II. ciklus 24. pismo - dt.com.hr

II. ciklus 24. pismo

1

BOG SVE U SVEMU

Uvod

Već od početka ovoga 2. ciklusa bivalo je sve jasnijim: ništa na svijetu nije za čovjeka bez-upitno, ponajmanje on sam. Ima li njegov život uopće nekakva smisla? Može li mu on dati neki smisao? Pokazalo se je također da ljudi u odgovorima na to za njih najtemeljitije pitanje nisu nikada bili sasvim složni - a danas su sigurno nesložniji nego u prijašnja vremena. Na pitanja o položaju zemlje u sunčevu sustavu, o strukturi atoma, o procesima u živoj stanici i o još koječemu drugome postoje općenito prihvaćeni odgovori. No to se ne može reći i za zagonetku koju predstavlja sam čovjek.

Unatoč tome ljudi su uvijek pokušavali naći odgovor na pitanja: odakle i čemu njihov život? Pismo 3 prikazalo je važne i za naše vrijeme značajne pokušaje odgovora; upozorilo je i na njihove granice. Po kršćanskom vjerovanju ljudskom je životu dan smisao pa prema tome i odgovor na postavljeno pitanje: Bog daje ljudskom životu smisao u Isusu Kristu.

Cijeli 2. ciklus pokušao je na kraju krajeva razviti taj izričaj. Sve do sada rečeno jest zapravo "teologija", nauk o Bogu. Sada ovo pismo, naslovljeno "Bog sve u svemu", još jednom nastoji objediniti različite aspekte kršćanskog odgovora. To dakako ne znači da smo time taj odgovor iscrpli i da su naša pitanja dokrajčena. Pred Bogom, koji je naš cilj, ostajemo uvijek hodočasnici.

SADRŽAJ

1. Bog - temelj i cilj čovjeka

1.1 Bog se pojavljuje u čovjekovu životu1.11 Bog - proizvod ili nosivi temelj čovjeka?1.12 Volja Božja - nasilje nad čovjekovom voljom ili njezino oslobođenje?

1.2 Bog ne dolazi tek "na kraju" u čovjekov život 1.21 Sučelice smrti postavlja se pitanje o Bogu 1.22 Kršćanska vjera obezvrjeđuje smrti1.23 Kršćanska se nada u život "pali" na živome Bogu 1.24 Bog je prisutan u svemu čovjekovu životu

1.3 Bog stoji već na početku1.31 Značenje početka za smisao cjeline1.32 Iskustvo Boga u sadašnjosti - prilaz početku 1.33 Početak - ponuda Božje ljubavi

1.4 Bog je temelj i cilj, polazište i dolazište čovjeka i povijesti 1.41 Bog obuhvaća početak, sadašnjost i budućnost čovjeka


2

1.42 Bog obuhvaća početak, sadašnjost i budućnost čovječanstva

1.5 Zadaci

2. Božje otajstvo - čovjekovo spasenje

2.1 Ono što Bog čini za čovjeka, može nam reći što Bog jest2.11 Bog se daruje čovjeku2.12 Čovjek može Boga krivo razumjeti - ako ga razumije kao sredstvo za uživanje u samome sebi - ako u njemu vidi samo pozitivnu protusliku ljudskog siromaštva

- ako ga smatra jamcem ljudskih zahtjeva.2.13 Bog kao Bog jest Bog za ljude

2.2 Bog, "Najviše biće"?2.21 Bog Biblije: Gospodar povijesti2.22 Bog filozofa: najviše biće koje je moguće zamisliti 2.23 O Bogu možemo misliti samo polazeći od čovjeka2.24 Nije li Bog, kojega zamišljamo polazeći od čovjeka, zapravo ljudsko djelo?

2.3 Bog je otajstvo2.31 Bog - "sasvim drugi": - prazan obrazac?

- ispravljački obrazac2.32 Bog - "apsolutno otajstvo"

2.4 Bog koji je ljubav2.41 Otajstvo ljubavi upućuje na odgovor 2.42 Otajstvo ljubavi i zlo u svijetu2.43 Stav Staroga zavjeta: pouzdanje u većega, u Boga2.44 Poruka Novoga zavjeta: objava ljubavi Božje u Isusovoj smrti i uskrsnuću

2.5 Živi Bog objave2.51 Bog je istodobno bliz i nedokučiv2.52 Bog je TI za ljude,2.53 Bog je neusporedivi TI, Jedini2.54 Čovjek je otvoren prema Bogu2.55 Bog daje da ga čovjek zove po imenu

2.6 Zadaci

3. Otac Gospodina našega Isusa Krista

3.1 Beskonačni Bog u povijesnoj objavi3.11 Božja konačna objava u Isusu - suženje Boga ili kraj povijesti?3.12 Posljednja objava Božja u Isusu - uključivanje povijesti u Isusov hod prema Ocu3.2 Objava Božja kao samoobjava3.21 Korjenita Božja založenost u čovjeku Isusu


3

3.22 Uskrsnuće čovjeka Isusa kao objava Božje ljubavi i svemogućnosti3.23 Čovjek Isus kao Božja objava o čovjeku - Bog hoće savršena čovjeka

- Bog hoće savršenu zajednicu

3.3 Objava i su-djelovanje3.31 Spoznaja kao "biti-izvan-sebe"3.32 Spoznaja Boga u "biti-s-Isusom"

3.4 Zadaci

4. Isus Krist - objava Božjega života

4.1 Sin, put k Ocu4.11 Isus je onaj koji je kod Oca4.12 Isus je onaj koji dolazi od Oca4.13 Isus je trajni put k Ocu

4.2 Duh, zajedništvo s Bogom i u Bogu4.21 Put k Ocu po Sinu u Duhu4.22 U Duhu se daje Bog sam4.23 U Duhu smo prihvaćeni u ljubav Božju

4.3 Zadaci

1. BOG - TEMELJ I CILJ ČOVJEKA

Razmišljanja ovoga Pisma pokušavaju još jednom sažeto predočiti jedno osnovno uvjerenje kršćanske vjere, naime činjenicu da Bog dolazi čovjeku ususret i način kako se to događa. Nastoji se dakle pokazati kako se Bog zahtjevno postavlja pred čovjeka i upravo ga tako privodi njemu samome (1.1); kako Bog, koji stoji "na kraju" čovjekova života, za čovjeka znači smisao i cilj 11.2); kako se iz iskustva Boga u sadašnjosti pokazuje da je i čovjekov početak osmišljen ljubavlju (1.3). A budući da čovjek ne živi samo kao pojedinac nego uvijek u zajednici, to sve mora onda vrijediti i za ljudsku povijest (1.4).

1.1 Bog se pojavljuje u čovjekovu životu

1.11 Bog - proizvod ili nosivi temelj čovjeka?

Glavni književni predstavnik francuskog egzistencijalizma, Albert Camus (1913-1960), u svom romanu "Stranac" stavlja u usta jednom osuđeniku na smrt riječi upućene nekom svećeniku: "... pokušam mu posljednji put objasniti da mi preostaje malo vremena, da ga ne želim gubiti s Bogom".1 Vjernik će pred tim odgovorom ostati zbunjen. Kako uopće netko može misliti da trati vrijeme kad misli na Najviše, Najljepše i na ono što je najdostojnije ljubavi i o tome govori?

1 CAMUS, Albert, Odabrana djela II. Preveli Smičiklas-Lalić-Golubović. Zagreb, 1971, str. 89.


4

Tko doživi nešto takvo, morat će si posvijestiti da njegovi superlativi "Najviše" i "Najljepše" uopće ne djeluju na onoga koji ne vjeruje, ukoliko mu se prije ne uspije pokazati da se to "Najviše" čovjeka uistinu tiče. Iza odbijanja mogla bi naime stajatiupravo sumnja prema onome što ljudi smatraju "Najvišim" i "Najboljim". Moguće je da iza toga stoji pitanje može li se uopće doći do nekoga dobra kada ljudi zapravo do u neizmjerno uzdižu svoje vlastite ograničenosti i onda to prikazuju kao ono "Najbolje".

Ne smije se tu previdjeti ni činjenica da ljudi zapravo sumnjaju u sliku koju imaju o Bogu i da iza te slike stoji također sumnja ili štoviše očaj nad samim čovjekom. čovjekova ograničenost izaziva gnušanje i mučninu upravo ondje gdje on ističe svoje tobože velike misli. Ipak iza sve te sumnje o čovjeku, upravo onda kada ona prelazi u očaj, stoji zapravo još jedno, posljednje uvjerenje: da bi čovjek mogao, čak i morao, biti veći nego što se on u stvari očituje. Ali ne može li upravo Bog kršćanske objave dokinuti taj očaj? Ta on upravo hoće većega čovjeka i može ga stvoriti.

Prvi i privremeni odgovor na to pitanje pokušali smo dati već u Pismu 3. Što je ondje izloženo, zapravo je ponuda: "Ne potvrđuje li se Bog upravo time što ljubi čovjeka i baš ga na taj način izvodi onkraj njegove vlastite skučenosti?"

Čini li on to, onda upravo on daje smisao čovjekovu životu. I budući da on obuhvaća cijeli čovjekov život, on je i temelj i cilj čovjekova života.

1.12 Volja Božja - nasilje nad čovjekovom voljom ili njezino oslobođenje?

Ako Bog kao temelj i cilj obuhvaća cijeli čovjekov život, onda to mora značiti da je on zbiljski prisutan u našem ljudskom životu. Ne smijemo to tako shvatiti kao da bi Bog izvana, poput nekog stranca, ulazio u naš život, a da mi sa svoje strane nemamo s njime nikakve veze. Time se zapravo želi reći da ljudski život bez Boga stvarno nije moguć, da ga Bog nosi i da je on u njemu "iznutra prisutan".

No ne stoje li Bog i čovjek jedan nasuprot drugome ipak kao stranci? Nije li istina da Bog izvana čovjeku nameće svoju volju?

Neki prigovori protiv Boga sigurno dolaze odatle što se već unaprijed misli da se Božja i ljudska volja nadmeću i da jedna drugu izigrava i istiskuje. Otprilike ovako: čovjek ima svoju vlastitu volju; nju bi on u osnovi uvijek htio slijediti. No toj njegovoj volji suprotstavlja se jedna druga volja, volja jednog jačeg gospodara. Taj je gospodar doduše široke ruke, ne zavidi čovjeku na njegovoj sreći, ali ipak zahtjeva priznanje svoje suverenosti. Ako je čovjek spreman priznati tu svemoguću volju onoga drugoga, onda će mu nagradom biti vječno blaženstvo.

Sigurno postoje napetosti između čovjekove i Božje volje. I Sveto pismo zna za čovjeka koji najprije mora tražiti volju Božju i onda učiniti kako da joj bude poslušan. čak i čovjek koji bijaše Sinom Božjim morao je u tom smislu učiti se poslušnosti. Poslanica Hebrejima opisuje to Isusovo držanje ovako: ;,Premda je Sin, iz onoga što prepati naviknu slušati" (Heb 5,8). To učenje nije dovelo ni do sukoba ni do rezignacije. Upravo u posluhu pokazuje se Isus slobodnim. On ne čini ono na što bi bio prisiljen. Tako Bog s Isusom ne bi nikada postigao svoj cilj; jer do otkupljenja je


5

moglo doći samo po slobodnom posluhu. U svojoj poslušnosti Isus čini ono što on sam stvarno hoće. On prepoznaje Božji cilj kao svoj vlastiti cilj.

