POD SJENKOM DRVETA ZA VJEŠANJEVULE ŽURIĆ

U takvim časovima odigravali su se događaji.

Džek London, Kralj alkohol

IOBJESIĆE GA VISOKO

1.Imam prijatelja; ne stanuje (više) kod “Napretka”.1 Ne-koliko mjeseci nakon što je počeo rat u Sarajevu, otišaoje u Minhen. Tamo je završio studije, oženio se djevoj-kom sa kojom je išao u jednu sarajevsku gimnaziju, do-bio pa prebolio rak bubrega, dobio ćerku, zaposlio se ičeka na rođenje još jedne bebe. Od 1992. godine vidjelismo se jednom, u Novom Sadu, početkom januara 1997.Tada smo popili pivu,2 koju je trebalo da popijemo po-četkom maja, godine kada je u Sarajevu počeo rat. Togmaja, u stvari bio je kraj aprila, razgovarali smo telefo-nom. Pričali smo o slikama rata i mira koje su tog pro-ljeća činile naše živote, a onda se dogovorili da se zavikend vidimo i odemo na piće. Četiri i po godine kasni-je, prazneći još po jednu i još po jednu kriglu, u Novom

1 Da ste me, odmah nakon što sam završio telefonski razgovor s De-janom Ilićem u kome mi je ponuđen ovaj “posao stoljeća” (nekakovažnije zvuči nego “posao vijeka”), pitali da li će moj tekst, u pod-nožjima stranica, imati ove neugodne lišajeve fusnota – sigurnobih vam odgovorio odrečno. Mogli ste isto pitanje da mi postavitei dok sam gnječio dugmeta zarad ispisivanja naslova – opet bih za-vrtio glavom tamo-vamo. Ali, koliko je vas iz Sarajeva i koliko vaszna za prvi album “Zabranjenog pušenja” i pjesmu “Čejeni odla-ze”? Pošto sam u nemogućstvu da sačekam odgovor(e), navodimneke stihove “Čejena”: Imam prijatelja, stanuje kod “Napretka”/ne znam kogje plemena/jer ne nosi ratne boje. Tumači opusa “Zabranjenog pušenja”tvrde da ova pjesma govori o kosovskom problemu, preciznije, oiseljavanju Srba sa Kosova i Metohije. Album na kome se nalazipjesma “Čejeni odlaze”, objavljen je kod “Jugotona”, u prvoj po-lovini osamdesetih godina dvadesetog vijeka. Ne vjerujem da je re-levantno za tekst štampan krupnijim slovima, tu hrpu koja ćeugnjaviti ovu fusnotu i one koje će, eventualno, uslijediti, ali “Na-predak” je naziv hrvatskog kulturno-prosvjetnog društva. U tojzgradi se nalazi i dvorana kina “Imperijal”, nekadašnja “Romani-ja”. Kino je bioskop.

2 Pivo.

Sadu, pričali smo samo o ratu. O miru nismomogli ništa da kažemo.

Neki dan, elektronskom poštomsam javio mom prijatelju da uskoro očekujemalu poštansku pošiljku. Poslao sam mu dvijemoje knjige. Jedna rečenica poruke odnosilase na suđenje Slobodanu Miloševiću. Prijateljmi je odgovorio. Sem izraza zahvalnosti u vezis mojom štampanom sujetom, odgovor se do-ticao i “onog izdajnika”.

Moj prijatelj zna ko je SlobodanMilošević. Kada čuje njegovo ime, ili to imepročita, on zna da se radi o “onom izdajniku”.Mnogi drugi ljudi sa kojima se družim, ili sakojima sam razgovarao, znaju ko je SlobodanMilošević. Gledajući televiziju, slušajući radio,čitajući novine, časopise i knjige, naišao samna mnogo ljudi koji su o Slobodanu Miloševi-ću govorili ili pisali. Svi oni znaju ko je on.

Ja ne znam ko je taj čovjek.Prijatelja koji je prije deset godi-

na otišao iz Sarajeva i sada živi u Minhenu ni-sam vidio skoro pet godina. Prije dvije godinemi je poslao fotografije na kojima su njegovatek rođena ćerka, njegova žena i on.

Slobodana Miloševića od početkasuđenja u Hagu gledam i slušam skoro svakidan, a o njemu slušam i o njemu pričam svako-ga dana, od kako je suđenje počelo.

Za prijatelja znam da mi je prija-telj, za sebe znam da sam mu prijatelj, ali šta to“naše” imamo Slobodan Milošević i ja?

Odgovor je: rat.U toj riječi je moje jedino oprav-

danje pred onima koji će se upitati zašto se otom čovjeku i o suđenju na kom je taj čovjekokrivljeni uopšte i usuđujem da govorim. Čim

sam prihvatio da o Slobodanu Miloševiću po-vodom suđenja, te o suđenju povodom Slo-bodana Miloševića pišem, opravdano je očeki-vati i da, makar uzgred, kažem ono što vas naj-više ili jedino interesuje. Međutim, koje je pi-tanje ključno? Da li je važnije reći šta mislim okrivici okrivljenog, ili je bitnije kako vidim su-đenje, ili čak šta mislim o Tribunalu?

Ni o čemu od svega toga ne moguda pišem dok još jednom ne ispričam ponešto oratu. To je moje jedino pravo. To je moj život.

2.“Odakle da počnem?” – pita majka, na samompočetku Mamca Davida Albaharija.

Treba, dakle, početi od majke, alina koju stranu pogledati, odakle se osvrnuti,kuda krenuti za majkom?

Jednu sam vidio prije nekolikojutara, u blizini lokalne samoposluge oko kojese, uprkos nedavno otvorenoj novoj, lijepouređenoj pijaci, naročito subotom i nedeljom,okupljaju seljaci i preprodavci i nude voće, po-vrće, mlijeko, sir, kajmak, jaja i piliće, sve todržeći na zemlji koja se često snuždi u blato.

Snuždena je i ona majka.Kroz razblaženu jutarnju maglu

vuku je dva malena psa. Mrduckaju repićima,njuškicama preturaju po okrajku asfalta. Psimai starijoj, necrnom maramom zabrađenoj ženiprišao je još stariji biciklista i upitao je nešto.Mimoilazeći se sa svima njima, čujem kako mukaže:

“A šta ću, moj ti?! Kad ih voli, amora na pos’a. A da neko vidi babu, kako šet-ka unaokolo s ovom paščadi, uzemlju bi’ nači-sto propala!”

6

Reč no. 65/11, mart 2002.

Ovakvim ispisivanjem replika lju-di koje čujem i koji, često, “zaigraju” u mojimpričama, najbrže mogu da naglasim, jer je tomnogo važno, njihovo izbjeglištvo. Ovaj odav-de mi priča ekavski, odgovore mu ijekavski,malo razvlačenja ovdje, malo skraćivanja tamo ipovod za uobličavanje oneobičenog običnogpreživljenog ponovo je tu.

I danas, ponovo na pijaci, ali ve-likoj gradskoj, pančevačkoj pijaci, kupujući“palmu” i “crvenkapu”, rolne klozet-papira,ponovo sam se sreo sa čovjekom koji je “ota-mo”. Kupujem kod njega redovno, ali ovogaputa smo pričali i rukovali se na rastanku.

Prije nego što napišem narednurečenicu mogao bih, valjda bih mogao, da na-vedem na desetine razloga koji bi išli u prilogtvrdnji da cijela ta priča ni po čemu nije vri-jedna ičijeg vremena. Od kada sam, u ljeto1993. godine, preko Žepe, iz rodnog Sarajevastigao u Jugoslaviju, ni jedan, makar i najbe-značajniji susret sa nekim ko je “otamo” nije sedesio a da nisam osjetio moju dušu, kako sebolno grči.

Patetika “realnog vremena” je,eto, upravo zasjala najjeftinije što može i pravije trenutak da se vratimo “tamo”, ili kako se joščešće kaže “dole”, gdje je, što se mene tiče, svepočelo i ubrzo se, zauvijek, završilo.

3.Pisanje ovog teksta se, strmoglavo, pretvara unešto nalik direktnom prenosu kakvog dugoo-čekivanog sportskog događaja.

“Ubrzo se, zauvijek, završilo”,možda bi trebalo zamijeniti sa “opet je, još jed-nom, započelo”?!

Razlog za ovako munjevitu pro-mjenu odnosa riječi i rečenica u tekstu nalazimu vijestima o novoj državi. Napišeš prva dva po-glavlja teksta u jednoj, a treće otpočneš u dru-goj državi. Pri tome, iako imaš iskustva sa mi-jenjanjem postelja pod sobom i mijenjanjemslika i prozorskih okvira, nisi se mrdnuo iz“kraja”.

Nema više Jugoslavije.Za mnoge to i nije neka naročita

novost; za mnoge, to je bajato kao hrana i lije-kovi iz paketa humanitarne pomoći.

Pa da li ta dugo očekivana, a ubu-đana novost treba da utiče na dalji tok ovog tek-sta? Ima li smisla pisati o nečemu što se dešavazbog onoga što se dešavalo? Da li povod ovogtemata može biti ukinut?

Odgovori su, ipak, negativni, štoje u medicini dobro, što je dobro i za autoreovih tekstova.

Dakle, pošto se haška suđenja od-nose na zločine počinjene na tlu bivše Jugosla-vije, nema razloga za ikakvu zabrinutost u vezisa opstankom povoda ovog teksta, koji se, ovo-ga puta polako, pretvara u još jednu sićušnu, aopet, posljedicu.

Jugoslavija je, od sinoć, i zvaničnoprošlost.

Hajdemo tamo.

4.Ne znam tačno u kom razredu osnovne škole,nastavnica srpskohrvatskog je od nas tražila danapišemo sastav o zavičaju. Sastavi o rodnomkraju, te opisi događaja i doživljaja bile su, akose izuzme cijeli katalog onih o drugu Titu, je-dine teme tokom pohađanja osnovne škole.

7

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

Razreda u kome nam je prvi putponuđena tema zavičaja ne sjećam se, ali pam-tim svoje nedoumice.

Riječ zavičaj je kod mene, madasam nepopravljivi daltonista, uvijek, a pogoto-vo onda, slikala mirne predjele mnogih zele-nila. U zavičaju bješe tiho, mada je bilo kuća,krava i vjetrova. Nije, međutim, bilo ljudi iuvijek je sijalo sunce.

Takva slika nikako nije mogla uram moje tadašnje stvarnosti; Sarajevo je bilograd, gradovi su od betona, obližnji koševskiparkovi bili su isuviše mali i mnogo smo se sva-đali igrajući “fuce”. Sa prozora moje sobe vidiose Trebević. U dolinama, iza vrha na kome je,najtajanstvenije, stajao toranj, tamo je bio zavi-čaj. Misli o toj udaljenoj slici bjehu kratkotraj-ne: toranj na vrhu planine prepriječio se skroz.

5.Mnogo toga dešavalo se i na časovima muzič-kog.

Učili smo da pjevamo razne pje-sme, a u šestom razredu, nastavnica je predlo-žila da izaberemo svoju himnu. Bez dvoumlje-nja smo izabrali pjesmu o nekom sokolu, kogamolimo da nam da krila, da bismo preletjeliplanine. U isto vrijeme, proljeće 1982, učilismo pjesmu iz španskog građanskog rata. Pje-sma se odnosila na mjesto gdje je pala Inter-brigada. Pripadnike te brigade sam zamišljao uprugastim, crno-plavim dresovima, a mjestona kome su pali prekrivala je magla.

U martu 1982. godine, Zvezda3 jeu četvrtfinalu, mislim, Kupa šampiona, igrala

protiv Intera iz Milana. Dresovi Intera su crno-plavi, a u prvoj utakmici, koja se igrala u Mila-nu, Zvezda je po magli izborila rezultat 1:1.

Roditelji su obećali da ćemo ići uBeograd, da revanš-utakmicu gledamo uživo,na Marakani. Čekajući utorak, kada ćemo,najzad, krenuti, pjevušio sam: “Ov-de je pa-laIn-ter bri-ga-da...”

Devet godina kasnije, krajemmaja, moj klub je postao prvak Evrope. U de-cembru iste godine, kada je Zvezda postala ne-zvanični klupski prvak svijeta, ponovo se puca-lo. Te noći, sa srpskih položaja, u vazduh. Is-paljivanje hitaca, kada metak jurca putanjomskoro paralelnom sa tlom, počelo je nešto ra-nije, a nastavilo se još dugo poslije te decem-barske noći.

6.Odakle god da počnem, stići ću u rat.

Bezobrazno, ali i bezazleno, rat sedoselio u zavičaj. Kuće su porušene i opljačka-ne, životinje su pobijene, pojedene, ali su sepojavile nove. Tiho je. Ljudi, međutim, mno-gih ljudi, danas, zaista nema, mrtvi su. A zavi-čaj više nije slika. Rat je i najmrtvije prirode na-tjerao da postoje.

7.Pokušaj da se nešto duže boravi u Jugoslaviji,pokazao se, dakle, sasvim besmislen. Sve neka-dašnje prizore ne možemo da ne gledamo krozumuzgano okno rata. Kada taj napukli, geleri-ma izbockan prozor otvorim, ponovo vidimTrebević i toranj poboden u njegov daleki vrh.

8

Reč no. 65/11, mart 2002.

3 FK Crvena zvezda.

Po zimzelenom krznu dremljive planine odje-kuju rafali i detonacije. Ponegdje se, na nekomobronku, digne veći ili manji dim, ali ga pogustini, uz prasak i lomljavu, porazi dim štokulja iz traljavo prostrtog grada.

Teško je ne gledati u nebo, kojeje, kako davno lupih: “vještački plavo”.4

Gdje je tu zavičaj?Tada, u proljeće godine u kojoj je

moj prijatelj otišao u Minhen, zavičaj je više ne-go ikad bio iza Trebevića. Toranj, nažalost, ni-je više predstavljao ikakvu prepreku.

Misli, snovi o odlasku bili su svedrečaviji i duži i na njih su se nastavljale mislio dolasku.

Zvuči banalno, ali ako od nekudakreneš, trebalo bi, ako sve bude u redu, negdjei da stigneš. Tačka dolaska jeste zavičaj.

Nakon što sam krenuo, gdje godneko ratom umuzgano okno otvorim – vidimTrebević i toranj na vrhu, čujem pucnjavu, nakoži osjećam strah. Zavičaj uvijek izbjegne predamnom, ostavljajući mrvice rata, kao trag. Takoi jedno i drugo opet postaju samo teme. Jedinošto se u međuvremenu promijenilo, jeste sta-panje događaja i doživljaja.

8.U tom predugačkom, patetičnom školskom sa-stavu o zavičajnom ratu – ratu zavičaja (dozvo-ljeno je zaokružiti obe teme, ili ih smatrati zajednu), sem događaja i doživljaja, formu gube igodišnja doba. Meni je, pogađate, najdraža je-

sen, ali moram potvrditi da je rat – zima. Be-smisao, kao sastavni dio Crnjanskove jeseni, uratu, takođe, smrtan je. Niz ledeni lijevak rat-nih dana, kroz jedva prohodno sito iste takvenoći, tako kabast i zahtijevan, ne prolazi.

Prolazi, curkom, međutim, voda iuz brašno, koje neredovno, nekad u društvumekinja, zaveje pogled na Trebević i toranj,ona je jedina potreba. A stići do vode, sipati jeu posude, vratiti se kući i znalački trošiti vodu,ne prosipati je gotovo nikad... u bujici tih ka-pljica-sitnica davi se svako oh i ah.

Bez obzira na to koji je mjesec1992, bješe zima, i što je vode bilo manje – za-datak je bio veći. Ratno osvjetljenje je, pone-kad, od okolnih dvorišta činilo zavičaj. Iz dre-nažnog zida, u betonskom dvorištu susjednezgrade, u centru grada (kakvoj-takvoj verzijiKikićevog maestralnog naslova),5 curkala je bi-stra voda. Neke komšije su je koristile i za piće,a mama je kasnije priznala da je njome pralaono malo upotrebljavanih sudova. Vremenom,curak iz zida je, kao neki curetak u kakvoj reci-taciji, privlačio sve više prosaca-vodonosaca, teje bilo nužno napraviti raspored termina za to-čenje “žablje vode”, kako smo je, nekad, igra-jući se okolo, zvali.6

Kada bi se naš “termin” približio,mama, tata ili ja bismo odlazili da naše stadokanti i kanistera sprovedemo do pojila.

Čekanje točenja se uvijek pokla-palo sa nečijim točenjem čekanja – na “vodi”nikada nisi mogao biti sam.

