1

Dr.sc. Sandra Šokčević, docent

Libertas međunarodno sveučilište Zagreb

Trg J.F. Kennedy 6b

sokcevic@net.hr

Mob: 091 579 24 25

Helena Šlogar, univ.spec.oec.,viši predavač

Libertas međunarodno sveučilište Zagreb

Trg J.F. Kennedy 6b

hslogar@libertas.hr

Mob: 091 605 41 50

Dr.sc. Andreja Rudančić, docent

Libertas međunarodno sveučilište Zagreb

Trg J.F. Kennedy 6b

arudancic@hotmail.com

Mob: 099 654 25 90

Značaj inovacija i konkurentnosti za gospodarski rast i razvoj

hrvatskog gospodarstva

Iako je zanimanje za fenomen gospodarskog rasta i razvoja prisutno već

stoljećima, u ekonomskoj teoriji i praksi još uvijek nije prihvaćeno

znanstveno stajalište zašto se neka gospodarstva razvijaju sporije, a neka

brže, kao ni koje su determinante ključne za što brži gospodarski rast i

razvoj određenog nacionalnog gospodarstva. Koje mjere ekonomske

politike unapređuju gospodarski rast i razvoj? Zašto su neke zemlje

tehnološki napredne, a druge stalno stagniraju na niskim razinama

dohotka? To su središnja pitanja makroekonomista u istraživanju

dugoročnog gospodarskog rasta i razvoja, koji spada u jedno od područja

najvećeg interesa ekonomske znanosti. Cilj ovog rada je istražiti značaj

inovacija i globalne konkurentnosti kao determinanti gospodarskog rasta

i razvoja hrvatskog gospodarstva te procijeniti mjere ekonomske politike

RH usmjerene na povećanje konkurentnosti i inovativnosti. Također, u

radu se analizira povezanost između inovativnosti, konkurentnosti i BDP-

a kako bi se potvrdio utjecaj inovacija i konkurentnosti na gospodarski

rast i razvoj hrvatskog gospodarstva.

Ključne riječi: inovacije, konkurentnost, gospodarski rast i razvoj

2

The importance of innovation and competitiveness for economic

growth and development of croatian economy

Although the interest in the phenomenon of economic growth and

development has been present for centuries in economic theory and

practice, the scientific stance is still not accepted why some economies are

developing slower and faster, and what are the key determinants of faster

economic growth and the development of a particular national economy.

What measures of economic policy are advancing economic growth and

development? Why are some countries technologically advanced, while

others stagnate at low levels of income? These are central macroeconomic

issues in researching long-term economic growth and development, which

is one of the areas of greatest interest in economic science. The aim of

this paper is to explore the importance of innovation and global

competitiveness as the determinants of economic growth and the

development of the Croatian economy and to evaluate economic policies

in the Republic of Croatia aimed at increasing competitiveness and

innovativeness. In addition, the paper analyzes the corelation between

innovation, competitiveness and GDP in order to confirm the impact of

innovation and competitiveness on economic growth and the development

of the Croatian economy.

Key words: innovation, competitiveness, economic growth and

development

1.Uvod

Gospodarski rast i razvoj glavni su ciljevi ekonomskih politika vlada svih

suverenih država, a posebno se aktualiziraju u trenucima recesija i

globalnih gospodarskih kriza, kakva je bila ona iz 2008. Godine. Stoga se

postavlja pitanje: postoje li granice gospodarskog rasta i razvoja te da li ih je

svjetsko gospodarstvo dostiglo, a ako nije, koje su determinante najbitnije za

dugoročni gospodarski rast te koja je suštinska razlika između gospodarskog

rasta i razvoja?

Istraživanja u ovom radu na tragu su mogućnostima kontinuiranog rasta i

razvoja, upravo zahvaljujući inovacijama i povećanoj konkurentnosti, a

3

uporište se nalazi u neograničenoj ljudskoj kreativnosti. Teorije

endogenog rasta ključnu ulogu u rastu, pored ljudskih potencijala daju

istraživanju i razvoju te posljedično i inovacijama. Nadograđujući se na

neke Schumpeterove [1] ideje, prvi je model održivog rasta koji pripada

ovoj grupi razvio Romer [2] a slijedili su ga Grossman i Helpman [3].

Schumpeter je smatrao da istraživanje i razvoj nose gospodarski rast, a

ono što ih potiče jest uvjerenje da će time biti osigurani ekstra profiti. Isto

je tako prepoznao značenje tržišne moći i konkurentnosti. Dok se u

uvjetima savršene konkurencije poduzeća mogu besplatno koristiti

inovacijama i nitko nema poticaja za istraživanje i razvitak, na tržištima s

monopolskom moći takav je poticaj osiguran. Zbog porijekla osnovnih

ideja na kojima se zasniva ta grupa modela, oni se često nazivaju i neo-

šumpeterijanskim modelima.

U modelima ove grupe, koje karakterizira monopolistička moć, u osnovi

se pretpostavlja postojanje odvojenog tehnološkog sektora u

gospodarstvu, koji opskrbljuje ostale sektore novim tehnologijama.

Proizvođači kupuju nove tehnologije i time stječu pravo na njihovo

korištenje. Oni također naplaćuju cijenu koja je veća od graničnog troška

njihove proizvodnje, a to zato da bi generirali dovoljan dohodak da pokriju

troškove koji uključuju početnu investiciju u nove tehnologije. Investicije

u inovacijske projekte pritom nemaju osobinu opadajućih prinosa. Stoga

se proizvodnost novih investicija u inovativnu djelatnost ne smanjuje,

omogućujući stalan održivi rast. U tim modelima stopa rasta ovisi o

količini sredstava koja su namijenjena inovacijskoj aktivnosti tj.

istraživanju i razvitku, zatim o stupnju do kojeg nove tehnologije mogu

biti privatno korištene, dakle o stupnju monopolističke moći i o

vremenskom horizontu investitora [4].

Zapadne se industrijalizirane zemlje danas natječu u privlačenju

istraživačkih i razvojnih djelatnosti multinacionalnih korporacija.

Tranzicijske i zemlje u razvoju, nažalost, često imaju samo lokalne

ogranke velikih kompanija, poput njihovih marketinških odjela. Određeni

podaci sugeriraju da strana ulaganja u istraživanje i razvoj općenito imaju

trend praćenja proizvodnje upravo na stranim tržištima: što je više

proizvodnje locirano u nekoj stranoj zemlji, to je vjerojatnije da će i

djelatnosti istraživanja i razvoja biti tamo locirane. Primjeri tvrtki koje su

decentralizirale svoje istraživačke aktivnosti vrlo su rijetki. Većina

međunarodnih korporacija čuva svoje strateške projekte i ključne

tehnologije u svojim domaćim ekonomijama, a u inozemstvu izvode

4

razvoj i dizajn radi prilagodbe lokalnom tržištu. Obavljena su različita

istraživanja o pravilnostima koje se odnose na I&R pojedinih skupina

zemalja. Kod manjih, razvijenih zemalja s izvoznom privredom, utvrđeno

je da se više od polovine istraživanja privatnog sektora odvija u

inozemstvu [5].

Kako bi dosegla željeni rast i razvoj, RH treba provoditi politike i mjere

za povećanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva s posebnim

naglaskom na poticanje inovativnosti te poboljšanje investicijskog

okruženja i promidžbu RH kao poželjne ulagačke destinacije.