To znači da Isus ne izdaje svoju vlastitu volju u mazohističkom, samomučilačkom samoodricanju u kojem bi još i uživao. Kada Isus vrši volju Božju, nije posrijedi konkurencija nekoga jakoga gospodara koji svoj cilj postiže ako treba i pomoću svemogućnosti i podanika koji najbolje prolazi ako se pokorava jačemu.

Hoće li netko stvarno razumjeti odnos Boga i čovjeka, volje Božje i volje ljudske, mora pokušati shvatiti i odobriti Isusovo držanje. Tako će spoznati da Bog nije za čovjeka nikakav strani cilj. Upravo onda kada čovjek stvarno traži Boga i njegovu slavu, on pronalazi sebe samoga i cilj svojega života.

1.2 Bog ne dolazi tek "na kraju" u čovjekov život

1.21 Sučelice smrti postavlja se pitanje o Bogu

No može li taj život uistinu imati smisao i cilj ako na kraju neminovno stoji smrt? Nije li smrt onaj trenutak u kojem zajedno sa mnom u grob zauvijek ide i sva moja nada? Pa i kad bismo smisao svoga života tražili samo i jedino u sadašnjem zemaljskom životu, smrtni nam čas svakako otimlje iz ruku svaku mogućnost da raspolažemo sobom i svojim životom. A kako čovjek ipak dolazi do toga da postavlja pitanje ne samo općenito o nastavku povijesti nego i o svojoj vlastitoj sudbini onkraj smrti? Možda mu sučelice smrti treba iluzija Boga kako bi mogao svoj život iskusiti kao nešto smisleno? Ili je pak sam Bog u čovjeku suočenu sa smrću probudio tu čežnju za životom? Pokazuje li Bog upravo tako tek s kraja ljudskoga života unatrag da je bio prisutan u tom životu?

1.22 Kršćanska vjera ne obezvrjeđuje smrti

Pred pitanjem o smrti neće ni za kršćanina biti samo po sebi razumljivo govoriti o besmrtnosti duše. S takvom nadom u besmrtnost mogao bi on zaista podleći iluziji.

Johann Gottlieb Fichte (njemački filozof, 1762-1814) rekao je jednom: "Ovo što se naziva smrću ne može prekinuti mojega djela... Silom sam se domogao vječnosti. Smjelo uzdižem svoju glavu prema strahotnom stjenovitom gorju, razbješnjelom vodopadu i prema oblacima koji se kovitlaju poput vatrenog mora te kažem: ja sam vječan i prkosim vašoj moći. Razbijte posljednje zrnce prašine tijela koje ja nazivam svojim: sama moja volja treba smjelo i hladno lebdjeti nad ruševinama svemira"2 Za naš današnji osjećaj, te rečenice ne zvuče toliko smjelo koliko romantički i idealistički zaneseno. Svakako, takvo pouzdanje trebalo bi samo sebe zapitati odakle dolazi. Nije li ono izvedeno, na kraju krajeva, ipak samo iz ljudske žudnje za životom?

Pa i za biblijsko shvaćanje smrt nije nešto što bi se moglo olako uzeti zbog nade u besmrtnost. Za Bibliju je smrt čas čovjekove nemoći. Ne samo da se tijelo fizički raspada nego i čovjek dolazi u krizu iz koje ne može sam sebe izvući.

2 FICHTE, Johann Gottlieb, Einige Vorlesungen uber die Bestimmungen des Gelehrten. Drei Vorlesungen. Werke I, str. 250 sl.


6

1.23 Kršćanska se nada u život “pali” na živome Bogu

Biblijski odgovor na čovjekovo pitanje o smrti ne proizlazi iz obezvrjeđivanja smrti, niti Biblija iz nekakve žudnje za životom izvodi iluziju nekoga Boga koja bi bio jamac života. To se naposljetku razabire i iz načina kako se tijekom starozavjetne objave razvijala misao o punini života nakon smrti. Stari zavjet naime ne zaključuje iz neke ljudske čežnje za životom da postoji Bog koji, ako sve ide kako treba, mora čovjeku osigurati vječni život. Baš obratno: budući da je čovjek naučio gledati svoj život kao zajedništvo sa živim Bogom, dolazi mu sama od sebe misao da ljudska smrt za Boga i njegovu ljubav ne može biti nikakva granica.

Jedan starozavjetni molitelj govori ovako pred Bogom: "Kad mi duša bijaše ojađena, a bubrezi probodeni, bezumnik bijah bez razbora, ko živinče pred tobom. AI' ću odsad uvijek biti s tobom, jer ti prihvati desnicu moju... Koga ja imam u nebu osim tebe? Kad sam s tobom, ne veselim se zemlji. Malaksalo mi tijelo i srce: okrilje srca moga, i baštino moja, o Bože, dovijeka!" (Ps 73,21-26).

Posebnost starozavjetnoga, a time i kršćanskog odgovora nije dakle u tome što bi čovjek htio vječno živjeti pa si mora izmisliti Boga koji bi zadovoljio tu njegovu čežnju, nego u ovome: ako postoji Bog čija je bit uistinu ljubav, koji se čovjeku javlja baš kao njegov Bog i daje mu svoja obećanja, onda taj Bog nikad ne prestaje ljubiti čovjeka.

Svakako nije bez temelja kritika nekih oblika propovijedanja o vječnome životu, onih oblika po kojima bi vječni život trebao samo zadovoljiti ili umiriti mali ljudski egoizam. - Unatoč tome ostaje pitanje: što će biti sa svakim pojedinim čovjekom nakon smrti? To je jedno od stožernih pitanja naše kršćanske vjere, i to upravo radi Boga samoga!

Ako je Bog u kojega vjerujemo Bog ljubavi, onda je on uistinu prisutan u onomtrenutku kada nam je iz ruku oduzeta svaka moć nad nama i našom poviješću.Upravo se tako Bog očituje kao čovjekov cilj; a budući da je on čovjekov cilj, on probuđuje u njemu čežnju za životom i onkraj smrti.

1.24 Bog je prisutan u svemu čovjekovu životu

Kad to znamo, bit će nam jasno: Bog ne ulazi u čovjekov život tek u trenutku smrti. Kao što je Bog kao veliki ljubitelj prisutan u našoj smrti, tako je on prisutan i u našem životu. Zbog toga i možemo nadvladati moć smrti u našem životu za vrijeme kojega još možemo oblikovati sami sebi. Bog nam se ne približuje tek u nemoći naše smrti nego - kao što je u tom času prisutan poput onoga koji nas spasava jer nas osobno ljubi, tako je prisutan i u cijelom našem životu. Imati Boga pred očima kao svrhu i cilj znači dakle znati: on je uistinu "prisutan".

1.3 Bog stoji već na početku

1.31 Značenje početka za smisao cjeline

Po životnom je osjećaju našega vremena budućnost za čovjeka u konačnici ipak važnija od prošlosti. Taj je način gledanja zastupljen i u Bibliji. Molitelj biblijskog


7

vremena priznaje Boga svojim spasiteljem ili svojom hridinom. To bi današnji čovjek mogao izraziti tako da označi Boga kao svoju "budućnost".

A onomu tko ne želi izgubiti tu budućnost, sadašnjost ne smije biti naprosto prazna i besmislena. Budućnost uzeta kao puki produžetak prazne i besmislene sadašnjice bila bi za čovjeka pravi pakao. Hoće li pak sadašnjost biti prazna i neispunjena ili će nositi u sebi neki smisao, to presudno zavisi od početka ljudskog postojanja.

Pitanje o početku postavlja nas pred teške probleme. Na početku je doduše ljudski život sa svojim mogućnostima još sasvim otvoren. To da ja opstojim nije zacijelo nikakav slučaj. Mnogo je toga u meni unaprijed programirano. Moji nasljedni čimbenici uvjetovali su da se oblikuje ne bilo tko, već upravo ja. Drugi pak čimbenici koji me određuju leže u prilikama mojega vremena i odgoja. No sve to još ne razjašnjava zašto ja u času mojega početka postojim baš kao taj i takav, sa svim svojim jedinstvenim mogućnostima.

1.32 Iskustvo Boga u sadašnjosti - prilaz početku

Ali kako je moguće ustanoviti nosi li ljudski život u sebi smisao već u samompočetku? Čovjeku je sigurno već od početka dano neko iskonsko pouzdanje da njegov život ima smisla i da nosi u sebi obećanje. No tek u dotičnoj njegovoj sadašnjici moguće je čovjeku spoznati što mu je već oduvijek dano kao obećanje. I tek kad se slobodno odluči prihvatiti sebe samoga i svoj vlastiti život, može čovjek točno shvatiti što to obećanje zapravo znači. Samo polazeći od sadašnjosti dolazi do početka: osebujno i tajanstveno obećanje početka stječe čovjek samo iz dotične svoje sadašnjice, samo onda kad u toj sadašnjici prepozna dar ljubavi Božje.

Kako tajanstvena višeznačnost i otvorenost početka postaje čovjeku jednoznačno određena i kako on u svemu tome može spoznati Boga, moguće je opet razaznati iz načina kako je starozavjetni narod Božji razmišljao o početku. Izrael je iz iskustva koja je stjecao s Bogom u svojoj povijesti i sadašnjosti, spoznao da na početku te iste povijesti i, štoviše, cijeloga svijeta stajaše Božja stvaralačka ljubav (usp. pismo 13/1.12).

1.33 Početak - ponuda Božje ljubavi

Tako svaki čovjek može znati: početak mi je nedokučiv, ali ono što mi od njega dolazi pravi je dar jer Bog i na početku stoji kao onaj koji ljubi. Bog ne veže tijek čovjekova života nekim unaprijed dogotovljenim planom niti mu unaprijed naznačuje u svemu proziran životni put kojega bi se čovjek morao strogo držati. Ono što Bog već na početku pruža, jest ponuda ljubavi i prema ljubavi. Tu ponudu valja ostvariti tako da je čovjek iz ljubavi prihvati i da se njegova ljubav zapali na ljubavi Božjoj.

1.4 Bog je temelj i cilj, polazište i dolazište čovjeka i povijesti

1.41 Bog obuhvaća početak, sadašnjost i budućnost čovjeka

A što sve to znači za čovjekov život u svijetu, u sadašnjosti? Od samoga svojega početka čovjek je pozvan da stvaralački djeluje. Svijet i njegov vlastiti život povjereni


8

su njegovu stvaralačkom oblikovanju kao dar ljubavi. Njegova mu pak budućnost govori da će ostati ono što on stvara svojim stvaralačkim odgovorom na Božju ljubav.

Trajno će ostati sva ljubav koju čovjek uloži u svijet. Ona je trajna upravo predBogom i po Bogu. Tako čovjek može biti sretan: ta trajno ostaje ono za što serazdao.

Tako se Bog očituje kao ono najdublje u čovjekovu životu. Bog obuhvaća čovjeka od njegova početka i od njegova kraja. Tako je on stalno prisutan u čovjekovu životu. Bog je ljubav koja u početku stvara zbiljsku slobodu te iz izvodi I daje izvoditi stvari koje zaslužuju i sposobne su da ostanu sve do u vječni život, sve do u dovršenje-ispunjenje budućnosti.

1.42 Bog obuhvaća početak, sadašnjost i budućnost čovječanstva

Time je već naravno uključno rečeno da se čovjekov temelj i cilj ne smiju promatrati izdvojeno, samo u odnosu na svakog čovjeka pojedinačno. Velika zagonetka ljudske povijesti nije samo u tome da postojim ja u svojoj jedinstvenosti i neproračunatosti, nego i u tome kako i zašto sam ja upleten u jednu tako veliku i nesagledivu povijest. Time se nipošto ne opoziva ono gore rečeno, da je naime Bog na jedinstven način temeljem i ciljem svakog ljudskog života. Ali tko se god pita o smislu svoje osobne povijesti, nalazi odgovor samo onda ako smisao svoga života može otkriti u okviru cijele povijesti ljudskoga roda. Bog može biti "mojim" Bogom jedino onda ako se on iskazuje moćnim u cijeloj povijesti svijeta.Kršćanska vjera - poput vjere izraelskog naroda - smije i mora, polazeći odpriznavanja Božje prisutnosti, priznavati Boga i vjerovati u njega kao dovršiteIja-ispunitelja i začetnika cijele povijesti.

