Embed Size (px)
Citation preview
ODJEL ZA POVIJEST
Antun Kovčalija
ŠIPRAČIĆEV LJETOPIS – SADRŽAJ I POVIJESNO KRITIČKA ANALIZA
Diplomski rad
Mentor: dr. sc. Ivan Botica
Zagreb, rujan 2019.
Antun Kovčalija (Ime i prezime studenta)
IZJAVA O AKADEMSKOJ ČESTITOSTI
kojom izjavljujem i potpisom potvrđujem da je diplomski rad: „ŠIPRAČIĆEV LJETOPIS – SADRŽAJ I POVIJESNO KRITIČKA ANALIZA“ isključivo rezultat mog vlastitog i samostalnog rada koji se temelji na mojim istraživanjima i objavljenoj literaturi, a dijelovi rada, nalazi ili ideje koje su u radu citirane ili se temelje na drugim izvorima su jasno označeni kao takvi te navedeni u popisu literature. Izjavljujem da nijedan dio rada nije napisan na nedopušten način, odnosno nije prepisan iz necitiranog rada, te nijedan dio rada ne krši bilo čija autorska prava. Izjavljujem da nijedan dio rada nije iskorišten za bilo koji drugi rad u drugoj visokoškolskoj, znanstvenoj ili obrazovnoj ustanovi.
U Zagrebu, _____________ ______________________ (potpis)
TEMELJNA DOKUMENTACIJSKA KARTICA
Naslov
Šipračićev ljetopis – sadržaj i povijesno kritička analiza
Autor
Antun Kovčalija
Mentor
Ivan Botica
Ključne riječi
Do 5 pojmova/termina Andrija Šipračić, Franjevačka provincija Bosna Srebrena, ljetopis, kasni srednji vijek, rani novi vijek
Povjerenstvo za ocjenu i obranu diplomskog
rada
1. doc. dr. sc. Filip Galović, predsjednik 2. doc. dr. sc. Marinka Šimić, član 3. doc. dr. sc. Ivan Botica, član
Ustanova koja je dodijelila akademski
stupanj
HRVATSKO KATOLIČKO SVEUČILIŠTE
Sveučilišni odjel
Odjel za povijest
Mjesto
Zagreb
Država obrane
Republika Hrvatska
Znanstveno područje i polje
Humanističke znanosti, Povijest
Vrsta studija
Sveučilišni
Razina studija
Diplomski
Naziv studijskog programa
Diplomski sveučilišni studij povijesti – usmjerenje Stari i srednji vijek
Akademski naziv
Magistar povijesti
Kratica akademskog naziva
Mag. Hist.
Vrsta rada
Diplomski rad
Jezik diplomskog rada Hrvatski Datum obrane
06. rujna 2019.
BASIC DOKUMENTATION CARD
Title
Šipračić’s annals - content and critical analysis
Author
Antun Kovčalija
Mentor Co-mentor
Ivan Botica
Key words
Up to 5 indications / terms Andrija Šipračić, Franciscan Province of Bosna Argentina, Annals, Late Middle Ages, Early modern period
Thesis Committee 1. docent Filip Galović, PhD, president 2. docent Marinka Šimić, PhD, member 3. docent Ivan Botica, PhD, member
The Institution Awarding the Academic
Title
CATHOLIC UNIVERSITY OF CROATIA
University Department Department of History
Location
Zagreb
Country of Defense
Republic of Croatia
Scientific Area and Field Humanities Type of Study
University
Level of Study
Graduate
Study Programme
History
Academic Title
Abbreviated Academic Title
Type of Thesis
Graduate Thesis
Language of Thesis
Croatian
Date of Thesis Defense 6th of September 2019.
Sažetak
Rad raščlanjuje ljetopis fra Andrije Šipračića koji je pisan uoči provincijskog kapitula
tijekom jeseni 1684. u samostanu sv. Katarine Aleksandrijske u Kreševu. Danas se čuva u
samostanu sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjeski, samostanu kojem je pripadao i sam fra
Andrija. Šipračićev ljetopis se nastoji sagledati kroz prizmu historiografske i književne
raznorodnosti. U prvom dijelu ljetopisa autor je ukratko iznio događaje vezne za stariju
prošlost Bosne. Rad se posebno dotiče autorova odnosa prema srednjovjekovnoj prošlosti
Bosne, odnosa prema kralju Stjepanu Tomašu te padu Bosne pod Osmanlije. Drugi dio
ljetopisa sadrži glavnu temu Šipračićeva izlaganja. Opis kapitula Bosne Srebrene na kojima
su birani provincijali prate i događaji koji su obilježili prostor Bosne Srebrene kroz 17.
stoljeće. Šipračićev fokus je na unutarnjem sukobu između slavonskog i bosanskog dijela
Provincije. Isto tako opisuje se i unutarnji sukob za vlast u Provinciji u kojem je sudjelovao
sam Šipračić. U navedenim sukobima se posebno ističu franjevci Franjo Ogramić, Nikola
Ogramić (biskup), Franjo Miletić. Nadalje, rad se dotiče i Šipračićeva odnosa prema
drugostima, islamu i pravoslavlju. Promatrajući bilješke koje se odnose na drugosti, zajedno
s prvim dijelom ljetopisa u kojem se jasno izlažu temelji identiteta Bosne Srebrene, rad
nastoji istraživati identitete prisutne na prostoru Bosne Srebrene u 17. stoljeću.
Abstract
This work analyses annals/chronic written by fr. Andrija Šipračić in St. Catherin
monastery in Kreševo in 1684. Today, it is tended in St. John monastery in Kraljeva Sutjeska,
monastery where Šipračić belonged. These annals are analysed trough historiographic and
literacy genres. In first part of text author shortly describes older Bosnian history. This work
is focused on author’s view on medieval Bosnian history, his view on king Stjepan Tomaš
and fall of Bosnia under Ottoman rule. Second part of annals contains main subject of
Šipračić’s writing. Description of capitols od Bosnia Argentina where head ministers where
elected is followed by description of general happenings trough 17th century. Šipračić is
focused on inner fight between Slavonic and Bosnian part of province. Inner fight in which
Šipračić was involved is also described. In those fights especially were involved friars Franjo
Ogramić, Nikola Ogramić (bishop), Franjo Miletić. Moreover, work is analysing Šipračić’s
view on Islam and orthodox Christianity. Those writings, together with first part of annals
where main identity of Bosnia Argentina is exposed, give an insight on identities present in
17th century Bosnia.
Ovaj rad posvećujem onima koji su čuvali svetu katoličku vjeru
i za nju podnosili mučeništvo kroz minula stoljeća u Bosni i Hercegovini.
Krv mučenika sjeme je novih kršćana. (Tertulijan, II/III st.)
Hvala mojim dragim roditeljima na primljenoj ljubavi!
Hvala momu mentoru, profesoru Ivanu Botici na stručnoj i ljudskoj podršci!
Sadržaj
1. Uvod ..............................................................................................................................................1
1.1.Spoznaje o Tabuli od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića ....................................3
1.2.Životopisne crtice o fra Andriji Šipračiću ....................................................................7
2. Čitajući Tabulu od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića ..................................................... 10
2.1. Kao kronika ................................................................................................................. 10
2.2. Kao gestae ..................................................................................................................... 11
2.3. Kao anali ...................................................................................................................... 12
2.4. Kao historiae ................................................................................................................. 12
2.5. Usmeno-književno ...................................................................................................... 13
2.6. Prema čitalačkom ključu............................................................................................. 15
3. Struktura Šipračićeva ljetopisa .................................................................................................. 18
3.1. Uvodni ili retrospektivni dio...................................................................................... 18
3.2. Povijesni hod kroz kapitule i provincijale ................................................................. 21
4. Obrada pojedinih tema, događaja i anegdota .......................................................................... 24
4.1. Bosanski franjevci i slavonski franjevci ..................................................................... 24
4.2. Bosanski franjevci i bosanski biskupi ........................................................................ 28
4.3. Bosanski franjevci i protivni franjevački suvremenici ............................................. 30
4.4. Bosanski franjevci i islam ........................................................................................... 42
4.5. Bosanski franjevci i pravoslavlje ................................................................................ 47
4.6. Bosanski franjevci i sakralizirano srednjovjekovlje .................................................. 49
5. Istraživanje identiteta................................................................................................................. 61
6. Zaključak..................................................................................................................................... 64
7. Bibliografija................................................................................................................................. 66
1
1. Uvod
Ljetopis je knjiga zapisa pretežito povijesnog karaktera, u koju se kronološkim redom
unose događaji (res gestae), obično svrstani u manje odjeljke po godinama. Tako ga manje-
više definira svaka enciklopedijska natuknica.1 No, ljetopisom se ne donose samo događaji u
kronološkom nizu. Moguće je u njima naći zapise različitih historiografskih žanrova (anali,
kronike, historije, gestae), prijepise starijih povijesnih spisa i dokumenata, knjige računa,
praktične upute, dekrete, pisma, molbe, redovničke propise, sudske izvještaje, narodne
predaje, svetačke legende, propovijedi, pjesme, putopise, poslovice, ljekaruše itd.2 Ljetopisni
zapisi nisu ni dokumenti u strogom smislu, a ni povjesnice u užem smislu. Historiografsko-
književni su amalgam u kojem se zapisivačeva svakodnevica pokušava razumjeti nizanjem
činjenica iz prošlosti i događaja iz sadašnjosti. Praktična su djela pismenosti.3
Franjevci Bosne Srebrene, redovničke zajednice koja se protezala po Osmanskom
Carstvu i neposrednomu katoličkom susjedstvu, u svojim su se historiografsko-književnim
nastojanjima često izražavali u obliku i načinu ljetopisa i ljetopisnog izražavanja. Bosanski
franjevci bili su vođeni idejom da će se protumačenom prošlošću lakše razumjeti budućnost.
Franjevački ljetopisci redovito naglašavaju da su se angažirali zbog budućih naraštaja kako
bi potonji imali dobre primjere iz prošlosti ukoliko bi se na osnovi vjerojatnosti ponavljanja
prošlosti zatekli u nekoj sličnoj ili čak istoj situaciji.4 Dakle, franjevački ljetopisi se bave
prošlošću, ali su istodobno usmjereni na (zamišljenu) budućnost. Važno je naglasiti da su svi
pisani s namjerom da se ne objave. Franjevački ljetopisi pišu se ad usum privatum za svoju
samostansku zajednicu i budući redovnički pomladak. Stoga su ostajali nedovršeni jer su u
stalnom nastajanju.
Već se iz ovoga dade naslutiti da je ljetopis bio najživlji oblik pisanog izražavanja u
franjevaca Bosne Srebrene tijekom 17. i 18. stoljeća. Stoga ne čudi da je tada nastalo najmanje
trinaest ljetopisa.5 No, malo ih se sačuvalo jer su ljetopisi bili rukopisni i privatni, a time i
podložni gubljenju. Zanimljivo je da se cjelokupna ljetopisna tradicija franjevaca s prostora
današnje Bosne i Hercegovine temelji na trima samostanskim ljetopisima Fojnice, Kraljeve
Sutjeske i Kreševa. Riječ je o samostanima s kojima se bosansko-hercegovački prostor 1 Hrvatska enciklopedija. „Ljetopis“ na
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=37722 (13. III. 2018.) 2 Beljan 2011, 93. 3 Gabrić-Bagarić 2004, 3. 4 Beljan 2011, 25–27. 5 Jelenić, Ljetopis fra Andrije Šipračića, 3–4.
2
materijalno i duhovno dodiruje sa srednjim vijekom jer su jedini tridesetak srednjovjekovnih
preživjeli osmansku vladavinu. Riječ je o temeljnim mjestima bosansko-hercegovačkog
katoličanstva. Prvi je Kronika aliti uspomena od vikova svega svijeta fra Nikole Lašvanina (†
1750.) i uglavnom je vezan za fojnički samostan, drugi je Ljetopis sutješkog samostana fra Bone
Benića (1708. – 1785.), dok je treći Ljetopis kreševskog samostana fra Marijana Bogdanovića
(1720. – 1772.). Prva su dva pisana bosanicom na narodnom jeziku, a treći na latinskom
jeziku. Pisani su da budu dokumentirano svjedočanstvo franjevačke opstojnosti ali i
posebnosti pod osmanskom vlašću.
Dakako, ima ljetopisa koji se ne ograničuju samo na život određenog samostana.
Jedan od takvih je ljetopis Tabula od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića. Bilješke su
nastale pri kraju njegove provincijalske službe 1684. za njegova boravka u samostanu sv.
Katarine Aleksandrijske u Kreševu. Sam pak rukopis vjerojatno je nakon Šipračićeve smrti
dospio u njegov matični samostan sv. Ivana Krstitelja u Kraljevu Sutjesku gdje se nalazi i
danas. Šipračićev je ljetopis jedan od najstarijih sačuvanih ljetopisa Bosne Srebrene. Obično
se navodi da su mu podatci uključeni u ljetopis fra Nikole Lašvanina. Podrobnijom
raščlambom Lašvaninova teksta uočava se da su neki Šipračićevi podatci ili izostavljeni ili
drugačije preneseni. Upravo će ta raščlamba biti jedna od polazišnih točaka kritičke obrade
Šipračićeva ljetopisa koji ćemo s cjelovitim kritičkim aparatom uskoro objaviti. Ondje će se
propitati da li je Šipračićev ljetopis bio izvor podataka fra Boni Beniću, čiji se ljetopisni
rukopis također čuva u sutješkom samostanu, a usporedit će se Šipračićeve bilješke s onima
iz anonimne Fojničke kronike, koja je vremenski i tematski bliska Šipračićevu ljetopisu. Time
će se ojačati kritički aparat budućeg izdanja Šipračićeva ljetopisa, ali i proširiti vidici prema
razumijevanju onodobnog sustava ideja i vrijednosti.
Ljetopis fra Andrije Šipračića djelo je svog vremena. Stoga je važno prepoznati duh i
tragove vremena pod kojim se okolnostima pisao. U tom će kontekstu biti zanimljivo
promotriti i djelovanje samog pisca u tom vremenu. Njegova percepcija franjevačke i
bosanske prošlosti sadržana u samom ljetopisu, posebno srednjovjekovne povijesti Bosne,
odražava osim autorovih osobnih nazora i nazore bosanskih franjevaca koji su podrijetlom iz
Bosanskog sandžaka. To će se nastojati povezati i sa samim djelovanjem fra Andrije
Šipračića, ali i njegovih suvremenika koje spominje u ljetopisu.
Već je rečeno da su ljetopisi Bosne Srebrene knjige zapisa raznorodnog sadržaja koji
manje-više zadržavaju kronološki slijed izlaganja. Izričajno su historiografsko-književni
amalgam. Stoga će u fokusu biti izdvajanje Šipračićevih prinosa iz prošlosti, poglavito onih
3
koji su relevantni historiografiji, ali i istraživanje motivacije ili sustava ideja koji se promiču u
rečenom ljetopisu, koristeći pritom književno-teorijski pristup, istražujući aktantske modele
u strukturiranju narativa.6 Šipračićev ljetopis u osnovi obrađuje tri teme koje su, pokazalo se
u dosadašnjim istraživanjima, klasične teme ljetopisa Bosne Srebrene.7 Sve se tiču nekog
međuodnosa. Prva je odnos franjevaca prema osmanskoj vlasti i muslimana prema
franjevcima. Druga je odnos franjevaca prema pravoslavlju i pravoslavnog svećenstva prema
franjevcima. Treća je međuodnos samih franjevaca Bosne Srebrene, pri čemu izbijaju na
vidjelo različiti pristupi uvelike ovisni o regionalnom podrijetlu. Svoje će mjesto naći,
dakako, u ovom radu.
Na kraju, u teorijskom smislu može se zaključiti da se ljetopisi poput Tabule od
ministara i kapitula fra Andrije Šipračića moraju sagledavati kroz historiografsko-književnu,
povijesno-kritičku i kulturološko-identitetsku razinu ukoliko se želi predočiti što
vjerodostojnija slika tih djela ili o tim djelima. Različite su razine znanstvenog pristupa
ujedno i međuovisne. Stoga se ovaj rad u duhu svog vremena nastoji držati
interdisciplinarnog puta u znanstvenoj raščlambi.
1.1.Spoznaje o Tabuli od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića
Dana 7. rujna 1684. za boravka u kreševskom samostanu sv. Katarine Aleksandrijske,
sutješki franjevac i provincijal Bosne Srebrene fra Andrija Šipračić bosaničnim je slovima na
materinskom jeziku započeo prepisivati dugo prikupljane ljetopisne bilješke u svoju
bilježnicu. Ljetopis je započeo podužim naslovom o temi svog pisanja i autografskim
podatcima: Tabula od ministara i kapitula, koji se mogu znati, koji su bili u ovoj Provinciji Bosne
Arđentine, i što se dogodilo za koga ministra i od druzje stvari i dekreta carkovnije; poče to pisati po
meni fra Andriji Šipračiću roda očinja, a Margaritiću roda materina, iz Dubočca, župe sutiške,
actualomu /lat./ aliti sadanjemu ministru iste pro[vincij]e na 1684., reko na 1684. /ar./, miseca
rujna na 7., reko miseca rujna na 7. /ar./, četvarte godine svoga ministrata, zašto navarših trienio na
14. jula prošastoga iste ove godine u Kreševu u manastiru svete Kate (Š, 1). Potom je u
kronološkom slijedu na 37 stranica donosio događaje koji su po vlastitoj procjeni bili vrijedni
pamćenja.
6 Beljan 2011, 147–150. 7 Isto, 25.
4
Šipračićev ljetopis nastaje u času velikih zbivanja i prekretnica prošlosti. Već godinu
dana bjesnio je Veliki bečki rat (1683. – 1699.). Katolički je svijet imao velika očekivanja od
savezničkih zemalja Svete lige koje su započele oslobađati Europu od osmanske vlasti.
Franjevci Bosne Srebrene, polažući također velike nade u osloboditelje, oživljuju
reminiscencije „na slavnu prošlost“ Bosanskog Kraljevstva, nadajući se dolasku pod neku od
okrunjenih kršćanskih glava, ali i budno prate svakodnevna događanja pod osmanskom
vlašću, nastojeći imati odgovor na svaku nepovoljnu situaciju. Sve se to izravno i neizravno
dade iščitati iz bilježaka fra Andrije Šipračića. Franjevačka provincija Bosna Srebrena u času
je njegova pisanja bila pod njegovom upravom. Od 7. rujna do 26. studenoga 1684. kada
boravi i piše ljetopis u Kreševu brojio je posljednje dane svoje provincijalske službe. Pred
Šipračićem su bile pripreme provincijalnog kapitula i razmišljanja o najsposobnijima za nove
službe i zaduženja u Provinciji. Vrijeme je dodatno trošio na sastavljanje kraćega
provincijalnog ljetopisa s kojim je vjerojatno izišao na provincijalni kapitul kako bi okupljena
subraća stekla uvid u vlastitu prošlost. Kronološkim je slijedom komentirao mandate svojih
prethodnika i događaje u kojima su djelovali, razlučujući dobro od lošeg držanja osobito u
vremenima kada se lomljenja povijesti.
U takvu je ozračju nastala Tabula od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića. Stoga se
njezin tekst mora čitati upravo u takvu kontekstu. Iako je vrlo čitka i nevelika, do 2018. nije
cjelovito bila objavljena i kritički obrađena, a u fokusu je istraživača još od druge polovice 19.
stoljeća. Prvi koji je pokušao transliterirati njezin tekst bio je fra Stipan Zlatović (1831. –
1891.), priredivši bosanične rukopise i isprave franjevačke provenijencije za Akademiju. No,
njegov je predgovor s transliteriranim tekstovima izvornika ostao u rukopisu pa je s
vremenom dospio u Akademijin arhiv. Dokumente je s necjelovitim Šipračićevim ljetopisom
objavio Milko Brković 2008. u članku Zlatovićevi prijepisi starih isprava pisanih bosanicom
(1464.–1780.).8 Prema Brkoviću, Akademija je odbila tiskati Zlatovićeve dokumente navodno
zato što je u predgovoru pisao „o bosanici kao isključivo hrvatskom pismu“.9 Nama se čini
da bi razlozi bili ti što transliteracija nije ujednačena i što nisu dobro pročitani dokumenti. U
to smo se mnogo puta uvjerili radeći na kritičkom izdanju Šipračićeva ljetopisa koje
namjeravamo uskoro objaviti. Osim toga, Zlatovićev prijepis Šipračićeva ljetopisa nije
cjelovit, a Brković ga tretira kao dokument pod brojem XLIX.
Šipračićevim se ljetopisom nakon Zlatovića bavio prvi priređivač ljetopisa
franjevačke provenijencije fra Julijan Jelenić. No, njegovo je djelo o Šipračićevu ljetopisu 8 Brković 2008, 199–247. 9 Isto, 200.
5
također ostalo u rukopisu, a pohranjeno je u knjižnici samostana sv. Ivana Krstitelja u
Kraljevoj Sutjesci. Najprije je sastavio Šipračićev životopis,10 posluživši se svojim Necrologium
Bosnae Argentine (1917., str. 20), potom je opisao sam ljetopis, navevši da je napisan
„bosanskom samostanskom ćirilicom“ i da ga zbog pritužaba stručne javnosti htio objaviti na
latinici,11 a na kraju je na 24 stranice donio transliteraciju pod naslovom Prijepis ljetopisa.
Osim što je sama transliteracija izvornika vrlo dobro urađena, isto je tako prema
pravopisnim načelima Jelenićeva vremena dosta ujednačeno napravljena i naknadna
transkripcija.
Dijelove je Šipračićeva ljetopisa objavio je Ivo Pranjković u knjizi Hrvatska književnost
Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća.12 Iste je ponovio u Biltenu Udruge đaka
Franjevačke klasične gimnazije Visoko.13 Pranjkoviću je tekstove dao Stjepan Damjanović,
transliteriravši, kako je navedeno, izvornik iz Kraljeve Sutjeske.14 Usporedbom izvornika s
Damjanovićevom transliteracijom uočeno je dosta pogrešaka.
Krajem prošle godine Šipračićev je ljetopis u cijelosti objavio Ante Škegro kao članak s
kraćom uvodnom studijom, transliteriranim izvornikom, kazalima i tumačem pojedinih riječi
u fusnotama, naslovivši ga „Tabula od ministara i kapitula…“ fra Andrije Šipračića Margaritića
Dubočanina.15 Žao nam je što nas je u tome preduhitrio jer smo u proljeće 2018. dovršili
transliteraciju izvornika s opširnim komentarima i kritičkim aparatom. Iako je autor znao da
je na Hrvatskome katoličkom sveučilištu prijavljena tema magistarskog rada kojim bi se
obradio i na kraju objelodanio taj izvornik, svejedno je od Marka Rimca, koji je također bio
upućen u to, pribavio snimke i objavio izvornik u transliteriranom obliku s kraćom uvodnom
studijom te tumačem pojedinih riječi, mjesta i povijesnih ličnosti pod tekstom. Sam pak
izvornik snimili su Marko Rimac i Dejan Zadro za boravka samostanu sv. Ivana Krstitelja u
Kraljevoj Sutjesci 2009. i dragovoljno su nam ga ustupili za potrebe izrade ovog rada i kasnije
objave 2015. godine. Ostaje nam tek malo zadovoljstvo, ukoliko ćemo objaviti svoj tekst, to
što je naš izvornik transliteriran s transkripcijskim zahvatima, što je donesen suvremenim
pravopisom i što je popraćen bogatijim kritičkim aparatom.
Već smo rekli da je početnom rečenicom Tabula od ministara i kapitula koji se mogu
znati, koji su bili u ovoj Provinciji Bosne Arđentine i što se dogodilo za koga ministra i od druzje
10 Jelenić, Ljetopis fra Andrije Šipračića, 1. 11 Isto, 2. 12 Pranjković 2005a, 171–177. 13 Pranjković 2005b, 73–77. 14 Isto, 73. 15 Škegro 2018, 233–316.
6
stvari i dekreta carkovnije sažet sav sadržaj Šipračićeva ljetopisa. Šipračićeva je Tabula početni
dio rukopisne knjige naslovljene Laštrić Commetariolum i dr., odnosno spojena je s još dva
naknadno umetnuta latinična dokumenta i historiografskim djelom Commentariolum super
Bosnensi provincia, vicaria quondam in quo apparet fra Filipa Lastrića.16 Njega se smatra
začetnikom kritičke historiografije u Bosni i Hercegovini. Tu je studiju iz 1757. još popravljao
i dopunjavao te ju je konačno tiskao pod naslovima De antiquitate (1762.) i Epitome vetustatum
(1765.). Zbog njegova je historiografskog kredibiliteta cijela rukopisna knjiga iz Kraljeve
Sutjeske upravo dobila naslov Laštrić Commetariolum i dr. Zato je fra Julijan Jelenić u
rukopisnoj studiji o Šipračićevu ljetopisu mislio da je riječ o Lastrićevu prijepisu, što je
opovrgnuo fra Andrija Zirdum, dokazavši da je riječ o izvornom Šipračićevu rukopisu i da je
Lastrić samo nastavio pisati u bilježnicu ondje gdje se Šipračić zaustavio.17 U predgovoru
Lastrićeva Commentariolum stoje čak riječi kojima je svoje pisanje izravno povezao sa
Šipračićem: Laudabilissime quidem multa adnotavit A. R. P. Andreas a Dubocsacz, olim Min.
Provincialis, circa seriem Ministrorum Pro[vincia]lium, alias multa accidentia; idiomte,
characteribusque Illyricis, quae hic a pag 1. usque 25. habes.18
Dakle, autograf fra Andrije Šipračića nalazi se u bilježnici koja nosi naslov Laštrić
Commetariolum i dr. i čuva se u knjižnici samostana sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci
pod inventarnim brojem POK-13. Najprije se mislilo na temelju bilješke crkvenog
povjesničara fra Euzebija Fermendžina ali i tadašnje samostanske predaje u Kraljevoj Sutjesci
da je riječ o prijepisu fra Bone Benića koji je u 18. st. sastavio ljetopis sutješkog samostana.19
Ugledni je crkveni povjesničar 1890. objavio latinsku povijesnu studiju Bosne Srebrene,
držeći se ponajviše ljetopisa fra Ivana Velikanovića koji je pak popabirčio za svoj sve iz
Šipračićeva ljetopisa. No, već je fra Julijan Jelenić, obrađujući Šipračićev ljetopis, ustvrdio da
je sutješki primjerak izvorni Šipračićev rukopis, što je dodatno potvrdio crkveni povjesničar
fra Andrija Zirdum paleografskom usporedbom Šipračićevih pisama iz Arhiva Kongregacije
za nauk vjere u Rimu sa sutješkim primjerkom.20
16 Jedan je dokument o pomoći bosanskim studentima u Napulju između 1650. i 1659. godine i zapisan je prije samog ljetopisa, a drugi je dekret Kongregacije za nauk vjere od 3. listopada 1662. koji je donesen između njegove 14. i 15. stranice. Konačno, između 10. i 11. stranice ljetopisa umetnut je list s pečatom sutješkog samostana na kojem piše: Ovi original, da se ne bi izgubio i poginuo, čini ga ja ovdi spram godinom izdanja prilipiti, da se sačuva. U Sutiski dne 23. Rujna 1864. Ja fr. Blaž Josić, Prov(incija)l. 17 Zirdum 1985, 49. 18 Duvnjak 2014, 95–96. 19 Fermedžin 1890, 3, bilj. 2. 20 Zirdum 2006, 52.
