Ići dalje a ne ostajati na opštim tvrdnjama

Mihajlo Marković

Slažemo se u tome, da postoji izvesna koherentnost i ranijih i kasnijih Marxovih radova, mada se bojim da smo preterali. Mislim da je ispravnije kazati, da postoji jedan stvarno dosledan, logičan, razvoj an tok Marxove misli, od postavljanja onih najopštijih huma­nističkih ideala, u vrlo ranim radovima, ka postavljanju nekih spe­cifičnih ideala radničke klase, koji su još uvek vrlo širokog opšte­čovečanskog značaja i, na kraju, do konkretne realizacije tog celog humanističkog programa u »Kapitalu« i u drugim Marxovim nauč­nim radovima.

Dakle, tu postoji jedan logičan razvojni tok i mislim, da se može govoriti, da je kasniji Marx uglavnom sprovodio u delo, realizovao jedan humanistički program, koji je postavio već vrlo rano. A što se tiče neslaganja i nesklada, njih ima dosta. Ja ću samo da navedem jedan primer.

U ranim radovima, na prim er u »Ekonomsko-filozofskim ruko­pisima«, vrlo često se govori o ostvarenju jedinstva čoveka. kao individue i društvenog bića, o pomirenju njegove egzistencije i esencije, o ukidanju alijenacije itd.; govori se kao da su to neki procesi koji im aju svoj kraj i posle kojih nastaje neko carstvo slobode itd. itd. A to zaista nije u skladu sa jednom dinamičkom koncepcijom, istorijskom koncepcijom Marxovom. Zbog toga bi sve te pojmove trebalo shvatiti samo kao granične pojmove, kao neke tendencije razvitka, a ne kao neka stanja koja se mogu ikad ostva­riti. U tom smislu mislim, da se ne može govoriti drukčije o reali­zovanju filozofije i ukidanju filozofije kao filozofije, nego opet samo kao o jednoj tendenciji njenog sve većeg prožimanja praksom; može se govoriti samo o procesu njenog sve većeg ostvarivanja sve veće njene plodotvornosti i njene sve veće oslobodilačke funkcije.

A sada nešto o onome o čemu mislim da se slažemo i ne bismo trebali da diskutujemo na ovim našim skupovima, kojih će biti i ubuduće.

Reč je o Marxovu shvatanju filozofije pre svega kao nauke o stvaralačkom m enjanju sveta, a ne samo objašnjavanju o njegovu polaženju od prakse, od životne prakse, a ne od distinkcije subjekt- objekt. I konačno, o isticanju ovog humanističkog problema.

103

Još pre deset godina znalo se kod nas za vrednost »Ekonomsko- filozofskih rukopisa« i drugih ranih radova. Ja sam, recimo, još u studentskoj klupi bio upozoren od mojih nastavnika na njih i mi smo to studirali na seminarima i oduševljavali se itd. Zato nema smisla ponovo svesti diskusiju samo na to, što će se naglasiti, da je humanistički problem tu istaknut. Trebalo bi ići dalje, trebalo bi reći nešto mnogo konkretnije. Zbog toga mislim, da ponovna pre­pričavanja o, recimo, »ozbiljenju« biti čovekove, o »ozbiljenju filo­zofije«, o dezalijenaciji itd. ostaju obične deklaracije. Tu treba, ili dati dalje neke konkretne analize i rešenja problema pred kojima mi danas stojimo, ili treba ćutati dok se ta rešenja ne nađu i negde ne objave ili negde javno ne iznesu. Mene lično jako interesuje kako se misli, da se učini jedan korak dalje u rešavanju tih pro­blema, ako se ne pođe od toga kakva je stvarnost, kakav je stvarni položaj čoveka, kakve su stvarne tendencije kretanja tog čovekovog položaja. Stoga mislim, da greše oni drugovi, koji se sa vrlo velikim omalovažavanjem odnose prema tom naučnom elementu u filozofiji.