1.5 Zadaci

1. Skicirajte ukratko što znači: Bog "obuhvaća" čovjekov život.

2. Promislite s kojeg polazišta dolazi Biblija do iskaza o početku ljudske povijesti i o životu nakon smrti.

2. BOŽJE OTAJSTVO - ČOVJEKOVO SPASENJE

Uzmemo li Boga kao temelj i cilj čovjeka i cijeloga svijeta, ne zastajemo li previše pri čovjeku? Ne gledamo li tako Boga suviše "jednostrano": samo sa strane čovjeka? Ne bismo li trebali ići više za tim da shvatimo što je on u sebi i sam po sebi? Ne bi li istom to bilo istinsko priznavanje Boga?

Nasuprot tome, ovo što slijedi treba pokazati da je Bog upravo onda Bog ako je temelj i cilj čovjeka i da on to može biti samo onda ako je on zbilja Bog.


9

2.1 Ono što Bog čini za čovjeka, može nam reći što je Bog u sebi

2.11 Bog se daruje čovjeku

Bog bi bio Bogom a da čovjek i ne postoji. Njemu kao Bogu time ne bi ništanedostajalo. Bog nas nije stvorio da bi on sam imao više za sebe. Mi bijasmo cilj njegove ljubavi. On nas nije trebao da bi time samog sebe potvrdio i učinio zadovoljnijim. Razlog za to da je on uopće mogao istupiti iz sebe samoga i dati da život nikne i izvan njega, leži jedino u njemu samome. Njegovo je bogatstvo tako veliko da je on mogao stvoriti ljude ne da bi oni poput statista sudjelovali ili pljeskali "u Božjem kazalištu svijeta" nego "da život imaju, u izobilju da ga imaju" (Iv 10,10). On je želio postati blaženstvom za ljude.

2.12 Čovjek može Boga krivo razumjeti

Očito se Bog time izložio riziku. Postoji naime opasnost da čovjek vidi Boga ne u njegovoj veličini nego jedino kao sredstvo za sebe samoga.

1. - ako ga razumije kao sredstvo za uživanje u samome sebi

Ako čovjek egoistički ljubi svoju sreću, on ponizuje Boga. On ga time, naravno, i mimoilazi; ne nalazi više živoga Boga i time puninu života za sebe. Bog dakle ne smije nikada postati sredstvom pomoću kojega bi čovjek uživao u samome sebi, potvrđivao se i sebe samoga častio.

U toku ljudske povijesti bilo je različitih načina kako su ljudi htjeli sebi podložiti Boga. Vrlo primitivan oblik jest magija (usp. Pismo 19/12), tj. pokušaj pomoću raznih sredstava prisiliti Boga da udijeli čovjeku spasenje. Magija ostaje, doduše u nešto profinjenijem obliku, uvijek kušnjom za čovjeka: kada čovjek pozna neko Božje svojstvo, npr. dobrotu, onda ide za tim da Boga "omekša" ili prisili na nešto, ali čovjek sam nije spreman predati se živomu Bogu.

2. - ako u njemu vidi samo pozitivnu protusliku ljudskog siromaštva

Bog može biti naš temelj i cilj upravo zbog toga što nije tek podređen našoj koristi, nego je sam u sebi punina svake vrijednosti. Boga bogatim ne očituje tek naše siromaštvo. On ne treba našega siromaštva ni naših potreba kako bi se pokazao bogatim. Nije potrebno napipati sve negativne strane čovjeka pa da bi se onda zaključilo kako je Bog neka protuslika ljudske manjkavosti. Boga i spasenje ne možemo zamisliti polazeći jednostrano od čovjekovih potreba.

Da je Bog upravo iz svoje punine života temelj i cilj svijeta i čovjeka, odražava se u mnogostrukim iskazima Pisma i crkvene predaje. To je posvjedočeno i time što Crkva u svojoj liturgiji časti i slavi Boga baš u njegovoj slavi i gospodstvu:"Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život i dah i - sve" (Dj 17,24 sl)."Nama je jedan Bog, Otac, od koga je sve, a mi za njega; i jedan Gospodin, Isus Krist, po kome je sve, i mi po njemu" (1 Kor 8,6).


10

,,Ovaj jedini pravi Bog stvorio je iz svoje dobrote i svemoći - ne da bi povećao svoje blaženstvo niti da bi postigao veće savršenstvo, nego da objavi svoje savršenstvo po dobrima koja razdaje stvorenjima - u najslobodnijoj odluci svoje volje na početku vremena iz ničega na isti način oba reda stvorenja...'(1. Vatikanski koncil, Dogmatska konstitucija o katoličkoj vjeri "Dei Filius"). "Hvalimo te, blagoslivljamo te, klanjamo ti se, slavimo te, zahvaljujemo ti radi velike slave tvoje" ·Slava u sv. misi).

3. - ako ga smatra jamcem ljudskih zahtjeva

Krivi pristup Bogu ima i onaj tko ga gleda samo kao "pravedni vršak" nekoga svjetskog uređenja koje služi ljudskom samopotvrđivanju. Taj je stav zoran u ponašanju farizeja. Presudna crta farizejštine sastoji se u tome da se Bog smatra onim koji bi trebao zadovoljiti ljudske zahtjeve i štititi postignuta prava: Bog predstavlja neku vrstu "osiguranja" za čovjeka koji kod njega "uplaćuje" svoje uloge.

Samo ako se čovjek odreče takva "osiguravajućeg mišljenja" i stvarno izađe iz sebe u samo-izvlaštenju, nalazi on svoj temelj u Bogu. Tu se pak Bog zbilja iskazuje kao temelj koji ne ovisi o čovjeku, nego koji čovjeka nosi i iz svoje mu se slobodne odluke obraća.

2.13 Bog kao Bog jest Bog za ljude

Mi doduše označujemo Boga pojmovima "temelj" i "cilj" polazeći od nas samih; "temelj" naime znači uvijek "temelj nečega" i cilj "cilj za nešto". Ipak mi ga 'tim izrazima, odnosno onim što oni žele reći, ne podređujemo sebi nego hoćemo nešto reći o njemu samome. Upravo jer mi priznajemo Boga samog onim i onakvim koji 'i kakav on jest - neovisnim o nama i slavnim u nedohvatIjivosti svoje božanske biti - mi ga nazivamo "temeljem" i "ciljem". Jedino kao Bog u sebi on je također naš temelj i cilj.

Već i starozavjetno iskustvo Boga znade: Bog hoće biti bliz ljudima kao njihov Bog, tj. u konačnici kao njihov temelj i cilj (usp. Pismo 11/4.311. Na taj je način on objavio sebe samoga.

Hoćemo li - imajući sve to u vidu - ispravno tumačiti naš govor o Bogu, onda ga moramo vrednovati kao govor onih koji se ljube. I oni izražavaju jedan o drugome prije svega ono što onaj ljubljeni drugi znači za onoga koji ljubi. No oni su čvrsto uvjereni da tako najbolje kažu što drugi jest.

2.2 Bog, "Najviše biće”?

Bog je upravo kao Bog temelj i cilj čovjeka. To znači da ga mi jednostavno ne možemo zamisliti tako da mu ljudske vrednote pripišemo u najvišem stupnju. Odatle je jasno da je sporan i filozofski pokušaj koji Boga zamišlja kao "Najviše biće", premda je baš taj filozofski pokušaj trajno utjecao na kršćansko mišljenje.

2.21 Bog Biblije: Gospodar povijesti


11

Naravno da je Bog - kao što to već Pismo kaže - "Najviši" (usp. Pismo 13) Ali Pismo time želi reći ovo: Bog se izdiže nad sve drugo tako da on ostaje jedini odgovor na pitanje tko je Izraelu donio spasenje. To izražava Izaija 45,21 : " ... nema Boga osim mene..." A da to obrazloži, upućuje pisac na Božje spasenjsko djelovanje: "Osim mene nema Boga koji bi bio pravedan i pomagao."

2.22 Bog filozofa- najviše biće koje je moguće zamisliti

No u našoj duhovnoj povijesti u pojmu "Najvišeg bića" nije se mislilo na spasenjsko djelovanje Božje u povijesti, djelovanje po kojem se je on iskazao kao Jedini i Neusporedivi. "Najviše biće" bijaše najmilija racionalistička oznaka za zamisliti Boga -ukoliko se racionalizam uopće držao neke predodžbe o Bogu.Pod "racionalizmom" podrazumijevamo uvjerenje da je sve u svijetu u skladu s ljudskim umom pa zato taj isti um i može sve prozreti i svime vladati. U duhovnoj povijesti označava se time prije svega široka struja filozofskog mišljenja od 17. do 19. stoljeća.

"Visoko biće" po kojem se mjerilo "Najviše biće" bijaše pritom čovjek. Čovjek koji je dosegao duhovnu samostalnost i koji je pokušao snagom svojeg mišljenja konstruirati cijeli svijet dao se rado uvjeriti da nad njim treba postojati još jedno "Više biće".

Na početku novovjekovlja pokušao je Descartes (1596-1690) izgraditi zgradu ljudskog mišljenja na nekoj prvoj sigurnoj spoznaji. Polazištem sve izvjesnosti bijaše mu rečenica: "Mislim, dakle jesam". Tom samosigurnošću prispjeva Descartes vrlo brzo do priznanja Boga: čovjek uopće ne bi mogao misliti istinitost svoje vlastite egzistencije kada ne bi bilo neke prve sasvim savršene postojeće istine.

Čak ako i nije krivo polazeći od egzistencije čovjeka zaključiti da postoji neko "Najviše biće", ipak valja pitati: Sto jedan takav proces zaključivanja pomaže čovjeku koji stvarno živi u sumnji? Ne zavodi li to zaključivanje upravo onoga, tko stvarno sumnja da u "Najvišem biću" vidi konstrukciju onih ljudi koji za sebe i za svoj svijet traže neko osiguranje, nekoga najvišega garanta postojećeg reda?

2.23 O Bogu možemo misliti samo polazeći od čovjeka

Tim je prigovorom naznačen problem govora o Bogu uopće. Zbiljski je moguće o Bogu govoriti jedino u obliku najvišeg stupnjevanja onoga što se u rečenici želi reći. Njega si možemo predstaviti i izraziti samo kao "Najboljega i Najuzvišenijega" od svega što se može misliti (Augustin).

Augustin je to jednom prilikom izrazio ovako: Budući da Bog hoće da mi o njemu govorimo, njegova je namjera također "da mu damo ime 'Bog'. Kada čujemo zvuk tog sloga, naravno da po tome ne spoznajemo samog Boga. No ipak taj ton, čim uđe u uho, potiče svakoga koji tu riječ jezično razumije da pritom pomišlja na najsavršeniju i besmrtnu narav. Jer čak ako o onom jednom i najvećem Bogu misle oni (ljudi koji prihvaćaju, imenuju ili časte druge bogove na nebu ili na zemlji, oni najvišeg Boga ipak zamišljaju tako da si pritom nastoje predstaviti nešto najbolje i najuzvišenije što se uopće može misliti".