2. Gospodarski rast nasuprot gospodarskom razvoju

Gospodarski rast je uži pojam od gospodarskog razvoja i predstavlja samo

jednu njegovu komponentu. Gospodarski razvoj se definira kao

višedimenzionalni proces koji uključuje krupne promjene društvenih

struktura, stavova ljudi, te institucija države, kao i ubrzanje gospodarskog

rasta, smanjenje nejednakosti i ukidanje siromaštva. Drugim riječima,

gospodarski razvoj predstavlja cijeli niz promjena kojima se cjelokupan

društveni sustav, prilagođen raznim osnovnim potrebama te željama

pojedinaca i društvenih grupa unutar sustava, odmiče od uvjeta života koji

se smatraju nezadovoljavajućim u situaciji ili uvjetima života koji se

smatraju materijalno i duhovno boljim [6].

Može li isključivo podržavanje ubrzanoga gospodarskog rasta biti

osnovom razvojne koncepcije suvremenog društva? Dovode li visoke ili

stabilno rastuće stope BDP-a nužno i do gospodarskog razvoja? Odgovor

na pitanja je negativan, a proizlazi iz navedene definicije gospodarskog

razvoja. Primjer zemlje koja je dugi niz godina ostvarivala visoke stope

gospodarskog rasta, ali u razvojnom smislu nije napredovala je Argentina,

što znači „da je rast bez razvoja moguće ostvariti, ali razvoj bez rasta nije“

[7]. Prema tomu, gospodarski je rast jedan od najvažnijih, ali ne i jedini

element gospodarskog razvoja i svakako njegovo osnovno obilježje jer

nema gospodarskog razvoja bez gospodarskog rasta.

Ipak, u ekonomskoj se literaturi, razlikovanje gospodarskog rasta i razvoja

ne svodi na, kako bi se na prvi pogled činilo, razliku između

kvantitativnog povećanja razine dohotka po stanovniku i kvalitativnoga

povećanja životnog standarda. Razlika je, prije svega, u načinu na koji su

5

ekonomisti pokušavali doći do odgovora na isto pitanje, a to je: „Kako

povećati ukupno društveno blagostanje?“. Romer [2] je to slikovito opisao

na sljedeći način: „Ekonomisti koji su se bavili rastom koristili su se

matematičkim jezikom, a oni koji su se bavili razvojem i dalje su koristili

riječi”. Razišli su se jer se međusobno više nisu razumjeli.

Ekonomisti koji su se bavili razvojem, rješavali su probleme manje

razvijenih zemalja i davali konkretne preporuke za ekonomsku politiku i

poticanje rasta, dok su ekonomisti rasta usmjeravali pažnju na

pronalaženje općih rješenja. Ekonomisti razvoja smatrali su da svojim

verbalnim savjetima o ekonomskoj politici mnogo više pomažu nosiocima

ekonomske politike u manje razvijenim zemljama od onih koji su se bavili

rastom i razvijali formalne teorijske modele. Ekonomika rasta oduvijek je

bila makro orijentirana, dok je ekonomika razvoja bila više mikro usmjerena

i multidisciplinarna, pokušavajući povezati ideje iz područja ekonomije s

idejama iz antropologije, sociologije, politologije, a naročito s praktičnim

iskustvima manje razvijenih zemalja [8].

Odnos između ekonomista rasta i ekonomista razvoja teško bi se mogao

nazvati skladnim. Uglavnom su se ekonomisti ovih dviju disciplina

međusobno ignorirali. No kao što je poznato još od vremena Adama

Smitha, u ekonomiji općenito pa tako i u ekonomskoj profesiji, poželjna

je podjela rada i specijalizacija. Stoga bi bilo dobro da ekonomisti rasta i

ekonomisti razvoja, svaki na svoj način, doprinesu razjašnjavanju važnih

pitanja u ekonomiji i da ih se pritom niti ne pokušava staviti u istu grupu.

Bilo bi idealno da komunikacija između tih dviju grupa ekonomista ostane

otvorena.

3. Teorijski osvrt na komparativne prednosti, konkurentnost i

inovacije

Značaj komparativnih i konkurentnih prednosti, odnosno sposobnosti u

procesu gospodarskog rasta i razvoja, najbolje odražava činjenica da je to

ujedno i strateški cilj zemalja Europske unije definiran Lisabonskom

strategijom: "Stvaranje najkonkurentnije i najdinamičnije ekonomije

zasnovane na znanju u svijetu, sposobne za održivi gospodarski rast s

većim brojem boljih poslova i većom socijalnom kohezijom koja posebno

zavisi o tome koliko su uspješna poduzeća, osobito mala i srednja

poduzeća... "[9]

6

Komparativne i konkurentne prednosti neke zemlje glavni su čimbenici

njenog uključivanja u međunarodnu razmjenu, a time i povećanja izvozne

sposobnosti cjelokupnoga gospodarstva. Oni ujedno predstavljaju i

ključne segmente neoklasične ekonomske teorije. Sve je započelo s

Ricardovom teorijom komparativnih prednosti na kojoj počiva

međunarodna podjela rada, međunarodna specijalizacija, a u konačnici i

cjelokupna međunarodna razmjena.

Temeljna pretpostavka za provedbu Ricardove teorije, koja za razliku od

Smithove polazi od relativnih a ne apsolutnih prednosti, slobodna je

razmjena (Free Trade) među svim zemljama svijeta. Štoviše, slobodna je

razmjena i najznačajnija odrednica ekonomske teorije tijekom njenoga

evolucijskog razvoja u trajanju od preko dva stoljeća, tako da se s

razlogom može zvati i teorijom slobodne razmjene (Free Trade Theory)

[10]. (Njena je misija bila uvjeriti sve zemlje svijeta u isplativost

međunarodne razmjene, u čemu je i uspjela, ako se promatra i ocjenjuje

rastući obujam svjetske trgovine kroz povijest.

Princip komparativnih prednosti uvjetuje potrebu svake zemlje da se

specijalizira u proizvodnji i izvozu dobara koja može proizvesti uz niže

troškove, gdje je relativno efikasnija od ostalih, i suprotno, zemlja uvozi

dobra koja proizvodi uz više troškove, a u čijoj je proizvodnji relativno

manje efikasna od drugih zemalja. Uz Smitha i Ricarda u teoretičare

klasične ekonomske škole spada i J. S. Mill [11] koji je razvio teoriju

recipročne potražnje zemalja koje međusobno trguju. Statičku teoriju

komparativnih prednosti nadopunili su Hecksher i Ohlin svojim H-O

teoremom.

Nasuprot statičnoj, dinamička verzija komparativnih prednosti polazi od

sposobnosti kreiranja komparativnih prednosti. Obje verzije

komparativnu prednost mjere visinom prosječnih i marginalnih troškova,

s time što statična verzija predviđa da se zemlja odrekne specijalizacije u

određenoj proizvodnji ukoliko troškovi proizvodnje počnu rasti, a

dinamička nas uči da je prijelaz iz degresivnih u konstantne ili progresivne

troškove posljedica zastarjelosti proizvodnje (organizacije, tehničke

opremljenosti, tehnologije i dr.) te da se investiranjem ponovo stječu

komparativne prednosti [12].

7

Samuelson je prvi teoretičar koji je uveo dinamički pristup u tretiranju

komparativnih prednosti još davne 1941., kad je pokušao nadopuniti H-O

model istražujući utjecaj promjene cijena dobara na cijene proizvodnih

čimbenika. Nakon njega svoje su doprinose dali Leontief (Leoniefov

paradoks), Balassa, Krueger, Bhagwati i dr. [12], ali nisu uspjeli stvoriti

jednu cjelovitu i konzistentnu teoriju koja bi u potpunosti odbacila

statičnost prvobitne verzije.

Sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća poseban doprinos

razvoju dinamičke verzije komparativnih prednosti dali su tzv.

strukturalisti (Scott, Chenery, Taylor, Justman, Teubal) koji uvode još

jedan proizvodni čimbenik, (tehnologiju), a komparativne prednosti

promatraju kroz proces razvoja tehnološke infrastrukture. Tehnologija

postaje najvažniji čimbenik suvremenoga industrijskog razvoja, pri čemu

je tehničko-tehnološki napredak pridonio produbljivanju gapa između

razvijenih i nerazvijenih. Ostali čimbenici imaju daleko manji značaj i

prilagođavaju se tehnologiji. Kapital i rad i dalje su bitni, samo što su sada

mobilniji jer prate tehnologiju. Japan je najbolji primjer zemlje koja je

iskoristila dinamičke komparativne prednosti u svojem agresivnom

prodoru na svjetsko tržište osamdesetih godina.

Strukturalisti su izradili jedan novi analitički pristup u kreiranju

komparativnih prednosti, čiji izvori polaze od sposobnosti kreiranja u

okviru industrijske i trgovinske politike. Njihovo zajedničko stajalište

okrunili su izraelski ekonomisti M. Justman i M. Teubal, formirajući

usporedni model u okviru triju grupa elemenata komparativnih prednosti:

izvori komparativnih prednosti, proizvodne karakteristike te politika i

strategija. (cf. tablica br. 1)

8

Tablica 1: Justman-Tuebalov model komparativnih prednosti

[13]

OPIS NEOKLASIČNI

MODEL

JUSTMAN-TEUBALOV

(STRUKTURALISTIČKI)

MODEL

IZVOR

KOMPARATIVNIH

PREDNOSTI

- prirodni resursi

- raspoloživost

kapitala

- veličina

populacije

- različit pristup učincima

- specifičnost tehnologije

- unapređenje lokalnog

tržišta

PROIZVODNE

KARAKTERISTIKE

- smanjenje

prirod. resursa

- akumul.

fizičkog kapitala

- prirodni prirast

stanovniš.

- migracija

stanovništva

- izgradnja infant industrije

- investiranje u tehnologiju

- trening, školovanje i

sloboda

izbora struke

POLITIKA I

STRATEGIJA

- cijena

- stopa štednje

- instr. makroek.

politike

- izbor strategije prema

specifičnostima razvoja

tehnološke infrastrukture

Tablica pokazuje da je neujednačen pristup izvorima komparativnih

prednosti rezultirao u različitom stvaranju tih prednosti. Neoklasičari

ističu proizvodne čimbenike, dok ih strukturalisti promatraju u sklopu

strategije i politike razvoja, odnosno kao vještinu kombiniranja

čimbenika, organizacije, znanstvenih dostignuća i ekonomske politike.

Tehnologija predstavlja oblik kapitala u što su uključena i ostala znanja i

informacije. Znači, prema strukturalistima komparativne se prednosti

stječu tehnološkim razvojem, gdje se specijalizacija temelji na

tehnološkim rješenjima u određenoj proizvodnji. Ulaganjem u tehnologiju

svaka zemlja unapređuje svoje komparativne prednosti i povećava

konkurentnu sposobnost, što implicira podizanje cjelokupnoga

gospodarstva na višu razinu.

9

Konkurentnost je, za razliku od komparativnih prednosti

višedimenzionalna kategorija koja se može promatrati s razine

cjelokupnoga gospodarstva, pojedinih grana, djelatnosti, sektora ili

poduzeća. Definicije samog pojma konkurentnosti su brojne, ali ne postoji

potpuna suglasnost u definiranju na mikroekonomskoj i

makroekonomskoj razini.

M. Porter [14] prvi je ekonomski teoretičar koji je definirao pojam

konkurentnosti na makroekonomskoj razini. Kako je svakoj državi cilj

ostvariti rastući i visoki životni standard svojih građana, za punu

realizaciju toga cilja značajna je produktivnost proizvodnih čimbenika. P.

Krugman [15] smatra da je konkurentnost mikroekonomski pojam i kako

države nisu poduzeća one ne mogu međusobno konkurirati, a

preslikavanje konkurentnosti na razinu nacionalnih ekonomija vodi ka

protekcionizmu i trgovinskim ratovima. OECD [16] konkurentnost

definira kao sposobnost suočavanja s konkurencijom na svjetskom tržištu,

odnosno sposobnost opstanka na postojećim i osvajanja novih tržišta.To

znači da je potrebno razlikovati konkurentnost nacionalne ekonomije od

konkurentnosti poduzeća. Na mikrorazini konkurentnost se obično

izjednačava s tržišnim uspjehom poduzeća, odnosno s dinamikom tržišnog

udjela i pozicioniranjem na ljestvici kvalitete. Na makrorazini,

konkurentnost je širi pojam koji obuhvaća rast, kvalitetu života i

produktivnost. No kako je za podizanje kvalitete života i životnog

standarda važno da nacionalna ekonomija ostvari prihode na inozemnom

tržištu, što je moguće isključivo konkurentnim proizvodima, poveznica

mikro i makro konkurentnosti je razvidna. Istraživanje M. Portera [14]

pokazalo je da se nacionalna konkurentnost stvara djelovanjem: 1)

faktorskih uvjeta, 2) strategije, strukture i rivalstva među poduzećima u

industriji, 3) kvalitete domaće potražnje i 4) postojanja skupine (klastera)

srodnih pratećih industrija u zemlji. Svojom politikom i akcijama Vlada

vrši utjecaj koji se širi na sva četiri faktora. Porterov koncept

konkurentskih prednosti upućuje na zaključak da su prednosti ipak na

strani velikih zemalja (faktorski uvjeti i domaća potražnja). Za male je

zemlje strana potražnja relativno važnija od domaće. Stoga je Duning

Porterov dijamant dopunio izravnim stranim ulaganjima, odnosno

transnacionalnom poslovnom aktivnošću kao eksternom varijablom, vrlo

važnom kod malih zemalja. Pritom radi razliku između ulaznih izravnih

stranih ulaganja, koje povećavaju i dinamiziraju konkurenciju na

10

domaćem tržištu, olakšavaju pristup inozemnim izvorima, posebice

znanju i tehnologiji, omogućavajući pristup inozemnim klasterima, te

izlaznih izravnih stranih ulaganja, koje predstavljaju daljnju fazu u

internacionalizaciji domaćeg poslovanja. Male se zemlje trebaju prije

internacionalizirati prema van, nego što je to slučaj s velikim zemljama,

kako bi ostvarile minimalni prag učinkovitosti.

Trabold [17] produbljujući Porterove spoznaje, ali i one drugih autora,

analizira četiri značajna aspekta konkurentnosti:

- mogućnost prodaje ne globalnom tržištu (izvoz)

- mogućnost privlačenja investicija (lokacija)

- mogućnost prilagodbe gospodarstva i

- mogućnost stvaranja i povećanja raspoloživog dohotka.