P re svega niko nije tvrdio da je filozofija čista nauka, je r bi to bio scijentizam. Filozofija sadrži u sebi jedan ideološki momenat, a to je baš to postavljanje humanističkih ideala. Ali postavlja se pitanje, da li su to realni ideali? Jer čovek postavlja samo one zadatke koje može da ostvari. Dakle, to znači da treba ispitati stvar­nost u kojoj čovek živi, treba ispitati zakone te stvarnosti. Treba, recimo, na planu kulture ispitati kakva umetnost postoji, kakav moral postoji, kakve opšte zakonitosti tu vladaju, kakvi su faktički kriterijum i ocenjivanja umetničkih dela, faktički kriterijum i oce­njivanja moralnih postupaka, kakvi sve razni normativni sistemi tu postoje? Bez toga se, naravno, ne može učiniti ništa dalje. Jer, filo­zofski je problem u sledećem:

Kad imamo pred sobom jedan humanistički ideal, onda treba da znamo, kakva je stvarnost i kakav je položaj čoveka u stvarnosti, te šta čovek praktički treba da uradi, da bi te ideale ostvario. Bez ispitivanja faktičkog položaja čoveka u stvarnosti ne možemo, a to je naučni elemenat. Tu je očigledno, da sve drugo ostaje proizvoljno, ostaje prazno pričanje. Mislim, da omalovažavanje tog naučnog elementa u filozofiji dolazi često do izražaja zbog nepoznavanja samog pojma nauke. Postoji vrlo velika razlika između specijalnih nauka, koje su usmerene ka tehnici i neposrednoj praksi i mate­matike. Zato se filozofija, ako je uopšte nauka, bitno razlikuje od specijalnih nauka svojom normativnošću. U filozofiji se uvek po­stavlja pitanje — šta treba uraditi, š ta treba uraditi kad je takva i takva stvarnost i kad su takvi i takvi ideali? Prema tome, oni drugovi, koji grade filozofiju baš na ovom humanističkom planu (a naravno, ona se gradi i na drugim planovima, na gnoseološkom,

104

logičkom itd.) neće moći ništa da urade, ako ne pođu od realnih analiza savremene umetnosti, savremenog morala, savremenog dru­štva, položaja čoveka u društvu. Samo u tom slučaju zaista će moći nešto da se uradi.

Inače mislim, da bismo mi morali mnogo bolje da se razumemo nego što je to dosad bio slučaj. Razloga za nesporazume je više. Prvo, mi čitamo literaturu na raznim jezicima. Drugovi koji čitaju literaturu samo na nemačkom orijentisani su u jednom pravcu. Oni koji opet čitaju možda samo na francuskom ili samo na engleskom vrlo jasno su orijentisani u drugom. Znači, trebalo bi da počnemo da čitamo svi sve (žamor u publici). Drugo, mi ne čitamo radove jedni drugih. To je očigledna činjenica, je r se ne bi moglo ovako površno interpretirati. Očigledna je činjenica da mi iz Beograda ne čitamo dovoljno radove drugova iz Zagreba i obratno i da bi ubu­duće naši sastanci bili mnogo uspešniji ukoliko mi budemo počeli bolje upoznavati jedni druge.

105

O vremenu: Prošlost, sadašnjost, budućnost i o problemu otuđenja

Vanja Sutlić

Današnje nam je izlaganje ustvari kazalo, da je između mladog i starog Marksa ne samo jedan kontinuitet u razvoju, nego i zbiljska identičnost pozicije. To je bila teza. Ja bih ovu tezu sada ukratko nastojao da dokažem. Kada je riječ o Marxovoj, tako da kažem, misli otuđenja; ne ću da reknem niti teoriji, ni nauci, ni znanosti o otuđenju, je r to nije prava Marxova misao, onda treba kazati da Marx nije htio da postavi teoriju o jednom fenomenu, nego da taj fenomen kao eminentno zbivanje ljudskog života upotrebi za obja­šnjenje svih mogućih teorija i teoretskih stavova. Isto tako on nije htio da dade jednu definiciju prakse, nego je sve naprotiv definirao praksom. Kao što Hegel ne definira ideju nego sve ostalo definira idejom, tako i Marx sve ostalo izvodi iz prakse. Praksa nije pojam, koji se može ovako ili onako definirati. Praksa je realitet, to je zbilja, na koju Marx svaki puta iznova ukazuje, kao na posljednji svoj argument. Kada je riječ o Marxovoj misli, nazovimo je uvjetno — misli otuđenja, onda je prije svega ostalog potrebno promisliti samu kategorijalnu strukturu ove misli. Dok se ta kategorijalna struktura ne promisli, razgovor o humanizmu (u tome se slažem s nekim diskutantima) ostaje sasvim u zraku.