7
Postoje još tri prijepisa Šipračićeva ljetopisa. Prvi je već spomenuti prijepis fra Julijana
Jelenića pripremljen za objavu, a čuva se u samostanu sv. Katarine Aleksandrijske u
Kreševu.21 Drugi je latinični, a nalazi se u ostavštini fra Josipa Jakošića († 1804.).22 Treći je
bosanični iz 1753. od Bonaventure Radnića (1693. – 1763.) i čuva se u rukopisu Liber
archivialis u Šibeniku.23 Upravo je na potonjemu radio fra Stipan Zlatović, a njegovo je čitanje
objavio Milko Brković.
1.2.Životopisne crtice o fra Andriji Šipračiću
Fra Andrija Šipračić rođen je oko 1630. u Dubočcu na bosanskoj obali Save. Otac mu
se zvao Ilija. Majka mu je bila od roda Margaritića iz rodnog kraja. Ime joj je nepoznato za
sada. Umrla je 1684. i pokopana je pod stećkom ili biligom na starome katoličkom groblju
Banice kod Dubočca na brežuljku iznad Save (današnja katolička župa Bijelo Brdo). Upravo
je fra Andrija dao uklesati na majčin grob ili bilig sljedeći ćirilični natpis:
[Fra] AND[rija] DUBOČ[ani]N MINIST[ar] PROV[incij]E BOSAN[ske] | OVI BILG
STAVI MATERI SVOIOI | [i] KĆ[e]RI … HAČIE STIPANA MARGARITIĆA A ŽENI
ILIE ŠIPRAČIĆA NA .č.h.p.d. (1684.).24
Sebe je radije potpisivao kao Dubočanin i Sutiščanin negoli Šipračić. Njegov rodni
Dubočac bio je, uz Derventu, najvažnije bosanskoposavsko naselje. Dubočac je bio jedna od
najprometnijih skela između dviju obala Save. U njegovo doba gotovo u potpunosti je bio
katoličko naselje o kojem su se pastoralno brinuli franjevci samostana sv. Ivana Krstitelja iz
Kraljeve Sutjeske. U njegovo doba bosanskoposavsko se katoličko stanovništvo moralo pred
turskom osvetom skloniti na slavonski teritorij preko Save. Jedan od organizatora prisilnog
egzodusa bio je upravo fra Andrija Šipračić, a o tome će se reći nešto više malo kasnije.
Fra Andrija je stupio u svoj samostan između 12. i 14. godine kako je bilo uobičajeno
u to vrijeme. Sudeći po službama koje je obnašao, nesumnjivo je bio izvrstan učenik i
student. Prvu je vijest donio sam o sebi iz 1666. kada je postao tajnikom Franjevačke
provincije Bosne Srebrene (AŠ, 18), a sljedeću iz 1669. kada je otputovao na generalni kapitul
Franjevačkoga reda u Španjolsku kao kustod Provincije (AŠ, 20). Budući da je kustod u 21 Jelenić, Ljetopis fra Andrije Šipračića. 22 Zirdum 2006, 52. 23 Isto, 52. 24 Basler 1953, 419. Transliteracija s tumačenjem donesena je prema bilješci fra Martina Nedića
koji je pročitao natpis stotinjak godina ranije.
8
njegovo doba bio zamjenik provincijala, fra Andriju je zapala obveza nadziranja samostana i
rezidencija te subraće iz sjevernijih dijelova Provincije u koje se ubrajao i njegov matični
samostan. Stoga ne čudi da su upravo sjeverniji dijelovi Provincije u fokusu njegova
ljetopisa. Također je zabilježeno da je kao kustod bio u žestokom sukobu s Nikolom
Ogramićem Olovčićem († 1701.) oko biskupova imenovanja i ovlasti, o čemu je 12. travnja
1670. obavijestio predstojnika Kongregacije za širenje vjere pismom.25 Bosanski biskup
uzvratio mu je istom mjerom 1672. kada se nakon provincijalnog kapitula u Kreševu, u
kojem je čak kratko stolovao, usprotivio novoizabranoj upravi. Zbog toga su fra Andrija kao
ponovno izabrani kustod te novoizabrani provincijal i tajnik morali ići sve do Rima kako bi
opravdali ne samo svoj izbor, nego i druge odluke izglasane na kapitulu (AŠ, 22). Istom je
izabran za gvardijana svoje Kraljeve Sutjeske (AŠ, 22). U upravnim je tijelima Provincije i
dalje pa je fra Andrija 1678. postao komesarom (AŠ, 25), a 13. srpnja 1681. i provincijalom
Franjevačke provincije Bosne Srebrene (AŠ, 27). Već je rečeno, kako stoji na početku njegova
ljetopisa (AŠ, 1), da se od 7. rujna do 26. studenoga 1684. nalazio u samostanu sv. Katarine
Aleksandrijske u Kreševu gdje je pisao ljetopis i pripremao provincijalni kapitul s kojim je
prestao njegov mandat.
Vrlo brzo su uslijedile godine egzodusa katoličkog stanovništva s prostora današnje
Bosne i Hercegovine. Uz sve češće progone i ubojstva bosanskih franjevaca, zbog čega je i
provincijal fra Mijo Radnić 1687. bio prisiljen napustiti Bosnu, još od 1686. harala je Bosnom
ljuta glad.26 Tako je fra Andrija 1686. organizirao zbjeg ljudi iz svog zavičaja preko Save u
Dubočac, Šumeć i Zbjeg.27 Istodobno je postao gvardijanom samostana sv. Franje u Budimu.
Glavni je ugarski grad već odavno bio kulturno središte podunavskih Hrvata u koje su se
postupno integrirali pribjegli bosanski katolici.28 Odlukom generalne uprave Franjevačkog
reda upravo je tada franjevcima Bosne Srebrene dodijeljen taj samostan.29 Dakle, kada je
budimski samostan došao u sastav Bosne Srebrene, fra Andrija Šipračić je bio prvi imenovani
gvardijan. Iz Budima je 1696. javio Svetoj Stolici da se s bosanskoga prostora iselilo više od
100 000 katolika.30 U pismu se žali na postupke zagrebačkog biskupa, koji je doseljenike iz
Bosne nastojao staviti pod pastoralnu skrb svoga svjetovnog svećenstva, a jedan mu je od
argumenata taj da doseljeni puk „ne razumije hrvatskog nariečja kojim se hrvatsko
25 Hoško 2015, 76. 26 Batinić 1883, 163 27 Basler 1953, 419–420. 28 Sekulić 2005, 211. 29 Zirdum 2006, 53. 30 Batinić 1883, 176; Jelenić 1912, 203.
9
svećenstvo služi“.31 Dugo je, a možda i do kraja života, ostao vezan uz budimski samostan.
Njegov u Kraljevoj Sutjesci nakratko je bio napušten 1684. zbog opasnosti od Turaka.32 Umro
je, kako stoji u nekrologu franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci, 1698. u Budimu ili
pak, kako stoji u nekrologu franjevačkog samostana u Budimu, 1733. u Sibinju kraj Broda na
Savi u kojem je živjelo njegovo bosanskoposavsko stanovništvo. Jedno je sigurno, prešavši
Savu, više se nikada nije vratio svojoj Bosni, u kojoj je ostalo sve što je imao pa tako i ljetopis
Tabula od ministara i kapitula koji je napisao, ne sluteći, pred egzodusom.
31 Batinić 1883, 176. 32 Isto, 161.
10
2. Čitajući Tabulu od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića
Uvodno je poglavlje razotkrilo kompleksnost pristupa ljetopisima, omiljene forme
pisanog izražavanja franjevaca Bosne Srebrene tijekom 17. i 18. stoljeća. Iako se ljetopisci u
načelu nastoje držati kronološkog izlaganja po godinama, često ih neka reminiscencija
odvuče u šire i složenije pripovijedanje. Stoga su ljetopisi kompozitna izražajna forma, a,
žanrovski gledano, podjednako su u fokusu historiografije i književnosti. Kako onda čitati
Tabulu od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića?
Ponajprije, Tabula od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića mora se sagledavati kroz
prizmu različitih historiografskih žanrova. Dakako, budući da su dijelovi ljetopisa pisani vrlo
razvijenom pripovjednom strukturom, podjednako je moguć književno-teorijski pogled.
Sveukupno gledajući, Tabulu od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića moguće je čitati kao
kroniku, geste, anale, historije i usmeno-književni tekst. Sa svakim se tim elementom mora
računati ukoliko se što vjernije želi pročitati ljetopisni tekst.
2.1. Kao kronika
Kronika, gleda li se na nju kroz historiografsku prizmu,33 obično ima autora koji
široko uobličava materijal svog izlaganja, ima jasnu nit vodilju, određenu i jasno namjeru
pisanja. Isto tako ima otvoren završetak jer je to izlaganje često prekinuto smrću autora.
Poradi jasnijeg izražaja niti vodilje ili ideje koju autor želi izložiti, čest je retrospektivan
prikaz događaja kod kronika: iz bliže ide se u dublju prošlost.
Svi se ti elementi mogu prepoznati u Šipračićevu ljetopisu. Naime, sam se pisac
predstavlja na početku djela (poče to pisati po meni fra Andriji Šipračiću) te naslovom jasno
izražava namjeru svoga pisanja (što se dogodilo za koga ministra i od druzje stvari i dekreta
carkovnije). Unatoč tomu, početni je dio djela posvećen davnim događajima koji nisu izravno
povezani s najavljenom temom djela (AŠ, 1–4). To je retrospektivni element kroničarskog
izlaganja kojemu je uloga jasnije predstavljanje ideje koju autor želi zastupati. Šipračić je
svoje retrospektivno izlaganje čak i odvojio od glavne teme. Posrijedi su bilješke, narativno
šire oblikovane (kao npr. za 1406. godinu), ali i iznimno kratke bilješke tipa anala. Iako je
33 Gross 2001, 40.
11
pisan u stilu kronike, pojedini dijelovi Šipračićeva ljetopisa su sačinjeni od raznorodnog
materijala i u raznim su historiografskim stilovima. Zbog toga se o njemu može više govoriti
kao o ljetopisu (u smislu tradicije) negoli kao o kronici.
Šipračić svoje izlaganje završava krajem svog mandata u službi provincijala. Naime, u
uvodnim je rečenicama napisao da će, nakon što su prošle tri godine njegova mandata, u
četvrtoj godini biti izabran novi provincijal: četvarte godine svoga ministrata, zašto navarših
trienio na 14. jula prošastoga iste ove godine (AŠ, 1). Time je jasno određen kraj njegova
izlaganja, ali ne i završetak izlaganja: kraj ostaje otvoren. Sam je pisac imao vrlo jasnu
namjeru ostaviti kraj otvorenim za buduće nastavljače pisanja. To se iščitava iz riječi „poče to
pisati po meni fra Andriji“ (AŠ, 1), iz kojih je jasno da se on predstavlja kao onaj koji je počeo
izlaganje, ali ne i onaj koji će ga nužno i završiti. Doista, na Šipračićev se rukopis nastavlja
druga ruka koja je dopisala događaj iz 1752. (AŠ, 37), što svjedoči o stvarno otvorenom kraju
ljetopisa na koji se izlaganje može nastaviti i dalje.
2.2. Kao gestae
Već je rečeno da je u naslovu naznačena namjera samog djela: kronološki popis
franjevačkih provincijala i događaji koji su se zbili u njihovim mandatima. Takvo izlaganje
odgovara srednjovjekovnom žanru koji se naziva gesta. Taj žanr uobičajeno karakterizira
pisanje o djelima nekih velikodostojnika, često crkvenih, a takvo izlaganje često ima za cilj
legitimiranje trajnosti i važnosti ustanova.34 To je, očito, slučaj kod Šipračića. Njegova Tabula
od ministara i kapitula ima za cilj prikazati trajnost i kontinuitet Franjevačke provincije Bosne
Srebrene i njezinih poglavara. Za res gestae je karakteristično i razvrstavanje po godinama,
kako je načelno oblikovana cijela Šipračićeva Tabula. Šipračićevo nabrajanje imena
provincijala u trogodišnjim razmacima između 1581. i 1632. s tek nekoliko iznimaka i bez
opisivanja događaja vezanih uz njihove mandate (AŠ, 6–8), također su žanr gestae.
34 Beljan 2011, 41.
12
2.3. Kao anali
Oblikovanje po godinama karakteristika je i srednjovjekovnog žanra koji se naziva
anali.35 Srednjovjekovni ih pisac piše vrlo sažeto, bez razvijene narativne strukture, a često su
posrijedi tek obavijesti o trenutnim događajima koji su zapisani relativno odmah nakon
saznanja o njima. Bilješke tipa anala kod Šipračića uglavnom su sadržane u prvom dijelu
ljetopisa, odnosno u onome koji je retrospektivan i ima za cilj iznijeti dublju prošlost. Bilješke
tipa anala s temom i godinom kod Šipračića su npr. gradnja Dubrovnika (626.), prijenos
relikvije sv. Blaža (1300.), ograđivanje crkve i samostana sv. Nikole u Visokom (1452.), pad
Carigrada (1453.), pokušaj Matijaševa zauzeća Jajca (1463.), ahdnama Mehmeda II. fra
Anđelu Zvizdoviću (1463.), prodor despota Vuka Grgurevića u Bosnu (1480.), smrt fra
Anđela Zvizdovića (1498.), Selimova zauzeća Sofije (1513.), Anatolije (1513.), Egipta (1516.) i
Jeruzalema (1517.), Sulejmanovo zauzeće Beograda (1522.), sustavno uništenje franjevačkih
samostana (1524.), Mohačka bitka (1526.) itd.
Šipračić u nastavku svog ljetopisa gdjekada ubacuje bilješku u stilu anala. Te su
bilješke tematski odvojene od ostatka izlaganja i vrlo su kratke. Primjera radi: Za ovoga
ministra u početak agušta uzeše Turci Kandiju (1669.) (AŠ, 20) ili pak Umrije ozgor rečeni ministar
u Rami na 1667. na 30. jula (AŠ, 19). Upravo posljednja odaje bilježenje trenutka, odnosno
časovitog događaja zabilježena ubrzo nakon saznavanja informacije. To bi pak moglo značiti
da je ljetopisac dugo skupljao materijal prije negoli ga je stavio u ljetopis. Doista je moguće
da je fra Andrija Šipračić godinama skupljao svoje bilješke i da ih je u danom času prepisao u
svoju Tabulu. Isto je tako moguće da se koristio određenim bilješkama nama nepoznatog
izvora.
2.4. Kao historiae
Izlaganja o prošlosti s razvijenom pripovjednom strukturom smatraju se historiae,
srednjovjekovni historiografski žanr kojim je više u fokusu umjetnički izričaj priča o prošlosti
negoli istinito izlaganje same prošlosti.36 Zbog toga su historiae bile tek dio temeljnih
srednjovjekovnih disciplina gramatike i retorike. Pojam historiae tako označuje bilo koje
35 Isto, 41. 36 Isto, 22, 36.
13
pripovijedanje prošlosti, kako je i shvaćen u hrvatskoj leksikografskoj tradiciji.37 Žanr
historiae podrazumijeva razvijenu i više-manje dokraja oblikovanu pripovjednu strukturu u
kojoj su pojašnjeni uzroci i posljedice te u kojoj se jasne uloge pojedinaca u priči. Ljetopisci
Bosne Srebrene često koriste taj žanr pa će tako Beljan, komentirajući dijelove triju
najpoznatijih bosanskih franjevačkih ljetopisa, za pojedine unose reći da „premda
kroničarski vezani za pojedinu godinu, to više nisu kroničarski zapisi“.38 Unatoč otvorenomu
kraju te brojnim analističkim bilješkama, ljetopisi Bosne Srebrene uglavnom su oblikovani u
nizu pripovjedno zaokruženih cjelina s ispripovijedanim krajem. Također, ljetopisci se trude
prikazane događaje „do kraja ispripovijedati (…) rasvijetliti uzroke i posljedice i izvesti iz
njih zaključke“, s time da se redovito zadržava konvencija kronike i anala u kronološkom
prikazu događaja po godinama naslovljenima po imenu provincijala ili gvardijana.39
U Šipračićevu ljetopisu nalazi se niz bilježaka koji pripadaju žanru historiae, a mogu
se promatrati i kao žanr gestae jer su sve oblikovane pod onim što se dogodilo za vrijeme
nekog provincijala, tj. kapitula. Šipračićeva najrazvijenija historija je bilješka za 1659. godinu
(AŠ, 11–16), kojom se opisuje pokušaj slavonskih franjevaca da organiziraju kapitul na
području Slavonije i da se tako de facto odcijepe od matičnoga bosanskog područja. Ta će se
naširoko napisana bilješka posebno raščlaniti u ovom radu.
2.5. Usmeno-književno
Osim razvijenih pripovjednih cjelina podložnih književno-teorijskoj metodi
raščlambe, u Šipračićevu ljetopisu jasno su prisutni elementi usmeno-književnog i usmene
predaje o prošlosti općenito. Usmeno-književne anegdote o neobičnim sklonostima ili
karakternim crtama nekih franjevaca posebno su prisutne u bilješkama tipa geste, čiji niz
izlaganja sadrži samo ime provincijala i godinu početka obnašanja dužnosti.40 Na taj način
pisac upotpunjuje inače prazan prostor do kojeg je najvjerojatnije došlo u nedostatku izvora. 37 Prema Vrančiću (1595.) lat. historia je hrv. skazanye. Prema Belostenčevu rječniku (1740.) lat. historia je hrv. historia, povedanye ili pripovedanye chinov. Prema Jambrešiću (1742.), latinski izraz historia je pripovest isztinska. U Stulija (1806.) hrv. povjest, povjestje je lat. istoria, narratio. Takvo poimanje bavljenja prošlošću je kod hrvatskih leksikografa prisutno, kako je navedeno, od 16. do početka 19. st., a riječ je o percepciji u kojoj je bavljenje prošlošću zanat, meštrija (Jambrešić poznaje pojam historiografija, a tumači ga kao navuchno znanje iliti mestria. Usp. Gross 2011, 83–84; Beljan 2011, 102. 38 Beljan 2011, 41. 39 Isto, 41. 40 Isto, 79.
14
Time pak pisac čini „odmak od historiografije vidljiv i na tematskoj razini“,41 što jasno
upućuje na ljetopiščev stav o tome da djelo koje piše ne mora biti strogo historiografsko.
Ljetopisci su se koristili usmenom predajom pišući i o historiografskim temama. Na to
posebno upućuje upotreba glagola vele, pripovijedaju, kažu i slično. U Šipračićevu pak
ljetopisu više se puta upotrebljava vele i jednom kažu, a nijednom pripovijedaju: i vele da su ga
među Busovačom i među Milodražjem razbili (AŠ, 4); a niki vele da je za biskupa zašto u to doba čini
krizmu po župa, što nije istina bila (AŠ, 23); a oni, došavši u Sutisku, kažu kako spremljaju čast u
Fojnici da nose hadži Sinanoviću (AŠ, 8–9). Prisutnost takva glagolskog izričaja učestalija je u
retrospektivnom dijelu Šipračićeva ljetopisa, što će se izložiti dalje u radu. Prisutnost usmene
predaje o starijim događajima, koja se očituje s ovim glagolima, upućuje također u
nedostupnost odgovarajućih izvora ljetopiscu.
Geste obilježene isključivo usmeno-književnom predajom kod Šipračića su sljedeće:
1608. fra Ilija Čakalović iz Fojnice. Ovi je bio čudan koliko je džek; toliko vino triba mu je bilo nosit z
dvora, od sekulara; ako bi bilo sve gore od manastirskoga, ono bi ijo i pijo, a manastirskomu zabavljao
(AŠ, 7); 1629. fra Andrija Kamengrađanin. Ovi [je] darža fratre u zaptu i bi što je ovde od potrebe
(AŠ, 7); 1632. fra Martin Brguljanin iznad Vareša. Ovomu se rodbina izturčiše. I dohodio bi mu brat
Turčin u Sutisku, a on bi ga pogrđivao kako sad onde nije imena krstjanskoga (AŠ, 8) itd. Dok prve
dvije bilješke govore o neuobičajenim osobinama i sklonostima, posljednja u usmeno-
književnom stilu izravno svjedoči o promjeni međuodnosa bliskih članova obitelji zbog
vjerskog preobraćenja.
Upliv usmeno-književnoga može se pratiti i u kasnijim pripovjedno širim
Šipračićevim gestama/historijama. Primjerice, takva je bilješka za 1672. godinu: Za ovoga
istoga umrije pokojni biskup Benlić u Velikoj i ostavi ljubav po svi manastirje. Za ovoga se u Donje
Soli poturči ot[ac] f[ra] Petar Bukaraš, pijući s janičari u mehani (AŠ, 23). Taj navod ponovno
svjedoči o islamizaciji i u isto vrijeme o nepoželjnoj osobini za redovnika poslovično
obilježenog prezimena.42 S druge strane, navod o biskupu Benliću sasvim je subjektivna
ocjena njegova djelovanja, čime je autor prenio pozitivne uspomene svoje franjevačke
zajednice na njega i njegove postupke prema franjevcima.
41 Isto, 78. 42 U Bosni i Slavoniji bi bukaraš bio onaj koji provodi noći na javnom mjestu s društvom sklonu
vinu (usp. AR I, 722).
15
2.6. Prema čitalačkom ključu
S obzirom na raznorodnost historiografskih žanrova i usmeno-književnih elemenata
jasno je da se za ljetopis može reći kako je on pripovjedna nadstruktura sastavljena od
manjih i različitih pripovjednih elemenata. Oni pak imaju, ovisno o žanru i drugim
okolnostima, manje ili više razvijenu pripovjednu strukturu. Neki su dijelovi, dakako, bez
ikakve pripovjedne strukture. Književno-teorijska metodologija nudi primjerene alate za
raščlambu ljetopisa kao pripovjednog teksta preko koje se može bolje razumjeti suština
ljetopisa u cjelini, ali i njegovih manjih sastavnih dijelova. Jasno je da pripovjedne cjeline bez
razvijene strukture, kao što su anali, imaju stariji postanak (te posredno ili neposredno
dospijevaju u ljetopis iz nekoga starijeg izvora), dok su historije u ljetopisu autorski tekstovi
ljetopisaca koji su se trudili potpuno razjasniti događaje o kojima su mogli znati više
(uglavnom je riječ o događajima bliskima ljetopiščevu vremenu).
Stoga se ljetopis može razumjeti kao djelo u kojem se isprepleću dva shvaćanja
povijesti: kauzalno (srednjovjekovno) shvaćanje povijesti43 te povijest kao proces na koji ljudi mogu
utjecati44. Povijest je prvim shvaćanjem „određena sudbinom ili Božjom voljom“. Uz ta se
shvaćanja vežu i dvije vrste zapleta koji se koriste u stvaranju pripovjednih cjelina: kauzalni
ili konsekutivni tip zapleta te teleogenetični tip zapleta.45 Prvim se tipom nišu događaji „i tada, i
tada“, a dominantan je u pripovjednim oblicima 17. i 18. stoljeća. Isto je tako taj tip značajno
prisutan u linearnim kompozicijama u kojoj su „sve pojedinosti poredane u red (…) bez
zaokružujućeg, revidirajućeg osjećaja koji daje teleogenetični zaplet“. Jasno je da su
franjevački ljetopisi Bosne Srebrene kompozicije koje se u osnovi ugledaju na kronike
srednjovjekovnog tipa te da je samim time u njima prisutno kauzalno shvaćanje povijesti, a
samim time i pripadajući tip zapleta. No, u zaokruženim pripovjednim cjelinama,
historijama, značajno je prisutan teleogenetični tip zapleta. U takvim cjelinama do izražaja
jasno dolazi utjecaj pojedinaca na događaje.
Književno-teorijska metodologija za takve tekstove nudi istraživanje aktantske
strukture u tekstu. To je pristup u kojem se raščlanjuju uloge pojedinaca (aktanata) na dubljoj
razini narativa.46 Naratološki pristup tog modela svodi likove u pripovjednom tekstu na
funkcije koje oni imaju u priči. U tom smislu, šest je osnovnih aktantskih uloga: subjekt–
43 Beljan 2011, 146. 44 Isto, 146. 45 Isto, 146. 46 Isto, 147.
16
objekt, pošiljatelj–primatelj, pomagač–protivnik.47 Iako je ovakvo raščlanjivanje pripovjednog
teksta osmišljeno za raščlambu fikcionalnih tekstova, primjenjivo je i na historiografske
narative u kojima su likovi stvarne povijesne ličnosti. Dakle, moguće je da se „proučavanjem
jednog historiografskog djela, ljetopisa, promotri njihov raspored, uloge i način
funkcioniranja u strukturi teksta“.48 Upravo je tako Iva Beljan, raščlanjujući ljetopise Bosne
Srebrene, ponudila redovitu aktantsku strukturu za ljetopise kao pripovjedne nadstruture.
Tablica 1, učinjena prema analizi Ive Beljan (2011, 147–150), prikazuje tu strukturu.
Tablica 1. Aktantska struktura franjevačkih ljetopisa
Iako se aktantske uloge promatraju u cjelini, mogu se prepoznati i u manjim
pripovjednim cjelinama od kojih je sastavljen ljetopis.49 Naime, aktantska je struktura u
manjim pripovjednim cjelinama najčešće slična općoj. Uloge pošiljatelja i primatelja se ne
mijenjaju, uloga subjekta je također uvijek ista, no mogu je igrati različite konkretne osobe.
Uloga objekta se mijenja ovisno o temi pripovjedne cjeline. Uloge pomagača i protivnika u
manjim su pripovjednim razinama fluidne; dakle, ovisno o situacijama koje se opisuje
aktorijalni predstavnici aktantskih modela mogu biti i pomagači i protivnici.
47 Isto, 147. 48 Isto, 147. 49 Isto, 147–148. U manjim pripovjednim cjelinama do izražaja dolazi i „akterski raspored teksta“. Naime, „aktantski model je idealna shema i tiče se strukturnih odnosa na dubljoj razini teksta, dok je aktorijalna razina površinska. Akter je očitovanje aktantske uloge u manjoj pripovjednoj cjelini te jedan akter može igrati više aktantskih uloga.“
Ljetopis (pripovjedna nadstruktura)
Akt
ants
ke u
loge
subjekt franjevačka zajednica/provincija
objekt čuvanje pamćenja, posebnosti, opstojnosti, položaja, znanja
pošiljatelj svijest o pripadnosti zajednici; posebnost zajednice i potreba njezina čuvanja;
„nalog starijih“; politički razlozi; nakana dokazivanja starine i prvenstva
primatelj budući naraštaji franjevačke redovničke zajednice; posredno, katolička zajednica
u BiH
pomagač svatko tko pridaje neku moć subjektu: protivnik se često pretvara u pomagača
protivnik turske vlasti, prekosavski franjevci, pravoslavlje, Rim
17
U nastavku rada će se kroz aktantsku i aktorijalnu strukturu promotriti Šipračićeva
bilješka za 1659. godinu. Takav pristup pomaže u raščlambi i lakšem shvaćanju odnosa
između pojedinih skupina, najčešće subjekta i njezinih protivnika/pomagača. Takva je
raščlamba na dubljoj razini teksta ključna i za razumijevanje identiteta, sustava vrijednosti
(uloga pošiljatelja) koji zastupa pisac, a da ih ne mora komunicirati izravno. Uloga
pošiljatelja predstavlja paradigmu, odnosno poziciju ili vrijednosti koje autor zastupa, iz koje
autor piše djelo. Zato je ona najčešće vrlo jasno izražena. U konkretnom slučaju odnosi se na
zalaganje autora da se očuva katolička vjera, status Franjevačke provincije Bosne Srebrene,
uspomena na Bosansko Kraljevstvo i slično. Često je ova uloga izražena na početcima
Šipračićevih izlaganja. Uloga pošiljatelja „pokreće subjekt na djelovanje i posreduje objekt
primatelju“.50
50 Isto, 148.
18
3. Struktura Šipračićeva ljetopisa
Ljetopis Tabula od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića može se raščlaniti u tri veće
cjeline: naslov/uvod, retrospekcija/izlaganje srednjovjekovne povijesti te popis provincijala i
kapitula s pripovijedanjem događaja od izbora jednog do izbora drugog provincijala
(ministra), odnosno od kapitula do kapitula. Dakako, osim historijata o provincijalima i
kapitulima Bosne Srebrene, kroz ljetopis se provlače i druge teme koje su oblikovale i samu
strukturu ljetopisa, a dozvoljene su joj šire tematske retrospekcije.
