ILIJA ZLATICANIN Svjedocanstva Podgorickog Hronicara

ILIJA ZLATIANIN: Svjedoanstva podgorikog hroniara

Prie Ilije Zlatianina predstavljaju najdragocjenije zapise o dobu u kojem je Podgorica iz tipino otomanske, postajala crnogorska varo. Njegov pitki opisi proarani podgorikom svakodnevicom i sudbinama malih i velikih ljudi, uvaju od zaborava duh davno minulog vremena

Objavljeno: 21.03.2013

Narod i danas strahuje od cara Dioklecijana Ilija Zlatianin, podgoriki trgovac i terzija (1860-1941) spada meu malobrojne domae hroniare koji su uopte ostavili nekakvo svjedoanstvo o vremenu u kojem su ivjeli. Ali, njegov znaaj nije samo u tome to je bio rijedak hroniar svog doba, ve zbog toga to je bio umjean pripovijeda, kadar da pitko, jezgrovito i duhovito opie razliite zgode s puno obrta i dragocjenih detalja. Njegovi zapisi o razliitim istorijskim dogaajima i linostima, malim i velikim, obiluju usputnim i zaboravljenim detaljima koje je zamalo prekrila tama zaborava. Ponajvie onih o podgorikoj i zetskoj osmanlijskoj svakodnevici u kojoj je vladala otra drutveno-politika i religiozna podjela, i skoro potpuna obespravljenost raje. Tu situaciju je do krajnosti pojaavala injenica da je Podgorica bila osmanlijski grudobran prema Crnoj Gori, na kojem su se najjae odraavale posljedice pobuna susjednih crnogorskih plemena. Zlatianin nam daje priliku da dogaaje osmotrimo ne iz crnogorske perspektive kakvu po pravilu nude sauvani putopisi, ve iz pozicije Podgorianina, pravog insajdera, koji je svakako bio uz crnogorske interese, ali je i pripadao jednom multietnikom miljeu, pa nije utao o ljudskim zaslugama i veliini muslimanskih prvaka.

CAR DUKLJANIN - MISLI NARODNE O NJEMU Ne moe se to zamisliti kako na narod ravo misli o Dukljaninu (Diokletijanu), negdanjem rimskom esaru i vselinskom imperatoru. Kod nas se i danas misli da je car Dukljan iv, na narod i danas od njega strahuje. Upitate li jednog prostaka o caru Dukljanu, evo to e vam odgovoriti: Car Dukljan je inio svaka zla, sve dotle dok mu jednom Bog poalje anela, koji ga prijevarom okuje u gvoa i priveze ga za nogu od mosta (most, uprija), koja nosi ime Vezirov most. Ovome mostu ima neto blizu 200 godina, pa zato se udim: otkud ovakvo miljenje? Ko zna, mogue da je i prije na istom mjestu morao most postojati, poto je tu najzgodnije mjesto za most. Za vrijeme grada Duklje, pod samom varoi na istoj rijeci Morai, vide se tragovi od staroga mosta i on se zove Zlatiki most. Ali vodovod, koji je poveden upravo od rijeke Cijevne, on se spaja sa Zlatikim mostom, i prilika da e biti taj most sluio i kao most za vodovod). Taj je car Dukljan i danas iv neprestano grize sindir gvozdeni za itavu godinu; i tako ga, kad doe urevdan, gotovo pregrize. Ali nai Cigani, koji dobro paze, oni svakojega urevadne urane, i to prije sunca, kucnu ekiem po nakovanju, te tako caru Dukljanu opet njegov gvozdeni sindir odeblja, te doe na prvobitnu debljinu. Kod nas se ak i to misli, da je car Dukljan imao rogove na glavi, da je naliio na avola, da je bio bezboan itd. Godine 1890. kada sam bio u Cavtatu (stari Dubrovnik, Epidauro), iste sam misli ne samo u varoi, no i po selima naao. Kroz Konavle vidjeete na ee mjesta velike gomile kamenja o kojima seljani misle da je pod njima Dukljan zatrpavao one ljude koji ga nijesu sluali. (Ovakvih gomila vidio sam u Grblju u Boki Kotorskoj, blizu sela Zagorja, ali Grbljani sasvim druke o njima priaju; biva, da su to bile ifutske kue). Ovakvih misli i itavih pria nai e se u Spljetu i njegovoj okolici. U Spljetu ima pria o Dukljanovu "vodovodu" koja dosta nalii priama naim i konavaljskim. Ja u evo tri, ukratko, navesti. Pria spljetska navodi to: kako se Dukljan zaljubio u jednu djevojku, i kako ga nije htjela uzeti, dok joj nije doveo vodu - itave dva sata daleko od Spljeta - u grad. I Konavljani na isti nain pripovijedaju, samo to je u tome razlika: kad je Dukljan odnio od iste vode djevojci, kako bi se uvjerila, u onome sudu je bila zmija, te je ujela djevojku. Ali, Dukljan, kao bezbonik, isto uini sa mrtvom djevojkom gnusno djelo. Naa pak pria ima malo vie razliku, ali isto o djevojci. Biva, Dukljan i njegov brat imali su jednu sestru, koju Dukljan namisli da je uzme za enu, ali i njegov brat iste je misli nosio. Jednoga dana otkriju oni jedan - drugom svoje namjere i najposlije dou do toga te uine pogodbu izmeu sebe: Dukljan da dovede rijeku Cijevnu u rijeku Morau, a njegov brat da sazida varo Duklju. Tako su i uinili, ali Dukljan je sretniji bio u svome poslu, i poto dovri, on uzme sestru i utee put Huma (Hum je na jugoistonoj strani, na tri sata daleko od Podgorice; tuda je glavni put bio koji je vodio od Carigrada na ovome), a njegov brat onako razjaren, gaao ga je sa dva kamena, jednom na Zagoriu (na sjevernoj strani Podgorice, jedan etvrt sata daleko), a drugom pod Humom. (I danas stoji jedan veliki kamen na Zagoriu, ali u njemu ima nekoliko stotiina kila). Da je pak istina da je car Dukljan bio opasan za na narod, to i istorija tvrdi. (...)

Dakle, po istoriji, i po predanju, i svemu, vidi se to je Dioklitijan bio kod naega naroda, te i ja tvrdim, da narod ima pravo to misli da je on imao rogove. Zar nijesu to ljudi s rogovima, koji brane da se iri i prihvati Hristova vjera? Zar nijesu to ljudi s rogovima koji dave onako, za samo jednu ef svoju, svoj narod, da radi godinama pravei mu vodovode? Zar nijesu to ljudi s rogovima koji ine onakva nasilja i tiranisanje? Eto to narod misli o caru Dukljanu, negdanjemu rimskome esaru i vselanskom imperatoru. (Prosvjeta, 1893.) Zato se Naca Dakina doerivala podstarost?


SAHAT-KULA

Sahat-kulu u Podgorici podigao je uveni reformator Hadi-paa Osmanagi, koji je ivio pri izmaku XVI i na poetku XVII vijeka. Ova je sahat kula zadugo sluila Podgorici, ali se bio pojavio jedan niz sluajeva, koji su bili uzrok da se sahat kula poniti, a zvono su Osmanagii ponijeli svojoj kui. Evo zato je to uraeno. Piperi osobito i Kui esto su dolazili nou u Podgoricu da pljakaju i tuku Turke. Za te ljude Sahat-kula bila je veoma podesna, jer su znali vrijeme kako da se kreu i talamare po Podgorici. Paa, videi da sahat nanosi veliku tetu, naredio je da se poniti. Od tada Podgorica nije imala sahat, sve dok je doao za predsjednika Podgorike optine Marko Pejanovi, ovjek koji je bio veoma inteligentan. Ali, ova stara graevina Sahat-kula imala je jo jednu zanimljivu uspomenu, pa bi greka bila da poe u zaborav. Naime, u ezdesetim godinama prolog vijeka, ivjela je u Podgorici uvena ljepotica Naca Dakina. Ova je djevojka bila rodom iz Arbanije, vjere rimokatolike. Najprije je bila vjerena za jednog odlinog momka iz Kua. Kad je

doznala da sa istim mora ivjeti u selu, nije htjela poi za njega, otvoreno kazujui da nije roena za selo, nego e da ivi u varoi. U to isto doba ivio je u Podgorici Odobeg Novica Toska, koji je bio islamske vjere, ali na velikom glasu sa svog junatva. Kad je doznao za njenu ljepotu i njenu elju, zatraio ju je od njenih roditelja. Oni nijesu bili voljni da mu je daju, zato to je muslimanske vjere. Ali, inteligentna i savremena Naca, prijela je preko svega i pristala da poe za njega. Obeavajui da e ga uzeti, postavila mu je ultimatum: "Ako izradi da ivimo na Sahat-kuli, biu tvoja, ne izradi li to - neu biti tvoja". Odobeg je traio od Osmanagia da mu Sahat-kulu proda, ili da mu je da u najam. Osmanagii su ga odbili, jer su mu kazali: "Poto je Sahat-kula mnogo visoka, to se moe zaviriti u svaku kuu, avliju i batinu, a to turska vjera ne podnosi". Da bi Odobeg svoju vjerenicu bar nekoliko zadovoljio, traio je u Podgorici najviu kuu i naao je tzv. Ado Orua kulu, koja je negdje u Podgorici vaila za Kandil-kulu. I tek tada je Naca pristala da poe za Odobega. Tu je ivjela u najveoj raskoi. Ali, njena srea bila je kratkoga vijeka. Poslije dvije godine Odobeg je umro. Ljudi su esto gledali Nacu kako njegov grob obilazi, kojeg mu je ona podigla i koji je bio jedan od najljepih grobova u Podgorici. Kao to se narod udio Nacinoj ljepoti, tako se udio i njenom karakteru i pustim eljama. Bilo je puno ljudi koji su je prosili, ali je ona svakoga odbila. "Traim daj budi, kojeg dobrog junaka, kao to je bio Odobeg, inae neu se udati". Njena ljepota, a tako i njene elje - ule su se i u Carigradu i bilo je nekoliko njih koji su naroito dolazili da je vide. Za ovu njenu elju uo je bio i uveni junak Jakup Ferov, beg iz Plava. Stoga je pozvao "papaza vlakoga" i ovaj mu navezao opirnu "buruntiju", koju je poslao po naroitom ovjeku. Kad je Naca razumjela da je Jakup silan junak, da je beg i da je silan bogata - pristala je da za njega poe. Otpisala mu je da izabere po izboru svatove i da je uz najvei dunbus (veselje) odvede u Plav. I ta biva? Taj leptir, koji je volio da sie sok svjeega cvijea, Naca - kad je vidjela da je beg star i jadan - utekla je u Podgoricu. Poto je bila dobro ostarila, imao sam priliku da se sa ovom enom upoznam, koja nije prestala da se dotjeruje, mada je imala sedamdesetu. Kad sam joj to primijetio, ona mi je filozorski odgovorila: "Ne dotjerujem se da sam lijepa, ve da mi nije runo". A kad sam je upitao zato je ostavila Jakupa, evo ta mi je odgovorila: "Kad su svatovi doli po mene i kad su zapjevali: "eta mome, dilbere, iz nova duana, A djevojka, dilbere, iz topla hamama. Sretoe se, dilbere, tijesnu sokaku". E, kad sam tu pjesmu ula, bila sam presretna, jer sam zamiljala da polazim za jednog dilbera, koji je pun ljubavi i snage. Ali, kad sam ga vidjela, sva se moja radost pretvorila u alost. Nigda, nigda neu prealiti to sam morala prenoiti u jednoj postelji sa onim garibom!" Umrla je u najveoj siromatini. (Zeta, 1931)

Dok je mosta, ivjee i njegovi graditelji


VEZIROV MOST

Istorija Crne Gore zabiljeila je jedan strahovit napad na pleme Kue, koji je izvrio skadarski vezir Mehmed-paa Buatlija. Istorija o tome ovako pie: "Mjesec septembra 1774. god. Udari Mehmet-paa Buatlija sa 30.000 Arnauta na Kue i mnogu im tetu uini". Mada su se Kui za ovaj grozni napad dobro osvetili 1776. godine, ipak ovaj je napad bio od velikog uticaja na njih. U Podgorici je o gornjem napadu sauvano predanje, po kojemu se taj napad nazvao pohara Kua. Evo kako to predanje o poharu Kua pria: "Ovce, goveda, konji, koze i sve to se moglo dovesti i donijeti sve je to rasprodato na podgorikoj pijaci. Razumije se da se to moralo prodavati za bagatelu, jer pravoslavni nijesu htjeli kupovati, a bilo je i muslimana koji su bili protivni takvom postupku vezirovom. Pa ipak, doteklo je da se moe sagraditi most na rijeci Morai, bez kojega je narod mnogo stradao, a drava je taj nedostatak jo gore osjeala, osobito zbog Spua, koji se nalazio usamljen meu hrianskim plemenicima. Sva komunikacija bila je u jednoj barici koju su zvali "un" i kojim su se prevozili tamo i ovamo. Stoga je vezir lino iao da bira mjesto najzgodnije gdje e most podii i naao je ulie kod brdaca Gorice i sela Momiia sa druge strane rijeke Morae. im je mjesto izabrao, odmah je nabavio najboljeg neimara i saopti mu da eli na rijeci Morai sagraditi most, a narodu je objavio da se taj most mora zvati Vezirov most. Predanje nam ne kae o pogodbi izmeu vezira i neimara, da li su se cjenkali, koja je vrsta novca bila, a tako ni o dobu kad e most biti gotov. Sve to nam je predanje sauvalo je to, da je neimar zahtijevao da se da klak (kre > koji je za most trebao zagasiti tenou kokoijih jaja i nezabijeljenom varenikom). Vezir je stoga naredio gradu Podgorici i svoj njenoj okolini da elju neimarovu u svemu ispune. I vezir je poslije poao u Skadar, u nadi da e most ubrzo sagraditi. Predanje tvrdi da vezirova elja nije mogla biti ispunjena, jer je ekao za sedam godina, i svake godine slao

