Neven Jović

Indoeuropljani i eneolit

Bakreno doba ili eneolit se javlja na području Europe oko 4000 god.pr.n.e.. U tom razdoblju se odvijaju velike seobe stepskih i indoeuropskih naroda iz prostora Euroazije te naknadnim prodorima iz srednje i zapadne Europe koji su uništili neolitičku kulturu. Glavno obliježje tog razdoblja je početak obrade metala kao što su bakar i zlato za izradu nakita, oružja te oruđa. Nosioci kultura su imali poljoprivredno i djelomično stočarsko-nomadsko obilježje tj. bavili su se lovom, ali samo kao nadopunom prehrane. 6000 god.pr.n.e. zajednice ratara započinju proces širenja na Balkan kroz sjevernu Grčku. Sa sobom nose svoju kulturu koja će kroz idućih 2000 godina biti u stalnom razvoju. Pred kraj tog razdoblja dolazi do dodira s skupinama koje dolaze s prostora oko Kaspijskog jezera te Crnog mora. Ti su narodi koje poznajemo pod zajedničkim nazivom Indoeuropljani postavili temelje indoeuropskih jezika u jugoistočnoj Europi. Neki povjesničari kao što je Marija Gimbutas smatraju da su Indoeuropljani reorganizirali cijelo područje današnje Europe po svom načinu života te tehnologijama. O jeziku ,,Stare Europe'' tj. prostoru prije dolaska Indoeuropljana malo se toga zna. Jedino postoji pretpostavka da je na predmetima iz jugoistočne Europe te Anatolije prikazan tzv. ,,jezik Boginje'' kojemu je Marija Gimbutas dala naziv. Taj jezik govori o bitno drukčijem obliku društva. Ono što povezuje Indoeuropljane je jezik čiji se izvornik govori na prostoru Euroazije prije otprilike 4000 god.pr.n.e.. Po tom izvorniku preci Indoeuropljana se nazivaju Protoindoeuropljani koji su postojali negdje oko 4500-2500 god.pr.n.e.. Njihovom pradomovinom, gdje su se oni formirali kao skupina, se smatra jamnokurganska oblast. Marija Gimbustas je podijelila seobe Indoeuropljana na tri vala od kojih su u prvom (4400-4200 pr.n.e.) manje skupine konjanika prodrle do donjeg Dunava, Panonije te Makedonije. Drugi val (3400-3200 pr.n.e.) zahvaća veći dio središnje Europe do središnje Italije te rijeke Labe te Anatoliju u Turskoj. Taj val je ostavio dubok trag na kulturama s prostora Hrvatske koje ću spomenuti u nastavku. Treći val (3000-2800 pr.n.e.) zahvaća sjevernije i zapadnije (Nizozemska, južna Skandinvija, Irska) te sjeveroistočne (Baltik, Bjelorusija i središnja Rusija) dijelove Europe. Kulture eneolita su: Lasinjska (4. tis.pr.n.e.), koja je nastala pod utjecajem kasne sopotske, vinčanske te lenđelske kulture na većem prostoru sjeverne Hrvatske. Način života uglavnom vjeran kasno-neolitičkim tradicijama. Postoji nekoliko tipova naselja kao što su zemunički te sojenički. Najzastupljenije posuđe su vrč i šalica s jednom ručkom te zdjele na cilindričnoj ili trbušastoj nozi. Retz-gajarska (4. tis.pr.n.e.), nastala u sjeverozapadnoj Hratskoj za vrijeme kasne lasinjske kulture od kojih je poprimila većinu obilježja. Zbog dodira s drugim kulturama razlikujemo dva tipa a to su višnjički u Hrvatskom Zagorju te hrnjevački u zapadnoj Slavoniji. Bodrokerezturska (4. tis.pr.n.e.) se razvijala istodobno s lasinjskom, ali samo na nekim nalazištima u istočnoj Slavoniji i Srijemu. Karakteristični su lonci za mlijeko s ušicama uz rub posude te plosni idoli-aplike od zlatnog lima koji se pojavljuju na prostoru od Karpata do Crnog mora. Badenska je stigla na prostor kasne vinčanske te sopotske kulture u 4. tisućljeću pr.n.e.. Nosioci kulture sa sobom su donijeli kola na četiri kotača te ponovo naselili konja. Počeli su primjenjivati tehniku proizvodnje alkohola od fermentiranih žitarica ili mlijeka što potvrđuje čest nalaz setova

vrčeva i šalica s jednom ručkom te vretenastih amfora s uskim otvorom koje su mogle služiti za fermentaciju. Zbog specijalizacije unutar zajednice dolazi do izdvajanja slojeva društva.

Kostolačka kultura nastaje krajem 4. te početkom 3. tisućljeća pr.n.e. u istočnoj Slavoniji pred kraj Badenske kulture. Karakteristična su obilježja šalice s visokom trakastom ručkom te brazdasto urezivanje i ubadanje. Vučedolska je najreprezentativnija kultura na tlu Hrvatske. Raširila se u trećem tisućljeću pr.n.e. na slavonsko-srijemskom prostoru potkraj eneolitika pod utjecajem kostolačke kulture. Dalje se širi na prostore središnje te jugoistočne Europe zbog potrebe za bakrom. Stil gradnje naselja isti je kao i u neolitu s jednom ili dvije prostorije u kući. Postojalo je mnogo tipova posuđa a neki su od njih soljenke, žlice te zdjele i vrčevi što upućuje na visok životni standard. Pomoću idola od gline moguće je rekonstruirati nošnju Vučedolaca koja se razlikovala po boji,stilu te oblicima. Dva najpoznatija nalaza na lokalitetu Vučedol su terina s prikazom 9 sunaca a iznad njih 4 polja koja predstaljaju zviježđe Oriona te vučedolska golubica-posuda za tekućinu u obliku ptice, vjerojatno za spremanje halucinogenih tvari. Ne zna se točno je li posuda predstavlja lik golubice ili jarebice. Osim jednodjelnih kalupa za izradu metalni predmeta pronađeni su i dvodjelni koji su omogućili serijsku proizvodnju te lakše miješanje bakra s drugim metalima što predstavlja uvod u novo metalno doba, brončano doba.

Literatura:

E. HERŠAK, Drevne seobe, Zagreb, 2005., str. 125-137

J. P. MALLORY, Indoeuropljani, Zagreb, 2006., str. 7-9, 299-312, 337-341

Pretpovijesna zbirka – vodič, Arheološki muzej u Zagrebu, Zagreb, 2004., str. 35-47

Stotinu hrvatskih arheoloških nalazišta, Zagreb, 2006., str. 300-301