Pođimo od jednostavnih analiza. Otuđenje očigledno kao rela­cioni pojam traži nešto neotuđeno. Pitanje je sada gdje situirati to neotuđeno. Ustvari su dvije mogućnosti, koje se ponajprije nadaju. Strogost toga dvojstva proizlazi iz dviju dimenzija vremena koje preostaju, ako se otuđeno shvati kao faktično aktualno stanje, tj. kao stanje sadašnjosti. Ostaje dimenzija prošlosti i dimenzija buduć­nosti. Ili se čovjek otuđio od onoga što je nekoć bio kao neotuđen, pa prevladavanje otuđenja znači vraćanje na ono što je bilo, ili se čovjek otuđuje od onoga što još nije bio, ali što može da bude. (Ovo je bila posljednja riječ, koliko se sjećam, u diskusiji druga Gaje Petrovića u Sarajevu.)

Razmotrimo prvi slučaj. O prirodi, u smislu generičkog bića, Marx ne govori samo u ranijim radovima, nego je, što vi vrlo dobro znate, i u »Kapitalu« riječ o prirodi, o uvjetima koji su do­stojni ljudske prirode i t. d. Priroda, ideja, forma, esencija, eidos

106

čovjeka (ovo su različita imena za jednu te istu stvar u filozofiji i u historiji filozofije) jest neotuđenost po Marxu. Ta priroda i tako dalje, tokom historije prlja se faktičnošću egzistiranja, svojim dru ­gobitkom (što bi rekao Hegel), prostorom, vremenom, »ovim ovdje« (Hegelovi pojmovi iz Fenomenologije duha), individuacijom, histo­rijom i t. d. No telos, ta priroda kao imanentni pokretač, kao smisao, kao prava svrha historije, ono što govori Bloch, je prevladavanje dvojstva, izmirenje esencije i egzistencije. Tada prestaje otuđenje i imamo ovo što drugovi stalno stavljaju u pitanje, imamo taj zavičaj. To je i komunizam, kao stanje pomirenosti esencije i egzi­stencije, ideje i zbilje. Ova interpretacija, za koju može svatko od nas da nađe tekstova koliko god hoće, ukazuje, ako se s njom slo­žimo, da je Marx od prve do posljednje stranice hegelovac.

Međutim, razlika između njega i Hegela je golema. Hegel nije izvršio onaj program realiziranja filozofije, a to znači pomirenje ideje i zbilje; on je jednostrano izvršio to pomirenje u elementu ideje, u elementu svijesti, u elementu subjektivnoga, dakle, nije uspio da provede svoj program apsoluta. Stoga i nastupa kritika Hegelova idealizma, kao jednostrane pozicije. Naravno ni predm ar­ksovski materijalizam bolje ne prolazi. Vi znate misli iz »Teza o Feuerbachu«. Ova se jednostranost treba prevladati pozicijom o svijesnom bitku. U pitanju je prije svega čovjek koji je praktički, ali ne u smislu kako ga, recimo, danas tumači pragmatizam, nego teorijsko-praktički (subjekt — objekt). To je ono što je, recimo još Aristotel odvojio u svojim distinkcijama: poesis theoria i praxis, a što se sada ovdje nalazi nekako spojeno. Dakle djelatnost, praksa, je osnovno, a to znači priroda i čovjek zaokružuju se u naturalizmu — humanizmu: priroda, koja samu sebe zna u čovjeku, po čovjeku i za čovjeka. »Komunizam je riješena zagonetka historije i zna da je to rješenje.« To je citat Marxov. Na ovoj i ovakvoj koncepciji, usput rečeno, izgradio je Bloch svoju filozofiju. On je uspio da dade paralelu Hegelovu dijalektičkom idealizmu, izgradivši jedan »meta­fizički« sistem dijalektičkog materijalizma, jednu natur-filozofiju.