Primjera radi, jedna od takvih je sukob slavonskog i bosanskog dijela Franjevačke
provincije Bosne Srebrene. Opisujući povijest Bosne Srebrene u 17. st., a pozivajući se na
Šipračićev ljetopis, crkveni povjesničar fra Andrija Zirdum ustvrdio je da je osobito tada
prevladavala regionalna podvojenost provincije.51 U toj se cjelini nalaze druge teme poput
sukoba unutar bosanskog dijela provincije, intenzivnije islamizacije stanovništva osobito u
istočnijim dijelovima Bosne, odnosa s osmanskim vlastima, odnosa s pravoslavljem itd.
Izlaganje u ovom dijelu ljetopisa uglavnom je oblikovano u kronološkom nizu od kapitula do
kapitula. Vremenski razmak unosa između bilješki je tri godine: onoliko koliko traje mandat
izabranog provincijala. Sve opisano u jednoj bilješci odnosi se na cijelo trogodište. Jedna od
zadaća provincijala bila je organizirati kapitul završetkom svog mandata. Šipračić često
najopširnije opisuje upravo događaje u vrijeme kapitula. Tada se donose odsudne odluke.
Stoga je čest slučaj da pod određenom godinom zapravo opisuje trogodišnje događaje, tj.
događaje koji se kronološki mogu smjestiti pod iduću bilješku koju bilježi.
Nakon poduljeg naslova u kojem je iznio namjere pisanja, glavne teme te se
predstavio i označio vrijeme nastanka ljetopisa, slijedi retrospektivni pogled prije početka
izlaganja glavnih tema.
3.1. Uvodni ili retrospektivni dio
Šipračić nakon naslova započinje bilješkom koja se odnosi na 1406. godinu. Tada se
navodno zbio kapitul Bosanske vikarije, koju on izrijekom ne navodi u svom tekstu, u
Veseloj Straži na kojem je izabran za bosanskog vikara izvjesni fra Marin Splićanin. Na
51 Zirdum 1985, 45.
19
kapitul je navodno došao bosanski kralj Stjepan Ostoja koji je tom prigodom potvrdio
povlastice Ohmućevićima. Ta se lokalna plemićka kuća potkraj 15. st. sklonila u Dubrovnik i
isticala se u pomaganju franjevcima Bosne Srebrene. Šipračić pak navodom o prvome
poznatom kapitulu i upravitelju svoje redodržave želi naglasiti kako drži do vlastite tradicije
i predaje iako su franjevački korijeni još stariji i dublji od njemu znanih u Bosni. Nakon toga
uslijedio je navod kako se ne zna tko su bili vladaoci sve do fra Stipana Kučića (AŠ, 2). Damnatio
memoriae toliko je bio dubok da fra Andrija Šipračić uopće nije ništa znao o Bosanskoj vikariji
koju uporno zove provincijom. Ne znajući da je 1514. došlo do njezine podjele na Bosnu
Srebrenu pod osmanskom upravom i Bosnu Hrvatsku na slobodnom području, Šipračić piše
samo sljedeće: Poslije ovoga otca fra Marina Splićanina tijah do fra Stipana Kučića ne zna se tko su
bili vladaoci provincije, već ako bi bilo u Dubrovniku ili u Kurvaciji ili u Dalmaciji ili u Redu (AŠ, 2).
Nakon toga nastavlja s sintagmom A pri toga i među to što je bilo (AŠ, 2) i retrospektivnim
izlaganjem.
Nakon toga uslijedile su retrospekcije o gradu u kojem su Ohmućevići, franjevački
dobročinitelji, nakon izbivanja iz Bosne pronašli utočište. Dakle, donose se bilješke o
nastanku Dubrovnika 626. i o prijenosu relikvije glave sv. Vlaha u Dubrovnik 1300. godine
(AŠ, 2). Ohmućevići su u Šipračićevo doba bili su vrlo bogati brodovlasnici, koji su najradije
živjeli u Grgurićima kraj Slanoga u Dubrovačkoj Republici, a potkraj 16. st. potrudili su se da
u španjolskoga kralja „oplemene“ svoj rod reminiscencijom na svoje „plemenito“ podrijetlo
iz Bosne.52 Tom su prigodom uradili „veličanstveni“ rodoslovni falsifikat svoje obitelji,
ispisavši ga na papiru i zalijepivši ga na poleđinu slike Lovre Dobričevića iz 15. st. s
prikazom bosanskog kralja u liku donatora.53
Retrospektivni dio izlaganja nastavio se padom Carigrada (1453.). Uz bilješku: Na
1453. uze čestiti car Mehmed Carigrad miseca travnja (AŠ, 2), netko je uz rub dodao: Plane in die
Pentecostes erroris Graecorum in Santum Spiritum (AŠ, 2). Svi priređivači, izuzev Jelenića i
Škegre, izostavljaju tu bilješku. Prijevod bi glasio: Točno na dan Duhova zbog zablude Grka
(pravoslavaca) prema Duhu Svetom. Budući da je Carigrad pao pod Osmanlije oko svetkovine
Duhova, nepoznati se autor bilješke domislio da je grad mogao pasti zbog toga što
pravoslavci ne priznaju da Duh Sveti proizlazi od Oca i Sina (filioque). Bosanski su se katolici,
pravno gledano, nalazili na samome društvenom dnu pod Osmanlijama, a imali su velikih 52 Hrvatska enciklopedija. „Ohmućevići“ na URL:
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=44872 (19. III. 2019.) 53 Andreja Dragojević. Rodoslovlje obitelji Ohmučević na http://www.h-r-
z.hr/index.php/djelatnosti/konzerviranje-restauriranje/papir-i-koa/338-rodoslovlje-obitelji-ohmuevi (19. III. 2019.)
20
poteškoća s pravoslavnim svećenstvom oko pastoralnoga djelovanja i ubiranja poreza, u
čemu su potonjima pogodovale osmanske vlasti. Stoga su franjevci i pravoslavni svećenici
međusobno bili u stalnom sukobu i netrpeljivosti. Šipračić to na više mjesta ističe u svom
ljetopisu.
Osmanlije i islam bili su realnost Šipračićeva doba. Katolici, s dna društvene ljestvice,
jedino su prilagodbom i ustupcima osiguravali svoj goli opstanak. Predaja o nekadašnjemu
kršćanskom kraljevstvu na bosanskom prostoru i samim time boljim vremenima živjela je i
živo se prenosila s koljena na koljeno unutar zidina preostalih franjevačkih samostana.
Franjevci, osim što su bili jedini dušobrižnici katoličkog stanovništva, bili su jedini čuvari
baštine i prenositelji tradicije katoličkog stanovništva, jedini su oni mogli braniti katolika
ukoliko bi mu bio omogućen sud. Predaja je gdjekada čvršća od povijesne istine pa se s
koljena na koljeno prenosio tek dijelom netočan kronološki i sadržajni niz: nakon pada
Carigrada (AŠ, 2), uslijedio je pad Bosanskog Kraljevstva (AŠ, 3), pa pad Sofije, Anatolije
Egipta i Jeruzalema te naposljetku pad Beograda (AŠ, 4), a nakon Mohačke bitke uzeše Turci
mnoge gradove ugarske premda vele da nisu onda uzeli Budima (AŠ, 5).
Bosanski franjevci do dana današnjega imaju poseban odnos prema bosanskom kralju
Stjepanu Tomašu. O tome će se više progovoriti pri kraju rada kada se bude raščlanjivao
njihov odnos prema sakraliziranom srednjovjekovlju.
U vrijeme njegova kraljevanja od 1443. do 1461. bili su dušobrižnici kraljevske obitelji
te su nagrađivani brojnim nadarbinama.54 Najviše je franjevačkih samostana izgrađeno
upravo za njegove vladavine u Bosanskom Kraljevstvu. Od njega su franjevci tobože dobili
ispravu kojom je učvrstio njihov primat u pastoralnom djelovanju po župama u Bosanskom
Kraljevstvu. Nadalje, u retrospektivnom nizanju podataka zanimljiv je i onaj o gradnji zida
oko samostanskog kompleksa u Visokom, dakako, u vrijeme kralja Tomaša (AŠ, 3). Stoga ne
čudi da fra Andrija Šipračić u nešto širim narativnim cjelinama opisuje smrt plemenitoga i
dobroga Tomaša te donosi raspravu o mjestu njegova groba (AŠ, 2–4). U franjevačkoj je predaji
sakraliziran do te mjere da je njegovo ubojstvo smatrano jednim od razloga brze propasti
Bosanskog Kraljevstva i pogubljenja čitave elite (AŠ, 2–3). Potom navodi pokušaje povratka
Bosne u kršćanske ruke preko kralja Matijaša 1463. i despota Vuka Grgurevića 1480. godine
(AŠ, 4), te završava s fra Anđelom Zvizdovićem koji je uspio isposlovati opstanak
franjevcima pod osmanskom vlašću (AŠ, 4). Vrlo je zanimljivo da ga naziva blaženim iako
nije beatificiran u Katoličkoj Crkvi. 54 Lovrenović 2006, 294.
21
3.2. Povijesni hod kroz kapitule i provincijale
U povijesti franjevaštva s bosansko-hercegovačkog i hrvatskog prostora nedovoljno je
poznato da je pravni slijednik Bosanske vikarije 1517. postala Bosna Hrvatska (Bosna Croatia)
nakon unapređenja dotadašnjih njezinih dijelova Bosne Hrvatske i Bosne Srebrene (Bosna
Argentina) u samostalne provincije. Malo je rasprava o tome. Činjenica je da je Franjevačka
provincija Bosna Hrvatska manje bila pod udarima Osmanskog Carstva pa je bilo razvidnije
smjestiti središnji arhiv Bosanske vikarije u Bosnu Hrvatsku negoli ga ostaviti u
samostanima Bosne Srebrene. Njezini redovnici nisu bili, za razliku od subraće u Bosni
Srebrenoj, na dnu društvene ljestvice po šerijatskom zakonu u pravima i povlasticama.
Samostani Bosne Srebrene na početku ranog novovjekovlja gorjeli više i češće negoli igdje
drugdje u svijetu. Upravo zato su bosanski fratri manje znali o svojoj srednjovjekovnoj
prošlosti negoli bi je znali da su u svojim samostanima imali sačuvane srednjovjekovne spise.
Svoje su spoznaje poprilično temeljili na predaji, što je vidljivo i u Šipračićevu ljetopisu.
Provincijal fra Andrija Šipračić, nakon uvodnoga ujedno i kraćega retrospektivnog
dijela, prelazi na historijat o svojim prethodnicima i provincijalnim kapitulima. Upravo je to
glavna tema njegova ljetopisa. No, ona započinje tek od 1523. godine. Prvi mu je poznati
provincijal fra Stipan iz Kučića nedaleko od Omiša o kojemu, među ostalim, zna da je umro
od kuge i da je pokopan u Olovu (AŠ, 5). Na tu bilješku neodvojivo se naslanja sljedeća o
1524. kada su planski stradali samostani u Konjicu, Visokom, Sutjesci, Fojnici i Kreševu (AŠ,
5). Nakon toga, nastao je diskontinuitet u povijesnim izvorima i predaji pa se povijest Bosne
Srebrene „potiho“ nastavlja tek od 1568. kada je provincijalom bio fra Marko Kosović (AŠ, 6).
Nakon toga, fra Andrija ostavlja sljedeću bilješku: Od ovoga za 13, reko 13 /ar./ godina ne zna se
koji su bili ministri, a nego samo se znadu dva da su bila u ovo 13, to jest fra Gargur Dumnjanić, koji
umrije u Rimu, fra Gargur Kučić (AŠ, 6). Time je opet potvrđen diskontinuitet u povijesnim
izvorima i predaji pa, zapravo, tek od 1581. kada je provincijalom postao fra Matija iz Konjica
prestaje damnatio memoriae u Bosni Srebrenoj. Tek se otada pa nadalje znaju svi njezini
provincijali, a tek od Šipračićeva doba sva uprava Bosne Srebrene. U tom razdoblju, osim
osnovnog podatka o određenom provincijalu, gdjekada Šipračić bilježi određene događaje ili
anegdote: 1587. – prvi poznati sukob oko pastoralnog djelovanja između bosanskih
22
franjevaca i bosanskog biskupa;55 1608. – navođenje karakternih crta tadašnjeg provincijala;56
1614. – uz navod tadašnjeg provincijala netko je dometnuo da je tada jedan gvardijan prešao
na islam;57 1617. – ponovni sukob franjevaca s biskupom oko pastoralne nadležnosti;58 1629. –
prestrog provincijal;59 1632. – uz provincijala se navodi prelazak njegove rodbine na islam i
njihovo nasilno držanje;60 itd.
Slijedi tablični popis provincijalnih ministara (provincijala) i održanih kapitula s
godinom i paginacijom prema Šipračićevu ljetopisu.
Provincijalni ministar Provincijalni kapitul
*1406. fra Marin Splićanin AŠ, 1. *1406. Vesela (Straža) AŠ, 1.
1523. fra Stipan Kučić iz Kučića (Omiš) AŠ, 5.
1568. fra Martin Kosović AŠ, 6.
fra Grgur Dumnjanić AŠ, 6.
fra Grgur Kučić iz Kučića (Omiš) AŠ, 6.
1581. fra Matije Konjičanin AŠ, 6.
1584. fra Marijan Haljinić od Sutjeske AŠ, 6.
1587. fra Franceško Bolićević iz Ričice
(Sutjeska)
AŠ, 6.
1590. fra Petar Soljanin AŠ, 7.
1593. fra Marijan Haljinić, drugi put AŠ, 7.
1596. fra Grgur Masnović AŠ, 7.
1599. fra Antun Milanković AŠ, 7.
1602. fra Stipan Zlatarić od Sutjeske AŠ, 7.
1605. fra Jakov Slapnica od Sutjeske AŠ, 7.
1608. fra Ilija Čakalović iz Fojnice AŠ, 7.
1611. fra Martin Bjelavić od Sutjeske AŠ, 7.
1614. fra Grgur Masnović, drugi put AŠ, 7.
55 1587. fra Franceško Bolićević iz Ričice od Sutiske, (u komu su selu i današnji dan ljudi parci iliti
đjoži). Ovi poslije bi biskupom bosanskijem i zadade zla fratrom prući se i hotijući uzeti oblast fratrom aliti ministrom i gvardijanom svarhu župnika i ostalije u manastirije kako se zdarži u njegovije knjiga, što mu su odpisivali od onuda. I ovi leži u Fojnici. (AŠ, 6)
56 1608. fra Ilija Čakalović iz Fojnice. Ovi je bio čudan koliko je džek; toliko vino triba mu je bilo nosit z dvora, od sekulara; ako bi bilo sve gore od manastirskoga, ono bi ijo i pijo, a manastirskomu zabavljao. (AŠ, 7)
57 1614. fra Gargur Masnović, drugi put. Za ovoga se poturči gvardijan, zaljubivši se za bulom za ašikov. (AŠ, 7)
58 1617. fra Toma Ivković. Niki vele da je iz Velike, a niki da je iz Banje Luke. Ovi bi biskupom i bio je uzeo Jajce i Motike sebi. (AŠ, 7)
59 1629. fra Andrija Kamengrađanin. Ovi (je) darža fratre u zaptu i bi što je ovde od potrebe. (AŠ, 7) 60 1632. fra Martin Brguljanin iznad Vareša. Ovomu se rodbina izturčiše. I dohodio bi mu brat Turčin u
Sutisku, a on bi ga pogrđivao kako sad onde nije imena krstjanskoga. (AŠ, 8)
23
1617. fra Toma Ivković iz Velike ili iz Banja
Luke
AŠ, 7.
1620. fra Luka Kačić iz Makarske AŠ, 7.
1623. fra Marijan Olovčić AŠ, 7.
1626. fra Toma Ivković, drugi put AŠ, 7.
1629. fra Andrija Kamengrađanin AŠ, 7.
1632. fra Martin Brguljan iznad Vareša AŠ, 8.
1635. fra Nikola Branković AŠ, 8. 1638. Kreševo AŠ, 8.
1638. fra Marijan Maravić iz Olova AŠ, 9.
1641. fra Martin Ramljanin AŠ, 9.
1644. fra Petar Gašparović iliti Lipanović AŠ, 9.
1647. fra Miho Bogetić od Visovca AŠ, 9.
1650. fra Matije Benlić iz Banja Luke AŠ, 9.
1653. fra Filip Trnovčanin AŠ, 10. 1656. Velika AŠ, 10.
1656. fra Juro Dulđerović iz Soli AŠ, 10. 1659. Gradovrh AŠ, 11.
1659. fra Franceško Ogramić iz Požege AŠ, 11. 1662. Velika/Fojnica AŠ, 11–15.
1662. fra Franceško Miletić iz Banja Luke AŠ, 15. 1666. Kreševo AŠ, 18.
1666. fra Ivan Kamengrađanin AŠ, 18. 1669. Sutjeska AŠ, 20.
1669. Grgur Kovačević iz Imotske krajine AŠ, 20. 1672. Fojnica AŠ, 21.
1672. fra Antrun Travničanin iz Fojnice AŠ, 21. 1675. Fojnica AŠ, 24.
1675. fra Marko iz Vasiljeva Polja AŠ, 24. 1678. Kreševo AŠ, 25.
1678. fra Grgur Imoćanin AŠ, 25. 1681. Fojnica AŠ, 27.
1681. fra Andrija Dubočanin (Šipračić) iz
Dubočca
AŠ, 27. 1684. Kreševo AŠ, 37.
Tablica 2. Provincijalni ministri i održani kapituli prema Šipračićevu ljetopisu
24
4. Obrada pojedinih tema, događaja i anegdota
Već smo se uvjerili da je Tabula od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića vrlo složen
ljetopis u kojem se prepleću različite historiografske i književne vrste. U nastavku slijede
obrade pojedinih tema, događaja i anegdota iz samog ljetopisa.
4.1. Bosanski franjevci i slavonski franjevci
Jedna od glavnih tema koje se provlače kroz Tabulu od ministara i kapitula fra Andrije
Šipračić je odnos, bolje reći, sukob između franjevaca bosanskog i slavonskog dijela Bosne
Srebrene. Budući da je bio sutješki franjevac rodom s desne obale Save, Šipračić je zbog svog
podrijetla izgradio pristran i poprilično stereotipan stav prema neposrednom susjedstvu
priko Save. Prekosavci, kako su ih nazivali iz bosanskog dijela Provincije, u Šipračićevu
diskursu uglavnom ne prolaze lijepo, a negativna slika najčešće se gradila na temelju
redovitog razilaženja oko izbora provincijalne uprave.
Prema Šipračićevu ljetopisu, spor između bosanskog i slavonskog dijela provincije
Bosne Srebrene javlja se 1653. i nastavlja se 1656., a kulminaciju doživljava na kapitulu 1659.
godine (AŠ, 10–16). U nastavku će se kroz raščlambu bilješke za 1659. godinu nastojati
prikazati cjelokupan spor koji je jedna od glavnih tema Šipračićeva ljetopisa. Isto tako,
posebno se obrađuju slavonski franjevci fra Franceško61 Ogramić i njegov sinovac fra Nikola
Ogramić koji će kasnije postati bosanski biskup. Sukob bosanskih franjevaca s biskupom
Ogramićem neodvojiv je od sukoba franjevaca bosanskog i slavonskog dijela provincije
Bosne Srebrene.
Završivši retrospektivno izlaganje bilješkom o provincijalu fra Stipanu Kučiću i
stradanju franjevačkih samostana od Osmanlija 1524. godine, ljetopisac Šipračić započinje
svoj popis iliti tabulu kapitula i provincijala (ministara). Glavna pak tema postaje sukob
između slavonskih (prikosavskih) i bosanskih franjevaca. Kao sukus sukoba predstavlja se
namjera slavonskih fratara da organiziraju kapitul na svom području, na što bosanski fratri
nisu htjeli pristati pravdajući to činjenicom da se kapituli nikada nisu održali izvan Bosne.
61 Fra Andrija Šipračić redovito to ime navodi kao Franceško. Moguće je da u njega još nisu
postojale kroatizirane inačice tog imena kakve sve poznajemo danas (Franjo, Frano, Frane, Fran itd.). U nastavku rada upotrebljavamo Franjo u svim slučajevima jer je najučestalija inačica tog imena.
25
Prvi takav pokušaj Šipračić bilježi u doba provincijala fra Filipa Tarnovčanina (1653.) koji je
1656. bezuspješno pokušavao organizirati kapitul u Velikoj kod Požege. Šipračić ne ulazi u
detalje tog pokušaja. No, kako kasnije otkriva, u takvim nastojanjima su slavonskim
franjevcima pomagali franjevci s područja Soli, osobito iz soljanskog samostana Gradovrha
(Gornja Tuzla). Budući da je na kapitulu u Fojnici 1656. izabran za provincijala fra Juro
Đulđerović iz Soli, činilo se da su sukobljene strane postigle kompromis. Naime, taj je
provincijal organizirao kapitul u Gradovrhu, a budući da oko toga nije bilo spora, činilo se
da je između bosanskih i slavonskih franjevaca postignut kompromis.62 No, nakon što je na
kapitulu 1659. za provincijala izabran fra Franjo Ogramić, ponovno je izbio spor jer je 1662.
odlučio organizirati kapitul u Velikoj, a ne kako se do tada u Provinciji činilo u Fojnici u
Bosni. Uzgred rečeno, Velika je tada bila najvažniji ujedno i najstariji franjevački samostan u
Slavoniji.63
Nakon što su istodobno izabrane dvije odvojene provincijalne uprave, započela je
pravna bitka za legitimitet uprave pred crkvenim institucijama u Rimu. Te događaje Šipračić
detaljno opisuje pod godinom 1659., tj. u mandatu fra Franje Ogramića. Posrijedi je najduža,
najdetaljnija i narativno najrazvedenija bilješka u Šipračićevu ljetopisu. Pisana je u stilu
historije. U njoj se pojavljuje cijeli niz aktera koji u različitim ulogama doprinose rješavanju
spora za korist jednih ili drugih. Kako bi se lakše pristupilo raščlambi paradigmatskih i
identitetskih polazišta (uloga pošiljatelja) dviju suprotstavljenih strana, razvrstani su po
aktantskoj, odnosno aktorijalnoj strukturi. Sljedeća tablica donosi aktorijalnu strukturu za
Šipračićevu bilješku o 1659. godini.
Bosanski franjevci, koji su na kapitulu u Fojnici 1662. izabrali za provincijala fra
Franju Miletića iz Banja Luke, koji je prema Šipračiću bio redovnik dobar i pošten (AŠ, 16), na
kraju su dobili legitimitet. Službena je crkvena hijerarhija u Rimu podržavala bosanske
franjevce, ali je Franjevački red stao na stranu slavonskih franjevaca. Imotski franjevci,
Marijan Lišnjić i Grgur Kovačević, koji su predstavljali primorske samostane, za vrijeme
spora našli su se u Italiji i založili su se za bosanske franjevce u njihovoj stvari. Zanimljivo je
da fra Andrija Šipračić malo u svojim bilješkama uopće piše o samostanima u jadranskom
priobalju i zaobalju jer bosanski franjevci nisu s njima bili u osobitom doticaju.
62 U Fojničkoj kronici se navodi da je taj kapitul bio „s velikom bukom i nemirom“ (usp. Truhelka, Fojnička kronika, 452). 63 Hoško 2012, 58.
26
Tablica 2. Aktantska i aktorijalna struktura u bilješci za 1659. godinu
Uloga pošiljatelja izravno je spomenuta u sljedećoj sintagmi: „…i to je smeo
[Čakalović, op. a.], govoreći da kapituli nigda nisu činjeni izvan Bosne (premda vele fratri
prikosavački da su ga nagovorili fratri bosanski), ali je prije prava istina zašto je rečeni Čakalović bio
pratik poslom fratarskijem: pak je bila vojska i tada je bio na onoj krajini Nikola Zrinović“ (AŠ, 11). U
priloženom citatu jasno se iščitava uloga pošiljatelja: „kapituli nigda nisu činjeni izvan Bosne“,
čime se pisac poziva na prvenstvo svoje zajednice. Iznosi i druge argumente: „…ali je prije
prava istina … pak je bila vojska i tada je bio na onoj krajini Nikola Zrinović“. Budući da ulogu
pošiljatelja doslovno izgovara pomagač (govoreći da), pisac iznosi, po svom viđenju, a
suprotno onomu što govore (vele) protivnici, stvarni razlog djelovanja pomagača u korist
subjekta. Riječima ali je prije prava istina razdvaja argumente i daje prednost istinitijemu
argumentu. U tom procesu pisac uvodi potpuno novi lik na aktorijalnoj razini (Nikola
Zrinski), kojeg je bez povijesnog konteksta teško smjestiti u aktantsku strukturu. Ta je
činjenica samo konstatacija koja utječe, prema piscu, na razvoj događaja. To svakako ima
svoje mjesto u teleogenetičnom tipu zapleta. Može se reći da ljetopisac ovdje, na neki način,
ulazi u percepciju protivnika. Piscu se očito neke činjenice podrazumijevaju pa u njih ne
ulazi dublje. Na pitanje zašto Prekosavci žele organizirati kapitul izvan Bosne, pisac zapravo
Bilješka za 1659. godinu (pripovjedna jedinica u ljetopisu) A
ktan
tske
i ak
tori
jaln
e ul
oge
subjekt Bošnjaci (kao kolektivni identitet franjevaca koji su rodom iz Bosne);
Franceško Miletić, Ivan Derventlija
Objekt čuvanje položaja provincije, tradicija da se kapituli održavaju u Bosni
pošiljatelj nakana dokazivanja starine i prvenstva bosanske franjevačke zajednice
primatelj budući naraštaji redovničke zajednice
pomagač
Turci (nije izrečeno izravno) Crkva (misli se na službenu crkvenu hijerarhiju
u Rimu); Seidin-paša, Čalaković, Marijan Lišnjić, Gargur Kovačević, Šerafin
iz Bulgarije
protivnik
Prikosavci i Soljani (kolektivni identiteti); Franceško Ogramić, Jure Pečujlija,
Ivan Ančić, Šebaštijan iz Napulja, Ivan Darnjišanin, Šambuka, Stipan
Radovančanin, Jozo Vitanović, Jure Skontrić, Miho Jelavić, Mijo Ušum
27
daje posredan odgovor.64 Ako se događaji koje ova Šipračićeva bilješka opisuje promotre u
širemu povijesnom kontekstu, a to je kontekst vojnih sukoba i prisutnost Zrinskoga u onoj
krajini,65 onda organiziranje kapitula u Slavoniji sa sobom nosi vrlo jasnu političku težinu.
Pomagač iz aktantske strukture znao je to prepoznati i djelovati u svome interesu u odnosu
na pokušaje organiziranja kapitula u Slavoniji te je stoga on pomagač bosanskim franjevcima,
čega je Šipračić bio duboko svjestan. Šipračićevo ulaženje u svijest protivnika ogleda se u
tome što on izlaže pomagača protivniku, ostajući pri tome neutralan prema njemu.