12

"Najbolje i najuzvišenije što se uopće može misliti...": kako bismo uopće drugačije i smjeli zamišljati Boga? Polazeći od te Augustinove misli, povlači se kroz kršćanski nauk o Bogu cijela jedna struja. Tako je npr. Anzelmo iz Canterburyja (usp. Pismo 9/2.33) Boga označio kao biće "od kojeg se ništa veće ne može misliti". No koje mjerilo veličine čovjek zapravo posjeduje? Nešto "najbolje" može on misliti samo ako u svom mišljenju zamisli nešto "dobro". Kako si čovjek predstavlja dobro, tako će si predstaviti i svojega Boga.

2.24 Nije li Bog kojega zamišljamo polazeći od čovjeka, zapravo ljudsko djelo?

Izgleda u stvari da najviše poteškoća za ateiste danas dolazi odatle što se o Bogumože misliti i govoriti samo ljudski. Njihov se napad ne usmjerava unaprijed protiv Božje opstojnosti. Oni ponajprije promatraju predodžbe o Bogu i dolaze do zaključka da je čovjek stvorio veoma sumnjive pojmove o "Najvišem biću". Zamišljena veličina Božja ne može izbrisati ograničenost svojih graditelja. Možemo se doduše pomiriti s ograničenošću čovjeka. Ali tobožnja veličina "Najvišeg bića" postaje upravo nepodnošljivom kada ljudi hoće do u vječno i nepromjenljivo uzdići svoje samo male predodžbe o tome što oni drže "dobrim".

Tko tako misli, ima na neki način Bibliju na svojoj strani. Ako su u Bibliju i preuzete one predodžbe koje su si ljudi stvorili o Bogu, valja imati na umu da Biblija uvijek nanovo i radikalno stavlja te predodžbe u pitanje i to na temelju povijesnih iskustava sa živim Bogom. Gdje se ljudsko mišljenje zatvara pred tom korekturom, tu "Najviše biće" kao proizvod čisto ljudske pameti, spada medu one stvari koje se u Bibliji nazivaju "kumirima". Za njih pak vrijedi da su pred živim Bogom mrtvi.

2.3 Bog je otajstvo

Teško je dakle prikladno misliti i govoriti o Bogu. Iz te bismo se poteškoće mogli pokušati izvući tako da kažemo kako je Bog "sasvim drukčiji" ili da ga označimo kao "apsolutno otajstvo". No pogledamo li izbliza, vidimo da nas ni ti izričaji bez daljnjega ne izvode iz poteškoća govorenja o Bogu.

2.31 Bog - “sasvim drugi”:

Bog uopće nije samo neki problem mišljenja, nego je problem življenja. Tu uvijek vrijedi paradoksna istina evanđelja. "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga''' (Mk 8,35). Tko se želi osigurati pomoću Boga, ne nalazi pravoga Boga, a promašuje i samoga sebe.

1. - prazan obrazac?

Izreka "Bog je drukčiji" baš odatle poprima stanovito značenje za vjernike inevjernike, kako god ni ona ne može u potpunosti odgovoriti na pitanje o Bogu. Knjiga J.A.T. Robinsona, na koje naslov i sadržaj podsjećamo izrekom "Bog je drukčiji" (usp. Pismo 5/2.32), pokazuje u čemu je poteškoća: što još preostaje kad je umuknulo ono protestno "Ne, Bog je drukčiji"? Naravno da predodžbu "Bog nad nama" možemo ispraviti mišlju da je Bog "u dubini" ljudskog opstojanja. No za mnoge današnje ljude "dubina" šuti isto tako kao što i "visina" izgleda praznom.


13

2. - ispravljački obrazac

Izričaj "Bog je drukčiji" može ipak imati i ispuniti određenu zadaću:

Za vjernika on može biti upozorenje onda kada vjernik postaje zadovoljan svojim predodžbama o Bogu. "Bog je drukčiji" - to mu tada može reći da svoje predodžbe o Bogu mora neprestano nadvladavati, ispravljati na temelju susreta sa živim Bogom i na temelju punine njegove objave.

Taj izričaj može, na drugi način, imati pozitivno značenje i za nevjernika. Njemu on kazuje: Boga ne smijemo mjeriti po predodžbama njegovih vjernika jer i oni sami, ako su uistinu vjernici, sa svim svojim iskazima o Bogu hoće prije svega reći da on beskonačno nadilazi svu ljudsku maštu i moć mišljenja.

Prema tome obrascem "Bog je drukčiji" rečeno je samo da ograničene sadržajeljudske sposobnosti izražavanja ne smijemo uzimati za samu zbilju koju oni želeizreći. O toj zbilji samoj nije time ništa rečeno. Ako ostanemo samo pri obrascu “Bog je drukčiji", ima li uopće još netko tko na kraju ipak zavređuje ime"7

2.32 Bog - "apsolutno otajstvo”

Možemo li reći nešto više o Bogu ako ga označimo kao "apsolutno otajstvo" tj. kao Tajnovitoga u kojem se čovjek utemeljuje? Možda se može tako reći.

Teško bi bilo govoriti o Bogu kao "tajni". Jer tajna izriče pojam, a ne postojanje. A osim toga označuje sadržaj koji netko zna, a drugima ga ne želi ili ne smije priopćiti. Nasuprot tomu, ovdje govorimo o Bogu kao zbilji, i to temeljnoj zbilji, a ne samo o pojmu Boga; i govorimo o Bogu koji nam je, djelomično doduše, objavljen premda u sebi ostaje nedokučiv: nadasve pak govorimo o Bogu koji se ne želi jednima (povlašćenima) objaviti, a drugima ostati tajnom, nego želi upravo da ga jedni objavljuju drugima. Stoga radije upotrebljavamo hrvatsku riječ "otajstvo", ponegdje "tajnovitost", nego li tajna. Dakako, "otajstvo" ne znači samo to da Bog ne bi bio umu razumljiv pa da bismo ga zato morali naprosto prihvatiti poput nekog nejasnog sadržaja. Otajstvo doduše ukazuje i na granice umskog shvaćanja; no ako "spoznamo" da to otajstvo ne stoji poput neke neshvatljive stvarnosti pokraj svih drugih nama razumljivih stvari, nego da je ono temelj svega, onda ono poprima za nas neizmjerno pozitivan sadržaj. Dakako, tu se postavlja pitanje u čemu se zapravo sastoji taj sadržaj.

I za neke današnje mislioce, kao npr. za Ernsta Blocha (1885-1978.) čovjek je ukorijenjen u tajnovitosti. No ta je tajnovitost jedna od dimenzija samoga čovjeka. Bloch je naziva "nadom". U nadi Bloch nalazi sačuvano "ono nasljedstvo religije koje ne nestaje s mrtvim Bogom". Jedino od nje može čovjek živjeti kao pravi čovjek. "Ne postoji nikakva dalja i u isto vrijeme bliža tajnovitost nego što je homo absconditus usvijetu koji je opterećen svojom vlastitom stvarnom tajnovitosti i svojim stvarnim problemom: kako to, zašto i čemu svijet?"3 Homo absconditus znači "još skriveni čovjek". Taj je izričaj skovan nasuprot izričaju "skriveni Bog": Deus absconditus. Tajnovitost na kojoj se čovjek temelji i prema kojoj on samog sebe nadilazi 3 BLOCH, Ernst, Atheismus im Christentum. Frankfurt/M


14

premještena je natrag u čovjeka samoga. Čovjekovo transcendiranje, tj. zahvaćanje preko sebe samog i nadilaženje sebe i za ove je mislioce čovjeku neophodno ne želi li se pretvoriti u odvratno-sitog po-"sjednika". No pritom dakako nema potrebe za nekim onostranim Bogom. Netko takav bio bi samo zaprekom i granicom čovjeku koji kroči naprijed. - Sasvim je jasno da se tu na Boga gleda kao na konkurenciju ljudskoj veličini. No po Bibliji Bog sigurno ne zavidi čovjeku na njegovoj veličini jer sam čovjek upravo njemu zahvaljuje i duguje svoju veličinu. A osim toga moramo još pitati: ne ostaje li transcendiranje u konačnici tvrdim i neljudskim ako ono poznaje samo neko napredovanje, samo neko "što-više-naprijed", ako ga na put ne upućuje ljubav koja mu daje puni smisao?

Nije dakle dovoljno govoriti samo o "apsolutnoj tajnovitosti" ni "otajstvu" ako se ne može jasnije reći što se pod tim misli. Po kršćanskom shvaćanju posljednje je otajstvo na kojem se čovjek temelji baš ljubav. Ona je zbilja koju ne možemo ni zahtijevati ni iznuditi. Ona je to otajstvo na kojem smo utemeljeni.

2.4 Bog koji je ljubav

"Bog je ljubav" (1 Iv 4,8.16) - to je jedan od onih iskaza Novog zavjeta koji u sažetku želi izraziti cjelinu. No to je jedan od onih sažetaka u kojima treba pričuti mnoge neizrečene pojedinosti ne želimo li mu umanjiti snagu.

2.41 Otajstvo ljubavi upućuje na odgovor

"Bog je ljubav", to znači prije svega da Bog ne ostaje u sebi samom, u svojoj vlastitoj punini. On izlazi iz sebe, on ide prema čovjeku, on se upušta u povijest s čovjekom.

No u biti je ljubav i to da ona ne može naprosto prispjeti bilo kamo poput neke krute zbilje i da se ne može onako tupo uzeti kao što se uzima neki predmet. Ljubav je prispjela na pravo tlo jedino ondje gdje je shvaćena kao ljubav, tj. gdje nailazi na odgovor premda ona u konačnici ostaje neshvatljivom. Božji dolazak iz ljubavi omogućava čovjekov odgovor, njegovo "nadilaženje sebe". On ne samo omogućava taj čovjekov iskorak nego i daruje čovjeku obećanje da će on - čovjek - i prispjeti na svoj cilj.

2.42 Otajstvo ljubavi i zlo u svijetu

Po kršćanskom shvaćanju ljubav je ono posljednje otajstvo na kojem se čovjek temelji. No ljubav ostaje otajstvom, pa tako i Bog. To znači da posljednji temelj čovjeka i svijeta možemo krivo razumjeti: kao besmislenu zagonetku. A gdje se tajanstvenost ne doživljava kao ljubav, to onda mora voditi u blizinu očaja.

I kod Ernsta Blocha ne bi se smio prečuti skriveni ton očaja. Taj se ton doduše očituje kao prkos; no to je samo privid: "Pogled prema naprijed dokinuo je pogled prema gore. Time su i svi oni nekada religiozno upotrijebljeni ili pokršteni osjećaji, kao poniznost, poklecanje kao nekoć pred knezovima, prosjačenje u molitvi i sama molitva u najboljem slučaju ostali samo u sjećanju. Da, čak i nada, taj najvlastitiji


15

biblijski osjećaj, sluganski je stav i nije nas dostojna ondje gdje od nas pravi sluge, gdje se usmjerava prema mani koja dolazi odozgor..."4

Ne stoji li iza pobune neko razočarenje? U svijetu kao što je ovaj u kome mi živimo Bog za Blocha nije moguć zbog toga što se najviša ljubav i najviša svemoć ne mogu zamišljati zajedno. "Jahve ne može u isto vrijeme biti svemoguć i dobar ako dopušta sotonu. On može biti samo svemoguć i samo zao ili pak dobar i slab: u svemogućnosti i dobroti uzetima zajedno, ima tako malo mjesta za vraga... kao i prije za zlo..."5

Posrijedi je, već smo to vidjeli, misleno, napametno određivanje tko je Bog: biće preko ili iznad kojeg nije moguće misliti ništa savršenije. Ne bi li nama ljudima bilo samo po sebi razumljivo tako se ponašati kada bismo bili dobri i k tome imali još svemoć da ostvarimo svoju dobrotu? A nije li Bog, ako postoji, bolji od čovjeka?