9

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

4 Rečenicom “Nebo je vještački plavo.” počinje jedna moja priča.5 Hasan Kikić: “Provincija u pozadini”.6 Prije rata, roditelji su nam zabranjivali da “diramo” tu vodu.

Nakon što smo jedne večeri i po-sljednju posudu uvukli u stan, tata nam je pre-pričao razgovor sa komšijom Perom.

Komšija je nekad bilo više a ne-kad manje, ali porodice su dolazile i odlazilekao leteće izmjene u hokeju na ledu. Kako jerat odmicao, da nastavimo hokejaškim idio-mom, na ledu bješe sve manje poznatih igrača.

Pero je bio jedan od veterana.Svakoga jutra, prije rata,7 u teget “adidasovoj”trenerci, trčkarao je po dvorištu u kom su ka-snije čučale posude za vodu.

No, ostavimo se Perine, nagađalose, bokserske prošlosti i vratimo se, takođeprošlom, tatinom i Perinom razgovoru.

“Jeste li čuli šta?” pitao je Pero.“Izgleda da vodi.”“Hvalim te, Bože. Bez njega smo

propali.”

9.Nije teško shvatiti da su te zimske godine, a sa-da baš nisam siguran da li je bila ‘92. ili ‘93,govorili o ishodu glasanja na predsjedničkimizborima u Srbiji. Nije teško shvatiti da su utom razgovoru, vođenom šapatom, uz curkanje“žablje vode”, izrazili zadovoljstvo što Slobo-dan Milošević pobjeđuje Milana Panića. Nijeteško shvatiti da su i Pero i moj tata Srbi, a darazogovor vode na “teritoriji” koja je “podkontrolom” “Armije Bosne i Hercegovine”.Nije teško shvatiti da, ako se sve to odigrava u

centralnom dijelu Sarajeva, artiljerijski polo-žaji Vojske Republike Srpske nisu udaljeni vi-še od tri-četiri kilometra, a da je poluprečniktog dalijevskog kruga na nekim tačkama znatnokraći.

Ne može se shvatiti odakle takoprisan odnos između njih dvojice i SlobodanaMiloševića. Ne može se shvatiti zašto sam i ja,trošeći posljednje baterije, slušao izvještaje oprebrojanim glasovima i zašto nisam bio razo-čaran rezultatima.

10.Čim nakon prethodnog, neko će reći oporog,“priznanja” nastavljam sa pisanjem, jasno je dauprkos uzaludnosti pokušaja da se mnogo togaobjasni, duboko vjerujem u smislenost takvogpreduzeća.

Slabašan zvuk curkanja vode izdrenažnog zida u Sarajevu ovde ponovo zatr-pavam današnjim pogledom kroz umuzganiprozor.

Potpredsjednik vlade RepublikeSrbije upravo je podnio ostavku, mada i daljetvrdi da se nije bavio špijunažom u korist SAD;dio javnosti postupak prilikom njegovog privo-đenja odobrava, dio javnosti sve u vezi sa ovimdogađajem naziva skandalom, a suđenje povodomkog i pišem ovaj tekst prekinuto je, na tri ili se-dam dana zbog prehlade okrivljenog. U maloširem zavičaju, snage SFOR-a8 ganjaju9 Radova-na Karadžića, dok sam u neobaveznom razgo-

10

Reč no. 65/11, mart 2002.

7 Eto do kakvih rečenica, pišući sastav, čovjek, trpeći, stigne. Ipak, donekle je i tačno: “Sva-kog jutra, prije rata...” Koliko se sjećam, rano ujutru, gotovo nikada nije “rokalo”.

8 Ko još zna šta ta skraćenica znači.9 Vijaju.

voru sa urednikom časopisa koji držite u rukamasaznao da su neki ljudi odustali od namjere dapišu o suđenju Slobodanu Miloševiću.

Mogao bih, dakle, lako preskočitiovo uzaludno a potrebno razjašnjenje. Mogaobih, bez straha da ću “promašiti” temu, nastavi-ti od najskorijih događaja i doživljaja, ali u tomslučaju ne bih mogao da saznam šta je meniSlobodan Milošević. Bez daljeg traženja tog od-govora, zavičaj će zauvijek ostati rat.

11.Ako je godišnje doba rata – zima, onda je onakaša mjeseci, sedmica, dana i sati koji su muprethodili – jesen. Ne znam, dakle, koji jemjesec i koja godina u pitanju, a pamtim tre-nutak kada i posljednja kap sutona nestane usarajevskim slivnicima (od kojih sam nekolici-nu, za vrijeme rata, po zadatku, savjesno čistio)i mrak biva osvijetljen sa uličnih bandera. Ho-dao sam ka Baščaršiji i, poput mnogih koji su sezatekli na ulici, stadoh na ivicu trotoara. Stoje-ći u tom tankom špaliru, čekao sam. Prvo je nizTitovu grunula jeziva tišina, a onda su, u smje-ru aerodroma, prošuštale brojne crne limuzi-ne. Učinilo mi se da na zadnjem sjedištu jednevidim šešir i pod njim lice Franje Tuđmana.Kolona je prošla ali, koliko se sjećam, a moždauopšte i nije bilo tako, zanijemeli špalir potra-ja još nekoliko minuta. Tišina je, jamčim, tra-jala još duže.

Sarajevo je te večeri bilo domaćinmedijski, naučno, spisateljski nikad dovoljnoopisane turneje lokalnih predsjednika. Te jese-ni, ma koliko da je trajala, putovali su od luksu-zne vile do luksuzne vile, rezidencija doživotnogpredsjednika jedne, sad je jasno, doživotne dr-

žave. Sjedeći u raznim šljaštilištima, o nečemusu, valjda, razgovarali, a potom svoja lica izlaga-li suncu, ili svejtlosti reflektora. Organizovanesu konferencije za štampu, davane su izjave.

“Nešto su se, valjda, dogovorili”,govorili su jedni, dok su drugi govorili, ili pre-ćutkivali kako “od toga nema ništa!”.

Ovi prvi su se, pak, dijelili na onekoji su mislili na javni i one koji se uzdaju utajni dogovor.

Turneja je završena, rat je pohrliosa svih strana, čak i iz slivnika, Sarajevo je većuveliko stradalo, a mene je novoformirana re-grutna komisija oslobodila vojske i raspoređensam u jedinicu Civilne zaštite. Vraćajući se satatom iz bolnice u kojoj je Komisija zasijedala,zaključili smo da će se na Londonskoj konfe-renciji, koja je počinjala toga dana, “sigurnonešto dogovoriti”.

Nekoliko mjeseci kasnije, kaoprevodilac UNPROFOR-a, pijuckao sam kafuiz fildžana, ispod Borija, tačke sa koje su bo-sanski Srbi često, iz velikokalibarskih topova ivišecjevnih bacača raketa, gađali Sarajevo. Togdana se na Palama održavala sjednica SkupštineRepublike Srpske, na kojoj je trebalo potvrditidogovor iz Atine o prestanku rata. Prethodnosu Plavi šljemovi, sa kojima sam tu došao, izvi-đali teren na kome je trebalo postaviti kontrol-ne punktove na eventualnim granicama nepri-jateljskih teritorija.

Seljaci koji su nas kafom ponudi-li, slušali su “Srnu” – radio Republike Srpske.Čekali su prenos sjednice, nadajući se da ćeSkupština glasati “za”.

Dvije i po godine kasnije, u Vinči,dalekom predgrađu Beograda, roditelji i ja smo

11

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

gledali Miloševićevo obraćanje građanima Ju-goslavije i građanima Republike Srpske, nakonšto je potpisao Dejtonski sporazum. Sutradanmi je kum, takođe izbjeglica, pričao kako mu ježena, Beograđanka, Panićev “navijač” na većpomenutim izborima, gledajući Miloševića dokgovori, rekla “Sada bih ga poljubila”. “Ja bih gapljunuo”, odgovorio joj je muž, moj kum.

O zimi po kojoj su bosanski Srbinapustili teritorije koje su, po Dejtonskomsporazumu, pripale neprijatelju, snimljeno jeponešto filmskog materijala. Takođe, novinarii ostali zainteresovani snimali su te izbjeglice ikasnije. U jednom filmu, koji prikazuje izbje-glice u nekom prihvatilištu, u Vlasenici, nekičovjek kaže da ih je Milošević prodao. Zatimćuti neko vrijeme i doda: “Ali, nešto mislim,mora da je morao tako da uradi.”

12.Prije nego što otpočnem već nekoliko poglavljaodlagano pretakanje žabokrečine događaja idoživljaja, hajdemo, još jednom, u rat.

Pošto će nastavak suđenja Miloše-viću biti odložen za još nekoliko dana, Televizi-ja B92 prenosi jedno od mnogobrojnih suđenjau haškom Tribunalu. Već dva dana “upadam”na unakrsno ispitivanje svjedoka. Izgleda da seradi o suđenju povodom bombardovanja Sara-jeva, mada sam oba dana gledao svjedočenja ko-ja se odnose na djelovanje snajpera.

I juče i danas svjedoče žene. Na-laze se u Sarajevu, pa slika nekako pliva.

Žena koja danas svjedoči govori osvojoj kući na brdu i izvoru vode na koji je,noseći sudove, odlazila.

Ni tužilac, ni branilac, ni sudije,niko je ne pita o čemu je sa ljudima koji su sena tom izvoru snabdjevali vodom, razgovarala.

13.Nakon tuceta poglavlja, krajnji je rok za usred-sređivanje. Ako se nadalje ne budem konkret-nije pozabavio samim suđenjem, moj sastav bilako mogao biti stavljen u fasciklu promašenihtema.10

Pokušao sam, mada uzaludno, daotkrijem u kakvom smo odnosu Slobodan Mi-lošević i ja. I dalje tvrdim da nas je rat i te ka-ko spojio, ali prethodni pasusi o toj vezi svje-doče šturo i, za mnoge čitaoce, nedovoljno.Mogao bih, pozivajući se na takve utiske, sastavusmjeriti ka, od mnogih priželjkivanom, prav-cu. Ako sam vas taktikom “pričam ti priču”htio ubijediti u sopstvenu umiješanost u “slu-čaj Milošević”, a postigao sam, svjesno ili ne,suprotno, onda je put do vodenice, čiji kamenzrna mog iskustva očas samelje u lako raspršivprah, tek kratka, izvjesnošću popločana stazica.

Ja, za sada, ne bih na tu stranu.Prije ću tumarati naokolo, spre-

man da nikada ne razdvojim događaje od doživlja-ja, ali uvjeren kako svako kome je pružena pri-lika11 da pred javnošću premjeri svoj pud isti-ne te trenutke mora iskoristiti tako što će sasvima koje to istinski interesuje, sa neke zim-

12

Reč no. 65/11, mart 2002.

10 Ja se sa takvom ocjenom nikada ne bih složio.11 Nipošto šansa!

zelene uzvisine, s mukom u duši i sa erosom uočima, još jednom, vidjeti zavičaj.

14.Nekakav vrh, blag, obao, patetično pristupa-čan, sad je, eto, za mnom.

Silazak će, već se u vazduhu dana-šnjice osjeti, biti lakši.

Na dnu te strmine, možda i sazna-mo odgovor na, priznajmo, najglasnije pitanje.

Da li je optuženi kriv?

15.Svi pamtimo 5. oktobar 2000.

Ja ga pamtim kao isprekidani ra-dijski i televizijski prenos.

Bio sam tada u Italiji i prve slikeprikazane na tamošnjim televizijskim kanalimaprikazivale su tuču i dim pred Skupštinom.Tamošnji televizijski Gargamel je prilično us-hićeno rekao da je u Jugoslaviji, najvjerovatni-je, počeo građanski rat.

Oko ponoći, “Slobodna Evropa”je prenijela kako je javljeno da su tri aviona po-letjela iz Batajnice u nepoznatom pravcu.

Na tu vijest, narod okupljen predgradskom skupštinom, reagovao je oduševljeno.

Dakle, taj više ne stanuje ovdje.Ne znamo, međutim, da li su ta

tri aviona zaista i kuda odletjela te noći. Milo-šević, ispostavilo se, nije bio ni u jednom odnjih. Ostao je u zemlji.

Da li ga još uspostavljana novavlast hapsi, da li ga neka revolucionarnijeusmjerena pobjednička frakcija likvidira?

Milošević je uhapšen više od polagodine kasnije. Da li na brzinu, iz cuga, može-te da navedete navode iz krivične prijave?

Legitimno je, ali bespredmetno,pomisliti da branim svog navodnog ratnogdruga.

Svu svoju ogorčenost i postiđe-nost ja dugujem onima koji su se prema svimposrednim i neposrednim žrtvama rata, hapse-ći Slobodana Miloševića onako kako su gauhapsili, ponijeli nehumano.

Od kad je preuzeo vlast, Miloševićje imao protivnike. Vremenom, broj onih kojisu mu pravo da upravlja državom osporavali,narastao je do nekoliko miliona. Neki su gaosporavali zbog obećanih ciljeva, neki zbog na-čina na koji se ti ciljevi ostvaruju, a neki su gaodbacili iz dijametralno suprotnog razloga:obećane ciljeve nije ostvario.

Dvadeset sedmog februara 1989.godine, pred Skupštinom je, prema procjena-ma tadašnjih medija, bilo milion ljudi. Petogoktobra 2000. ponovo je izrečen isti broj.Skoro je nemoguće da ta dva skupa nemaju ka-kav-takav presjek. “Uhapsite Vlasija!” i “SpasiSrbiju i ubi’ se...” klicali su i isti ljudi.

Ne vidim u tome ništa neobično.Ono što je neobično i izaziva već

pomenutu ogorčenost i osjećanje stida, jestečinjenica da oni koji su se profesionalno baviliopozicionarstvom Miloševiću, na dan njegovogporaza, a svoje pobjede, narodu koji je tu pro-mjenu izvojevao,12 nisu mogli da objelodanespremnu optužnicu protiv najvećeg, a za mno-ge i jedinog neprijatelja.

13

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

12 Sve je vidljivije: za njih, nove vlastodršce, a narodu kako već bude.

U pravu su oni koji na prethodnuzamjerku tvrde kako je materijalne dokaze bilomoguće prikupiti tek po preuzimanju kontro-le nad državnim sistemom.

Ali, 5. oktobar 2002. se bliži, adomaće sudstvo nema ma kakvu optužnicuprotiv Slobodana Miloševića.

Optužnicu nema ni Tribunal.Na početku suđenja Miloševiću, “tužilaštvo” jenekoliko sati radilo ono što ja radim od počet-ka teksta. Navrat-nanos prepričavanja događa-ja kao doživljaja i obrnuto, prije govore o neo-tpornosti Karle del Ponte na atmosferu nikadzatvorene balkanske krčme. U nekom mrač-nom uglu prčvarnice, čovjek čije lice nisu bašnajbolje mogli da vide, ispričao im je priču ko-ja je svakako počela sa “Bila jednom jedna ze-mlja...” Nakon takvog početka, uvodna slova itužilaca i okrivljenog nisu mogla da napusteatraktivno korito petparačkog feljtona.

16.Pošto ovaj sastav nastaje u “realnom vremenu”,nemoguće je, čak i pod uslovom nenapuštanjamjesta pred ekranom PC-ja, ne nanjušiti svuozbiljnost i neozbiljnost događaja koji se, voljommedija i onih koji medijima upravljaju, uliva-ju u potencijalno mirne vode doživljaja.

Majušna nada da će promjenavlasti prouzrokovati definitivan oproštaj (kra-tak i ne pretjerano emotivan) sa poznatim namstrahovima, naivno vjerovanje u samohodnorasprostiranje jednog toliko priželjkivanog,humanijeg i pravednijeg zavičaja – sve se to ras-

pršilo nakon samo nekoliko mjeseci izborenognovog života.

Istina, mnogi su pod novim živo-tom podrazumijevali “dobra stara vremena”,pri čemu je takvo očekivanje do bola bilo u su-protnosti sa tvrdnjama istih pojedinaca, kakoje diktatura trajala više od pola vijeka.

Slike življenog blagog stanja, mi-ješale su se sa čutim i pročitanim pričama isvjedočanstvima o drugoj strani Titove Jugo-slavije.

Tako je, čak i danas, često izgovo-rena ocjena da je život u zavičaju bio lišen stre-sa, sve do kraja mandata Ante Markovića, tekprvi dio iskaza koji se završava psovanjem ko-munizma.

Slični kalamburi i galimatijasidrmali su građane obezimljene zemlje13 i uproljeće 1999.

Prošlo je tri godine od početkabombardovanja Jugoslavije, a mi jedni drugi-ma ne znamo u cjelosti da ga prepričamo.

