1

Osjećaj čovječnosti: temelj morala

David Hume (1711-1776)

Kada čovjek drugoga čovjeka naziva svojim neprijateljem, svojim rivalom, svojim suparnikom, svojim protivnikom, tada se smatra da on govori jezikom samoljublja i da izražava osjećaje koji su svojstveni njemu samome te kojiproizlaze iz njegovih posebnih okolnosti i situacije. Ali kada bilo kojem čovjeku dijeli epitete pokvarenog ili mrskog ili izopačenog, tada on govori drugim jezikom i izražava osjećaje za koje očekuje da će ih odobravati sva njegova publika. On se ovdje, prema tome, mora udaljiti od svoje osobne i posebne situacije i mora izabrati gledište koje je zajedničko njemu i ostalima; treba pokrenuti neko univerzalno načelo ljudskog ustrojstva idotaknuti strunu s kojom je cijelo čovječanstvo u suglasju i simfoniji. Akoon, dakle, namjerava izraziti da taj čovjek posjeduje svojstva koja su štetnaza društvo, tada je izabrao to zajedničko gledište i dotaknuo je načeločovječnosti s kojim se, u nekoj mjeri, slaže svaki čovjek. Dokle god jeljudsko srce sastavljeno od istih elemenata kao što je sada, ono nikada neće biti posve ravnodušno prema javnome dobru, niti će biti potpuno nedirnuto sklonostima karaktera i dobrog vladanja. I premda ovaj osjećajčovječnosti možda i nije općenito cijenjen tako jako poput taštine iličastohleplja, ipak on sam, kao zajednički svim ljudima, može biti temeljmorala ili bilo kojeg općeg sustava pokude ili hvaljenja. Častohleplje jednog čovjeka nije častohleplje drugoga, niti će isti događaj ili predmet zadovoljiti obojicu; ali čovječnost jednog čovjeka jest čovječnost svakoga i isti predmet dotiče ovu strast kod svih ljudskih bića.

Ali osjećaji, koji proizlaze iz čovječnosti, nisu tek isti kod svih ljudskih bića i ne izazivaju tek isto odobravanje ili prijekor, već također obuhvaćaju sva ljudska bića; također ne postoji nitko čije ponašanje ili karakter nije, pomoću ovih osjećaja, kod svakoga predmet prijekora ili odobravanja. Tome naprotiv, one druge strasti, obično nazvane sebičnima, ujednoizazivaju različite osjećaje kod svakog pojedinca, sukladno njegovoj posebnoj situaciji, te gledaju na veći dio čovječanstva s krajnjom ravnodušnošću i nebrigom. Tko god me visoko cijeni i poštuje, ugađa mojoj

Izvornik: David Hume, An Enquiry Concerning the Principles of Morals (1751). Tekst je preveden

prema David Hume, ”Affection of Humanity: The Foundation of Morals” [izvadak iz An Enquiry

Concerning the Principles of Morals], u: Peter Singer (ur.), Ethics (Oxford University Press, Oxford 1994),

str. 37-38. Prevela Lovorka Mađarević.

2

taštini; tko god izražava prezir, vrijeđa me i čini nezadovoljnim; no kako je moje ime znano tek malom dijelu čovječanstva, malo je onih koji ulaze u područje ove strasti ili kao takvi pobuđuju moju ili naklonost ili gnušanje. No ukoliko se ponašate okrutno, drsko ili barbarski, u bilo kojoj zemlji ili u bilo koje svjetsko doba, ubrzo usmjeravam pogled na štetnu sklonosttakvog ponašanja i prema njemu imam osjećaj gnušanja i nezadovoljstva.Nijedan čovjek ne može biti toliko udaljen da bih, u ovome svjetlu, prema njemu bio potpuno ravnodušan. I dalje treba davati prednost onome što je korisno za društvo ili za samu osobu. I svako svojstvo ili postupak svakog ljudskog bića treba, na ovaj način, biti svrstano u neku klasu ili pod neki naziv koji izražava opći prijekor ili odobravanje.

Što još, dakle, možemo tražiti kako bismo osjećaje koji ovise o čovječnosti razlučili od onih koji su povezani s bilo kojom drugom strašću,ili kako bismo odgovorili zašto su ovi prvi, a ne ovi drugi, izvor morala? Koje god ponašanje stječe moje odobravanje, time što dotiče moju čovječnost, također postiže odobravanje cijelog čovječanstva, time što utječe na isto načelo u njemu; ali ono što služi mojoj pohlepi ili častohleplju ugađatim strastima samo u meni, a ne utječe na pohlepu i častohleplje ostatka čovječanstva. Ma koliko da je osoba udaljena, ne postoji okolnost ponašanjabilo kojeg čovjeka, pod uvjetom da ono ima dobrotvornu sklonost, koja nije suglasna s mojom čovječnošću; ali prema svakom čovjeku, koji je tolikoudaljen da moju pohlepu ili častohleplje niti osujećuje niti joj služi, ove su strasti potpuno ravnodušne. Prema tome, budući da je razlika između ovih vrsta osjećaja toliko velika i očigledna, prema njoj mora ubrzo biti oblikovan i jezik koji mora izumiti osebujan skup izraza kako bi izrazio oneuniverzalne osjećaje prijekora i odobravanja koji proizlaze iz čovječnosti ili iz shvaćanjâ o općoj koristi i njezinoj suprotnosti. Vrlina i Porok postaju tada znani; moral je priznat; uobličene su određene opće ideje o ljudskom postupanju i ponašanju; takve se mjere očekuju od ljudi u takvim situacijama. Ovaj je postupak predodređen da bude u skladu s našim apstraktnim pravilom; onaj drugi nije. I takvim se univerzalnim načelimačesto kontrolira i ograničava posebne osjećaje sebeljublja.1

1 Na temelju i uma i iskustva čini se izvjesnim da neki primitivan, neuki divljak svoju ljubav i

mržnju upravlja prvenstveno prema idejama osobne koristi i štete te da ima tek blijede predodžbe o

nekom općem pravilu ili sustavu ponašanja. On zdušno mrzi čovjeka koji mu u bitci stoji nasuprot, ne

samo u sadašnjem trenutku, što je gotovo neizbježno, već zauvijek; niti je zadovoljan bez vrlo žestoke

kazne i odmazde. Ali mi, navikli na društvo i na šira razmišljanja, smatramo da taj čovjek služi svojoj

vlastitoj zemlji i zajednici; da bi svaki čovjek u istoj situaciji učinio isto; da se mi sami, u sličnim

okolnostima, ponašamo slično; da je, općenito, ljudsko društvo najčvršće ukoliko se ravna takvim

maksimama: i ovakvim pretpostavkama i gledištima donekle ispravljamo naše primitivnije i

3

uskogrudnije strasti. I premda će mnogo od našeg prijateljstva i neprijateljstva i dalje biti upravljano

osobnim razmišljanjima o koristi i šteti, mi općim pravilima koja smo navikli poštovati odajemo barem

to priznanje da često izopačujemo ponašanje svog protivnika, imputirajući mu zlobu ili nepravednost,

kako bismo dali oduška onim strastima koje proizlaze iz sebeljublja i osobnog interesa. Kada je srce

puno bijesa, ono nikada ne želi izlike ove naravi; mada su te izlike katkad toliko isprazne, poput one

Horacijeve, koji se, nakon što ga je umalo zdrobilo oboreno stablo, dosjetio da za umorstvo oca optuži

onoga tko ga je prvi zasadio.