Zaključuje da ti različiti aspekti čine određenu hijerarhiju. Tako je

mogućnost ostvarenja i povećanja raspoloživog dohotka koja se najčešće

mjeri rastom BDP najopćenitiji pokazatelj konkurentnosti zemalja. Taj

pokazatelj izravno ovisi o ostala tri pokazatelja od kojih je svaki za sebe

neovisan aspekt konkurentnosti. Tri su izvedena pokazatelja

konkurentnosti, prema ovoj definiciji, na nacionalnoj razini izravno

mjerljiva (rast BDP-a, kretanje izvoza i priljev izravnih stranih ulaganja).

Sposobnost prilagodbe gospodarstva koja se zrcali u brzini kojom

gospodarstvo odgovara na promjenu tržišnih uvjeta i uočava nove

mogućnosti i prilike nije moguće obuhvatiti jednim makroekonomskim

pokazateljem. U analizi se ta varijabla ponekad oslikava podacima o

razvitku sektora istraživanja i razvoja. Navedeni makroekonomski

pokazatelji koji prema teorijskim radovima ukazuju na zatečenu razinu

konkurentnosti u radu se nazivaju “tvrdim” statističkim pokazateljima

zato što su raspoloživi iz standardnih statističkih istraživanja koja se

provode u svim zemljama.Osnovna značajka suvremenoga globalnoga

gospodarstva jest sve veća povezanost među različitim gospodarstvima,

ne samo u razmjeni dobara i usluga, već i na području kretanja tokova

kapitala. Liberalizacija međunarodne razmjene i financijskih tokova,

jednako kao i suvremeniji i cjenovno pristupačniji kanali distribucije

dobara, usluga i informacija, značajno mijenjaju definiciju komparativnih

prednosti i konkurentnosti. Konkurentnost po svojoj definiciji sve više

zahtijeva primjenu globalnoga svjetonazora, a to proizlazi iz potrebe za

nadmetanjem s konkurentima iz bilo kojeg područja svijeta.

11

U uvjetima globalnoga gospodarstva poticanje konkurentnosti najbolje se

može ostvariti klasterskom politikom. Klaster predstavlja mrežu

međuzavisnih poduzeća koja djeluju u nekom prostoru te su istodobno

umrežena s istraživačkim, obrazovnim institucijama, ali i institucijama na

svim razinama državne vlasti radi stvaranja nove proizvodnje. Poduzeća i

podržavajuće institucije povezane u klaster, stvarajući nove proizvode ili

usluge, proizvode novo znanje, informacije te podupiru rast

konkurentnosti, inovacije, ali i zajednički dijele sadašnje i buduće

mogućnosti i prijetnje [18].Klasteri, pored povećanja konkurentnosti

pojedine industrije, doprinose i povećavaju zaposlenosti, rastu

proizvodnje, jačaju međusobno povjerenje i stvaraju partnerski odnos

subjekata umreženih u klaster, uz naglašeno prelijevanje koristi na okolinu

u kojoj djeluju. Umrežavanjem u klaster ne gubi se vlastita samostalnost

niti fleksibilnost.

Razina konkurentnosti upućuje na to koliki je potencijal za ostvarenje

dugoročnoga gospodarskog rasta, i to učinkom i potencijalom za rast.

Prema piramidi konkurentnosti [19] međuproizvodi konkurentnosti –

izvoz, produktivnost, troškovi i investicije, predstavljaju ekonomske

veličine koje pokazuju učinke temeljnih faktora konkurentnosti i koje u

međusobnom djelovanju znatno određuju rezultate konkurentnosti –

gospodarski rast, zaposlenost i kvalitetu života. Također, u vrlo važne

pokazatelje konkurentnosti pojedinog gospodarstva ubrajaju se: 1)

troškovna, 2) cjenovna i 3) tehničko-tehnološka konkurentnost. Troškovna

i cjenovna konkurentnost rezultat su razine ulaznih troškova proizvodnje,

poreznog opterećenja poslovanja te stupnja u kojem se potiče tržišno

natjecanj, odnosno poslovno okruženje. Tehničko-tehnološka

konkurentnost rezultat je razine razvoja vlastite ili uvezene tehnologije, a

temelji se na osnovi inovacija i znanja. Iz prikazane teorije komparativnih

prednosti te njene evolucije i pojma konkurentnosti, može se zaključiti da

je riječ o dvjema zasebnim kategorijama, a ne sinonimima, ali i da

konkurentnost proizlazi i nadograđuje se na komparativne prednosti.

Raspoloživost, cijena i kvaliteta prirodnih resursa kao odrednice

komparativnih prednosti, predmetom su definiranja i konkurentnosti

zemlje uz naglašavanje značaja tehnologije, ali i ekonomije obujma. Dok

je mogućnost utjecaja i poboljšanja komparativnih prednosti kratkoročno

relativno niska, konkurentnost neke nacionalne ekonomije može se

12

povećati kao rezultat pravilno definirane i provedene trgovinske,

tehnološke i industrijske strategije. Jednom postignuta visoka

konkurentnost u svjetskoj razmjeni nije zauvijek dana kategorija, čime je

naglašena potreba permanentnog usavršavanja, tehničko-tehnološkog

izgrađivanja, kao i prilagođavanja i visoke fleksibilnosti cjelokupnoga

gospodarskog sustava.

Inovacije su široki i složeni pojam te postoji više definicija koje ga

objašnjavaju. Ono što je zajedničko svim definicijama jest da se pod

inovacijama podrazumijeva novina, bilo da je riječ o novini u svijetu, na

tržištu ili u kompaniji, uz naglasak da ista mora biti ekonomski

profitabilna. Prema definiciji OECD-a [20]: „Inovacija je implementacija

novih ili znatno unaprijeđenih proizvoda (dobara ili usluga) ili procesa,

nova metoda marketinga ili nova organizacijska metoda u poslovanju,

nova organizacija na radnom mjestu ili u vanjskim odnosima.“Joseph

Schumpeter [1] značajno je utjecao na teoriju inovacija. Prema njemu

inovacije predstavljaju dinamični proces u kojem nove tehnologije

zamjenjuju stare, odnosno proces kojeg naziva „kreativna destrukcija“

postaje važan pokretač gospodarskog rasta i razvoja. Gospodarski sustav

obilježavaju stalne promjene, a oni koji se ne prilagođavaju ne mogu

opstati.„Inovacija je proces koji započinje kreativnom idejom i

inicijativom koja potiče osnovna, primijenjena i razvojna istraživanja, a

konačan rezultat je novi proizvod, novi način proizvodnje i nove metode

upravljanja [21] .“Prema Greenhalghu i Rogersu [22] postoje tri osnovna

stupnja inovacijskog procesa: istraživanje i razvoj, komercijalizacija i

difuzija.

Zbog složenosti inovacijskog procesa, inovacije je u praksi teško

vrijednosno izraziti, a način mjerenja ovisi o tome je li riječ o

mikroekonomskoj ili makroekonomskoj razini. Na razini poduzeća one se

mogu izraziti u obliku broja patenata, razine izdataka za istraživanje i

razvoj, prihoda od novih proizvoda, zadovoljstva kupaca i zaposlenika te

rezultata prodaje od prošlih inovacija. S druge strane, na razini

nacionalnog gospodarstva najčešće se kao mjera uzima razina ulaganja u

istraživanje i razvoj zemlje u cjelini ili kao postotak u BDP-u.