Za vrijeme bombardovanja, je-dan prijatelj, radikalni antimiloševićevac, nijemogao da sakrije nadu da će se rat završiti Mi-loševićevim porazom. Često je spekulisao samogućnošću da komandosi Alijanse fizički li-kvidiraju predsjednika Jugoslavije. Ovakvenjegove misli nije preusmjerila ni noć kada je“tomahavk” zviznuo u blizini njegovog radnogmjesta, u jednoj od fabrika pančevačke indu-strijske zone.

Takvo ponašanje nije za mene bi-lo ništa novo.

14

Reč no. 65/11, mart 2002.

13 Koja uprkos istinitosti prefiksa “Bila jednom...”, namjerava da “srećno i u miru živi jošdugo, dugo.”

Za vrijeme rata u Sarajevu, većinaSarajlija srpske nacionalnosti, morala je dobroda se potrudi u potiskivanju navijačkih emoci-ja spram onih koji su sa Trebevića i ostalihokolosarajevskih brda, često nasumce, granati-rali grad.

Slično su se ponijeli i haški istra-žitelji, kada su u izvještaju Savjetu bezbjednostiUN-a zaključili kako NATO, bombardujućiJugoslaviju, nije počinio ni ratni zločin, ni zlo-čin protiv čovječnosti, ni genocid.

Za sve to, optužen je moj, a neće-te mi zamjeriti da sada i više nikad napišem, iratni drug svih nas.

17.Prije nego što se definitivno i do kraja posvetimsamom činu suđenja, još nekoliko rečenica otoj onespokojavajućoj intimnosti, tom onirič-kom uvjerenju kako neumitno, bez rezerve,jedni drugima dahćemo u vrat i njušimo se.

Predratne, ratne i poratne dane,između ostalog, karakterišu takva nemoguća,gotovo, prijateljstva.

Slušao sam priče da su protivnič-ki vojnici bivali opčinjeni Mladićevom poja-vom. Zar nije Vuk Drašković, nakon jednojrazgovora sa Miloševićem izjavio kako je fasci-niran predsjednikovom ličnošću?!

U takvoj atmosferi, očekujući dase ponovo “vidimo” sa starim znancem, otpo-čelo je praćenje suđenja Slobodanu Miloševi-ću, s ove strane ekrana.

18.Da li je na ovom mjestu sastava potrebno liko-vati zbog “otkrivanja” dvije strane ogledala?

Nismo valjda mislili da su suđenjei “suđenje” jedno te isto?

Da li je sramota priznati kakopreko TV ekrana, tokom odloženog prenosa, svremena na vrijeme primjetimo lelujavi brend“Don caffe”?

Da li treba prećutati kako je sve“likove” iz sudnice, teško zamisliti u drugomzavičaju?

19.Kao i pri pokušaju traganja za odgovorom sapočetka ovog sastava, ne vjerujem da je mogućeprecizno odgovoriti na sva upravo postavljenapitanja.

Počeo bih od posljednjeg.Sa akterima “suđenja”, televizija

nas je upoznavala u kratkim, marketinški savr-šeno odmjerenim najavama. Kratka prethodnapojavljivanja Miloševića u “sudnici”, njegovodnos prema prisutnima, odnos “sudije” Mejaprema okrivljenom, te još jedna Miloševićevafraza za pamćenje,14 obećavali su spektakl kojisvakako ne treba propustiti. Golicanje je dosti-glo vrhunac kada je nekoliko dana pred početak“suđenja”, razmatran zahtjev “tužilaštva” da setri “optužnice” protiv Miloševića objedine ujedinstven “proces”. U svojevrsnoj pilot-epizo-di, Miloševiću je dato pravo da “govori”. Kli-maks te epizode odigrao se u trenutku kada je

15

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

14 Od “Niko ne sme da vas bije”, preko “Malo morgen” i “Volim i ja vas”, do “It’s your pro-blem”, Milošević se, eto, pokazao kao vrstan animator. Ove i neke druge, manje poznatefraze mnogo su više mobilisale njegove pristalice i protivnike nego ijedan njegov pro-gramski govor.

na pitanje “predsjednika vijeća” šta predlaže,Milošević odgovorio: “Predlažem da me pusti-te na slobodu.”

Taj refren publika će čuti još kozna koliko puta.

Nakon tako odrađene postpro-dukcije, došlo je, najzad, i “suđenje”. Raznianalitičari i ostali upitani, upozoravali su gleda-oce kako se ne radi o suđenju kakva gledamo ufilmovima i serijama. Iz do sada prikazanog,razlika između “suđenja” i “Ali Mekbil”, “Redai zakona”, “Zakona u L.A.” jeste u tome što“Dvanaest gnjevnih ljudi” sjedi pred TV ekra-nom.

Ta činjenica nikako nas, među-tim, ne isključuje iz kastinga.

Bez “publike” “suđenje” ne bi ima-lo ikakvog smisla. Da nema “publike”, ne bi bi-lo moguće pojavljivanje zaštićenih svjedoka.Nije ni lektorska, ni štamparska greška pomi-njanje zaštićenih svjedoka bez navodnika. Onisu artificijelni sami po sebi. Ne znamo njihovidentitet, ne vidimo kako izgledaju, njihov glasje kompjuterski modifikovan.

Na davno navedeni, početni pro-blem kojim sam se namjeravao baviti u ovomsastavu, dolazi i problem odnosa naspram za-štićenih svjedoka.

Pitanje, svakako, nije u karakterumog odnosa prema njima, već u njihovom od-nosu spram optuženog.

Zaštićeni svjedoci se, na “suđe-nju”, pojavljuju poput prikaza iz gotskih ro-mana. Malo, malo, pa iole lektirisani gledalac-porotnik pomisli kako je, možebiti, Hamletov

otac baš nekako tako izašao pred nesrećnogkraljevića.

Pristajanjem na skrivanje identi-teta, uzimanjem šifrovanog imena-brojke, za-štićeni svjedoci daju za pravo svim okupljenimu “sudnici”.

U konkretnom “slučaju” “Milo-šević”,15 zaštićeni svjedoci, samim činom poja-vljivanja daju za pravo “tužilaštvu”. Genocid ideportacije se odnose na konkretne ličnosti,ali je vrhunac zločina upravo u činjenici daprilikom izvršenja, osobe postaju brojke, stra-vični poduhvat ima izraz u statistici, kojom sevrednuju razultati postignutog. Iz istog razlogaovi svjedoci mnogo znače i “optuženom”, kojije u konkretnom slučaju i “odbrana”. Pristaja-njem na obezličene svjedoke-žrtve, Tribunalnepobitno dokazuje kako je njegova funkcijasuđenje kolektivitetu a ne pojedincu.

Analiza lika zaštićenog svjedoka,od samog početka, primjetili ste, ima samojednu, ali odlučujuću manu: u kakvoj su vezizaštićeni svjedoci sa publikom, kada u vreme-nu njihovog svjedočenja, “suđenja” na TVekranu – nema?

Takav intermeco je upravo sušti-na “suđenja”.

S vremena na vrijeme, zavjesa ti-šine i mraka, prekrije “sudnicu”. Svi akteri su,tada, nevidljivi. U tim porotničkim pauzamadešavaju se, eto, najbitnije stvari, na način sli-čan mnogo puta ponavljanim ritualima kadasu, tokom rata, događaji pretvarani u doživljaje.Navodeći primjere, prikazali smo ljude koji suvjerovali da o sudbini zavičaja postoji neki, ma

16

Reč no. 65/11, mart 2002.

15 “Ne... ne. Navodnici su irelevantni!” – rekao bi sudija Mej.

kakav, dogovor. Udaljavanje javnosti tokom“unakrsnog ispitivanja” zaštićenih svjedoka je-ste, zapravo, davanje mogućnosti toj javnosti dase u proglašenoj pauzi opipa i ogleda, da naiv-no povjeruje u svoje postojanje i smisao tog po-stojanja, bar kad je “suđenje” u pitanju.

Materijal za formiranje upravoovakvog stava djelimično dugujem i gledanjudrugih prenosa haških “suđenja”. U procesu uvezi sa bombardovanjem Sarajeva, o kom sam,ranije, ponešto natuknuo, u nizu svjedoka,uglavnom žena, koje su svjedočile o djelovanjusnajpera, pojavio se i jedan djelimično zaštićensvjedok. Kamere u “sudnici” ostale su uključe-ne i mogli smo vidjeti kako akteri “suđenja”komuniciraju sa zaštićenim svjedokom. Moždaje ovdje važno primjetiti kako se priča ovog dje-limično zaštićenog svjedoka, po sadržini i stilugotovo i nije razlikovala od priča ostalih svjedo-ka.

“Svjedoci”, dakle, pričaju priču.Forma tih priča je arhaično-postmoderna. I“tužilaštvo” i “odbrana”, postavljaju rojeve pi-tanja, od kojih se “svjedoci”, ponekad i bukval-no, brane mahanjem rukama. Kroz vavilonskokrčanje slušalica, iz nepreglednih prostora si-ćušnih vremenskih razlika što su u srazmjeri sakilometražom kablova kojim je “sudnica”umrežena, “svjedoci” se, htjeli – ne htjeli, ne-ki brže, a neki sporije, odriču svoje priče, anjihovo “svjedočenje” na kraju biva svedeno nakratak i lako pamtljiv refren.

Međutim, čak i priče koje su“svjedoci” spremni da u “sudnici” ispričajuimaju ozbiljan nedostatak. To se prije svegaodnosi na priče “svjedoka” – kosovskih Albana-ca. Ni u jednoj njihovoj do sad ispričanoj pri-

či nema dva od nekoliko glavnih likova. Odsut-ni su, po pravilu, OVK i dejstvo bombarderaNATO-a.

U skoro svakoj od do sada ispriča-nih priča “svjedok” odgovori i na pitanje da li jeodređeni datum i čas trenutak kada su posljednjiput vidjeli nekog od svojih najbližih a sada mr-tvih. To su trenuci kada “suđenje” definitivnozamiriše na zavičaj. Međutim, događaji i doživljajikoje smo za vrijeme i poslije rata jedni drugimaprepričavali, gotovo svakodnevno, sami predsobom, svjedočeći o zločinu kojem smo prisu-stvovali, naučili su nas, možda pogrešno, da sesve mora reći, jer u suprotnom, u slučaju daprećutiš i najsitniji detalj kojim makar jedvaprimjetno prlja tvoj obraz, postaješ saučesnik.

Prećutkivanjem ma i najsitnijegdjelića prepaćene stvarnosti “svjedoci” sauče-stvuju u njenom obezvređivanju, ličnu tragedi-ju gurajući pod ogavnu strehu navodnika.

Dva “svjedoka”, međutim, pona-šala su se suprotno. Njihove priče su bile pre-tovarene stvarnošću. Stvarnost Mahmuta Baka-lija se pokazala udobno ušuškanom među oda-vno otvorenim navodnicima, dok je “svjedoče-nje” guest stara, ser Pedija Ešdauna, između os-talog, sadržeći u sebi nesumnjivu potvrdu po-stojanja OVK I NATO-bombardera, na tajprokleti harmsovski način stavilo tačku na na-danja da je rat u zavičaju bio samo san.

Na pitanje “prijatelja suda” u vezisa datim izjavama povodom dolaska verifikaci-one komisije na Kosovo i Metohiju, ser Ešdaunje, otprilike, rekao sljedeće: “Da, tada sam iz-javio da Verifikaciona komisija mora da budenaoružana. Inače, njihovo djelovanje bi ojača-lo OVK, koja bi se toliko naoružala da bi mo-

17

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

rala da djeluje, što bi izazvalo reakciju srpskihsnaga bezbjedonsti, što bi onda za nas značilodefinitivno narušavanje mira.”

Nikakav prijatelj, a kamoli “pri-jatelj”, “svjedocima”, zaštićenim svjedocima,žrtvama i okrivljenima, nakon ovakvog iskaza,ne bi, ni pod kojim uslovima, bio od pomoći.

“Prijatelji suda”, međutim, po-mažu prije svega “suđenju”. U trenucima op-šte utrnulosti nakon nastupa “tužbe” i “optu-ženog”, “amicusi” “suđenje” prenose u sfereanimiranog. Postavljaju “svjedocima” neoče-kivano jasna i kratka pitanja, bave se kompara-tivnim istraživanjima prvobitno ispričanih i nasudu prepričanih priča. Refren “svjedoka”ostaje, svakako, isti, ali “amicusi” su tu da biprijateljovali sa publikom koja je s početka mi-slila da oni pomažu “optuženom”. Nakon štoje ovaj nekoliko puta kritikovao i njihovo po-našanje, jasno je da njihovo ime doslovno od-govara njihovoj svrsi.

“Sudu” su, dakle, i te kako po-trebni prijatelji. U takve sigurno ne možemosvrstati tim “tužilaštva”. “Sudsko vijeće” malo,malo, pa ukori “tužilaštvo” zbog kašnjenja udostavljanju dokumenata, a čak je, na samompočetku “izvođenja dokaza” odbacilo jednognjihovog svjedoka. Odnos “sudskog vijeća”prema “optuženom”, koji ujedno, po sopstve-nom izboru, predstavlja i “odbranu”, priličnoje intiman i varira od simpatije do želje za fi-zičkim obračunavanjem. “Sudsko vijeće” činetri “suca”, kako to lijepo jedan od zvaničnihprevodilaca “suda” kaže. Dovoljno je maštuostaviti bez nadzora samo na tren i već će doćido kolebanja između njihovog haripoterovskogi gospodarprstenovskog porijekla. “Sudija

Mej” je čas dobar poput bakice iz “Gangsterskepetorke”, čas podsjeća na britanskog potomka“Sudije Roja Bina”. Crni i žuti “članovi sud-skog vijeća” čine “suđenje” politički korekt-nim, a priznaćete da su svojim šaftovskim ibruslijevskim pristupom “slučaju” iz cugaosvojili sva naša srca.

I konačno, još jednom treba rećiponešto i o “optuženom”. Prvi put, otkakopratimo njegovu karijeru, dostupan je svako-dnevno i oran za razgovor. U domaćoj “javno-sti” sve je više onih koji se zalažu za potpunoukidanje direktnih prenosa iz “Haga”. To au-tomatski izaziva reakciju onih koji traže daprenos “suđenja” emituju svi televizijski kana-li. Niko, u međuvremenu, ne razmišlja o in-stituciji odloženog prenosa “suđenja”.

Zbog čega je vremenska razlikaizmeđu Haga i Beograda pola sata? Da li se,možda, neke scene ponavljaju ne bi li izgleda-le što uvjerljivije, ili gledamo, ipak, program,snimljen ko zna kad i ko zna gdje?

Na ovom mjestu, s uživanjem na-puhani balon sprdnje trebalo bi da pukne.Parčići na koje, nakon pucanja, nailazimo, ne-pobitno potvrđuju da toliko prisustvo javnostiu suđenju Miloševiću, tu javnost istovremenopotpuno diskvalifikuje. Na prve reakcijepublike, u kojima se, bez obzira na mišljenje ostepenu njegove krivice, Miloševiću priznajeubiranje prvih poena, eksperti su reagovali go-tovo nervozno, tvrdeći kako, s pravne tačkegledišta, ti poeni, u konačnom zbiru, neće bi-ti uzimani u obzir.

Postoje, dakle, suđenje i “suđe-nje”. Do kraja oba procesa, mi ćemo prisu-stvovati samo ovom drugom. Očekuje se da će

18

Reč no. 65/11, mart 2002.

pred uključenim i isključenim TV kamerama,“optužba”, “svjedoci”, “zaštićeni svjedoci”,“prijatelji suda”, “sudsko vijeće” i “optuženi”razmjenjivati emocije nekoliko godina.

Naposljetku, biće donesena i“presuda”.

Bilo bi nehumano i nehumani-tarno dati do znanja svim zainteresovanima daje presuda davno izrečena.

Ono o čemu, povodom presudeMiloševiću, valja razmišljati, jeste – da li će toznačiti da smo svi, identifikovani kao Srbi,uprkos pokušaju da promjenom imena državezavaramo trag, krivi?

20.Ja se ne osjećam krivim i, malo je puno ofuca-no, sumnjam u legitimitet Tribunala da dono-si toliko sudbonosne i dalekosežne odluke. Ali,isto tako se osjeća i Slobodan Milošević. Da li toautomatski znači da smo obojica krivi, te dasam ja, jasno ko dan, na Miloševićevoj strani?

Sve godine Miloševićevog prisu-stva na javnoj sceni obilježilo je ultimativnorazvrstavanje na one koji su za njega i na onekoji su protiv njega. Pravila su dozvoljavala i jošuvijek dozvoljavaju prelazak iz grupe u grupu,ali gotovo sve ove godine nemoguće je govoritio zavičaju a da se, na početku iskaza, prećutno ilivičući, ne odredi prema Slobi. Osvojio je svekontekste delanja, pevanja i mišljenja, a onda isam postao kontekst.