Tatara u Podgoricu, da pita da li je most gotov. Tatar je svaki put nosio odgovor, da ne samo to nije bio gotov ve da nije rad ni zapoet, jer niti je neimara, niti od njega glasa. Tek sedme godine prijavio se neimar u Skadru veziru. Kad ga je ovaj poznao, htio je odmah da ga objesi o vrata skadarskog grada. "Nemoj me pogubiti, estiti vezire rekao je neimar - bar dok ti kaem zato sam to uinio. Da sam kre zagasio vodom, kao to svako radi, i da sam odmah zidao most, bio

bi most veoma kratkog vijeka. A ovako - trajae itave vjekove, i sve dok on traje, dotle

e se i tvoje ime spominjati". Vezir mu je oprostio i most je bio uskoro gotov. Za vrijeme vladike Petra II most je lagumao Jovo Lisii iz Podgorice zato da bi prekinuo komunikaciju Podgorice sa Spuom, Nikiem i drugim mjestima. U istu svrhu potrudio se da ovaj most lagumie, za vrijeme knjaza Nikole Petrovia, Petar Neov iz Pipera. 1918. godine, kad je austrougarska vojska pola iz Podgorice, oni su bombardovali ovaj most sa najsavrenijim spravama. Ali, sve to nije dejstvovalo da most porui, to zbilja svjedoi da je bilo neto osobito to ga je napravilo trajnim. U docnije doba, poto je u Podgoricu dola regularna turska vojska, podigli su na mostu dvije kule, koje su imale gvozdena velika vrata, koja su pri akamu (zahodi sunca) zatvarali, a pri sabahu (izlasku sunca) otvarali. (Zeta, 1931)

Taj kao da je uio u koli popa Todora!


OTKAD POSTOJI KOLA U PODGORICI

Skoro e se navriti 175 godina otkako se pamti da je u Podgorici postojala kola. Podata za to je elija, u kojoj su kalueri stanovali. Ova elija bila je blizu crkve Sv. orija,

koju je podigao Vukain, sin Nemanjin, u XIII vijeku, pod brdacem Goricom, po kome je ova varo dobila ime. elija bjee na zapadnoj strani crkve. I ja pamtim njene razvaline. Ova elija je sluila kaluerima za stan, u kojemu su istodobno odravali kolu za podgoriku djecu, a takoe posluivali crkvu, koja je bila do same elije. Otkad datira elija, to se ne pamti. Mora se pretpostaviti da su i crkva, zvona i kola jo iz doba Nemanjia. Ali, podaci o tome dopiru do 1761. godine, kad je Beir-paa Osmanagi Podgorianin digao vojsku i navojtio na pleme Bjelopavlie, zato to nijesu plaali hara. Potuena Beirova vojska, s bojnog polja, opljakala je jedan dio sela Momiia, koji su blizu Podgorice. Zatim su opljakali podgoriku crkvu, slomili zvono, pogubili kaluere i opljakali, pa izgorjeli eliju! Poslije ove katastrofe podgoriki su Srbi mjesto elije upotrijebili crkveni trijem, koji su popravili i za kolu udesili. Zna se i to, da su se djeca samo ljeti kolovala, stoga to je kola bila daleko gotovo dva kilometra. Ovaj trijem sluio je za kolu sve do 1856. godine, kad su ga podgoriki Srbi ponitili, pa proirili crkvu, podigli novu zvonaru i nabavili zvono. Nekoliko odvanijih podgorikih Srba sabralo se da odnesu i postave zvono. O tome postoji jedna lijepa anegdota. Tih istih dana doselio se bio u Podgoricu Mao Radulovi iz Komana. Kad je vidio ovu grupu, priao je u njihovu drubu. Jedan od ove druine rei e mu: "Nemoj ovamo, Mao, ti si se jue doselio!" Mao je ispitao u emu je stvar i onda je istome odgovorio: "Kad ste vi, toliko ljudi, uloili svoje ivote, zaista neu ni ja ovaj moj ivot aliti!" Sad nam je na redu da izreamo uitelje, koji zasluuju da se njihova imena ovdje donesu, jer nijesu ni truda ni ivota poalili. Poslije pogibije kaluera, pamti se da je prvi uitelj bio pop Todor Podgorianin. Od koga je bratstva to mi nije poznato, ali zna se da je uio djecu pod trijemom i da je uiteljevao dugo godina. Prema jednoj poslovici, koja se i danas kod nas uje, izgleda da je to kolovanje bilo primitivno. Jer se zna da su uili aslovac, psaltir, crkveno pjevanje i pisanje. (Ja se sjeam da 1870. godine, kad sam ja iao u kolu, jo nije bilo itanki.) Otuda, ako neko hoe da predstavi danas nepismena ovjeka, obino ree: "Mani, more, taj je iz kole popa Todora". Poslije popa Todora doao je za uitelja pop Mato Popovi, koji je nastavio isti metod nastave. Sad dolazi za uitelja Mato Zlatianin, koji se kolovao u Srbiji. Mato je kolu neto unaprijedio, uvodei bukvar i novije pisanje i, to najvie zasluuje panje, uinio je da su se i djevojke uile. Ja sam ve bio zatekao nekoliko ena koje se bijahu kod Mata kolovale. Pa ipak, da nije bio doveo svoju sestru Pavu ne bi uspio! Mato je bio uitelj 16 godina, pa je premjeten u Skadar po nareenju sa Cetinja i tamo je predstavljao zastupnika Crne Gore, zbog ega je strano postradao od Dervi-pae. Bio je uitelj, mislim, prvi u Skadru. Mata je zamijenio orije Armu Vasojevi. I ovaj je nastavio novu nastavu, ali enske nijesu htjele dalje da ue. Zna se da je orije zadugo bio uitelj. Poslije orija doao je za uitelja Dimitrije Radeti, koji se docnije zapopio. Kao Mato i Armu, tako se i Dimitrije kolovao u Srbiji. Poslije Dimitrija bio je uitelj Jevrem Lainovi, a nakon njega pop Zako Popovi. Od svih uitelja, koje smo ovdje zabiljeili, samo je jedan stranac, orije Armu, a svi drugi su Podgoriani. Godine 1879. Podgorica je pripala Crnoj Gori i od tada je nastao novi ivot. ("Zetski glasnik", 1935)

Stvar koju je knjaz izveo vrlo nezgrapno


O PODGORIKOM POKOLJU 1874.

Sauvao sam "Glas Crnogorca" br. 40, godina IV, u kome se ocrtava, prema sadanjim prilikama, crnogorska politika prema knjazu Nikoli Petroviu u Turskoj imperiji.

I brzojav

Danilovgrad, 8. oktobra (u 2 sata poslije ponoi). Sino pogibe u Podgorici Juso Muin, Turin. Ubi ga jedan Ku iz Turske, pa ipak Turci skoili i posjekli svakoga iz Crne Gore koji se tamo naao na pazaru. Poubijae 17 Crnogoraca, arhimandrita piperskoga i vie ena. Velika uzrujanost u narodu.

II brzojav

Rijeka, 9. oktobra (u 8 sati uvee). Turci su produili sjeu u 8 o.m. po zetskim selima, ubili su 8 Crnogoraca i vie zetskih Srba, koji su poginuli u Podgorici, doneseni su amo. Na Labudu je 14 rana i vrat mu je posjeen, na Mitru nita manje i rasporen je uzdu. Grozan prizor koji je izazvao uasno ogorenje protiv divljatva turskog. Danas pogreb uz opte do sada nevieno uee naroda.

Dopis iz Kua

Kui, 8. oktobra 1874. U hitanju vam javljam, kako sino Pero Ivanov Popovi iz Kua, u dogovoru sa svojom bratom Todorom i bratuedom Vulom, ubi Jusa Muina u Podgorici. Pero, kojega je brat Jusov, kad je kajmakan bio, istjerao iz njegove kue, ima tri godine vidi se po granici as tamo, as amo. Jue zovne brata i roaka i kae im svoju namjeru: da mu je skitanje dosadilo i da hoe ubiti Jusa. Brat mu i roak, ni jedan ni drugi, nijesu htjeli od ove namjere razbiti ga, no to vie reku: da e mu biti druina i ponu se pogoniti ko e ga ubiti. U to se upute put Podgorice. Imali su jednu sestru i, po prilici, stavila se, da ona tri neto krupno misle, te ona za njima pa sve etvoro stigne u Podgoricu zajedno. Poto ue u varo, svrnue svi u jednu mehanu. Tada e rei Pero: "Pooh askom do doganje da uzmem duvana, no me ekajte ovdje". On izie, brina mu sestra za njim. Pero pohita jednim sokakom i doe do hana Jusova, gdje je isti Juso stajao sa 20 Turaka. Obrnuo se za sobom i vie sestru gdje ide za njim. On joj ree da tri k mehani i da kae bratu i roaku da bjee. Sestra sada sazna to brat namjerava, te bolje nego ikad prikopa mu se i ne htjede ga ostaviti. Ovaj joj opet ree, ali uzalud. U to dooe oboje do hana i Juso bjee sio da se brije. Pero naie ispred Turaka, a Juso mu vikne: "Gdje e ovamo kalau?" A Pero mu odgovori: "Da ti kaem, Jusuf-Jusufaga! U to ga gaa tuce i rani ga, pa onda izvadi revolver, pa ipet k njemu i sa svih strana zapuca na njega puka. Turci biju njega, a on sve Jusa. Najposlije pri padanju estim iz revolvera ubije jednoga Turina u elo. Za ovi potonji metak veli se da nije radei ubio ovoga potonjega Turina, ve u mukama da mu je pukla sama puka. Todor i Vule im uju pucnjavu, - odmah se sjete i pomisle, da ve onamo, to je bilo da je bilo, te se izmaknu i krenu doma. Kad dou, kraj prve fortice to ih sreta, idui od Podgorice, zovnu bimbau da izide. Bimbaa izide sa dva vojnika. Oni ih ubiju sva tri i vrate se kuama da prihvate svoju eljad i pobjegnu u planine. Sjutradan Turci zapale njihove kue. Koliko je pravio smetnje Smail-aga engi vladici Radu, gospodaru Crne Gore, jo vie je smetao Juso Muin Krni knjazu Nikoli. Smail-aga je bio plemi, jedan zadrti beg, i njemu je dosta bilo da se serdara, dok je Juso bio veliki junak, silan vojskovoa, rijedak politiar i jo rjei demokrata. Jusa je trebalo poto-poto zbrisati s pozornice i kao politiara i kao vojskovou, i to je izvreno. Ali, kakva razlika od jednoga gospodara do drugoga! Vladika je izveo svoju stvar sa taktom u kojemu je bilo istorije i poezije koja briljira u jugoslovenskoj knjievnosti i bez ikakvih rtava! Knjaz Nikola je ovu stvar veoma nezgrapno izveo: na jednoj strani bilo je velikih rtava, a na drugoj strani bilo je suhoparno. udnovato, ali je istinito! I vladari moraju da imaju svojih greaka. (Zeta, 1935)

Doek paine vojske na emovskom polju


BITKA NA TRIJEPU 1876.

Srbija je objavila rat Turskoj imperiji 1. jula 1876. godine, a Crna Gora 2. jula iste godine. Crnogorska vojska bila je podijeljena na dva dijela. Prvi dio odveo je sa sobom knjaz Nikola Petrovi za Hercegovinu. Drugi je dio primio knjaev blinji roak vojvoda Boo Petrovi. U ovom drugom dijelu, po jednima, bilo je 7.000, a po drugima 8.000 vojnika. Od ovog dijela vojvoda Boo predao je jedan dio vojvodi Mau uroviu da se bori sa vojskom koja e doi na Crnu Goru od Bara. Tako je jedna turska vojska krenula od Hercegovine, druga od Bjelopavlia, trea od Bara, a etvrta od Podgorice. Sva ta vojska, prema programu turske glavne komande u Carigradu, trebalo je da se sabere u Bjelopavlikoj ravnici, pa onda skupa da mariraju za Cetinje. I tako je vojvoda Boo imao samo 4500 vojnika, koje je sa sobom doveo na Kue, koji su se iste godine otcijepili od Turaka i prisajedinili Crnoj Gori. Prema stranim dopisnicima, koji su biljeili turske operacije na albanskom kraju, Turci su bili skoncentrisali 44 bataljona regularne vojske, osim baibozuka, i 24 topa. Od ovog broja vojske poslat je za Bar jedan veoma mali dio, a sve drugo ostalo u Podgorici da najprije odbrani grad Medun u Kuima, a onda da se marira prema programu. Za vrijeme nekoliko manjih i veih bojeva u Kuima i Ljeanskoj nahiji, meu koje spada i Fundina, u tim bitkama upravljali su turskom vojskom najprije Ferik Ali-paa, zatim Ahmet Hamdi-paa, koji je isto postradao, i najposlije Mahmud-Madar-paa koji je strano nastradao u bici na Fundini.