Za određivanje inovacijskog potencijala i razine inovativnosti pojedine

zemlje postoje različiti indeksi. Najpoznatiji među njima su: The Global

Innovation Index (BCG – Boston Consulting Group), The INSEAD Global

13

Innovation Index i The INSEAD Innovation Efficacy Index. The

Community Innovation Surveys (CIS) su istraživanja inovacija koja se

provode svake dvije godine na području Europske unije. The INSEAD

Global Innovation Index (GII) predstavlja prosjek bodova dva

podindeksa: inovacijskog inputa i inovacijskog outputa. Inovacijski input

uključuje pet stupova nacionalnog gospodarstva koji omogućuju

inovativne aktivnosti. To su: institucije, ljudski kapital i istraživanja,

infrastruktura, sofisticiranost tržišta i sofisticiranost poslovanja.

Inovacijski output predstavlja informacije o rezultatima inovativnih

aktivnosti unutar gospodarstva,a uključuje rezultate znanja i tehnologije,

kreativne rezultate i online kreativnosti. Efikasnost inovacija (The

Innovation Efficiency Ratio) u smislu navedenog indeksa izražava se kao

omjer podindeksa inovacijskog outputa i podindeksa inovacijskog inputa

te pokazuje koliko je rezultata inovacija proizašlo iz inovacijskog inputa

zemlje. Istraživanje i razvoj je važna komponenta unutar stupa – ljudski

kapital i istraživanja. „Izdaci za istraživanje i razvoj predstavljaju mjeru

koja se s obzirom na dostupnost podataka i kvantitativno obilježje

najčešće koristi za mjerenje razine inovacije u nekoj zemlji [21].“

Zaključno, može se reći da se inovacije kao važan čimbenik gospodarskog

rasta i razvoja mogu promatrati s mikroekonomskog i makroekonomskog

stajališta. S mikroekonomskog stajališta to su procesi koji povećavaju

dodanu vrijednost poduzeća, primjerice putem povećanja prodaje ili

smanjenja troškova [22], a makroekonomska uspješnost rezultat je

mikroekonomskog koncepta primjene inovacija u poduzećima. Na razini

gospodarstva, BDP mjeri agregatnu vrijednost koju su stvorila sva

poduzeća u zemlji, a gospodarski rast se definira kao trend kontinuiranog

rasta BDP-a po glavi stanovnika. Dakle, inovacije poduzeća su važni

pokretači rasta BDP-a.

4. Analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskog gospodarstva

14

Prema Nacionalnom vijeću za konkurentnost RH, konkurentnost je

sposobnost zemlje da postigne na svjetskom tržištu uspjeh koji omogućuje

bolji životni standard za sve. Ona je rezultat mnogih čimbenika, a naročito

konkurentnosti na razini poduzeća i povoljne poslovne okoline koja potiče

uvođenje novih proizvoda i procesa te investicije. Svi ti čimbenici u

međusobnom djelovanju vode povećanoj produktivnosti, te

gospodarskom rastu i razvoju.. Dugoročno povećanje konkurentnosti

uključuje i povećanje inovativnosti, a moguće je samo putem suradnje

poslovne zajednice, vlade i društva. Dakle, moglo bi se utvrditi da su

uspješni gospodarski subjekti osnovan i nužan preduvjet konkurentnosti,

ali istovremeno ne i nužno dovoljan, ukoliko nije podržan odgovarajućim

mjerama gospodarske, fiskalne i monetarne politike. Godišnjak svjetske

konkurentnosti IMD-a pobuđuje zanimanje poslovne i političke zajednice,

jer mjeri koliko dobro zemlje upravljaju svim svojim resursima i

kompetencijama kako bi olakšale dugoročno stvaranje vrijednosti.

Metodologija IMD-a temelji se na analizi četiri faktora konkurentnosti, a

to su: gospodarski rezultati, efikasnost javnog sektora, efikasnost

poslovnog sektora i infrastruktura, te pet indeksa za svako područje.

Grafikon 1. Rang lista konkurentnosti Republike Hrvatske i usporednih

zemalja [23]

Na grafikonu 1. prikazane su pozicije na rang listi konkurentnosti koje se

odnose na Republiku Hrvatsku i na zemlje s kojima se vršila usporedba.

Nadalje, grafikon prikazuje kako su se kretale pozicije na rang listi

15

konkurentnosti u razdoblju od 2007. do polovice 2015. godine. Iz

prikazanih rezultata se vidi da Republika Hrvatska bilježi drugo

poboljšanje pozicije u posljednjih sedam godina. U 2008. godini, iza

Republike Hrvatske se nalazilo 6 zemalja (Indonezija, Argentina,

Meksiko, Južna Afrika, Ukrajina i Venezuela), a u 2014. godini iza

Republike Hrvatske je bila rangirana samo Venezuela. Realno gledajući,

u 2015. pozicija Republike Hrvatske poboljšala za dva mjesta, no

nominalno samo za jedno mjesto, zbog novouvrštene Mongolije.

Grafikon 2. Ocjena konkurentnosti Republike Hrvatske i usporednih

zemalja [23]

Uz ukupnu poziciju na rang listi, grafikon 2. prikazuje i uspoređuje

dinamiku finalne ocjene konkurentnosti Republike Hrvatske i odabranih

zemalja, pri čemu najkonkurentnija zemlja svijeta ima ocjenu 100

(Sjedinjene Američke Države). Razvidno je kako se ocjena

konkurentnosti Republike Hrvatske u razdoblju od 2006. do 2009. godine

bitno poboljšala, dok se u razdoblju od 2011. do 2014. godine bilježi

kontinuirani pad konkurentnosti. Ipak, u 2015. godini poboljšanje ocjene

je zamjetno, međutim, vrlo je sličan pomak i ostalih zemalja s kojima se

Republika Hrvatska uspoređuje, tako da je razina finalne ocjene i nadalje

znatno ispod 50, dok 4 od 5 usporednih zemalja ima ocjene na razini 57.

Podaci za 2016. godinu pokazuju da je prekinut višegodišnji trend pada

konkurentnosti RH, jer je 2016. Hrvatska zauzela 74. mjesto (cf. grafikon

3)

16

Grafikon 3. : Konkurentnost RH u razdoblju od 2002. do 2016. godine

[24]

Globalnu konkurentnost moguće je pratiti i putem Globalnog indeksa

konkurentnosti (dalje u tekstu: GCI) izdan od strane World Economic

Forum. GCI je jedan od najpoznatijih pokazatelja konkurentnosti neke

zemlje koji se sastoji od dvanaest stupova podijeljenih na tri podindeksa:

osnovni faktori, faktori ključni za efikasnost i faktori za inovacije i

sofisticiranost. Stupovi u osnovnim faktorima su: institucije,

infrastruktura, makroekonomsko okruženje i zdravstvo i osnovno

obrazovanje. Oni su temelj ekonomija upravljanim faktorima. Stupovi u

faktorima ključni za efikasnost su visoko obrazovanje i trening,

učinkovitost tržišta roba, učinkovitost tržišta rada, razvijenost

financijskog tržišta, tehnološka spremnost i veličina tržišta. Oni su temelj

ekonomija vođenim efikasnošću. Stupovi u faktorima za inovacije i

sofisticiranost su Poslovna sofisticiranost i inovativnost. Oni su temelj

ekonomija vođenim inovacijama [24].

U nastavku se prikazuje pozicija Hrvatske i odabranih zemalja prema

kriteriju globalne konkurentnosti i BDP-u stanovnika u 2014. godini (cf.

tablica 2.) gdje je Hrvatska ukupno zauzela 77. mjesto od 140 zemalja.