Ono što nikako da osvojimo jesteljudsko pravo na odvojeno postojanje događaja i

doživljaja. Kada to pravo steknemo,16 čeka nasdugo ogledanje sa zavičajem. To ogledanje će daboli i bol će nam odrediti granicu izdržljivostiduše. Važno je ne uplašiti se od saznanja da za-vičaj, sa nekih drugih tačaka, gledaju i naši ne-prijatelji. Bol je ogroman kada kažeš: neprija-telj. Ali, ako te riječi nema među nama, odakletolika pustoš u zavičaju i odakle toliko grobova?!

Ubijali smo se između sebe i ni-smo sigurni da je tom ubijanju zauvijek kraj.

Činjenica da smo preživjeli i da,tokom rata, nikada nismo bili na borbenoj li-niji, niti smo ikad bili u životnoj opasnosti, uogledanju sa zavičajem ne znači mnogo: bio je,negdje, neko ko nas je zvao neprijateljem. Sa-da, međutim, ako je preživio i taj, odnekud,gleda u zavičaj.

21.Sviđalo se to nama ili ne, zavičaj gleda i Miloše-vić. Možda je to njegov posljednji pogled ali,ma koliko trajao, suđenje i presuda nam nećepomoći da saznamo šta on u tim trenucima vi-di. To je, da se neukusno našalimo, njegovproblem.

Fizički, on više ne dodiruje tlo za-vičaja.

22.Podražavajući posljednji u nizu načina govorasa kojima smo se, tokom dosadašnjeg toka su-đenja Miloševiću, suočili,17 stižemo do mjestana kome, u svakom primjernom sastavu, trebada stoji trezven i poučan zaključak.

19

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

16 Nažalost, steći ovde znači izboriti se.17 Dakle, ne samo susreli.

No, svaki diplomom otituljenpedagog, sve što sam do sada ovde napisao ne bini pod kakvim okolnostima okarakterisao kaosastav, a kamoli bi se složio da karakterizacijirada pridoda tako blistav epitet “primjeren”.

Sve o čemu sam u prethodnimodjeljcima pisao jeste neprimjereno. Nijedandogađaj, nijedan doživljaj, nijedan lik, čak ni-ti zavičaj, ne dozvoljavaju samim svojim posto-janjem olaku kvalifikaciju. Nemoguće je i po-ređati sve to, po kakvom-takvom redu.

Ta, optimisti bi rekli, razbaruše-nost, dok ostali neodređenu vremensku epohusadašnjosti zovu “gotovo unedogledni haos”,osnovni je problem koji moramo rješavati.Kada koristim zamjenicu prvog lica množine,ne mislim samo na domoroce koji su ostali idomoroce koji su izbjegli, već računam i na svezainteresovane, bilo iz humanitarnih, bilo izhumanističkih poriva.

Na visoravni koju čine mnogo-brojni vrhunci nesreća i nepravdi koje preži-vljavamo, suđenje Slobodanu Miloševiću uHagu zauzima poveliku livadu.

Slično osnovnom tonu ovog tek-sta, dakle neozbiljno, odvija se život na toj li-vadi. Tumaranje njenih stanovnika nikako neliči na dječiju družinu koja se, zbog gladi, žeđii dosade, zamorila od poštovanja pravila makakve igre. Razlika između svih aktera suđenjai u poređenjima tako često zloupotrebljavanedjece jeste u istini da je livada po kojoj oni ga-

ze, zapravo, groblje. Oni žive nad masovnomgrobnicom. Djeca bi na groblju možda i igra-la, ali humke, stećci, mermerne ploče, drvenikrstovi i nišani18 učinili bi da se među njih,neprimjetno, blago i bez ikakvog moranja,ušunja poštovanje.

U Hagu, povodom tih grobova,graja ne prestaje.

Ako svi žitelji te livade i ne pomi-šljaju da graja prestane, te da se začuje govorispunjen poštovanjem za mrtve, mi moramotakvim govorom razgovarati. Često, u tom du-gom razgovoru koji nas očekuje, tišina će bitijedini put do istine.

U međuvremenu, objesiće ga vi-soko. Neko će i takvog htjeti da ga pljune u li-ce, neko da ga poljubi, neko će ga žaliti, dokmnogi neće ni znati da kažu ko je taj što visi.

Ne znam da li ću to znati da ka-žem i ja.

Ono što znam i što nikada nećuzaboraviti jeste priča o zavičaju.

23.Imam prijatelja, ne stanuje (više) kod “Na-pretka”. Nekoliko mjeseci nakon što je započeorat u Sarajevu, otišao je u Minhen. Tamo jezavršio studije, oženio se djevojkom sa kojomje išao u jednu sarajevsku gimnaziju, dobio paprebolio rak bubrega, dobio ćerku, zaposlio sei dobio još jednu ćerku.

Šta li će ona pisati o zavičaju?

20

Reč no. 65/11, mart 2002.

18 Muslimanski nadgrobni spomenici.

Nešto izmeđuDjevojčica će sigurno napisati nešto kratko.Način na koji će (zamišljam: isplaženog jezika)pisati rad na temu “Moj zavičaj”, svakoga kogvirne izvana, kroz, trebalo bi, neumuzganostaklo, navešće na zaključak kako dijete rješavaneki matematički problem. Ovakav sud eventu-alni posmatrač neće steći zbog toga što onagricka gumicu na vrhu grafitne olovke, što ras-prskava davljenički pogled svud naokolo, po,nekako najslikovitije zvuči, pustoj učionici,19

tražeći spasioca-šaptača, cijedi po čelu i naddrhtavim usnicama graškice očajničkog znoja,pa piše, a onda nervozno i ljutito briše upravonapisano.

Ne.Djevojčica će sigurno napisati ne-

što kratko. Način na koji će (zamišljam: isplaže-nog jezika) ispisati rad na temu “Moj zavičaj”,ličiće na rješavanje, za nju, jednostavnog mate-matičkog problema, ili čak na puko ispisivanjekratke i mnogima poznate formule čji se iksovi iipsiloni ne moraju zamijeniti konkretnim vri-jednostima da bi se došlo do tačnog rješenja.

Koliko će malo vremena njoj bi-ti potrebno da opiše svoj zavičaj, toliko ćemnogo, možda i previše stranica biti potreb-no meni ne bih li zakoračio u poneku od ru-ševina koje sam na mapi uvodnog teksta-sa-stava, mapi zavičaja svih naših događaja-doži-

vljaja, tačkicama, bojažljivo i nesigurnom ru-kom, označio.

Moje prethodno, sadašnje i poto-nje škrabanje ne treba nikako shvatiti kao privo-đenje kraju. To što će djevojčica (zamišljam: usebi pjevušeći aktuelni hit) napisati nešto krat-ko, ne znači da prije, za vrijeme i nakon njenogdjetinjstva neće biti ožalošćenih i radoznalih,ostrašćenih i promućurnih kojima će tekstovišto počinju ili se završavaju sa “Bila jednom jed-na zemlja...” izazivati uvek iznova mučninu ustomaku i jauke na usnama s kojih će, pak, mili-ti na stotine rečenica posvećenih prošlosti.

Uz sve poštovanje prema svimakoji će ko zna još koliko dugo gledati u zavičaj iprčkati (pažljivo ili aljkavo – svejedno) po, ka-ko u nekim objelodanjenim sudskim spisimastoji, “sprženoj zemlji”, sve što ovde treba danapišem, sem zbog mene i, eventualno, vas, bi-će napisano radi tih nekoliko trenutaka u koji-ma djevojčica (zamišljam: landarajući nogica-ma) ne pokazujući ikakav napor, ispisuje šta jenjen zavičaj.

Ako se ispostavi da će i nad nje-nim sastavom pisati i biti dva puta podvučeno“promašena tema”, ili ako je, upravo zbog du-žine rada optuže za laganje, tek tada će ono štosam napisao i što treba da napišem imati svrhu:neophodno je da ni pod kakvim uslovima dje-vojčica ne bude kriva!

21

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

19 Jer gdje se piše po zadatku, nego u školi!

II

Ko će njen rad nadgledati (slu-čajni gvirač kroz čisto staklo prozora otišao jesvojim poslom), ko ga pregledati i ocijeniti – ucrtama tog lica jeste naša sudbina. Ako to licene bude lice djevojčice, onda zavičaja, ma gdjebio, više nema, a doživljaji, makar i oni naj-gadniji, ni oni više ne postoje.

Koliko gnjevnih ljudi?“Ja više ovo ne mogu da izdržim!” – često je,gotovo vičući, govorila moja majka. Izjava jeuvijek bila propraćena paljenjem cigarete iodmahivanjem rukama. Tokom prvih mjesecirata u Sarajevu, ovaj njen ritual završavao sena stubištu, gotovo uvijek pred nekim odkomšija. Ti udari neizdržljivosti nastavili su sei ovdje i volio bih da znam da li će uskoro tinjeni momenti biti samo nešto čega ćemo sesjećati sa propratnim zafrkantskim opaskama,ili će, s druge strane suštine takvih bezizlaza,nemoć da se od trenutaka neumitne a poraža-vajuće stvarnosti skloni ikada prestati. Ta ne-izdržljiva stvarnost traje već prilično, pa suprva njena priznanja, praćena pretjeranimkonzumiranjem cigareta i refleksnim diza-njem obe ruke već danas postala dovoljno od-maknuta prošlost da bi se moglo govoriti osjećanju na njih.

Taj osjećaj nemoći usljed sagleda-vanja nepodnošljivog lica stvarnosti naselio se umoju majku iz televizora. Nikakav značajnijiprodor u zaključivanju nisam postigao kada ka-žem da je u većini naših priča, pretapanje doga-đaja u doživljaje činjeno emitovanjem slika izpomahnitalog zavičaja. Nikakvog značaja nemani moje priznanje da je u dugotrajnom i strplji-vom miješanju ajvar-ludnice u mojoj šerpastoj

glavi glavni pomagač bila kuhača televizijskogekrana.

Ipak, prilikom prvih bućkastihbacanja ključi iz mog (ne volim tu, za istoime-no jelo ponižavajuću frazu, ali hajde da je na-pišem i riješim je se zauvijek) bosanskog lonca,šire okruženje bilo je, šporetski rečeno, neu-ključeno.

Nekome će zazvučati apsurdno,ali odgovor na pitanje odakle to i kako, leži u či-njenici da sam u jesen 1988. godine bio mladivojnik.

Čini mi se, godinu dana ranije,izvjesni Keljmendi je u jednoj kasarni JNAubio četiri vojnika. Vojnici, koje sam zatekao unovosadskoj kasarni, pričali su da su tokomnoći, uoči godišnjice masakra, Albanci u spa-vaoni udarali rukama u limena vrata kaseta po-red svojih kreveta.

Koliko se sjećam, izuzev jednogAlbanca iz moje čete, pored slabovidnih, me-đu koje sam spadao i ja, nijedan od njegovihsunarodnika nije nikada poslat na stražu. Sla-bo su govorili srpskohrvatski i nisu se družili sapripadnicima ostalih naroda i narodnostiSFRJ koji su svake večeri, pred povečerje, pre-crtavali još jedan vojnički dan.

Te jeseni je okolne trotoare i sa-mu fasadu zgrade Banovine u Novom Sadu,zatrpao jogurt. “Jogurt revolucija”, (ako touopšte može da se zamisli) ponosito su izgova-rali voditelji “Dnevnika” Radio-televizije Beo-grad, emisije koju smo svake večeri, premaPravilu službe, bili obavezni da gledamo. Na-kon nekoliko oktobarskih večeri, pravilo jevremenski modifikovano, jer u trenucima kadaje u “centralnoj informativnoj emisiji” bilo ri-

22

Reč no. 65/11, mart 2002.

ječi o sportu i o “vremenu koje nas očekuje su-tra”, samo je nesretni požarni bazao pustim ka-sarnskim hodnikom oko kog se, iza vrata svihspavaona, hrče i škripuće zubima. Obaveza gle-danja “Dnevnika” odnosila se na prvih dvade-setak minuta njegovog sve dužeg trajanja.

Kakav sam odnos imao spramudarnih vijesti koje bi u tih dvadesetak minutabile saopštene, mogu da iskažem samo prekoreakcija drugih vojnika, bez obzira na njihovunacionalnu pripadnost.

Bez odugovlačenja mogu da pre-đem u novembar i vojnu bolnicu u Petrovaradi-nu. Čir na nozi je splašnjavao i skoro da me nijeboljelo dok sam šepuckao ka trpezariji koja senalazila na spratu matore austrougarske zgradu-rine u kojoj nisam mogao da ne zamislim, višeod jednom, utamničenog Josipa Broza. Te veče-ri su na stadionu JNA igrali Jugoslavija i Fran-cuska, ali je glavni događaj dana bio veliki mitingna Ušću. Šepuckajući duž dugačkih hodnika, izbolničkih soba pored kojih sam napredovao,dopirali su isječci iz govora. Milošević je počeoda govori kad sam stao na početak linije čiji sekraj napuštao tacne natovarene često ukusnomhranom. Sjeo sam za sto sa Dinkom Čuljkom,drugom iz voda koji je, da bi izbjegao sedmo-dnevno logorovanje na Fruškoj gori, hirurguponudio svoj, navodno, nepravilno razvijennokat na palcu ne znam baš koje noge.

“Ima milion duša”, rekao sam mu.Čuljak je, međutim, žvakao.U februaru 1989, kuršumlijski

garnizon, gdje sam nakon završene obuke pre-komandovan, podignut je na ratnu uzbunu.

To ratovanje bez napuštanja ka-sarne, tokom kog sam više rezervista dopremao

u SMB stvarnost iz koma izazvanih pretjeranimuzimanjem alkohola, trajalo je petnaestak da-na. Prvog dana smo, istina, u najvećoj žurbinapustili kasarnu i krenuli, na opšte razočara-nje, prema Nišu, a dalje od Podujeva. Provelismo jednu noć u seoskoj školi i ujutru se vrati-li u kasarnu, zatekavši u njenom krugu, pohangarima, iza paviljona, na hiljade neizbrija-nih i pripitih rezervista koji su me kasnije, to-kom proljeća i ljeta, kada bih se spustio do pa-lanke, pozdravljali sa “Doktore”.

Veče po povratku u kasarnu, sje-dio sam u čekaonici garnizonske ambulante, upunoj ratnoj opremi, oslonjen na poluauto-matsku pušku. Iz tranzistora je masa ljudi oku-pljenih pred Saveznom Skupštinom vikala dauhapse Vlasija.

Ne znam koliko mjeseci, moždagodina kasnije, osjećao sam da, poput majke,treba da kažem “Ja ovo više ne mogu da izdr-žim!”, dignem nemoćno ruke, a prethodnopripalim cigaretu: na vijestima su javili da jeMilošević abolirao Vlasija.

U međuvremenu, tata je mami, saGazimestana, donio broš – stilizovani kosovskibožur i komplet vitkih čaša čije je kukove krasioznak jubileja šeststogodišnjice Boja na Kosovu.Nakon što smo, prema dnevnoj zapovesti za28.6.1989, odgledali direktan prenos central-ne proslave tog jubileja, odspavao sam partiju,pa sačekao tatu na kasarnskoj kapiji. Nakon za-vršetka proslave, zamolio je neke Nišlije da gapovezu do Kuršumlije.

Tih dana sam se družio sa IvanomPerićem, brucošem zadarskog sveučilišta, Ma-karaninom. Pričali smo o Verlenu, a jedne ve-čeri, dok je kasarna još bila pod opsadom sve

23

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

neizbrijanijih rezervista, stajali smo u klozetupustog paviljona (jer, prema naređenju, svavojska je spavala po hangarima, ili pod vedrimnebom) i brstili, urlajući, repertoar “Azre”.

Nakon ovoliko godina, Čuljkovogodbijanja da učestvuje u razgovoru o mitinguna Ušću sasvim se jasno sjećam, dok na pitanjeda li sam sa Ivanom ikada govorio o politici, nemogu da odgovorim. Kao i u mnogim kmeče-ćim pričama koje će, nakon ratova koje smodoživjeli, zapahnuti “sprženu zemlju”, Ivan,Hrvat iz Makarske, i ja, Srbin iz Sarajeva, upustoj kasarnskoj trpezariji jedemo slane srde-le i pijuckamo prošek, ili pričamo o sisamanjegove djevojke koja je, kao izvanredan stu-dent matematike, nastupala kao prateći vokalDine Dvornika.