Baš je problem zla uvijek nanovo i prije svega ljude dovodio do toga da sumnjaju u posljednje otajstvo ljubavi i bacao ih u očaj. Baš za onoga tko je uvjeren da je Bog ljubav, ostaje u konačnici neshvatljivo zašto ima toliko nijekanja Boga i toliko zlog djelovanja ljudi. Sloboda koju Bog čovjeku daje, jer se jedino u slobodi može ljubav prihvatiti, olakšava doduše uvid u mogućnost zla; ali konkretno zlo i pojedina odluka protiv ljubavi u konačnici su ipak besmisleni u svijetu koji zapravo teži za ljubavlju jer teži za životom.

Još je teži problem zla koje se ne može neposredno svesti na krivnju onoga koji je zlom pogođen. Patnja nedužne djece, pogotovo krivnjom i odgovornošću drugih; muka izrabljivanih i potlačenih; patnje zbog "zabluda" prirode, npr. oštećenje nasljednih čimbenika (gena); i mnogo što drugo, od sreće bogatih grešnika pa sve do nesreće siromašnih pravednika i neshvatljivosti ljudske povijesti.

Zacijelo ima znakova za to da pojedino zlo nije izdvojeno iz sveukupnosti. Iz jednog zla može nastati neka korist s obzirom na nešto drugo. No sve to zajedno ne može izaći bez ostatka. Nije li jedan tako mudri oblikovatelj svijeta, koji daje da iz zla može proizaći dobro, mogao dati da dobro proizlazi samo iz dobra? Ne moramo li i kao kršćani-vjernici priznati da ne znamo odgovora koji bi morao riješiti baš taj problem?

Time se ne isključuje da u određenim slučajevima način kako su ljudi podnosili ili podnose patnju ne bi mogao očitovati tako jedinstveno veliko osmišljenje čovjeka kakvo se uistinu može dogoditi jedino u patnji. Ali to su oni slučajevi u kojima se čovjek očituje većim od svoje patnje. Time još nije dan odgovor na pitanje zašto je Bog uopće dopustio da patnja uđe u njegov svijet.

2.43 Stav Staroga zavjeta: pouzdanje u većega, u Boga

To ipak ne znači da bi kršćaninu pred tim pitanjem preostalo samo tupo mirenje sa sudbinom. Već Stari zavjet poznaje strastveno razračunavanje čovjeka Joba s Bogom glede patnje. Job nije zadovoljan tvrdnjom da su patnje koje pogađaju čovjeka kazna za njegove grijehe. Pa i odgovor da Bog po patnji hoće odgajati čovjeka za Joba je previše mudar i prepametan. On otklanja "prekratke" odgovore. 4 BLOCH, nav. dj. 346.5 BLOCH, nav. dj. 162.


16

No čini se da i Job sam nema odgovora - pogotovo ako od odgovora očekujemo da nam posve jasno i do kraja riješi to prijeporno pitanje.

Sigurno, Bog se pred Jobom pokazuje ljudskim Bogom kada mu dopušta postavljati pitanja. Bog ne zahtjeva vjeru koja prihvaća brzoplete odgovore pod gotov groš.

Jobov je odgovor na kraju krajeva: on je umuknuo, sagnuo se pred Bogom. Ali on se ne prigiba pred moći nekoga demona prirode s kojim se čovjek ne može mjeriti. On se prigiba sa svojim neriješenim problemom pred većim, pred Bogom. Sam je Bog vjerniku jamac za to da čak i ondje gdje postoji nedužna patnja svijet ne izmiče ruci Božjoj. No zašto je tako, to ne može ni vjernik razumski prozreti. Ipak vjerniku ostaje otajstvo Božje bliže od neprobojnog problema zla. Naravno da se on odriče pokušaja da obračuna Božju dobrotu i svemoć po ljudskim mjerilima. Ali on ipak drži mogućim da je Bog u isto vrijeme dobar i svemoguć jer on predmnijeva da je Bog mnogo više od njegove ideje najvišega bića.

2.44 Poruka Novoga zavjeta: objava ljubavi Božje u Isusovoj smrti i uskrsnuću

Vjernik koji već ima pred očima Kristovu smrt i uskrsnuće smjet će pred neprobojnim pitanjem o patnji i smrti misliti korak dalje. Mislit će na to da se je Bog u sudbini koja je zadesila Isusa upustio u smrt i prihvatio taj udes kao svoj vlastiti udes u ovom svijetu.

Tu se možemo podsjetiti na rasprave o "Božjoj smrti" koje su svojedobno igrale neku ulogu u teološkom razmišljanju. Naravno, valja ispitati o čemu je zapravo riječ. Bog zasigurno ne može umrijeti ukoliko je Bog. Prirodni zakon po kojem se čini da život nastaje iz smrti također ne smijemo prenijeti na Boga. Smrt i uskrsnuće nisu za Boga nikakvi stupnjevi razvoja njega samoga. Bog ne može umrijeti. Čovjek Isus pretrpio je smrt u strašnom obliku razapinjanja na križ kao ljudski udes. Ali u toj smrti posrijedi je bilo Božje opstojanje u ovom svijetu. Isusova smrt tiče se Božje prisutnosti, a time i njegove sudbine u ovome svijetu. Sve to zbog jedinstvenog Isusova odnosa prema Bogu, njegovom Ocu. "Sina" je Bog za nas predao u smrt (usp. Rim 8,32).

U Isusovoj smrti neposredno do izražaja dolazi Božja ljubav. Bog se tu objavljuje na posljednji i korjenit način kao ljubav. U Isusovoj smrti izlazi Bog na krajnji-nenadmašivi način iz sebe prema čovjeku. On sam ulazi u onaj posljednji čovjekov udes: u njegovu smrt. "On... sam sebe 'oplijeni'... poslušan do smrti, smrti na križu" (Fil 2,7 sl). Bog nas pomiruje s bolnim pitanjem o smrti tako da se ni on sam nije izmaknuo s puta udesu trpljenja i smrti u svijetu koji je on sam stvorio.

Upravo jer je krajnje solidaran s nama u smrti, on nam je k tome još pripremio put na kojemu po Isusovu uskrsnuću smrt postaje početkom slave. Niti na toj pozadini kršćanin ne proniče do kraja povijest svijeta i svoj vlastiti udes, ali ipak on može s Pavlom priznati: "Smatram, uistinu: sve patnje sadašnjega vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati u nama" (Rim 8,18).


17

2.5 Živi Bog objave

Ovo dosada rečeno već daje naslutiti: nije svaki iskaz o Bogu ispravan samim tim što zvuči pobožno. Tako se ponovno javlja pitanje: Kako valja misliti i govoriti o Bogu želimo li ga susresti kao živoga Boga? Ima li neki kriterij, neko mjerilo na temelju kojeg bismo mogli ustanoviti ne odgovaraju li naši iskazi o Bogu ipak samo slici koju si mi o njemu pravimo?

2.51 Bog je istodobno bliz i nedokučiv

Sigurno je da ni biblijska objava ne nudi neki udoban kriterij koji bi nam odmah mogao pokazati je li neki izričaj o Bogu uistinu dobro pogođen. Kriterij je zapravo uključen u kritici onih suviše ljudskih predodžbi o Bogu, kritici koju su razvijali starozavjetni proroci. Svojega Boga i Savez s njime ne smije si Izrael oblikovati po svojim vlastitim potrebama (usp. Pismo 12/31. Božjemu zahtjevu nije moglo udovoljiti sve što bijaše pobožno i što se pozivalo na Boga. Proroci su govorili o "Bogu revnitelju", o Neusporedivom koji bdije da Izrael bude vjeran njemu i nikomu drugomu.Ta je spoznaja ušla i u našu vjeru o Bogu kao presudni korak na putu Božje samoobjave. Ono što mi nazivamo kršćanskim monoteizmom - priznavanje jednog jedinog Boga - u presudnoj je mjeri obilježeno upravo time. Postoji samo jedan Bog jer je Bog u svojoj vrsti uistinu sasvim jedinstven. Ne postoji nešto neodređeno božansko što bi poput neke tekuće snage prožimalo sve, a samo bi bilo bez oblika. Izraelov Bog ima jedno obličje. Ljudi ga ne mogu snimiti, tj. prikazati u slici. Bog i revnuje za to da ljudi ne bi načinili o njemu neku sliku, prikazali ga onako kako ga oni zamišljaju. A ipak on dopušta da ljudi spoznaju njegovo lice u povijesti koju on s njima proživljava. Iz toga bi se mogao izvesti ovaj kriterij za naše mišljenje i govorenje o Bogu: Mora postojati trajna napetost između Božje blizine, koja se pokazuje u stvaranju i u povijesti spasenja, i Božje nedokučivosti, koja uvijek nanovo nadmašuje sve ljudsko mišljenje i stavlja ga u krizu. Upravo se tako očituje da Bog jest i ostaje jedinstven i neusporediv.

2.52 Bog je TI za ljude

Taj kriterij moramo ponajprije primijeniti na sam monoteizam kako ga poznajemo iz povijesti. Dakako, monoteizam ne postoji samo u kršćanstvu. No često je posrijedi samo teoretski monoteizem: više je uvid u neku jedinstvenu temeljnu božansku snagu na kojoj se temelji sve događanje.

Istina je doduše da se na jednom određenom stupnju ljudske razumske spoznaje bog može zamišljati samo kao jedan. No, to božanstvo ostaje ponajvećma samo neki neutrum, neko neodređeno "ono", neka neosobna sila ma kako je mi pokretnom i dinamičnom zamislili. Nasuprot tome Izraelov Bog nije neka božanska sila, nego je on ono što mi, polazeći od svojevrsnosti čovjeka, označavamo kao osobu koja u ljubavi izlazi iz sebe same: koja za ljude znači "TI".

Dakako, i grčka je filozofija u jednom pročišćenom obliku spoznaje Boga došla do uvida da božansko po svojoj biti mora biti... dobrota koja zna za sebe samu. Ali upravo kao takvo, božansko po toj filozofiji blaženo počiva u sebi samom premda poput sunca baca svoje svjetlo prema dolje. Čovjekova čežnja i cilj bijaše: uhvatiti


18

jednu zraku tog sunca. Dobrota božanstva značila je tu više nešto općenito a manje (ljubav prema konkretnim ljudima: pogotovo pak nije značila ljubav koja razdaje i "opljenjuje" sebe samu.

2.53 Bog je neusporedivi TI, Jedini

Premda kršćansko mišljenje mora priznati da se već u filozofskom naporu grčkog duha dogodilo pročišćavanje i produbljivanje slike o Bogu, dakle jedno prosvjećivanje u dobrom smislu, ipak pada ovdje u oči, i to vrlo jasno, razlika između Boga filozofa, onoga zamislivo najboljeg bića, i Boga Abrahama, izaka i Jakova, Boga Otaca.

Na prvi bi se pogled možda moglo pomisliti da je "Bog Otac" nedostatna slika o Bogu u usporedbi s Bogom filozofa. Nasuprot tome Stari nas zavjet može poučiti da se "prosvjetljenje" i čišćenje slike o Bogu ovdje dogodilo u drukčijem i višem obliku: Sam se je Bog objavio kao Jedan i Jedini, Gospodar svoga naroda i svih ljudi.