Poslije ovoga poraza, u Carigradu je bila velika zabrinutost. Ali se odmah proulo da se turska glavna komanda u Carigradu latila posljednjeg sredstva, svoje stare uzdanice hrabroga i oprobanog ratnika i vojskovoe Dervi-pae, koji je 1862. godine popalio Ljeansku nahiju, varo Rijeku Crnojevia i doao do blizu Cetinja. Prije nego je Dervi-paa doao, turska je vojska bila potpuno malaksala i klonula. Sjeam se kako svako bjee sjetan i kako se pjesma nigdje ne ujae. Pa i sama muzika, koja je esto veselila vojsku i u samim bitkama i ona bjee utihla. Jedini bjee tabor Mehmeda, bimbae, u kojemu se vazda i uvijek ula i pored svega to je taj tabor u svakom okraju najvie ginuo. Silan je to ovjek i junak bio! I pored sve pogibije, u njegovom je taboru uvijek bilo 1000 vojnika, jer su se vojnici grabili da stupe u njegov tabor. Ova malaksalost turske vojske i nered osobito je bila kod baibozuka, zbog ega je turska komanda poslala Sali-pau Bibezia Podgorianina, i ovaj je nad istima preuzeo komandu. Kad je stigla vijest da e da doe za glavnoga komandanta Dervi-paa, toj radosti nije bilo kraja. Izgledalo je kao da se pojavio arhangel koji nosi plameni ma ili u vasioni koja repata zvijezda. I mi, djeca, nijesmo iza toga uenja izostali, jedva smo ekali da vidimo Baba Dervi-pau (Babo otac, nadimak to mu je tom prilikom dala vojska). Ukoliko se dan primicao utoliko se glas o njemu na razne naine irio i najposlije dotjerao je dotle, da je taj ovjek ve liio na kolosa iz starih bajki. Stoga smo jedva ekali da vidimo to udo od ovjeka. Tu nau djeju radoznalost stvorila je vojska koja se uzdala u Dervia usljed njegove vjetine, junatva, sree i pregnua. Osim vijesti o Derviu, kruila je jo jedna koja je uveliko obradovala svu tursku vojsku, a to je bilo da e Dervi-paa dovesti sa sobom veliku vojsku i, to je davalo najvee zadovoljenje, bjee to to tu vojsku sainjavaju "altun zade" (zlatna zvijezda), dobrovoljci, vojska koju je ovamo poslala sultanova mati o svome troku i druga vojska koja se zvala Baba Husena vojska! Razne vijesti i mata koju smo stvarali bili su veoma zanimljivi. Za Baba Dervia govorilo se da je rasta za dva ovjeka, da ima sablju koja sama sijee, da ima i hata kakvoga ni sam sultan nema, kojemu su potkovice od zlata, a cio drugi pusat od srme, i to jo o derviu nije govoreno. Ali, to nas je najvie udilo bjee kako Dervi sa sobom dovodi vojsku Baba Husena, ljude koji nemaju u koljenima aicu. Najposije doao je taj eljeni dan. Sve je povrvjelo u emovsko polje da doeka i vidi Baba Dervi-pau, uzdanicu koja e osvijetliti obraz caru i vojsci, da vide majinu vojsku koju je birala careva mati po svom Stambolu, da vide Baba Husena vojsku koja kad ide ne pregiba koljena. Dolazili su putem od Tuzi. Mi smo trali da prije stignemo. Jo izdaleka primijetila se velika praina koju je proizvodila vojska. Dobro se sjeam onoga dana koji bjee vedar i topao. Kad se Dervi-paa primakao, najprije smo vidjeli nekoliko konjanika koji su pred paom ili. Odjeveni su bili u vojnika odijela i jahali su na konjima. Sad je nastupao Dervi-paa. Prema personi i svemu nijesmo mogli vjerovati da je to ona sila o kojoj se svata prepriavalo. Vidjeli smo neto veoma ozbiljno i svako je ostao zapanjen. I nigda ne bismo vjerovali da nam nije svjedoila ta pratnja koja bjee pred njim i za njim. Jahao je na bijeloj mazgi srednje veliine sa veoma prostom pusatom. Bjee to ovjek malen i mrav. I sad se dobro sjeam njegovih smeih i velikih oiju i prosijede, kratko postriene brade. Fes na glavi sa crnom kratkom kiankom bjee toliko pranjav, da se

jedva poznavala crvena boja. Ni jednog ordena nije imao na prsima, niti je ma ta na njemu bilo to bi ga predstavilo tako velikom linou. Danas, kad ovo piem, veoma mi postaje zagonetan ovakav njegov postupak. Zato se taj silni vojnik toliko spustio! Jer, on je bio najvea linost na ovim stranama. Sjeam se tri prve vojskovoe, koje sam prije pomenuo, svi su oni sijali u zlatu i njihova prsa bila su puna ordenja... \

Rasplet kome se paa nikako nije nadao


Sad nam je ostalo da pregledamo drugo udo. Najprije je dolazila "majina vojska (1.000) u suknenim akirama i bluzama ute boje. Na glavi su imali moderne fesove "medidije" sa kratkim kiankama crne boje, na kojima bjee mjesec i zvijezda, po emu su ih i prozvali "altun zade". Tek sad je dolazila vojska Baba Husena koja bjee u svakovrsnom narodnom odijelu. Pred ovom vojskom jahao je na crnom hatu Baba Husen, ovjek u pedesetoj godini, gojazan i veoma naoit. Imao je dimije plave boje, zlatne dokoljenice i na leima interac cio izvezen zlatom. Nosio je kolan i u njemu dvije ledenice, a o bedru visila je kriva gadara, sva u srmi. Na glavi je imao kapu nalik na fes, ali je ta kapa bila bijele boje i omotana zelenom almom. Tamo gore ova se kapa zavrava nekakvim inurijama izmeu kojih se raspoznavahu mala ogledala. Sad smo pazili na vojsku koja je pjeaila i odmah smo obratili panju na njihov hod i koljena koja su bila kao kod svakoga! I tako je sve bilo obratno, drukije nego se govorilo. Dervi-paa, taj kolos, bjee obian ovjek i veoma ilav ovjek. Majina vojska, obini mangupi pokupljeni po Carigradu, koji su vie raunali na pljaku nego na junatvo. Baba-Husena vojska to bjehu neki mirni graani, nimalo vini boju i megdanu, stoga i nijesu uestvovali ni u jednoj bici.

Najposlije vojska je poinula, ali Dervi-paa nije poinuo, ve je pregledao vojsku koju je zastao oko Podgorice. Poslije svrenoga pregleda, upamtio sam da je izrekao ove rijei: Ovo je pokvarena vojska, koje su rijei podgoriki Turci ovako preveli: Ovo je rasamarena vojska. Kako je Dervi-paa znao sa koliko vojske raspolae vojvoda Boo Petrovi, namislio je da i to malo predvoji. Da bi u tome uspio, rijeio je da najprije osvoji Pipere i stavi klin imeu crnogorske vojske. Stoga je jedan dio vojske usidrio na brdu Kakarici, kako bi crnogorska vojska i njena komanda mislila da e i njegov pravac biti Kui i Medun u Kuima, a drugi dio rasporedio na Velje i Malo brdo, koji su dominirali nad Trijepom i Piperima. Trijeba je bio na crnogorskom zemljitu to su ga zatiivale dvije rijeke Zeta i Moraa. Vojvoda Boo ovom prilikom mogao je imati samo pola bataljona Ceklinjana, Bjelopavliki, Martiniki bataljon, pola bataljona Cetinjana, Bajica i Donjokrajaca. Broj ovoga dijela bio je neto oko 3.000 vojnika. Drugi dio svoje vojske ostavio je u Kuima radi odbrane Meduna i radi drugoga, vojske koju je Dervi ostavio na brdu Kakarici. Petrovi je znao da pred sobom ima staroga krvnika iz 1862. godine, stoga je lino uzeo komandu u svoje ruke. Kad je Dervi-paa zavrio, tada je lino poao na Malo brdo, koje je daleko od Trijepa, vazduna linija samo jedan kilometar, i s toga mjesta komandovao svojom vojskom. To je bilo 6. septembra 1876. godine. im je Dervi-paa vidio da je njegova vojska prela bez odbrane, odmah je naredio preko svojih ordonansa da se prave anevi. Petrovi to nije dozvolio, ve je odmah naredio da se izvri jedan silan juri i turska se vojska spustila do rijeke Zete. Sad je nastala grmljavina topova sa Maloga i Velikoga brda, sa Gorice i najposlije sa Staroga grada, podgorike tvrave. Sve je to sipalo paklenu vatru dotle, dok je turska vojska ponovo zauzela Trijeba. Crnogorci su ponovo jurnuli i ponovo natjerali Turke u bjekstvo. Neto to je sad najvie naljutilo Dervi-pau bilo je kad je vidio svoje vojnike kako bezglavo bjee od jedne ake Crnogoraca. To ga je bilo toliko iznenadilo, da je preko trube i preko ordonansa strogo naredio da ponovo zauzmu Trijeba. Kad je vidio da ni to ne pomae, ve je vojska postala neposluna, naredio je te se u iste vojnike osula topovska paljba sve dotle dok ih je silom natjerao da ponovo zauzmu Trijeba. Crnogorci su i sad jurnuli svom silom, i po trei put natjerali Turke u bjekstvo. Sad ve nije pomagao ni glas trube, ni ordonansi, pa ni topovi. Bjealo se tako bezglavo, da se jedan dobar dio vojnika utopio u Zeti, bjeei preko pontona koji nijesu mogli izdrati toliku teinu. Ovakvo bjekstvo, kakvoga nigda nije imao prilike da vidi, porazilo je Dervi-pau toliko, da za dugo nije pokuao da popravi situaciju. Sjeam se da se onda pronijela ova vijest: Kad je Dervi-paa vidio potpuni slom vojske i kako onda bezglavo bjee, prihvatio je kapu s glave, bacio je pod noge, digao ruke gore i, gledajui u nebo, kau, izgovorio strane rijei. Moda je takve rijei izgovorio i godine 1862. na Koelama, blizu Cetinja, kad mu je stigla zvanina vijest da se mora natrag vratiti sa svom vojskom. Imao sam prilike, vie puta, da ujem sud o bitkama na Trijepu, i uvijek je bio jedan, da je bilo veih okraja, gdje je vie ili manje poginulo Turaka, ali tako ivog, energinog i junakog juria, kao to je bio na Trijepu to se ne pamti. Svemu ovome pridavana je vanost jo i stoga, to je komandant jedne male dravice trijumfovao nad onim gordim i

iskusnim vojskovoom Dervi-paom, koji se poslije Omer-pae smatrao za najveeg vojskovou turskoga. Onako jadan, Dervi-paa je zadugo premiljao i krojio planove kako da pobolja situaciju. Pred njegovim oima lebdjela je jedna udnovatost, gledao je skrhan ponos svoj i turske carevine, gledao je neto emu se nije nadao i o emu nije mogao u snu promisliti. Stoga je rijeio da prenese bojite u Bjelopavliku ravnicu. Tamo je oko Spua koncentrisana sva sila Dervi-paina. Vojvoda Boo je mjesto sebe poslao silnog i iskusnog vojskovou, vojvodu Iliju Plamenca, koji je Dervi-pau porazio na Goreviu, Maljatu i Jelenku. Poto je Dervi-paa i tamo grdno postradao, vrati se u Carigrad i pred sultanom, svojim gospodarom, branio se time, to je glavna komanda u Carigradu poslala u Crnu Goru najgoru vojsku koju su imali u turskoj carevini. (Zeta, 1934.)

Nikola I je isprva htio da porui Staru varo


KAKO JE OSNOVANA MIRKOVA VARO

Po Berlinskom ugovoru 1878. godine Podgorica je pripala Crnoj Gori. Sjeam se jo danas onoga 27. januara 1879. kad je odredba Berlinskog ugovora bila izvrena - Podgorica bila predata trupama knjaza Nikole, kojima je komandovao pobjednik sa Fundine, Trijepa, Maljata itd. vojvoda Boo Petrovi, zvani Gospodin Boo. Poto su proli dani oduevljenja poslije osloboenja Podgorice, pristupilo se radu. Neemo se zauditi to knjaz Nikola nije imao u svojoj dravi moderno ureenje u varoi Danilovgradu, koji su Bjelopavlii po njegovoj eli podigli i kojem je dao ime svoga

strica Danila, nije ga moga zadovoljiti. Zato se okrenuo Podgorici, turskoj truloj graevini, krevitih i tijesnih sokaka. Da bi od tih turskih graevina stvorio jednu modernu varo, potrebno je bilo svu razruiti. Ovaj plan podgorikim muslimanima izloio je 1880. godine vojvoda Ilija Plamenac, ondanji guverner Podgorice. Ali, svi razlozi koje je Plamenac navodio razbili su se o tvrdoglavost podgorikih muslimana. Videi knjaz Nikola da e Turci i dalje ostati tvrdoglavi, porui ponovo podgorikim muslimanima preko Plamenca - da e, ako oni ne pristanu na njegov prvi predlog - otpoeti podizati drugu modernu varo na desnoj strani rijeke Ribnice, gdje e, po njegovoj naredbi, prei sva trgovina, koja e biti u rukama iskljuivo podgorikih Srba. Muslimani su, meutim, znali da su trogodinji rat, esta prognanstva, hapenja i uskakanja u Crnu Goru ogolili i najbogatijeg podgorikog Srbina. Stoga se knjaeve prijetnje apsolutno nijesu bojali, i tako i drugi knjaev predlog bude odbijen. Knjaz je najposlije pristupio svojoj zamisli i jednim svojim manifestom objavio svim Crnogorima, kako je namjerio podii jednu novu varo, kojoj e dati ime svoga oca Mirka i da e mu nasred varoi spomenik podii. Knjaz je mislio da e ovaj njegov poziv prihvatiti svi Crnogorci, ali se u tome prevario, jer sve vojvode i serdari bili su preli u Niki kako bi bili to dalji od Turaka. Eto, takvo stanje primoralo je knjaza da svu nadu poloi u podgorike Srbe, koji, kao to smo vidjeli, nijesu raposlagali nekim veim bogatstvom. Za podizanje ovih zgrada potreban je bio ogroman kapital, a njega bilo nije, a i ono malo to je bilo u Podgorici - oslanjao se veinom na stoarstvo i zemljoradnju. to se tie muslimana, oni su shvatili itav pothvat kao nemogu. Tako je sa velikim tekoama privoeno kraju (pripremanje za) podizanje nove varoi u Podgorici godine 1886. Pa i kad je bilo sve spremno, trebalo je, izgleda, da i naa Podgorica ima svoju brau Romula i Rema. Oni su je nali, i to su bila dva brata iz stare porodice Zlatiana - Markia i Tomo, koji rasprodaju sve svoje imanje i podigoe prvu kuu u Mirkovoj varoi. Tako su oni prvi udarili temelj novoj i danas ve jako razvijenoj varoi. Njihove korake sljedovali su uskoro i drugi podgoriki Srbi. U dubokoj starosti jo i danas ivi Markia Zlatianin u Podgorici, u onom starom turskom dijelu varoi, u jednoj maloj straari, koja je naputena prije pedeset godina. Markia je svoje rodoljublje pokazivao i prije osloboenja Podgorice. On je godine 1876. ostavio porodicu na milost i nemilost Turaka i uskoio kao dobrovoljac sa jo trideset drugova u Crnu Goru, te se borio protiv Turske, sve do osloboenja. Iz njegovoga ivota ostala je jo jedna crta koju treba da napomenem. Prilikom enidbe 1879, on je prvi prekrio onaj stari turski obiaj, koji su i pravoslavni bili primili, da se mlada odvede pod duvak na vjenanje. I ovaj Markiin primjer, kao i onaj prvi, svjedoi nam da je bio jedan od velikih propagatora i progresivan ovjek. Potrebno bi bilo da se u prvu kuu uzida naroita ploa ili kakav znak kao spomen.(Slobodna misao, 1932, XI, 1,8.)

PODGORIKA REPUBLIKA

Znajui da je na ivalj u Podgorici odiskona ilav i jakog temperamenta, koji je uvijek teio za slobodom i neim to je novo - stoga sam se bio zauzeo da pronaem koliko je Podgorica dala turskih paa u meuvreenu dok je bila pod turskom vladom, do onda kad je 1879. g. pripala Crnoj Gori.

I naao sam da su bile 23 pae kojima su turski sultani darivali ta velika odlija. Ispitujui se o paama, ja sam i nehotice naiao na jednu vrlo interesantnu grau za istoriju Podgorice. Istorija tvrdi da je u Podgorici roen rimski car Dioklecijan. U Podgorici je roen Nemanja, na najvei vladar. U Podgorici su se raali veliki i slavni ljudi i junaci. I to najvie pada u oi, ako prelistamo istoriju Podgorice, uvjeriemo se ne samo o njenim prvacima ve i o prostom graaninu uopte - da je sve to bio buntovni, ilavi, energini narod, i da su uvijek teili za slobodom. Sa Buatlijama nestade i Podgorika republika


Ta tenja za slobodom bila je esto uzrok da je Podgorica bila ak u sandaku skadarskom, a ak u bosanskom. I pored svega toga, Podgorica je vazda bila drava u dravi, koja nije vodila rauna, to se ono kae ni o caru niti o veziru. Ko zna da tu nije bilo i zadnjih misli, jer Podgorica bjee na samim vratima Crne Gore. Ta se navika - nazovimo je dobrom ili ravom - ponovila i za crnogorsko doba. Da to utvrdimo naveemo samo dva sluaja, koja su veoma markantna, to su ubila dva guvernera, da i ne pominjem druge dogaaje. Domalo prije tih dogaaja kralj je uvijek odlikovao Podgoriane vlau, ordenima i svojom naklonou. Ali je kralj poslije okrenuo list. Poslije je Podgoriane neprestano kinjio i astio ih najpogrdnijim imenima. I ta biva? Balkanskoga rata isti Podgoriani (Podgoriki bataljon sa jo druga etiri bataljona) dobijaju najvee odlikovanje za junatvo i pet stotina napoleona za napojnicu. Zar se sad ne moemo zapitati: ta je to? Je li to do krvi ili je do podneblja?! Zar se svega toga ne bi naao trag u Dioklecijanu, Nemanji i drugim velikanima. Imajui u vidu to i drugo, neemo se zauditi kad znamo da je Podgorica usljed takvih prilika, po koji put postala republika.

Podgorica je u to doba, a to je bilo 1828. godine, imala pod svojom upravom svu Zetsku ravnicu sa gradom abljakom, jedan dio Arbanije, Kua, Bratonoia, jedan dio Vasojevia, Bjelopavlia sa gradom Spuom, Pipere sa okolinom. Kad bi sultan objavio rat kojoj drugoj dravi, i pored vazalstva, imalo je plemena da otkau poslunost. Podgorica i njena okolina mogla je dati veliki dio vojske. Ovi su vojnici uvijek bili dobri junaci. A nije udo, jer je narod, bez obzira na vjerske podvojenosti, etniki bio istovjetan. Od Skadra naovamo nije bila nijedna azijatska familija osim bratstva Azganovia. Kao to rekoh, u borbi su bili silni junaci. U bici na Sevastopolju sa Rusima, devet begova Haveria tu je zaglavilo, branei pau, svoga roaka. A kad je na Kue navalila velika vojska turska 1738, tom prilikom bila su se zatvorila 53 Podgorianina u kulu Ramovia, u Fundini. Koliko su bili ponosni, nijesu se htjeli predati ve su svi i u kuli izgorjeli. O tome Kui imaju vrlo krasnu pjesmu. Ali, neto to je bilo najzanimljivije, oni svome caru nijesu davali, to se kae danka ni haraa, ve su tako ivjeli sve dok su pripali Crnoj Gori. Njihov je odgovor uvijek bio: Mjesto novca mi caru dajemo vojsku i drimo u kripcu: Kue, Bratonoie, Pipere, Bjelopavlie, Ljeansku i druge nahije. Godine 1873. naroito je bio poslan iz Carigrada efket-paa, da bi zaveo reforme. I ta biva? I Turci i Srbi zatvorili su ariju da je za tri mjeseca niko nije smio otvoriti. uveni reformator Akik-paa bio se zarekao sultanu, da e on sve to za malo dana urediti. Kad je bio blizu Podgorice, vozei se po Humskome blatu, utopio se! Poslije se apatom prepriavalo da je to bilo djelo Podgoriana. Godine 1828, kad je poeo rusko-turski rat, iz Carigrada bude nareeno da u ovome ratu uestvuje i bosanska vojska. Husein-kapetan Gradaevi i svi bosanski begovi bili su tada u velikom nezadovoljstvu zbog reforme koje je u to doba dao sultan Mahmut II. Stoga je Gradaeviu dobro dolo to je rat iskrsnuo, te je tako sultanu pokazao svoju nepokornost. I ne samo to ve, tovie, namislio je da osnuje svoju dravu. Da bi bolje uspio u svojoj namjeri, Gradaevi stupa u pregovore sa skadarskim vezirom Mahmut Buatlijom, kome je ovaj pokuaj i dobro doao, jer je i sam tako neto pripremao, raunajui za svoju dravu Albaniju i Zetu. Kad se odmetnuo vezir Buatlija od sultana i poao sa Gradaeviem na Kosovo, ta je borba trajala itavih 7 mjeseci. Za sve to vrijeme Podgorica se proglasila za republiku. Tada je otkazala poslunost Gradaeviu i Buatliji. Znala je Podgorica da je sada izmeu dvije vatre, izmeu Buatlije i Gradaevia, ali se na to nije osvrnula. Ovo je za Buatliju osobito bio poraz. Htio je da im se osveti, ali nije bilo vremena, jer je po ugovoru sa Gradaeviem trebalo to prije ii put Kosova. Podgorica je sad bila slobodna i odrijeenih ruku. Stoga je odmah sazvana narodna skuptina, koja je odrana na mjestu Glavici. Tu su izabrali 12 lanova i predsjednika Jusuf-agu Alivojvodia. Od svih dvanaest odbornika su se sauvala ova imena: Haveri, Osmanagi, eevi, Adialijagi i Praakovi. Od pravoslavnih bio je Lisii. Ovih dvanaest ljudi sa predsjednikom na elu svaki dan su zasijedali. Svoje sjednice odravali su u damiji Glavatovia. Ovi ljudi su upravljali svom Zetom, sudili su, mirili krvno zavaene, odravali svaki red i vodili o svemu rauna. Ovaj se in izvrio u mjesecu junu 1818. godine Ove iste godine i u istome mjesecu poli su vezir Buatlija i Gradaevi s velikom vojskom, pravo na Kosovo, gdje su potukli vojsku velikoga vezira i prodrli u Metohiju.

Nae predanje dalje ne ide i ne pria ta je bilo sa Gradaeviem i njegovom vojskom. Samo je sauvano predanje: da je skadarski vezir Buatlija grdno postradao od turske vojske, koja ga je gonila sve do Skadra. Tu je zarobila Buatliju, odvela ga u Carigrad, kao i njegovu familiju. to je tamo od njih bilo, to predanje ne pria. Ali se zna da im je nestalo Buatlija, da je odmah nestala i Podgorika republika.

Opti narodni urnebes uz zvona i topove


PRIJESTOLONASLJEDNIK RUDOLF U CRNOJ GORI

To je bilo poslije zloglasne i zlokobne odluke Berlinskog kongresa godine 1878, kad je imperijalistikoj Austrougarskoj carevini dat mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu. I tako se jednog dana pronio vrlo udan i nevjerovatan glas, da e skoro posjetiti Cetinje Rudolf, sin austrougarskoga cara Franja Josifa, sa svojom suprugom Stefanijom. I zaista je bilo udo da sin mezimac silnoga cara posjeti krevitu, malu i siromanu Crnu Goru o kojoj jo ne bjehu prestale bajke iz Gorskog vijenca kako ovaj narod jede zmije i skorpije, gdje glave i noseve kidaju, gdje ljude na raanj nabijaju. I jo je udnija drskost da ovaj jedinac, u koga milioni naroda upuuju oi, upadne u jednu ozlomeenu zemlju odlukom Berlinskog ugovora. Pa ipak, Cetinje od srca doekuje ovoga ovjeka. Cetinje tada tek ako je imalo 200 kua i to vei dio slamenjaa. Ne moe se rei da je car uinio ovo radi lijepih oiju knjaza Nikole. Tu je lealo neto mnogo vie od obine kurtoazije, tim prije to je Rudolf veoma rijetko posjeivao strane drave. Ovo je znaajan istorijski dogaaj - jer do tada niko sa viim ranogm nije posjetio Cetinje. O tome u mojim memoarima nema ni rijei. Moda je to stoga to se o tome nije smjelo raspravljati, a zna se da je knjaz onda drao krmu u svojim rukama. Stoga su i postojala razna nagaanja, izmeu kojih bjee i ono da je car poslao svoga sina i snahu,

da bi zagladio nepravdu koju je uinio na Berlinskom kongresu Crnoj Gori - prisvajajui Bosnu i Hercegovinu, koje su trebale pripasti Srbiji i Crnoj Gori. Prvi znak ove rijetke sveanosti i visoke posjete bila je jedna stroga, a istodobno i interesantna naredba, koja je lino dola od knjaza Nikole, a to je da ni jedan cetinjski graanin ne smije imati kokota (pijetla) u kui. Ovo je bilo jedno iznenaenje za Cetinjane, tim prije kad se zna kako vanu ulogu igra kokot u naem domaem ivotu - ne samo radi kokoaka zbog njegovog veselog pjevanja, nego jo i stoga to svojim pjevanjem predskazuje vriijeme i ko nema sata upravlja se prema njegovom pjevanju. Ozbiljnost je toliko rasla, da smo mislili da zbilja ima neko ko je vei i ima viu silu od naeg gospodara. Kad sam jednoga dana upitao jednoga dvorjanina za ovu udnovatu naredbu, kakvu nikad nijesam uo u svome vijeku, odvrati mi u povjerenju: - To je zato, da ne bi naa prijestonica predstavljala selo, gdje se njeguju kokoti, vrite konji i riu magarci. Drugo udo bilo je kad su doveli iz Maarske etiri hata crna bez biljega i kad je dovedena karoca kupljena u Beu. Dakle, potvrdilo se miljenje o sili carevoga sina i drugo, mnogo vee, to je graanstvo u udu pitalo. Odkud knjazu Nikoli toliko grkog novca, kad se zna da je onda novac bio i vrlo rijedak i vrlo skup. Sjeam se da se onda pronijela vijest kako je knjaz Nikola pozajmio neto novca kod jednog nikikog trgovca i jo kod dva bogata crnogorska komandanta ija imena izostavljam. Zar to nije bio udan ivot? Gosti su, dakle, doli 1885. godine. Toga dana nareeno je da svako izae u sretanje. I narod je izaao najvelianstvenije odjeven. Osim Cetinjana, na ovom doeku prisustvovali su sve vojvode, serdari i komandiri i zaista ih bjee lijepo vidjeti sa onim tokama, ordenima i ledenicama, zlatnim dolamama i sabljama srmom okovanim. palir je bio sve do Vrbe (danas to mjesto spada u sredinu varoi) kojeg su sainjavali cetinjski graani i seljaci iz okolnih sela. Na jednoj strani bili su muki, a na drugoj enske. Sva crnogorska elita bila je pred dvorom kod knjaza i knjaginje. Kad su dolazili, zvuci zvona, topova i urnebesa naroda - kao da se zemlja tresla. Uprli smo pogled da vidimo tu silu za koju se na gospodar onako vatreno zaloio. Bilo je ljudi koji su razumijevali stanje stvari, ali mi, prosto, nadali smo se da emo vidjeti neto gorostasno kao to su gorostasna i njegova zvanja. U kola, koja je knjaz naroito nabavio u Beu, bila su upregnuta ona silna etiri vranca. U tim kolima vidjeli smo carevia Rudolfa i njegovu suprugu Stefaniju. Rudolf bjee mlad ovjek, srednje veliine i uinio mi se dosta krljav. Njegova supruga - ne Bog zna toliko lijepa. Imala je plave i velike oi i plavu kosu.

Zato Novo Spasojev nije posluao naredbu


PRIJESTOLONASLJEDNIK RUDOLF U CRNOJ GORI (nastavak)

... udili smo se. To je, moda, dolo otuda, to smo bili navikli da gledamo naega gospodara, jednu krupnu personu i oko njega isto takve siluete. Na serpi na kolima sjedio je Mato aki, gorostasan ovjek, onda najljepi Crnogorac, kojega bjee knjaz Nikola izabrao za ovu priliku, da predstavlja knjaeva autanta. Ona njegova linija, kakva se ni od voska ne bi stvorila, onaj gordi hod, ona mala glava sa velikim utim kao zlato brcima, ono skupocjeno odijelo, lakirane izme sa srebrnim mamuzama, kakvih tada niko nije imao - sve je to bilo u skladu. Bio je to ovjek dobrostojan, stoga se za ovaj dan pripremio i potroio grdan novac. Prijeao sam sedamdesetu i nikada u mome vijeku ne vidjeh ljepega Crnogorca. Sad je nastupila pratnja pred kojom su zauzeli prvo mjesto kola u kojima je sjedio Herc-Hercog Johan, blii roak cara Franja Josifa, i vojvoda Boo Petrovi. Gosti su se dva dana bavili na Cetinju. Drugoga dana poli su na Belveder, odakle se vidi sva Zetska ravnica, Skadar i veliki dio Arbanije sa Prokletijama. U prvim kolima bio je knjaz Nikola kojemu bjee s desne strane Stefanija. U drugim kolima bio je Rudolf i knjaginja Milena na desnoj strani. Toga istoga dana knjaz je naredio da se izvre manevri na Vrtijeljci, mjesto gdje je poginuo soko Bajo s trista sokolova, to se Herc-Hercogu Johanu mnogo dopalo. Gosti su sjutradan ispraeni sa istim poastima. Herc-Hercog je nastavio svoj put, ne preko Kotora, ve preko Podgorice i Nikia za Trebinje. Na putu ga je pratio vojvoda Boo Petrovi. Kad je Herc-Hercog doao u Podgoricu i pregledao Fundinu i Trijeba, na kojima su se odigrale one krvave borbe, ovaj se za sve interesovao i o svemu od vojvode traio taan

opis. Razumije se, ovaj ga je o svemu izvijestio, tim prije to je bio uesnik u svim bitkama na svim stranama. Izmeu svega, najvie ga je interesovala neposlunost Nova Spasojeva koji je bio poslat u Zatrijeba sa jednim odjeljenjem vojske, da uva lea od Turaka koji su pritisli Fundinu. Stoga je zamolio vjovodu Boa da mu nabavi ovoga vojskovou. Evo kako mi je pokojni Novo pripovijedao:Bilo je to u hotelu Rista Rogoia. Poto me vojvoda predstavio, sio sam i bio poaen kafom. Zadugo me je posmatrao i mrdnuo glavom. Odmah sam vidio da me neto krupno eka. Pred njima bjee ratna karta koju su posmatrali i neto razgovarali na francuskom jeziku. Vojvoda je progovorio: - Za vrijeme fundinske bitke gdje si bio sa svojom vojskom? - U Zatrijebu. - Kako ti je bilo nareeno? - Ma ta da mi se dogodi na frontu, da sa svojim odjeljenjem ne smijem ni s mjesta. - A ti? - Nijesam posluao. - Zato? - Zato to sam uvidio da nema bojazni, jer sam znao kakva je naa snaga mala prema onoj sili i to je glavno - doznao sam da je neprijateljska rezerva bila na Gradini, na velikoj daljini od mene. Jer, Turci nijesu nali za umjesno da nas sa lea napadnu, kao to je to uradio jedan prosti vojskovoa 1862. godine i nas grdno najurio. On se nasmija. - Pa ipak, nijesi smio to uraditi! Vi ste vaom pogrekom vaoj stvari donijeli necjenjive koristi, ali vi ste vojnikoj disciplini nanijeli mnogo vee greke. Da sam ja bio glavni komandant mjesto g. vojvode Boa Petrovia, vjerujte, prijatelju - smjesta bih naredio da se strijeljate! Ja sam slegao ramenima, ustao, pozdravio i poao. Docnije se pronio glas da je zavazda nestao Herc-Hercog Johan na putu od Trebinja do Mostara i da se o njemu nije moglo nita doznati. Doek carevia Rudolfa i njegove supruge u Crnoj Gori zaista je bio velianstven, bar prema moi i sredstvima kojima je onda raspolagao knjaz Nikola Petrovi, o emu sam zabiljeio i ovo: Te iste godine car se oduio knjazu Nikoli kad su u Kotoru doekali i ispratili za Cetinje knjeginjicu Mariju, knjaevu ker koja je umrla u Rusiji. Ja starine mnogo volim i ja ih potujem, jer znam da su prole kroz teke i mune faze, ili moda ih volim to sam i ja jedna starina. Ja volim te starine jo i stoga, da ne bi ostale zaeprkane onamo gdje bi mogle zarati, istruliti i poi u zaborav. (Zeta, 1934)

Doba u kome je zaet novi ivot Podgorice


O KAZNENOM ZAVODU

Godine 1879. Podgorica je po Berlinskom ugovoru pripala Crnoj Gori. Turci podgoriki nikako u to nijesu mogli vjerovati, a jo manje da se pomire s tim da od bega, spahije i age postane raja, pa da bude pokoran onome, kome je do toga asa bio gospodar. Koliku su imali nadu u svoga sultana, njegovu mo i veliinu oni, i pored svih izvjetaja da e Podgoricom zavladati kavuri - nigda nijesu mogli vjerovati. Tek onoga dana kad su primijetili crnogorsku vojsku da je opkolila Podgoricu, zbilja onda su se uvjerili da tu nema ale. I sad je kod njih nastao haos. Navrat, nanos - sve je gotovo jurilo emovskim poljem, bjeei u Tuzi, 10 km daleko od Podgorice, za koje su se uvjerili da je to granica izmeu nae i turske drave. Izmeu ovih izbjeglica bio je jedan mali broj familija koji je konano izgubio bio svaku nadu. Stoga su se preselili duboko u Tursku carevinu. Ali, mnogo vei dio doselio se u selo Tuzi, gdje su bogatai podigli kue, a siromani kolibe, u nadi da e uskoro Podgorica postati, ponovo turska varo. Kad bismo mogli postaviti jedno uporeenje - 1474. god. kad su Turci osvojili Podgoricu, kako su se onda snali podgoriki Srbi u toj prilici, i godinu 1879, kad je Crna Gora primila Podgoricu - kako bi to lijepo bili znati. Veoma je interesantno da svi koji su se iselili - nijedan nije vodio rauna o svojoj imovini, ve su bezglavo bjeali onako kao kad se bjealo od kuge! Crnogorske pak vlasti za dugi niz godina nijesu htjele dirati u njihovu imovinu. I ne samo to, ve se uveliko nastojalo da njih to vie ostane, te im se za puno stvari kroz prste

gledalo. Ali je njihov patriotizam bio toliki, da su sve prezreli, trudei se da ouvaju svoj ponos i svoje dostojanstvo. Kad je Podgoricu prihvatila austrijska vojska godine 1916. vjerujem da bi ovako neto bilo sa podgorikim Srbima, samo da je imalo utoita kao to su ga Turci imali. Izmeu ovih izbjeglica - tako su naglo pobjegli i potomci Jusa Muina Krnia. Kako su ostavili puste i prazne Jusove dvore, koje je bio skoro sagradio, koje su bile jedine sa svoje ljepote i veliine - tako se zadugo nijesu na to osvrtali. Tek mnogo docnije sin Adi Bajra, Jusov bratani, naao je za potrebno da poalje jednu osobu da tamo stanuje. Za vrijeme Arbanske lige kad se Turska potrudila da izvitoperi Berlinski ugovor, kako ne bi dala Ulcinj Crnoj Gori, onda je Crna Gora morala pristati da primi Tuzi do Suhoga potoka. Ali je naa drava i tu nagrabusila, jer su se ovome Arbanasi protivili. Ovom prilikom za guvernera u Podgorici bio je vojvoda Mao Vrbica. Poslije dolazi polazak crnogorske vojske na Plav i Gusinje. Ovom prilikom bio je u ovim dvorima vojvoda Marko Miljanov, gdje je zadugo stanovao, pa je onda predigao na Medun u Kuima. Ovi dvori prelazili su, to se ono kae, iz ruke u ruku, sve do godine 1880. U to vrijeme nastupa jedan nov period u ivotu podgorikih izbjeglica. Kako su vidjeli da onaj dio, koji se zaustavio u Podgorici, uiva sva prava kao ostali Crnogorci, stoga je bilo njih koji su se vraali na svoja dobra, a bilo je i takvih koji su se potrudili da svoja dobra prodaju kako bi tim likvidirali sa Crnom Gorom. Jedan izmeu takvih bio je i Mui, koji je proturio vijest da bi prodao sve to toj familiji pripada. Kad su za ovo doznale crnogorske vlasti, ove su dvore kupile za 150 napoleona. Malo docnije kupio je Jusov han pok. Gigoje Begovi isto za 150 napoleona. O kaznenom zavodu vlasti onda nijesu mogle misliti prvo zato to su sve tamniare otpustili usljed rata sa Turskom od 1876-77. godine, te tako nije bilo kanjenika, a drugo to je na Cetinju postojala jedna tamnica koja je mogla zadugo da poslui. Docnije, kad su se kanjenici poeli mnoiti, odreen je bio, osobito za velike prestupe, Grmour, veoma malo brdace, koje je poniklo usred Skadarskog jezera, na kojemu su Turci bili podigli utvrenje za odbranu Skadra. Kad se prvi put ulo da e Grmour sluiti za kazneni zavod, svako se zadivio osobito stoga, kad je zima, tu je veoma studeno, a kad je ljeto, veoma toplo. Osobito se narod grozio zmija i svakovrsnog gamea koji bi tu izaao iz vode. Grmour je kao takav sluio sve do dolaska Andrije Radovia, a dvori Jusovi za kolu muziku, u kojoj su uili za knjaevu muziku. Tada se uzeo kod knjaza gospodin Radovi i uspio je da ovo zadnje pretvori u kazneni zatvor. Po mom miljenju, to je bilo neto 1893. godine. Docnije je doao Dakovi za upravitelja u Podgorici. Kako su se tamniari sve vie mnoili, tako je doao na ideju da ovaj zavod povea. Stoga je kupio kue popa Petra Radievia, koje su bile preko puta ulice zvane Orahovska mahala, i tako prekinuo ulicu i sve to sastavio u jedno i danas ta ogromna graevina predstavlja Crnogorski kazneni zavod. to se tie ko je sve bio za upravitelja, mislim da e se o tome nai u kancelariji istoga. Ali, neto to mi je palo u oi, to je to su esti za upravitelja bili barjaktari. Sjeam se prvog bratonokog barjaktara kojeg je zastupio barjaktar piperski. Obojica su bili silni junaci i moda im je to bila nagrada.

Eto, dotle dopire moje pamenje. Da ne bi i taj mali podatak propao, smatrao sam za dunost da ovo iznesem na javnost u nadi da e neko drugi pronai i zabiljeiti sve druge podatke. (Zeta, 1931)

Zapis o zarobljavanju vladike Danila u Zeti


VLADIKA DANILO PETROVI - PREDANJE O NJEGOVOM ZAROBLJAVANJU U ZETI

Dva su uzroka koji su me natjerali da ovo napiem: prvo, to, mislim, ne bi pravo bilo da preutim predanja koja bi inae sa mnom pola u grob, i drugo, to se sjeam kako je na istoriar Ruvarac (davno je to bilo) u Brankovom kolu pisao o Badnjoj noi u Crnoj Gori, trudei se da dokae da od toga nije nita bilo. Ja vjerujem, da je poslije Badnje noi dolo na red i vladiino zarobljavanje u Zeti. Stoga u prije nego ponem iznositi predanja, koja su se kod nas u Podgorici sauvala, i to ba u onome mjestu gdje se ovaj in i odigrao, iznijeti ta zna istorija o ovome dogaaju. Evo kako Popovi kae u svojoj istoriji: Bie s proljea 1707. godine Zeani s doputenjem i na vjeru skadarskog vezira pozovu vladiku Danila, da im u selu Srpskoj osveta novu crkvu. Kad on tamo ode, Turci ga uhvate, uprte mu kolac, na koji e da ga udare, pa ga tako otjeraju u Podgoricu, gdje ga stadoe metati na muke. Molie Damir-pau Zeani i Crnogorci, da potedi vladiku i oni da e ga blagom otkupiti. Zeani mu govorie: Ako li, pao, nabije vladiku na kolac, opoganie svoju zemlju u kojoj vie nigdje nita roditi nee. Ali, te molbe ne bi pomogle, da se paa ne polakomi na otkup od 3.000 dukata. Crnogorci i Zeani iskupie meu sobom 2.000, a treu hiljadu uzajmie od hercegovakog vladike Savatija i tako otkupe Danila.

Ovako pie Popovi u svojoj istoriji, dok Milutinovi tvrdi da je otkup bio 600 dukata, to je vjerovatnije. Znam da je ba u to doba vladika Vasilije, docnije sveti Vasilije, pod Ostrogom kupio nekoliko rala zemlje za dva i po groa. Dakle, mislim, da je dukat u ono doba imao veliku mo. Treba napomenuti jo i to, da se Popovi oslanja na narodnu pjesmu, kojoj esto ne moemo vjerovati, osobito gdje se neto hvali ili kudi. Sad u da iznesem ondanje prilike, u kojima se nalazila Zeta i Podgorica, a tako i predanje koje se sauvalo u Podgorici. Crkva u selu Srpskoj kao da je jedina bila u Zeti. Turci su se svom snagom trudili da zetski narod odrode od svoje vjere, to su unekoliko i uspjeli. Veoma je interesantno da je ovoj crkvi, koju su podigli Zeani u Srpskoj, samo oltar bio od kamena, a sve drugo, po jednom predanju, od prua, a po drugome - od tica. O zvoniku nije moglo biti govora, ve je zvono moralo biti u unutranjosti crkve, ili je, moda, bilo kakvo klepetalo. U to doba u Podgorici bili su glavne starjeine Husein-paa Osmanagi i kadija Haveri. Ima ih koji misle da je tada Podgoricom i njenom okolinom upravljao Turkua Omer-paa, a Popovi toga pau naziva Demir-paa. Podgoriki muslimani tvrde da u Podgorici nigda nije bilo starjeina Turkua sve do polovine XIX vijeka. Stoga, mislim, da je pogreno ime Demirovo, a tako i Omerovo. Kad je zetska deputacija krenula da izdejstvuje dozvolu za vladiku Danila, da moe doi u Zetu da osvjeta crkvu, oni su najprije morali doi u Podgoricu da izmole buruntiju, upravo da je kupe za dobar novac, a tek tada su mogli poi s nekom nadom u Skadar veziru, razumije se, poto i njega novcem zadovolje. Deputacija je uspjela na svim pozicijama. Sad je trebalo ii na Cetinje. Ali, dok je deputacija pola za Cetinje da umoli vladiku, dotle je vezir prijekim putem naredio vlastima u Podgorici, da vladiku - im doe u Zetu - uhvate i objese o vrata grada Podgorice. Naredba je izvrena poto je crkva bila osvjetana. Poto su vladiku uhvatili, doveli su ga u Podgoricu. Prema kazivanju Mare, ene popa Rista, sina Hadi-Save Lainovia, Turci su vladiku doveli i stavili ga pod volat zetskih gradskih vrata, koja su bila na junoj strani. Tom prilikom vidjela je, da je tu sakupljen silan narod i da su muslimani klicali: Hoemo da objesimo vlakoga vladiku! Mara dalje o tome momentu nita nije priala, jer se kao dijete prepala i utrala u kuu.

Vladika visio dva dana o Zetskim vratima


...Ali, ono to nije mogla znati Mara - to nam priaju Bajram-beg i Amzo-beg Haverii, koji su sluali kako o tome priaju njihovi oevi i djedovi. Bajram-beg zna da je tom prilikom dotrao Ibrahim-aga Maljevi, dobar junak i veoma viena i uvaena linost, i da je rekao ove rijei: Sluajte, Turci! Ako objesite vladiku, bie nam svaki svratak u biriet! A, dina mi, zapamtite, da vladika nije repa bez korijena, nego e se pobuniti raja, a nee ni Crnogorci s mirom sjedjeti. Rijei i savjeti Ibrahim-agine silno su u narodu odjeknule, a osobito kod starjeina. Stoga je pala odluka da se poalje molba veziru u Skadru, da vladici oprosti ivot i da ga stave na otkupe.

Sad je pitanje: dok je doao odgovor, koji se najmanje morao ekati dva dana, dok tatar poe i vrati se Hotskom gorom - ta je do tada bilo s vladikom? Pop Boko Popovi Ljekopoljac, koji je u Podgorici imao svoje blinje roake Popovie, Stijovie i estie i koji je... (nedostaje tekst) Za ovo popovo djelo kralj Nikola Petrovi dao je njegovom potomstvu povelju da nigda dravi ne plaaju dabine. A zna se da je isti vladika Danilo proizveo popa Boka u protu Podgorice i njene okoline, koji je imao parohiju u Podgorici, jer ni u Lekopolju nije bilo crkve, svjedoi da je za to vrijeme vladika bio objeen, ispod pazuha o zetska vrata i da ga je on podravao, da tako ne ispusti duu. Kad je tatar donio pismo, naredba je bila izmijenjena. Glasila je da se vladika stavi na otkupe. to se tie predanja - u Podgorici kod pravoslavnih o tome imaju dvije verzije, obje od reene Mare. Prva je da je gledala kako ponovo redom nose hranu vladici i druga da je Amzo-beg stari priao i ovo: U otkupu su i podgoriki Srbi. Jedan je dao veliku svotu i kad su o tome doznali Arbanasi, uli su trojica u njegovu kuu i opljakali ga do koe. Kua je bila na Teiji, u kojoj je negda stanovao Stefo Lukin Zlatianin, koja je kua, onda za vrijeme ovoga dogaaja, sluila za meemu (sudnicu), gdje je i tamnica postojala. Koliko je vladika visio, koja je cifra bila oznaena za otkup, o tome kako kod naih, tako ni kod muslimana nita nije zapameno. Prema svemu, vidi se, da je vladika bio u tamnici sve dok se morao sabrati tako ogroman novac, a to je vrijeme moralo biti dugo. Sad nam je na redu da iznesemo jo jedno predanje, koje je priao g. Bajram-beg Haveri. Bajram-beg zna da je vladika zaista bio uhvaen u Zeti i da je bio stavljen na otkupe i da taj otkup ne moe biti onako ogroman kao to kae g. Popovi, jer, kae beg, onda je promet bio u asprama, jer je gro bio veoma velik. Ovaj beg ispriao mi je jedan primjer iz toga doba koji karakterie njegovoga pretka. Tom prilikom kad je trebalo sabrati otkupe, vlasti su poslale u Zetu haralije da saberu novac od Zeana. Kako onda nije bilo novca, jer je bio potroen za crkvu i dozvole u Podgorici i Skadru, Zeani su svako u svome selu iznosili na prodaju sve od ega se mogao novac stvoriti. Podgoriani, Spuani i abljaani ili su u Zetu da trguju i da kupe to im je potrebno. Tako je bio poao i jedan Haveri. Kako je u Mahali vidio da jedan njegov ivija, koji je bio veoma siromana stanja, prodaje jedno krme, saali mu se, plati novac haralijama i krme otjera kui svoga ivije. Haralijama je to bilo protivno i da bi se osvetili Haveriu, narugali su mu se i rekli: Bee, je li to tvoje krme? Hamza-beg Haveri pripovijedao mi je jo i to, da je zarobljenje vladiino bilo stoga to je vezir htio da mu se sveti za ono tajno podgovaranje Crnogoraca da ubiju domae Turke. Amza-beg je jo i to zapamtio, da su mu stari priali kako je vezir o ovome sluaju raportisao sultanu i da je bio grdno prekoren, to nije vladiku objesio. (Linosti, zdanja i predjeli - nekad i sad, Podgorica 1933.)

Kako je Ivo Podgorica dospio do titule grofa


IVO PODGORICA

Vukovii, stara vlastela podgorika, dijelila se jo na ova bratstva: Rakovii, Popovii, Peliii i Lisiii, a Ivo je od bratstva Vukovia, tako ga i istoriari nazivaju. Ivo je ivio u drugoj polovini 18. vijeka. Bio je po zanimanju urija. Jednog nedjeljnog dana, idui u crkvu, svratio je u kasapnicu, kupio meso, platio i ostavio dok se vrati iz crkve. Kad se vratio da uzme meso, kasapin mu je rekao, da ga je uzeo Beli, musliman podgoriki, i jo je kasapin rekao da je Beli kazao: "Ja bih mu i enu oteo". Ivo nita nije rekao, uzeo je drugo meso i poao kui. Uvee, kad je Beli iao u damiju da klanja jaciju, Ivo ga je saekao i ubio, pa je pobjegao u Crnu Goru, na Cetinje. Kako je Cetinje vie liilo na selo i videi da tu nema opstanka, poao je za Sarajevo. Odsio je u jednom hanu i zamolio handiju da ga preporui kao dobrog zanatliju kod tamonjih begova. Nije dugo potrajalo, handija mu dovede jednog bega da mu napravi urak. Ivo primi od bega sve za urak i poslije nekog vremena urak je bio gotov. Beg doe, uze urak i krenu da ide, a kad ga Ivo opomenu da treba da plati, ovaj mu opsova oca i udari mu amar i htjede da poe. Ovo je za Iva bilo mnogo, pa ga povue u sobu i posijee ga jataganom. Ivo se sakrije kod jednog Srbina u duanu i kad se stialo sve, Ivo

je bjeao i bjeao dok nije doao u Zemun, austrijsku varo, i mislio je tu da prenoi, pa da pree za Beograd. Bilo je dockan kad je Ivo doao u Zemun. Odsio je u jedan han. No, u hanu je bilo nekoliko soldata pijanih, koj su ga zadirkivali i rugali mu se odjei. On nije mogao da otrpi, pa se pobije, a bilo je i krvavih. Kad je to policija vidjela, strpala je Iva u zatvor. Junaku Bog pomae, jer ba u to vrijeme pojavi se razbojnik koji je pljakao i ubijao putnike koji su putovali iz Sarajeva za Beograd i obratno. Vlasti nikako nijesu mogle da ubiju razbojnike, te raspiu ucjenu. Pa ipak, niko nije htio da zagrize u tu jabuku. Kad je o tome doznao Ivo u tamnici, odmah se ponudio da on to izvri. Vlasti to jedva doekaju. Kako je Ivo pogubio razvojnika - to niko ne zna, tek vlasti su mu dale obeanu nagradu i paso za Rusiju. Narodna pjesma koja se pjeva uz gusle, koju je spjevao u ono doba slijepi Rinjani, u kojoj ga uporeuje sa Markom Kraljeviem, ta pjesma kao i predanje tvrdi da je Ivo bio oenjen i da je, pjesma kae, Ivo u Podgorici ostavio brata roenog Periu. Mnogi misle da su pjesme "Bolani Dojin" i njoj sline, u kojima se opjevaju drumski razbojnici i pljakai, da su to fantazije i izmiljotine narodnih pjevaa. Moda nije bolani Dojin ni postojao u Solunu, moda nije istinita ona pjesma u kojoj se kae "kulu gradi crni Arpine, kulu gradi na sedam tavana", moda nije Marko ukinuo svadbarinu na Kosovu, ali ako ba tako i nije bilo u cjelosti, zna to svaki Srbin, petovjekovni muenik, da su takvi zulumari - razbojnici opljakali srpskom narodu sve do due i svijesti koju mu nita nije moglo pomutiti. Dakle i u ovoj pjesmi, kao i u puno srpskih pjesama, glavnu ulogu igra "crni Arapin", zatim ruska carica i Ivo Podgorica. Pjesma ide toliko - odakle da se dozvolilo da se takav jedan "crni Arapin" usudio doi pred samim Petrogradom i od carice traiti "svaku nojcu po jednu evojku" itd. Pjesma dalje dokazuje da tamo nema junaka za Arapina, stoga carica pie pismo Podgorici Ivu i kae strogo: "O moj sinko, Podgorica Ivo, da si odmah gradu Petrogradu". Ivo ita pismo, pa se zabrinu. Ljuba ga posmatra i pita: "Je li pismo od brata Perie?" Ivo odmah stupa pred caricu. Carica ga pita: "Je li kakvo mjesto Podgorica, je li divna Zeta zemlja ravna, je li kakva crkva na Cetinju?" Ivo joj pravo kae: Divna bjee Zeta zemlja ravna, i kitica varo Podgorica, al je kleti preuzee Turci. Lijepa je na Cetinje crkva, al je kleti izgorjee Turci." Carica poslije prelazi na stvar. Pripovijeda mu o Arapu i kae: "Ako bi ti Bog i srea dala da pogubi crna Arapina, estita u tebe uiniti." Poto je Ivo pogubio Arapina i carica ga blagosilja. I carica je ispunila svoje obeanje, jer kad je Gerasim Zeli putovao po Rusiji, naao ga je u jednoj ruskoj varoi gdje je kao starac uivao penziju. Zeli kae da je tu naao jo nekoliko Srba, a meu njim i grofa Ivana Podgorianina. (Zeta, 1930.)

Opsada Podgorice i grdno zetsko stradanje


JOVAN VUKOTI VUKOVI - IVANOVI

Jovan je sin Iva Podgorice. Izreka i pjesma, koja se i sada pjeva kod podgorikih muslimana, nazivaju ga Vukotiem. to se tie istoriara, jedni ga nazivaju po ocu Ivanovi, a drugi po bratstvu Vukovi. Godine 1832. kad je Petar II Petrovi poveo vojsku na Podgoricu, jednim dijelom vojske upravljao je lino Petar II, a drugim dijelom Jovan. Kako je ovaj pohod ravo primljen, to su podgoriki Turci spjevali pogrdnu pjesmu od koje su sauvana samo tri stiha: Vukotiu, kukala te majka, e dolazi do staroga grada i ne znade otkud su mu vrata. Turci kao da nijesu znali da je Jovan edo Podgorice. Jovan se zato izdavao Vukotiem, kako ne bi stvorio neprilike podgorikim Srbima. Teko je vjerovati da su podgoriki Turci uzeli mjesto Vukovi Vukoti. Jovan je doao u Crnu Goru 1831. godine. Bio je kapetan u ruskoj vojsci. Vladika je Jovana veoma iskreno primio i odmah mu ponudio saradnju. Cijenilo se po dolasku Jovanovu iz daleke Rusije, po njegovu trudu koji je uloio i po materijalnim rtvama koje je inio za Crnu Goru, da je u Jovanovu duu usadio njegov otac Ivo silnu ljubav prema domovini. Od svih radova koji su se izvodili najznaajnija je bila ibika, a to je to bi lopovu otcijepili 25 batina. Ta ustanova toliko je uticala na Crnogorce, da je bilo dolo doba da se moglo nositi nebrojeno blago, a da u toga niko ne dirne. No, Jovan je jo dalje poao u svom patriotizmu i radu za Podgoricu, rodno mjesto njegova oca, Zetu, kolijevku Nemanjia i Boidara Vukovia, znao je da stenju pod turskim jarmom. Stoga se zaloio svom snagom da bi spasao Zetu i divnu Podgoricu.

Jednoga dana Jovo je predloio vladici da diu i pou na osvajanje Podgorice. Da bolje pridobije vladiku, uvjerio ga je da su gotovo svi: Zeta, Kui, Hoti i Grude, Klimenti i sve to se krsti krstom oko Podgorice. Zatim je obeao poi u Rusiju i za sopstveni novac donijeti sve to je za vojsku potrebno. Vladika je pristao i 1832. godine pola je crnogorska vojska na Podgoricu. Ovaj dio vojske predvodio je lino vladika sa nekoliko glavara, a Jovan je poao u Zetu i odatle digao ustanak. Uasni strah natjerao je podgorike Turke te su naredili svojim enama da poreaju tiganje po bedemu kako bi Crnogorci mislili da su to vojnike glave. I ta biva? Sedam dana opsade, i dio crnogorske vojske je iznenada i bezglavo umakao. Docnije se pronio glas da je bila izdaja i da je neko od glavara, koji su bili kod vladike, primio mito punu bocu utih dukata. Kad su Podgoriani vidjeli da su se spasili jednog dijela neprijatelja, onda su juriali na Jovana i njegovu vojsku. Kako je to bila najamnika vojska, tako su se i oni dali u bjekstvo, a osobito Hoti i Grudi, pa je Jovan jedva utekao. Turci su se grdno osvetili, osobito Zeanima, kao centru odakle se razvijala propaganda za ustanak, kojima od oruja nijesu ni britvu ostavili. Osim drugog zuluma koji su tom prilikom poinili, okovali su u lance trideset Zeana vrsnih i nabili ih na kolac na Pobreju kod Podgorice, kojima je u mukama dua ispala. Onaj strah i bjeanje od Turaka, ono strano muenje, ona vijest o izdaji sve je to Jova uporedo sa njegovim patriotizmom toliko ogorilo, da se svom silinom ogorio na vladiku. I to je toliko daleko polo, da je uspio te je vladiku na ruskom dvoru ocrnio najcrnjim bojama. Tek poslije itavih osam godina jedva je vladika uspio da svoje odnose dovede u red sa ruskim dvorom. O izdaji prilikom ovoga pohoda priznaje istorija. ak ima biljeaka i kome se pripisuje ova izdaja. Zna se da to doba nije bilo za ovako krupan poduhvat, pa ipak neuspjeh tolike vojske i onakvo bjeanje i danas ostaju jedna zagonetka (Zeta, 1930)

Kazna koja je mnogo uticala na Crnogorce


IBIKANJE U CRNOJ GORI ibikanje u Crnoj Gori nije staroga datuma. Ovu je kaznu ustanovio Ivanovi kojemu je vladika Rade jo puno stvari povjerio i dao mu odrijeene ruke da bar unekoliko reformie zanemareni narod u Crnoj Gori. Ova kazna mnogo je uticala na Crnogorce. Ako je jedno bratstvo imalo ma i jednu osobu koju su ibikali, to se bratstvo svom snagom potrudilo da ovoga natjeraju na bjekstvo u svijet ili da sebi oduzme ivot. Jer su takva bratstva uvijek bila prekorena, a da i ne govorimo o krivcu, koji nije smio doi nigdje gdje se ljudi sabiraju. (Zna se za istinito, poslije upotrebe ibika, moga je najbogatiji trgovac ii i danju i nou i uvijek je bio siguran.) to se tie suda, takve stvari presuivao je plemenski kapetan (danas naelnik) i on je za to bio izvrna vlast bez apelacije. Bilo je kapetana koji nije znao ni svoje ime potpisati, ali to mu nije smetalo da moe presuditi tako krupne stvari. esto je bilo da mito dobro pomogne, samo je trebalo pripaziti na kapetanovo raspoloenje. Na primjer, ako je sluajno imao sa tim, ili sa kojim iz bratstva koju egrst, mito nije pomoglo. Svetio se. U svim drugim prilikama kapetan se trudio da lopova, ako se moe, zatiti, jer je znao to eka njega i njegovo bratstvo. Ovaj in ovako se odigravao u varoi. Najprije je kucao dobo i onda se vidi da ide arijom jedan Ciganin, koji je nosio klupu, a drugi Ciga ide ozbiljan kao zvaninik sa nekoliko ibaka u ruci. Do njega je desear (pandur) a pred njima ide lopov. Lopov ide pognute glave, stidi se i kao ini mu se da ga tako nee niko poznati. A narod!? Narod radoznao tri, tiska se, raspituje se i larma sve dok se doe na lice mjesta. Ovaj se in morao obaviti na najvidnijem mjestu i u selu i u varoi. Poto bi Cigo postavio klupu na odreeno mjesto, pandur bi lopovu naredio da legne na klupu. Sad tek stupa Cigo da tue, a pandur po dunosti da broji udarce. Straan je bio ovaj in. Ja sam imao prilike da to vidim nekoliko puta. Sjeam se da je bilo njih koji su utali i samo se od bola previjali kao glista, a bilo ih je koji bi nadao dreku kao jarac. Pa i kod Ciga bilo je privilegije, jer je jaina udara bila u Ciginoj vlasti. Imao sam prilike da vidim po koji put i Cigu milostiva, pa dava udarce dosta lake. A po koji put toliko je krvniki tukao da nije udo bilo ako su bijenome bile pune gae krvi ili drugoga. Ali jednom prilikom zbog ega i postaje ova moja pria vidio sam gdje odvedoe jednu ensku. Ja ovdje ne navodim nita o teini krae. Za kapetana je bilo svejedno ako je neko ukrao neto manju ili viu vrijednost. To bjee prvi put da ibikaju enu i nijesam se za to samo ja udio, ve svako. Cigo je tukao nemilostivo. Nije mrdnula sobom. Danas kad ovo piem, pitam se udu: otkud kod jedne enske koje su obino njene otkud kod nje toliko strpljivosti i kuranosti? Zato je ba Cigo na ovu ensku izlio toliku dozu unosti? Zar ovo nije zagonetka? Svako je saalijevao ovu enu. Kad je ustala, prihvatila je torbicu, objesila o ramenu, pa pola hitajui put rijeke Morae. Bilo nas je nekolicina koji smo pomislili da e se utopiti u rijeci. Posmatrali smo je izdaleka sve dok je dola do jednog plota i tada je nestade. Potrali smo da vidimo da li se utopila. Kad tamo, a ona sjela za plotom izvadila iz torbe hljeba i sira i ruae! (Zeta, 1932)

Od obine sitnice do opsade cijelog grada


MEHMED-BEG ABDOVI

Abdovii su iz Gruda od bratstva Ivezia, koje je po junatvu uveno u cijeloj Arbaniji. Djed Mehmed-begov bio je dugo godina zapovjednik Uica u Srbiji. Abdovii su odavno doseili u Podgoricu, bogato ivjeli i bili na glasu sa svog junatva, to i prikazuju Kui u svojim pjesmama. Ali, najvea linost bio je Mehmed koji je ivio krajem 18. vijeka i poetkom 19, za vrijeme Petra I, crnogorskog vladike. Kako je Mehmed bio ugledna linost u Podgorici, uvijek se trudio da sa vladikom bude u dobrim odnosima. Kad je postao zabit podgoriki, stupio je u dogovor i jednog dana sastali su se na Gornjim Kokotima. Koga je vladika doveo sa sobom - predanje ne kae, ali se zna da je Mehmed doveo sa sobom hadi-Sava Lainovia kao sekretara. Tu su ugovorili mir, koji je trajao sve do 1832. godine, kad je Petar II udario sa vojskom na Podgoricu. Za vrijeme od 18 godina Mehmed je bio zabit u Podgorici i zna se da je pod njegovom upravom raja bila zatiena. U uvenoj svai izmeu Varoi i Mijedina, koja je prouzrokovala krvoprolie, Mehmed je odigrao veliku ulogu. Poto je svaa izmeu Turaka interesantna, to emo je opirnije donijeti. Vidjeemo kako su i oni dolazili do svaa koje su imale strane posljedice. U to doba u Skadru je ivio Mehmed-paa Buatlija, skadarski vezir, a kao njegov doglavnik i dobar prijatelj bio je Ablah-aga Dervievi, koji je bio veoma bogat ovjek i, kao takav, bio kavaljer, da se o tome po cijelom Skadru prialo. Ova dva dobra prijatelja zavadila su se s jedne veoma male stvari, koja je teko uzela maha, da se najposlije dolo do najveeg neprijateljstva. Evo u emu je stvar.

Jednom skadarskom siromahu pobolio se sin i zatraio limun. A kako nije bilo doba za limun i kako se u ariji nije mogao nai, tako je otac bolesnikov poao u vezirov dvor da zatrai limun. Stari Hasan Hat, koji se nalazio kao upravitelj dvora odgovorio je siromahu da nema, ali savjetovao ga je da poe na "odak" Ablaha Dervievia, gdje moe uvijek da se nae takva potreba. Vezir je zastao Hasana u govoru i ukorio ga zato da se na njegovom "odaku" ne nae limun i to je uzrok da ovoga siromaha uputi na Dervievia. To ga je bunilo, jer je smatrao kao da se sa "odakom" Dervievi takmii sa vezirom. No i Hasan se naao uvrijeen. Stoga je pred vezira otvoreno izaao i dokazao da se Ablah ne natjee samo u sitnicama ve, tovie, trudi se da u svemu pokrije vezira. Ovaj to nije mogao otrpjeti, pa, poto se uvjerio da starac nije prevario, odmah je iz dvora istjerao Ablah-agu i od tada ga neprestano kinji. Ablah se odupirao, ali kad je vidio da e najposlije i glavom platiti, popustio je. Jednog dana pozvao je sve svoje prijatelje, koji su ga u svemu pomagali i predloi da se sele u Podgoricu, tim prije to je u podgorikom zabitu, Smail-begu Osmanagiu, imao svog najveeg prijatelja. I tako je jednog dana krenuo itav karavan ljudi, ena, djece i skupocjenog prtljaga. Kako su svi u Podgoricu doli Hotskom gorom, tako je vezir prijekim putem poslao pismo Smail-begu, u kojemu je strogo zaprijetio da ne smije Ablah-agu sa drutvom pustiti u Podgoricu. Ali je Ablah prvi doao na "odak" i da sad ne moe istjerati gosta iz kue, jer bi ga svako prezreo to je tako uinio. Predanje kae da je pismo zavrio ovim rijeima: "Ne mogu ih istjerati, pa ako e me posjei!" Kad je vezir vidio to mu Smail pie, odmah je napisao drugo pismo i poslao ga Mehmed-begu Abdoviu, u kojem ga imenuje za zabita u Podgorici mjesto Smail-bega i uz to nareuje da mu vezana poalje Dervievia sa njegovom druinom. Ne mogne li tako uspjeti, onda ga opunomoava da sakupi vojsku, da opkoli varo i pohvata bjegunce, a tako i Smail-bega i da ih poalje veziru. Mehmed-beg se trudio na sve naina da stvar izvede bez krvi, a kad je vidio da ne pomae, zavojtio je na varo. Pa ipak, Smial-beg nije popustio, naredio je te su se zatvorila sva (etvoro) vrata gradska. Tako su se drali u "Muhaseru" za tri mjeseca, branei se od vezirove vojske. Graani su isprva bili za Osmanagia i njegova prijatelja, ali kako je poelo nestajati hrane i drugih potreba, dogovore se tajno i Alivodi je prvi poao i otvorio gradska vrata. Smail-beg kako je vodio porijeklo od Martinovia iz Bajica, kako je odravao veze sa Petrom I, tako se dogovorio s Dervieviem te su sa svojim drutvom i familijama utekli na Cetinje. Vladika ih je doekao to je bolje mogao i ponudio da ostanu na Cetinju. Kako je Cetinje onda bilo kao malo selo, a oni nauili ivjeti i uivati u velikim varoima, poli su preko Kotora u Janinu k veziru Ali-pai Tepelanu, koji je imao ker i tih dana vjerio je za Mahmuta, sina Mehmeda, skadarskog vezira. Poli su tamo osobito zato da ga umole, da posreduje izmeu vezira i njih ne bi li se kako dolo do pomire. Tepelan ih je dobro primio i tek to je bio poeo pregovore sa skadarskim vezirom, u to doba pojavi se u Janini kolera i gotovo sve ih pomori - samo je ostao jedan mali dio. I danas svjedoe o zavadi Mijedina i Varoi razoreni dvori gostoprimnog i silnog junaka Smail-bega Osmanagia. Mehmet-beg Abdovi je jedva uspio uzdrati vojsku da ne opljaka i ubije mirno stanovnitvo Varoi, koje je ovom prilikom postradalo na pravdi Boga, to mu je sluilo na ast kao ovjeku i junaku. (Zeta, 1930, I, 9, 2; 10, 3)

Beg koji je sprovodio Cijevnu u Podgoricu


KADIJA AVERI

Averii su rodom Bjelopavlii. Kod njih je sauvano predanje da je njihov predak bio kaluer i da je pobjegao u Podgoricu, poturio se i oenio. Za sve vrijeme kad su Turci vladali Podgoricom to je bila jedina pismena familija. Poeu od kadije koji je ivio u poetku 17. vijeka i u to vrijeme upravljao ne samo Podgoricom ve i njenom okolinom! Kadija je bio pismen, knjievan i veoma razborit ovjek. U to doba pobunili su se protiv Turske Rovani i Moraani. Kad je za ovu pobunu doznao, vezir skadarski je naredio kadiji, koji je bio priznat kao junak i vojskovoa, da sakupi dovoljno vojske, da poe i najstroe kazni pobunjenike. Kadija je izvrio naredbu. Kad je sa vojskom doao na mjesto odakle su se mogla vidjeti Rovca i Moraa, pa kad mu je to pokazao putovoa, kadija ustavi vojsku, pa se dugo i dugo mislio. Vidi se da je to ovjek bio pametan, jer evo ta je uradio. Odmah je naredio vojsci da se vrati. Kad ga je doglavnik upitao za uzrok, kadija mu je odgovorio: Mene je vezir poslao da ih najstroe kaznim, a ja u dokazati veziru da ih ja vie ne mogu kazniti nego to ih je Bog kaznio, jer ive u onoj pustinji, odvojeni od svega svijeta, da ne znaju ni za Boga, ni za ljude. Kadija je uinio veliko djelo, stoga smo ga uvrstili u red znamenitih Podgoriana, i to, zaista, zasluuje. Osim kadije, ova je kua dala puno junaka i dobrih ljudi. Izmeu njih se osobito istie Husein-paa koji je pomogao da se ne objesi vladika Danilo kad su ga Turci uhvatili u Zeti. Kad je Turska zaratila sa Rusijom i kad su osvojili Odesu, tu je poginuo Husein-paa i sa njim osam Averia, koji su se nalazili uz svoga prvaka.

Odmah poslije Husein-pae pojavio se u Carigradu, u carskom dvoru, u rangu marala Zenil-beg, kojemu je sultan dozvolio da moe svake godine poi u Podgoricu, svoje rodno mjesto. Kad je jednom prilikom doao, poao je raditi na sprovoenju rijeke Cijevne u Podgoricu. Ova misao se kod njega rodila otuda to je znao za Dioklecijanov vodovod kojeg je izveo od Cijevne u Diokleciju. Narodna poslovica kae: Um za morem a smrt za vrat. I tako je umro ovaj slavni ovjek koji nije alio truda i novca samo da uini dobro djelo. Poslije Zenil-bega dolaze na red tri brata Averia: Tahir-beg, zabit u Podgorici, Osman-beg, koji je bio atip (sekretar) kod vezira Mahmut-pae, i Ehtem-beg, nastariji brat, kojega su smatrali najpametnijim Podgorianinom. Jednog dana zabit (naelnik) dobio je pismo od vezira, u kojemu mu strogo nareuje da mu poalje Jusufa Abdomerovia, da ga objesi u Skadru zbog nereda kojega je poinio u okolini Podgorice. Kako je Jusuf bio silan junak, a znajui da bi se Podgoriani pobunili protiv zabita i da ga ne bi pustili iz svoje sredine, pribjegao je lukavstvu i pozvao Abdomerovia na humat (sud). Tada mu je predao zapeaeno pismo, u kojemu je sve opisao veziru, pa mu rekao: Znam za tvoje junatvo, stoga samo tebi ovo pismo mogu povjeriti koje treba lino da ga preda veziru u ruke. Ovome je to polaskalo. Poao je pjeke Hotskom gorom. Kad je doao u Skadarsko polje, naao je vezira gdje sabira skadarsku momad da ine trku. Ko prvi dotri do bjelege - nosio je dvije ledenice buatlinke. Kad je Jusuf to vidio, veoma se obradovao, nadajui se da e dobiti buatlinke. Ali, gdje se Jusuf nadao meda jesti, tu ga hoe pas izjesti. Kad je predao veziru pismo i kad ga je ovaj proitao, odmah je naredio da se Abdomerovi objesi. Jusuf se prenerazio, ali mu je Osman-beg Averi sve objasnio, i ovome nije ostalo nita drugo sem da se vioj sili pokori. Pa ipak, elja za trkom nije prestala. Stoga zamoli vezira da mu dozvoli da tri, pa poslije da ga objesi. Vezir se bojao da e utei, zato mu nije vjerovao na asnu rije. ujui to, Osman-beg Averi zaloi se kod vezira za Jusufa. Jusuf je bio srean i kad je trka bila dovrena, stao je pred vezira, drei u rukama dvije buatlijke, i rekao: estiti vezire, ove dvije ledenice mome sinu u Podgorici, neka se sjea kako mu je otac poginuo, a evo me, pa neka me objese. Vezir je bio dirnut ovim postupkom, pa e Jusufu: Ne, sinko, ja ih neu iljati, ve ih ti sam odnesi, ali da vie nikome ne pravi zuluma. Kad je Ahmet-beg doznao za postupak svoga brata prema Abdomeroviu, rekao mu je: to si uradio, haram ti bilo! Zar ne zna da na onakvim ljudima i junacima lei naa carevina? Prekoreni zabit uzjae hata da bi popravio svoju pogreku, odmah pojuri za Abdomeroviem da ga vrati, pa kako nije znao puta, brodei i preko Malog blata - tu se udavio. Osim pomenutih paa, imali su Ablah-pau. To je prvi paa u njegovom bratstvu koji je ostvario amanet da se uva kamilavka i jevanelje koje im je ostavio njihov predak kad se poturio. Prvi njihov kadija bio je Mustaj kadija, koji je ivio na Cetinju, pod ijom su upravom bili eklii i svi Turci u Crnoj Gori. (Zeta, 1930.)

Malo ko zna da je Juso Muin bio i na Cetinju


JUSO MUIN KRNI

Poslije Ai-pae Osmanagia, podgoriki muslimani nijesu imali boljeg ovjeka od Jusa Muina. Juso je bio jedan od najboljih junaka onog doba, dobar vojskovoa i fin politiar. Hercegovaki ustanak, koji je bio na pomolu, neredi u Kuima, svae Pipera i Podgoriana zbog Veljeg brda, koje je bilo tursko, a koje su Piperi sa svojom stokom na silu pasli, te i jo puno nereda koji su se zbivali oko Podgorice bili su razlozi da je u Podgorici bila potrebna jedna gvozdena ruka. I ta gvozdena ruka zaista je bio Juso Muin, koji je svu Zetu i Arbaniju drao u svojim rukama, a Kue, koji su se uvijek bunili protiv Turaka, pa svaki put ostavljeni sami sebi, drao je u najboljem raspoloenju. Juso je roen 1822. u Podgorici, od veoma siromanih roditelja. Rodom je iz Gruda. Kao dijete iao je u kasapnicu da zaradi zalogaj hljeba, a kad je odrastao, argatovao je u Doljanima za pet groa na dan. U estim arkama izmeu Podgorice, Kua, Pipera i Ljeanske nahije, Juso se uvijek pokazivao kao najbolji junak. Nijednog boja nije bilo, a da nije posjekao koju glavu ili se ranio. Kad je poginuo 1874. godine, sahranjen je sa sedam rana. Ovaj gubitak turska drava znatno je osjetila. Jednom prilikom kad su na Orjoj Luci bili kod knjaza Danila Petrovia, Jovo esti, Mato Zlatianin i Avro Samardi, koje je bio pozvao knjaz zbog svae sa Bokoviima,

koja je bila godine 1854, knjaz im se tom prilikom poalio kako nema dobra i vjeta ovjeka, koji bi mu snabdijevao dvor hranom i drugim potrebama. Ovi mu predloe kao takvoga Jusu Muina. Poslije malo dana knjazu se na Cetinju prijavio Juso i od tada je tu ivio dvije godine. Ako su podgoriki Srbi znali za Jusovo junatvo i potenje, ono nijesu znali da je Juso izvrstan politiar. Kako je knjaz Danilo sabirao okolo sebe birane Crnogorce, to je Juso uluio tu lijepu priliku i upoznao se nasamo sa glavnim vojvodama i velikaima, ve je uao u trag politici, koju je Crna Gora u ono doba vodila. Osim toga, Juso se i s jo jedne strane koristio, a to je trgovina koju je uio kod Matanovia i Vrbice, pa i samog knjaevog brata Mirka, jedinih trgovaca u Crnoj Gori. Kad je Juso doao kui, poeo je trgovati solju, rujem, buharicom, voskom, medom i drugim, i tako je za kratko vrijeme postao bogat ovjek. To bogatstvo donijelo mu je poznanstvo sa vojnikim glavarima turskim, koji ga potovahu kao junaka, asna ovjeka i trgovca. Ali, 1862. godine Juso se vojnikim glavarima pokazao da je i on dobar vojskovoa, emu se onda svako udio. Ove godine Crna Gora je zaratila s Turskom. Tom prilikom Kui su ustali protiv Turaka i odmah opkolili grad Medun, u kojemu je bila turska posada. Kuima su pomogli Piperi sa serdarom Jolom Piletiem na elu, a tako i Bratonoii. Topovima je upravljao vojvoda Mao Vrbica. Turci su se dovijali na sve naine da unesu u Medun hranu, ali nijedanput nijesu uspjeli. Jednoga dana Juso se ponudio paama za komandanta nad svom vojskom i obeao da e unijeti hranu u Medun. Pae su se isprva nale uvrijeene tom ponudom, ali kad je bilo dotuilo, predloe mu da mu daju upravu samo nad baibozlukom. Juso je odmah pristao. Sjutradan crnogorska vojska je natjerana u bjekstvo, topovi joj oteti, a hrana unesena u Medun. Tom prilikom Arbanasi su spjevali pjesmu od koje su ovi stihovi: "Jol Ilija, biri kinet, lja interce lja dimije. Mar Miljan, Bac Dragoje, nuk es puka kur vjen nevoja". Znai: "Jole Ilijin, sin Srpkinje, ostavi interac i dimije. Marku Miljanovu i Bacu Dragojevu nije bastalo pucati kad je ustrebalo." Sad vie Jusu nije trebalo preporuka. Ova objava rata knjaza Nikole Turskoj carevini za Crnu Goru bila je poraz. Teritorijalno nije se nita poveala, a izginulo je koja hiljada Crnogoraca. Za Kue je ovo bilo jo crnje, jer su sada trebali postati ponovo raja i pretrpjeti jo vie od Turaka, zbog pruanja pomoi Crnogorcima. Stoga su na skuptini u Kuima izabrali za delegate vojvodu Marka Miljanova i barjaktara svih Kua Nova Spasojeva, uvenog junaka prilikom juria na Medun, da pou Dervi-pai, koji se tada bavio u Bjelopavliima, radi regulisanja puta Spu-Niki-Trebinje-Mostar i karaule koje je htio da podigne oko sve Crne Gore, i da ga zamole da oprosti Kuima uinjenu greku.

Silnik koji nije mario ni za tursku politiku


...Kad su (vojvoda Marko Miljanov i barjaktar Novo Spasojev) doli pod (Dervi-pain) ator, oko kojeg je bila velika vojska, i kad su dobili dozvolu da kod pae uu, nali su ga ljuta i ohola. Marko je poeo: "estiti pao, doli smo u ime svih Kua da ti se molimo da nam oprosti. Vjeruj da Kui ovome nijesu nita krivi." Paa je tada ustao i unio se Marku u lice i sa najveim ogorenjem rekao mu: "Mi krivi! Zar mi krivi to se vi uvijek bunite i izdajete svoga cara?" "Vi estiti pao i niko drugi", potvrdio je Novo. Paa ponovi isto pitanje, sa jo veom ljutnjom. Tada je Marko nastavio: "Vi, estiti pao, a evo zato? Vi nam nigdje ne poslaste za zabita Meduna ovjeka, koji zna na poloaj, nae obiaje, na jezik i nae stanje, nego nam aljete urte, Arbanase, Toske i Bog bi znao koga, koji nita ne znaju, ve da nas kinje, globe, tamnie i ubijaju." Paa je zadugo utao, pa e u jedno doba neko: "Pa, koga bi vi za zabita?" "Mi, vaistinu, onoga ovjeka i junaka Jusa Muina!", odvratio je Marko i paa je pristao. Sjutradan Juso Muin postao je zabit svih Kua sa sjeditem na Medunu, gdje se upoznao sa prvacima plemenskim i svim prilikama onoga doba. udne sudbine! Jovo sa drutvom preporuuje Jusa knjazu Danilu, a Marko i Novo dovode ga usred

Documents

ILIJA ZLATICANIN Svjedocanstva Podgorickog Hronicara