Između tih ugodnih ljetnjih dana,proćaskanih u previjalištu garnizonske ambu-lante, na brdu iznad Kuršumlije, i posljednjegmartovskog vikenda 1992, izjave o nemogućno-sti daljeg izdržavanja “ovoga” sve češće su zauzi-male zadimljeni vazduh dnevne sobe, izmeđustola oko koga smo sjedili, televizora i radio-aparata. Kada bih znao kada su, kao krompiri odrveni patos, zabubnjali prvi događaji kojesmo, brinući za zavičaj, udahnuli kao doživljaje,onda bih i ja, poput one djevojčice (podsjetimose, tek rođene ćerke mog prijatelja koji živi uMinhenu), ako bih uopšte osjećao potrebu dapišem, ispisao jednu kratku rečenicu. O toj re-čenici ne bi trebalo govoriti kao nečemu, even-tualno, lijepom. Ta rečenica bila bi istina i po-treba za onim što, poput mene sada, mnogipreživjeli, godinama, čine – iščiljela bi, makardo narednog mira. Ovako, jer ne znam kako re-čenica istine glasi, sa ostalim preživjelima, oko

te tanke udaljene rječice koja je, kažu, kad se udolinu, odavde, iz Pričanja spustiš, velika ihladna, prepričavam zavičaj ne bi li neko ko ho-će ili mora da me sasluša pomogao u traženjusekunde u kojoj smo događaj doživjeli, minutau kom je doživljaj propadao kroz strah, sata ukome je zavičaj promijenio oblik.

Dakle, sve je u tom satu. Sve godi-ne koje su, potom, došle, samo su beskrajno po-navljanje jednog jedinog sata, godine u kojimasmo toliko puta rekli da je izdržati nemoguće.

Skloniji cjepidlačenju čitalac, ilipak pažljivi osmatrač što vreba iz gustiša objek-tivnosti, sigurno već juriša na množinu upo-trebljenu pri “traženju sekunde u kojojsmo...”. Množina, nego šta! Zar ne tražimo,od početka, sekundu, minut i sat kada je za svesve ovo počelo?!

Taj trenutak je, valjda je to jasno,bez obzira na okean kontradikcije, sve ovo vri-jeme. Možda je bolje onda tragati za sekundomkada će ta neizdržljvost prestati?

Kakav-takav odgovor je u, bar zasada, prepričavanju onoga što traje.

Rat je u meni počeo jednog po-slijepodneva, kada je na vijestima RTSA prika-zano kako u Splitu, jedan brka, popevši se navojni transporter, davi vojnika. Bilo ih je ne-koliko na tom transporteru, sve je preplaviladernjava, a brka je ruku obavio oko vojnikovogvrata i davio ga.

Dok sam to gledao, nisam htio dabudem ja, nisam htio da postojim. Nisam tomogao da izdržim. Deset godina nakon toga,pišem o tome.

Brka je nakon nekoliko danauhapšen i sproveden u vojni zatvor u Saraje-

24

Reč no. 65/11, mart 2002.

vu,20 gdje je, zajedno sa nama, dočekao poče-tak ondašnjeg rata. Gdje je on sada i kako sesjeća popodneva kada je davio mladog vojnika,gdje je taj vojnik, inače Makedonac, kako se onsjeća popodneva kada je davljen, da li je za obo-jicu tog poslijepodneva počeo rat, koliko je nasu kojima je rat baš tada počeo i koliko nas je togposlijepodneva demonstriralo nemoć izazvanustradanjem mladog vojnika, a koliko je doživje-lo slom što vojnik-agresor nije dokrajčen?

Prepričavanje rata se može, dakle,svesti i na posljednji dio pitanja. Niko od nasnije događaje pretvarao u identične doživljaje isamim tim, individualni zavičaji su se mijenja-li u skladu sa prirodom tih metamorfoza.

Ti neumitni preobražaji21 su na-prasno dobijali patetično-mjuzikalsku patinučim bismo se suočili sa događajem doživljenimu zavičaju druge, ma koliko bliske osobe. Takoje dolazilo do svađa, a mnogo češće do tišina, okojima je, nakratko, bilo riječi u uvodu i o ko-jima mora biti više rečeno nešto kasnije.

Svađe sa roditeljima, možda po-grešno, ne računam u svađe o kojima govorim.Prvu takvu svađu sam doživio kada je rat u Sa-rajevu već počeo. Dernjao sam se na zeta, mu-ža moje rodice.22 Naši doživljaji rata potpunosu se razlikovali, izuzev u jednom: obojici je bi-lo neizdržljivo. Na kraju je – preživljavajući te-gobno ostvarenje svoje ideje o slobodi Bosne,kojoj zaista nisam mogao da prigovorim ništasem osjećanja da tako zamišljen zavičaj za menepredstavlja neslobodu, a na duži vremenski pe-

riod i (ma kako romantičarski zvučalo) ropstvo– umro, ali zapamtite i Šaćira Pirića kao žrtvu,čovjeka koji je poginuo u ratu.

Moja prva jeziva tišina damaralaje u mračnom haustoru zgrade u Čapajevoj uli-ci, na Bjelavama. “Nemoj da mrziš muslima-ne”, šaputala mi je Sanja, moja djevojka, doksmo se opraštali, jer sam sutradan otišao u Lu-kavicu, sarajevsko predgrađe u kom su senalazile dvije kasarne JNA. Bio je decembar1991. Poziv su mi uručila dva čovjeka, na vrati-ma našeg stana, u vrijeme “Novosti dana” Ra-dio Beograda. Začudili su se kada sam potpisaopoziv i rekli mi da ne moram odmah da se ja-vim, nego da dođem sutra ujutru. Predveče sudošli moj najbolji prijatelj i njegova djevojka.Bili su zajedno već dvije godine i na početkuveze, moj prijatelj se nekako odbranio od kev-tanja roditelja koji su mu zamjerali što se zaba-vlja sa muslimankom. Rekao sam im za poziv iprijatelj je opsovao, a onda je došla moja dje-vojka, čiji je otac musliman, i nakon tišinicepitala zašto sam to uradio. “Zato što mu je isu-više lijepo s tobom”, rekao je moj najbolji pri-jatelj, a ja, već tada, nekoliko sati prije milova-nja u haustoru na Bjelavama, počeo da ćutim.

Osjećao sam nepodnošljiv strah.U trenutku kada sam od dvojice ljudi u civiluprimio poziv da se javim u kasarnu, “na redov-nu vojnu vježbu”, kako je, mislim, pisalo natom opakom papiriću, u lice mi se sručila svajeza tadašnjosti. Ta ledena vodurina odjednomme je zapljusnula i nisam mogao da mislim.

25

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

20 Split je potpadao pod komandu Sarajevske vojne oblasti.21 Mnogi su htjeli, ili bar govorili da žele, ali sudbinu Gregora Samse niko od nas nije do-

živio.22 U ovom slučaju, sestre od tetke.

Bio sam mladić u kome sve trne i bridi, nekoko će tek po dolasku u Pančevo pročitati Poziv napogubljenje. Nisam mogao da iskoračim odatle, aznao sam da je samo to dobro za sve.

Nešto od Rusa sam, ipak, našao uLukavici. Život i priključenija vojnika Ivana Čonkinasam odavno već bio precerekao, tako da su pri-zori iz tog petnaestodnevnog rezervnog života(znake navoda rasporediti prema sopstvenimafinitetima) imali malecnu šansu da od sram-nog doživljaja kako-tako izrastu u događaj,makar ga kasnije neko pričao i kao vic.

Od vojske u kojoj sam s mojim Pe-rićem ćakulao o Verlenu, pjevušio “Graciju”,ostala je gomila unezverenih ljudi koji su nadu,poput regruta koji civilno odijelo prvoga dana“služenja”, u spremljenoj vreći šalje kući, ot-premili negdje gdje oni nikada neće stići.

Strah je, tokom dvije nedeljeprovedene u Lukavici, preko ljutnje, stigao doogorčenja, odakle je do ravnodušnosti falilojoš, možda, dan-dva.

Iz svega navedenog zvuči sasvimprihvatljivo kako sam januarskog popodnevaprošao pored vojnih policajaca na prijavnici,sjeo u trolejbus i došao kući.

Odatle sam, na Bjelave, počet-kom aprila, posljedni put otpratio Sanju. Nastrmom raskršću iznad kog se pela Čapajeva,naišli smo na naoružane mladiće sa zelenimberetkama na glavama. Nisu me dirali ni kadasam se desetak minuta kasnije vraćao. Pri tompovratku, prolazio sam pored privatnih radnjiiz kojih su vlasnici trpali, u tišini, robu u žmi-gajuće automobile.

Tog poslijepodneva, tata me jepozvao za sto u dnevnoj sobi i rekao kako mu je

kolega s posla, član SDS-a, rekao da bi najbo-lje bilo da se sklonimo iz grada, jer “se spremafrka”. Nismo otišli, kao što nismo htjeli od togistog čovjeka nuđeno oružje. Zamišljao samkako tata stoji pored prozora, s puškom u ruci,spreman da nanišani. Ali, na koga? I ako će tineki, jer sigurno će ih biti više, doći, kako danas ta puška od njih spase.

Otac mog najboljeg prijatelja jeodlučio da se prijavi za pušku. Nije je dobio, alioni zbog kojih se spremao da nedobijenu puškuupotrijebi, došli su do spiska na kome je bilo injegovo ime. Odveli su ga i tukli, mnogo.

Ali, to je bilo nakon što je rat uSarajevu počeo.

Prema mnogim zvaničnim i ne-zvaničnim verzijama, to se desilo 6. aprila1992. I tog dana smo događaje doživljavali pre-ko televizijskog ekrana i preko vijesti sa radija.Međutim, sada su te slike i vijesti dolazile iz za-vičaja koji prepoznajemo kao nešto zaista svoje.

Možda godinu dana ranije, jednesunčane subote, glavnom gradskom ulicomprolazila je dugačka kolona antiratnih aktivistaiz cijele Evrope. Kao što sam u onom sumrakustajao u špaliru kroz koji su prošuštale limuzi-ne lokalnih predsjednika, tako sam stajao natrotoaru i gledao nasmijane demonstrante.

“Mir – da, rat – ne!”, ponavljaoje mladić na štulama.

Gledao nas je s te visine, nabadaoTitovu ulicu i ponavljao, ponavljao. “Mir – da,rat – ne...”

Tog subotnjeg prijepodneva ni-sam se osjećao neizdžljivo. Osjećao sam se kaokreten, veći “njot”, kako se to u Sarajevu govo-rilo.

26

Reč no. 65/11, mart 2002.

Ako je sa štula sišao, a čak i akonije, da li misli taj momak da nismo mogli ilinismo htjeli da ga poslušamo.

Polovno nebo nad dolinom valova

Jedan veliki talas koji se podigne na milju udaljenostimože potpuno da zakloni sav vidik.

Džek London, Krstarenje Snarka

Sasvim bi neumjesno bilo čitaoca iznerviranogsilnim pozivanjem na naslove nekih filmova itolikim citiranjem Džeka Londona primoratina prevremeno iskrcavanje. Ne vjerujem da bii najokorjeliji Stivensonov gusar, ili najjezo-grozniji Dikensov domoupravitelj smatrao zaprihvatljivo takvo ophođenje naspram ma koga.Ako je, dakle, dosljednost i u najjužnijim ionim najsjevernijim morima “viđena” kao vr-lina, zašto da je se, nakon više od pola pređe-nog puta, odričem?! Razlog za takav potez mo-gli bismo naći u korpusu zamjerki čovjeku po-vodom čije sudbine i pokušavamo da nanovo,skoro definitivno, spremni na sve konsekvence,sagledamo svoju sopstvenu sudbinu. Miloševićuje često zamjerana nedosljednost, ali isto tolikočesto mu je zamjerano i na dosljednosti. Izme-đu ovih determinanti njegove “politike” čestosu se kolebali i njegove pristalice i njegovi pro-tivnici. Tvrdoglavost i prevrtljivost su bile rije-či koje su i jedni i drugi mnogo puta upotrebi-li i nastavljaju to da rade i u vezi sa suđenjembivšem predsjedniku. No, da nas priča o do-

sljednosti ne bi odvela suviše daleko od povodaza njeno pominjanje, budimo dosljedni i po-svetimo se, na samom početku ovog poglavlja,fenomenu citiranja.

Odmah treba reći da u našem za-vičaju citiranje podrazumijeva i podražavanje.Takvim postupkom ponovo se briše granica iz-među događaja i doživljaja. Taj ukras našeg za-vičajnog folklora već uveliko krasi odežde haškihjurista. Sa gotovo izrecivim oduševljenjem, ta-mo se, od prvog dana suđenja Miloševiću, citi-ra. Da ne bi bilo kardinalne zablude, citira iMilošević a citiraju i amicusi. Milošević čak če-sto citira samoga sebe, a cijeli njegov nastup je,zapravo, jedan dugački citat, jedno dugačko,nekima milo, nekima odurno, oponašanje. Nasuđenju koje će, sva je prilika, trajati nekolikogodina, Milošević oponaša samoga sebe. Akonekim slučajem, sudsko vijeće odluči da ne po-žuruje ni tužilaštvo ni odbranu, moglo bi se de-siti da za, kako se često citira neimenovani mu-drac, “deset godina vladavine” Miloševiću budesuđeno narednih deset godina.23 Sve za šta gaoptužnica tereti optuženi će moći da u, gotovo,realnom vremenu, ponovo proživi. Iz ovakvogugla može se učiniti kako Milošević sjedeći usudnici još jednom24 vlada. U tome mu svesrd-no pomažu zaposleni u tužilaštvu. Već prvogdana suđenja, u prvim paragrafima navoda op-tužnice, prikazivanjem snimaka iz Kosova Po-lja, sa Gazimestana i platoa ispred SavezneSkupštine, tužilaštvo je citiralo optuženog. Sveje to ličilo na podražavanje sasvim neformalne

27

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

23 To se neće desiti, jer upravo je sredinom aprila, na jednoj od sjednica Vijeća, posvećenojproceduralnim pitanjima, tužilaštvu dat rok da u narednih godinu dana završi izvođenjedokaza po sve tri optužnice.

24 Da li i posljednji put?

optužnice koju je godinama sastavljalo sasvimlegalno pravno lice – dio srpskog naroda.

Tom dijelu, većina Srba iz BiH iHrvatske, nije nikada pripadala.

Tim ljudima je, na početku zavi-čajnog rata, sa mnogih strana zamjerana sklo-nost ka citiranju. Takvo citiranje se ubrzo pre-tvorilo u podražavanje, pa je samim tim i od-nos sa onima koji takvo ponašanje svojim po-našanjem nisu odobravali, prerastao u svađu.Ubrzo, komunikacija između dvije grupe mo-gla je da se obavlja ili tučom ili ćutanjem.

Spuštajući se ka najintimnijemodnosu spram citiranja i podražavanja, zadrža-ću se na nacionalnom, a potom na sarajevskomnivou, ne poričući im, bar kada je ova gadost upitanju, istu nadmorsku visinu.

Vodeći razgovor sa novostečenimpančevačkim prijateljima, u ljeto 1998, moraosam da oćutim da se ne bih potukao. U raspra-vi oko (kakvog li iznenađenja!) rata u zavičaji-ma, kao veliki početni grijeh srpske strane na-vedeno je “vađenje kostiju”. Na moju počet-ničku intervenciju da se radilo o kostima žrta-va o kojima dugo, prepuštajući se klima-ure-đajima samoupravnog i nesvrstanog, a iznadsvega bratstvo-jedinstvenog školskog progra-ma, nismo mogli ništa da saznamo, već protiv-nička strana je prosiktala da to reučenje nijebaš moralo da se odigrava na takav način, natakvom mjestu i u takvo vrijeme. Crkvene bi-rokrate25 su uvijek prisutne na sahranamavjernika; na mnogim sahranama, naročito upokamenjenijim krajevima zavičaja, pjesnici su

česti i dragi gosti jer od doživljaja umiju nači-niti događaj; gdje drugo sahraniti ekshumira-ne kosti krštenih žrtava nego na grobljima ko-ja su u već pomenutim krajevima u blizini ma-nastira, a vrijeme je uvijek nevrijeme kada sestoji blizu smrti.

Sve sam to mislio tokom razgovo-ra sa novostečenim pančevačkim prijateljima.Ćutao sam, jer nisam mogao da zaboravim jed-nu sjedeljku u našem sarajevskom stanu, mo-žda, osam godina ranije. Pored sarajevskihprijatelja, za trpezom su bili i kumovi iz Beo-grada. Na samom početku razgovora čiji je ciljda se tekući politički događaji progutaju, za-jedno s ukusnom hranom, kao doživljaji, pripominjanju Građanskog saveza Srbije, svi on-dašnji,26 skočili su k’o opareni. I – ćutalo se.