Bog je otaca prije svega i Isusov Bog. U Isusovu odnosu prema Ocu postaje na nenadmašiv način jasno da je Bog TI kojega možemo osloviti. Sveti je Bog povijesti -nasuprot Bogu filozofa - ipak skroz naskroz tako konkretna i osobna zbilja da on uistinu može biti samo jedini, uz kojeg nema drugih bogova. Biti-Bogom nije nikakvo svojstvo koje bi se moglo primijeniti na sve što stoji "iznad" čovjeka: "Bog" je vlastito ime onoga koji je zbog svoje jedinstvenosti Jedini.

2.54 Čovjek je otvoren I prema Bogu

Ako je tako Bog TI za čovjeka, onda to pretpostavlja da u čovjeku ima nešto što traži Boga, da je čovjek netko tko traži Boga i tko ga može susresti. Čovjekova će tražilačka težnja doduše promašiti Boga ako mu ona sama bude davala ime i pravila svoju sliku o Bogu. No čovjekova je težnja za Bogom ono mjesto gdje se konkretno može dogoditi susret Boga i čovjeka. Stoga i u svakom novom susretu s Bogom koji se konkretno objavljuje dublje odjekuje to mjesto na kojemu je Bog već prisutan u čovjeku jer on, kao Stvoritelj, nosi čovjeka i prema sebi ga usmjeruje. Tako je Bog već unaprijed uvijek bliz svakomu čovjeku premda se njegovo prisustvo ponajprije osjeća samo kao čežnja za dolaskom Nepoznatoga.

To misli i katolička dogmatika kada govori o naravnoj mogućnosti čovjeka da spozna Boga (usp. pismo 5/1.41. Da čovjek nije kao čovjek otvoren prema Bogu, onda bi i objava bila promašaj. Ona bi prešla preko čovjeka. Čovjek ne bi mogao iskusiti da se objava baš njega tiče.

No to ne smije nikoga zavesti u zabludu kao da bi za svaki susret s Bogom u vjeri bilo nužno da si čovjek najprije posvijesti svoju naravnu čežnju za Bogom. To bi čak moglo imati suprotno djelovanje. Možda bi se čovjek koji se bori za vjeru grčevito trudio da si posvijesti tu svoju čežnju; vjerojatno je tako uopće ne bi našao. U mnogim naime ljudima živi ta čežnja kao prkosna nada ili kao očaj. Susret s Bogom u vjeri dogodit će se uglavnom uvijek ne tako da najprije čovjek sa svojom čisto naravnom čežnjom zakorakne prema Bogu, nego tako da Bog svojim milosnim darom probudi u čovjeku tu mnogostruko skrivenu čežnju za susretom.


19

2.55 Bog daje da ga čovjek zove po imenu

Tko traži osobno zajedništvo s nekim čovjekom, mora znati njegovo ime. Tim imenom mi onda čovjeka zovemo. Na temelju toga lako nam je shvatiti što je objava imena Božjega značila za Izraela. Ona je bila jamstvo da ljudska čežnja može zaista doseći onoga prema kome je upravljena. Objava je bila početak životnog zajedništva. Savez je b•o životno zajedništvo u kojem je Bog imao ime, tj. u kojoj je on bio konkretno "tu", prisutan. Nikakvo dakle čudo da je to ime bilo više nego neko slučajno sastavljanje glasova. Ako se Bog predstavlja svojim imenom "Jahve" (Izl 3,14) i u isto vrijeme kao Bog Abrahamov, Izakov i JakovIjev, onda to ime uistinu sadrži svu Božju objavu. On je Bog koji je uistinu "tu". Čovjek ga može zazvati po imenu premda ni po tom imenu ne može njime raspolagati.

2.6 Zadaci

1. U kojoj je uzajamnoj vezi pitanje što je Bog za nas i pitanje što je on u sebi? 2. Što znači pojam "Najvišeg bića" u racionalizmu? Koju vrijednost i koju opasnost vidite u tom poimanju Boga?3. Što mogu a što ne mogu obrasci "Bog je drukčiji" i "Bog je apsolutno otajstvo "?4. Na temelju dosad rečenoga odgovorite od kakva i od kojega poimanja Boga polazi

Biblija kada se suočuje s problemom zla?5. Koji temeljni kriterij za ispravno mišljenje i govor o Bogu stoji iza izričaja Biblije?

3. OTAC GOSPODINA NAŠEGA ISUSA KRISTA

Bog je objavio ljudima svoje ime. To je ime on prije svega i na nezaobilazan način objavio u Isusu Kristu. U njemu je Bog na konačan način prisutan u povijesti. Ali to također znači da nam se u njemu sam Bog očitovao kao Bog; i upravo u tome što se on u Isusu Kristu očitovao kao Bog za nas dao nam je spoznati tko je on sam. Tako je sam Isus Krist odgovor na temeljno pitanje koje se provlači kroz ovo pismo.

Odatle se još jednom javljaju problemi i posljedice koje valja promisliti imajući na pameti ranija pisma ovoga tečaja: Kako se beskonačni Bog može objaviti na nenadmašiv i u tom smislu konačan način u povijesnom liku jednog čovjeka, a da pritom ne privede povijest njezinu svršetku (3.1 )? Kako se uopće može u jednom čovjeku pokazati punina Boga i što nam to kaže o samom čovjeku (3.2)? I konačno, što znači za ljudsku spoznaju Boga to da je Isus konačna, nenadmašiva objava Boga za ljude (3.31)?

3.1 Beskonačni Bog u povijesnoj objavi

3.11 Božja konačna objava u Isusu - suženje Boga ili kraj povijesti?

Bog koji je u Starom zavjetu objavio svoje ime ipak uvijek ostaje veći, nikad posve obuhvatljiv. Ne znači li da je Bog sužen ograničen ako se tvrdi da je izrekao svoju posljednju riječ, kako to navodi Heb 1,1 sl: "Više puta i na više načina Bog nekoć govoraše ocima u prorocima; konačno u ove dane progovori nama u Sinu"? Polazi li


20

pritom kršćanima za rukom podržavati napetosti riječi "konačno vrijeme" (vrijeme kraja), tj. uvjerenje da taj kraj traje još neko vrijeme?

Taj je izraz za one koji su povjerovali u Isusa najprije imao smisao koji i mi nehotice s njime povezujemo: vrijeme je prispjelo svom kraju, istrošeno je, isteklo je. Nakon toga ništa više ne može doći. Razlog tome zašto je vrijeme navodno prispjelo svome kraju vjernici nisu izvodili iz nekakva pesimizma, kao npr: ne dolazi više ništa što bi bilo bolje, svemu je kraj jer je dosegnuta granica. Njihovo je uvjerenje bilo ukorijenjeno u osjećanju značenja onoga što se dogodilo u životu, smrti. i uskrsnuću Isusovu. Tu nije nešto došlo do kraja onako kako svako zemaljsko događanje ima svoju granicu. Tu se dogodilo potpuno dovršenje, ispunjenje iznad kojega se više nije imalo što željeti. Čežnja je potpuno ispunjena.

Tako dugo je u Pracrkvi očekivanje blizog svršetka bilo povezano s čuđenjem nad Isusovim uskrsnućem, nije se pojavljivao problem kako da se uskladi svršetak-ispunjenje i daljnje trajanje u vremenu, tj. odgoda svršetka. No čim se pokazalo da vrijeme svršetka,vrijeme posljednje i konačne Riječi Božje ne znači skori vremenski kraj nego da na raspolaganju ostaje još mnogo svjetsko-povijesnog vremena, postavilo se na nov način pitanje o nenadmašivosti objave Božje u Isusu: Je li ta posljednja Božja Riječ uistinu posljednja u tom smislu da je ne bi bilo moguće još jednom nadmašiti? Ako povijest ide dalje, ne mora li onda Bog govoriti u svako vrijeme nanovo i svakom čovjeku napose? Nije li ono što se tada dogodilo ipak samo jedan primjer onoga što se uvijek nanovo mora događati?

Ono što se dogodilo u Isusovu životu pokazivalo bi prema tome samo intenzivnost i aktualnost kojom je Isus doživio Božji zahtjev. U tome bi on ostao jedinstvenim uzorom koji nas ohrabruje da pustimo Boga u naš život onom odlučnošću koju je on pokazao.

3.12 Posljednja objava Božja u Isusu - uključivanje povijesti u Isusov hod prema Ocu

Kršćanska je predaja to shvatila drugačije. Ona je ozbiljno uzela misao da je Bog (judima uputio konačnu riječ i da je Isus nenadmašiv - i taj je svoj stav obrazložila citiranim prvim recima Poslanice Hebrejima: prije nam je Bog govorio preko drugih, opunomoćenih ljudi. Njegova posljednja riječ bijaše "Sin" (usp. Pismo 5/ 1.33, 2.2).

Već je Pavao izrekao tu misao: "Ako je Bog za nas, tko će protiv nas? Ta on ni svoga Sina ne poštedje, nego ga za sve nas preda! Kako nam onda s njime neće sve darovati?" (Rim 8,31 sl). Pavao očito želi time reći: Bog je dao ono svoje najdraže. Ako je on predao Isusa kao svojega dragoga Sina, dao je ni više ni manje nego samoga sebe. Taj je iskaz smislen samo onda ako je Isus važan za Boga isto tako kao što je važan i za nas. Bog je dao u Isusu svoj vlastiti život jer se on s Isusom sasvim poistovjetio: on mu je ono najdraže, Sin, sadržaj njegova vlastitog života. U Isusu je dakle Bog stvarno sve dao. "Sve" znači onda prije svega puninu vlastitog života, Božju božanskost. Ako dakle unatoč tome vrijeme I povijest idu dalje, onda to samo može značiti da su dobili novu kakvoću: povijest nije pri kraju. U njoj se razvija ono što je došlo s Isusom. Povijest sudjeluje u "pokretu" Sina: ona proizlazi od Boga i vodi prema Ocu.


21

I na to je Pavao uputio na nenadmašiv način: "A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grešnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, kad smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njemu od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova, dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim" (Rim 5,8-10).

3.2 Objava Božja kao; samoobjava

Ako se sada zapitamo kako se Bog mogao konačno objaviti u jednom čovjeku, onda treba ponajprije podsjetiti na ono što je rečeno u Pismu 5/2: "u svojoj objavi ne priopćava nam Bog nešto ili mnogošta, nego sam sebe."Ta samoobjava Božja jest objava ljubavi koja se odvija u riječi i djelu (usp. Pismo 5/ 1 i 2), a to konkretno znači: u čovjeku. Tako se je ona i mogla dogoditi u životu, smrti i uskrsnuću Isusovu.

3.21 Korjenita Božja založenost u čovjeku Isusu

Samo-objava uvijek pretpostavlja da netko ne samo nešto govori nego da se I za nešto ili nekoga zalaže. S druge se pak strane to zalaganje uvijek mora tumačiti riječima - da bude razumljivo. Tako se je Bog govorenjem i djelovanjem založio u povijesti. On govori jezikom ljubavi. Ljubav se naime zalaže ondje gdje želi nadoći kao ljubav. Ona se tu "utjelovljuje". "Utjelovljenje" je riječ koju upotrebljavamo bismo izrazili kako je Bog postao čovjekom.

Nanovo postaje jasno da Bog nije neka mirna ljubav, kao da bi za sebe samogasvijetlio i onda usput još malo zračio. Bog se uputio u svijet. Njegova se ljubavuobličila u svijetu, naime u liku Isusa Krista, i u njemu se ostvarila: čovjek Isus jest ljubav Božja u savršenom povijesnom ostvarenju.