Kasnije su ovu shemu, o kojoj je bila riječ, Marx i Engels, naročito ovaj posljednji, nastojali, da tako kažem, laicizirati, to jest riješiti je filozofijsko-spekulativnog oblika, terminologije i t. d. Oni su je preveli, može se reći, na jezik etnografski, političko-ekonom­ski, ako hoćete i sociološki, premda ja ne znam da je M arx negdje govorio o sociologiji.

Prakomunizam, besklasno društvo, je sada stadij ideje u čistom obliku, klasno društvo (anderssein der Idee) posredovanje, a komu­nizam kao besklasno društvo je ispunjena ideja koja se vratila sama sebi. Dakle, kategorijalna struktura je sasvim ista kao i Hegelova: ansisch sein, für sich sein, an und für sich sein, to je teza — antiteza sinteza, esencija — egzistencija, pomirenje esencije i egzistencije u

107

apsolutu. Ako se netko služi ovim kategorijalnim aparatom može da se deklarira materijalistom, pozitivistom i čime hoće. Ali ako se mi služimo ovim kategorijalnim aparatom onda moramo da mislimo marksistički u duhu Hegelovom, i nikako drugačije. Sve ono što je Marx rekao, bila bi prema tome samo jedna aplikacija Hegela. Tako ga je između ostalih shvatio i Löwith, kad je rekao da je Marx jedini među svim hegelovcima, koji je ustvari razumio Hegela. Hegelov cilj je tu doista ostvaren. Postulira se jedna priroda, koja bi morala da u sebi sadrži svu onu puninu, koju faktička historija ne pokazuje i koju komunizam treba da realizira. Ovo nije moje mišljenje, ovo je logično provedena analiza kategorijalne strukture Marxove misli.

Drugi slučaj. Teza: Čovjek se otuđuje od onoga što još nije bio, ali što moše da bude (teza što ju je postavio pred nas Gajo Petrović). Analizirajmo njen smisao. Čovjek se otuđio od onoga što još nije bio. Kako je to moguće? Kako se mi možemo otuđiti od onoga što nismo nikada bili? Samootuđenje, o kojem je ovdje riječ, nemoguće je, ako se nismo imali čemu otuđiti, nečemu što smo već bili. Dakle, nešto neotuđeno spada na neki način u prošlost. Bit čovjeka, a to je ta neotuđenost, spada u davninu. Biti čovjekom znači biti ono što bijaše; to je naime smisao grčkog određenja biti »to ti en einai«, (biti ono što bijaše). Dakle, nemoguće je razumjeti otuđenje iz di­menzije budućnosti o kojoj smo govorili.

Kako sada stoji s drugim dijelom teze? Kaže se naime da je čovjek biće mogućnosti. Što to znači mogućnost? Ono što čovjek može biti, ali nije, što će možda biti, ali ne mora biti. Ta mogućnost nije ništa drugo nego ideja, priroda, bit, esencija i t. d. koja kao što vidjesmo prije, bitno sagledana kroz prošlost, nije još našla svoju realizaciju. Dakle, ideja minus onog telosa imanentnog minus one imanentne svrhe koja radi na realizaciji. U marksističkoj i uopće Marxu posvećenoj literaturi dosada nije izvršeno razlikovanje između ontologijske strukture, koju sam ovdje označio. Stoga, go­vorili mi o tome, da je čovjek biće mogućnosti ili da je on u frontu, kao što kaže Bloch, govorili mi čak o tome, da je on biće budućno­sti, dok nemamo jasnu kategorijalnu strukturu, mi se možemo lako vratiti natrag u biti na platonovske i aristotelovske pozicije, koje je s najvećim uspjehom, ustvari, nakon toga postavio Hegel, a mi to više ne možemo imitirati.

Kada sam govorio danas u referatu, da je pitanje čovjeka uglavnom ostalo apstraktno, znao sam, da je potrebno pokazati, Šta se ustvari pod tom biti čovjeka misli. Ili čovjeka, naime, treba shva­titi u tom hegelovskom smislu, prema kojem tendira, na kraju krajeva, i čitav egzistencijalizam, kao jedna faza (ono što je bitno za egzistencijalizam već je rečeno i na- neki način prevladano kod samoga Hegela!), ili postoji mogućnost da marksistički mislimo na jedan drugačiji način, ne u okviru ove shematike, ne u okviru ove

108

ontologijske strukture, koju ne ćemo nikada izbjeći, sm atrajući se recimo idealistima ili materijalistima, je r se u biti vraćamo na istu poziciju? Stoga je potrebna druga struktura, ali koja?