Isti događaj, ljudi unutar jednognaroda su, dakle, vidjeli kao citiranje različitihmisli. Podražavanje već zadatih modela bilo jesamo stvar rutine. O karakteru samih modela io eventualnim tvorcima tih tako udobnih kalu-pa, možda je i suvišno, a možda prijeko po-trebno govoriti. Na sredokraći dvije potpunosuprotne, citiranjima do podražavanja podlo-žne potrebe, možda i jedni i drugi mogu pri-hvatiti shvatanje da jedni bez drugih preživjetine mogu.

Problem se usložnjava kada se ucitiranje i podražavanje uključe i sugrađanidrugih nacionalnosti i drugačijih vjerskih pri-padnosti. Pojam građanin odmah isključujem izopticaja. Bez obzira na busanje u građanske,bijelom košuljom zaštićene, grudi, svi pozitiv-

28

Reč no. 65/11, mart 2002.

25 Sveštena lica.26 Dakle: Sarajlije.

no ili negativno podražavajući citati služili su zadoživljavanje zavičaja kao nacionalnog parka.Događaji u gradu i oko grada, uvijek su se pre-tvarali u događaje od nacionalnog značaja kojesmo svi upravo tako doživljajvali. Lako je pred-vidjeti kako bi se oko ovog brutalnog negiranjaSarajlije mogla povesti žustra svađa začinjena go-milom sočnih citata, čak zavodljivim podraža-vanjima i stravičnim ćutanjem; ali kako je u le-đa svih koji su iz grada odlazili prema Beogra-du (koji je bio iza, sjetićemo se svi, Trebevića)gledano kao u “ćetnićka”, kako su oni, koji suse s Trebevića preko nišana oružja ili oruđa nagrad osvrtali, “dole” vidjeli samo Turke i kakosu, poginuvši u odbrani multietničke Bosne iHercegovine od “agresorske ruke”, nesrećnimladići, na smrtovnicama u Oslobođenju oplaki-vani kao Šehiti?

Koji su se događaji iz zavičaja svevrijeme citirali i zašto su se do doživljaja takvicitati podražavali?

Izvori za takvo tragikomično27 i,poneko će primijetiti, neumitno ponašanje,nalaženi su posvuda.

Kao vic zvuči priča o tome kako jeriješen problem nedostatka četničkih uniformiprilikom snimanja jednog partizanskog fil-ma.28 Malo ozbiljnije zvuči podatak kako suAmerički kulturni centar tokom Zalivskog rataod eventualnih osvetničkih napada čuvali nao-ružani policajci, ili kako je izlog sarajevskeknjižare BIGZ-a razbijen jer je tamo stajala iz-ložena knjiga Satanski stihovi Salmana Rušdija. Tuse već miješaju glasovi “političara”. Koga je ci-

tirao Vuk Drašković kada je u Novom Pazarubarjaktarima nesrpskih zastava priprijetio am-putiranjem gornjih ekstremiteta i čije su drh-taje ruku i stezanje srca oponašale ruke i srcasarajevskih muslimana i Hrvata kada je jednevečeri, u popularnoj estradno-političkoj emi-siji, trebalo da citira i oponaša Vojislav Šešelj?Čije je riječi ponavljao Murat Šabanović kada jepreko sarajevske televizije, svađajući se sa gene-ralom Kukanjcem rekao da će kad digne više-gradsku branu u vazduh (ili je rekao zrak?), toznačiti Džihad do konačne pobjede, na šta muje, koga li to oponašajući, predsjednik Pred-sjedništva Republike Bosne i Hercegovine Ali-ja Izetbegović poručio da to, “zasad’, ne čini?Kome je ispisivao posvetu general Mladić kadaje, komandujući napadom na Srebrenicu, pre-ko radio-veze, poručivao jednom od podređe-nih da puca samo u živo meso, jer tako “ulazišu istoriju, kapetane”?

U takvom mimetičkom galimati-jasu, ništa nije bilo lakše i podnošljivije od ta-ko mukotrpnog i opasnog podražavanja svojenacionalne pripadnosti. Napolju je bio grad, asamo jedno je u tom gradu bilo nemoguće: bi-ti čovjek.

Kada se napiše, pa nakon čitanjane izbriše prethodna tvrdnja, pokušaj da semakar nešto u vezi sa ratom u zavičaju objasnivrlo je blizu pogibije. Baratanje riječju “čo-vjek”, vrlo je pipavo, jer ovaj se sve vrijemeštreca i otima, stičući polako ubjeđenje da ste,u zavisnosti od njegove nacionalnosti, iako za-vičajni sapatnik – ili “ćetnik”, ili “Turčin”, ili

29

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

27 Mora da stoji tragikomično.28 Lokalno stanovništvo se potrudilo da unifrome i oružje donese od kuća.

“ustaša”. Broj kombinacija sumnjičavosti, ne-povjerenja, straha i mržnje nije neograničen,ali ih srazmjerno svojoj umiješanosti, multi-plikuje prisustvo međunarodne zajednice, ukonkretnim odnosima zastupljene citatima ra-znih uniformi čiji nosioci, htjeli-ne htjeli,nakon izvjesnog vremena provedenog u patro-liranju između iksa i oksa, pa natrag, u svoj re-pertoar podražavanja, sa psovkom na usnama irakijom u stomaku, “ponosno” uključuju pot-puri međunacionalnih predrasuda i presuda.

Godinu dana nakon početka ratau Sarajevu, imao sam priliku da se kao prevo-dilac29 UNPROFOR-a, u bijelom, urednoobilježenom GMC-u,30 provozam Vratnikom,starim muslimanskim dijelom mog rodnoggrada. Ono što sam do tada o Vratniku znao,bilo je da tu žive dedo i nana jedne moje škol-ske drugarice, a ono što sam do tada vidio bilaje stara bosanska kafana, naherena nad stije-nom pod kojom je curkala Miljacka, mjesto nakoje smo vodili ponekog od naših proputuju-ćih rođaka na “tucanu kafu”.31 Finski oficir,pripadnik posmatračke misije OUN, objasniomi je da idemo u rutinsku dnevnu patrolu.Kada smo se sa Baščaršije vinuli ka Vratniku,shvatio sam da Finac od mene, sem prevodilač-kih, očekuje i vodičke usluge. Kada sam muobjasnio da uopšte ne poznajem taj dio grada,svoj skandinavski temperament je iskazao takošto je uzeo mapu grada i nekako nas proveo uzi niz čikme, mašući vojnicima sa zelenim be-retkama na glavama, pored čijih smo kontrol-

nih punktova često prolazili. I danas bih mo-gao da pričam o olakšanju koje sam osjetio ka-da smo se spustili do centra grada. Pri povrat-ku u Štab, zaposjednutu poslovnu zgradu unovom dijelu Sarajeva, finski oficir se raspiti-vao za Ulicu Vase Miskina. Pokazao sam murukom u pravcu gradske pješačke zone. “Stra-šno je to što se desilo”, rekao je, a ja sam naengleskom klimnuo glavom, trpeći još jednomstanje neizdržljivosti.

Kao i tada, ni danas ne mogu dase oslobodim uvjerenja da je masakr u UliciVase Miskina samo još jedan citat. Ali, čemupotreba za oslobađanjem, htijenje da se otara-sim pomisli koja se javila odmah po saznavanjuprvih “informacija” o masakru? Ovakvanamjera možda počiva u činjenici da su tog ju-tra na sarajevskim ulicama bili i moji roditelji.Po primitku prve “informacije”, uprkos tomešto su i njih dvoje potencijalne žrtve, bez obzi-ra na mogućnost da sam već u tom trenutku iko zna koliko trenutaka ranije postao puno-ljetno, ali ipak ratno siroče, ja sam prvo misliona počinioca tog nedjela. Ta prva misao bila jeokrenuta ka strani koju je pred međunarod-nom zajednicom predvodio Alija Izetbegović.

Ovakvo moje “razmišljanje”, iz-vornost, pa onda i navodnost (jer na koju godstranu da kreneš, Sarajevo je obgrlio čvrsti zidspekulacija) duguje svojoj neposrednoj predi-storiji. “Informaciju” o masakru sam, naime,čuo od komšinice, sestre mog druga. Bilo je jošstruje i neko je pozvonio na vrata našeg stana.

30

Reč no. 65/11, mart 2002.

29 Interpreter, kako se to, na engleskom, kaže i što, priznajmo, i te kako potpomaže tezu o po-dražavanju kao konkretnoj interpretaciji citata.

30 Zvuči tajanstvneo i oklopno, ali je riječ o velikom džipu blindiranih stakala.31 Zrna kafe se ne melju prije “pečenja”, već tucaju u avanu.

“Eno, četnici bacili granatu kod Tržnice, krvkantama skupljaju!”

Moj drug je Hrvat, ali to će mi na“pravi” način postati jasno tek nekoliko predu-gačkih sati kasnije.

Nakon prihvatanja pomisli o poči-niocu, ponovo nije bilo vremena za razmatranjemogućnosti da su se u trenutku eksplozije mamai tata našli baš u dometu smrtonosnih gelera; va-ljalo je prvi put unaprijed preživjeti strah odonoga što će tek, vjerovatno, doći. Pri takvomrazvoju događaja (Srbi, navodno, bacaju grana-tu na civile, među kojima je najviše muslimana,muslimani su van sebe, muslimani se svete nadostupnim Srbima, mi smo dostupni Srbi, do-stupni Srbi su van sebe od straha), ne preostajeništa sem čekanja osvetnika.

Nakon što su se roditelji vratili,na vratima našeg stana zaista se pojavilo pet“policajaca”.

U prvom tomu Godina koje su pojeliskakavci, dajući neke uvodne “tekstualne posla-stice”, Pekić pripovijeda kako mu je Mirko Ko-vač cijelu jednu dubrovačku noć pričao o svomzatvoreničkom iskustvu. Kovač je, prema Peki-ću, u zatvoru, ko zna zbog kakvog prekršaja,proveo jednu noć. Pekić je osam godina noći-vao iza zatvorskih rešetaka, ali je, te noći, ćutao.

Slično je, vjerovatno i sa mojimratnim iskustvom, bar kad je ugošćavanje onihkoji su došli da ti uhapse oca u pitanju.

Oni kojima su oca zaista i odveli ikojima se otac, možda, nikada više nije vratio,možda još uvijek ćute.

Momci u uniformama i sa puška-ma, ostali su u našem stanu do pred sumrak.Htjeli su da uhapse tatu jer je njegovo ime pro-nađeno u adresaru komšije (Srbina), koji jenekoliko dana ranije napustio grad, htijući dase pridruži ženi i ćerkici koje je, odmah po iz-bijanju prvih čarki, odveo kod rodbine, u Be-ograd.32 Osnovna tatina krivica je bila što se,sem njegovog imena, u istom adresaru nalaziloi ime izvjesnog inženjera, koji je, kako su namova petorica kazali, “opasan ćetnik”.

Prve sate nakon masakra u UliciVase Miskina, moja porodica je provela podopsadom “policajaca” koji su pod, za takveuslove ozbiljnom optužbom, htjeli da odvedumoga oca.

Kada se petorka, konačno, i beztate,33 povukla, otišao sam do druga čija me jesestra tog jutra “obavijestila” o masakru. Drug sepojavio na prozoru i ne sačekavši ijednu mojuriječ, rekao kako su oni (on, njegova sestra i nji-hova majka) mislili da “su došli da vas odvedu”.

Ovakva njegova pretpostavka i či-njenica da mi je, poput one kante pune ljud-ske krvi, istresa u od straha blijedo lice, bila jesuvi žig na ulaznici za tribinu na kojoj se, po-gađate, nalaze “naši”. Prema nepotvrđenim“informacijama”, te večeri je nekoliko hiljada

31

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

32 O porodicama koje su, ubrzo nakon njegovog odlaska, živjele, jedna za drugom, u tomstanu, mogao bi se napisati roman, snimiti igrani, ili dokumentarni film, ali bi sav tajmaterijal mogao dobro poslužiti i kao optužnica protiv svih onih koji su makar i parčen-ce zatečene, ostavljene imovine, uključujući i porodične fotografije, prisvojili.

33 “Nigdje ga vi nećete voditi! Ili nas sve pobijte, ili nas ostavite, već jednom, na miru”, re-kla im je moja majka.

Srba bez ulaznica smješteno na stadion “Koše-vo”.

Čini se da je pravi trenutak daostavimo “pune tribine ludih navijača” i po-svetimo se svemu ovdje ispričanom kao savrše-nim primjerom citiranja i podražavanja.

Da nisam, zajedno sa svojim ro-diteljima, skroz pomjerio pameću, te da smo,uz nesnosan bol u glavama, utrnulo, skoroobamrlo, razmišljali koliko-toliko razumno,možda potvrđuje i reagovanje tadašnjih zvanič-nika međunarodne zajednice. U tom spasono-snom uvjerenju još važnija su gledišta i mnogihdrugih koji su masakr “preživjeli”. Ono što ci-jelu ovu građevinu jednim uzdahom ruši dotemelja jeste činjenica da su svi, izuzev tada-šnjih međunarodnih zvaničnika, koji su masa-kr “preživjeli” onako kako smo to uradili mi –Srbi. Kada se uzme u obzir da do danas nikood tadašnjih ili sadašnjih međunarodnih zva-ničnika nije otvoreno izjavio da eksplozija uUlici Vase Miskina nije izazvana granatom is-paljenom sa pložaja Vojske Republike Srpske –utemeljenost našeg uvjerenja se vrlo lako možeizgaziti po krvavoj “sprženoj zemlji”. Ali, tajzmijski jezičak suda međunarodne zajednicepalaca i po napaćenim licima muslimana i Hr-vata koji od trenutka kada im je “informacija”saopštena, žive u uvjerenju da su eksploziju ismrt mnogih civila izazvali “ćetnici”.

Počev od vlasnika tog hladnog i,znamo, smrtonosnog jezika zvaničnika među-narodne zajednice, pristup masakru u UliciVase Miskina je citat. Pošto se načinom na ko-ji međunarodna zajednica gleda naš zavičaj i na

koji događaje predstavlja kao doživljaje, ovajrad u svojoj ukupnosti bavi,34 ovdje je nužnijerazgledati dvije, autorizovani posmatrači bi re-kli “lokalne” na smrt uplašene strane.

Povodom masakra u Ulici VaseMiskina i jedni i drugi ponašali smo se do naj-tananijih fragmenata u skladu sa dodijeljenimnam citatom. Od prvog trenutka, za koji se jošne zna kada se desio, naša sposobnost i naša vo-lja za oponašanjem bili su “na gotovs” sprameventualne stvarnosti. U tome su nam mnogopomogli mediji, jer niko ne može poreći činje-nicu da su TV kamere počele da “bilježe” slikemasakra nekoliko trenutaka nakon kobne eks-plozije. Kako se desilo da je nekoliko kameraiste TV stanice bilo na mjestu na kome se, ili jošbolje, na kome će se, eksplozija desiti, o tome,ponovo, nema smisla debatovati. Bitnije je dasu snimci koji su “zabilježeni”, a ubrzo i emito-vani, kao idealan sufler usmjerili sve nas. U pr-vim trenucima nakon emitovanja “informaci-je”, nismo svi ni morali biti zahvaćeni “castin-gom”. Možda zvuči isuviše mirnodopski, ali ieventualno najnezainteresovaniji pa, po neki-ma, samim tim i najhumaniji Sarajlija, htio-nehtio, bio je tek domina u nizu tih drvenih plo-čica, koje, uobičajeno je, penzionerske rukepoletno slažu, ali koje su tog dana padale, svakana svoju stranu, jedna za drugom i tako ne u ne-dogled, već do linije horizonta, što u konkret-nom slučaju znači i konačne linije fronta.

Ko do toga jutra nije bio “raspo-ređen”, dobio je svoju ulogu. Sudeći po godi-nama koje su došle, a koje smo sami, otimaju-ći se sa neopredijeljenim skakavcima, proždra-

32

Reč no. 65/11, mart 2002.

34 Jer, ne zaboravite, o svemu ovome dumam povodom suđenja Slobodanu Miloševiću.

li, podražavanje datih modela obavljali smo savelikom posvećenošću. Možda su ponekom, saobe tribine “Koševa”, na čijem se terenu bore,što da ne, “Sarajevo” i “Crvena zvezda”, ispo-četka, poneki gest ili replika, bili teško izvodlji-vi. Tada se ćutalo, skrštenih ruku. Ipak, gleda-nje u narod na svojoj tribini, a možda još više,gledanje u one preko, mnogo je pomagalo u“oslobađanju”.