Ljubav se dakle može objaviti samo ako se založi do krajnosti; nju možemo "razumjeti" samo ako je doživimo u njezinu radikalnom zalaganju i uz nju pristanemo. Budući da je ljubav Božja ostvarena u Isusovoj povijesti, u njegovu životu, njegovoj smrti i njegovom uskrsnuću, onda ljubav Božja - Bog sam - može biti i spoznata u Isusovu životu.

Božja posljednja riječ ljudima, riječ koja sve sadrži, nije neki nauk koji bi se mogao prenositi odvojeno od Isusa, već Isus sam. Dakle, njegov život s njegovim riječima i djelima, njegovo umiranje i uskrišenje jesu događaj koji govori, samoobjava Božja. U tom smislu ne smijemo dijeliti Isusa na čovjeka i na Boga, koji bi stajao uza čovjeka i koji bi tek bio onaj pravi. Dvojnost Boga i čovjeka u Isusu Kristu mora doduše ostati kako bi se reklo da je on uistinu Bog i uistinu čovjek, i to jedno i drugo sasvim i bez nedostatka (usp. Pismo 9). No, čovjeka u Isusu ne smijemo uzimati kao ono u prvom planu iza čega bismo onda potražili Boga kao ono važnije. Tako bi se razorilo jedinstvo koje je djelo samoga Boga: da se on sam, Bog, izrekao i dogodio u Isusu Kristu.

3.22 Uskrsnuće čovjeka Isusa kao objava Božje ljubavi I svemogućnosti

U tom smislu valja onda tumačiti i sadržaj navještaja kršćanske vjere koji to na neki način sažimlje: da je naime raspeti Isus zaista živ (usp. Pismo 7/3.1). Baš u tome


22

objavljuje Bog na najdublji način svoju osebujnost. Uskrsnuće ne ukida Isusovu smrt nego potvrđuje da je ta Isusova smrt bila posljednji izražaj ljubavi, njezino očitovanje. Ono to potvrđuje isto tako kao i Bog - on doduše na svoj način, na način u kojem se ljubav i svemoć sastaju u jedno. U svojoj je smrti Isus bio istisnut iz svijeta, no Bog ga je prihvatio. ( odatle on dolazi ponovno u svijet, sada već njegovo vlasništvo, koje mu nitko više ne može osporiti. Time je otajstvo Božje, za čovjeka često tako daleko, poprimilo jedno konkretno obličje. To obličje ima svoje "ime". Ono glasi: "'Isus Krist jest Gospodin!' - na slavu Boga Oca" (Fil 2,11).

Po Isusovu uskrsnuću postaje u isto vrijeme vjerodostojnim i cijeli put kojim se Bog uputio s ljudima već onamo od Abrahamova poziva. Po Isusovu uskrsnuću postaje razvidna unutarnja logika cijele Božje povijesti: Isusova sudbina pokazuje da je u Božjoj povijesti s ljudima ljubav povezana sa svemoći; jer tu su se one sastale uistinu na božanski način. Sve ako se, polazeći odatle, još i ne može uzeti da svaki pojedini konkretni događaj povijesti proizlazi u isto vrijeme iz ljubavi i iz svemoći, ipak Isusovo uskrsnuće utemeljuje nadu da cijela povijest izvire iz povezanosti tih dvaju Božjih značajki.

3.23 Čovjek Isus kao Božja objava o čovjeku

Ta posljednja Božja riječ svakako je, na onaj način na koji se sam Bog u njoj izrekao, i objava o čovjeku.

1. - Bog hoće savršena čovjeka

Božja Riječ o čovjeku izražena u Isusovu uskrsnuću, kaže da čovjek ne nestaje i ne propada pred Božjom slavom koja prodire u svijet. Isus ostaje čovjekom i kao uskrsnuli i uzvišeni. Božja ljubav i slava preobrazila ga je upravo kao čovjeka, a da ga nije usisala u sebe.

To naravno nije neka općenita riječ o čovjeku. Ponajprije je to riječ o Isusu. No što je o njemu rečeno, vrijedi za ljudi općenito: čovjek kojemu Bog daje svoje spasenje ne biva time nipošto "usisan" u Boga. Štoviše, on time biva usavršen u svojoj ljudskosti.

2. - Bog hoće savršenu zajednicu

A budući da je cijela Isusova opstojnost i njegova sudbina objava ljubavi Božje, u njemu se očituje još jedan dublji iskaz o čovjeku. Isus je kao ljubav Božja čovjek za druge, za sve. Odatle slijedi da su svi ljudi s njime povezani i da u zajedništvu s njime tvore jednu zajednicu pred Bogom. Bog hoće sve ljude uključiti u sudbinu, a time i u proslavu Isusa Krista: "Jer koje (Bog) predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac medu mnogom braćom" (Rim 8,29).

3.3 Objava i su-djelovanje

Bog hoće sve ljude uključiti u Isusovu sudbinu, a time i u njegovu proslavu. Jedino u zajedništvu s Isusom moguće je spoznati i objavu koju je on donio.

3.31 Spoznaja kao “biti-izvan-sebe”


23

Suviše se često kršćanska objava shvaćala kao puko priopćenje istine koju čovjek mora primiti samo razumskim putem (usp. Pismo 5/1.22).

Nije sada riječ o tome mora li čovjek koji se želi uvjeriti o nosivosti svoje vjere primjenjivati također znanstvene metode mišljenja i istraživanja. Današnje vrijeme to svakako zahtijeva. Riječ je u prvom redu o spoznajnom stavu koji stoji u pozadini. Čini li čovjek sve stvari pukim predmetima svoje spoznaje? Rastavlja li ih jedne od drugih da bi ih tako upoznao, ali i naučio njima vladati?

Nasuprot tome Biblija nagovješćuje jedan sasvim drugi pojam spoznaje. Objasnimo to na jednom značajnom primjeru. Za spolno sjedinjenje Biblija kaže: "Čovjek pozna svoju ženu" (Post 4,1). Današnji bi osjećaj prije vodio u suprotnom smjeru. Poslovicom "ljubav čini slijepima" prije bi se ljubavna ekstaze proglasila sljepoćom. Nasuprot tome u Bibliji ono "biti-izvan-sebe" očito pripada spoznaji.

Izgleda da znanstveno spoznavanje traži od čovjeka da ne smije biti "izvan sebe". Mora biti "pri sebi", napete i pozorne svijesti. No, u tome i leži jednostranost i uskoća čisto znanstvenog ideala. Htjelo bi se sve smjestiti u jasne formule, ali to se događa uz cijenu da tu mnogo toga više ne odgovara životu.

Jer hoćemo li "spoznati" život, onda u njemu moramo su-djelovati, a to ne ide ako ne izađemo "izvan sebe", ako se sa svom svojom egzistencijom ne upustimo u tu živu zbilju.

Tako ni Božja samoobjava ne ide za tim da Boga samo intelektualno primimo u svoju svijest. Živi Bog postao bi time samo nekakvo "Najviše biće" koje si čovjek može zamisliti i pri čemu si on uvijek nanovo s naporom kaže da je Bog sam ipak još veći (usp. 2.2). Božja samoobjava izaziva čovjeka na su-djelovanje. Najviši prikladni spoznajni stav nije tu više "biti pri sebi" nego - biti pri Bogu.

3.32 Spoznaja Boga u “biti-s-Isusom”

To nam se može razjasniti osobito onda ako pitamo što nam je Isus sadržajno rekao o Bogu. Morat ćemo ustanoviti: izravno o Bogu rekao je on vrlo malo. I to malo nalazimo ovako ili onako već rečeno u Starom zavjetu. Ali u svakoj njegovoj riječi i ponašanju bio je Bog "tu", i to neposredno, a ne kao u nekoj slici koju pokazuje učiteljev štap. Što je Isus rekao o Bogu npr. u usporedbi o izgubljenom sinu nije se spoznalo teoretski već u punini doživljaja koji se nalazi tek u samoj zbilji u Isusovu vlastitom ponašanju.

Isusova suzdržljivost u govoru o Bogu navela je katkad u današnje vrijeme na zaključak kako se "Isusova stvar" ono za čim je Isus išao može zastupati, a da se ne govori baš mnogo o Bogu. Njemu bi bilo stalo do čovjeka i njegove slobode.

To je doduše točno; no uklonimo li zbilju Boga iz svega što je on činio, onda će nam na kraju preostati samo vrlo kržljav društveni recept radi kojeg se uistinu ne isplati u današnje komplicirano vrijeme baviti se nekakvim Isusovima "socijalnim" predodžbama. Isu:ova ljubav prema ljudima sastojala se je upravo u tome da on nije išao samo za tim da ljudi po ljubavi nađu sebe same nego da unese Boga u njihov život. On je to izveo ondje prije svega gdje je to bilo osobito važno i nužno, npr. u


24

životu obespravljenih. No, to je načelno vrijedilo za sve. Gdje su ljudi jedni druge isključivali iz svojega zajedništva, trebalo se na djelu pokazati da Bog unatoč tome zadržava svoje zajedništvo s "isključenima". To je Isus ostvario (usp. Pismo 8/2.161.

U njegovu je životu očaravala činjenica da je Bog "tu", prisutan. Zajednica kršćana nije tek tako, pogotovo ne ondje gdje se je govorilo grčki, ponavljala i drugima prenosila zvuk jedne izvorne riječi iz Isusova materinskog jezika, riječi koju je on izgovorio: "Abba". Taj "Abba" zapravo je prisno bliska riječ za oca. Jedini Isus usudio se upraviti tu riječ Onomu koji je Gospodar neba i zemlje. Ako su dakle kršćani preuzeli tu riječ, onda je to proizlazilo iz vjerničkog uvjerenja da učenik može svoj odnos prema Bogu neposredno ravnati samo po životnom primjeru samoga Isusa, štoviše, da on smije i mora u svom životu "ponavljati" Isusov odnos prema njegovu Ocu. (usp. Pismo 8/2.2) Ako Isusov odnos prema Ocu, a time i odnos svakog kršćanina prema Ocu, razlažemo i shvaćamo čisto intelektualno, razorit ćemo ga. Ono što Očevo čovjekoljublje uistinu znači, vidi se samo po nadmoćnom načinu kako je Isus Boga donosio ljudima i jedino pod uvjetom da se potpuno oslonimo na Isusa.

3.4 Zadaci

1. Koji se problem postavljao u ranoj Crkvi u vezi s uvjerenjem da se u lsusu Kristu dogodila konačna objava Božja?

2. Kako se Bog mogao konačno objaviti u povijesnom čovjeku lsusu Kristu? Kako se od toga događaja dalje razvija susljedna povijest?

3 Kakav pojam spoznaje - suprotan racionalistički suženom idealu spoznaje -susrećemo u Bibliji? Što to znači za ljudsku spoznaju Boga?

4. ISUS KRIST - OBJAVA BOŽJEGA ŽIVOTA

Po svojem jedinstvenom odnosu prema Bogu, po svom "biti-pri-Ocu", Isus je za ljude ne samo utemeljio mogućnost života iz Boga i s Bogom; on im je upravo tako objavio ono najdublje otajstvo samoga Boga kao Oca, Sina i Duha.

4.1 Sin, put k Ocu

4.11 Isus je onaj koji je kod Oca

Bili smo pomalo zatečeni kad smo morali ustanoviti da Isus vjerojatno nije za samog sebe upotrebljavao nijedan od naslova kojim ga obično mi naslovljavamo (usp. Pismo 8/4.12; 9/2.22). "Sinom Božjim" nije se očitovao tako da bi si izričito prisvajao taj naslov, nego po jedinstvenom načinu kako je uprisutnjivao Boga kao Oca, što je do vrhunca došlo u njegovoj smrti i uskrsnuću. Očito nije živio od nekog "naslova". On nije bio toliko "kod sebe samoga". Kao on sam, u svojoj osobnoj jedinstvenosti, bio je "kod Oca". To je bila njegova prava egzistencija.