Slično je vidljivo na drugom mjestu u dijelu bilješke kada se prenosi pismo fra Mihe
Jelavića iz Zaostroga fra Juri Skontriću (obojica igraju aktorijalnu ulogu protivnika, usp.
tablicu). Riječ je o još jednoj narativnoj instanci, nižoj od same bilješke. Prenoseći navedeno
pismo,66 Šipračić prenosi i novi narativ (koji nije njegov) u kojem se može tražiti novi
aktantski model i to suprotan modelu zastupljenom u samoj bilješci (a samim time i u
ljetopisu): to je model u kojem je protivnik zapravo subjekt, a subjekt protivnik. Šipračićevo
iznošenje percepcije protivnika vidljivo je na još jednom mjestu u sljedećoj bilješci: I reče u
Propagandi rečeni otac fra Jozo Vitanović da će prije izići iz vire, nego se podložiti Miletiću i to onde
zabiliže (AŠ, 13). Sve navedeno, a pogotovo citirano pismo te riječi i to onde zabiliže upućuje u
dobru upućenost samog Šipračića u cijeli slučaj te uvid u same izvore koji su mu omogućili
takvu percepciju protivnika. Citirano pismo može biti znakom neposrednog uvida u izvor, a
riječi i to onde zabiliže posrednog uvida u pisani materijal koji je onde, a ne tu. O doticaju s
nekim izvorom, preko kojeg je Šipračić razvio misao o utjecaju Nikole Zrinskog na događaje,
može svjedočiti i njegova rečenica nakon navoda o Zrinskom: Mogao je biti suspect /lat./ aliti
sumnja (AŠ, 11). Naime, upotreba latinskog izraza i njegovo prevođenje daje naslutiti da je
Šipračić čitao neki izvor na latinskome iz kojeg je razvio misli o navedenim događajima.
Iz ovog se navire sljedeći zaključak: pišući teleogenetički, znajući pozitivan ishod za
bosanske franjevce, Šipračić je proučio izvore koji su se odnosili na percepciju protivnika iz
pripovjednoga aktantskog modela, izloživši cijeli niz događaja prepričavajući događaje. Iako
to nigdje nije izrijekom naveo, iz Šipračićeva diskursa daje se naslutiti njegov (politički) stav 64 To što se izrijekom ne navodi potpuna informacija o punim namjerama protivnika može značiti da se one autoru podrazumijevaju ili da im autor ne želi davati neki veći prostor iako je potpuno jasno iz teksta da ih on razumije. 65 Zlatović na tom mjestu čak čita, istinabog kako u izvorniku ne piše, strani. 66 Biži kuda znaš zašto je oni u Napulji upao u stupicu, a tebi su po svije skela zapete stupice zašto ste
se odkrili; koja knjiga, budući ja studenat onda u Jakinu, dođe mi u ruke otvorena, koju poslah rečenomu Lišnjiću i udilje ga puste iz tamnice i svoje razloge pridade. Za tijem miseca febrara poslaše fra Franceška Sojmirovića, biskupa od Okride, i fra Vitala iz Dubrovnika da pođu izviditi kauže od kapitula i fratar bosanskije; koji došavši u Jakin, prida mnom i prid otcem fra Jozipom Bilavićem govore svako zlo od fratar bosanskije i zafaljuju se na zlo i pokazuju se ne kako sudci nego parci što mi dva sve de verbo ad verbum /lat./ pisasmo Lišnjiću. (AŠ, 14)
28
prema Prekosavcima kroz paradigmu protivnika, odnosno aktantsku ulogu pošiljatelja iz
percepcije franjevačke zajednice u Slavoniji. Organiziranje kapitula u Slavoniji predstavljalo
bi temelje budućoj franjevačkoj provinciji na prostoru koji se u doba pisanja ljetopisa počeo
oslobađati od osmanlijske vlasti. Ta je paradigma suprotstavljena paradigmi koju zastupa
Šipračić, odnosno da je Provincija u suštini bosanska. Takva se politička paradigma posebno
iščitava u retrospektivnom dijelu ljetopisa.
Prijepor je zapisan i u Fojničkoj kronici. Ondje stoji da je 14. siječnja 1662. bio kapitul u
Fojnici s kojeg je naprasno otišao provincijal Ogramić sa svojim pristašama te su 24. veljače
1662. organizirali kapitul u Velikoj.67 Tada su se bosanskoj struji, koju Šipračić jednostavno
zove Bošnjaci (AŠ, 12), usprotivili, prema Fojničkoj kronici, posavski i zvornički franjevci. Riječ
je o zanimljivu podatku jer Šipračić, iako je rođenjem Posavljak, nikada nije upotrijebio ni
etnik Posavljak ni ktetik posavski. Franjevce ispod Save jednostavno je svrstavao u Bošnjake. Na
to je sigurno utjecao sutješki samostan koji se pastoralno skrbio za veći dio Bosanske
Posavine i kojemu je pripadao sam Šipračić. Ne poznaje pak ni etnik Slavonac ni toponim
Slavonija iako poznaje Srijem i Bačku (AŠ, 15). Područje na kojem obitavaju franjevci priko
Save jednostavno se zove Prikosavje, a franjevci Prikosavci.
Prateći Šipračićevo izlaganje, Lašvanin upućuje čitatelja da o navedenim događajima
konzultira njegov tekst koji prati Fojničku kroniku. Razlog tomu je vjerojatno sažetije
izlaganje Fojničke kronike (iako je i ono poprilično široko, ipak je dosta kraće od
Šipračićeva). Potez pak slavonskih franjevaca iz 1662./1663. može se shvaćati kao pokušaj de
facto odvajanja od matice u Bosni. Kontekst u kojem se to dogodilo, a to je vojni angažman
Nikole Zrinskog u Slavoniji, daje naslutiti dublje političke ciljeve i sprege slavonskih
franjevaca s vlastima u Hrvatskoj.
4.2. Bosanski franjevci i bosanski biskupi
Franjevci Bosne Srebrene bili su nositelji dušobrižničke skrbi za katolike u
Osmanskom Carstvu. Zbog toga su nerijetko bili u nesporazumu s biskupima u pogledu
nadležnosti i organizacije nad dodijeljenom pastvom. Stav samog Rima bio je takav da su se
biskupi uglavnom oslanjali na samu Provinciju s kojom su nerijetko bili u sukobu oko svojih
prava i potreba. Kasnije su na njihovu teritoriju organizirali apostolske vikarijate za
67 Usp. Truhelka, Fojnička kronika, 453.
29
nekadašnja kraljevstva koja su se našla pod osmanskom vlasti. Tako su postojali Apostolski
vikarijati za Bosansko Kraljevstvo (regnum Bosnae), Kraljevstvo Dalmacije (regnum Dalmatiae)
i za biskupije Ugarskog Kraljevstva (regnum Ungariae) pod osmanskom vlasti.68
Prvu vijest o odnosu franjevaca prema biskupima Šipračić donosi onda kada piše o
izabranom provincijalu u 1587. godini. Tada je fra Franjo Bolićević iz Ričice kraj Sutjeske
postao provincijalom, a uskoro i bosanskim biskupom (AŠ, 6).69 Kao biskup, piše Šipračić,
zadade zla fratrom prući se i hotijući uzeti oblast fratrom aliti ministrom i gvardijanom svarhu
župnika i ostalije u manastirije kako se zdarži u njegovije knjiga, što mu su odpisivali od onuda (AŠ,
6). Dakle, Bolićević je htio uzeti oblast fratrom kako su, uostalom, pokušavali isto činiti i kasniji
biskupi.
U bilješci za 1617. navodi da je tada izabran za provincijala fra Toma Ivković (AŠ, 7).
Nije pak siguran odakle je bio rodom pa navodi niki vele da je iz Velike, a niki da je iz Banje
Luke. Neki drže da je bio iz Fojnice.70 Dvaput je biran za provincijala, a nakon što je postao
skradinskim biskupom i upraviteljem Bosanske biskupije, više je nije bio naklonjen
franjevcima pa im je uzeo Jajce i Motike sebi (AŠ, 7). Ni u drugim franjevačkim kronikama nije
ocjenjivan lijepo jer je još, dok je bio provincijalom, odredio da šest župa (Jajce i Banja Luka te
četiri u Slavoniji) mora uzdržavati biskupski stol, odnosno biskupa i njegovo djelovanje.71
Zanimljivo je da Šipračić i drugi bosanski franjevački ljetopisci ne navode da su biskupa
Ivkovića podržavali slavonski franjevci u sporu sa smederevskim biskupom.72
Nadalje, u bilješci za 1650. godinu navedeno je da izabran za provincijala fra Matije73
Benlić iz Banja Luke i da je kasnije postao beogradski biskup (AŠ, 9). Sredinom 17. st.,
Kongregacija za nauk vjere ponudila je Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj misiju i
upravu Beogradskog vikarijata pa je on posve djelovao u skladu s politikama Provincije.74
Zato u Šipračića prolazi Benlić vrlo pozitivno (AŠ, 10, 16, 23). Primjera radi: I dosti dobra učini
provinciji i pomoći koliko službom toliko denarom: i po svi manastiri i u Prov[incij]u, u općinu i za
veštijario (AŠ, 10); na Veliki četvartak, kad fratri bihu na tarpezi, izgori manastir Duha Svetoga u
68 Hoško 2012, 62. Zapravo je riječ o Hrvatskoj jer su se pod Vikarijatom našle Skradinska i
Makarska biskupija (usp. Jurišić 1972; Kovačić 1977). 69 Općeprihvaćeno je da se zvao Franjo Baličević iako se u vrelima i literaturi još navodi kao
Boljičević, Falconi i Stjepanović (HFBL, 33). Ovomu pridružujemo i Šipračićevu, usuđujemo se reći, najizvorniju inačicu tog prezimena – Bolićević.
70 HFBL, 249. 71 Draganović 1983, 53. 72 Usp. Hoško 2012, 63. 73 Uz navedeno, kako ga je Šipračić navodio, još se pojavljuju imena Matej i Matija u literaturi. 74 Usp. Isto, 62, bilj. 16.
30
Fojnici, a biše gvardijan fra Franceško Prudlija; i tu je bio i biskup Benlić, u koju građu rečeni biskup
mnogo pomože zašto oprosi sve Prikosavje, Srijem i Bačku, župe modričke, gradovarške i našičke; i
dođe toliko žito iz Bačke i slanine iz ostalije rečenije župa da bi za dovojno (!) za građu, a k tomu je
došlo i u gotovu mnogo (AŠ, 16); Za ovoga istoga umrije pokojni biskup Benlić u Velikoj i ostavi
ljubav po svi manastirje (AŠ, 23).
Zanimljivo je da Šipračić nije naveo ništa o fra Marijanu Maraviću kao bosanskomu
biskupu, koji je bio jedna od snažnijih ličnosti svog doba (HFBL, 355–356), iako ga spominje
u 1635. kada je bio gvardijan u rodnom Olovu i 1638. kada je postao provincijal (AŠ, 8–9).
Najlošije je pisao o svom suvremeniku, biskupu Nikoli Ogramiću. Ništa bolje nije pisao i o
njegovu stricu, provincijalu fra Franji Ogramiću. Takav je diskurs refleksija dugotrajno
narušenih odnosa između slavonskih i bosanskih franjevaca koji je kulminirao upravo u
doba Ogramićeva biskupovanja.
4.3. Bosanski franjevci i protivni franjevački suvremenici
Slavonski
Dugotrajni spor bosanskih sa slavonskim franjevcima u bitnome je obilježen sporom
bosanskih franjevaca s Franjom i Nikolom Ogramićem. Aktivni sudionik tih zbivanja bio i
sam ljetopisac. Od druge polovice 17. st. prostor Slavonije nastojao se vezati uz prostor
Hrvatske praćen, dakako, osjećajem da se bliži vrijeme oslobođenja od Osmanlija. Istodobno
se pojavila borba viših crkvenih hijerarhija oko ingerencije na područje Slavonije. Dvojba je
bila hoće li Slavonija ostati pod bosanskim ili će doći pod zagrebačkog biskupa. Kulminacija
njihova sukoba bila je u jeku Velikoga bečkog rata (1683. – 1699.), a razriješena je odlukom
metropolitanskog suda Kaločke nadbiskupije 1699. kada je Zagrebačka biskupija dobila
pravo jurisdikcije nad spornim teritorijem.75
Šipračićeve bilješke, donoseći vijesti o različitim akterima umiješanima u navedene
sporove, govore o tome tek posredno. Naime, bosanski biskup Nikola Ogramić nastojao je
pod svoju ingerenciju staviti prostor turske Slavonije, tj. kasnije oslobođene Slavonije. U isto
vrijeme to su nastojali učiniti i zagrebački biskupi. U toj borbi su objema stranama pomagali
njihovi nadležni ljudi apostolskih vikarijata pod osmanskom vlašću: biskupu Ogramiću na
prostoru nekadašnjega Bosanskog Kraljevstva pomagao je fra Luka Marunčić, a zagrebačkim
75 Skenderović 2011, 10.
31
biskupima za biskupije Ugarskog Kraljevstva pod Osmanlijama fra Luka Ibrišimović. Budući
da će o njima još biti govora u nastavku ovog rada, red je vratiti se odnosu bosanskih
franjevaca i Ogramića.
U Šipračićevu ljetopisu najprije se javlja fra Franjo Ogramić koji je 1659. postao
provincijal Bosne Srebrene. Uz taj navod stoji da je rodom iz Požege (AŠ, 11). Na kraju
mandata naumio je održati kapitul u Velikoj. Preko fra Jure Pečujlije pokušao je urgirati u
Sejdija Ahmed-paše, upravitelja Bosanskog pašaluka, koji se zatekao u Temišvaru, ali je
zahvaljujući pašinu ćehaji Čakaloviću dobio odbijenicu (AŠ, 11). Potaknut prisutnošću vojske
Nikole Zrinskoga u Slavoniji, kako stoji u Šipračićevu ljetopisu, opet je preko Pečujlije i ovaj
put fra Ivana Ančića iz Duvna pokušao urgirati za kapitul u Velikoj u samom Rimu (AŠ, 11–
12). Ondje su se zatekli imotski franjevci fra Marijan Lišnjić i fra Grgur Kovačević jer je prvi
trebao postati makarski biskup (AŠ, 12). Prema Šipračićevu svjedočenju, obojica su se zauzeli
za bosansku stranu, podržavši s ostalima izbor fra Franje Miletića iz Banja Luke, koji je bio
naučan, dobar i pošten redovnik (AŠ, 12), pa je potonji izabran na kapitulu u Fojnici za
provincijala uz nazočnost fra Serafina iz Bugarske kojeg je poslao Rim.
O tome i o nastavku događaja Šipračić piše na sljedeći način: I tako Bošnjaci učine
kapito i učine ministrom rečenoga otca fra Franceška Miletića, a Prikosavci s licencijom fra
Šebaštijana iz Napulje, koji biše vikar đenerali, za koju licenciju po naredbi svete Carkve imade celu za
tamnicu za godinu dana, a Prikosavci s njegovom licencijom učiniše kapito u Velikoj i učiniše
ministrom otca fra Ivana Darnjišanina; i biše š njima Soljani (AŠ, 12). Bosna Srebrena potonula je
tako u upravnu krizu jer je Kongregacija za nauk vjere bila za tradiciju održavanja kapitula u
Bosni (Fojnica), a uprava samoga Franjevačkog reda nije priječila mogućnost da se kapitul
održi i u Slavoniji (Velika).76 Prema Šipračićevu navodu, fra Franjo Ogramić razišao se s
bosanskim franjevcima, psujući i pogarđujući i komesara i ostale otce od Bosne (AŠ, 12). Uz njega
je bio fra Jozo Vitanović iz Soli koji je navodno u samom Rimu zaprijetio da će prije izići iz vire,
nego se podložiti Miletiću (AŠ, 13). Provincija je naposljetku dobila dva provincijala:
bosanskoga fra Franju Miletića i slavonskoga fra Ivana Drnjišanina. Time se slavonska strana
pokušavala osamostaliti od ostatka Provincije. No, kako nije došlo do diobe, Ogramić je
podupirao izdvajanje slavonskih župa iz nadležnosti bosanskog biskupa i njihovo
76 Dobro je uočio F. E. Hoško kako su „tada jedino rimske crkvene vlasti bile svjesne da je
franjevačka provincija Bosna Srebrena osnovni nositelj pastoralne službe na koji se može osloniti neposredna viša crkvena vlast, i to najprije u samoj Bosni, a zatim i u ostalim srednjovjekovnim europskim kraljevstvima koja su pala pod tursku vlast“ za razliku od ostalih crkvenih institucija (npr. Zagrebačka biskupija) koje su, djelujući izvan osmanlijskog dosega, računale na crkvenopolitičke povlastice stečene prije „turskih vremena“ (Hoško 2012, 69).
32
podlaganje pod upravu zagrebačkog biskupa.77 Time se uopće nije izdvajao od svoje subraće
iz Slavonije, koji su prenosili predaju o pripadnosti njihova područja u predturskim
vremenima Zagrebačkoj Crkvi,78 a isto je to potvrđeno i u Kongregacije za nauk vjere.79
Ipak, moguće je da su osobne ambicije fra Franje Ogramića kumovale njegovu
separatističkomu držanju. Naime, uzaludno je molio Kongregaciju za nauk vjere da ga
nakon smrti biskupa Marijana Maravića 1660. imenuje bosanskim biskupom.80 Kada u tome
nije uspio, agilnije je radio na udaljavanju Prikosavja od Bosne. Želja da postane biskup,
ispunit će se njegovu sinovcu fra Nikoli Ogramiću. Nakon što je 1662. završio studije u Rimu
i Španjolskoj, fra Nikola je imenovan generalnim lektorom u Ljubljani za pomladak iz Bosne
Srebrene. Za bosanskog biskupa predložio ga je sam habsburški car 1669. godine, ali je papa
odgodio imenovanje sve dok se biskup Benlić odrekao uprave nad Bosanskom biskupijom
1671. godine. Ogramić je stolovao u Kreševu.81 Nadomak Kreševa čak je kupio zemlju i kuću,
odvojivši se skroz od franjevaca.82 Odmah se angažirao po izbijanju Velikoga bečkoga rata.
Baš u vrijeme Šipračićeva pisanja ljetopisa, dospjelo je u Rim pismo datirano 16. listopada
1684., u kojem se obavještava da su osmanski činovnici pretresli njegovu kuću kod Kreševa i
da su oglobili kreševski samostan s 200 talira.83 Povodom tog događaja, dubrovački svećenik
Franjo Ricciardi pismom od 9. studenog 1684. savjetuje da se preko nuncija u Beču upozori
biskupa Ogramića na opasnost i da se ne pojavljuje u Bosni zbog toga jer bi mogao „bit na
kolac nabijen“ te izazvati dodatne progone i namete.84 Biskup je poslušao savjete te se
nastanio u oslobođenom Đakovu. 85 Što o svom suvremeniku i ravnopravnom sugovorniku
piše fra Andrija Šipračić u svojoj Tabuli?
Prvi ga put spominje u bilješci za 1669. kada je Šipračić obnašao dužnost kustoda
provincije i kada je Ogramić postao biskupom bosanskijem: Za ovoga istoga ministra poslidnje
godine dođe biskupom bosanskijem fra Nikola Ogramić is Požege i dođe u Modriču u kongregacijon i
zaiska da mu se da Agnus Paschalis /lat./ od župnika po cekin i tako mu prik ostalije otaca otaca
konšentiše kako parvi otac mnogo poštovani otac fra Franceško Miletić i otac mnogo poštovani fra Juro
Soljanin“ (AŠ, 20). Taj pak događaj iz opisa smješta na sam kraj provincijalova mandata pa je
77 HFBL, 419. 78 Usp. Hoško 2012, 71. 79 Buturac 1970, 108–109. 80 Hoško 2012, 72. 81 Hoško 2015, 73–75. 82 Batinić 1883, 162. 83 Isto, 162. 84 Isto, 162. 85 Hoško 2015, 82–83.
33
posrijedi 1672. godina. Vrlo je zanimljiv navod Agnus Paschalis. Riječ je o paraliturgijskom
običaju u katolika kojim se na Uskrs blagoslivljalo jednogodišnje janje, vjerojatno već
zaklano, na posebnome zajedničkom stolu odvojeno od oltara, protiv čega su se borili
katolički teolozi još od ranog srednjovjekovlja, smatrajući da se time umanjuje važnost
euharistijskog slavlja. U nekim je europskim krajevima uveden porez istog naziva, a najstariji
je zapis o tome iz 1331. godine.86 Iz Šipračićeva navoda jasno je da su župnici trebali davati
po jedan cekin (zlatnik) biskupu na ime Agnus paschalis. Literatura taj događaj smješta u
1671. godinu te se navodi da je biskup umjesto uskrsnog janjeta tražio po jedan dukat od
župa Bosanske biskupije.87 Provincijalna uprava smatrala ga je „proizvoljnim biskupovim
nametom“.
U idućoj bilješci, za 1672., Šipračić ponovno spominje biskupa Ogramića u kontekstu
novog sukoba između franjevaca i biskupa. Tada se na biskupovu udaru našao i sam
Šipračić kao dio upravne strukture Bosne Srebrene koja se opirala spomenutomu biskupovu
porezu na župe: Za ovo u ovomu kapitolu biskup stavi škomuniku na ministra fra Grgura
Imoćanina, na kuštoda fra Andriju Dubočanina i na deffinitura fra Ivana Kamengrađanina, ali se ne
ktiše podložiti pod škomuniku niti je daržaše. I pođe u Rim ministar novi i kuštod i šekretar i anulaše
škomuniku i diže mu ministar Agnus Paschali /lat./ (AŠ, 22-23). Izgleda da su se trojica
franjevaca Bosne Srebrene, uključujući i fra Andriju, našla pod jednom od najvećih (ako ne i
najvećom) kanonskih kazni kojom je biskup mogao kazniti svoje podložnike, pod
ekskomunikacijom. Iako Šipračić ne pojašnjava izravno razlog kanonske kazne, moguće je da
je to bilo u vezi s ranijim sukobima unutar Provincije između prekosavskih i bosanskih
franjevaca. Tako se dade naslutiti iz literature u kojoj se taj događaj opisuje tvrdnjom kako je
„za vrijeme kapitula u Fojnici Ogramić iznio nove zahtjeve koji su zadirali u autonomiju
Provincije“.88
Zanimljivo je Šipračićevo strukturiranje priče u kojem je te događaje razvrstao pod
dvije različite godine. To je vjerojatno stoga što je, kako se čita iz bilješke, ekskomunikacija
pala u vrijeme kapitula, a zadatak poništavanja ekskomunikacije pao je na novu upravu
izabranu 1672. godine. Događaji iz prve bilješke, koja se odnosi na odluku davanja poreza
biskupu, dogodila se još u vrijeme mandata stare uprave. Izravnije povode ovomu sukobu
nije moguće iščitati, no može se postaviti pretpostavka prema kojoj je biskup očito imao
negativan stav prema provincijalnoj upravi izabranoj 1669. godine. Moguće je da je traženje
86 Du Cange et al. 1887, 144. 87 Hoško 2015, 77. 88 Isto, 77.
34
crkvenih davanja imalo za cilj isprovocirati sukob, nakon čega bi biskup mogao naći
opravdani razlog da izopći nepodobne franjevce. No, bez očito čvrstih razloga, odlaskom u
Rim, nova uprava je poništila ekskomunikaciju. Poništeno je i navedeno crkveno davanje, što
navodi na zaključak da biskup nije imao stvarnog temelja kojim je mogao takva davanja
tražiti. Stoga ne preostaje ništa drugo doli misliti da se traženjem tog davanja imalo samo
htjelo isprovocirati sukob. Kako god bilo, osnovano se može tvrditi da je ekskomunikacija u
vrijeme kapitula trebala biti s ciljem neutraliziranja utjecaja ekskomuniciranih franjevaca na
izbor nove uprave. Šipračićeve riječi kao izravnog sudionika – ali se ne ktiše podložiti pod
škomuniku niti je daržaše (AŠ, 23) – stoga mogu značiti da, osim što su ekskomunicirani
nastavili vršiti svoje svećeničke i redovničke dužnosti, aktivno su sudjelovali u kapitulu te su
utjecali na njegov ishod. Također, izvjesno je da je u opisanom sukobu postojao zajednički
interes Miletićeve struje u Provinciji i biskupa Ogramića, no nije jasno je li postojalo jasno
savezništvo između njih dvojice.
Šipračić u mandatu provincijske uprave izabrane 1675. navodi još jedan sukob
između biskupa i franjevaca: Za ovoga biskup ktijaše da diže i prominjuje fratre po župa i davaše
župnikom patente, ali mu ne prođe, nego kako je i dosad bilo. I ovi diže biskupu da ne uzima na
karštenju od muška po šest jaspri, a od ženska po četiri (AŠ, 25). Iako izrijekom ne spominje
biskupovo ime, jasno je da govori o Ogramiću koji je nastojao utjecati na imenovanja župnika
na prostoru pod svojom nominalnom ovlasti. Iz rečenoga je također jasno kako do tog časa
nije postojala praksa u Bosni Srebrenoj da biskup imenuje župnike.
Na isti način se može pojasniti i drugi dio bilješke, a koji se odnosi na davanja vezana
uz sakrament krštenja. Svakako treba uzeti u obzir i to da je slavonski dio Provincije bio
poslušan biskupu iako je bilo i slavonskih franjevaca u neslozi s Ogramićem poput fra Luke
Ibrišimovića.89 Šipračićeve navode iz bilješke za mandat 1675., kao i navode iz ranije bilješke,
potvrđuje i podatak da se Ogramić 1673. aktivno branio od optužaba „da je namjerno došao
na (…) kapitul Bosne Srebrene“ tvrdnjom da je upravo tada „obavljao vizitaciju na tom
području“.90 Nadalje, tvrdio je da nije „tražio novčani prilog od franjevaca koje je postavljao
za župnike“, osporavajući običaj da provincijali imenuju župnike. No, biskup Ogramić nije
mogao uspjeti u svom naumu jer su župnici redom bili franjevci. Malo je uopće bilo
dijecezanskih svećenika koje su osobito na piku imali Turci. Njihov je djelokrug bilo da su
bili popovi glagoljaši, bilo da su bili svećenici latinaši bio vrlo ograničen samo u krajevima
89 Usp. Isto, 78–79. 90 Isto, 78.
35
koji su u kasnome srednjem vijeku bili glagoljaški ili u kojima su ih tolerirali osmanske vlasti.
Čak ni tada nisu u župama mogli biti više od kapelana koji su služili župnicima
franjevcima.91
Biskupovanje Nikole Ogramića poprilično je protjecalo u nastojanju da pod svoju
jurisdikciju stavi prostor rodne Slavonije. Oko toga se prvotno sukobio s beogradskim
biskupom Benlićem, a zatim sa zagrebačkim Borkovićem. U tom nastojanju čak je uspio
ishoditi od Svete Stolice pravo na četiri slavonske župe: rodnu Požegu, Đakovačke Selce,
Ratkov Potok i Garčin.92 Ingerenciju nad navedenim župama, kao i pretenziju na ostatak
Slavonije, najviše mu je osporavao slavonski franjevac Luka Ibrišimović, Ogramićev
sumještanin iz Požege, istaknuti ratnik protiv Osmanlija u Slavoniji.
Zagrebački biskup Martin Borković imenovao je 1675. fra Luku Ibrišimovića
generalnim vikarom za Slavoniju.93 Uz dužnosti naslijedio je i borbu s biskupom Ogramićem
koji nije prezao ni pred kime kako bi osigurao prava na slavonske župe sebi. Dakako,
koristio je sve dostupne mogućnosti kako bi neutralizirao Ibrišimovićev utjecaj: žalio se na
njega Kongregaciji za nauk vjere u Rim, franjevačkim, ali i osmanskim vlastima. Naime,
1676. prokazuje ga kao istinskog neprijatelja turske države.94
Uz to se prokazivanje osmanskim vlastima veže ime fra Luke Marunčića, Ogramićeva
generalnog vikara za prekosavske krajeve, također rodom iz Požege. Njegova djelatnost
prvotno se veže uz beogradskog biskupa Matiju Benlića, njegova rođaka kojemu je služio
kao vikar u Ostrogonskoj nadbiskupiji. Kasnije, nakon Benlićeve smrti, postaje veliki
podupiratelj biskupa Ogramića, radeći osobito protiv zbližavanja slavonskih franjevaca sa
zagrebačkim biskupom.95
O svim tim događajima ponešto se dade naslutiti i iz Šipračićeva ljetopisa. U bilješci
za 1675. pojavljuje se navod o fra Luki Marunčiću: Za ovoga se [misli se na provincijala fra
Marka iz Vasiljeva Polja] odmetnu Marunčić u Budimu i staja mnogo apoštatom i učini puno štete
ministru Turkom izdajući i ovi ga degrada (AŠ, 25). Iako se izrijekom ne navodi da je žrtva ovih
čina Turkom izdajući bio upravo Ibrišimović, to je sasvim jasno iz već spomenutih navoda.
Naime, Marunčić je 1676. optužio Ibrišimovića pred osmanskim vlastima da je suradnik s
vlastima u Hrvatskoj i da je protiv osmanske uprave u Slavoniji, a zbog čega je Ibrišimović 91 Perić 2016, 16. 92 Hoško 2015, 83. 93 Herman 2001, 73. 94 Hoško 2015, 78–80. 95 HFBL, 370.
36
više puta završavao u zatvoru. Najgore je pod tim optužbama prošao 1680. kada je osuđen
da bude nabijen na kolac.96 Ipak, Marunčić je u strahu od crkvenih kazni tek 1682. napustio
Franjevački red i Katoličku Crkvu.97 Već je ranije pobjegao iz Bosne u Mađarsku pa se 1679.
pojavljuje čak kao vikar u Ostrogonskoj nadbiskupiji. Razlog bijegu i izlasku iz Reda i Crkve
bio je taj što je konačno raskrinkan kao krivotvoritelj. Naime, Marunčić je uništio isprave koje
su nekim franjevcima jamčile biskupsku službu i umjesto njih podmetnuo je svoje.98 Šipračić
o Marunčićevim ambicijama da postane biskup piše sljedeće: 1672. […] A biše tada u Rimu otac
poštovani fra Luka Marunčić koji biše otišao prukuravat biskupat. I ne mogući izići zašto mu
Provincija bi protiva (AŠ, 23). Moguće je da je razlog Marunčićeva bijega bio strah od crkvenih
kazni, negoli sama prijava protiv Ibrišimovića. Razlozi pak Ibrišimovićeva zarobljavanja su
uz navedenu prijavu i drugi te su dobro poznati u historiografiji.
Naime, osmanska vlast uspjela je u Ibrišimovićeva suradnika imena Relja pronaći
kompromitirajuća pisma uklopljena u štap. Relja je nakon toga nabijen na kolac, a
Ibrišimović je sedam dana bio vezan za kolac. Franjevci su ga uspjeli otkupili i on je nakon
toga pobjegao u Beč. Ondje je od cara Leopolda I. dobio na raspolaganje četu vojnika te se s
njome vratio u Slavoniju. Sedam je godina aktivno sudjelovao u ratu protiv Osmanlija.99 O
tome je progovorio i fra Andrija Šipračić koji je u vrijeme tih događanja bio provincijal: Za
ovoga istoga ufatiše Turci nječesove knjige otca poštovanoga fra Luke Ibrišimovića iz Požege; i ujtiše
gvardijana veličanskoga i bi u Funduk-paše u apstu po godine on i fra Martin Kuač Selaković iz
Fojnice; i štetovaše oni rečeni fratri pet tovara jaspri i to se sve u tri godine naplati, a gvardijan, kako
iziđe iz hapsta, umrije zašto bi mučen i bijen veoma (AŠ, 29).
Po svemu sudeći, opisani događaji se odnose na Ibrišimovićevo zarobljavanje 1684.
godine i izravno su vezani za tadašnje ratne sukobe.100 Prvo njegovo zarobljeništvo Šipračić
ni ne spominje iako se ono iščitava posredno preko bilješke o Marunčiću. Dvojbeni su navodi
iz literature, prema kojima se to dogodilo tek 1680.,101 zbog velike vremenske udaljenosti
između prijave i zarobljavanja. Ibrišimovićeve pak navode iz pisma koje je napisao 1680. i u
kojem je naveo da je više puta bio zarobljavan može se shvatiti tako da je iz zarobljeništva
96 Herman 2001, 74. 97 HFBL, 370. 98 Usp. Toth 2002, 190 99 Jelinić 1912, 201. Svjedočanstvo J. W. de Creiza od 2. kolovoza 1708. godine. 100 Herman 2001, 74–75. 101 Isto, 74; HFBL, 370.
37
tada mislio na svoje prvo iz 1676. godine.102 Oba ga je puta prijavio Marunčić. Treći je put
Ibrišimović zarobljen 1684. godine. Opće je uvjerenje da je umro nakon toga, kao piše i
ljetopisac, no kasnije se ispostavilo da je preživio i da se nakon toga skrivao neko vrijeme.103
Uz ta tri Ibrišimovićeva tamnovanja, poznato je i četvrto: u oslobođenoj Slavoniji u državni
su ga zatvor strpale Ogramićeve pristaše.104
Šipračićev ljetopis je zanimljiv izvor za život fra Luke Ibrišimovića kojeg literatura
dosta obrađuje te raspravlja o njegovim zarobljeništvima. Prvi ga se put spominje 1672. kada
je postao gvardijanom u Velikoj. Uz prezime Ibrišimović, s kojim se obično potpisivao, a bilo
je majčino, Šipračić je dometnuo aliter Skoko (AŠ, 23), koje je nerado isticao, a bilo je očevo. Uz
navode iz ljetopisa i čitanje drugih izvora jasnije se može utvrditi vrijeme i broj
Ibrišimovićevih zarobljeništava. Ljetopis ovdje daje nove detalje kao što je zarobljeništvo fra
Martina Kuača Selakovića iz Fojnice (AŠ, 29), a zanimljivo je da ljetopisac uopće ne spominje
Ibrišimovićeva suradnika Hrelju. Šipračićev navod o otplati u trajanju od tri godine, otkriva i
posrednu vijest o njegovu zarobljavanju 1680., a vijesti o Marunčićevu prokazivanju iz 1676.
godine posredno govore kako o zarobljavanju 1680., tako i ranije.
Na kraju vrijedi istaknuti još dvije Šipračićeve bilješke o kontroverznom Marunčiću.
Prva govori o njegovoj umiješanosti u spor oko imenovanja komesara (u opisanom slučaju
kada Ivan Kamengrađanin nije htio primiti službu komesara) te ga izravno smješta u
suprotni tabor Šipračićevu: A biše tada u Rimu otac poštovani fra Luka Marunčić koji biše otišao
prukuravat biskupat. I ne mogući izići zašto mu Provincija bi protiva, i dade mu đenerao komesara
otca poštovanoga fra Ivana Kamengrađanina s priporukom da bi ga učinio ministrom. I odovle se
ukinu ona oblast od komesara… (AŠ, 23-24). Marunčić je, kako se čita, izravno utjecao na to da
se ukine rješenje, koje je ishodio Šipračić, prema kojem komesara imenuje Provincija. Moguće
je da je iza svega stajao biskup Ogramić koji je i na ovaj način pokušao oslabiti Šipračićevu
struju u Provinciji.
U drugoj bilješci, ljetopisac Marunčića izravno okrivljuje za krađu: Za ovoga u Našica
odužiše pokojni otac fra Marin Tokeljić i otac fra Franceško Hodža 70, reko 70 000 /ar./, a ukrade
otac poštovani fra Luka Marunčić 14 (AŠ, 30). Riječ je o zabilježbi iz Šipračićeva mandata u kojoj
ljetopisac niže financijska izvješća. Valuta koja se prethodno spominje su arslaniji, a to će reći
osmanski sitni novac u vrijednosti od 40 para.
102 Usp. Isto, 74; Isto, 231. Zarobljavanje 1680. veže uz Ibrišimovićevo odbijanje provedbe odluke Kongregacije za širenje vjere iz 1678. da se Ogramiću prepuste slavonske župe. 103 Usp. Herman 2001, 75. 104 HFBL, 231.
38
Rodbinska povezanost između Franje i Nikole Ogramića kao i očita podudarnost u
njihovu djelovanju prema istom cilju (prvi pokušava organizirati kapitul u Slavoniji, drugi
sudjeluje u oslobađanju Slavonije) te biskupov izravan sukob s bosanskom strujom u
Provinciji potvrđuju dugotrajnost projekta oslobađanja Slavonije i odvajanja franjevačke
Slavonije od franjevačke Bosne. Iako je biskup Ogramić nazivan i Olovčić, jer je rod bio
podrijetlom iz Olova, neupitna je njegova pripadnost slavonskoj struji u Provinciji. Silno je
na njega utjecao stric, ali i odrastanje u Požegi. Njegova regionalna pripadnost očitovala se u
osobitom zalaganju u tome da se 1675. i 1676. novčano pomognu samostani u Gradovrhu i
Soli.105 Riječ je o samostanima koji su podupirali slavonsku struju u njezinim nastojanjima, a
bili su jedini „s ove strane“ Save, dakle u Bosni.
Franjo i Nikola Ogramić nisu lijepo prolazili u Šipračićevu bilježenju. Kao njegovi
suvremenici, u temeljnome su se razilazili oko rješenja statusa Slavonije, Šipračićevim
rječnikom Prikosavja, iz kojeg su Ogramići dolazili. Unatoč subjektivnoj noti Šipračićevih
bilježaka o Ogramićima, ipak su doneseni vrijedni podatci koji se ne mogu naći u drugim
izvorima, a samim time i u historiografiji. Uloge Franje i Nikole Ogramića na zanimljiv način
spajaju vrijeme prvih pokušaja oslobođenja Slavonije s vremenom nastanka Šipračićeva
ljetopisa u koje pada i ratni angažman biskupa Ogramića i preseljenje stanovništva s
franjevcima iz Bosne u Slavoniju u čemu je sudjelovao i sam ljetopisac. Upravo tada, nakon
egzodusa, pada i zbližavanje bosanskih franjevaca koji su se nastanili u Slavoniji s biskupom
Ogramićem. Zbližio ih je zajednički interes: bosanski franjevci nisu htjeli pristati na to da im
zagrebački biskup oduzme pastoralnu skrb nad doseljenim stanovništvom iz Bosne.106 U tom
kontekstu je zanimljivo Šipračićevo pismo Kongregaciji za nauk vjere u kojem kaže da
doseljeni puk „ne razumije hrvatskog nariečja kojim se hrvatsko svećenstvo služi“ pa od vrha
Crkve traži zaštitu za franjevce i puk.107 Kajkavski je eto bio prepreka boljemu
sporazumijevanju, ali i otvoreni put da su nekadašnji neprijatelji Šipračić i Ogramić silom
prilika postali saveznici. Žalba da narod ne razumije govor zagrebačkih svećenika slična je
dvama pismima narodnih predstavnika iz Slavonije i Pounja koji su hvalili franjevce Bosne
Srebrene u njihovoj pastoralnoj skrbi.108
105 Hoško 2015, 78. 106 Isto, 81. 107 Batinić 1883, 176. 108 Usp. Hoško 2015, 81–82.
39
Bosanski
Fra Andrija Šipračić bio je sutješki franjevac rodom iz Bosanske Posavine te je
rođenjem i svjetonazorom pripadao bosanskoj struji u unutar Provincije. Čvrsto se držao te
pozicije. Stoga je u sukobima i nerazumijevanju između bosanskih i slavonskih franjevaca
uvijek bio na bosanskoj strani. Jedan od tih sukoba, o čemu je već bilo riječi, zbio se 1662.
kada je bosanska struja, mimo volje tadašnjeg provincijala, izabrala fra Franju Miletića za
provincijala. O njemu Šipračić piše da je redovnik dobar i pošten (AŠ, 15). No, odmah u
nastavku, pišući o sporu oko provincijalne uprave koji se vodio u Rimu, dodaje da ne biše
čoek pratik u parbu te da je s njime u mnogim pitanjima i problemima bio golem konfužin (AŠ,
15–16). Naime, opisujući vlastiti mandat, Šipračić piše o tome da su fra Franjo Miletić i fra
Mijo Ušum bili protivnici njegova vladanja. Zadnja Šipračićeva bilješka u ljetopisu također
opisuje nastojanja te dvojice da ponovno zadobiju vlast u Provinciji. Jedno od gorućih pitanja
u Bosni Srebrenoj bilo je pitanje uloge provincijskog komesara. Pažljivijim čitanjem ljetopisa
moguće je primijetiti da Šipračić isprekidano, po raznim bilješkama, opisuje upravo taj spor
kao središte njegova sukoba sa spomenutim franjevcima. Naime, čini se da je struja kojoj je
pripadao Šipračić, odnosno struja koju je predvodio redovito na funkciju komesara birala
dalmatinske franjevce, najčešće iz imotskog samostana. Izgleda da je između njih vladao
prešutni dogovor o podijeli vlasti u Provinciji. Očito su tu podjelu drugačije zamišljali
franjevci poput Miletića i Ušuma u bosanskoj struji.
Provincijski komesar u Šipračićevu ljetopisu prvi se put spominje u bilješci za 1638.
godinu: fra Marijan Maravić iz Olova; koji imade dosti protivštine, ali mu ništa ne mogoše. I bivši u
neskladu s fojničkijem fratri, čini doći komesarom fra Pavla iz Rovinja, provincije Dalmacije, i bi
mirno (AŠ, 9). Već u toj bilješci jasno se iščitava važnost te funkcije. Naime, poznato je da je
fra Pavao iz Rovinja bio delegiran od vrha Franjevačkog reda da posreduje u Bosni Srebrenoj
između više sukobljenih strana.109 Fojnički fratri su se našli u sukobu s biskupom fra
Jeronimom Lučićem,110 ali i s provincijalom pa je fra Pavao iz Rovinja imenovan
povjerenikom-pohoditeljem (commisario visitatorae) Bosne Srebrene.111 Nesumnjivo je da je
Šipračić znao za te duboke sukobe. No, čini se da je on kao ljetopisac bio usmjeren na sukobe
koji su za predmet spora imali sjeverne prostore Provincije te na sukobe u kojima je bio akter.
109 Čvrljak 1993, 55. 110 Draganović 1983, 45. 111 Čvrljak 1993, 55.
40
Sljedeća bilješka u kojoj Šipračić spominje komesara odnosi se na 1656. kada je
provincijalom bio fra Juro Dulđerović iz Soli ponovno je u kontekstu sukoba: Onda činjaše
komesare Provincija i učini komesarom fra Ivana Darnjišliju, a nisu bili consentienti /lat./ fra
Stipan Glumčić i fra Nikola Hadžić iz Banje Luke, koji su bili difunituri, nego su otišli iz
kongregacijona, koji je bio u Modričoj, a on slijedi i dođe u Fojnicu na Duhove, ne kti mu rečeni fra
Nikola otvorit, pak mu otvori fra Ivan Kamengrađanin, koji biše gvardijan, zašto mu biše došao iz
Rima konfirmacijon (AŠ, 10–11). Ovaj je put u kontekstu sukoba između bosanskih i
slavonskih franjevaca jer je navedeni komesar izabran na slavonskom kapitulu za
provincijala i za bosanske franjevce je u ulozi protivnika (usp. Tablica 2). No, ovaj je
Šipračićev navod pisan u iskustvu budućih još neopisanih sukoba: Onda činjaše komesare
Provincija (AŠ, 10), kako je u početnom Šipračiću bilježenju.
U mandatu fra Franje Miletića, a pod 1663. godinom, Šipračić piše sljedeće: Imala je
Provincija oblast vazda po sebi činiti komisare, koji bi udilje svoje officije činili, samo bi avizali
vladaoca đeneraloga, a od ovoga ministra đenerao Šambuka uze tu oblast i ovi se u kapitolu
đeneralomu odreče sasvijem Herdelja, a bila je ono kuštodija ove Provincije kako i Lipanović Bugarije
(AŠ, 17). General Reda Manje braće fra Michaelangelo Buongiorno de Sambuca (1658. –
1664.), kojeg Šipračić jednostavno zove Šambuka, u ljetopisu je također shvaćen kao
protivnik bosanskih franjevaca (usp. Tablica 2). Šipračić opisuje da je praksa bila da
Provincija bira komesara kojeg bi potvrdio general Reda. Ta praksa se u Miletićevu mandatu
mijenja te komesara izravno bira general. Jasno je da Šipračić smatra upravo Miletića
odgovornim za gubljenje ovlasti biranja komesara, jednako kao i gubitak Kustodije Erdelj
(Transilvanija).
Na kapitulu 1666. za komesara je izabran fra Ivan Kamengrađanin, a za provincijskog
tajnika ljetopisac fra Andrija Šipračić. U bilješci o tom izboru ljetopisac opisuje kako su bivši i
novi provincijal fra Juro Šabić iz Rame zajedno s komesarom oduzeli mandat definitoru fra
Ivanu Dunji iz Dervente i to po nalogu generala Reda (AŠ, 18).
Na kapitulu 1669. za komesara je izabran bivši provincijal fra Franjo Miletić.
Provincijal je tada postao fra Grgur Kovačević iz Imote, koji je u sporu sa Slavoncima
pomagao bosanskim franjevcima. U tom mandatu Šipračić je bio kustod te je putovao u
Španjolsku na generalni kapitul: Za ovoga ministra idoše u Španju na kapito đenerali kuštod rečeni
i proministrom otac mnogo poštovani fra Stipan Milić iz Radunjevca , Sutiščanin, i bijahu donijeli i
prokurali oblast da čini provincija komesare kako i parvo, koja se oblast smače u Fojnici zašto Miletić
tomu biše protiva (AŠ, 20). Na ovom mjestu Šipračić jasno razotkriva agende u sporu oko
41
komesara. Teško je zamisliti da bi bez znanja i odobrenja provincijala Kovačevića povukao
navedeni potez. Dapače, već na idućem kapitulu 1672. za komesara je izabran fra Petar
Juranović iz Imote. O provincijalu izabranom te godine Šipračić piše sljedeće: I bi ministrom
otac fra Antun Travničanin iz Fojnice po volji Miletića, paker ga progoni, veoma izloži, još zamini u
posli vazda kuštod otac fra Nikola Perišić iz Makarske (AŠ, 21). I ovaj zapis svjedoči o daljnjoj
borbi za funkcije unutar Provincije. Na ovom mjestu jasnije postaje da struji kojoj pripada
Šipračić pripadaju imotski i makarski franjevci. O komesaru u tom mandatu Šipračić piše
sljedeće: Za ovoga se učini komisarom otac poštovani fra fra Filip Runović iz Imote po dopuštenju
kapitola đeneraloga iz Španje, što biše prokurao pro-ministar otac poštovani fra Stipan Milić i kuštod
otac poštovani fra Andrija Dubočanin (AŠ, 23). Osim što Šipračić još jednom opisuje vlastiti
uspjeh u vraćanju ovlasti Provinciji, još jednom se potvrđuje uloga imotskih franjevaca u
sukobu unutar Provincije. Međutim, već u idućem mandatu 1675. komesar Provincije, po
nalogu generala Reda, postao je Ivan Kamengrađanin. Po Šipračićevu opisu događaja, čini se
da nije htio primiti tu funkciju, ali je na nju pristao kako bi se izbjegli novi sukobi s
generalom (AŠ, 24).
U idućem mandatu 1678., fra Grgur Kovačević po drugi put postaje provincijal, a
funkciju komesara dobiva fra Andrija Šipračić (AŠ, 25). Ove činjenice svjedoče o jakom
utjecaju Šipračićeve struje u Provinciji. Stoga ne čudi da je na idućem kapitulu 1681. fra
Andrija Šipračić postap provincijal, a komesar fra Antun Gabeljanin koji je pripadao
kreševskom samostanu (AŠ, 27). Prezime navedenoga svjedoči o tome da potječe iz Gabele,
što je opet u blizini primorskih samostana. Izgleda da su sutješki franjevci koje je u to vrijeme
predvodio fra Andrija Šipračić u sprezi s franjevcima iz daljih zapadnijih strana preglasavali
uvijek utjecajne fojničke franjevce koje je tada predvodio fra Franjo Miletić. Šipračića će na
provincijalskoj dužnosti zamijeniti upravo fra Antun Gabeljanin. Budući da je brzo umro, na
novom kapitulu za provincijala je izabran fra Miho Radnić Ušum. Pišući o svom mandatu
Šipračić bilježi sljedeće: Za ovoga otac poštovani fra Miho Radnić, kuštod, iđe u Španju na kapito
đenerali da bude deffinitur đenerali; i bio bi da mu ne bude smela olovska familja; pak dođe u Rim i
učini ga đenerao komesarom od Provincije protiva Provinciji, samo na volju Miletića, ali mu malo
pomože zašto mu ne učini satišfakcijona nikakova ni sebi, nego samo jednoga deffinitura od Olova
zašto biše svi vokali s ministrom, a rečeni Miletić u sve je bio protiva ministru (AŠ, 30). Najjasnije
od svih bilješki, upravo ova svjedoči o sukobu Šipračićeve i Miletićeve struje. Zanimljivo,
ovdje se fra Miho Radnić pojavljuje kao Miletićev saveznik. U sukobu sa slavonskim
franjevcima Šipračić je Radnićevo djelovanje, očito pod utjecajem ovog iskustva, opisao kao
neprijateljsko (usp. Tablica 2). U vrijeme tog sukoba Radnić je bio franjevački student u Rimu
42
te je vrlo izvjesno da je imao samo posredničku ulogu između generala Reda i slavonskih
franjevaca. Teško je zamisliti da bi Miletić blisko surađivao s nekim tko mu je bio otvoren i
izravan protivnik. Kako bilo, u mandatu fra Antuna Gabeljanina (1684.), u svojoj posljednjoj
bilješci, ljetopisac bilježi: Bi ministrom otac fra Antun Gabeljanin s konšenšom sviju otaca,
komesarom otac poštovani fra Miho Radnić aliti Ušum. I ovi veoma pretendi i da bude onda
ministrom. I veoma ga u to pomagaše Miletić, ali mu ne prođe riječ zašto rečeni Miletić nije nigda
mogao imati glasova ni voti, nego bi mu prijatelji i ministri nagonili, a ovi ministar ne kti zašto mu je
sve bio protivan, a ostali su činili kako je on hotio“ (AŠ, 37).
Nadmetanje za utjecaj u Provinciji unutar bosanske struje brzo su zamijenila teška
vremena uzrokovana ratnim prilikama Velikim bečkim ratom. Spašavala se glava, gorjeli su
samostani. Nitko tada nije razmišljao o upravi.
4.4. Bosanski franjevci i islam
Osmansko Carstvo bilo je ustrojeno po šerijatu. Katolici po tome vjerskom zakonu
nisu nikada dobili službeno priznanje u Osmanskom Carstvu. Tek su određene zajednice
katolika dobile tzv. jamstva sigurnosti (emn u amân) koja su im jamčila određen stupanj
vjerske slobode te sigurnost života i imovine.112 Potpisivali su ih sultani u obliku ahdname.
Takvo su jamstvo nakon propasti Bosanskog Kraljevstva 1463. stekli bosanski franjevci. U
Bosanskom pašaluku kao dijelu Osmanskog Carstva bili su jedini predstavnici Katoličke
Crkve sa svojim zakonski reguliranim položajem.
O tome u retrospektivnom dijelu svog ljetopisa Šipračić donosi sljedeći zapis: Na
1463. dade car čestiti Mehmed atnamu blaženomu fra Anđelu na Milodražju (AŠ, 4). Ahdnamu je,
dakle, izdao sultan Mehmed II. u Milodražu nedaleko od Kiseljaka, davši je u ruke fra
Anđelu Zvizdoviću. Njega franjevci Bosne Srebrene smatraju blaženim jer bez tog privilegija
ne bi imali zajamčeno djelovanje u Osmanskom Carstvu pa bi opstanak katoličke vjere vrlo
brzo došao pod upitnik. Zbog toga je u svojoj redovničkoj zajednici percipiran kao svetac.
Fojnička ga kronika čak izravno naziva svecem.113 S obzirom na pridavanu važnost, malo se
o njemu općenito znade. Šipračić ne navodi ništa više doli to da na 1498. priminu blaženi fra
Anđeo Zvizdović u Fojnici u manastiru Duha Svetoga (AŠ, 4).
112 Usp. Kursar 2011, 371–372. 113 Truhelka, Fojnička kronika, 449.
43
Pod pojmom Turčin kršćansko stanovništvo u Bosni i Hercegovini uvijek je smatralo
sve one koji pronose islam, ispovijedaju islamsku vjeru i žive po muslimanski. Turčin, dakle,
nije samo Osmanlija kako se često poima u znanstvenoj javnosti, nego musliman u njihovu
okruženju. Pritom valja naglasiti da u tome nema nikakve negativne konotacije. Turci u
Šipračićevu ljetopisu prema aktantskom modelu su protivnici. Jedino je Mehmed II. u
dvjema situacijama, prema istom modelu, pomagač. Oba puta ga tada Šipračić atribuira kao
car čestiti. Najprije ga tako oslovljava prilikom osvajanja Carigrada: Na 1453. uze čestiti car
Mehmed Carigrad miseca travnja (AŠ, 2), a drugi put prilikom dodjele već spomenute
ahdname. No, tako ga ne oslovljava prilikom osvajanja Bosanskog Kraljevstva, već samo
navodi da na 1463. uze car Mehmed Bosnu i ujti kralja Stipana (AŠ, 3). Sultan je čestit onda kada
je ušao u prijestolnicu pravoslavlja Carigrad i onda kada je franjevcima napisao jamstvo
njihova djelovanja. Sultan pak nije čestit onda kada je slomio katolički sakralizirano Bosansko
Kraljevstvo.
Zanimljivo je da se bosanskim franjevcima nije usjekla u pamćenje godina početka
njihove provincije Bosne Srebrene pa tog događaja iz 1517. ni nema u Šipračića, nego 1524.
kada je stradalo najviše njezinih samostana. Potonjom godinom čak započinje Šipračićev
popis provincijala pa navodi da je za fra Stipana Kučića oboriše Turci do temelja manastire u
Bosni (AŠ, 5). Stradali su redom: Konjic, Visoko, Sutjeska, Fojnica i Kreševo. Turci su
provincijala i 12 franjevaca zatočili u Sarajevu. Budući da je provincijal uspio pobjeći,
franjevce su mučili do smrti jer provincijala ne ktiše izdati (AŠ, 5). Nakon iznošenja
navedenoga, ljetopisac temeljem usmene predaje pokušava razjasniti uzroke tog događaja:
Niki vele da je ovo učinio niki emir (bio je kadijom u Konjicu), koji su u ona vrimena izlazili na ovu
zemlju učiti one koji su se turčili klanjati; i to jedni vele da je bilo za jednoga kopuna, a druzi za ribu
mladicu, što mu nisu dali fratri (AŠ, 5–6). Fojnička kronika donosi imena nekih franjevaca koji
su tada bili uhićeni,114 što jasno pokazuje da Šipračić nije u ovom slučaju konzultirao izvore,
već se za razliku od nepoznatog autora Fojničke kronike naslanjao na ono što je dobio iz
usmene predaje. Lašvanin pak, prateći Fojničku kroniku, navodi i imena franjevaca i
Šipračićevu usmenu predaju.
Navedene događaje treba promatrati u kontekstu onog doba. Početkom dvadesetih
godina šesnaestog stoljeća Osmansko Carstvo je pokrenulo osvajanja krajeva u bosanskom
susjedstvu. Ljetopisac bilježi Sulejmanovo osvajanje Beograda (1522.) te Mohačku bitku
(1526.). Zanimljivo je da je bosanskim franjevcima 1520. obnovio povelju (ahdnamu) koja je
114 Isto, 449.
44
franjevcima jamčila mogućnost vjerske djelatnosti.115 Spomenuti pak događaj iz 1524.
svjedoči o stvarnoj primjeni dobivenih prava. Batinić je zabilježio predaju koja se odnosi na
ta vremena: Puk i danas pripovieda (…) da je u staro doba konjički kadija petkom dolazio u Visoki, te
sabirao kršteni narod oko sebe. Tom prilikom toliko bi se kršćana sgrnulo, da bi im trebovalo penjat se
na voćke te dovikivati: ‘I ja sam Turčin’; pak zato kad se prolazi kroz Visoko oli blizu njega, običaje se
reći: ‘Hajdemo časkom u Visoki promieniti ime.’ To osobito reknu ako je taj dan petak.116 Još je donio
jedan suvremeni izvor, koji otkriva više detalja o događaju rušenja navedenih samostana, a
to je dokument sa sarajevskog suda iz 1527. koji se čuva u Fojnici. 117 U tom dokumentu se
dozvoljava fojničkim katolicima obnoviti crkvu koja je bila porušena prije šest ili sedam
godina. Time se događaji vezani uz navedena rušenja smještaju u 1521. i povezuju s
vremenom Sulejmanovih osvajanja u Srijemu i Srbiji. Isti dokument otkriva i službeni razlog
rušenja, a to je činjenica da su franjevci obnovili crkvu u Fojnici, što im, očito, nije bilo
dopušteno dozvolom vlasti.118
Opisano nasilje se nastavilo kroz 16. stoljeće. Fojnička kronika, uz događaje koje
ljetopisci smještaju u 1524., donosi i sljedeću bilješku: 1532. miseca novemb(r)a na Sve Svete
poklaše haramije fratre u Rami i domalo dana biše pofatani.119 Malo pak bilježaka o tom stoljeću
donosi Šipračić. Prvu sljedeću vijest o franjevcima i islamu donosi uz ime fra Martina
Brguljanina iz okolice Vareša koji je 1632. postao provincijal. Šipračić piše da se ovomu rodbina
izturčiše. I dohodio bi mu brat Turčin u Sutisku, a on bi ga pogrđivao kako sad onde nije imena
krstjanskoga (AŠ, 8). Kao provincijal, noseći se s optužbama barskog nadbiskupa da su
bosanski franjevci „neposlušni, neuki i žalosni redovnici“, branio je svoje fratre činjenicom
da su podnijeli osobite žrtve u svom radu jer je „njih petnaest bilo posječeno, drugi su bili na
kolac nabijeni, neki najokrutnije batinani po tabanim i nema franjevca u habitu koji u zadnjih
deset godina nije dobio svoj dio“120. Za njegova nasljednika fra Nikole Brankovića, navodi
Šipračić, zbio se niki zao događaj u Fojnici tako da su ktili gospoda manastir oborit, a fratre smicati
(AŠ, 8).
U godini izrazitih ratnih previranja preko Save, 1663., kada je Nikola Zrinski uspješno
branio svoje i napadao osmanske gradove i tvrđave, pojačala je netrpeljivost prema
franjevcima u Bosni. Isto je tako bjesnio Kandijski rat koji je također utjecao na negativne
115 Batinić 1883, 5–6. 116 Isto, 13 117 Isto, 10. Jedan od izvora mu je, kako i sam navodi, fra Andrija Dubočanin. 118 Isto, 11. 119 Truhelka, Fojnička kronika, 449. 120 HFBL, 367.
45
odnose. Najprije Šipračić bilježi da na Veliki četvartak, kad fratri bihu na tarpezi, izgori manastir
Duha Svetoga u Fojnici (AŠ, 16), potom da gradovrškog gvardijana fra Berna Galijaša ubiše
Turčin ćordom kroz vrata (AŠ, 17) te, naposljetku, da za ovoga [fra Franjo Miletić] i za došastoga
[fra Ivan Kamengrađanin] ministra biše se u Sutisci uzdigao Osman Užigović i u Ričici Usein
Kolaković, ujac rečenoga Osmana, ter veoma nemjeriše svakijem zlobam manastir sutiški i učiniše
štetovat veće od pet tovara jasprij kad što (AŠ, 17). Ipak, sutiški fratri sidžilom i s udžetom otiraše
ozgor rečenoga Užigovića iz ove zemlje (AŠ, 18).
No, samostani, pritisnuti nasiljem i nametima, sve su se teže počeli nositi pa je većini
zaprijetio sam opstanak. Katoličkomu stanovništvu bilo je još teže. Osobito je bilo teško 1667.
godine. Tada dohodiše adžam oglani, dicu kupiše i dohodi paćara i izgubi se mnogo blago; pade na
Sutisku 185 [arslanija] osim kamata (AŠ, 18). Ovaj je zapis svjedočanstvo danka u krvi (acemi
oğlan), odnosno unovačenja kršćanskih dječaka u osmanske vojnike i njihovu prelasku na
islam. Također je svjedočanstvo da su pravoslavni predstavnici (paćara; pravoslavni vladika) s
osmanskim vlastima uzimali od katolika porez. Takvi nameti silno su opterećivali samostane
Bosne Srebrene pa su se mnogi ugasili u narednom razdoblju.
Doskora 1673., kada su se na današnjemu ukrajinskom teritoriju vodile žestoke borbe
između Poljsko-Litvanske Unije i Osmanskog Carstva, nametnuše Turci džulus na mise (AŠ,
21). Navedeni turcizam je naziv za crkveni porez koji su franjevcima nametali osmanske
vlasti za razne stvari. Franjevci su se u takvim teškim situacijama morali snalaziti na različite
načine. Šipračić bilježi jedan slučaj iz Fojnice: Po ovi način biše niki otac fra Matije Fojničanin u
župa fojničkije ter bi navistio misu na mistije običajnije, pak bi bižao s pukom u šumu za ne dat
Turkom časti. Tako i izniješe na zlo govoreći da protiva njima Boga molimo, a niki vele da je za
biskupa zašto u to doba čini krizmu po župa, što nije istina bila. (AŠ, 23). Čak su neki u svemu
tome popuštali pa se dogodi da se u Donje Soli poturči otac fra Petar Bukaraš, pijući s janičari u
mehani (AŠ, 23). O njemu pak piše Benić u svom ljetopisu: 1672. Ove iste godine, neki o. Petar
Bukaraš, dok je u Tuzli u gostionici pio s janjičarima, u onoj opijenosti odrekne se katoličke vjere i
prihvati muslimansku. Kasnije je u Zvorniku ovaj htio nešto – ne znam već šta – predskazati o
turskom ratu i pobjedi; ali, budući da se sve dogodilo suprotno od onoga što je on govorio da će biti,
Turci ga – jadnika – o konop objese. Eto, kako se pijanstvo nagrađuje.121 Prelazak nekog franjevca
na islam zabilježen je uz 1614. godinu naknadnim dodatkom kako se tada poturči gvardijan,
zaljubivši se za bulom za ašikov (AŠ, 7). Zlatović na tom mjestu dodaje da je bio iz Srebrenice,
ali izostavlja razlog. Poznat je slučaj u provincijala fra Martina Brguljanina kada su svi iz
121 Gavran, Fra Bono Benić, 48.
46
njegova doma prešli na islam (AŠ, 8). Šipračić dodaje da bi mu dohodio brat Turčin u Sutisku, a
on bi ga pogrđivao kako sad onde nije imena krstjanskoga (AŠ, 8). Najpoznatiji pak prelazak nekog
franjevca na islam bio je u već spomenutog fra Luke Marunčića koji je nakon neuspjelih
ambicija da postane biskupom razotkriven kao falsifikator i učini puno štete ministru Turko
izdajući (AŠ, 25), pa je istupio iz Katoličke Crkve, prešavši u Budimu na islam.122
Jednu od rijetkih vijesti o samostanima iz zapadnijih krajeva Bosne Srebrene donio je
Šipračić u bilješkama vezanim za 1675. godinu. Tada, navodi, bi velika smutnja među fratri
imotskijem radi župa i izgubiše mnogo blago prući se na Turcije i biše veoma kaštigani i exilani (AŠ,
25). Najžešći pritisak bio na samostane i franjevce uoči izbijanja Velikoga bečkog rata pa ne čudi
da će većina samostana propasti, a franjevci napustiti tursko područje. Tada u Visokomu
Dogandžić gvardijan poče davat pomoć u šeher, u sve što na šeher dohodi, pak izađe na golemo (AŠ,
27), odnosno Travničanin i Dogandžić, da ne pođe teftiš na građu zašto bijahu gradili, dadoše u
Sarajevo muselimu u vrijeme od časti 50 i to da potegne sve pet manastira, kako i potegoše, pak ovo
izađe na golemo zašto i muselimi i paše u čast, kako bi se koji prominio, počeše uzimat po 700
arslanija, što se s velikom nevoljom ukinulo. (AŠ, 27). Godine 1682., nakon što je u Sarajevu
ubijen neki islamski teolog, zavladalo je anarhično stanje popraćeno ubojstvima, pri čemu se
odnese mnogo blago i manastiri izgubiše mnogo (AŠ, 29). Iste je godine izgorio sav ramski
samostan s crkvom i sakristijom (AŠ, 29).
Šipračić je početak Velikoga bečkog rata dočekao kao provincijal i popratio je to
sljedećim riječima: Za ovoga istoga ministra odoše Turci na Beč i dođe Poljak pod Beč i razbi Turke; i
uzeše svu haznu vezirovu i svečev bajrak(!) oteše i istoga puta uzeše Ostrogon; i slidi vojska u
Ungariji i turska i kaurska (AŠ 29). Poljak je kralj Jan Sobjeski. Izrijekom se ne imenuje poljski
kralj koji je bio glavni kršćanski osloboditelj u ljetopisu. Čulo se, dakle, u Bosni da su Turci,
osim što su pretrpjeli poraz, izgubili pod Bečem vezirovu riznicu i Muhamedovu zastavu.
Nakon toga rasplamsala se žestoka borba između kršćanstva i islama u mnogim krajevima.
Tako je u osmanske ruke pao fra Luka Ibrišimović koji je bio jedan od pokretača oslobođenja
Slavonije. Šipračić piše o tome dosta jer je možda kao provincijal sudjelovao u
Ibrišimovićevu otkupu plaćenu poprilično velikom svotom novca: Za ovoga istoga ufatiše
Turci nječesove knjige otca poštovanoga fra fra Luke Ibrišimovića iz Požege; i ujtiše gvardijana
veličanskoga i bi u Funduk-paše u apstu po godine on i fra Martin Kuač Selaković iz Fojnice; i
štetovaše oni rečeni fratri pet tovara jaspri i to se sve u tri godine naplati, a gvardijan, kako iziđe iz
hapsta, umrije zašto bi mučen i bijen veoma. (AŠ, 29).
122 Usp. Škregro 2011, 116.
47
Sigurno je da mnogi bosanski muslimani nisu imali ništa protiv bosanskih franjevaca.
Moguće je da su im neki i pomagali. To se u Šipračića može nazrijeti u bilješkama uz 1635. i
1659. godinu. U prvom slučaju se vidi da su bili u dobrim odnosima s Mustafom-pašom
Sinanovićem (AŠ, 8). On je bio sin bogatog trgovca iz Sarajeva i vrlo blizak Muratu IV. od
kojeg je nakon osvojenja Bagdada 1638. ishodio dozvolu za izgradnju tekije derviškog reda u
Sarajevu. Dobri odnosi puno su puta plod mita. Upravo je tako fra Andrija Miljaković 1653.
pokušao preko sarajevskog muselima postati provincijalom (AŠ, 10). Najupečatljivije zauzeće
za bosanske franjevce uradio je izvjesni Čakalović, koji je bio čaušlar ćehaja Sejdija Ahmeda-
paše, kada se 1659. zauzeo za njih pred svojim gospodarom protiv slavonskih franjevaca koji
su htjeli održati provincijski kapituli i izabrati novu upravu u Slavoniji (AŠ, 11).
Šipračić je zabilježio prijetnje pojedinih franjevaca da će izići iz vire. Najupečatljiviji je
bio slučaj fra Joze Vitanovića iz Soli koji je 1659. zaprijetio članovima Kongregacije za nauk
vjere u Rimu da će prije izići iz vire, nego se podložiti Miletiću i to onde zabiliže (AŠ, 13). Zbog
toga je za onu rieč ‘prije ćemo izić’ dospio u tamnicu, najpri u tamnicu biskupovu, pak u fratarsku,
dok njegov pratitelj fra Juro Skontrić iz Sarajeva to njekako prićuti ter uteče (AŠ, 13).
4.5. Bosanski franjevci i pravoslavlje
Tijekom ranoga novog vijeka prevladavao je vrlo loš odnos između bosanskih
franjevaca i pravoslavnog svećenstva. Pravoslavci su u očima katolika bili otpadnici od
kršćanskog pravovjerja i Crkve. Bilješkom Na 1453. uze čestiti car Mehmed Carigrad miseca
travnja (AŠ, 2), Šipračić je započeo nizati bilješke o osmanskim osvajanjima. Naknadno je
pored toga dometnuto sljedeće: Plane in die Pente(co)stes erroris Graecorum in Santum Spiritum.
Fojnička kronika tu vijest donosi vrlo kratko: Uze car Mehmed Carigrad na 29. magja,123 a fra
Nikola Lašvanin, prateći izlaganje Fojničke kronike, proširuje je tako da je i dalje u
tematskom dodiru s tom bilješkom iz Šipračićeva ljetopisa: Mehmed, car, uze Carigrad na 29.
svibnja, pravo na Duhove. I to Bog dopusti za pokarati Grke, koji ne viruju da Duh Sveti izhodi od
Oca i od Sina. I vidi se očito gdi iz Carigrada diže se jedna bila golubica i odleti u visine nebeske.124
Dakle, Šipračićeva ruka ispisala je kratku informaciju o tome kada je i tko osvojio
Carigrad, a netko je kasnije dometnuo zbog čega je pao Carigrad. Očito je Šipračić prenio
123 Truhelka, Fojnička kronika, 445. 124 Gavran, Fra Nikola Lašvanin, 220.
48
vijest iz izvora koji je imao. Očito je da je riječ o nekome starijem izvoru koji je do Šipračića
došao moguće i posredno – prepisivanjem – vjerojatno iz nekoga novijeg rukopisa. Već je
rečeno da je zanimljiva njegova atribucija o osvajaču grada – čestiti car Mehmed (AŠ, 2) – koju
za razliku od pada Bosne uz njegovo ime ne upotrebljava. Iako su Turci/Osmanlije u
Šipračićevu ljetopisu redovno u ulozi pomagača posredstvom novca ili u službi obrane
vlastitih interesa, sultan Mehmed II. prema marginalnom zapisu Plane in die Pente(co)stes
erroris Graecorum in Santum Spiritum (AŠ, 2), kojim se upućuje u „pravi“ razlog pada
Carigrada, mogao bi se smatrati pomagačem prema aktantskom modelu strukturiranja
narativa. Naime, na općoj razini Šipračićeva ljetopisa pravoslavlje i pravoslavno svećenstvo
shvaćeni su i prikazani kao protivnici.
Upravo drugi dio bilješke o padu Carigrada upućuje na taj antagonizam. U prijevodu
bi, otprilike, glasio: Točno na dan Duhova, zbog zablude Grka (pravoslavaca) prema Duhu
Svetome“.125 Prijepor između katoličanstva i pravoslavlja tada je i danas na nepremostivoj
razini u dogmatskom tumačenju Presvetog Trojstva. Teško će se ikada preko toga prijeći s
jedne i druge strane. U naknadno napisanoj bilješci jasno se aludira na teološki spor oko
filioque koji je tijekom ranog srednjovjekovlja unesen u Nicejsko-carigradsko vjerovanje,
odnosno izlazi li Duh Sveti od Oca i Sina (što je katoličko vjerovanje) ili Duh Sveti izlazi od
Oca (što je vjerovanje pravoslavnih). Pogrešno vjerovanje, prema shvaćanju ljetopisca, uzrok
je pada pravoslavnog Carigrada i jasna je Božja kazna za herezu, pogotovo jer se pad
dogodio (prema tekstu) na svetkovinu Duhova.126 Dakle, u toj bilješci Mehmed II. je shvaćen
kao Božja kazna za pogrešno učenje o Presvetom Trojstvu u pravoslavaca. Fluidno shvaćanje
konkretne osobe, sultana, kroz više Šipračićevih bilješki izvanredno je dobar prikaz odnosa
pisca i njegove zajednice prema drugostima s kojima se susreću. Naime, pravoslavno
svećenstvo uvijek je i temeljno shvaćeno kao protivnik, iako je riječ o kršćanskoj zajednici, a
125 Poznato je da je Carigrad pao pod Osmanlije 29. svibnja 1453. (Kritovoulos, 272 preko http://macedonia.kroraina.com/en/kmc/kmc_1.htm, 15. VI. 2019.). Naime, budući da je Uskrs 1453. godine pao na 1. travnja (http://5ko.free.fr/en/easter.php?y=15), svetkovina Duhova je dakle bila 20. svibnja. To će reći da su podatci iz bilješke u sebi nepodudarni. Svakako, drugi dio bilješke je bliži stvarnomu datumu pada Carigrada i taj izvor je blizinu blagdana Duhova interpretirao u kontekstu koji je iznesen u tekstu. 126 Suvremeni pak izvor o padu Carigrada govori o znaku prije pada Carigrada. Prema njemu,
grad je, u jednom od dana prije pada, dok su trajale borbe, jedno jutro prekrila velika magla tako da u grad nije dopirala danja svijetlost: „On the next day in the morning a dense fog covered the whole city, lasting from early morning till evening. This evidently indicated the departure of the Divine Presence, and its leaving the City in total abandonment and desertion, for the Divinity conceals itself in cloud and appears and again disappears.“ (Kritovoulos 185 (http://macedonia.kroraina.com/en/kmc/kmc_1.htm, 15. VI. 2019) Moguće je da je taj prikaz u kasnijim opisima pada Carigrada tumačen kao da je Božja milost napustila grad. Takav narativ nalazimo kod Lašvanina. Posredno, može se reći, da je navedeni narativ iz suvremenog izvora utjecao na povezivanje pada Carigrada s Božjom kaznom.
49
netko unatoč tomu što je osvajač i protivnik kršćanstva može biti i „čestit“( u aktantskom
modelu: pomagač). Takav je odnos svakako oblikovan osobnim iskustvom i piščevim
dobom. Uzevši sve navedeno u obzir, može se reći da je moguće da je Šipračić sam dodao
Mehmedu II. pridjev čestiti.
Latinska marginalija u bilješci o padu Carigrada, kojoj autor nije Šipračić, daje pak
moralnu pouku o pravoslavcima koji su zbog krivovjerja o Duhu Svetom izgubili svoju
prijestolnicu. Isto tako, ta je bilješka odraz percepcije ondašnjih franjevaca prema
pravoslavlju. Činjenica je da je pravoslavno svećenstvo dozvolom osmanske vlasti ubiralo od
katoličkog puka crkveni napet. O tome izravno govori navod uz 1667. da u Sutjesku dohodi
paćara i izgubi se mnogo blago (AŠ, 19).
Na kraju, zanimljivo je zapaziti da se u Šipračića pravoslavci razaznaju kao Vlasi,
muslimani kao Turci, a katolici vrlo jasno i na više mjesta kao Bošnjaci ili Bošnjani. Sve su tri
vjerske a samim time i etničke skupine spomenute zajedno u sljedećoj bilješci: Za ovoga
ministra prve godine na 1682. /ar./ ubiše Turci muhlu u Sarajevu; i dođe težak kapidžija i odsiče
glava 180, među kojim biše tri Vlaha, a Bošnjanina nikakova. I odnese mnogo blago i manastiri
izgubiše mnogo. (AŠ, 29).
4.6. Bosanski franjevci i sakralizirano srednjovjekovlje
Bosanski franjevci su doba Bosanskog Kraljevstva smatrali najsvjetlijim razdobljem u
prošlosti. Tada su izgrađeni gotovo svi njihovi samostani. Njihova je Bosanska vikarija
brojala čak 60 samostana. Posljednjim Kotromanićima bili su osobni ispovjednici i dvorski
kapelani, a većini u Bosanskom Kraljevstvu župnici i kapelani. Uzevši u obzir da će krajem
17. st. spasti na samo tri samostana na bosansko-hercegovačkom prostoru, razvidno je da su
srednjovjekovlje smatrali zlatnim razdobljem u franjevačkoj povijesti. Stoga, usuđujemo se
reći, da su „sakralizirali“ sve i svakoga što se ticalo i tko se ticao srednjovjekovne povijesti.
Sav se srednjovjekovni dio nalazi u retrospektivnom dijelu Šipračićeva ljetopisa.
Jedan od najdramatičnijih događaja svakako je pad Bosanskog Kraljevstva dinastije
Kotromanića. O tome ljetopisac piše sljedeće: Na 1463. uze car Mehmed Bosnu i ujti kralja
Stipana sina Tomaševa i brata mu Radivoja i pogubi obodvojicu. I bivši car uzeo Bosnu bez karvi,
zašto se pridala sama, ostavi car mnogu gospodu, knezove i despote u svomu bitju, vladanju i
gospostvu. Pak nakon pono (!) vrimena dođe nitko Hesebeg iz Nutar bekom (?) u Sarajevo i sazove
50
rečenu gospodu, konte, barone aliti knezove i despode (!) da im potvardi privileđi što im je bio dao car.
I tako po jednoga, po jednoga prida se puštajući, smakne sve koji su bili došli, toliko da se ne znaju
druzi da su ostali, osijem više Maglaja u selu /prazno mjesto/, bio je nitko knez Sarimarijan do naši
vrimena pak mu sin od zuluma ostavi; i također u Gostilji. (AŠ, 3). Uzevši općenito, u bosanskih
franjevačkih autora sam pad Bosne iz 1463. zauzima posebno mjesto i u usporedbi s drugim
temama posvećuje se značajniji prostor.127 Šipračić je jedan od prvih franjevačkih ljetopisaca
pa se uz bilješku o kralju Tomašu i kapitulu u Veseloj posebno raspisao o tom padu.
U bilješci o 1463. bilježi dva odvojena događaja. Uz pad Bosne opisan je i događaj koji
se zbio nakon puno vrimena. Zato bi se prvi dio mogao promatrati kao kratka bilješka tipa
anala: uze car Mehmed Bosnu i ujti kralja Stipana sina Tomaševa i brata mu Radivoja i pogubi
obodvojicu, a drugi kao dva komentara: najprije da je Bosna pala bez borbe, a zatim izvješće o
kasnijem pogubljenju bosanskih velikaša. Na percepciju o padu Bosanskog Kraljevstva bez
borbe vjerojatno je utjecao dubrovački povjesničar Mavro Orbini koji u svom djelu Il Regno
degli Slavi (1601.) navodi da je razlog brzomu padu bila nesloga bosanskih velikaša.128 Iako je
teško utvrditi otkuda je mogao crpiti navode o padu Bosne i pogubljenju bosanskih
dostojanstvenika, moguće je da je Šipračiću izvor uz Orbinija mogla biti kronika Junija
Rastića ili pak djelo Jakova Lukarevića. Naime, ondje se navode ubojstvo kralja Tomaša kod
Bjelaja, sultanovo uhićenje kralja Stipana Tomaševića i strica mu Radivoja te odrubljenje
njihovih glava.129 Osim tih izvora, na Šipračićevo pisanje moglo je utjecati djelo šibenskog
povjesničara Dinka Zavorovića Ruina et presa del regno della Bossina (1598.), u kojem se kratko
opisuje pad Bosne te se nešto šire ponovno zauzimanje Jajca od strane Matijaša Korvina.130 O
potonjemu Šipračić piše sljedeće: Na 1463. kralj Matijaš dođe na Jajce na sam Božić i uze ga od
Turak. Pak opet dogodine ga uzeše Turci (AŠ, 4). Zavorovićevo djelo prvi je naslov o povijesti
Bosne, a Orbinijevo prvi historiografski prikaz pada Bosne.131 Stoga je sasvim moguće da su
ta djela bila čitana od strane bosanskih franjevaca.
Lašvanin se u svom izlaganju, kako smo više puta rekli, držao izvješća Fojničke
kronike: uze car Mehmed svu Bosnu miseca maja i ufati Stipana, kralja, i lipog mu strica Radivoja i
mlogu gospodu i vojvodu Petra Kovačića i Ivaniša Pavlovića; i zgubi ih car. Iste godine dojde Matijaš,
kralj budimski , miseca studenoga na Jajce i uze ga na sami Božić.132 Vidljiva je razlika između
127 Filipović 2013, 14. 128 Isto, 12. 129 Isto, 13. 130 Isto; Novaković 2000. 131 Novaković 2000; Kurelac 2008, 43. 132 Gavran, Fra Nikola Lašvanin, 266.
51
Šipračićeva i Lašvaninova izvješća o tom događaju: Šipračić ne donosi imena velikaša Petra
Kovačića i Ivaniša Pavlovića, ali zato bilježi ponovni pad Jajca. Ova je Šipračićeva bilješka
označena pod 1463. godinom, ali je potpuno odvojena od izvješća o padu Bosne. Između tih
dviju bilježaka je bilješka pod 1452. godinom. To bi moglo upućivati na odvojene izvore za
navedene događaje, dok je izvor za Fojničku, čini se, bio isti za oba događaja. O prvotnim
izvorima za te događaje više govori fra Ivan Frano Jukić u svojim Poviestnicama.133 On se,
opisujući te događaje, poziva na franjevačkog kroničara Wadinga koji je o tome bio upoznat
preko pisma pape Pavla II. franjevcima iz 1467. godine, a dalje se poziva na pismo kralja
Matijaša Korvina papi Piju II. iz 1464. godine.
Međutim, ljetopisac Lašvanin je donio i vijesti o pogubljenju bosanskih velikaša
zajedno s dijelom u kojem je opisao navodni kapitul u Veseloj: Posli nego Turčin uze Bosnu,
mlogo godina /kasnije/, dojede iz Ičela Usrembeg u Sarajevo za bosanskoga bega. I zovnu k sebi svu
bosansku gospodu krstjane, koje car bijaše ostavio da uživaju njihova dobra. Privari ih rečeni beg, da
će im privileđija potvrdit. I tako ih, dozvav k sebi, mloge smače. A mlogi, kad se ositiše, utekoše u
druge vilajete. A mlogi, za ne ostavit svojih dobara, isturčiše se. I ovi Usrem beg umri u Sarajevu na
1541.134 Budući da ovi navodi stoje uz 1406. godinu nakon kojih slijedi popis provincijala u
Šipračićevu ljetopisu, jasno je da se Lašvanin držao Šipračićeva teksta dok je pisao ovu
bilješku. Također je jasno da ju je nadopunio spoznajama iz drugih izvora pa tako njegov
tekst donosi detalje vezane uz bosanskog bega Gazi Husrev-bega. No, zanimljivo, Lašvanin
ne prenosi Šipračićeve navode o Sarimarijanu. Izvjesno je da taj Šipračićev navod ima izvor u
usmenom pripovijedanju, a što bi mogle potvrditi njegove riječi do naših vrimena (AŠ, 3).
Također je moguće da je Lašvanin, budući da je to bila usmena predaja, odlučio prenijeti
samo navode za koje je imao potvrdu i u pisanim izvorima.
Spomenuti fra Ivan Frano Jukić također izvještava o ovom događaju, pozvavši se
pritom na izvor koji naziva Kronika ilirska.135 Očito je da mu je ključni izvor bio Vitezović.
Pozivajući se pak na Jukića, o ovom događaju piše i fra Mijo Venceslav Batinić (1883.),
navodeći da je u vrijeme beglerbega „Gazi Usref bega“ vršena izrazita islamizacija u Bosni.136
S pogrešnim računanjem od gotovo stotinu godina u doba Husrev-bega smješta osmansko
napredovanje u Dalmaciji i pad Srebreničke banovine.137 Sve navedeno ipak svjedoči o
kontekstu kako se osmanska vlast počela dublje ukorjenjivati na prostoru nekadašnjega 133 Jukić 2015, 446. 134 Gavran, Fra Nikola Lašvanin, 251. 135 Jukić 2015, 457. 136 Batinić 1883, 1–3. 137 Isto, 3.
52
Bosanskog Kraljevstva. Uz to bi se vezala Šipračićeva bilješka o vojnom pohodu Vuka
Brankovića († 1485.): Na 1480. porobi Vuk Despot Sarajevo i vele da su ga među Busovačom i među
Milodražjem razbili (AŠ, 4). Lašvanin se u ovom slučaju drži Fojničke kronike: Popali i porobi
Vuk, despot, Sarajevo.138 Bilješku tipa anala porobi Vuk Despot Sarajevo Šipračić je proširio
usmenom predajom na koju jasno upućuje riječ vele. Jukić se poziva na neki rukopis i tvrdi:
Rukopisna kronika, koja ne kaže je li ovo Zmaj Vuk Branković, a narod pjeva i pripovijeda Vuka
Jajčanina.139 Prema tom opisu niz je događaja po sljedećem redu: prvo se dogodio upad
osmanskih snaga u Slavoniju, potom ih je Matijaš sustigao te ih je između Viteza i Busovače
porazio, a na Sarajevo je poslao Vuka Despota (Brankovića). Takav slijed događaja pokazuje
da je do Šipračića došla kriva predaja po kojoj je Vuk Despot bio potučen, a ne turske snage.
Već je rečeno da je slom Bosanskog Kraljevstva 1463. jedna od najvažnijih tema u
bosanskim franjevačkim ljetopisima. Franjevački ljetopisci 18. st., posredstvom Vitezovićeve
kronike, preuzimaju Orbinijev narativ prema kojem je Bosna pala bez borbe kao i narativ o
ubojstvu kralja Tomaša.140 Zanimljivo je da Šipračićev ljetopis sadrži sve te informacije. Očito
je Orbinijev narativ također utjecao na njegovo pisanje, no nije moguće utvrditi kako i na koji
način. Izvjesno je da su bosanski franjevci čitali Orbinija te da se pod tim utjecajem razvila
predaja o padu Bosne među franjevcima. Isto tako, prema Orbinijevu narativu nastalo je
vjerovanje o bratimljenju kralja Tomaša i sultana Mehmeda. Sultan je navodno došao u
Bosnu na poziv Tomaševe žene kraljice Katarine da osveti kraljevu smrt.141 Franjevačka je
zajednica njegovala posebno poštovanje prema kralju Tomašu, a uspomena na kraljicu
Katarinu među bosansko-hercegovačkim katolicima živi i danas. Red događaja po kojima je
pad Bosne posljedica ubojstva te predaja od strane ocoubojice čini se kao prihvatljiv narativ
za čuvare uspomene na kralja Tomaša. Takvu tumačenju preuzimanja predaje ide u prilog i
to što Šipračić sultana Mehmeda dvaput naziva „čestitim“. Stoga, nije li moguće da je u
franjevačkoj percepciji dodjeljivanje ahdname franjevcima samo potvrda savezništva između
bosanskog kralja i turskog sultana? U toj percepciji, franjevačka zajednica u Bosni ostaje
jedina institucija Bosanskog Kraljevstva koja i u okviru osmanske vlasti nastavlja biti
nositeljem bosanske državnosti.
Šipračićev ljetopis u svome retrospektivnom dijelu osim isticanja bosanske
srednjovjekovne državnosti donosi i bilješke koje se odnose na Dubrovnik. S pravom se
138 Gavran, Fra Nikola Lašvanin, 266. 139 Jukić 2015, 447–448. 140 Filipović 2008, 129–131. 141 Isto, 130.
53
može pitati čemu u ljetopisu koji je namijenjen franjevačkoj zajednici provincije Bosne
Srebrene podatci o Dubrovniku: Na 626. poče se graditi Dubrovnik, a na 1300. doniješe glavu
Svetoga Blaža u Dubrovnik (AŠ, 2). Odgovor na takvo pitanje moguće je pronaći u pretpostavci
da je autor htio dati vrijednosno-identitetski okvir svomu djelu, navodeći osobe, prostor i
institucije koje bi igrale ulogu pošiljatelja u aktantskom modelu. Dubrovnik i moći njegova
sveca zaštitnika sv. Blaža ne pripadaju samo prošlosti, nego oni čine i sadašnjost kojoj autor
pripada ili joj želi pripadati. Stvarnost koju autor živi i memorija koju čuva, a dobrim je
dijelom sadržana u samom ljetopisu, nije idealna, nego je surova. Ta je stvarnost sadržana u
temama koje tek slijede u ljetopisu: bratoubojstvo i sinoubojstvo, pad Bosne, rušenje i
paljenje samostana, otpadništvo od vjere, materijalna nesigurnost itd. Dakle, ono što veže
jednoga bosanskog fratra, čija je stvarnost teška, s Dubrovačkom Republikom, koja je
sačuvala slobodu, jest katolička vjera. Stoga je Šipračiću spominjanje moći sv. Blaža od
izuzetne važnosti.
Kao što je već rečeno, Šipračić je na kapitulu 1669. izabran za kustoda Provincije. U
vrijeme tog mandata, kako nam on sam otkriva, putovao je u Španjolsku: Za ovoga ministra
idoše u Španju na kapito đenerali kuštod rečeni i pro ministrom otac mnogo poštovani fra Stipan
Milić… (AŠ, 20). Čini se logičnim pretpostaviti da je otputovao upravo preko Dubrovnika
koji je imao razvijenu trgovačku i plovnu mrežu na Mediteranu. Uzevši u obzir da je
Dubrovnik 1667. poprilično razoren u potresu i požaru, ne treba isključiti mogućnost da je
imao prilike vidjeti svojim očima razmjere te katastrofe ali i obnovu samog grada. No,
obnova i izgradnja Dubrovnika nije bila samo građevinska, nego je bila i institucijska pa je i
sam društveni poredak katastrofom bio poljuljan.142 Opća kriza u Dubrovniku je povećana
Kandijskim ratom (1645. – 1669.) te izloženošću mletačkim i osmanskim pretenzijama. Stoga
su potrajale obnova grada ali i sama kriza. Vijest o ranosrednjovjekovnoj gradnji Dubrovnika
u Šipračićevu ljetopisu jasno svjedoči o svijesti o onome što se Dubrovniku dogodilo, o krizi
koju je proživljavao pa i samoj obnovi – ponovnoj gradnji Dubrovnika. Svijest o vlastitoj
tragediji, sačuvana u kolektivnoj memoriji bosanskih fratara, učinila je Šipračića očito
osjetljivim na katastrofu koja je pogodila Dubrovnik. On je zasigurno suosjećao sa
Dubrovnikom jer je bio aktivan franjevac na istaknutim položajima u vrijeme potresa i
završetka Kandijskog rata te je jamačno bio svjestan kako je Dubrovnik s lakoćom mogao
izgubiti svoju slobodu. Tako riječi poče se graditi Dubrovnik i doniješe glavu svetoga Blaža u sebi,
osim vrijednosno-identitetskog okvira za vlastiti prostor, ljude i priču, sadrži i proživljeno
142 Usp. Ćosić i Vekarić 2005, 9–102.
54
suosjećanje s Gradom, koji se suočio s potencijalnim gubitkom slobode kakav je doživjela
sama zajednica kojoj autor pripada te i očitu svijest o ponovnoj gradnji i obnovi Dubrovnika.
Čini se razumnim ovdje iščitati i autorovu svijest o slobodi koju je Dubrovnik sačuvao kroz
proteklo vrijeme označeno u riječima pri toga i među to što je bilo. Naime, za očuvati slobodu
očito je bilo važno izgraditi Grad, što se odnosi na ljudsku snagu, ali i uteći se nebeskoj,
božanskoj zaštiti: doniješe glavu svetoga Blaža.
Isto tako valja istaknuti da postoji još jedna snažna poveznica između Dubrovnika i
bosanskih franjevaca u 17. stoljeću. Riječ je o obitelji Ohmućević, koja je imala razvijene veze
s Napuljskim Kraljevstvom te sa Španjolskom. Nije nelogično pretpostaviti da su putovanja
bosanskih franjevaca u Italiju i Španjolsku bila upravo pod pokroviteljstvom ove obitelji. Tim
više do izražaja dolazi činjenica da se Ohmućevići, nakon proširenog naslova, spominju
praktički u prvoj Šipračićevoj bilješci: Na 1406., reko na 1406. /ar./, na 15. svibnja, budući bio
manastir u Skopju u Veseloj i bje tada činjen kapito i bio je vikar provincijali otac fra Marin Splićanin,
vikar od sve Bosne, koji svidoči kako u oni kapito dođe kralj Ostoja ter onde potvardi sva privileđija
kuće Ohmućevića , koji su bili konti aliti knezovi od Tugelja kod Sarajeva od smutske Carne rike i
druzje zemalj među Neretvom i Kreševom. I učini onde u kapitolu fratre one i sve došaste u provinciji
bosanskoj da imaju bit zaštititelji i branioci rečenije privileđija. (AŠ, 1–2).
U kontekstu Šipračićeva putovanja u Španjolsku, za koje je razumno pretpostaviti da
se odvilo preko Dubrovnika, treba spomenuti činjenicu da su Ohmućevići imali izrazito
dobre veze sa Španjolskom, da su djelovali u službi Španjolske te, končano, da su bili
primljeni u španjolsko plemstvo.143 Španjolski konzul u Dubrovniku bio je Ohmućević.
Ovako izložene činjenice daju naslutiti kako je Šipračić vjerojatno imao osobne kontakte i
poznanstva s Ohmućevićima u Dubrovačkoj Republici.
Prije negoli su primljeni u španjolsko plemstvo, Ohmućevići su bezuspješno
pokušavali biti primljeni u dubrovačko plemstvo,144 te su prilikom agitacija prilagali i
producirali različite dokaze o svome plemićkome bosanskom podrijetlu. Jedan od njih je i
povelja iz 16. st., koja je datirana 1406. godinom, a govori o franjevačkom kapitulu u Veseloj
Straži na način koji je sličan Šipračićevoj bilješci.145 Posredno ili neposredno, Šipračić se
služio tim navodima kao izvorom.
143 HE. Ohmućevići; Škegro, Sejfuli i Ćorić 2017, 123. 144 Isto, 123. 145 Usp. Banac 1991, 12; Škegro, Sejfuli i Ćorić 2017, 123.
55
Prvi koji je doveo u vezu navedenu povelju i Šipračićeve navode o kapitulu u Veseloj
bio je fra Euzebije Fermedžin koji je i iznio dio te povelje u svom djelu.146 Povelja je već bila
uvrštena u Codex diplomaticus Hungariae ecclestiaticus ac civilis.147 Njezin sadržaj je navodna
bilješka, svjedočanstvo, fra Marina Splićanina o kapitulu u Veseloj, odnosno događaju za
vrijeme kapitula kada su u crkvu zajedno došli kralj Ostoja i knez Brajan Ohmućević
Grgurić. Tada je, prema dokumentu, kralj Ostoja uzeo za ruku kneza Brajana i održao govor
u kojem mu je potvrdio njegove posjede u Smuzki i gradu Tunhr (ciuitas Tunchr), a bosanske
franjevce je proglasio čuvarima tih privilegija. Prema Šipračićevu izvještaju je jasno da se on
oslanja na svjedočanstvo fra Marina Splićanina: Fra Marin Splićanin … koji svidoči (AŠ, 1).
Ipak, Šipračić iznosi više informacija o navedenom događaju nego što ih povelja nudi.
Naime, kod Šipračića su Ohmućevići bili konti aliti knezovi od Tugelja kod Sarajeva (AŠ, 2), što
je moguće istovjetno s ciuitas Tunchr iz povelje. Također, ono što je u povelji Smuzka, u
Šipračića je nastavno na „knezove od Tugelja“ od smucke Carne rike te dodatno, čega nema u
povelji, i druzje zemalj među Neretvom i Kreševom (AŠ, 2). Dakle, moguće je da je Šipračić imao
pred sobom povelju na temelju čega je opisao spomenute događaje te je onda po vlastitim
spoznajama nadopunio posjede Ohmućevića (drugi posjedi između Neretve i Kreševa te
Carna rika koja je lijevi pritok Željeznice nedaleko od Sarajeva), pojasnivši čitatelju lokacije:
Tugelj (Tunchr) je kod Sarajeva. Druga mogućnost je ta da je Šipračić imao pred sobom neki
drugi izvor koji je pisan temeljem spomenute povelje, a sadržavao je i dodatne informacije te
ga je on samo prenio u svoje djelo.
Kao argument u prilog tezi da je navedeni dokument krivotvorina u literaturi se
ističu „loša kompozicija i jezik kojim je napisana“.148 Nadalje, oslanjajući se na Dominika
Mandića, iznosi se tvrdnja kako fra Marin Splićanin nije bio vikar Bosanske vikarije i da je fra
Marin Splićanin možda izmišljen lik pošto je tada vikar bio fra Bartul Alvernski.149 Kao
potencijalni autor-krivotvoritelj navodi se fra Beno Orsini koji je bio prijatelj obitelji
Ohmućević.150 Ovaj potonji je i autor prijepisa Korijenić-Neorićeva grbovnika, čija je izrada
također inicirana članovima obitelji Ohmućević.151 Svakako vrijedi spomenuti i zanimljivu
činjenicu da je u Veseloj Straži kod Bugojna posljednjih godina otkrivena i arheološki
146 Fermedžin 1890, 13–14, bilj. 3. 147 Škegro, Sejfuli i Ćorić 2017, 145–148. 148 Isto, 122. 149 Isto, 122–123, 145. 150 Isto, 123. 151 Isto, 123.
56
istražena srednjovjekovna crkva. Otkopano je i niz grobnih nalaza koji otkrivaju da crkva
bila mjesto pokopa ljudi višega društvenog sloja.
Još je jedan trag koji povezuje Ohmućeviće s Bosnom i bosanskim franjevcima. Riječ je
o slici Krista i donatora u kojem je prepoznat bosanski kralj Stjepan Tomaš.152 Ta je slika u 19.
st. dospjela iz Kraljeve Sutjeske u Strossmayerovu zbirku,153 a autor joj je Lovro Marinov
Dobričević (Kotor, oko 1420. – Dubrovnik, 1478.).154 Vrlo je velika vjerojatnost da su je
franjevci naručili još za života kralja Stipana Tomaša i da je bila namijenjena ukopnoj kapelici
bosanskih vladara na Bobovcu.155 Na poleđinu je nalijepljen dokument koji se naziva
rodoslovljem Ohmućevića, a sadrži rodoslovna stabla srpskih i bosanskih kraljeva, grbove
ilirskih zemalja s grbom obitelji Ohmućević i tekst na bosanici o povijesti prije dospijeća
bosansko-hercegovačkog prostora pod Osmanlije.156 Iako sam dokument govori o 1482.
godini kao vremenu nastanka te o Petru Ohmućeviću kao naručitelju, umjetnički stil izrade
ovog dokumenta stručnjaci smještaju u kraj 16. st. te se dovodi u vezu s potvrdom o
plemićkom podrijetlu koju je Petru Ivelji Ohmućeviću izdao oko 1584. bosanski biskup i
provincijal Antun Matković te s nastankom Korjenić-Neorićeva grbovnika (1595.) po
narudžbi Iveljina sina Petra Ohmućevića Grgurića.157 Također, dimenzije dokumenta jasno
govore o tome da je njegovo lijepljenje na poleđinu slike bilo unaprijed planirano.158 Ovaj
dokument se također smatra falsifikatom te ga se također dovodi u vezu s nastojanjima
Ohmućevića da im se prizna plemićki status.159
Osim trajnije povezanosti Ohmućevića i franjevaca koju otkrivaju ove činjenice,
navedena slika je važna za razumijevanje kulta kraljeva groba prisutna u Kraljevoj Sutjesci, a
o čemu izravno progovara ljetopisac. Valja iznijeti i hipotezu po kojoj je slika i bila na
Bobovcu, ali su je franjevci sklonili i u tajnosti čuvali kao svoju svetinju,160 što pojašnjava
razlog njezina nespominjanja u ljetopisima. Kako bilo, kult štovanja se tako prenio na
obližnju Sutjesku. Osim što je bio sutješki franjevac, ljetopis otkriva i to da je Šipračić jedno 152 Prijatelj Pavičić 2010, 115, 117–118; Dragojević 2010, 109. 153 Dragojević 2010, 109. 154 Isto, 109. 155 Usp. Isto, 130–134. Prikaz odgovara suvremenim prikazima sv. Tome Apostola i Krista, a
svetac je inače bio patron kralja Tomaša (imendan). Također, suvremeni prikazi uskrslog Krista su tipični za grobnice. Također, grobnica na Bobovcu je bila ukrašena i freskom Strašni sud te se u taj koncept uklapa prikaz uskrslog Krista kao i uskrslog kralja, čime se simbolično gradi „kristocentrična državna ideologija“.
156 Isto, 116–117. 157 Isto, 117–118. 158 Isto, 117–119. 159Dragojević 2010, 109–110. 160 Prijatelj-Pavičić 2010, 133.
57
vrijeme bio i sutješki gvardijan. Stoga, ukoliko su franjevci skrivali sliku, ljetopisac je za nju
vjerojatno znao. Ipak, vijesti o bosanskoj prošlosti sadržane u rodoslovlju, ljetopisac ne
prenosi.161
Slika 1. Naličje. Krist i kralj Stipan Tomaš
Slika 2. Poleđina162
Kralja Stipan Tomaš zauzima posebno mjesto u Šipračićevoj retrospekciji. U bilješci o
njegovoj smrti, tj. ubojstvu, polemizira i o mjestu njegova groba: Na 1461. kralja plemenitoga i
dobroga Tomaša zadaviše sin Stipan i brat Radivoj u Bjelaju (vele po navrati kralja budimskoga) i bi
ukopan u Sutisci u manastiru svetoga Ivana Karstitelja fratara Male bratje. Ali, bivši manastir i
carkva i dva puta do temelja oboreno, ne zna se grob premda se govori da je pod otarom privileđijatim,
nigdi kod vrata N. B. /lat./ onda bio otar privileđijati svetoga Križa, a sad je Gospin. I to je bila
ruina Bosne. (AŠ, 3). 161 Usp. Jukić 1842, 133–135. Ivan Frano Jukić u Danici Ilirskoj donosi sadržaj poleđine slike, bar onoliko koliko je mogao pročitati. Uz pad Jajca, Bosne, ponovnog Matijaševa zauzimanja Jajca, navodi se i Bobovac kao prijestolnica što kod Šipračića nema, a potencijalno je zanimljiva vijest. Jednako tako bi ljetopiscu bila zanimljiva vijest o krunjenju kralja Tvrtka za kralja bosanskog i raškog itd. 162 Obje fotografije su vlasništvo Hrvatskog restauratorskog zavoda
58
Osnovu ove bilješke čini vijest o ubojstvu i pokopu kralja Tomaša: …kralja plemenitoga
i dobroga zadaviše sin Stipan i brat Radivoj u Bjelaju … i bi ukopan u manastiru svetoga Ivana
Karstitelja fratara Male bratje. Takva bilješka predstavlja historiografski žanr anala: pisac vrlo
sažeto i kratko daje obavijest o tome što se dogodilo. Izvjesno je da ljetopisac ovdje prati neki
stariji izvor. Ipak, u svom izlaganju intervenira te dodaje i druge spoznaje osim onih koje mu
nudi izvor. Naime, nakon riječi u Bjelaju slijedi piščeva digresija u zagradama u kojima kaže:
vele po navrati kralja budimskoga. Jasno odvajanje tog dijela teksta u izlaganju jasno upućuje na
to da je riječ o intervenciji u nešto što prepisuje. Upotreba riječi vele jasno upućuje na to da se
oslonio na usmenu predaju, nešto što se priča, prepričava u narodu ili među bosanskim
franjevcima.163 Treba izložiti i mogućnost da je pisac prepisao vijest iz izvora u takvom
obliku kako i piše, dakle, zajedno s usmenom predajom.
Budući da izložena vijest završava viješću o ukopu kralja Tomaša, ljetopisac u
nastavku donosi komentar o ukopnom mjestu kralja Tomaša. Naime, izlaže da ne zna se grob,
što će reći da pisac u svom vremenu i njegova zajednica ne znaju gdje bi bio taj grob. Time je
izašao iz okvira zadanog naslovom, tj. godinom, bilješke te izlaže vijesti iz svog vremena.
Kao pojašnjenje činjenice da se ne zna ukopno mjesto kralja Tomaša, pisac je izložio i
činjenice da su samostan i crkva, u kojima je kralj pokopan, dva puta do temelja oboreno. Time
je izložio još dva događaja koja ne spadaju u 1461. godinu. Osim toga, na sve navedeno
nadodana je i bilješka koja raspravlja o naslovniku oltara kod kojeg je možda kralj bio
pokopan. I u toj priči se nalazi trag usmene predaje: ne zna se grob, premda se govori da je pod
oltarom. Na usmenu predaju upućuju riječi premda se govori.
Cijelo izlaganje završava rečenicom: I to je bila rujina Bosne. Taj pak izričaj podsjeća na
Zavorovićev naslov djela Ruina et Presa del Regno della Bossina (1602.). Jasno je da je u toj
bilješci potpuno izišao iz okvira pripovijedanja tipa anala te ušao u specifično historijsko
pripovijedanje u kojem je povezao više odvojenih događaja. Posljednja rečenica zaokružuje i
zaključuje cijelu izloženu priču te određuje sve navedene događaje – i ubojstvo kralja i
rušenja samostana i crkve i činjenicu da se u vrijeme pisanja ne zna gdje je grob, kao
tragediju, ruševinu, rujinu Bosne. Očito je da se to odnosi na Bosnu kao na entitet koji je bio
samostalan, koji je imao svog kralja, koji je imao svoje kraljevstvo, svoj identitet. Još je uvijek
u Šipračićevo doba bila prisutna svijest pripadnosti, svomu Bosanskom Kraljevstvu, svojoj
sakraliziranoj prošlosti, svomu identitetu.
163 Filipović 2013, 12. Mavro Orbini u svom djelu navodi da je ugarski kralj Matijaš nagovorio
tu dvojicu da ubiju kralja.
59
Rujina Bosne postaju tako događaji koji su prethodili njezinu padu Bosne te događaji
nakon samog pada. Šipračić na neki način povezuje događaj ubojstva kralja Tomaša s
kasnijom tragedijom s kojom su se suočili Bosna i bosanski franjevci. Moglo bi se naslutiti i to
da je u piščevoj percepciji pad Bosne uzrokovan ubojstvom kralja Tomaša u kontekstu Božje
kazne za grijehe bosanskih velikaša, slično kao što je pad Carigrada kazna Božja za
krivovjerje.
Zanimljivo je i piščevo karakteriziranje kralja Tomaša kao „plemenitoga i dobroga“.
Takve riječi svjedoče o posebnom poštovanju prema osobi kralja Tomaša, koje je očito bilo
njegovano u bosanskoj franjevačkoj zajednici. U tom kontekstu je važna slika Krista i kralja
Tomaša. Budući da je se može povezati s predajom o kraljevu grobu, na neki način ona
predstavlja i kraljevu relikviju, predmet štovanja uslijed činjenice da fratri nisu znali gdje su
točno kraljeve kosti.164 Kult kraljeve grobnice tako, uz ljetopisnu predaju, čini i navedena
slika. To pokazuje da je franjevačka zajednica u kontinuitetu čuvala svijest o Bosanskom
Kraljevstvu unatoč tomu što su se neke činjenice i zaboravljale uslijed velikih stradanja.
Zanimljiva je i činjenica da ljetopisac govori o tome da je samostan u Sutjesci dvaput
bio rušen. Za pretpostaviti je da se prvo rušenje dogodilo prilikom pada Bosne 1463. godine
jer je uz samostan bio i kraljevski dvor. U ljetopisu, dalje, rušenje tog manastira bilježi pod
događajima iz 1524. godine, što je bi bilo drugo rušenje tog manastira. Danas je poznato da je
Bobovac bio ukopno mjesto ukopa kralja Stipana Tomaša.165 Samostan u Kraljevoj Sutjesci
franjevci su ponovo podigli 1596. godine. Taj je samostan, očito, postao mjesto kulta kraljeva
groba možda i prije zadnjeg rušenja, a pod utjecajem geografske blizine Bobovca.166 Teško je
sa sigurnošću tvrditi jesu li sutješki franjevci cijelo vrijeme osmanske okupacije čuvali u
tajnosti sliku kralja Tomaša i Krista, no takvu mogućnost ne treba isključiti. Iako je takva
mogućnost skoro pa čudesna zbog nemirnih vremena koja je trebala preživjeti u Bosni, ona
bi pojasnila prisutnost snažnog kulta kraljeva groba u Sutjesci. Ako slika i nije bila cijelo
vrijeme u Bosni, franjevci su morali za nju znati te je ona u njihovoj svijesti bila vezana za
sutješki samostan i navedeni kult pa se tamo i pojavila u konačnici. Nije teško zamisliti da su
franjevci uspjeli spasiti sliku od uništenja prilikom pada Bosne te ju skloniti na sigurno na
području Dubrovačke Republike gdje su krajem 16. st. stoljeća Ohmućevići na poleđinu slike
dodali spomenutu povelju.
164 Prijatelj-Pavičić 2010, 125. 165 Isto, 124. 166 Isto, 124–125.
60
Vijesti o kraljevu grobu donosi i Fojnička kronika: Zadavi sinobrat kragla Tomaša u
Bilaju i bi pokopan u Sutisci u manastiru svetoga Ivana. Iza toga krageva mu sin Stipan za malo i
dade stricu Radivoju zemgle i gradove, koje se u ovom ozdol pismu zadarže, koje ovako počina.167
Nakon te bilješke slijedi navodno pismo. Ljetopisac Lašvanin je u dijelu u kojem prati
izlaganje Fojničke kronike donio gotovo isti tekst zajedno s tekstom navodnog pisma.168 U
dijelu u kojem prati Šipračića, Lašvanin ne prenosi nikakve vijesti o navedenim događajima.