Što se mog “oslobađanja” tiče,stiglo je ubrzo nakon prijateljevih iskazanih iš-čekivanja.

Kao odgovor na još jedan citat,pokolj Srba u sarajevskom naselju Pofalići, ge-neral Ratko Mladić je, citirajući, naredio “Ras-pameti!”.

Tu najstrašniju ratnu noć provelismo malo u podrumu, sa komšijama muslima-nima, jednim Hrvatom i nekoliko djece, malo umojoj sobi, odakle smo gledali granate kako us-kaču u već dobro uzburkani plamen izmrcvare-nog grada, malo u podrumskom stanu izbezu-mljene starice koja je izašla na stubište i vikala“Ko to lupa na moja vrata?!” ne mogavši dashvati da na vrata, malo jače nego što su to ono-ga dana uradili “policajci”, kuca general Mladić.

Još te noći, smijali smo se krivousmjerenoj ljutnji bespomoćne bake, a sutra-dan, dok smo slušali generala Mladića, kako nasnimku koji je emitovala TVSA, podređenimaporučuje “Tuci po Đure Đakovića, tamo imamalo srpskog življa”, cerekanje zarad konačnosavladane uloge biješe potpuno.

A prethodne noći, uloga je mora-la biti savladana sa još jedne strane. Ovoga pu-

ta, drilu su bile podvrgnute naše oči. Pred nji-ma je gorio zavičaj, a doživljaj se smjesta preta-pao u događaj. Bili smo u tek jednoj od mno-gih soba zapaljenog grada, ali gorilo je tamo, ugradu, dok smo mi to gledali. Gorio je grad zakoji smo, do tog dana, svima htjeli da kažemokako je to naš grad, ali su onda došli “policaj-ci” i skoro direktno, poput načina na koji je tomeni rekao prijatelj, saopštili da to više nije ta-ko. Sa takvim činjenicama u glavi, kako rećiočima da, makar na tren, ne uživaju?

Da ne bi bilo zabune, ispisaću tojoš jednom: trenuci u kojima je strah bio nad-vladan neravnodušnošću sasvim suprotnojzgražavanju, makar malobrojni, postojali su.Gutali su ih plameni jezici čija je “priča” bilajednostavna i strašna. “Sada umiru ljudi”, go-vorio je plamen.

U takvom zavičaju, vjerujete, opetse može zaspati i ujutru, probuditi.

Mnogo zaspivanja i buđenja ka-snije, prisustvovaću “pucanju” jednog musli-mana, inženjera elektrotehnike, koji je održa-vao računare u Štabu sarajevskog UNPRO-FOR-a. Ljutito je hodao po kacelariji koju jedijelio sa nama, prevodiocima, uglavnom srp-ske nacionalnosti. “Imam utisak da vi Srbi ha-lalite35 svaku granatu koju ćetnici roknu nagrad!” Ćutali smo, jer bilo bi neukusno rećimu koliko je u pravu. To je, dakle, bio naš ve-liki problem, ali njegova muka je bila ta što sumu žena i djeca, od početka rata, bili na sigur-nom, u Beogradu.

I kad smo već kod druge strane,dakle dijela terena koji drže “naši”, evo kako

33

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

35 Oprostite.

sam, koristeći privilegiju funkcije koju sam zaUNPROFOR obavljao, stupio na već mitsko,dakle sve dalje, tle. Ono je, znao sam to i tada,takođe bilo citat, kao što su naša noćna mr-mljanja o “slobodi”, kao i noćna mrmljanjamuslimana o “slobodi” bila citati. Kako sam“stupio” na “slobodnu teritoriju”, a bilo je tona Ilidži, kroz koju sam, prije rata, kao đakosnovne i srednje škole toliko puta, prošao,idući na Vrelo Bosne, moje glumatanje se su-očilo sa sljedećim zadatkom:

Izašao sam iz kanadskog vojnogtransportera i priđe mi jedan momak u ma-skirnoj uniformi. Ščepao je moju landarajućuakreditaciju i upitao me je: “A jesi l’ ti Sr-bin?!” Na potvrdan odgovor, momak reče:“Pazi, mogao bi te ovdje neko zaklat’!”

Bezizlaz je bio bezizlazan.Na koju god stranu da kreneš,

naići će neko i oponašanje će ponovo moratida počne, ili da se nastavi, svejedno.

Ovih dana, neočekivano, jednavratanca su se, konačno, ukazala.

U knjizi Krunski svedoci, prvom po-slijeratnom izboru mlade slovenačke proze de-vedesetih, koju je za beogradski “Rad” sastavioMitja Čander, a na srpski prevela Ana Ristović,nakon Čanderovog predgovora, nalazi se pričaMaje Novak “Krčma u Ulici Vase Miškina”.

Naslov mi ništa nije govorio, svedok se nije ispostavilo, da spisateljica piše o jed-nom mladiću koji se uspijeva osloboditi svogočuha kada ovaj, odmah nakon emitovanja pri-zora masakra u Ulici Vase Miskina, pred nacvr-canim društvom u krčmi nastavi da brani Srbe.

U prvi mah, osjetio sam strah kojime je oblio nakon što me je prijateljeva sestra

“obavijestila” o masakru. Onda sam ipak poku-šao da razlučim da li je riječ o prostoj, u jednomtrenutku mi se učinilo i prostačkoj greški kom-pjuteriste, a onda i lektora, ili o neznanju auto-ra, a potom i o neznanju prevodioca. Ne ulaze-ći u salon Nastasje Filipovne, shvatio sam da jošuvijek ne mogu da reagujem, već da ću ko zna joškoliko stajati u dolini valova, pod polovnim ne-bom. To nedelanje će se, vidimo, očitovati u re-gistrovanju citata i “citata”.

Ovih dana, deblo za koje se dr-žim je komad jarbola potonulog “Snarka”. Izte slike, prepričavanje rata kao doživljaja saopasnog krstarenja po južnim morima, na do-hvat je ruke.

Pri takvom osvjetljenju, Miloše-vić liči na tajanstvenog i zlog kapetana, pone-kad omiljenog među svakojakom posadom,kome Admiralitet sudi za nemarnost i gubitakbroda.

Pod sjenkom drveta za vješanjeNevoljno bježeći od Džeka Londona i njegoveskoro beskrajne citatne divljine (bilo da je ri-ječ o snježnim, ili morskim prostranstvima),kao svojevrsnog otklona – tega koji je nužno svevrijeme pisanja ovakvih tekstova držati na dru-gom, za dosljedno izvršenje posla, neophod-nom tasu – prihvatio sam se čitanja Klanice petKurta, ili Kerta, Vonegata. Nemajući namjeruda priču o smušenom redovu koga, po njegovojtvrdnji, kidnapuju vanzemaljci, iskoristim kaojoš jedan u nizu dokaza kako je redov čovjek nasvom mjestu, ali da sa mjestom, to jest svijetomnešto nije u redu, mada istoričari tvrde su-protno, vješto skrivajući lupeško presađivanjeoznake i označenog sa prirodnim gnojivom

34

Reč no. 65/11, mart 2002.

prepričavanja đubrene njive u staklenik kon-teksta – stigao sam do stotinu i neke stranice odkoje se, umjesto Klanice pet, iz neelektrificiranogsrednjega vijeka, svojim svjedočenjem javljaEkov Baudolino!

Mogao bih i sebe i čitaoca, nakoniscrpljujuće rečenice častiti jednostavnim, alidefinitivnim rastankom sa piscem Bijelog očnjaka,te prihvatanjem Ekovog Baudolina kao neopi-sivo korisnog amicusa pri pretposljednjem (štose ovog rada tiče) pogledu na, čini mi se, zagu-šljivu sudnicu u Hagu. Iako primamljiva, ovamogućnost mi se čini neupotrebljiva. Gomila-njem citatnih atrakcija, samo bismo gubili dra-gocjeno vrijeme, dok bi efekat takvog postupka,sem efektnosti, bila izmaglica, možda nalikonoj kroz koju malo-malo, dok traje direktanodloženi TV prenos suđenja Slobodanu Milo-ševiću, proleluja već pominjana reklama za ka-fu “Don Caffe”.

Odričući se takvih i sličnih, niko-me potrebnih poena,36 čopnućemo samo odpodatka o drastičnoj promjeni teksta unutarkorica knjige.

Način na koji, sada, nakon mno-go sedmica suđenja, tužilaštvo, pred Vijećemtribunala, izvodi optužnicu (ili optužnice)protiv Slobodana Miloševića, nimalo se ne raz-likuje od načina na koji je pijani (jer mora daje bio pijan!) knjigovezac pobrkao tabake dvije

knjige iz iste edicije. Razlika između trezvenihjurista i “majstora” je u tome što je ovaj, već re-kosmo, pomalo postmodernistički, napraviošpricer od dva teksta štampana u istom forma-tu, istim fontovima, na istom papiru, dok bi senjihova “metoda” bez bojazni od fijaska, moglaposlati i Daliju i Bunjuelu na dalju realizaciju.Stranice koje predstavnici tužbe, iz dana u dan,koriče u džinovski tom čijim će defintivnim iz-danjem biti zadovoljena pravda, potiču odmnogo više autora i štampane su u raznim for-matima, raznim fontovima, čak na različitimjezicima, ali sve bi to bilo nepodložno, čak,sprdnji, da nema utiska kako sadržaj tih strani-ca nema ni kraja ni početka, nego da se na, pri-je svega, neodgovoran, ali u neodgovornostidosljedan način, alla grande, potkrada Kalvi-nov Se una notte un viaggatore.

Kakav izdavač, takav i čitalac.U drugim situacijama, trud da se,

čitajući i parčence Baudolina, na poslijetku pro-čita Klanica pet, naišao bi na bezrezervne simpa-tije i podršku.37 Ali, “konzumirajući” svjedokei tvrdnje i komentare koji ovi, na vrat-na nos,pitani od tužbe, izriču, Milošević, uprkos sop-stvenim tvrdnjama da to ne čini, i te kako pri-znaje i, kako je to ranije, u drugim konteksti-ma znao da izjavi “pruža bezrezervnu podršku”Tribunalu. Ovakava njegova odluka, ako je oodluci a ne, naprosto, o disanju, riječ, sasvim

35

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

36 Mada moram priznati kako mi se, dok gledam direktan odloženi TV prenos suđenja, či-ni kako u sudnici, u nekom uglu, postoji semafor na kome se mogu pročitati frapantnistatistički podaci, iz kojih nije teško shvatiti ko, u datom trenutku, vodi.

37 Vonegatovu okrnjenu knjigu sa dodatkom posudio sam iz Biblioteke grada Pančeva. Pre-ma podacima sa kartončića, ispada kako je prije mene knjigu uzelo i vratilo dvadesetak čla-nova. Nakon što sam, vrativši knjigu, dežurnoj bibliotekarki skrenuo pažnju na felerič-nost knjige, Klanica pet je povučena iz “opticaja”.

je razumljiva jer je Miloševiću ovakav – nikakavnačin rada, poznat kao svaki pedalj zavičaja.Poskakivanje iz događaja u doživljaj, razmje-njivanje citata i podražavanja i jesu bile glavneodlike njegove vladavine. Možda bi se čak mo-glo tvrditi kako je tužba, možda i neshvatljivo,podlegla Miloševićoj harizmi, te je dosljednose držeći njegove vladalačke poetike Školice, sa-stavila ovakvu optužnicu koju “izvodi” na ova-kav način.

Iz ovakvog zaključka ne treba iz-voditi novi, kojim bi se komplimentiralo op-tuženom na “izabranoj” “strategiji”. Prvi potezje, sjetimo se, ipak povukla optužena strana.No, ne treba se isuviše zadržavati i na upravootkrivenoj “toploj vodi” karaktera jedne vlada-vine. Ta vladavina se po malo čemu razlikovalaod vladavine mnogih drugih, čak aktuelnih“političara”. Ali, kada bi se, pretpostavimo, ubudućnosti sudilo Bušu junioru za bombardo-vanje Avganistana, takav proces bi skliznuo ujarugu primitivizma i suštinske nezaintereso-vanosti presuditelja čim bi optužnica počela dase “čita” onako kako optužnicu protiv Miloše-vića “čita” tužilaštvo.

Svakako stoji eventualna zamjer-ka, koja se oslanja i na Adelungovo pravilo “či-taj kao što je napisano”, da bi “čitati” neposto-jeći tekst bilo ravno izmišljanju. U tom grmuleži, sva je prilika, plavi zec suđenja SlobodanuMiloševiću:

Prilazeći suštinski neozbiljno inezainteresovano činjenicama na kojima se te-melji potreba da Milošević pred jednim ova-

kvim institutom međunarodne pravde budeoptužen, tužilaštvo, a samim tim i Tribunal ucjelini, od gomila ponuđenih doživljaja onihkoji za današnji pejzaž zavičaja krive isključivo,ili između ostalih, bivšeg predsjednika SavezneRepublike Jugoslavije ne rekonstruiše događajkoji će sam po sebi, stravičnošću realnog stanjapodražavanog autentičnim citatima, biti višenego dovoljan za već zakazano “vješanje”, negogradi, neodgovorno i bahato, svoj sopstvenidoživljaj.

Za postojanost ove tvrdnje kori-sno je prisjetiti se svjedočenja Vetona Suroia.

Na stranu sad što je svjedočenjeovog kosovskog intelektualca neumitno naliko-valo prepričavanju koje ste čitali u prethodnadva poglavlja ovog teksta, te se svojom suštinomi pokožicom ni po otisku prsta nije razlikovalood svjedočenja prethodnika, uključujući i serEšdauna. Unakrsno ispitivanje trećeg “atrak-tivnog”38 svjedoka39 je prebrzo, za ma čiji do-bar ukus, iz ushuktalih usta sudije Meja, kaoreakciju na Miloševićevo insistiranje na činje-nici da je Suroi bio pritvoren po administra-tivnoj, a ne krivičnoj kazni, iznudilo zaključak:“Činjenica je da je svjedok bio u zatvoru, ma okakvoj vrsti kazne se radilo!”

Na prilično “balkanski” način,objelodanjeno je kako se mladica drveta za vje-šanje ubrzano zaliva, te da, kada se imaju u vi-du dostignuća genetskog inženjeringa, dan ka-da će užaru biti izdat uredno ispunjen obrazac(u potrebnom i dovoljnom broju primjeraka)kojim se naručuje omča nije daleko.

36

Reč no. 65/11, mart 2002.

38 “Fuj!” rekao bi jedan poznatiji istražitelj, Nero Volf.39 Poslije Bakalija i Ešdauna.

Prethodna rečenica zvuči moždaisuviše prenagljeno (uprkos svemu do sada ov-dje napisanom), ali zaista ne treba biti pravnikda bi se imala svijest o tome koliko je važno ujednom ovakvom postupku razlučiti da li je je-dan istaknuti intelektualac, pripadnik na-cionalne manjine u državi kojom je vladao čo-vjek koji sjedi na optuženičkoj klupi zbog optu-žbi za zločin protiv te iste nacionalne manjine,bio pritvaran na osnovu krivične ili prekršajneprijave.

Ako to nije relevantno za sud, za-panjujuće zvuči činjenica da je povodom Mejo-ve opaske ćutao Suroi. Opora je bila ta tišinaizmeđu Mejove, kažimo to jednostavno, pro-stačke upadice i Miloševićevog narednog pita-nja. Da je zavičaj za Suroia suštinski doživljaj, ane puki događaj, nalik svim ostalim viđenim ineviđenim krajolicima i grupnim portretima,morao je barem pokušati da se izbori za pravoda kaže kako razlika između jedne i druge kaznei te kako postoji, te da nije njegova sudbinicasuština Miloševićeve krivice. Miloševićeva krivi-ca ne bi trebalo da ima pokriće u svim, ali svimsudbinama kosovskih Albanaca, a onda logič-no, što se drugog, našeg lica optužnice tiče, niu sudbinama svih kosovskih Srba. I kada se ova-kav pristup primjeni i na sudbine svih bosan-skih muslimana, Srba i Hrvata, te sudbine svihHrvata i Srba u Hrvatskoj, postaje jasnije da ćeMilošević s pravom biti proglašen krivim kadane bude mogao da opovrgne činjenicu da jepod njegovom vladavinom, sa njegovim zna-njem, ma ko, za eventualni prekršaj osuđenkrivično, ili mu je presuđeno a da suđenja nijeni bilo. Takvu tvrdnju moralo bi da potvrdinekoliko svjedoka.