Kršćanski vjerski nauk želio je reći ni više ni manje nego baš to kad ga je kasnije označio kao "Boga od Boga" i "istobitnog" s Ocem (usp. Pismo 9/2). Upravo po tome što je Isus na tako jedinstven način i radikalno "kod Boga", on je sam pravi Bog. A to


25

takoder znači da ono Isusovo "biti-kod-Boga" pripada samom" biću" Božjemu. Prema tome Sin nipošto nije ni nešto manje ni manji od Oca.

4.12 Isus je onaj koji dolazi od Oca

Taj konkretni Isusov odnos prema Bogu mogao bi baciti novo svjetlo na izričaj utemeljen već u Novom zavjetu: Isus je "predegzistentni" Sin Očev (usp. Pismo 9/2.22, t. 3 i 4).

Tko je shvatio da Isus zaista nije ništa manji od Boga, tko vidi da je Isusovo gibanje prema Bogu najunutarnjiji život samog Boga, mora ljudskim pojmovima zamišljati predodžbu kao što je "predegzistencija". (sus jest ono što jest ne po tome što bi se u njemu čovjek svojim vlastitim snagama uzdigao do Boga: nijednom čovjeku to nije moguće. Ono što Isus jest može on biti samo zbog toga što je on sama ljubav Božja.koja već proizlazi iz Boga.Svaki čovjek dolazi doduše u konačnici od Boga, Bog je temelj svih nas. U tome i leži neka osnovna srodnost svih ljudi s Isusom. Ali Isus ipak nije "samo" jedan od nas. On je tako utemeljen u Bogu kao što je u Bogu utemeljena vlastita Božja ljubav jer on je "Sin ljubavi" (Kol 1,13). Zbog toga se u Isusovoj egzistenciji objavljuje i nešto od unutarnjeg života Božjeg.

4.13 Isus je trajni put k Ocu

Ono što Bog zbilja jest, spoznat će naravno samo onaj koji uistinu ide putem koji je Isus sam (usp. Iv 14,6). A tko vjernički ide prema Ocu putem koji je Isus sam, spoznat će da taj put nije manje važan od samog cilja, tj. od Oca. Ta Put, Isus, pripada samom unutarnjem životu Božjem jer on predstavlja gibanje ljubavi koja proizlazi od Boga i vodi prema Bogu.Zbog toga na kraju cilj ne guta puta. Hod, gibanje od Boga i prema Bogu trajno ostaje.

Dolazi doduše "vrijeme" u kojem će put kao povijesni put prijeći sve svoje razvojne stupnjeve. Jer put ima smisao samo onda ako se ne "gubi", nego vodi na cilj. Tako jeIsusov put za njega samoga već od njegova uzvišenja dosegao cilj i puninu: Oca. U Isusovim vjernicima nastavlja se njegov put kao put hodočasnika, ali u Isusovoj punomoći. I tom hodočasničkom putu obećano je dovršenje.

Ispunjenje na kraju neće donijeti neku ukočenu mirnoću nepokretnosti, nego će ono biti čista ljubav. Upravo dinamika neprolazne ljubavi bit će čovjekovo blaženstvo.

To nagovješćuje i Pavao kada kaže: "Potom - svršetak, kad preda Kraljevstvo Bogu i Ocu, pošto obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaku Vlast i Silu. Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt; ... I kad mu sve bude podloženo, tada će se i on sam, Sin, podložiti Onomu koji je njemu sve podložio, da Bog bude sve u svemu" (1 Kor 15,25-28).


26

4.2 Duh, zajedništvo s Bogom i u Bogu

4.21 Put k Ocu po Sinu u Duhu

Tko je u vjeri s Isusom na putu, dolazi u isto vrijeme u zajedništvo s Duhom. To ne znači da "susrećemo" Duha Božjega na tom putu poput nekoga tko bi bio nasuprot nama. Po svjedočanstvu Svetog pisma Isusovim putem možemo ići jedino "u" Duhu: "Nitko ne može reći 'Gospodin Isus', osim u Duhu Svetom" (1 Kor 12,3).

4.22 U Duhu se daje Bog sam

Ako možemo imati zajedništvo s Bogom i Isusom samo "u" Duhu, onda je to zato što je Duh ona Bogu vlastita "unutrašnjost". Ta "unutrašnjost" ne leži na taj način unutra duboko u Bogu, kao što bismo mislili kad bismo pošli od unutrašnjosti našeg ljudskog srca. U svojoj nutrini izgleda čovjek kao onaj koji je sasvim pri sebi i sam za sebe. Nasuprot tome Bog je u svojoj nutrini zajednica. Ono što se događa između Isusa i Boga jest upravo Božji unutarnji život. "Bog je ljubav", kaže Sveto pismo. Ljubav se događa. Gdje se ona događa, ondje je život.

To je dimenzija Duha koja nam ne ostaje zatvorenom; "po" Isusu smo mi u nju uključeni. On daje tog Duha i u tom nas Duhu Otac prihvaća. Otac nas uključuje u zajedništvo koje je između njega i Sina. Tako Pismo može reći da je Otac onaj koji nam daje "Isusova Duha":

Ako je Duh ljubav Božja, onda je naravno da on već oduvijek struji u sve ono što Bog u svojoj stvaralačkoj i predajnoj ljubavi stvara. Na početku stvaranja već lebdi Duh. Isus već dolazi u snazi Duha. No punina Duha bit će u povijesti prisutna tek ondje gdje se Isus na konačan i jedinstven način predaje Ocu i u svojoj proslavi prima Očev odgovor.

S tim u vezi Ivanovo evanđelje može reći: "Ne bijaše još došao Duh. jer Isus još ne bi proslavIjen" (Iv 7,391. Bog je doduše već oduvijek dolazio; utoliko je on već uvijek bio "tu", a i njegov je Duh bio prisutan u povijesti. Ali tek Isus i dovršenje njegova puta donose puninu Duha u ovaj svijet.

4.23 U Duhu smo prihvaćeni u ljubav Božju

Tako je upravo dovršenje Isusova puta spasenja ono što ljude uključuje u zajedništvo s Bogom. Objava Božja nije naime nipošto neka veličanstvena predstava slave Božje pred očima ljudi koji se iščuđuju, ali ne sudjeluju u zbivanju. Objava traži su-djelovanje u zajednici ljubavi koja je u Bogu, ona je štoviše Bogom dano su-djelovanje. Sam je Duh to zajedništvo u kojem se mi nalazimo "između" Isusa i Oca.

To ne znači da Duh, koji je zajedništvo nas s Bogom i međusobno, takoreći proizlazi iz naše solidarnosti i su-ljudskosti. Dakako, u tom događanju naša ljubav nije nevažna. No Kraljevstvo je Božje također u svojoj punini skriveno i sadržano u ljubavi koja je već unaprijed bila tu, ponajprije u Božjem nedokučivom otajstvu, a onda po Isusu također u nama svima i za nas sve.


27

4.3 Zadaci

1. Po prijašnjem općenitom shvaćanju lsus nas je izričito poučio o otajstvu Trojedinog Boga. U ovom pak pismu stoji da je lsus "vrlo malo izravno rekao o Bogu' :U kojem se smislu ipak može i smije vidjeti u lsusu prilaz najintimnijem otajstvu Božjem i objava tog otajstva?

2. Ovo je pismo naslovljeno sveobuhvatnim naslovom "Bog sve u svemu". S druge se pak strane u njemu kaže "da čovjek ne nestaje i ne propada pred slavom Božjom koja nadire u naš svijet". Kako je moguće riješiti to prividno protuslovlje na temelju onoga što je rečeno na kraju Pisma?

Osnovni tekst ovoga Pisma sastavio: prof. dr. Wilhelm Breuning, Bonn.Prijevod: Dr. Stjepan Kušar, Zagreb.

DODATAK

Izbor literature na njemačkom

Scheffczyk, Leo, Der eine und dreifaltige Gott. (In der Reihe: Unser Glaubel. Mainz, Matthias Grünewald, 1968, 140 str.Ovaj nauk o Bogu preuzima trinitarni značaj kršćanske objave kao ustrojstveno načelo. Pretpostavlja zainteresirane čitaoce, a ne postavlja previsoke zahtjeve.

Schillebeeckx, Edward, Gott - die Zukunft des Menschen. Mainz, Matthias Grunewald, 1969, 174 str.Ovdje je riječ o Božjoj zbilji u sekulariziranu svijetu. Govori se o problemu pristupanja k Bogu i prericanju srži kršćanskog navještaja.

Schillebeeckx, Edward, Gott - Kirche - Welt. Mainz, 1970, Matthiss Griinewald, 298 str. Ovo već rasprodano djelo sadrži Schillebeeckx-ove članke o temama ovog pisma. To je zahtjevno teološko štivo, ali pri dovoljnoj teološkoj naobrazbi ne postavlja pretjerane zahtjeve.

Zahrnt, Heinz, Gott kann nicht sterben. (dtv-Taschenbuch 9571, Munchen, 1973, 289 str. Ovo djelo nije nikakva znanstvena teološka rasprava u užem smislu. Ipak je to zahtjevna publicistička rasprava o problemu Boga kako se on postavlja u raznim pravcima u današnjem društvu.

Kasper, Walter, Glaube und Geschichte. Mainz, Matthas Griinewald, 1970, 448 str. U vezi je s tematikom ovog pisma napose prvi dio knjige koji obrađuje pitanje o Bogu polazeći od povijesnog mišljenja.


28

Izbor literature na hrvatskom

AUGUSTIN, Aurelije, lspovijesti. Zagreb 1973, Knjiga VII, X, XIII (gl. 1-14). BAKŠIĆ, Stjepan, Presv. Trojstvo. Zagreb 1941.BECK, Eleonore, Nježni Bog: Svesci 42 (1981 ) 61-62.BEZIĆ, Živan, Misterij imena Božjeg: CuS 16 (1981) 346-353. BONAVENTURA, Put Duha k Bogu. Zagreb 1974.BRASA DIEZ, Marino, Govor o Bogu kod Tome Akvinskog: Svesci 44 (1981) 9-15. GOLUB, Ivan, Prisutni. Misterij Boga u Bibliji. Zagreb 1969 (2. izd. 1982). HASENHUTTL, Gotthold, Nepoznati Bog? Teološke meditacije). Zagreb 1982. KASPER - RAHNER - MUHLEN, Je li Bog medu nama ili nije? Zagreb 1982. KUNG, Hans, Novo pitanje o Bogu: Jukić 8, 26-31.KUSIĆ, Ante, Filozofski pristupi k Bogu. Split 1980.XXX, Novi Katekizam. Poruka vjere za odrasle. Zagreb 1984, (2. izd.l, str. 564-582. PUŠKARIĆ, Đuro, Što kaže suvremena teologija o presvetom Trojstvu: CuS 16 (1981 ) 297-316.LEON-DUFOUR, Xavier, izd.l, Rječnik biblijske teologije, Zagreb 1969, natuknice: Bog, Sve, Život, Ljubav, Jahve, Ime, Otac, Isus Krist, Mesija, Duh Božji.TOMA AKVINSKI, lzabrano djelo. Zagreb 1981, str. 168-179 (S.th. I, qq. 2.321. TOMIĆ, Celestin, Bog Biblije - Bog Spasitelj: BS 45 11975) 49-55.ZAHRNT, Heinz, Potječe li Bog od čovjeka? (Teološke meditacije). Zagreb 1980.

Documents

II. ciklus 24. pismo - dt.com.hr