičnosti, njezin sastavni dio.

Ona je u svim svojim stadijima bila podložna istovjetnim i svakoj razvijenijoj

književnosti zajedničkim procesima primanja i davanja tema, motiva, i stilskih

postupaka. I po tome su Hrvati bili dio zajedničke europske kulture. Mnogi su hrvatski

latinisti stvarali samo u domovini, stotine godina razdiranoj na vjetrometini ideja,

ratova i političkih sukoba, a mnogi su stvarali i izvan naše domovine, u različitim

europskim državama, osobito u Italiji.

12

Literatura

- Hrvatski latinisti, I, iz latiniteta 9-14.stoljeća. Pisci 15. i 16. stoljeća. Pet stoljeća hrvatske književnosti. Priredili V. Gortan i V. Vratović (1969). Zagreb: Matica Hrvatska

- Kombol, Mihovil (1961). Povijest hrvatske književnosti do narodnog preporoda. Zagreb: Matica Hrvatska

13