Tek u tom trenutku prestaće svakasumnjičavost povodom pitanja karaktera ovogsuđenja. Sve do tada, neće biti moguće ubijeditiviše ili manje ljudi kako se u Hagu, sa naopakomnamjerom, sudi srpskom narodu u cjelini.

Zastupnicima takvog uvjerenjaponovo je od velike koristi bilo Suroijevo svje-dočenje.

Na prilično inspirativno, a zavr-šno tužiočevo pitanje o tome kako su Albanciživjeli u Jugoslaviji, Suroi je posegnuo za cita-tom prve vrste, opisavši svoje sunarodnike kaoponižavanu i vrijeđanu naciju čije se patnjemogu uporediti jedino sa patnjama američkihcrnaca tokom i nakon trajanja robovlasničkogsistema u SAD. Ako je to zaista bilo tako, kakoto da se sudi samo vođi, ili jednom od vođa tograsističkog naroda? Zar nije moguće makar po-kušati identifikovati sve koji su riječ drvosječazamijenili rječju Šiptar (ili čak šiptar)? A akose sve navodne uvrede i poniženja usmjerena kakosovskim Albancima ipak mogu pripisati Mi-loševiću i još nekolicini pojedinaca, zašto onda,o istom trošku i u istom enterijeru, sa istim za-stupnicima optužnice, ne suditi i Suroiu kojije, svjedočeći protiv čovjeka koji je optužen zamasovne deportacije i masovana pogubljenja,izjavio da je tek sada Kosovo slobodno i da seon sada, na Kosovu, prvi put u svom životuosjeća slobodno. Ako se kao, maltene, krunskidokazi protiv Miloševića navode govori koje jeovaj držao na Ušću, Kosovu Polju, Gazimesta-nu i pred Skupštinom, kako je moguće najlju-baznije se zahvaliti Vetonu Suroiu na svjedoče-nju i pustiti ga na Kosovo u koje, kao zavičaj,ne može da se vrati stotine hiljada ljudi koji ni-su Albanci?

37

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

Nakon ovih i na ovakav način iz-nijetih stavova, obično, u našem zavičaju, izbi-ja svađa.

Ili se ćuti.

“No!”

Pričali su bez žurbe, nijedan od njih ne beše do tadnaišao na tako pažljivog slušaoca.

Anri Pjer Roše, Žil i Džim

Da je promućurnost izrazitija osobina piscasvih ovih redova, nakon definitivnog kraja ovogneplanirano dugačkog teksta posvećenog suđe-nju Slobodanu Miloševiću pred Vijećem ha-škog tribunala, čitaocu je mogao biti ponuđenna uvid dnevnik u kome bi bili napisani40 svivažniji događaji sa domaće i međunarodne po-litičke scene koji su se odigrali tokom periodau kom je ovaj osvrt nastajao, knjige koje sam,između pisanja, čitao ili listao, te tok jednogdrugog procesa, gotovo sudskog, ali iracional-nijeg od svakog suđenja, naročito haškog. Pro-ces je duboko intiman, a opet je, do već pomi-njanog otiska ljudskog prsta, javan i u toj pri-stupačnosti go. “Zahvaljujući” i takvoj javnosti,mada njeno postojanje ovdje nije od presudnevažnosti, i ovaj proces je puki citat, a sudioni-ci u njemu dosljedni podraživači, ili podraža-vatelji, u zavisnosti od maternjeg im jezika.Misteriozni proces se tiče povraćaja41 pravamoje porodice da koristi sopstveni stan koji sesada, umjesto u Ulici Đure Đakovića, nalazi uAlipašinoj, mada se ova nekretnina, shodno

svom imenu, za sve ove godine, sem blažih ilijačih drmusanja, nije pomjerala.

Napustivši Sarajevo, izgubili smostan. Možda nekome ova rečenica zvuči sasvimu redu, ali razmislite malkice o logičnosti si-tuacije u kojoj odete iz mjesta stanovanja naneko vrijeme, možda na neki turistički vikendi kada se vratite, u sopstvenom stanu zatičeteneke nepoznate ljude (valjana je varijanta i sapoznatim osobama). I umjesto da napuste vašnajneposredniji zavičaj, oni se pozivaju na or-gane vlasti koji, citirajući uredbe i zakone, po-tvrđuju njihovo pravo, a vaše nemanje prava.Prvi razlog za gotovo prirodnost takve odlukekoja, često primjenjivana, prerasta u atmosfe-ru, pobornici ovakvih događaja, koji su, većrekosmo, citati i ništa više, nalaze u imenicikoju sam, tražeći nešto zajedničko sa Sloboda-nom Miloševićem, ispisao na početku teksta.Rat. Iz ovog razloga proističu svi drugi. Jedanod njih je da smo usljed rata, stan napustili teda je, usljed rata, sljedeći potez gotovo iznu-đen: neko drugi u taj stan treba da uđe. Raz-log koji se nekada izgovara, a nekada prećut-kuje, glasi kako je stan “slobodan” ili “prazan”zbog toga što je “ćetnićki”. “Zadržite svoje ko-nje!” neznalački bi i netačno u titlu citirali va-šu trenutnu reakciju. Stanovi su, u Jugoslavi-ji, našem izgubljenom zavičaju, bili “slobod-ni” i “prazni” i zato što su bili “turski”, “usta-ški”, “šiptarski”... Ali, organi vlasti svih novo-nastalih zavičajčića, sada u međusobnim raz-govorima jedni druge ne nagrđuju navedenimcitatima, već podražavaju modele političara

38

Reč no. 65/11, mart 2002.

40 Ne popisani, jer to rade popisivači.41 Sjetimo se šta bi na ovo rekao Nero Volf.

koje je standarizovala EU, uz blage prepravkedžepova koje je načinio NATO. Kao rezultatirazgovora vođenih takvim, gotovo novogovo-rom, nastaju procesi ponovnog “ulaska u po-sjed stanarskog prava”.

Slučaj moje porodice je gotovonezanimljiv, ali klicu znatiželje je izazvala tele-fonska izjava čovjeka čija je porodica posljednjaboravila u našem stanu, da bi moja majka tre-balo da “dobro razmisli o svemu” prije nego štonjega, kako je to davno Miroslav Krleža smislio“daju deložirati”. Kod ovakvog glagolskog obli-ka, subjekat je kod pomenutog pisca uvijek biopoređen sa “bijesnim psom”, ali u našem slu-čaju, bijesni psi smo – mi!

Prilično je teško obuzdati kuljanjepjene na usta, kada vam advokat, uz vijest da“narednog ponedeljka možemo ući u ponovniposjed stana”, napomene da za dalji tok procesasticanja svih predratnih prava i obaveza u vezi sastanom, morate imati dokaz o izbjegličkom sta-tusu. Dakle, ne samo što ste stan napustili42 kao“ćetnik”, “Turčin”, “ustaša”, nego ste odatlemorali u “izbjeglice”! To su ljudi kojih se, odgo-varajući na sugestije međunarodne zajednice zahapšenje generala Ratka Mladića, premijer sr-bijanske vlade plaši i od njih strepi, jer “naoru-žani su i ima ih preko dvesto hiljada”!

Ovom izjavom, izbjeglice su po-stale najbrojnija paravojna grupacija cjelokup-nog bivšeg zavičaja, ali uprkos ovakvoj etiketi,bez potvrde da ste bili njihov pripadnik, jednood osnovnih ljudskih prava nećete ostvariti.

Preživljavajući u takvom okruže-nju, jasno je kako je, uz pisanje ovakvog teksta,

voditi dnevnik bilo nedosljedno nepredvidlji-vom karakteru “izbjegličke” egzistencije. Otudausputni, gotovo gerilski upadi “ostale stvarno-sti” u mir i tišinu haške sudnice i remećenjetoka misli tolikim citatima, na koje sam usputnabasao.

Pred kraj ovog sporadičnog pre-pričavanja zavičaja i suđenja povodom događa-ja i doživljaja koji su se u posljednjoj decenijidvadesetog vijeka tu odigrali, ostaje još jedancitat o kome valja progovoriti.

Radi se o ćutanju i tišini.Prvo pojavljivanje Slobodana Mi-

loševića pred Vijećem tribunala, obilježilo jeuskraćivanje prava optuženom da govori. SudijaMej je, isključivši mikrofon, poručio optuže-nom da “ovo nije trenutak za govore i da će za tobiti mnogo vremena kasnije”, te da je sesija za-kazana radi izjašnjavanja o optužnici. Na di-rektno pitanje da li razumije optužnicu i da li seosjeća krivim, Milošević je zaista zaćutao, a sudi-ja Mej je za zapisnik rekao kako se odbijanje izja-šnjavanja smatra kao izjava “ne osjećam sekrivim”. I sad, ne mogu a da ne odlutam, makarza tren i ne podsjetim vas kako se u hrvatskimsudnicama okrivljeni “ćuti” krivim ili nevinim!

Povodom nastale situacije, Milo-šević je izgovorio rečenicu “It’s your problem”.Cjelokpuna domaća i dio svjetske javnosti da-nima su citirale ovu Miloševićevu izjavu, alinijedan komentar se nije dotakao pitanja pri-moravanja optuženog da ćuti i načina na koji seto radi.

Nekoliko mjeseci nakon početkasamog suđenja, svi koji su ijednom pratili di-

39

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja

42 Pobjegli glavom bez obzira!

rektan odloženi TV prenos iz Haga, znaju dasudija Mej često, mada po nekima i rijetko,oduzima Miloševiću riječ tako što mu isključimikrofon. Dakle, suštinski, Miloševiću se nezačepe usta, on i dalje nastavlja da govori, ali sevan sudnice te riječi ne čuju. Iako govori, utrenucima kada mu je mikrofon isključen, Mi-lošević, ćuti. To povremeno ućutkivanje optu-ženog, sudija Mej često najavi rječcom “no”.Ovim se optuženom daje do znanja da njegovdalji govor, u započetom pravcu, više nemaznačaja za sud, ali isključivanje mikrofona zna-či da taj govor više ne postoji ni za javnost.

Preplitanje institucije suda i in-stituta javnosti, jedna je od ključnih nedoumi-ca koje suđenje Miloševiću izaziva. Nakon una-krsnog ispitivanja svjedoka optužbe, mnogianalitičari i eksperti su sugerisali kako su “po-eni” koje je, prema ispitivanjima stanovništva,Milošević stekao, irelevantni sa pravne tačkegledišta. Ali, ako je to zaista tako, zašto sudijaMej na početku Bakalijevog preznojavanja nijerekao “No!” i isključio Miloševićev mikrofon?

Čini se da ni zaposlenima u tuži-laštvu nije najjasnije mjesto gdje između sveto-sti prava i profanosti javnog mišljenja trebapostaviti neprobojno, ali providno staklo. Akoim je ta međa poznata, onda je više nego indi-kativno zašto je tako otvoreno kriju. Ako za is-hod suđenja nisu važne tišine koje kao odgovorna pitanja Miloševića i amicusa o OVK ili NA-TO bombama pružaju svjedoci, ako su nebitnenepodudarnosti pisanih izjava neposrednih

svjedočenja, kako su onda bitne Suroieva i Eš-daunova raspričanost, gotovo brbljivost? Čak ikada bi neko odgovorio na prethodno pitanje,da li bi bio u stanju da onda odgovori za šta se,onda, zaista, Miloševiću sudi i koji su to doka-zi i svjedočenja koja će ga, kako je to mnogoprije suđenja izjavila Karla del Ponte, “odvestina vješala”?43

Dobiti odgovor na ova i mnogadruga pitanja, vrlo je važno. Sve dok odgovoranema, ovdje, među “izbjeglicama” i onima ko-ji iz zavičaja nisu mrdnuli, ali se drmusao zavi-čaj, drugačiji je do neprepoznavanja i ponekadse čini da je sam pobjegao na neko bezbjedni-je mjesto, smjenjivaće se svađe, prećutkivanja itišina.

Razgovora o uzrocima, trajanju iposljedicama sramote koju i dalje trpimo, jošnema. Istina, manifestacije koje se povodomstanja u zavičaju organizuju, imaju u naslovu“razgovor”, ali sve je tu isto kao i prije rata.Podražavamo atmosferu razgovora, a zapravocitiramo ko zna koliko stara prećutkivanja i ti-šine, a kada hoćemo da govorimo, onda je toobavezno svađa.

Srbi, potpomognuti “opasnimnaoružanim izbeglicama”, imaju dodatni za-datak: oni obavezno podražavaju i mnogobroj-ne anekse starostavnih citata.

Povodom Miloševića, mi44 jošnismo u stanju da kažemo jedni drugima šta oMiloševiću mislimo.45 Zvučaće nestvarno, aliubijeđen sam da su to što misle o Miloševiću,

40

Reč no. 65/11, mart 2002.

43 Del Ponte nije pominjala vješala, već uvjerenost u, za tužilaštvo, povoljan ishod suđenja.44 Srbi.45 Zar i ovaj tekst nije započet traženjem odgovora na pitanje šta je meni Milošević?!

najteže izgovarali oni koji su mislili i misle da to osjećanje sramote ne dugujemo samo njemu. Da-kle, oni koji su u bilo kom trenutku odabrali stranu nasuprot Miloševiću i oni koji su, u bilo komtrenutku počeli da “Predsedniku” pružaju “bezrezervnu podršku” imali su u srpskom zavičaju svaprava i obaveze koje sa sobom donosi izabrano podražavanje. Mnogo teže je bilo i jeste onima ko-ji bi da razluče događaje od doživljaja i da sa više pozocija osmotre poniženi zavičaj. Težina takvogpoložaja je u činjenici da takvi ljudi imaju premalo citata na raspolaganju. U neposrednom okru-ženju, takvih ponašanja gotovo da i nema, a kada se pogleda susjedne zavičaje, tamo je još beziz-glednije.

U Hrvatskoj je uvijek postojala veća ili manja grupacija ljudi koja je bila izričitoprotiv Franje Tuđmana. Ali, među tim Tuđmanovim protivnicima, zanemarljivo je malo biloonih koji građanski rat u Hrvatskoj nisu zvali “domovinski”. U Bosni i Hercegovini je mnogomuslimana i Hrvata koji nikada nisu bili za Izetbegovićev državni projekat, ali vrlo su rijetki onikoji vam neće reći da je Bosnu “napao agresor”.

Ne biti ni za Miloševića ni protiv njega ne vodi direktno u Danteov “pakao”. Ne bi-ti ni za ni protiv Miloševića znači imati potrebu da se, pri formiranju mišljenja o bivšem pred-sjedniku Saveza komunista Srbije, bivšem predsjedniku Republike Srbije i bivšem predsjednikuSavezne Republike Jugoslavije, sagledaju argumnenti koji su validni i kada žamor milionske ma-se koja mu je 28.6.1989. klicala na Gazimestanu i žamor milionske mase koja mu je 5.10.2000.poručivala da se ubije ispred Savezne Skupštine prerastu u govor, a potom u razgovor.

Jedini preduslov za početak takvog govorenja, a onda i razgovora, jeste u davanjuprava na govor onima koji još nisu sigurni šta je za njih Slobodan Milošević i onima koji na pi-tanje da li je Slobodan Milošević kriv ne odgovaraju sa “da” ili “ne”. Kada uspijemo da prihva-timo i takve sagovornike, tek onda ćemo moći da se nadamo kakvoj-takvoj budućnosti. Ta bu-dućnost će pored razgovora imati i svojih tišina. To će biti trenuci kada ćemo citate drugog upo-ređivati sa sopstvenim citatima. Ogledajući svoje viđenje zavičaja sa drugačijim viđenjem, konač-no ćemo početi da u samrtničkom zagrljaju sljepljene, polako i bolno, razdvajamo događaje oddoživljaja.

Za takav poduhvat, moramo imati nešto što nas, htio to neko da prizna ili ne, ni-kada nije napustilo. To je hrabrost. Mi moramo u svakom trenutku znati da smo hrabri ljudi.Ta hrabrost nam je potrebna da bismo do kraja sagledali svoju sramotu, ali da bi do toga došlo,potrebno je imati hrabrost za, čini se neizbježno, sučeljavanje sa međunarodnom zajednicom.

Slobodan Milošević će biti osuđen pred haškim tribunalom i to je, možda, činjeni-ca od koje, u borbi za sebe same, treba poći. Za međunarodnu zajednicu, koju za naš zavičaj ve-zuju mnogi doživljaji, izricanje presude Miloševiću biće ujedno i kraj jednog dugog i njoj već do-sadnog citata. Citirajući sudiju Meja, upotrebljavajući svu svoju hrabrost i misleći ponovo naonu djevojčicu, tek rođeno dijete mog druga koji živi u Minhenu, moramo reći “no” i nastavitida govorimo.

41

Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja