ISSN 1332-2362 UDK 323.15 (497.5) - bnz.hr · razdoblju između dva svjetska rata. Drugi važan faktor bila je speciﬁ čna političko-društvena i konfesionalno-etnička struktura

ISSN 1332-2362UDK 323.15 (497.5)

Svezak 11broj 34-35, Zagreb, 2012.

Časopis “Bošnjačka pismohrana” tiskan je uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske

ZBORNIK RADOVA XVII. SIMPOZIJA

EUROPSKI IDENTITET BOŠNJAKA

OD MINULOG ISKUSTVA DO SUVREMENE AFIRMACIJE

Organizatori:Bošnjačka nacionalna zajednica za Grad Zagreb i Zagrebačku županiju

Islamska zajednica u HrvatskojMedžlis Islamske zajednice Zagreb

Za Organizatore:Dževad Jogunčić, dipl. inž.

dr. med. Gzim Redžepi

Suorganizator:Naučnoistraživački institut “Ibn Sina” Sarajevo

Zagreb, 6. i 7. 05. 2011.

Bošnjačka pismohrana 5

Sadržaj

1. UVODNE BESJEDEDževad Jogunčić: Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora 9Dr. med. Gzim Redžepi: Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija 13Prof. dr. sc. Ivo Josipović: Govor predsjednika Republike Hrvatske na

17. znanstvenom simpoziju 15Bakir Izetbegović: Pozdravno obraćanje, člana Predsjedništva

Bosne i Hercegovine 19

2. BOŠNJACI, IDENTITET, SUVREMENOSTProf. dr. sc. Hilmo Neimarlija: Evropski identitet Bošnjaka /

Determinacija, vokacija i korelacija 23Dr. sc. Fahrudin Novalić: Smisao europskoga identiteta Bošnjaka 31Dr. sc. Sead Alić: Identitet i identiteti (prema fi nalu) 47Mr. sc. Saeid Abedpour: O defi niranju evropskog identiteta Bošnjaka 57Prof. dr. sc. Senadin Lavić: Globalizacijski procesi, evropske integracije

i bosanske perspektive. Bošnjačko sazrijevanje. 65Dr. sc. Elvira Islamović, doc.: Europska nelagoda i bosanski labirint 79

3. BOŠNJAŠTVO I TOKOVI POVIJESTIProf. dr. sc. Ferid Muhić: Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu –

Bosna kao povijesna i kulturna paradigma Europe 91Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.: Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka –

evropski korijeni Bošnjaka 103Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.: Bosanska banovina i njen evropski identitet 113Dr. sc. Midhat Spahić, doc.: Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka 131Prof. dr. sc. Fikret Karčić: O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom

periodu: Evropa kao “drugi” 147Dr. sc. Edin Radušić, doc.: Bošnjački identitet u 19. stoljeću 153Prof. dr. sc. Adib Đozić: Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta 165Dr. sc. Adnan Jahić, doc.: Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme

monarhističke Jugoslavije 185Akademik prof. dr. sc. Enes Karić: Bošnjačka samokritika u devetnaestom i

dvadesetom stoljeću 197Dr. sc. Zlatko Hasanbegović: Bošnjaci i kemalistička revolucija. Kemalova

Turska u zaboravljenom djelu Munira Šahinovića Ekremova 213Prof. dr. sc. Šaćir Filandra: Adil Zulfi karpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo 219

Sadržaj

Bošnjačka pismohrana6

Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković: Refl eksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima bosanskohercegovačkih pisaca 20. stoljeća 225

Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.: Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period savremene bosanskohercegovačke kulture: uloga i značaj bošnjačkih umjetnika 233

Dr. sc. Denis Bećirović, doc.: Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u osamdesetim i devedesetim godinama XX. stoljeća 259

Mr. sc. Izet Hadžić: Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE 289

4. BOŠNJACI I IZAZOVI DANAŠNJICEMr. sc. Mirza Mešić: Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije 297Muftija Ševko ef. Omerbašić: Identitet imama 305Dr. sc. Amir Karić: Muslimani u Evropi – identiteti u progresu 311Dr. sc. Dževad Hodžić, doc.: Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka

u zapadnoj dijaspori 321Mr. sc. Muhamet Morina: Europski identitet i vjerska tolerancija u

albanskom nacionalnom identitetu 327

5. SVJEDOČANSTVASead Muhamedagić: Bošnjački identitet u (europskom) procijepu 337

6. PLAKAT I PROGRAM SIMPOZIJA 347

7. GALERIJA FOTOGRAFIJA 353

1

Uvodne besjede

Dževad Jogunčićdr. med. Gzim Redžepi

prof. dr. sc. Ivo JosipovićBakir Izetbegović


Dževad JogunčićZagreb

Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora

Europski identitet Bošnjaka imao je dinamičan i slojevit tok vlastitog formiranja. Hi-storijski gledano, to je bilo uvjetovano različitim faktorima i okolnostima.Na području današnje Bosne i Hercegovine, na kojem je bilo višestoljetno prisustvo rimske civilizacije, te njene produžene ruke u formi Bizantijskog carstva, tokom seoba u VII I VIII stoljeću među slavenskim doseljenicima dolazi do posebne etničke i dr-žavotvorne identifi kacije. Posljedica toga jeste i nastanak srednjovjekovne bosanske države koja je svojim državno-pravnim, ekonomskim, kulturnim i bračnim vezama bila u potpunosti uokvirena u tadašnje europske tokove. Formiranju Bošnjaka kao na-roda pomoglo je osvajanje srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva od strane moćne osmanske imperije, koja se u vremenu penetracije na Balkan – kulturološki i civiliza-cijski gledano – pojavila kao muslimansko-orijentalni izazov i kontrapunkt kršćan-skoj Europi. Usljed svog pripadanja vladajućoj religiji i civilizaciji osmanske države, Bošnjaci su se afi rmirali ne samo kao dominantna etnija u mozaiku novovjekovnih bosanskih zajednica, već i kao važan faktor odbrane carstva u njegovim ratovima s europskim susjedima. Naročito je višestoljetna habsburško-osmanska konfrontacija i dihotomija posredovala u profi liranju Bošnjaka kao naroda koji je svoj identitet proma-trao u opreci spram europskih vrijednosti. Ta je percepcija imala svoj pozni eho u izra-ženoj rezistenciji prosvjetnoj politici Austro-Ugarske monarhije u Bosni i Hercegovini potkraj XIX stoljeća, ali i u oponiranju europskim kulturno-društvenim sadržajima u razdoblju između dva svjetska rata.

Drugi važan faktor bila je specifi čna političko-društvena i konfesionalno-etnička struktura bosanskohercegovačkog društva. Za razliku od susjednih zemalja, s domi-nantnim prisustvom jedne većinske vjere-etnije, Bosna se u osmanskom razdoblju afi r-mirala kao multireligijsko društvo, sa snažnim implikacijama u političko-društvenom poretku, u smislu vodeće uloge bosanskohercegovačkih muslimana – Bošnjaka – u vojnom, političkom, socijalnom i drugim područjima života osmanske Bosne. Tako je u XIX stoljeću, umjesto borbe Bosanaca za nacionalno oslobođenje, kako je to bilo svojstveno drugim narodima srednje i jugoistočne Europe, Bosna bila poprište razuđe-nih izraza otpora središnjoj vlasti, s bitno drukčijim, čak suprotstavljenim motivima i intencijama grupacija i zajednica koje su u njemu učestvovale. Ma kako bili nezado-voljni politikom Visoke Porte u Bosni, Bošnjaci nisu željeli odlazak osmanskog carstva iz svoje domovine, još manje dolazak Austro-Ugarske monarhije, što će dokazati ma-

1 Uvodna riječ predsjednika organizacijskog odbora


sovnim učešćem u tromjesečnom vojnom otporu austro-ugarskim okupacijskim trupa-ma 1878. godine.

Tokom austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini (1878-1918), kad se bo-sanskohercegovački pravoslavci i katolici prepoznaju u nacionalnim matricama su-sjednih zemalja, Bošnjaci su primarno zaokupljeni idejom zaštite vlastitog vjerskog identiteta, usljed dolaska pod vlast kršćanskog vladara, ali i prozelitske vjerske politike novopostavljenog sarajevskog nadbiskupa. Ne shvaćajući epohalnost i dalekosežnost promjena započetih Berlinskim kongresom, u tjeskobi strahovanja za vlastiti opstanak u nametnutom poretku, nadajući se da će se sultan vratiti u Bosnu, Bošnjaci odbacuju svaku nacionalnu identifi kaciju i svoje cjelokupno kolektivno očitovanje čine u znaku muslimanstva, dajući tako podlogu dolazećim hegemonističkim težnjama prisvajanja Bosne i Hercegovine temeljem “nacionaliziranja” bošnjačkog stanovništva. Dvadese-to stoljeće Bošnjaci dočekuju bez vizija u pogledu razvoja Bosne i Hercegovine u budućem vremenu, a s osnovnim stremljenjem da zaštite svoj muslimanski vjerski i kulturni identitet i konzerviraju postojeće pozicije u agrarnim odnosima. Ovo presudno određuje držanje Bošnjaka u političkim procesima do konca austro-ugarske vladavine u Bosni i Hercegovini.

U XX stoljeću na formiranje identiteta Bošnjaka utiču različiti faktori, od vladaju-ćih nacionalnih politika jugoslavenskih elita, preko izloženosti Bosne i Hercegovine hegemonističkim i paternalističkim politikama njenih susjeda, do izazova gole borbe za opstanak u uvjetima historijske nužde, tokom ratova, prevrata, provizorijuma, od-nosno borbe za vlastiti status, u novonastajućim državnim tvorevinama. Dramatični i turbulentni tokovi bosanskohercegovačke historije suvremenog doba bili su daleko od povoljnog ambijenta za samosvjesno sazrijevanje i prepoznavanje Bošnjaka u izvorno-sti njihove europske zavičajnosti. Tek posljednja zbivanja potkraj XX stoljeća – držav-na afi rmacija Bosne i Hercegovine i povratak historijskog imena Bošnjacima – stvorila su strateške pretpostavke za slobodno i rasterećeno manifestiranje cjelokupne sadržaj-nosti bošnjačkog identiteta/identitetā u multilateralnosti europskog kulturnog prostora, kojem i Bošnjaci, nesporno, pripadaju.

Koji su ciljevi ovog znanstvenog skupa?Znanstveni skup “Europski identitet Bošnjaka – od minulog iskustva do suvremene

afi rmacije” trebao bi da ponudi odgovore na različita pitanja historijskog, sociološkog, kulturološkog, antropološkog i drugih aspekata kolektivnog potvrđivanja Bošnjaka od Srednjeg vijeka do današnjeg vremena. Eminentni znanstvenici, od kojih se očekuju konkretni znanstveni doprinosi, trebali bi se, pored ostalih, usredotočiti na sljedeće teme i pitanja:

– Bošnjaci na razmeđu kultura i civilizacija– Bošnjačka percepcija Europe kroz minula razdoblja– Europa prema Bošnjacima – Bošnjaci prema Europi– Bošnjaci i pripadnost europskom pravnom krugu– Identitet pod pritiskom – nacija, politika, manipulacija– Vjersko i običajno u profi liranju bošnjačkog identiteta

Bošnjačka pismohrana

1Uvodne besjede

11

– Suvremeni globalizacijski trendovi – dileme i putokazi– Elita, institucije i projekti budućnosti za ukupni razvoj.

Od skupa se ne očekuje da bude u funkciji bilo kakvih apriornih ciljeva, opredjelje-nja i zaključaka, već, prije svega, da pomogne suvremenom bošnjačkom samouvidu, u stoljeću globalizacije i izazova tradicionalnom poimanju identiteta, da bošnjačku javnost i akademske krugove potakne na suočavanje s minulim iskustvima i naslije-đem te pomogne afi rmaciji raznolikih izraza bošnjačke vlastitosti u njihovoj europskoj izvornosti i ukorijenjenosti.


Dr.med. Gzim RedžepiPredsjednik Izvršnog Odbora Medžlisa Zagreb

Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija “Evropski identitet Bošnjaka

(Od minulog iskustva do suvremene afirmacije)”

Poštovani gosti, sudionici Sedamnaestog znanstvenog simpozija!

Veliko mi je zadovoljstvo i osobita čast pozdraviti vas u ime Medžlisa Islamske zajednice Zagreba, jednog od organizatora ovoga skupa, i poželjeti vam uspješan rad i ugodan boravak u našoj sredini.

Čini mi posebno zadovoljstvo naglasiti da se našem pozivu odazvalo 27 uglednih intelektualaca i znanstvenika, koji su prihvatili aktivno sudjelovanje na ovom simpozi-ju, organiziranom u znak sjećanja na radno otvorenje Zagrebačke džamije.

Nakon postavljanja kamena temeljca 11. 9. 1981. godine, velika, suvremena, godi-nama sanjana Zagrebačka džamija, radno je otvorena 24. 4. 1987.

Osvrćući se na protekle 24 godine, s radošću možemo reći da smo u ovom kratkom razdoblju djelovanja džamije u Zagrebu, i Islamskog centra u njoj, opravdali sve naše nade i sva naša očekivanja ostvarivši izuzetne rezultate.

Nesumnjivo, najveća je zasluga naše džamije u tome što smo uspjeli realizirati sa-držaj suvremenog islamskog centra.

Uvjeren sam da je i ovaj simpozij samo nastavak davno započete suradnje na polju znanosti, religije i kulture.

Naziv ovogodišnjeg simpozija je vrlo zanimljiv i izazovan i pruža svakome od Vas mogućnost i priliku da u sklopu svojih znanstvenih postignuća i dostignuća doprinese rasvjetljavanju svega onoga što podrazumijeva evropski identitet Bošnjaka.

Unatoč tome što se islamski svijet nalazi u velikim previranjima, manje zajednice muslimana u svijetu pokušavaju održati i sačuvati svoj identitet u društvima u kojima egzistiraju.

Među takvim skupinama nalaze se i muslimani naših krajeva čiji se identitet, u smislu nacionalnog i etničkog, nerijetko stavlja pod znak pitanja.

Nastojeći unijeti nove ideje u unapređenje i prezentiranje islamske misli, ali i u ra-zvoj svijesti o nacionalnom i etničkom identitetu, Medžlis Islamske zajednice Zagreb, Bošnjačka nacionalna zajednica Hrvatske te Naučno-istraživački institut “Ibn Sina”iz Sarajeva, odlučili su ovogodišnji Simpozij posvetiti upravo temi našeg bošnjačkog

1 Riječ na otvorenju 17. znanstvenog simpozija


identiteta, nadajući se da će ovaj respektabilan skup doprinijeti stjecanju dragocjenih iskustava, te da će ponuditi prave znanstvene odgovore na mnoga postavljena pitanja.

Vaš znanstveni autoritet daje naslutiti da ćemo na kraju ovoga Simpozija dobiti novo djelo koje će činjenično rasvijetliti sve one nedoumice i sumnje koje, često ne-znalački, prate nas Bošnjake kad je riječ o našem identitetu.

Hvala Vam što ste došli u naš grad, u našu Zagrebačku džamiju, u naš Islamski centar. Mi ćemo nastojati, kao zahvalni domaćini, da se ovdje osjećate kao u svojim domovima, kao u svojim radnim kabinetima.

To nam je islamska dužnost određena sunnetom budući da su po riječima Muhammeda a.s. učenjaci pravi nasljednici Božjih poslanika.


Prof. dr. sc. Ivo JosipovićPredsjednik Republike Hrvatske

Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju “Europski

identitet Bošnjaka – od minulog iskustva do suvremene afirmacije”

Poštovani gospodine muftija Omerbašić,Dragi domaćini,

Hvala vam što ste mi učinili čast i zadovoljstvo da vam se mogu danas ovdje obratiti.Iznimno mi je zadovoljstvo što sam nazočan radu Znanstvenog skupa “Europski

identitet Bošnjaka”, a mislim da je taj naslov kao i podnaslov “Od minulog iskustva do suvremene afi rmacije” vrlo znakovit. Jednako tako mislim da je važna i činjenica da se ovaj skup održava ovdje u Zagrebu, u glavnom gradu Republike Hrvatske i u Islamskom centru u organizaciji Bošnjačke nacionalne zajednice, Islamske zajednice u Hrvatskoj te Sarajevskog naučno-istraživačkog instituta.

Iz povijesnog iskustva znamo da svaki narod ima svoj osobit put nastanka, konstitu-iranja i identifi kacije. Bošnjački narod prošao je i prolazi taj put kroz jedno specifi čno

1 Govor predsjednika Josipovića na 17. znanstvenom simpoziju


duhovno i povijesno iskustvo. Ono što je ovdje posebno važno i relevantno, kako za ovaj skup tako i uopće, jest činjenica da se bošnjački narod razvija na europskom tlu kao europski narod.

Iz mnoštva mogućih polazišta za raspravu o ovoj temi, razumljivo bez pretenzija da dajem neke znanstvene raščlambe i dokaze, ali u želji da se pridružim dijalogu, dopu-stite mi da istaknem dvije točke.

Prvom točkom želim istaknuti onu nedvojbenost od koje, uvjeren sam, nužno polazi ova rasprava, a to je da bošnjački narod ima svoju suverenu državu Bosnu i Hercego-vinu koju dijeli sa svojim sugrađanima koji se osjećaju Hrvatima i Srbima. Samim tim Bošnjaci dijele temeljnu državno-političku značajku većine europskih nacija i naroda, a to je suverenost i konstitutivnost. Bošnjaci dijele još nešto s većinom naroda, a to je da su raseljeni i da ih ima u više država, izvan državnih granica Bosne i Hercegovine, pa tako i u Republici Hrvatskoj.

Druga važna točka identiteta koja Bošnjake razlikuje od većine europskih naroda jest da se nacionalno ime Bošnjak pretežno, ali ne isključivo, vezuje s pripadnošću islamskoj vjeri odnosno muslimanskoj tradiciji. Ta činjenica čini Bošnjake snažnom poveznicom Europe i cijelog islamskog svijeta.

Povijesno, možemo ustvrditi da je činjenica da su se na ovim prostorima, pa i u Europi uopće, prelamali i doticali svjetovi, kulture i vjere, uvjetovala mnoge sukobe i teškoće, često tragične. No, koliko god je više stoljeća i naš dio Europe bio prostor civilizacijskih pa i vjerskih sukoba i ratova, on je na sreću ujedno bio i prostor susre-tanja između vjera i kultura postavši s vremenom prostor dijaloga, suživota i otvaranja novih perspektiva.

Danas u suvremenim okolnostima nastajanja europskog jedinstva i globalnih odno-sa između država, kultura i civilizacija bošnjački narod kao europski narod ima veliku i naglašenu ulogu povezivanja europskog tradicijskog kršćanstva s islamskim svijetom. Povijesno iskustvo Bošnjaka na granici, odnosno u središtu civilizacijskih svjetova, daje toj ulozi posve osobitu kulturološku i vjersku dijalošku kvalitetu. Stoga je i ta uloga Bošnjaka nedvojbeno od prvorazredne važnosti kako za njihov europski identitet tako i za Europu samu.

Slijedom prethodnih točaka, odnosno značajki, koje uvjetuju razvoj europskog identiteta Bošnjaka možemo se uputiti i na razinu razvoja bošnjačko-hrvatskih odnosa odnosno odnosa Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Hrvatsko iskustvo u tom je smislu posebno i poučno, posebno s obzirom na razvoj međuvjerskih odnosa.

Bosna i Hercegovina i Hrvatska su zemlje u kojima su odnosi između kršćana i muslimana i prije uspostave službenih oblika međureligijskog dijaloga bili razvijeni na načelima bratskog suživota. To nije uvijek išlo bez teškoća, ali s vremenom je to isku-stvo postalo prevladavajuće. Osobno, ponosan sam i na naše Hrvate i na naše Bošnjake koji jesu tijekom svih ovih godina našli putove razumijevanja, prijateljstva i suradnje. U Hrvatskoj je to na osobit način bilo potvrđeno i na pravnoj razini donošenjem zakona kojim je Hrvatski sabor još 1916. godine priznao ravnopravnost islama u Banskoj Hr-vatskoj. Iako je donesen u jeku Prvog svjetskog rata te u nekim posebnim povijesnim


1Uvodne besjede

17

okolnostima, ovaj je imao i pragmatičnu ulogu. Povijesno gledano, bio je to veliki civi-lizacijski iskorak. To je ujedno kod Muslimana u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini, snažno ojačalo osjećaj da su ravnopravni članovi hrvatskog društva te uz ostalo potaklo useljavanje u Hrvatsku, osobito u gradske sredine. Taj pravni standard postavljen prije 95 godina nadišao je pojam i značenje vjerskog edikta, a označuje temeljnu pretpostav-ku djelotvornog uključivanja Muslimana u sve oblike društvenog života.

Sve to naravno nije bilo bez posljedica, rekao bih i pozitivnih, na razvoj bošnjač-kog identiteta. Sve te značajke od neposredne su važnosti i za suvremenu Republiku Hrvatsku. Nedvojbeno je, naime, snažna zemljopisna povezanost između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, a još više mnogostrana životna povezanost između hrvatskog i bošnjačkog naroda, kako kroz povijest tako i u suvremenosti.

Volim istaknuti kako Hrvatska nema važnijeg susjeda od Bosne i Hercegovine. Ne samo da nas povezuje tisuću kilometara nečega što zovemo granicom, ali što bi sve manje trebalo biti granica, nego nas povezuje povijest, ekonomija, brojna prijateljstva, kulturne aktivnosti, sportske aktivnosti i sve ono drugo čime se mi svi danas bavimo. Međusobna upućenost dviju država i dvaju naroda više je nego očita, pri čemu ne gubi-mo iz vida ni činjenicu da postoje i drugi narodi s kojima dijelimo i prostor, i sudbinu.

O činjenici da je danas bošnjački narod potpuno ravnopravan i uklopljeni dio hrvat-skog društva najbolje govori činjenica da su mnogi Bošnjaci dali velik i važan doprinos razvoju Hrvatske i hrvatskog društva kroz mnogostruke vrijedne i važne aktivnosti u politici, u kulturi, znanosti, sportu, gospodarstvu, umjetnosti i općenito u društvenom životu u najširem smislu riječi.

Ta neposredna prisutnost Bošnjaka u ukupnom životu Hrvatske i suživljenosti sa svekolikim životom hrvatskog društva nije od jučer nego je suvremeni izražaj mno-gostruko potvrđenog povijesnog iskustva. Hrvatska taj iznimno važan doprinos što ga Bošnjaci daju Hrvatskoj na mnogim područjima javnog života iznimno cijeni, kao što cijeni sve specifi čnosti kulturnog i vjerskog života Bošnjaka od kojih su neke postale integralnim dijelom ukupne hrvatske kulture.

Bošnjačka zajednica danas je u Hrvatskoj aktivan i iznimno konstruktivan čimbe-nik političkog dijaloga i suradnje između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Jednako tako, ona je žarište međureligijskog dijaloga i kulturne suradnje.

Sve to ne znači da je u odnosima dviju država i dvaju naroda sve bez problema. Međutim, uvjeren sam da konstruktivni pristup koji imaju i Bošnjaci i Hrvati dovodi do toga da se svi problemi rješavaju i da naši odnosi postaju sve bolji i bolji. Siguran sam da će Hrvatska i Bosna i Hercegovina, Hrvati i Bošnjaci, ojačati ulogu dvaju najvećih i najvažnijih strateških partnera.

Svojim zauzetim stavom u rješavanju mnogih problema, ulogom u javnom životu Republike Hrvatske, razumijevanjem i prihvaćanjem hrvatskih nastojanja u međuna-rodnim odnosima, posebno u vezi s priključenjem Europskoj uniji, te svojim dijalogom i plodonosnom suradnjom u Republici Hrvatskoj, bošnjačka je zajednica pokazala i dokazala istančanu svijest o odgovornosti koju zajedno s drugima ima za hrvatsku sadašnjost i budućnost.



Ovdje kao Predsjednik Republike imam posebnu potrebu istaknuti da su Bošnjaci dali neizmjeran i veliki doprinos u obrani Republike Hrvatske tijekom Domovinskog rata. Rat je bio vrijeme u kojem su, nažalost, mnogi ljudi stradali, u kojem su mnoge ljudske sudbine uništene na najtragičniji način. A kada je riječ o doprinosu koji su Bošnjaci dali obrani Republike Hrvatske, moram podsjetiti i na to da sam u Parlamentu Bosne i Hercegovine govorio i o devedesetima. Govorio sam o brojnim primjerima solidarnosti i suradnje Bošnjaka i Hrvata, ali i o pogrešnoj politici Hrvatske devedese-tih godina kada je riječ o Bosni i Hercegovini i izrazio nadu da se slične pogreške više nikada ne ponove.

Nedvojbeno europski identitet Bošnjaka dobit će u sljedećim godinama nove kon-ture, prije svega otvaranjem perspektive članstva Bosne i Hercegovine u Europskoj uniji. U ostvarenju te perspektive Republika Hrvatska će, vjerojatno kao skora članica Europske unije, Bosni i Hercegovini dati punu podršku. Uostalom, već i sada zagova-ramo što skorije priključenje Bosne i Hercegovine svim onim integracijama u kojima Bosna i Hercegovina želi sudjelovati.

Želim naglasiti tu našu povezanost i želju da otvorimo i pomognemo europsku per-spektivu Bosne i Hercegovine, posebno imajući u vidu i daljnju perspektivu hrvatsko-bošnjačkih nacionalnih odnosa, kako u Republici Hrvatskoj tako i globalno.

Iako ovaj skup ima zadaću raspraviti pitanje i teme europskog identiteta Bošnjaka mnogo šire od ovih točaka koje sam izložio, želio sam istaknuti važnost koju i sam naziv skupa sugerira: utvrđivanje minulih iskustava i suvremenu afi rmaciju europskog identiteta Bošnjaka, njenu važnost koju ima prije svega za odnose između naših prija-teljskih naroda i država.

Uvjeren sam da će ovaj skup i tu dati trajan pozitivan doprinos i ojačati kulturni, vjerski, nacionalni i svaki drugi dijalog između Hrvata i Bošnjaka.

Puno vam hvala.


Bakir IzetbegovićČlan Predsjedništva Bosne i Hercegovine

Pozdravno obraćanje

Cijenjeni organizatori, uvaženi profe-sori i akademici, dragi prijatelji, dame i gospodo! Esselamu alejkum i dobar vam dan.

Zaista mi je čast i zadovoljstvo biti učesnikom skupa eminentnih mislilaca na kojem će se tražiti odgovor na jedno od bitnih pitanja koja mi Bošnjaci sebi postavljamo. Kažem na jedno od važ-nih pitanja, jer narod kojem skoro sto-tinu godina nisu dopuštali da ima svoje ime, svoj identitet, svoju posebnost, je narod koji će morati ubrzano da traži odgovore, da defi niše sebe, svoju proš-lost, sadašnjost i budućnost.

Imenovati znači odrediti bit, sadržaj, osobenost.A mi smo bili bezimeni, neopredijeljeni, dakle nedefi nisani, narod koji tek treba

da se opredijeli, prikloni jednoj od dvije alternative. Odbili smo te alternative decenij-skom šutnjom i izborili da se zovemo Muslimanima. Ali i to je značilo da u nacional-nom smislu nešto NISMO, da nismo ni Srbi ni Hrvati.

Ime Bošnjak znači da ponovno nešto JESMO, ali sadržaj tog imena tek treba ispu-niti. Okvir su napravili ratnici i političari, sadržaj ispisati mogu samo naučnici i umjet-nici. Povezati nas sa onim što smo izborili i što nam pripada. Sa zemljom, istorijom, kulturom. Sa istorijom koja nas nije štedila, jer samo u posljednjih 130 godina zapam-tili smo pad dvije imperije, nastanak i nestanak tri države, izdržali smo tri uništavajuća rata. Sve što nas nije uništilo, ojačavalo nas je. Naša zemlja, naoko krhka, slabe unu-tarnje snage i kohezije, je sve to preživjela. A s njom i mi, Bošnjaci, osnovno vezivo te zemlje. Mali narod kojeg su teška vremena učinila žilavim i otpornim, naučila ga da se odupire ali i da prihvata, unijela u njegovu supstancu uticaje sa istoka i zapada. Skupovi poput ovog će sigurno ispričati zanimljive priče, priče o narodu čiji duh je spoj Evrope i Orijenta, o narodu koji je autohton, ukorijenjen, ponosan, osoben.

Bošnjaci su Bosanci. Balkanci. Evropljani. Našim venama teče krv Ilira, Kelta, Slavena, Germana. Naši pradjedovi su bosanski kraljevi, naš je Kulin ban, Tvrtko Ko-

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović



tromanić, mi nosimo njihove gene. Ratovali su protiv Turaka braneći srednjovjekovnu Bosnu, a zatim protiv Austrougara braneći Otomansko carstvo i vjeru koju su nam Tur-ci donijeli i koja je postala dijelom našeg bića. Prihvatili smo i po dobru upamtili veliku orijentalnu i veliku evropsku imperiju, a i one su prihvatile i upamtile nas. Upamtile nas nazivajući nas našim istorijskim imenom.

Dio smo islamskog ummeta, naša srca su okrenuta Meki. To smo na bolan način dokazali u decenijama koja su iza nas. U isto vrijeme, prirodni smo dio evropskog civilizacijskog i kulturnog kruga. I to smo dokazali kroz vrijeme, ali ćemo posebno potvrditi u decenijama koje su pred nama.

Jer, najviše tzv. euroentuzijazma pokazuju upravo Bošnjaci. Za njih pripadnost Evropi i budućnost Bosne i Hercegovina u evropskim integracijama nema alternativu. Ovu spremnost će neki protumačiti kao slabost malog naroda koji u euroatlantskim integracijama vidi vlastitu sigurnost. Dakle kao kalkulaciju, a ne kao istinski afi nitet. Oni koji tako prosuđuju – griješe. Bošnjaci su stotinama godina živjeli u zajednici koja je po svojoj suštini i duhu bila preteča Evropske unije, u etničkoj i kulturnoj mješavini koja je spontano i prirodno nastajala kroz dugo vrijeme. Nije slabost, već upravo snaga i nadmoć kulture koja ne zazire od drugog i drugačijeg, načinila Sarajevo evropskim Jeruzalemom, gradom u kojem se raznovrsne Božije kuće grandioznih dimenzija na-slanjaju jedna na drugu.

Također, nakon svega što su preživjeli, Bošnjaci pokazuju neobičnu otvorenost i spremnost na pomirenje, dijalog i kompromis. Uvjeren sam da je i to dio snage i vital-nosti našeg naroda, i da će ovaj refl eks i crta u karakteru Bošnjaka donijeti dobro i ga-rantovati bolju budućnost. Drugog puta nema, i nije ga bilo ni u najtežim vremenima. Podrška principijelnih ljudi na Zapadu, uz bratsku pomoć muslimana diljem svijeta, omogućila je opstanak Bošnjaka. Ko zna kako bi se sve završilo bez snažnog djelova-nja hrabrih ljudi poput Anrija Levija, Stjepana Mesića, Bila Klintona… a njihov odnos je bio odgovor na otvorenost, dobroćudnost i hrabrost Bošnjaka.

Stoga mi je izuzetno drago danas biti u Zagrebačkoj džamiji koja je postala prirod-nim dijelom atmosfere glavnog grada Hrvatske. Sličan osjećaj dobrodošlice i satisfak-cije sam imao prilikom nedavne posjete Islamskom centru koji se gradi u Rijeci. Za-greb, koji je jedno od najznačajnijih intelektualnih središta u regionu, je dobro mjesto za ovakav skup jer je Hrvatska zemlja sa kojom Bošnjaci imaju dugotrajne odnose, i u kojoj je položaj Bošnjačke nacionalne zajednice kao i Islamske vjerske zajednice na zavidnom nivou.

Dame i gospodo,Uvjeren sam da će današnje okupljanje biti od velikog značaja u promišljanju slo-

ženosti našeg identiteta, te da će pomoći u određivanju prema onome što možemo očekivati u budućnosti.

Čestitam na organizaciji i želim vam uspješan naučni skup!

2

B ošnjaci, identitet,

suvremenost

Prof. dr. sc. Hilmo NeimarlijaDr. sc. Fahrudin Novalić

Dr. sc. Sead AlićMr. sc. Saeid Abedpour

Prof. dr. sc. Senadin LavićDr. sc. Elvira Islamović, doc.


Prof. dr. sc. Hilmo NeimarlijaFakultet islamskih nauka u Sarajevu

Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija

Sažetak: Prema autoru u ovom radu autor govori se o Bošnjacima kao neraskidivom dijelu evropske pluralnosti. Bošnjake ne determiniraju evropejstvo i muslimanstvo kao apstrakcije, kao zatvoreni sistemi, već kao ideje, rasprave i procesi koji oslobađaju i otvaraju mogućnosti.Ključne riječi: Identitet, Bošnjaci, Evropa, islam, ideja, zločin, sloboda.

Evropski identitet Bošnjaka tema je direktne, otrježnjujuće važnosti za Bošnjake, i kompleksne evropske i šire značajnosti za druge. Na početku posljednjeg desetljeća dvadesetog stoljeća u nju su uključena bitna pitanja identiteta uopće i evropskog iden-titeta napose, a to su pitanja na kojima se osiguravaju dominantni uvidi u savremeni svijet, u njegove procese, napetosti i orijentacije.

Identitet je, kao i Evropa, poznata ideja. Gotovo dvije i pol hiljade godina ideja identiteta bila je važna fi gura fi lozofi je i fi lozofskog rješavanja pitanja saglasnosti mi-šljenja i zbilje prije nego što je postala reprezentativna misaona fi gura modernog doba i ključni izraz individualne i kolektivne zaokupljenosti ljudi Zapada sobom i sviješću o sebi. Njezino značenje, međutim, kao i značenje ideje Evrope, daleko je od čvrstog i općerazumljivog određenja.1

Moderna ideja identiteta ponikla je u procesima osamostaljivanja ljudi u zapad-nim zemljama u odnosu na porodicu, pleme, klan ili stalež i njihovog preobraćanja u pojedince u društvu. Kao druga strana uspona modernih evropskih društava na račun tradicionalnih zajednica, to moderno izdvajanje pojedinca u Evropi bilo je uspravljanje povijesnog individuuma i razlikovalo se od uzdizanja duhovnog individuuma u staroj Grčkoj, klasičnoj muslimanskoj kulturi ili kulturi renesanse u sredozemnim zemljama Evrope. Identitetom se imenovalo svijest koju pojedinačna osoba ima o sebi, a koju se stječe u samosaznanju koje se oslobađa podređenosti tradiciji i nasljeđu prošlosti tako što ih ne odbacuje već ih pretvara u svoju spoznaju. Time se osobno bivanje Evroplja-nina odvajalo od vječnosti i izvodilo iz vremena prirodnih ciklusa života. Njegova bit-na spoznaja bilo je otkriće da ga kao čovjeka koji se saznaje čini povijest i da je njegov identitet obrazovan kroz povijest, ali da on kao čovjek koji saznaje čini povijest i da

1 Usp. uvodna poglavlja u djelima Ake Daun & Soren Janson, Europljani / Kultura i identitet, Zagreb, 2004. i Amin Maalof, U ime identiteta, Zagreb, 2002.

2 Evropski identitet Bošnjaka / Determinacija, vokacija i korelacija


svojim djelovanjem može povezati prošlost, sadašnjost i budućnost utječući na svoju okolinu i na samoga sebe. Zato se može reći da se osobni identitet kao oblik evropskog moderniteta javio tako reći istodobno sa započinjanjem povijesti, koja je “prekid sa prirodom, zbog svijesti koja se budi”,2 a da se potiskivanje društvene uloge svijesti pojedinca o sebi i njezino zamjenjivanje povijesnom ulogom svijesti zajednice o sebi podudara sa prodorom zamisli o povezanosti kolektivne svijesti i povijesnog života naroda, imperija, civilizacija. Rousseau, kojemu se pripisuje najveći doprinos u proši-rivanju obzorja čovjekove moderne samospoznaje, u osamnaestom stoljeću pisao je o tome kako svijest, koja se temelji na pamćenju, širi osjećanje identiteta na sve trenutke osobnog postojanja, međutim, Hegel je već u prvim desetljećima narednog stoljeća razvijao misao o kolektivnoj svijesti koja nosi povijest i svojim razvojem osigurava razvoj povijesti.3

U ne tako davnoj prošlosti ljudi su se primarno određivali po tome što rade; da-nas oni svoja djelovanja sve više podvrgavaju tome što jesu ili što hoće da budu, a to što jesu ili što hoće da budu sve više se izjednačava sa sviješću o tome kome ili čemu pripadaju. U ideji identiteta susreću se misao koju ljudi imaju o sebi i njihovo društveno djelovanje, pomoću nje se proniče u najmoćnije procese savremene svijesti i društvenog života, s njom se traže odgovori na pitanja što ljudi kao pojedinci i pri-padnici određenih zajednica jesu i predviđanje toga što oni mogu da budu. I premda povezanost misli koje ljudi imaju o sebi i njihovih djelovanja nema ništa zajedničko sa vezom subjekta i objekta, u životu i postupanjima današnjih ljudi manifestira se veći udio ili viši stupanj društvene svjesnosti nego što je to bio slučaj u ranijim vremenima. Nama se danas čini da se život čovjeka dalje prošlosti odvijao u zamagljenoj stvarnosti, jer živimo u doba koje karakterizira bavljenje ljudi samima sobom i uvećanje svijesti ljudi o sebi samima. Pritom se ne radi o prostom uvećanju svijesti ljudi o sebi već i o potrebi današnjeg čovjeka da određuje konkretnu prirodu te svijesti. Za doba u kojem živimo tvrdi se, jednostavno i zadugo već, da je doba svjesnog društvenog opstojanja4. Ali, savremena društvena svjesnost ne osigurava jasnu orijentaciju u svjesnom vođenju života pojedinaca i društava, niti razumljiva i prihvatljiva razgraničenja među identite-tima, niti harmoničnu uređenost međuljudskih odnosa kao odnosa različitih pripadnosti ili identiteta. Naše vrijeme se ukazuje također i kao vrijeme nereda identiteta, napetosti između osobnih i kolektivnih identiteta, sukoba među kolektivnim identitetima.

Moderna je Evropa sa idejom identiteta defi nirala svoj način stizanja pojedinaca i zajednica do samih sebe pomoću svijesti o sebi. Da li je taj način stekao svjetsku snagu, pa je potrebno govoriti o univerzalnom načinu utvrđivanja ili oblikovanja identiteta, pitanje je koje se ne odnosi isključivo na izvanevropska ljudstva; u pitanju je također

2 Usp. Georg Zimel, Problemi fi lozofi je istorije, Sremski Karlovci – Novi Sad, 1994., str. 5-7; Jacob Burckhardt, Razmišljanja o svjetskoj povijesti, Zagreb, 1999., str. 26.

3 Usp. poglavlje o Rousseau u: Claude Levi-Strauss, Strukturalna antropologija 2, Zagreb, 1988., Northrop Frye, Mit i struktura, Sarajevo, 1991., str. 215; Edvard Halet Kar, Šta je istorija?, Beograd, 2001., str. 97; Vilhelm Diltaj, Izgradnja istorijskog sveta u duhovnim naukama, Beograd, 1980., str. 161-173.

4 Usp. Karl Mannheim, Eseji o sociologiji kulture, Zagreb, 1980., str. 99-105.


2Bošnjaci, identitet, suvremenost

25

Evropa i njezina samospoznaja. Je li Evropa putem identiteta stigla do same sebe, po-stoji li ustvari evropski identitet? Edgar Morin je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća pisao kako je Evropa sve isproblematizirala, kako se u Evropu nastanila opća problematika, i kako se od tada Evropa samo može smjestiti u problematiku, jer je to njezino nasljeđe.5 Svoju potragu za bitnim i obuhvatnim kolektivnim identitetom Evropa devetnaestog stoljeće završila je u usmjeravanju života naroda u ekonomiju, politiku i kulturu proizvođenja nacionalnog, u nacionalnu diferencijaciju i u kulturnu homogenizaciju u hegemonističkom odnosu prema ostalom svijetu. Tada je Evropa postala Evropa nacija, nacionalni identitet je postao glavni regulativni činilac među-narodnih odnosa, pojavila se sociologija i tako reći u jednom potezu otkrila društvenu narav čovjeka i sukob individue i društva. Razorni rat među evropskim nacijama u drugom desetljeću dvadesetog stoljeća u najneduhovnijoj formi pretvorio je nacionalne svjesnosti i zajedničku evropsku svjesnost u najnelogičniju fantazmagoriju. Dva deset-ljeća kasnije rat se ponovio u još razornijoj formi. Na razmeđu stoljeća pokrenute su procedure za uspostavljanje Evropske zajednice. Jean-Marie Domenach nije prvi koji je začeće Evropske zajednice vidio u drugoj noći Evrope, ali je vjerovatno prvi koji je to opisao izrazima ničeovske jasnoće: Evropu Evropske zajednice nije začeo Karlo Ve-liki nego evropski nihilizam.6 U drugoj polovici dvadesetog stoljeća Evropa, stvarna ili zamišljana, postala je najviše željena nadnacionalna pripadnost. Ali, i na početku dva-desetprvog stoljeća Jürgen Habermas govori o Evropi kao regiji samosvjesnih nacija, koje su u trajnom rivalitetu, i o evropskom identitetu kao konstruktu čija kandidatura za svjesno usvajanje nema punu povijesnu pouzdanost.7 Je li Evropa i u trećem mile-niju samo Evropa naroda i država, i jesu li nacionalni identiteti i materijalne potrebe jedine bitne pripadnosti i jedini interesi Evropljana?

U prošlosti je bilo mnogo značajnih mislilaca koji su tvrdili da Evropa ima svoj duhovni lik i koji su se bavili predočavanjem tog lika. Oni su smatrali da je duhov-ni organizam Evrope u jedinstvu evropske kulture, u njezinom porijeklu i izvornom stremljenju. I bili su saglasni u oglašavanju jedinstvenosti evropske kulture u odnosu na druge kulture i u obilježavanju višeg ili završnog položaja evropskog ljudstva u povijesnim kretanjima čovječanstva. Ali, razilazili su u utvrđivanju izvorišta kulturnog života i općeljudske moći Evropljana. Oni koji su u čovjeku vidjeli bitno umno biće nastojali su pokazati, poput Edmunda Husserla, da je Evropa nastala iz ideja uma i da je to svijet umnosti i umno usmjerene kulture koja je rođena u staroj Grčkoj. Drugi, kojima je bilo bliže religijsko određenje čovjeka i koji su u vjeri nalazili glavnu snagu u oblikovanju visoke kulture, trudili su se, kao Thomas Stearns Eliot, da evropski svijet predstave u kršćanskim osnovama i perspektivama. Treći su, kao Hegel, držeći čovjeka bitno povijesnim bićem i razumijevajući povijest kao sudbinu naroda, vjera i nauka, poistovjećivali Evropljane ili evropsku kulturu sa vrhom ili ciljem svjetskih procesa

5 Edgar Morin, Kako misliti Evropu, Sarajevo, 1989., str. 103-4.6 Žan-Mari Domenak, Evropa – kulturni izazov, Beograd, 1991., str. 21.7 Jurgen Habermas, Rascijepljeni Zapad, Sarajevo, 2010., str. 51-4.



povijesti.8 Na ovim razlikama među reprezentativnim zastupnicima jedinstva evropske kulture, nije teško razumjeti vjerovanje priređivača knjige Evropljani / Kultura i identi-tet, da nije niti moguće niti je poželjno stvoriti zajedničko evropsko shvaćanje Evrope.9

Što je, međutim, sa Bošnjacima, ako, ipak postoji duhovna ili politička tvorevina koja se zove Evropa i koja na svoj način povezuje neizmjerno mnoštvo pojedinačnih ljudi, grupa i zajednica u životnom jedinstvu koje za sve ima povezujući značaj. Može li ta Evropa za većinu Bošnjaka biti nešto drugo prije nego li nelagoda i razočarenje, ako još nije završilo ni drugo desetljeće od evropskog izjašnjavanja Bošnjaka za Evro-pu i zločina koji su nad Bošnjacima zbog toga počinjeni. Najstrašniji zločin počinjen u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, zločin genocida, izvršen je nad Bošnjacima nao-čigled svijeta i naočigled Evrope, sa znanjem svijeta i sa znanjem Evrope, uz suodgo-vornost svijeta i suodgovornost Evrope; zločin je počinjen u epohi Ujedinjenih naroda, Vijeća Evrope i Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, u epohi Opće deklara-cije o pravima čovjeka, Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju genocida i Evropskih protokola, u epohi telekomunikacija i interneta. Jedina krivica Bošnjaka bila je u tome što su kao građani Bosne i Hercegovine i zajedno sa drugim građanima Bosne i Herce-govine na punovažan evropski način izrazili svoje opredjeljenje za “istinsku Evropu”, a to je, po sudu Ulricha Becka, Evropa procedura, Evropa koja nije kršćanski klub i u kojoj je postojao “Londistan” – glavni grad islama izvan islamskog svijeta.10 Kasnije im je otkrivano da je njihov grijeh što su muslimanske vjere i tradicije, a oni su sebi otkrivali vlastiti grijeh u tome što su vjerovali da njihov san o Evropi ima oslonac u stvarnoj Evropi. Osposobljeni od Evrope za demokratiju, Bošnjaci su nemilosrdno ostavljeni od Evrope nakon prvog stvarnog demokratskog predstavljanja i, uz to, lišeni prava da brane sopstveni opstanak.

U ovom trenutku Bošnjake je potrebno uvjeravati u suvislost, opravdanost rasprav-ljanja o evropskom identitetu Bošnjaka. Zašto i čemu, nakon svega što su Bošnjaci podnijeli i posvjedočili ovih desetljeća, podvrgavanje i samim tim vrednovanje sa-mosaznanja Bošnjaka mimo žrtava i stradanja koje su podnijeli i herojstava koje su pokazali! Koji evropski identitet, koja Evropa, poslije svih bošnjačkih evropejskih svjedočanstava i nadanja i surovih evropskih iznevjeravanja Bošnjaka! Nije li, nakon Srebrenice i Sarajeva koje je hiljadu i više dana i noći trpjelo srednjovjekovnu opsadu i neprestano odbijalo srednjovjekovni uzvrat u mržnji i osveti, ispravnije i logičnije da se Evropa izlaže bosanskom i bošnjačkom opažanju, premjeravanju i vrednovanju! Iz naoko drukčijih razloga danas je Bošnjacima također potrebno opravdavati razmatra-nje o muslimanskom identitetu Bošnjaka. Za mnoge Bošnjake razmatranje je unaprijed sporno ili čak iritantno, jer se očekuje da će se njime stavljati u pitanje vjerodostojnost

8 Usp. Edmund Huserl, Kriza evropskih znanosti i transcendentalna fenomenologija, I dio, Zagreb 1990., i Filozofi ja kao stroga znanost, poglavlje: Kriza europskog ljudstva i fi lozofi ja, Zagreb, 2003.; T.S.Eliot, Jedinstvo evropske kulture, u: Danilo Pejović, Nova fi lozofi ja umjetnosti, Zagreb, 1972.; G.W.F.Hegel, Filozofi ja povijesti, Zagreb, 1966.

9 Navedeno djelo, str. 7.10 Ulrich Beck, Razumijevanje istinske Europe, Evropski glasnik, br. 9., Zagreb, 2004.



27

direktne i indirektne prisutnosti islama u kolektivnoj opstojnosti Bošnjaka, a radi se o samorazumljivoj, neupitnoj stvari o kojoj niko ne može suditi Bošnjacima nakon pet stoljeća njihovog “čuvanja vjere”. Dakako, očekivanje je uslovljeno različitim atacima na islamsku tradiciju Bošnjaka, koji su vršeni uglavnom od takozvanih vehabija, stra-nih i domaćih, u vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu i poslije. Za druge se Bošnja-ke u priči o bošnjačkom muslimanstvu krije ideologija i strategija novog “totalitariz-ma”, poistovjećivanje bošnjaštva i islama i ukidanje prostora za slobodu i autonomiju volja grupa i pojedinaca unutar bošnjačkog naroda. Osnovu za takva pretpostavljanja pružaju kako aktivnosti i sekularni politički istupi pojedinih ličnosti iz Islamske zajed-nice tako i vjerska očitovanja pojedinih bošnjačkih političara.

Bila su vremena kada su Bošnjaci bili podvrgavani sili različitih prinuda za određi-vanje u tuđim identitetima ili zahtjevima da svoje samorazumijevanje izvedu iz jedne osnove a da sveukupni život osvješćuju u samo jednom poretku vrijednosti i smisla. Bošnjačka samointerpretiranja u modernim vremenima u značajnoj mjeri bila su izrazi bošnjačkih sudjelovanja u igri za koju su pravila postavljali i mijenjali drugi. Stoga je mnogo duhovne energije bošnjačkog naroda uloženo u samoodređenja naspram oče-kivanja koja nisu postojana, stabilizirana. Bošnjaci su govorili o identitetu a gotovo svakoj generaciji se oduzimalo tradiciju i kontinuitet, osvješćivali su povijesna deša-vanja a u kratkim vremenskim razmacima ih se izlagalo povijesti kao sudbini, kao pri-rodi. I povijest se ponavljala kao udesna, nepravedna povijest. U jednom slobodnijem i širokom određenju, književnost, nauka, fi lozofi ja, teologija, umjetnost, rasprave su između zbiljskih ljudi i predodžbi, zamišljaja, koncepata. Sudbina bošnjačkih pisaca, naučnika, fi lozofa, teologa i umjetnika u novijim vremenima bila je da te borbe vode uglavnom pojedinačno, samostalno, izdvojeno. Stoga je povijest bošnjačke literature i kulture ispunjena sa “otocima” i “ponornicama”, ali i potvrdama naroda koji je posti-gao sposobnost i unutarnju slobodu samotumačenja. Ako je pjesma najrazvijeniji oblik zemaljskog krika kojim se oglašava razbuđenost naroda, a patnja i nasilna smrt djece, žena i staraca najviša kosmička globa ili povijesna cijena za kolektivnu egzistenciju, treba li nakon Kamenog spavača, Derviša i smrti, Vječnika, nakon Brčkog, Sarajeva i Srebrenice, dokazivati egzistenciju bošnjačkog naroda! Bošnjaci nisu nikada bili nije-mo i nesamosvojno mnoštvo.

O evropskom identitetu Bošnjaka može se govoriti kao o unutarnjem i vanjskom evropejstvu Bošnjaka u skladu sa vladajućim modernim i postmodernim shvaćanjem identiteta, u kulturnom i političkom vidiku jedinstva Evrope i na osnovi bošnjačkih evropskih konstelacija i interpretacija. To znači mogućnost utvrđivanja evropske de-terminacije Bošnjaka prema modernom poimanju identiteta kao bitnog obilježja bića, koje se kod kolektivnih identiteta iskazuje kao pripadnost. To također znači mogućnost uspostavljanje evropske vokacije Bošnjaka iz postmodernog zagovora procesa identi-fi kacije kao nosioca identiteta umjesto postojanih, čvrstih identiteta. Konačno, to treba da znači mogućnost izgrađivanja ili obnavljanja razumijevanja evropskog identiteta Bošnjaka kao korelacije, kao odnosa supripadanja Evrope i Bošnjaka u klasičnom fi -



lozofskom tumačenju identiteta. Usprkos svemu, Bošnjaci ustrajavaju u htijenju da pripadaju Evropi, jer vjeruju da i Evropa pripada njima.

Jedino određenje Evrope oko kojeg postoji suglasnost je predrasuda geografi je i doživljaj Evrope kao teritorijalne cjeline. Smatra se da nastanak Evrope kao naziva teritorija i ljudstva pripada ranom srednjem vijeku. Ako je tako, uključenost Bošnjaka u Evropu kao teritorij i u evropsko ljudstvo kao teritorijalnu zajednicu stara je koliko i uključenost drugih slavenskih naroda, stara je koliko i povijesna Evropa. Od središnjih stoljeća srednjeg vijeka, kada su povijest i geografi ja Evrope imale religijski oblik, Evropa je u svojim promjenljivim likovima i svojstvima prisutna u odnosima Bošnjaka sa izvanjskim svijetom i u upućenostima na same sebe; prisutna je kao sila prinude, nevolje i izazova, kao htijenje, nada i mogućnost, kao predmet vjere i kao razočarenje. Bošnjaci se, dakle, stoljećima već određuju u svojim saznanjima i orijentiranjima u vanjskom svijetu i u kretanju svijetom unutarnjeg života spram Evrope, protiv Evrope ili na način Evrope. Korijeni tim određenjima su u odnosima bosanskih posebnosti i evropskih općenitosti što su uslovljavali položaj dobrih Bošnjana u vremenima bosan-skih banova i bosanske države, i u razvijenoj bosanskoj osjećajnosti bošnjačkog naroda i elite u vremenu Osmanlija, kada se Bosna i Hercegovina nalazila u državi koja se prostirala na tri kontinenta i pod svojom vlašću imala više desetina naroda. Sudbina ili povijest heretičke Bosne, jedine zemlje u srednjovjekovnim vremenima Evrope u ko-joj se duhovna vlast nije izvršavala na način kontinuirane službene vlasti jedne crkve, dešavala se u Evropi i protiv ondašnje Evrope. Za vrijeme vlasti Osmanlija Bosna je bila izvan “ofi cijelne” Evrope, ali su Bošnjaci bili naglašeno svjesni svoje pripadnosti zemlji Bosni i bosanskom jeziku.

Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine proizvela je prvu modernu evrop-sku konstelaciju Bošnjaka koja je zahvatila u cjelinu egzistencije bošnjačkog naroda. Za Bošnjake je to bio događaj vanjskog sloma i gubitka samorazumljivog tla pod noga-ma, ali i poziva i izazova za unutarnje snage i mogućnosti. Tada, na kraju devetnaestog stoljeća, Bošnjaci su se podvrgli evropskoj sudbini kao udesu, saznali se kao evropski podanici i pokrenuli unutarnji dijalog sa evropejstvom kao vanjskim horizontom vla-stitog životnog svijeta. Tada se mnogima činilo da je sudbina kolektivne samospoznaje Bošnjaka da se iz svoje etničke strukture i evidencije istodobno širi u dva nadetnička identiteta, jer se našla između kosmpolitskog Istanbula, o kojemu je blistave stranice ispisao Orhan Pamuk u istoimenoj knjizi, i između kosmopolitskog Beča, u kojemu je u to vrijeme najlakše bilo biti Evropljanin kako je pisao Stefan Zweig u Jučerašnjem svijetu. Iz tog vremena potječe zamisao o posredničkoj ulozi Bošnjaka između Orijen-ta i Evrope i ona je bila u temeljima bošnjačkog kulturnog preporoda koji se dogodio krajem devetnaestog i početkom dvadesetog stoljeća. Bio je to kreativni odgovor u bošnjačkom narodu na civilizacijski izazov evropske vlasti koju je predstavljala Au-stro-Ugarska.11

11 Usp. Mustafa Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, Godišnjak BZK Preporod, Sarajevo, 2003. Muhsin Rizvić, Bosanskomuslimanska književnost u doba Preporoda 1887-1918., Sarajevo, 1990.



29

Drugo evropsko samoodređenje Bošnjaka što se raširilo na sve trenutke postojanja naroda zbilo se sa urušavanjem socijalističkih poredaka u Istočnoj Evropi. Kao da su se nalazili na različitim stranama nevidljive klackalice povijesti, sa padanjem jednopar-tijskog sistema druge Jugoslavije uzdizali su se Bošnjaci u svome evropskom htijenju i nadi. Oni su tada, na kraju dvadesetog stoljeća, izabrali evropsku sudbinu kao svoje oslobođenje, vidjeli su sebe kao građane Evrope i izvršili su evropske procedure za koje su im tvrdili da su duša Evrope i da će im osigurati evropsku egzistenciju. Sada, na početku dvadesetprvog stoljeća, bošnjačko defi niranje mjesta Evrope u njihovom životu neodvojivo je od evidentiranja položaja Bošnjaka u Evropi i uloge Evrope u stradanju kojim su Bošnjaci platili svoje prvo slobodno institucionalno izražavanje pri-vrženosti ideji i stvarnosti Evrope.

U vremenu agresije na Bosnu i Hercegovinu i bošnjački narod oglašavali su se po-jedini istaknuti zapadni intelektualci govoreći o ubijanju Bošnjaka i Bosne kao kraju Evrope. Jean Baudrillard je već sredinom druge godine opsade Sarajeva pisao o prozir-nosti “savršenog zločina” Evrope u Bosni, o zasluženom nestajanju paralizirane, simu-lirane i hipokratske Evrope u Sarajevu i o stvaranju realne Evrope upravo u Sarajevu, Evrope koja je sklopila ugovor o ubistvu sa Srbima, koji su postali izvršioci njezinih prljavih poslova i kao nosioci etničkog čišćenja njezina oštrica u nastajanju. Toj naci-onalističkoj, lepenovskoj Evropi, i Srbima kao izvršiocima njezinih prljavih poslova, suprotstavio je apsolutnu superiornost Sarajlija, kojima su nesreća, užas i razočarenje u Evropu omogućili da se prema “Evropljanima” odnose sa sarkastičnom nesputanošću, prezirom i sažaljenjem.12 Susan Sontag je dolazila osam ili devet puta u opkoljenu pri-jestolnicu Bosne i Hercegovine i proživjela je više desetina dana i noći u granatiranom Sarajevu. U Lamentu nad Bosnom napisala je da i sada ima glasova koji proglašavaju Evropu mrtvom, ali da bi možda bilo ispravnije reći da Evropa tek treba da se rodi: “ona Evropa koja će znati preuzeti na sebe odgovornost za svoje bespomoćne manjine, kao i za poštovanje onih vrijednosti koje ona ne može a da ne otjelovljuje (Evropa će biti multikulturalna, ili je neće biti). A Bosna je njezin vlastiti pobačaj.”13 Uzvik velikog Czesława Milosza, sa naslovom Sarajevo, može se samo, makar djelomično, citirati: Sada kada je revolucija stvarno potrebna, oni koji su jednom zakuhavali posta-li su hladno razumski. Kada zemlja ubijana i silovana zove u pomoć Evropu u koju su vjerovali, oni zijevaju... Otkriveno je sada da je njihova Evropa od početka bila varka, jer njezini su temelji i vjera ništavni. A ništavnost, kako proroci govore, sa sobom nosi samo ništavnost, i ljudi će iznova biti vođeni kao stoka na klanje. Neka zadrhte i konačno shvate da će riječ Sarajevo nadalje značiti i destrukciju njihovim sinovima i unazaditi i njihove kćeri. Pripremaju to ponavljajući: “Glavno je da smo sigurni”, nesvjesni da ono što će ih pogađati buja u njima.14

12 Žan Bodrijar, Savršen zločin, Beograd, 1998., str. 150-1.13 Usp. Susan Sontag, Stilovi radikalne volje, Sarajevo, 2006., str. 210.14 Preuzeto iz: Tomica Bajsić, O Czesłavu Miloszu, tvorcu luminoznih stvari, Evropski glasnik, br. 9., Zagreb, 2004.



Glasovi Baudrillarda, Sontag i Milosza i drugih intelektualaca iz Evrope i Ameri-ke, koji su reagirali na zlo i zločine što su se činili u Bosni, bili su dragocjeni glasovi utjehe i podrške Bošnjacima u njihovoj borbi za opstanak i očuvanje države Bosne i Hercegovine, u kretanju Bošnjaka prostorima vanjskog svijeta. No, ti vrijedni glasovi bili su istodobno opora upozorenja Bošnjacima u njihovim putovanjima unutarnjim predjelima vlastitih misli, ideja i osjećanja, onim predjelima u kojima se narod sam sebi pokazuje bez ostatka.

Bošnjake se pokušavalo učiniti prognanicima ili islama ili Evrope, ali ako je to nekada i mogao biti, već više od jednog stoljeća odnos islama i Evrope u životu i samorazumijevanju Bošnjaka nije vanjski odnos. Zato što je prošlost Bošnjaka njima određena, islam i Evropa određuju sadašnjost Bošnjaka iz koje oni ne mogu izaći bez rizika da ne zapadnu u ništavilo. Premda ih se sada politički tretira kao Evropljane na čekanju, Bošnjaci svakodnevno svjedoče privrženost Evropi kao mjestu i životnoj formi mnoštva tradicija i pripadnosti što se iskazuju u uzajamnim sukobljavanjima, utjecajima i neovisnostima koje doprinose obogaćivanju životnog svijeta Evropljana novim značenjima. Ovisni su o Evropi, kao što su ovisni i o islamu, ali se ne smatraju siromašnim rođacima niti evropskog univerzalizma niti islamskog univerzalizma. Zato ih se ne može zatvarati u evropski okvir niti potapati u apstraktno more muslimanstva. Za Bošnjake je evropejstvo, kao i muslimanstvo, ideja, odnos, proces, rasprava koja oslobađa i otvara mogućnosti.

European Identity of Bosniaks / Determination, Vocation and Corelation

Summary

This paper speaks of Bosniaks as an inseparable part of European plurality. According to the autor Bosniaks are dependent on Europe, as well on Islam, but they cannot be considered as poor relatives of European and Islamic universalism. They cannot be cloistered in European framework nor in abstract sea of Muslimhood. For Bosniaks, Europehood and Muslimhood are primarly – idea, relation, process and dispute, which liberate and open possibilities.


Dr. sc. Fahrudin NovalićZagreb

Smisao europskoga identiteta Bošnjaka

Sažetak: Autor razmatra smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka. Smisao shvaća kao usmjerenost, individualnih i kolektivnih, subjekata-aktera na neki cilj ili svrhu djelovanja kojim se ostvaruju poželjne vrijednosti. Modus vrednovanja i izbora pojedinih vrijednosti je princip vrijednosti-mogućnosti. Autor postulira univerzalne sadržaje i strukturu vrijednosti, prvenstveno, Shaloma H. Schwartza, zatim Terryja Eagletona i Jeana Baudrillarda. Deset motivacijskih tipova ove Schwartzove teori-je vrijednosti, jesu: moć, postignuće, hedonizam, poticaj, nezavisnost, univerzalizam, dobrohotnost, tradicija, konformizam, sigurnost. Autor je Schwartzovu tablicu tipova vrijednosti dopunio vlastitim izborom novih terminalnih i instrumentalnih vrijednosti. Smisao europskoga, projektnog, identiteta Bošnjaka je usmjerenost na projekt ostvari-vanja vlastite budućnosti – vlastitih interesa, potreba, želja – ciljeva i/ili svrha djelo-vanja, radi izgradnje novoga identiteta. To omogućuje promjenu na bolje društvenoga položaja Bošnjaka i ostvarivanje njihovih zajedničkih razvojnih mogućnosti.Ključne riječi: europski identitet Bošnjaka, Shalom H. Schwartz, smisao, vrijednost.

“Ono što si ti, to ne možeš da vidiš; ono što vidiš, to je samo tvoja sjena. Svoju sjenu bacaju preda se oni, koji svoj fenjer nose na leđima.”

Rabindranath Tagore (u, Puljo:1977:338).

Uvod

Tko smo? Što smo činili? Što činimo? Što nam je činiti? Kakvu budućnost želimo? Neka su pitanja o individualnom (Ja) i kolektivnom (Mi) identitetu, uključujući i pro-jektni identitet čovjeka i njegove zajednice.1 “Identitet je”, primjećuje Manuel Castells, “izvor smisla i iskustva naroda.” (Castells, 2002:16).

1 Manuel Castells razlikuje tri oblika izgradnje identiteta: legitimirajući identitet, identitet otpora i projektni identitet. “Legitimirajući identitet uvode dominantne društvene institucije kako bi proširile i racionalizirale svoju dominaciju

u odnosu prema društvenim akterima, tema koja čini srž Sennettove teorije o autoritetu i dominaciji, ali se jednako tako uklapa u razne teorije o nacionalizmu.” (Castels, 2002:18).

“Identitet otpora stvaraju oni subjekti koji se nalaze u položajima/uvjetima u kojima su obezvrijeđeni i/ili stigma-tizirani logikom dominacije, te tako kopaju rovove za otpor i preživljavanje koji se temelje na načelima koja su ra-

2 Smisao europskoga identiteta Bošnjaka


Svaki pojedinačni i kolektivni nacionalni identitet ima sličnosti i razlike sa ostalim pojedinačnim i kolektivnim nacionalnim identitetima. Veoma je zanimljiv i uvjerljiv diskurs Amina Maaloufa o njegovu identitetu koji nam može biti primjer, kako tragom svojih obiteljski korijena, tragom vlastitoga rada, proizvodnje i djelovanja; tragom ži-vota uopće, možemo pronaći sličnosti i razlike sa ostalim pojedincima i nacionalnim kolektivitetima.2 Izgradnja, opstanak i razvoj nacionalnoga identiteta Bošnjaka u naj-užoj je vezi s njegovim smislom. Smisao objektivnokritičkoga odnosa prema svakom vlastitom identitetu – njegovo je prevladavanje i oplemenjivanje novim sadržajima; ne njegov zaborav i uništenje.

“Smislovi nisu obične veličine”, ističe Miloš Ilić, “nego upravljene veličine, vek-tori ljudskog duha i praktične aktivnosti” (u: Šešić, 1977:150) – vektori vrijednosne koncepcije, vrijednosne orijentacije i vrijednosne recepcije čovjeka. Smisao otkriva i slobodu – stvaranje neke vrijednosti kao svrhe čovjekova činjenja – rada, proizvodnje, djelovanja. Sama vrijednost je vrsta smisla, jer vrijednosti su poželjni ciljevi (kamo) i svrhe (čemu, zašto) ljudske motivacije koji proizlaze iz interesa, potreba, želja, in-stinkata, a djeluju kao usmjeravajuća načela u čovjekovu životu i čine ga smislenim.3 Ako u duhu ljudskih vrijednosti vrednujemo ciljeve i svrhe, uvjerit ćemo se da ih ima

zličita ili suprotna onima koja prožimaju društvene institucije, kao što Calhoun predlaže u svom objašnjenju pojave politike identiteta.” (Castells, 2002:18).

“Projektni identitet nastaje kad društveni akteri, na temelju bilo kakvih, njima dostupnih, kulturnih materijala grade novi identitet koji redefi nira njihov položaj u društvu,..., tražeći preobrazbu (pojedinih dijelova ili, op. a.) sveukupne društvene strukture.” (Castels, 2002:18).

2 “Činjenica da sam kršćanin i da mi je materinski jezik arapski, koji je sveti jezik islama”, primjećuje Amin Maalouf, “jedan je od temeljnih paradoksa koji su skovali moj identitet. (...) Taj je jezik zajednički meni i više od milijarde drugih ljudi. (...) Moja pripadnost kršćanstvu – bilo da je duboko vjerska ili samo sociološka, to nije bitno – stvara značajnu vezu između mene i gotovo dvije milijarde kršćana u svijetu. Mnogo me toga dijeli od svakog kršćanina, kao i od svakog Arapina i od svakog muslimana, ali postoji sa svakim od njih neosporno srodstvo, u jednom slučaju vjersko i intelektualno, u drugom jezično i kulturno.

(...) Dakle, razmatrajući odvojeno ta dva elementa svoga identiteta, po jeziku ili po vjeri, osjećam se bliskim dobroj polovici čovječanstva. Shvaćajući istovremeno ta dva ista kriterija, suočavam se sa svojom posebnošću” (Maalouf, 2002:21-22).

Maalouf navodi i ostale pripadnosti svoga identiteta. Činjenicu da je Francuz, dijeli sa šezdesetak milijuna pojedi-naca; činjenicu da je Libanonac dijeli s osam do deset milijuna pojedinaca, računajući i dijasporu; činjenicu da je istovremeno i Francuz i Libanonac, dijeli s najviše nekoliko tisuća pripadnika. Pritom zaključuje – “što su pripad-nosti koje uzimam u obzir brojnije, to se moj identitet pokazuje posebnijim” (Maalouf, 2002:22).

Maalouf navodi i sljedeće pojedinosti svoga identiteta: rođen je usred grkokatoličke ili melkitske zajednice, koja je priznavala autoritet pape ostavši vjerna nekim bizantskim obredima; njegovo ime upisano je u matičnu knjigu protestanata – u obitelji su postojale dvije suparničke vjerske tradicije po majci katolkinji i ocu protestantu; baka mu je bila Turkinja, a njezin suprug maronit iz Egipta, jedan djed mu je bio pjesnik i žestoki antiklerikalac, njegov pra-pra-pradjedov brat prvi je preveo Molierea na arapski i postavio ga 1848. na scenu nekog otomanskog kazališta. “Sa svakim ljudskim bićem imam neke zajedničke pripadnosti”, zaključuje Maalouf, “ali ni jedna osoba na svijetu ne dijeli sve moje pripadnosti, pa čak ni velik njihov dio” (Maalouf, 2002:23).

3 Poimanje vrijednosti u suvremenim aksiološkim teorijama shvaća se različito. Arif Tanović navodi sljedeće: “1) Objektivističko (ontologističko) gledište koje zastupaju a) idealisti novokantovske škole Vindelband i Rikert, b)

fenomenolozi Šeler i Hartman, kao i c) novi realisti Mur i Rasel (neko vrijeme). Po prvima vrijednosti su objektivne kao zahtjev, trebanje; po drugima one predstavljaju samostalne suštine i kao takve posebno carstvo vrijednosti; za treće, vrijednost je objektivni, univerzalni, neprirodni kvalitet, jednostavan, neraščlanjiv i nedefi nljiv pojam sui generis, koji možemo saznati samo intuicijom.



33

vrijednih i nevrijednih. O tome Arif Tanović kaže: “Vrijednost nekog cilja, može se mjeriti prema tome koliko njegovo izvršenje doprinosi emancipaciji samog čovjeka, (koliko pridonosi općem dobru prirode, čovjeka i čovječanstva, op. a.), razvoju ljud-skih stvaralačkih mogućnosti. Također karakter ciljeva odgovara karakteru sredstava. Nemoralnom cilju odgovaraju i nemoralna sredstva.” (Tanović, 1972:122).

Parafrazirajući Marxovu misao: “Ideje postaju materijalna snaga kad ovladaju ma-sama”, možemo kazati: smislovi postaje materijalna snaga kad ovladaju ljudima. Druš-tveno izgrađivanje i razvoj identiteta uvijek se zbiva s aktualizacijom moći. A “moć je aktualizirana samo tamo”, primjećuje Hanah Arendt, “gdje riječ i čin nisu razdvojeni.” (Arendt, 1991:162).

Moć kao sredstvo izgradnje identiteta

Način čovjekova bitka je praksa koja je neodvojiva od moći. Moć može proizvoditi i bitnu mogućnost za subjektivnost i povijesnost. Pritom, “‘mogućnosti’ moraju biti unutar dohvata analiziranoga društva; one moraju biti odredljivi ciljevi prakse.” (Mar-cuse, 1989: 11). Težnja za uspostavljanjem određenih oblika moći postoji oduvijek. Suvremena društva temelje se na političkoj, ekonomskoj, tehnoznanstvenoj, vojnoj, kultur(al)noj, ideološkoj, medijskoj, simboličkoj moći.

“Moderna stvarnost”, smatra John Kenneth Galbraith u Anatomiji moći, “sazdana je od kombinacije velike organizacijske koncentracije (i monopolizacije, op. a.) moći i njezine velike difuzije na brojne pojedince u njenom stvarnom ili prividnom korište-nju.” (Galbraith, 1987:165-166). Društvo se od prvobitne zajednice do danas, prema Michaelu Mannu, temelji na četiri glavna izvora društvene moći: ekonomskom, voj-nom, političkom i ideologijskom (Mann, 1986:1-33). Mann teorijski povezuje društvo kao sustav moći i naciju kao sustav kolektivnog identiteta, iz čega proizlazi i snažna manifestacija nacionalne pripadnosti, koja povezuje obitelj, lokalnu zajednicu i široki nacionalni teren.

Moć je tvorbeno, a ne pasivno biće. Ona, kao zbiljski sklop, proizvodi subjektiv-nost. Općenito, možemo kazati da je moć sposobnost upotrebe izvora moći s namje-rom djelotvornog ostvarivanja volje u međusobno složenim odnosima snaga i unatoč otporu drugih.4 Tu se neizbježno pojavljuje i smisao kao “svesna voljna usmerenost neke čovekove radnje (vrijednosna orijentacija, op. a.) na stvaranje određene vrednosti kao svrhe te radnje.” (Šešić, 1977:155). Svi oblici društvenoga života postaju predmet

2) Naturalističko gledište, koje zastupaju američki pragmatisti i neki kritički realisti, sastoji se u tezi da je vrijednost objektivni prirodni ili društveni kvalitet, koji je složen i dâ se defi nisati, analizirati i racionalno saznati, te naučno dokazati i provjeriti (Djui, Peri, Peper).

3) Logički pozitivisti tvrde da vrijednost nije objektivan kvalitet, ni prirodni ni neprirodni, nego subjektivna ekspre-sija emocija, bez objektivnog važenja, a ispoljava se bilo kao stav odobravanja ili kao imperativ.

4) Lingvistička fi lozofska orijentacija, koja izrasta iz pozitivizma i logičkog empirizma, nalazi da vrijednost ima lingvističko značenje u upotrebi, u kontekstu iskazivanja, u ‘jezičkoj igri’.” (Tanović, 1972:19-20).

4 Više o izvorima, vrstama, pojmu, koncentraciji, monopolizaciji, upotrebi moći, vidjeti i u: (Arendt, 1996), (Aron, 1996), (Aron, 2001), (Mann, 1993), (Mann, 1993a), (Weber, 1999), (Weber, 2001), (Wrong, 1988).



oblikotvorne snage moći, što Foucault označava terminom mikrofi zika moći. U moder-nom dobu dolazi do sjedinjenja tehnika znanja i strategija moći (Foucault, 1994:179). Oblikujući se kao odnos snaga, prema Foucaultu, moć se ne posjeduje nego provodi, ona nije vlasništvo, nego izvršenje.5 U svemu tom, nužno je i samospoznavanje, a ono je, misli Calhoun, “uvijek čin izgrađivanja, ma koliko se čini da se radi o otkrivanju ...” (u: Castells, 2002:16).

Što je smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka, s ponajboljim izborom europskih6, ali i svjetskih vrijednosti?

Smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka

“U svijetu stvari i događaja, djelovanje i učinak istisnuli su značenje.”

(Max Horkheimer, 1988:19).

Ne postoji apstraktna prošlost, osim u romantično-idealiziranoj slici pojedinaca ili društvenih kolektiviteta. Raspravljajući o smislu povijesnoga i pojmu prošlosti, Milan Kangrga, kaže: “Tek onaj tko je sam na djelu ostvarivanja svoje povijesti, ima povijest, pa prema tome i prošlost. U protivnom ostaje bezvremensko trajanje i vegetiranje, tapkanje u mjestu praznog ništa.” (Kangrga, 1970:167). Kangrga u istom izvoru zaklju-čuje: “Ako već netko želi biti dostojan prošlosti svoga naroda, na koju se jedino poziva, onda je mora prevladati i nadmašiti, da bi i za buduće koji dolaze ostala jedna istinski značajna prošlost kao poticaj, a ne vući stvari natrag i zatvarati horizont jedne ljudskije budućnosti nego što su je naši narodi dosad imali. Ova konzervacija života na nivou prošlosti jest zatvaranje bilo kakve perspektive.” (Kangrga, 1970:168).

Sve to podrazumijeva i moderniziranje postojećega društvenog stanja, a ono impli-cira – konkretni projekt autonomije, individualnosti, slobode, subjekata-aktera. Netom citirani tekst Kangrge uveo nas je i u raspravu o projektnom identitetu Bošnjaka.

Kakav sustav vrijednosti trebaju Bošnjaci za svoj opstanak i razvoj?Projektni identitet nastaje i razvija se, kad društveni akteri temeljem dostupnih

izvora moći grade novi identitet zahtijevajući i transformaciju pojedinog dijela ili sve-ukupne društvene strukture. Europski projektni identitet Bošnjaka, primjereno tomu,

5 “...moć nije nešto što se stječe, otima ili dijeli, nešto što se čuva ili pušta da pobjegne; moć se provodi polazeći od bezbroja točaka, i u igri nejednakih i pokretljivih odnosa.” (Foucault, 1994:66). Slično Foucaultu, moć shvaća i Hannah Arendt, kad kaže da “moć postoji samo u svojoj aktualizaciji. Tamo gdje se ne aktualizira ona nestaje, a povijest je puna primjera da najveće materijalno bogatstvo taj gubitak ne može nadoknaditi. Moć je aktualizirana samo tamo gdje riječ i čin nisu razdvojeni ...” (Arendt, 1991:162).

6 Europski identitet čine sve ljudske i neljudske vrijednosti koje (je) Europa ima(la). Ljudske vrijednosti – sve huma-ne civilizacijske i kultur(al)ne stečevine od antičkoga vremena do današnjih dana. Neljudske vrijednosti – sve vrste europskih ekstremizama i fundamentalizama, uključujući i europski eurocentrizam koji destruiraju dostojanstvo čovjeka. Svakako, projektni bošnjački identitet, isključivo treba prihvaćati i razvijati sve, ponajbolje, europske i svjetske – univerzalne, kozmopolitske i internacionalne vrijednosti, o kojima će biti više riječi pod međunaslovom: Smisao europskoga projektnog identiteta Bošnjaka.



35

nastaje kad Bošnjakinje i Bošnjaci kao društveni subjekti-akteri, osmišljenim projek-tom vlastitih interesa i potreba, prevladavaju svoj društveni položaj i identitet, koji sputavaju ne samo njihove nacionalne, nego i sveukupne razvojne mogućnosti. U tom smislu nužno je razvijati i feministički, te postfeministički diskurs, te ga primjenjivati u praksi temeljem najboljih recentnih postignuća zapadnoga feminizma uključujući i islamski feminizam kao dio integralnoga globalnog feminističkog pokreta. Sve to podrazumijeva, ne samo intersubjektivnu komunikativnu sinergiju unutar bošnjačkoga bića, nego i cjelovitu: univerzalnovrijednosnu7, kozmopolitsku8, internacionalnu – po-litičku, gospodarsku, tehnoznanstvenu, interkultur(al)nu, interkonfesionalnu, sportsku i inu intersubjektivnu komunikaciju i integraciju – pojedinaca i kolektiviteta na lo-kalnoj, regionalnoj i globalnoj razini. Takvo komunikativno djelovanje ima osobitu važnost i za prevladavanje aktualne političke kampanje u Europi o multikulturalnosti kao propalom projektu, koja se pretežito odnosi na tamošnje useljenike pripadnike islamske vjeroispovijesti, uključujući i Bošnjake.

Nacije, kao najviši subjekti i nositelji vrijednosti kolektivne moći, nastaju tamo gdje ih nema, a postoje interesi, potrebe, volja za njima. Nastanak, rast i razvoj svako-ga identiteta uvijek koristi stanovite povijesne, zemljopisne, biološke, institucionalne, individualne i kolektivne – intelektualne, vjerske, ideološke izvore. Identiteti su često utemeljeni i na predrasudama, bilo negativnim ili pozitivnim, mitovima po čemu se legitimiraju kao besmisao.

Svaka struktura smisla identiteta ima više osnovnih dijelova. To su, prije svih, ra-zlozi izbora identiteta, sredstva9 i metode njegova ostvarivanja, te ciljevi i/ili svrhe ostvarivanja. Razlozi izbora europskoga projektnog identiteta Bošnjaka jesu ostvariva-nje projekta opstanka i razvoja vlastite budućnosti. Sredstva ostvarivanja europskoga projektnog identiteta Bošnjaka jesu: (raz)um, volja, znanje, moć. Ostvarivanje europ-skoga identiteta podrazumijeva pluralizam sredstava i metoda, te pluriperspektivni pristup čije su sastavnice multidisciplinarnost i interdisciplinarnost. Ciljevi i/ili svr-he ostvarivanja europskoga projektnog identiteta Bošnjaka jesu ostvarivanje novoga identiteta koji omogućuje promjenu na bolje njihova društvenoga položaja. Riječ je o ostvarivanju koncipiranih vrijednosti-mogućnosti – vlastitih interesa, potreba, želja, koji imaju usmjeravajuću ulogu u njihovom životu; radu, proizvodnji i djelovanju.

Pogledajmo Sliku 1: Osnovni strukturni dijelovi smisla europskoga projektnog identiteta Bošnjaka. Više o mogućoj vrijednosnoj koncepciji, vrijednosnoj orijentaciji i vrijednosnoj recepciji smisla europskoga projektnog identiteta Bošnjaka, vidjeti i Ta-blicu 1: Dopunjena Schwartzova tablica tipova vrijednosti s njihovim motivacijskim ciljevima i specifi čnim vrijednostima, te Sliku 2: Strukturni odnosi 10 motivacijskih tipova vrijednosti (Schwartz, 1992), (u: Ferić, 2009:36).

7 “Univerzalnost pripada pravima čovjeka, slobodâ, kulture i demokracije.” (Baudrillard, 2003.71-72).8 “Mondijalizacija (kozmopolitsko, op. a.) se pak odnosi na tehniku, trgovinu, turizam, informiranje. Čini se da je

mondijalizacija nepovratan čin, dok je univerzalnost na putu izumiranja. Barem kad je riječ o sustavu vrijednosti na ljestvici koju je uspostavilo zapadno moderno društvo, što nije zabilježeno niti u jednoj drugoj kulturi.” (Baudri-llard, 2003:72).

9 Nije sredstvo za život njegovo mjerilo, nego je jačanje samoga života njegova mjera. (Nietzsche).



Koji su mogući tipovi vrijednosti europskoga projektnog identiteta Bošnjaka?

Takvih tipova vrijednosti ima više. Razmotrit ćemo Teoriju univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti Shaloma H. Schwartza (1992).10 Ova teorija sadrži deset univer-zalnih motivacijskih tipova vrijednosti koje odražavaju univerzalne zahtjeve ljudskog postojanja, s njihovim specifi čnim vrijednostima11 koje ih mogu predstavljati. To su moć, postignuće, hedonizam, poticaj, nezavisnost, univerzalizam, dobrohotnost, tradi-cija, konformizam, sigurnost.

Ovakav je pristup samo polazna osnova za mogući model sustava vrijednosti europ-skoga identiteta Bošnjaka. Ova Schwartzova teorija defi nira vrijednosti kao poželjne

10 “Shalom Schwartz H. je socijalni psiholog, kultur(al)ni istraživač, autor Teorije osnovnih ljudskih vrijednosti (univerzalnih vrijednosti kao latentnih motivacija i potreba). On je također pridonio formulaciji ljestvica vri-jednosti u kontekstu socijalne teorije učenja i socijalne spoznajne teorije.” (Shalom H. Schwartz, Wikipedia, the free encyclopedia, 18. 5. 2011.).

11 “Dio navedenih specifi čnih vrijednosti Schwartz je preuzeo izravno od (Miltona, op. a.) Rokeacha, dok su ostale uzete iz radova drugih autora koji su se bavili istraživanjem vrijednosti (Levy i Guttman, 1974; Hofstede, 1980; Munro, 1985); prema: (Schwartz, 1992).” (u: Ferić, 2009:33).

Slika 1: Osnovni strukturni dijelovi smisla europskoga projektnog identiteta Bošnjaka

Smisao europskoga projektnoga

identiteta Bošnjaka

Razlozi izbora europskoga

projektnog identiteta Bošnjaka

Ciljevi i/ili svrhe ostvarivanja europskoga


Sredstva i metode ostvarivanja europskoga




37

ciljeve različite važnosti, koji djeluju kao usmjeravajuća načela u čovjekovu životu. Motivacijski ciljevi proizlaze iz tri univerzalna zahtjeva ljudskoga postojanja – biološ-kih potreba, potreba za usklađenom socijalnom interakcijom, te potreba za opstankom i funkcioniranjem grupa. Recepcija specifi čnih vrijednosti potiče ostvarenje pojedino-ga motivacijskog tipa vrijednosti. Autor ovoga teksta dopunio je Schwartzovu tablicu tipova vrijednosti i njihovih motivacijskih ciljeva sa specifi čnim vrijednostima koje ih predstavljaju – vrijednosti istaknute tamnijim slovima. (Tablica 1). (Schwartz, 1992), u: (Ferić, 2009:34):

Tip vrijednosti i motivacijski cilj Specifi čne vrijednosti

MOĆ: društveni status i prestiž, kontrola i dominacija nad pojedincima i materijalnim dobrima

društvena moć, bogatstvo, društveni ugled, autoritet, očuvanje slike o sebi u društvu

POSTIGNUĆE: ostvarivanje osobnog uspjeha kroz iskazivanje kompetencije u skladu s društvenim standardima

samopoštovanje, ambicioznost, vrsnost (op. a.), utjecajnost, sposobnost, inteligencija, uspješnost

HEDONIZAM: ugoda ili zadovoljenje vlastitih tjelesnih želja

zadovoljstvo, uživanje u životu

POTICAJ: uzbuđenje, novost, izazov u životu uzbudljiv i raznovrstan život, odvažnostNEZAVISNOST: sloboda misli i djela, kreativnost, istraživanje novog, modernost (op.a.)

sloboda, autonomija subjekta, kvalitetno obrazovanje (op. a.), privatni život, samostalnost, odabiranje vlastitih ciljeva, znatiželja, islamski feminizam (op. a.)

UNIVERZALIZAM: razumijevanje, poštovanje, prihvaćanje i zaštita dobrobiti svih ljudi, holistička odgovornost – za čitav živi i neživi svijet (op. a.)

jednakost, unutarnji sklad, mir u svijetu, multikulturalnost, ekološki etos, svjetski ekološki etos (op. a.), jedinstvo s prirodom, mudrost, svijet lijepog, društvena pravda, tolerancija, očuvanje okoliša – prirodnog i socijalnog (op. a.)

DOBROHOTNOST: očuvanje i unapređivanje dobrobiti ljudi s kojima je pojedinac u čestom, (i ne samo čestom op. a.), osobnom kontaktu

demokratski etos, intersubjektivna komunikativnost (op. a.), duhovni život, smisao u životu, zrela ljubav, iskreno prijateljstvo, odanost, iskrenost, uslužnost, odgovornost, spremnost na opraštanje

TRADICIJA: poštovanje, prihvaćanje i održavanje običaja i ideja tradicijske kulture ili religije kojoj pojedinac pripada

poštovanje tradicije, umjerenost, poniznost, prihvaćanje vlastitoga života, pobožnost

KONFORMIZAM: suzdržavanje od akcija, namjera i sklonosti koje bi mogle uznemiriti ili povrijediti druge osobe i narušiti društvena očekivanja i norme

pristojnost, samodisciplina, poštovanje roditelja i starijih, poslušnost

SIGURNOST: Sklad, stabilnost i sigurnost unutar društva, međuljudskih odnosa ili samog pojedinca

osjećaj pripadnosti, društveni poredak, nacionalna sigurnost, uzvraćanje usluga, obiteljska sigurnost, zdravlje, čistoća

Tablica 1: Dopunjena Schwartzova tablica tipova vrijednosti s njihovim motivacijskim ciljevi-ma i specifi čnim vrijednostima (Schwartz, 1992), u: (Ferić, 2009:34):



Schwartz je smatrao da ponašanja usmjerena prema konkretnom tipu vrijednosti imaju psihološke, praktične i društvene posljedice koje mogu biti kompatibilne ili u sukobu s ponašanjem usmjerenim prema drugim tipovima vrijednosti. Kompatibilni tipovi vrijednosti, prema Schwartzu, imaju zajedničku motivacijsku orijentaciju12. Primjerice, usmjeravanje prema vrijednostima “postignuća”, kompatibilno je s usmje-ravanjem prema vrijednostima “moći”, jer su osobni uspjeh i dominacija nad drugi-ma osnovno obilježje oba tipa vrijednosti, pa se međusobno podržavaju i jačaju. Ali, usmjeravanje prema vrijednostima “postignuća” u sukobu je s vrijednostima “dobro-hotnosti” čija je motivacijska usmjerenost, u pravilu, na vlastito odricanje, te održava-nje odanosti vlastitoj grupi i njezinim članovima. Nekritičko usmjeravanje na osobni uspjeh i koristoljublje, prepreka je skrbi za dobrobit drugih. Ili, osoba kojoj je važna vrijednost “postignuća”, visoko vrednuje i “moć”, a manje važnosti pridaje “dobrohot-nosti”.

Prema Schwartzovoj teoriji univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti (Schwartz, 1992), cijeli odnos sukoba i kompatibilnosti među tipovima vrijednosti čini pretežito kružnu strukturu vrijednosnoga sustava – Slika 2.

U takvom modelu predstavljanja kompatibilni se tipovi vrijednosti nalaze jedan do drugoga, a sukobljeni tipovi – jedni nasuprot drugima. Može se zapaziti da predstavlje-ni model nije u svemu pravilni kružni model zbog toga što vrijednosni tipovi “konfor-mizam” i “tradicija” nisu smješteni jedan do drugoga nego jedan iznad drugoga. U pr-voj varijanti teorije, Schwartz je koncipirao kružni model prema kojemu se vrijednosni tip “tradicija” nalazi između tipova “dobrohotnosti” i “konformizma”. Prve su provjere pokazale da se na grafi čkim prikazima rezultata vrijednosti “tradicije” smještaju prema rubu kružnoga prikaza, iznad vrijednosti “konformizma”. Schwartz je ovu činjenicu odmah unio u svoju teoriju, pa je ona dobila izmijenjeni kružni model strukture vrijed-nosti (Slika 2). Schwartzovo objašnjenje razmještaja tipova vrijednosti “konformizma” i “tradicije” u istom kružnom isječku, vrijednosti “konformizma” bliže središtu kruga, a vrijednosti “tradicije” više prema rubu kružnoga prikaza, je u sljedećem: “Oba tipa u osnovi odražavaju isti motivacijski cilj (podređivanje odnosno prilagođavanje društve-no određenim očekivanjima). Razlika je jedino u tome što (se, op. a.) ‘konformizam’ (povezuje uz manje apstraktne pojave ( i, op. a.) održava podređivanje osobama s koji-ma je pojedinac u čestom kontaktu, dok ‘tradicija’ odražava podređivanje apstraktnijim pojmovima, točnije, religijskim i društvenim običajima i idejama.” (u: Ferić, 2009:36).

12 “‘moć’ i ‘postignuće’ naglašavaju društvenu superiornost i društveni ugled; ‘postignuće’ i ‘hedonizam’ odraža-vaju skrb o samome sebi (na neki način i egoističnost); ‘hedonizam’ i ‘poticaj’ odražavaju želju za emocionalno ugodnim uzbuđenjem; ‘poticaj’ i ‘nezavisnost’ uključuju intrinzičnu motivaciju za novim znanjima i promjena-ma; ‘nezavisnost’ i ‘univerzalizam’ odražavaju pouzdanje u vlastite prosudbe i prihvaćanje raznolikosti postojanja; ‘univerzalizam i ‘dobrohotnost’ uključuju skrb o dobrobiti drugih i nadilaženje sebičnih interesa; ‘dobrohotnost’ i ‘tradicija/konformizam’ odražavaju odanost vlastitoj grupi i njezinim članovima; ‘tradicija/konformizam’ i ‘sigur-nost’ naglašavaju zadržavanje poretka i skladnost društvenih odnosa; ‘sigurnost’ i ‘moć’ naglašavaju izbjegavanje ili nadilaženje prijetnji i nesigurnosti kroz kontrolu društvenih odnosa i dobara.” (u: Ferić, 2009, 35).



39

Deset prikazanih motivacijskih tipova vrijednosti organizirano je u četiri tipa vri-jednosti više razine (Slika 2), i to:

1. vlastito odricanje (univerzalizam i dobrohotnost), s temeljnim obilježjem prihvaća-nje drugih kao jednakih, te skrb za njihovu dobrobit;2. vlastiti probitak (postignuće i moć), koji odražava postizanje osobnoga uspjeha i dominacije nad drugima;3. otvorenost za promjene (nezavisnost i poticaj) koja preferira slobodu misli i djelo-vanja, kao i sklonost ka promjenama;4. zadržavanje tradicionalnih odnosa (sigurnost, konformizam i tradicija), preferira poslušnost i ograničavanje vlastitih akcija s orijentacijom na održavanje postojećega stanja. (u: Ferić, 2009:37).

Hedonizam je jedini tip vrijednosti koji nije svrstan ni u jednu od četiri kategorije vrijednosti više razine. Razlog za to je, što je, prema Schwartzu, istodobno povezan s “otvorenošću za promjene” i s “vlastitim probitkom”. Četiri tipa navedenih vrijednosti više razine suprotni su polovi dviju dimenzija. Prvu dimenziju čine vrijednosti vlasti-toga odricanja nasuprot vrijednostima vlastitoga probitka. U drugoj dimenziji suprotni su polovi otvorenost za promjene i zadržavanje tradicionalnih odnosa.

Slika 2: Strukturni odnosi 10 motivacijskih tipova vrijednosti (Schwartz, 1992), u:(Ferić, 2009:36)

VLASTITO ODRICANJE

Univerzalizam Dobrohotnost

Tradicija

Nezavisnost KonformizamOTVORENOST ZA

PROMJENEPoticaj Sigurnost

ZADRŽAVANJETRADICIONALNIH

ODNOSA

Hedonizam

Postignuće Moć

VLASTITI PROBITAK



Provjere i potvrde Schwartzova teorijskog modela

Sve provjere i potvrde Schwartzova teorijskoga modela vrijednosti, uključujući i pro-vjeru provedenu u Hrvatskoj 2001. godine13, temeljile su se prije svega na tehnikama multidimenzionalnoga skaliranja. Prvu, uistinu, sveobuhvatnu statističku provjeru mo-dela proveli su Schwartz i Boehnke 2004. godine.14 (u: Ferić, 2009:81-82). Autori su, koristeći metodu konfi rmatorne faktorske analize, na dva skupa neovisnih podataka, proveli dva usporedna, neovisna testiranja. “Podaci su bili prikupljeni na 23 uzorka ispitanika iz ukupno 27 zemalja (ukupni N=10.857), i razdijeljeni po slučaju u dva podjednako velika skupa kako bi se omogućilo provođenje dviju usporednih analiza.” (Ferić, 2009:82). Osim teorijom pretpostavljenoga modela, testirano je još 10 različitih modela, mogućih pojednostavljenja ili inovacija teorijskoga modela koji su bili pred-stavljeni u literaturi (Schwartz i Boehnke, 2004).

Temeljem provedenih analiza i dobivenih rezultata, moglo se sa sigurnošću ustvrdi-ti da su tipovi vrijednosti međusobno povezani i čine strukturu polupravilnoga kružnog modela. Također je potvrđeno i hijerarhijsko strukturalno organiziranje deset motiva-cijskih tipova vrijednosti u četiri tipa vrijednosti više razine, a vrijednost ‘hedonizam’, što korelacije potvrđuju, može se smatrati i sastavnim dijelom višega vrijednosnog tipa ‘otvorenosti za promjene’.

Perrinjaquet, A. i suradnici15 misle da bi upitnik trebalo doraditi i inovirati. Autor ovoga teksta dopunio je Schwartzovu tablicu tipova vrijednosti s njihovim motivacij-skim ciljevima i specifi čnim vrijednostima. (Tablica 1). Perrinjaquet, A. i suradnici smatraju da je upitnik predug – ima ukupno 56 specifi čnih vrijednosti. Prema navede-nim autorima, neka kraća verzija upitnika sa jasnije fokusiranim česticama, mogla bi dati bolje rezultate.

Zaključna misao

Unatoč svim primjedbama i prijedlozima, Schwartzova teorija univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti (1992.) može biti polazni model za vrijednosno koncipiranje europskoga projektnog identiteta Bošnjaka i bošnjačkoga identiteta otpora bilo kojoj vrsti dominacije i isključivosti. Bošnjacima ne treba bilo koja Europa, nego istinski demokratska i multikulturalna Europa koja živi i razvija visoke civilizacijske i kulturne vrijednosti u čemu će oni biti subjekti-akteri.

Ne postoji automatizam izgradnje bilo kojega identiteta. Izgrađivanje i razvoj indi-vidualnoga (Ja) i kolektivnoga (Mi) identiteta Bošnjaka, neodvojivi su od moći koja se

13 Ferić, Ivana (2002): Provjera postavki Schwartzove teorije univerzalnih sadržaja i strukture vrijednosti, magistarski rad, Zagreb, Filozofski fakultet, Odsjek za psihologiju.

14 Schwartz, S. H.; Boehnke, K. (2004): Evaluating the struckture of human values with confi rmatori factor analysis, Journal of Research in Personality, 38, 230-255.

15 Perrinjaquet, A. i sur. (2007): A test of the quasy-circumplex structure of human values, Journal of Research in Personality, 41, 820-840.; (u: Ferić, 2009: 86-87 i 154).



41

isključivo, shvaća kao tvorbeno, a ne pasivno biće. Ona se, mora aktualizirati. “Jednu stvar treba apsolutno izbjegavati”, smatra Emmanuel Todd, “zaboravljati da su danas, kao i jučer, prave sile demografske i obrazovne prirode, a da je prava moć ekonomske prirode.” (Todd, 2004:203). Smisao kao usmjeravana veličina – vektor ljudskoga duha i praktične aktivnosti Bošnjakinja i Bošnjaka, podrazumijeva ostvarivanje njihovih svestranih mogućnosti.

Bošnjački subjekti-akteri16, ovisno od vlastitoga svjetonazora, interesa, potreba, želja, mogu samostalno vrednovati i dopunjavati Schwartzov teorijski model vrijed-nosti, te odlučivati koje će, i u kojoj mjeri, terminalne i instrumentalne, vrijednosti iz sustava četiri tipa vrijednosti više razine, preferirati. (Slika 2 i Tablica 1). Razlike se mogu pojaviti u mjeri autonomne recepcije univerzalnih, kozmopolitskih i internaci-onalnih vrijednosti, kao i razlike u mjeri recepcije vrijednosti i normi islamske civili-zacije i kulture – recepcije islama u cjelini,17 te razlike u upotrebi bosanskoga jezika. To će Bošnjacima omogućiti izgradnju novoga identiteta, s ponajboljim univerzalnim sadržajima, ne samo identiteta europskih naroda nego i najvrednijih sadržaje naroda i kultura čitavoga čovječanstva, uključujući i tzv. kulture “četvrtoga svijeta”18. Takvi individualni i kolektivni identiteti Bošnjaka moći će prepoznavati sebe u drugome i

16 Politički, gospodarski, tehnoznanstveni, kulturni, religijski subjekti, subjekti civilnoga društva i ini individualni i kolektivni bošnjački subjekti-akteri.

17 Na pitanje što islamska civilizacija (i kultura, op. a.) – islam može dati svijetu na pragu 21. stoljeća, Akbar S. Ahmed odgovara: “Mnogo. Njegovo shvaćanje ravnoteže između dina (religije) i dunija (svijeta) je dragocjeno. Može osigurati popravak i provjeru materijalizma koji karakterizira velik dio suvremene civilizacije, nudeći umje-sto toga samilost, pobožnost i osjećaj poniznosti... U svom odricanju od materijalizma, sufi zam osigurava ravnotežu dominirajućim vrijednostima zapadne civilizacije, mada mnogi njegov utjecaj smatraju ograničavajućim. Osobito u sufi stičkoj poruci sulh-i-kul (mir svima), islam šalje pozitivnu poruku mira i bratstva... Nije iznenađujuće što je sufi stički islam napredovao na Zapadu, osobito među europskim obraćenicima. Islam postavlja znanje (ilm, op. a.) kao najviši stupanj ljudskog stremljenja. Kur’an i Prorokove izreke svaki put iznova pozivaju na usvajanje znanja. Uistinu, riječ znanje je, najčešće korištena riječ u Kur’anu nakon Božjeg imena... Ljudska bića se u Kur’anu pozi-vaju da razmisle o divoti i raznolikosti koja ih okružuje: I među Njegovim znacima u stvaranju neba i zemlje, i među raznolikostima vaših jezika i boja (Sura 30:22).” (Ahmed, 1999; u: Gardles, 1999:47). Također, “mnoga od sadaš-njih stajališta Zapada – nepoželjnost cigarete, droge, alkohola, te promidžbe obiteljskoga života – islam je oduvijek zagovarao. Jihad je u medijima postao prljava riječ koja predstavlja fi zičku prijetnju, barbarske civilizacije. A ipak, ideja je plemenita i moćna. To je želja za usavršavanjem sebe, da bi se postiglo poboljšanje i da bi se borilo za bolje stvari (ljudske vrijednosti, op. a.). On je u opsegu tenisonovskih načela: boriti se, tražiti, a ne uzmaknuti.” (Ahmed, 1999; u: Gardles, 1999:40).

“Akbar Salahuddin Ahmed... ili Akbar Ahmed, (pakistanski je učenjak, op. a.). Sada je voditelj Katedre Ibn Khaldun za islamske studije, Američkoga sveučilišta u Washingtonu, prvi uvaženi predsjedatelj Srednjega istoka i Islam-skih studija na Američkoj mornaričkoj akademiji blizu Annapolisa... Savjetovao je svjetske vodeće autoritete o Islamu i vanjskoj politici, uključujući ambasadora Richarda Holbrookea i tajnika Michaela Chertoffa... Bio je i veleposlanik Pakistana u Ujedinjenom Kraljevstvu. Jedan je od vodećih svjetskih antropologa...” (Wikipedia, the free encyclopedia, 17. 06. 2011.).

18 Tradicionalne – veoma diferencirane kulture, iznimno značajne za budućnost zbog svoje kompleksne izvorne pri-rodne bioraznolikosti i ekoraznolikosti. Zbog integralne strukture prirode i kulture, “četvrti svijet” se u kolonijal-nom misaonom sklopu i danas percipira kao “divljina”. Militarizam i ratovi uzrokom su propasti preko polovine od 26 kultura/civilizacija. Ista sudbina prijeti i tzv. “četvrtom svijetu”. “Dugoročni interes (međunarodnih korporacija, op. a) je raspolaganje ‘četvrtim svijetom’ kao prirodnom bazom za dobivanje novih genski manipuliranih proizvoda i njihovo patentiranje. Kao što je bio osvojen ‘novi svijet’ i iskorištavan ‘treći svijet’, tako se može dogoditi i ovom svijetu s još većim posljedicama – totalnom kontrolom uvjeta života, osobito u geokibernetskoj viziji (...) s global-nim eko-menadžmentom – geomenadžmentom. Što su nekad bile nacionalne kompanije za ‘treći svijet’, to su danas ‘multinacionalne korporacije’ za ‘četvrti svijet’” (Cifrić, 2000:205-206). “Četvrti” i ini svjetovi trebaju zadržati vlastiti oblik besmrtnosti, jer se scijentizacijom, tehnizacijom i komercijalizacijom troše i uništavaju.



drugoga u sebi kao pretpostavku svekolikolikoga intersubjektivnoga komunikativnog djelovanja – kreativne integracije i zajedništva. Takav je smisao europskoga identiteta Bošnjaka pretpostavka i za novu nacionalnu i internacionalnu osviještenost Bošnjaka – za novu ideju bošnjačkoga uma.

Svaki narod, pa i Bošnjaci, bez trajne vrijednosne – koncepcije, orijentacije i recep-cije vlastitoga razvoja projektnoga identiteta izložen je opasnosti izumiranja, ili u najbo-ljem slučaju, izložen je značajnom reduciranju svojih optimalnih razvojnih mogućnosti. To se, ponajviše, odnosi na kulturni identitet naraštaja koji su rođeni u inozemstvu.

Bez trajne tvorbene moći, intersubjektivnoga komunikativnog djelovanja i za-jedništva Bošnjaka u Bosni i Hercegovini i inozemstvu, bez kritičkoga izbora, iz-gradnje i razvoja univerzalnih19, kozmopolitskih20 i internacionalnih vrijednosti; bez prakticiranja vrsnih intelektualnih i moralnih vrlina, bez istinske demokracije i multikulturalnosti, humanosti, socijalne pravde, odgovorne slobode, vladavine pra-va, respektabilnih stručnih, znanstvenih, umjetničkih i uopće kultur(al)nih znanja i postignuća; bez prospektivne odgovornosti, (samo)nadzora, bioetičke21 i holističke ekološke kulture,22 nema ni izgradnje europskoga identiteta Bošnjaka – njihove ljud-skije budućnosti.23

19 Univerzalno je pomirljivo s nacionalnim – univerzalna kultura doživljava sebe kao galeriju najizvrsnijih proizvoda nacionalnih kultura. (Eagleton, 2002:95-96). “Jer, univerzalnost vrijednosti riječi kao što su demokracija, ljudska prava, sloboda, pravednost ne dovodi u pitanje logiku razlika – spolnih, rasnih, društvenih” (Paić, 1997:5). Uni-verzalna vrijednosna orijentacija i recepcija ih istovremeno humano rafi nira i afi rmira, usmjerava i oplemenjuje. Međutim, ne treba zaboraviti da svaka kultura živi (i) od razlika koje je legaliziraju, legitimiziraju, selekcioniraju, mobiliziraju, interno integriraju, a u ekstremnom obliku je i alijeniraju.

Univerzalizam pripada visokoj kulturi, a kozmopolitizam kulturi globalnoga kapitalizma – kozmopolitska kultura prelazi nacionalne granice poput novca i transnacionalnih kompanija. (Eagleton, 2002:95-96 ). Internacionalizam je oblik političkoga otpora takvu svijetu, solidarnost. Internacionalizam je danas i obilježje kapitalizma, a solidarnosti koje mu se suprotstavljaju, većinom su lokalne naravi. (Eagleton, 2002:95-96).

20 Nisu sve kozmopolitske vrijednosti nasilne i destruktivne. Međutim, nužan je oprez i isključivost prema najdestruk-tivnijima koje je porodio neoliberalizam. Uostalom, takva recepcija vrijednosti dovela je i do osnovnih uzroka ak-tualne globalne krize. “Neoliberalizam jest najnoviji naziv u povijesti zločina”, poziva se Ulrich Beck na dokument sa skupa u Chiapasu, Meksiko, od 30 siječnja 1996., “čiji je cilj gomilanje privilegija i bogatstva – demokratizacije jada i beznađa... Taj neoliberalizam na mjesto humanosti stavlja indekse tržišta vrijednosnica, na mjesto dostojan-stva stavlja globalizaciju bijede, na mjesto nade prazninu, a na mjesto života internacionalu terorizma.” (Beck, 2004:360-361).

21 Danas bioetika kao opća etika i ljubav prema životu, sve više postaje interdisciplinarnim znanstvenim područjem, obogaćuje se novim sadržajima i pluralizmom etičkih metodologija. Tako se razvija i afi rmira kao nezaobilazni most prema humanijoj budućnosti.

22 Prije svega mislimo na oblikovanje i razvoj ekološkoga etosa i svjetskoga ekološkog etosa. Ekološki etos je usmje-renost na “opstanak – očuvanje socijalnog i kulturnog identiteta neke zajednice, njezino reproduciranje, održanje stabilnog ponašanja pojedinaca i kolektiviteta reguliranjem moralnih normi o odnosu čovjek-priroda u konkretnim relacijama.” (Cifrić, 2000:66). Svjetski etos, prema Hansu Küngu, ima tri temeljne teze: “prvo, nema preživljavanja bez svjetskoga etosa; drugo, nema svjetskoga mira bez religijskoga mira, i treće, nema religijskoga mira bez dija-loga religija” (u: Cifrić, 2000:75). Küng smatra da je svjetski etos potreban zbog toga što na svijetu nema nikakvog temeljnog etičkog konsenzusa, nego mnoge različite i proturječne etike koje se međusobno konfrontiraju. “Svjetski etos bi”, prema Küngu, “trebali oblikovati vodeći ljudi u religijama, njihovi specijalisti i etičari koji bi izradili ‘minimalni etički konsenzus’ i preuzeli odgovornost u svim područjima društva – gospodarstvu, znanosti, religiji, itd.” (u: Cifrić, 2000:75-76).

23 Sve navedene vrijednosti su i vrijednosti-mogućnosti projektnoga europskoga identiteta – uopće, koje su također u razvoju. Njih opterećuju mnogi prijepori i problemi. Opći problem je u tom što mondijalizacija guši univerzalnost vrijednosti, agresivno zahvaća tržište, pojavljuje se obilje svih vrsta razmjena i svih proizvoda. Njih prati stalni po-rast tokova novca. Baudrillard primjećuje da se radi o svojevrsnoj pornografi ji, “jer pornografi ja je svjetsko širenje



43

Takvo shvaćanje projektnoga identiteta, na stanoviti je način i dugoročna strategija razvoja bošnjačkoga bića. Kakva će ona biti u konkretnoj zemlji, konkretnim bošnjač-kim zajednicama i institucijama ovisi od društvenih okolnosti u svakoj od tih zemalja, a ponajviše od smisla konkretnoga projektnoga identiteta Bošnjaka; i ne na posljed-njem mjestu, od realizacije njihova identiteta otpora. Izgradnja i razvoj identiteta Boš-njaka, dugotrajan je, težak i prijeporan proces koji će pratiti mnoge, kako negativne tako i pozitivne predrasude o sebi, te o drugima i različitima.

Zato Jean Claude-Carrière24 primjećuje da je značajno izaći iz vlastite ljuske, uho-dane staze zamijeniti nepoznatim putevima; neophodno je susretati drukčije ljude jer su i njihove kulture zanimljive i vrijedne. Pritom, bitno je, podsjeća Bruckner Pascal25, da kulturne različitosti ne uništavaju veze među kulturama i da veze među kulturama ne uništavaju kulturne različitosti. Sve to ovisi o umijeću upravljanja neiscrpnom ener-gijom naroda.

Sense of European Identity of Bosniaks

Summary

The author, primarily, discusses the sense of European planned identity of Bosniaks. He understands a sense as an orientation of individual and of collective subjects-actors to an objective or purpose of acting for achieving of some desirable values. The manner of an evaluation and a choice of some values is the principle of value-possibility. The author refers to the theory of universal content and structure of values, above all, of Shalom H. Schwartz, then of Terry Eagleton and of Jean Baudrillard. The ten of moti-vational types of this Schwartz’s theory of value, are: power, achievement, hedonism, stimulation, autonomy, universalism, benevolence, tradition, conformity, security. The author has supplemented Schwartz’s table of types of values by own choice of new terminal and of instrumental values. The sense of European of planned identity of Bo-sniaks is a orientation to a project of realisation of own the future – of own: interests, needs, desires – of some objectives and/or of some purposes of acting for achieving of new identity. It enables an alteration for the better of social status of Bosniaks and a realisation of their common of developmental possibilities.

svega i svačega različitim kanalima.” (Baudrillard, 2003:74). To potkrepljuje tvrdnjom da je “sama univerzalnost mondijalizirana; demokracija i prava čovjeka podložni su istom protoku kao i bilo koji svjetski proizvod, kao nafta ili kao novčarski kapital.

Prijelazom univerzalnoga na mondijalizacijsko istodobno dolazi do beskrajne homogenizacije i fragmentacije..., diskriminacija i isključivanje nisu slučajna posljedica, nego su u samoj logici mondijalizacije.” (Baudrillard, 2003: 74-75). To je ono što svi građani svijeta, ne samo Europe, uključujući i Bošnjake, moraju znati i prevladavati. Više o mogućnostima toga prevladavanja vidjeti i u knjizi Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička ekonomija, autora Urlicha Becka (Beck, 2004).

24 Jean Claude-Carrière (1931.) francuski scenarist, glumac, romanopisac, esejist, pjesnik, karikaturist. (Wikipedia, the free encyclopedia).

25 Bruckner Pascal “francuski pisac (1948.)... Od 1992. do 1999. godine bio je aktivan pobornik hrvatske, bosanske i kosovske borbe protiv srpske agresije”. (Wikipedia, the free encyclopedia).



Literatura

Ahmed, S. Akbar (1999): Medijski Mongoli na kapijama Bagdada; u: Gardels, P. Nathan (ur.), (1999): Na kraju stoljeća, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko sociološko društvo.

Arendt, Hannah (1991): Vita activa, Zagreb, August Cesarec.Arendt, Hannah (1996): Eseji o politici, Zagreb, Antibarbarus.Aron, Raymond (1996): Demokracija i totalitarizam, Zagreb, Politička kultura.Aron, Raymond (2001): Mir i rat među narodima, Zagreb, Golden marketing.Baudrillard, Jean (2003): Power inferno, Zagreb, Meandar.Beck, Ulrich (2004): Moć protiv moći u doba globalizacije: nova svjetskopolitička eko-

nomija, Zagreb, Školska knjiga.Castells, Manuel (2002): Moć identiteta, knjiga 2., Zagreb, Golden marketing.Cifrić, Ivan (2000): Moderno društvo i svjetski etos: perspektive čovjekova nasljeđa,

Zagreb, Hrvatsko sociološko društvo; Zavod za sociologiju Filozofskog fakulteta.Eagleton, Terry (2002): Ideja kulture, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.Ferić, Ivana (2009): Vrijednosti i vrijednosni sustavi: psihologijski pristup, Zagreb,

Alinea.Foucault, Michel (1994): Znanje i moć, Zagreb, Globus.Galbraith, John Kenneth (1987)): Anatomija moći, Zagreb, Stvarnost.Horkheimer, Max (1988): Kritika instrumentalnog uma, Ljubljana, Zagreb; ČGP Delo,

Globus.Kangrga, Milan (1970): Smisao povijesnoga, Zagreb, Studentski centar Sveučilišta u

Zagrebu.Maalouf, Amin (2002): U ime identiteta: nasilje i potreba za pripadnošću, Zagreb,

Prometej.Mann, Michael (1986): The Sources of Social Power, Vol. 1: A history of power from

the beginning to A.D. 1760., Cambridge, Cambridge University Press.Mann, Michael (1993): Nation-States in Europe and Other Continents: Diversifying,

Developing, Not Dying, Deadalus, Vol. 122, No. 3.Mann, Michael (1993a): The Sources of Social Power, 2. Cambridge, Cambridge Uni-

versity Press.Marcuse, Herbert (1989): Čovjek jedne dimenzije: rasprave o ideologiji razvijenog

industrijskog društva, 2. izdanje, Sarajevo, “Veselin Masleša”: Svjetlost.Paić, Žarko (1997): Jezik ne razdvaja kulture, Hermeneutika i dekonstrukcija – dijalog,

razgovor s Günterom Figalom i Jeanom Grondinom, Novi list, 19. listopada.Puljo, Jasmina (1977): Biseri mudrosti, Beograd, Jasmina Puljo.Schwartz, Shalom H. (1992): Universals in the content and structure of values: theore-

tical advances and empirical tests in 20 countries, Advances in Experimental Social Psychology, Vol. 25, 1-65. (u: Ferić, 2009:155).

Schwartz, S. H.; Boehnke, K. (2004): Evaluating the struckture of human values with confi rmatori factor analysis, Journal of Research in Personality, 38, 230-255.



45

Shalom, H. Schwartz, Wikipedia, the free encyclopedia, 18. 05. 2011.Šešić, Bogdan (1977.): Čovek, smisao i besmisao, Beograd, “Rad”.Tanović, Arif (1972): Vrijednost i vrednovanje: prilog proučavanju aksiologije, Saraje-

vo, Zavod za izdavanje udžbenika.Todd, Emmanuel (2004): Kraj imperija: ogled o raspadu američkog sustava, Zagreb,

Masmedia.Weber, Max (1999): Vlast i politika, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk; Hrvatsko soci-

ološko društvo.Weber, Max (2001): Politika kao poziv, Zagreb, Naklada Jesenski i Turk.Wrong H. Dennis (1988): Power, Its Forms, Bases, and Uses, with a New Preface,

Oxford, Basil Blackwell.


Dr. sc. Sead AlićZagreb

Identitet i identiteti

Prema fi nalu

Sažetak: U ovom radu autor govori o identitetima u granicama suvremenih globali-zacijskih manipulacija i stremljenja koja imaju za cilj demonstriranje moći i sužavanje prostora ljudske slobode i dostojanstva. Otvara pitanje smisla i orijentacije u aktual-noj zbilji masmedijske i potrošačke dehumanizacije.Ključne riječi: Identitet, identiteti, mediji, medijska politika, potrošač, duh, ljudsko biće, vjera, duh.

Uvod

O bilo kojem fenomenu može se govoriti i pisati na najrazličitije načine, s osjetlji-vošću na različite dimenzije istraživanoga fenomena. Ovaj tekst okreće se kontekstu (političkom, kulturnom, civilizacijskom, te posebno masmedijskom) – kontekstu koji, prema mojim uvidima, određuju pravila igre, a samim tim i snagu argumenata. Svoje uporište tekst ima u fi lozofi jskoj i mediološkoj orijentaciji, vrlo suvremenoj i relativno nepoznatoj. No i unutar te orijentacije, pokušao sam razviti pristup koji o fenomeni-ma ne govori matematičkom preciznošću nego riječju koja bi željela zazvoniti u uhu slušatelja/čitatelja. Vjerujem da će moji prijatelji među kršćanskim teolozima te moji židovski prijatelji razumjeti da je u temeljima mog pristupa poštovanje vjere kao neza-obilaznog dijela ljudskoga traganja za smislom i odgovorima. Jednako tako vjerujem da će kritičke riječi koje će biti upućene institucijama svih velikih jednobožačkih vjera biti moj skroman, tko zna možda i pogrešan, način da se pomogne ljudima u vjeri i vjeri u ljudima.

1.

Svjetski sukob najvećih svjetskih religija neminovan je, ukoliko se pod kontrolu ne stave manipulatorski mehanizmi globalnih ekonomija, ukoliko se kontroli medijskog manipuliranja ne usprotivi istom onom razinom kojom se pristupa kontroli naoružanja u svijetu.

Masmediji su danas najopasnije oružje na svijetu.

2 Identitet i identiteti


Nuklearno oružje ubija izvana: ruši, spaljuje, uništava tijelo. Imperijalizam multi-nacionalnih medijskih korporacija nastupa perfi dnije:

− nudi trenutno zadovoljstvo, ali dokida mogućnost sreće,− nudi emitiranje života pred našim očima 24 sata na dan na bezbroj kanala, ali

odbija nas od nakane da jednostavno živimo ovaj život,− proizvodi zatvor bez zidova u kojega ulazimo svojom voljom, u kojemu bivamo

infi cirani sadržajima koji nas čine ovisnim…

Identiteti su danas, nerijetko, masmedijske sjene, sjene ponavljanja, manipuliranja, prešućivanja, prenaglašavanja…

Identiteti se bude pred naletom masmedijske industrije koja pod krinkom zabave i informiranja provodi pauperizaciju žitelja trećega svijeta. Ona pod krinkom zagovara-nja sloboda zagovara uglavnom slobodu tržišta za prodaju proizvoda koji se oglašavaju na medijskim nositeljima tog imperijalizma.

Demokracija je odavno već prisiljena oblačiti ruho masmedijskih sadržaja jer je bez tog ruha neprihvatljiva za igru spektakla u koju su umotani svi novi oblici osvajanja svijeta. Što je demokracija danas najbolje znaju Hollywood, CNN, ABC, FOX NEWS, BBC, i slične korporacije. (T bismo se mogli pozivati na autoritete poput McLuhana, Deborda, Postmana, Debraya ili Chomskog). Ali krenimo korak dalje.

Svijet je u opasnosti jer je zadnja linija obnove globalizacijskih napada na identitet – ljudska vjera, odnosno institucionalno, religija.

Razlog navedenom procesu ne vidim u Huntingtonovom sukobu civilizacija nego u prirodnoj i očekivanoj reakciji regija, država, nacija, lokalnih zajednica – na nekon-trolirano manipuliranje sadržano u logici globalnih medija kao izvršitelja, pronositelja i zagovornika uništavanja svega različitoga, svega nespojivoga s industrijom osvajanja pomoću medijske zabave spektakularnih priča…

Privatne multinacionalne medijske korporacije su privatni businessi. Demokracija koja je o njima ovisna nema pravo ulaziti u strukturu i odnose unutar korporacija. Istovremeno te korporacije, bogatije i snažnije od mnogih vlada, mijenjaju budućnost pozivajući se na slobodu medija. Sloboda je ušla u područje paradoksa. Zagovarana je od strane biznismena (jer je srezana na slobodu prodaje), a da istovremeno netranspa-rentnim drži sve neslobode svojih djelatnika, oblike rada u industrijskim (neoporezo-vanim) kolonijama trećega svijeta, te načine stvaranja i provođenja svjetskih političko-medijskih histerija.

Sateliti su odavno već započeli preslikavati poželjne slike iz zemalja vlasnika sate-lita u sve zemlje svijeta. Cilj je bio pretvoriti Globalno selo u fi lmski studio. Ili kako to Giddens kaže u Odbjeglom svijetu: “Sovjetski i istočnoeuropski režimi nisu bili spo-sobni spriječiti prijem zapadnih radio i TV programa. Televizija je izravno sudjelovala u revolucijama 1989, koje su s pravom prozvane prvim 'televizijskim revolucijama'. Ulične prosvjede u jednoj zemlji pratilo je televizijsko gledateljstvo u drugoj te onda i



49

samo u velikom broju pohrlilo na ulice.”1 Sličnu situaciju imamo danas kada društve-ne mreže prenose društvene nemire iz države u državu. Sličnost ima i svoju razliku: Današnje društvene mreže razvijaju višesmjerni oblik komunikacije koji unatoč svim prividima, površnostima komuniciranja ili postojanjima baza podataka o svakome činu – predstavljaju napredniji oblik komunikacije od emitiranja programa iz centara emi-tiranja i moći.

Ima nečeg kafkijanskoga u bezličnosti koju oko sebe šire korporacije u svojoj ko-munikaciji sa živim ljudima. Automatska sekretarica automatizmom nudi blokadu ko-munikacije. Biranjem tipke 1 ili 2, ili možda 6 možete dobiti jedan od već unaprijed pripremljenih odgovora.

Osobe do kojih ćete dospjeti nisu decision makeri, one su samo vidljivi dio lanca koji nestaje u nedogledu. Svuda oko nas izrasli su obrasci ponašanja koji nas tretiraju kao brojeve, statističku činjenicu. Postali smo neinteresantni kao ljudi. To je ono što osjećamo i što budi bunt u nama.

Multinacionalne korporacije, ti globalni igrači i zagovornici slobodnog tržišta uvi-jek su u traganju za zajedničkim nazivnikom što šireg kruga potrošača. Ako tog naziv-nika nema – zvoni alarm kojim se pozivaju dežurne osobe zadužene za kreiranje takvih nazivnika. U rezultatu imamo svjetske trendove, zvijezde koje ih zagovaraju, medije koje ih stvaraju i unose u naše kuće…U rezultatu imamo još jedan razlog za prekidanje svakodnevne popodnevne dosade na koju smo osuđeni kao generacija kojoj se život emitira pred očima.

Na tom putu multinacionalni jahači ruše sve identitete namećući samo jedan – iden-titet potrošača!

Pitanje identiteta dakle motrimo u kontekstu medijskih umnažanja, medijskih po-litika, ideologija masmedijskih ponavljanja, odnosno novog oblika osvajanja koja je najavio već Napoleon tezom o većoj snazi pera od mača. Današnja digitalna pera koji-ma se zabavno i hipnotično piše po našim dušama, nova su sredstva ratovanja. Otuda potreba pravila ratovanja i u ovom području.

2.

U pitanju o identitetu sadržana su sva naša pitanja: Tko smo, što smo, kamo idemo, na temelju čega jesmo to što jesmo, što nas napada, uništava, razvija, obogaćuje… U odgovoru na pitanje o identitetu možemo se poslužiti stavovima teologije, fi lozofi je, biologije, fi zike ili nekom od disciplina: logikom, neurolingvistikom, kvantnom fi zi-kom…

Pitati se možemo ugroženi, napadnuti, osuđeni na istrebljenje – granica našeg od-govora sadržana je u pitanju.

1 Giddens, Anthony, Odbjegli svijet, Kako globalizacija oblikuje naše živote, Klub studenata sociologije Diskrepan-cija, Naklada Jesenski i Turk, Zagreb, 2005. str. 35



Pitati se možemo, također i svjesni da smo osuđeni na uspjeh jer je uspjeh svijeta na strani rješenja koja izrastaju na mjestima na kojima je opasnost najizraženija.

No jedno je najsigurnije. Odgovora o identitetu više nema bez kritičkog promi-šljanja masmedijskog konteksta koji se poput udava ovio o tijelo svakog današnjeg građanina.

U tom smislu treba interpretirati i neke svjetske nepravde, širene i održavane upra-vo kroz masmedijska ponavljanja neistina i globalno manipuliranje svjetskom javno-šću. Tu mislim prije svega na primjer odnosa Izraela prema Palestini kao indikativan odnos za razumijevanje uloge masmedija u kreiranju virtualnih identiteta, odnosno utjecaj globalnih svjetskih medija na snaženje lokalnih nacionalnih i posebno vjerski određenih identiteta.

3.

Ljudsko je biće osuđeno da posredstvom drugoga (ljudi, pred-metnutoga svijeta, od-nosa) spoznaje sebe i određuje svoje mjesto uz ili u tom drugome. To drugo može biti prijateljski nastrojeno, a može biti i neprijateljski okvir stalne opasnosti.

Identitet gradimo na rubovima provalije konformizma i/ili uništenja. Rub provalije proizvodi adrenalin, pod čijim pritiskom pojedinci, grupe ili nacije posustaju i postaju instrumenti – ili se bude, misaono i praktično, boreći se za vlastiti ugroženi identitet.

Židovski monoteizam pojavio se u okružju mnogoboštva. Ono Drugo bila je snažna, mnogoboštvom određena sredina, koja je načelo jednoga Boga dočekala neprijateljski. No danas je Izrael, kao država židovskog naroda sa 400 nuklearnih glava razmještenih na teritoriju kojim se Zapad želio iskupiti Židovima za tisućljeća ugnjetavanja – danas je ta država ono Drugo spram kojega se određuje Islam Palestine Bliskoga istoka i cijeloga svijeta.

“Izraelska država je, piše Edgar Morin, poput europskih država u prošlosti, domina-torskog i kolonizatorskog karaktera. Ono je demokratsko, parlamentarno, višestranač-no, ali je njezina demokracija ograničena za građane arapskog podrijetla i općenitije za nežidove.”2

Šansu Izraelu Morin zajedno s Shmuelom Triganom vidi u oslobađanju od ideo-logije Zapada, pomirenju s Palestincima koji su, paradoksalno “prilika Izraelu da se ukorijeni u religiji.”3

Paradigma identiteta teritorije i nacije zastarjeli je i napušteni koncept u političkoj teoriji i praksi. No očigledno je iskoristiv kao oblik/sredstvo velikog manipuliranja s nacijama na razini svjetske politike.

2 Morin, Edgar, str. 1353 Isto str. 135



51

Židovska se država dakle osniva kao svojevrsna “reakcija na europski antisemitizam”4 posebno hitlerovski genocid za što, prema riječima ovog istaknutog židovskog mislioca – “Arapsko-muslimanski svijet nije odgovoran”5

Ta država nekada ponižavanih Židova u Europi danas isti obrazac poniženja nudi Palestini, arapskom svijetu, islamu, a samim tim i židovskoj vjeri. Progonjeni se, sliko-vito kaže Morin, pretvara u progonitelja.

Užasi koncentracijskih logora, odnosno pokušaj istrebljenja doveli su Židove na rub provalije. Sa stanovišta promišljanja o identitetu, nametnuto rješenje (osvajanje i zadržavanje silom teritorije koja je pripadala Palestini) to je bilo manipulirajuće rje-šenje. Bio je to još jedan (dobrovoljni) izgon Židova i to u područje u kojemu će zbog stalne opasnosti sačuvani narod postati narod ratnika koji silom opstaje istovreme-no bivajući poligonom najveće svjetske vojne sile, istovremeno negirajući sve bitne odrednice vjere.

“Legitimni palestinski otpor rođen 1956. godine organiziran je 1964. godine u PLO. Nastavak izraelske kolonizacije palestinskog teritorija, sudbina milijuna izbjeglica po logorima u susjednim arapskim zemljama, vojna nemoć Palestinaca, lišavanje građana njihovih prava, doveli su PLO do terorističkog djelovanja kao posljednjeg očajnog oblika borbe za priznavanje, te odgovora na terorizam države Izrael.”6

Država Izrael svojim je ulaskom u Identitet svih Židova svijeta, smatra Morin omo-gućila paradoks: suosjećanje s nekadašnjim žrtvama koristi se za opravdavanje poli-tike jedne države kao instrumenta jedne svjetske kolonijalne politike koja se provodi naizgled mirno, ali koja u osnovi modulira oblike rata prema potrebama svoje najveće svjetske industrije oružja, svoje ekonomije i svojim geostrateškim ciljevima. Sjećanje tako postaje, dodaje Morin “U službi kolonijalne politike” a “tabu poštivanja proteklog židovskog mučeništva postaje tabu šutnje o palestinskoj tragediji.”7

Prešućivanjima tog državnog terorizma Izraela kao nosača kolonijalne politike Amerike u području vjerskog pupka svijeta – događa se da na površinu isplivava samo reakcija.. Reakcija se proglašava terorizmom jer se o njegovu kontekstu (uglavnom) ne govori. Fatalizam je uzrokovan determinirajućim nasiljem. Fokusiranje na dio pro-blema oblik je manipuliranja moguć isključivo upravljanjem kreiranja slike svijeta uz pomoć masmedijskih multinacionalnih korporacija koji lukavu medijsku igru prodaju pod istinu.

“Ono što bi, zaključuje Morin, da je počinjeno protiv nekog zapadnog naroda bilo osuđeno kao čudovišno, komentatori nalaze tek pogrešnim i opasnim”. Riječ je, prema Morinu o sljedećim oblicima nepravde:

− zatvaranje Cisjordanije u novi geto,− okupacija južnog dijela Libanona,

4 Isto, str. 1875 Isto str. 1856 Isto, str. 185/1867 Isto str. 197



− neprekidna bombardiranja,− upadi izraelske vojske u evakuirane predjele,− ponovna kolonizacija palestinskog teritorija,− nove cestovne mreže rezervirane samo za Izraelce,− obamiranje palestinskog Jeruzalema rušenjem zgrada i kuća,− ubojstva nenaoružanih prosvjednika,− rafalne paljbe iz helikoptera na bacače kamenja,− otvaranje tunela kao iskazivanje prezira prema nečemu što je muslimanima

sveto.8

Ovaj primjer Morinove interpretacije odnosa Izraela prema židovstvu, odnosno is-korištavanja jednog identiteta za praktične geo-političke i vojne ciljeve – razumijeva-nju identiteta dodaje još jednu bitnu dimenziju: pitanje – koji je identitet pravi, a koji je nastao političko-medijskim manipuliranjima.

4.

Amin Mallouf jedan je od intelektualaca koji detektiraju tektonske promjene koje se zbivaju s pojmom identitet. On u svom djelu U ime identiteta upozorava kako se te riječi treba čuvati. Smisao te poruke nije da identitet ne treba razvijati, niti da je iden-titet nešto samo po sebi negativno. Maalouf vidi da s površnošću kojom nerijetko pri-stupamo ovom fenomenu, s lijenošću duha svođenja različitih ljudi na problematične zajedničke nazivnike, s lakoćom pretvaranja običnih ljudi u ubojice u ime identiteta – moramo shvatiti kako neke stare i nove odrednice ovog fenomena mogu snažno utje-cati na rađanja negativnih energija i zla u pojedincima i čitavim narodima.

I doista. Ljudski je duh vezan spojenim posudama elektroničkih, satelitskih, digital-nih, mobilnih medija. Trenutno reagiramo na sreću, nesreću, bijedu, prevaru, laž, lijepu riječ, dobro djelo…

Svjesno ili nesvjesno osjećamo globalizacijske okove koji ispod estetski dotjerane površine kriju stare dobro poznate kolonijalne namjere. Prije podjarmljivanja potrebno je jezički, moralno, politički, geodetski – poravnati teren. Otpori takvim unifi ciranjima pojavljuju se spontano, na očekivanim i neočekivanim mjestima. Maalouf kaže “Kad čovjek osjeti da njegov jezik preziru, da se njegovoj vjeri izruguju, da se njegova kultu-ra omalovažava, onda on reagira tako da razmetljivo ističe znakove svoje različitosti.”9

Identitet se, a to i primjer Bošnjaka muslimana pokazuje – budi kao nasušna potreba okupljanja u borbi za opstanak. Preživljavanje traži oslonac. Pronalazi ga u onome što je djelomice zaboravljeno, što je djelomice žrtvovano poradi zajedničkog življenja s drugima, pronalazi ga u onome na što ga osuđuju i zbog čega ga progone.

8 Usporediti sa str. 1919 Mallouf, Amin, U ime identiteta, str. 43



53

Što može dati snagu tom proganjanom omalovažavanom, napadanom i istrebljiva-nom? Upravo to što je proganjano, omalovažavano, napadano, istrebljivano – to je vjera.

“Nema sumnje”, piše Maalouf, “da ubrzana globalizacija izaziva kao reakciju, po-jačanu potrebu za identitetom i također, zbog egzistencijalne tjeskobe koja prati tako nagle promjene, pojačanu potrebu za duhovnošću. Dakle jedino vjerska pripadnost do-nosi, ili barem nastoji donijeti, odgovor na te dvije potrebe.”10

5.

“Dobiti identitet – pišu Berger i Luckmann u Socijalnoj konstrukciji zbilje – uključuje i to da ti biva pripisano određeno mjesto u svijetu” Pitanje o identitetu uvijek je dakle i pitanje o onom drugom, pitanje o svijetu u kojemu naš identitet biva priznatim.

Kakav je taj svijet koji stoji na vratima samoizgradnje, samopriznavanja identiteta?Živimo u svijetu u kojemu nekoliko multinacionalnih medijskih korporacija uprav-

lja svjetskom industrijom slobodnoga vremena. Ta industrija reklamira i prodaje svje-tonazore i oružje. U ime demokracije skidaju se nepoćudne demokratski izabrane vla-de. U ime Boga nebo se dijeli na onoliko komadića koliko ima poćudnih hijerarhijskih zastupnika ideje svevišnjeg i neizrecivoga.

Što je Bošnjak u svijetu u kojemu milijarde streme happyendu fi lma? Što je bosan-ski stećak u svijetu nuklearne energije?, GMO prehrane…

6.

Ima situacija u kojima ljudsko pravo može biti uskraćeno unatoč jasnim zakonima i dobroj pravnoj regulativi. Nesreća se nerijetko zbiva u sjeni dobrih zakona. Kao što se nedemokratski procesi nerijetko zbivaju/provode pod maskom demokracije. Buniti se tada izgleda/znači dijelom govoriti i protiv zakona i protiv demokracije. Ne buniti se znači dopustiti nepravdu u sjeni tih konkretnih zakonskih odredbi, odnosno u kontekstu demokracije u ime koje se provode ti procesi.

No postoji granica preko koje se ne dopušta prijelaz, rov koji se ne napušta. To je prirodno pravo na ljudsko dostojanstvo (o čemu je pisao Bloch). To je ono što se u čo-vjeku budi i buni kada prepozna igru i igrače iza kulisa demokracije, jednakosti, istih mogućnosti i sl.

7.

Svijet je danas poligon novih oružja, industrije zabave, bankarskih mešetarenja, novog vala kolonijalizma skrivenog u pojmu globalizma. Svijet je pozornica na kojoj svjetske

10 Isto, str. 86



sile priređuju spektakularne ratove, privide dijaloga i borbu za ravnopravnost u svijetu. Istovremeno, u gledalištu su predstavnici onih naroda koji su imali dovoljno kapitala za kupnju karte. Svi ostali ostali su vani. Čekaju ishod predstave.

8.

Povijest je svjedokom: onaj koji je znao nositi teret, on je opstao i iz dubina vremena donio iskustvo, riječ i vjeru.

Na povijest se pokušalo motriti i kao na svojevrsnu teleologiju spasenja. Kraj bi trebao donijeti spas. Spas bi trebao pričekati kraj. Onaj koji je razapet između Istoka i Zapada, između kultura i civilizacija, pisama, navika i hijerarhija – on zna: spašen je onaj koji osvijesti mjesto koje mu svijet udijeli na temelju njegove energije i identiteta.

Povijest je prepuna vještačkih identiteta koji su se rušili preko noći i nestajali. Ono sa čime se narodi nisu mogli identifi cirati – nije moglo opstati. Opstanak ne ovisi o snazi laži ili uvjeravanja nego o samoosjećanju identiteta naroda koji zbiljski pokaže odlučnost volje za opstankom i zauzimanjem djelatne uloge u svijetu podijeljenom meridijanima.

Onaj tko je dublje zaronio u pitanja smisla, opstojnosti, kako ljudi tako i nacija, kultura, civilizacija – nije mogao ne doći do stava da svojim iskustvima tvorimo neza-mjenjive niše iskustava koje su jedinstvene i kao takve mogu biti sudbinski važne za čovječanstvo.

Bošnjaci su sljedbenici vjere koja se poput pjesme razliježe kako Bosnom tako i bošnjačkom dušom, smekšalom na razinu sevdaha. Bošnjaci su patnja raspetoga na-roda. Podignuti na križ nerazumijevanja, osuđeni uskrsnuti nakon svih pokušaja uni-štenja.

Bošnjaci su Istok Zapada i Zapad Istoka, identitet koji svoje zadovoljenje može naći samo u ujedinjenju svijeta.

Bošnjaci dijele sudbinu ranih kršćana osuđenih na istrjebljenje koji su u svojim katakombama vjerovali onako i onoliko kako i koliko bi bilo na čast njihovim sljed-benicima.

Bošnjaci su most kojega treba ponuditi podijeljenome svijetu, most kojemu je jedna obala zapadni civilizacijski krug, a druga obala, obala vjere.

Ako je svaki identitet rezultat suodnosa sa sredinom u kojoj se pokušava opstati, onda je granica ono područje koje bi trebalo slaviti kao sebe-nalaženje svijeta, kao prostor produktivnog, konstruktivnog sučeljavanja.

Ne dakle predziđe kršćanstva ili najzapadnija granica islama nego kao most koji spaja svjetove.

Bosna ima Božji dar. Osuđena je biti poveznicom civilizacijskih hemisfera. To pre-poznati znači sresti se sa smislom vlastite opstojnosti uronjene u svijet koji ili gazi ili mora priznati.



55

9.

Čovjek jest ili nije. Njegova moralnost može biti utemeljena u ovoj ili onoj vjeri ili u kategoričkom imperativu ili u društvenom konsenzusu. On tada jest čovjek vjere i mo-rala. Ona osoba koja se nije uzdigla na razinu ljudskoga, ona je dio svijeta izrabljivanja, ponižavanja, istrebljenja drugoga. Riječ je o osobi koja se poistovjetila s partikularnim ciljevima koji joj opravdavaju gaženje, ubijanje unesrećivanje drugoga.

Bosna jest ili nije. Jednako tako svijet jest ili nije. Svijet bez uljuđenih odnosa svih bosanskih nacija svijet je u kojemu nema smisla živjeti. Ako je zemlja stoljećima mirno na sebi nosila crkve džamije i sinagoge, suvremenim ratnicima etera ne smije se dopu-stiti da svako neko vrijeme dijele naše zajedničko nebo.

10.

El Gazali je jedan od mislilaca koji su nas podsjećali da se stalno moramo pitati tko smo samima sebi i odakle dolazimo. Je li onda identitet Bošnjaka nešto što treba odre-diti netko izvana ili je riječ o tome da i u takvom slučaju mora postojati samosvijest o onome što se može ili mora biti.

Strah od različitoga, strah od energije drugačijeg prakticiranja vjere nerijetko je bio iskrom želje da se to drukčije, ‘strano’, ‘uvezeno’ kao takvo uništi, istrijebi, očisti, eliminira.

Strah od različitoga nije znao da će u onima koje je osudio na istrebljenje probuditi dodatnu strast za samosviješću vlastitog identiteta.

Identity and IdentitiesTowards the Finale

Summary

The question of identity contains all our questions: who we are, what we are, where we are going, on basis of what we are what we are, what attacks us, destroys us, develops us and enriches us ... In answering the questions of identity we can use the attitudes and arguments of theology, philosophy, biology, physics, or of some other discipline – logic, neurolinguistics and even quantum physics. But what is for sure is that there cannot be any more answers on identity matter without critical consideration of ma-ssmedia context which, like a python, has encompassed the body of every citizen of today’s world. In that sense the author believes that some global injustices continuou-sly supported by untruths – widely spread by the massmedia – should be reinterpreted for the sake of peace and humanity perspective.


Mr. sc. Saeid AbedpourInstitut “Ibn Sina” u Sarajevu

O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka

Sažetak: Ovaj rad govori o perspektivama identitetskog prepoznavanja Bošnjaka u savremenim evropskim tokovima, naročito prijeporu u pogledu relacije bošnjačkog, bosanskog i evropskog identiteta. Bošnjaci mogu predstavljati model za kulturno-ci-vilizacijski dijalog, obzirom da je islam u Bošnjaka prihvatio kulturu individualizma, racionalnosti i evropskoga sekularnog društva i prožeo je islamskim duhovnošću i vri-jednostima.Ključne riječi: Bošnjaci, identiteti, Evropa, integracije, savremenost, tradicija, raci-onalnost, kultura.

Identitet motren iz perspektive modernoga svijeta ima tri odlike: skepticizam, auten-tičnost i pluralnost. Ove tri odlike u izvjesnoj mjeri pokazatelj su evropskog identiteta. Identitet modernoga čovjeka u svojoj osnovi je identitet skepticizma stoga što poja-vom moderne tradicionalna forma identiteta koja je utemeljena na vjerskim i etničkim strukturama gubi svoju prijašnju prepoznatljivu moć i ljudima je dopušteno, štaviše, primorava ih se da svoj identitet defi niraju prema vlastitom izboru vrijednosti i vlasti-tom etičkome i ovosvjetovnome kodeksu i da na takvim postavkama dijelove tradicio-nalnog identiteta usklađuju sa vlastitim identitetom (Giddens 1991).

Charles Taylor, kanadski fi lozof, govoreći o značaju autentičnosti ističe da blije-đenje tradicionalnih aspekata identiteta prouzrokuje da se iznova promotri značenje autentičnosti identiteta, čime identitet, uistinu, doseže jedan novi vrhunac. Pojavom moderne uvažavanje lokalnoga čovjeka (onoga koji vjeruje u autohtone vrijednosti) ustupa svoje mjesto uvažavanju globalnoga čovjeka utemeljenog na globalnim vrijed-nostima kao što su ljudska prava, te poštivanje moralne nezavisnosti pojedinaca. Sa ovog aspekta motreno autentičnost čovjeka nema značenje odanosti pojedinca prema tradicionalnim vrijednostima vremena i prostora u kojem je rođen već je nužni zalog za njegovo praktično djelovanje u skladu sa unutarnjim predispozicijama; a ovo nužno iziskuje slobodu mišljenja i izbora. Prema tome, moderni identitet počiva na poten-cijalnim mogućnostima i ograničen je na svaku pojedinačnu ljudsku jedinku koja ga realizira vlastitim unutarnjim potencijalima.

Uma Narayan, feministička književnica iz Indije, govoreći o pluralizmu osvrnula se na protivrječnost koja postoji između autohtonog indijskog i modernog identiteta, te kazala: “Želim biti vjerna i jednom i drugom identitetu. Zašto zbog nepatvorene kritike

2 O definiranju evropskog identiteta Bošnjaka


tradicionalnih indijskih ograničenja moram biti optužena za anti-indijstvo i za tenden-ciju ka zapadnim vrijednostima? Zašto istovremeno ne mogu biti Indijka i kritizirati tradiciju Indije? Ova protivrječnost jeste reproduktivna i blažena protivrječnost, a ne nikako razarajuća i jalova.” Ova književnica vjeruje da se kritičari tradicije moraju suprotstaviti legendama autohtone kulture koje nemaju povijesnoga utemeljenja te da sposobnost kritiziranja autohtone tradicije nužno ne povlači za sobom i protivrječnost između ovoga dvoga.

Ove tri odlike moderne mogu se motriti u okviru krize identiteta i defi niranja evrop-skoga identiteta Bošnjaka. Identitet predstavlja izazov za sva društva, posebno za ona koja kao bosansko-hercegovačko prolaze kroz fazu tranzicije i promjena. Identitet nije trajna kategorija nepodložna promjenama, već je u stalnom kretanju i čovjeka uvijek i iznova suočava sa novim pitanjima i izazovima. Ovaj promjenljivi tok sadržan u zna-čenju identiteta očituje se kroz promjene koje donosi vrijeme i kulturno-civilizacijske potrebe, kao i kroz sučeljavanje tradicije i moderne. Temeljni problem je u defi niranju značenja što predstavlja problem kako za tradiciju – tako i za modernu. Ne može se dati precizna defi nicija identiteta niti razumijevanja tradicije i moderne. Suprotstavljenost između tradicije i moderne pretvorila se u dvije velike sofi stike ovog doba. Niti tradi-cija, niti moderna nemaju jedan identitet. Tradicija a i povijest po svojoj suštini nisu nepromjenljive kategorije i ako bilo koju od njih motrimo kao trajnu bit i suštinu izla-žemo se mogućnosti pogrešnoga zaključivanja i nerazumijevanja. Ni naše poimanje tradicije nije jasno defi nirano. Ako pod tradicijom podrazumijevamo religiju suočeni smo sa velikim brojem različitih tumačenja religije i na ovaj način tradiciju ograniča-vamo samo na religiju, dočim je tradicija znatno širi pojam koji nadilazi okvire religije i u sebe uključuje cjelokupnost identiteta a ne samo identitet moderne. Sa druge strane, moderna je lišena i duha i bitka. Moderna je samo moderna nauka, moderna fi lozofi ja, moderna umjetnost, moderna politika, moderna ekonomija, moderna arhitektura i slič-no tome; i ukoliko se zapitamo šta čini moderna sa tradicijom, religijom i identitetom uistinu se pod ovim krije bezbroj pitanja, a mi tragamo za samo jednim odgovorom što je nemoguće. Trebamo se pitati šta moderna čini sa identitetom i kako Evropa koja je dijete moderne motri na identitet i u kakvom su odnosu ovaj evropski i bošnjački identitet.

Nažalost, Evropa u prošlosti nije dala valjane odgovore u pogledu identiteta, a ove je odgovore pod različitim izgovorima proizvela u drugim zemljama. Kao primjer na-vest ćemo da je nacionalizam evropski odgovor na identitet. Sada su mnoge nacije i na-rodi obuzeti pokazivanjem snage i moći kroz ovaj evropski identitet. Ovakvo značenje je temeljna ideologija stvaranja jedne nacije. Nacionalizam je uvijek jedna “predaja” koja se, bar tako izgleda, pojavljuje kroz povijesnu prošlost zemlje, te poeziju i legende starosjedilaca. Prema riječima Ernesta Renana jedan od oblika nacionalne pripadnosti jeste greška u razumijevanju vlastite povijesti. Jedan od mehanizama nacionalizma u cilju uspostavljanja zajedničkog nacionalnog duha jeste formiranje “osobnoga” identi-teta naspram “onog drugog”. “Osobno” se uvijek oblikuje kroz suprotstavljanje “dru-gome”. Nije nužno da “drugi” uistinu i posjeduje sve one osobine koje mu se pripisuju.



59

Ono što je bitno jeste širenje predodžbe da je “drugi” drugačiji i da ne može biti poput nas. Ako prihvatimo da je “nacija” predodžba i da se nacionalni identitet gradi kroz specifi čne procese onda trebamo potvrditi i činjenicu da svaki narod koji dijelom osje-ća svoje specifi čnosti i odlike i za koje su se stekli preduvjeti za pravljenje plana o od-vajanju, može potencijalno u sebi odgojiti neku vrstu etničkog nacionalizma i katkad, čak, može krenuti putem odvajanja u cilju formiranja nacije. To što jedan narod nije od ranije posjedovao političku nezavisnost nije dovoljan razlog za nepostojanje plana o etničkim zahtjevima, budući da etnički nacionalizam ne podrazumijeva nužno i težnju za odvajanjem i nezavisnošću, a ako takve naznake i postoje one ne trebaju predstav-ljati strah od stvaranja ili falsifi ciranje jedne povijesne utakmice.

Etnički nacionalizam u značenju osjećaja duboke vezanosti i odanosti jednoj etnič-koj skupini u odnosu na odanost jednoj nacionalnoj skupini koja egzistira od ranije, ne može se motriti na isti način kao nacionalizam koji je produkt političkih procesa i jasno artikuliranih stavova i fenomen koji ključa u samome sebi i čije talasanje obuhvata sve oko sebe. Ovakva ideologija je produkt sistematskih i institucionaliziranih napora koji obično dolaze od lidera i inih etničkih intelektualaca. Dakle, sve višeetničke zemlje potencijalno su izložene jačanju etničkog osjećaja i etničkog nacionalizma.

Neki politički sistemi i institucije mogu predstavljati zapreku jačanju nekih oblika agresivnosti i separatizma etničkog nacionalizma, i obratno, neki politički stavovi i pravci mogu prouzročiti najgore oblike etnicizma i agresivnosti.

Negiranje etničkih različitosti i napor ka ostvarenju nacionalne cjelovitosti u ze-mljama u kojima ne postoji etnička uniformnost te privrženost metodama gušenja koje uočavamo u sadašnjem svijetu ne vode nikuda. Sva, na prvi pogled, uspješna iskustva u ovom pogledu s obzirom na posljednje promjene u svijetu su pala u vodu. Traganje za sticanjem etničkih identiteta uz novostečene identitete, je postala opća pojava savreme-nog svijeta. Ovaj proces nužno ne znači korak unazad i povratak nekoj vrsti beduinske vezanosti za plemensku pripadnost i može doprinijeti demokratizaciji političko-kultur-nih institucija. Ako u jednom višeetničkom i pluralnom sistemu postoje odgovarajuće institucije onda to neće značiti padanje u zamku rata niti će izazvati etničke sukobe. Realnost pokazuje da povijesni proces izgradnje nacije ne može biti uspješno realiziran posredstvom jedne iznimno centralizirane državne institucije. Svjetsko javno mnijenje više nego prije kreće se u pravcu prihvatanja etničkih različitosti i pluralizma. U nekim zemljama se i službeno promovira politika multikulturalnosti.

Bošnjaci su proživjeli jedno tragično iskustvo u naporima za potvrdu vlastitoga identiteta. Neki bošnjački intelektualci, slijedeći put srpskih i hrvatskih intelektualnih krugova, rješenje vide u defi niranju etnosa nastalog iz identiteta, dočim drugi u defi -niranju nacionalnog bosanskog identiteta. Doima se da ne postoji ozbiljan konsenzus oko bosanskog nacionalnog identiteta, ili u najmanju ruku, većina ne dijeli ovakav stav. Teza o etničkom identitetu je, kao i ranije, glavna politička tendencija u zemlji. Prista-lice etničkoga nacionalizma u srpskom, hrvatskom i bošnjačkom korpusu na temelju nacionalističke misli Evrope 19. st. produbljuju jaz među narodima. Posebno naciona-listički nastrojeni Srbi ulažu ogromne napore u stvaranju što većeg procjepa među na-



rodima. Uzimajući u obzir osjetljivost teme o kojoj je riječ, veoma je važno promotriti sa kojeg aspekta je potrebno pristupiti ovom pitanju i na koji način se može uspostaviti zajednička veza između identiteta i nacionalnog identiteta. Ako je naš cilj u ostvarenju bošnjačkoga identiteta potvrda etničkoga nacionalizma Bošnjaka, onda smo pogriješili već u samom startu. Ali ako za cilj imamo analizu identiteta Bošnjaka u jednom širem okviru zvanom identitet bosanskoga čovjeka, onda ovakav stav ne oponira nacional-nom identitetu oblikovanom iz srpskih, hrvatskih i bošnjačkih identiteta. Sve ljudske grupacije, od porodice, sela, grada, naroda i sl. na tragu promjena u savremenom svi-jetu trebaju dati odgovor na izazov zvani identitet. I Bošnjaci su, također, primorani na izazov evropskog identiteta u okvirima nacionalnog bosanskoga identiteta.

Pitanje evropskog identiteta Bošnjaka ovisi o defi niranju kolektivnog identiteta Bošnjaka i Evrope. A defi nirati bošnjački i evropski identitet, koliko god se na prvi pogled ovi pojmovi doimali odveć jasnim, ipak je komplicirano i teško. Ovim radom nastoji se argumentirati teza o potrebi Bošnjaka za političkom i kulturološkom defi nici-jom zajedničkoga evropskog identiteta. To bi trebalo uraditi, uz očuvanje tradicionalne defi nicije vlastite religije i etničke tradicije. Evropska unija je jedinstvena povijesna prilika za stanovnike ovoga kontinenta i ovu bi priliku trebalo iskoristiti u službi su-života pripadnika različitih religijskih, etničkih i nacionalnih određenja, kao i u službi kolektivne sigurnosti svih evropskih građana.

Kada govorimo o Evropi treba imati na umu da postoje brojne “Evrope”: kršćanska Evropa, povijesna Evropa, kulturna Evropa, fi lozofska Evropa, Evropa-kolonizator, moderna Evropa, postmoderna Evropa etc. U sadašnjem političkom diskursu, kad ka-žemo Evropa mislimo na Evropsku uniju. Od usvajanja Rimskog sporazuma iz 1957., preko sporazuma iz Mastrihta 1992., pa sve do nacrta jedinstvenog evropskog ustava iz 2005. i posljednjih procesa u EU, pitanje kolektivnog i integrativnog evropskog identiteta bilo je i ostalo nadasve značajno pitanje oko kojega još ne postoji konsenzus.

Formiranje zajedničkog evropskog identiteta jedan je od prioriteta unutar Unije, posebno radi ubrzavanja integracijskih procesa. Uopće, Evropska unija je jedna me-đudržavna organizacija sa mehanizmima složenijih od onih u drugim međunarodnim organizacijama. Oblikovanje zajedničkog evropskog identiteta pomoglo bi njezinom širenju, ali i produbljenju i učvršćenju veza među njezinim članicama. Proces obli-kovanja toga identiteta već je započeo, ali zbog odsustva nekih osnovnih faktora i varijabli koje grade identitet (kolektivno pamćenje i zajedničko povijesno iskustvo, naprimjer), čini se da će njegovo potpuno ozbiljenje biti nužno političke naravi. Napro-sto, nema izgleda da bi historijski i religijski faktori mogli u ovom kontekstu odigrati pozitivnu ulogu, te ostaje traganje za zajedničkim političkim i kulturnim, odnosno ci-vilizacijskim elementima.

Generalno, imamo nekoliko različitih skupina defi nicija zajedničkog evropskog identiteta. S jedne strane imamo one koji odbacuju sadašnje postojanje takvoga iden-titeta. Beetham (1998.) i nekolicina drugih autora zajedničkim evropskim identitetom smatraju tradicionalni kršćanski identitet. S druge strane, imamo niz kritički raspolo-ženih autora koji odbacuju svaku mogućnost oblikovanja takvoga kolektivnog identi-



61

teta. Tako Fuchs i Schlenke svoje stavove grade na tezi o prednosti lokalnih identiteta. Prema njihovoj teoriji, nacionalni identiteti proizvod su jednog historijskog procesa koji uključuje izgradnju nacije putem uniformnog jezika i religije, s oslanjanjem na centralnu ulogu državne moći.

Kritičari evropskog identiteta vjeruju kako je nemoguće na evropskom kontinentu iznaći niz zajedničkih vrijednosti utemeljenih na kategorijama kao što su mitovi, po-vijesno iskustvo i simboli, a postojanje takvih kategorija nužno je za nastanak jednog istovrsnog regionalnog identiteta. Pored sprječavajućih kulturoloških faktora poput hi-storijske izgradnje nacije, zajedničkih vrijednosti, iskustava i simbola, neki kritičari svoj kritički stav o zajedničkom evropskom identitetu, odnosno tezu o njegovom nepo-stojanju temelje na jezičkoj, etničkoj i religijskoj raznovrsnosti, odnosno polimorfnosti Evrope.

Ernest Gellner opet naglašava ulogu kulture u izgradnji identiteta, vjerujući kako čovjek modernog doba nije više odan caru, zemlji i vjeri, već kulturi. Stoga, za jed-nu jedinstveniju Evropsku uniju nužno je učvrstiti jednu posebnu evropsku kulturu i tradiciju i niz vrijednosti koje imaju politički značaj. Zagovornici ovoga stajališta je-dinstvenu evropsku kulturu smatraju glavnim konstruktivnim elementom evropskoga identiteta, ali ipak prihvataju da takva jedinstvena kultura ne bi trebala, ili ne bi mogla, neutralizirati i “progutati” ukorijenjene nacionalne identitete koji obitavaju na ovome kontinentu. Evropa bi trebala, dakle, biti jedinstvena u svojim različitostima, a takvo kulturno i političko jedinstvo je moguće postići.

Zajednički evropski kulturni identitet je nadasve složeno i kontraverzno pitanje. Bošnjaci su primjerak kulturno-civilizacijskog egzistiranja islama u Evropi. Rasprave oko evropskog identiteta Bošnjaka neizbježno vode ka razgovoru o saradnji i suživotu između islamske i zapadne kulture i civilizacije. Bez islamskoga identiteta i bošnjački identitet lišen je značenja jer islam određuje kulturno-civilizacijske okvire i tendencije bošnjačkoga naroda. Međutim, islam motren na ovaj način nije nepromjenljiv i jedno-obrazan, već islam ima različita kulturno-civilizacijska značenja u različitim tačkama svijeta što je opet vezano za kulturu, običaje i tradiciju naroda određenog geografskog područja. Arapski, iranski, turski islam svaki ima svoje prepoznatljive specifi čnosti i odlike. Tako i islam Bošnjaka, koliko god sadržavao arapske, iranske i turske kulturne elemente, ipak sa antropološko-sociološkog aspekta motreno posjeduje vlastiti neovi-san identitet. Islam Bošnjaka smješten je u srcu Evrope i u njemu je sadržan i evropski kulturni identitet. U tom smislu, Bošnjaci mogu predstavljati model za kulturno-civi-lizacijski dijalog. Islam Bošnjaka prihvatio je kulturu individualizma, racionalnosti i evropskoga sekularnog društva i prožeo je islamskim vrijednostima i duhovnošću.

U defi niranju zajedničkog identiteta nužna je podjela religije na religiju kao kultur-nu kategoriju i na religiju kao ideologiju. Religija motrena sa aspekta kulture i vrijed-nosti ne predstavlja zapreku suživotu različitih evropskih kultura, dočim religija kao ideologija jeste zapreka ostvarenju zajedničkog identiteta. Antireligijski tokovi svojim određenjem kulturnog identiteta suočavaju proces izgradnje rečenog identiteta sa broj-nim poteškoćama i preprekama. Tradicionalne religijske evropske kulture protive se



antireligijskim defi niranjima kulture i pokazuju značajan otpor. Rečeni antireligijski tokovi promoviranjem nihilizma i homoseksualizma kao evropskih vrijednosti, mo-gli bi, ili već jesu, uzrokovati razvoj i širenje centara religijskog fundamentalizma na ovom kontinentu. Sva nastojanja na promidžbi areligioznog, napose antireligijskoga mišljenja, jamačno nailaze na otpor tradicionalnih identiteta ovdašnjih naroda. Tako naprimjer, tradicionalni identitet Bošnjaka, koji u svom religijskom elementu ima zna-čajna sufi jska obilježja, načelno nije oprečan modernome mišljenju. Ali, insistiranje na postmodernističkim trendovima, provocira sve tradicionalne religijske kulture u Evro-pi, i kršćansku i jevrejsku i islamsku, te rezultira razvojem vjerskoga fundamentalizma. Ako evropske vrijednosti jesu racionalnost, liberalizam, dijalog i sekularizam, onda Bošnjaci nemaju osobitih problema da im se prilagode, ali kada evropske vrijedno-sti dotiču ili prelaze granice fi lozofskoga i religijskog skepticizma i nihilizma, te ako se pojave poput homoseksualizma nameću kao nove evropske vrijednosti i elementi evropske kulture, onda je sasvim razumljivo da jedan tradicionalni identitet poput boš-njačkoga osjeća opasnost (od takvog evropskog identiteta).

Evolucijski proces evropskoga političkog identiteta suočen je sa ozbiljnim poteško-ćama i preprekama koje ga ozbiljno usporavaju. Ako Unija uistinu želi postati jednom nadnacionalnom institucijom, kakvom je predviđa nacrt jedinstvenog evropskog us-tava, oblikovanje jednog kolektivnog evropskog kulturnog identiteta moglo bi umno-gome olakšati i ubrzati spomenuti proces. Međutim, još nije potpuno jasno ni šta će biti taj politički identitet Evrope. Hoće li to on tek oslikavati želje i htijenja velikih evropskih sila, pa će se male evropske države jednostavno u njemu utopiti; ili će evrop-ski identitet biti ustvari kršćanski, kako o tome govore evropski desničari; ili će, pak, evropski identitet biti još jedan postmoderni, areligisjki fenomen?

Evropski identitet bez uobzirenja islama kao kulturno-civilizacijske kategorije, neće biti potpun. Islam je prisutan u Evropi još od početka osmoga stoljeća i tokom svih ovih stoljeća dao je nemjerljiv doprinos kulturno-civilizacijskoj transformaciji i buđenju ovoga kontinenta. Islam je, kao i kršćanstvo, u svome nastanku vezan za geo-grafski istok, ali i jedna i druga religija su univerzalne i globalne naravi. Dakle, koliko god je kršćanstvo evropski fenomen, isto se može tvrditi i za islam. Muslimani u Evro-pi su kao i kršćani autohtoni Evropljani.

Evropski identitet Bošnjaka je pojam koji asocira na kolektivitet, kolektivni iden-titet, a odnos prema kolektivnom identitetu je obostranog, uzajamnog karaktera. Što pojedinci objektivno više pripadaju jednom kolektivu, to će njihov subjektivni i mi-saoni osjećaj pripadnosti jednih drugima biti veći. Prema riječima Davida Eastona, za skupinu pojedinaca koji žele imati potpunu političku saradnju, nužno je da imaju osje-ćaj jedinstva i međusobnog razumijevanja. Bez takvoga osjećaja ne može dugoročno opstati niti jedna vlada niti međunarodna asocijacija. Takvo stanje, u konačnici, dovest će do separacije i disolucije. Politička i nacionalna disolucija u bivšoj Jugoslaviji i So-vjetskom savezu dva su očita primjera nedostatka kolektivnog identiteta.

Bošnjaci imaju potrebu za redefi nicijom svoga evropskog identiteta, ali i Evropa ima potrebu za redefi nicijom pojedinačnih etničkih i religijskih identiteta. Defi niranje



63

evropskog identiteta ne bi trebalo ići putem promjene tradicionalnih religijskih vrijed-nosti i njihovog zamjenjivanja sekularnim vrijednostima. Ustvari, ono što bi trebalo biti sekularnim jeste vlast, politika i ekonomija, s tim da ta sekularnost ne znači antire-ligioznost. Religija je, naime, bar u interpretaciji religioznih ljudi, ona sveta suština na kojoj se temelji moralnost i svekoliko individualno ophođenje religioznih ljudi.

S druge strane, svojevrsni politički nativizam, posebno na Balkanu, predstavlja određenu vrstu pasivističkoga stava i krnjeg odgovora na neuspjeli model socijali-stičkog identiteta. Politički nativizam rezultira suprotstavljanjem drugome, strancu, svakome ko nije domicilan, te time jeste opasnost za proces evropskoga ujedinjenja. Pristalice političkog nativizma afi rmaciju svoje vlastitosti temelje na historiji, mitovi-ma i ideologiji, što je vidljivo i iz stavova recimo italijanskog premijera i francuskog predsjednika, ali i kontraverznog fi lma “Fitna”. Kada islam biva interpretiran kao nešto sasvim strano, kada se evropska povijest pretvara u predmet obožavanja, tada evropo-centrizam znači rigidni politički nativizam. Tada je evropska jedna isključivo kršćan-ska zbilja, a istina tada biva zapakovana i zamrznuta u nedodirljive pakete povijesti. Evropocentrizam tolerira međukršćanska krvoprolića i ratove na tlu ovoga kontinenta, osvrćući se na njih tek kao na puke historijske činjenice, dok o ratovima Osmanlija sa evropskim (dakle, kršćanskim!) vladama govori kao o primjeru napada islama na kršćanstvo.

Na ovim prostorima imamo izražen etno-politički nativizam, i kod Srba i Hrva-ta i Bošnjaka. Bošnjački etno-politički nativizam sa parolom bošnjakizacije Bošnjaka ustvari crta granice bošnjačkog identiteta, koje će ga razgraničiti od Srba i Hrvata.

Ovakav nativistički pristup ne vjeruje u zajednički identitet Bošnjaka i Evrope, već očuvanje bošnjačkog identiteta vidi u njegovom ograničavanju.

Jirgen Habermas ističe kako Evropska unija ne baštini jedno zajedničko povijesno iskustvo, što je slučaj sa nacionalnim društvima svake od njenih članica ponaosob, pa otuda evropski identitet nužno mora imati političku i demokratsku strukturu. Premda su članice Evropske unije odreda zemlje sa demokratskim sistemima vlasti, te njihovi građani uživaju zajedničke političke vrijednosti, ipak njihovo nacionalno jedinstvo se ne očituje i u transnacionalnoj ravni, već je njegovo ozbiljenje suočeno sa veoma važ-nim izazovima.

Na osnovu rečenog, čini se kako osnovni izazovi Bošnjaka danas jesu racionalnost, ozbiljenje demokratskog društva i politički sekularizam. Bošnjaci su još u početnoj fazi suočenosti sa ovim izazovima i redefi niranje vlastitoga položaja, ali i same Evrope, te-meljno bi pomoglo dosezanju defi nicije evropskog identiteta Bošnjaka, identiteta koji je još uvijek u fazi tranzicije i transformacije. Za takvu jednu defi niciju neophodno je racionalno promatrati društvo i povijest i uzdići se iznad političkoga nativizma. Racio-nalnost bi ovdje konkretno značila savladavanje kompleksa povijesne poniženosti, na temelju jednodobnog pripadanja dvjema velikim kulturama i civilizacijama, islamskoj i zapadnoj. Takvo što nije nemoguće.



On Defining Bosniak European Identity

Summary

This paper tells about contemporary relationship between Bosniak, Bosnian and Eu-ropean identity. The basic Bosniak challenges today are rationality, realization of de-mocratic society and political secularism. Bosniaks are still in the initial phase of con-fronting these challenges. Redefi ning their position, but also the position of Europe herself, would essentially contribute to reaching the defi nition of European identity of Bosniaks, which is still in the phase of transition and transformation. The concept of rationality would help Bosniaks to overcome the sense of humility, by belonging to two big cultures and civilizations at the same time – the Islamic and the Western.

Literatura

1. Anthony Giddens: Modernity and Self Identity, Stanford, 1991.2. Charles Taylor, The Ethics of Authenticity, Harvard, 1991.3. Connor, Walker, Ethnonationalism: The Quest for Understanding, Princeton, Prin-

ceton University Press, 1994.4. Naisbitt, John, Global Paradox, New York, William Morrow & Co, Inc., 1994.5. Schudson, Michael, Culture and the Integration of National Societies, Internatio-

nal Social Science Journal, no 139. (February 1994.).6. Anderson, Benedict, Imagined Communities: Refl ections on the Origins and Spre-

ad Of Nationalism, London, Verso, 1983.7. Uma Narayan, “Contesting Cultures: ‘Westernization,’ Respect for Cultures, and

Third-World Feminists” in The New Social Theory Reader, Routledge, 2008.


Prof. dr. sc. Senadin LavićFakultet političkih nauka u Sarajevu

Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive.

Bošnjačko sazrijevanje.

Sažetak: U radu autor raspravlja o političkom i nacionalnom sazrijevanju Bošnjaka, prati trnovit put njihovog samouvida u dvadesetom stoljeću i analizira perspektive njihove egzistencije u kontekstu evropskih integracija i modernih globalizacijskih kre-tanja. Ističe da će Bošnjaci biti ono što sami odluče da budu, shvatajući da njihova sudbina zavisi najviše od njihovog vlastitog angažmana.Ključne riječi: Bošnjaci, Evropa, globalizacija, integracije, identitet, vjera, genocid.

Bez obzira na postepeno nadolaženje novih talasa modernizacije ljudskog života, odre-đene “prostodušne” predstave o životu ostaju da dominiraju u vladajućim krugovima Bosne i Hercegovine i regiona. Potaknuti migracijskim procesima koji su izmijenili de-mografsku strukturu i raspored stanovništva Bosne i Hercegovine poslije 1992. godine, konsocijacijski dogovori oko diobe bosanskog teritorija po etničkim principima novi su osnov političkih sukoba. Etnička homogenizacija i teritorijalizacija etnija predstav-lja povijesni korak unazad u Bosni i Hercegovini. Takav pristup, zasigurno, sasvim je u suprotnosti s osnovnim intencijama vremena u Evropi i svijetu. Primitivno zaluđivanje etničkim politikantstvom i pseudoznanstvenim kreacionističkim mitologijama doveli su milione ljudi u beznadežnu situaciju.

Pritom, treba potcrtati da je Bosna i Hercegovina dio evropskog svijeta po geograf-skom, političkom, ekonomskom, komunikacijskom i kulturno-historijskom gledištu. U tom svijetu je njezina budućnost i ona se mora graditi na vrijednostima evropskih modernizacijskih procesa u osnovu koji je znanstvena racionalnost, vladavina prava i poslovna odgovornost pojedinaca i kolektiva.

Bošnjaci i Evropa. Ime, globalne mreže i identitet.

Današnji pokušaj da se balkansko poluostrvo (Balkan) ili jugoistočna Evropa učini nečim “perifernim”, “marginalnim”, “manje evropskim”, “stranim”, “dalekim”, “nee-

2 Globalizacijski procesi, evropske integracije i bosanske perspektive


vropskim” nije utemeljen.1 Nekada je ovaj dio svijeta bio najrazvijeniji region onoga što danas zovemo Evropa.2 To je ona stara Evropa (prva Evropa) na koju se svi pozi-vamo kada hoćemo da iskažemo neku veliku misao starogrčkih fi lozofa! U današnjoj proevropskoj ograničenosti zaboravlja se da su zoroastrizam, maniheizam, budizam, judaizam, kršćanstvo kao i islam “orijentalni” doprinosi čovječanstvu što dezavuira moderni orijentološki konstrukt o kršćanskoj Evropi i islamskom Orijentu. No, danas ne možemo zanemariti proces marginalizacije (periferijalizacije) ovoga dijela Evrope koji služi kao mjesto gdje Evropa prestaje ili graniči s nečim drugim.

S. Žižek ukazuje na stereotip o mjestu koje progone zloglasne “sablasti prošlosti”, gdje se Evropa prazni i ispušta svoje “smrtonosne gasove”, ali i mjesto koje u očima Evrope poprima poseban status sablasti koja je progoni.3 S druge strane, povrh brojnih predrasuda i ideoloških zdravorazumskih neistina, potrebno je naglasiti da je današnji jugoistočni dio Evrope stoljećima bio važno mjesto prožimanja kultura, religija, car-stava, fi lozofi ja postojanja, naroda i država. U tome prožimanju “različitosti” čovje-čanstvo je dobilo vrijedne forme i sadržaje ljudskog povijesnog iskustva na kojima se može graditi i živjeti. Naravno, nastajali su i stereotipi, brojne neodmjerene predrasude i izrazi neznanja bez kojih nema ni jednog povijesnog događanja. Ljudi, naime, ne stvaraju kroz povijest samo velike fi lozofske ideje, sjajne sentence, znanstvene formule (e = mc2), umjetnička djela, romaneskne opuse ili sevdalinke. Ljudi, štaviše, djelova-njem u povijesti stvaraju i gluposti, zlodjela, obmane, opasne neistine, podvale i slične sadržaje u kojima se raspoznaje njihova nemoć, neznanje, ograničenost, strah, nadanje ili izgubljenost...

Bošnjaci još nisu na adekvatan način uskladili svoju egzistencijalnu orijentaciju u evropskom svijetu. Prije svega, nisu još dovoljno obratili pažnju na evropsku “kultur-nu modernu” u kojoj je racionalnost primarna odlika ljudskog djelovanja, znanstvena racionalnost iznad religijske svijesti, a odnos prema svijetu određen proračunom. To je osnovna tačka u kojoj se prepoznaje njihova reduciranost na ograničeno polje djelova-nja. U ovome času samo u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj, Kosovu, Srbiji, Turskoj, i donekle u Sloveniji postoje udruženja, organizacije ili institucije koje su uspjele da se uzdignu iznad religijskog oblika organiziranja među Bošnjacima i da ponude ekonom-ske, političke, znanstvene i druge oblike organizacije. U Austriji, Njemačkoj, Italiji i drugim evropskim zemljama gdje žive danas Bošnjaci, osnovni oblik organiziranja hiljada ljudi bošnjačkog porijekla jeste religijska zajednica. To može da se interpretira kao nedostatak potrebe za drugim oblicima organiziranja, ali i kao neodgovornost i nesposobnost da se kulturna forma4 vlastitog naroda predstavi na adekvatan način

1 Robert J. Bideleux, Siedlungsformen und Dorfstrukturen in südöstliche Europa, u: Karl Kaser, Dagmar Gramshammer-Hohl, Jan M. Piskorski und Elisabeth Vogel (Hrsg.), Kontinuitäten und Brüche: Lebensformen – Alteingesessene – Zuwanderer von 500 – 1500, Wieser Enzyklopädie des europäischen Ostens, Band 12, Wieser Verlag, Klagenfurt-Celovec, 2008, str. 252.

2 J. Haldon, Byzantium in the Seventh Century. The Transformation of Culture, Cambridge, 1997, str. 16.3 Slavoj Žižek, Manje ljubavi – više mržnje, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 152. 4 Ova sintagma podrazumijeva cjelinu životnog sadržaja bošnjačkog naroda. Dakle, sve ono što je specifi čno i prepo-

znatljivo kao djelovanje naroda, kao i ono što bošnjački narod dijeli s drugim sličnim i bliskim narodima.



67

u formi kulturnih i znanstvenih institucija, organizacija ili udruženja. Zbog toga pred Bošnjacima stoji realna opasnost od nadolazećih procesa asimilacije u globalnim mre-žama savremenog svijeta. Čini se da treba upozoriti da bošnjački narod od početaka dvadesetog stoljeća iskušava neku formu mimikrije, to ne znači da ne zna ko je i šta je, već bez potenciranja svoje specifi čnosti i njene zaštite pokušava opstati među drugi-ma. To je ipak izraz jedne povijesno uspostavljene nemoći. Nije dovoljno samo ostati na nivou organizacija religijskih zajednica unutar evropskog prostora, jer se narodni identitet i specifi čnosti ne može očuvati bez odgovarajuće brige koja podrazumijeva kulturno-znanstveno djelovanje u potpunosti. U postmodernom nacionalnom procesu preobražava se i “trijada rada, jezika i rasplodnje” koja se može shvatiti kao jedna biološka investiciona linija.5 Tradicionalno investiranje u ljude palo je pred procesima savremenog investiranja kapitala. To je danas dio kulturne drame u kojoj nacije koje su tradicionalno posmatrane kao zajednice kulture, jezika, roda i ljubavi, gube svoj primat u ljudskim društvima. Već se nagovještavaju veći i kompleksniji oblici integracija koji nadilaze nacije-države i sasvim opravdano se pojavljuje pitanje o tome šta će biti sa nacijama.6

Pritom, hladnim uvidom u trenutne procese antibosanskog Levijatana, glavna opa-snost koja danas pogađa bošnjačko biće ogleda se u podmetanju sekundarnih, spo-rednih i nevažnih pitanja koja ih odvode od ključnih pojava o kojima trebaju misli-ti. Naprimjer, danas glavni dijelovi bošnjačke misli trebaju biti usmjereni na pitanje opstanka države Republike Bosne i Hercegovine, internacionalno priznate države, na koju su nametnuli ratom i genocidom tzv. Republiku srpsku (Republic of genocide) kao neki entitet koji nije trenutno samostalan nego je u sastavu Bosne i Hercegovine. To je primarno pitanje oko kojeg se treba odrediti i od kojeg ovise sva druga pitanja. S druge strane, da bi se zaboravila epohalna ili sudbinska pitanja, pojavljuju se podmet-nuta pitanja islamističke naravi (“pravi” vjernik, vehabizam, “pravi” obred), ideoloških nadmudrivanja, srednjevjekovnih mitova, spekulacija o zlatnom dobu, infantilnih baj-ki, iracionalnih i fatalističkih besmislica konzervativnih prevaranata i sveštenika, koja zavode, zbunjuju i odvode od ozbiljnih suočavanja sa zbiljom života i uspavljuje od-brambene mehanizme naroda pod opsadom i prijetnjom novim genocidima. Očuvanje države Republike Bosne i Hercegovine i narodnog imena Bošnjak, širom svijeta gdje

5 Sloterdijk upozorava na polja rada, jezika i rasplodnje. “Kulturolozi nimalo ne sumnjaju u to da se na ova tri polja odigravaju primarni etnogonički procesi koji su sve historijske kolektive proizveli mnogo prije nego što je medijska i novčana revolucija novog doba od naroda načinila stanovništvo, a od plemenskih kultura i kraljevina nacionalna društva koja pokreće novac... Sve kulturne grupe zaista treba razumjeti kao zajednice investitora – ako hoćemo da se izrazimo zvaničnim rječnikom – jer sve djelatnosti kojima te grupe pribavljaju vlastitu budućnost i svoje dalje postojanje treba označiti kao investicione prakse. Tako bi etnija, pleme i narod bila jedna biološka investiciona linija koja se – da bi se odbranilo ono što je karakteristično za njen identitet – uvijek mora dopuniti simboličkom, ritualnom i jezičkom praksom; svak grupa koja želi da sačuva sebe samu i ono što smatra svojim, neizostavno mora da u uši svojih potomaka investira i akustične matrice kojima se, u krajnjoj liniji, naša simbolička forma i naše melodijsko okrilje jedino i mogu vratiti kasnijim generacijama”. (P. Sloterdijk, U istom čamcu, Beogradski krug, Beograd, 2001, str. 89-90.)

6 Sloterdijk dodaje, sasvim u ciničkom duhu, da je nacija prije svega “klub ovisnika od jezika”. (Ibid. str. 93)



su Bošnjaci raseljeni iz svoje domovine, danas je osnova s koje se polazi u budućnost. Šta je to važno s imenom jednog naroda? Zašto uopće govoriti o narodnom imenu Bošnjaka?7

Naš odnos prema stvari, biću ili pojavi nezamisliv je bez imena koje stoji za stvar, biće ili pojavu. Čovjek je ono biće koje imenuje, tj. u svome kulturno-povijesnom dje-lovanju daje imena stvarima, bićima i pojavama.8 Po imenu se razlikuju stvari i bića u njihovoj svakodnevnoj dinamici. Moglo bi se reći da bi bez imena “nestao svijet” oko nas i da bi smo se onda našli u haosu neodređenosti i dezorijentiranosti. Sigurno, ne bi mogli govoriti šta hoćemo ili šta želimo. Ime je osnova našeg odnosa prema stvarima i bićima.

Gdje je ime Bošnjaka u svjetskim medijima? Zašto ih i dalje svode na neprecizan opis “bosanski muslimani”, dakle, samo religijska zajednica, ako su oni već u prošlom 20. stoljeću odabrali svoje ime, vratili se u stari okvir narodnog imena ili ako su na po-četku 20. stoljeća (M. Kapetanović Ljubušak i drugi) znali svoje ime? Zašto se to igno-rira od strane medija u SAD, u Britaniji, Njemačkoj ili Srbiji? Pitanje je usmjereno na opasnu podvalu kojom se oni, sami Bošnjaci, stalno svode na religijsku skupinu koja se nemilosrdno stigmatizira i prikazuje kao neevropska, opasna, opsoletna i strana evrop-skom svijetu! Sve zlonamjerne priče o njima povezuju ih s islamistima, teroristima, nazadnjacima koji žive protiv civilizacije i savremene demokratije, kao nesposobne da se uključe u globalne procese.

Staro ime za narod koji je živio u Bosni srednjevjekovnih banova i kraljeva bilo je Bošnjani. Ponekad su uz to dodavali i oznaku “dobri”. Osnovu etničkog supstrata tog naroda činili su Iliri, Goti, Kelti, Tračani, Alani, Huni, Avari, Vlasi, Slaveni i dru-ga plemena koja su u Bosni ostajala neko vrijeme i ostavljala trag. Vremenom je iz tog etničkog supstrata oblikovana zajednica ljudi koja je imala slične navike, običaje, vjerovanja, predstave o životu i svijetu, mišljenja. Ta zajednica postepeno je počela sebe doživljavati kao narod i imala je svoga vladara (ban, kralj) i svoju vjeru – Crkva bosanska (kršćanske provenijencije). Kotromanići (Stjepan II i Tvrtko I) su predstav-nici tog naroda i vrhunac srednjevjekovne bosanske države u 14. stoljeću. Oni nikada nisu bili Srbi ili Hrvati, niti ih se može srbizirati i kroatizirati iz današnjih nacionalnih projekcija velikodržavnog ekspanzionizma.

U savremenim evropskim medijima, elektronskim i printanima, često se čuje ili čita neprecizna oznaka za jedan narod – “bosanski muslimani”. To naravno nije ime naro-da, nego deskripcija (opis) kojom se pobliže označavaju njegove bitne karakteristike

7 Na ratnom Bošnjačkom saboru u Sarajevu 27. i 28. septembra 1993. godine vraćeno je povijesno ime naroda i umjesto dotadašnjeg imena Muslimani, uvedeno je i počelo je da se upotrebljava ime Bošnjaci. To je bio najvažniji doprinos ratnog sabora Bošnjaka. U Službenom listu Republike Bosne i Hercegovine (godina III, Broj 8, srijeda 6. aprila 1994) donesen je Ustavni zakon o izmjenama i dopunama Ustava Republike Bosne i Hercegovine u kojem stoji, u članu 7.: “U Ustavu Republike Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst, riječ “Muslimani”, u različitim padežima, zamjenjuje se riječju “Bošnjaci”, u odgovarajućem padežu”.

8 Muslimansko vjerovanje kazuje da je Bog čovjeka poučio imenima svih stvari. Bog omogućava imenovanje i sve iskaze koji podrazumijevaju da nešto jeste.



69

ili oznake, uz ostale bitne oznake koje su elementi bošnjačkog identiteta. Te oznake govore o geografskom pripadanju i religijskom određenju naroda, ali ne o njegovom (narodnom) imenu! Tako bi bilo neprecizno reći “vestfalski protestanti” ili “bavarski katolici”, a pritom misliti na Nijemce kao narod, odnosno “dalmatinski rimokatolici”, a misliti na Hrvate iz Splita ili “tirolski katolici”, a misliti na Austrijance ili Talijane. Ovi opisi naravno mogu da se koriste u religijskim diskursima, tamo su opravdani, ali oni nisu ime za narod u kulturnom, povijesnom i pragmatičkom smislu. Time se naravno samo opisuje dio karakteristika nekog narodnog bića – ali, ponavljamo, to nije ime za narod. I uopće narod se ne može nikako svesti na religijsku ili etničku dimenziju – uvi-jek ima još nešto što se dodaje na narodno biće i što je određeno kontekstom postojanja.

Period u kojem se Bošnjacima ne priznaje etničko ime, niti mogućnost da Bosna bude nacija (država), počinje da se završava 1968. godine9 imenovanjem naroda ime-nom Muslimani (što je potpuna podvala, jer religijska oznaka nije povijesno ime za narod), a defi nitivno se okončava 1993. godine kada su Bošnjaci napokon vratili svoje staro ime. Čekanje velikodržavnog hegemonizma da jedan narod (Bošnjaci) iz “neo-predijeljenosti” pređe u neko drugo određenje kojem ne pripada, spočitavanja stare vjere i narodnog određenja više govore o nemoći Bošnjaka nego o “velikoj politici” srpskog i hrvatskog nacionalizma koji nije imao nikakvo realno opravdanje za svoje postupke. Taj nacionalizam je bio zasnovana na grubim lažima, podvalama, povijesnim neistinama i izmišljotinama. Bošnjaci nikada nisu izdali neku “pradedovsku veru”, ni-kada nisu izdali svoje narodno ime, nikada se nisu odvojili od nekoga da bi mu se morali vratiti, nikada nisu bili Srbi ili Hrvati da bi to postali ponovo i td. Tokom 20. stoljeća “gurkali” su ih da se opredijele “u nacionalnom smislu” kao Srbi i Hrvati, jer je bila postavljena igra da ovdje mogu postojati samo dvije “nacije” – Srbi i Hrvati – i nijedna više. Kada nije uspjelo prevesti Bošnjake u nešto drugo onda su počeli fi zički da ih iskorjenjuju što je okončano genocidom u Srebrenici i Bosni i Hercegovini u periodu agresije 1992-1995. godine.

U vrtlogu globalizacijskog procesa

Globalizacija je “ideja čije je vrijeme došlo”, kaže M. Prisching.10 Šta je globalizaci-ja donijela na početku dvadeset i prvog stoljeća Bošnjacima i drugim narodima? Šta će biti s Bošnjacima u procesima globalizacije? Globalizacija, prije svega nije proces spram kojeg se neki posmatrač ili istraživač može odnositi nezainteresirano, ravnoduš-no, neodgovorno. On nas se uvijek tiče, bez obzira šta naše moći ignorancije mogu da predstavljaju, deskribiraju ili šta vole da percipiraju. Globalizacija svojim obuhvatnim

9 Tokom 1968. godine održane su dvije važne sjednice Centralnog komiteta SK BiH, jedna 26. januara a druga 17. maja, na kojima je vođena važna rasprava o nacionalnom identitetu tadašnjih muslimana. Oni su 1971. godine bili priznati i poznati pod imenom Muslimani. H. Pozderac je rekao “da još ne daju bosanstvo”, ali proces je otpočeo.

10 Manferd Prisching, Globalismus und Weltgesellschaft u: Ivonne Bemerburg / Arne Niedrbacher (Hrsg.), Die Glo-balisierung und ihre Kritik(er). Zum Stand der aktuellen Globalisierungsdebatte, Wiesbaden, 2007, str. 19.



djelovanjem kao svjetsko-povijesni proces traži od svakoga da se suoči s njezinim sadržajima i da u tome defi nira svoje mjesto. Oni koji misle da mogu bez takvog pri-stupa da se pozicioniraju i da grade svoju vlastitu sliku svijeta kao nezavisni atomi ili elementi, nažalost, u velikoj su opasnosti. Mehanizmi globalizacije smjestiće ih tamo gdje nisu očekivali ili tamo gdje su svojom neodgovornošću sami sebe postavili. U tom smještanju u svjetsko-povijesnim procesima sudjelujemo kao pojedinci i kao kolektivi, kao narodi i kao državljani, pripadnici etnija i nacija. Oba određenja su specifi čna i traže odgovoran pristup, naravno, pojedinac je ujedno i član nekog kolektiviteta, grupe ili zajednice.11

Naravno, trebamo se čuvati pozitivističkih teorija globalizacije posebno o “glo-balnom društvu znanja” i “novoj ekonomiji znanja”. Nažalost, dominantna ekonomi-metička koncepcija globalizacije sasvim nekritički pretpostavlja da je pozitivirajuća upotreba pojma globalizacije samorazumljiva, koherentna, neproblematična, legiti-mna i opravdana.12 Nama se pokazuje da je ‘globalizacija’ veoma nejasan “pojam”, “koncept”, “paradigma”. Izraz globalizacija uspijeva na simboličkoj razini da označi (denotira) cjelinu svijeta, najšire planetarno polje djelovanja, a onda time dovodi do učinkovite desupstancijalizacije klasičnog pojma društva čineći ga nejasnim ili čak suvišnim, te na kraju ukida svaki pojam granice jer konotira jedinstven svijet bez gra-nica. Pojmom globalizacija upućuje se na stanje koje dezavuira kult nacionalne države i ključne uloge vlade u uticaju na strukturu i dinamiku nove ekonomije. Globalizacija označava ekonomski politički i kulturni proces koji je omogućen brzim razvojem na poljima transporta i komunikacija, a koji je često vođen željom velikih korporacija za osvajanjem novih tržišta širom svijeta. Globalizacija se karakterizira kroz intenzivira-nje društvenih veza u čitavom svijetu, tako da veoma udaljena mjesta bivaju povezana u toj mjeri da događaji u jednom mjestu mogu biti uzrokom ili posljedicom događaja u nekom drugom koje je stotinama kilometara udaljeno i obrnuto.

Reakcija na proces globalizacije u Evropi je napredujući proces evropskih integra-cija i istodobno je njegov najnapredniji izraz. Ona je dokaz da globalna ekonomija nije neki bezobličan sistem sastavljen od tvrtki i tokova kapitala nego regionalizirana struktura u kojoj stare nacionalne institucije i novi nadnacionalni identiteti još uvijek igraju glavnu ulogu u organizaciji ekonomske konkurencije i povećanju ili smanjenju dobiti koju ona donosi. Iz toga ne slijedi da je globalizacija tek ideologija, iako je ve-ćina ekonomskih djelatnosti i većina poslova na svijetu nacionalne prirode, regionalne ili čak lokalne, osnovne, strategije ekonomske aktivnosti globalno su integrirane u in-

11 On može biti svjestan svoje grupe, kolektiva, zajednice, skupa sličnih ljudi koji su određeni nekim zajedničkim svojstvima, ali on nikada ne mora pristati na ideju grupstva ili grupizma (groupism), naime, na to da prihvati ten-denciju, kako to kazuje Rogers Brubaker, “da se prihvati ograničene zatvorene grupe kao fundamentalne jedinice analize (i osnovne sastavnice društvenog svijeta)”. (R. Brubaker, Ethnicity without Groups, p. 2.)

12 Ovdje preuzimamo mnoge stavove o globalizaciji od tuzlanskog profesora sociologije dr. Zlatana Delića koji je već odavno predan istraživanjima ovog problemskog sklopa. (v. Zlatan Delić, “Globalizacija, moć i politika obra-zovanja: jedanaest antiteza o globalizaciji”, Filozofska istraživanja, Vol. 29, No. 1, Zagreb, 2009, str. 31-50; Zlatan Delić, “Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o “globalizaciji””, Pregled, No. 4, Sarajevo 2006, str. 165-205.)



71

formacijsko doba preko elektronskih mreža razmjene kapitala, dobara i informacija. Ta globalna integracija potiče i oblikuje sadašnji proces evropskog ujedinjenja.

Oko smisla i značenja globalizacije, nastajale su, i dalje nastaju mnoge – danas već nepregledne priče. Najnovija “nepreglednost” pričâ o globalizaciji, postala je noćna mora modernih (i postmodernih) zaljubljenika u dekonstrukciju “mega-trendova”. Ta nepreglednost, sve više postaje izvor najrazličitijih sumnji intelektualaca opsjednutih odgonetanjem skrivenog ili pogrešno shvaćenog značenja ovog problematičnog izraza. Utoliko, sama priča ili, preciznije, te silne naracije o “globalizaciji” do neprepoznatlji-vosti i nerazumljivosti transformiraju naše stare vokabulare o nama samima, o našim krajevima s kojima se naši Drugi beskrajno vole poigravati. Te priče, do neprepoznat-ljivosti mijenjaju značenje predglobalizacijskih diskursa zato što njihov vokabular ne “ulazi u vatru” globalne, traumatizirajuće transformacije naših kolektivnih, naših “Mi” identiteta. One, na nepredvidljiv način, mijenjaju značenje starih i ustaljenih ključnih riječi pomoću kojih se gradila zgrada klasičnih društvenih znanosti. One do neprepo-znatljivosti mijenjaju značenja istrošenih riječi (kao što su “društvo”, “država”, “kul-tura”, “identitet”…), pomoću kojih smo se kako-tako donedavno mogli orijentirati.

Najnoviji diskurs o globalizaciji jeste jedan intervenirajući, revolucionarni, raski-dajući diskurs: diskurs promjene, neizvjesnosti i sveopće lišenosti tla… Istodobno, bu-dući (da želi) da globalizira samo mjesto na kojemu se nalazimo, on je i jedan deterito-rijaliziran, razobručen, zavaravajući i zavodljiv diskurs. Diskurs koji kao da želi da iz/briše “lice mjesta” u kojemu nastaje i iz kojega dolazi. Često to i uspijeva. To se događa onda kada se – s njegovom neodgovornom upotrebom – počinje pretjerivati. Nerijetko zato da bi se postiglo nešto sasvim drugo (što se događa svaki put kad se otisnemo u bojno polje ideologije). Pomoću tog globalizacijskog diskursa, s njim, ili protiv njega, pokušavaju se dokazati najrazličitije stvari. Ono što je najčudnije jeste sljedeće: izgleda da je o globalizaciji nemoguće ne govoriti. Oni koji pokušavaju analizirati i shvatiti su-vremenu globalnu složenost, i sami sudjeluju u projektima globalizacije, reglobalizaci-je, pa čak i deglobalizacije. Utoliko je sama priča o globalizaciji možda simptom jedne specifi čne, sveopće zapričanosti koja nas, stalno iznova, podsjeća na mitski karakter naše kulture i civilizacije. Ta priča, kao i ostale mitske pripovijesti, nastaje sama od sebe: iznenada otpočne i onda, traje i traje. Da bi to postigla, ona ulazi u jezik institu-cija, gdje govori njihovim jezikom. Tek institucije omogućavaju da se ona pokreće (i preokreće) na jedan “dvostruko-hermeneutički”, cirkularni i autoperpetuirajući način koji se opire vlastitom kraju i uobičajenom svršetku neke obične priče.

Čini se, na prvi pogled, da globalizaciju, kao dominantni diskurs današnjice, ne okružuje ništa što je različito od nje same jer ona i ne želi ništa drugo nego da još snažnije zaokruži sve drugo što nije ona sama. Globalizacijski diskurs je, svojom sve-obuhvatnošću, uspio da obesmisli i liši konkretnog sadržaja, svaki pojam (užeg i šireg) “okruženja” koji je, iznenada, postao ključni pojam cijele baterije novih (trijumfom neoliberalne ideologije) povlaštenih disciplina: od recimo menadžmenta (posebno strateškog menadžmenta, čiji vokabular je preuzet iz vojnog žargona), pa sve do, kon-zumeristički koncipiranog međunarodnog marketinga (koji je utemeljen na infantil-



nom konceptu ljudskih potreba) ili, čak, do jedne stare, danas raskorijenjene discipline poznate pod nazivom, internacionalni / međunarodni odnosi (international relations). Sveopći trijumf globalizacijskog diskursa stoga nije lišen paradoksâ. Najveći para-doks je u tome da je pojam “globalizacija”, kao nedopustivo neodređeni pojmovni izraz (upravo zahvaljujući svojoj semantičkoj neodređenosti), kako u scijentističkim, tako i u kritičkim diskursima, zauzeo ključno mjesto u leksikonu društvenih znanosti. Činjenica da je upotreba tog pojma, naročito u scijentističkim diskursima, najčešće nedovoljno specifi cirana, predstavlja školski primjer onoga što je J. F. Lyotard (u knjizi Postmoderno stanje, 1979) nazvao “metanaracijama”, “velikim pripovijestima”, “kru-pnim pričama”.

Religijska svijest

Pokušaj da se među Bošnjacima uspostavi dominantni religijski svjetonazor na početku 21. stoljeća pokazuje da se ne razumije stanje vremena na adekvatan način. Nametati narodu u dobu znanosti i tehnike religijski svjetonazor kao jedini ispravan i spasonosan ne znači ništa drugo nego započinjati novu i opasnu manipulaciju bošnjačkog naroda od strane svešteničkog staleža koji sebe predstavlja kao jedinog čuvara duhovnosti kao da fi lozofi ja, umjetnost i znanost nisu forme duhovnosti. Svešteničko držanje u stvarima savremenog življenja koje ne priznaje rezultate znanstvenog djelovanja, ne doprinosi prosperitetu bošnjačkog naroda. (Vjera je uvijek stvar ličnog odnosa prema Bogu i božanskom). Religijski predstavnici treba da se brinu za razumijevanje islama i njegovanje vjere u novim kulturno-povijesnim okolnostima. Oni ne smiju zaustaviti modernizaciju života jednog naroda! Narod naprosto nije njihovo vlasništvo, niti su vjernici njihovi potčinjeni sljedbenici. Oni su, naime, “braća po vjeri” i to se tek treba razumjeti u izmijenjenom i novom povijesnom kontekstu koji se ignorira od ljudi koji se zaklinju da se brinu za muslimanska pitanja. Većina sveštenika voli da pripovijeda o pitanjima koja ne spadaju u krug njihovih nadležnosti. Svi su postali stručnjaci za naciju, interese naroda, političke zavrzlame, kulturna pitanja i slično...

Na početku 21. stoljeća nužno je usvojiti znanja koja esencijalno određuju povijesni trenutak, koja ga usmjeravaju ili koja vladaju njime i čine conditio sine qua non kvali-tetnog življenja. Snažna tendencija da se religijska svijest učini primarnom u odnosu na racionalitet naše savremenosti izraz je borbe za očuvanje bošnjačkog identiteta preko jačanja religijskog sadržaja u svijesti naroda. Naravno, u tom projektu profi tira religij-ska institucija sa svojim kapacitetima, a vrijeme je znanstveno-tehničkog odnosa pre-ma svijetu! To samo potvrđuje pravilnost koja dominira među narodima regije, tj. da religijske diferencije bitno pomažu u profi liranju različitih narodnih identiteta bez ob-zira na jedinstvenu jezičku i običajnu osnovu. One čak postuliraju njihove načine funk-cioniranja u povijesnoj zbilji pluralnog svijeta. Posebno dolazi do izražaja umišljena mesijanska uloga malobrojnih naroda kao “prvih linija” odbrane kršćanstva, pravo-



73

slavlja ili islama od onih Drugih. Oni su tu da Druge odgurnu izvan granica “ljudskog roda” ili, kako to kaže C. Todorov, Druge “ocenjuju kao korenito drugačije od sebe”.13

Miješanje religijske svijesti s narodnom i nacionalnom sviješću dovodi do jedne posebne vrste rasutosti. Pojavljuje se mutirajuća forma egzistencije između, govori se o “nečemu između” kao o nekoj neodređenosti, neodlučnosti, neopredijeljenosti, nedoraslosti da se odredi i opredijeli. Jedni to zasnivaju na nebeskim carstvima, a drugi to potkrijepljuju zemaljskim silama. Pritom, najmisteriozniji pojam nacije još više se mistifi cira i služi kao mobilizirajuće-manipulirajuća riječ. Niko više ne zna pravo zna-čenje i defi niciju pojma. Pad u predmoderno stanje, pun voluntarizma i nepovjerenja prema razumnom odnosu spram zbilje, ne priznaje institucionalno postavljanje pitanja o smislu individualnog i kolektivnog djelovanja. Cjelokupna semantika povijesnih in-teresa odjednom se formira u vaninstitucionalnom okviru kao mističnom mjestu likova koji na način primogeniture postoje nadvremeno, vječno, nepogrješivo...

Infamna zloupotreba jedne povijesne zatvorenost, možda nečega što pripada ka-rakternoj ravni postojanja, koja se prepoznaje u jeziku,14 običajima, narativima, strahu od zbilje, ignoranciji tjelesnog koja će se nazvati civilizirajuće djelovanje,15 otvore-nom neprijateljstvu prema tijelu, zovu besmrtnog, opravdanju “stvarnosti kakva je-ste”, dakle, nečasna zloupotreba od strane sveštenika, osvajača, političara, trgovaca, znanstvenika, ideologa i manipulatora na veliko, dovela je do toga da je sama znanost koja govori o zbilji postala religija jer je uništila materijalnost stvarnog i ideologija jer je svim sredstvima krenula da opravda zbilju u kojoj se nalazimo ili da opravda “ono što jest” kao da je Bogom dato. Smijemo jasno reći da je prava opasnost musli-manskom biću Bošnjaka ona koja dolazi od neprosvijećenog pristupa Svetom tekstu koji se multiplicirao do destruktivne opasnosti tokom procesa demokratizacije društva, kada se pojavljuje veliki broj poluobrazovanih, pa tako poluobrazovanost (Adorno) postaje teror prosječnosti koja je nesposobna za kritičku autorefl eksiju i samosvijest. Pojednostavljivanje smisla i prilagođavanje uhu prosječnosti prave su izdaje umnosti. A tamo gdje je izdata umnost strada čovjek kao racionalno biće! Tada se zanemaruje da postoji mnoštvo interpretacija i podmeće se dominirajući pristup da može biti samo jedan ispravan pogled na zbilju i pojave u njoj. Jedna prava istina je put u jednoumlje, tj. avantura koja se ne završava uspješno i sretno.

S druge strane, islamski svijet od 17. stoljeća “više nije stvaralac znanosti; od sre-dine 19. stoljeća, uzalud je pokušavao da obnovi znanstveni duh kojim su nekoć zračili

13 Cvetan Todorov, Strah od varvara. S one strane sudara civilizacija, Karpos, Zuhra, Loznica, Beograd, 2010, str. 36.14 Nekada se čini da je zatvorenost, ustvari, posebnost. Ona se onda može prepoznati u jeziku. Dževad Jahić smatra da

položaj Bošnjaka u Osmanskom carstvu, način života, religijska uvjerenja, prilična zatvorenost u odnosu na susje-de, uvjetuju “da baš taj sloj u svojim jezičkim sistemima u znatnijoj mjeri zadrži starije govorne crte”, u kojima se raspoznaje kontinuitet sa srednjevjekovnom zapadnom štokavštinom. (vid. Dževad Jahić, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999, str. 12.)

15 Hakim Bey kaže da je čovječanstvo “oduvijek mnogo ulagalo u planove koji nude bijeg od tijela” jer je materijalna stvarnost u pravom haosu. Možda je taj bijeg nekada bio spasonosan!? Naprimjer, da bi se napravile “the temporary autonomous zone” ili, kratko, TAZ. (vid. Hakim Bey, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003, str. 97.)



njegovi gradovi”.16 Postojeći problem muslimana iskazuje se u postavci da je religija nadređena državi u nekim tumačenjima, odnosno ide se tako daleko da se rekonstruira povijest islama da bi se pokazala vječna podređenost države religiji. To je sveštenički interpretacijski um. On se mora podvrći kritičkom mišljenju. U tom sklopu funda-mentalistički interpretatori nadređuju vjersku zajednicu (umma), državi i domovini (watan). Univerzalna zajednica vjernika nadomješta sve institucije države-nacije.17 Pojavljuju se brojne grupe koje u drugoj polovici dvadesetog stoljeća pokušavaju sa posebnim resantimanom i pathosom da vrate staru moć koju su izgubili poslije nestan-ka Osmanskog carstva.18 To se tako dramatično osjeća danas u Bosni kada se Bošnjaci-ma pokušava nametnuti nešto što nije njihovo tradicionalno vjersko usmjerenje, a kad oni još imaju živo sjećanje na sopstvenu tradiciju, moć, povijesne lomove i stradanja.

Na širem planu, muslimani svijeta svoju vjersku formu nisu podigli u savremenost. A. Medeb s pravom primjećuje:

“Nakon što je postao svjestan svoje besplodnosti, islamski subjekt ne može da se utješi zbog gubitka premoći. No to stanje stvari nije počelo u eri koloni-jalizma; imperijalna prevlast koju je pretrpjela većina islamskih zemalja nije uzrok već posljedica njihovog slabljenja: u tom trenutku islamski subjekt već nekoliko stoljeća nije bio stvaralac u području znanosti, a nije vladao ni tehnič-kim razvojem. Trebalo mu je više od jednog stoljeća da ovlada tehnikom, što mu je uspjelo u postkolonijalnoj fazi koja je, kako sam rekao, faza amerikani-zacije svijeta koja dozvoljava takve tekovine. One pripadaju stadiju potrošnje i djelovanja, a ne proizvodnje i izumijevanja. One su korisne za proširenje tržišta. Međutim, ostavimo li po strani pojedince islamskog porijekla koji rade u zapad-nim istraživačkim ustanovama, islamski subjekt, na obzoru vlastite simboličke i jezičke teritorijalnosti, ostaje isključen iz znanstvenog duha; on ne sudjeluje ni u zamišljanju ni u izumijevanju aviona, pa čak ni u njegovoj proizvodnji, ali može na zadivljujući način upravljati letećom napravom i može je zloupotrebiti”.19

Cijelo dvadeseto stoljeće Bošnjaci su ostajali na muslimanstvu, što je paradoksalno, ako se ima u vidu da je u Evropi i zapadnom svijetu dvadeseto stoljeće bilo potpu-ni izraz znanstvene racionalnosti i opčinjenosti politikom i najraznovrsnijim politič-kim idejama. Očito je da Bošnjaci nisu imali znanja, hrabrosti i odlučnosti da iskažu sopstvenu političku volju jer su bili u nepovoljnom geopolitičkom položaju između srpskog i hrvatskog velikodržavlja i istrebljivačkih projekata. Težina njihove pozici-

16 Abdulvehab Medeb, Zloupotreba islama, Rabic, Sarajevo, 2003, str. 15. (A. Medeb prihvata da je u doba pos-tkolonijalizma, počinje šezdesetih godina 20. stoljeća, islamski svijet djelimično i mjestimično “uspio da ovlada tehnikom, što ima veze s djelovanjem strojeva više nego s njihovim izumijevanjem ili proizvodnjom”.)

17 Manuel Castells, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002, str. 25.18 R. Hrair Dekmejian, Islam in revolution: fundamentalism in the Arab world, Syracuse University Press, Syracuse,

New York, second edition, 1995, p. 4-5. 19 Abdulvehab Medeb, Ibid. str. 21.



75

je između dva velikodržavna ekspanzionizma nije im omogućavala da se samostalno konstituiraju u nacionalno biće koje će imati jasno defi niran sopstveni put razvoja i djelovanja. To se tek počelo zaokruživati krajem dvadesetog stoljeća.

Današnje bosanskohercegovačko društvo je duboko određeno religijskim narativi-ma tako da gotovo ne postoji racionalna forma diskursa koja bi podrazumijevala lo-gična, provjerljiva, dakle, znanstvena objašnjenja za društvene pojave. Ljudi su počeli doslovno shvatati religijske tekstove, a sveštenici su se namjestili na stranice štampe ili televizijske ekrane sa svojim defi nitivnim istinama i bajkama o milosrđu. To doista predstavlja reduciranje egzistencije na partikularne stavke u kojima se većina ljudi ne prepoznaje. Pokušaji da se utvrdi defi nitivna forma života i djelovanja vode direktno u neku vrstu jednoumlja s kojom će se sve teže izlaziti nakraj u njezinim zahtjevima za potčinjavanjem.

Evropske integracije

Nacije su ljudske skupine (“narodi”) politički organizirane u države. Analizirajući od-nos naroda i nacije T. Haverić kaže: “Nacije nisu dane jednom zauvijek, njihova je sudbina u potpunosti u rukama njihovih naroda, kojima se ne pripisuje nikakva pret-hodna organska homogenost.”20 Ovaj model nacije konstituira se u području zapadne i sjeverne Evrope, dok je drugačiji slučaj sa tzv. “zakašnjelim” nacijama srednje i istoč-ne Evrope. Prema drugom modelu prvo se probudi nacionalna svijest koja se onda širi sredstvima propagande. Ovdje se dva različita sadržaja nazivaju istim imenom. Zato je smišljena distinkcija kojom se prva koncepcija naziva građanskom (političkom) na-cijom, a druga organskom (kulturnom) nacijom. Naravno, treba podvesti pod kritička pitanja narativ o “zakašnjelim nacijama”, jer po tome su neke nacije nastale u “pravo” vrijeme! Ujedinjavanje Evrope, međutim, podrazumijeva nadnacionalnu strukturu i identitet. Očito je da nacije nisu dovoljne za daljnje funkcioniranje svjetskog i lokal-nog nivoa egzistencije.

Šta će u globalnoj orbiti ostati pokazatelj Bošnjaka? To da je nad njima izvršen ge-nocid od strane srpskih osvajača i barbara? To da je na Bosnu i Hercegovinu izvršena agresija od strane Srbije i Miloševićevog režima? Ili možda da su Bošnjaci narod koji je uspio preživjeti genocid i razviti se u ozbiljnu evropsku naciju? Bošnjaci će biti ono što sami odluče da će biti, tj. trebaju napokon shvatiti da njihova sudbina među drugim narodima zavisi najviše od njihovog vlastitog angažmana.

20 Tarik Haverić, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, Rabic, Sarajevo, 2006, str. 229.



Zaključak

Sudbina Bošnjaka u Evropi, u svijetu kojem pripadaju po svome porijeklu, životu, povijesti, iskustvu, naslijeđu, sasvim je u njihovim rukama i ciljevima. Šta oni odluče o svojoj budućnosti i na čemu budu odgovorno radili to će se i ostvariti. Bošnjaci su na putu da potpuno evropski preuzmu odgovornost za sebe i svoje djelovanje i njihovo sazrijevanje se ne može zaustaviti ni genocidom, specijalnim tajnim ratovima, poli-tikantstvom, religijskim narativima, niti provincijalizacijom u koju ih guraju trgovci kapitalističkog duha i neodgovorni egoisti. Oni kao i drugi narodi Evrope moraju proći školu sazrijevanja. Umjesto religijske unifi kacije njima je potrebna kvalitetna moder-nizacija i obrazovanje u savremenim znanstvenim disciplinama. To će voditi demokra-tizaciji života i povećanju sposobnost ida se suprotstave svim mogućim nasrtajima i iskušenjima koja dolaze u budućnosti.

U integracijskom procesu Bosne u EU vidimo izuzetne mogućnosti jačanja unutar-njih kapaciteta i polje unutarnje konsolidacije naroda. Naravno, EU nije prostor roman-tičnih vizija svijeta u kojem se bezbrižno živi.

Globalization Processes, European Integrations and Bosnian Perspectives. Bosniak Development

Summary

The author writes about political and national development of Bosniaks and their per-spective in the context of European integrations and globalization processes. Bosniaks are on the way of taking full responsibility for themselves, as a European nation par excellence, having in mind that their fate is in Europe, according to their origin, life, history, experience and legacy. The author believes that what Bosniaks need, inste-ad of religious unifi cation, is their full modernization and education in contemporary scientifi c disciplines. This would lead towards democratization of life and increasing capability to confront all eventual thrusts and challenges in their future.

Literatura

1. Bemerburg, Ivonne / Arne Niedrbacher (Hrsg.), Die Globalisierung und ihre Kritik(er). Zum Stand der aktuellen Globalisierungsdebatte, Wiesbaden, 2007.

2. Bideleux, R. J., Siedlungsformen und Dorfstrukturen in südöstliche Europa, u: Karl Kaser, Dagmar Gramshammer-Hohl, Jan M. Piskorski und Elisabeth Vogel (Hrsg.), Kontinuitäten und Brüche: Lebensformen – Alteingesessene – Zuwande-rer von 500 – 1500, Wieser Enzyklopädie des europäischen Ostens, Band 12, Wie-ser Verlag, Klagenfurt-Celovec, 2008.

3. Brubaker, Rogers, Ethnicity without groups, Harvard University Press, Cambridge, London, 2004.

4. Castells, Manuel, Moć identiteta, Golden marketing, Zagreb, 2002.



77

5. Dekmejian, R. Hrair, Islam in revolution: fundamentalism in the Arab world, Syra-cuse University Press, Syracuse, New York, second edition, 1995.

6. Delić, Zlatan, “Globalizacija, moć i politika obrazovanja: jedanaest antiteza o glo-balizaciji”, Filozofska istraživanja, Vol. 29, No. 1, Zagreb, 2009, str. 31-50; Zla-tan Delić, “Transformacija sociologije u najnovijim diskursima o “globalizaciji””, Pregled, No. 4, Sarajevo 2006, str. 165-205.

7. Hakim Bey, Privremene autonomne zone i drugi tekstovi, Jesenski i Turk, Zagreb, 2003.

8. Haldon, J. , Byzantium in the Seventh Century. The Transformation of Culture, Cambridge, 1997.

9. Haverić, Tarik, Ethnos i demokratija. Slučaj Bosne i Hercegovine, Rabic, Sarajevo, 2006.

10. Jahić, Dževad, Bošnjački narod i njegov jezik, Ljiljan, Sarajevo, 1999.11. Medeb, Abdulvehab, Zloupotreba islama, Rabic, Sarajevo, 2003.12. Sloterdijk, P., U istom čamcu, Beogradski krug, Beograd, 2001.13. Todorov, Cvetan, Strah od varvara. S one strane sudara civilizacija, Karpos,

Zuhra, Loznica, Beograd, 2010.14. Žižek, Slavoj, Manje ljubavi – više mržnje, Beogradski krug, Beograd, 2001.


Dr. sc. Elvira Islamović, doc.Pedagoški fakultet u Bihaću

Europska nelagoda i bosanski labirint

Sažetak: Rad ukazuje na promjenjivost identiteta i upućuje da identitet u mnogim slu-čajevima nije gotova i sama po sebi razumljiva činjenica, nego je podložan transfor-maciji i potvrđivanju. Za promišljanje dinamike konstrukcije identiteta neophodno je razumijevanje društvenih promjena. Identitet ne označava jednom zauvijek dato stanje, već se radi o procesu samoidentifi kacije i razgrađivanja, ne samo u pogledu individu-alnog, nego i kolektivnog identiteta. Na proces oblikovanja identiteta Bošnjaka duboko su utjecala i utječu proturiječja i prilike socio-kulturne i političke okoline koja ih okru-žuje. Pored ovog, u radu su naznačeni i neki problemi oblikovanja kulturnog identiteta Europe, kao i odnosa Europe prema Bosni i Hercegovini, tokom i nakon rata.Ključne riječi: identitet, Bošnjaci, transformacija identiteta, Europa, europski iden-titet.

Uvod

Identitet se defi nira kao osjećaj vlastitosti, odnosi se na to što ljudi misle da jesu, šta je ono najvažnije što ih obilježava. Pojam identiteta podrazumijeva odgovor na pita-nje: Tko sam? Tko su drugi? Identitet ne označava jednom zauvijek dato stanje, već se radi o procesu samoidentifi kacije, razgrađivanja, ne samo u pogledu individualnog nego i kolektivnog identiteta. Dakle, identitet je dinamična kategorija, koja se najčešće povezuje s nacionalnom i etničkom pripadnošću, seksualnom orijentacijom, rodom i klasom. Identiteti ljudi smatrali su se prilično stabilnim identitetima, zajedničkim poje-dinim društvenim skupinama i utemeljenim na jednoj ili dvjema ključnim varijablama, kao što su klasa i nacionalnost. U novije vrijeme, poststrukturalističke i postmoderne teorije usvojile su vrlo različita stajališta. One upućuju da naši identiteti imaju mnoge različite aspekte, da se često mijenjaju i da mogu sadržavati znatna proturječja. U skla-du s takvim načinom gledanja, ljudi aktivno stvaraju svoje identitete. Identiteti se ne mogu više jednostavno svesti na društvene skupine kojima ljudi pripadaju.

2 Europska nelagoda i bosanski labirint


Identitet u preobražaju: razmatranje pitanja identiteta Bošnjaka

Ključno razdoblje u povijesti oblikovanja bošnjačkog identiteta predstavlja prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Tokom 20. stoljeća, koje je najdramatičnije razdoblje bošnjačke povijesti, u okviru različitih državnih okvira (austro-ugarskog, jugoslavenskog, NDH-ovskog, jugoslavenskog i napokon neovisnog statusa države Bosne i Hercegovine), možemo uočiti različite transformacije, razgrađivanje starih i uspostavu novih identite-ta Bošnjaka. Prema Bergeru i Luckmannu, identitet je ključan element subjektivne zbi-lje, te, kao i sva subjektivna zbilja, stoji s društvom u dijalektičkom odnosu. Identitet se formira putem društvenih procesa. Pošto je jednom kristaliziran, društveni odnosi ga održavaju, modifi ciraju ili čak preoblikuju. Društveni procesi uključeni kako u for-miranje, tako i u održavanje identiteta određeni su socijalnom strukturom. I obrnuto, identiteti proizvedeni uzajamnim djelovanjem organizma, pojedinačne svijesti i druš-tvene strukture reagiraju na danu socijalnu strukturu, održavajući je, modifi cirajući je, čak i preoblikujući je. 1

Identitet nije dan jednom zasvagda, on se izgrađuje i preobražava. Za razumijevanje dinamike konstrukcije identiteta, neophodno je razumijevanje društvenih promjena. Na proces izgradnje identiteta Bošnjaka duboko su utjecala proturječja i prilike socio-kulturne i političke okoline koja ih je okruživala. Pritom, valja naglasiti da se identitet i položaj Bošnjaka u ovom radu razumijeva u okviru općeg konteksta razvoja Bosne i Hercegovine. U predmodernim društvima identitet se uglavnom temeljio na tradicio-nalnim strukturama, posebno onima vezanim za religiju. Čovjekov položaj u društvu i njegov identitet proistjecali su iz položaja koji se stjecao rođenjem. Austro-ugarski pe-riod modernizacije Bosne i Hercegovine, obilježen razvojem industrijalizacije, urbani-zacije, uspostavom novih državno-pravnih, obrazovnih i kulturnih ustanova, povećao je složenost društva. Oblikovanje novog socio-kulturnog konteksta i proces prelaska Bošnjaka iz orijentalno-islamske u zapadno-europsku kulturnu sferu nametali su po-trebu za modernizacijom i transformacijom identiteta, što je, pored ostalog, dovelo i do pojave ideja islamskog reformizma u Bosni i Hercegovini.2 Složeni proces euro-peizacije Bošnjaka, suočavanje sa širim europskim društvenim i kulturnim miljeom i sposobnost da odgovore na brojne izazove, označava početak procesa modernizacije i prihvatanja europske modernosti.

Obilježeni svojom kolektivnom pripadnošću, povijesnom i nacionalnom sudbinom, Bošnjaci su i u povijesti i “socijalističkoj praksi” potvrđeni kao poseban narod, kao Muslimani. Bez obzira na pokušaje minimiziranje pozitivnih obilježja socijalističkog razdoblja, poslije Drugog svjetskog rata Bošnjaci su postigli najveći razvoj u svojoj

1 Peter L. Berger i Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje, rasprava o sociologiji znanja, Zagreb, 1992, str. 201.2 Više o ovom: Fikret Karčić, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma, Sarajevo, 1990.



81

povijesti.3 Ovaj razvitak, koji je u biti značio i znači nacionalnu afi rmaciju Bošnjaka kao naroda, nije u prve tri poslijeratne decenije bio praćen odgovarajućim političko-te-orijskim određenjem i priznavanjem Bošnjaka kao nacije.4 Kulturno-politički razvitak i socijalna afi rmacija omogućili su stabilan osjećaj osobnog identiteta većine Bošnjaka u razdoblju socijalizma, pa su oni jugoslavenstvo kao politički okvir smatrali vrlo zna-čajnim elementom vlastitog identiteta.5 Nakon raspada Jugoslavije, tranzicija iz jednog društvenog sistema u drugi dovela je do nestabilnosti ranije usvojenih obrazaca iden-titeta.

Pitanje identiteta postaje naročito aktualno u kriznim vremenima, u periodima na-glih društvenih promjena, kada pojedinac ili grupa više nisu sigurni gdje pripadaju, pa zbog potrebe za sigurnošću pribjegavaju traženju utočišta u novom identitetu. Na tom primjeru se pokazuje povezanost individualnih i kolektivnih identiteta, jer se nesigur-nost društvenih tokova refl ektira i na ličnu nesigurnost, te se javljaju strahovi od samih promjena, koje su preduvjet dalje konsolidacije i ličnog i kolektivnog identiteta.6 Raz-doblje kraja socijalizma i nemogućnost da se uoči i predvidi nova politička realnost i opasnost, surovi oblici ugrožavanja egzistencije Bošnjaka, zločini genocida, poricanja njihovog identiteta, kao i opreke između vlastitog poimanja identiteta i onog kako nas drugi vide, obilježili su kraj 20. stoljeća, kao najtragičnije razdoblje bošnjačke historije.

Jedno od ključnih pitanja moglo bi biti: koje su pouke Bošnjaci usvojili iz gorkih iskušenja i zamki samoodređenja? Teško je ovdje navesti sve aspekte uznemirujućih dvojbi koje se vežu za egzistencijalnu i socijalnu neizvjesnost Bošnjaka posljednja dva desetljeća. Mustafa Imamović smatra, kako se može osnovano reći da je genocid kao bosanska kataklizma, poput holokausta kod Jevreja, postao bitnim elementom identite-ta Bošnjaka u XX stoljeću.”7 Nažalost, upravo tu leži moguća latentna opasnost za uo-bličavanje nacionalnog individualiteta, stvorenog na slici tragičnosti Bošnjaka, geno-cida kao sudbine Bošnjaka i povijesti trpljenja nepravdi. Ako tragičnost, bespomoćnost i fatalizam, postanu prevladavajući aspekti samosvijesti Bošnjaka, one će obesnažiti njihove istinske racionalne potencijale i preuzimanje odgovornosti za vlastiti položaj. Umjesto bespomoćnosti, koja stvara obrazac pasivnog i zavisnog ponašanja, potrebno je promišljanje o tome, tko su i što bi željeli biti, te preuzimanje zbiljske odgovornosti za vlastitu budućnost.

Sučeljavanja sa osporavanjima njihovog identiteta i dileme s kojima se suočavaju danas Bošnjaci su brojne. Kako preobraziti “nedovršenu i proturječnu državu” u mo-derno socijaldemokratsko građansko društvo, ravnopravnih socijalnih šansi, ljudske

3 “Dok su 1940. nabrojana svega 732 Bošnjaka sa fakultetskom spremom, dotle je popisom od 1971. registrirano 8. 376 Bošnjaka sa fakultetom, višom školom i akademijom. To znači da se za samo 25 godina poslijeratnog razvoja broj fakultetski obrazovanih intelektualaca među Bošnjacima više nego udesetostručio.” Mustafa Imamović, Histo-rija Bošnjaka, Sarajevo, 1998, str. 547.

4 Isto.5 Usp. Mustafa Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, Ljudska prava, br. 3-4, Sarajevo , 2003.6 Sociološki rečnik, priredili Aljoša Mimica i Marija Bogdanović, Beograd, 2007, str. 181.7 M. Imamović, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću, str. 67.



emancipacije i napretka? Kako da svoje duhovne i materijalne vrijednosti očuvamo, dalje gradimo i učvršćujemo? Da li smo doista sposobni uočiti i odgovoriti na sve iza-zove i proturječja vremena u kojem živimo? Za Bošnjake je postsocijalistička transfor-macija stanje izrazite društvene tjeskobe u kojem se politički izazovi neprestano gomi-laju, a ishod promjena ne mora značiti demokratizaciju i društveni napredak. Pitanje kolektivnog identiteta Bošnjaka stoga treba dovoditi u vezu sa procesom uništavanja funkcionalnog bosanskohercegovačkog društva, prvo ratnim razaranjima, a nakon rata posredstvom strategije institucionalnog slabljenja i razaranja bosanskohercegovačke zajednice. Dezintegracija i razaranje države i društva još uvijek traje, a manifestira se u nastojanju da se politički legalizira nacionalna i teritorijalna supremacija. Pored ovog, slom države blagostanja, problemi strukturalne nezaposlenosti i dugoročnog siromaš-tva velikog broja ljudi, doveli su do ekonomsko-socijalnog propadanja i osiromaše-nja bošnjačkog stanovništva. Bosanskohercegovačko društvo i država nalaze se pred velikim izazovima, ali i problemima. Proturiječja unutar pravno-političkog ustrojstva države pogoduju etnonacionalističkoj ideologiji, čiji je osnovni cilj etnički, a ne gra-đanski identitet i etnički podijeljeno društvo. Dramatična ratna i poslijeratna događanja u bivšoj Jugoslaviji pokazala su, kako političke elite trguju osjećajem identiteta, svoje vlastite interese nastoje legitimirati brigom za etničke interese, pri čemu se etnicitet koristi za upravljanje, manipuliranje, instrumentalizaciju i socijalnu dezintegraciju.8

Neoliberalna strategija društvenog razvoja koju su prihvatile političke elite, uzro-kom je neuspjele tranzicije, strukturalne nezaposlenosti i dugoročnog siromaštva. Pitanja ekonomskog i socijalnog razvoja potisnula je etnička isključivost i zavađeni nacionalistički egoizmi, koji insistiraju na nemogućnosti uspostave povjerenja među različitim etnonacionalnim skupinama i funkcioniraju kao mehanizmi zatvaranja i is-ključivosti. Stoga se kao ključna za sve skupine nameće potreba prevladavanja naci-onalnog motrišta i uspostava dijaloga sa drugima unutar BiH, te svijest o zajedništvu koje različitost kultura i vjerskih tradicija smatra bogatstvom, a ne preprekom integra-ciji. Identiteti uvijek nastaju u odnosu sa drugim ljudima, što otvara pitanje usaglaša-vanja odnosa između samoidentifi kacije i postojanja “drugog”, kao i otklanjanje nape-tosti između singularnih i pluralnih identiteta na individualnom i kolektivnom planu. Pritom valja naglasiti, da nije nužno biti etnički drugi, da biste poprimili značajke i etiketu drugosti. Ne samo da je mnogo drugih, nego je i mnogo oblika odnosa koji se s njima mogu razviti. Drugost je višedimenzionalna, a u krajnjem, dokle seže ljudska drugost, izdvojenost, socijalna osamljenost i obezglašenost?

Teško je ne složiti se sa Vjeranom Katunarićem kada kaže: “Nacionalno ‘mi’ slo-ženo je i stratifi cirano društvo; među nama ima onih koji smatraju da više zaslužuju i više vole domovinu od nas, koji bezočno trguju našim osjećajima ili nas ucjenjuju.”9

8 Zanimljiv uvid u promjenjivost i manipulaciju identitetima navodi Vjeran Katunarić: “Mi koji živimo u perifernim zemljama Europe ne trebamo slijepo slijediti promjenjive identitete i ideološka skretanja svojih političkih vođa koji su većinom nekad bili komunisti i internacionalisti, danas su oni nacionalisti, kršćani i Europejci, a sutra će se možda predstaviti kao srednjoeuropski liberali ili socijaldemokrati.”, Lica kulture, Zagreb, 2007, str. 194.

9 Isto, str, 158.



83

Pod krinkom brige za kolektivne interese u Bosni i Hercegovini se odvijala realnost ekonomskog razaranja društvenog vlasništva, korupcija, borba za održanje na vlasti. Posljedice uspostave nove klase etnokapitalista posredstvom sprege politike i ekono-mije svima su poznate: nezaposlenost, socijalna nejednakost, odsustvo perspektive i nesigurnost. Napose ne bi trebalo ignorirati činjenicu da većina populacije u BiH, pa i Bošnjaka, gubi oslonac i povjerenje u svoje političke elite, koje također imaju odgo-vornost u kreiranju opresije vlastitog naroda. Intencija je ovih gledišta, denuncirati loše politike političkih elita kod Bošnjaka devedesetih godina, što su posredstvom jeftine društvene promocije prerušene u patriotizam lične interese prikrivale općim interesi-ma, slijedile logiku nezakonitog bogaćenja, te jedne Bošnjake privilegirale, a druge marginalizirale i instrumentalizirale, zloupotrebljavajući strpljenje bošnjačkog naroda. U tom kontekstu, potrebna je prosvjećenija politika i ekonomija, te promjena moralnog stava vladajućih političkih elita.

Zygmunt Bauman ističe kako čežnja za identitetom potječe od želje za sigurnošću, koja je i sama dvosmislen osjećaj.10 U želji za doživljajem osjećaja sigurnosti, pri-padnosti i zajedništva, pojedinci mogu imati različite oslonce oko kojih konstruiraju svoj identitet: nacija, društvena klasa, etnička skupina, rod, dob i dr. Moderna društva odlikuju brze promjene. U razdoblju kasne moderne, društvene promjene toliko se brzo događaju, da je pojedincima otežano formirati i zadržati jedinstven osjećaj vlastitosti i odgovoriti na pitanje tko sam. U modernom pluralističkom društvu dolazi do umno-žavanja identiteta, a problem predstavlja i pojava globalizacije koja nameće izvjesnu unifi kaciju i manje ili više potire različitosti. To otežava konstruiranje identiteta, budu-ći da je identitet povezan s pripadnošću konkretnoj zajednici, što otvara pitanje kako očuvati posebnost u okviru globalizacije.

U modernim društvima nacionalnost je bila važan izvor identiteta. Globalizacija otvara prostor za različite izvore identiteta. Nacija nije homogenitet, već složena sa mnoštvom razlika, ideja i svjetonazora. Identitet Bošnjaka sazdan je od višestrukih pripadnosti koje se ne bi trebale međusobno isključivati, niti isticati jedan aspekt iden-titeta kao dominantan i koristiti ga kao sredstvo isključivosti spram drugih dijelova identiteta. U slobodnom društvu svatko bi trebao biti ohrabren u prihvaćanju svoje višestruke pripadnosti. Kako se na svjetskoj razini smanjuje utjecaj tradicije i običaja, mijenja se i sama osnova našeg identiteta – vlastitog osjećaja sebstva. Identitet se mora stvarati i obnavljati aktivnije nego prije.11

Posljednjih decenija nacija je bila važan izvor identiteta, a nacionalni identitet po-tisnuo je druge identitete. Međutim, nejednakosti utječu na životne šanse ljudi i iden-titete koje grade. Sve je veća polarizacija između bogatih i siromašnih. Polarizirane su i etničke skupine. Pitanje je može li klasa potencijalno postati važniji izvor identiteta, odnosno da li je zbog socijalnih nejednakosti i grubih realnosti svakodnevnog život ve-

10 Identitet, Razgovori s Benedettom Vecchijem, Zagreb, 2009, str. 30.11 A. Giddens, Odbjegli svijet, kako globalizacija oblikuje naše živote, Zagreb, 2005. str. 61.



likog dijela populacije u Bosni i Hercegovini realno očekivati skoro pomjeranje iden-titeta sa etničke, prema klasnoj komponenti?

Moderna koncepcija identiteta ukazuje na važnost aktivnog rodnog identiteta. U Bosni i Hercegovini rodni aspekt je još uvijek zanemaren izvor identiteta.12 Ratno isku-stvo promijenilo je, ne samo ličnu i porodičnu sudbinu mnogih žena, nego i dovelo do redefi niranja rodnih i ideoloških identiteta. Etnonacionalističke strategije razgraniče-nja i isključivanja etnički identitet uspostavile su kao dominantan i opresivan spram ostalih identiteta i različitosti. Uporedo sa manipuliranjem nacionalnim identitetima, nastojanja etnopolitike da osnaži i obnovi patrijarhalnu kulturu u postojećem okruženju uspostavila je svojevrstan etnički patrijarhat. Pripadnost žena nacionalnim i političkim kolektivitetima podrazumijeva da su žene kao i muškarci pripadnice određenog kolek-tiviteta, međutim za njih postoje i specifi čna pravila koja ih stavljaju u neravnopravan položaj u odnosu na muškarce. Očita je namjera da se socijalna isključenost žena us-postavi kao prirodna datost i u neizvjesnom vremenu tranzicije nametne, kao najbolji mogući izbor za žene. Pitanje ravnopravnost spolova jedno je od bitnih problema druš-tvenog razvoja. Stvaranje jednakih mogućnosti za žene i muškarce podrazumijeva od-nos u kojem individualne životne šanse nisu uslovljene spolnom/rodnom pripadnošću.

Zamke samoodređenja

Pitanje neophodnosti utemeljenja europskog kulturnog identiteta staro je koliko i na-stojanje za povezivanjem unutar Europe. Problem europskog kulturnog identiteta još uvijek je otvoren. Aktualna Europa sučeljava se s mnogim izazovima i antagonizmi-ma, kako na socijalnom i političkom planu, tako i na kulturnoj i civilizacijskoj razini. Danas su sve izraženiji glasovi da je Europa u dubokoj krizi i da je njezina budućnost nesigurna. Priča o Europi ujedno je priča o mnoštvu rivalskih odnosa, o ratovima i sukobima, socijalnim borbama, pobjednicima i pobijeđenima, kolonijalnoj surovosti, rasizmu, ksenofobiji. Mnoštvo složenih faktora koji su uvjetovali nastanak europske države, uz postizanje neospornih pozitivnih postignuća, ne umanjuju tragične poslje-dice nasilja, surovog uništenja drugih kultura, težnju ka uspostavljanju monopola i dominacije, koji također prate i tekuće procese globalizacije.

Europsko povijesno iskustvo ujedno je priča o barbarstvu europske moderne, užasi-ma holokausta, kolonijalizma, nacionalizma i naposljetku genocida u Bosni.13 Genocid nad Bošnjacima suočio je Europu sa činjenicom da nije raskinula s tamnim stranama svoje prošlosti. Ne tako davno, Europa i njeni politički moćnici pokazali su nedopu-

12 Da li je uopće moguća ravnopravnost muškaraca i žena u postojećoj društvenoj strukturi, u okviru postojećih institu-cija i vrijednosti, kreiranih po mjeri nekolicine muškaraca, vođa etničkih oligarhija? Kako postići jednakopravnost ako su muškarci izgradili društvene institucije prema svojim interesima, gdje se patrijarhalna kultura i etnička opre-sija međusobno podupiru? Usprkos činjenici spolne/rodne supremacije muškaraca, etničke podjele i etnički identitet postaju, čak i za mnoge žene u Bosni i Hercegovini, važnije pitanje od pitanja ravnopravnosti spolova.

13 Usp. U. Beck i E. Grande, Kozmopolitska Europa, Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, 2006, str. 173.



85

stivu popustljivost prema zlu i bili u suglasju s destruktivnim aspiracijama, koje su strahovito obremenile našu svijest i pamćenje. Cijena spoznavanja te istine bila je vi-soka. Ili kako primjećuju Beck i Grande, “(...) europski zaključci i postupci u prošlosti i sadašnjosti, vrlo su različito, prema njihovoj etniji, postupali s ljudima, te stoga europ-ske službe ne mogu uzmicati svojoj odgovornosti u tom pitanju.”14 Europska historija, smatra Gret Haller, opterećena je krivnjom.15

Raširena percepcija razočarenja zbog neodgovarajućeg angažmana europske poli-tike i međunarodnih institucija, tokom rata u Bosni i Hercegovini, otvara pitanje po-tencijalnog euroskepticizma? Bilo bi svakako vrijedno ispitati odnos Bošnjaka prema ulasku u EU. Ipak, izvjesnijim se čine pozitivna očekivanja da EU kao oblik transna-cionalne vlasti može pridonijeti demokratizaciji unutar bosanskohercegovačke države, ali i odnosima među nekad sukobljenim državama tokom raspada Jugoslavije. Pored ovog, motivi za priključenje Europskoj uniji vide se i u izlazu iz dejtonskog labirinta, uspostavi racionalnog društvenog poretka, kao i očekivanju da će posljedice uključi-vanja biti ekonomski oporavak i rast životnog standarda. U tom smislu, i dalje postoje velika očekivanja od Europe. Međutim, što se tiče očekivanja jačanja integracije multi-etničke BiH, čini se, kako ističe Vjeran Katunarić, da Zapad nema formulu integracije kulturno heterogenog društva koju bi mogao prenijeti izvan svog kruga.16 Umjesto toga, međunarodna zajednica stanje u BiH sada radije prepušta lokalnim akterima (ne)reda.

Proces približavanja Bosne i Hercegovine EU počeo je razmjerno kasno. Priklju-čenje EU otežano je ne samo zbog vanjskopolitičkih kriterija za prihvatljivost postso-cijalističkih zemalja za članstvo u EU, nego u većoj mjeri zbog unutarnjih prepreka i mehanizama blokade, koji otežavaju postizanje političkog konsenzusa.17 Hoće li BiH i dalje ostati u sferi drugosti i prostor koji ostaje izvan Europe, sada za razliku od razdo-blja rata, u velikoj mjeri ovisi i od BiH i politike koju vodi. Otpor političkih elita prema provođenju strukturalnih i institucionalnih reformi, kojima bi se zemlja približila EU, posljedica je straha da se time ne dovede u pitanje profi terstvo etničke birokracije, stranački i profesionalni položaji, kao i mogućnost daljnjeg nezakonitog bogaćenja koje ostaje nesankcionirano. Ksenofobična dejtonska Bosna i Hercegovina sa svojom političkom i ustavnopravnom konstrukcijom ne može prevladati vlastite proturječnosti i nacionalno motrište. Svojim aporijama i slabim napredovanjem prema europskim

14 Usp. Beck i E. Grande, nav. dj, str. 233.15 Gret Haller, Granice solidarnosti, Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom i religijom, Sarajevo, 2006, str. 71.16 Nav. dj, str. 159.17 Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010. godini ističe to na sljedeći način: Ustav Bosne i

Hercegovine, koji je sadržan u Aneksu IV Dejtonsko-pariškog mirovnog sporazuma, uspostavio je složenu instituci-onalnu strukturu koja je i dalje neučinkovita, te se kao takva zloupotrebljava. Nisu poduzeti koraci u cilju rješavanja zakonodavnih problema koji koče proces evropskih integracija. Administrativne strukture u zemlji još uvijek nisu sposobne da efi kasno odgovore na zahtjeve procesa evropskih integracija. One su i dalje preglomazne, rascjepkane i sa nejasnom podjelom nadležnosti na različitim nivoima vlasti.



integracijama, ne samo da nanosi štetu građanima, već i iritira birokrate EU.18 Pored ovog, ne treba zanemariti upozorenje Ulricha Becka i Edgara Grandea, koji smatraju da ono što danas ugrožava sigurnost europskog empirea više nisu jake, nego slabe države – raspad država, zakazivanje država.19 Sada izvorom zabrinutosti europskog empirea, usmjerenog na kontrolu nesigurnosti, postaju “države rizika”, čija se rizičnost sastoji u tome što njihove državne strukture ili uopće ne funkcioniraju ili pucaju.20

Kada je riječ o Europi, korisno može biti i sljedeće objašnjenje: “Problem je, među-tim, u tome što istinska evropska ‘Evropa’ kao takva ne postoji. Ona je vizija, pojam, cilj, ali još uvek nije stvarnost. Zapadna Evropa je već zajedničko tržište, ali još uvek je daleko od toga da postane jedinstven politički entitet. Politička Evropa tek treba da se stvori. Kriza u Bosni je pružila bolni dokaz stalne odsutnosti Evrope, ukoliko se dokaz još uvijek traži. Brutalna je činjenica da zapadna Evropa, a sve više i srednja Evropa, ostaju u velikoj mjeri jedan američki protektorat, sa svojim savezničkim državama koje podsećaju na antičke vazale i zavisne teritorije. Ovo nisu zdravi uslovi niti za Ameriku niti za evropske nacije.”21

Problemi s kojima se suočava Europa, tiču se odnosa prema drugima sa pozicije autoritarnosti, ekskluzivnosti, duplih standarda, neprepoznavanje dijela Europe kao europskog prostora, ili potpune ravnodušnosti na patnje i stradanja drugih. Identitet se uvijek određuje naspram nekog drugog, pa je drugost, tj. princip razlike relacija u kojoj se defi nira identitet. Zapravo, konstrukcija europskog kulturnog identiteta u prošlosti, ako se događala i kad se događala, pa se i danas događa, u znaku je odnosa prema dru-gima i prema onome što ostaje izvana, to jest europsko “Mi” dobiva svoj puni smisao tek u razlikovanju od i u suprostavljanju nekom neeuropskom “Oni”.22 Što se više ukidaju granice u unutrašnjosti Europe koje znače mi, to se one trajnije naglašavaju i učvršćuju prema europskim drugima.23

Određuju li se granica između “Europljana” i “neeuropljana” vjerom, etnijom ili ekonomijom? Kako uskladiti europski kulturni identitet i postojeće nacionalne iden-titete, ako identitete općenito karakterizira homogenost i isključivost, kako upućuje Ulrich Beck tvrdnjom da, ako su identiteti uistinu isključivi, onda Europa zapravo nije moguća. Međutim, kako navodi Srđan Vrcan, trebalo bi biti očito da je današnja po-traga za europskim kulturnim identitetom potraga za nečim što nije jedinstveno, ni homogeno, niti ima jasno određene granice – ni povijesne, ni kulturne, ni geografske, ni sudbinske – nego je, u osnovi, ambivalentno, višeslojno i višedimenzionalno, ima

18 Sveukupno gledano, Bosna i Hercegovina je ostvarila samo ograničen napredak u poboljšanju funkcionalnosti i efi kasnosti struktura upravljanja na nivou države. Reforme se odlažu zbog tenzija među entitetima, neadekvatnih resursa i nedostatka političkog dijaloga. Dupliranjem nadležnosti povećani su administrativni troškovi. Rascjepka-no vođenje politike između države i entiteta predstavlja prepreku efi kasnom radu državnog nivoa vlasti. Izvještaj Europske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010. godini.

19 Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni, Zagreb, 2006, str. 265.20 Isto, str. 266.21 Zbignjev Bžežinski, Velika šahovska tabla, Podgorica 1999, str. 59. 22 Srđan Vrcan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.XXXVI, No.1-2, 2005, str. 12. 23 U. Beck, i E. Grande, nav. dj, str, 229.



87

neodređene i fl uktuirajuće granice, te je procesne naravi, pa se stalno stvara i obnav-lja u često suprotnim diskursima, praksama i pozicijama, kao što se događa u znaku konfrontacija oko iskušavanja više mogućih odgovora na današnje velike izazove, po-vijesne i društvene naravi.24 Sposobnost prisvajanja identiteta za sebe i pripisivanja određenih identiteta drugima u velikoj mjeri je pitanje moći. Neke društvene skupine imaju više moći uzimati identitete za sebe i pripisivati identitete drugima.25 Cjeloku-pno samopoimanje i identitet proizvod su povijesnog procesa, uvjetovanog obrascima ekonomske i političko-vojne moći.26

Zaključak

Za promišljanje dinamike konstrukcije identiteta neophodno je razumijevanje društve-nih promjena. Na proces oblikovanja identiteta Bošnjaka duboko su utjecala i utječu proturiječja i prilike socio-kulturne i političke okoline koja ih okružuje. Ključno raz-doblje u povijesti oblikovanja bošnjačkog identiteta predstavlja prijelaz iz 19. u 20. stoljeće. Tokom 20. Stoljeća, koje je najdramatičnije razdoblje bošnjačke povijesti, u okviru različitih državnih okvira možemo uočiti različite transformacije, razgrađi-vanje starih i uspostavu novih identiteta Bošnjaka. Identitet Bošnjaka sazdan je od višestrukih pripadnosti, koje se ne bi trebale međusobno isključivati, niti isticati jedan aspekt identiteta kao dominantan i koristiti ga kao sredstvo isključivosti spram drugih dijelova identiteta. U slobodnom društvu svatko bi trebao biti ohrabren u prihvaćanju svoje različitosti i višestruke pripadnosti. Identiteti uvijek nastaju u odnosu sa drugim ljudima, što otvara pitanje usaglašavanja odnosa između samoidentifi kacije i postoja-nja “drugog”.

Pitanje neophodnosti utemeljenja europskog kulturnog identiteta staro je koliko i nastojanje za povezivanjem unutar Europe. Problem europskog kulturnog identiteta još uvijek je otvoren. Budućnost Europe uveliko ovisi o mogućnosti prihvatanja višestruke pripadnosti njenih građana. Europski put i aktualno traganje za kulturnim identitetom Europe trebao bi biti poziv i potvrda stvarnog priznavanja drugih i otvorenost prema glasovima sa margina. Oblikovati novu Europu znači stvoriti novo shvaćanje identiteta koji predstavlja sumu svih pripadnosti, gdje se nitko ne bi trebao osjećati isključenim zbog svoje različitosti i gdje principi političke jednakosti, socijalne pravde, integracije i solidarnosti, ne proturječe stvarnosti.

24 S. Vrcan, nav.dj, str.11.25 Haralambos, M. – Holborn, M., Sociologija, Teme i perspektive, Zagreb, 2002, str. 927.26 V. Katunarić, nav, dj, str. 193.



European Dissatisfaction and Bosnian Labyrinth

Summary

The paper points to the variability of identity and it suggests that identity in many cases is not complete and self-evident fact, but is subject to transformation and vali-dation. It is necessary to understand social changes in order to refl ect the dynamics of identity construction. Identity does not mean permanently given condition, but it is a process of self-identifi cation and degradation, not only in terms of the individual but also collective identity. The formation process of Bosnian identity is deeply infl uenced and affected by the contradictions and socio-cultural occasions, and especially politi-cal environment that surrounds them. Besides this, the paper outlines some issues of shaping the cultural identity of Europe, as well as the way in which Europe pertains towards Bosnia and Herzegovina, during and after the war.

Literatura

1. Bauman Zygmunt, Identitet, Razgovori s Benedettom Vecchijem.Zagreb, Pelago, 2009.

2. Beck U. I E. Grande, Kozmopolitska Europa. Društvo i politika u drugoj moderni. Zagreb, Školska knjiga, 2006.

3. Berger L. Peter i Thomas Luckmann, Socijalna konstrukcija zbilje, rasprava o sociologiji znanja. Zagreb, 1992.

4. Bžežinski Zbignjev, Velika šahovska tabla, CID, Podgorica 1999.5. Imamović Mustafa, Historija Bošnjaka. BZK ” Preporod” Sarajevo, 1998.6. Imamović Mustafa, Identitet Bošnjaka u XX stoljeću. Ljudska prava, br. 3-4, Sara-

jevo 2003.7. Izvještaj Evropske komisije o napretku Bosne i Hercegovine u 2010.8. Karčić Fikret, Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma. Sarajevo, Islamski

teološki fakultet, 1990.9. Katunarić Vjeran, Lica kulture. Zagreb, Antibarbarus, 2007.10. Giddens Anthony, Odbjegli svijet, kako globalizacija oblikuje naše živote. Zagreb,

Naklada Jesenski i Turk, 2005.11. Haller Gret, Granice solidarnosti, Evropa i SAD u ophođenju sa državom, nacijom

i religijom. Sarajevo, Buybook, 2006.12. Haralambos, M. – Holborn, M., Sociologija, Teme i perspektive. Zagreb, 2002.13. Sociološki rečnik. Priredili Aljoša Mimica i Marija Bogdanović, Beograd, 2007.14. Vrcan Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme. Revija za sociologiju, Vol.

XXXVI, No.1-2, 2005.

3Bošnjaštvo

i tokovi povijesti

prof. dr. sc. Ferid Muhićdr. sc. Ibrahim Pašić, doc.

dr. sc. Edin Mutapčić, doc.dr. sc. Midhat Spahić, doc.prof. dr. sc. Fikret Karčićdr. sc. Edin Radušić, doc.

prof. dr. sc. Adib Đozićdr. sc. Adnan Jahić, doc.

akademik prof. dr. sc. Enes Karićdr. sc. Zlatko Hasanbegovićprof. dr. sc. Šaćir Filandra

mr. sc. Ajka Tiro Srebrenkovićdr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.

dr. sc. Denis Bećirović, doc.Mr. sc. Izet Hadžić


Prof. dr. sc. Ferid MuhićFilozofski fakultet u Skopju

Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu – Bosna kao povijesna i kulturna

paradigma Europe

Sažetak: Nasuprot nekritički prihvaćene teze, Bosna nije zemlja u kojoj se susreću kršćanska Europa i islamski Orijent! Izvor ove rasprostranjene zablude, neopravdano promovirane u aksiomatsku, samorazumljivu istinu, nalazi se u postulatu o imanen-tno europskom karakteru kršćanstva i jednako tako imanentno neeuropskom karakteru islama, iz čega se onda izvodi logički neopravdan zaključak da je Europa ekskluziv-no kršćanski kontinent. Činjenice, međutim, nedvosmisleno pokazuju da Europa nema svoju autohtonu religiju, te da, sljedstveno, nije, niti može biti, imanentno kršćanski ili islamski kontinent. Naprotiv, i kršćanstvo i islam jesu religije nastale izvan tla Europe, koje su žitelji Europe tokom stoljeća, prihvatili, internalizirali i usvojili kao elemen-te sopstvenog duhovnog identiteta. Na osnovu objektivnih istorijskih činjenica koje supstancijalno potvrđuju neodrživost gledišta sa kojim operira dosadašnja vladajuća teorija o kulturno ekskluzivno kršćanskom identitetu Europe, ovaj rad argumentirano afi rmiše tvrdnju da je Europa u cjelini multireligiozni kontinent, te da je i Bosna u biti uvijek bila i ostala europska zemlja u kojoj se susreću, paralelno opstoje i simultano se razvijaju europsko kršćanstvo i europski islam.Ključne riječi: Bosna, Bošnjak, Europa, kršćanstvo, islam, identitet.

Uvod

Jedna od ključnih zabluda tradicionalne istoriografi je Europe jeste akt rutinskog kon-frontiranja kršćanstva kao autentično europske religijske, duhovne i kulturne tradicije, sa islamom kao autentično neeuropskom (najčešće pak, kao notorno anti-europskom) religijskom, duhovnom i kulturnom tradicijom. Dovoljno je podsjetiti na dvije povi-jesne činjenice, da se neposredno sagledaju i potpuna neosnovanost ove zablude, i monumentalne proporcije njezinog korozivnog djelovanja na autentičnu samospoznaju sopstvenog duhovnog identiteta Europe, odnosno, njezinu faktografski korektnu auto-recepciju. Najprije, treba imati u vidu podatak koji se sistematski zaboravlja ili ignori-še, a koji je i sam dovoljan da sruši osnovnu tezu o njezinom imanentno i ekskluzivno kršćanskom identitetu, da Europa nije rodno mjesto ni jedne od velikih monoteističkih religija, pa tako ni kršćanstva; kao drugo, širenje kršćanstva i islama na tlu Europe od-

3 Mit o kršćanskoj Europi i islamskom Orijentu


vijalo se veoma nepravilnom dinamikom, tako da je islam u mnoge europske regione stigao dva i više stoljeća prije kršćanstva1, te bi se tako, po principu prioriteta, treba-lo govoriti o autentično islamskom identitetu Europe, dok bi se kršćanstvo, na istom osnovu, moglo smatrati kao kršćanski izazov i kontrapunkt islamskoj Europi!

Judeo-kršćansko-islamski duhovni i kulturni identitet Europe

Mit o kršćanskoj Europi i islamskom kontinentu je jedan od najdublje usidrenih ste-reotipa, podjednako nekritički usvojen i u ravni svakodnevne komunikacije, kao i na najvišem nivou društvenih povijesnih nauka. Ovaj ideološki kreiran i jednako tako ide-ološki perpetuiran mit, glavni je razlog što Europa, pogotovo u dijelovima sa pretežno kršćanskom tradicijom, danas ima ozbiljnih problema sa sopstvenim identitetom. Ti problemi dostižu i nivo potpune dezinformiranosti, zbunjenosti i zaborava. Posljednjih godina sve češće i sve glasnije odjekuje pitanje: “Hoće li kršćanska Europa dozvoliti da postane i kontinent muslimana!?” Brojne konferencije, simpoziji, javne debate, TV diskusije, vrte ovo pitanje u svim varijacijama, od ekstremno desničarskih i otvore-no anti-islamskih, do mekših modela multikulturne tolerancije u kojima se potencira pravo Drugog (pa tako i muslimana), da bude prihvaćen od Europljana, bez obzira na činjenicu što taj Drugi (dakle muslimani), nije Europljanin. Potpuno se izgubila iz vida činjenica da Europa ne može biti imanentno kršćanska, jednostavno zato što kršćanstvo nije imanentno europska religija. Isus Kristos se nije rodio u Europi, niti je propovijedao u Europi. Ni jedan Božji poslanik tri velike monoteističke religije nije bio Europljanin, niti je propovijedao na tlu Europe. Stoga kršćanstvo nije europska religija, kao što to nisu ni judejstvo, ni islam, već jedna od religija Europe, kao što su to i judejstvo i islam! Stoga, već iz ovog razloga nužno je u cijelosti odbaciti sintagmu kršćanska Europa, kojom se sugerira ekskluzivno i autentično kršćanski identitet Eu-rope. Ovom prilikom ostavićemo po strani dugu, intenzivnu i veoma složenu povijest širenja i prisustva judejstva na tlu Europe i samo kratko osmotriti hronologiju, dinami-ku i topografi ju širenja kršćanstva i islama na tlu Europe.

Većina Europljana danas s nevjericom prima podatak da je u mnoge krajeve Europe islam stigao prije kršćanstva, katkada čak i cijela dva stoljeća, pa i više! i da je dakle, tamo toliko duže prisutan od kršćanstva!2 Na primjer, iako je širenje kršćanstva na tlu današnje

1 Primjerice, sa kalifatom Umajada i Abasida, odnosno, uspostavljanjem Endelusa na tlu Iberijskog Poluotoka, epi-tomiziran kroz institucije kompletno organizirane države, takoreći na velika vrata, islam je stigao u Europu 711. godine, dok se kršćanstvo u najvećem dijelu sjeverne i centralne Europe, cijeloj Skandinaviji, kao i u Ukrajini i Rusiji, počelo prihvatati tek krajem X-og i početkom XI-og stoljeća.

2 Dzavid, Haveric, Islamization of Bosnia:Early Islamic infl uence on Bosnian society, Deakin University, Victoria, 2004. Ova teza obuhvaća širok spektar referenci i bibliografskih arhivskih materijala, sa detaljnom historijskom analizom društvenih okolnosti tog vremena. Nasuprot raširene prakse u nauci, koja nekritički, a moguće i tendencio-zno, pojavu islama na Balkanskom poluotoku striktno povezuje sa nastupanjem Osmanlijske države, ignorišući tako brojna svjedočanstva koja govore o znatno ranijem širenju islama na jugoistoku Europe, konkretno u granicama Bosne, Haverić dokumentovano pomjera ovu granicu nekoliko stoljeća ranije – čak u sredinu VIII-og vijeka! – što


3Bošnjaštvo i tokovi povijesti

93

Danske započelo 820. godine, misijom Ansgara iz Amiena, područje Skandinavije nije primilo kršćanstvo prije kraja prvog milenija nove ere, i početka XI stoljeća; približno u isto vrijeme kada se kršćanstvo širi istočnom i centralnom Europom. Tako je Vladimir, knez Kijevske Rusije, primio kršćanstvo 988. godine, gotovo u savršenom tajmingu sa misijom braće Ćirila i Metodija, koje je Bizantski imperator Mihael III poslao u oblast Moravije, kada kršćanstvo prodire u sjeverne regione današnje Njemačke i Poljske, dok je u Mađarskoj kršćanstvo formalno prihvaćeno 1001. godine, kraljevskim proglasom.

I dok se kršćanstvo, sa izuzetkom Rimske imperije, širilo kroz Europu uglavnom preko misionarskih utjecaja, ili prihvatanjem od strane države koja do tada nije bila kršćanska, islam u Europu ulazi kao kulturna podloga i dominantna duhovna matrica na kojoj su zasnovane tri velike, moćne i izvanredno organizirane države. Od kali-fata Umajada i Abasida, koji se već 711. godine učvrstio na tlu Europe, najprije na Iberijskom poluotoku, da bi se kasnije proširio na južne dijelove današnje Francuske, Švajcarske, kao i na praktično sve otoke zapadnog Mediterana. Sjaj ove nove europ-ske države privukao je vodeće kršćanske mislioce, naučnike, pjesnike, matematičare, umjetnike, toga doba da upravo tamo, u islamskoj fi lozofi ji, politici, nauci i umjetnosti svoja znanja prošire a svoje razumijevanje prodube. Tako je u ovim dijelovima Europa formirala svoj identitet in continuo punih 781 godinu, od 711. sve do 1492. godine. Na sjeveroistoku Europe, islam je utjecao na formiranje europskog duhovnog i kulturnog identiteta, i čak ga bitno odredio kroz 550 godina državne tradicije Zlatne Horde, odno-sno, Krimskog, Kazanskog, te Astrahanskog Kanata u razdoblju od 1236. do 1783. go-dine. Na jugoistoku Europe islam je (izuzimajući period sporadičnih primjera sponta-nog širenja, koji, kao što smo vidjeli, datiraju još iz VIII-og vijeka), uspostavio i učvr-stio svoje prisustvo u Europi, legitimiran mladom, vitalnom i moćnom Osmanlijskom državom. Prisutna na tlu Europe od početka XIV-og vijeka, Osmanlijska država je već 1365. dobila i svoju europsku prijestolnicu Edirne/Jedrene, antički Hadrianopolis, da bi je 1453. premjestila u Istanbul, što znači da je od tada sve do danas, već gotovo 750 (tačnije, 746) godina, islam aktivno djelovao na formiranje identiteta Europe doslovno u svim područjima društvenog života, od religije i fi lozofi je, preko umjetnosti, politike, ekonomije, do kulinarstva, zanatske tradicije i lingvističkih osobitosti. Ukoliko se sa-beru samo ove tri monumentalne povijesne epohe prisustva islama na tlu Europe kroz državu utemeljenu na dominantno islamskim načelima, dobija se više nego impresivna brojka od preko 1300 godina!

Europski identitet Bosne i Bošnjaka

Upravo u ovom kontekstu povijesne istine o Europi, izvedene iz objektivnih činjenica, treba odlučno i defi nitivno odbaciti generalni šablon o navodnom sukobu, navodno kr-šćanske Europe i navodno anti-europskog islama. Jednako tako, valja se odreći udob-

opet znači da je islam prisutan u Bosni punih 12 vijekova, te da je jednako dugo utjecao na formiranje identiteta Bosne i Bošnjaka!!



nog ali totalno fi ktivnog šablona o Bosni kao o zemlji u čijim granicama se najoštrije eksponirala priča o navodnom kulturološkom i civilizacijskom sukobu, navodno pro-gresivne kršćanske Europe s jedne strane, i navodno barbarske destruktivne musliman-sko-orijentalne anti-europske prijetnje inkarnirane u islamu, s druge!

Ne! I stotinu puta – ne! Ta fl oskula je ključ nesporazuma, ona je izvor religioznog animoziteta, generator perpetuiranja kulturoloških predrasuda, motiv svih sukoba i alibi svakog genocida izvršenog nad Europljanima-muslimanima na tlu Europe! Po-gledamo li činjenice, vidjećemo da je kršćanska Europa neuporedivo duže ratovala sama sa sobom nego sa islamskom Europom. Intra-religiozni, osobito, intra-kršćanski ratovi, zauzimaju više od 92% ukupnog vremena koje je Europa potrošila na ratove!? A to nije malo vremena! Samo jedan od ratova između kršćanske Engleske i kršćanske Francuske, doduše, onaj najduži, potrajao je 114 godina. Ako se sjetimo ratova koje su vodili Francuska i Španija, Njemačka i Francuska, Španija i Italija, Poljska i Rusija, Švedska i Poljska, Ukrajina i Rusija, Poljska i Ukrajina, dobiće se znatno tačnija sli-ka moderne europske povijesti, a spomenuti frapantni procenat, dobiće svoje logično objašnjenje. Sa izuzetkom Krstaških ratova, Europa se, striktno govoreći, nikada nije borila protiv nekog drugog kontinenta – konkretno, recimo, protiv Azije, koja je zajed-ničko izvorište sve tri velike monoteističke religije: i judejstva, i kršćanstva, i islama! S druge strane, ni kalifat Umajada, odnosno, Abasida na tlu Europe, ni Osmanlijski Komonvelt3, nikada nisu ratovali protiv nikakve fantomske unije koja bi sebe mogla opravdano identifi cirati zajedničkim imeniteljem kao Europa, nego uvijek protiv ove ili one kršćanske države, nerijetko imajući za saveznika neku kršćansku državu, kao što se dešavalo i suprotno.4 Ratovi u Europi su daleko češće vođeni kao intra-religiozni,5 kako unutar kršćanskog, tako i unutar islamskog segmenta, nego kao inter-religiozni sukobi. Jednako tako, na tlu Bosne, za svo vrijeme postojanja i unutar granica Osman-

3 Ovo je tačan prijevod sintagme Osmanli Devlet, dakle službenog naziva države, koncipirane kao Osmanlijska zajednica naroda, koja se neopravdano identifi cira kao Imperija.

4 Feudalni vladari Europe intenzivno su angažirali ratničke odrede muslimana kao najamnu vojsku u internim rato-vima već od XI-og vijeka, pa sve do konca XVII-og vijeka. Na teritoriji Bosne, kada su udružene armije Ugarske, Venecije, kao i vojska Dubrovnika, napali Stjepana Kosaču, pomoć i spas donijela je muslimanska vojska pred-vođena Barak-begom i Isa-begom, sinovima Ishak-bega. Jedan od najpoznatijih primjera je pomoć koju je Gazi Orhan pružio Vizantijskom caru Kantakuzenu da porazi svog oponenta snažno pomognutog nadmoćnom srpskom i bugarskom vojskom, 26 oktobra 1241 godine. S druge strane, kršćanski vladari, europski vazali Osmanlijske države, u periodu od XIV-og do pred kraj XVI-og stoljeća, pružali su veoma snažnu vojnu podršku muslimanima Osmanlijama u ratovima, kako protiv kršćana, tako i protiv muslimanskih protivnika. Najpoznatije, no nikako i jedine instance ove rasprostranjene suradnje korišćenja vojne pomoći ratnika druge religije, u borbi protiv protiv-nika sopstvene religije, predstavljaju hrabra smrt Marka Mraljevića na Rovinama 1393., koji je poginuo boreći se na strani Osmanlija protiv vlaškog vojvode Mirčete. Interesantno je napomenuti da je drugi vlaški vojvoda 1411. direktno pomogao Bajazitovom sinu Musa Čelebiji, da povrati izgubljeni grad Bursu, kao i ratovi u kojima je, kao saveznik osmanlijske vojske, kako protiv kršćanskih, tako i protiv muslimanskih protivnika, učestvovao despot Stefan Lazarević, osobito njegova čuvena junačka borba na posljednjoj liniji odbrane sultana Bajazita, protiv Ta-merlana (Timur-Lenka), kod Ankare 1402. godine.

5 Sjetimo se vjerskih ratova katolika, protestanata i istočno-ortodoksnog kršćanstva, jednih protiv drugih ali jednako tako i uzajamnih ratova državica unutar svake od ovih kršćanskih opcija; isto tako, seljačke bune, građanski ratovi, i posebno, najveće ratove, od vremena Napoleona, preko I i II Svjetskog rata, Europa motivira i justifi cira potpuno nezavisno od navodno ključnog civilizacijsko-kulturnog kontrapunkta konfrontacije kršćanstva i islama.



95

lijske države, kao organizacije zasnovane na principima islama, praktično nije registro-van ni jedan ozbiljniji inter-religiozni sukob na liniji muslimani-kršćani, kao uostalom ni na cijelom području Balkana, gdje su prvi krupniji konfl ikti izbili tek početkom XIX-og vijeka, inspirisani strateškim interesima Austro-Ugarske monarhije i Rusije, i direktno pomognuti najprije od ove dvije zemlje, a malo zatim i od Britanije. Nasuprot tome, Bosna je, za to vrijeme, upamtila nekoliko ozbiljnih intra-religijskih sukoba u Bosni, između feudalaca-muslimana Bošnjaka, i centralne vlasti Osmanlijske države, Sublimne Porte u Istanbulu!

Kada je riječ o Osmanlijskoj državi kao europskoj državi i ostatku Europe, treba govoriti o ratu jedne ekspanzionističke, snažne europske države, protiv sukcesivnog niza jedne ili više država Europe. Osmanlijski Komonvelt bio je europska država prije niza drugih europskih država, a današnja Turska ima znatno dužu tradiciju europske države od mnogih europskih država koje danas postoje. Premještanje glavnog grada iz Burse, u Anadoliji, duboko na tlo Europe, u Edirne/Jedrene, ovu činjenicu je označilo direktno i neupitno! Braniti tu državu u njezinim europskim granicama, za sve njene stanovnike muslimane, nije više značilo braniti, odnosno, napadati neeuropsku državu od Europe, nego upravo braniti ili napadati jednu europsku državu od druge/ih europ-ske/skih države/a! Kao što je Bosna oduvijek bila i do danas ostala isto toliko region u Europi, koliko su to i Normandija, Bavarska, ili Toskana, tako su i Bošnjaci oduvijek bili i do danas ostali Europljani, koliko su to i Francuzi, Nijemci, ili Italijani!

Stoga je potpuno neopravdano insistirati na tezi, koliko faktički pogrešnoj, toliko kobnoj po implikacijama, da su Bošnjaci, kao narod koji je prihvatio islam, branili Osmanlijsku državu protiv Europe i europskih susjeda, te da je to dovelo do profi lira-nja Bošnjaka kao naroda koji je svoj identitet promatrao u opreci spram europskih vri-jednosti. Upravo ova ideološki fabrikovana i fl agrantno neistinita teza dovela je kasnije do stigmatiziranja Bosne kao azijskog otoka na tlu Europe i proglašavanja Bošnjaka za zaostale orijentalce okrenute protiv progresivnih europskih tokova, što je rezultiralo sistematskom praksom denacionalizacije Bošnjaka svim sredstvima (ne bi li se, neka-ko, od njih izdjeljali pravi Europejci), koja, sve do danas, nije ni malo izgubila od svog kolonijalizma i prozelitizma!

Poseban kuriozitet predstavlja i tvrdnja, prihvaćena po principu copy-paste, da je Bosnu kroz svo vrijeme Osmanlijske države, od ostalih dijelova Balkana, razlikovala nekakva specifi čna demografska struktura, bitno različita po svojoj vjerskoj i etničkoj kompoziciji. Treba znati da je etnički i religiozni sastav stanovništva bio veoma sličan, do stepena koji je postojeće razlike marginalizirao da potpuno indiferentnog faktora, praktično na cijelom području Bosne, Srbije, Crne Gore, Makedonije, pa čak i Bugar-ske. Upravo ova činjenica, i pokušaj njenog energičnog neutraliziranja, bio je glavni razlog sistematske politike genocida, protjerivanja, te nasilnog pokrštavanja musli-manskog stanovništva na ovim teritorijama, sa dinamikom koja je slijedila hronologiju osamostaljenja svakog od ovih pojedinih područja od vlasti Osmanlijske države! Da je, u skladu sa navedenom tvrdnjom, u područjima koja graniče sa Bosnom, a prije svega u Srbiji i Crnoj Gori, već postojao bitno različit demografski sastav, i da su Bošnjaci,



odnosno muslimani tamo predstavljali beznačajan procenat kompaktnog kršćanskog stanovništva, uz to još i etnički jasno diferenciranog, sve one mjere brutalne politike demografskog i kulturnog genocida, koje su počele da se primjenjuju od prvog po-godnog trenutka, bile bi ne samo nepotrebne, nego i praktično nemoguće. Jer, koje Bošnjake bi mogli iseljavati i pokrštavati, na kakvu istragu poturica bi mogli pozivati, koga bi imali ubijati i progoniti, ako Bošnjaka muslimana nije ni bilo!? I ako ih je bilo tek šaka jada, moglo ih se likvidirati mučki, noću, bez svjedoka i bez udaranja u ta-lambase kojim je podržavano širenje mržnje prema Bošnjacima i islamu!? Udaralo se u te talambase jer je tada bilo Bošnjaka i muslimana, jednako kao što se i danas udara i u Bosni, i u Europi, jer još ima i Bošnjaka i muslimana! Stoga se svako suprotstav-ljanje kršćanstva i islama i reduciranje njihovog odnosa na otpor progresivne Europe invaziji primitivnih orijentalaca, odnosno, na nepomirljivi sukob kršćanske Europe i islamskog Orijenta, otkriva smjesta u svojoj ideološki ogoljenoj suštini produciranja nacionalistički intonirane mitologije i povijesnih falsifi kata najkrupnijih razmjera, u službi politike beskompromisnog anti-islamizma!

Međutim, upravo je visoki procenat Bošnjaka i muslimana u demografskoj i vjer-skoj strukturi novoosnovanih susjednih država, prije svega Srbije i Crne Gore, na-metnuo potrebu politike njihovog nemilosrdnog progona, da bi se prikazala onakva demografska, etnička i religijska slika, kakva je bila potrebna vlastima novih državica na Balkanu koje su tako pripremale argumente za svoje hegemonističke planove oku-pacije Albanije, Bosne, Sandžaka, Kosova, Makedonije, Trakije i sjeverne Grčke, koje su se do balkanskih ratova 1912., još nalazile izvan njihovog domašaja, pod kontrolom oslabljene Porte. Ako se uzme u obzir podatak da je, na primjer, u Beogradu 1809. godine, živjelo oko 92% Bošnjaka, uz svega oko 3% Turaka Osmanlija, onda se može lako zaključiti da je upravo to dovelo do strašnog masovnog pokolja i prisilnog pokr-štavanja stanovništva ovog grada iste godine, koji su naveli Leopolda Fon Rankea da žestoko protestira i ogorčeno osudi ovakve akcije Karađorđevih ustanika! O progoni-ma i masovnoj likvidaciji Bošnjaka iz Crne Gore, kako iz primorskih oblasti, tako i iz područja Podgorice, Nikšića, Žabljaka, Prijepolja, Šahovića, Bijelog Polja, svjedoče mnogi dokumenti, a politika progona Bošnjaka intenzivno je produžena ubijanjem više hiljada civila od strane crnogorskih četnika tokom Drugog svjetskog rata, a kao što je poznato, bila je obnovljena u nekim dijelovima Crne Gore i u periodu 1991.-1995. godine.

Činjenica da je etnička i religiozna struktura stanovništva u Bosni ostala relativno stabilna, i da nije pretrpila drastične izmjene u odnosu na završni period osmanlijskog prisustva na Balkanu, duguje se aneksiji Bosne od strane Austrougarske. Koliko god to bilo paradoksalno, upravo je okupacija Bosne spasila Bošnjake kao muslimanski segment njene populacije, od vrlo vjerovatne prijetnje fi zičke eksterminacije i progo-na. Ovakav nasilni scenario se čini utoliko realniji, kada se ima u vidu činjenica da su Srbija i Crna Gora, odmah po sticanju i formalne nezavisnosti, a zapravo i znatno ranije, započele sa provođenjem strateški planirane radikalne izmjene etničke i religi-ozne strukture, na sve načine, a prije svega nasilnim sredstvima, reducirajući drastično



97

proporciju Bošnjaka muslimana, njihovim progonima, masovnim ubijanjem i prisil-nim pokrštavanjem. Ledena logika ove nasilne politike, dopunski se potvrđuje kroz praćenje zone različitih intenziteta pritiska na Bošnjačko i generalno, muslimansko stanovništvo u regionu. Nakon što je Bosna potpala pod kontrolu Habsburga, Bošnjaci i muslimansko stanovništvo ostali su izvan domašaja genocidnih ambicija Srbije i Crne Gore. Formalno, vlast Porte, koliko god labavo i bez prave snage, zadržala se još 33 godine u oblastima Albanije, Sandžaka, Kosova, Makedonije, sjeverne Grčke i Trakije, i tako u cijelom ovom regionu spriječila prvi udarac genocidne politike novoformiranih država Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke, koje su one već nemilosrdno praktikovale unutar svojih neposrednih granica. Samo zahvaljujući toj činjenici, bošnjačka popula-cija je opstala i sačuvala svoj identitet upravo u tim regionima. Granice unutar kojih se do danas zadržao znatno viši procenat Bošnjaka, i generalno, muslimana; gdje se do danas nalazi daleko veći broj sačuvanih džamija, tekija, medresa i drugih objekata islamske arhitekture, kao što su hanovi i hamami, bezistani, čaršije, takoreći u milime-tar se poklapa sa granicama ove zone. Ilustracije radi, dovoljno je uporediti činjenicu da je, do povlačenja osmanlijske države sa ovih prostora, zapadna Srbija, od Šapca do Užica, bila sa većinskim bošnjačkim, odnosno muslimanskim stanovništvom, koje je, u gradu Užicu dostizalo gotovo 98%, a da su za manje od dvije godine kasnije, Bošnjaci već bili manjina, dok u samom Užicu jedva da je ostao neki Bošnjak, sa činjenicom da se, u svim regionima unutar spomenute zone produženog zaštitnog uticaja osmanlijske države, procenat muslimanskog stanovništva manje promijenio za ovih sto godina od balkanskih ratova do danas, nego samo u prvih deset godina, u bilo kom dijelu Srbije, Crne Gore, Bugarske i Grčke, koji su ostali izvan ove zone!

Prema tome, sve oblasti Balkana u cjelini, a ne samo područje Bosne, unutar grani-ca Osmanlijske države, sve do samog kraja njenog postojanja, predstavljale su tipičan primjer izrazito multietničkog i multireligijskog društva. Masovno i sistematsko pro-tjerivanje Bošnjaka i muslimana sa teritorija na kojima su stvorene prve samostalne države poslije odlaska Osmanlijske države, jeste ključni psihološki motiv animoziteta prema Bošnjacima i svim muslimanima (Albancima, Turcima, Pomacima, Torbešima/Gorancima) koji do danas snažno vlada u ovim državama (Srbija, Crna Gora, Grč-ka, Bugarska); upravo je efi kasnost i relativna lakoća gotovo totalnog protjerivanja muslimana izvan prvih granica teritorije na kojoj su osnovane ove države, dovela do patološke frustracije i nezadovoljstva što su Bošnjaci i muslimani na teritoriji Bosne, Sandžaka, Kosova, Albanije još uvijek tamo, što su opstali u procentu koji je daleko iznad onog koji je prvobitno planiran!

Vidjevši jasno šta se dogodilo njihovim zemljacima Bošnjacima i svim muslimani-ma u područjima iz kojih se Osmanlijska država povukla, shvativši da ih od iste sudbi-ne čuva još samo prisustvo Porte, koliko god bilo jasno da je već na izdisaju, potpuno je razumljivo zašto su smatrali da će za njih odlazak i propast Osmanli Devleta, biti ravan katastrofi ! Često se Bošnjacima dijele istorijske, političke, pragmatične ali i mo-ralne lekcije, zato što nisu, kao kršćani, njihovi sunarodnici i viševjekovni sugrađani u sklopu zajedničke države, na vrijeme poveli borbu za svoje nacionalno oslobođenje,



i tako uhvatili mjesto u redu za nacionalno priznanje i nacionalnu državu!? Borba za potpuno nacionalno oslobođenje Bošnjaka, po uzoru na susjedne zemlje, za Bošnjake, objektivno ni jednog trenutka nije dolazila u obzir, ni tada, ni sada (dovoljno je sjetiti se kako je, poslije raspada SFRJ, dočekana legitimna odluka građana Bosne i Hercegovi-ne o stvaranju samostalne države, izražena ogromnom većinom na referendumu, prije 20 godina, i koliko je upitna njihova puna nacionalna emancipacija čak i danas)6, jer je bilo sasvim jasno da opstanak Bošnjaka muslimana nije u njihovim rukama i da stvara-nje njihove nacionalne države, neće dozvoliti ni jedna od susjednih država koje i danas jedva čekaju da od Bosne otmu što god se može oteti. Ukratko, propast Osmanlijske države, odnosno, njen defi nitivni odlazak sa cijele teritorije Bosne, suočio je Bošnjake sa krajnje dramatičnom situacijom koju defi nišu stihovi R. M. Rilkea:

Ko sada može govoriti o pobjedi?Sada je dovoljno da se ostane živ!

A ono što je Bošnjake tek čekalo, nije im obećavalo čak ni onaj minimum: da se ostane živ!

Ali su, zato, pravu priliku za nacionalnu emancipaciju dobili upravo kršćani Bosne, dakle, pravoslavci i katolici, koji su, na temeljima inače državno i nacionalno centrali-stičkih snažno ustrojenih crkvi, (kako pravoslavne, koja na ovim prostorima nastupa, takoreći by default, kao srpska, tako i katoličke, koja se, u ovim područjima, isto tako by default, smatra za hrvatsku), praktično bez izuzetka, sebe veoma brzo, i odmah po-slije aneksije 1878. godine, nacionalno identifi kovali kao Srbe, odnosno, kao Hrvate. Veoma je važno demantirati rasprostranjenu predrasudu da su Bošnjaci takoreći na svoju ruku, iz nehata, u svakom slučaju, sopstvenom greškom, odbacili sjajnu priliku da slijede ovaj primjer i da sebe takođe identifi kuju nacionalno, a ne vjerski. Ovo je od ključnog značaja najmanje iz dva razloga koji se do danas, treba li reći – potpuno neopravdano!? – koriste protiv Bošnjaka.

Kao prvo, Bošnjacima nije ostavljena nikakva šansa da se izjasne nacionalno kao Bošnjaci, nego samo da se izjasne kao Srbi, odnosno kao Hrvati i tako da se manje-više dobrovoljno priklone sopstvenoj defi nitivnoj denacionalizaciji. Čak je i sam termin Bošnjak ofi cijalno tabuiziran do te mjere da je ovaj izvorni naziv, star više od hilja-du godina (Bošnjani), potpuno iščezao iz upotrebe na teritoriji Bosne i Hercegovine.7

6 Činjenica da je referendum o osamostaljenju Crne Gore, iako sa znatno nižim procentom glasova u prilog ovakve odluke, u Srbiji primljen samo sa gunđanjem, ali bez i jednog jedinog oružnog incidenta! Činjenica da je poslije referendumske odluke o stvaranju samostalne države Bosne i Hercegovine, javnost Srbije i Crne Gore, kao i sve njihove političke partije bez izuzetka, zahtijevala vojnu akciju s obrazloženjem da Srbima niko ne može nametati u kojoj će državi živjeti. Jasno je da se ova univerzalno negativna odredba odnosi upravo na Bošnjake i povijesna inercija po kojoj Srbi imaju legitimitet da nametnu svoju volju Bošnjacima, jer su Srbi kršćani a Bošnjaci muslima-ni, upravo kao što na osnovu iste negativne predrasude, većina europskih kršćana smatraju da imaju pravo nametati svoju volju europskim muslimanima, na osnovama puke kulturne hijerarhije!

7 Sam autor ovog teksta, veoma se iznenadio i gotovo osjetio uvrijeđenim, kada su ga, po prvi put u životu, u Make-doniji nazvali Bošnjak! Nacionalno ime Bošnjaka zadržalo se do danas i na Kosovu, u Albaniji, kao i u Bugarskoj.



99

Bošnjacima je ostavljena samo mogućnost da budu prihvaćeni kao naši muslimani (što je značilo Srbi, odnosno, Hrvati, zavisno od toga koja kršćanska populacija je brojnija u tim dijelovima, ortodoksna ili katolička). Ovo je postalo sasvim jasno kada je za Bošnjake uvedena odrednica Neopredijeljen, koja je očito bila koncipirana kao sasvim privremena, i zapravo je tek u implikaciji mogla da se pravilno pročita kao: Za sada, još malo, neopredijeljen, ali će uskoro trebati da se opredijeli ili kao (poturčeni) Srbin ili kao (islamizirani) Hrvat, u svakom slučaju stigmatiziran zbog svoje vjere! Pri tom, ne treba zaboraviti da je plan totalne denacionalizacije Bošnjaka i pripreme njihovog defi nitivnog asimiliranja u nacionalni korpus Srba ili Hrvata, bio dopunski osnažen ofi cijalnom zabranom javne upotrebe sintagme Bosanski jezik. Razumije se, na cije-loj teritoriji BiH i dalje se govorio upravo Bosanski jezik, kao što se i danas govori, ali je smisao ove zabrane jasan: izbrisati iz svijesti Bošnjaka i sjećanje na sopstveno ime, sopstveni jezik, sopstvenu tradiciju i kulturu, ukratko, samu svijest o sopstvenom identitetu;

Kao drugo, objektivna nemogućnost da se na ravnopravnim temeljima izjasne naci-onalno i vjerski, nije sama po sebi (čak i da je bila propust Bošnjaka, a vidjeli smo da nije!) imala nikakvog utjecaja na već odavno pripremljene i razrađene hegemonističke planove susjeda da Bosnu i Hercegovinu prisvoje, prigrabe, odnosno, podijele kao što razbojnici dijele svoj plijen. Ti planovi ne samo da nisu uzimali u obzir šta će reći i što će učiniti Bošnjaci, nego su njihovom primjenom Bošnjacima zatvorena usta i vezane ruke upravo zato da ne bi ništa ni rekli, ni učinili dok ne budu u potpunosti, makar ofi ci-jelno, na papiru, asimilirani. Nemilosrdna agrarna reforma kojom je oduzeta osnovna podloga opstanka Bošnjaka kao relativno organizovane društvene grupe, učinila je to praktično neizbježnim Očuvanje nacionalnog, kulturnog, jezičkog i vjerskog identiteta novih naraštaja Bošnjaka, u tim okolnostima, tako se svelo na zadatak koji su mogle preuzeti još samo njihove nene i matere! I to samo dok djeca ne odrastu. Prije nego što ih ponese matica društvenog života, neprijateljska i prema njihovom imenu, i prema njihovoj kulturi, i osobito, prema njihovoj vjeri!

Da su taj zadatak, u upravo nemogućim uslovima, obavile besprijekorno, potvrdila su zbivanja s početka osnivanja samostalne države Bosne i Hercegovine, ravnopravne članice UN. Iako su posljednji znaci nacionalnog kulturnog i vjerskog identiteta Boš-njaka tada već sasvim oslabili, pa se činilo da je samo bošnjaštvo na izdisaju, Bošnjake je iz kome prenuo tek direktan i maksimalno organiziran pokušaj protjerivanja i fi zičke eksterminacije Bošnjaka, i totalnog uništenja svih biljega njihovog nacionalnog, kul-turnog, vjerskog i povijesnog identiteta!



Zaključak

Sve dok se vladajući ideološki stereotip o europskom kršćanstvu i neeuropskom/anti-europskom islamu u potpunosti ne izbaci iz upotrebe i to na svim nivoima komu-nikacije, neće biti moguće da se sagleda sasvim jednostavna i neporeciva istina da:

1. Europa nije ekskluzivno kršćanski nego jednako tako i islamski kontinent, pri čemu treba imati u vidu da ni kršćanstvo ni islam ne potiču iz Europe, tako da ni jedna ni druga religija ne mogu polagati pravo niti na imanentno europski identitet, niti na eu-ropsku autohtonost;2. Bosna je integralno europska zemlja a Bošnjaci su autohtono, od pamtivijeka i bir-vaktile, europski narod;3. Činjenica da su Bošnjaci aktivno branili jednu islamsku državu u čiji sastav je ušla Bosna, proistječe iz toga da su velikom većinom prihvatili islam. Kao što je poznato, kršćani i ostali građani Osmanlijske države koji su odlučili da ne prihvate islam, imali su ogromnu privilegiju da ne idu vojsku, odnosno, bili su oslobođeni vojne obaveze;4. Ratujući za svoju državu u čijem sastavu su živjeli 400 godina, Bošnjaci su branili Bosnu kao europsku zemlju, Bošnjake kao europski narod, islam kao europsku religi-ju, bosanski jezik kao europski jezik, svoju tradiciju i kulturu kao europsku tradiciju i kulturu;5. Mit o kršćanskoj Europi i anti-europskom islamu, najjasnije se otkriva kao ideološ-ki fabrikovan stereotip upravo na tlu Bosne.

Stoljeća skladnog života vjernika kršćana, muslimana i jevreja, s jedne strane naj-jače osvjetljavaju činjenicu da je, kao i Bosna, i cijela Europa, zapravo u neponovlji-voj prilici da postane mjesto zajedničkog života, interakcije i harmonije ove tri velike monoteističke religije. I cijelom svojom novovjekovnom prošlošću, i potencijalima koje u sebi nosi kao multikulturni model budućnosti, Bosna je istinska civilizacijska, povijesna i kulturna paradigma Europe at its best, dakle u svojem najboljem izdanju! To je ona istina koju direktno potkrepljuju svi fakti i koju, kao takvu, treba prihvatiti i poštovati, nasuprot svim ideološki motiviranim pokušajima da se islam, Bosna i Boš-njaci izopće iz Europe i europske povijesti.

Myth on Christian Europe and Islamic Orient – Bosnia as Historical and Cultural Paradigm Of Europe

Summary

The generally accepted belief that Christianity is authentically European religion, whi-le Islam is non-European or even anti-European religion, in the light of historic facts is merely a groundless myth. It is notorious, albeit ignored fact, that all three great mo-notheist religions – Judaism, Christianity, Islam – by origin are clearly non-European. The spread of Christianity and Islam in different regions of Europe is uneven; in many parts of Europe, Islam came up to two centuries before Christianity. So, the identity of



101

Europe is defi nitely multireligious and multicultural. In this respect, the case of Bosnia is pivotal. European identity of Bosniaks is defi nitely unquestionable. By its modern history, as well as by its reality and potentials as multireligious and multicultural cha-racter, Bosnia is a true civilization, historic and cultural paradigm of Europe at its best.

Literatura

1. Abdullah, M. Salim. 1995. Muslims in Germany. In Muslim Minorities in the West, eds. Syed Z. Abedin and Ziauddin Sardar. London: Grey Seal

2. Abedin, Syed Z., and Ziauddin Sardar, eds. 1995. Muslim Minorities in the West. London: Grey Seal

3. Amiraux, Valerie. 1996. Turkish Islam in Germany. In Political Participation and Identities, eds.W.A.R.

4. Shadid and P.S. Koningsveld. Kampen, NL: Kok Pharos5. Baumgartner, Frank R., and Beth L. Leech. 1998. Basic Interests: The Importance

of Groups in Politics and in Political Science. Princeton: Princeton University Pre-ss

6. Hippler, Jochen, and Andrea Lueg, eds. 1995. The Next Threat: Western Percepti-ons of Islam. Trans. LailaFriese. London: Pluto Press

7. Hodgson, M.G.S. 1974. The Venture of Islam: Conscience and History in a World Civilization. 3 vols. Chicago: University of Chicago Press

8. Huntington, Samuel P. 1993. The Clash of Civilizations? Foreign Affairs 72 (3): 22–49

9. Hussain, Dilwar. 2003. The Holy Grail of Muslims in Western Europe: Represen-tation and their relationship with the state. In Modernizing Islam. Religion and the Public Sphere in the Middle East and Europe, eds.

10. Karakasoglu, Yasemin, and Gerd Nonneman. 1996. Muslims in Germany with spe-cial reference to the Turkish-Islamic community. In Muslim Communities in the New Europe, eds. Gerd Nonneman et al. London: Ithaca Press

11. Kettani, M. Ali. 1996. Challenges to the organization of Muslim communities in Western Europe: The political dimension. In Political Participation and Identities of Muslims in Non-Muslim States, eds. W.A.R. Shadid and P.S. van Koningsveld. Kampen NL: Kok Pharos, 14–35.

12. King, Russell, ed. 1993. The New Geography of European Migrations. London: Belhaven Press

13. Klausen, Jytte. 2005. The Islamic Challenge. Oxford: Oxford University Press14. Lewis, Bernard. 1982. The Muslim Discovery of Europe. New York: Norton. 1993.

Islam and the West. New York: Oxford, University Press15. Nielsen, Jorgen. 1992a. Muslims in Western Europe. Edinburgh: Edinburgh Uni-

versity Press, 1992b. Religion and Citizenship in Europe and the Arab World. Lon-don: Grey Seal



16. Noiriel, Gerard. 1988. Le Creuset Français. Histoire d’Immigration XIX-XX Siècles. Paris: Seuil

17. Pedersen, Lars. 1999. Newer Islamic Movements in Western Europe. Aldershot: Ashgate

18. Shadid, W.A.R., and P.S. van Koningsveld, eds. 1996a. Muslims in the Margin: Political Responses to the Presence of Muslims in Western Europe. Kampen, NL: Kok

19. Soysal, Yasemin Nuhoglu. 1994. Limits of Citizenship: Migrants and Post national Membership in Europe. Chicago: University of Chicago Press

20. Syed Muhammad Naquib al-Attas, (1995.) Prolegomena to the Metaphysics of Islam, Kuala Lumpur, ISTAC

21. Tanović, Bakir, Historija Bosne u okviru Osmanskog carstva, Svjetlost, Sarajevo, 2010.

22. Taspinar, Omer. 2003. Europe’s Muslim Street. Foreign Policy 135 (March-April): 76–7

23. Ternisien, Xavier. 2002. La France des Mosquees. Paris: Albin Michel24. Religion and the Political Organization of Muslims in Europe by Carolyn M. War-

ner and Manfred W. Wenner, Perspectives on Politics, September 2006.


Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.Fakultet humanističkih nauka “Džemal Bijedić” u Mostaru

Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka

Sažetak: U radu se prezentiraju noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka. Zasnovani su na etnogenetskim istraživanjima švicarskog državnog etnogenetskog instituta Igenea i multidisciplinarnim znanstvenim istraživanjima autora ovoga rada. Proizlaze iz Igene-inih pokazatelja koji se odnose na etničku strukturu savremenog bosanskohercegovač-kog stanovništva i iz rezultata znanstvenih istraživanja doc. dr. Ibrahima Pašića, što su objavljena u njegovoj doktorskoj disertaciji “Predslavenski korijeni Bošnjaka/od planine Romanije do istočnih granica rimske provincije Dalmacije/” (2008), u studiji “Mile i Moštre”, ilirsko-gotski korijeni bosanske vladarske dinastije, stećka i Crkve bosanske (2009), kao i u posljednjoj Pašićevoj studiji “Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni”, koja se nalazi u izdavačkoj proceduri. Igeneini etnogenetski pokazatelji u potpunosti su komplementarni rezultatima znanstvenih istraživanja autora ovog rada. Bošnjaci su, po svom porijeklu, autentični Evropljani. Njihovi najstariji etnički korijeni pripadaju Ilirima, Germanima (Gotima), Keltima i Tračanima. U bošnjačkoj etnoge-nezi slavenskih etničkih elemenata svega je 15 %.Ključne riječi: Iliri, Germani, Kelti, Tračani, etnogeneza, Igenea, onomastika, antro-ponomastika.

Kada je Mehmed Handžić 1940. godine, u svom radu o islamizaciji Bosne i porijeklu bosanskohercegovačkih muslimana, napisao da Bošnjaci “nemaju ni malo interesa za istinom o svom predislamskom porijeklu i da je za njih glavno da ostanu osvjedočeni muslimani pa makar u prošlosti bili ne znam što,”1 on je time izrekao antologijsku istinu o jednom od najstarijih evropskih naroda i njegovom povijesnom odnosu prema vlastitoj historiji. U Evropi, a vjerovatno i u svijetu, nema naroda koji se nihilistički i s toliko nipodaštavanja odnosio prema svojoj historiji kao što su se odnosili Bošnjaci. Sve do savremenog doba, vjerska pripadnost islamu Bošnjaku je bila važnija od nje-govog etničkog porijekla. Bosanskohercegovačke muslimane, po nacionalnosti Boš-njake, od 15. do 20. vijeka, isključivo je zanimalo da budu i ostanu dobri muslimani

1 M. Handžić, Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih muslimana, Bošnjaci i islam, Sarajevo 1998, 17. Handžić je među prvima ustao protiv ove zablude čiju aktualiziranost, u različitim oblicima, susrećemo sve do danas.

3 Noviji pogledi na etnogenezu Bošnjaka – evropski korijeni Bošnjaka


i oni se, sve do sredine 20. vijeka, skoro uopće nisu zanimali za svoju predislamsku povijest.2 S tim u vezi, Muvekit piše da Bošnjaci tek sredinom 19. stoljeća od svojih susjeda Srba i Hrvata doznaju da se Bosna nekada zvala Ilirik.3

Geografski razmješteni između Srba i Hrvata, Bošnjaci su Srbima i Hrvatima veli-kodušno prepuštali istraživanja predislamske povijesti njihove zemlje.4 To bi se done-kle moglo i opravdati da srpska i hrvatska istraživanja predislamske Bosne nisu poli-tički motivirana i da je srpsko-hrvatska interpretacija bošnjačke predislamske povijesti zasnovana na historijskim činjenicama. Srpski i hrvatski historičari bošnjačku povijest uglavnom interpretiraju pervertirano i neznanstveno. Naime, da bi se opravdalo “hi-storijsko pravo” Srbije i Hrvatske na Bosnu i Hercegovinu, u hrvatskoj i srpskoj histo-riografi ji napisane su stotine radova u kojima se nastoji pseudoznanstveno “dokazati” da je Bosna i Hercegovina srpska i hrvatska, te da su Bošnjaci “najhrvatskiji Hrvati”, “cvijeće hrvatskog naroda”, ili “najstariji Srbi”. Kao što je općepoznato, autohtoni bo-sanski katolici i pravoslavci, koji su također Bošnjaci, pod utjecajem politički motivi-rane propagande iz Beograda i Zagreba, od sredine 19. stoljeća počinju se izjašnjavati kao Hrvati i Srbi.5

Opredjeljenjem bosanskih katolika i pravoslavaca da postanu Hrvati i Srbi Boš-njaci su, od druge polovine 19. stoljeća, svedeni na vjersku grupu a njihova zemlja, kako je to u uvodu Istočnog pitanja autora Vasilja Popovića metaforički iskazao Milo-rad Ekmečić, na “posljednje utočište fesa u Evropi”. Razumije se, problem Milorada Ekmečića i njemu sličnih nije u fesu već u glavi koja taj fes nosi. Tokom Drugog svjet-skog rata Bošnjacima je zaprijetilo genocidno istrebljenje, a posebno tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-1995. godine. Pritom, od strane međunarodne zajednice, prvenstveno od strane Evrope, Bošnjaci su bili žrtvovani i osuđeni na nestanak, samo zbog toga što su muslimani. Tada kršćanska Evropa nije znala da je osudila na istreblje-nje jedan dio svoga etničkog bitka, etničke potomke najstarijih evropskih naroda čiji

2 Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1900, autora Safvet bega Bašagić-Redžepašića, obuhvata period od 1463-1850. godine.

3 “Prema onome što prenose historije nemuslimana, ranije se Bosna zvala Ilirik.” S. S. Hadžihuseinović Muvekit, Povijest Bosne, Sarajevo 1999, 7.

4 V. Klaić, Povijest Bosne, Zagreb 1882, 27-42; V. Ćorović, Bosna i Hercegovina, Beograd 1925, 10-31; Isti: Histo-rija Bosne, Beograd 1940, 19-93; Ć. Truhelka, Bosna u doba prehistoričko, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 78-102; A. Mayer, Bosna u ilirsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 103-120; M. Mandić, Bosna i Hercegovina u rimsko doba, Povijest Bosne i Hercegovine (reprint iz 1942. g.), Sarajevo 1991, 121-137; A. Benac, D. Sergejevski, Đ. Mazalić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1955, 110; A. Benac, B. Čović, N. Miletić, Đ. Basler, E. Pašalić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, 11-375. I. Bojanovski, Bosna i Hercegovina u antičko doba, ANUBiH, Djela, knjiga LXVI, Sarajevo 1988, 7-411.

5 Godine 1863. sarajevski Srbi osnovali su tajno društvo za iskorjenjivanje naziva Vlah i ćafi r, umjesto kojih uvode naziv Srbin. Predsjednik društva bio je kaluđer Teofi l Petranović, a članovi učitelji srpskih škola, srpski sveštenici i srpski trgovci. Godine 1864., “или мало доцније” osnovano je u Sarajevu slično hrvatsko društvo. Pokretač mu je bio Klement Božić, dragoman pruskog konzulata u Sarajevu. “Зaдатак му je био да искорјењује име Шокац, a католички cвет да навикава на име Хрват”. U to vrijeme fa Grga Martić, koji se do tada deklarisao kao Bošnjak, počinje se izjašnjavati kao Hrvat. В. Cкарић, Из прошлости Босне и Херцеговине IX века, Изабрана дела, kњига III, Caраjeво 1985, str. 67, 68.



105

etnički korijeni su stari koliko i korijeni Francuza, Germana, Španaca, Skandinavaca, Italijana, itd. To još uvijek nije poznato ne samo navedenim Evropljanima, nepoznato je i Bošnjacima, posebno njihovim historičarima.

Od Herodota pa do savremenog doba historičar nigdje nije politički i ideološki instrumentaliziran u tolikoj mjeri kao što je na Balkanu i u Bosni i Hercegovini. To je zbog toga što historičari tumače čiji je Balkan, čija je Srbija, Makedonija, Hrvatska, a posebno Bosna i Hercegovina. Stoga, nigdje nema većih nacionalista, kvislinga, ma-rioneta ili mediokriteta kao što ih ima među balkanskim i bosanskim historičarima. Balkanski i bosanski sluganski “historičari” ciljano se “školuju” i proizvode, s ciljem da se iskoriste u političke i ideološke svrhe.

Sve do 2009. godine historičari su posjedovali ekskluzivno pravo na tumačenje et-nogeneze Bošnjaka i uglavnom su dokazivali da su Bošnjaci po svom porijeklu Slave-ni. Pošto bošnjačkih historičara u historiji bosanskog starog ili srednjega vijeka do ne-davno skoro uopće nije bilo, u tome su posebno prednjačili srpski i hrvatski historičari. S obzirom na to da su Srbi i Hrvati po svom porijeklu Slaveni, na taj način, indirektno se “dokazivalo” i isticalo srpsko i hrvatsko pravo na Bosnu i Hercegovinu. Ali, tome su, što iz znanja ili iz neznanja, na ruku išli i neki bošnjački historičari, u posljednje vrijeme Mustafa Imamović i njegovi epigoni.

U Historiji Bošnjaka autora Mustafe Imamovića na više mjesta stoji da su Bošnjaci po svom porijeklu Slaveni.6 U istom panslavističkom duhu, pod znanstvenom paskom Mustafe Imamovića, već je protekao i jedan naučni skup pod nazivom “Bošnjački identitet u XX stoljeću”, što je 7. i 8. oktobra 2003. godine održan u Sarajevu.7 Bilo koje drugačije mišljenje, ne samo među srpskim ili hrvatskim historičarima već i među bošnjačkim, smatrano je bogohulnom herezom a njegovi zastupnici anatemisani su kao nekadašnji srednjevjekovni heretici. Međutim, kada je od 2009. godine švicarski državni etnogenetski institut Igenea u etnogenetska istraživanja uveo pouzdani DNK metod i pokazao da u strukturi savremenog bosanskohercegovačkog stanovništva Iliri učestvuju sa 40%, Germani sa 20%, Kelti sa 15%, Slaveni sa 15 %, Huni sa 6% i Tra-čani sa 4%, brojne balkanske i srpsko-hrvatske pseudoznanstvene hipoteze o porijeklu Bošnjaka pale su u vodu, srušene su kao kule od karata.

Historičar, posebno onaj koji vlada isključivo historijskim metodom, defi nitivno je izgubio monopol da prosuđuje o etnogenezi. Klasičnom historičaru sve manje se vjeruje, ne samo u akademskim krugovima. Sve manje mu vjeruje i prosječno obrazo-van čovjek, posebno u Bosni i Hercegovini. Poslije briljantne primjene DNK metoda prilikom utvrđivanja identiteta srebreničkih žrtava, što se utvrđuje na osnovu krvnih uzoraka živih srodnika žrtve, postalo je očito da je DNK metod egzaktan i da u njega ne može biti sumnje.

Manjem broju historičara, u etnogenetskim istraživanjima pojedinih naroda i znat-no prije pronalaska DNK metoda, od ranije su bili na raspolaganju lingvistički i ono-

6 M. Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1977, str. 12 i d.7 O tome vidjeti na Internetu.



mastički metod. Riječ je o sofi sticiranim naučnim metodima kojima je, zbog njihove težine i složenosti, ovladao vrlo mali broj historičara, na prvom mjestu Konstantin Ji-reček, i još neki. Kada je Jireček, u svojoj Geschichte der Serben,8 pokazao da je naziv Onogošt nastao od gotskog antroponima Anagasts on je time ukazao na jedan od naj-plodonosnijih, ali i znanstveno ponajtežih, puteva kojim je u etnogenetskim istraživa-njima potrebno ići. Pokazao je da i ime ili naziv, ukoliko mu se na pravilan način utvrdi ime i porijeklo, ima karakter prvorazrednog historijskog izvora.9 No, pred historičare, koji namjeravaju krenuti Jirečekovim putem, postavljen je jedan težak uvjet: nužno je poznavanje jezikâ kasnoantičkih naroda čija povijest se istražuje i njihovo razmatranje, ne samo na lingvistički već i na onomastički način. Poznavanje tih jezika, ili njihovih jezičkih ostataka, omogućava znanstvenu valorizaciju antroponomastičkog materijala rasprostranjenog na određenom tlu, što u historiografi ji može biti od velike važnosti. Ali, ne samo što su neupućeni u lingvistiku i onomastiku; mnogi historičari još uvijek ne znaju da je, kako piše Radoslav Katičić, antroponomastika jedina znanost koja, u nedostatnosti drugih izvora, može prodrijeti u složena povijesna pitanja etničkoga kon-tinuiteta i razmještaja nekadašnjeg stanovništva.10

Antroponomastički jezički materijal rasprostranjen na bosanskohercegovačkom tlu pokazuje fenomenalnu znanstvenu utemeljenost Igeneinih pokazatelja koji se odnose na strukturu savremenog bosanskohercegovačkog stanovništva. Prema tim pokazatelji-ma – u etnogenezi bosanskohercegovačkog stanovništva a prema tome i u etnogenezi Bošnjaka – Iliri učestvuju s 40%. To se posebno vidi na području čuvene ilirske glasi-načke kulture.

Geografski pojam Glasinac sadrži tri različita značenja. U najužem i, vjerovatno, prvobitnom obliku, stanovnici Glasinca pod tim pojmom podrazumijevaju polje koje se nalazi s istočne strane planine Romanije, u novije vrijeme poznato kao Glasinačko polje. Okruženo je visokim brdima i planinama, Romanijom i njenim ograncima, i to je pravi Glasinac. U širem smislu, pod Glasincem se podrazumijeva planinska visoravan koja se nalazi između planina Romanije i Devetaka, oko 40 km istočno od Sarajeva. Na sjeveru je određuje brdo Kopito, na jugu rijeka Prača, dok prema istoku nema jasno određene granice, koju jednim dijelom određuje rijeka Rakitnica. U najširem smislu, pod Glasincem se podrazumijeva prostor između Rogatice i Vlasenice te Romanije i rijeke Drine.11 Glasinac, posebno u njegovom užem, ali i širem smislu, izuzetno je po-godan za stočarstvo, što je uvjetovalo naseljenost ovog kraja još u vrijeme 2. milenija pr. n. e. Glasinac se tada nalazio u okvirima tzv. Cetinske kulture, prve dosad poznate

8 K. Jireček, Geschichte der Serben, I, Beograd 1911, str. 36.9 Iako po struci historičar, Konstantin Jireček smatra se utemeljiteljem znanstvenih proučavanja vulgarnog latiniteta

u Dalmaciji.10 R. Katičić, Značenje antroponomastike u našoj fi lologiji, Novi jezikoslovni ogledi, Zagreb 1992, str. 217-220. Upor:

R. Katičić, Značaj antroponomastike u našoj fi lologiji, Onomastica Jugoslavica, knjiga 10, Zagreb 1982, str. 87.11 O granicama Glasinca vidjeti u: M. Filipović, Glasinac, antropogeografsko-etnološka rasprava, SANU, Odjeljenje

društvenih nauka, Srpski etnografski zbornik, knj. LX, Naselja i poreklo stanovništva, knj. 32, Beograd 1950, str. 7-18. Upor.: B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 269.



107

kulturno-etničke zajednice na prostoru zapadnog Balkana.12 Kako se pretpostavlja, u periodu ranog bronzanog doba u Bosni i Hercegovini, u vremenu od 1800. do 1600. g. pr. n. e., pod najezdom stočarskog stanovništva koje je dolazilo s istoka ili jugoistoka, cetinska kultura na Glasincu potisnuta je, uništena ili asimilirana. Krajem II milenija novi etnički element dovršio je na prostorima Balkana, pa tako i na Glasincu, proces formiranja jedne široke kulturno-etničke zajednice koju će, kasnije, rimski i grčki pisci nazvati zajedničkim imenom Iliri.13

Prva istraživanja glasinačke toponimije otkrila su da 52 naziva sa Glasinca jesu izvjesnog, vjerovatnog i najvjerovatnijeg ilirskog porijekla.14 Tim nazivima nužno je pribrojiti 47 naziva izvjesnog, vjerovatnog i najvjerovatnijeg latinskog porijekla, koji su nastali u periodu romanizacije Ilira.15 Bez povijesnog kontinuiteta glasinačkog i bo-sanskog stanovništva ti nazivi ne bi imali izgleda da se sačuvaju sa svojim predslaven-skim imenima. Posebno poglavlje predslavenske Bosne ispisuju glasinački hidronimi od kojih neki – kao što su Ódska, Ôljā voda, Udaša i Màra – pripadaju najstarijoj indoevropskoj hidronimiji. Predslavenski nazivi i hidronimi u skladu su s povijesnim kontinuitetom bošnjačkog stanovništva Glasinca, posebno s njegovim grobljima koja su situirana na ilirskim tumulima, što je sepulkralna pravilnost Bosne i Hercegovine. Kako piše Nada Miletić, gdje god je to bilo moguće, tumule su zaposjeli stećci,16 a nji-hove okrajke najstariji muslimanski tzv. “šehidski nišani”.17

Ilirsko porijeklo Bošnjaka u bosanskohercegovačkoj historiji svojevremeno je za-stupao arheolog prof. dr. Enver Imamović. U studiji Korijeni Bosne i Bosanstva Ima-mović je prvobitno ustvrdio da Bošnjaci vode porijeklo od ilirskog plemena Bathiata.18 U studiji Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, pak, promijenio je mišljenje i ustvrdio da Bosanci, odnosno Bošnjaci, vode porijeklo od ilirskog plemena Poseni.19 Imamovićeve studije uglavnom su napisane na osnovu pukih domišljanja i bez temeljnih znanstvenih istraživanja, što je izazvalo žestoke naučne kritike20 zbog kojih se Enver Imamović pokolebao. U Porodičnom stablu bosanske dinastije Kotro-manića, izdatom 2008. godine,21 Enver Imamović uopće ne spominje Ilire, premda su neka od vladarskih bosanskih imena ilirskoga porijekla.

12 A. Benac, B. Čović, Đ. Basler, E. Pašalić, N. Miletić, P. Anđelić, Kulturna istorija Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1984, str. 106.

13 B. Čović, Od Butmira do Ilira, Sarajevo 1976, str. 270.14 O tome vidjeti u doktorskoj disertaciji: I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka /od planine Romanije do istočnih

granica rimske provincije Dalmacije, Sarajevo 2008.15 Isto. Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, str. 51 – bilješka 117, 52 – bilješka 117./..16 N. Miletić, Stećci, Beograd 1982, str. 22-23.17 I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka.., 112-125.18 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Sarajevo 1995, str. 24, 25.19 E. Imamović, Porijeklo i pripadnost stanovništva Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 60-62.20 Kritičari Envera Imamovića jesu akademik Dževad Juzbašić, prof. dr. Anto Škegro, prof dr. Dubravko Lovrenović,

akademik Srećko Džaja. O tome vidjeti u referatima s međunarodne konferencije Balkanska društva u promjenama: Upotreba historijskih mitova, Sarajevo 7-9 11. 2002. Historijski mitovi na Balkanu (zbornik radova), Institut za istoriju, Sarajevo 2003, str. 7-291.

21 O tome vidjeti na Internetu.



U kojoj mjeri su se bosanskohercegovački historičari nihilistički odnose prema bosanskim vladarskim imenima ilirskog porijekla pokazuje bosansko vladarsko ime Borič. U južnoslavenskoj historiografi ji ime prvog poznatog bosanskog bana dosljedno se slavenizira, sa slavenskim sufi ksom -ić, što u srpskoj historiografi ji poprima i tragi-komične razmjere. Kinamosovu grafi ju banskog imena, koje je grčki historičar Kina-mos zapisivao kao Bori//tzhj, Ninoslava Radošević-Maksimović prevodi kao Borič a Jovanka Kalić, u znanstvenoj obradi istoga teksta, interpretira kao Borić!?22 Latinski izvori, pak, donose Boricius, Boricio bano, što je – Borič.23 Ime je ilirskog porijekla i potječe od ilirskog kognomena Baracio.24 Bosansko vladarsko ime Prijesda, pak, također je najvjerovatnijeg ilirskog porijekla.25 Bansko ime Kulin, koje zasigurno nije slavensko, može biti ilirskog26 ili tračkog porijekla. Na drugoj strani, u Centru za bal-kanološka istraživanja u Sarajevu, sve do nedavno, nije se mogao objaviti znanstveni rad o ilirskom porijeklu bosanskih vladarskih imena.27

Prema Igeneinim pokazateljima, u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Germani učestvuju sa 20 %. Među njima najznačajniji su Goti, koji nisu bosanski pro-putnici već su njeni kasnoantički i srednjevjekovni stanovnici. O Gotima koji su živjeli na tlu rimske provincije Dalmacije posebno svjedoči Prokopije. Pišući o ratu između bizantskog cara Konstantina i Gota, u prvoj polovini 6. vijeka, on navodi: “I tako Kon-stantin zadobi čitavu Dalmaciju i Liburniju, pokorivši sve Gote koji tamo žive.”28 Kad su mu pripale Dalmacija i Liburnija (tj. Istra), Prokopije piše (Bell. Goth. I, 7, 26) da je “predobio za sebe sve tamošnje Gote.”29

Srednjevjekovnoj bosanskoj državi Goti su dali poseban pečat. Vladarska dinastija Kotromanića, u svome imenu, sadržava starogermanski antroponim Chotro30 (Chotro +

22 Византијски извори за историју народа Југославије, том IV, Bизантолошки институт CAНУ, посебна издања, књига 13, Београд 1971, str. 51 – bilješka 117; 52 – bilješka 117.

23 Antroponime Borizius, Boricius Michaelis Panze in Zara 1166-1198 K. 2, 71-193. Madius fi lius Boricii (fi lius Bori-cii de Greca, Orig Bonicii) in Veglia 1198 K. 2, 195. Konstantin Jireček čita kao Borič. O tome vidjeti u: K. Jireček, Die Romanen in den Städten Dalmatiens, I, Wien 1903, 67.

24 Od ilir. Baracio (CIL III 2749 (9802, p. 1035). O tome vidjet u: I. Pašić. Mile i Moštre, Ilirsko-gotski korijeni bo-sanske vladarske dinastije, stećka i Crkve bosanske, (podnaslov “Ime bana Borića nije Borić već je Borič i ono je ilirskog porijekla”), Sarajevo 2009, str. 250-255.

25 U vezi s ilir. Brisidia, alb. prijës “vojskovođa”. I. Pašić, Mile i Moštre.., str. 207-208. I. Pašić, Kulin & Prijesda, Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji srednjovjekovne Bosne, Kulin & Prijesda, Two Names of Illyrian Origin in the Ruller’s Dynasty of Mediaeval Bosnia, Zenica 2006.

26 Isto.27 O tome vidjeti u prilozima studije: I. Pašić, Kulin & Prijesda, Dva imena ilirskog porijekla u vladarskoj dinastiji

srednjovjekovne Bosne, Kulin & Prijesda, Two Names of Illyrian Origin in the Ruller’s Dynasty of Mediaeval Bosnia.

28 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom I, (obradili Franjo Barišić, Mila Rajković, Bariša Krekić, Lidija Tomić), SANU, posebna izdanja, knjiga CCXLI, Vizantološki institut, knjiga 3, Beograd 1955, str. 33. O Prokopiju i njegovom Gotskom ratu vidjeti u: O. Veh, (Übers.), Prokop. Gotenkriege, 2 Aufl age, München 1978.

29 Na osnovu Prokopija, Henrik Barić izvodi zaključak “da su i na zapadnom delu trupa Balkanskog Poluostrva posto-jale gotske naseobine (...)”. H. Barić, Starogermanski tragovi u balkanskim jezicima, Lingvističke studije, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, djela, knj. I, Odjeljenje istorisko-fi loloških nauka, knj. 1, Sarajevo 1954, str. 76.

30 Ime je u izvorima prvi put posvjedočeno 590, godine. H. Reichert, Lexikon der altgermanischen Namen, I, Wien 1987, str. 213.



109

man). i desetine drugih bosanskih riječi koje jesu gotskoga porijekla.31 Crkva bosanska, pak, arijansko-gotskog je porijekla, s određenim šizmatičkim primjesama iz Tria capi-tula. Starješinska nomenklatura crkve did, ded ili djed, strojnik, gost, starac, uglavnom je gotskoga porijekla.32 Stećak je riječ gotskoga porijekla, nastala od gotskog leksema stōÞ, što je preterit od gotskog glagola standan “stehen”,33 u bosanskom značenju “sta-jati”. Jezgreno područje balkanskih Gota nalazilo se na tlu nekadašnje Visočke nahije. Desetina srednjebosanskih naziva još uvijek nose imena gotskoga porijekla.34

Gotski vladarski pečat srednjovjekovnoj bosanskoj državi posebno daju državnički leksemi kup, mogoriš, leištrom.

Starobosanska riječ kup, pod kojom se podrazumijeva zbor bosanskih velmoža, na-stala je od gotskog glagola kaupōn “handeln”,35 koji je u značenju “raspravljati, pre-tresati”. Pritom, gotsko k u odnosu na bosansko k ostalo je bez promjene, dok je gotski diftong au dao bosansko u.36 U skladu s općom jezičkom tendencijom pojednostavlje-nja riječî, posljednji slog -ōn, u gotskom glagolu, izgubio se.37

Srednjevjekovni izvori pokazuju da je bosanski kup “raspravljao” i “pretresao” naj-važnija politička pitanja srednjevjekovne Bosne, birao kralja, itd.

Iz povelje kralja Ostoje od 8. decembra 1400. godine, kojom vojvodi Hrvoju daruje grad i župu Hlivno, vidi se da su bosansku plemenitu baštinu posjedovali osidnici, tj starosjedioci.38 Baštinici ili osidnici bili su popisani u posebnoj knjizi, koja se u povelji zove леиштромь,39 “l e i š t r o m (lat. r e g i s t r u m).”40 Slična zemljišna knjiga u drugim zemljama srednjega vijeka nije poznata. Kako smatra Ćiro Truhelka, knjiga se čuvala “u katoličkim krajevima u kaptolskoj riznici, a u patarenskim u djeda bosanske crkve, koji oboji u Bosni bijahu l o c i c r e d i b i l i s.”41

Riječ leištrom zasigurno se ne može objasniti uz pomoć slavenskih jezičkih sred-stava.

Riječ je složena: leišt-rom.

31 O tome pripremam posebnu studiju Bosna i Goti, koju najavljujem.32 I. Pašić, Mile i Moštre.., str. 255-383.33 “standan, prät. stōÞ ‘stehen’”. S. Feist, Etymologisches Wörtebuch der gotischen Sprache, Halle 1909, str. 248.

Upor: F. Holhausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Heidelberg 1934, str. 99. Etimologiju riječi stećak posebno elaboriram u studiji Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni, koja je u izdavačkoj

proceduri.34 Isto, str. 512-565.35 F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Mit Einschluß der Eigennnamen und der Gotischen Lehnwör-

ter im Romanischen, Heidelberg 1934, str. 56.36 U monoftongaciji diftonga, koja se događala nakon prve palatalizacije, diftong au daje ū. M. Mihaljević, Slavenska

poredbena gramatika.., str. 155.37 Riječ kup detaljno razmatram u studiji Bosna i Goti, koju najavljujem.38 F. Miklosich Monumenta Serbica, Spectantia historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Graz 1964, str. 284.39 Riječ je u povelji potvrđena dva puta: “(...) а уписасмо у други лист ка всим осидникомь плємєнитимь лудємь

и капитулу, у кога лєжє леиштроми исписани о нихь ротниковь (...).” (”...) присєгошє свидокуюђє чисто и право, стрьнєђє сє сь правими леиштроми (...).” Isto, str. 248, 249.

40 Ć. Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku, Povijest Bosne i Hercegovine, knjiga I, Saraje-vo 1942-1991, str. 595.

41 Isto.



Prvi dio riječi leišt- slavenizirana je prilagodba gotske riječi *leista f “Leiste”,42 u bosanskom značenju “list”. U glasovnoj promjeni *leista > leišt- kononanti l i t, kao i diftong ei, ostali su bez promjene, dok se s promijenilo u š.

Bosansko -rom u leištrom bosanski je refl eks gotskog rūm n (?), “Raum,”43 u zna-čenju “zemlja”.

Prema tome, leištrom je “zemljišni list”, odnosno “gruntovnica” srednjevjekovne Bosne.

Treća starobosanska riječ koja ima izuzetan povijesni značaj jeste mogoriš, najsta-riji danak koji su Dubrovčani plaćali bosanskim kraljevima. Riječ je zasigurno got-skoga porijekla i potječe od gotske riječi waggari n “Kopfkissen” u značenju “jastuk”, “uzglavlje”, s glasovnom promjenom inicijalnog w u m kao u Venetici > Vnetci > Mnetci > Mleci44 (a > o), i sufi ksom -š.45

Prvorazredan značaj u bosanskoj toponimiji, pak, koji se može mjeriti s Jirečeko-vim otkrićem Onogošt < Anagasts, je gotski naziv za Srebrenicu, koja se u gotskom jeziku zvala Fojhar. Danas, Fojhar je manje selo koje se nalazi na sjevernoj periferiji Srebrenice,46 i to je jedinstven naziv na jugozapadnom Balkanu. Na seoskom lokalite-tu Bašča nalazi se nekropola s 32 stećka, čija orijentacija nije utvrđena.47

Seoski naziv Fojhar, koji nije moguće objasniti uz pomoć južnoslavenskih jezič-kih sredstava, pouzdano se izvodi iz gotske riječi faihu n,48 koja ima dva značenja. Prvo značenje je “Geld, Vermögen,”49 odnosno “novac” “imanje”, “imetak”; drugo značenje je “srebro”.50 S obzirom na neposrednu blizinu Srebrenice, i povijesnu ulogu čuvenih srebreničkih rudnika srebra,51 očito je da je Fojhar u značenju “Srebrenica”, što ne iznenađuje. Za taj najpoznatiji bosanski rudnik Rimljani su imali svoje posebno latinsko ime: “Argentaria”, odnosno “Srebrenica”.52 Najvjerovatnije, u vrijeme Teode-rihove gotske države, Goti su u Srebrenici kovali neke od gotskih moneta. Najvažnije

42 “(...) in it. prov. span. lista, zu ais. ahd. līsta, ae. mnd. līste, ne. list (...)” F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörtebuch, Mit Einschluß der Eigennnamen und der Gotischen Lehnwörter im Romanischen, Heidelberg 1934, str. 62. O ahd. l e l s t “Schuhmacherleisten” vidjeti u: E. Gamillscheg, Romania – Germanica.., str. 302.

43 S. Feist, Etymologisches Wörtebuch der gotischen Sprache, Halle 1909, str. 218.44 B. Jurišić, Nacrt hrvatske slovnice.., str. 77.45 Ovim se razumijeva da je riječ o vladarskom dohotku koji je dolazio u njegovo uzglavlje (jastuk). U razumijevanju

gotskog waggari n, u odnosu na mogoriš, nema nikakve dileme: mogoriš je određena novčana svota a novac se, u najstarija vremena čuvao u uzglavlju, “u jastuku”. Zbog toga se i danas, za one koji novac ne čuvaju u banci, kaže da ga čuvaju “u jastuku”.

46 U selu je 1910. godine živjelo 120 muslimana i 15 srpskopravoslavnih. Rječnik naseljenih mjesta, 78.47 Š. Bešlagić, Stećci, kataloško-topografski pregled, 235.48 Gotsko faih- s matematičkom preciznošću daje bosansko fojh-, dok je a epeneza na koju je došao slavenski sufi ks

-r. 49 F. Holthausen, Gotisches etymologisches Wörterbuch, 27.50 O tome vidjeti u: E. Бенвенист, Речник индоевропских установа (Пpeвео c франсуског и поговор и допунcке

напомене написао Aлександар Лома), Cpeмски Kapловци – Нови Сад, 29, 37, 120, 476.51 Po procjeni Mehmeda Ramovića, samo u antici rudari iz srebreničkih rudokopa povadili su oko 80 tona srebra i zla-

ta i oko 40 tona olova. M. Ramović, Obim rudarske djelatnosti u srebreničkom kraju tokom rimskog doba i srednjeg vijeka, Članci i građa, IV, Tuzla 1960, 33-41, s kartom rimskih i saskih kopova.

52 Izvor za naziv Argentaria je Tabula Peutingeriana. O tome vidjeti u: M. Ramović, Stari rudnici, Sarajevo 1981, str. 81.



111

gotske kovnice novca nalazile su se u Raveni, Milanu, Rimu i Sirmiju. Međutim, za određen broj gotskih moneta nije poznato gdje su kovane.53

* * *

Prema Igeneinim pokazateljima, u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva Kel-ti učestvuju s 15 %. Bosanskohercegovačka toponimija i hidronimija neosporno ih potvrđuju, preko naziva Kosmaj,54 Grušća,55 Turisova voda.56 Studija o Keltima na tlu Bosne i Hercegovine još uvijek čeka svog historičara i onomastičara. Po svoj prilici, keltizmi su posebno rasprostranjeni na tlu Bosanske Krajine.57

Poseban značaj u strukturi bosanskohercegovačkog stanovništva imaju Tračani, prema Igenei s udjelom od 4%. Taj procenat posebno je značajan ako se ima u vidu da tračkih etničkih elemenata kod Hrvata i Srba, prema Igenei, uopće nema. Igenein poda-tak nužno je dovesti u vezu s hipotezom o tračkom plemenu Besa, pretečama Bošnjaka, koju je od 15. do 19. vijeka zastupalo 15 autora. S nastankom velikodržavnih projekata Srbije i Hrvatske i teritorijalnih aspiracija prema Bosni i Hercegovini, u drugoj polo-vini 19. vijeka, hipoteza je iz političkih razloga odbačena a da o tome nije napisan niti jedan znanstveni rad!? Međutim, ime Bosna neosporno je tračkog porijekla, nastalo po imenu tračkog (beskog) plemena Basanisi (Basa/nisai, e!tnoj Qra/kion). U bosanskom jeziku sačuvalo se 29 riječi koje jesu tračkoga porijekla.58

53 O istočnogotskom novcu na području Dalmacije vidjeti u: Ž. Demo, Istočnogotski novci Dalmacije, objavljeno u: R. Tafra, Hrvati i Goti, Split 2003, 137-147. U popisu nalaza i nalazišta, za novac prikazan pod rednim brojevima 8, 12, 24, 25, 37, nisu navedene kovnice. Isto, 144-147.

54 I. Pašić, Predslavenski korijeni Bošnjaka.., str. 472 i d.55 Selo u gornjoj Neretvi. Naziv sela istoga je keltskog porijekla kao i Gruž u Dubrovniku. O tome u: P. Skok, Slaven-

stvo i romanstvo na jadranskim otocima, Jadranski institut JAZU, Zagreb 1950, str. 62, 110., 243, 268. 56 Hidronim u Grušći, izveden od keltskog antroponima Turis.57 Po mišljenju Geze Alföldya u Bosanskoj Krajini epigrafski su posvjedočeni keltski i “vjerovatno keltski” antropo-

nimi: Ammida, Andes, Iaritus, Matera, Maxa, Mellito, Muntanus, Nantia, Nonntio, Parmanic(us), Poia, Sarius, Se-neca, Sicu, Silus, Sinus. G. Alföldy, Dalmatien – Bevolkerung und Gesellschaft der romischen Provinz Dalmatien, Mit einam Beitrag von Andras Moscy, Budapest, Akademiai kiado 1965, str. 54.

58 O tome u: I. Pašić, Tračko ime Bosna i Tračani u Bosni. Studija je u izdavačkoj proceduri i izlazi iz štampe do kraja 2011. godine.



Zaključak

Evropski korijeni Bošnjaka utemeljeni su u etničke korijene nekadašnjih Ilira, Germa-na (Gota), Kelta i Tračana, koji pripadaju najstarijim evropskim narodima. Korijeni se utvrđuju po istoj metodologiji po kojoj je utvrđeno etničko porijeklo savremenih Germana, Skandinavaca, Francuza, Španaca, Italijana i u tu znanstvenu metodologiju ne može biti sumnje, tim prije što je potvrđuje i Igenea. Bošnjaci su jedan od najstari-jih naroda Evrope i evropska znanost, prije ili kasnije, zasigurno će morati prihvatiti navedenu činjenicu. Bošnjaci zasigurno baštine antiku, jedan od najsnažnijih korijena evropske culture i civilizacije uopće. Baštine i bibliju, drugi kulturnocivilizacijski ko-rijen Evrope, ali u razdoblju svoje predislamske povijesti. Njihov prelazak na islam, koji se dogodio u periodu osmanske vlasti, Evropa je dužna razumijevati, prije svega, u smislu Ciceronove izreke koja kaže Sua cuiqve civitati religio est (“Svaka ljudska za-jednica [grad] ima religiju najprikladniju za sebe”). Zbog bošnjačke pripadnosti islamu Bošnjaci se ne mogu eksterminirati iz evropske zajednice naroda. Bošnjaci su pripada-li, pripadaju i pripadat će Evropi.

European Roots of Bosniaks – New Views

Summary

This paper presents some newer views on ethnogenesis of Bosniaks. They are based on recent ethnogenetic research done by the Swiss State Ethnogenetic institute IGENEA and also on author’s multidisciplinary research. The author supports the thesis that the oldest roots of Bosniaks belong to Illyrians, Goths, Celts and Thracians. The Slavic ethnogenetic elements participate in Bosniak ethnogenesis with only 15 %.


Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.Pravni fakultet u Tuzli

Bosanska banovina i njen evropski identitet

Sažetak: Bosanska država nastala je na području koje je nekada pripadalo Zapad-nom Rimskom Carstvu. Međutim, velika seoba naroda i opšta nesigurnost na području Balkanskog poluotoka na području današnje Bosne i Hercegovine se oslikavaju kroz različite sfere utjecaja. Već od ranog srednjeg vijeka na njenom tlu se prožimaju težnje Bizantije i Franačke države za političkom dominacijom.Ipak nastankom srednjovjekovne bosanske države razvija se teritorijalna cjelina koja nosi svoje specifi čnosti, ali u isto vrijeme oslikava u najvećem dijelu evropsku sferu utjecaja tog vremena. Rezultat toga su trgovački, rodbinski i kulturni utjecaji između bosanske države i zemalja u njenom okruženju. Tako se u Bosni odigravaju paralelni politički, pravni i privredni procesi kao i u ostatku Evrope tog doba. Tu značajnu ulogu imaju Dubrovačka republika, te susjedi Srbija i Ugarska.Ipak lokalne specifi čnosti zasnovane prije svega na religijskim osobenostima stvorile su jedan zaseban specifi kum i individualitet bosanske srednjovjekovne države čija se sfera utjecaja širila i izvan granica bosanske države.Ključne riječi: Bosna, banovina, Evropa, uticaji, patrimonijalna i staleška država, kr-šćanstvo, Crkva bosanska, Dubrovnik, Ugarska, Srbija.

Velika seoba naroda i njen odraz na bosanskohercegovačkom teritoriju

Proces koji započinje sa prvim barbarskim provalama još koncem II stoljeća nove ere i okončava se stacioniranjem Mađara na prostoru Panonske nizije u X stoljeću u histori-ografi ji je prozvan Velikom seobom naroda. Ovaj vrlo dinamičan proces ostavio je vrlo značajan odraz i na današnjem bosanskohercegovačkom teritoriju. Gotovo da nema na-roda koji je igrao značajniju ulogu u navedenom procesu da bar u određenoj mjeri nije ostavio nekog traga na ovom tlu. Upravo taj proces dovodi do razaranja antičke privre-de i dovodi do svojevrsne ekonomske izolovanosti evropskog kontinenta kao cjeline. To dovodi do stvaranja manjih ili većih regionalnih cjelina unutar evropskog prostora. Kao propratna pojava nameće se i kulturna dekadanca, a pisana riječ postaje privilegij

3 Bosanska banovina i njen evropski identitet


određenih društvenih slojeva, vjerskih ponajviše. Naša spoznaja o navedenom periodu vezana je za nekoliko skromnih izvora nastalih u razmaku nekoliko stoljeća.1

Upravo navedene “općeevropske” specifi čnosti prate i prilike na prostoru današnje Bosne i Hercegovine. Rani srednji vijek navedenog prostora (period od VII do polovi-ne XII stoljeća), zapravo, predstavlja svojevrsnu “protohistoriju” stanovnika Balkan-skog poluotoka, jer su pisani izvori ovog vremena toliko oskudni da samo fragmentar-no osvjetljavaju historijska zbivanja.2 Tako se historija balkanskih naroda uglavnom temelji na dva kapitalna izvora nastala u X i XI stoljeću: De administrando imperio – Konstantina Porfi rogeneta i Ljetopis popa Dukljanina.

Upravo skromnost tih izvora onemogućuju nas u ubjedljivoj rekonstrukciji rano-srednjovjekovne historije bosanskohercegovačkog prostora. Svakako da je za istra-živača historije srednjovjekovne Bosne jako bitno pitanje vremenskog nastanka ove države. U nauci je prisutno mišljenje da u navedenom periodu kulturnim životom do-miniraju utjecaji sa strane, a da je prostor Bosne i Hercegovine integralni dio prilika na Balkanskom poluotoku.

U kontekstu ugla iz prizme najznačajnijih “događaja” historiografi ja je došla do za-ključka da su pečat historiji Balkanskog poluotoka od VII do X stoljeća dali: slavenska seoba, prodor Franaka, nestanak avarskog kaganata, Ahenski mir (812), podjela inte-resnih sfera između Bizanta i Franaka, podjela Franačke, prodor Mađara i kraj seoba, veliki crkveni raskol i početak križarskih ratova.

Sve ovo nabrajamo jer su navedene pojave ostavile dosta značajnog traga na histo-riju balkanskih naroda, a samim tim i Bošnjaka.3

Sa velikom sigurnošću možemo konstatovati da je avarska prevlast nad prostorima Bosne, svakako u simbiozi sa doseljenim Slavenima, trajala od početka VII do kraja VIII stoljeća.

U navedenom periodu današnji bosanskohercegovački teritorij je bio sastavni dio Avarskog kaganata.4 Naime, Avari su sve do ljeta 791. godine bili najopasniji protivnik kraljevstva Karla Velikog na istoku. Te godine Pipin, tadašnji Karlov kralj Italije, pre-

1 Henri Pirenne, Povijest Evrope, O seobe naroda do XVI stoljeća, Marijan Tisak, Split, 2005., 9-60.; Grupa autora, Kulturna historija Bosne i Hercegovine, drugo dopunjeno izdanje, Veselin Masleša, Sarajevo, 1984., 442 (dalje: Kulturna istorija BiH); Sidi Peinter, Istorija srednjeg veka, Clio, 1997.,9-97;

2 Kulturna historija BiH, 4423 Pod navedenim terminom misli se na srednjovjekovne stanovnike Bosne.4 Ovo navodimo prvenstveno uslijed Porfi rogenetovih podataka da su avarsku dominaciju u doba cara Heraklija svr-

gnula plemena Srba i Hrvata. ”...Srbi prebegoše istom caru Irakliju, u vreme kada Avari ratujući proteraše odavde Romane koje je car Dioklecijan iz Rima doveo i naselio, zbog čega su i nazvani Romani, pošto su iz Rima doseljeni u ove zemlje, odnosno sada zvanu Hrvatsku i Srbiju. Ovi Romani behu proterani od Avara u dane istog cara Romeja Iraklija, a njihove zemlje ostadoše puste. Po naređenju cara Iraklija, ovi Hrvati, zarativši i odande isteravši Avare, nasele se, po naređenju cara Iraklija u toj zemlji Avara, u kojoj i danas stanuju…” (Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom II, Beograd, 1959., 39.



115

nosi operacije na njihovo (avarsko) tlo, te 796. godine osvaja njihov ring (utvrđenje).5 “Pri tome su sveli taj jahačko-nomadski narod na razinu beznačajne sile.”6

Neosporno je da je Bosna jedno duže vrijeme priznavala vrhovnu vlast avarskog kagana, i da je, u isto vrijeme, predstavljala jednu veliku samostalnu administrativnu jedinicu, na čijem čelu je bio bosanski ban pod vrhovnom vlašću avarskog kagana. U historijskoj nauci je prihvaćeno i mišljenje da se “uz dominantan postotak slavenskih doseljenika, naselio izvjestan broj drugih naroda, prije svega Obra-Avara”... “Treba napomenuti da su Avari na tlu Bosne i Hercegovine ostavili puno toponimskih tragova, više nego igdje na Balkanskom poluotoku.”7 To potvrđuju rezultati do kojih su došli fi lolozi, a to je da se korijeni riječi administrativno-upravnog ustrojstva, kao što su ban i župan, najlakše mogu tumačiti iz turskog (avarskog) jezika. Sigurno da na desetine drugih riječi imaju svoj korijen iz tog vremena.8

Sve to nas neminovno vodi na zaključak da je na prostoru, koji se u X stoljeću spominje pod imenom Bosna, još u vrijeme avarske vlasti, kao i četiri stoljeća kasnije, na čelu bio ban (bosanski ban), te da je ona sa drugim banovinama sačinjavala avarsku državu (kaganat).

Nastanak bosanske države

U vrijeme stagnacije i propadanja avarske države, pripadnici jednog dijela poražene avarsko-slavenske vojske tražili su spas upravo u području južno od Save. Upravo planinska područja, na prijelazu ravne Posavine ka svojim prvim uzvišenjima na jugu, pružala su povoljne uvjete za sigurnu odbranu od eventualnih franačkih i dr. navala. Istovremeno, novi doseljenici, vojnički poraženi, nisu osjećali potrebu za daljom voj-nom ekspanzijom, već su se zadržali u okviru jedne od provincija (banata) u okviru nekada moćnog avarsko-slavenskog carstva.

S vremenom će oni instalirati jasnu granicu na rijeci Savi i Vrbasu, kao sigurnim barijerama za odbranu bosanskog banata. Navedenu tvrdnju svakako potvrđuje linija utvrđenih gradova koja se prostirala navedenim područjem neposredno uz rijeku Savu.9

Prema tome, poslije pada Avarskog kaganata, najveći dio preostalih Avara, zajedno sa mnogobrojnijim Slavenima, svoje utočište nalazi u planinskim predjelima Bosne

5 Opšta enciklopedija LAROUSSE, tom III, Pariz, Beograd, 1973., 292.; Šira elaboraciju o tome: Edin Mutapčić, Nastanak bosanske srednjovjekovne države, Bosanski jezik, Časopis za kulturu bosanskog književnog jezika, Tuzla, 2009., 9 – 23.

6 Grupa autora, Povijest Svijeta – od početka do danas, Naprijed, Zagreb, 1977., str. 307.7 Enver Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Oko, Sarajevo, 1995., 33-34.8 Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, Politički položaj bosanskih vladara do Tvrtkove krunidbe (1377.g.), Eminex,

Zagreb, 1994., 23-27.9 Arheološki leksikon Bosne i Hercegovine, tom 2, Sarajevo, 1988. U nauci su prisutna mišljenja i o kasnijim sla-

venskim seobama na teritoriju Bosne, tako da jedan od najboljih poznavalaca bosanskog ranog srednjovjekovlja M. Hadžijahić navodi četiri takve seobe (Muhamed Hadžijahić, Povijest Bosne u IX I X stoljeću, BZK Preporod, Sarajevo, 2004., str. 94–118).



tako da su Avari, pored Slavena, uz značajan udio starosjedilaca (Ilira)10 dali najveći doprinos u izgradnji bošnjačke etničke zajednice.

U navedenom periodu, što potvrđuje i Ahenski mir, već se prožimaju težnje Bi-zantije i Franačke za političkom dominacijom i interesnim sferama na ovom prostoru.

Novija istraživanja potvrđuju da je demografski prostor prvobitne Bosne bio dosta veći nego što je to prikazivano u ranijoj historiografi ji gdje se pogrešnim i uprošćenim tumačenjem Porfi rogeneta uglavnom taj prostor vezao za sarajevsko-visočko-zeničku kotlinu pri čemu su parametri za takvo teritorijalno određenje bili veličina navedenog prostora tokom poznog srednjeg vijeka (poistovjećivanje sa poznosrednjovjekovnom zemljom Bosnom).

Muhamed Hadžijahić je iznio pretpostavku, da je u Bosni (Sklaviniji) vladao knez Ratimir (oko 838. godine) o kojem se sačuvao spomen u Conversio Bagoariorum et Carantoanrum. Knez Ratimir bi bio prvi poznati knez na području Bosne kao samo-stalne oblasti. Iz spisa Conversio nedvojbeno se razumije da se Ratimirova “regio” nalazila južno od Save, dakle u “ostalim sklavinijama”.11

Bosnu spominje pop Dukljanin u kontekstu događaja koje je historiografi ja smje-stila u 885/886. godinu (opis događaja oko kralja Budimira).12 Tom prilikom pop Dukljanin daje teritorijalno određenje bosanskom prostoru svrstavajući ga između ri-jeke Drine na istoku, do planine Pin (Borova planina) na zapadu.13 Dakle, Bosna se u

10 Vrlo su interesantni rezultati do kojih je došao švajcarski institut za genetiku “Igenea” čiji rezultati u istraživanju genetskog porijekla stanovništva Bosne i Hercegovine (Indigenous Peoples in Bosnia-Herzegovina) procentu-alno izgledaju ovako: Illyrian 40 %; Teuton 20 % ; Celtic 15 %; Slav 15 %; Hunnians 6 % i Thracians 4 %. Naravno ove rezultate iz više razloga treba uzimati sa rezervom, mada je očekivati, sve značajniju njihovu ulogu u budućnosti (http://www.igenea.com).

11 U spisu Conversio navodi se da je Pribina sa svojim sinom Hozilom (Koceljem) prešao od Bugara u Donjoj Panoniji u “regio Ratimiri”, a zatim se morao vratiti preko Save, kada je franački prefekt Ratbod, po nalogu kralja Ludovika, napao kneza Ratimira. To je izuzetno važno svjedočanstvo franačkih vrela o jednom od vladara “ostalih sklavinija” iz kataloga Ljetopisa popa Dukljanina. Međutim, u historiografi ji se jednostavno prelazilo preko izričitog navoda da se “regio Ratimari” nalazila južno od Save. Ne uvažavajući mogućnost da je južno od Save, na području Bosne, moglo postojati neko samostalno područje, historiografi ja je pretežno smatrala da je Ratimir bio “bugarski vazal” u Donjoj Panoniji. Navedeno pismo nam još jednom potvrđuje i činjenicu da su kasnija područja Usore i Soli još u ova najranija vremena bila u sastavu bosanske države, jer, kao što smo vidjeli iz spisa Conversio, Ratimirova oblast nalazila se južno od Save. Dakle, ova naša najveća rijeka predstavlja jasno razgraničenje po ovom rijetko pisanom tragu za ovaj ranosrednjovjekovni period bosanske historije. Sljedeći primjer, prema Hadžijahiću, o Bosni kao po-litičkom subjektu, jeste tumačenje pisma pape Ivana VIII iz maja 873. slavenskom knezu Mutimiru, “Montem duci Sclavinicae”. (M. Hadžijahić, n. dj., str. 14-15).

12 Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Svjetlost, Sarajevo, 1982., (dalje: M. Vego, Postanak), str. 19. U Ljetopisu popa Dukljanina, u periodu ranog srednjeg vijeka spominje se krunisanje kralja Svetopeleka (Budimira) na opštoj dvanaestodnevnoj narodnoj skupštini koja se održala na Duvanjskom polju. Ovom prilikom Svetopelek je krunisan kraljevskom titulom na način rimskih kraljeva. Tom prilikom on je svoje kraljevstvo podije-lio na Srbiju, koja se sastoji iz Srbije i Bosne, sa granicom na Drini, i Primorje koje se dijelilo na Bijelu i Crvenu Hrvatsku (Ferdo Šišić, Letopis popa Dukljanina, SKA, Beograd–Zagreb, 1928., str.393-401).

13 Pop Dukljanin kaže: “Surbiam autem, quae et Transmontana dicitur, in duas divisit provincias: unam a magno fl u-mine Drina contra occidentalem plagam usque ad montem Pini, quam et Bosnam vocavit, alteram vero ab eodem fl umine Drina contra orientalem plagam usque ad Lapiam et ad paludem Lageatidem, quam Rassam vocavit”. (F. Šišić, Letopis popa Dukljanina, str. 307). Ako se usvoji mišljenje historiografa, prema kojem pomenuta “mons Pini” odgovara Borovoj glavi (1290 m), vrhu iznad Livanjskog polja, to bi značilo da se bosanska država proširila i na teritorij Vukovskog, Kupreškog i Glamočkog polja, koja se nalaze između Borove glave i doline Vrbasa, Janja



117

Dukljaninovom Ljetopisu prikazuje kao već srazmjerno velika zemlja, koja se prostire od Drine do gornjeg Vrbasa i Jadranskog razvođa, sa organiziranom vlašću, na čijem se čelu nalazi ban.14 Neosporna je politička neovisnost Bosne od sfere utjecaja bizantijske države sve do 1167. godine.15

Ferdo Šišić je posebno istaknuo važnu činjenicu da su svi dubrovački ljetopisci Dukljaninove vladare tretirali kao bosanske kraljeve a ne zetske (dukljanske).16

Istraživači hrišćanske simbolike na balkanskim prostorima došli su do zaključka da upotreba pletera kao ukrasa predstavlja opću “kršćansku baštinu” kako svojom vanj-skom, tehničkom izradbom, tako i svojim unutarnjim simboličkim vjerskim sadrža-jem. Pošto u srednjovjekovnoj Bosni “nema primjene pletera identičnog tipa kao u hrvatskom kraljevstvu potvrđuje, da u toj bosanskoj državi proces pokrštavanja u doba franačke ekspanzije nije bio pod franačkim političkim, odnosno vjerskim i kulturnim utjecajem”.17

Dakle, izvori jasno upućuju da je već tada granica srednjovjekovne bosanske drža-ve jasno izražena na Savi i Vrbasu, a nešto kasnije Kinam potvrđuje i Drinu, uostalom kao i pop Dukljanin. 18

Upravo analizirajući nastanak bosanske države, i historiografske konstrukcije u vezi toga, Nada Klaić konstatuje: “Tako dugo, dakle, dok se spomenuti stručnjaci ne slože, ne preostaje nam drugo već da razmatramo razvitak političke vlasti u Južnih Slavena, napose u Bosni, jer ne vidimo razlog zbog kojega bismo jednu vlast, npr. onu u Hrvatskoj, nazvali državnom, a onu u Bosni u isto vrijeme nedržavnom.”19

Ime Bosna i njen geopolitički prostor

Bosna je centralna ili središnja južnoslavenska zemlja, čija je povijest bitno obilježena njenim državno pravnim kontinuitetom. Taj se kontinuitet izražava u prvom redu kao kontinuitet teritorija i imena Bosna, koji se mogu pratiti još od ranog evropskog i juž-noslavenskog srednjeg vijeka, pa do danas. Bosna je u tom pogledu izuzetak u odnosu

i Plive. (Jelena Mrgić, Donji Kraji – krajina srednjovekovne Bosne, Beograd, 2002; dalje: J. Mrgić, Donji Kraji) str. 29)

14 Prema nekim mišljenjima, sabor na Duvanjskom polju održan je vjerovatno krajem IX ili poč. X st., u svakom sluča-ju negdje između 877. i 917. godine. Po tome je “Regnum Sclavorum”, koje se spominje u Ljetopisu, ustvari Bosna, a “preblagi kralj Budimir” zapravo bosanski vladar. U svakom slučaju, u podacima dukljanskog Ljetopisa postoji “jedan neprekinut niz kronoloških uporišta, vezanih za poznate istorijske događaje, koji su se zbili u vremenskom razmaku od sredine X do kraja XI stoljeća” (M. Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997., 24-26.; dalje: M. Imamović, Historija Bošnjaka).

15 M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 2216 F. Šišić, Letopis, 174., 60., vidjeti napomenu 28.; M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 61.17 Ivan Mužić, Sloveni, Goti i Hrvati, V dopunjeno izdanje, Split, 1997., 256.; Nema tropletera, u strogom smislu, na

hrvatskim srednjovjekovnim stećcima. Jedina je iznimka stećak u zapadnoj Srbiji, u mjestu Lipenović kod Krupnja.” (V. D. Lasić, Tropleter njegov prostor, vrijeme i značenje. Hrvatski kalendar, Chicago, god. 42, za 1985.,140. prema gore navedenom djelu I. Mužića)

18 Vizantijski izvori za istoriju naroda Jugoslavije, tom IV, Beograd, 1971., 26-29 (dalje: Vizantijski izvori IV)19 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 7



na bliže i dalje balkanske države. Naime, ne samo da su se selili ostali balkanski narodi nego su se selile i njihove države.20

Istražujući ime (naziv) Bosna, historičar Marko Vego je na ogromnom geografskom prostoru od “Rusije pa do obala Atlantika” pronašao upotrebu naziva Bosna u raznim ličnim i geografskim imenima.21

Sam naziv se provlači kroz brojne geografske i sl. nazive, lična imena, te je prisutan na ogromnom evropskom prostoru, a posebno u južnoslavenskom okruženju. Prema našem mišljenju Bosna dobija svoje ime upravo u periodu svog nastanka. Naime, riječ Bosna u jednoj od svojih varijanti “Bosina” znači granica, limes ili terminus. Vjero-vatno da je navedeni termin došao od Franaka u IX stoljeću kada su se oni “graničili s bosanskom državom” i tim terminom označavali stanovništvo te države kao pogra-nične.22

Da postoji neki trag i u srednjovjekovnom francuskom svijetu ukazuje podatak koji se nalazi u kartularu sv. Vinka masilskog iz 1246. godine, te se možda može pretposta-viti da je stigao baš preko Franaka.23

Historijski, bez imalo suvišnog dodavanja, po prvi put termin Bosna je upotrijebljen u Ljetopisu popa Dukljanina, s kraja XII vijeka, gdje se navodi taj termin u godini 885/886., te hroničar navodi zemlju toga imena u teritorijalnom opsegu od Drine do Borove Glave.24 Sljedeći poznati izvor, De administrando imperio, cara-pisca Kon-

20 U geopolitičkom i kulturno-historijskom pogledu povijesna je sud bina Bosne bitno određena podjelom Rimskog carstva na Istočno i Zapadno koju je defi nitivno 395. izvršio imperator Teodosije. Linija podjele išla je dobrim dijelom rijekom Drinom kao istočnom bosanskom granicom. Bosna je tako postala graničnom zemljom ne samo između dva posebna državno-pravna korpusa, nego istovremeno i dvije kulturno-vjerske i političke tradicije koje se postepeno oblikuju, latinske ili rimokatoličke na zapadu i bizantske ili grčkopravoslavne na istoku. Njihovi politič-ki, vjerski i kulturni interesi i uticaji upravo se prepliću na tlu Bosne. U tom je smislu Bosna još od ranog srednjeg vijeka kao granična zemlja između Bizanta i Franačke, a kasnije Srbije i ugarsko-hrvatskog kraljevstva nastojala izboriti i defi nirati vlastiti politički i kul turni identitet, odnosno izboriti i očuvati svoju državnu samostalnost. Mu-stafa Imamović, Historija Bošnjaka, 23.; Isti, Historija države i prava Bosne i Hercegovine, Magistrat, 2003., 62.

21 Što se tiče objašnjavanja nastanka naziva Bosna razvilo se nekoliko teorija: Humanistički pisci, italijanske provenijencije dovodili su termin Bosna usko u vezu sa tračkim plemenom

Besa, ali je istorijski dokazano da to pleme nije uopće ni boravilo na područjima gdje se susreće pojam Bosna. Zatim zanimljiv je i prijedlog mađarskog istoričara Ludviga Thalloczva, koji objašnjava da se Bosna može objasniti dovodeći je u vezu s ilirskom riječju bos, koja u arbanaškom jeziku označava mjesto gdje se ispirala so, te bi u doslovnom prevodu riječ Bosna bila istovijetna sa Solnom zemljom. Postoji i jedno fi lološko mišlje-nje, tako dr. Anton Mayer pretpostavlja da termin dolazi od prastare indoevropske osnove u značenju “voda tekućica”, te bi se doslovno opet moglo prevesti kao Rijeka. Sljedeća skupina tumača vezuje termin Bosna za period rimske vladavine, te tako dr. fra Julijan Jelenić pretpostavlja da se termin može povezati sa starim rimskim municipijem Bisua Novae, zatim jedne skupine istraživača objašnjava termin od naziva rimskog grada Ad Basante, koji se spominje na Pajtingerovoj karti iz III vijeka. Grad se nalazio na ušću rijeke Bosne kod današnjeg slavonskog grada Bosuta. Najbrojniju skupinu istraživača i tumača pojma Bosna predstavlja Marko Vego, koji se i najduže bavio ovim problemom, a treba napisati, djelovao je i ostao najistrajniji tumač tvrdnje da je riječ o terminu koji je stigao zajedno s plemenom istog imena. Baveći se fi lološkom pozadinom, ali i istorijskim relacijama navodio je dovoljno primjera koji ukazuju da se može donekle povjerovati da je termin po starosti isto kao i naziv za ostale plemenske saveze Južnih Slavena, tako Vego identifi kuje dovoljno materijala koji ustanovljuje starinu ovog termina.O tome više: Marko Vego, Postanak, 13-26.

22 Isto23 Marko Vego, Postanak, 20.24 F. Šišić, Letopis, 307, 398-399; M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 116-117.



119

stantina Porfi rogeneta oko 950. godine navodi “horion” i u njenom susjedstvu gradove Kateru i Desnik.25 Bizantijski pisac Kinam 1150. godine pišući o bosanskom banu Boriću, koji kao saveznik mađarskog kralja ratuje protiv bizantijskog cara Emanuela doslovno navodi: “Kad stiže blizu Save, odatle zaokrenu prema drugoj reci po imenu Drina, koja izvire negde odozgo i odvaja Bosnu od ostale Srbije. Bosna nije potčinjena arhižupanu Srba, nego narod u njoj ima poseban način života i upravlja”.26

Teritorijalna ekspanzija srednjovjekovne bosanske države dešava se za vrijeme vla-davine bana Stjepana II Kotromanića. U trećoj deceniji XIV stoljeća Bosna kao država se prostirala “od Save do mora i od Drine do Cetine”.

Ulazak srednjovjekovne Bosne u općeevropske kulturne i ekonomske odnose ot-počinje od vremena križarskih ratova. Iako križarski ratovi sa aspekta motiva i samih posljedica najčešće nose negativne kontekste, ipak moramo se složiti sa činjenicom da upravo preko ovih ratova dolazi do kulturnih, a kasnije i ekonomskih dodira na prosto-ru Evrope i Mediterana.

Upravo ovi ratovi razbijaju rascjepkanu i poprilično zatvorenu Evropu i stvaraju ambijent za ponovno oživljavanje robnonovčane privrede. Koliko je uopće nepozna-vanje balkanskih prostora, najbolje govore informacije Rejmuna Ažilskog koji je kao hroničar jednog od vođa križara u Prvom križarskom pohodu, Rajmona Tuluškog, opi-sivao navedeni pohod.27

Državna organizacija

Nažalost, oskudnost izvora nas sprječava u spoznaji prvih bosanskih vladara. Zbog toga u historiografi ji “prvi poznati bosanski ban” jeste ban Borić, koji kao “egzarh dal-matske zemlje” Bosne, kao “simarhos” (“saveznik”) učestvuje u borbama oko Brani-čeva 1154-1155.g. na strani Ugarske protiv Bizanta. Nažalost, osim informacije, da je raspolagao značajnim vojnim formacijama, o ustrojstvu bosanske banovine u njegovo doba gotovo da ništa ne znamo.28

Bosanska država nosi u amanet i najstariji pisani državnopravni dokumenat među slavenskim narodima. Svakako, riječ je o Povelji bana Kulina od 29. VIII 1189. godi-

25 M. Hadžijahić, Povijest Bosne, 85-8626 F. Šišić, Letopis, 307.; Vizantijski izvori IV, 26-29.27 Iz navedenog teksta se vidi da su vođe pohoda iznenađene otporom lokalnog (bosanskog) stanovništva, koje je bra-

neći svoju imovinu, organizovalo odbranu i pripremalo klopke u cilju oduzimanja svoje opljačkane stoke i životnih namirnica, ne napadajući na osobni život križara. Ustvari, križari su na ovom ogromnom slavenskom prostoru “od Modruše do Skadra”, jedino imali sporazum i dogovor sa kraljem Bodinom. Iz tog razloga nimalo ne iznenađuje zaključak hroničara Ažilskog: “Smatram da je Bog htio da njegova vojska na putu oslobođenja Svete zemlje prođe kroz Slaviju divljih ljudi koji nisu poznavali Boga, spoznavši hrabrost, krepost i strpljivost njegove vojske, stavljeni su pred izbor da ozdrave od divljaštva, ili da budu bez isprike privedeni Božijem sudu” Ovaj izvor sačuvan je u prepiskama iz XII stoljeća, a u objavljenoj verziji nosi naziv Documents relatifs a l’ histoire de Croisades, N° IX, Le “Uber” de Raymond d’Aguilers, Lib. Orientaliste Paul Geuthner, Pariš, 1969. (O svemu više: Fadil Ekmečić, Križari u Bosni 1096/1097, rukopis, Morsang sur Orge, 2004).

28 Vizantijski izvori IV, 50-51.



ne. U navedenom dokumentu koji je proizašao iz bosanske dvorske kancelarije, vrlo su značajne informacije koje dobijamo o organizacionom ustrojstvu Kulinove Bosne.

Prije svega, ranosrednjovjekovna bosanska država je integralni dio tadašnjih dr-žavnopravnih evropskih tokova. Tekst Povelje potvrđuje da je krajem XII stoljeća, na tlu Bosne postojala feudalna država sa svojom specifi čnom organizacijom vlasti i od-govarajućim pravnim sistemom. U povelji jasno se vidi da je Kulin gospodar cijelog državnog teritorija, te Dubrovčanima garantuje slobodu trgovine po cijelom “svom vla-daniju”, tj. po cijeloj tadašnjoj “Kulinovoj” državi.29 U navedenoj povelji on tu izjavu čini bez svjedoka, dok njegov nasljednik Ninoslav to čini uz prisustvo svojih “boljara”, odnosno svjedoka u poveljama, što je jasan pokazatelj da se država transformirala u stalešku, gdje je sve izraženija uloga plemstva.30 Oko bana se već nalazi određeni iz-vršni i prinudni aparat vlasti, pošto Kulin obećava dubrovačkim trgovcima zaštitu od eventualnog nasilja svojih “časnika”. Kasnije dokumenti bilježe sve značajniju ulogu bosanskog rusaga kao svojevrsne staleške skupštine srednjovjekovne Bosne.31

Dakle, na prelazu iz XII u XIII stoljeće u Kulinovoj Bosni odigravaju se paralelni procesi kao u vodećim državama Evrope tog doba, čije najznačajnije epizode imamo u “Velikoj povelji sloboda” u Engleskoj32, odnosno “Zlatnoj buli” Andije II u susjednoj Ugarskoj.33

Među sačuvanim zakonskim spomenicima srednjeg vijeka, nalaze se, prije svega, zakonodavni spomenici, što potvrđuje da je bosansko pravo tog doba, kao bitni element državne egzistencije, poznavalo povelje i ugovore koji imaju zakonodavno obilježje. Pored toga, među pravnim spomenicima nalaze se i vladarske povelje i međunarodni ugovori, što svjedoči da je bosanska srednjovjekovna država prakticirala i međunarod-no javno pravo.

Bosanska država je znala i za sudsko pravo, o čemu svjedoče sačuvani protokoli, parnice, tužbe i presude. Da se, i sa stajališta prava, bosanska država konstituirala kao država, svjedoče i spomenici privatnog prava: povelje, ugovori, testamenti, pogodbe, zapisi i sl. Ovi spomenici su svjedočanstvo da je bosanska država znala za privatno pravo i da ga je, kao element svoje konstitucije, i prakticirala. 34

“Prema tome, individualizacija bosanske egzistencije u srednjem vijeku iskazivala se i u pravnom pogledu: njena državnopolitička samosvijest i njen aktivitet kao države, izražavali su se i u različitim formama prava: zakonodavnog, javnog, sudskog i privat-nog. Unutar bosanske kulture u cjelini, dakle, srednjovjekovna bosanska država iska-zivala je svoj individualitet i recepcijom i prakticiranjem pravne kulture toga doba.”35

29 Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Naučno društvo NR Bosne i Hercegovine, Radovi, knjiga XIII, Odjeljenje istorijsko-fi loloških nauka, Knjiga 5, Sarajevo 1960.

30 Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, Spectantia Historiam Serbiae Bosnae Ragusii, Viennae, 1858., str. 28-29.31 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, 31.; Riječ rusag je vjerovatno iskrivljeni oblik mađarske riječi orszdg,

u značenju zemlja, država ili nacija.32 Uporedi: Raifa Festić, Opća historija države i prava, Sarajevo, 1998., str. 179 – 198. 33 Grupa autora, Istorija Mađara, Clio, Beograd, 2002.;, str. 64-7034 Esad Zgodić, Građanska Bosna, Tuzla, 1996, 143-144.35 M. Imamović, Historija države i prava, 62-115.; E. Zgodić, Građanska Bosna, 143-144.



121

Upravo iz skromnog sačuvanog pisanog materijala sasvim opravdano se srednjo-vjekovna bosanska država može svrstati u zemlje tzv. “rimske” (evropske) pravne tra-dicije. Upravo taj pravni, uostalom kao i ekonomski utjecaj, je prvenstveno dolazio preko dalmatinskih gradova (Dubrovnika, Splita, Trogira i dr.), ali i susjedne Ugarske. Tako da se u bosanskom srednjovjekovnom pravu mogu pronaći brojni pravni tran-splanti iz navedenih područja. Takođe, potrebno je konstatovati da su bosanski vladari ulazili u brojne političke saveze kako u neposrednom susjedstvu, tako i u saveze širih razmjera u kojima je učestvovalo više država.

Bosanskom državom je kontinuirano vladala dinastija Kotromanića, koja je kako doslovno kaže Tvrtko I u jednoj povelji, vladala Bosnom “od njenog postanka”.36

Pošto je naš cilj da prikažemo period bosanske banovine ipak spomenimo da je u nauci neupitno rodbinsko vezivanje bosanskih vladara poslije vladavine bana i kralja Tvrtka I (1353-1391). Tako u povelji bosanskog bana Tvrtka I (Bobovac, 1. XI 1356.) on “potvrđuje” bosanskom biskupu Petru posjed Dubnica za crkvu sv. Petra u Usori. Ovim Tvrtko ustvari potvrđuje posjed koji je darivao njegov predak, veliki ban Prijez-da, koji je ustvari Tvrtkov pradjed.37

Za spomenutog Prijezdu saznajemo iz prepiske pape Grgura IX sa dominikancima gdje papa nalaže dominikancima da vrate sina bana Prijezde (plemeniti muž “ubanus” zvan Prijezda)38 iz zatočeništva, dokle god njegov otac ban Prijezda ostane vjernik rimske crkve. Iz navedenog pisma saznajemo da se tom prilikom za njega zalaže nje-gov rođak (consanguineus), bosanski ban (vojvoda) Ninoslav (dux de Bosna).39 Dakle,

36 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42.37 Ludwig Von Thallóczy, Studien zur Geschichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München und Leipzig 1914.

(dalje: Thalloczy, Studien), str. 331-332. . Tu se navodi i to da je bosanski biskup dokumentirao to darivanje ori-ginalnom darovnicom koju je izdao ban Prijezda. Od Tvrtka se tražilo da obnovi tu darovnicu, što je on i učinio. U pomenutoj povelji Tvrko I potvrđuje posjed Dubnicu, vlasništvo crkve sv. Petra u Usori, koje su ranije potvrdili ban Prijezda i njegov stric Stjepan(II), bosanski banovi (”...quamdam possessionem ecclesie sancti Petri in Vsura, nomine Dubimcham, concessam a nostris predecessoribus, scilicet a magno Prezda olim Bano, avo Stephani magni pridem similiter patrui nostri, necnon et confi rmatam per eundem Stephanum magnum similiter Banum patruum nostrum carissimum...”).

38 Tadija Smičiklas, Diplomatički zbornik Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije, Jugoslavenska akademija zna-nosti i umjetnosti, svezak I-XVIII, Zagreb, 1904-1990. (dalje: T. Smičiklas, CD), III, str. 389-390; U navedenoj povelji saznajemo da Ninoslavov rođak (“consanguineus”), plemeniti muž “Ubanus”, zvan Prijezda, te papa Grgur IX nalaže da mu vrate sina koji je bio njihov talac, jer mu je otac vjernik rimske crkve. Međutim, postavlja se pitanje šta znači ime (riječ) “Ubanus”. Vladimir Mažuranić, dokazuje, da prvo slovo “U” treba čitati kao “V”, što bi bila skraćenica za “vice”, tj. “vicetanus”. U staro doba, kaže on, u Bosni je (kao i u Hrvatskoj) svakako moralo postojati uz bana i zvanje banovca (podbana). (Prinosi za hrvatski pravno-povijesni rječnik, Zagreb 1908-1922., str, 40). Prema tome Prijezda je bio banovac ili podban. O tome više: Grupa autora, Poviest Hrvatskih zemalja Bosne i Hercegovine od najstarijih vremena do godine 1463., knjiga prva, Hrvatsko kulturno društvo Napredak, Sarajevo, 1942. (dalje: Napretkova Poviest), str 21., napom. 5.; U jednoj raspravi pred pečujskim kaptolom, oktobra 1240. godine spominje se “Prisda bano”. (Vidi: T. Smičiklas, CD, IV, str. 120).

39 T. Smičiklas, CD, III, str. 389. “Dilectus fi lius nobilis vir Ninosclavus dux de Bosna nobis exposui et nos libenter audivimus et gaudemus, quod vestre sollicitudinis studio procurante nobilis vir Ubanus dictus Priesda, consangui-neus eius nuper ab immunditia pravitatis heretice rediit ad catholice fl dei puritatem et ut in illa stabilis perseveret, suadente duce prefeto, fi lium suum vobis obsidem assignavit. Verum quia de fi de ipsius iam non debet, sicut idem dux asserit, dubitari, cum puram et simplicem et devotionem eiusdem erga sanetam ecclesiam iam non argumenta sed experimenta demonstrent, dum in prosequendis hereticis fi deliter elaborat; nobis pro parte sua fuit humiliter supplicatum, ut dictum obsidem šibi restitui faceremenus”.



Ninoslav i njegov nasljednik na banskom prijestolju Prijezda su rođaci. Dalju vezu, između bana Ninoslava i njegovih prethodnika saznajemo iz korespondencije između pape Grgura IX i bana Ninoslavu od 10. oktobra 1233. godine. Iz Papina pisma vidimo da Papa uzima bana Ninoslava i njegovu zemlju (personam et terram tuam de Bosna) u osobitu zaštitu i veseli se što je iz tame doveden na svjetlost istine. Međutim, za nas je puno važnija potvrda vladarskog kontinuiteta bosanske vladajuće porodice, činjenica da Papa štiti Ninoslava svo vrijeme dok je katolik (te in fi de catholica permanente) te da ga ne smije niko smetati “u njegovoj zemlji”, koju su, kako tvrdi (sicut asseris), od davnina mirno posjedovali njegovi herezom zaraženi preci.40.

Iz navedenog pisma vidimo da papa stavlja Ninoslava pod zaštitu sv. Petra, kao i njegovu banovinu koju je “baštinio od svojih krivovjernih predaka”. S namjerom da pomogne Ninoslavu, Papa se isti dan obraća i hercegu Kolomanu izlažući mu tužbe “plemenitog muža Ninoslava, bosanskog vojvode”. Ninoslav se, naime, tuži da su nje-govi heretički preci po svojoj volji dijelili “comitatus et alias villas terre sue” (županije i sela u svojoj zemlji), a on, premda je napustio herezu i istjerao heretike, ne može činiti isto. 41

Upravo navedena konstatacija dodatno potvrđuje dugoročnost dinastije “quod cum progenitores sui de antiqua consuetudine” na bosanskom banskom prijestolju.42

Prema tome, jasno je da je riječ o istoj dinastiji, kojoj su vjerovatno pripadali i prvi, za nas još uvijek bezimeni banovi što su bili na čelu Bosne već u IX stoljeću.43 I ne samo to, nisu se orođavali sa mnogim evropskim kako velikaškim tako i vladarskim dvorovima (ugarskim, poljskim, bugarskim, srpskim i dr.). Bosanske princeze su tako-đe bile na dvorovima mnogih evropskih vladarskih i vlastelskih dvorova.

Dakle, bosanske vladarske i plemićke porodice su kao uostalom i druge porodice na ondašnjem evropskom prostoru stupale u bračne zajednice izvan matične zemlje. Na taj način bosanski vladari i plemići su na ime miraza često dobijali posjede izvan Bosne. Tako se kontinuirano mogu pratiti posjedi bosanskih vladara u Slavoniji još od vremena bana Borića.44 Sa druge strane, u Bosni su svoje posjede na ime miraza imali pored ostalih grofovi Babonjići, Celjski, ali i članovi mađarske vladajuće porodice – Anžujevca.

40 T. Smičiklas, CD III, str. 388. “Te igitur sincere caritatis brachiis amplexantes, personam et terram tuam de Bosna cum omnibus bonis, que impresentiarum rationabiliter possides, sub beati Petri et nostra proteecione suscipimus et presentis scripti patrocinio communimus, districtius, inhibentes, ne quis te in fi de catholica permanentem super eadem terra quam, sicut asseris, progenitores tui qui fuerunt vitio heretice pravitatis infeeti ab antiquo pacifi ce possederunt, presumat indebite molestare, iure carissimi in Christo…”

41 T. Smičiklas, CD, III, str. 389-390.;42 isto43 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, str. 41-42.44 V. Ćorović, Historija Bosne, Beograd, 1940., 161-163; Nada Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 131-134; Pal Engel,

Neki problemi bosansko-ugarskih odnosa, Zbornik odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Volumen 16, Zagreb 1998., 57-72



123

Privredni dodiri

Život na prostoru Balkanskog poluotoka na liniji dodira između Istoka i Zapada ostavio je ogromnog utjecaja u privrednom životu srednjovjekovnih stanovnika Bosne, ali i njenih susjeda. Poznato je da privredni tokovi na Istoku, odnosno u Bizantu, nisu imali aspekt dekadencije one razine kao što je to slučaj sa srednjom i zapadnom Evropom.

Ovo carstvo bilo je glavna pomorska sila Mediterana sve do XII stoljeća. Takođe, Bizant je kontinuirano tokom ranog srednjeg vijeka prisutan na jadranskoj obali. Vje-rovatno, iz tog razloga imamo nukleus evropskog srednjovjekovnog urbanog života na ovoj obali. Gradovi poput Venecije, Đenove, Ankone, Dubrovnika, Zadra i dr. su svoju ekonomsku snagu, ali i “uzore” pronalazili upravo u bizantijskom svijetu. Upra-vo blizina tih “dalmatinskih gradova” je imalo za posljedicu da je prostor Balkanskog poluotoka integriran u europske privredne tokove tog vremena.45 Uspostavljanje ko-munikacija između srednjovjekovne Bosne i dalmatinskih gradova moguće je pratiti od X stoljeća. To potvrđuju pronađeni ostaci nakita, koji je nastajao u primorskim gra-dovima, a otkriven je na nizu arheoloških lokaliteta u Bosni. Indirektno u tom nakitu se osjeća snažan utjecaj bizantijskog zanatstva. Tako, u vrijeme prvih pisanih tragova u Bosni, dakle u XII stoljeću, imamo evidentirane i prve zlatare (zanatlije).46 To ustvari predstavlja početak ekonomskog prosperiteta Bosne, utemeljen na razvoju rudarstva i jačanju trgovačkih veza sa dalmatinskim gradovima, posebno Dubrovnikom.

Usprkos povremenim građanskim ratovima i vojnim upadima, Bosna je tokom ra-zvijenog srednjeg vijeka uživala u stvarnom blagostanju. Ključ njenom bogatstvu je bio u rudarstvu.47 Upravo snažan pečat njegovom razvoju dali su rudari Sasi, koji potkraj XIII i na početku XIV stoljeća dolaze u Bosnu iz Ugarske i Transilvanije. Iako Sasi, a kasnije i Dubrovčani žive u jednoj vrsti izolovanog “gradskog” života to je ipak ostavilo ogromnog odraza na stanovnike srednjovjekovne bosanske države i uopće na razvoj urbanog života tog vremena. Nastaju “gradovi” – rudarski centri, kao što su: Ostružnica, Hvojnica (Fojnica), Kreševo, Dusina, Busovača, a od druge polovice 14. stoljeća Olovo i Kamenica.

Doseljeni seoski element pravi, bar u prvo vrijeme, i u gradu kuće slične onima koje je ostavio na selu; plemić i ovdje pokušava sagraditi dvor, a zanatlija nastoji kombini-rati kuću sa radionicom. Dubrovčanin – trgovac i poduzetnik – donosi elemente medi-teranske gradske kuće, a rudar Sas – karakteristike stambene kulture svoje postojbine. Uslovi smještaja na krševitom i strmenitom terenu unutar gradskih bedema, na tijesnim

45 Historija naroda Jugoslavije, knjiga I, Beograd-Zagreb, 1953., 573 – 57446 Toma Arhiđakon, Historija Salonitana, Književni krug Split, Split, 2003., 123.; On bilježi “Živjeli su u to doba dva

brata, sinovi Zorobabelovi, od kojih se jedan zvao Matej, drugi Aristodije. Premda im je otac bio iz Apulije, ipak su već u djetinjstvu postali stanovnici Zadra. Kretali su se uglavnom po Bosni jer su bili izvrsni slikari i veoma vješti u zlatarskom umijeću. Osim toga, poznavali su dobro latinsku i slavensku pismenost. Ali, od đavla zavedeni, tako su bili ogrezli u bezdan heretičke zaraze da su ne samo zaslijepljena srca vjerovali u bezbožnu herezu nego su je opakim ustima i propovijedali…

47 Cjelovitiju obradu navedenog problema predstavlja monografi ja: Desanka Kojić-Kovačević, Gradska naselja sred-njovjekovne bosanske države, Veselin Masleša, Sarajevo, 1978.



prostorima podgrada, oko rudnika, skela i mostova, sa tendencijom i potrebom da kuća ostane na komunikaciji, također su izvršili snažan utjecaj na gradsku i varošku kuću. Osim toga, kuća u gradu morala je kod izbora građevinskog materijala bar jednim dije-lom voditi računa i o odbrambenim potrebama grada kao cjeline.48

Na nekim mjestima kopao se bakar i olovo, ali je svakako najvažnija ruda srebro. Upravo iz tog razloga Srebrenica je postala najveće rudarsko i trgovačko središte s brojnim dubrovačkim kolonijama. Već se 1339. godine izvozilo i zlato iz Bosne.

Pored značajnog “urbanog” života u Bosni se život najvećeg dijela stanovnika od-vijao na selu gdje se svakako stvarala “ruralna kultura”. Sasvim opravdanim se nameće zaključak Johna V. A. Finea da “ruralna Bosna” nije bila ništa “zaostalija od ruralnih oblasti srednjovjekovne Evrope”, naravno tog perioda.49

Bošnjaci su tokom srednjeg vijeka često bili i predmetom “trgovine robljem”. Upra-vo zbog specifi čnih vjerskih odnosa i uloge Crkve bosanske (osuđena kao heretička), Bosna je predstavljala pogodno tlo za trgovinu ljudima u čemu učestvuju i članovi njene vladajuće porodice. Ipak, iako riječ “ropstvo” doista ima apsolutno negativan prizvuk, mi ovdje moramo biti i dosta oprezni, kako je to primijetila N. Klaić, jer i to je bio jedan vid borbe za bolji i kvalitetniji život.50

Kulturne veze i utjecaji

Bosna predstavlja zemlju u kojoj se vrlo rano pojavljuje pismenost na narodnom jezi-ku. Uostalom, već spomenuta Povelja Kulina bana iz 1189. godine prvi je i najstariji poznati pravni dokument do sada na cijelome (južno) slavenskom prostoru. Najstarija je bosanska državna isprava pisana bosanskim književnim jezikom (staro) bosanskim pismom-bosančicom. Na taj način, srednjovjekovni Bošnjaci su vrlo rano stupili u red evropskih naroda koji posjeduju vlastiti jezik i pismo.51

Bosančica je imala veoma raširenu primjenu. To je pismo upotrebljavano i u di-plomatskim prepiskama bosanskih vladara. Pored ove diplomatske prepiske svakako po značaju odmah slijede natpisi na stećcima, ali i brojni crkveni i svjetovni rukopi-

48 Kulturna historija BiH, 46649 John V.A. Fine, Bosanska crkva, novo tumačenje, BKC Sarajevo, 2005., 31.50 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 124. vidjeti napomenu 127.51 Danas se dva primjerka povelje nalazi u Dubrovačkom arhivu, a jedan u Sankt Petersburgu (Petrograd, bivši Le-

njingrad, Rusija). Gregor Čremošnik je utvrdio da se original povelje Kulina bana danas nalazi u Dubrovniku, da je to ustvari ranije pogrešno defi nirani stariji prijepis – koji ima devet redova latinskog teksta (Opširnije: Gregor Čremošnik, Original povelje Kulina bana, GZM, Nova serija, Sarajevo, 1957., str. 192-215).; Najstarije mišljenje, a u posljednje vrijeme i u bosanskohercegovačkoj javnosti općeprihvaćeno da je petrogradski primjerak original zastupao najznačajnije Josip Vrana. (Vidi: Josip Vrana, Da li je sačuvan original isprave Kulina bana, Radovi Sta-roslavenskog instituta 2, Zagreb, 1955., str. 5-56; Isti, Koji je od triju sačuvanih primjeraka original isprave Kulina bana?, Radovi Zavoda za slavensku fi lologiju 4, Zagreb 1961, 73-86). Pomirljivo rješenje nudi u posljednje vrijeme Milko Brković. Svojom analizom Brković upotpunjuje Čremošnikovo mišljenje, ali napominje da nije ni važno koji je od tri primjerka original, jer su sva tri primjerka nastala u približno isto vrijeme, pa su time svi originali. Milko Brković, Srednjovjekovne latinske isprave bosanskih vladara izdane u Dubrovniku, Anali Zavoda za historijske znanosti JAZU, broj 28, Zadar, 1990., str. 41-61.



125

si: Miroslavljevo evanđelje (12.st.); evanđelje Manojla Grka (Mostarsko evanđelje), evanđelje Divoša Tihoradića, Giljferdingov apostol i dr. Dakle, od XII stoljeća u Bosni stasava samostalno ćirilično pismo koje svoj vrhunac doživljava upravo u XIV stolje-ću, za vrijeme vladavine Stjepana II i Tvrtka I. Tako zajedno sa političkim jačanjem, izraženom vjerskom individualnošću kroz učenje Crkve bosanske dolazi i do procvata pismenosti, kulture i civilizacijskog stvaralaštva na bosančici.52

Takođe u zapadnim dijelovima Bosne i Hercegovine prisutna je i glagoljica koja je imala značajan utjecaj na oblikovanje “bosanskih” osobenosti ćiriličnog pisma – bosančice, i smatra se da joj je prethodila, iako tokom srednjeg vijeka nastaju na bo-sanskom prostoru paralelno djela pisana sa oba pisma, ali svakako i latinicom.53 Tako, sva tri pisma dolaze do izražaja, ali bosančica (bosanska ćirilica) zauzima dominantan položaj i poprima specifi čne “bosanske” osobenosti.

Latinsko pismo (i jezik) zadržava se samo djelomično u višim krugovima zapadne crkve i na vladarskim dvorovima. Glagoljica je zastupljena u nešto manjem obimu, ali sačuvani dijelovi dvaju kodeksa pokazuju da je ovo pismo na bosanskom tlu dobilo neke posebne karakteristike (tzv. poluobla glagoljica).

Pismenost je konačno ušla u sve glavne tokove javnoga života. Osim skriptorija za prepisivanje crkvenih knjiga, u ovo doba rade i dvorske kancela rije. Pisani spomenici iz Bosne i Hercegovine “najstariji su dokumenti” i “najvažniji izvori za upoznavanje prve etape u razvoju jezika južnoslavenskih naroda”.54 Dijaci-pisari pojavljuju se u velikom broju, i to kao profesionalci. Kraljevski dvor ima i stalnog latinskog kancelara, a latinsku pismenost njeguju i franjevci.

Građa bosanskih pravnih i epigrafskih spomenika je najautentičniji izvor za upo-znavanje živog narodnog govora toga vremena.55 Upravo posebnost stvaralaštva sred-njovjekovne Bosne predstavljaju stećci koji su često imali i svoju umjetničku obradu te bogatu epigrafsku građu sa više od 200 natpisa.56 Međutim, baveći se umjetničkom formom stećaka, Marian Wenzel je došla do zaključka da su oni sastavni dio osobenog “bosanskog stila” koji se razvijao i na metalu, a vjerovatno i tkanini, odnosno drvetu (zaključak E.M.). Prema mišljenju navedene autorice ovaj stil “nalikuje stvaralaštvu Centralne Evrope kao i stvaralaštvu Mamluk Egipta unutar Mediteranske sfere”, to je

52 Herta Kuna, Izdavanje bosanskohercegovačkih srednjovjekovnih kodeksa, Međunarodni naučni skup “Tek-stologija srednjovjekovnih južnoslavenskih književnosti”, SANU, 14-16. novembra 1977., Beograd, 1981.; Mak Dizdar, Stari bosanski tekstovi, Svjetlost, Sarajevo, 1971.; Herta Kuna, Srednjovjekovna književnost, Starija književnost, knjiga I, Sarajevo, 1974., 13-100.

53 Jagoda Jurić, Kapel – Glagolizam i glagoljica u Bosni i na Balkanu, Forum Bosnae, 18/2, Međunarodni forum Bo-sna, Sarajevo, 2002. Broj spomenika pisanih bosančicom veći je i raznovrsniji u odnosu na spomenike pisane glagoljicom, jer veliki broj njih je u pojedinim periodima prepisivan sa bosanske glagoljice na bosančicu.

54 Kulturna historija BiH, 44555 Isto, 44856 Njihov cjelovit prikaz pogledati: Marko Vego, Zbornik srednjovjekovnih natpisa Bosne i Hercegovine, Knjiga I-IV,

Zemaljski muzej Sarajevo, Sarajevo, 1962-1970; Marian Wenzel, Bosanski stil na stećcima i metalu, Biblioteka “Kulturno naslijeđe BiH”, Publishing, Sarajevo, 1999., Šefi k Bešlagić, Stećci – kataloško-topografski pregled, Ve-selin Masleša, Sarajevo, 1971.



ustvari dio jedinstvene mode koja se razvila u Bosni tokom XIV i XV stoljeća, odnosno “mješavine gotičkog, mediteransko-islamskog i bizantskog” utjecaja.

“U to vrijeme, prema istorijskim podacima, bilo je moguće naručiti nakit, metal-ne posude, oružje i štitove rađene u bosanskom stilu”. Prema navedenom mišljenju, “glavna bosanska umjetnička forma bile su kucane, ornamentalne srebrene i posrebre-ne zdjele, napravljene od metala iz bogatih bosanskih rudnika, dok su dekoracije na stećcima njihova reducirana forma”.57

I pored toga težnja za elitističkom obradom tog vremena nije sprječavala pripadnike vodećih slojeva bosanskog društva da za sebe naruče predmete i odjeću iz najluksuzni-jih italijanskih centara tog doba. 58 Takođe, ukrasnom obradom počinju sve više da se bave domaći majstori, koji su svakako svoja prva iskustva preuzimali od svojih kolega iz primorskih gradova.

Crkva bosanska

Crkva bosanska je uživala veliki ugled i među evropskim heretičkim crkvama. Ima više naznaka da je jedno vrijeme smatrana čak vodećom crkvom dualističkog učenja. Taj ugled i položaj je stekla i zato što je to bila vjera jednog cijelog naroda, dakle najmasovnija u Evropi, i što je po svemu imala status državne vjere. To ju je činilo sigurnom što nije bio slučaj ni sa jednom drugom herezom u ma kojoj zemlji pa joj je i to davalo prestiž.59

Na poznatom saboru dualističkih crkava, održanom maja 1167. godine u Saint-Fe-lix-de Caraman kod Tuluza, kojem je predsjedavao poglavar carigradske dualističke crkve Niquinta, savjetovani su francuski i talijanski katari da se organiziraju po uzoru “na crkvu dalmatinsku”, što se ustvari odnosi na crkvu bosansku.60

Druge “heretičke crkve”, njih šesnaest na broju, koje su djelovale na prostoru od Carigrada do Španjolske, predstavljale su tek male, po pravilu tajne sekte koje su bile proganjane kako od crkvenih tako i svjetovnih vlasti. U Bosni je stanje bilo sasvim drukčije. Tamošnja crkva je imala sve uvjete da nesmetano djeluje i da se razvija. Napadi koji su na nju vršeni dolazili su isključivo izvana, ali s obzirom na njenu po-vezanost s narodom i vladajućim slojem, ti napadi su u svim slučajevima smatrani osvajačkim pohodima pa je na njenu obranu ustajala sva zemlja.61

Bosna je iz svih tih razloga bila veoma privlačna za heretike iz zapadnoevropskih zemalja. Znali su da će u slučaju proganjanja u svojoj sredini tamo naći sigurno utoči-

57 M. Wenzel, n. dj., 11-18; 58 U tom pravcu vrlo interesantni su grobni nalazi sa lokaliteta Ravana Trešnja kod Tuzle. Felix von Luschan, Uber

altbosniche Gräber, Mittheilungen der Anthropologichen gegellschaft in Wien, Bd. X; pp. 659-666; Wien; M. Wen-zel, n.dj., str. 31-53.

59 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 257-259.60 Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 68-69.;61 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, 189.



127

šte i zaštitu, a znali su i to da tamo žive i djeluju znameniti učitelji dualističkog učenja. Ima više vijesti koje upućuju da je u Bosni djelovalo čak i učilište na kojem su se izučavale dualističke doktrine. U jednoj francuskoj kronici je pod godinom 1223. zabi-lježeno da je nekako, u to doba “papa” heretičkih albigenza iz južne Francuske boravio i duže vrijeme imao svoje sjedište u “predjelu Dalmacije, pored ugarskog naroda”. Iz dobro poznatih ondašnjih vjerskih prilika na Balkanu, može se sasvim pouzdano tvr-diti da se to odnosi na Bosnu, koja se u srednjovjekovnim dokumentima često naziva i identifi cira s Dalmacijom i Slavonijom.62

U kronici se, naime, dalje kaže da su ovom heretičkom papi, dok je boravio tamo (to jest u Bosni), dolazili njegovi heretici – albigenzi, da se s njim savjetuju. To upućuje da je taj papa neuobičajeno dugo boravio u Bosni, te da je za to vrijeme svojom cr-kvom upravljao posredstvom svojih pomoćnika koji su ga povremeno posjećivali da bi primili potrebne upute. Šta je “francuski papa”, odnosno “antipapa” kako ga nazivaju izvori, ovdje radio, da li je bio u izbjeglištvu ili nekoj drugoj misiji, ništa se ne kaže. Može lahko biti da je njegov boravak bio u vezi s radom ovdašnjeg učilišta na kojem su stjecali znanje i heretici iz zapadne Evrope. O njegovom postojanju i radu postoje sasvim pouzdani podaci.63

Godine 1387. na sudu u Torinu (Italija), vodio se inkvizicijski proces protiv tamoš-njih heretika Jakova Becha i Fra Antonija de Galosea, iz grada Chieria (Kierija), neda-leko od Torina (sjeverna Italija). U sačuvanom zapisniku iskaza optuženih stoji tačan opis kada i na koji način su postali heretici. Jakov Bech je izjavio da ga je u heretičku sektu uveo izvjesni Petar Patricii uz pomoć jednog čovjeka iz Slavonije (Slavonija = Bosna), koji ga je poslao tamo da “potpuno i usavršeno izuči vjersko učenje kod uči-telja koji tamo borave u mjestu koje se zove “Bosna”. Izjavio je i to da je za troškove puta dobio 10 fl orina. Međutim, nije stigao do Bosne jer je u blizini Zadra doživio brodolom.

Fra Antoniju je učitelj bio neki Martin iz Vicija, koji je po presudi suda u Avilijaniju spaljen na lomači. U daljoj izjavi Jakova Becha (Jakova Beka) stoji da su prije njega mnogi heretici iz Chierije odlazili u Bosnu da tamo izuče vjersku doktrinu. Čak se navode imena tih studenata, to su: Moretus Rabelator de Balbin, za kojeg se kaže da je odlazio u Bosnu “prije nekih 40 godina”, tj. oko 1347.g., zatim Johanes (Ivan) Naro i Granonus Bencius (Granonius Bencus) oko godine 1360., Petar Patricii oko 1377., njegov brat Jakob oko 1382., te Berard Raskerius oko 1380. godine:64

Optuženi Jakov Bech je naveo da su sami navedeni heretici pričali da su boravili u Bosni i to onda “kada su njega i druge građane Chierija poučavali”. Ovi su, dakle,

62 Franjo Šanjek, Bosansko-humski krstjani u povijesnim vrelima (13.15. st.), Barbat, Zagreb, 2003., 86-91.; Vidjeti i: Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, Zagreb, 1975., 177-178:

63 E. Imamović, Korjeni Bosne i Bosanstva, 257-259.64 Franjo Rački, Borba južnih Slavena za državnu neodvisnost, Bogomili i patareni, SKA, Beograd, 1931., 439-441.;

Jaroslav Šidak, Problem ‘bosanske crkve’ u našoj historiografi ji od Petranovića do Glušca, Rad. JAZU. knj. 259. Zagreb, 1937., 75-81.



svojim slušaocima posebno isticali svoje školovanje u Bosni, čime su željeli naglasiti svoju visoku dualističku učenost stečenu u tamošnjem duhovno-obrazovnom centru.

Ovaj podatak sa sudskog procesa je izuzetno važan. On je već davno skrenuo pa-žnju nekih istraživača jer se u njemu sasvim jasno kaže da su kroz duže razdoblje heretici iz sjeverne Italije išli na usavršavanje dualističkih doktrina u Bosnu, iz čega proizilazi da je tamo djelovala znamenita škola “dualističkih studija”, bez sumnje jedi-na te vrste u ondašnjoj Evropi.

Općepoznato je da su predstavnici Crkve bosanske uspješno širili svoj utjecaj u susjedstvu, prvenstveno Dalmaciji i Sremu.65 Tako da je ovaj bosanski vjerski izraz i nastale “crkvene prilike pojačale individualizaciju” stanovništva srednjovjekovne bo-sanske države.66 I ne samo to, ova vjerska specifi čnost srednjovjekovne Bosne itekako pronosi njen glas u srednjovjekovnim okvirima mnogo šire i ozbiljnije nego što to čini veličina njenog teritorija. Historija Bosne je historija borbe za njen vlastiti identitet i neovisnu poziciju u odnosu na razdjelnu liniju između dvaju svjetova. U srednjem vijeku ta želja da se ne pripada ni Istoku ni Zapadu, ili da se pripada oboma, dobro je ilustrirana upravo fenomenom “Crkve bosanske”... 67

Bosanska crkva je postala elementom “duhovnog i političkog” odupiranja ondaš-njim gospodarima Evrope. I naposljetku u vrijeme procvata i teritorijalnog širenja bo-sanske države uslijed vrlo jake duhovne uloge Crkve bosanske, ali i fl eksibilnosti on-dašnjeg bosanskog političkog miljea, dolazi do procesa da su se stanovnici potčinjenih krajeva u potpunosti identifi kovali sa bosanskom državom.68

Upravo vjerska tolerancija medijevalnog bosanskog društva svakako je prednjačila na tadašnjem evropskom, vjerski dosta monolitnom prostoru.

Nastanak bosanskog kraljevstva

Politički i vojni uspjesi bosanske države tokom XIV stoljeća u vrijeme vladavina Stje-pana II (1314-1353) i Tvrtka I (1353-1391) stvorili su preduvjete da se Bosna svrsta u red kraljevstava. Naime, takva situacija se ukazala slabljenjem srednjovjekovne srpske države, poslije smrti cara Dušana (1331-1355). U tom trenutku, svoju ambiciju, da Bosnu svrsta u rang kraljevstava, Tvrtko koristi situaciju te se uključuje u borbu za Dušanovu zaostavštinu. Ova situacija je vrlo zgodna prvenstveno što su njegovi pret-hodnici na bosanskom prijestolju imali i koncentraciju vlasti i teritorij kompatibilan sa mnogim onovremenim kraljevstvima. Međutim, vjerska politika i optužbe koje su do-

65 Jaroslav Šidak, Studije o crkvi bosanskoj i bogumilstvu, 95, 287-290.66 Sima Ćirković, Rabotnici, vonici, duhovnici; Društva srednjovekovnog Balkana, Equilibrium, Beograd, 1997.,180.67 Nevad Kahteran, Univerzalizam i inkluzivizam nasuprot partikularizmu i eskluzivizmu, Korak, broj 9, 2007., 95-

96.68 “Čitav razvoj posebne bosanske države vodio je u pravcu stvaranja osećanja povezanosti i solidarnosti stanovništva

u njenim okvirima. Otuda se naziv Bošnjani za stanovnike bosanske države javlja daleko češće od srpskog imena i potiskuje ga čak i u oblastima koje su iz sastava srpske države srazmerno kasno ušle u sklop Bosne” (Sima Ćirković, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd, 1964., 350.; vidjeti napomenu 2).



129

lazile sa te strane sprječavale su da bosanski vladari dobiju kraljevsku krunu iz jednog od vjerskih centara.

Upravo u povelji koju izdaje u Trstvenici 10. aprila 1378. godine Tvrtko iskazuje svoju zahvalnost Bogu koji mu je darovao “spodobilšu me nasledovati prestol moih preraditel, gospode srbske…” čime on jasno govori o porijeklu vlastite krune. Dakle, Tvrtko I na Mitrovdan, 26. oktobra 1377. godine, u “srpskoj zemli”, vjerovatno ma-nastir Mileševo, se kruniše Stefan, kralj Srbljem i Bosne i Pomoriju i Zapadnim stra-nam.69 Na taj način je zaokružen proces izgradnje bosanske države, ali i njeno mjesto unutar evropske porodice kraljevstava srednjeg vijeka.70

The Banovina of Bosnia and its European Identity

Summary

Bosnian state was built on an area that used to belong to the Western Roman Empire. However, the great migration of the people and general insecurity on the area of the Balkan Peninsula in today’s Bosnia and Herzegovina are refl ected through different spheres of infl uence. From the early Middle Ages there have been tendencies of Byzan-tium and the Frankish political dominance on Bosnian soil.

Yet with the development of Middle Age Bosnian state a territorial entity has been expanded, carrying all its characteristics, but at the same time refl ecting the largest part of the European sphere of infl uences of that time. As a result, there was a development of trade, family and cultural infl uences between Bosnian state and the countries in the surrounding area. So there were parallel political, legal and economic processes in Bo-snia as in the rest of Europe of the time. The Republic of Dubrovnik was the one which had that important role, and its neighbours Serbia and Hungary.

Nevertheless, local specifi cities that are based primarily on religious characteristics created a separate particularity and individuality of the medieval Bosnian state whose sphere of infl uence spread also beyond the borders of Bosnian state.

69 Fr. Miklosich, Monumenta Serbica, 186-188.70 N. Klaić, Srednjovjekovna Bosna, 255-266.; Cjelovita studija o ovom vladaru je: Vladimir Ćorović, Tvrtko I Kotro-

manić, Beograd – Zemun, 1925., 37-49


Dr. sc. Midhat Spahić, doc.Filozofski fakultet u Tuzli

Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka

Sažetak: Diplomatska služba u srednjovjekovnoj bosanskoj državi predstavlja važan segment vanjskopolitičke djelatnosti bosanskih vladara. Vanjskopolitička djelatnost bila je u nadležnosti bosanskog vladara, pa su na vladarevu dvoru vođeni diplomatski pregovori, zaključivani ugovori i tu se obavljao sav tehnički posao određene diplomat-ske misije.Ključne riječi: Bosna, vladar, diplomatija, poslanik

Uvod

Već za vladavine bana Kulina (1180 – 1204.) imamo prve pouzdane pokazatelje o di-plomatskoj aktivnosti bosanskog vladara. Ban Kulin je 29. augusta 1189. godine izdao povelju o slobodnoj trgovini Dubrovčanima. Povelja bana Kulina zauzima posebno mjesto u historiji Bosne i Hercegovine, prije svega zbog njenog državno-pravnog zna-čaja, jer je to prvi međunarodni akt srednjovjekovne Bosne sa nekom drugom drža-vom, Dubrovačkom općinom.1 Takođe, diplomatska vještina bana Kulina došla je do izražaja nakon optužbi zetskog vladara Vukana papi Inoćentiju III, kada je optužen da ispovijeda krivovjerje zajedno sa 10.000 Bošnjana. Papa je uputio pismo ugarskom kralju kojim traži vojnu intervenciju u Bosni. Zbog toga se ban Kulin našao u teškoj situaciji, ali je u maniru odličnog diplomate sve optužbe odbacio tako što je izjavio da smatra osumnjičene ljude u svojoj državi pravovjernim katolicima, a ne hereticima. Kako bi otklonio tu sumnju poslao je papi jedno poslanstvo da se ispita njihovo vjero-vanje. Iako je utvrđeno da se učenje koje ispovijedaju Bošnjani ne slaže sa službenim učenjem katoličke crkve, ban Kulin je uspio da otkloni ugarsku vojnu intervenciju u Bosni, na taj način što su 8. aprila na Bilinom Polju u Zenici velikodostojnici Crkve bosanske izjavili da će ubuduće slijediti katoličko učenje.2

1 Midhat Spahić, Bogomili u vrijeme bana Kulina, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta u Zenici, Zenica 2003, str. 41 – 47.

2 Salih Jalimam, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, Tuzla 1997, str. 24; M. Spahić, Bogomili u vrijeme bana Kulina, str. 42 – 43.

3 Diplomatska služba u Bosni polovinom XV. vijeka


Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni

Po uzoru na druge države, prije svega Dubrovačku i Mletačku Republiku, bosanski vladari su veliku pažnju posvećivali diplomatskim aktivnostima, tako da je u XV vi-jeku diplomatska služba u bosanskoj državi dostigla zavidan nivo. Među državnim službenicima ustalila se funkcija poslanika, kojima bosanski vladari više puta i duži niz godina povjeravaju diplomatske misije. Pod uticajem političkih prilika, a naročito zbog opasnosti od Osmanlija, polovinom XV vijeka došlo je do intenziviranja diplomatske djelatnosti u bosanskoj državi.

Svaka država pored vladara imala je i državne službenike. Oni su pomagali vladaru u obavljanju svakodnevnih poslova vezanih za državnu upravu. Centar državne uprave nalazio se na kraljevom dvoru, koji je imao značajnu ulogu u razvoju srednjovjekovne kulture. Dvorska sredina predstavlja osnovno obilježje kulture kasnog srednjeg vijeka. Kao mjesto s kojeg se upravlja, dvor ne zahtijeva samo pokornost u političkim stvarima, nego traži pokornost i u normama ponašanja, življenja, jednom riječju on nameće kul-turne obrasce. U srednjovjekovnoj Bosni dvor je bio vrlo bitan posrednik u prihvatanju i širenju kulturnih tekovina, jer su dvorjani bili dobro upoznati sa kulturnim tokovima u “svijetu” i nastojali su da shodno svojim saznanjima preobraze svoju okolicu. Na dvor su dolazili sinovi uglednih plemića, gdje su bili poučavani lijepom ponašanju. Po usta-ljenom običaju koji je bio zastupljen kod skoro svih vladara u srednjovjekovnoj Evropi, tako su i bosanski vladari imali više dvorova, pa su se tokom godine selili iz jednog u drugi. Uz vladara su se nalazili bliža vladareva porodica, pojedina vlastela i dvorski službenici. Dvor bosanskog kralja predstavljao je centar iz kojeg se upravljalo državom.

Dvorjani su predstavljali dvorsku vlastelu, koji su obnašali razna dostojanstva i službe na dvoru vladara ili velikaša. U svojoj biti dvor vladara ili velikaša predstavlja veliku i razgranatu kuću, pa je iz tog razloga morao imati brojno osoblje radi obavljanja različitih dužnosti.3 Državni službenici su sastavljali isprave i pisma, upravljali kralje-vom komorom, vodili pregovore sa stranim delegacijama, prikupljali dadžbine, vodili sudske postupke, održavali red i mir u državi.

U diplomatskim odnosima Bosne i susjednih država značajnu ulogu su odigrali poslanici koji se u izvorima pominju kao ambaxiatores, nuntii ili oratores u dubrovač-kim dokumentima, te poklisari, posli, posalbina u bosanskim dokumentima. Dobivali su punomoć bosanskog vladara kako bi ga mogli zastupati u njegovim poslovima. Za uspješno izvršavanje poslaničkih misija pojedini su kao nagradu dobivali zemljišni posjed.4 Kraljevi poslanici izvršavali su raznovrsne diplomatske misije u inostranstvu, a najčešće su putovali u Dubrovačku i Mletačku Republiku. Tamo su zastupali kraljeve interese, u njegovo ime su se obraćali za materijalnu i vojnu pomoć, ubiranje dohoda-ka, sklapanje savezništva, traženja utočišta, dostavljali su različite informacije, te za pogodbu oko raznih poslova.

3 Sima Ćirković, Dvor i kultura u srednjovekovnoj bosanskoj državi, Zbornik referata međunarodnog simpozijuma “Bosna i Hercegovina u tokovima istorijskih i kulturnih kretanja u jugoistočnoj Evropi”, Sarajevo 1988, str. 61 – 62; Desanka Kojić – Kovačević, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1978, str. 254.

4 Pavo Živković, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV stoljeću, Tuzla 1986, str. 170 – 171.



133

Diplomatska služba za vladavine Stjepan Tomaša i Stjepana Tomaševića

U odnosima između Bosne i Dubrovačke Republike prilikom dolaska novog vladara na bosansko prijestolje bila je praksa da Dubrovčani traže potvrdu svojih povlastica od novoizabranog vladara, što se manifestuje izdavanjem povelje o stečenim privi-legijama, dok su bosanskim vladarima isplaćivani tributi i na taj način je iskazivano priznanje novog kralja od strane Dubrovčana.5

Stjepan Tomaš je spoznao da diplomatija ima ogroman značaj za uspješno funk-cionisanje države, pa je stoga puno polagao u diplomatsku službu. Tokom njegove vladavine angažovani su mnogi kraljevi službenici za obavljanje poslaničkih misija, a u izvorima se najčešće spominju: Restoje,6 Nikola Testa, Ivanac,7 Doberko Marčinić,8 Vučihna,9 Miljak,10 Pavle Mlinski,11 fra Marin,12 Rusko Tudrović,13 Marko Dragišić, Đurađ Hrebeljanović14 i Vlakuša Miljojković.15

5 U avgustu 1444. godine Dubrovčani pišu svojim poslanicima u Bosni da napomenu kralju Tomašu “kako, kada je nedavno umro dobre uspomene kralj Tvrtko, Dubrovčani nisu htjeli čuti ni slušati neka poslanstva i riječi, koje su im poručivali kralj Radivoj, vojvoda Stipan i neki drugi, koji su ih molili, da vam ne damo ni dohodaka ni da vas priznamo za kralja”. Mihailo Dinić, Dubrovački tributi (Mogoriš, svetodmitarski i konavoski dohodak, provižun braće Vlatkovića), Glas SAN, 156/1935, str. 238; Sima Ćirković, Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba, str. 72; Midhat Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, Zbornik radova sa naučnog skupa “Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba”, Mostar 2005, str. 78.

6 Državni arhiv Dubrovnik (u daljem tekstu: DAD), Cons. Rog. VIII, fol. 261, 10. XII 1443. Kralj Tomaš je već na početku svoje vladavine angažovao iskusnog Restoja Milohnu za izuzetno važnu misiju nabavke naoružanja i unajmljivanja strijelaca u Dubrovniku. Cons. Maioris VII, fol.181, 4. VI 1444. Restoje je za kratko vrijeme zadobio kraljevo povjerenje, pa je unaprijeđen u protovestijara. Naravno i dalje je za kralja obavljao povjerljive poslaničke misije, pa je krajem maja 1444. godine angažovan za poslaničku misiju u Dubrovniku. Cons. Rog. XI, fol. 171’i 172’, 20 i 23. III 1450; Cons. Maioris IX, fol.181, 21. III 1450. Restoje je kralju bio potrebniji za vođenje njegovih fi nansija, pa je angažovao druge službenike za poslaničke misije, međutim, povremeno je kada se za to ukazala potreba ponovo slao Restoju za obavljanje povjerljivih diplomatskih misija. Cons. Rog. XII, fol. 253’, 16. III 1452.

7 DAD, Cons. Rog. X, fol. 44, 12. XI 1446; Isto, fol. 106, 10. VI 1447. Ivanac je poslat u Dubrovnik da u ime kralja Tomaša preuzme svetodmitarski dohodak u novembru 1446. i junu 1447. godine. On se javlja i kasnije u poslaničkim misijama, pa je tako u decembru 1452. godine zajedno sa fra Marinom poslat od strane kralja Tomaša u Dubrovnik.

8 DAD, Cons. Rog. XI, fol. 19 i 19’, 8. XI 1448; Isto, fol. 256, 27. X 1450; Div. Not. XXXIII, fol 64’, 23. XI 1448. Kralj Tomaš je za ubiranje svetodmitarskog dohotka od Dubrovčana za 1448. i 1450. godinu uputio svog poslanika Doberka Marčinića.

9 DAD, Cons. Rog. XI, fol. 64, 27. IV 1449; Cons. Maioris IX, fol. 24’ i 25, 28. IV 1449. Stjepan Tomaš je u aprilu 1449. godine dobio sina, pa je uputio poslanika Vučihnu da o tome obavijesti Dubrovčane, te ih je povodom toga pozvao u Bosnu.

10 DAD, Cons. Maioris IX, fol. 179, 15. III 1451; Cons. Maioris X, fol. 115’, 23. VIII 1454; Isto, fol. 167, 10. III 1455; Cons. Rog. XII, fol. 25’ i 26, 11. III 1451; Cons. Rog. XIV, fol. 81’, 82 i 84, 20. i 22. VIII i 2. IX 1454. Miljak je obavio više diplomatskih misija za kralja Tomaša, a između ostalih u avgustu 1454. godine poslat je radi ubiranja tributa i radi traženja zajma u soli od Dubrovčana.

11 DAD, Cons. Rog. XII, fol. 125, 125’ i 126, 21. i 24. VIII 1451. Pavao Mlinski je u avgustu 1451. godine poslat od strane kralja Tomaša u Dubrovnik radi ubiranja svetodmitarskog dohotka, te je ponio kraljevo srebro radi izrade novca u dubrovačkoj kovnici.

12 DAD, Cons. Rog. XII, fol. 170, 15. XI 1451; Cons. Rog. XIII, fol. 38, 22. VI 1452; Isto, fol. 122, 14. XII 1452; Cons. Rog. XIV, fol. 208, 20. IX 1455; Cons. Rog. XVI, fol. 152, 25. VI 1460.

13 DAD, Cons. Rog. XV, fol. 176’, 22. XI 1457; Cons. Rog. XVI, fol. 7, 15. I 1459. Kralj Tomaš je u januaru 1459. godine poslao Ruska Tudrovića u Dubrovnik radi nabavke vojne opreme. Isto, fol. 266, 8. VI 1461; Cons. Minoris XV, fol. 177’, 6. V 1461.

14 DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 38’, 5. V 1459; Cons. Maioris XI, fol. 106’, 5. V 1459; 15 DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 110’, 25. II 1459; Isto, fol. 259’, 19. V 1461.



Kralj Stjepan Tomaš (1443. – 1461.) je odmah nakon stupanja na prijestolje pre-duzeo široku diplomatsku aktivnost s primarnim ciljem da sebi obezbijedi priznanje od drugih država. O svom stupanju na prijestolje prvo je obavijestio dubrovačku i mletačku vladu. Vjerovatno je kralj Tomaš već krajem novembra 1443. godinu uputio glasnika u Dubrovnik da obavijesti Dubrovčane o svom stupanju na bosansko prijesto-lje. Dubrovčani su do 5. decembra saznali da je Stjepan Tomaš novi bosanski kralj,16 a njegovom glasniku su darovali jedno odijelo u vrijednosti od trideset perpera. Istog dana na sjednici Vijeća umoljenih donesena je odluka da se izaberu trojica službenika, koji će se zadužiti za izradu pismenog odgovora bosanskom kralju u vezi njegovog izbora i krunisanja.17 Odgovor na pismo bosanskog kralja je urađen 14. decembra.18

S obzirom da se nisu svi u Bosni složili s njegovim preuzimanjem kraljevskog pri-jestolja, Tomaš je očekivao da će biti otpora s te strane, pa je uporedo s diplomatskim aktivnostima usmjerenim ka njegovom priznavanju od strane drugih država, dužnu pažnju posvetio vojnim pripremama. Shodno tome, posao u vezi nabavke potrebnog naoružanja povjerio je knezu Restoju Milohni19, koji se obratio Dubrovčanima zahtje-vom za nabavku osam samostrijela. Restoje je od kralja Tomaša dobio potreban novac za kupovinu samostrijela ili da unajmi strijelce.20 Međutim, Dubrovčani su bili malo neodlučni oko toga da li da udovolje zahtjevu kneza Restoja, ali je najzad Vijeće umo-ljenih donijelo odluku kojom se dozvoljava knezu i Malom vijeću da se uradi pismeni odgovor i da se isti uputi Restoju.21

Kralj Tomaš je radi nabavke potrebnog naoružanja i ratne opreme organizovao po-slaničku misiju početkom januara 1459. godine, kada je uputio svog poslanika Ruska Tudrovića u Dubrovnik. Dubrovačko Vijeće umoljenih je na sjednici održanoj 15. ja-nuara donijelo odluku da se dozvoli poslaniku bosanskog kralja nabavka šest balista i topove. Dubrovčani su odlučili da nabavka ratne opreme ide na njihov trošak, za što će biti utrošeno šezdeset perpera.22 Bosanskom kralju je bilo neophodno naoružanje,

16 DAD, Cons. Min. IX, 217’, 5. XII 1443. Tomaš je obavijestio Dubrovčane o svom izboru i krunisanju za bosanskog kralja. “Et similiter ad formandum responsionem dandam serenissimo regi Bosine novello pro coronatione sua”. Cons. Rog. VIII, fol. 259`, 5. XII 1443: “Prima pars est de faciendo tres offi ciales qui formare debeant, et formata reportare presenti consilio responsionem dandam domino Regi Steffano Thomaxio nouello Regi Bossine”.

17 DAD, Cons. Rog. VIII, 259’, 5. XII 1443. “Prima pars est de eundo ad Mayus Consilium accipiendi libertatem expendendi de denariis comunis nostri ab yperperis triginta infra pro vestiendo cursorem qui portauit littera Regis Stephani Thomaxy nouelli regis Bossine...”; Cons. Maioris VIII, 143, 9. XII 1443: ”...expendendi ab yperperis XXX inferius in vestiendo nuntium cursorem qui portavit novum nostro dominio de novo rege Bosine videlicet domino Thomaxio Stephano”.

18 DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 262, 14. XII 1443: “…respondendi per litteras nostras littere regis Thomas Stephan Bosine lecte in praesenti consilio.”

19 Pavo Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, Osijek 2002, str. 196. 20 DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 261, 10. XII 1443. Na sjednici Vijeća umoljenih prvo je ponuđen odgovor kojim se

dozvoljava nabavka osam balista “… de offerrendo domino comiti Resto balista octo pro suis denariis…”, međutim, od toga se odmah odustalo, pa je to prekriženo te je prihvaćeno sa 25 glasova za i 10 protiv da se pismeno odgovori “…domino comiti Resto bosinensi…”. Zatim su dati na izjašnjenje prijedlozi, prvi da se pismeno odgovori uz izjaš-njenje vlastele o nabavki samostrijela ili unajmljivanju strijelaca, te drugi da se udovolji molbi Restoja, međutim, prihvaćen je prvi prijedlog sa 24 glasa za i 11 protiv.

21 DAD, Cons. Rog. VIII, fol. 261’, 10. XII 1443.22 DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 7, 15. I 1459.



135

jer je očekivao sukob sa Osmanlijama. Na proljeće 1459. godine razbuktala se borba između Osmanlija i Bošnjana. Osmanlije su vršile jak pritisak na Bosnu, ali se kralj Tomaš junački branio, te je prešao u protuofanzivu i napao osmansko uporište u Bosni, Hodidjed. U aprilu je zauzeo podgrađe Hodidjeda i spalio ga. Tu je zarobio dosta sta-novništva, dio je pobio, a ostale porobio.23

Restoje Milohna je zahvaljujući svojim sposobnostima i znanjem napravio blista-vu karijeru na dvoru bosanskih kraljeva Tvrtka II Tvrtkovića i Stjepana Tomaša. Bio je jedan od rijetkih pismenih ljudi u Bosni, pa je svoju karijeru započeo kao pisar na kraljevskom dvoru. Skoro trideset godina uspješno je obavljao postavljene zadatke i pri tome je stekao veliko povjerenje bosanskih vladara, te visoke dužnosti i položaje na kraljevskom dvoru. Obnašao je dužnosti poslanika, protovestijara, dvorskog kneza, logoteta, a okitio se i titulom počtenog viteza.24

Restoje Milohna je obavio mnoge važne poslaničke misije za kralja Tomaša. Kra-jem maja Tomaš ga je poslao s kraljevim vjerovnim pismom u Dubrovnik da tamo prenese depozit srebra kojeg je položio Tvrtko II Tvrtković, na njegovog nasljednika Stjepana Tomaša. Takođe, Restoje je imao zadatak da za Tomaša naplati prihode od kuća i zemljišta njegovog prethodnika, te da preuzme svetodmitarski dohodak, što je ovaj i učinio 3. juna 1444. godine.25 Tom prilikom su Dubrovčani darovali Restoja tkaninama u vrijednosti od stotinu dvadeset perpera.26

Početkom septembra 1444. godine kralj Tomaš je boravio u gradu Kreševu, gdje su ga posjetili dubrovački poslanici Nikola Žurgović i Marin Rastić s namjerom da od njega isposluju stare povlastice i da im o tome izda povelju. U odnosima između Bosne i Dubrovačke Republike ustaljena je bila praksa, da se prilikom svake promjene na bosanskom prijestolju, Dubrovčani obrate novom kralju radi potvrđivanja ranijih po-velja i stečenih privilegija. Između ostalih, kralj Tomaš je svom protovestijaru Restoju Milohni povjerio vođenje pregovora i sastavljanje teksta povelje koju je kralj trebao izdati Dubrovčanima.27 Dubrovački poslanici su zamolili da im potvrdi stare zakone i povlastice, koje su stekli i koje su zabilježene u poveljama gospode srpske i bosanske.

23 DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 64, 26.IV 1459. “Bosne rex, sicut maiestati vestre conpertum esse credimus, locum, per quem curas aditus patebat in Bosnam, Chodidicum nuncupatum suis cum copiis aggressus est, burgum, qui magnus erat et populo plenus, igne consumpsit, populo partim trucidato, et partim in predam ducto, castrum dictum Chodiech oppugnat...”. V. Ćorović, Historija Bosne, str. 530. V.Klaić, Povijest Bosne, str. 316, M.Perojević, Stjepan Tomaš, str. 546 – 547.

24 Pored Restoja Milohne, dužnost kraljevog dijaka obnašao je Tvrtko Sekulović, koji je napisao tekst povelje izdate 22. avgusta 1446. godine u Vranduku. Lj. Stojanović, Stare srpske povelje i pisma II, str. 117, 120; Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, 2.izd., Sarajevo 1995, str. 41; P. Živković, Socijalno ekonomske promjene, str. 172 – 175; Isti, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 196. Ne možemo se složiti sa konsta-tacijom Pave Živkovića da se Restoje Milohna posljednji put javlja u izvorima u decembru 1451. godine, jer se 16. marta 1452. godine nalazio u poslaničkoj misiji u Dubrovniku. Ćiro Truhelka, Državno i sudbeno ustrojstvo Bosne u srednjem vijeku, u: Povijest Bosne od najstarijih vremena do 1463, 3.izd., Sarajevo 1998, str. 601.

25 DAD, Cons. Rog. IX, 57’, 3. VI 1444; Div. Not. XXVII, 151, 152, 3. i 5. VI 1444; Mihailo Dinić, Dubrovački tributi, str. 239; P. Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 193.

26 DAD, Cons. Maioris VII, 181 i 181’, 4. VI 1444; Restoju je odobreno 30 perpera za putni trošak dubrovačkim manjim brigantinom.

27 P. Živković, Iz srednjovjekovne povijesti Bosne i Huma, str. 193.



Po ustaljenom običaju u Bosni, kralj je udovoljio njihovoj molbi, te im je 3. septembra izdao povelju. Ovom poveljom je pored starih povlastica potvrdio im Primorje i Ko-navle, a Dubrovčani su zauzvrat preuzeli obavezu da kralju svake godine plaćaju na Dmitrovdan dohodak od 2.000 perpera i na Vlasindan 500 perpera.28

Početkom decembra 1443. godine kralj Tomaš je uputio poslanstvo i Mlečanima da ih obavijesti o preuzimanju kraljevskog prijestolja od svog strica Tvrtka II, te je tražio zaštitu za svoje podanike koji dolaze na mletačko područje i da se dobro ophode prema njima kao i u vrijeme prethodnog kralja, njegovog strica. Kralj Tomaš je 15. aprila 1444. godine izdao povelju u Jajcu, kojom Mlečanima daje slobodu trgovanja bez carine po Bosni uz naknadu štete za svaku krađu ili otimačinu. Takođe, potvrdio im je povlastice koje su stekli od njegovog oca Ostoje i strica Tvrtka II.29

Na priznanje od strane Ugarske, kralj Tomaš je morao čekati nekoliko mjeseci. To-kom historije srednjovjekovne bosanske države, bosanskim kraljevima je od presudne važnosti bilo regulisanje odnosa sa Ugarskom, a takođe to je bio slučaj i sa Stjepanom Tomašem. Oduvijek je Ugarska isticala svoje pretenzije prema Bosni, pa su bosanski vladari kako bi zaštitili svoju državu i poštedili je napada moćnog susjeda, nastojali da uspostave dobre odnose sa ugarskim kraljevima. U prilog mu je išla činjenica što je vojvoda Ivan Hunjadi bio naklonjen Stjepanu Tomašu, koji se zauzeo za Tomaša kod ugarskog kralja Vladislava, te je zahvaljujući njegovom zalaganju i preporuci ishođeno priznanje Tomaša za bosanskog kralja.30 Kralj Tomaš je povodom toga izdao povelju 3. juna 1444. godine u Bobovcu. 31 Na ovaj način Tomaš je priznanjem od strane ugarske postigao glavni cilj, a to je stabilnost vladarskog položaja i povećanje vladarskog ugle-da, prije svega u Bosni, a takođe i na spoljno – političkom planu. Priznanje od strane ugarskog kralja obezbijedilo je kralju Tomašu određenu sigurnost, jer je na taj način imao zaštitu od svojih unutrašnjih i vanjskih neprijatelja.

Kralj Tomaš je nastavio sa diplomatskim aktivnostima kako bi sebi obezbijedio priznanje što većeg broja evropskih vladara, pa je tako došlo do uspostavljanja odnosa između novoizabranog bosanskog kralja i cara Fridriha III. Nakon što je preuzeo bo-sansko prijestolje, Tomaš je uputio jedno poslanstvo s prigodnim poklonima Fridrihu III, s namjerom da ga obavijesti o njegovom izboru za bosanskog kralja, te da ostvari

28 Ljubomir Stojanović, Stare srpske povelje i pisma, knjiga II, Beograd – Sremski Karlovci 1934, str. 115 – 117; Frano Miklosich, Monumenta Serbica, spectantia historiam Serbiae, Bosnae, Ragusii. Viennae 1858 str. 427 – 429; Vjekoslav Klaić, Povijest Bosne do propasti kraljevstva, Zagreb 1882, str. 286; Vladimir Ćorović, Historija Bosne, (reprint izdanje), Banja Luka – Beograd 1999, str. 472; Mihailo Dinić, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, SAN, Posebna izdanja knjiga 240, Odelenje društvenih nauka, Beograd 1955, str. 43; Pavao Anđelić, Bobovac i Kraljeva Sutjeska – Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Sarajevo 1973, str. 237.

29 Šime Ljubić, Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i mletačke republike, vol. IX, Zagreb, 1890, 189 – 190. Povelju je potvrdio pečatom svog prethodnika, kralja Tvrtka II, jer njegov pečat još nije bio izrađen. Marko Pero-jević, Stjepan Tomaš Ostojić, u: Povijest Bosne i Hercegovine, Sarajevo 1998, str. 506; Bogumil Hrabak, Prodaja proizvoda bosanskog rudarstva u Veneciji i Mlečanima u Dalmaciji, GDI BiH, Sarajevo 1976, str. 64.

30 J. Radonić, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka, str. 182. Uzimajući u obzir da je kralj Tomaš povelju izdao 3. juna, s velikom vjerovatnoćom se može pretpostaviti da je priznanje od strane ugarskog kralja uslijedilo u aprilu ili maju 1444. godine.

31 L. Thaloczy, Studien, str. 366.



137

s njim prijateljske odnose. Tomaš je tražio od Fridriha III pomoć protiv njegovog po-danika grofa Celjskog, koji je osporavao baštinska prava novoizabranom bosanskom kralju i namjeravao da preotme kraljevsku krunu. Fridrih III je poslao pismo bosan-skom kralju po njegovim poslanicima u kojem navodi da će nastojati da se prevaziđu neprijateljski odnosi između njega i grofa Celjskog. Jedinu korist koju je kralj Tomaš izvukao iz diplomatske misije kod njemačkog cara ogleda se u tome što je Fridrih III priznao novoizabranog bosanskog kralja za legitimnog nasljednika Tvrtka II.32

Nakon smrti kralja Tomaša u julu 1461. godine bosansko prijestolje je preuzeo njegov sin Stjepan Tomašević (1461. – 1463.), posljednji bosanski kralj, pa je uputio poslanstvo u Dubrovnik da o tome obavijesti Dubrovčane.33 Takođe, uputio je poslan-stvo papi Piju II da ga upozna s teškoćom situacije u kojoj se nalazi zbog osmanske opasnosti, te da traže pomoć od pape. Osim toga, zamolio je papu da mu pošalje krunu po svom legatu koji će ga krunisati u njegovo ime, pa bi tako mogao računati na pa-pinu pomoć u slučaju rata, što bi njegovim podanicima donijelo veće samopouzdanje. Stjepan Tomašević je s velikim pravom upozoravao papu da se sultan Mehmed II neće zadovoljiti samo osvajanjem Bosne, nego će napasti Ugarsku, Dalmaciju i Italiju.34 Papa je uslišio molbu bosanskog kralja i poslao mu krunu. U historijskim izvorima nije zabilježen datum krunisanja Stjepana Tomaševića, pa se predpostavlja da se to dogo-dilo krajem oktobra ili početkom novembra 1461. godine u Jajcu.35 Krunisanju su pri-sustvovali i dubrovački poslanici Jaketa Gundulić i Paladin Lukarević koji su donijeli poklone, a od kralja su tražili potvrdu ranijih povelja i sloboda, što je on i učinio izdavši im 23. novembra povelju. Osim toga, Dubrovčanima je obećao isplatiti stare dugove koje su napravili njegov otac kralj Tomaš i kralj Tvrtko.36 Nakon svečanog čina kru-nisanja uputio je svoje poslanike Mlečanima s molbom za pomoć protiv Osmanlija, a ujedno ih obavještava da je krunisan uz slobodan pristanak svojih velikaša i gospode.37

Bosanski vladari i vlastela obavještavali su susjedne države o značajnim događaji-ma u Bosni, kao što su vojni uspjesi protiv neprijatelja. Kralj Tomaš je sredinom maja 1444. godine preoteo srebrničku tvrđavu od Osmanlija, pa je poslao glasnika da o tome obavijesti Dubrovčane.38 Tako su postupili i sinovi hercega Stjepana kada su oslobodili

32 Jovan Radonić, Zapadna Evropa i balkanski narodi prema Turcima u prvoj polovini XV veka, Novi Sad 1905, str. 181; Pejo Ćošković, O dolasku Stjepana Tomaša na vlast i njegovom međunarodnom priznanju, Istorijski zbornik V/5, Banja Luka 1984, str. 16 – 17.

33 DAD, Cons. Rog. XVI, fol. 279, 25. VII 1461; Cons. Maioris XII, fol. 37, 1. VIII 1461.34 Franjo Rački, Bogomili i patareni, Rad JAZU, VIII, Zagreb 1869, str. 168 – 170; Enver Imamović, Korijeni Bosne

i bosanstva, Sarajevo 1995, str. 325 – 327;35 E. Imamović, Korijeni Bosne, str. 327;36 F. Miklosich, Monumenta serbica, str. 485 – 489:37 Š. Ljubić, Listine, X, str. 196. ”...serenissimum dominum regem Bossine prefatum coronatum fuisse de regno suo

predicto libero omnium suorum principum et dominorum regni ipsius consensu maximoque applausu et alacritate...”;38 DAD, Cons. Maioris VII, 178, 22. V 1444: “…de donando nuntio d. regis Bosine qui portauit litteras de leuatione

castri Strebernich de manibus Turcorum.” Dubrovčani su darovali glasnika tkaninama u vrijednosti od 50 perpera. Mihailo Dinić, Srpske zemlje u srednjem veku, (priredio Sima Ćirković), Beograd 1978, str. 357. Neki stariji istori-čari su napravili grešku smatrajući da je ovdje riječ o Srebreniku u Usori. Zabunu je stvaralo to što je isti naziv imala i tvrđava iznad Srebrenice. U srebrničkoj tvrđavi nalazila se turska posada, te je padom Srebrnika pala i Srebrenica u ruke bosanskog kralja. Što se tiče datiranja pada Srebrnika i Srebrenice, odnosno prelaska iz turskih ruku pod vlast



dio svoje teritorije od Osmanlija. Četrnaestog juna 1463. godine knez Vlatko Herce-gović je uputio svog poslanika Dubrovčanima i javio im da je oslobodio grad Ključ od Osmanlija.39 Četiri dana nakon toga, stigao je drugi poslanik u Dubrovnik i obavijestio ih da je Vladislav preoteo od Osmanlija grad Ljubuški.40

Nedovoljno je poznata ličnost Pavla iz Jajca, bosanskog kancelara, kojeg je kralj Tomaš krajem februara 1445. godine uputio u Veneciju u svojstvu poslanika. Bosan-ski kralj je izvijestio Mlečane o sklapanju saveza između despota Đurđa i vojvode Stjepana, te s obzirom na despotov zahtjev za povrat gradova Drivasta, Bara i Budve, upozorava ih da budu oprezni. Zbog takvog razvoja situacije, predlaže im da udruže-nim snagama, Mlečani sa mora, a kralj s kopna, napadnu vojvodu Stjepana.41 Četvrtog marta 1445. godine iz Venecije je upućen odgovor kralju Tomašu, kojim se odbijaju kraljevi prijedlozi oko sklapanja saveza, jer je uvijek u odnosima prema Bosni gledala da zadovolji isključivo svoje interese. 42

Povodom svadbenih svečanosti bosanskog vladara i vlastele, o tome su obavješta-vane strane vlade, koje su prema utvrđenom običaju, putem posebnih poslanstava izra-žavale svoju blagonaklonost i dobrosusjedsku susretljivost. Nakon dvoipogodišnjeg neprijateljstva između kralja Tomaša i vojvode Stjepana, tokom aprila 1446. godine je sklopljen mir, te je dogovoreno sklapanje bračne zajednice između Tomaša i Stje-panove kćeri Katarine.43 Dubrovčani su 21. aprila odlučili da bosanskom kralju upute poslanstvo povodom njegovog vjenčanja s prikladnim poklonima. Dubrovčani su na-stojali da svaku prigodu iskoriste za postizanje nekih svojih ciljeva, tako da nikako nisu mogli propustiti ovako povoljnu priliku kao što je vjenčanje, pretpostavljali su da bi kralj trebao biti dobre volje i da bi od njega mogli tražiti nešto za sebe. Trebalo je da dva plemića odnesu kralju poklon od 800 perpera u tkaninama i drugim stvarima, a bu-dućoj kraljici poklon od 400 perpera. Takođe, uputili su i vojvodi Stjepanu poslanstvo, te muzičare koji su trebali biti u pratnji Katarine prilikom odlaska svome mužu.44 U to vrijeme je u Dubrovniku boravio Radoe, poslanik kralja Tomaša, kojem je vjerovatno povjerena misija da obavijesti Dubrovčane o predstojećem vjenčanju bosanskog kralja

bosanskog kralja, to se moglo dogoditi u prvoj polovini maja 1444. godine, najvjerovatnije oko polovine maja, tako da je neprihvatljiva konstatacija Marka Vege da je već 14. aprila 1444. godine Srebrenica bila pod vlašću bosanskog kralja. Upor. Marko Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, Sarajevo 1982, str. 70.

39 DAD, Cons. Rog. XVII, fol. 252′, 14. VII 1463: “Prima pars est de donando nuncio comitis Vlatchi Chercegouich qui portauit noua de recuperatione castri Cliuc.”

40 DAD, Cons. Rog. XVII, fol. 253′, 18. VII 1463: “Prima pars est de donando ambassiatori voyuode Vladissaui qui tulit nouum pro Gliubuschi recuperator.”

41 Š. Ljubić, Listine IX, str. 215; A. Babić, Diplomatska služba, str. 74.42 Š. Ljubić, Listine IX, str. 215 – 216; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 473 – 474; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 88;

Anto Babić, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, Sarajevo 1995, str. 74 – 75.43 V. Klaić, Povijest Bosne, str. 289; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 476; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 92; M.

Šunjić, Bosna i Venecija, str. 243; M. Vego, Postanak srednjovjekovne bosanske države, str. 47; M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana i kralja Tomaša, str. 78; A. Babić, Diplomatska služba, str. 49.

44 DAD, Cons. Rog. IX, 239, 239’, 21. IV 1446: ”...de mittendo ambaxiata(m) nostram ad serenissimum regem Bosine occaxione nuptiarum suarum”. Prilikom odlučivanja o poklonu za buduću kraljicu, prvo je predloženo da iznosi 450 perpera, međutim, ipak je odlučeno da to bude 400 perpera. Cons. Min. X, 234’, 22. IV 1446. M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 512 – 513; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 92;



139

i da ih ujedno pozove da pošalju svoje poslanstvo kako bi na taj uveličali svečanost na ceremoniji vjenčanja. Stoga je 22. aprila donesena odluka da se odgovori poslaniku bosanskog kralja povodom njegovog poslanstva.45 Jakovu Đorđiću i Juniju Gradiću pripala je čast da prisustvuju kraljevom vjenčanju, koji su polovinom maja stigli u Milodraž. Tu je kralj boravio, te je primio dubrovačke izaslanike koji su mu uručili svadbene poklone. 46

Na proljeće 1449. godine vojvoda Ivaniš Pavlović je vršio pripreme za svoje vjenča-nje, te je polovinom maja uputio svog poslanika Radoja Ozrisalića da o tome obavijesti Dubrovčane i ujedno ih pozove da svojim prisustvom uveličaju tu svečanost. Naravno, prihvaćen je poziv vojvode Ivaniša, pa je na sjednici vijeća umoljenih od 24. maja do-nesena odluka da se uputi poslanstvo i da se pripreme darovi za mladoženju. Zatim je prihvaćeno i da se pošalju dubrovački svirači u čast vjenčanja vojvode Ivaniša.47

Nakon što je propao hercegov plan da se oženi Talovčevom udovicom, početkom 1455. godine počeo je pripreme za veliku svadbenu svečanost. Istovremeno uz hercega i njegovi sinovi Vladislav i Vlatko su bili pred ženidbom. Prvobitno, herceg je trebao da se oženi Barbarom Lihtenštajn, koja je bila isprošena i dala pristanak, međutim, u zadnji čas je odustala, pa se oženio drugom Barbarom, kćerkom vojvode “de Payro”.48 U maju se oženio i njegov sin Vlatko nećakom grofa Ulriha Celjskog.49 Svadbenog ve-selja bilo je i u porodici Pavlović, jer se krajem maja oženio vojvoda Petar Pavlović.50 Vladislav je još u jesen 1453. godine zaprosio Anu Kantakuzin, sinovicu despotice Jerine, ali je brak sklopljen tek u oktobru 1455. godine.51

U proljeće 1460. godine herceg Stjepan je započeo planove o svojoj trećoj ženidbi. Čim je brak ugovoren, herceg je preduzeo potrebne mjere da izabranica njegova srca, gospođa Cecilija, čije je porijeklo nepoznato, što prije i bezbjednije stigne na njegov dvor.52 Svadbena svečanost je obavljena 1. maja 1460. godine u Novom.53

45 DAD, Cons. Rog. IX, 240’, 22. IV 1446. Tom prilikom Dubrovčani su darovali poslanika bosanskog kralja sa tka-ninama u vrijednosti od stotinu perpera.

46 DAD, Cons. Rog. IX, 241, 242 i 252, 25. i 28. IV, 6. V 1446. 47 DAD, Cons.Rog. XI, fol. 75, 75’ i 76, 24. i 27. V 1449; Cons. Maioriis IX, fol. 34, 34’ i 35’, 26. i 27. V 1449. Pored

vojvode Ivaniša koji je darovan u tkaninama, Dubrovčani su darovali i njegovog poslanika Radoja Ozrisalića, koji im je donio vijest o vjenčanju.

48 DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 214, 8. IV 1455. U hercegovoj porodici vladala je neizmjerna radost zbog predstojeće svadbe, pa su naručeni pifari čak iz Ljubljane. DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 204, 26. V 1455. Dubrovački poslanik je uputio Vladi pismo 21. maja kojim je obavještava da je stigla hercegova mlada i predat joj dar.

49 DAD, Cons. Maioris X, fol. 171’, 15. IV 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 160’, 9. V 1455. Dubrovčani su povodom vjenčanja hercega Stjepana i sinova poslali svirače “…ad nuptias cherzech et fi liorum tres piffaros nostros et duos tubetas.”

50 DAD, Cons. Maioris X, fol. 180’, 29. V 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 169, 29 V 1455. Povodom vjenčanja vojvode Petra Pavlovića, Dubrovčani su pripremili svadbene darove za vojvodu i uputili svoje poslanstvo.

51 DAD, Cons. Maioris X, fol. 203, 9. IX 1455; Cons. Rog. XIV, fol. 202’ i 212’, 4 i 27. IX 1455. Tokom septembra 1455. godine u tri navrata je odgađana svadba Vladislava, pa su iz tog razloga 4, 9. i 27. septembra odgođene pripreme za slanje dubrovačkog poslanstva. Ludwig Thalloczy, Studien zur Gescichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter, München 1914, str. 171 – 180; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 514; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 215 – 216.

52 DAD, Cons. Maioris XI, fol. 160, 28. III 1460. Dubrovčani su još tokom marta saznali za ženidbu hercega Stjepana, pa je Veliko vijeće 28. marta donijelo odluku o upućivanja izaslanstva povodom te svečanosti. Cons. Minoris XV, fol. 98’ i 99, 27. i 30. IV 1460. Krajem aprila hercegova nevjesta je dovezena i lijepo dočekana u Dubrovniku.

53 S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 240.



Po ustaljenom običaju, bosanski vladari i vlastela su o svim važnijim događaji-ma obavještavali Dubrovačku Republiku, pa tako je bilo i povodom rođenja kraljevog sina, upućen je poslanik da obavijesti Dubrovčane. Tokom maja 1449. godine vršene su pripreme za slanje dubrovačkog poslanstva bosanskom kralju, prije svega određen je prikladan poklon za kralja i novorođenog sina u tkaninama i drugim stvarima u vrijednosti od osamsto perpera.54 Kako su Dubrovčani koristili svaku povoljnu priliku za postizanje određenih ciljeva, tako je bilo i ovaj slučaj, nastojali su iskoristit dobro raspoloženje bosanskog kralja, pa su pripremali određeno uputstvo za svoje poslanike u Bosni. Dubrovačko poslanstvo se zadržalo kod bosanskog kralja do kraja jula, kada je završena njihova poslanička misija.55

Odnosi između Bosne i Dubrovačke Republike bili su tradicionalno dobri, te obzi-rom da su se Dubrovčani uvijek odazivali bosanskom vladaru i vlasteli, da prisustvuju njihovim svečanostima, zbog toga su i Bošnjani isto tako uzvraćali svojim susjedima. Prema ustaljenom običaju, krajem januara u Dubrovnik su povodom praznika sv. Vlahe upućivani svirači iz Bosne, pa tako je bilo i 1450. godine kada su to učinili kralj Tomaš, herceg Stjepana i vojvoda Ivaniš.56

Pored svečanih prilika, isto tako i povodom neke žalosti, upućuju se posebna po-slanstva da izraze saučešće. Krajem avgusta 1450. godine umrla je Teodora, majka voj-vode Ivaniša, odnosno sestra hercega Stjepana.57 Prije 28. novembra iste godine umro je i vojvoda Ivaniš Pavlović, kada su Dubrovčani izrazili saučešće hercegu Stjepanu.58

Kralj Tomaš je sredinom avgusta 1451. godine uputio svog poslanika Pavla Mlin-skog u Dubrovnik, po kojem je poslao srebro od kojeg je trebalo izraditi novac u du-brovačkoj kovnici. Budući da je Dubrovačka Republika za nastavak ratovanja protiv hercega Stjepana najveće nade polagala u savez sa bosanskim kraljem, činila je sve kako bi ga odobrovoljila i pridobila, pa je s takvom namjerom donesena odluka da se kralju unaprijed isplati svetodmitarski tribut za jednu godinu.59

Jedan od najistaknutijih diplomatskih službenika srednjovjekovne bosanske države bio je Nikola Testa. U aprilu 1455. godine umro je papa Nikola V, kojeg je naslijedio

54 DAD, Cons. Maioriis IX, fol. 24’, 25, 27’ i 30, 28. IV, 5. i 9. V 1449. Kraljev poslanik Vučihna je krajem aprila obavijestio Dubrovčane o rođenju kraljeva sina, zbog čega je bio darovan. Cons. Minoris XII, fol. 74’, 78, 78’ i 81’, 28. IV, 13, 15. i 24. V 1449. Cons.Rog. XI, fol. 68’, 74’, 5. i 24. V 1449;

55 DAD, Cons. Minoris XII, fol. 92 i 97, 12. VII i 2. VIII 1449. Drugog avgusta izabrani su službenici za prodaju konja dubrovačkog poslanstva koje je bilo kod bosanskog kralja. Cons.Rog. XI, fol. 76’, 77, 78,81, 82,84, 85’, 86’, 89, 89’, 11, 14. i 21. VI, 8. i 16. VII 1449. Na sjednici Vijeća umoljenih od 27. maja 1449. godine utvrđen je tekst uputstva od trinaest poglavlja, koje će dati poslanstvu koje ide bosanskom kralju. Zatim je 29. maja u uputstvo dodat tekst koji se odnosi na traženje trgovačkih olakšica. Cons. Maioriis IX, fol. 39, 9. VI 1449.

56 DAD, Cons. Rog. XI, fol. 151, 4. II 1450; Cons. Maioris IX, fol. 98’, 5. II 1450.57 DAD, Cons. Rog. XI, fol. 232, 27. VIII 1450. Dubrovčani su izrazili saučešće vojvodi Ivanišu i hercegu Stjepanu:

”...de visitando cum litteris nostris scribendo fi lium domine Theodore matris vayuode Juanis nuper desu(n)cte et etiam Stiepanum chercech eius fratrem condolendo se de morte dicte domine Theodore”.

58 DAD, Cons. Rog. XI, fol. 267, 268, 268’, 272’, 28. IX i 14. XII 1450.Izabrano je jedno poslanstvo da izrazi saučešće povodom smrti Ivaniša Pavlovića njegovoj braći. Takođe, Dubrovčani su izrazili saučešće povodom smrti Ivaniša Pavlovića hercegu i njegovoj majci.

59 DAD, Cons. Rog. XII, 125,125’,126,126’, 21. i 24. VIII 1451.



141

Kalikst III.60 Kralj Tomaš je uputio svog poslanika Nikolu Testu novom papi s namje-rom da ga obavijesti da se priprema zaratiti protiv Osmanlija i da obezbijedi njegovu pomoć i podršku u tom poduhvatu. Papa Kalikst III bio je zagovornik ponovnog pokre-tanja krstaškog rata protiv Osmanlija, pa je s velikim oduševljenjem primio obavijest bosanskog kralja da se uključi u borbu protiv Osmanlija. Shodno tome, papa je 30. aprila izdao povelju kojom uzima pod svoju zaštitu kralja Tomaša i cijelu njegovu po-rodicu, cijelu bosansku državu sa gradovima i tvrđavama.61

Na ozbiljnost Tomaševih namjera u pogledu pokretanja rata protiv Osmanlija uka-zuje njegova diplomatska akcija od 24. jula 1457. godine, kada je uputio svog iskusnog poslanika Nikolu Testu papi Kalikstu III, aragonskom kralju Alfonzu, mletačkom duž-du, vojvodama milanskom i burgundskom, preporučivši ga svima pismom napisanim “pod našim kraljevskim gradom Bobovcem u gradu Sutjesci”.62

Dubrovčani su radi očuvanja dobrih odnosa s kraljem Tomašem nastojali da u lič-nim stvarima udovolje svim njegovim zahtjevima. Tako je u januaru 1456. godine upu-ćen dubrovački ljekar Bartolomej u Bosnu, koji je dugo vremena proveo na bosanskom dvoru, gdje je uspješno izliječio kralja i njegovog sina Stjepana.63

Krajem aprila 1461. godine Tomaš je uputio svog poslanika Ruska Tudrovića u Dubrovnik sa zadatkom da mu nabavi određenu robu uz molbu da je oslobode plaćanja carine. Šestog maja dubrovačko Malo vijeće je donijelo odluku o oslobađanju carine u vrijednosti stotinu dukata za stvari koje će se iz Stona izvesti za bosanskog kralja.64

Pošto nije imao uspjeha na zapadu, kralj Tomaš je odlučio povesti aktivniju poli-tiku na Istoku. Povoljna prilika mu se ukazala u januaru 1458. godine, kada je umro srpski despot Lazar, bez muškog potomka. Nakon toga je vodio pregovore s Jelenom, udovicom umrlog despota, o ženidbi kraljeva sina Stjepana s njenom kćeri Marom (Jelačom), nasljednicom despotovine. U aprilu 1458. godine vođeni su ozbiljni prego-vori o tome. Pregovori su vođeni na bosanskom dvoru, srpsku stranu je zastupao veliki logofet Stevan Ratković, izaslanik Jelene i despota Stevana, dok je sa bosanske strane pregovore vodio Radivoj, brat kralja Tomaša.65 Početkom oktobra bosanski kralj je poslao brata Radivoja, Nikolu Testu i fra Marina, ugarskom kralju.66 Tu se pregovaralo o zajedničkom ratovanju protiv Osmanlija, uz uslov da kralj Matija prihvati ženidbu Tomaševa sina s despotovom kćeri. U pogledu toga obje strane su našle zajednički interes i postigle dogovor. U januaru 1459. godine kralj Tomaš je prisustvovao saboru

60 DAD, Lett. di Lev. XVI, 218, 24. IV 1455.61 Euzebije Fermendžin, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno

925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892, str. 221 – 222; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 516.62 L. Thalloczy, Studien, str. 413; V. Ćorović, Historija Bosne, str. 522; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 539.63 DAD, Cons. Rog. XIV, fol.248, 288’, 291, 291’, 292’, 17. I, 20, 22 i 24. IV 1456; Lett. di Lev. XVI, fol.150, 24. IV

1456. Sedamnaestog januara donesena je odluka o upućivanju ljekara Bartolomeja bosanskom kralju. Dubrovčani su u više navrata produžavali boravak ljekara Bartolomeja na kraljevom dvoru, te mu je najzad dozvoljen boravak do kraja maja, a nakon toga da se vrati u Dubrovnik. V. Ćorović, Historija Bosne, str. 520.

64 DAD, Cons. Minoris XV, fol. 177’, 6. V 1461.65 V. Ćorović, Historija Bosne, str. 528; S. Ćirković, Istorija, str. 317.66 E. Fermendžin, Acta Bosnae, str. 237;



u Segedinu na kojem je od Ugara dobio pristanak da njegov sin Stjepan preuzme vlada-vinu nad srpskom despotovinom, kao muž Lazarove kćeri. Na osnovu ugovora bračni par je trebao dobiti Srbiju, a zatim i Bosnu. Ovaj put Tomaš je primijenio mirnodopsku politiku koja je donijela željene rezultate. Stjepan Tomašević je 21. marta 1459. godine preuzeo vlast u srpskoj despotovini i tako postao despot. Već 1. aprila vjenčao se s Marom, kćerkom despota Lazara.67

Neovisno o bosanskom vladaru, diplomatska djelatnost bila je zastupljena i na dvo-rovima moćne bosanske vlastele. U XV vijeku najmoćniji velikaši nominalno su bili kraljevi vazali, ali u praksi je bilo sasvim drugačije. Na svojim posjedima oni su imali svu vlast u svojim rukama, kao i kralj.

Vojvoda Stjepan Vukčić Kosača je bio najmoćniji bosanski velikaš u XV vijeku, uspio je da se osamostali od centralne vlasti, pa je shodno tome samostalno uspostav-ljao vanjskopolitičke odnose sa vladarima stranih država. S obzirom na takvu situaciju posebnu pažnju je posvetio organizaciji diplomatske službe u kojoj su bili angažovani mnogi poslanici, a najpoznatiji su: gost Radin, Radič Grupković, Pribislav Vukotić, Juraj Čemerović i Ivan Vardić.68 Zavisno od političke situacije, vojvoda Stjepan je sklapao sporazume sa Osmanlijama, Mlečanima, Ugrima, Srbima, a posebno je inte-resantan sporazum sa aragonskim i napuljskim kraljem Alfonsom V. U vrijeme najve-ćeg pritiska kralja Tomaša i vojvode Ivaniša na Stjepana, uputio je 20. januara preko Dubrovnika poslanstvo kralju Alfonsu.69 Od njega je tražio da se zauzme kod rimskog cara i hrišćanskih vladara, a zauzvrat je ponudio da postane Alfonsov vazal. Nakon kraćih pregovora sklopljen je ugovor između Alfonsa i Stjepana, na osnovu kojeg je Alfonso izdao povelju 19. februara 1444. godine. Zahvaljujući ovom ugovoru Stjepan je sebi trajno obezbijedio nesmetanu nabavku vojne opreme, prehrambenih namirnica i vojnika u Apuliji.70

Neki od bosanskih velikaša nosili su titulu hercega. U odnosu na druge velikaše ta titula je značila mnogo veću moć, bogatstvo i ugled, te su titulom hercega željeli poka-zati da su bili iznad ostale vlastele. Stjepan Vukčić Kosača bio je najmoćniji bosanski velikaš, te je i on uzeo titulu hercega. Dubrovčani su 17. oktobra 1448. godine čestitali Stjepanu na herceškoj tituli.71

Herceg Stjepan je krajem 1452. godine izdejstvovao osmansku pomoć od dvije hi-ljade ljudi, pa je uslijedila zajednička akcija u Humu. Zahvaljujući osmanskoj pomoći, koja je uslijedila zbog obećanja nagrade u novcu, herceg je ostvario vojnu premoć u

67 Konstantin Jireček, Istorija Srba – Prva knjiga, do 1537. godine, Beograd 1978, str. 388; V. Ćorović, Historija Bo-sne, str. 530; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 546 – 547; Ivan Božić, Dubrovnik i Turska u XIV i XV veku, Beograd 1952, str. 159; S. Ćirković, Istorija, str. 318. M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, str. 81.

68 A. Babić, Diplomatska služba, str. 90 – 92.69 DAD, Cons. Rog. IX, 7, 20. I 1444; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 75.70 L. Thalloczy, Studien, str. 356 – 357; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 75 – 76; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 278. 71 DAD, Cons.Rog. XI, 12`, 17.X 1448: “Prima pars est de dando libertatem d. rectori et suo paruo consilio respon-

dendi ambax vay. Stipan super ambaxiata exposita et congratulandi de nova dignitate cherzech acquisita prout ipsi d. rectori et consilio videbitur.” Upor. S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 106, nap. 49,



143

odnosu na protivnike i prešao u ofanzivu.72 Herceg je nagovorio Osmanlije na napadnu sina mu Vladislava, pa je uslijedio upad u neka humska mjesta u blizini Dubrovnika, propraćen pljačkom i nanošenjem materijalne štete, te im se pridružio i herceg sa svim raspoloživim snagama.73

Pored slanja svojih sinova na vladarski dvor radi usvajanja normi lijepog ponaša-nja, bosanska vlastela je nastojala da svoje potomke što bolje osposobi za život, pa su između ostalog uključivali ih i u diplomatske misije. U jesen 1455. godine pripremalo se hercegovo poslanstvo u Veneciju, a prvi put je u diplomatsku misiju trebao da krene hercegov mlađi sin Vlatko.74 Početkom oktobra Dubrovčani su obezbijedili galiju za prijevoz Vlatka sa četrdeset ljudi u Veneciju.75 Kad se sve uzme u obzir, Vlatkova mi-sija nije bila naročito uspješna iz razloga što ni jedan od važnijih hercegovih zahtjeva nije usvojen od strane Mlečana.76

Zaključak

Po uzoru na druge države, prije svega Dubrovačku i Mletačku Republiku, bosanski vladari su veliku pažnju posvećivali diplomatskim aktivnostima, tako da je u XV vi-jeku diplomatska služba u bosanskoj državi dostigla zavidan nivo. Među državnim službenicima ustalila se funkcija poslanika, kojima bosanski vladari više puta i duži niz godina povjeravaju diplomatske misije. Neovisno o bosanskom vladaru, diplomatska djelatnost bila je zastupljena i na dvorovima moćne bosanske vlastele. Stjepan Tomaš je spoznao da diplomatija ima ogroman značaj za uspješno funkcionisanje države, pa je stoga puno polagao u diplomatsku službu. Tokom njegove vladavine angažovani su mnogi kraljevi službenici za obavljanje poslaničkih misija.

72 Josip Gelcich, Ludwig Thalloczy, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Buda-pest 1887, str. 530 – 531. Dubrovčani su obavijestili ugarskog gubernatora da je na poziv hercega Stjepana došla u Hum turska vojska od dvije hiljade konjanika, da mu pomognu protiv njegovog sina Vladislava.

73 V. Ćorović, Historija Bosne, str. 506; M. Perojević, Stjepan Tomaš, str. 531; S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 189; Isti, Istorija, str. 305; M. Spahić, Odnosi hercega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša, str. 81.

74 DAD, Lett. di Lev. XVI, 183, 27. IX 1455. Nakon što su saznali za Vlatkov put u Veneciju, Dubrovčani su ponudili galiju. Dogovoreno je da dubrovačka vlastela dođe po Vlatka u Mičevac, a ukrcat će se u Obodu iz razloga “azo che’l possa entrar nella citta nostra per la via di mar et per quella porta per la qual altri signori, como e la bona me-moria vayvoda Sandagl, el signor despoto, conte Vladissavo suo fratello sempre hano intruto”. Napomenuli su mu da se ne zauzme ni za jednog dubrovačkog podanika, jer je to odbio i aragonski kralj. Nisu mu htjeli spremiti stan u kneževom dvoru, već u arhiepiskopskoj palati.

75 DAD, Lett. di Lev. XVI, fol. 181, 7. X 1455. U detaljnom uputstvu dubrovačke Vlade između ostalog stajalo je da na povratku dovedu Vlatka u Dubrovnik, pristajući u Dalmaciji ukoliko on izrazi želju, ali mu neće dozvoliti da se iskrca u Drijevima. Dubrovčani koji budu u Vlatkovoj pratnji trebaju da saznaju uzrok njegovog putovanja i odgovor mletačke sinjorije.

76 S. Ćirković, Herceg Stefan, str. 223.



Diplomatic Service in Bosnia in Mid-Fifteenth Century

Summary

Diplomatic service in the medieval Bosnian state is an important segment of the forei-gn activities of the Bosnian rulers. Foreign policy activity was under the jurisdiction of the Bosnian rulers, so that the ruler’s court led the diplomatic negotiations, a conclu-sion that the contracts and performed all technical work some diplomatic missions. Following the example of other countries, notably the Republic of Venice and Dubrov-nik, the Bosnian rulers have devoted great attention to diplomatic activities, so that in the fi fteenth century, the diplomatic service in the Bosnian state has reached an envia-ble level. Among civil servants has been established as a function of deputies, where Bosnian rulers repeatedly and for many years, confi ded diplomatic mission. Under the infl uence of political opportunity, especially because of the danger from the Turks in mid-fi fteenth century there was an intensifi cation of diplomatic activity in the Bosnian state. Regardless of Bosnian ruler, diplomatic activity was present and powerful in the courts of the Bosnian nobility.

Izvori i literatura

Neobjavljeni izvori

Državni arhiv Dubrovnik: (DAD)Acta Consilii Rogatorum, ser. VIII – XVI (Cons.Rog.)Acta Concilii Minoris, ser. IX – XV (Cons.Minus.)Acta Consilii Maioris, ser. VII – XII (Cons.Maius.)Diversa Notariae,ser. XXVII, XXXIII (Div.Not.)Lettere e Commissioni di Levante, ser. XIII – XVI ( Lett. di Levante)

Objavljeni izvori

Fermendžin, Euzebije, Acta Bosnae potissimum ecclesiastica cum insertis editorum documentorum regestis ab anno 925 usque ad annum 1752, Zagrabiae 1892.

Gelcich Josip, Thalloczy Ludwig, Diplomatarium relationum reipublicae Ragusinae cum regno Hungariae, Budapest 1887.

Jalimam, Salih, Izvori za historiju srednjovjekovne bosanske države, Tuzla 1999.Ljubić, Šime, Listine o odnošajih između južnog Slavenstva i mletačke republike, vol.

IX – X, Zagreb 1890,1891.Stojanović, Ljubomir, Stare srpske povelje i pisma, knjiga II, Beograd – Sremski Kar-

lovci 1934.Thalloczy, Ludwig, Studien zur Gescichte Bosniens und Serbiens im Mittelalter,

München 1914.



145

Literatura

Anđelić Pavao, Bobovac i Kraljeva Sutjeska – Stolna mjesta bosanskih vladara u XIV i XV stoljeću, Sarajevo 1973.

Babić, Anto, Diplomatska služba u srednjovjekovnoj Bosni, drugo izdanje, Sarajevo 1995.

Ćirković, Sima, Istorija srednjovekovne bosanske države, Beograd 1964.Ćirković, Sima, Herceg Stefan Vukčić – Kosača i njegovo doba, Beograd 1964.Ćorović, Vladimir, Historija Bosne (reprint izdanje), Banja Luka – Beograd 1999.Dinić Mihailo, Dubrovački tributi (Mogoriš, svetodmitarski i konavoski dohodak, pro-

vižun braće Vlatkovića), Glas SAN, 156/1935.Dinić Mihailo, Za istoriju rudarstva u srednjevekovnoj Srbiji i Bosni, SAN, Posebna

izdanja knjiga 240, Odelenje društvenih nauka, Beograd 1955.Imamović, Enver, Korijeni Bosne i bosanstva, Sarajevo 1995.Jalimam, Salih, Historija bosanskih bogomila, Tuzla 1999.Klaić, Vjekoslav, Povijest Bosne (fototip izdanja iz 1882.godine), Sarajevo, 1990.Kovačević – Kojić, Desanka, Gradska naselja srednjovjekovne bosanske države, Sa-

rajevo 1978.Spahić Midhat, Bogomili u vrijeme bana Kulina, Zbornik radova Pedagoškog fakulteta

u Zenici, Zenica 2003Spahić Midhat, Odnosi hecega Stjepana Vukčića Kosače i kralja Stjepana Tomaša,

Zbornik radova sa naučnog skupa “Herceg Stjepan Vukčić Kosača i njegovo doba”, Mostar 2005

Živković, Pavo, Ekonomsko socijalne promjene u bosanskom društvu u XIV i XV sto-ljeću, Tuzla 1986.


Prof. dr. sc. Fikret KarčićPravni fakultet u Sarajevu

O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom periodu: Evropa kao “drugi”

Sažetak: U ovom radu autor daje pregled najčešće korištenih termina za Evropljane i Evropu u djelima bošnjačkih pisaca osmanskog perioda. Bošnjački autori osmanskog perioda koristili su za Evropljane termine preuzete iz orijentalno-islamskog kategori-jalnog aparata. Termin “Evropa” ustalio se kod Bošnjaka tek nakon austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine.Ključne riječi: Bošnjaci, Evropa, Osmansko carstvo, Frank, kafi r, kaur, kultura, iden-titet, vjera.

Uvod

Bošnjačka percepcija Evrope u osmanskom periodu bila je određena vladajućim osmansko-islamskim razumijevanjem svijeta i bila izražena u odgovarajućoj termino-logiji na osmansko-turskom jeziku. Bosna i Hercegovina je bila dio Osmanske države i pripadala je osmansko-islamskoj kulturnoj zoni muslimanske civilizacije. Evropa se nalazila naspram toga svijeta a odnosi dviju civilizacija prolazili su kroz naizmjenične faze sukoba i mira. To se odražavalo i na percepciju Evrope u Osmanskoj državi i Bo-sni i Hercegovini kao njenom sastavnom dijelu.

Na ovom mjestu nastojat ćemo da ukratko damo pregled najčešće korištenih termi-na za Evropljane i Evropu u djelima bošnjačkih pisaca osmanskog perioda i kategorije koje ti termini izražavaju.1 Ovaj rad ima karakter preliminarnog saopštenja i njegove glavne teze trebalo bi testirati daljim istraživanjima arhiva i rukopisne baštine.

1 Autor želi da se zahvali dr. Mustafi Jahiću i dr. Zisan Ayse Furat za vrijedne informacije o imenima za Evropljane u rukopisnim djelima bošnjačkih autora osmanskog perioda. Posebna zahvalnost izražava se prof. dr. Kerimi Filan za identifi kaciju i prevod odgovarajućih mjesta o Evropi u djelu Medžmua Mulla Mustafe Bašeskije.

3 O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom periodu: Evropa kao “drugi”


Bošnjačko imenovanje Evropljana

Generički termin koji bošnjački autori osmanskog perioda koriste za Evropljane pre-uzet je iz orijentalno-islamskog kategorijalnog aparata. To je termin ifrenk (turski) i ifrendž (arapski). Doslovno znači “Frank” a koristio se u muslimanskom svijetu od prvih doticaja muslimana s Evropljanima koji se desio u doba kada su Evropom do-minirali Franci. Naime, Franačka država bila je najmoćnija država u Evropi u periodu između 6. i 10. vijeka. U to vrijeme došlo je do prvih kontakata muslimana i Franaka te je ime “Frank” u različitim varijantama jezika muslimanskih naroda preuzeto, prvo u značenju stanovnika Karolinške države, a kasnije u značenju “Evropljanin”.2 Iz ovog korijena izvedena je turska riječ Firangistan (“zemlja Franaka”) kao naziv za Evropu.

Muslimani u Bosni i Hercegovini su takođe koristili ovaj naziv. Tako nalazimo naziv “Frenkluk” za označavanje dijela Sarajeva u kome su živjeli kršćani. Mulla Mu-stafa Bašeskija koristi riječ Freng za Evropu. On piše:

“Narod u Vidinu isposlovao je zabranu Soči i drugim dželepčijama da kupu-ju stoku u njihovom kraju jer je stoka trebala za vojsku. Oni u toj situaciji počnu po Bosni kupovati stoku, i to male volove, s namjerom da meso izvoze u Evropu (Freng). Narod sazna za to i podnese tužbu protiv njih.”3

U istom smislu nalazimo opozite ala franga (“na evropski način”) i ala turka (“na turski/muslimanski način”).

Drugi termin koji je korišten u litarturi za Evropljane je kafi r. To je takođe generič-ki termin koji označava “nevjernika” (doslovno “onaj ko prekriva Božje blagodati”). Ovaj termin potiče od okolnosti da su muslimani označavali nemuslimane ovim termi-nom a teritorija na kojoj su oni živjeli označavana je kao dar ul-kufr (“kuća nevjero-vanja”). Iz riječi kafi r izvedena je perzijska riječ gawr/gaur i turska riječ gaur.4 Ova turska riječ se može u slovenskim jezicima naći u obliku đaur, kaur ili kaurin.5 Tim riječima su kod Bošnjaka, ali i kod ostalih stanovnika Bosne i Hercegovine, u poezi-ji i književnosti označavani oni nemuslimani koji su živjeli na teritorijama susjednih evropskih zemalja-Austro-Ugarske i Mletačke Republike. O tome govore ovi primjeri iz narodnih pjesama i književnosti:

“i odmećeš raju u kaure” (Smrt Smail-age Čengića);“on ti zemlju čuva od kaura, ne izdaje zemlje ni gradova” (Ženidba bega

Ljubovića);

2 ” Al-Ifrandj”, The Encyclopaedia of Islam, New edittion, 3:1044-1046.3 Mulla Mustafa Bašeskija, Medžmua, autograf, 14a20. 4 “Gabr”, The Encyclopaedia of Islam, New edition, 2:970.5 Opća enciklopedija Jugoslavenskog leksikografskog zavoda, Zagreb 1978., 4:316.



149

“Glas da će kauri (Austrijanci – pr.autora) sjeći Vukov gaj brzo se raznese po cijelom Zmijanju.” (Petar Kočić, Vukov gaj).

Takođe, među narodom Krajini bilo je uobičajeno da se za onoga ko ode preko Une kaže “otišao u kaure”.

Mulla Mustafa Bašeskija takođe koristi ovu riječ u istom značenju:

“Na granici sa austrijskim nevjernicima (Nemče kuffar) bilo je sukoba. Ne-vjernici su okupirali Dubicu, Novi i Gradišku. Granica je utvrđena tek pet-šest godina kasnije, u vrijeme paše Husameddina. U blizini Izačića bilo je sukoba, ubijeno je 6-7 kaura i dvojica muslimana”.6

Ovi primjeri govore da su najbliži Evropljani – podanici Austro-Ugarske i Mletačke – od Bošnjaka nazivani kauri te da je srpsko stanovništvo u Bosni i Hercegovini takođe koristilo ovaj termin za označavanje “onih od prijeka” tj. preko Une i Save.

Treći termin koji je korišten nekada za Evropljane je harbi. To je arapska riječ koja označava stanovnika “neprijateljske teritorije” (dar ul-harb). Ova sintagma potiče iz islamske pravne nauke za označavanje teritorije koja je naseljena nemuslimanima i koja je u ratnom sukobu s islamskom državom. Ovaj termin mogao je biti korišten za stanovnike pojedinih evropskih zemalja dok su one bile u sukobu s Osmanskom Drža-vom. Kada bi bio sklopljen mir ili primirje onda bi harbi postajao muste’min i bilo bi mu dozvoljeno da privremeno boravi na teritoriji islamske države. Isto tako, stanov-nicima islamske države bilo je dozvoljeno da borave u dar ul-ahdu (“kući ugovora”).

Mulla Mustafa Bašeskija takođe koristi termin dar ul-harb. On piše:

“Navodno se u dar-i harbu u Austriji pojavio nekakav veliki zmaj. Svijet je puno pričao o tome. Kad se vrate oni koji su ga stvarno vidjeli, ja ću tada zapi-sati šta oni kažu.”7

Mulla Mustafa Bašeskija spominje i Bošnjake koji su iz poslovnih razloga išli u evropske prijateljske zemlje (dar ul-ahd). On piše:

“Umro je Šikalo hadži Mehmed. Odlazio je u Austriju radi trgovine ali nije stekao imetak”.8

“Umro je starac Mustafa-baša iz Kračula. Trgovao je u Austriji”.9

6 Mulla Mustafa Bašeskija, Medžmua, 149a17.7 Isto, 147a10.8 Isto, 83b16.9 Isto, 85a6.

3 O bošnjačkoj percepciji Evrope u Osmanskom periodu: Evropa kao “drugi”


“Umro je hadži Mustafa sin Šahin age, trgovao je po Austriji.”10 Brojni su ovakvi i slični navodi.

“Umro je Sočin sin, prekomorski dželepčija. Brijao je sijedu bradu. Život je proveo po Veneciji (Venedik) i Evropi (Latin vilayeti).11

Evropski identitet i njegov eho kod Bošnjaka

Evropski identitet se razvijao toko dugog vremenskog perioda. Od 7. do 17. vijeka Evropa se označavala kao “kršćanski svijet” (Pax Christiana). Ova samoidentifi ka-cija evropskih država vidljiva je, na primjer, u ugovorima između Osmanske države i Austrije. U turskoj verziji Karlovačkog ugovora o miru iz 1699 austrijski car se tituli-še kao “Leopold, ponos velikih hrišćanskih starješina, izabranik ponosnih hrišćanskih velikana, rukovodilac poslova hrišćanskih naroda ... rimski imperator.”12 U literaturi se navodi da je Ugovor iz Utrechta (1714) posljednji međunarodni ugovor u kome je jedna evropska zemlja identifi kovana kao hrišćanska država (respublica Christiana).13

Pojava nacionalnih država u rano moderno doba podudarala se sa izgradnjom evropskog identiteta. Termin “Evropa” zamijenio je u to doba termin “kršćanski svijet” da bi konačno tokom 18. vijeka postao opšteprihvaćen.14 Ove promjene u evropskom samorazumijevanju nalaze odraza i u percepciji Evrope od podanika Osmanske države.

M.E.Yapp navodi dokumente po kojima osmanski izvori tokom 17. i 18. vijeka sporadično koriste naziv “Evropa” ali je termin Firangistan (“zemlja Franaka”) bio i dalje popularan.15

Tokom 19. vijeka Osmanlije i ostali muslimanski narodi počinju da vide Evropu kao “korporativni entitet naroda i država koji posjeduje svoje vlastite atribute i vrijedi da se, u nekim aspektima, slijedi”. Vjerujemo da ovakav razvoj vjerno odražava stanje i u tadašnjoj najzapadnijoj provinciji Osmanskog Carstva – Bosni i Hercegovini.

U drugoj polovini 19. vijeka u osmanskoj upotrebi pa i u Bosni i Hercegovini prevla-dava termin “Evropa”.Tako na primjer u Gazi Husrevbegovoj biblioteci se čuva jedna geografska karta iz 1318. H (1900.) koja je naslovljena Avrupa-i Osmani (“Osmanska Evropa”) a odnosi se na Balkan. Ovaj termin, međutim, kod Osmanlija gubi na značaju zajedno sa teritorijalnim gubicima na jugoistoku Evrope u ratovima 1876-1878. i 1912.

Termin “Evropa” ustaljuje se kod Bošnjaka nakon austro-ugarske okupacije 1878., kada i Bosna i Hercegovina iz okvira “osmanske Evrope” prelazi u kontekst “centralne Evrope”. Samim tim mijenja se i samorazumijevanje Bošnjaka. Od naroda koji se iden-

10 Isto, 85b13.11 Isto, 126a1.12 Ešref Kovačević, Granice Bosanskog pašaluka prema Austriji i Mletačkoj Republici po odredbama Karlovačkog

mira (Sarajevo: Svjetlost, 1973.), 65.13 M.E.Yapp, “Europe in the Turkish Mirror”, Past &Present. The Cultural and Political Construction of Europe, br.

137 (novembar 1992.), 142.14 Edgar Moran, Kako misliti Evropu (Sarajevo:Svjetlost, 1989.), 34-46.15 M.E.Yapp, op.cit., 139-140.



151

tifi kovao sa osmansko-islamskom civilizacijom i Istokom dolazi se do naglašavanja njegovog evropskog porijekla i pripadanja evropskoj kulturi Zapadne civilizacije.

On Bosniak Perception of Europe in The Ottoman Period: Europe as “The Other”

Summary

In this paper the author provides the survey of the most frequently used terms for Euro-pe and Europeans in the works of Bosniak writers in the Ottoman period. The Bosniak authors in the Ottoman period used the terms for Europeans taken from the Oriental-Islamic categorial apparatus. The term ‘Europe’ was stabilized only after the Austro-Hungarian occupation of Bosnia and Herzegovina in 1878. Before that year Bosniaks mostly used the terms like Franks, Firangistan, kafi r etc.


Dr. sc. Edin Radušić, doc.Filozofski fakultet u Sarajevu

Bošnjački identitet u 19. stoljeću

(Značaj percipiranja slavenskog evropskog identiteta Bošnjaka muslimana za njihov opstanak u 19. stoljeću)

Sažetak: Autor se u prilogu primarno bavi bošnjačkim identitetom u 19. stoljeću, kao i pitanjem značaja percipiranja slavenskog evropskog identiteta Bošnjaka muslima-na za njihov opstanak. On se posebno fokusirao na razdoblje od sredine 19. stoljeća do završetka Berlinskog kongresa 13. 7. 1878. godine, pri čemu analizira britanske i druge dokumente koji svjedoče o percipiranju bosanskohercegovačkih muslimana kao Bošnjaka, Slavena a time i Evropljana i ukazuje da je takva percepcija ove grupe sta-novništva vjerovatno pozitivno utjecala na njihov opstanak/ostanak, kada se u istočnoj krizi i na Berlinskom kongresu prekrajala politička karta Balkana.Ključne riječi: Identitet, vjerska pripadnost, percepcija, opstanak, Bosna i Hercegovi-na, Slaveni, Bošnjaci, muslimani, Velika Britanija, Austro-Ugarska, Berlinski kongres, devetnaesto stoljeće.

Historiju Balkana u novom vijeku u značajnoj mjeri je obilježila borba za stanovništvo i borba za zemlju, parče zemlje ili zemlju državu. Od početka 19. stoljeća identitet stanovništva postaje važno sredstvo sticanja “historijskog prava” za dobijanje zemlje i kontrolu nad njom. Unutar grupnih identiteta, širenjem nacionalnih ideja i pogotovo nakon konačne pobjede koncepta nacionalne države nad konceptom imperije krajem dugog 19. stoljeća, uz tradicionalno priznati i prepoznatljivi vjerski identitet, na pozor-nicu stupa nacionalni identitet kao odlučujući argument prava na nacionalnu državu.

Identitet stanovništva ima više odrednica i više dimenzija i počesto zavisi od ugla gledanja. Jedan ugao je unutrašnji, t.j. kako jedna grupa ljudi vidi samu sebe i kako se sama percipira, a drugi je vanjski, t. j. kako određenu grupu ljudi vide druge, odnosno kako je percipiraju. Razumljivo, viđenja i iznutra i izvana iste grupe ljudi mogu biti, a počesto i jesu, različita. Na sudbinu određenih velikih grupa (naroda, vjerskih grupa, nacija i slično) najčešće utječu oba ugla gledanja. Kod nekih je važniji onaj iznutra, kod drugih opet izvanjski. Mada je teško uspostaviti opći kriterij, ipak se može reći da je gledanje/doživljavanje iznutra (ili kako bi to fi lozofi historije rekli sazrijevanje naroda, razvoj nacionalne svijesti) važnije za snažnije i utjecajnije grupe koje se defi -niraju i kao subjekti historije ili, diplomatskim rječnikom rečeno evropske i svjetske sile (primjer zapadnoevropskih nacija, posebno francuske), dok na sudbinu manjih i nedovoljno jakih grupa više utjecaja imaju izvanjske percepcije. Najbolji primjer je pi-tanje nacionalnog identiteta Bošnjaka muslimana od početka austrougarske uprave do

3 Bošnjački identitet u 19. stoljeću


najnovijeg vremena, kada je njihova nacionalna posebnost toliko negirana izvana (kon-kretnije, iz susjedstva) da je pokolebala i same Bošnjake muslimane u pitanju samo-određenja i samodefi niranja svojim historijskim imenom Bošnjaci. Posebno njihovu elitu razvučenu najčešće između dvije, a ponekada i više opcija nacionalnog identifi -ciranja. U gore defi niranom razdoblju, bar kada se radilo o mirnodopskim vremenima, srpske i hrvatske političke elite su se u borbi za apsolutnu većinu stanovništva u Bosni i Hercegovini, pa i u zajedničkim jugoslovenskim državama, a preko većine dobrim di-jelom i za politički i društveni primat, nastojale bosanskohercegovačkim muslimanima nametnuti jedan od dva identiteta, srpski ili hrvatski, uz povremeno treći, jugosloven-ski. U suštini, od vremena austrougarske okupacije 1878. godine to nije bila borba za Bosnu i Hercegovini, već za bosanskohercegovački teritorij i njeno stanovništvo.

U ratnim vremenima ubijanja i razaranja, posebno u Drugom svjetskom ratu i vre-menu agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992-95. godine, kada nacionalne elite bivaju zamijenjene nacionalističkim, sofi sticiranije metode se zamjenjuju okrutnim i agre-sivnim, pri čemu je njihov krajnji cilj etnički čista teritorija. Etničko čišćenje Bosne i Hercegovine ili njenih dijelova nameću kao preduslov željenog državnog preustroja i promjene političke karte Balkana. U ovom slučaju, prvi dio para s početka teksta – sta-novništvo (ovdje konkretno bošnjački narod/nacija) – nije više važan, važno je njegovo eliminisanje ili u “sretnijem slučaju” njegovo pomjeranje sa određenih dijelova bosan-skohercegovačkog teritorija.

Period koji je u fokusu interesovanja u ovom radu, a odnosi se primarno na razdo-blje od sredine 19. stoljeća do uspostave austrougarske vlasti 1878. godine, ima dosta zajedničkog sa pomenutim ratnim vremenima, u kojima je dolazio u pitanje i fi zički opstanak ili ostanak Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. Iako na prvi pogled ovakva konstatacija izgleda preslobodno izrečena, kada uzmemo u obzir da su balkan-ske nacionalne države kao svog glavnog neprijatelja u borbi za potpunu emancipaciju defi nirali Osmansko carstvo i sve ono što je ono nosilo sa sobom – u tom kompleksu i Bošnjake muslimane, koji su bili dio sistema osmanske vlasti i jednako ljuti protivnici kao i “pravi Turci,” ako ne i ljući – gornje poređenje i ne izgleda tako nesuvislo. Šire nacionalne koncepcije među Južnim Slavenima u 19. stoljeću, koje su predviđale stav-ljanje muslimana Slavena u relativno ravnopravan položaj sa hrišćanima Slavenima, imale su mnogo slabiju podršku od nacionalnih političkih elita, kojima su uskovjerske koncepcije bile mnogo bliže i draže. Pored toga, ni političke elite u državama koje su ulazile u red velikih sila, “krojača” sudbina malih naroda u 19. stoljeću, kao i njihova javnost, koja u tom stoljeću sve više dobija na značaju, nisu bili baš saglasni da za muslimane ima mjesta u Evropi. Svi ovi faktori doprinijeli su, istina ne sa istom od-govornošću, procesu koji je označen kao deosmanizacija Balkana, a koji je rezultirao, između ostalog, značajnim smanjenjem broja muslimana na Balkanu.1

1 Tim problemom se bave poznata imena historijske demografi je poput Kemala Karpata i Džastina Mekartija. K. Karpat, Hidžret iz Rusije i s Balkana: proces samodefi niranja u kasnoj osmanlijskoj državi, Znakovi vremena, br. 12, Sarajevo 2001; Isti, The migration of the Bosnian Muslims to the Ottoman State, 1878-1914: an account ba-



155

Bošnjaci muslimani pritisnuti suprotstavljenim interesima velikih sila u Istočnom pitanju i težnjama malih balkanskih nacionalnih susjednih država u nastajanju Srbije i Crne Gore, koje su koristile istovjerne bosanskohercegovačke hrišćane za ostvarivanje svojih ambicija proširenja državnog teritorija na račun ove osmanske pokrajine, došli su na raskrsnicu u kojoj nije bio izvjestan ni njihov fi zički opstanak u vlastitoj zemlji.

U ovom kontekstu, posebno ako posmatramo odnos velikih sila i evropske javnosti prema sudbini Bošnjaka muslimana, identitet stanovništva nametnuo se kao važan fak-tor za njihov opstanak/ostanak u prelomnim vremenima posljednjih decenija osman-ske vlasti, kada je odlučivana sudbine Bosne i Hercegovini unutar Istočnog pitanja, posebno u Istočnoj krizi i na Berlinskom kongresu. Vjerski, narodnosni ili nacionalni identitet, izgrađivan i osjećan iznutra, kao i onaj razumijevan i percipiran izvana (na-ravno dijelom i pod uticajem onog unutrašnjeg, vlastitog) mogao je biti i otežavajući i olakšavajući faktor za opstanak Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. U ovom konkretnom slučaju zavisno od znanja, razumijevanja i percepcije izvana pitanja po-rijekla tadašnjeg bosanskohercegovačkog stanovništva i njegovog identiteta, posebno onog islamske vjere. Kako se pokazalo, za Bošnjake muslimane, njihov tada perci-pirani identitet imao je i jednu i drugu dimenziju: vjersku (islam) kao otežavajuću i evropsku (slavensku) dimenziju identiteta kao olakšavajuću.

Pri tome treba imati u vidu još jednu olakšavajuću činjenica za opstanak/ostanak Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini. Svi slavenski stanovnici Bosne i Hercego-vine su bili Bošnjaci bez obzira na njihovu vjersku pripadnost, a u prelomnim vreme-nima povlačenja Osmanskog carstva sa Balkana ta spoznaja i prihvatanje te spoznaje od strane nekih važnih evropskih faktora, kao i pozivanje na nju i na pravo opstanka muslimanskog stanovništva koje je od starina na svojoj zemlji a nije tursko, došljačko, otupljivat će oštricu mača brojnih i utjecajnih zagovornika progona Turaka iz Evrope koji iz te grupe nisu isključivali ni Bošnjake muslimane.

U devetnaestom stoljeću se nanovo kreirao, gradio i dograđivao negativni imidž (slobodnije tumačeno i identitet) Turčina.2 Takav negativni imidž neraskidivo je bio vezan za vjeru Turaka – islam, čija se unaprijed defi nirana negativnost može označiti i kao pojava dugog trajanja. Ilustrativno je da se i u vrijeme hladnog rata i blokovske

sed on Turkish sources, u: Ottoman Bosnia: A History in Peril, Madison 2004; J. McCarthy, Deat and Exile: The Ethnic Cleansing of Ottoman Muslims 1821-1922, New Jersey 1996. U bosanskohercegovačkoj historiografi ji svoj doprinos rekonstrukciji ovog pitanja daje Safet Bandžovć iz Instituta za istoriju u Sarajevu. Kao primjere vidi S. Bandžović, Iseljavanje Bošnjaka u Tursku, Sarajevo 2006. Isti, Demografska deosmanizacija Balkana krajem XIX i početkom XX stoljeća, Novopazarski zbornik, br. 28, Novi Pazar 2004; Isti, Iseljenička politika balkanskih država i pitanje muslimana (1878-1941), Almanah, br. 29-30, Podgorica 2005; Isti, Demografska deosmanizacija Balkana i kretanja bosanskohercegovačkih muhadžira (1878.-1914.) u: Međunarodna konferencija: Bosna i Hercegovina u okviru Austro-Ugarske 1878-1918, Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo 2011.

2 U posljednjih dvadesetak godina došlo je do izvjesnih promjene u historiografi ji, ušlo se u eru jačanja interesa naučnika za razotkrivanje i dekonstrukciju mitova i stereotipa u historiji, pri čemu je drugačiji pristup proučavanje islama i svega islamskog što je došlo u Evropu posredstvom Osmanlija zauzelo važno mjesto. Iako je među brojnim zanimljivim naslovima knjiga i zbornika radova možda najpoznatija knjiga Marije Todorove Imaginarni Balkan (Biblioteka XX vek, Beograd 1999), ja izdvajam zbornik radova urednika Božidara Jezernika simboličnog naslova Imaginarni Turčin (Biblioteka XX vek, Beograd 2010).



podjele Svijeta zaključivalo da “najveća od svih ‘gvozdenih zavesa’ u istoriji jeste ona koja je razdvajala, i još uvijek deli, muslimanski od hrišćanskog sveta.” J. T. Shotwell u knjizi A Balkan Mission3 zaključuje, da je to “zato što su verske predrasude – uko-liko se ne obuzdaju i trezveno, racionalno preispitaju – najjače od svih pobuda, one poseduju snagu primitivnog tabua. Stoga su, kroz istoriju, ‘nevernici’ smatrani najo-pasnijim neprijateljima, jer nisu bili samo naoružani mačem, već i prokletstvom što ubija dušu.”4

U posljednjim decenijama osmanske uprave za odnos velikih sila prema pitanjima rješavanja sudbine Bosne (i Hercegovine) i tadašnjih Bošnjaka, posebno Bošnjaka mu-slimana, kao važan faktor pojavljuje se percepcija/razumijevanje identiteta Bošnjaka muslimana: da li se radi o evropskom (slavenskom) ili azijskom (turskom) stanovniš-tvu. Rješenje ove “dileme” u 19. stoljeću imalo se odvijati u nepoželjnom kontekstu ja-čanja popularne parole u evropskoj javnosti, ali i među nekim vladajućim i utjecajnim krugovima u evropskim državama, o progonu Turaka iz Evrope.5

Na sreću po bosanskohercegovačke muslimane (Bošnjake) najisturenija osmanska provincija u evropskom dijelu Carstva Bosna, bila je karakteristična po mnogo čemu unutar Osmanskog carstva, a razlikovala se i od ostalih njegovih provincija u Evropi. Prije svega, nju je naseljavao veliki broj domaćih slavenskih muslimana Bošnjaka koji su, direktno ili indirektno, najvećim dijelom imali odlučujuću ulogu u domaćim poslo-vima u svim sferama života. Pored toga, brojni su bili primjeri ukazivanja na zajednič-ko porijeklo svih slavenskih stanovnika Bosne i Hercegovine, i muslimana i hrišćana, i gornjih i donjih slojeva bosanskohercegovačkog društva. Sve to je imalo utjecaja da, u Evropi tog vremena, pomenuti popularni moto “progona Turaka iz Evrope” tamo odakle su došli u Aziju, nije mogao biti do kraja propagiran bez ozbiljnije zamjerke. Posebno, jer su se političke odluke u javnosti, a javno mnijenje od sredine 19. stoljeća sve više dobija na značaju i posredno utječe na vođenje politike u državama koje su pripadale koncertu velikih sila, počele opravdavati konceptom pravednosti, pa progon vladajućih Turaka koji potčinjenim drže autohtone balkanske narode u slučaju bosan-skih vladajućih Turaka suočava se sa ozbiljnom preprekom: vladajući bosanskoherce-govački Turci su Bošnjaci, Slaveni islamske vjere.

U tom kontekstu kao važan faktor za dalju sudbinu domaćeg muslimanskog sta-novništva od sredine 19. stoljeća nametnuo se odgovor na pitanje “Kojeg su porijekla i ko su oni zapravo”? U istraživanju ove teme posebno je zanimljivo koliko je ukazi-vanje na isto porijeklo bosanskohercegovačkog stanovništva i pripadnost istom narodu doprinijelo opstanku Bošnjaka muslimana u Bosni i Hercegovini i da li su evropsko porijeklo i evropski identitet najvećeg broja balkanskih muslimana imali utjecaja na civilizacijsku odredbu Berlinskog kongresa o zaštiti vjerskih manjina i time na opsta-nak muslimana na Balkanu? Istina, u značajno smanjenom broju. Pomenut je proces

3 J. T. Shotwell, A Balkan Mission, New York 1949.4 Božidar Jezernik, Uvod, Stereotipizacija “Turčina”, u: Imaginarni Turčin, str. 18.5 U tom smislu simboličan je naslov knjige H. C. Thompsona,The Outgoing Turks, publikovane 1897.



157

deosmanizacije Balkana kao druga strana medalje, koji se s nejednakim intenzitetom odvija od početka stvaranja balkanskih nacionalnih država do sadašnjeg vremena.

Iako je nemoguće pouzdano odgovoriti na prethodna pitanja, analizirana britanska i druga diplomatska i konzularna građa nas uvjerava da je utjecaj percipiranja identiteta Bošnjaka muslimana izvana bio važan faktor u njihovom opstanka u svojoj zemlji.

Više je razloga da se u pokušaja davanja konkretnijeg odgovora na gornja pitanja posebno skoncentriramo na percipiranje identiteta bosanskohercegovačkog musliman-skog stanovništva od strane političkih subjekata Velike Britanije. Prvo, kako je cilj Ve-like Britanije u tom vremenu bio očuvanje mira i stabilnosti u Evropi, bez čega nije bilo moguće održavanje status quo-a u Evropi i uspješna trgovina kao primarni britanski interesi, i kako su konkretni britanski interesi u jugoistočnoj Evropi i na Bliskom isto-ku bili zaštita njene trgovine na Mediteranu i Levantu i obezbjeđivanje sigurnog puta za Indiju, to se Velika Britanija pojavljuje kao glavni prijatelj i saveznik Osmanskog carstva s identičnim ciljem kao što je bio i onaj osmanske države – očuvanje nezavi-snosti i njegovog teritorijalnog integriteta. Iako će se britanski državni prioriteti početi mijenjati s produbljivanjem istočne krize (u blažoj formi od Carigradske konferencije s kraja 1876. godine, a potpuno nakon Sanstefanskog preliminarnog mira iz marta 1878), konzervativci, koji su vladali Britanijom, nisu ni tada imali u planu protjerivanje musli-manskog stanovništva iz Bosne i Hercegovine. Štaviše, ovakvo eventualno rješenje bi značilo apsolutnu dominaciju pravoslavnog stanovništva u Bosni i Hercegovini, čime bi bila otvorena vrata tada glavnom britanskom rivalu Rusiji za pojačan utjecaj u ovoj pokrajini. Drugi razlog je što je Velika Britanija, pored Rusije i Austro-Ugarske, i odlu-čivala sudbinu Balkana u ovom turbulentnom vremenu. Također, britanski predstavnici na Berlinskom kongresu imaju glavnu ulogu kada je riječ o insistiranju na zaštiti drugih vjerskih grupa i njihovih prava u novopriznatim balkanskim nacionalnim državama. Navedeni faktori nude zaključak da predstavnici britanske vlasti nisu a priori negativno ocjenjivali osmansku vlast i sve što je islamsko (posredno i općenito mogućnost jedne islamske države da se reformira i ponudi pravedan tretman nemuslimanskim podanici-ma), koje se tendencije mogu vidjeti u ocjenama koje su dolazile od ruskih i austrijskih diplomatskih i konzularnih krugova, a na osnovu kojih se u dosadašnjoj historiografi ji tumačilo viđenje izvana stanja u Bosni i Hercegovini pred kraj osmanske vlasti.

* * *

Bosanskohercegovački narod za Britance je jedan narod, jedna cjelina, sa svim unu-trašnjim sličnostima i razlikama. Britanski konzularni predstavnici jasno razlikuju bosanskohercegovački narod, kako od neslavenskih predstavnika osmanske vlasti u Bosni tako i od stanovništva susjednih zemalja (Srbije, Crne Gore i Hrvatske), kao i općenito od naroda drugih pokrajina Carstva.

Britanci naglašavaju da su stanovnici Bosne i Hercegovine Slaveni i da se razlikuju od “Turaka.” Naprimjer, u izvještaju od 12. januara 1873. britanski konzul u Bosni



William Holmes, pišući o broju stanovnika Bosne, navodi da muško stanovništvo čini oko 230.500 muslimana, 226.300 grko-pravoslavnih i 78.000 katolika i da su svi oni Slaveni.6 Za naprijed postavljenu tezu posebno je zanimljivo kada Britanci razdvaja-ju domaće bosanskohercegovačke muslimane Slavene od Turaka. Britanci cjelokupno bosanskohercegovačko stanovništvo zajednički imenuju kao Bošnjake, Bosance, ze-mljake, domaće, i jasno ih diferenciraju od stranaca iz drugih provincija Osmanskog carstva koji su živjeli ili bili na službi u Bosni (najčešće imenovani kao Osmanlije ili Turci, a institucije kao osmanske, turske ili vladine),7 iz čega se vidi britansko ra-zumijevanje posebnosti bosanskohercegovačkog stanovništva u cjelini Carstva. Tako, naprimjer, u februaru 1859. vicekonzul Zohrab, opisujući Mostar i iznoseći zanimljive podatke o njemu, piše da “… Muslimani imaju školu u gradu u kojoj Turci i Slaveni uče.8 Koristi se i sintagma slavenska rasa,9 “čiji su pripadnici i kršćani i muslimani i koji govore isti jezik.”10

Na bošnjački identitet stanovništva Bosne i Hercegovine, koji je imao dva značenja, u britanskoj građi nailazimo na više mjesta. Prvi je narodnosno-zemaljski bošnjač-ki identitet sveukupnog stanovništva, koji je dolazio do izražaja prema izvanbosan-skom spoljnom svijetu. Drugo, mnogo rjeđe, značenje bošnjaštva nalazi se u njegovom korištenju u unutrašnjem saobraćanju samo za neku od grupa domaćeg stanovništva, najprije Bošnjake muslimane, ali se i tada najčešće upotrebljava sintagma Bosniak Mussulmans,11 iz čega je jasno da se bošnjaštvo ostalog stanovništva time ne isklju-čuje. Ni kada se pojam Bošnjaci upotrebljava bez dodatka samo za muslimane (što je veoma rijedak slučaj) i tada se iz konteksta vidi da to nije ekskluzivno muslimansko bošnjaštvo. Susreli smo i situaciju u kojoj se u jednoj rečenici za bosanskohercego-vačke muslimane koristi samo pojam Bošnjaci a već u narednoj Bošnjaci muslimani.12

Nominiranje stanovništva Bosne i Hercegovine jedinstvenim imenom Bošnja-ci nailazimo i u izvještajima iz 1860. i 1867. godine, u kojima konzul Holmes dosta afi rmativno ocjenjuje međuvjerske odnose u zemlji. Suprotno od tadašnje negativne

6 FO 195/1031, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 12th January 1873, no. 3.7 Vidi na više mjesta u: FO 881/2987, Extracts of Despatches relating to Administrative Reforms in Bosnia, printed

for the use of the Foreign Offi ce, November 30, 1876, Confi dential; Mr. Monson to the Earl of Derby (rec. Nov. 14), Cettigne, Nov. 4, 1876 (ext), No. 958, Turkey, no. 1 (1877), Correspodence respecting the Affi rs of Turkey, London 1877, str. 647; Sir Elliot to the Earl of Derby (rec. Nov. 17), Const., Nov. 8, 1876, No. 995, Turkey, no. 1 (1877), str. 672; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52.

8 FO 195/625, Report on the Herzegovina, General Report (Izvještaj napisao J. Zohrab), Mostar, 28th February 1859; Edin Radušić, Hercegovina sredinom XIX stoljeća: Zemlja i ljudi u općim izvještajima britanskih konzularnih predstavnika za 1857. i 1858. godinu, Godišnjak, Centar za balkanološka ispitivanja, XXXVIII/36, Sarajevo 2009, str. 171.

9 FO 78/2437, Instructions to HM’s Embasy at Constantinople, Draft, H. Bulweru, Foreign Offi ce, 13th September 1860, no. 495.

10 ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, London 1876, str. 143.

11 Konzul Holmes je 1860. godine izvijestio da je požar u hrišćanskoj mahali u Sarajevu izazvao veliku štetu i naglasio da su direktnu pomoć prvi ponudili njihovi sugrađani Bošnjaci muslimani. FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63; Vidi i: FO 881/2987, Extracts of Despatches.

12 FO 881/2987, Extracts of Despatches.



159

percepcije muslimana u Evropi, on iznosi pohvale na račun “Bošnjaka muslimana, za koje treba reći da oni sa svim svojim nedostacima ..., posjeduju neke dobre kvalitete ... milosrdnost,13 dobru narav, prirodnu inteligenciju i često snažan urođeni osjećaj pravde.”14

Britanci unutar zemlje stanovništvo Bosne i Hercegovine grupiraju prema vjerskoj pripadnosti, – hrišćani (Christians)15 i muslimani (Mussulmans, Mahemetans, ili Mu-hammedans, rijetko Turks i Turkish, a i tada ove pojmove koriste isključivo kao vjersku odrednicu).16 Važno je napomenuti da britanski konzularni predstavnici u Bosni kada bosanskohercegovačko stanovništvo dijele na hrišćane i muslimane ili na pravoslav-ne, katolike i muslimane, naglašavaju da su oni “iste rase” (“of the same race”).17 U kontekstu iskazanih pretenzija susjednih slavenskih država u nastajanju (Srbije i Crne Gore) ili nacionalnih pokreta u razvoju (hrvatskog), važno je naglasiti da detaljna ana-liza britanske konzularne i diplomatske građe koja se odnosi na Bosnu i Hercegovinu, ni u jednom slučaju nije ponudila pominjanje imena Srbi ili Hrvati za domaće hrišćan-sko stanovništvo, dok istovremeno takve nazive u istom ili sličnom obliku Britanci koriste za njihove istovjernike u Srbiji i Hrvatskoj.

I izvori druge provenijencije iz 19. stoljeća (do početka istočne krize 1875. godine) uglavnom na sličan način govore o identitetu bosanskohercegovačkog stanovništva. Radi se o jednom slavenskom narodu podijeljenom na više vjera, koje se prema vani pojavljuje sa bošnjačkim identitetom.

13 FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 29th October 1860, no. 63. 14 FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 2nd July 1867, no. 14. 15 U depeši iz oktobra 1860. Holmes javlja da se Crnogorci spremaju za rat i dodaje “His Highness probably looks

with satisfaction on the troubled condition of the Herzegovina, and knows that the effects of his proceedings will be to embarrass the Turks and encourage the Christians in the rebel districts.” FO 195/625, Holmes-Bulweru, Bosna Serai, 30th October 1860, no. 64; Vidi i Derby-Šuvalovu, Foreign Offi ce, 29th June 1876, Turkey, Correspondence respecting Affairs in Turkey, No 3, London 1876, no. 506, str. 339-40.

16 Kao primjere navodimo nekoliko izvoda iz dokumenata. “A couple of native Turkish merchants went to London last year and returned with an assortment of various goods… The richer Christian merchants or rather shopkeeper who go occasionaly to Vienna … The Government has always shown itself ready to aid the establishment of schools, but both Turks and Christians think that there is no need to be better educated than their father and desire no improve-ment.” FO 195/805, Holmes-Elliotu, Bosna Serai, 6th April 1869, no. 8, Report on the trade of Bosnia for 1868; ”...but if the practice cannot be put an end in Bosnia, the privilege should be allowed to all classes so that the Christians might not be placed in an invidious situation, which lays them at the mercy of their Turkish fellow subjects.” Sir H. Elliot to the Earl of Derby (rec. Dec 4), Const. Nov. 18, 1876, No. 1078, Turkey 1 (1877), str. 742; Najčešće se pojam turci za bosanskohercegovačke muslimane upotrebljava u paru sa hrišćani, a često se u nastavku istog dokumenta koriste nominacije muslimani i hrišćani. FO 881/2987, Extracts of Despatches, str. 14, 22, 23, 24. 32, kao i na drugim mjestima; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 22nd August 1878, no. 52; FO 195/1212, Freeman-Layardu, Bosna Serai, 23rd September 1878, no. 61.

17 Navodimo primjer. “… I venture to assert most confi dently that such an idea as the massacre of the Christians has never for a moment been entertained even by the most fanatic Mussulman in Bosnia.” … “I may observe to Your Excellency that this perhaps the most unlikely place in Turkey for a massacre of the Christian to take place, as Mussulmans and Christians are of the same race and their mutual interests are so closely united that it would be as it were an act of suicide on the part of the Turks. Nearly all the agricultural labor on the estates of the Turkish Beys is performed by Christians, and as a general rule they live together on very friendly terms.” FO 195/805, Holmes-Lyonsu, Bosna Serai, 13th May 1867, no. 8.



U Programu spoljašne i nacionalne politike Srbije na koncu 1844. godine, pozna-tijem kao Načertanije Ilije Garašanina, stanovništvo Bosne se imenuje kao “muhame-danskoj veri prešavši Bošnjaci”, “istočnog veroispovedanija Bošnjaci” i “katolički Bošnjaci”18 U izvještaju ruskog konzula K.D. Petkoviča iz Dubrovnika iz 18. januara 1856. godine, stoji da je Bosna jedina provincija Osmanskog carstva gdje se nije mo-gao ukorijeniti turski jezik, kako u selima tako i u gradovima, i kako ”...osim sloven-skog drugi jezik se ne čuje. Turski jezik govore veziri. Pravih Turaka može se sresti u Sarajevu, Travniku i Banjoj Luci. Pravoslavnih Bošnjaka ima oko 562.000, i imali su 15 manastira”.19 Unutar zemlje stanovništvo se grupiralo prema vjerskoj pripadno-sti – muslimani i nemuslimani u službenim državnim dokumentima, a među samim narodom jedni za druge su bili pravoslavni, muslimani, katolici, Jevreji, pri čemu su korišteni drugačiji nazivi od ovih (turci. latini, hrišćani, ili pejorativno vlasi, rkači, balije, šokci), ali gore nabrojane vjerske identifi kacije odražavaju suštinu unutarbosan-skog identiteta. Pri tome turčin, latin, srbin (nekad se javlja i taj naziv za pravoslavne u Bosni i Hercegovini)20 nisu nacionalna već vjerska odrednica.21

* * *

Iako su i ove percepcije identiteta bosanskohercegovačkog stanovništva imale izvjesnu težinu pri odlučivanju sudbine Bosne i Hercegovine i njenog stanovništva, naročito muslimana, posebnu važnost imaju viđenja utjecajnih ljudi u britanskom diplomat-skom i konzularnom aparatu. Na vođenje politike prema određenoj zemlji ili narodu vrha piramide odlučivanja u Velikoj Britaniji važnu ulogu su imali stavovi konzula s terena. Što je neki konzul imao dužu službu u Carstvu to su se njegove opservacije uzi-male u ozbiljnija razmatranja, a njegovi prijedlozi ugrađivani u kurs britanske politike. Jedan od konzula čiji su stavovi izazivali poseban respekt u britanskoj carigradskoj am-basadi i Foreign Offi ceu bio je i dugogodišnji konzul u Bosni Holmes (u našoj zemlji je bio na službi 18 godina), za kojeg se vjerovalo da veoma dobro poznaje Bosnu i Herce-govinu i stanje u njoj, kao i Carstvo u cjelini. Koliko su bila cijenjena njegova mišljenja

18 Drag. Stranjaković, Kako je postalo Garašaninovo “Načertanije”, Primljeno na skupu Akademije društvenih nauka 15-X-1938. god, Beograd, str. 89, 91.

19 Osvoboditeljnaja borba narodov Bosnii i Gercegovinii i Rusija 1850-1864, Dokumenti, Redaktori: J. A. Pisarev, M. Ekmečić, Moskva 1985, str. 24-25.

20 U jednom selu u Pounju pitao je Jukić 1842. godine jednog pravoslavca kiridžiju “Šta je to Srb”, ovaj je odgovorio “To znamenuje rišćanin”, a na dalji Jukićev upit “Zar u vas rišćane zovu Srbima”, kiridžija je odgovorio “U našem selu, osim mene i moga druga, koji idemo u volove, niko drugi i ne zna kao ni ti.” Muhamed Hadžijahić, Formiranje nacionalnih ideologija u Bosni i Hercegovini u 19. stoljeću, JIČ, 1-2/1970, str. 57.

21 Više o prerastanju primarno vjerskih u primarno nacionalne identitete kod bosanskohercegovačkog stanovništva vidi: Edin Radušić, Nacionalne ideje i nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini 19. stoljeća – od vjerskog prema nacionalnom identitetu, u: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the 20th Century (Suočavanje s prošlošću – Put ka budućnosti: Istorija Jugoslavije 1918-1991), Institute for Historical Justice and Reconciliation, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije Sremska Kamenica, Novi Sad 2010.



161

i prijedlozi najbolje govori podatak da je prilikom održavanja Carigradske konferencije krajem 1876. i početkom 1877. godine, Holmes zajedno s konzulom Bluntom pozvan u osmansku prijestolnicu da bude pri ruci britanskim opunomoćenicima na ovom oku-pljanju predstavnika velikih sila visokog nivoa.22 Vjerujemo da se Holmesovo razumi-jevanje stanja u Bosni i identiteta stanovništva i savjeti koje je davao prvom britansko opunomoćeniku Salisburyu u toku Carigradske konferencije, koja je bila prvi direktan zajednički korak velikih sila u traženju rješenja istočne krize (taj proces će se završiti Berlinskim kongresom), nije razlikovalo od njegovih poslatih izvještaja iz Bosne u kojima je, kao što je već istaknuto, stalno ukazivao na slavenski (evropski) identitet Bošnjaka muslimana i upozoravao da se prilikom rješavanja istočnog pitanja mora voditi računa i o njima i njihovim interesima. Također, Holmesovo viđenje identiteta stanovništva je ugrađivano u zvanični stav britanskog ministarstva vanjskih poslova (Foreign Offi ce), i kada su tražili podršku od svog Parlamenta, ali i kada su sa drugim velikim silama odlučivali sudbinu Balkana i njegovog stanovništva.23 A sudbina Balka-na na kraju istočne krize odlučivana je na Berlinskom kongresu održanom od 13. juna do 13. jula 1878. godine.

Ono što se s Bosnom i Hercegovinom dešavalo na Berlinskom kongresu bilo je rezultat priprema Velike Britanije i Austro-Ugarske u periodu od potpisivanja San-stefanskog sporazuma do početka Kongresa. Zahtjevi i želje ustanika, kao ni odnos vojnih snaga na terenu nisu imali nikakav utjecaj na dalje određivanje sudbine Bosne i Hercegovine.24 Britanski predstavnici na Kongresu: Disraeli, Salisbury i Russell, bili su neka sredina između popuštajuće politike Gladstonea iz prelaza 60-ih i njegove tadašnje “antiturske politike” i, s druge strane, starog beskompromisnog palmerstonov-skog Disraelia iz vremena odbijanja Berlinskog memoranduma. Sve je to bilo oličeno u ličnosti novog ministra vanjskih poslova lorda Salisburya. Pitanje budućeg statusa Bosne i Hercegovine na Berlinskom kongresu je otvoreno 28. juna. Lord Salisbury je nakon dužeg izlaganja o specifi čnostima Bosne i Hercegovine, njenom položaju, struk-turi stanovništva, utjecaju susjednih kneževina na pravoslavno stanovništvo u Bosni i Hercegovini i prethodnom ustanku predložio okupljenima na Kongresu da daju mandat

22 Derbyu-Elliotu, Foreign Offi ce, 18. novembar 1876, Turkey 1 (1877), no. 1014, str. 635; Za vrijeme održavanja Carigradske konferencije Holmes je pobijao navode jedne spomenice u kojoj su bila pobrojana navodna “nedjela i zločinstva počinjena od Turaka u Bosni i Hercegovini, a koju je Ignjatijevu poslao Petar Uzelac. (Vaso Čubrilović, Bosanski ustanak 1875-1878, Srpska kraljevska akademija, posebna izdanja, knj. LXXXIII, Beograd 1930, str. 247). Na taj način je nastojao dekonstruirati negativan imidž Bošnjaka muslimana.

23 Vidi: ZHC 2/194, Hansard’s Parliamentary debates, vol. CCXXXI, 28th July 1876-15th August 1876, 4th Vol, Lon-don 1876, str. 143; FO 881/2987, Extracts of Despatches; Analysis by Lord Tenterden of the Parliamentary Papers on the Affairs of Turkey, Turkey Nos, 2,3, and 4, 1876, Foreign Offi ce, July 22, 1876; Notes by Lord Tenterden on the Treaty of San Stefano showing the History and present position of the Questions arising under that treaty, Foreign Offi ce, June 7, 1878, Printed for the use of the Foreign Offi ce, June 13, 1878, Confi dential (3638).

24 Memorandum u kojem su ustanici tražili od Kongresa priključenje srpskim kneževinama, ili ako to nije moguće, političku autonomiju unutar Osmanskog carstva uz rješenje agrarnog pitanja, stigao je do učesnika Kongresa, ali nije imao nikakvog utjecaja na njihove odluke. Milorad Ekmečić, Ustanak u Bosni 1875-1878, II izdanje, Svjetlost, Sarajevo 1973, str. 316-19. U toku rasprave o pitanju Bosne i Hercegovine taj memorandum nije ni pomenut. Pro-tocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39, London 1878, str. 112-119.



Austro-Ugarskoj da okupira Bosnu i Hercegovinu i njome upravlja. Prijedlog je po-držan od zastupnika Njemačke, Francuske, Rusije i Italije. Osmanski opunomoćenici su izjavili da imaju instrukcije s Porte da se usprotive ovom prijedlogu. Na inicijativu Bismarcka ovaj dio protokola je ostavljen otvorenim dok se ne dobije saglasnost Porte, uz slanje upozorenja Carigradu da njihovo protivljenje izaziva “painfull impression”.25

Prijedlog Salisburya da se Austro-Ugarskoj povjeri mandat za okupaciju Bosne i Hercegovine bio je krajnji ishod pregovora ove dvije sile, a sam britanski ministar je za taj prijedlog dao svoju saglasnost tajnom konvencijom direktno zaključenom s Andrassyem 6. maja. U ovom pitanju Rusija je bila vezana tajnim dogovorima iz Budimpešte i Reichstadta, koji su postali ponovo aktuelni promjenom odnosa snaga na međunarodnoj političkoj sceni, i još više, prethodno postignutim savezom Beča i Londona. Njemačka je dala svoju punu podršku ovom prijedlogu, dok je Francuska to spremno prihvatila u zamjenu za veto na bilo kakvu raspravu o Egiptu i Siriji. Jedino je izgledalo da je Italija nenaklonjena ovom prijedlogu, ali je ionako bila najslabija od svih prisutnih, a u ovom pitanju još i izolirana. Jasno je da je u ovakvom omjeru snaga Andrassy mogao direktno obezbijediti aneksiju od ostalih sila, ali su protivljenje Porte i suprotni interesi Nijemaca i Mađara u kompliciranom dualističkom sistemu Austro-Ugarske monarhije opredijeli njenog ministra vanjskih poslova da na ovoj raskrsnici izabere okupaciju a ne aneksiju, i da iz plana okupacije isključi Novopazarski sandžak. Osmansko carstvo je i pored protivljenja iskazanog 28. juna moralo prihvatiti odluku sila na Kongresu i složiti da se da mandat Austro-Ugarskoj bez vremenskog ograniča-vanja okupacije Bosne i Hercegovine. Za budućnost Bosne i Hercegovine važne su i odluke Berlinskog kongresa koje su susjednim kneževinama Srbiji i Crnoj Gori dale samostalnost i teritorijalno proširenje, Srbiji uglavnom prema jugu, dok je crnogorski državni teritorij više nego udvostručen, dobrim dijelom na račun bivšeg Bosanskog vilajeta.26 Važno je napomenuti da se britanski ministar vanjskih poslova Salisbury pojavljuje kao najvatreniji zagovarač prava vjerskih manjina u novopriznatim balkan-skim državama, u Srbiji i drugim. On je čak davanje saglasnosti za priznavanje nji-

25 Salisbury je svoje izlaganje završio riječima: “For these motives the Government of the Queen proposes to the assembled Powers that the Congress should decide that the provinces of Bosnia and Herzegovina shall be occupied and administred by Austria-Hungary”. Salisbury to HM’ Principal Secretary of State, Berlin, 28. juni 1878, Turkey, No. 39 (1878), no. 16, str. 51. Protocol No. 8, sitting of June 28, 1878, Turkey, No. 39 (1878), str. 112-19; Protokol sa osme sjednice Berlinskog kongresa vidi i u: Historical boundaries between Bosnia, Croatia, Serbia, Documents and maps, 1815 – 1945., edited by Anita L.P. Burdett, England, Archive editions, 1995, str. 281-312.

26 Edin Radušić, Uloga velike Britanije u promjeni državno-pravnog statusa Bosne i Hercegovine 1878. godine, Rado-vi, knj. XIV/1 (Historija, Historija umjetnosti, Arheologija), Filozofski fakultet u Sarajevu, Sarajevo. 2010, str. 271-272; R. W. Seton-Watson, Britain in Europe 1789-1914, A Survey of Foreign Policy, Cambridge at the University Press, 1937str. 539-540; Mihailo D. Stojanović, The Great Powers and the Balkans 1875-1878, Cambridge at the University press, 1939 (reprinted 1968), str. 271; W. N. Medlicott, Bismarck, Gladstone and the Concert of Europe, University of London, The Athlone Press, 1956 str. 28; Odredbama Berlinskog ugovora Osmansko carstvo je izgu-bilo više teritorija nego što je to bilo predviđeno u San Stefanu. A. Cunningham, The Wrong Horse? Anglo-Ottoman Relations before the First World War, u: Allan Cunningham, Eastern Questions in the Nineteenh Century, Collected Essays, Volume II, Frank Cass&Co. LTD, London 1993, str. 229; F. R. Bridge and Roger Bullen, The Great Powers and the European States System 1815-1914, Longman Group Limited, London 1980, str. 123-24; Grgur Jakšić, Bosna i Hercegovina na Berlinskom kongresu, Beograd 1955, str. 52-53.



163

hove nezavisnosti uslovljavao uvođenjem civilizacijskog principa poštivanja vjerskih sloboda.27 Isto tako, on je i pored prihvatanja intervencije osmanskih predstavnika na Kongresu kako su vjerska prava nemuslimana poštuju u Osmanskom carstvu, pred-ložio rezoluciju za osiguranje jednakih prava za sve vjerske grupe pojedinačno i na prostorima koje su ostale pod osmanskom vlašću.28 Ovi njegovi prijedlozi su na kra-ju prihvaćeni u potpunosti. Time je na Berlinskom kongresu prihvaćen i promoviran princip jednakosti za pripadnike svih vjera,29 što je civilizacijski posmatrano i njegova najvažnija odluka.30

Umjesto zaključka

Sumarno razmatrano, Kongres je ponudio vjerovatno najbolje realno moguće rješenje za Bosnu i Hercegovinu i posebno Bošnjake muslimane u tom trenutku, dajući vre-mena da, dugoročnije gledano, priznavanje i poštivanje prava malobrojnih vjerskih, nacionalnih i drugih grupa stanovništva značajnije zaživi u balkanskim slavenskim državama, posebno Srbiji (nosećoj poluzi prve jugoslovenske države, kojoj će 1918. pripasti i bosanskohercegovački muslimani). Vjerovatno je davanje Bosne i Hercego-vine Austro-Ugarskoj predloženo od Velike Britanije (prvo u formi okupacije a potom aneksije), a ne brzo priključenje Srbiji (ili državi u kojoj bi Srbija imala centralnu ulogu), evropskoj sili koja je fl eksibilnijim pristupom u odnosu na prethodna razdoblja i poštivanjem posebnosti muslimana u Bosni i Hercegovini, spasila bosanskohercego-vačke muslimane, i pored velikog broja iseljenih, od još većeg egzodusa. Postojeća zakonska rješenja u Monarhiji su i prije Kongresa davala solidne garancije za poštiva-nje prava drugih naroda i vjerskih grupa, pa se to pitanje nije potezalo ni na Kongresu (pri tome ne treba zaboraviti ni tadašnju poziciju Austro-Ugarske kao subjekta svjetske politike). Austrijski osnovni Zakon o općim pravima građana iz 1867. godine (poznat kao Decembarski ustav) zagarantirao je pravo vjerovanja i savjesti i nezavisnost od bilo koje crkve i vjerske zajednice koje su bile legalno priznate od strane države u pitanju njihovih “unutrašnjih poslova”, a zakon o priznanju od 20. 5. 1874. godine defi nirao je legalno priznate crkve i vjerske zajednice kao javne pravne osobe sa poseb-nim privilegijama kao što su pravo na javno prakticiranje religije, nezavisnost po svim “unutrašnjim pitanjima” i zaštita vlasništva zajednice. Time se može smatrati, iako je opće priznanje islama u Austriji prema hanefi jskom mezhebu potvrđeno i prošireno Za-

27 Naprimjer, prijedlog da se Srbiji prizna nezavisnost lord Salisbury je prihvatio, ‟ … but, thinks it would be oppor-tune to stipulate for the great principle of religious liberty within the principality.” Turkey, No. 39, str. 119.

28 Isto, str. 184-85.29 Posebno vidi: Isto, str. 255.30 Gore izneseni podaci i zaključci vezano za Berlinski kongres i događaje koji su mu prethodili su samo fragmenti

kompletnog procesa koji su u direktnoj vezi s temom rada, a ova istaknuta pozitivna strana britanske politike ne kolidira sa poznatim zaključcima da su Britanci, prije svega, vodili računa o svojim imperijalnim interesima. Upo-redi posebno s Richard Millman, Britain and the Eastern Question 1875-1878, Clarendon Press, Oxford 1979, str. 449-52.



konom o priznanju islama od 15. jula 1912. godine, da je islamu zagarantirano legalno priznanje od strane austrijske države 1874. godine.31

Bosniak Identity in the 19th Century

Summary

The author primarily deals with the Bosniak identity in the 19th century, as well as the question of signifi cance of the perception of Slavic European identity of Bosniaks/Muslims for their survival. He particularly focused on the period from the middle of the 19th century to the end of the Berlin Congress on 13th July 1878. The quality of this work is the profound analysis of British and other archival documents testifying in favour of Slavic and European identity of Bosnian Muslims. The author stresses the importance of this fact for the survival of Bosniaks in the turbulent time of the Eastern Crisis and the Berlin Congress, which determined the political landscape of Europe in the decades before the First World War.

31 Atlas islamskog svijeta, Udruženje ilmijje Islamske zajednice u BiH, Sarajevo 2004. str. 663.


Prof. dr. sc. Adib ĐozićFilozofski fakultet u Tuzli

Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta

Sažetak: Dva su bitna elementa za razumijevanje nastanka, razvoja i konstituiranja etničko-nacionalnih identiteta u Bosni i Hercegovini. Prvi je spoznaja da je etničko-nacionalni razvoj u Bosni i Hercegovini bio nekada više, a nekada manje praćen re-ligijom. Drugi je činjenica da se u analizama razvoja etničkih identiteta kod Južnih Slavena najčešće polazi od njihovog doseljavanja na Balkanski poluotok. Oba ova društveno-historijska elementa bitno su odredila nastanak, razvoj i konstituiranje boš-njaštva kao autonomnog i autohtonog bosanskohercegovačkog identiteta. Bošnjaštvo, iako ima niz društveno-historijskih specifi čnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja etničkih identiteta u Evropi i na Balkanskom poluotoku. Bošnjaštvo se prvobitno formi-ralo iz više bosanskih rodovsko-plemenskih zajednica kao zaseban etnički identitet koji se samoimenovao kao Bošnjani. Na nivou etničke zajednosti koju u znanosti nazivamo narod Bošnjani se imenuju Bošnjacima. Transformacija etničkog imena nije nikakav bošnjački specifi kum. Naprimjer, preci današnjih Crnogoraca su Dukljani, a Srba – Rašani. Na razvojnom putu od etničkog imena Bošnjani do nacionalnog imena Bošnja-ci najdramatičniji je bio period kada su se Bošnjaci našli na razmeđu vlastitih religija istovremeno napadnuti velikodržavnim ideologijama i projektima. Jedna od karakte-rističnih specifi čnosti bošnjačkog etničko-nacionalnog razvoja jeste da se on u drugoj polovini 19. stoljeća, u vrijeme dominirajuće ideologije “nacija-država”, našao na razmeđu vlastitih religijskih identiteta iznutra i izvana pod pritiskom velikodržavnih projekata iz susjedstva koji su upravo bili ukorijenjeni u ideologiji “nacija –država”. Obje nacionalne ideologije, i hrvatska i srpska, željele su u svoj nacionalno-državni prostor/teritorij uključiti sve katolike, odnosno pravoslavce, tj. i one iz Bosne i Herce-govine. I šta se tada desilo? Počelo je poricanje, odnosno, nacionaliziranje Bošnjaka u srpskom ili pak hrvatskom smislu. Kao osnova za takvu djelatnost poslužila je do-tadašnja višestoljetna različitost religijske pripadnosti Bošnjaka. Polovinom sedmog desetljeća 19. stoljeća formirana su u Bosni i Hercegovini društva za širenje srpskog, odnosno hrvatskog imena. Pod utjecajem srpske i hrvatske nacionalne propagande Bošnjaci katoličke vjere dominantno su prihvatili hrvatsku nacionalnu identifi kaciju, a Bošnjaci pravoslavne vjere većinom su prihvatili srpsko nacionalno ime. Bošnjaci islamske vjeroispovijesti nastavljajući da žive u uvjetima historijske nužde, pritisnuti između dvije velikodržavne ideologije (srpske i hrvatske) i dva velikodržavna projekta

3 Bošnjaštvo na razmeđu religijskih identiteta


(srbijanskog i hrvatskog), nastavljaju u različitim formama i oblicima, političkim i kulturnim, ispoljavati bošnjaštvo kao sadržaj i oblik društveno-historijske zajednosti.Ključne riječi: Bošnjaci, bošnjaštvo, Bosna i Hercegovina, religija, nacionalni iden-titet, religijski identitet

Uvod

Fenomen razvoja i konstituiranja bošnjaštva kao jednog od etničkih identiteta južno-slavenskih naroda izazivao je u dosadašnjoj historiografi ji i drugim znanstvenim disci-plinama raznovrsne protivrječnosti. Posebno su kontradiktorne historiografi je Srbije i Hrvatske. Srpska historiografi ja tvrdi da je Bosna i Hercegovina “srpska zemlja”. Isto-vremeno historiografi iz Hrvatske tvrde da je Bosna i Hercegovina “hrvatska zemlja”. U oba slučaja Bošnjaci kao etničko-nacionalni identitet uopće ne postoje. Logično je da ne mogu obje tvrdnje istovremeno biti tačne. Jedna ili pak obje tvrdnje (i hrvatske i srpske historiografi je) nisu tačne. Zaista i historiografi ja Srbije i historiografi ja Hr-vatske kada je u pitanju njihovo interpretiranje razvoja etničkih identiteta u Bosni i Hercegovini, posebno bošnjaštva, pružaju sasvim pogrešnu znanstvenu elaboraciju. S punim pravom Branko Horvat konstatira da “toj historiografi ji ne treba puno vjerova-ti”. Zašto? Zato jer se ona, kako tvrdi Branko Horvat, “zasniva manje na naučnim istra-živanjima, a više na rodoljubivoj ignoranciji i da tu historiju i Jugoslavije i Balkana treba pisati nanovo.” Ove tvrdnje B. Horvat iznosi na osnovu ličnog iskustva i iskustva svoje djece koje je zasnovano na učenju historije u Hrvatskoj, odnosno Srbiji. Evo tog iskustva: “Ja sam završio gimnaziju u Hrvatskoj i mene su moji nastavnici historije naučili da je Bosna hrvatska: tu je bilo nekakvog komešanja, u srednjem vijeku nije se baš sasvim jasno znalo ko kuda i gdje spada, ali u načelu Bosna je hrvatska! Moja djeca su završila gimnaziju u Beogradu, njihovi profesori su bili Srbi i oni su naučili da je Bosna bila srpska.”1 Negiranje i stereotipno prezentiranje bošnjaštva nije dolazilo samo iz nacionalnih historiografi ja iz Srbije i Hrvatske već i iz vulgarno-marksističkih i komunističko-socijalističkih interpretacija nacionalnog pitanja u Bosni i Hercegovini za sve vrijeme njezinog socijalističkog razvoja. “Socijalistički intelektualci” svih na-cionalnosti, pa i Bošnjaci, tvrdili su da nema bošnjaštva, već da postoji “truhli bošnja-kluk”, kao ostatak feudalizma i austro-ugarske okupacije. Ovo su dovoljni razlozi za pomisao da historiju bošnjaštva tek treba napisati. Kada saznamo istinu o prošlosti, tek tada ćemo moći shvatiti sadašnjost. Sadašnjost potvrđuje da su Bošnjaci i bošnjaštvo neumoljiva stvarnost i to ne od jučer, kako to žele prikazati neke historiografi je, već traju, kao jedan od zasebnih i autohtonih evropskih etničkih identiteta južnoslavenskih naroda više stoljeća. U ovom radu iznijet ćemo samo neke najosnovnije karakteristike

1 B. Horvat, Nisu svi muslimani Bošnjaci niti su svi Bošnjaci Muslimani, u: Bosna i Bošnjaštvo, Karantanija, Ljublja-na, Sarajevo, 1990. god. str. 74. Branko Horvat (1928. – 2003.) je hrvatski ekonomista, historičar i politički mislilac. Bio nominiran za Nobelovu nagradu. Najznačajnije djelo mu je: Politička ekonomija socijalizma.



167

etničkog identiteta Bošnjaka s akcentom na etničkoj diferencijaciji bošnjaštva na raz-među religijskih identiteta u drugoj polovini devetnaestog stoljeća.

I. Bošnjani – jedan etnos, tri religije

Za razumijevanje ovovremene nacionalne strukture bosanskohercegovačkog društva i unutar te strukture bošnjačkog nacionalnog identiteta neophodno je upoznati se s os-novnim karakteristikama bošnjačke etnogeneze. Etnogeneza bošnjačke nacije u svojim osnovnim određenjima kao društveno-etnički proces, iako ima niz društveno-historij-skih specifi čnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja etničkih identiteta u Evropi i Balkanskom poluotoku. Upravo društveno-historijske specifi čnosti etnogeneze Boš-njaka često su uzrokovale znanstvena nerazumijevanja u interpretacijama bošnjačkog nacionalnog identiteta ili su, pak, poslužile “izgoniteljima” Bosne i Bošnjaka iz Bosne i Hercegovine da konstruiraju “teorije” o nepostojanju / poricanju bošnjačke nacije. Iz tih razloga neophodno je osvrnuti se na osnovne momente razvoja bošnjačke nacije od etničkog imena Bošnjani do nacionalnog imena Bošnjaci.

Jedna od osnovnih karakteristika etničkog razvoja u Bosni i Hercegovini jeste da je on bio nekada više, a nekada manje praćen religijom. Suodnos nacije i religije u socio-loškim istraživanjima zauzima vrlo značajno mjesto. Put do istine o naciji kao društve-noj pojavi na bosanskohercegovačkim prostorima vodi upravo preko analize suodnosa nacije i religije. Religija je stalnija i dugotrajnija društvena činjenica od nacije, manje ovisna od društveno-historijskih činilaca. Nacija je mnogo više pod utjecajem ekonom-skih, političkih, kulturnih i historijskih činilaca nego što je to religija. Religijske sadr-žajnosti defi nirane religijskim normama posredno ili neposredno uranjaju u društveni život nacije, ponajprije u sadržajnostima nacionalne kulture, običajima, vrsti nošnje, vrsti ishrane, igrama, stavu prema ženskom spolu, tipu ekonomskog života, odnosu prema porodici i drugim oblicima društvenog života.

U analizama razvoja etničkih identiteta kod Južnih Slavena najčešće se polazi od njihovog doseljavanja na Balkanski poluotok. Zašto je to važno istaći? Zato što srpska i hrvatska historiografi ja tvrde da su se na prostore današnjih država Srbije, Hrvatske i Bosne i Hercegovine doselili Hrvati i Srbi kao već formirane etničke grupe što ni u kom slučaju nije tačno.2 Nigdje ne spominju Bošnjake. Zašto? Zato što u znanstveno-metodološkom smislu primjenjuju neznanstveni metod proučavanja razvoja etničkih identiteta u Bosni i Hercegovini. Općeprihvaćena je znanstvena istina da su se nacije kao oblici etničkog zajedništva u Evropi, Balkanskom poluotoku i Bosni i Hercegovini

2 Milan Prelog raspravljajući o etničkim procesima kod južnoslavenskih naroda oslanjajući se na stavove Ljube Sto-janovića i Smičiklasa, nedvosmisleno iznosi ispravan stav “da u to vrijeme (od VII do IX vijeka) nije bilo ni Hrvata ni Srba u potonjem smislu ove riječi, kao što nije bilo Bugara ni Čeha.” I Ferdo Šišić u radu o hrvatskom ilirizmu piše: “ni nacionalnoga hrvatstva ni nacionalnoga slovenstva – kao što ga susrećemo poslije 1850. – tada još nije bilo,a tako isto značilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbije – u prvom redu čovjek istočno-pravoslavnoga zakona.” (navedeno prema M. Hadžijahić, Od tradicije do identiteta, str. 12. i 13.)



razvile tek u osamnaestom i devetnaestom stoljeću. Nemoguće je i znanstveno nedo-pustivo, nekritički, strukturu društva devetnaestog stoljeća preslikavati u vrijeme od prije više od 1.000 godina, dakle u VII stoljeće, kada se prema vizantijskim izvorima završio proces doseljavanja Slavena na prostore današnje Bosne i Hercegovine i njoj susjednih država. Napomenimo samo radi podsjećanja da teorije nacije tvrde da su prvi oblici etničke zajednice bila plemena, zatim se razvoj kretao ka savezu plemena. Iz saveza plemena formiraju se narodi, a iz naroda nacije. Nazivi današnjih nacija kao po pravilu nisu istovjetni nazivima plemena od prije hiljadu godina. Nedvosmisleno to potvrđuju i historijske činjenice etničkih imena plemenskih predaka današnjih Boš-njaka, Crnogoraca, Hrvata i Srba.3 Preci današnjih Crnogoraca su Dukljani. Ime su odredili po rimskom gradu Duklji, gdje se naselio dio Južnih Slavena. Preci današnjih Srba na nivou plemenske organizacije nisu se zvali Srbi, već Rašani, a sebi su ime dali po nazivu rijeke Raške i rimskog grada Rasa, dakle po toponimima oko kojih su formirali svoju etničku zajednicu. Općeprihvaćena je znanstvena istina da su i Raški vladari nosili titulu “veliki župan4 raški”, a ne veliki župan srpski.5 Opravdano je po-staviti pitanje ko se doselio na Balkanski poluotok a time i u Bosnu i Hercegovinu u VI i VII stoljeću ako nisu Bošnjaci, Hrvati i Srbi? Logično je i znanstveno relevantno i pitanje kako su i kada današnje bosanskohercegovačke nacije sebe samoimenovale kao Bošnjake, Hrvate i Srbe?

Prvo da vidimo ko se u VII stoljeću doselio na prostor današnje Bosne i Herce-govine i njoj susjednih država. “U vremenu naseljavanja pa sve do polovine VIII st. od Jadrana do Karpata među tadašnjim južnoslavenskim stanovništvom onovremeni navedeni historičari nigdje nisu spomenuli imena ni Srba ni Hrvata. Ni u staroj postoj-bini nije bilo tih imena. Na Balkan su došli samo Južni Slaveni. Poznati vizantijski pisac Prokopije iz VI stoljeća opisao je mnoga pozitivna svojstva i običaje Slavena a nigdje ne spominje bilo kakve Srbe ili Hrvate. Da su se među Slavenima izdvajala još neka imena on bi to sigurno istakao i napisao. U svojoj knjizi ‘Strategikon’ vizan-tijski pisac Pseudo-Maurikije iz VII st. piše o Slavenima i mnogim slavenskim ple-menima, ali nigdje ne spominje Srbe niti Hrvate. I on piše o Slavenima kao o jednom narodu. Tako uostalom pišu i svi ruski, ukrajinski, bjeloruski, češki, slovački, poljski i drugi pisci. Da su se doselili Srbi i Hrvati, u svim tim knjigama pisalo bi: doseljavanje Srba i Hrvata, a ne bi pisalo: O doseljavanju Južnih Slavena i Avara na Balkansko poluostrvo.”6

Pokažimo sada kako je nastalo etničko ime Bošnjanin. Neosporna je historijska istina da su prostor današnje Bosne i Hercegovine i njoj susjednih država, prije dose-

3 Kriterij za redoslijed navođenja nacionalnih imena je abecedni red.4 Riječi župan i ban su avarskog porijekla što dokazuje da su se sa Slavenima na Balkanski poluotok doselili i Avari.

Nenaučno bi bilo i etički nekorektno riječi ban i župan danas proglasiti bosanskim, hrvatskim ili pak srpskim. Isto tako nenaučno bi bilo nekritički tadašnjeg bana i župana nazivati carem, kraljem ili, pak, predsjednikom.

5 Preciznu analizu sa mnoštvom društveno-historijskih činjenica o precima današnjih Bošnjaka, Crnogoraca, Hrvata, Slovenaca i Srba pogledati u: H. Zoranić, O etnogenezi Bošnjana-Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009. str. 33 – 62.

6 H. Zoranić, isto, str. 24.



169

ljavanja Slavena i Avara na ova područja, nastanjivala ilirska plemena. Šta se desilo sa Ilirima kada su se na prostor današnje Bosne i Hercegovine doselila slavenska i avarska plemena? Možemo pretpostaviti da je došlo do društveno-kulturne ali i antropološko-biološke simbioze Slavena, Ilira i Avara. Enver Imamović o ovom historijskom raz-doblju na osnovu arheoloških nalaza tvrdi da su “tokom burnih događaja do kojih je došlo u vrijeme seobe naroda starosjedioci bili u najvećoj mjeri posvuda istrijebljeni, na bosanskohercegovačkom području su se, zaštićeni brdskim i planinskim gudurama, sačuvali kao u nekoj oazi. U smirenoj situaciji koja je kasnije uslijedila, ovdje je kao malo gdje došlo do kulturnog i etničkog miješanja doseljenika sa starosjediocima što je imalo dalekosežne posljedice u sveukupnom životu kasnijih bosanskohercegovačkih stanovnika. Krvno miješanje se odrazilo i na antropološki izgled starosjedilaca, što je srednjovjekovne Bošnjane ne malo činilo posebnim u odnosu na okolne narode, a njihovu Bosnu neobičnom zemljom. Ta se posebnost kod njih između ostalog manife-stirala i nešto drugačijim mentalitetom, karakterističnim odnosom prema vjeri, odboj-nošću prema svakoj vrsti podređenosti, upadljivom srčanošću i hrabrošću, naglašenim poštenjem i dobrotom, iz čega je proistekao i dobro znani pojam “dobri Bošnjani”, kako se često navode u dokumentima.”7 Iz ovoga Imamovićevog stava jasno i ned-vosmisleno proizlazi da etničku osnovu Bošnjana / Bošnjaka čini više etničkih grupa. Uočavamo još jednu vrlo bitnu znanstvenu činjenicu, a to je da su sve etničke grupe koje čine etničko-antropološku osnovu Bošnjaka evropskog porijekla. Kako je bosan-ski jezik, kojim govore Bošnjaci, jedan od slavenskih jezika, to nas upućuje na zaklju-čak da su u društveno-kulturnom smislu u simbiozi Ilira, Avara i Slavena dominantnu ulogu imali Slaveni.8

Rezultat društvene, kulturne, antropološke, religijske i etničke simbioze Slavena, Avara i Ilira, nije odmah rezultirao narodom Bošnjana. Prvobitno su se formirali ma-nji etnikumi,9 odnosno etničke zajednice na nivou saveza plemena, gdje se plemenska granica gubi u interesu šire etničke zajednice koja se imenuje teritorijem / prostorom na kome živi. Manji bosanski etnikumi primarno su omeđeni geografski i unutar tog geografskog prostora privredno. Etnička imena su sebi davali po već postojećim toponi-mima (Usorani, Soljani, Humljani, Bošnjani, Podrinjci, Donjokrajci, Neretljani), što je još jedan dokaz simbioze doseljenih plemena i starosjedilaca. Podsjetimo se da su naj-značajniji znanstvenici,10 prije svega historičari i sociolozi, baveći se razvojem etničkih identiteta kod slavenskih naroda isticali državu i religiju kao odlučujuće faktore u pro-

7 E. Imamović, Korijeni Bosne i Bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995. str. 26.8 “Moje je stajalište da su Bošnjani svojevrsna simbioza više etnika u kojoj glavnu komponentu dominantno čini

onaj dio Južnih Slavena i Avara (ne Srba niti Hrvata) koji je ipak uspio da se naseli na područje današnje Bosne i Hercegovine.” (H. Zoranić, isto, str. 63)

9 H. Zoranić te prvobitne bosanske etnikume naziva “mali narodi”, što nije u sociološkom smislu najadekvatniji pojam. Ne postoje mali i veliki narodi. Na prostoru današnje Bosne i Hercegovine u smislu sociološkog pojma narod u datom historijskom trenutku razvio se i konstituirao simbiozom iz više rodovsko-plemenskih grupa, koje su bile ekonomski i geografski upućene jadna na drugu, jedan narod. Taj narod se u etničkom smislu samoimenovao Bošnjanima.

10 K .Kadlec, F. Taranovski, K. Jiriček, M. Prelog, J. Smodlaka, St. Stanojević, M. Hadžijahić, M. Imamović i drugi.



cesima formiranja pojedinih naroda. “Prije formiranja hrvatske, srpske i drugih država na slavenskom jugu u uslovima rodovsko-plemenskog života nisu ni postojali srpski, hrvatski i drugi južnoslavenski narodi. Postanak srpskog, hrvatskog i drugih južnosla-venskih naroda ima se povezivati sa postankom srpske, hrvatske i drugih južnoslaven-skih država.”11 Već smo istakli da su Bošnjani kao etnička zajednica nastali simbiozom nekoliko manjih bosanskih rodovsko-plemenskih zajednica kao što su: Soljani, Usorani, Neretljani, Humljani, Donjokrajci, Podrinjci, Bošnjani. Prihvatanje imena Bošnjani od ostalih bosanskohercegovačkih rodovsko-plemenskih etnikuma dešava se po-stepeno u socijalnoj simbiozi u okviru političke zajednice, države Bosne, kao i kod drugih naroda u procesima njihove etnogeneze. Da proces formiranja Bošnjana / Bošnjaka kao naroda nije izuzetak od pravila ili pak nekakav historijski izoliran slučaj, potvrđuje i etnogeneza Hrvata i Srba kao i ostalih južnoslavenskih plemena. Srbi kao narod formirali su se iz više grupa plemenskih zajednica tek uspostavom centralizova-nije državne organizacije – Raške. “Tek u XII veku postoji centralizovana država raških župana. Do toga doba žive u plemenskim organizacijama, podeljeni na više grupa ple-menskih zajednica. Isto tako i Hrvati.”12 Ferdo Šišić raspravljajući o hrvatskom ilirizmu piše: “Hrvati bijahu isključivo žitelji (i to svi bez razlike) uže geografske Hrvatske, Sla-vonci Slavonije (...) dalje Dalmatinci, (...) Bošnjaci, (...) Srbi, Kranjci, Štajerci, Korušci itd. Ni nacionalnog hrvatstva ni nacionalnog slovenstva – kao što ga srećemo poslije 1850., tada još nije bilo, a tako isto značilo je u to doba i ime Srbin – izvan granica Srbi-je – u prvom redu čovjeka istočno-pravoslavnog zakona.”13 Konstantin Jiriček u Istoriji Srba zastupa istu teoriju kada je u pitanju etnogeneza južnoslavenskih naroda. “Ime Srba postalo postepeno ukupni naziv za susedna plemena isto onako kao što su se u severnim zemljama ime pravih Čeha rasprostiralo na plemena češka, nabrojana u osnov-noj povelji biskupije praške, ili ime Poljana kod Gnezena na sva poljska plemena.”14 Josip Smodlaka proučavajući procese etničkog razvoja kod Južnih Slavena podvrgavao je analizi mišljenja mnogih autora. Podvrgavajući analizi tekst Andrije Kačića Miošića (1704. – 1760.) Razgovor ugodni naroda slovinskoga, piše da Kačić “van granica stare hrvatske i srpske države on ne nalazi ni Srba ni Hrvata. To naročito važi za Bosnu, u kojoj on poznaje samo Bošnjake.”15 Bosansko etničko ime Bošnjanin ili Bošnjak od svog prvog za sada poznatog pisanog pominjanja 1166. godine u carskoj tituli Manojla Komnena pa sve do polovine 19. stoljeća bilo je etničko ime za sve stanovnike Bosne / i Hercegovine/ bez obzira na njihovu religijsku pripadnost. Da bismo dokazali da je to tako, poslužit ćemo se neumoljivim pisanim izvorom Redovničke mladeži bosanske koja se podučava u Đakovu. Iz ovog dragocjenog i objektivnog historijskog izvora spo-znat ćemo da su Bošnjaci jedan narod sa tri religije.

11 M. Hadžijahić, n.d., str. 11.12 K. Kadlec, Prvobitno slovensko pravo pre X veka. Preveo i dopunio F. Taranovski, Beograd, 1924. str. 5.13 Štampano u “Bratstvu sv. Save” 1921. godine. Navedeno prema M. Hadžijahić, n.d., str. 13.14 K. Jiriček, Istorija Srba, Prvi deo, Beograd, 1911., str. 117.15 J. Smodlaka, Jugoslovenski nacionalizam 18 veka, (Preštampano iz “Zete”, Podgorica, 1941.) (Navedeno prema M.

Hadžijahić, n.d., str. 13.)



171

II. Bošnjaci, jedan narod tri vjere / religije

Pogledajmo šta misle, kako razumijevaju bošnjaštvo i šta o teme pišu Bošnjaci franjev-ci u svom BOŠNJAKU oli Koledaru za Bosnu izdatom u Osijeku 1870. godine.16

U Opazki, odnosno uvodu piše: “Ovaj koledar priredjen od Bošnjakah, jedino za Bošnjake ima podpuno pravo nositi ime “Bošnjak”, te Vam ga mili Bošnjaci pod tim slavnim, dičnim i ponosnim imenom i šaljemo. – Čelna je istina, da je “Bošnjak” mo-rao medj Vas stupiti mnogo ugledniji, al to nepovoljne okolnosti priprečiše! Sasvim tim: motreći da koledar za Bosnu u ovom obliku niste vidjali nigda, te ma i kakvu korist koju Vam “Bošnjak” nosi, puni smo ufanja i nade, da ćete ga primiti sa najsrdačnijom radostju i ljubavju, kao dolazećeg svog u svoje, poslanog svojim od svojih, a to je što nas hrabri, da Vam za drugu godinu uglednijeg obećamo “Bošnjaka”, samo ako nam neprevidne zaprieke to ne priprieče.”17

Pored vjerskog kalendara posebno za Krstjane, a posebno za Hristjane, za Krstjane pisan latinicom, a za Hristjane ćirilicom, u kalendaru Bošnjak se između ostalih tek-stova nalazi i tekst Pogled u Bosnu u kome se raspravlja o porijeklu imena Bosna, te o osnovnim geografsko-demografskim i etničko-religijskim sadržajnostima Bosne druge polovine 19. stoljeća.

Pogledajmo šta o imenu Bosna te o osnovnim geografskim karakteristikama i gra-nici Bosne pišu u Bošnjaku. “Mjesto u kom stanujemo zove se Bosna; tako prozvano od rieke Bosne kako njeki vele, koja kroz ovu zemlju teče; ol od jednog slavljanskog ogranka, koj je oko polovine šestog vjeka u ovo mjesto medj milu svoju bratju iz Tra-cije došao, pod imenom Bezi = Bozi,18 kako drugi hoće može biti sa većim razlogom, jer premda je i prije ista rieka kroz isto mjesto tekla, nu se Bosnom nije zvala (što bi u protivnom slučaju moralo) nego Mojezija gornja i Dardanija. – Već oko polovice dese-toga stoletja, ovjenčani pisac Porfi rogenit spominje “polje bosansko” i nabraja njekoje bosanske gradove.

Po odredbi visoke vlade od god. 1865. opet je pridružena majki Bosni Ercegovina, prije zvana “humska zemlja” oli “zahumlje”, te tako uzeta Bosna je prostor koj leži medj riekami Drinom, Savom, Unom, Ibrom, te planinom Prologom i Crnom-gorom. – Oli na istoku Bosnu razdjeljuje od Srbske kneževine rieka Vuvac do rieke Lima (oko

16 BOŠNJAK, oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež Bosanska,koja se podučava u Đakovu, za godinu 1871., u Osijeku 1870., Brzotiskom Ignjata Mederišickoga.

17 Isto, str. 1.18 Postoji ne mali broj autora koji etničko porijeklo Bošnjaka izvodi iz tračkog plemena Besa. Bez obzira na današnju

znanstvenu prevaziđenost te teorije smatramo ovom prilikom zbog stavova u navedenom tekstu iz Bošnjaka istaći najznačajnije autore koji su zastupali ovo stanovište. “Tu teoriju nalazimo već kod starog bosanskog ljetopisca Mili-ća Velimišljića, čiji nam je Ljetopis poznat samo po izvodima što ih donosi Lukarević; Mavro Orbini (umro 1614.) u svom poznatom djelu “Il regno degli Slavi” štampanom 1601., tvrdi da su Besi živjeli u Trakiji skupa sa Bugarima. Protjerani od Bugara, oni se naseliše, ističe Orbini u predjelima među Savom, Unom, Drinom i Jadranskim morem te pretvoriv u imenu “e” u “o” prozovu se Bosi, a odatle Bosna. Ovu teoriju ističu još od starijih pisaca Bonfi ni (umro 1503.), Munster (1489.-1552.), Tubero, Cerva, Bomman, Franjo Glavinić (umro 1625.), Kačić i Androšević, a od novijih E. Procot de sainte Marie, Abel Lukšić, pa Salih-efendija Muvekit u svojoj rukopisnoj Historiji Bosne.” (M. Hadžijahić, navedeno djelo, str. 31.)



15 s), ovdale Lim do Drine, odavle Drna do Rače, te posli Kosovo polje. Od juga ju dieli sa arbanskom (pašalukom Dukagjinskim) rieka Ibar; sa Crnom – gorom Nikšić, sa Dalmacijom Prolog. Od zapada dieli ju od Hrvatske rieka Una i suha medja – a od sjevera sa vojničkom Krajinom i slavonskom rieka Sava. Površje cieloga prostora po D. Seljanu iznosi 1100 čet. zem. miljah; ali kako naš Sukić veli: Bosna je duga od Mi-trovice do Bišća 104 s a široka od Nikića do Broda 76.”19 Priznat ćete, zaista precizan opis geografskog položaja historijskih granica Bosne, od koje je otet / otkinut Sandžak i kako znate, danas je podijeljen između Srbije i Crne Gore.

U istom tekstu Bošnjak objašnjava etničko-religijsku sadržajnost – strukturu sta-novnika Bosne toga vremena. “U Bosni stanuje jedan te isti narod, koj, kako pravo reče St. Gradić (in vita Palmotić) ‘kako ljepotom i divnim uzrastom, tako sladkim i mi-lozvučnim govorom od iste je naravi ukrašen.’ – Broj se naroda tačno ne zna, jer Turci i Hristjani neobičavaju pisati ni tko se rodi ni tko umre. Običajno pako vele da iznosi 1,200.000 dušah, premda nam se taj broj nizak čini.

Narod je razdieljen na tri vjere: (istakao: A. Đ.)I. Turci; oni obslužuju zakon Muhamedov i drže, da od njih na svietu nema bolji Turaka.20 – Točno čuvaju i uzdrže jezik bosanski, pa premda prave znadu i turski sbo-riti, nu se tim služe samo kad moraju. Vele da prve (bezi) bar mnogi još čuvaju staru bosanicu, te njom pišu svoje stvari skrovite. – ima jih od prilike 380 – 400.000.II. Hristjani; ovako se obćenito u Bosni zovu sljedbenici istočne crkve. – Pridievci: Vlah, Rac, Hrkač itd. jesu poruglivi i samo se od nemirnjakah upotrebljuju za njih uvriediti. Imaju svog Mitropolita u Sarajevu, a vladike u Mostaru i Tuzli. – Vele da jih ima do 55.000.III. Krstjani; ovako se obćenito zovu sljedbenici zapadne crkve. Ime Katolik u Bosni je riedko poznato. Latinski narod, ime jim se daje od Osmanlijah Turakah, jer sliede latinsku-zapadnu crkvu. Šokac za njih je ime porugljivo, dano jim od Hristjanah, što se sa svom šakom krste, a ne kao što njekoji misle da je to došlo od rieči ugarske sok-az (to je mnogo) ol talijanske scioco (ludjak) ol od planine succus, ol od uskok itd., imaju dva biskupa, namjestnika apostolska, i to sada jednog u Mostaru, (...) a drugog na Bre-stovskom blizu Fojnice.”21

Naprijed navedenom tekstu nije potrebno nikakvo dodatno obrazloženje niti ko-mentar, jer se iz njega jasno i nedvosmisleno vidi i raspoznaje da u Bosni /i Hercego-vini/ u etničkom smislu, postoji jedan, a ne više naroda, koji se u Opazci, također, ned-vosmisleno imenuje Bošnjacima. Taj jedan narod – Bošnjaci, razdijeljen je na tri vjere. Vjerska pripadnost se imenuje tadašnjom uobičajenom terminologijom. Muslimani se imenuju turcima, pravoslavci hristjanima, a današnji katolici krstjanima.

19 Isto, str. 21.20 Pripadnike islamske vjere – muslimane autor imenuje “Turcima”, što je u to vrijeme bio uobičajen naziv za sve pri-

padnike islama na Balkanskom poluotoku, bez obzira na njihovu etničku pripadnost, pogotovo kada su ih imenovali pripadnici kršćanske odnosno hrišćanske religije.

21 Isto, str. 23.



173

Pored Bošnjaka oli Koledara za Bosnu postoje i drugi mnogobrojni historijski izvo-ri o Bošnjacima kao jedinstvenom etničkom imenu svih stanovnika Bosne sve do druge polovine 19. stoljeća, kada se bošnjački narod, kao i drugi južnoslavenski narodi u svom društveno-historijskom razvoju, iz naroda razvija u naciju, historijski višu formu društveno-etničke zajednosti. Jedan u nizu takvih dokaza nalazimo u Obzoru,22 odnosno u odgovoru fra Antuna Kneževića (1834. – 1889.) na tvrdnju trapista da su samo “ka-tolici pravi Bošnjaci, a da su ostali stanovnici Bosne i Hercegovine stranci. Knežević ovako odgovara: “Mi Bošnjaci jedno smo pleme, a okolnosti vremena učinile su da su razne vjere nastale, koje ne mogu nas rastavljati, ako i luče nas u vjerskih osječajih.”23 (Istakao A. Đ.) Nije usamljen fra Antun Knežević među bosanskim fra-njevcima u tvrdnji da su vjernici katoličke vjere u Bosni i Hercegovini u etničkom smislu bili Bošnjaci sve do druge polovine 19. stoljeća. Pored Kneževića isto tvrde i fra Ivan Frano Jukić,24 Matija Divković i mnogi. “Jukić u Bosni vidi ‘Bošnjake’ kao ogra-nak velikog stabla slavjanskog naroda koji spadaju u pleme ilirsko. Među Bošnjacima on razlikuje krstjane /’sljedbenike zapadne crkve’/, hristjane /sljedbenike ‘iztočne’ cr-kve/ i Turke25 /’sljedbenike Muhameda’/. U svojim geografsko-historijskim radnjama o Bosni on nigdje ne spominje ime Hrvati i Srbi, nego samo krstjani i hristjani.”26 U tekstu Vidici u budućnost27 Čedomil Čekada kao katolik, iako govori o historijskoj mi-siji “katoličke Bosne”, nedvosmisleno slikom28 i riječju29 bosanske katolike etnički ime-nuje Bošnjacima.

22 Obzor, su jedna od najdugovječnijih novina u Hrvatskoj. Osnovan je 1860. godine kao politički list Narodne stran-ke. Zbog političkih pritisaka nekoliko puta mijenjao je ime i mjesta izlaženja. Izlazio je kao Pozor, Novi Pozor, Zatočnik, Branik.

23 Obzor , br. 33/1889., str. 73.24 U članku Narodne učionice u Bosni,objavljenom u Bosanskom prijatelju 1850. godine Jukić piše: “Ja pod ovim

imenom – Bošnjak – razumijem sve Bošnjake u svoj Bosni, Hercegovini, Krajini, Posavini, Podrinju i Prekodrinju; mi smo svi Bošnjaci.” (Bosanski prijatelj I/1850., str. 131-134)

25 Jukić i sam priznaje da naziv “Turčin” za muslimane u Bosni i Hercegovini jeste iskrivljeni naziv. Eksplicitno on to potvrđuje stavom: “Vierozakon, kao i narod, mnogostručan je. 1. Muhamedanci, koje mi krivo zovemo Turcima; a oni sebe muslimanim, t.j. pravoviernim nazivlju.” (I.F. Jukić, Zemljo-deržavopisni pregled Turskog carstva u Evropi. – Bosanski prijatelj, sv. 1, Zagreb, 1850. Sabrana djela 2, str. 39)

26 M. Rizvić, Bosna i Bošnjaci jezik i pismo ,Preporod, Sarajevo, 1999., str. 36.27 Č. Čekada, Vidici u budućnost, u: Spomenica Vrhbosanska, 1882. – 1932., Akademija regina apostolorum uz sarad-

nju odličnih hrvatskih pisaca, Sarajevo, 1932., str. 212-219.28 U istom tekstu na str. 214. Čekada prezentira sliku sa naslovom “Bošnjaci katolici u Brčkom”, a na stranici 218.

slika je “Bošnjaci katolici oko Brčkog”.29 Navest ćemo samo neke etičke karakteristike kod Bošnjaka kako ih vidi Č. Čekada: “Prirođena inteligencija u vezi

sa teškim prilikama, u kojima je živio, učinila je Bošnjaka-katolika lukavim. Ta mu je crta zajednička sa pravo-slavnim Srbinom.” (Isto, str. 216.) “Bosanski je katolik, kao i Bošnjak uopće, individualista. (...) Složiti i ujediniti Bošnjake, to je jedna umjetnost.” (Isto, str. 217.) “Bošnjak će biti otvoren i dubok vjernik. I plemenit, ponosan zatočnik svojih svetih katoličkih tradicija.”( Isto, str. 219.)



III. Tri nacije iz jednog naroda(ili od kada i od kuda Hrvati i Srbi pored Bošnjaka u Bosni i Hercegovini?)

Ako znamo da su se na nivou rodovsko-plemenskog razvoja etničke sadržajnosti u Bo-sni i Hercegovini svi njezini stanovnici imenovali jednim etničkim imenom Bošnjani, odnosno Bošnjaci na nivou naroda kao jednog od društveno-historijskih stanja vla-stitog samorazvoja na putu do ovovremenog stanja nacije kao najrazvijenijeg stupnja etničke zajednosti, opravdano je postaviti pitanje od kada i od kuda Hrvati i Srbi kao nacije, pored Bošnjaka u Bosni i Hercegovini.

Jedna od ideologija evropskog prosvjetiteljstva, ideologija “nacija-država”, koja se epidemično širila Evropom i pomoću koje su razarana multietnička carstva i kra-ljevine u drugoj polovini 19. stoljeća intenzivno je polovinom 19. stoljeća zahvatila i Balkanski poluotok.30 “U razdoblju do Francuske revolucije nije bilo ozbiljnih sukoba na Balkanu, ali nakon Francuske revolucije doći će do novih opasnosti po Osmanlije. Budući da velike industrijalizirane zemlje žele staviti pod kontrolu Osmansko carstvo, oni su izazivali pobune kršćanskih skupina protiv Osmanske vlasti. Također su počeli da se miješaju u unutrašnje stvari Otomanskog carstva. U modernim vremenima uvijek su pobune i njihovi rezultati na Balkanu imali svoje mjesto u politici velikih zemalja. Masakr protiv muslimanskih skupina od strane Balkanskih društava je vrlo zanimljiv. Ovaj masakr izazvao je migracije u velikoj mjeri od prvog desetljeća 19. stoljeća do I. svjetskog rata. U svjetlu gore navedenih činjenica velikoevropske zemlje na Balkanu željele su uspostaviti male nacionalne države, (istakao A. Đ.) te uništiti muslimane u ovim zemljama.”31 Ideologija nacija-država najprije je zahvatila bosansko susjed-stvo i nezaustavljivo se širila među stanovnike Bosne i Hercegovine. Bošnjaštvo se tada našlo na razmeđu vlastitih religijskih identiteta iznutra i nacionalnih ideologija izvana, iz susjedstva. Kao jedan od osnovnih ciljeva ideologije nacija – država je teri-torij32 (državni teritorij). Krajnji cilj ideologije nacija-država je nacionalna država. Na matricama ideologije nacija-država u bosanskom susjedstvu nastali su velikodržavni nacionalni projekti (srpski i hrvatski). Za realizaciju oba ova velikodržavna projekta

30 “Poznato je kakva je ograničenja kroz prošlost izazivala težnja da se sve odvija kroz religijske zasade i da se u okviru njezinih načela mjeri sve ostalo. Ništa manje nije poznato kakve je tragične posljedice izazvala težnja da se kroz klasnu pripadnost tretira čitava stvarnost. A kakve je posljedice izazvala samoživa etnička, odnosno nacionalna orijentiranost, svjedoče među ostalim ratovi u posljednja dva stoljeća. Ratovi su se vodili iz različitih pobuda, među kojima su ekonomski i politički motivi bili prioritetni, ali su u posljednje vrijeme inducirane etničke i nacionalne suprotnosti presudne za njihovo produživanje. Razvoj nacija-država dosad je više ratova potaknuo nego što ih je stišao.” (N. Dugandžija, Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet – Hrvatska i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998. str. 41.)

31 M. Turan, Jaka politika na Balkanu i migracije, u: Zbornik radova, Naučni skupovi Migracije u Bosni i Hercegovini, BZK “Preporod”, Zajednica općinskih društava Tuzlanskog kantona, Tuzla, 2011.

32 U dosadašnjoj znanstvenoj, prije svega sociološkoj, misli nije dovoljno elaboriran odnos nacije i teritorija. Mnogo više se raspravljalo o odnosu nacije i jezika, nacije i religije, nacije i historije(zajedničke prošlosti), nacije i kulture i sl.



175

nepremostivu prepreku činili su Bošnjaci kao etnički individualitet i njihovo pravo na državu po već prihvaćenoj formuli jedna nacija jedna država. I tada se kreće u projekt etničkog nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom ili pak hrvatskom smislu. Politički pro-jekt nacionaliziranja Bošnjaka uključivao je poricanje bošnjaštva kao etničkog iden-titeta, odnosno poricanje bošnjaštva kao višestoljetnog društveno-historijskog imena stanovnika Bosne i Hercegovine. To je činjeno iz razloga da im se ospori pravo na vlastitu državu. Kako svaka nacija po formuli ideologije nacija-država ima pravo na vlastitu državu, bilo je neophodno pokazati da Bošnjaci kao nacija ne postoje. Politička fi lozofi ja velikodržavnih projekata iz bosanskog susjedstva bila je: ako nema bošnjačke nacije, onda ne može biti ni bosanske države. Jedini realni, diferencirajući, društveni činilac na koji se mogla osloniti ideologija velikodržavnih projekata iz bosanskog su-sjedstva među stanovnicima Bosne i Hercegovine kako bi ih nacionalizirala u hrvat-skom ili, pak, srpskom smislu bila je religija. Da bi se razvila svijest o posebnosti nije uvijek potrebno mnoštvo različitih konstitutivnih elemenata između pojedinih društve-no-historijskih grupa kakve su narodi i nacije. “Dovoljno je da jedan od njih bude ista-knut, pa da se razvije svijest o posebnosti. Hrvati, Srbi i Bošnjaci su iskoristili manju ili veću različitost svojih religija da preko njih ojačaju dojam posebnosti, Slovencima i Makedoncima je u tu svrhu poslužio jezik, Crnogorcima država.”33 Bošnjaci kao na-rod, kao društveno-historijski subjekt, imali su zajedničke sve konstitutivne elemente osim religije. Bošnjaci u ovom slučaju nisu nikakav izuzetak. Mnoštvo je historijskih primjera da pripadnici jedne nacije jesu istovremeno pripadnici dvije ili više religija.34 Kako su stanovnici Kneževine Srbije već bili etnički konstituirani kao Srbi u nacional-nom smislu, a dominantno35 su bili pravoslavne religije, svoju su nacionalnu ideologiju željeli proširiti i na Bošnjake pravoslavne religije u Bosni i Hercegovini. O ulozi pra-voslavlja i Srpske pravoslavne crkve u srbiziranju pravoslavnog stanovništva Stojan Novaković piše: “Da bi se plemena i narodnost obeležila srbizmom, trebalo je pored sile političke i kakva god sila moralna. Ta se sila morala tražiti u srpskoj autokefalnoj crkvi... Dokle se god među Slovenima na Balkanskom poluostrvu širila srpska država, s njome je uporedo išla i srpska narodnost... Smatralo se kao bugarsko ili bošnjačko sve što bi ulazilo u državu bugarsku ili bošnjačku, sve što bi ulazilo u državu srpsku moglo je biti samo srpsko. Srpska država je, međutim, tesno se vezala sa svojom crkvom, tako da je kasnije, kad je država od navale turske propala, crkva svojim sredstvima u neku ruku zastupala državu, te je potom ona, dokle je sama trajala, postala stegonoša srbizma. Ovom čvrstom organizacijom crkve i države srpstvo se moglo raširiti preko svojih prvobitnih granica i načiniti se zastavnikom svima slovenskim plemenima izme-đu Hrvata i Bugara, tako da je konačno uništilo ne samo starija narodna imena, nego

33 N. Dugandžija, Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etničnost Nacija Identitet – Hrvatska i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998. str. 34.

34 Skoro da danas i nema monoreligiozne nacije na svijetu. No, navedimo samo najznačajnije primjere nacija sa više religijskih ispoljavanja: Albanci, Amerikanci, Nijemci, Švicarci i dr.

35 Ne moraju svi stanovnici jedne nacije biti iste religije, među njima, posebno danas, ima i ateista.



su pred njim izbelela i mnoga predelna imena.”36 Ideologija nacionalnog hrvatstva se, također, oslanjala na katoličku religiju i Katoličku crkvu, samo što je to do stvaranja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca / Jugoslavije bilo s manjim intenzitetom nego kod Srba.37 Međutim, stvaranjem Kraljevine SHS/Jugoslavije, kada dolazi do agresivnijeg nacionalističkog srbiziranja države, nacionalno hrvatstvo sve jače u suprotstavljanju pravoslavnom srbizmu ističe katoličku tradiciju hrvatstva. Obje nacionalne ideologije, i hrvatska i srpska, željele su u svoj nacionalni prostor / teritorij uključiti sve katolike, odnosno pravoslavce, tj. i one iz Bosne i Hercegovine. Kako je to bilo moguće? Jedini mogući način je bio hrvatizirati, odnosno srbizirati Bošnjake putem religije. I tada se Bošnjaci suočavaju sa svim složenostima religijskih razmeđa iznutra i nacionalnih ide-ologija iz bosanskog susjedstva te velikodržavnih projekata.

Pogledajmo sada kako se to praktično izvodilo u Bosni i Hercegovini.U cilju širenja srpskog nacionalnog imena među Bošnjacima pravoslavne vjere u

Bosni i Hercegovini u Sarajevu je 1863. formirano Društvo za širenje srpskog imena. Kako navodi Vladislav Skarić, članovi društva su bili “učitelji, srpske škole, mladi trgovci i trgovački sinovi” i pravoslavni sveštenici, što potvrđuje ličnost Teofi la (Bo-goljuba) Petranovića, kaluđera iz Dalmacije koji je u Sarajevo došao 15. augusta 1863. godine. Vladisav Skarić piše: “Društveni članovi su izlazili na sarajevske carine, pa dočekivali seljake, kojima su govorili da oni ne treba da se zovu rišćani, nego Srbi.”38 Širenje hrvatskog nacionalnog imena među Bošnjacima katoličke vjere vršeno je na isti način. O tome V. Skarić piše: “Sarajevski katolici su osnovali, valjda u isto doba, slično društvo, sa zadatkom da iskorjenjuju ime Šokac, a mjesto njega da uvodi ime Hrvat. Društvo su sačinjavali mladi franjevci i dragoman pruskog konzulata Klement Božić. Kada je društvo postalo vlasti sumnjivo, konzul Blau otpustio je Božića.”39 Tomo Herkalović40 o radu ovih društava piše opširnije u Obzoru broj 78 od 19. marta 1911. godine.41 U članku Srbi i Hrvati u Bosni Herkalović piše: “Dok su se zvali među-sobno inteligentniji42 pravoslavni ‘Srbi’, a inteligentniji rimokatolici ‘Katolici, Šokci”, službeno se zvaše pravoslavni ‘Rum’, a rimokatolik ‘Katolik’. “Herkalović precizira da se ”...tekar od 1862. počinju pravoslavci zvati Srbima”. Fra Grga Martić u vezi sa pojavom srpstva u Bosni i Hercegovini piše: ”...onda (1848.) još nije bilo srpstva u Bosni”. Intenziviranje propagande širenja hrvatskog i srpskog imena u Bosni i Herce-

36 Godišnjica Nikole Ćupića, knj. XXXI, Beograd, 1912., str. 8-9.37 “Nacionalni razvoj kod Hrvata nije imao u svojim prvim počecima izrazito hrvatsko obilježje, već se kolebao izme-

đu ilirstva, slavenstva i jugoslovenstva, te čistog hrvatstva.” (M. Hadžijahić, n.d., str. 57.)38 V. Skarić, Izabrana djela, V. Masleša, Sarajevo, 1985., str. 247.39 Isto, str. 248.40 Tomo Herkalović bio je dragoman austrijskog konzulata u Sarajevu.41 “Oni, (misli na Društva) piše Herkalović, stupiše u saobraćaj sa svim pravoslavnim popovima, trgovcima i učite-

ljima u Bosni i Hercegovini, dajući im naputak, da otvore oči narodu, da se on ne zove ‘Vlah’, ‘Rišćanin’, ‘Rkač’, nego Srbin ili pravoslavni Srbin.” V. Pelagić, u direktivi u “Rukovođenju za srbsko-bosanske, ercegovačke, starosr-bijanske i makedonske učitelje, škole i obštine,” 1867. godine piše: “Svaki učitelj treba da nauči prvo svoje učenike, a posle svu ostalu varošku diečicu koji gođ umeju govoriti: da kad jih gođ ko upita: šta si ti mladiću? Pa da mladić na to pitanje odma odgovori: ia sam Srbin” (prema M. Hadžijahić, str. 48)

42 Misli se na uglednije, pismenije, one koji su više bili upućeni u politička kretanja toga vremena.



177

govini dolazi u vrijeme vladavine Bosnom valije Topal Osman-paše (1860. – 1869.). U Zapamćenjima fra Grga Martić također tvrdi da se za vrijeme vladavine Topal Osman-paše “srpstvo istom tada na sav mah razmahalo u Bosni”.

Logično je postaviti pitanje, zašto se formiraju društva za širenje srpskog i hrvat-skog nacionalnog imena u Bosni i Hercegovini ako u Bosni i Hercegovini, kako to tvrdi hrvatska i srpska historiografi ja, već žive Hrvati i Srbi kao društveno-historijski naci-onalni subjekti, zasebni nacionalni identiteti. Odgovor ovdje je također logičan i kako smo već istakli zasnovan na historijskim činjenicama, a on glasi: do druge polovine 19. stoljeća u Bosni i Hercegovini nije bilo hrvatstva i srpstva kao etničkih identiteta. Da su bili, ne bi bilo potrebe formirati društva za širenje etničkih imena Hrvat i Srbin. Društva su formirana, uz sve druge političke, ideološke, kulturne i religijske aktivnosti da se iskorijeni bošnjaštvo, kao etničko ime,43 kao već postojeći društveno-historijski, bosanski etnički identitet kako bi se mogla realizirati ideologija jedna nacija jedna država, odnosno kako bi se uspostavila srpska, odnosno hrvatska država na teritoriju države Bosne i Hercegovine.

O pokušajima nacionaliziranja Bošnjaka u srpskom ili, pak, hrvatskom smislu, odnosno o pokušajima njihovog poricanja vrlo slikovit prikaz daje Josip Ljubić pod pseudonimom Ild Bogdanov u brošuri Spor između Srba i Hrvata, objavljenoj 1895. godine u Zadru.” Kad se Bosna i Hercegovina iz stoljetna sna prenula u život, pohitaše Srbi i rekoše Bošnjacima: ‘Amo k nama, vi ste Srbi’. Kad to opaziše Hrvati, pohitaše

43 Pjesmom Bošnjaku, Safvet-beg Bašagić je 1891. godine ukazao na dvije vrlo bitne činjenice vezane za uvođenje u Bosnu i Hercegovinu nacionalnih imena Hrvat i Srbin. Prva je da do druge polovine 19. stoljeća u Bosni i Herce-govini “nije bilo Srba ni Hrvata,”a druga je, kad su ta dva etnička imena uvedena u Bosnu i Hercegovinu njihovi nosioci su na sve moguće načine pokušavali “oteti”,odnosno istjerati ime Bošnjak iz Bosne i Hercegovine. Bašagić navedene činjenice eksplicira sljedećim stihovima:

“Znaš ‘Bošnjače’ nije davno bilo, Sveg mi sv’jeta! Nema petnest ljeta, Kad u našoj Bosni ponositoj I junačkoj zemlji Hercegovoj Od Trebinja do brodskijeh vrata Nije bilo Srba ni Hrvata. A danas se kroza svoje hire Oba stranca ko u svome šire. I još nešto, čemu oko vješto, Hrabri ponos i srce junačko Nada sve se začuditi mora: Oba su nas gosta saletjela. Da nam otmu najsvetije blago; Naše ime ponosno i drago;”

(S.B., Bošnjak, broj 2, 1891. str. 2.) Kako smo naprijed istakli Društva za širenje srpskog i hrvatskog imena osnova-na su u Bosni i Hercegovini polovinom sedme decenije devetnaestog stoljeća a Bašagić pjesmu piše 1891. godine to ukazuje na činjenicu da on ne samo da konstatira jednu društvenu pojavu veći vremenski je dosta tačno locira. Pored toga Bašagić ukazuje i na vrlo pogubne i zastrašujuće posljedice uvođenja etničkih imena Srb i Hrvat u Bosnu i Hercegovinu po dalji razvoj bošnjaštva kao dugostoljetnog društveno-historijskog etničkog imena svih stanovnika Bosne i Hercegovine što su kasnija historijska zbivanja sve do dana današnjih i potvrdila. Ovom pjesmom Bašagić ne negira dugovjekovno prisustvo katolika i pravoslavaca u Bosni i Hercegovini što potvrđuju i svi austro-ugarski popisi stanovništva.



i oni i rekoše Bošnjacima: ‘Ne k Srbima, već k nama, vi ste Hrvati’. Ali Bošnjaci ni-jesu bili lude. Prije nego što bi se odlučili il’ na desno il’ na lijevo, prohtjelo im se, da vide da li je ta hitnja ‘bratska ljubav’ ili što drugo, pa kad vidješe o čemu se radi, tad jednostavno, logično, sasvim logično, dođoše do zaključka: ‘Ni amo ni tamo, već svak za se.’ Evo logike kojom se poslužiše: Kad se Hrvati i Srbi smatraju ‘dva naroda’, a jezik im je isti, zašto ne bi i mi, kad govorimo kao i oni, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu biti isti narod, jer su im ‘dva’ imena, zašto ne bi i mi, kad nam je ime drugačije nego li njihovo, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer nisu nad njima u prošlosti isti kraljevi vladali, zašto ne bi i mi, kad smo vlastite kraljeve imali, bili ‘treći’ narod? Kad Srbi i Hrvati kažu, da ne mogu da budu isti narod, jer su jedni pravoslavni, a drugi katolici, zašto ne bi i mi, kad smo muhamedovci, bili ‘treći’ narod.” Nažalost, ideologije poricanja bošnjaštva ni do danas nisu potpuno iščezle iz misli pojedinih velikodržavnih projektanata u bosanskoherce-govačkom susjedstvu.

Sada bi nam trebalo biti jasnije ko je, kada i zašto mijenjao nacionalno ime u Bosni i Hercegovini. O ovoj temi ćemo govoriti drugom prilikom uz poseban naglasak na od-nos nacije i teritorije s aspekta ideologije jedna nacija jedna država i posljedicama koje je izazvala i izaziva ova i danas prisutna izuzetno destruktivna, ideologija.44 Otvorit ćemo i pitanje vlasti i upravljanja društvima i državama s one strane nacionalne države. To nije samo političko, već i općecivilizacijsko pitanje. Zašto je to potrebno podsje-ća nas i upozorava stav Benedikta Andersona koji tvrdi da “18. stoljeće u Zapadnoj Evropi ne obilježava samo početak doba nacionalizma, već i smiraj religioznog načina mišljenja. Stoljeće prosvjetiteljstva, racionalističkog sekularizma, donijelo je sa sobom vlastito mračnjaštvo.”45

Umjesto zaključka

Bošnjaštvo, prvo kao etnički, zatim narodni, danas kao nacionalni društveno-historij-ski, kulturološki i civilizacijski sadržaj, autonoman je i autohton višestoljetni bosanski i evropski identitet. Među značajnim društvenim činjenicama koje to potvrđuju jesu i tri Bošnjaka: Bošnjak oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež za Bosnu

44 Ideologija jedna nacija jedna država nije ništa manje destruktivna od drugih destruktivnih ideologija 19. i 20. stolje-ća. Ova ideologija je “Evropi donijela najkrvavije ratove i najdublja razaranja u njezinoj historiji. Najduže razdoblje mira u svojoj novijoj povijesti Evropa ima u vremenu nakon Drugog svjetskog rata, otkako odustaje od koncepta nacionalne države i opredjeljuje se za koncept države građanina. Ni 1870., ni 1914., ni 1939. godine Evropljani nisu bili epski junaci koji ratuju zato što ih to veseli – ratovali su zato što koncept nacionalne države proizvodi rat s onom mjerom nužnosti s kojom gacanje po vodi proizvodi mokre noge.” (Dževad Karahasan, I ja sam neki narod, Feral Tribune, Split, 22. prosinca 1995.)

45 B. Anderson, Nacija izmišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998., str. 22. Mračnjaštvo prosvjetiteljstva i racionalističkog sekularizma zasigurno su holokaust nad Jevrejima u Drugom svjet-

skom ratu i genocid nad Bošnjacima u Srebrenici u ratu protiv bosanskohercegovačkog društva i države 1992. – 1995. godine.



179

1870.; Bošnjak, Šematizam svijeh oblasti u Bosni i Hercegovini, koji je izdavala Au-stro-Ugarska država za vrijeme vladavine Bosnom i Hercegovinom (prvi broj izdan 1883.) i treći Bošnjak, list za politiku pouku i zabavu koji je pokrenuo Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak 1891. godine i koji je izlazio skoro 20 godina. Ovi Bošnjaci govore imenom i sadržajem da su Bošnjaci evropski narod u svim sadržajnostima svoje identitetske strukture. Teritorijalno pripadaju Evropi. Dominantno su slavenskog etnič-kog porijekla, a Slaveni su evropski narod. Govore bosanskim jezikom, koji je jedan od slavenskih jezika. Iako su danas dominantno muslimani, u svom su historijskom hodu religijski heterogeni, ali i ateisti, kao i svi drugi evropski narodi. Imali su srednjovje-kovnu bosansku državu, čije je vladare potvrđivao papa. Bošnjaci su danas Evropljani i po sadržajnostima nacionalne kulture, običajima, vrsti nošnje, vrsti ishrane, igrama, stavu prema ženskom polu, tipu ekonomskog života, odnosu prema porodici i drugim oblicima društvenog života. Tri Bošnjaka nam govore da ne postoji “muslimansko”, “katoličko”, “pravoslavno”, “integralno” bošnjaštvo, već, naprotiv, bosansko bošnjaš-tvo, neupitno evropski etnički, društveno-historijski i civilizacijski identitet. Činjenica da je dio Bošnjaka u drugoj polovini 19. stoljeća našavši se na razmeđima vlastitih, a različitih religija i pod uticajem nacionalnih ideologija iz bosanskog susjedstva prihva-tio etničko ime Hrvat, odnosno Srbin nije uzrokovala nestanak bošnjaštva. Naprotiv, bošnjaštvo je uspjelo preživjeti u uvjetima historijske nužde, što predstavlja jednu od bitnih karakteristika i specifi čnosti etničkog razvoja bošnjaštva. Bošnjaštvo, iako ima niz društveno-historijskih specifi čnosti, ne odstupa od općeg pravila razvoja etničkih identiteta u Evropi i na Balkanskom poluotoku. “Mi nismo neka repa bez korijena.” Nastali smo na evropskom tlu i u okviru evropskih općih pravila razvoja etničko-naci-onalnih identiteta, ne kao specifi čan slučaj ili izuzetak od pravila. “Niti smo Hrvati, niti Srbi, jesmo i ostajemo Bošnjaci” i zajedno i s Hrvatima i sa Srbima, s kojima imamo zajedničko etničko-slavensko porijeklo, ne dijelimo Bosnu i Hercegovinu, već ravno-pravno pripadamo svakom njezinom dijelu, kao zajednica slobodnih evropskih naroda i država.

Bosniakhood Between Religious Identities

Summary

The author emphasizes the fact that there had not been different national identities in Bosnia and Herzegovina before the sixth decade of the nineteenth century. All people in Bosnia belonged to Bosniak ethnic identity and it was only because of strategic nati-onal and state aspirations of Serbia and Croatia that Bosnian religious identities served as a tool for promoting Serbian and Croatian national idea among Bosnian Orthodoxs and Catholics. Thanks to such historical development, Bosniak idea has remained pre-sent only among Bosnian Muslims, who did not want to lose their identity in Serbian and Croatian nomination.



Literatura

Anderson, B., Nacija izmišljena zajednica, Plata, Beograd, 1998.Avdić, K., Bosna u historijskoj perspektivi, Beč, 1973.Babić, A., Društvo srednjovjekovne bosanske države, Prilozi za istoriju BiH, ANU

BiH, Sarajevo, 1987.Balić, S., Kultura Bošnjaka, RiR, Tuzla, 1994.Bukić, Kržišnik, V., Bosanski identitet, Bosanska knjiga, Sarajevo, 1997.Bošnjak, oli Koledar za Bosnu, priredila Redovnička mladež Bosanska, koja se podu-

čava u Đakovu, za godinu 1871.,u Osijeku 1870., Brzotiskom Ignjata Mederišic-koga.

Bošnjak, kalendar za prostu godinu 1883., Sarajevo, 1883.Bošnjak, list za politiku, pouku i zabavu, broj 2, od 9. jula 1891.Dugandžija, N., Nedorečenost i zavodljivost etničko-nacionalnog sindroma, u: Etnič-

nost Nacija Identitet Hrvatska i Europa, Institut za migracije i narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.

Čekada, Č., Vidici u budućnost, u: Spomenica Vrhbosanska, 1882. – 1932., Akademija regina apostolorum uz saradnju odličnih hrvatskih pisaca, Sarajevo, 1932.

Ćišić, H., Bosanskohercegovački Muslimani i bosanska autonomija, Preporod, Mostar, 1991.

Hadžijahić, M., Od tradicije do identiteta, Islamska zajednica Zagreb, Zagreb, 1990.Đozić, A., Bošnjačka nacija, Bosanski kulturni centar, Sarajevo, 2003.Filipović, M., Ko smo mi Bošnjaci, Prosperitet, Sarajevo, 2007.Idrizbegović, A., Bosanski jezik i Bošnjaci, Sejtarija, Sarajevo, 2003.Imamović, E., Korijeni Bosne i Bosanstva, Međunarodni centar za mir, Sarajevo, 1995.Imamović, M., Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.Jiriček, K., Istorija Srba, Prvi deo, Beograd, 1911.Jukić, I.F., Zemljopis i povijestnica Bosne od Slavoljuba Bošnjaka, Brzotiskom narod-

ne tiskarnice dra. Ljudevita Gaja, Zagreb, 1851.Jukić, I. F., Putopisi i istorisko-etnografski radovi, Svjetlost, Sarajevo, 1953.Kadlec, K., Prvobitno slovensko pravo pre X veka. Preveo i dopunio F. Taranovski,

Beograd, 1924.Knežević, A., Kratka povijest kralja bosanskih, Dobra knjiga, Sarajevo, 2009.Kovačić, S .A ., Antun Knežević ,Njegovi pogledi na Bosnu i njezine probleme u drugoj

polovici 19 stoljeća, Udruženje katoličkih službenika u SR BiH, Sarajevo, 1976.Kruševac, T., Bosanskohercegovački listovi u XIX veku, Veselin Masleša, Sarajevo,

1978.Marić, F., Pregled pučanstva Bosne i Hercegovine između 1879. i 1995. godine, Kate-

hetski salezijanski centar, Zagreb, 1996.Obzor, br. 33/1889.Skarić, V., Izabrana djela, Veselin Masleša, Sarajevo, 1985.



181

Turan, M., Jaka politika na Balkanu i migracije, Zbornik radova, Naučni skupovi “Mi-gracije u Bosni i Hercegovini”, BZK “Preporod”,Zajednica općinskih društava Tu-zlanskog kantona, Tuzla, 2011.

Zbornik radova sa simpozija u povodu 100. obljetnice smrti fra Antuna Kneževića odr-žanog u Jajcu 20. i 21. X 1989. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, Teološka biblioteka Sarajevo, Sarajevo, 1991.

Zbornik radova: Bosna, bošnjaštvo i bosanski jezik, Matica Bošnjaka, Cirih, 1993.Zbornik radova: Bosna i bošnjaštvo, Karantanija, Ljubljana, 1990.Zbornik radova: Etničnost, nacija, identitet, Hrvatska i Europa, Institut za migracije i

narodnosti, Naklada Jesenski i Turk, Hrvatsko sociološko društvo, Zagreb, 1998.Zoranić, H., O etnogenezi Bošnjana – Bošnjaka, Svjetlost, Sarajevo, 2009.Žiga, J., Tradicija Bosne koju su izdali, VKBI, Sarajevo, 2001.



PRILOZI: Tri Bošnjaka



183




Dr. sc. Adnan Jahić, doc.Filozofski fakultet u Tuzli

Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije

Sažetak: U ovom radu autor iznosi nekoliko zapažanja iz kulturne i društvene historije Bošnjaka između dva svjetska rata (1918-1941). Fokusirajući se na u naučnoj javnosti nedovoljno sagledane aspekte međuratne bošnjačke opstojnosti, autor nudi interpre-tacije i poglede koji mogu biti u funkciji analiza kojih uglavnom manjka u klasičnoj historijskoj naraciji a čija je svrha samosvjesno kritičko promišljanje bošnjačke uku-pnosti.Ključne riječi: Bošnjaci, prošlost, narod, vjera, ulema, inteligencija, razum, tradicija.

Uvod

Poznavati vlastitu prošlost ne znači samo imati saznanja o minulim političkim događa-jima, važnijim ličnostima i pojedinim datumima. Politički i društveni odnosi bitno uti-ču na razvoj jednog naroda, ali ga ne određuju u smislu ukupnosti njegovih historijskih izraza i mogućnosti. Razumjeti njegovo biće znači prodrijeti u psihologiju i mentalitet, način na koji poima sebe i druge, odgovara na izazove vremena i sagledava vlastitu perspektivu. Kako popunjava prostor slobode, neovisno o njegovom kvalitetu i obimu. Za takvo razumijevanje prošlosti neophodno je usredsrediti se na pitanja koja su, kada je o Bošnjacima riječ, do sada uglavnom ostajala na margini ozbiljnog istraživanja i analize. Glavnina tih pitanja locirana je u kulturno-socijalnom prostoru bošnjačkog tra-janja u određenoj epohi. U ovom radu bit će riječi o jednom broju značajnih odrednica bošnjačke stvarnosti u doba inkubacije bitnih obilježja nacionalnog identiteta Bošnjaka – za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), kada se ovaj narod nalazio pred krupnim dilemama i izazovima.

Svrha ovoga rada jeste da ukaže na neke tačke kulturne i društvene historije Bošnja-ka međuratnog razdoblja bez čijeg bi cjelovitog tretmana znatno bilo otežano objektiv-no sagledavanje stanja u kojem su se Bošnjaci nalazili u prvoj polovini XX stoljeća, na-ročito kada je riječ o njihovoj samosvijesti i volji, pretenzijama i usmjerenjima. U tom smislu rad ne nudi defi nitivne zaključke već prije nekoliko zapažanja u cilju podrške i orijentacije istraživačima – historičarima, antropolozima, sociolozima i drugim – koji

3 Neka zapažanja o Bošnjacima za vrijeme monarhističke Jugoslavije


će nastojati objasniti modele ponašanja Bošnjaka u burnom vremenu konfrontiranih ideja i pomućenih perspektiva međuratne Jugoslavije.

Briga o “našim muslimanima”

Važan činilac bošnjačke homogenizacije na vjerskoj osnovi između dva svjetska rata bio je odnos prema islamu i muslimanima u novoformiranoj državi. Islam je najčešće smatran religijom i svjetonazorom koji je inferioran u odnosu na kršćanstvo, kao svojevrsna aberacija i vulgarizacija bitnih premisa kršćanskog vjerovanja, usljed čega je imao, kako je navođeno, negativna duševna i civilizacijska djejstva na svoje sljedbenike i čovječanstvo u cjelini. Ovakvo stanovište podržavali su različiti društveni činioci – od državnih vlasti do akademskih krugova. Za primjer nam može poslužiti rad dr. Tih[omira] D. Radovanovića pod nazivom Koran i jevanđelje, objavljen u beograd-skom časopisu Misao 1925. godine. Odmah u uvodu svog rada autor konfrontira islam i kršćanstvo temeljem mita o autohtonosti i navodi primjer Slavena u doba Heraklija koji su primili kršćanstvo od Bizantinaca čime je, kako navodi, u samom početku ot-klonjen vjerski iredentizam. “Ali Islam, na čelu sa svojim mladim Prorokom, podigavši se sa arabijskog poluostrva kao strašna avet, pređaše Hrišćanstvu svojom dogmom. Taj mladi prorok beše Muhamed; nova pak dogma jeste Muhamedova dogma.”1 Suština Radovanovićevog pristupa počiva na vjeri u nepogrešivost evanđelja, usljed čega se Kur’anu odriče svaka vjerodostojnost. Manirom srednjovjekovnog skolastičara Rado-vanović opisuje Muhammeda kao zabludjelog vjerotvorca koji, poučavan od strane heretičkog monaha, a pritom egzaltiran starim jevrejskim kultom, nije ni htio ni mogao da shvati božansku bit Isusovog poslanja. “Stoga nije ni za čuđenje kontradikcija, u koju je stalno padao. Religija uopšte, a Hrišćanstvo na pose za njega su bile stvari, koje, kao u njegovoj dotadanjoj trgovini, trebalo je iskoristiti. Cilj je uvek jedan isti: Jedan je bog, a Muhamed njegov najveći prorok. Nalazeći se pred Jevanđelskom Naukom, nije mogao sve opovrgnuti, ali zato je sve izopačio.”2 Da Muhammed zaista nije razumjeo Krista, zaključuje autor, dokaz je sam islam, kao nauka realnog i ovozemaljskog živo-ta, dok je život kojeg slavi evanđelje idealan i nebeski. Prorok islama, kao tvorac nove religije, nije ni smio ni htio dozvoliti da Isus bude iznad njega, usljed čega je islam “religija skroz ljudska i ograničena, a religija Hristova božanska i neograničena svojom ljubavlju prema svima: prijateljima i neprijateljima.”3

Ako analiziramo napise o islamu u štampi i publicistici, naročito onoj koja je izlazi-la u Beogradu, primijetit ćemo da su oni najmanje bili prožeti ljubavlju o kojoj je pisao Radovanović. U jednom napisu o hadžu autor piše o muslimanima hodočasnicima kao o ljudima iz nekog minulog vremena koje još nisu dotakli vjetrovi kulture i napretka.

1 Dr. Tih. D. Radovanović, Koran i jevanđenje, Misao, Urednik: Sima Pandurović, VII, sv. 138, str. 1215.2 Isto, VII, sv. 139-140, str. 1357.3 Isto, str. 1358.



187

“Lekari i vlasti na brodu sve čine da se održe higijenski propisi i spreče epidemije među hodočasnicima, ali to je skoro nemoguće, jer sami putnici ne žele higijenu i pa-daju u neku čudnu apatiju, iz koje može ih samo poklonjenje pred svetinjama u Meki da probudi.”4

Na učestalo vrijeđanje islama reagirale su vjerske vlasti muslimana, tražeći satisfak-ciju na sudu i moleći ministra pravde da naloži tužilaštvima da ne dopuštaju uvredljivo pisanje o islamskim svetinjama.5 Druga vrsta napisa bili su radovi koji su dokazivali negativan utjecaj orijentalno-islamske civilizacije na Bošnjake. Premda je bilo autora koji su isticali da islam nije protiv kulture i da ga ne treba poistovjećivati sa osmansko-turskom vladavinom na Balkanu6, češći su bili tekstovi u kojim se tražilo od Bošnjaka da se okrenu vrlinama koje, tobože, nisu mogli razviti u orijentalno-islamskom sistemu – kultu rada, društvenoj odgovornosti i narodnom osjećaju. U tom smislu ilustrativni su pogledi Čedomila Mitrinovića, koji je 1926. objavio “studiju za orientaciju pitanja bosansko-hercegovačkih muslimana”. Problematizirajući perspektivu vodeće bošnjač-ke partije, Jugoslavenske muslimanske organizacije, Mitrinović iznosi stav da ona neće imati uspjeha sve dok ne počne radikalno raditi na socijalnim reformama “kod naših muslimana” i dok se ne prihvati jedine spasonosne djelatnosti – njihove socijalne de-islamizacije. A toga neće moći biti dok se ne napusti muslimanski partikularizam i ne zauzme šire demokratsko-jugoslavensko programsko stajalište. Ta “deislamizacija” će podrazumijevati napuštanje socijalnog okvira islama, koji je postao zapreka napretku Bošnjaka, i prihvatanje kulta rada, umjesto rasprostranjenog – kulta rahatluka.7

Ovakva gledišta su tokom dvadesetih bila podloga šireg političko-nacionalnog pri-stupa kojeg je obilježavao paternalistički odnos prema Bošnjacima (“naši muslima-ni”), kao zajednici bez potrebne orijentacije, kojoj valja pomoći da se snađe u novoj državnoj, nacionalnoj i kulturnoj realnosti. Taj pristup je podrazumijevao otvaranje tzv. muslimanskog pitanja – ekonomske i kulturne regeneracije Bošnjaka – iza kojeg su stajali sasvim konkretni strateški i nacionalni interesi. U stvarnosti, ti interesi su nala-gali potporu onim pojedincima i programima koji su zagovarali približavanje Bošnjaka “državotvornoj politici” vladajućih beogradskih krugova.8 Istovremeno, svaki oblik

4 Jahjazade, Beogradska štampa prema muslimanima, Hikjmet, V/1934, br. 59, str. 344.5 Adnan Jahić, Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini za vrijeme monarhističke Jugoslavije (1918-1941), Zagreb

2010, str. 393.6 “Islam nije protivnik kulture, kako dokazuju stari Arapi, negdanji učitelji Zapada. Nego se radi o tome da se i on

prilagođava vremenu kao i sve druge vere. Treba deliti od vere ono što je samo natruna rđavih uticaja nekulturne turske vlasti.” Pero Slepčević, Jugoslavija prema Muslimanima, O ‘nacionaliziranju’ Muslimana, prir. Alija Isako-vić, Zagreb 1990, str. 50.

7 Čedomil Mitrinović, Naši muslimani, Beograd 1926, str. 159-172.8 Kao primjer može nam poslužiti dopis Zemaljske vlade u Sarajevu ministru unutrašnjih djela u Beogradu Svetozaru

Pribićeviću naslovljen “Politika muslimana u Bosni i Hercegovini”. Pogledati: Arhiv Bosne i Hercegovine (dalje: ABH), fond Zemaljska vlada (ZV), 1919, 1289/19. U dopisu se navodi potreba potpore političkoj akciji u Bošnjaka okupljenih oko lista Jednakost, koja bi, prema mišljenju Vlade, mogla jačati ako se nadoknade štete počinjene pre-ma Bošnjacima u prvim danima nove države, “tim prije, što zemaljska vlada ima čvrstu namjeru da svima grupama koje se sa budućim programom državotvorne stranke identifi kuju iziđe na svima linijama srdačno na susret i da im u okviru zakona, pruži svaku moguću pomoć i potporu.” Za Bošnjake se u dopisu kaže da nisu borben element i sve ono što druge narode “do uskipljenja zapali”, poput načina uređenja države, slobode štampe, zbora i dogovora



kritike vladajućeg režima, uglavnom od strane JMO, nailazio je na osude organa vlasti koji su neželjenu kritiku tumačili kao antidržavnu djelatnost.9

Ovakav odnos prema Bošnjacima, međutim, samo je mogao dodatno prokopava-ti jaz između Bošnjaka i nove države, uključujući paradigme i vrijednosti koje je ta država načelno promicala. Svako osporavanje islama, na teorijskoj ili praktičnoj razi-ni, ma kakvi povodi isticani, hranilo je otpor konzervativnih krugova i jačalo sumnje bošnjačkih masa u svrsishodnost prilagodbe evropskim vrijednostima i okretanja leđa starim navikama i tradicijama. U političkom smislu to je značilo zbijanje redova oko JMO, koja je u antimodernizmu prepoznala pouzdanu garanciju vlastite popularnosti i afi rmacije.

Ko je kriv?!

Opće stanje bošnjačkog naroda između dva svjetska rata nije moguće sagledati isključivo kroz prizmu odnosa države prema Bošnjacima. U bosanskohercegovač-koj historiografi ji i publicistici često se insistira na stajalištu da je prva jugoslavenska država imala maćehinski odnos prema Bosni i Hercegovini, naročito Bošnjacima, kao narodu izloženom sistematskim nasrtajima na njihovo biće – agrarnom nasilju, eko-nomskom propadanju, nacionalnoj asimilaciji. Beogradska vlada se tereti da je na boš-njačke pozive na razum, zajedništvo i toleranciju odgovarala nacionalnim poniženjem, ekonomskom obespravljenošću i kulturnom potčinjenošću Bošnjaka.10 U prezentaciji bošnjačke historije međuratnog razdoblja glavna pažnja se usmjerava na degeneraciju političkog sistema i pritiske kojim je bilo izloženo bošnjačko političko i vjersko ruko-vodstvo, mala, skoro nikakva, odnosu samih Bošnjaka prema njihovom nepovoljnom stanju u prvoj jugoslavenskoj državi.11 Dakako, u velikoj mjeri je to posljedica ne-

i slično, njih ostavlja potpuno hladne. “Ali kad je u pitanju vjera i rz i obraz, onda je njihov otpor nesavladljiv i požrtvovnost veoma velika.“

9 U dopisu Obavještajnog odjeljenja Glavnog đeneralštaba Vojske Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca Ministarstvu prosvjete od 6. 5. 1924. podastiru se navodi iz Kalendara Pravde za 1924. koje Glavni đeneralštab smatra inkrimi-nirajućim po njihove autore. Tako se dr. Mehmedu Spahi spočitava što je napisao da se Narodna radikalna stranka starala da osigura prevlast jednog plemena, jedne vjere i jedne pokrajine nad ostalim. Navode se riječi Husejna Alića koji je napisao da se Bosna i Hercegovina na izborima 18. 3. 1923. u pretežnoj većini izjasnila “za autonomističko uređenje naše države OD KOJEG NEĆE NIKAD ODUSTATI ....” Dr. Atifa Hadžikadića se tereti da je napisao čla-nak u kojem hoće da dokaže da ne treba govoriti o humanosti, časti i pravednosti srpskih vlasti prema Muslimanima u Srbiji “jer su oni platili ovu humanost i spravedljivost životom i imetkom”. Na kraju se zaključuje da se iz cjelo-kupne sadržine Kalendara Pravde razabire “namera jedne koterije bosanskih Muslimana da zavede mišljenje mase naroda, da izazove nezadovoljstvo protivu centralne uprave, iz čega rezultira, da su antidržavni elementi i suviše uzeli maha u našoj državi.” Glavni đeneralštab je izrazio mišljenje da bi autore pomenutih članaka trebalo podvr-gnuti strogim mjerama, “a u buduće zabraniti publikovanje ovakih i sličnih kalendara, almanaha i njima slično.” Arhiv Jugoslavije (dalje: AJ), fond Ministarstvo prosvjete (dalje: MPr), 1924, 66-59-152-153. Glavni đeneralštab Ministarstvu prosvete. Pov. Br. 4364 od 6. maja 1924. Također pogledati: ABH, fond Pokrajinska uprava (PU), 1923, 8345/23. Poglavar sreza konjičkog. Br. 865 prez. Pokrajinskoj upravi na ruke gosp. Namjesnika. Datum: 12. 8. 1923.

10 Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo 1993, str. 129.11 Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, Sarajevo 1997, str. 485-526.



189

postojanja potrebnih istraživanja koja bi iz različitih perspektiva osvijetlila kulturni, ekonomski i društveni život, psihologiju, mentalitet i sistem vrijednosti Bošnjaka u ovom vremenu.

Nema sumnje da je državna vlast bila glavnim uzročnikom teškog položaja boš-njačkog naroda, naročito u prvim godinama jugoslavenske kraljevine. Ona je stalnim toleriranjem nasilja i zločina, nepravičnom agrarnom reformom, diskriminacijom u upravi i administraciji, nejednakim plaćanjem vjerskih službenika – nesporno dopri-nosila nepovoljnom stanju Bošnjaka u međuratnom razdoblju. Ali tom i takvom stanju su nesporno doprinosili i sami Bošnjaci. Ovdje želim ukazati na pisanje Gajreta, Nove Evrope, Jugoslavenskog lista i drugih listova u kojim su podastirane seriozne analize bošnjačkih prilika kojim nije nedostajalo sluha za iskrenost i samokritiku. U jednom od njih je autor ukazao na bošnjačku nepoduzetnost i dezorganiziranost kao bitne uz-ročnike prisutne krize među Bošnjacima.12 Mnogi su isticali da Bošnjaci neće moći napredovati dok ne prihvate brojne reforme, prije svega u sferi psihologije života i poimanja vjerskih načela.

Za razumijevanje ovog pitanja veoma je važno ukazati na neke statističke pokaza-telje. Prema podacima Ulema-medžlisa u Sarajevu, od ukupnih 32.957 muslimanskih učenika krajem 1931. samo je 2138 (6,48 %) pohađalo građanske i srednje škole.13 Najviše polaznika građanskih i srednjih škola, srazmjerno broju muslimana, bilo je na području Muftijstva u Sarajevu (935 ili 0,39 %), a najmanje na području Muftijstva u Tuzli (290 ili 0,13 %).14 Trinaest godina nakon ujedinjenja broj bošnjačke djece u trima sarajevskim gimnazijama nije bio veći od 15 % ukupnog broja učenika pome-nutih škola. U sredinama gdje su postojale građanske i srednje škole omjer bošnjačkih muških i ženskih polaznika bio je 3:1, 4:1, nerijetko i veći. Ukupan broj bošnjačkih djevojaka koje su pohađale građanske i srednje škole iznosio je 607, što je predstav-ljalo poražavajućih 0,16 % ukupne bošnjačke ženske populacije početkom tridesetih. Naročito nezadovoljavajući pokazatelji bili su u visokom obrazovanju. Broj musliman-skih studenata 1931. na univerzitetima u Kraljevini iznosio je preskromnih 197, što je predstavljalo svega 1,3 % ukupne studentske populacije na jugoslavenskim univerzi-tetima, premda su muslimani sačinjavali 11,20 % ukupnog stanovništva Jugoslavije.15

Sljedeći primjeri su veoma ilustrativni. U novembru 1933. Vrhovno starješinstvo Islamske vjerske zajednice Kraljevine Jugoslavije požalilo se Ministarstvu prosvjete u Beogradu na slabu zastupljenost muslimanskih učitelja i učiteljica u osnovnim škola-ma u Bosni i Hercegovini.16 Kao primjer je navedena Muška narodna osnovna škola u

12 Naše privredno pitanje, Domovina, I/1920, br. 3, str. 1.13 Prvi izvještaj Ulema-medžlisa u Sarajevu, Sarajevo 1932, str. 82-85.14 Isto. Dijelom je to bila i posljedica činjenice da je najviše građanskih i srednjih škola, u odnosnu na broj musliman-

skih žitelja, upravo bilo na području sarajevskog muftijstva, ukupno 21, a najmanje na području tuzlanskog, 13. 15 Pregled rada Vrhovnog starješinstva Islamske vjerske zajednice u Beogradu od 31 oktobra 1930 do 31 oktobra

1933 god, Sarajevo 1933, str. 203.16 AJ, MPr, 1933, 66-22-51. Vrhovno starešinstvo Islamske verske zajednice Kraljevine Jugoslavije. Br. Pov. 78.

Ministarstvu prosvete Odelenje za osnovnu nastavu Beograd.



Zenici gdje, kako se navodi, i pored ogromne većine muslimanskih učenika rade samo dva muslimana: Mehmedalija Husika i Šuhreta Pihura Na upit nadležnog ministarstva Kraljevska banska uprava Drinske banovine je objasnila da nije riječ o ciljanom neza-pošljavanju muslimanskog kadra, već o nepostojanju raspoloživih učitelja muslimana za namještenje.17 U oktobru 1935. Džematski medžlis Vakufsko-mearifskog džemata Banja Luka zamolio je predsjednika vlade dr. Milana Stojadinovića da osigura jedna-kopravnost muslimana prilikom zapošljavanja u državnim i banskim uredima Vrbaske banovine.18 Na Stojadinovićev upit ban Vrbaske banovine je odgovorio da je od njego-vog dolaska na funkciju bana procentualno najviše postavljeno upravo muslimana, “i ako je njih najmanje sa fakultetskom i gimnazijskom spremom.“19

Hodže i nazovihodže

Bosanskohercegovačka ulema nije imala potrebne pretpostavke da bude gene-ratorom pozitivnog kulturnog razvoja bošnjačkog naroda. Opterećena vlastitim materijalnim statusom, koji je često bio na granici siromaštva, a i sama slabo upućena u izvornu islamsku nauku, ulema je tek mogla perpetuirati duhovnu stvarnost i druš-tvene odnose koje je naslijedila od minulih generacija, nemajući ni znanja ni volje da ih mijenja i unapređuje. U međuratnoj Jugoslaviji muslimani su imali najveći postotak vjerskih službenika, uglavnom tzv. sitne ilmije – imama, mualima, mujezina, muderi-sa, čija je glavna preokupacija bila kako namaknuti komad hljeba za porodicu i nejač, u uvjetima prisutne skupoće i besparice. Većina dopisa koje je ulema slala vjerskim organima bili su zahtjevi za povećanjem plaće, osiguranjem doplatka ili neke druge benefi cije i povlastice. Prilikom donošenja novog zakonodavstva Islamske zajednice 1930. država je računala na višečlanu porodicu kao faktor pritiska na reisul-ulemu da prihvati oktroirana rješenja kao pravni okvir njegovog djelovanja u vrijeme šestojanu-arske diktature.20

U samoj Islamskoj zajednici bilo je svijesti da se sa postojećom ulemom ne može kročiti naprijed u smjeru moralnog i kulturnog podizanja Bošnjaka. U dopisu Kotar-skog šerijatskog suda u Sanskom Mostu reisul-ulemi u Sarajevu od 19. 1. 1928. ističe se da su sve krize u bošnjačkom narodu, ma kakve naravi one bile, posljedica ratne i poratne demoralizacije Bošnjaka. Lijenost, nerad, nebriga za porodicu, razne igre, pijančenje, prostitucija, nehaj za prosvjetu, nemar prema svetinjama – sve je to po-

17 AJ, Mpr, 1933, 66-22-51. Kraljevska banska uprava Drinske banovine. Pov. Broj 4658/33. Ministarstvu prosvjete Odjeljenju za osnovnu nastavu u Beogradu.

18 AJ, zbirka Milan Stojadinović (dalje: MSt), 1935, 37-51-316. Džematski medžlis Vakufsko-mearifskog džemata Banja Luka. Br. 166/935. Pretsedniku Kr. Vlade G. Dr. Milanu Stojadinoviću, Beograd.

19 AJ, MSt, 1935, 37-51-316. Kraljevska banska uprava Vrbaske banovine. Broj: strogo povjerljivo. 4. 11. 1935. Gos-podine pretsedniče.

20 A. Jahić, Islamska zajednica, str. 358.



191

sljedica “degenerisanog duha muslimanskog naroda.”21 Prema autoru dopisa, izraženu degeneraciju Bošnjaka ne bi mogao izazvati ni svjetski rat ni poratne nezgode da je bošnjački narod imao jaku i temeljitu vjersku naobrazbu, barem u onolikoj mjeri koli-ko to islam propisuje za svoje obične sljedbenike. A on nije mogao imati tu potrebnu vjersku naobrazbu “zato što su ga stolječima vjerski upučivali (da nereknem naučavali) nazovi-hodže, kojima je to bio najlakši zanat za prehranjivanje, a [....] [ponegdje] i ugajanje svoje tjelesine, na račun vjere. Nad ovim i ovakvim sramotnim trgovanjem našom uzvišenom vjerom, nije bilo nikakve iskrene i razumne kontrole, nije bilo zako-na kojim bi se moglo ovo zabraniti, a i kad bi se ovo donekle zabranilo, nije potražen način prije ovoga, da se pribave srestva i da se odgoji materijal kako bi se zamijenio onaj hodžinski ološ, koji je doveo muslimanski narod do ovog stepena degeneracije.” Da bi unaprijedio kvalitativnu razinu bosanskohercegovačke uleme, a u povodu na-javljenog uvođenja matica rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana, Ulema-medžlis za Bosnu i Hercegovinu donio je posebnu uredbu od 15. 6. 1927. kojom je propisao pola-ganje kvalifi kacijskog ispita od strane imama i mualima koji su trebali voditi pomenute matice. Ispit je podrazumijevao valjano čitanje i pisanje arebice, latinice i ćirilice, ali i znanje iz vjerskih nauka: kiraeta, akaida, ibadata, ahlaka i dr. Time se težilo osposobiti imame za obavljanje matičarskih dužnosti, ali i naknadno legitimirati jedan broj ima-ma koji je obavljao vjerske poslove bez stručne kvalifi kacije. Kotarski šerijatski sud u Sanskom Mostu je pozdravio dotičnu uredbu, ali je upozorio da bi uredba mogla ostati mrtvo slovo na papiru ako pojedini imami, temeljem rješenja nadležnih muftijskih ure-da, budu oprošteni od polaganja ispita iz svjetovnih i vjerskih predmeta. Kao primjer je naveo dvojicu imama iz Sanskog sreza koje je Bihaćko muftijstvo oslobodilo polaga-nja ispita a potpuno su nesposobni za zvanje koje godinama obavljaju. Prvog džematli-je trpe, jer ih ne goni na isplatu vazife, pošto ima nekog imetka u džematu. Drugi zna neke formalne stvari, u stanju je narodu vaziti da je kufur rakiju piti i slične stvari, ali o porodičnom pravu, matematici i drugim stvarima nema ni pojma. Istovremeno, dok se njih dvojica oslobađaju pohađanja propisanog ispita, navodi se, imamu Ali ef. Memiću iz Starog Majdana se naređuje da mora položiti ispit, premda je dotični toliko sposoban da je šteta što nije nastavnik u nekoj medresi.

Tuzlanski profesor Adem Bise pisao je 1937. o hipokriziji bosanskohercegovačke uleme koja je slala svoju djecu u svjetovne škole a, istovremeno, udaljavala vjernike od savremene naobrazbe i evropskih vrijednosti. On je teretio ulemu da je Kur’an načinila nepristupačnim običnim vjernicima, koji su se, bez validnog prijevoda, morali zadovo-ljiti onim što su o islamu slušali od uleme. Ta je ulema, prema Bisi, više insistirala na arapskoj gramatici, raznim dovama i abdestu nego na izvornoj islamskoj nauci, koja ni njoj samoj nije bila osobito poznata, jer se nikad nije osposobila da samostalno čita i proučava Kur’an i sadržaj kur’anske upute izravno saopćava vjernicima. Tako se cje-lokupni smisao vjere sveo na petrifi cirani ritual mehaničkog opetovanja nerazumljivih

21 Arhiv Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini (ARIZBH), fond Ulema-medžlis (UM), 1928, neobrađeno. Ulema Medžlisu na ruke Reisul-uleme u Sarajevu. Sign. R 10/28. šer. Potpis nečitak.



riječi koje, sasvim logično, sve manje ostavljaju traga na dušama ljudi u novom vre-menu. “Hiljade muslimanskih ‘vjerskih’ mejtefa u Jugoslaviji muče jadnu djecu učeći, bolje reći, ugoniće im ‘vjeru’ djeci potpuno tuđim stranim većinom hodžama nerazu-mljivim jezikom, sve da je maternjim jezikom ne bi bilo pozitiv[nog]. uspjeha, jer ti mejtefi nemaju naučni cilj, jer se ti mejtefi ne služe naučnim srestvima. Većinom se u tim mejtefi ma od muslimanske djece načine gramofonske ploče; ako se ta gramofonska ploča vremenom izliže, kaže se: dijete mi ‘vjeru’ zaboravilo u vlaškoj školi.”22 Učenje bez znanja o onome šta se uči imalo je, prema autoru, samo jedan cilj: držati mase u neznanju i slijepom slijeđenju svojih pretpostavljenih.

Smisao Bisine kritike bio je ukazati na potrebu demistifi kacije Kur’ana i njegovog savremenog razumijevanja u cilju kulturnog preporoda Bošnjaka. Njegovu brošuru oš-tro je napao mladi teolog Mehmed ef. Handžić nazvavši je izgredom i drskošću – is-padom protiv kojeg bi vjerske vlasti muslimana trebale poduzimati potrebne mjere.23 Handžić, nespreman na bilo kakvu raspravu, nije smatrao potrebnim osvrnuti se ni na jedan od Bisinih argumenata i prigovora.

Bosanskohercegovačka ulema, uključujući profesore, muftije i članove visokih vjerskih tijela, bila je daleko od pokušaja da objektivno sagleda svoju ulogu u bošnjač-kom društvu i odgovornost za nepovoljne vjerske, kulturne i obrazovne prilike u kojim su se nalazili Bošnjaci. Odveć zaokupljena vlastitim materijalnim stanjem i društvenim položajem, nije iskoristila prisutne poticaje, od istaknutih autoriteta i javnih ličnosti, za unutarnju obnovu i preobražaj s ciljem savremenijeg pristupa islamu i približavanja izvorne islamske nauke širokim muslimanskim masama.

Nacionalna svijest inteligencije

Bošnjačka inteligencija nije poimala političko-nacionalnu stvarnost međuratne Jugoslavije kao promjenljivu i historijski uvjetovanu datost već kao konačnu de-stinaciju državnog razvoja Južnih Slavena. Usljed ovakvih stajališta ona nije bila u stanju ući u dinamičan odnos spram vladajuće ideologije i državne politike niti ih tretirati s pozicija dugoročnih bošnjačkih interesa. Dogma o Jugoslaviji kao logičnom i optimalnom ishodištu državotvornih napora južnoslavenskih naroda bila joj je jednako neoboriva kao i vladajuća doktrina o Srbima i Hrvatima kao jedina dva naroda koji žive u Bosni i Hercegovini.

Organizacija naprednih muslimana ‘Reforma’, formirana 1928. godine, stavila je sebi u zadaću da radi na nacionalnom osvješćivanju Bošnjaka s ciljem njihovog uvida, kako je istaknuto u pravilima organizacije, da je Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca njihova jedina otadžbina za koju oni imaju s ljubavlju podnositi svaku žrtvu. U glasilu

22 Adem Bise, Da li može Musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar Musliman (Kur’an u teoriji i praksi), Tuzla 1937, str. 65.

23 Mehmed Handžić, Izabrana djela, knjiga III – Islamske teme, Sarajevo 1999, str. 264.



193

organizacije od 13. 4. 1928. autor navodi da je u “današnjoj našoj slobodnoj i narodnoj državi” nedopustiva “nacionalna pasivnost muslimana”, koja nije u interesu ni njih sa-mih. Ističući kako “naš musliman” još uvijek sebe naziva “Turčinom”, ili u najboljem slučaju “Jugoslavenom”, autor dodaje kako to ne bi bilo nikakvo zlo kad bi on zaista bio Jugoslaven, tj. svjestan Srbin ili svjestan Hrvat koji je prešao plemenske granice i ušao u širu fazu nacionalizma – jugoslavenstvo.24 On se, međutim, naziva “Jugoslave-nom” samo zato što su mu drugi rekli da treba tako da kaže. U nastavku članka autor zamjera bosanskomuslimanskoj inteligenciji, i predratnoj i onoj koja se oblikovala na-kon ujedinjenja, što nije posvetila skoro nikakvu pažnju razvoju nacionalnog osjećaja u širim muslimanskim masama. “Posledica toga je, da je pitanje nacionalnog opredelenja i nacionalnoga osveštanja b. h. muslimana još uvek nerešeno i izvrgnuto političkoj spekulaciji, što je vrlo neukusna i sramna pojava.” Naročito su nacionalno nesvjesne muslimanske žene, koje se bez svijesti o nacionalnoj pripadnosti, autor zaključuje, ne mogu svesrdno posvetiti socijalnim i kulturnim problemima za opće i vlastito dobro.25

U navedenom članku autor je ukazao na značajnu činjenicu – da se nacionalno opre-dijeljena bošnjačka inteligencija nije osobito trudila da popularizira važeće plemenske oznake među Bošnjacima. Uzrok je mogao biti dvojak: ili je bila svjesna stepena “na-cionalne nesvjesnosti” bosanskohercegovačkih muslimana, pa je smatrala uzaludnim svaki angažman na tom polju, ili ni sama nije pretjerano vjerovala u svoje nacionalno ubjeđenje, koje je prihvatila iz oportunizma i koristoljublja, pa nije imala ni motiva ni volje da radi na njegovoj afi rmaciji. Bošnjački intelektualci između dva rata, na prigo-vore o anacionalnosti muslimanskih masa, uporno su navodili argumente historijskog porijekla o izraženoj narodnoj samosvijesti u Bošnjaka, o njihovoj vezanosti za bosan-sko tlo i slavenske korijene, ali na pitanje kada će prihvatiti srpstvo i hrvatstvo – nije bilo smislenog odgovora. Umjesto akcije na nacionalnom planu, koju su tražile vlada-juće elite, javljali su se pokušaji da se postojeće stanje u Bošnjaka kada je plemenska svijest u pitanju u izvjesnom smislu legitimira nekim alternativnim nacionalnim kon-ceptom koji bi bio dovoljno distanciran od izravnog srpstva i hrvatstva i time pogodan

24 Ovakvo stajalište ima svoj korijen u kritici nacionalnog programa Jugoslavenske muslimanske organizacije od stra-ne Narodne radikalne stranke i drugih predstavnika međuratne srpske elite. U jednom tekstu iz januara 1921. napada se jugoslavenstvo koje zagovara Husejn Alić kao model sabotiranja narodnog jedinstva i udaljavanja Bošnjaka od srpstva i hrvatstva. “Kako može biti Jugoslaven onaj ko nije ni Srbin ni Hrvat? Jugoslavenstvo bi moralo biti pošljednja konsekvencija stapanja Srpstva i Hrvatstva u jugoslavenstvo, krajnja konsekvencija narodnog jedinstva i potpuno amalgamiranje i nivelisanje svakog plemenskog obilježja. To nije slučaj kod naših muslimana, kojima su i danas bliži Turci i Arapi od Srba i Hrvata, i koji se čak ne osjećaju ni – S l a v e n i m a. Karakteristično je i nije bez interesa spomenuti da su danas anacionalci (t. j. ljudi bez narodnosti ili oni koji su izgubili narodnu svijest) najvatreniji Jugosloveni i to: komunisti, klerikalci, socijaldemokrati, židovi njemačkog i mađarskog porijekla i Mu-slimanska Jugoslavenska Organizacija ...” Pogledati: Jugoslovenstvo i težačka stranka, Srpska riječ, XVII/1921, br. 12, str. 1. O aktivnostima vladajućih krugova na popularizaciji srpske nacionalne ideje među Bošnjacima i naporima JMO na njenom sprečavanju vidjeti: Adnan Jahić, O neuspjehu nacionaliziranja bosanskohercegovačkih muslimana u monarhističkoj Jugoslaviji, unutar: Facing the Past, Searching for the Future: The History of Yugoslavia in the 20th Century, Izdavači: Institute for Historical Justice and Reconciliation – Hague, Centar za istoriju, demokratiju i pomirenje – Novi Sad, Fakultet za evropske pravno-političke studije – Sremska Kamenica, Sremska Kamenica 2010, str. 263-280.

25 A. K., Nacionalno vaspitanje muslimanke, Reforma, I/1928, br. 4, str. 2.



za najširu bošnjačku identifi kaciju. Tako je Muhamed Sudžuka zagovarao prihvatanje posebnog “srbohrvatskog” muslimanskog nacionalnog tipa u Bosni i Hercegovini, ob-zirom na izražene narodne vrline i osobenosti, svojstvene Srbima i Hrvatima, koje su se tokom stoljeća koncentrirale u nacionalnom biću Bošnjaka.26 Za tradicionalnu ulemu jugoslavenska doktrina šestojanuarskog režima pojavila se kao spasonosna formula za bosanskohercegovačke muslimane kao narod koji nije prestao gledati u srpstvu i hrvatstvu vjerske pojmove.27 Premda su mnogi bošnjački intelektualci jasno poimali etničku, kulturnu i društvenu posebnost bosanskohercegovačkih muslimana, nije bilo ni htijenja ni hrabrosti da se odbaci dominirajuća teorija o bošnjaštvu kao regionalnoj oznaci koju je u narodnosnu kategoriju promovirao bivši ministar propale monarhije i nekadašnji prvi čovjek okupacione uprave u Bosni i Hercegovini.

Bošnjaci i halifat

Zbivanja u islamskom svijetu privlačila su pažnju Bošnjaka u omjeru koji je pre-vazilazio njihov mogući uticaj na bošnjačke vjerske i kulturne prilike. Pritom je bitno obilježje raznorodnih napisa i komentara bilo odsustvo objektivnog i uravno-teženog posmatranja, s izraženim utilitarnim momentom u smislu tumačenja koja su trebala afi rmirati vlastite pozicije u domaćoj debati o stanju i perspektivama jugosla-venskih muslimana. Generalna posljedica bilo je udaljavanje od stvarnosti muslimana i kategorično insistiranje na ispravnosti vlastitih pogleda na njihovu budućnost.

Zanimljivi su pogledi Hasana Repca na odluku Velike turske narodne skupštine da ukine halifat 1924. godine. Prema Repcu, ta odluka bi mogla imati blagotvorno djejstvo na jugoslavenske muslimane u smislu katarze i otrežnjenja u pogledu Tur-ske, muslimana i islama općenito. Jugoslavenski muslimani će, piše Rebac, izgubiti jednu sanjalačku iluziju o halifskoj, svom srcu prirasloj Turskoj – Turska će izgubiti draž Amerike “u kojoj se može živeti ne radeći, gde su naši muslimani begali da bi pobegli od zahteva dvadesetoga veka. Ovaj korak Turske otrezniće mnogo brže naše muslimane, nego se može očekivati iz njihove letargije, pa će uskoro postati pozitivniji faktori na saradnji o izgradnji naše domovine.”28 U nastavku svog razmatranja Rebac idealizira vjersku politiku kemalističke Turske i naziva je “herojskom borbom današ-njih upravljača Turske protiv mraka i rđave prošlosti”, koju sa simpatijama prate oni jugoslavenski muslimani koji su duboko odani saradnici evropske civilizacije, kako iz humanih tako i iz političkih motiva. Ako Turci uspiju u uvođenju njihovog naroda “u krug drugih civilizovanih naroda”, halifat se više nikada neće uspostaviti, ali postoji mogućnost da će Englezi i Francuzi i druge zemlje koje u svojim kolonijama imaju mu-

26 Muhamed M. Sudžuka, Naš problem, Sarajevo 1933, str. 28-39. 27 U svojoj brošuri Šta hoće naša muslimanska inteligencija Ali Riza Prohić piše: “Sretno po muslimane u tom po-

gledu dođe Vladarev Manifest od 6. januara 1929. godine i dekretira ideologiju jugoslavenstva i država se nazva Jugoslavija.” Nihad Halilbegović, Ali Riza ef. Prohić – život i djelo, Sarajevo 2000, str. 153.

28 Hasan M. Rebac, O kalifatu, Misao, VI, sv. 107-108, str. 823.



195

slimane pokušati da stvore neki novi halifat “i da na kalifsku čast proture kojeg od svo-jih štićenika, da bi s njim kao svojim eksponentom mogli operisati i njim sa kalifskom pompom kao šarenom lutkom zavarati svoje potčinjene muslimane.” Rebac navodi da ovakav halifat neće imati nikakvog uticaja na jugoslavenske muslimane, jer muslimani u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca po ustavu i zakonu imaju sva prava i dužnosti kao i građani drugih priznatih vjera. Oni se u njoj osjećaju kao u čisto muslimanskoj državi, a imaju i kralja koji važi za njih kao kralj muslimana i koji im u pogledu vlasti daje isto ono što mogu da očekuju od halife, dok im u pogledu vjere pripada potpuna vjerska autonomija s jednim vjerskim poglavarom, kojeg će sami izabrati, a kojem će kralj Srba, Hrvata i Slovenaca dati sve garancije u pogledu vršenja vjerskih funkcija koje bi mu dao i sam halifa. Ovakvi Repčevi pogledi i interpretacije bili su u funkciji razvoja državotvorne svijesti, odnosno srbocentrične orijentacije među Bošnjacima, te poticaja reformističke akcije u duhu ideja koje su zagovarali Mitrinović, Slijepčević i dio svjetovne inteligencije u Bošnjaka.

Nasuprot Repcu i njegovim istomišljenicima stajali su predstavnici tradicionalne uleme koji su pasionirano pratili zbivanja u islamskom svijetu, naročito Turskoj, ali čija je intencija bila sasvim drukčija: pokazati da je reforma koju zagovara svjetovna inteligencija uperena protiv islama, integriteta islamskih propisa i dugoročnih interesa muslimana. U tom je smislu posebna pažnja posvećivana zbivanjima u kemalističkoj Turskoj, gdje su reforme tamošnjeg režima opisivane “protuislamskim” i “protušeri-jatskim”. Bitna karakteristika prisutnih napisa je odsustvo interesa za socijalno-eko-nomsko stanje i političko-društvenu perspektivu muslimanskih naroda, te insistiranje na nepovredivosti šerijata kao jednom zasvagda određenog i protumačenog kodeksa življenja. Kemalističke reforme su objašnjavane bošnjačkoj javnosti kao protuislamska zavjera slobodnih zidara koja će turske muslimane lišiti islama i donijeti im kocku, alkohol i prostituciju. Što se tiče halifata, izražavano je mišljenje, suprotno Repčevom, da muslimani neće dozvoliti da im za halifu dođe neko ko neće biti proizvod njihovog odlučnog opredjeljenja da se poštuju islamski izvori i šerijatski propisi, prava i zdrava kultura, a ne kultura evropske dekadencije, koju zagovaraju Mustafa Kemal i njegovi sljedbenici u Bosni i Hercegovini.29

Umjesto zaključka

Obzirom na strukturu i karakter ovoga rada, nemoguće je završiti s nekim konkret-nim zaključkom. Umjesto zaključka korisno je ukazati na činjenicu da su se Bošnjaci međuratne Jugoslavije suočili s jednim od ključnih izazova njihove novije stvarno-sti – pitanjem komplementarnosti i harmonizacije njihovog duhovnog bića, njihovog naslijeđa i tradicije, s imperativima modernog doba, odnosno idejama i vrijednostima

29 Više o ovome pogledati: Adnan Jahić, Hikjmet – riječ tradicionalne uleme u Bosni i Hercegovini, Tuzla 2004, str. 167-186.



koje je promovirala političko-društvena vertikala nove države. U raspravama u koje su uvučeni, silom novonastalih prilika, poseban problem morala je biti nedefi niranost te-meljnog pojmovlja – modernost, savremenost, emancipacija, samo su neki od pojmova s kojim se operiralo a da nije bilo jasno šta se pod tim podrazumijeva, što je povećavalo opseg konfuzije koja je generirala dezorijentiranost i nesnalaženje. Teško je reći koliko je objektivno stajalište koje je iznio dr. Rajko Đermanović u Novoj Evropi 1931. kada je pisao da su Bošnjaci “na dobrom putu da izađu iz lutanja”, usljed nestajanja prkosa i djelovanja na temeljima cjelishodnosti i zdravog rasuđivanja.30 Ako je to odgovaralo istini, prije se radilo o neophodnoj reakciji na diktat vremena nego li samosvjesnom i osmišljenom određenju prema stvarnosti i pitanjima koja je ona Bošnjacima postav-ljala.

Several Notices on Bosniaks During the Interwar Yugoslavia (1918-1941)

Summary

This work tells about certain aspects of Bosniaks’ existance during the interwar Yugo-slavia (1918-1941), including the impact of generally negative attitude of Yugoslav political and intellectual elites towards Islam on Bosniaks’ behaviour and cultural ori-entation, the responsibility of Bosniaks themselves for their unfavourable condition, the educational and cultural potentials of the interwar ulama, the national conscience of the Inteligenzia and the expressed interest for the events and circumstances in the Islamic world. The purpose of the work is to help younger researchers in their works on social and cultural history of Bosniaks in the XX century.

30 Dr. Rajko Đermanović (Bos. Gradiška), Poratna Bosna i Hercegovina, Nova Evropa, 26. avgust 1931, knj. XXIV, br. 2, str. 58.


Akademik prof. dr. sc. Enes KarićFakultet islamskih nauka u Sarajevu

Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću

Sažetak: Ova rasprava se bavi najznačajnijim primjerima samokritike bosanskoher-cegovačkih muslimana (Bošnjaka). Bošnjačka samokritika bila je usmjerena na ulemu, inteligenciju, institucije, tradiciju, nošnju, itd. Glavni impulsi bošnjačke samokritike uslijedili su iz okolnosti evropskog (austro-ugarskog) nastupanja na Balkanu nakon 1878. godine. Bošnjački reformatorski krugovi na Evropu su često gledali kao na skup vrijednosti, spram tih konstruiranih vrijednosti profi lirali su i svoju vlastitu samokri-tiku.Ključne riječi: Evropa, bosanskohercegovački muslimani, islam, škole, napredak, za-ostalost, reforma, lijenost, stagnacija.

Godinama već istražujem novije praktično i teorijsko mišljenje i nasljeđe bosanskoher-cegovačkih muslimana (koji se danas nacionalno nazivaju Bošnjaci), i o tom nasljeđu pišem i objavljujem eseje, oglede, studije i knjige, a priredio sam i objavio nekoliko svezaka i sabranih djela iz tog područja.1 U iznimno velikoj građi koju ovdje imam u vidu, uočljivo se vidi da je samokritičnost, kao jedna od važnih karakteristika bosan-skohercegovačkog muslimanskog i islamskog mišljenja, veoma izražena tokom poznih decenija devetnaestog i tokom cijelog dvadesetog stoljeća. Bošnjačka samokritika koja je eksplicirana u spomenutom periodu usmjerena je svojim sadržajem na “vlastite sla-bosti”, na “nepovratno izgubljene prilike”, na svestranu analizu “naše krivice za ovo u čemu smo danas”, itd. Također, brojni su obrasci prema kojima se odvija(la) bošnjačka samokritika. U svrhu ove naše rasprave preliminarno treba spomenuti da su procesi evropeiziranja i moderniziranja u bošnjačkim samokritičkim raspravama prihvaćeni uglavnom kao neupitne vrijednosti. Tradicija je viđena kao sadržaj za preispitivanje i kao područje za obračun sa “zaostalošću”, kao predmet za “prosvjetiteljsko higijeni-ziranje” nasljeđa koje se smatralo “sterilnim”. Tako se utirao put za inoviranje samog

1 Sa Mujom Demirovićem priredio sam izabrana djela reisu l-uleme Mehmeda Džemaludina Čauševića u dva sveska (vidi: Reis Džemaluddin Čaušević, prosvjetitelj i reformator izd. “Ljiljan” u dva sveska. Sarajevo, 2002. Ta-kođer vidi: Izabrana djela Mehmeda Handžića (izd. Ogledalo, Sarajevo, 2000.), koje sam priredio u saradnji sa akademikom prof. dr. Esadom Durakovićem. Također, sa grupom priređivača radio sam na Izabranim djelima Huseina Đoze, djela su izišla u pet svezaka 2006. Godine (izdanje el-Kalema i Fakulteta islamskih nauka). Priredio sam i Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće “Sedam”, Sarajevo, 2003. godine.

3 Bošnjačka samokritika u devetnaestom i dvadesetom stoljeću


tumačenja islama, Kur’ana i islamskog obredoslovnog života u Bosni i Hercegovini. Posve je jasno da je bošnjačko samokritičko mišljenje držalo pod posebnom kritičkom lupom “zaostalost” vjerskih institucija bosanskohercegovačkih muslimana (medrese, tekije, vakufske institucije, itd.)

K tome, predmeti bošnjačke samokritike se mijenjaju u zavisnosti od epohe (Au-stro-Ugarska, Kraljevina Jugoslavija, socijalistička Jugoslavija...), ali se posve jasno vidi da se žestokoj samokritici nekada podvrgava cijeli bošnjački narod, ali nerijetko i njegovi intelektualci, ulema, institucije, običaji, maniri, itd.

Srbi i Hrvati su “bolji”, jer se školuju i “napreduju”

Među važnim obrascima bošnjačke samokritike u samom fokusu je detektiranje “kom-parativnih prednosti” koje su bosanski Hrvati i Srbi postigli, jer su mnogo odlučnije i spremnije prihvatili nove evropeizirajuće (zapravo austrougarske) koncepte znanja, modernosti i evropske obrasce u obrazovanju, nacionalnoj emancipaciji i zasnivanju društvenih institucija. U jednom tekstu iz 1900. godine, koji je naslovljen riječima Husni tedbir, nisfi takdir (ova se turska/arapska izreka može prevesti riječima: “dobro uređenje /dobro administriranje/ rješava pola sudbine”), Miri Zija tvrdi da je “sveopća neukost” (ili džehalet) bosanskohercegovačkih muslimana glavni uzrok njihova pre-zrenog stanja. Miri Zija doslovno kaže:

Promatrao sam naše stanje i same nas ovdje u miloj nam domovini Bosni i Hercegovini; i na našu veliku žalost očevidno je da iz dana u dan naglo padamo, kao i to, da je uzrok našem padanju baš ono, što sam maloprvo kazao, i da nas najviše ubija naše sveopće neznanje (džehalet). Sva smo naša plemenita svoj-stva izgubili, a nevaljala primili ušljed ovog nesretnog i ubitačnog džehaleta... 2

Godine 1893. Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak (1839. – 1902.) spominje da muslimanska djeca u Bosni i Hercegovini ne pohađaju savremene škole. On kaže:

Zar nije sramota i grjehota vidjeti što se u mostarskoj trgovačkoj školi nalazi samo dvoje ili troje naše muhamedovske djece, a drugih vjeroispovjesti djecom krči škola. To se nikad oprostiti ne da...3

I stavovi Ibrahima Džafčića iz 1919. godine u ovom pogledu mogu poslužiti kao važan primjer kritičkog objašnjavanja “zaostalosti” bosanskohercegovačkih muslima-na. “Ako i nadalje naši sugrađani drugih vjera budu ovako velikim koracima nama od-

2 Miri Zija, Husni tedbir, Nisfi takdir, objav. u Bošnjaku, br. 1., Sarajevo, 11. januara 1900., str. 1.3 Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, Budućnost ili napredak Muhamedovaca u Bosni i Hercegovini, izdanje štam-

parija Spindlera i Loschnera, Sarajevo, 1893., str. 16.



199

micali – neće dugo proći a nestaće nas sa površine zemaljske. (...) Uzevši u obzir naše prijašnje stanje i usporedivši to stanje sa današnjim, čovjek zbilja dolazi do zaključka da je već sve kasno, da smo izgubljeni. Jer, ako se mi nismo mogli snaći onda kada smo imali sve u svojim rukama, onda pogotovo nećemo moći danas”.4

Džafčićev savremenik Šaćir Dedić-Lutvica je 1928. godine bio posve uvjeren da smo “mi muslimani u Bosni i Hercegovini silno zaostali za svojim sugrađanima drugih vjera.”5 On potom tvrdi da je glavni razlog “zaostalosti” to što su bosanskohercego-vački muslimani skloni “dembelovanju”. Glavni krivac prezrenog stanja bosanskoher-cegovačkih muslimana je “naše isjeđivanje po kafanama i mejhanama, bistreći sasvim nezrelu i na svoj način udešenu politiku, ili kratko budi rečeno: naše dembelovanje,”6 kaže Šaćir Dedić-Lutvica.

Veliki broj bošnjačkih muslimanskih intelektualaca i kasnije je spominjao musli-mansko “dembelovanje” kao ružnu osobinu. U slavnom romanu Derviš i smrt namisao o “dembelovanju” spomenuta je kao nerad. Meša Selimović (1910.-1982.) tvrdi, kroz usta svoga junaka Hasana, da su bosanskohercegovački muslimani skloni “neradu”. “Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikad ne žure, jer sam život žuri; ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana...”7

Također, mnogi su bosanskohercegovački muslimanski autori smatrali da su “druš-tvene bolesti” muslimanskog naroda u Bosni i Hercegovini izravna posljedica nepro-svijećenosti, nerada i lijenosti. Pijanstvo je uzelo maha, gostionice “napreduju novcem siromašnih muslimana”. Tako 1944. godine, potkraj Drugog svjetskog rata, hafi z Ibra-him Trebinjac (1912.-1982.) o stanju bosanskohercegovačkih muslimana piše:

Radnički i uopće siromašni svijet skroz se odao alkoholu. Treba makar jed-nom proći, recimo, sarajevskim ulicama koje vode u periferiju gdje su nastanje-ni siromašniji muslimani, pa se uvjeriti da su pune gostionica. Ove gostionice rade i napreduju novcem siromašnih muslimana, koji iz njih (gostionica) izlaze gladni i kao obični jadnici, dok se njihovi domovi ruše i propadaju. Dok drugi svoju tešku sudbinu i grubu sadašnjost nastoje popraviti u borbi i radu, mi to nastojimo u alkoholu! Opijamo se čak i sad, kad najviše moramo biti trijezni! Sijemo trnje, a želimo pobrati grožđe! Neprirodno i nemoguće!8

Mehmed Džemaludin Čaušević9 (1870. – 1938.) ukazuje da je “dekadentnost” bo-sanskohercegovačkih muslimana najvidljivija na planu obrazovanja. On izjavljuje:

4 Ibrahim Džafčić, Uzroci propadanja muslimanskog ženskinja, izd. Štamparija S. Ugrinović sa sinovima, Banja Luka, 1919., str. 2.

5 Šaćir Dedić-Lutvica, Međusobna vjerska borba muslimana u Bosni (autorsko izdanje), Banja Luka, 1928., str. 1.6 Isto, str. 1.7 Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Dani, Sarajevo, 2004., str. 315.8 Ibrahim Trebinjac, Nekoliko opasnih društvenih bolesti kod nas, izd. Glavni odbor El-Hidaje, Sarajevo, 1944. godi-

ne, str. 7 – 8., te 9.9 Čaušević je izabran za reisu-l-ulemu 1913., bio na tom položaju do 1930.



“Svaki od vas braćo moja, vidi jasno i bistro kako stoji naš islamski svijet. Mektebi i medrese, i svi naši učevni zavodi, trebaju velikih popravaka. Da se tome nađe lijeka i pomoći treba naš svijet uputiti. Znam da se preko noći ne može sve učiniti, ali pomalo čitajući mu ili kazujući mu pročitano doći će do svijesti i onda će sve poći nabolje”.10

Ali, reisu l-ulemi Čauševiću vratićemo se domalo kasnije u ovoj raspravi.Čauševićev saradnik, mladi teolog Muhamed Seid Serdarević (1882. – 1918.), sa

svoje strane hrabro je iznosio kritičke opservacije o stanju bosanskohercegovačkih mu-slimana, kao i o njima samima, posebno o njihovu “mentalitetu”. Često je optuživao “aristokratske muslimanske porodice” za “raskalašenost”, za “rasipništvo”, itd. U tek-stu Samopouzdanje i tevekkul11 Muhamed Seid Serdarević kaže doslovno sljedeće:

Materijalno propadanje koje je snašlo više naših odličnih aristokratskih po-rodica, potječe od više uzroka, medju kojima su najglavniji: raskalašenost, ra-sipništvo, neracionalno gospodarenje imetkom i nedostajanje samopouzdanja...(...) Dolazilo je pak dotle, što se je držalo, da aristokratsko dijete, kao sin odlična bega, age ili efendije ne treba i ne smije ništa raditi, jer da za to nije ni stvore-no, ono da se je rodilo za to da mu drugi hizmet čini, da drugi rade, a ono da uživa...12

Zanimljivo je da Serdarević ni u primisli nema namjeru da optuži Srbe ili Hrvate za prezreno stanje bosanskohercegovačkih muslimana. To vidimo i po jednom njegovom drugom tekstu pod naslovom Budimo muslimani, u kojem Serdarević u bolu i rezigna-ciji za bosanskohercegovačke muslimane svoga vremena kaže da su “neškolovani”, “lijenčine”, “neznalice”, jednom riječju: “odvratni”. Biće bolje da poslušamo Serdare-vića samog:

Muslimani su naprotiv neuki i neškolovani, siromašni i bijedni, jer su lijen-čine i neznalice: niti hoće niti znadu raditi. Niti imadu svojih kakvih velikih trgovaca ni posjednika ni zanatčija niti činovnika svojih istovjeraca. Oni [musli-mani] sačinjavaju masu prostih radnika i hamala. Po ulicama sretaš prosjake iz krugova muslimanskih. Kad bi došao u to mjesto jedan stranac, koji recimo niti je musliman niti kršćanin niti ijednu vjeru i pobliže znade, isporedi sada utiske, koje bi na njega učinili kršćanstvo i kršćani s jedne, te Islam i muslimani s druge strane! Da li u tome mjestu Islam nadvisuje ili se nadvisuje, da li izzet (veličina i jakost) pripada tude muslimanima ili kršćanima? Hoće li onome strancu – a da

10 Mehmed Džemaludin Čaušević, Molba na vjerske službenike, Novi Behar, br. I, Sarajevo, 1927. godine, str. 3.11 Muhamed Seid Serdarević, Samopouzdanje i tevekjul, Biser : list za širenje prosvjete među muslimanima u BiH,

God. I/1912, br. 4, str. 51.12 Muhamed Seid Serdarević, isto., str. 52.



201

i ne govorimo o kršćanima poglavito dotičnog mjesta – imalo imponirati Islam i muslimani? – Ne će ni kolik trun. Naprotiv će mu [muslimani] biti odvratni.13

Serdarević je za svoga kratkog života objavio i druge eseje i članke u kojima se sa bolom osvrće na “prezreno stanje” bosanskohercegovačkih muslimana svoga vremena. Serdarevićeva samokritičnost imponirala je mnogima. Tako autor sa inicijalima M. T.14 u tekstu Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević (riječ je o nekrologu posvećenom Muhamedu Seidu Serdareviću), tvrdi sljedeće:

...merhum [Muhamed Seid Serdarević] bi se mogao prispodobiti na jednu voćku, koja svake godine davaše 2 – 3 različita ploda i koje plod ostaje i iza nje-zine pogibelji, dočim naša druga ulema može se prispodobiti ili na onu voćku, koja nikako ploda ne daje (čast iznimkama) ili na onu, koja daje nešto sasvim malo i tako slabo i zakržljalo, da za kratko vrijeme propane i ugine. Još ih ima koji sebe nazivaju muellifi ma (autorima) ali bolje bi ih bilo nazvati mutlifi ma (upropastioci). Nije dosta samo biti plodan, nego je još potrebno da bude plod vrijedan jer se svake tice meso ne jede. Neka sad poštovani čitaoci uvide razliku između prvog i drugog primjera.15

Kako vidimo, M(uhamed) T(arabar) naziva neke pripadnike uleme (vjerskih znala-ca) bosanskohercegovačkih muslimana “upropastiocima” narodne stvari!

Moderno “evropsko obrazovanje” kao”nada” bosanskohercegovačkih muslimana

Druga vrsta samokritičkih bosanskomuslimanskih (ili bošnjačkih) pogleda u fokus stavljaju moderno evropsko obrazovanje kao posve izglednu “slamku spasa”. Na stoti-ne je autora Bošnjaka koji su se samokritički bavili ovom temom tokom poznih deset-ljeća XIX. i tokom cijelog XX. stoljeća.

Već spominjani Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak smatra da riječ “Evropa” zna-či bezuvjetni “napredak”. On na ovaj način poziva svoje sunarodnike, bosanskoherce-govačke muslimane:

Pogledajmo, braćo, oko sebe, gdje se mi nalazimo i u kojem vremenu žive-mo, pa ćemo znati da živemo u devetnaestom vijeku i u sred Evrope.16

13 Muhamed Seid Serdarević, “Budimo muslimani”! Gajret : kalendar za godinu 1915 (1333. godina po hidžretu). – god. (1915), br. str. 27-35.

14 Zahvaljujem se gospodinu Osmanu Laviću, bibliotekaru Gazi Husrevbegove biblioteke, koji mi je rekao da se radi o Muhamedu Tarabaru.

15 T/arabar/ M/uhamed/,“Merhum Muhamed Seid ef. Serdarević”. Biser : list za širenje prosvjete među muslimanima u BiH. – God. III (1918), br. 11. i 12., str. 185.

16 Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 12.



U ovom navodu je ukazivanje na “devetnaesto stoljeće” sa posve jasnom svrhom. Bosanskohercegovački muslimani dobili su sada novu imperiju, Austro-Ugarsku, ona je donijela “novo vrijeme”, u njoj se vrijeme ne mjeri prema hidžretskom kalendaru, na sve to implicitno podsjeća Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak. Primjećuje se da Ljubušak koristi način računanja vremena, stavlja ga u kontekst tematiziranja onog što je “napredno” i “progresivno”, a šta nije.

Po toj dualističkoj matrici sučeljavanja “zaostalog” naspram “naprednog”, Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak nudi i svoja druga shvatanja. Kad on poseže za riječju “gimnazija”, on je želi skriveno kontrastirati sa “medresom” kad kaže:

Bolje učit gimnaziju, nego ići u Aziju.17

“Gimnazija” se poistovjećuje sa “Evropom”, “Azija” je prostor nekadašnje Osman-ske imperije, s tim prostorom je gotovo, njegovo se nasljeđe treba izvrgnuti kritici, to je krajnja Ljubušakova poruka.

Edhem Mulabdić (1862. – 1954.), bošnjački prosvjetitelj i umnogome nastavljač djela Safvet-bega Bašagića (1870. – 1934.), često ističe potrebu usvajanja “evropske moderne nauke”. Mulabdić u jednom svome tekstu ističe: “Prošla su vremena kad smo mi svoj imetak, svoj šuhret, ugled, moć i sve svoje branili mačem (...), danas je došlo vrijeme da to branimo naukom. Jedina nauka to nam može očuvati...”18

Iz konteksta se vidi da Mulabdić ovim ukazuje na “evropsku nauku”.Reisu l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević je napisao na desetine tekstova u

kojima upozorava da je bosanskohercegovačka muslimanska mladež “u vatri nezna-nja”, “u vatri zabluda”, “vatri siromaštva i bezvjerstva”. Čaušević na ovaj način pita bosanskohercegovačke muslimane:

Da li smo mi muslimani u ovim krajevima dizali takove prosvjetne zavode, pomoću kojih bismo očuvali našu mladež od vatre neznanja, od vatre zabluda, od vatre siromaštva i bezvjerstva? Ne! To mi nijesmo radili.19

Potom Čaušević žestoko kritikuje one koji smatraju da je latinica “švapsko [nje-mačko] pismo”. On kaže:

Premda smo [mi, bosanskohercegovački muslimani] imali sedamdeset posto imetka u svojim rukama, mi se nijesmo mogli odlučiti na kakovu požrtvovnost. Mi smo radije slušali neiskrene savjete: “Ne dajte švabskom pismu u vaše škole. Ne dajte vaše djece u švabske škole.” To nam je godilo, i dugi niz godina mi smo

17 Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak, nav. djelo, str. 16.18 Edhem Mulabdić, Nauka i zgoda, Bošnjak, br. 10., 11. marta 1892., str. 1-2.19 Mehmed Džemaludin Čaušević, Božija zapovijed, Novi Behar, br. XVII-XVIII., Sarajevo (godište 1934-1935.),

str. 289.



203

spavali. Kad je došao svjetski rat [Čaušević misli na Prvi svjetski rat] i poslije-ratne prilike, mi smo osjetili veliku svoju pogrešku.20

Čaušević svoju gorku kritiku završava ovim riječima:

Turska nas je naučila da se ona brine o nama, pa kako tako. Poslije [nakon odlaska Turske] smo počeli vikati: neka vakuf podmiri sve naše potrebe! Ni-jesmo vodili računa o unapređenju i povećanju tog našeg zajedničkog imetka. To nijesmo činili ni onda kada smo imali šezdeset i pet posto imetka u svojim rukama. Pogotovo to ne činimo ni sad, jer nećemo da se služimo lijepim primje-rima oko nas.