Jasno je da se Lašvanin odlučio voditi tekstom Fojničke kronike za navedene događaje
unatoč tomu što Šipračić donosi bogatiju i razrađeniju bilješku. Razlog tomu može biti u
sažetijem izlaganju ili jednostavno činjenica da Fojnička kronika donosi više dodatnih
zabilježbi o kralju Tomašu. Naime, Fojnička kronika bilježi i krunjenje kralja Tomaša.
Činjenica da Šipračić ne donosi tu vijest vrlo jasno govori o tome da on nije pred sobom imao
tekst Fojničke kronike ili neki njezin dio ili izvor.
Ipak, kada se od Šipračićeva izvještaja odvoji ono što pripada usmenoj predaji, sasvim
je jasno da oba izvješća donose otprilike iste vijesti. Stoga je moguće da su Šipračić i autor
Fojničke kronike imali isti izvor za navedene događaje. Također, valja napomenuti da
Lašvaninov izvještaj u svojim detaljima upućuje na to da je prepravio navode iz Fojničke pod
Šipračićevim utjecajem. Termin sinobrat Lašvanin razdvaja te bilježi vlastiti sin i brat rođeni.
Također, Lašvanin govori o crkvi kao mjestu ukopa, a ne o samostanu. To je vrlo vjerojatno
pod utjecajem Šipračićeve rasprave o mjestu grobnice koja je trebala biti kod oltara. To
navodi i na nedosljednosti u samome Šipračićevu navodu: u prvom dijelu bilješke govori o
samostanu kao mjestu ukopa, a u drugom raspravlja o mjestu kod oltara kao mjestu
grobnice. Ta činjenica jasno upućuje u pisani izvor s jedne te usmenu predaju s druge strane
objedinjene u jedinstvenu bilješku.
Šipračić donosi i jedinstvenu bilješku o crkvi i samostanu u Visokom koje nema ni u
Fojničkoj ni u Lašvanina: Na 1452. ogradi se manastir i carkva svetoga Nikole u Visokomu u
vrijem[e] kralja Tomaša (AŠ, 4). Ta bilješka tipa anala ne prati kronološki slijed izlaganja te ju je
donio tek nakon što je izložio događaje vezane uz pad Bosne. Navedena činjenica sugerira i
izvor koji je različit od izvora za izvješće o ubojstvu kralja Tomaša. Navedena crkva je crkva
sv. Nikole u Milima kod Visokog (ta je lokacija nazivana i Bosna). To je bila krunidbena i
ukopna crkva bosanskih kraljeva te zajedno s samostanom središte Bosanske vikarije.169
167 Truhelka, Fojnička kronika, 446. 168 Gavran, Fra Nikola Lašvanin, 220. 169 Prijatelj-Pavičić 2010, 110
61
5. Istraživanje identiteta
Vrlo jasan Šipračićev fokus na teme koje se tiču sukoba vezanih za Slavonce iliti, kako
ih on zove, Prikosavce, a zaobilaženje teme sukoba s dalmatinskim franjevcima, o čemu
govore neki drugi izvori iz tog doba, jasno govori o prostoru na koji je on kao Posavljak bio
usmjeren. Također, govori o aktualnostima njegova doba te njegovu samom djelovanju.
Nepomirljivost s Prekosavcima je uvjetovana jasnom odlukom slavonskih franjevaca koji su
od druge polovice 17. st. nastojali se što više približiti Zagrebačkoj Crkvi i hrvatskoj vlasti.
Šipračićeva, nazovimo je, bosanska paradigma jasno je oblikovana u svijesti koja je njegovala
uspomenu na Bosansko Kraljevstvo, a nakon njegova sloma u specifičnom ozračju osmanske
uprave koja je domaćim franjevcima dozvolila ahdnamom da ostanu i budu što jesu u
ograničenju i stalnoj nesigurnosti. Stoga ne čudi ljetopiščev pogled na Dubrovnik, na državu
oblikovanu katoličkom ideologijom koja je opstajala u stalnom ozračju osmanske blizine i
opasnosti s jedne te mletačke s druge strane. Bliskost franjevaca s dubrovačkim
Ohmućevićima na svoj način obuhvaća svu svijest o nekadašnjem kraljevstvu zajedno s
nadanjima u buduću slobodu.
Ljetopisni prikazi turske vlasti su duboko oblikovani navedenim kontekstom. O njoj
na posebno zanimljiv način govori ljetopiščeva bilješka o bitci pod Bečom 1683. godine: Za
ovoga istoga ministra odoše Turci na Beč i dođe Poljak pod Beč i razbi Turke; i uzeše svu haznu
vezirovu i svečev bajrak (!) oteše i istoga puta uzeše Ostrogon; i slidi vojska u Ungariji i turska i
kaurska (AŠ, 29). Posebno su zanimljivi vjerski intonirani Šipračićevi izričaji: svečev barjak,
vojska turska, vojska kaurska. Također je zanimljivo imenovanje Jana Sobjeskog
jednostavnim etnonimom – Poljak. Ti izričaji mogu značiti da je Šipračić pisao u oprezu pa
su izričaji turska i kaurska svojevrsna igra riječima u kojoj oba izričaja, ovisno o čitatelju, mogu
imati pejorativno značenje. Takvo shvaćanje može pojasniti i neisticanje Jana Sobjeskog na
neki poseban način. Izričaj „svečev barjak“, u kojem se misli na barjak proroka Muhameda,
također svrstava autora u percepciju osmanskog izlagača događaja. Ako je ovdje Šipračić
pisao u oprezu, taj oprez pojašnjava upravo bilješka koja slijedi nakon rečene. U njoj se
opisuje da je Luka Ibrišimović stradao nakon što je osmanska vlast došla u posjed njegovih
pisama. Sljedeća mogućnost, a kompatibilna je s već navedenom, jest ta da Šipračić
jednostavno želi izraziti jednak stav prema osmanskoj kao i prema potencijalno budućoj
kršćanskoj vlasti. U takvoj percepciji, u zamišljenu aktantskom modelu, svaka tuđinska vlast
(bilo da je kršćanska, bilo da je nekršćanska) zauzima fluidnu ulogu između pomagača i
62
protivnika. U tom smislu već izloženi Šipračićev jasan identitetski okvir –
bosanski/bošnjački – još više dolazi do izražaja.
U istoj bilješci, u kojoj zapravo govori o svom mandatu, ljetopisac opisuje događaj
pobune u Sarajevu: Za ovoga ministra prve godine na 1682. /ar./ ubiše Turci muhlu u Sarajevu; i
dođe težak kapidžija i odsiče glava 180, među kojim biše tri Vlaha, a Bošnjanina nikakova. I odnese
mnogo blago i manastiri izgubiše mnogo (AŠ, 29). Ova bilješka na sasvim izravan način
progovara o vjerskim identitetima 17. stoljeća. Drugi suvremeni izvori također nazivaju
svakoga iskrenog obraćenika na islam Turčinom, neovisno o njegovoj etničkoj pripadnosti,
dok se neiskreni obraćenik na islam naziva poturicom.170 Vlah je izraz za pravoslavca,
također vjerojatno neovisno o etničkom podrijetlu, uzevši u obzir onodobne kolonizacije
pravoslavnih Vlaha iz jugoistočne Europe na današnji bosansko-hercegovački teritorij. No,
ljetopiščev izraz Bošnjanin sasvim očito predstavlja i vjerski i etnički identitet. U ljetopiščevoj
percepciji je, čini se, riječ o autohtonom identitetu koji u sebi sadrži etnički identitet i
katoličku vjeru.
Izvjesne se različitosti u spektru identiteta, koji se iščitavaju u Šipračićevo doba, mogu
stupnjevati na sljedeći način:
1) jezične razlike – u Šipračićevu pismu Kongregaciji za nauk vjere stoji da doseljeni
puk iz Bosne u prekosavski prostor „ne razumije hrvatskog nariečja kojim se hrvatsko
svećenstvo služi“ pa od vrha Crkve traži zaštitu za franjevce i puk.171 Iako je
kajkavski od pojedinih svećenika bio prepreka boljemu sporazumijevanju
između puka i svećenstva, iza svega toga stajala je borba za pastvu pa se za
pastoralno upravljanje nad tim pukom vodila „borba“ između zagrebačkog
biskupa i bosanskog biskupa preko bosanskih franjevaca;
2) regionalne razlike s različitim paradigmatskim ciljevima – slavonski i bosanski
franjevci ne razlikuju se puno u govoru, ali imaju različite političke ciljeve
dovoljne za stvaranje većih identitetskih razlika. K tomu, Slavonci, iako su
govorom bliži Bosancima, zbog zajedničkih su se političkih ciljeva zbližili
Zagrebačkom biskupijom i hrvatskim banskim vlastima;
3) regionalne razlike bez različitih paradigmatskih ciljeva – imotski franjevci imaju jasan
odvojen regionalni identitet, ali bez prisutnih paradigmatskih razlika i uz sličan
govor, činili su saveznike Bosancima.
170 Usp. Draganović 1983, 62. 171 Batinić 1883, 176.
63
Ostali sukobi, kao što je sukob s fojničkom strujom predvođenom fra Franjom
Miletićem, bili su jasne političke prirode u borbi za utjecaj u Provinciji i ne spadaju u okvire
identitetskih borbi. U tom smislu, zanimljivo je da je unatoč jasno izrečenom sukobu s
Miletićem, aktantska struktura teksta ostala neporemećena: za Šipračića je Miletić, redovnik
„dobar i pošten“. Time ostaje jasno da je za ljetopisca vrhunska vrijednost dobar i krepostan
vjernički život koji ostaje iznad sukoba zbog suprotstavljenih vizija upravljanja Provincijom.
Slično se može tvrditi i za ljetopiščevo izlaganje o fra Luki Ibrišimoviću. Iako je on bio
najistaknutiji slavonski franjevac, čije je djelovanje sasvim sigurno bilo suprotstavljeno
ljetopiščevoj viziji Provincije, ljetopisac o njemu piše s poštovanjem zbog uvjerenja da je za
vjeru podnio mučeništvo. Takvim čitanjem ljetopisa na sasvim jasan način izranja ljetopiščev
katolički i kršćanski identitet koji je vrhunska vrijednost i koju želi prenijeti na buduće
naraštaje.
64
6. Zaključak
Kao jedan od najstarijih ljetopisa Bosne Srebrene, Šipračićeva Tabula stoji na samom
začetku ljetopisne tradicije Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Kao djelo raznorodnog
sadržaja namijenjeno budućim franjevačkim naraštajima, Šipračićev ljetopis se ponajprije
ističe u komuniciranju iskustva u unutarnjim previranjima. U tim previranjima se posebno
ističe zalaganje bosanskih franjevaca da očuvaju svoj jedinstveni položaj koji im je omogućio
djelovanje u sustavu Osmanskog Carstva. Ljetopis nastaje tijekom jeseni, uoči provincijskog
kaputula, 1684. kojim je presjedao provincijal i ljetopisac fra Andrija Šipračić. Doba je to
Velikoga bečkog ili Morejskog rata (1683. – 1699.) s kojim je došlo do najvećeg i
najmasovnijeg pomicanja granica i stanovništva u ranonovovjekovnoj povijesti.
U provinciji Bosni Srebrenoj, koja se protezala preko granica Bosanskog pašaluka i
prelazila na susjedni kršćanski teritorij, tijekom druge polovice 17. st. uzvitlali su se odnosi
između pojedinih franjevaca grupiranih u više regionalnih struja. Najburniji odnos imali su
bosanski s prekosavskim franjevcima u Slavoniji koji su priželjkivali dolazak svog teritorija
pod hrvatsku bansku vlast i zagrebačkog biskupa. Iza pokušaja odvajanja slavonskog dijela
Provincije stoje i velike identitetske razlike između Bosanaca i Prekosavaca. Raščlanjujući taj
sukob postalo je jasno da su te dvije zajednice imale sasvim različite paradigmatske osnove
iz kojih su proizlazile različite političke težnje u kontekstu događaja u 17. stoljeću. Drugi
unutarnji sukob, sukob Šipračićeve struje koji je predvodio sutješke s Miletićevom koji je
predvodio fojničke franjevce, na zanimljiv način pokazuje neporemećenu aktantsku
strukturu teksta. Naime, potonji franjevac koji se jednom istakao u borbi protiv slavonske
struje u Provinciji, unatoč izrazitoj suprotstavljenosti u viđenju upravljanja Provincijom s
ljetopiščevim, ostaje opisan kao dobar i pošten redovnik. Tim je riječima Šipračić opisao fra
Franju Miletića iako je Šipračićevoj struji bio protivnik. U tom sukobu se pokazala vrlo
zanimljivom sprega imotskih i sutjeških franjevaca kojoj je na čelu bio sam ljetopisac.
Ljetopiščev odnos prema svim drugostima u stvarnosti 17. st. na zanimljiv način je
vrlo jasno određena u retrospektivnom dijelu ljetopisa. Taj kraći dio Šipračićeva izlaganja
sasvim jasno određuje identitetske okvire bosanskog franjevca iz kojeg proizlazi svo njegovo
djelovanje. Identitetski okvir predstavlja nit vodilju koja se na različite načine proteže kroz
cijeli ljetopis i koji unaprijed oblikuje stavove u susretu s drugostima, pogotovo u susretu sa
islamom i pravoslavljem. U navedenom okviru najposebnije mjesto zauzima ljetopiščevo
izlaganje bosanskog srednjovjekovlja. Čuvanje uspomene na kralja Stjepana Tomaša i na
65
događaje vezane uz pad Bosanskog Kraljevstva daju jasnu poruku čitatelju o kontinuitetu
između provincije Bosne Srebrene i minulog Kraljevstva. Identitet katoličkih redovnika tako
je bio temeljno određen na tragediji propasti katoličkog Kraljevstva te je kao takav očuvan i
do danas.
Retrospektivni dio ljetopisa tako je odredio i ljetopiščev odnos prema dominantom
islamu i rastućem pravoslavlju. Bilješka o padu Carigrada jasno donosi vizuru odnosa
bosanskih franjevaca prema pravoslavlju. Odnos prema islamu i osmanskoj vlasti je pak
nešto kompleksniji. Fluidna uloga pomagača i protivnika ovisila je o kontekstu i vremenu.
Tako je iznimno zanimljivi prikaz sultana Mehmeda II. u retrospekciji, koji je u isto vrijeme i
onaj koji je uništio Bosansko Kraljevstvo i onaj koji je omogućio franjevcima djelovanje.
Samim time se očuvala katolička vjera na prostoru koji je kroz niz stoljeća bio dominanto
islamski. Upravo taj motiv, očuvanje vjere, jasno je prisutan kroz cijeli ljetopis. Iščitava ga se i
u bilješkama o islamizaciji, u opisu stradanja pojedinih samostana i franjevaca, ali i u
nesretnim sudbinama onih franjevaca koji su prešli na islam.
Sasvim je jasno da je vrhunska vrijednost koja je motivirala ljetopisca i njegovu
zajednicu bila upravo katolička vjera. Opstanak i očuvanje identiteta u teškim vremenima
omogućila je upravo metafizička snaga crpljena iz te vjere. Kontekst vremena je učinio to da
se u Šipračićevu dobu i životu dogodi niz egzodusa bosanskohercegovačkih katolika u
susjedna područja. Ti po sebi tragični događaji mogu se sagledati i iz ovog kuta: ljudi koji su
baštinili tako jasan vjernički identitet svojom su prisutnošću oblikovali širi prostor i trajno ga
obogatili vrhunskim vrijednostima.
7. Bibliografija
Izvori
AR [Akademijin rječnik]
Rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Dio I (A – Češuļa). Ur. Đuro Daničić. Zagreb: JAZU, 1880. – 1882.
AŠ [Andrija Šipračić] Tabula od ministara i kapitula koji se mogu znati, koji su bili u ovoj Provinciji Bosne Arđentine i što se dogodilo za koga ministra i od druzje stvari i dekreta carkovnije; poče to pisati po meni fra Andriji Šipračiću roda očinja, a Margaritiću roda materina iz Dubočca, župe sutiške, str. 1–37. U: Laštrić Commetariolum i dr. Kraljeva Sutjeska: Biblioteka samostana sv. Ivana Krstitelja. Inv. br. POK-13.
Brković 2008 Milko Brković. Zlatovićevi prijepisi starih isprava pisanih bosanicom (1464.–1780.). Zbornik o Stjepanu Zlatoviću (Zbornik radova sa znanstvenoga skupa „Fra Stjepan Zlatović“, Šibenik – Skradin – Visovac, 26. – 27. X. 2007.). Pavao Knezović (ur.). Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, 2008., 199–247.
Du Cange et al. 1887 Du Cange et al. Glossarium mediae et infimae latinitatis (1678.). Tom. 1. Niort: L. Favre, 1883-1887. Agnus. URL: http://ducange.enc.sorbonne.fr/AGNUS (23. V. 2018.)
Fermendžin 1890 Euzebije Fermendžin. Chronicon observantis provinciae Bosnae Argentinae ordinis s. Francisci Seraphici. Starine. 22 (1890), 1–67.
Gavran, Fra Bono Benić
Ignacije Gavran (prir.). Fra Bono Benić: Ljetopis sutješkog samostana. Sarajevo: IRO Veselin Masleša, 1979. [Drugo izdanje. Sarajevo – Zagreb: Synopsis, 2003.]
Gavran, Fra Marijan Bogdanović
Ignacije Gavran (prir.). Fra Marijan Bogdanović: Ljetopis kreševskog samostana. Sarajevo: IRO Veselin Masleša, 1984. [Drugo izdanje. Sarajevo – Zagreb: Synopsis, 2003.]
Gavran, Fra Nikola Lašvanin Hrvatska enciklopedija
Ignacije Gavran (prir.). Fra Nikola Lašvanin: Ljetopis. Sarajevo: IRO Veselin Masleša, 1981. [Drugo izdanje. Sarajevo – Zagreb: Synopsis, 2003.] Hrvatska enciklopedija. Leksikografski zavod Miroslav Krleža. URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=37722
Jukić 2015 Ivan Frano Jukić. Poviestnica. Izabrani spisi. Ivan Lovrenović (prir.). Sarajevo – Zagreb: Synopsis, 2015.
Jelenić, Ljetopis fra Andrije Šipračića
Julijan Jelenić. Ljetopis fra Andrije Šipračića 1684. Rukopis. Kreševo: Biblioteka samostana sv. Katarine Aleksandrijske. Sign. 1-II-57 (Julijan Jelenić, Rijet. 22).
Pranjković 2005a Ivo Pranjković. Hrvatska književnost Bosne i Hercegovine od XIV. do sredine XVIII. stoljeća. Zagreb: Matica hrvatska, 2005., 171–177.
Pranjković 2005b Ivo Pranjković. Tabula od ministara i kapitula fra Andrije Šipračića. Bilten Udruge đaka Franjevačke klasične gimnazije – Visoko 7 (2005), 73–78.
Škegro 2018 Ante Škegro. „Tabula od ministara i kapitula…“ fra Andrije Šipračića
Margaritića Dubočanina. Bosna franciscana. XXVI (2018) 49, 233–316. Truhelka, Fojnička kronika
Ćiro Truhelka. Fojnička kronika. Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini. 21 (1909), 443–459.
Zirdum, Fra Filip Lastrić
Andrija Zirdum (prir.). Pregled starina Bosanske provincije [Epitome vetustatum Bosnensis provinciae seu Brevissimum compendium historico-chronologicum ... Congesta, et compilata a p. Philippo ab Occhievja]. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991. [Drugo izdanje. Sarajevo – Zagreb: Synopsis, 2003.]
Zirdum, Fra Jako Baltić
Andrija Zirdum (prir.). Godišnjak događaja i promine vrimena u Bosni. Sarajevo: Veselin Masleša, 1991. [Drugo izdanje. Sarajevo – Zagreb: Synopsis, 2003.]
Literatura
Banac 1991 Ivo Banac. Grbovi: biljezi identiteta. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske,
1991.
Batinić 1883 Mijo Vjenceslav Batinić. Djelovanje franjevaca u Bosni i Hercegovini za prvih šest viekova njihova boravka. Zagreb: Tiskom Dioničke tiskare, 1883.
Beljan 2011 Iva Beljan. Pripovijedanje povijesti. Ljetopisi bosanskih franjevaca iz 18. stoljeća. Zagreb – Sarajevo: Synopsis (Biblioteka 21), 2011.
Božitković 1935 Juraj Božitković. Kritički ispit popisa bosanskih vikara i provincijala: 1339-1735. Beograd, Štamparija Dragomira Popovića, 1935.
Brković 2008 Milko Brković. Zlatovićevi prijepisi starih isprava pisanih bosanicom (1464.-1780.). u: Zbornik o Stjepanu Zlatoviću. Zbornik radova sa znanstvenog skupa »Fra Stjepan Zlatović«, Šibenik – Skradin – Visovac, 26. – 27. X. 2007. Zagreb: Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu (Knjižnica Tihi pregaoci, knj. 6), 2008., 199–245.
Buturac 1970 Josip Buturac. Katolička crkva u Slavoniji za turskoga vladanja. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1970.
Čvrljak 1993 Krešimir Čvrljak. Pavao Pellizer Rovinjanin (1600–1691): život djelo. Croatica Christiana periodica 17 (1993): 52–67.
Ćosić i Vekarić 2005 Stjepan Ćosić i Nenad Vekarić. Dubrovačka vlastela između roda i države. Salamankezi i sorbonezi. Zagreb – Dubrovnik: HAZU – Zavod za povijesne znanosti u Dubrovniku, 2005.
Draganović 1983 Krunoslav Draganović. Biskup fra Jeronim Lučić (o. 1575-1643) i njegovo doba, II. dio: Povijesne prilike. Croatica Christiana periodica 7 (1983), 33–79.
Filipović 2008 Emir O. Filipović. Bosansko srednjovjekovlje u domaćim franjevačkim kronikama 18. stoljeća. Zbornik o Marku Dobretiću. Sarajevo – Dobretići: 2008, 125–139.
Filipović, 2013 Emir. O. Filipović. Historiografija o padu Bosanskog Kraljevstva. Stjepan Tomašević (1461.-1463.) – slom srednjovjekovnoga Bosanskog Kraljevstva. Zbornik radova sa Znanstvenog skupa održanog 11. i 12. studenog 2011.
godine u Jajcu. Hrvatski institut za povijest, Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu: 2013, 11–28.
Gabrić-Bagarić 2004 Darija Gabrić-Bagarić. Primjeri bosanskohercegovačke pismenosti i književnosti od 11. do 19. stoljeća. Zagreb: HKD Napredak, Glavna podružnica; Hrvatski informativni centar – Sarajevo: HKD Napredak, Središnjica, 2004.
Gross 2001 Suvremena historiografija : korijeni, postignuća, traganja. 2. nepromijenjeno izdanje. Zagreb: Novi Liber –Zavod za hrvatsku povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta, 2001.
Herman 2001 Violeta Herman. Pisma fra Luke Ibrišimovića zagrebačkom biskupu Aleksandru I. Mikuliću 1688. Croatica Christiana periodica 47 (2001): 71–89.
HE Hrvatska enciklopedija. Ohmućevići. na URL: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=44872. (19. III. 2019.)
HFBL Hrvatski franjevački biografski leksikon. Franjo Emanuel Hoško, Pejo Ćošković, Vicko Kapitanović (ur.). Zagreb: Leksikografski zavod Miroslav Krleža; Vijeće franjevačkih zajednica Hrvatske i Bosne i Hercegovine, 2010.
Hoško 2012 Franjo Emanuel Hoško. Požeški franjevci kao promicatelji crkveno-upravne samostalnosti Slavonije u tursko vrijeme. Radovi Zavoda za znanstveni i umjetnički rad u Požegi. 1 (2012), 57–76.
Hoško 2015 Franjo Emanuel Hoško. Biskup Nikola Ogramić-Olovčić. Bosna Franciscana. 42 (2015), 73–94.
Jukić 1842 Ivan Frano Jukić. Starodavnosti bosanske. Danica ilirska. 34 (1842).
Jurišić 1972 Karlo Jurišić. Katolička Crkva na biokovsko-neretvanskom području u doba turske vladavine. Zagreb: Kršćanska sadašnjost, 1972.
Kovačić 1977 Slavko Kovačić. Crkva u skradinsko-kninskom području u 17. stoljeću prema izvještajima skradinskih biskupa Svetoj Stolici. Croatica Christiana periodica. 1 (1977), 24–33.
Kurelac 2008 Iva Kurelac. Dinko Zavorović: šibenski humanist i povjesničar. Šibenik: Gradska knjižnica „Juraj Šišgorić“, 2008.
Kursar 2011 Vjeran Kursar. Bosanski franjevci i njihovi predstavnici na osmanskoj Porti. Prilozi za orijentalnu filologiju. 60 (2011), 371–408.
Mandić 1968 Dominik Mandić. Franjevačka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske vikarije i provincije 1340. – 1735. Rim: Hrvatski povijesni institut (Opera Instituti Croatorum historici Romae, Vol. II), 1968.
Mandić 2013 Dominik Mandić. Franjevačka Bosna. Razvoj i uprava Bosanske Vikarije i Provincije 1340.-1735. Sabrana djela, sv. III. Mostar 2013, 411–617.
Novaković 2000 Darko Novaković. Šibenska povijest Bosne. [Vijenac 167]. URL: http://www.matica.hr/vijenac/167/sibenska-povijest-bosne-17771/ (22. II. 2018.)
Perić 2016 Ratko Perić. Svećenici glagoljaši na području BiH. Trista godina djelovanja
(1551.-1851.). Mostar: Crkva na kamenu, 2016.
Prijatelj-Pavičić 2010 Ivana Prijatelj-Pavičić. Prilog poznavanju sudbine slike Uskrslog Krista i kralja Stjepana Tomaša porijeklom iz Kraljeve Sutjeske. Stoljeća Kraljeve Sutjeske. Marko Karamatić (prir.). Sarajevo: Kulturno-povijesni institut Bosne Srebrene, 2010., 105–143.
Sekulić 2005 Ante Sekulić. Objelodanjeni prinosi proučavanju filozofske baštine s rubnoga narodnog područja Podunavlja. Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine. 31 (2005) 1–2, 205–241.
Skenderović 2011 Robert Skenderović. Ivan Andrija Makar i fra Luka Ibrišimović u službi zagrebačkog biskupa. Cris. XIII (2011) 1, 11–19.
Škegro 2011 Ante Škegro. Apostazija fra Pacifika (Šime) Krnjića iz Skopja Gornjeg. Bosna franciscana. XIX (2011) 35, 105–122.
Škegro, Sejfuli i Ćorić 2017
Ante Škegro, Ajla Sejfuli i Marko Ćorić. Crkvine u Veseloj kod Bugojna u zapadnom dijelu srednje Bosne. Hercegovina: Časopis za kulturno i povijesno naslijeđe. 3 (2017), 117–151.
Toth 2002 István György Tóth. Franjevci Bosne Srebrene kao misionari u turskoj Ugarskoj (1584.-1716.). Scrinia Slavonica. 2 (2002), 178–201.
Zirdum 1985 Andrija Zirdum. Franjevački ljetopisi u Bosni i Hercegovini. Croatica Christiana periodica. IX (1985) 15, 43-64.
Zirdum 2006 Andrija Zirdum. Povijesne bilješke Ivana Velikanovića sačuvane u Fermendžinovu djelu Chronicon … Bosne Argentinae. u: Velikanovićev zbornik: zbornik radova sa znanstvenog skupa o Ivanu Velikanoviću u Slavonskom Brodu 21. i 22. studenoga 2003. ur. Katica Čorkalo Jemrić. Zagreb – Osijek – Slavonski Brod: HAZU – Zavod za znanstveni i umjetnički rad HAZU u Osijeku – Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i Baranje – Franjevački samostan u Slavonskom Brodu, 2006., 50–61.