Sve su promatrane zemlje bile konkurentnije od Hrvatske. Od tri gore

17

navedena podindeksa RH je najbolja bila u osnovnim faktorima

(69.mjesto), a najslabija u faktorima inovativnosti (90. mjesto)

Tablica 2.: Rangiranje odabranih zemalja prema kriteriju globalne

konkurentnosti i BDP-u stanovnika u 2014. [23]

Zemja

BDP po

stanovniku

u USD za

2014.

Ukupno* Osnovni

faktori*

Faktori

efikasnosti*

Faktori

inovativnosti*

Austrija 51307 23 20 24 14

Irska 53462 24 27 20 19

Slovačka 18454 67 56 47 59

Portugal 22130 38 41 37 30

Slovenija 24019 59 45 56 39

Poljska 14379 41 44 34 57

Italija 35823 43 53 43 28

Rumunjska 10035 53 70 44 84

Bugarska 7753 54 68 50 94

Hrvatska 13494 77 69 68 90

Crna Gora 7149 70 58 75 86

Češka 19563 31 31 26 32

*Rang od 140 zemalja

Iz tablice br. 3 razvidno je da je od regionalnih zemalja najveće

napredovanje ranga po GCI imala Makedonija (promjene ranga 2012-

2015 iznosi 20) nakon koje slijedi Hrvatska (poboljšanje za 5 mjesta od

2012. do 2015.). Najveći pad imala je Bosna i Hercegovina (za 23 mjesta)

te Albanija (za 4 mjesta).

Tablica 3: Rang Hrvatske u globalnoj konkurentnosti u odnosu na

regionalne zemlje [24]

18

GCI

2012-

2013

GCI

2013-

2014

GCI

2014-

2015

GCI

2015-

2016

Promjena

2012-2015

Hrvatska 81 75 77 77 4

Slovenija 56 62 70 59 -3

Crna Gora 72 67 67 70 2

Srbija 95 101 94 94 1

BiH 88 87 n/a 111 -23

Makedonija 80 73 63 60 20

Albanija 89 95 97 93 -4

Unija inovacija je jedan od lijekova EU za financijsku krizu. To je način

stvaranja radnih mjesta i rasta kroz istraživanje i inovacije. Inovacija je

svugdje i ne odnosi se samo na stvaranje novih proizvoda. Ona uključuje

i stvaranje novih procesa, usluga, novih marketinških procesa, društvenih

inovacija koje će dati vrijednost tržištu, vladama i društvu. Inovacija se ne

dešava sama od sebe, potrebno joj je prijateljski nastrojeno okruženje kako

bi procvala. Na primjer, države članice su se dogovorile da investiraju u

pametne načine poticanja inovativnosti i održive baze znanja. Ova odluka

igra središnju ulogu u desetogodišnjem planu EU za stvaranje radnih

mjesta i poticanje rasta, pod nazivom Europa 2020, a unija inovacija jedna

je od sedam glavnih inicijativa ove strategije.

19

Grafikon 4: Kretanje indeksa inovacijske unije Hrvatske (puna linija) u

usporedbi sa EU (isprekidana linija) [25]

Grafikon br. 4 prikazuje kretanje indeksa inovacije Hrvatske, koja je

umjereni inovator, i usporedbu s kretanjem indeksa inovacije EU.

Inovacijske performanse su rasle do 2011. godine nakon čega slijedi pad

do 2013. gdje slijedi oporavak i rast se nastavlja. Performanse u odnosu

na EU su doživjele vrhunac 2009. godine od 59%, ali su pale na manje od

56% u 2013. godini, nakon čega je blagi oporavak 2014. godine.

Iz istog izvora za 2015. godinu, razvidno je da hrvatske tvrtke u odnosu

na EU imaju 39% više troškova u inovacijama koje nisu vezane za R&D,

20% više novih doktoranada, 25% više međunarodnih znanstevenih co-

publikacija i 17% više mladih u sekundarnom obrazovanju. U svim

ostalim indikatorima Hrvatska je iza prosjeka EU.

Od glavnih indikatora, Hrvatska je jedino u ljudskim resursima ispred

prosjeka EU za 15%. Manja je u otvorenim istraživačkim sistemima

(manja za 70%), financijama i pomoći (za 45%), investicijama poduzeća

(za 25%),povezanosti i poduzetništvu (za 37%), intlektualnoj imovini (za

65%), inovatorima (za 43%) i ekonomskim efektima (za 55%).

20

Grafikon 5: Prosječni godišnji rast indeksa inovacijske unije za

razdoblje od 2007. do 2014.[25]

Iz grafikona br. 5 vidimo da su najveći porast indeksa inovacijske unije

imale Latvija (3,4%), Bugarska (3,1%) i Malta (2,9%), dok su najmanji

porast, čak i pad, imale Rumunjska (-2,3%), Estonija (-0,4%) i Cipar (-

0,1%). Najveće fluktuacije u indeksu inovacijske unije su imale zemlje

inovatora u sustizanju, zatim umjereni inovatori, zatim inovacijski

sljedbenici i najmanje fluktuacije su imali inovacijski predvodnici.

Prosječni godišnji rast indeksa inovacijske unije Europe se povećao za 1%

u razdoblju od 2007. do 2014.

Analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskog gospodarstva pokazala

je da postoji trend blagog, ali nedovoljnog povećanja globalne

konkurentnosti te konstantni pad inovativnosti i ukazala na potrebu što

hitnijeg provođenje strukturnih reformi u cilju povećanja gospodarskog

rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva. Međutim, ostvarivanje tih ciljeva

u uvjetima sadašnjeg stanja hrvatskoga gospodarstva nije lako, niti se

može brzo ostvariti, jer pretpostavlja temeljitu promjenu njezine strukture,

a prvenstveno proizvodne i tehnološke.

21

5. Makroekonomski okvir za poticanje inovativnosti i konkurentnosti

hrvatskog gospodarstva

Kritička analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskoga gospodarstva,

pokazala je da je situacija u hrvatskom gospodarstvu krajnje složena, što

se zrcali u nedovoljnom rastu BDP-a i konkurentnosti te padu

inovativnosti.

Empirijska istraživanja pokazala su da je za ostvarivanje dugoročnog

gospodarskog rasta u nekoj državi od presudne važnosti stabilan i

poticajan makroekonomski okvir pa proizlazi da je osnovna uloga države

stvaranje socijalno-ekonomsko-pravnog okruženja pogodnog za razvoj

poslovanja. Jedino država može i mora jamčiti mogućnost funkcioniranja

poduzeća unutar tržišta.

Stoga se u nastavku navode pojedini programi, mjere i strategije koje su

na snazi u RH vezano za poticanje inovativnosti i povećanje

konkurentnosti hrvatskog gospodarstva:

1) Nacionalna strategija poticanja inovacija RH 2014. – 2020. Nositelj

projekta je Ministarstvo gospodarstva, a glavni partner na projektu

Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Projekt se proveo uz

savjetodavnu potporu Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj

(OECD), a uključio je sve sudionike koji sudjeluju u definiranju i

provođenju inovacijske strategije: državna tijela, znanstvene organizacije,

predstavnike gospodarstva i regionalnog razvoja [26]. Dugoročan i krajnji

cilj projekta je definiranje nacionalnoga inovacijskog sustava s ulogama

ključnih sudionika i glavnim aspektima razvoja i provođenja inovacijske

politike u od 2014. do 2020. uz naglasak na povezanost i potporu inovacija

razvoju i rastu ključnih gospodarskih sektora.

2) Operativni program Konkurentnost i kohezija 2014. - 2020.

(nadalje OPKK) je plansko-programski dokument koji detaljnije opisuje i

razrađuje mjere i aktivnosti za učinkovitu provedbu i korištenje ESI

fondova. Ukupna alokacija sredstava EU-a za OPKK iznosi 6,881

milijardi eura, od čega je više od 2,7 milijardi eura dodijeljeno je u pet

prioriteta vezanih uz konkurentnost: istraživanje i inovacije, informacijske

i telekomunikacijske tehnologije, razvoj malih i srednjih poduzeća,

niskougljično gospodarstvo te obrazovanje.

Više od 45 posto ukupne alokacije Europskoga fonda za regionalni razvoj

bit će iskorišteno za potporu malim i srednjim poduzećima, istraživanje i

22

inovacije s ciljem poboljšanje kapaciteta istraživačkih organizacija za

provedbu vrhunskih istraživanja za daljnji prijenos znanja i vještina koji

mogu u značajnoj mjeri pridonijeti društvenome i gospodarskome razvoju.

Povećanje konkurentnosti jedan je od ciljeva Agencije za investicije i

konkurentnost (u daljnjem tekstu AIK) čija je osnovna djelatnost sustavna

i operativna provedba politike i mjera za povećanje konkurentnosti

hrvatskog gospodarstva. Kroz provedbene aktivnosti AIK-a Hrvatska je

postavila cilj povećanja konkurentnosti i pozicioniranja među vodeće

destinacije za ulaganje. Aktivnosti za jačanje konkurentnosti provode se

uz pomoć Radne skupine za poslovnu klimu i privatne investicije

osnovane od Vlade RH. Za jačanje ukupne konkurentnosti koriste se

pozitivna iskustva EU kroz poticanje sektorske specijalizacije i uspostavu

klastera konkurentnosti koji okupljaju najbolje gospodarstvenike,

predstavnike regionalne i lokalne samouprave te znanstveno-istraživačke

institucije. 13 je klastera konkurentnosti u RH, a zamišljeni su kao

neprofitne organizacije koje okupljaju sve najbolje gospodarstvenike u

određenom sektoru u svrhu poticanja rasta i razvoja hrvatskog

gospodarstva [27]. Osim navedenog, Vlada RH bi trebala glavni fokus

makroekonomskih aktivnosti za povećanje konkurentnosti i inovativnosti

hrvatskog gospodarstva staviti na dizajniranje monetarne i fiskalne

politike koje će omogućiti stabilan dugoročni gospodarski rast i razvoj.

Jasan i jednostavan porezni zakon, s poticajima za razvoj ključnih

identificiranih industrija te tečaj koji potiče poduzetništvo, bitne su

determinante gospodarskog rasta i razvoja Takav porezni zakon privukao

bi veći broj izravnih stranih ulaganja, a realan tečaj poboljšao bi

konkurentnost izvoznih poduzeća.

Mjere usmjerene na poboljšanje ulagačke klime obuhvaćaju, uz

privatizaciju i stabilno makroekonomsko okruženje, uklanjanje

administrativnih barijera u poslovanju, omogućavanje lakšeg ulaska i

izlaska s tržišta (ubrzanje administrativnih procedura pri otvaranju novih

poduzeća i u stečajnim postupcima) te suzbijanje neslužbenoga

gospodarstva. Investicije u ljudski kapital, ostaju, dakako, najznačajniji

faktor povećanja inovativnosti i posljedično gospodarskog rasta i razvoja,

posebno u dugom roku. Hrvatsku karakterizira razmjerno visok stupanj

akumuliranoga ljudskog kapitala mjeren prosječnim brojem godina

školovanja stanovništva. Ipak, takvi podaci ništa ne govore o kvaliteti

23

obrazovanja. Osim promicanja formalnog obrazovanja, nužno je poticati

formiranje ljudskog kapitala i obrazovanjem na radnome mjestu.

Iako je dugoročni gospodarski rast RH središnja točka gospodarskog

programa političara i donositelja politike, u Hrvatskoj se već dugi niz

godina ne može pronaći dobra makroekonomska politika koja bi

hrvatskom gospodarstvu dala polet i koja bi ga približila zapadnim,

razvijenim zemljama s visokim stopama gospodarskog rasta.

Prerađivačka industrija RH zaostaje u konkurentnosti na europskom i

svjetskom tržištu, što je izravna posljedica nepovoljnih tehnoloških

promjena koje se zrcale u povećanju obujma proizvodnje u radno-

intenzivnim industrijama i smanjenju u tehnološko-intenzivnim

industrijama. Hrvatska u usporedbi s EU-25 i svijetom u posljednjih

petnaest godina bilježi niže stope rasta industrija više i visoke tehnološke

intenzivnosti te više stope rasta industrija niske i niže srednje tehnološke

intenzivnosti [28].

Stoga bi se restrukturiranje hrvatske industrije i njezin tehnološki razvitak

trebao odvijati na dva usporedna pravca. Prvi se odnosi na unapređivanje

i tehnološku modernizaciju tradicionalnih hrvatskih proizvodnih sektora

koji zapošljavaju većinu radne snage i stvaraju najveći udio u bruto

nacionalnom proizvodu. To su uglavnom radno intenzivne industrije, kao

što su drvna, tekstilna, kožna i metalna industrija. Međutim, u tu grupu

spadaju i industrije više tehnološke razine na temelju kojih Hrvatska

ostvaruje značajan udio izvoza roba visoke tehnološke razine, kao što su

brodogradnja, industrija strojeva i uređaja te prehrambena industrija. U

tim su industrijama sadržani hrvatski potencijali za dalji razvoj i rast

izvoza te povećanje njene međunarodne konkurentnosti. Tehnološka

poboljšanja u tim industrijama, stvaranje specijaliziranih proizvoda s

višom dodanom vrijednosti i popunjavanje “niša” na međunarodnim

tržištima trebali bi biti prioriteti razvoja u tim industrijama i mogu

značajno doprinijeti hrvatskom gospodarskom rastu. Drugi smjer

industrijskog razvoja odnosio bi se na restrukturiranje gospodarstva

uvođenjem novih industrija tzv. industrija temeljenih na znanju i novim

tehnologijama, među kojima su najvažnije informacijsko-komunikacijska

tehnologija i biotehnologija. Uspjeh njihove primjene u tzv.

tradicionalnim industrijama uvelike će odrediti i ukupan stupanj

24

uspješnosti razvoja industrije u cjelini, stoga bi ga država trebala i poticati.

Iz navedenog proizlazi da osnovu za povećanje inovativnosti i

konkurentnosti te ubrzani rast BDP-a čine dvije pretpostavke, a to su:

povećanje izravnih stranih ulaganja, koje će pridonijeti inovativnijoj i

tehnološki intenzivnijoj strukturi gospodarstva te povećanje ulaganja u

ljudski kapital, koje će pridonijeti boljoj konkurentnosti hrvatskoga

gospodarstva.

6. Zaključak

Istraživanja u ovom radu ukazala su nasu mogućnost kontinuiranog rasta i

razvoja, upravo zahvaljujući inovacijama i globalnoj konkurentnosti, a

uporište su pronašla u neograničenoj ljudskoj kreativnosti, odnosno

neiskorištenom ljudskom kapitalu kojeg posjeduje Republika Hrvatska.