Vi ste vidjeli, kada je riječ o mogućnosti, kada je riječ o tomu što je bit čovjeka, da se mi neposredno sukobljujemo s pitanjem vremena. Ne može se progovoriti ni jedna riječ o onome što jest, kako jest i t. d. a da nije tu unutra već sadržana jedna koncepcija vremena. Hegelova teza o tome, da se ideja vraća samoj sebi, jest teza koju rukovodi jedna određena koncepcija vremena, u kojoj je predominantna prošlost. Sadašnjost je, ma da Hegel ističe jedan svoj vlastiti izvanredni položaj u historiji filozofije, ustvari, samo izvr­šenje onog programa, koji je već u prošlosti zacrtan. To je kon­cepcija vremena, koju je prvi postavio Aristotel, naime koncepcija vremena po kojoj se vrijeme sastoji iz jednog niza — »sada« (nyn), t. j. da je ono što je prošlost nešto, što više nije, a ono što je buduć­nost, nešto što još nije i prema tome, da je jedino sadašnjost realna. To je ono što i neki drugovi često ističu i misle da su bliski onome što Marx hoće da rekne. A ja tvrdim, da je to pozitivizam, koji nas zatvara u prakticizam i prakticističke konzekvencije, čije posljedice zapravo znamo.

Postoji jedna druga koncepcija vremena. Ta je tek naslućena. Ona nije nikakav rezultat, nije jasno formulirana. Nju je, ovdje treba da kažem, istine radi, izrekao prvi put 1923. godine Jožef Revaj. I taj isti Revaj, naravno, odrekao se te svoje koncepcije, je r nije bila u skladu s oficijalnim shvaćanjima. To je naime koncepcija, da je budućnost ona primarna dimenzija povijesti. Ali ne budućnost shvaćena kao niz ovog — »sada«, — nego budućnost shvaćena kao nešto što je starije nego prošlost i sadašnjost. Vrijeme ne dolazi, kao što je mislio Bergson, iz prošlosti prema naprijed, nego vrijeme dolazi iz budućnosti prema natrag. P rije no što je bila prošlost i prije no što je sadašnjost, bila je budućnost. Napominjem, vi možete da shvatite Marxa hegelovski, kao što sam rekao, ili ga možete da shvatite ovako, da je pred nama ono od čega se otuđujemo, ali ne pred nam a u smislu: jednom će biti, Šta ja znam, za 200—300 godina, nego je pred nama svagda kada živimo kao ljudi. Otuđiti se znači otuđivati se stalno nasuprot onome, što već jesmo u smislu budućnosti. Budućnost nije sutra. Budućnost se ne da kronologijski fiksirati. Budućnost je nešto što je bilo (može izgledati parado­ksalno), što je bilo pred nama i što još uvijek traje i uvijek je starije od onoga što faktički jest. Samo tako, recimo, možemo da objasnimo aktualnost jedne davno ocrtane filozofije, vrijednost djela ostalih stvaralaca kulture, koji su davno živjeli, ali koji za nas još i danas govore, čak često i bolje, nego što govore oni, koji su nam danas suvremeni. Dakle, ili ćemo prihvatiti jednu novu koncepciju vremena, na što je tendirao Bloch, ili ćemo sa svim našim marksi­

109

stičkim pričama ostati hegelovci. Ta je dilema. I dalje: ili ćemo otuđenje shvatiti hegelovski, ili ćemo se dati u problematiku po­stavljajući pitanje vremena u centar naših istraživanja. To je danas teorijska dilema. Dok se ovdje ne orijentiramo, dok ne reknemo da i ne s obzirom na to, mi možemo vrlo interesantno govoriti, mi možemo mnogo toga reći, možemo ukazati na mnoga pitanja, ali nikakav ozbiljniji odgovor ne ćemo dati.

110