Međutim, analiza konkurentnosti i inovativnosti hrvatskog gospodarstva

pokazala je da u RH postoji trend blagog, ali nedovoljnog povećanja

globalne konkurentnosti te konstantni pad inovativnosti i ukazala na

potrebu što hitnijeg provođenje strukturnih reformi u cilju povećanja

gospodarskog rasta i razvoja hrvatskog gospodarstva. Programi i mjere

koje poduzima Vlada RH nisu dostatni da bi podigli Hrvatsku na ljestvici

inovativnosti i konkurentnosti te osigurali viši životni standard njezinih

stanovnika.

Globalizacija, brzi razvoj tehnologije i učestale promjene na tržištu

dovode do potrebe za kontinuiranim razvijanjem tehnoloških inovacija u

poslovanju, čijom primjenom poduzeća jačaju svoju konkurentnost na

tržištu. S obzirom na činjenicu da konkurenciju hrvatskim poduzećima

danas čine poduzeća iz cijelog svijeta, nije dovoljno biti konkurentan

samo na domaćem tržištu, već se hrvatska poduzeća moraju nadmetati i s

inozemnom konkurencijom, kako bi osigurala svoje tržišne udjele, a u

konačnici i opstanak na međunarodnom tržištu.

Podaci iz Eurostata za razdoblje od 2005.do 2013. godine prikazuju da

hrvatski izvoz iznosi tek oko 20% od ukupnog BDP-a. Shodno navedenim

rezultatima, ali i kompliciranoj birokratskoj proceduri, inozemna

poduzeća teško se odlučuju na investiranje u Republiku Hrvatsku.

25

Uzimajući u obzir da je hrvatsko gospodarstvo već dugi niz godina u

financijskoj krizi i da većina poduzeća nema mogućnost samostalnog

financiranja razvoja i uvođenja tehnoloških inovacija u poslovne procese,

transfer tehnologije putem ekonomsko-tehničke suradnje s inozemstvom

i korištenje know-how modela predstavljaju rješenja za probleme

inovativnosti i konkurentnosti hrvatskih poduzeća.

Poduzeća kao najvažnije vanjske čimbenike ograničenja u poslovanju

navode visoko porezno opterećenje, neefikasnu državnu administraciju,

zakonodavstvo koje regulira poslovanje poduzeća, pravnu nesigurnost i

potporu institucija. Na sve to bi RH trebala utjecati uvođenjem

makroekonmskog okvira koji bi pridonio povećanju inovativnosti i

konkurentnosti poduzeća.

Stanju hrvatskog gospodarstva odgovarale bi mjere kojima se na

konkurentskoj osnovi potiču proizvodnja i rast domaće ponude što bi

posredno djelovalo na rast optimizma potrošača i oživljavanje domaće

potražnje. Putem unapređenja međunarodne konkurentnosti kao nužnog

preduvjeta dugoročnog gospodarskog rasta i razvoja trebalo bi ostvariti

iskorištavanje potencijala inozemne potražnje u pokretanju gospodarstva.

Mjere za ostvarivanje ovih ciljeva trebale bi pomoći razvojnoj politici

zemlje, putem kojih upravo država može pomoći poduzećima da uspješno

prijeđu u internalizaciju poslovanja. Na raspolaganju su sredstva iz

europskih strukturnih i investicijskih fondova, te sredstva nacionalnog

sufinanciranje.

Iz navedenog proizlazi da osnovu za povećanje inovativnosti i

konkurentnosti te ubrzani rast BDP-a čine dvije pretpostavke, a to su:

povećanje izravnih stranih ulaganja, koje će pridonijeti inovativnijoj i

tehnološki intenzivnijoj strukturi gospodarstva te povećanje ulaganja u

ljudski kapital, koje će pridonijeti boljoj konkurentnosti hrvatskoga

gospodarstva.

LITERATURA

26

[1] Schumpeter, J. A. (1942.). Capitalism, Socialism, and Democracy.

New York: Harper

[2] Romer, P.M. (1990). Endogenous Technological Change. Journal of

Political Economy

[3] Grossman, G.M., Helpman, E. (1991.). Innovation and Growth in the

Global Economy. Cambridge Mass.: The MIT Press.

[4] Mervar, A. (2003). Esej o novijim doprinosima teoriji ekonomskog

rasta. Ekonomski pregled

[5] Regger, G. (1998.). Changes in the R&D Strategies of Trans-national

Firms: Chalenges for National Technology and Innovation Policy. Paris:

STI Review, No. 22, OECD.

[6] Todaro, M.P., Smith, S.C. (2006.). Ekonomski razvoj. Sarajevo:

Šašinpahić.

[7] Thirlwall, A. P. (1999.). Growth and Development. Houndmills:

MacMillan Press Ltd.

[8] Ruttan, V. W. (2004.). Social Science Knowledge and Economic

Development. Michigan: University of Michigan.

[9] http://europa.eu/scadplus/glossary/lisbon_strategy_en.html. Preuzeto:

03.07.2017.

[10] Strahinja, D. (2000.). Politika i strategija međunarodne razmjene.

Rijeka:Express digitalni tisak.

[11] Mill, J.S. (1988.). Izabrani politički spisi. Zagreb: Informator i

Fakultet političkih nauka.

[12] Scott, B. (1990.). Creating Comparative Advantage, International

Economics and International Economic Policy. New York: McGraw-Hill

Publishing Company.

27

[13] Justman, M., Teubal, M. (1991.). A Structuralist Perspective on the

Role of Tehnolohy in Economic Growth and Development. World

Development, Vol. IX [14] Porter, M. (1990.). The Competitive Advantage of Nations. New

York: The Free Press A Division of Macmillan Inc.

[15] Krugman, P. (1996.). Pop Internationalism. Cambridge, Mass.: The

MIT Press.

[16] OECD (1998.). The Competitivness of transition Economies. OECD

Procedings

[17] Lovrinčević, Ž., Mikulić, D., Rajh,E. (2008.). Usporedba

metodologija mjerenja konkurentnosti nacionalnog gospodarstva i

položaj Hrvatske. Ekonomski pregled.

[18] Rosenfeld, S. A. (1997.). Bringing business clusters into the

mainstream of economic development. European Planning Studies 5.

[19] www.konkurentnost.hr. (2016.). Godišnje izvješće o konkurentnosti

Hrvatske. Preuzeto: 06.08.2017.

[20] OECD (2005). Guidelines for collecting and interpreting innovation

data. Oslo manual 3, Preuzeto: 03.07.2017.

[21]Pavlišić P. (2016.). Inovacije i gospodarski rast: Koliko je jaka

povezanost? Primjer njemačkog gospodarstva. Ekonomski pregled 67.

[22] Greenhalgh C., Rogers M. (2010.). Innovation, Intellectual Property

and Economic Growth. Princeton and Oxford: Princeton University Press.

[23] www.konkurentnost.hr (2015.), IMD World

Competitiveness Yearbook

[24] World Economic Forum (2016-2017). The Global Competitiveness

Report. Preuzeto: 12.07.2017.

28

[25] Innovation Union Scoreboard (2015).

[26] www.mingo.hr. Nacionalna strategija poticanja inovacija 2014.-

2020. Preuzeto: 12.09.2017.

[27] www.aik.invest.hr/konkurentnost/, Preuzeto: 18.07.2017.

[28] Rašić-Bakarić, I., Vizek, M. (2010.). Analiza konkurentnosti i

strukturnih obilježja prerađivačke industrije Republike Hrvatske.

Ekonomskipregled61.

29