Pa šta će biti?Na ovo pitanje je vrlo teško odgovoriti.21

Prema Čauševiću, mnogi seljaci, bosanskohercegovački muslimani, “spavaju” za vrijeme hutbe [propovijedne besjede] petkom u džamijama. On upozorava da su bo-sanskohercegovački muslimani u “vjekovnom drijemežu”.

Daj Bože da se otresemo vijekovnog drijemeža, pa da podignemo učevne zavode, koji će biti u stanju da odgajaju takove ljude koji će znati i htjeti tu-mačiti uzvišene upute Kur’ana u čistom jeziku svojih slušalaca. Daj Bože da imadnemo takovih hatiba koji će biti u stanju tumačiti sa minbera pojedine ajete Kur’ana u materinskom jeziku svojih slušatelja. Daj Bože da to sve bude, pa da ne spavaju seljaci [na hutbama petkom jer ne razumiju vaz na arapskom ili turskom jeziku]...22

U žestokoj samokritici koju je otvoreno iznosio, reisu l-ulema Čaušević govori o nekim bosanskohercegovačkim muslimanima regrutima “sa čijih se tijela plijesan može strugati nožem”, govori o nekim “muslimanskim pijanicama” koji predstavljaju “veliku ljagu za vjeru islam”, itd. Evo jednog Čauševićevog teksta iz 1928. godine:

Islam je vjera znanja i rada, vjera istinske čistoće i najsavršenijeg morala. Nažalost, imamo muslimana koji ne poznaju vjere islama. Ima ih i koji ne poka-zuju ljubav i odanost prema vjerskim propisima.Ovakovi bacaju ljagu na uzvi-šeni islam. Ovakovi muslimani blate i ponizuju svoju vjeru, a da pojma nemaju. Ja sam imamo priliku slušati od vrlo uglednih članova komisije za pregledanje i primanje vojnika vrlo neugodne stvari. Pričali su mi da je dolazilo takovih mu-slimana na pregled da mu se je mogao plijesan na tijelu strugati nožem, kao da

20 Mehmed Džemaludin Čaušević, isto., str. 289.21 Mehmed Džemaludin Čaušević, Iman, islam, Novi Behar, br. 19-20., 1. april, Sarajevo 1933., str. 1-2.22 Mehmed Džemaludin Čaušević, Mubarek ramazan dolazi, Islamski svijet, br. 66., 15. decembra 1933., str. 1.



se nije okupao ni oprao u životu nijedanput. Ja sam opet vidio muslimana koji su se valjali po blatu jer su se napili nekakvog otrova (alkohola), koji im ne da pra-vo ići niti misliti. Ovi i ovakvi muslimani izazivaju prezir prema sebi, a velika su ljaga za vjeru islam, vjeru koja najstrožije propisuje tjelesnu i duševnu čistoću!23

U listovima i časopisima bosanskohercegovačkih muslimana koji su izlazili prvih desetljeća XX. stoljeća (Behar, Novi Behar, Biser, Gajret, itd.) Evropa i “evropski napredak” protumačeni su kao “prirodna posljedica davnašnjeg islamskog utjecaja na evropsku renesansu”. Putanja argumentiranja bosanskohercegovačkih muslimanskih autora često je ovakva: Ako u XX. stoljeću od Evrope treba posuditi “uspješne obras-ce” za osnivanje novih univerziteta, na primjer, onda se to ne posuđuje od Evrope, već od “islamskog utjecaja” na evropsku renesansu! To je samo jedna od skrivenih namisli i poruka u reformatorskim i prosvjetiteljskim tekstovima bosanskohercego-vačkih muslimana. Druga poruka je da su muslimani već stoljećima “zaostali”, jer se nisu “razvijali” na način kako je to islam od njih tražio. (U tom se kontekstu u Bosni i Hercegovini mnogo koristila knjiga Emira Šekiba Arslana [1869.-1946.], Zašto su mu-slimani zaostali a drugi napredovali).24 Drugim riječima, Evropa je danas “razvijena” jer je usvojila obrazovne i naučne poruke islamskog svijeta iz “naprednih” islamskih, to jest slavnih prijerenesansnih vremena.

Posve je jasno da su ovim načinom argumentiranja bosanskohercegovački musli-manski autori došli do konstrukcije zvane “zlatno doba islama”. Listovi i časopisi kao što su tuzlanski Hikjmet i sarajevska El-Hidaje, među drugima, objavili su na desetine tekstova o “zlatnome dobu” islama, štaviše, ponekada su objavljivali i tekstove o tome da je klasično doba islama anticipiralo savremenu ili “modernu” nauku.

Naravno, bilo je i veoma oštre kritike takvih pogleda.Godine 1933., u svojoj knjizi Slobodna misao i hikmetovština,25 Dževad-beg Sulej-

manpašić je žestoko ustao protiv takve vrste objašnjavanja islama i njegova nasljeđa. On postavlja sljedeće pitanje:

Kad su to Arapi otkrili elektricitet? Parni pogon, i tako dalje? Koji su to Arapi?26

Rijetki su autori koji, kao Salih Hadžialić (umro 1997.), iznose rezerve spram mo-gućnosti da Evropa “podigne i kultivira” muslimane. Naprotiv, Salih Hadžialić tvrdi da muslimani u islamu “moraju potražiti rješenje svog životnog problema”.

23 Mehmed Džemaludin Čaušević (u službenom pismu naslovljenom) Okružnica našeg presvetog gospodina reisu-l-uleme, Novi Behar, 1. decembra, Sarajevo, 1928., str. 1.

24 Vidi Raja Adal, Shakib Arslan’s Imagining of Europe: The Coloniser, The Inquisitor, The Islamic, The Virtuous, and The Friend, objavljeno u knjizi Islam in Inter-War Europe, priredili Nathalie Clayer i Eric Germain, Columbia University Press, New York, 2008., pp. 156 – 182.

25 Dževad-beg Sulejmanpašić, Slobodna misao i hikmetovština, Zagreb, 1933.26 Dževad-beg Sulejmanpašić, nav. djelo, str. 47. Dr. Adnan Jahić je u svojoj monografi ji Hikjmet – riječ tradicionalne

uleme u Bosni i Hercegovini (Tuzla, 2004. godine), dokumentirano opisao ove polemike i sukobe koncepata i mišljenja.



205

Ako oni (muslimani) očekuju da ih Evropa podigne i kultivira, oni neće nika-da doživjeti toga dana. Islamski narodi moraju se sami pobrinuti za svoj život i opstanak. U islamu moraju potražiti rješenje svog životnog problema. Oni imaju i pravo da zahtijevaju od islama, kao univerzalne i apsolutno istinite religije, da im da sve potrebne norme i načela s kojima će moći udovoljiti zahtjevima života i kulture.27

Kritika uleme ili vjerskih učenjaka kao “smetnje muslimanskom napretku”

Veliki broj samokritičkih tekstova krajem XIX i početkom XX stoljeća bosanskoher-cegovački muslimanski autori napisali su protiv uleme ili vjerskih znalaca u islamu. Prevalentno se smatralo da iznutar ulemanskih redova ne može uslijediti nikakav “na-predak”. Faik Zeki, tako, ulemu naziva “svećeničkom kastom”, smatra odurnim susret sa njom, itd. Faik Zeki tvrdi da

Islam ne poznaje svećeničke kaste (la rehbanijette fi -l-islam). Islam ne po-znaje nadahnuća svetim duhom (...), nego je svakom učenom muslimanu dopu-šteno vjerske knjige učiti i tumačiti, te ako zbilja pogodi pravo i dobro tumače-nje, čeka ga nagrada, a ako (u tumačenju) pogriješi, neće biti kažnjen, jer čo-vječija pamet ne može sve ni shvatiti. Ali, upravo na nesreću islamskog svijeta razvila se je tečajem vremena svećenička kasta, premda je kao takovu islamska religija ne priznaje, niti priznati može. Hodže, ili ti takozvana ulema, razlikuju se svojom vanjštinom od ostalog muslimanskoga svijeta, te kad ih čovjek vidi na ulici, ili u kući s bijelom časnom bradom, velikom bijelom ahmedijom i dugim crnim ili zelenim džubbetom, pričinjaju mu se kao zbilja učeni ljudi sve dotle dok s njima ne počne razgovarati, ali čim koji usta otvori, čovjeku je čisto žao da mu ovako brzo razore iluziju u kojoj je živio.28

Srednjoškolski učitelj Adem Bise (rođen 1877.) također se javlja kao izraziti pred-stavnik antiulemanskog mišljenja, tvrdi da je ovaj vjerski stalež protiv napretka jer:

domaća ilmija ne dozvoljava uvođenje električnog svjetla u Begovu džamiju (u Sarajevu), niti (dopušta) malu djecu učiti da je zemlja okrugla i da se oko nečega vrti, jer to Kur’an ne da, bar su oni (ilmija) govorili tako nama.29

27 Salih Hadžialić, Islam i stvarnost, Novi Behar, br. 13-18., Sarajevo, 1939., str. 212.28 Faik Zeki, Zašto islamski narodi ne napreduju, Behar, 1. maj, Sarajevo, 1907., 378.29 Adem Bise, Da li može musliman živjeti evropskim kulturnim životom i ostati dobar musliman (Kur’an u teoriji i

praksi), izd. i štampa Jovan Petrović, Tuzla, 1937., str. 3.



Također, Adem Bise smatra da je

islamska masa-svijet (...) hermetički zatvoren mističkim tumačenjem Kur’ana, te je na taj način evropski obrazovanoj inteligenciji opasno i nemogu-će toj masi pristupiti s namjerom da je uputi boljim pravcem. Iz ovoga slijedi da nije ni potrebna slobodna inteligencija nama muslimanima, jer joj manjka polje rada, pa je i nema.30

Ipak, dr. Mehmed-Alija Metiljević je najizrazitiji predstavnik bošnjačke kritike ule-manskog staleža. U svojoj knjizi Islam u svjetlu istine,31 dr. Metiljević iznosi nekoliko tipova argumentacije protiv postojanja uleme kao takve, te kaže: “Kur’an nije objav-ljen samo jednoj izvjesnoj skupini ljudi, niti kome odabranom narodu ili rasi, nego je objavljen cijelom čovječanstvu kao najsavršeniji putokaz k istini”32. Prema njegovom mišljenju, ulema koju on oslovljava sintagmom “izvjesna skupina ljudi”, nema svoje uporište u Kur’anu. Dr. Metiljević u ovoj svojoj knjizi spominje i “besplodne” rasprave koje vodi ulema, tvrdi da je bio prisutan na jednom skupu

gdje se je skoro više od jednog sata diskutovalo o nekakvim specijalnim pravilima, po kojima se ima nositi brada i podrezivati brkovi, i na koncu te diskusije svaki je od njih [pripadnika uleme] imao svoje posebne dokaze i svoja posebna mišljenja, po tom, po njihovom mišljenju, tako zamašitom pitanju.33

Već spominjani Dževad-beg Sulejmanpašić je svoju kritiku bosanskohercegovačke muslimanske uleme posebno temeljio na shvatanju da je ulema najviše kriva što “duša naše [muslimanske] žene čami u neprirodnom mraku prostote i neznanja”. Sulejman-pašić još tvrdi:

Današnje stanje muslimanke Bosne i Hercegovine, osobito varošanke [one koja živi u gradovima] kazuje jasno i očito, da ona svojom bijedom i zaostalosti vodi bijedi i zaostalosti svih muslimana Bosne i Hercegovine i kao posljedica toga dvoga – njihovom izumiranju – ako se ne poduzmu brze i temeljite pro-mjene.34

U svrhu što efi kasnije kritike Dževad-beg Sulejmanpašić donosi i jednu statistiku koju je vrijedno pročitati:

30 Adem Bise, isto, str. 7.31 Dr Mehmed-Alija Metiljević, Islam u svjetlu istine, izdanje autora, Tuzla, 1934. godine. (Ovdje ovo djelo citiramo

prema izdanju Bosanske muslimanske rasprave (u sedam knjiga), izdanje izdavačke kuće “Sedam”, Sarajevo, 2003. godine.)

32 Dr Mehmed-Alija Metiljević, nav. djelo, str. 20.33 Isto.34 Dževad-beg Sulejmanpašić, Muslimansko žensko pitanje, jedan prilog njegovu rješenju, Sarajevo, 1918., str. 6.



207

Evo tužne slike koliko je naša žena zaostala za [ostalim] sugrađankama! Pi-smenost bos.-herc. žene po vjerama u godini je 1910. je bila: muslimanki 637 (pismenih), pravoslavnih 13,167 i katolkinja 26,375 osoba; dakle, iako smo mi brojem mnogo jači nego katolici u Bosni i Hercegovini, to naša žena ipak nema nego 40-ti dio pismenosti katoličke žene. Duša naše žene čami u neprirodnom mraku prostote i neznanja.35

Naravno, Sulejmanpašić sa svoje strane smatra da su feredža i zar (koji uživaju zaštitu uleme) ponajviše krivi za “zaostalost” bosanskohercegovačke muslimanke nje-gova vremena. On odlučno poziva:

Otkrijmo im lice i one će imati pristupa zaradama kao i sugrađanke inovjer-ke. Mi nemamo nikakovih institucija koje bi se brinule za osiroćele i beskućne djevojke, a da ih i imasmo, ne bi nikad mogle opskrbljivati taj nepregledni broj naše sirotinje, beskućnih djevojaka i žena.36

I Mustafa A. Mulalić je izraziti kritičar stanja bosanskohercegovačkih muslimana. On je u svojoj knjizi Orijent na Zapadu pisao o “kulturnim i socijalnim problemima muslimana Jugoslavije”, i kao i njegov savremenik Sulejmanpašić, i Mulalić je bio itekako antiulemanski raspoložen. “Treba u sve gledati očima budućnosti,”37 poručuje on u svojoj knjizi. “Treba da smo uvek budni i da ništa u evoluciji ne propuštamo,”38 savjetuje on svoje čitatelje muslimane, i ujedno im sugerira da se upoznaju sa naukom “evolucije”, jer će tamo naći korisne odgovore za izlazak iz svoga prezrenog stanja. Jer, prema Mulaliću, islam nije puka vjera. On pita, ali i daje odgovore:

Šta je islam? Religija. Ali religija – nauka, religija – fi lozofi ja, a ne religija verska organizacija.39

Sintagma “verska organizacija” u ovoj Mulalićevoj tvrdnji odnosi se na ulemu, koju on smatra “nazadnom” i “nesposobnom da shvati novi vek”. I Mulalić, kao i desetine bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca krajem XIX i tokom XX stolje-ća, smatra da je kritika “konzervativne i konzervirane” uleme prva pretpostavka za “napredak” bosanskohercegovačkih muslimana. Mulalić tako kaže:

35 Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 30.36 Dževad-beg Sulejmanpašić, isto, str. 31.37 Mustafa A. Mulalić, Orijent na Zapadu, savremeni kulturni i socijalni problemi muslimana Jugoslavije, izd. Štam-

parija “Grafi čki institut” knjižare “Skerlić”, Beograd, 1936., str. 28.38 Mustafa A. Mulalić, isto, str. 28.39 Mustafa A. Mulalić, isto, str. 52.



Ovaj novo stvoreni muslimanski (ne islamski) kler, nema nikakvog sistema u svom nazadnjačkom radu, jer nema potrebne sposobnosti da shvati savremeni vek, pošto se regrutuje neposredno sa sela bez ikakvih savremenih škola...40

Naravno, Mulalić hvali reformatorskog reisu l-ulemu Čauševića, o njemu govori riječima punim ushićenja:

Hadži Džemaludin Čaušević je ne samo ‘mula od Medine’, nego je i ‘mula od Pariza’” (...) “Hadži Džemaludin je pravi briljant u ugljenu...41

Hafiz Ajni Bušatlić i kritika zapadno obrazovanih bosanskohercegovačkih muslimanskih intelektualaca

Čini se da je najenergičniji prilog raspravi o pitanju “muslimanskog napretka” u Bosni i Hercegovini dao Hafi z Ajni Bušatlić, šerijatski sudac. On je 1928. godine objavio neveliku knjižicu pod naslovom Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini (Iskrena i otvorena riječ).42 Iako je bio šerijatski sudac, on se ne ustručava da bosan-skohercegovačke muslimane, svoje suvjernike, naziva “zaleđenim”, “nepokretnim”, “nazadnim”.

“Mi tapkamo na jednom te istom mjestu, zaleđeni i nepokretni, vremenu neprilago-divi i nazadni”, veli Bušatlić na prvoj stranici svoje brošure. Iza toga on citira poznati stavak iz Kur’ana u kojem se veli da ima ljudi koji imaju oči a ne vide, imaju uši a ne čuju, oni su kao životinje, ‘dapače su i gori od njiha’.43

Iz Bušatlićevog pozivanja na poruku ovog kur’anskog stavka (VII:179) možemo pročitati njegovu namjeru da svoje zemljake bosanskohercegovačke muslimane pod-stakne na “napredak i progres”, ako treba i samim Kur’anom. Također se u ovom nje-govom gestu nalazi i svojevrsno obodrenje muslimana, to jest: da pogledaju gdje su, da počuju oko sebe, da razmisle o svome stanju.

Odmah nakon proslova koji je ispunjen vjerskom apologetikom, Bušatlić govori o ‘našim propuštenim šansama’.

Mi smo i okupaciju naših zemalja po Austrougarskoj zlo shvatili u pogledu kulture, kao što smo prije toga nedolično uzeli i Sultan Mahmutove reforme, pa mjesto da te događaje iskoristimo u svoje svrhe, da objeručke prigrlimo pome-nutu kulturu i napredak, pa da napredno sa ostalim kulturnim svijetom krenemo napred, mi smo to sve uzeli naopako, svog kalifu smo nekvalifi kovano nazvali

40 Mustafa A. Mulalić, isto, str. 147.41 Mustafa A. Mulalić, isto, str. 385.42 Hafi z Ajni Bušatlić, Pitanje muslimanskog napretka u Bosni i Hercegovini (Iskrena i otvorena riječ), izd. Islamska

dionička štamparija, Sarajevo, 1928.43 Usp. Kur’an, sura al-A’raf (VII:179)



209

đaurom (nevjernikom), a u (austrougarskoj) okupaciji između ostalog gledali smo i opasnost po vjeru, što ništa nije bilo istina i ostali smo i dalje nazadni...44

Bušatlić je potom sasvim rezolutan, pa na istoj stranici kaže:

Za sve naše nedaće hodže krive našu na Zapadu odgojenu inteligenciju, a inteligencija napada hodže i ako su po dobroj dozi oboji (i hodže i inteligencija) tom našem zlu krivi.

Hafi z Ajni Bušatlić zatim u svojoj knjižici piše dva odjeljka, jedan je naslovio rije-čima Hodže – Ulema, a drugi Inteligencija. Bušatlić, zapravo, aludira na glavnu ideo-lošku i teorijsku dihotomiju tadašnje Bosne (tokom prvih decenija prve polovine XX. stoljeća). Bušatlić se žestokom kritikom obara i na hodže i na inteligenciju. Za hodže kaže da “su zaista na prvom mjestu krive našoj zaostalosti, jer u čitavoj dugoj na-šoj prošlosti oni nijesu umjeli shvatiti svoje teške zadaće savremenog vaspitanja svog naroda”.45 Bušatlić ne kaže šire šta je to “savremeno vaspitanje svoga naroda”. Bušatlić samo kaže da su hodže držale monopol nad tumačenjem islama. Bušatlić nas, zapravo, podsjeća, kao i Muhamed Arkoun (umro 2010.) mnogo godina kasnije, da je ulema svugdje u islamskom svijetu (i u muslimanskim društvima) dugo držala monopol nad simboličkim blagom islama. Bušatlić tako tvrdi da hodže nisu dale narodu

zaviriti čak ni u vjerske propise na svom materinjem jeziku, nego se je mla-dež godinama patila da nauči najelementarnije propise svoje vjere preko teških jezika arapskog i turskog, mjesto da mu se to dā na njegovu materinskom jeziku. Stoga je džehalet i crno neznanje moralo vladati u masama i moralo donositi zle posljedice.46

Bušatlić, nadalje, veli da naša ulema “slabo se je brinula da budne načitana i da svoju izobrazbu usavrši svestrano, pa je morala ostati plitkoumna i stoga neplodna...47 Bušatlić na istom mjestu jadikuje riječima: “Visoko i savremeno svestrano obrazovane uleme skoro da nijesmo ni imali, a kamo li one koja bi bila kadra predstaviti nam pravu suštinu islama...”

Nakon još poneke kritike na račun zaostalosti uleme, Bušatlić prelazi na kritiku inteligencije, te kaže:

Rekli smo da veliku dozu odgovornosti za ovako naše stanje nosi i naša zapadno izobražena inteligencija, pa neka i oni dozvole da im istaknemo neke

44 Isto, str. 7.45 Isto, str. 8.46 Isto.47 Isto.



pogreške, koje su djelovale na usporenje našeg progresa, a koje usporenje su oni može biti i nehotice skrivili...48

Bušatlić potom, govori o “raspusnom ponašanju” bošnjačke “zapadno izobražene inteligencije”, koja je znala da je “naš svijet neopravdano zebao (strahovao) od škole i zapadne nauke i strahovao pred njom...” Zapadno obrazovani bošnjački intelektualci su, svojim nedoličnim ponašanjem, odbili našu omladinu od zapadne učenosti, smatra Bušatlić, i nastavlja:

Mjesto da bude uzorna u svom vladanju i ponašanju, ona je pravila prkose i u očima mase odavala je sliku da zapadna nauka kvari a ne oplemenjuje, pa već u prvim svojim početcima nije umjela, ili nije htjela, dati podstreka za jače poha-đanje škole i za svestrano obrazovanje našeg svijeta, nego se je zdala nastranosti i davala povoda da se [savremena] škola ne simpatizira...49

Bušatlić smatra da je “zapadno izobražena inteligencija” bosanskohercegovačkih muslimana trebala da narodu omili austrougarske škole. Ali, takvi bošnjački intelektu-alci “po svršenim višim naukama, kao svestrano i visoko izobraženi zreli ljudi, vrlo su slabo zalazili u narod, da ga osvješćuju i privlače uljudbi i progresu. Mjesto da to čine, oni su obratno radili, pa i danas rade...50

Bušatlić ovdje aludira na činjenicu da se tadašnja “zapadno izobražena inteligen-cija” bosanskohercegovačkih muslimana odala “alkoholnim pićima” i “nemoralnom životu”, a rijetko je zalazila u džamiju i tako, zapravo, bježala od onog što je bilo pri-padno bosanskohercegovačkom muslimanskom narodu.

Bušatlić, nadalje, o intelektualcima za vrijeme Austro-Ugarske i Kraljevine Jugo-slavije, kaže:

Najvećim su dijelom alkoholitičari i slabi uzori za svoj narod (...), mnogi tapkaju kao i hodže na jednom te istom mjestu. Slabo zalaze u narod, da mu pomažu da se diže iz letargije. Što je vrlo upadljivo, oni vjerske obrede posve zanemaruju i ne daju dovoljno o sebi vanjske garancije da su privrženici svoje religije.51

Ne treba na temelju svih ovih citata shvatiti da je Bušatlić protiv Evrope, ili da je protiv “zapadno izobražene inteligencije”. Naprotiv, Bušatlić zamjera toj istoj inteli-genciji zašto bosanskohercegovačke muslimane nije upoznala sa Evropom na pravi način. U tom smislu Bušatlić kaže:

48 Isto.49 Isto, str. 10.50 Isto.51 Isto, str. 10-11.



211

Kada se je od njiha koji popeo na ćurs, ili na katedru da nam progovore o evropskoj kulturi i napretku, kako i na koji je način došlo do nje [te evropske kulture]?! Šta bismo mi i kako bismo trebali postupiti i raditi, pa da krenemo naprijed sa ostalim zapadom, da nam kažu i da nas na lijep i shodan način pou-če o tom svemu što su oni naučili korisno i napredno na zapadu, pa da nastoje prikalemiti i na nas.

Nauka se valjda ne uči samo za svoje uhljebljenje, nego i na predanje dru-gom, osobito svom bližnjem za njegovo oplemenjenje svima tekovinama civi-lizacije i uljudbe.52

Hafi z Ajni Bušatlić nije bio jedini od tradicionalne bosanskohercegovačke uleme koji je, sa svoje strane, propitivao značenja “napretka”, “progresa”, “zaostalosti”, itd. I Mehmed Handžić (1906-1944.) je, kao izraziti tradicionalno obrazovani islamski uče-njak, pisao o “mračnjaštvu”, “gluposti” i “zatucanosti” među bosanskohercegovačkim muslimanima. Dakako, Mehmed Handžić je smatrao da je islamska tradicija, sama po sebi, najbolji lijek protiv “mračnjaštva”, “gluposti” i “zatucanosti”. Handžić nije polagao velike nade u Evropu kao lijek. U jednom tekstu koji je objavio usred strahota Drugog svjetskog rata, Handžić kaže:

Osuđujemo i glupost i mračnjaštvo. Od muslimana tražimo da zbilja budu od “ulul-elbaba”, razumnih ljudi. Na ovogodišnjoj skupštini [ulemanskog društva El-Hidaje] referirano je da su neki mračni tipovi posegli za tiskanjem nekakvih glupih letaka i papirića, osnovanih na nekakvim snovima kojekakvih turbedara – ukratko na lažima, koje ne prima ni islam, ni zdrav razum. Ovakve gluposti osuđuje svaki musliman i svaki razuman čovjek.

Kako god nam šteti glupost i mračnjaštvo pojedinaca, tako nam s druge stra-ne šteti razuzdanost drugih. U ovim teškim danima našeg stradanja [Handžić misli na Drugi svjetski rat] ima priličan broj pokvarenjaka, koji smatraju da je došao čas njihova najvećeg i javnog uživanja. U doba ozbiljnosti događaja, me-hane i birtije pune su naših [muslimanskih] propalica i akšamdžija.

Svojim sramnim postupkom kaljaju cijelu zajednicu i u očima tuđinaca prikazuju je kao skup propalica, koji nemaju osjećaja, ni boli za općim stradanjem.53

Mehmed Handžić je još 1938. godine pisao “o našem teškom stanju”, o “našim slabim prilikama”. Ali, smatrao je da je izlaz iz svega toga – sama vjera islam. On kaže:

Mi smo u tešku stanju i vrlo slabim prilikama. Naša vjera nam je štit koji nas čuva i stup za koji se prihvaćamo i u nevolji zaklanjamo. Onda nastojmo, braćo, da mi svaki dan više znanja o svojoj vjeri stečemo.54

52 Isto, str. 11.53 Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, VII godište, broj. Od 1. septembra, Sarajevo, 1943. str. 1-2.54 Mehmed Handžić, Uvodnik za časopis El-Hidaje, oktobar-novembar, Sarajevo, 1938., str. 1.



Zaključna besjeda

Kad je posrijedi bošnjačko muslimansko samokritičko mišljenje, u ovoj smo raspravi naveli samo neke od najvažnijih autora i pitanja o kojima su oni raspravljali. Možda je dobro reći da su bosanskohercegovački muslimani krajem XIX i tokom XX stoljeća iskusili, na lokalnom planu, mnogo od onoga što je cijeli muslimanski svijet iskusio u svome viševjekovnom susretu sa vremenom koje se nerijetko naziva “uspon Zapada”.

U ovoj raspravi nismo šire ulazili u književne tematizacije prezrenog stanja bo-sanskohercegovačkih muslimana. Možda je dovoljno, na samom kraju, navesti riječi književnika Meše Selimovića:

Mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice, a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu...55

Bosniak Self-Criticism in the 19th and 20th Century

Summary

This paper tells of some of the most signifi cant examples of self-criticism among Bo-snian Muslims (Bosniaks). The Bosnian Muslims’ self-criticism was mainly directed towards ulama, inteligenzia, institutions, tradition, costume etc. The basic reason for its appearance was the awareness of Bosnian Muslims’ backwardness in the context of new cultural and political determination of Bosnia and Herzegovina.

55 Meša Selimović, Derviš i smrt, izdanje Svjetlost/Prosveta, Sarajevo-Beograd, 1967., str. 298.


Dr. sc. Zlatko HasanbegovićInstitut društvenih znanosti “Ivo Pilar” Zagreb

Bošnjaci i kemalistička revolucija. Kemalova Turska u zaboravljenom djelu

Munira Šahinovića Ekremova

Sažetak: U radu se u kraćim crtama iznosi prikaz sadržaja zaboravljene studije Mu-nira Šahinovića Ekremova o obilježjima moderne Turske, objavljene u Sarajevu 1939. godine. U prilogu se donosi zaključno poglavlje iz studije u kojem Šahinović sažima svoj pogled na perspektivu revolucionarnog preobražaja turskog društva nakon smrti Mustafe Kemala Ataturka.Ključne riječi: Turska, kemalizam, islam, Munir Šahinović Ekremov.

Svaki, pa i neupućeni promatrač danas može uočiti neprijepornu činjenicu uspona i jačanja turske države, kako na unutarnjem, tako i na širem planu međunarodnih od-nosa. Turska danas u međunarodnoj politici nastupa kao, bez sumnje, najutjecajnija i najambicioznija muslimanska država. Kada promotrimo stanje u arapskom svijetu, tursko unutarnje uređenje čini se kao uzorna demokracija, a Turska općenito kao ze-mlja izrazite društvene stabilnosti. Zašto je to tako i gdje su korijeni i temelji razmjerno povoljnog suvremenoga turskog stanja? Kakva je veza i odnos između kemalizma, kemalističke revolucije i suvremenoga turskog uspona? S tim u vezi postoje potpuno suprotstavljena motrišta. Za jedne riječ je o ubrzanoj “muslimanskoj” antitezi kema-lističkih zasada, “islamističkom” otklonu od kemalističkog naslijeđa, “povratku” isla-mu bez kojeg ne bi ni bilo fenomena nove turske snage. Zagovornici toga shvaćanja u prvom redu će se fokusirati na promjene vezane uz odnos prema različitim (epi)fenomenima, vanjskim manifestacijama islama, smjenu elita, slabljenje moći stare la-icističke i uspon nove “pravomuslimanske” elite koje ima ambivalentan odnos prema različitim aspektima baštine kemalističke revolucije. S tim u vezi se javlja i pojam tzv. neosmanizma, a kako bi se pokušalo opisati novu tursku vanjsku politiku oblikovanu u krugu ove nove elite stanovitih “islamističkih” korijena, a koja u mnogim elementima na prvi pogled odstupa od kemalističkih postulata klasične turske diplomacije i vanjske politike. Nasuprot takvom naziranju, suprotstavljeno shvaćanje odbija ovu dihotomiju kemalizam/protukemalizam, te upravo u kemalizmu i trajnim supstancijalnim zasada-ma kemalističke revolucije vidi pravi i jedini postojani temelj najnovije obnove turske moći, bez obzira na drugorazredne pojavne oblike i određene paradokse nove uloge jednog viđenja islama u turskome javnom životu.

3 Bošnjaci i kemalistička revolucija


Bošnjačka recepcija kemalizma u prošlosti, ali i sadašnjosti, je uglavnom neistra-ženo područje. Ona se kretala u dva smjera, prvi je predstavljala pučka i instinktivna simpatija prema tvorcu moćne države koja je u svojoj osnovi muslimanska, te koja je bila i ostala predmetom bošnjačkih racionalnih i iracionalnih osjećaja. Na ovu pučku instinktivnu predodžbu nadovezivalo se fi lokemalističko stajalište tankog sloja boš-njačke svjetovne inteligencije, različitih ideoloških i političko-nacionalnih usmjerenja, a koja je u modernoj Turskoj gledala obrazac relevantan i poželjan za razrješenje bo-sanske muslimanske društvene problematike koja se javila u poslijeosmanskom raz-doblju nakon 1878. godine, a koja u mnogim elementima, pa i onom o mjestu i ulozi islama na neki način egzistira i danas. S druge strane su se nalazili bošnjački protu-kemalisti. Tko su bošnjački protukemalisti? Oni se javljaju već u doba prvih odjeka kemalističke revolucije i u Bosni i Hercegovini. Uglavnom je riječ o konzervativcima i tradicionalistima staroga kova koji su teško prihvaćali promjene, te živjeli u iluziji stanovite osmansko-islamske restauracije. Najreprezentativniji izraz toga autohtonoga bošnjačkog protukemalizma je tuzlanski Hikmjet koji je se pojavio početkom tridesetih godina kao razmjerno dobro uređivano glasilo za suzbijanje “bezvjerstva i kemalizma” među bosanskim muslimanima. Mlađi izdanak bošnjačkog protukemalizma, koga ne treba brkati s autohtonim hikmetovskim konzervativcima i tradicionalistima, su prvi bošnjački izdanci egipatskog ihvanizma, kako među mlađom predratnom ulemom oku-pljenom oko Mehmeda Handžića, Kasima Dobrače i kruga El-Hidaje, tako i među pr-vim “mladomuslimanima”, “laicima” izvan alimskog staleža, čija će pojednostavljena demonizacija kemalizma preživjeti i nakon 1945. u komunističkom razdoblju. Odjeci toga “mladomuslimanskog” protukemalizma živjeli su u dijelovima muslimanskog mišljenja stjeranog u titoizmu i jugokomunizmu na rubove intelektualnog mišljenja. S tim u vezi treba podsjetiti na prve bosansko-hercegovačke prijevode “jakobinskih” pamfl eta Seida Kutba, na što se nadovezuju i noviji oblici bošnjačkog protukemalizma kao dio mentalnog i intelektualnog inventara dijela bošnjačke naglašeno muslimanske inteligencije koja je prošla kroz određen sustav muslimanske naobrazbe i idejne soci-jalizacije.

Bošnjačka literatura o turskoj nacionalnoj i društvenoj revoluciji nakon Prvoga svjetskog rata je skromna, a u njoj se po kakvoći rasuđivanja, osebujnom stilu i lucid-nom tumačenju izdvaja zaboravljeno djelo Munira Šahinovića Ekremova Turska, – da-nas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države, objavljeno u Sarajevu 1939. godine u na-kladi “Muslimanske svijesti”. Šahinović je intrigantna, kontroverzne i tragična ličnosti, iznad svoga vremena i sredine. Rođen je 1910. u Sarajevu u obitelji Hamida Šahinovi-ća, odvjetnika, književnika i javnog radnika hrvatskoga starčevićanskoga političko-na-cionalnog usmjerenja. Munir Šahinović je bio pisac osrednje književne vrijednosti, ali novinar izrazite politološko-sociološke pronicljivosti. Mogao bi se opisati i kao jedan od utemeljitelja modernoga muslimanskog novinstva, te novinskog izričaja i stila bez romantičarsko-didaktičkih fraza koje su u to vrijeme još uvijek davale stanoviti ton najutjecajnijim muslimanskim glasilima. Bio je poliglot, najbolji bošnjački poznavatelj suvremene albanske problematike, pisac prvoga domaćeg pregleda povijesti moderne



215

Albanije, odličan poznavatelj strane, posebice njemačke i francuske, sociološke i poli-tološke literature. Iako jedan od modernista svoga vremena, proizašao iz političko-na-cionalnog obzorja hrvatskog nacionalizma pravaškog utemeljenja, Šahinović je uvijek tražio uporište u islamu i islamskoj misli, tim više jer se i sam kretao u tajnovitim ta-rikatskim krugovima predratnoga Sarajeva. U muslimanskom javnom životu od 1936. sudjeluje kao glavni urednik i nakladnik političkog list Muslimanska svijest, koji je u državno-političkom kontekstu Kraljevine Jugoslavije najsnažnije zagovarao tradicio-nalni muslimanski autonomistički zahtjev za upravno-političkom posebnošću Bosne i Hercegovine, a sve na podlozi šire hrvatske kulturno-političke i nacionalne orijentacije starčevićanske baštine. Iz ove perspektive Šahinović je mesijanski i nekritički prihva-tio ustaško uozbiljenje hrvatske države nakon 1941., gubeći pri tome, pod utjecajem ovisnosti opijatima, pomalo razum, a što ga je na kraju dovelo i do duševnog sloma te tragične smrti u nerazjašnjenim okolnostima nakon komunističkog preuzimanja vlasti i ulaska postrojbi Titove Jugoslavenske armije u Zagreb.

Šahinović je svoju studiju o modernoj Turskoj objavio nakon višemjesečnog borav-ka po svim turskim krajevima u kojim je očima upućenog promatrača i dobrog pozna-vatelja turskog jezika marljivo bilježio različite manifestacije kemalističke društvene preobrazbe. Njegovo je djelo, po svojim zaključcima neobično za vremenske okolnosti nastanka, iz današnje perspektive vizionarsko i suvremenom stvarnošću potvrđeno tu-mačenje bitnih dosega i pozadine turske revolucije, lišeno apologije i pojednostavljiva-nja bilo koje vrste. Šahinović je kao svoju temeljnu misao odbacio i dekonstruirao pre-vladavajuće tumačenje o kemalističkom prekidu s islamom, te postavio tezu o nastanku novog tipa u svojoj biti, bez obzira na vanjski oblik, bez premca nove muslimanske turske države. S tim u vezi već u predgovoru postavlja okvir svoga rezoniranja, a koji dalje provlači kroz cijelu knjigu:

“(...) želimo u pravom svijetlu prikazati odnos današnjega, republikansko-laicističkog režima turskog prema Islamu kao isključivoj vjeri naroda turskog. To pitanje u europskoj a najmanje u hrvatskoj publicistici još nije dovoljno obra-đeno, niti su sve stvari postavljene na pravo mjesto. A bez tog odnosa ne može se shvatiti današnja Turska. Općenito se je držalo, – barem prvih godina što su slijedile iza etabliranja kemalističkog režima i reformi što su pogađale islamsku teokraciju u Turskoj, – da novi režim ima otvorene i izrazite antiislamske ten-dencije. Europa, koja je kroz minula vremena bila redovno i uporno protuislam-ski raspoložena, oglasila je – bez ikakvog prava – Kemalovu borbu za nezavisnu Tursku i njenu sigurnu budućnost, borbom protiv Islama! I najveći broj publici-stičkih spisa, članaka i knjiga o Mustafi Kemalu i o Novoj Turskoj, objavljenih u Europi zadnjih petnaest godina, govore o kemalističkom režimu kao o pokretu za uništenjem Islama među Turcima. Najveći broj autora tih spisa pokazivao je neku zluradost nad tim, po njima jednostrano i tendenciozno shvaćenim, pora-zom Islama! Ako ti spisi nisu pokazivali izrazitu antiislamsku tendenciju, ipak su njihovi zaključci o odnosu režima prema Islamu bili netočni. Nemuslimanski



publicisti nisu poznavali bitna učenja Islama, oni su s Islamom poistovjećivali ono stanje kakvo je u Turskoj bilo u doba posljednjih osmanlijskih sultana. Naša je želja pokušati ispraviti takve zaključke. Islam nije više državna vjera Turske republike, ali Islam je vjera turskog naroda. A nosioci republikanskog režima su ipak samo Turci, dakle muslimani. Bez pravilnog shvaćanja odnosa novog režima prema Islamu, ne može se pravilno shvatiti niti politička uloga Turske među islamskim državama prednjeg Istoka; ne može se shvatiti činjenica da su ipak oči četiri stotine milijuna dobrih muslimanskih vjernika zemljine kugle uprte u Tursku, u kojoj vlada laicistički režim koji oglašava vjeru privatnom stvari pojedinca. Bez ovog shvaćanja nemoguće je razumjeti unutarnju i vanjsku politiku Nove Turske”.1

Šahinovićeva studija je tematski podijeljena u nekoliko poglavlja. Na početku opi-suje ličnosti Mustafe Kemala, idejno zaleđe njegova revolucionarnog nastupa. Uočava utjecaj Comteova pozitivizma, stanovitih islamskih koncepcija, te urođeni nagon geni-ja. U više poglavlja vrlo kritički i bez podilaženja opisuje konkretnu tursku stvarnosti, dosege revolucionarnog zahvata na različitim područjima, upravno-političkom, obra-zovnom i gospodarskom, te među prvima opisuje stanje bošnjačkih useljenika i njihov položaja i ulogu u mladoj Republici. U poglavlju “Republika i Islam. Paradoks laici-stičke države” iznosi argumente kojima pobija ocjene različitih kemalističkih reformi kao “protuislamskih”, od ukinuća hilafeta, zabrane nošenja fesa, zara i posjećivanja turbeta, do uvođenje gregorijanskog kalendara i latinice. Šahinović ustrajava da niti jedna reforma što ih je u oblasti vjere izvršio republikanski režim ne pogađa “istinski Islam”. Turska republikanska vlada nije “bezbožnička” već islamska, a sve reforme koriste jednom “istinskom Islamu”. S tim u vezi hrabro zaključuje da islam nigdje u islamskom svijetu, kao “religiozno osvjedočenje pojedinca”, nije toliko zaštićen kao u Kemalovoj Turskoj. Laicizam je samo ideološki stav i zakonska forma i s čisto europ-skog pravnog gledišta islam je u republikanskoj Turskoj državna vjera, institucionalno potpuno stopljena s državom.

Na kraju, u završnom poglavlje “Turska – sjutra. Riječ na završetku” Šahinović kao primjer povijesnog paradoksa navodi da se iza Kemalovih, prividno protuislamskih revolucionarnih zahvata, zapravo krije jedna druga misija nove Turske koju je nazvao “panislamskom u modernom značenju”. Vizionarski je istaknuo da će Turska u buduć-nost postati vodeća država u islamskom svijetu, ne protiv kemalizma, već upravo na podlozi ključnih kemalističkih zasada. Zaključuje da će i ostali muslimanski narodi, ako svoj život i svoje društvene odnose urede prema kemalističkom obrascu ili ga prilagode svojim narodnim potrebama, te krenu putem “istinskog Islama”, bez pseu-doislamskih natruha, u budućnosti biti slobodni i jaki kao Kemalova Turska njegova vremena. Povijesna formula po Šahinoviću glasi:

1 Munir Šahinović Ekremov, Turska, – danas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države, (dalje: Šahinović), Sarajevo 1939., 9.-10.



217

“Turska danas korača po trnovitom putu napretka, po putu koji vodi iz Azi-je u Europu. Jer da se islamski narodi oslobode Europe, moraju i sami postati Europa. Turska je prva pošla tim putem, islamski Istok je slijedi. Turska preživ-ljuje svoj preporod, prikučuje se njegovu uspješnom kraju, kad bude potpuno uredjena iznutra, početi će njena akcija i preko njenih granica, medju ostalim muslimanima svijeta. O tomu smo duboko osvjedočeni. Kroz nju se preporadja Islam, u njoj se zapravo radja novi, do danas nepoznati tip islamske države. Svaki musliman koji ustaje protiv Kemalove Turske zaista ustaje i protiv samog Islama, protiv njegove budućnosti. Novi Islam traži i nove muslimane. Novi Islam to je današnja Turska, to će ona, još više, biti u sjutrašnjici. Mi smo po-sljednji koji će u to posumnjati.”2

Prilog:

Munir Šahinović – EkremovTurska, – danas i sjutra. Prosjek kroz život jedne države

Turska – sjutra. Riječ na završetku

Našem nepristranom čitatelju jamačno nije ispalo iz vida da smo u ovom našem skro-mnom spisu nastojali ostati na terenu čiste objektivnosti. Današnje stanje u republici Turskoj prikazali smo bez uljepšavanja, bez želje za propagandom. Iznijeli smo i dobro i zlo, i uspjehe i nedaće u republici a da nismo namjerno uveličavali ni jedno ni drugo. Na završetku ovog našeg spisa da se, zajedno s našim čitateljem, malo zamislimo o sjutrašnjici države Turske, o njenoj budućnosti, cijeneći to prema činjenicama i zaključ-cima što smo ih do sada izložili.

Turska danas još nije moderna europska država, ali on je na sigurnom putu da to po-stane. Državno kormilo nalazi se u sigurnim rukama, a Ankara je puna želja i spremnosti da od Turske stvori državu sa sretnim narodom i osiguranom budućnošću, da Turcima osigura opstanak i nesmetan razvoj, ugledno mjesto medju državama svijeta. Ankara se ne zanosi iluzijama i računa samo s krutom stvarnošću. To joj osigurava ravan put, to je štiti od iznenadjenja. Njena misija u svojoj državi i u svom narodu prikučuje se is-punjenju. Naskoro će turski narod stati na vlastite noge i neće se bojati nikoga i ničega.

Medjutim Ankara ima i jednu drukčiju misiju; tu bi misiju mi nazvali panislamskom u modernom značenju te riječi. Ankara je probudila islamski Istok, ona mu je dala moguć-nosti i primjer jednog novog životnog puta. Misija Ankare leži, htjela ona to ili ne htjela,

2 Šahinović, 192.



u budjenju islamskih naroda svojim primjerom. I još dalje. Ankara se je već stavila na čelo nekoliko islamskih država, one je bez prigovora u svemu slušaju. To nenametnuto pokoravanje idejama iz Ankare je najočitije u naše vrijeme. Turska je postala vodeća država u islamskom svijetu. Ako islamski narodi urede svoj život i svoje odnose po ankarskom receptu, ili ako taj recept akomodiraju prema svojim prilikama, ako u borbi s neprijateljem pokažu onoliku odlučnost koliku je pokazala Ankara, ako budu voljni poći putem prosvjete i napretka, putem istinskog Islama, tad će i oni biti uvaženi i slobodni kao što je uvažena i slobodna Kemalova i Ismetova Turska. U takvim nastojanjima, to tvrdimo bez bojazni da ćemo biti demantirani, islamskim narodima ma gdje na zemljinoj kugli oni živjeli Ankara će pomoći kad god bude mogla i koliko god bude mogla. Misija Ankare u sjutrašnjici se sastoji u vodstvu islamskog svijeta. Bilo putem saveza islam-skih država, bilo putem konfederacije, bilo putem jednog novog hilafeta, čije etabliranje ima smisla samo i jedino u laicističkoj Turskoj. Svugdje na drugom mjestu hilafet bi pao u mreže Europe i prestao biti ono što treba biti.

Turska danas korača po trnovitom putu napretka, po putu koji vodi iz Azije u Europu. Jer da se islamski narodi oslobode Europe, moraju i sami postati Europa. Turska je prva pošla tim putem, islamski Istok je slijedi. Turska preživljuje svoj preporod, prikučuje se njegovu uspješnom kraju, kad bude potpuno uredjena iznutra,početi će njena akcija i preko njenih granica, medju ostalim muslimanima svijeta. O tomu smo duboko osvje-dočeni. Kroz nju se preporadja Islam, u njoj se zapravo radja novi, do danas nepoznati tip islamske države. Svaki musliman koji ustaje protiv Kemalove Turske zaista ustaje i protiv samog Islama, protiv njegove budućnosti. Novi Islam traži i nove muslimane. Novi Islam to je današnja Turska, to će ona, još više, biti u sjutrašnjici. Mi smo posljed-nji koji će u to posumnjati.”3

Bosniaks and the Kemalist Revolution. Kemal’s Turkey in the Forgotten Work of Munir Šahinović Ekremov

Summary

This paper tells about the content of a forgotten work written by the interwar Bosnian Muslim journalist and writer Munir Šahinović Ekremov. The work is about the featu-res of modern Turkey, seen by the eyes of Ekremov. At the end of the paper the author brings the concluding chapter of the book telling about Šahinović Ekremov’s views on the perspective of revolutionary transformation of Turkish society after the death of Mustafa Kemal.

3 Šahinović, 191.-192.


Prof. dr. sc. Šaćir FilandraFakultet političkih nauka u Sarajevu

Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo

Sažetak: U radu autor piše o djelovanju Adila Zulfi karpašića, istaknutog bošnjačkog emigranta, političara i intelektualca, koji je dao značajan doprinos afi rmaciji boš-njaštva i ideja liberalizma i demokratije u evropskom i južnoslavenskom političkom prostoru. Autor prati Zulfi karpašićeve napore na zaštiti osnovnih ljudskih, vjerskih i identitetskih prava Bošnjaka.Ključne riječi: Adil Zulfi karpašić, Bosna, bošnjaštvo, islam, Evropa, identitet.

Iza bogate višedecenijske intelektualne, društvene, političke i poslovne aktivnosti Adila Zulfi karpašića neosporno je stajala jaka ličnost, čvrst karakter i vizionarska predanost. Takve karakterne osobine i intelektualno profi liran duh podarili su iznimne rezultate, a što je u dosadašnjoj bosanskohercegovačkoj znanosti i publicistici već prepoznato i osvjedočeno. I pored toga osnovano se upitati šta je zajednička nit koja je prožimala njegove životne angažmane, odnosno, iz kojih i kakvih idejnih osnova je Zulfi karpašić crpio životna nadahnuća, društvena i politička usmjerenja.

Cjelokupna Zulfi karpašićeva djelatnost je obilježena s dvije osnovne ideje, idejom bošnjaštva te idejom liberalne demokratije. Istovremeno njegov život bio je prožet ljubavlju prema Bosni i predanosti islamu. Ideja liberalne demokratije teorijsko je is-hodište njegovih pogleda na uređenje društva, defi niranje odnosa pojedinca i zajednice, te na nacionalno pitanje. U okviru tog pitanja demokratsko preuređenje socijalističke Jugoslavije te bošnjačka nacionalna prava uvijek su bila u žiži njegova interesa.

Liberalna ideologija Zulfi karpašića je u cijelosti obilježila i iz obzora te ideje on je izvršio znatna politička i društvena postignuća. Ta politička fi lozofi ja mu je omogućila teorijsko i političko preimućstvo nad vladajućim, i već danas tradicionalnim evropskim usmjerenjima, socijaldemokratskim, s jedne, i narodnim ili demokršćanskim, s druge strane. Zulfkarpašićeva formula ispravne idejne orijentacije, (a on je sa svojim krugom pristaša, općenito govoreći, jedini u bošnjačkoj emigraciji nakon Drugog svjetskog rata po ključnim političkim i nacionalnim pitanjima imao ispravnu orijentaciju) bi se sadržavala u sljedećem: Ne socijalizmu/komunizmu; Ne nacionalizmu/fašizmu; Da li-beralizmu/pravima i slobodama čovjeka pojedinca.

U političkom smislu liberalizam je bio u dosluhu s pobjedničkim snagama zapadne antifašističke koalicije, SAD prije svega, što također u ideološki i nacionalno polari-ziranom evropskom kontinentu nakon Drugog svjetskog rata nije bilo bez određenog

3 Adil Zulfikarpašić: Bošnjaštvo i Evropejstvo


značenja. Odnosno, liberalizam je bio ideologija pobjednika, na čijoj je strani uvijek bilo bolje biti. Zulfi karpašić je, pri tome, bio svjestan toga da je “evropski duh” nestabi-lan. Kako Edgar Moren kaže: “Ako Evropa znači pravo, ona je također i sila; ako znači demokratiju, ona je i podjarmljivanje; ako je duhovnost, istovremeno je i materijalnost; ako je simbol mjere, istovremeno je i nerazumnost; ako znači um, ona je također i mit, uključujući i ideju uma1”. Na jedan čudan i do danas neobjašnjavan način liberalizam je kod Zulfi karpašića išao ruku pod ruku s bosanskom heterodoksnošću.

U teoriji i praksi nacionalnog pitanja Zulfi karpašić se sa svojim istomišljenicima okupljenim oko Bosanskih pogleda postavio u prostor između velikosrpskih i veli-kohrvatskih projekata. Takvo pozicioniranje u antikomunističkoj emigraciji nakon Drugog svjetskog rata za jednog Bošnjaka nije bilo samo po sebi razumljivo. Naime, treba imati u vidu da se većinski dio Bošnjaka u emigraciji u nacionalnom smislu bio priklonio hrvatskoj ili srpskoj emigraciji. On je “isto tako bio uvjeren da će padom ili raspadom komunizma zavladati demokracija i nacionalne slobode i ravnopravnost, pri čemu je njegov imperativ bio izbjegavanje rata. Demokracija se, međutim, u ve-ćini postkomunističkih zemalja, uključujući tu i Bosnu i Hercegovinu, nije dogodila. Potvrdilo se opće europsko iskustvo XX. stoljeća, da nije svaki antikomunist ipso fac-to demokrat, niti je svaki liberal sljedbenik politike nacionalne slobode i nacionalne ravnopravnosti”2. U stranački život Bosne i Hercegovine Zulfi karpašić unosi evropske demokratske političke tradicije liberalne provenijencije a Bosnu i Hercegovinu brani s pozicija tih principa i vrijednosti.

Prema načinu nastanka, ranijim političkim ishodištima i ideološkim orijentacija-ma bosanskomuslimanska emigracija nakon Drugog svjetskog rata se, po dosadašnjim rezultatima istraživanja, dijelila na nekoliko grupacija. Grupa bošnjačkih emigranata u Engleskoj okupljena oko udruženja Društvo bosanskohercegovačkih i sandžačkih Hrvata muslimana. Ovo društvo izdavalo je list “Svijest”, a uglavnom su ga činili bivši pripadnici SS Handžar – divizije koji su iz njemačkih i engleskih logora poslani na rad u rudnike Engleske. Ideolog ove grupe bio je Hazim Šatrić i bili su čvrsto vezani za Hrvatsku seljačku stranku u emigraciji. Druga je bila tzv. studentska grupa, a činili su je bošnjački studenti koje je rat zatekao na studiju vani, uglavnom u Kairu, ali i Beču i Parizu. Grupa je bila vrlo heterogena, od Nedima Salihbegovića do Ćamila Avdića, ali je bila i najintelektualnija. Treću grupi činili su Mladi muslimani, četvrtu poznatiji po-litičari iz međuratnog perioda kao poslanici jugoslavenskog parlamenta gdje se isticao Bećir Đonlagić iz Tešnja. Petu grupu su činile otvorene pristalice ustaša, kao Džefer Kulenović, a šestu učesnici u palestinskom ratu 1948/49. kao Šefki-beg Muftić.

Zulfukarpašić je u emigraciju otišao iz slobodarskih pobuda i svo vrijeme je pri-padao tzv. demokratskoj jugoslavenskoj emigraciji. On se u prvo vrijeme po dolasku u emigraciju kretao u krugu hrvatske demokratske emigracije, starih emigranata koji su poticali iz HSS-a, da bi samostalnim izrastanjem vremenom stekao status priznatog

1 Edgar Moren, Kako misliti Evropu, Svjetlost, Sarajevo, 1989. str. 25. 2 Mustafa Imamović, Bošnjaci u emigraciji, str. 9.



221

predstavnika Bošnjaka u emigraciji. Njegovo hrvatstvo, iskazivano prvih godina emi-gracije, bilo je političke i socijalne a ne nacionalne naravi. Naime, bošnjački emigranti u početku su bili životno upućeni na različite oblike zaštite srpske i hrvatske emigra-cije. Ta egzistencijalna upućenost, više na Hrvate već na Srbe, ogledala se u tome da su se bosanski muslimani nacionalno izjašnjavali Srbima ili Hrvatima a zauzvrat su dobivali različite oblike pomoći i zaštite. No, u toj bratskoj suradnji znalo je biti i oz-biljnih problema. U jednom navratu takvu situaciju nastojali su iskoristiti profašistički, ustaški i nacionalistički elementi unutar hrvatske emigracije i pod okriljem pomoći Bošnjacima, koji su pristajali da ih se zove Hrvatima islamske vjeroispovijesti,izvršiti asimilaciju posredstvom pokrštavanja. Jednu od pogodnosti ovog nauma prozelitistički nastrojeni katolički svećenici nalazili su u činjenici da su se Bošnjaci u emigraciji, bez mogućnosti izbora, uglavnom ženili katolkinjama.

Prvi oblik organiziranog i samosvojnog djelovanja bošnjačke emigracije nakon Drugog svjetskog rata, oblik koji je značio identifi ciranje, odvajanje i posebno djelo-vanje i profi liranje Bošnjaka muslimana u emigraciji, jeste protestiranje protiv nasil-nog pokrštavanja jednog broja muslimana. Taj slučaj izazvao je senzacionalni odjek, pravi šok i potres u emigraciji pokazujući da postoji i djeluje neka posebna bošnjačka, odnosno bosanskomuslimanska emigracija. Naime, ranih je pedesetih godina grupa bošnjačkih intelektualaca okupljena oko Adila Zulfi karpašića skrenula pažnju javnosti na prozelitsko držanje jednog dijela hrvatskih katoličkih svećenika prema Bošnjacima muslimanima. Ti svećenici su egzistencijalno teško stanje Bošnjaka u emigrantskim logorima i ovisnost Bošnjaka od katoličkih humanitarnih društava koristili za pokušaj njihovog pokrštavanja. Radilo se o načelu pomoći kao ucjene ili pomoći za koju je dug bio prelazak na katoličanstvo.

Već od prvih dana emigrantskog života “muslimanski dio hrvatske emigracije” izložen je jednoj neočekivanoj nevolji koja je uzburkala naše duhove i koja prijeti “konačnom integriranju muslimana unutar hrvatskog nacionalizma”, kaže se u početku protestnog pisma muslimanskih javnih radnika protiv prozelitizma. Pismo je napisao Zulfi karpašić 6. lipnja u Salzburgu a supotpisali Smail Balić, Salih Šabanović, Omer Zuhrić i drugi. Nekolicina hrvatskih katoličkih svećenika je bila optužena da vrši pri-tisak na pojedine muslimane u cilju njihovog prelaska na katoličanstvo. Posebno se ukazuje na izjavu devet žena-katolkinja udanih za muslimane o pokušaju pokrštavanja u Linzu 1954., kojom one potvrđuju da muževi od njih ne zahtijevaju prelazak na islam niti im brane ispovijedati katoličanstvo, kao i čitav niz svjedočenja o nekorektnom držanju svećenika Krunoslava Draganovića i Mirka Čovića prema muslimanima u sa-birnim emigrantskim logorima. Slične pojave su se dešavale u SAD, Australiji i Čileu a Svijest (br.23-24, god III, 1952) čak donosi vijest da je list Danica donio i listu s fo-tografi jama svećenika nudeći muslimanima da izaberu koji će ih pokrstiti. Muslimane je podržao glavni tajnik HSS-a dr. Juraj Krnjević.

Zulfi karpašić je protestirao iz nužnosti odbrane osnovnih ljudskih, vjerskih i iden-titetskih prava Bošnjaka muslimana. Njegov protest bio je izraz očuvane i ustrajno prakticirane muslimanske samosvijesti, identiteta koji je bio ugrožen i stalno ugroža-



van od onih snaga unutar hrvatskog nacionalnog korpusa koje su hrvatstvo smatrali eminentno katoličkom, potom nacionalnom, a tek na kraju političkom kategorijom, što je ono za Zulfi karpašića, i onaj dio bošnjačke emigracije koji se okupljao oko njega, u tom trenutku jedino bilo. Za Zulfi karpašića je neposredno nakon dolaska u emigra-ciju hrvatstvo bilo političko a ne nacionalno opredjeljenje, političko kao antičetničko, antivelikosrpsko, antikomunističko, na isti način kako su politički i duhovni bošnjački velikani prije njega, da spomenemo Bašagića, Osmana Nuri Hadžića, Edhema Mulab-dića, Hamdiju Kreševljakovića i dr., iznalazili svoje političke saveznike u određenom vremenu u hrvatskom korpusu na području politike, a ne duha.

Ovo istupanje stavilo je Bošnjake u centar političkih zbivanja u emigraciji, posebno hrvatskoj. Osim toga, ono se pokazalo kao samostalno i autentično bošnjačko istu-panje, bez ikakvog uticaja, konzultiranja vodećih političkih faktora hrvatske ili neke druge političke grupacije. Protest je bio pametan, energičan akt koji je pokazao da su bošnjački javni radnici svjesni, drukčiji i posebni i da su njihovi interesi i dalja borba mogući jedino pod vodstvom vlastitih prvaka. Ovo je bilo rađanje jedne samostalne bošnjačke grupe u emigraciji, i to je najbitnije, i bilo je samo pitanje dana kada će se oni ograditi od srpskih i hrvatskih programa i istupiti u okviru vlastitog nacionalnog cilja.

Do zbijanja redova bošnjačke emigracije i njenog okrupnjavanja, do iskazivanja njenog jasnog političkog i nacionalnog gledišta, dolazi šezdesetih godina pokretanjem Bosanskih pogleda (1955). Ovaj časopis njih je izdvajao kao posebnu nacionalno-po-litičku realnost, kao zajednicu koja ima vlastitost, individualitet i političke interese, i po tome je u samom pojavljivanju Bosanskih pogleda njihova povijesna vrijednost. Istovremeno je to bio i najodlučniji trenutak u životu i radu cjelokupne bošnjačke emigracije jer se tim činom, u uvjetima kakvi su bili u zemlji, Bosni i Hercegovini, svim sudionicima južnoslavenske političke scene, kako radikalnoj desnici – četnicima i ustašama, tako i radikalnoj ljevici – komunistima, jasno daje do znanja da Bošnjaci muslimani jesu, da postoje, da neće da se opredjeljuju, kako su to tada htjeli komunisti, niti pristaju da budu asimilirani, kako je to htjela profašistička emigracija izvan zemlje. U trenutku pojave Bosanskih pogleda bošnjačka emigracija bila je opterećena raznim antibosanskim i antibošnjačkim ideologijama i pojavom vlastitog glasila pruža se mo-gućnost brojnim pojedincima za vlastito bosanskomuslimansko iskazivanje.

Zulfi karpašić je aktivno i kao predvodnik sudjelovao u vjerskom životu bošnjačke emigracije. Islamska zajednica Švicarske njemačkog govornog područja osnovana je 1975. a on je bio njen predsjednik. U svom angažmanu on je sretno i uspješno spajao islamska i liberalna ubjeđenja, s jedne strane, te demokratski zapadnoevropski politič-ki institucionalni okvir, s druge strane. Svojim životnim stilom, svojim osobnim pri-mjerom, Zulfi karpašić je demonstrirao oblike i mogućnosti nesmetanog i slobodnog življenja islama na Zapadu i to kao spoj islama i scijentističkog racionalizma, islama i visoke radne produktivnosti, organiziranosti i upravljenosti procesa socijalnog življe-nja i informatičkog posredovanja. On je pripadao onom dijelu modernih muslimanskih poslovnih ljudi, a najbliže je surađivao sa vodećim poslovnim i političkim ličnostima zemalja Perzijskog zaljeva, koji su univerzalnost islamskog poslanja razumijevali na



223

način da su dostignuća navodnog “Zapada” koristili za jačanje i razvijanje vlastite za-jednice, a što je nasuprot bloka snaga koje taj isti Zapad optužuju za nemoral i širk dok istovremeno u neimaštini, siromaštvu i posvemašnjoj obespravljenosti drže vlastiti narod.

Od djelovanja na širem planu s ciljem predstavljanja Bošnjaka u evropskoj zajed-nici naroda ali i upoznavanja te javnosti s činjenicom njihovog postojanja interesantna je Zulfi karpašićeva djelatnost u Liberalnoj internacionali. Na XIII kongresu Liberalne stranke Njemačke prisustvovao je kongresu kao delegat Komiteta liberala u egzilu, gdje je zastupao liberale iza željezne zavjese. Za izabrane članove kongresa tom prili-kom je održao predavanje o muslimanima u Evropi.

Sva demokratski usmjerena južnoslavenska emigracija politički je prihvatila ideju liberalizma. Već 1957. godine predstavnici Hrvata, Slovenaca i Bošnjaka odlučuju da uspostave Savez liberalnih izbjeglica iz Jugoslavije, u koji mogu ući kao predstavnici suverenih naroda, organiziranih u vlastite grupe, Srbi, Slovenci, Hrvati, Makedonci, Muslimani iz Bosne i Hercegovine. Te grupe su kroz Savez postali članovi Komiteta liberala u egzilu i Liberalne internacionale. U izradi statuta pošlo se od principa samo-opredjeljenja naroda i prava svakog naroda na zasebnu državu. Liberalna internaciona-la, udruženje evropskih liberalnih stranaka, jedina je značajna međunarodna politička asocijacija koja je primila stranke i grupe u egzilu kao ravnopravne članove. Predstav-nik bošnjačke liberalne grupe, Zulfi karpašić, od 1960 je kontinentalni tajnik Komite-ta liberala u egzilu i član Izvršnog odbora Komiteta. U tom svojstvu on je održavao kontakte između Komiteta i liberalnih stranaka u Evropi a zahvaljujući toj djelatnosti Bošnjaci su samostalno bili predstavljeni u Liberalnoj internacionali. Bošnjaci i imali i svoju nacionalnu liberalnu organizaciju, naime, Liberalni Demokratski Savez Bošnja-ka osnovan je 1963.u Minhenu, predsjednik Glavnog odbora bio je Zulfi karpašić, prvi potpredsjednik Omer ef. Zuhrić, a drugi dr Šemso Dervišević.

Svijest da se bošnjačko i bosansko pitanje rješava u širokom kolopletu međuovi-snosti s drugim narodima, iskustvo da je odnos drugih naroda prema Bošnjacima pre-ovlađujuće negativan i iz razloga što oni ne poznaju Bošnjake i Bosnu, opredjeljivalo je Zulfi karpašića da borbu za bosanska i bošnjačka prava vodi na široj međunarodnoj fronti. Dok je znatan dio bošnjačke emigracije skliznuo u ekstremne srpske i hrvatske ideologije koje ne priznaju Bošnjake niti Bosnu, dotle je on uspostavljao odnose s demokratskim dijelovima tih naroda uspostavljajući dijalog i međusobno uvažavanje. Cilj te djelatnosti bio je demokratski preustroj socijalističke Jugoslavije u zajednicu slobodnih i suverenih naroda, čemu povijest, nažalost, nije dala priliku.



Adil Zulfikarpašić: Bosniakhood and Europehood

Summary

Adil Zulfi karpašić believed that Bosniak and Bosnian issue should be solved in mutual relations with other peoples. Having in mind that the attitude of other peoples towards Bosniaks is mostly negative because of their ignorance about them and their history, Zulfi karpašić was leading a struggle for both Bosnian and Bosniak rights in a broader internatioonal front. His main goal was to contribute to democratic transformation of socialist Yugoslavia – the idea which proved impossible in the nineties.


Mr. sc. Ajka Tiro SrebrenikovićKDBH “Preporod” Zagreb

Refleksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima

bosanskohercegovačkih pisaca 20. stoljeća

Sažetak: Ovaj rad govori o osebujnom profi liranju bosanskohercegovačke književno-sti od dolaska Austro-Ugarske u Bosnu i Hercegovinu do kraja XX stoljeća. U radu se ističe da je Bosna kao određeni povijesno-etnički i kulturološki specifi kum uvijek nudila materijal za umjetničko uobličavanje, gdje se oznaka posebnosti refl ektirala i na književnom izrazu autora.Ključne riječi: Bosna i Hercegovina, književnost, identitet, stvaralaštvo, roman, pri-povijetka, duhovnost.

Na europskoj sceni od kraja 19 st. dolazi do snažnih društvenih, ekonomskih i kultur-nih procesa što će se direktno odraziti i na sveukupnost duhovnog stvaralaštva u BiH. Književno stvaralaštvo u BiH, do dolaska austrougarske vlasti, razvijalo se u nekoliko pravaca od kojih su najznačajniji: stvaralaštvo na bosanskom jeziku i pismu bosančici, književnost na orijentalnim jezicima i alhamijado književnost. Većina bh. stanovništva znala je arapsko pismo, skoro 90% je bilo pismeno. Dolaskom nove vlasti i uvođenjem latiničnog pisma cijeli jedan narod postaje nepismen. Hipotetički, ova situacija bi se mogla usporediti sa situacijom ukidanja upotreba npr. engleskog jezika i latiničnog pisma u današnjem vremenu, što bi izazvalo nezamislivu pometnju u svim segmentima života. Edhem Mulabdić stanje u Bosni, nakon dolaska nove vlasti, opisuje: (...) dođe stalna građanska uprava koja primi od stare poslove i nastavi poslovanje u novom smjeru, uglavnom po starom načinu, samo što se poče pisati s lieva na desno. (1) Još je Platon u svom Fedru osudio pismo, istaknuvši kako je ono odijeljeno od svog oca ili izvora. Suvremena teorija se, također, obrušava na pismo pa ga Derrida smatra sred-stvom izraza koje je u najboljem slučaju nevažno za misao što je izražava. (2)

Književna aktivnost toga vremena podliježe promjenama, u smislu otvaranja prema drugima, predstavljanja povijesnog vremena, ali i pokušaja njegovog prevladavanja. Tematskim i stilskim obilježjima približava se književnim kretanjima što se odvijaju na širim europskim prostorima. Time se zaostajanje za književnim poetičkim praksa-ma smanjivalo, što je prouzrokovalo vrlo dinamična individualna ostvarenja. S jedne strane postojala je potreba nadovezivanja na vlastitu tradiciju (orijentalno-islamsku) i s druge strane iskorištavanje iskustava zapadnog, kršćanskog kulturnog i civilizacijskog

3 Refleksija nacionalnog i kulturnog identiteta u književnim tekstovima


naslijeđa. Taj se proces supostojanja paralelnog interakcijskog povezivanja dvaju mo-dela može uočavati upravo tada.

U tim procesima nezamjenjivu ulogu dobiva otvaranje čitaonica i pokretanje časo-pisa u kojima su autori “samosvjesno istupali, ne odričući se vlastite tradicije i vlastitog identiteta.” Pisci su svoje umjetničko i svako drugo djelovanje uglavnom ostvarivali na njihovim stranicama. Važno bi bilo navesti neke od njih koji su bili isključivo nacional-no označeni: srpska Bosanska vila, hrvatski Glas Hercegovca i Vatan koji je izlazio na turskom jeziku i bio glasilo najkonzervativnijeg dijela bošnjačke inteligencije.

Koncepcija drugih časopisa išla je u smjeru otvaranja ka novim poetičkim mo-delima, stvaranim na oblicima usmene predaje, istočne priče ili anegdote. Bošnjak 1891.-1900, Nada 1895.-1903., u kojem je jedno vrijeme bio urednik Silvije Strahimir Kranjčević, mostarska Zora 1896.-1901. i Biser, u kojemu je bio urednik Musa Ćazim Ćatić. U Ćatićevim stihovima odslikava se snaga narodnog duha, naslijeđe pjesnika Istočnog parnasa, ali i duh novog vremena jer su Matoševe, Ujevićeve i Kranjčevićeve moderne ideje bile toliko dominantne da su se refl ektirale i u Ćatićevom stvaralaštvu. Neshvaćeni pjesnik jedino imade beskrajnu toplinu duše koja i danas pohodi one koji mogu bezuvjetno osjetiti ljepotu kandiljskog žiška na minaretu džamije iz djetinjstva ili onog prvotnog na tamnom plaštu nebeske daljine.

1. svibnja 1900. Edhem Mulabdić, Safvet – beg Bašagić i Osman Nuri Hadžić po-kreću Behar. Alija Nametak ističe kako pokretanje Behara 1900. i osnivanje kulturno-prosvjetnog društva Gajret 1903. predstavljaju dva epohalna djela, dva velika koraka napried u životu muslimanske zajednice u BiH. (3) Muhsin Rizvić je 1900. godinu označio prekretnicom – etapom u okviru cjelokupnog evolutivnog književnog i duhov-nog razvoja bosanskih Muslimana. (4) Za period Behara, Rizvić je rekao kako je to vrijeme smjenjivanja proznih oblika i sadržina, proces prelaza od angažovane, na neki način primijenjene proze ka slobodnijem pripovjednom stvaranju, preobražavanje od interpretacije muslimanskog regionalnog narodnog duha i mentaliteta ka prihvatanju evropskih oblika mišljenja i osjećanja. (5) Uz poučnost, zabavnost je drugo bitno poe-tičko načelo na kojem se zasniva svekolika bošnjačka proza do 1918. godine. (6)

Nakon 1918. znameniti bosanskohercegovački književnici i kritičari (Marko Mar-ković, Eli Finci, Veselin Masleša, Hasan Kikić itd.) su ostali u Bosni za razliku od nekih drugih, koji su svoje stvaralaštvo nastavili razvijati u drugim kulturnim centrima. Za njihova imena veže se uredništvo ili suradništvo u časopisu Pregled 1927.-1941. Brazdu 1935., značajni književni časopis toga vremena uređivao je Eli Finci. Od 1928. djeluje Grupa sarajevskih književnika čija se aktivnost ogledala u izdavaštvu književ-nih djela: Isaka Samokovlije, Hasana Kikića, Hamze Hume, Marka Markovića itd., naročito u vremenu od 1928.-1931. Javljanjem u navedenim časopisima, piscima ra-zličitih nacionalnih i religijskih pripadnosti (Safvet-beg Bašagić, Aleksa Šantić, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Isak Samokovlija, Eli Finci itd.) nije smetalo da kroz tematsku i idejnu strukturu svoga djela izraze i pripadnost bosanskohercegovačkom duhovnom biću u kojemu su pronalazili podlogu za umjetnički izraz. Ako se oznaka bosanskohercegovačko shvati kao zajednička povijesno-kulturna odrednica i sudbina



227

svih njenih naroda, onda bi ovaj element mogao biti i elementom uopćavanja, prevla-davanja individualnog, usko religijskog i nacionalnog, što bi odgovaralo zahtjevu “no-vog vremena”, a za to su dovoljno prostora pružali i književni časopisi toga vremena.

Dolaskom nove vlasti kod Bošnjaka, možda više nego kod drugih naroda BiH, po-stojala je potreba da kroz zapadno školovanje i znanost potvrde svoje višestoljetno vrlo afi rmativno djelovanje na svim područjima ljudske djelatnosti. Tako se npr. znanstve-no djelovanje Safvet-bega Bašagića odnosi se na istraživanje orijentalnih i povijesnih tema. Studija Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti 1912. koja predstavlja izmijenjeni oblik Bašagićeve doktorske radnje, obranjene u Beču 1910. značajna je u kulturološkom kontekstu ne samo toga, nego bilo kojeg drugog vremena. Safvet-beg Bašagić je pojasnio vlastitu potrebu da znanstveno sagleda, uobliči i ugradi u društveni kontekst tada vrlo moćnog i respektabilnog carstva ne mali doprinos Bošnjaka na polju umjetnosti, politike, znanosti itd. Bašagić se sa lirskim vrijednostima i poetskim dome-tom svojih pjesama, uključuje u kolo južnoslavenskih romantičarskih pjesnika: Vraza, Zmaja, Preradovića, Jakšića, Šenoe i drugih. Osobina koja ga iz tog društva izdvaja je činjenica da je u pjesničkom biću prisnije i izvornije, više nego ijedan romantičar-ski pjesnik južnoslavenskih književnosti, ostvario inspirativniji dodir i stvaralački spoj vlastitog slavenskog duha i poetskog prostora Orijenta. Bašagić u novijoj bosanskoj književnosti predstavlja jedno od vrlo značajnih imena kulturnog i nacionalnog pre-poroda. Midhat Begić za Bašagića je rekao kako je on “temeljnica poetsko – duhovne konstitucije bosanskih Muslimana u fazi njihova snažnog i istorijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta.”

Bašagić je imao tu sreću ili nesreću da je još u mladalačkim godinama dočekao dolazak Austro-Ugarske u Bosnu koja je sa sobom donijela “plimu novog vremena” s kojom je nazaustavljivo u bosanski prostor uplovljavao europski, ili kako je narod zvao “švapski” način života. Bašagić je skupa s Karabegovićem i Ćatićem započeo otvaranje bošnjačke poezije prema duhovnom stvaralaštvu ostalih južnoslavenskih naroda. Enes Duraković je taj fenomen obrazložio na način da se pjesničko otvaranje Bašagića i Karabegovića prema drugima iskazuje više dekorativno, preuzimanjem versifi kacijske sheme i konvencionalne stilematike hrvatskog i srpskog romantizma i deklarativno, romantičarsko – patetičnim očitovanjem hrvatskog ili srpskog nacionalnog identiteta. Ali i onda kad su zazivali srpsku i hrvatsku vilu poezije oni su ispisivali poeziju bez estetske vrijednosti, zanimljivu danas samo kao svjedočanstvo burnih srpsko – hrvat-skih nadmetanja u nacionalizovanju Muslimana.

Bošnjaci su u novo vrijeme uplovili sa osobenim književnim izričajem, zahvalju-jući književnom naslijeđu, posebno narodnoj predaji koja je zbog svog civilizacijsko – kulturnog konteksta imala i svoju posebnost (naslijeđe na orijentalnim jezicima, al-hamijado književnost, bogato orijentalno naslijeđe pjesničkih vrsta i formi: divanska poezija, rubaije, gazeli, kaside, mistična poezija itd.). Ta živa tradicija će utjecati na cjelokupno pjesničko stvaralaštvo bh. pjesnika 20. st.

Enes Duraković ističe kako se s Bašagićem, Đikićem, Karabegovićem i Š. Saraj-lićem dovršava faza romantizma u razvoju bošnjačkog pjesništva, a stihovi Muse Ća-



zima Ćatića nakon početnih mucavosti, već su bili uronjeni u maticu simbolističke, moderne poetike. U djelima bosanskohercegovačkih autora egzistira polifonija glasova naslijeđenih iz prošlosti, odjeci Kulture/a koja/e samo obogaćuju ljudsko postojanje, a koje se može tumačiti na razini semantičkog osvještavanja arhetipskih motive koji ne zastarijevaju, nego vazda grade nove varijacije značenja i spoznaja, kao oblika egzi-stencijalnog postojanja u ma kojem vremenu. A spoznaja kod npr. Maka Dizdara ide u smjeru traganja za apokrifnosti govora stećka, jednog od simbola bosanskog identiteta, kako bi dosegao “transcendentalni osnov bitisanja”, a kroz iskustvo Nepoznatog, nije-mog svjedoka vremena imenuju se svevremeni ontološki pojmovi.

Bosna kao određeni povijesno-etnički i kulturološki specifi kum nudila je materijal za umjetničko uobličavanje, gdje se oznaka posebnosti refl ektirala i na književnom izrazu autora. Na osvjetljavanje pojma Bosne i njene posebnosti u odnosu na druge južnoslavenske književnosti, a možda i šire, govorili su: Mithad Begić, Novak Simić, Slavko Leovac, Isidora Sekuli, Ivo Andrić, Meša Selimović, Skender Kulenović itd. U eseju Bosanski jezik, govor i stil Isidora Sekulić ističe kako Bosna predstavlja speci-fi čan geopolitički i kulturološki realitet iz čega se iznjedrio skoro mitski otpor prema svemu što nema vrstu svoga, bosanskog identiteta. I jezik u Bosni bio je zbog toga, kako ističe I. Sekulić, više način prikrivanja, a manje saopštavanja (7) Ove Isidorine riječi mogle bi objasniti duboku metaforiku i simboliku bosanskohercegovačke moderne.

U vremenu II. svjetskog rata Bosna je sebi i drugima otkrivala svoj novi lik, svo-ju sedimentiranu prošlost. Elementi povijesti, sedimentirane prošlosti, su se na jedan specifi čan način refl ektirali još 1920. u Andrićevim pripovijetkama. U ratnom vremenu Skender Kulenović i Branko Ćopić u spoju kolektivnog epskog iskustva sa duboko in-dividualnim emotivnim i duhovnim uzbuđenjima, formiraju zaseban umjetnički svijet, pretočen u poemu-rapsodiju, nešto što se oslanja na narodne dubine psihe i jezika. (8) Preko slobodnog stiha, epsko-lirskog izraza u npr. Skenderovim poemama, stvoren je raspon različitih osjećaja od bola, patnje nadanja, tuge itd. čime se gradi zasebna mo-derna poetika, značajno drugačija od tradicionalne. Za razliku od svijeta poeme, Sken-der je u svoje sonete ukomponirao beskrajnu ljepotu kolorita muslimanske/bošnjačke tradicije kojima je ubilježio u bosanskohercegovačku pisanu riječ kulturni i nacionalni identitet bošnjačkog naroda.

Književno stvaralaštvo u BiH nakon II svjetskog rata bilo je idejno obojeno. Umjet-nička misao je prilagođena trenutnim društvenim potrebama, a utjecaj Sovjetskog Sa-veza na politički i društveni život toga vremena bio je očigledan, pogotovo zagovara-njem modela koji je u SSSR-u bio dominantan, tzv. socijalističkog realizma. Time je, kako je istaknuo Mithat Begić, bio jako narušen kontinuitet našeg književnog razvitka 20. st. (9) Književni oblici i tematika u ovom vremenu bili su različito zastupljeni: lirika je još uvijek pod utjecajem neposrednih historijskih zbivanja rata, a kao zasebna novonastala literatura javlja se memoarska literatura, proizišla iz ratnog iskustva po-jedinca i grupe koja se oslanja na povijesno vrijeme i događaje, više nego druge knji-ževne vrste. Pripovijetka i novela se razvijala u smjeru ostvarivanja modernog izraza, čvršće se oslanjajući na psihološko oblikovanje likova i njegove sudbine kao individue.



229

Moderni bosanskohercegovački roman se na neki način iščahurio iz ovih književnih vrsta u pedesetim godinama 20.st. u kojima je već tada bila dokinuta jedna vrsta regio-nalizma. Ovaj postratni period u bosanskohercegovačkoj književnosti traje duže nego u drugim dijelovima južnoslavenske zajednice, sve do 1954. kako je označio M. Begić, ali će bosanska osobenost: geopolitička, kulturna, etnička itd. i dalje pružati autorima vrlo dobar materijal za čime drugi pisci tragaju u svojoj imaginaciji.

Bosna i Hercegovina je u 20. st. pretrpjela različite političke, kulturološke i povi-jesne turbulencije iz čega je proizišla ogromna potreba da se o Bosni i njenim ljudima piše. To je u konačnici odredilo i zasebnu poetiku-geopoetiku koja se nalazi na granici istine i fi kcije. Za sagledavanje i određivanje osobenosti poetičke prakse prisutne kod bosanskohercegovačkih autora, potrebno ju je protumačiti kroz kontekst kulturalne teo-rije, upravo zbog toga što je bosanskohercegovački prostor zasebna kulturološka ozna-ka. Različitim oblicima političkih dekreta, dogovora i pregovora u dugoj bosanskoj povijesti dolazilo je do ignoriranja njenog postojanja jezika i naroda. Ali, nemoguće je nešto što postoji dugi niz stoljeća prešutjeti ili ignorirati jer je ono samo sebe već davno imenovalo. U određenim povijesnim trenucima događalo se to da se o BiH govorilo na način kao da je nema, ali dušu njenog naroda nemoguće je učiniti nevidljivom. O tome govore brojni tekstovi stvarani u Bosni, ili izvan njenog teritorija (književnost u egzilu). Brojna književna djela govore o bosanskoj kulturi, tradiciji, njenom identitetu (Meša Selimović, Mehmedalija Mak Dizdar, Ivo Andrić, Skender Kulenović, Isak Sa-mokovlija, Hasan Kikić, Miljenko Jergović, Irfan Horozović, Dževad Karahasan itd.). To su djela koja potvrđuju njenu postojanost, medij koji predstavlja susretalište kultura i tradicija, koncept koji se suprotstavlja nacionalnoj jednoznačnosti. Koliko god Bo-sna za Mešu Selimovića bila povremena mržnja i beskrajna skrivena ljubav, u svoja djela upisao je njenu povijest, zaseban kulturni identitet, potvrđujući ne samo u tom trenutku, nego za svagda, njeno postojanje. Enver Kazaz je romane Irfana Horozovića Imotski kadija, Derviš i smrt i Tvrđavu Meše Selimovića, Sušićeve Pobune, Sijarićev Konak, Kulenovićevu Ponornicu itd. okarakterizirao na način da oni egzistiraju na dekonstruiranju epskog kulturnog koda na čemu se gradi zaseban oblik identiteta. U djelima ovih pisaca na vidjelo izlaze etnografske slike Bosne i njene bogate povijesti, pojedini govori, usmena predaja i običaji koji su pripadali životu prije nego su prešli u umjetničku riječ. Realitet Bosne u književnim djelima bosanskohercegovačkih pisaca je toliko stvaran da se predodžba o njoj počinje tumačiti i sagledavati izvan fi ktivnog diskursa. Identiteti, bez obzira o kojima se radi, silno su različiti, razlomljeni, pa i onda kad govorimo o vlastitom Ja, jer se ego (Ja) formira u beskonačnoj životnoj igri prizivanja i negiranja Drugoga i drugačijega od nas samih. Kako se Ja u tom kolopletu mijenja, tako se događa i preobrazba svijeta. Jedno ne postoji bez drugoga. Pričati, pripovijedati u 20. st. u bosanskohercegovačkoj kulturi značilo je postojati, negirati diskursom pokušaj da se šutnjom potvrdi ono što se na društveno političkoj sceni do-gađalo. Ovim se potvrđuje i E. Saidova teza kako je narativ u središtu svega onoga što su istražitelji i pisci govorili o stranim i dalekim krajevima svijeta; osim toga on



je postao i metod kojim kolonizirani narodi dokazuju svoj vlastiti identitet i postojanje svoje vlastite historije. (10)

Pitanje egzila, pogotovo u postmodernom vremenu je pitanje traume i nostalgije, ali je egzil omogućio da bude i susretalište, htjeli to ili ne htjeli, kultura i identiteta. Pitanje samoodređenja i samobitnosti uvijek se javlja u trusnom i nestabilnom području kada valja razmotriti odnose u tekstu (diskursu) stvarnosti, a pošto je identitet i osobni i društveni, uvijek polje prelamanja moći i znanja, onda identitet postaje problem slože-ne društveno-političke svakodnevice. (11)

Tekst uvijek nosi spomen na kulturu/e iz kojih dolazi, a Umberto Eco bi to na-zvao “odjekom intertekstualnosti”. Intertekstualnost predstavlja asimilaciju tekstova od strane jednog teksta, asimilaciju znakova od strane jednog znaka, čime se semioza nastavlja u nedogled. Prvo, govoriti o bosanskohercegovačkoj književnosti s kraja 20. stoljeća u vremenu društveno-političkih promjena na ovim prostorima kada se pita-nje samobitnosti i nacionalnog određenja ili svrstavanja u određene korpuse tekstova kulture/a je pitanje koje u nesigurnom vremenu, kakvo je donedavno bili naše, izaziva niz protupitanja ne samo kod običnih čitatelja nego i kod onih iz akademske zajednice. Za označavanje ili stvaranje identiteta kako pojedinačnog tako i društvenog presudnu ulogu ima moć: političke, društvene ili kulturne elite koja se temelji na ekonomskoj moći, ali i na duhovnoj moći-znanju. Možda se u ovom drugom krije potreba da se na razini znanstvenog istraživanja progovori o bosanskohercegovačkoj književnosti, kao kulturnom identitetu i njegovoj važnosti u okviru globalne književno poetičke prakse, iz potrebe koja je jača od samih istražitelja jer u svakom tekstu progovaraju prethodni tekstovi, još davno napisani, u namjeri da ih se iz polutame stoljetnih ušutkavanja iznese na vidjelo. Drugi razlog bi se mogao tražiti u nastojanju premošćivanja granice i razlike nacionalnih književnosti ne samo ovih prostora nego i šire. Tekstovi su odrazi kulture oni su uvir ali i izvorište nove čovjekove duhovnosti, još prije njegovog autora.

Riječi Selimovićevog Hasana predstavljaju obranu identiteta, dostojanstva te pre-dočavanja povijesne istine o Bosni koju Carevina nije htjela vidjeti.

A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudo što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro neće-mo znati ni ko smo (...) drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni, a odbacuju kad odslužimo, najtuž-niji vilajet na svijetu, najnesrećniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome, i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđu svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo plemeniti iz prkosa. Vi ste bezobzirni iz bijesa. Ko je onda zaostao? (12)

Postmoderna misao je multikulturalnost imenovala kao susretalište i uvažavanje različitih kultura i tradicija. Diskusija o multikulturalnosti u današnjem vremenu vodi



231

se na visokim razinama akademskih i političkih rasprava, koje u konačnici imaju za cilj poučavanje malih i divljih naroda o zajedničkom suživotu s drugima. Koji apsurd! U BiH svakodnevni život je oduvijek imao oznaku multikulturalnosti koja se živjela i prakticirala bez ikakvih propisa, dekreta ili naredbi. To je bio način života gdje se ra-zličitost nije smatrala nikakvim hendikepom, naprotiv, na ovaj način se samo duhovno bogatio i oplemenjivao bosanskohercegovački narod.

A Selimovićev Nurudin, kao “neutralna” pripovjedačka svijest, proizišla iz tradi-cionalne patrijarhalne sredine u svoju knjigu života će zapisati izvješće o Hasanovom dolasku iz Carigrada u Dubrovnik i glasovima kultura identifi cirati različitost, ne bi-vajući svjestan kako govori kao multikulturalna svijest koja daje dovoljno prostora prožimanju tekstova kultura, pa čak i u običnim trivijalnim situacijama. Ona je govo-rila evropske ljubavne stihove, on istočne, a to je isto. Nikad im tuđe riječi nisu bile potrebnije, a to je isto, kao da su izmišljali svoje. (13)

Reflection of National and Cultural Identity in Literary Works of Bosnian Writers in the 20th Century

Summary

This paper tells about the historical development of Bosnian literature from the arrival of Austro-Hungary to the modern times. The author emphasizes the fact that the histo-rical, spiritual and cultural being of Bosnia has always had big impact on literary works of Bosnian writers. Numerous literary works speak of Bosnian culture, tradition and its identity, but they never refl ect national uniformity, but rather meeting of different cultures and traditions.



Izvori

1. Edhem Mulabdić: Iz Autobiografi je, Novi Behar, 4/1930/31, 21, 306-3072. J. Culer: O dekonstrukciji, Zagreb, 1991.3. Alija Nametak: Predgovor u Zeleno busenje , Matica hrvatska, Zagreb, 1944,

str. 224. Muhsin Rizvić: Bosanskohercegovačke književne studije, V. Masleša, Sarajevo,

1980.5. Muhsin Rizvić: Književno stvaranje muslimanskih pisaca u Bosni i Hercegovini u

doba austrougarske vladavine, op. Cit. , I, 251)6. Enes Duraković: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Izdavačka kuća Alef

Sarajevo, 1998. str. 33.7. Isidora Sekulić: Jedna reč bosanskim književnicima, gostima Beograda. U: Iz do-

maćih književnosti II. Beograd 1985., str 254.8. M. Begić: Uz književna kretanja u BiH poslije oslobođenja. U: Raskršća III. Svje-

tlost, Sarajevo, 1976. str. 218.9. Isto, str. 220.10. Said Edward. Kultura i imperijalizam. U: Izraz, god. III, broj 10-11, Sarajevo,

str. 4.11. Alma Denić Grabić: Bosanskohercegovački roman na kraju 20. stoljeća, BZK

“Preporod”, Brčko Distrikt, 2010. str. 6.12. Meša Selimović: Derviš i smrt, Svjetlost, Sarajevo 1971. str. 341.13. Isto, str. 344.


Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.Katedra za historiju umjetnosti – Odsjek za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu

Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period savremene

bosanskohercegovačke kulture: uloga i značaj bošnjačkih umjetnika

Sažetak: Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća predstavljaju jedan od najzna-čajnijih perioda u savremenoj bosanskohercegovačkoj kulturi. Vrijeme je to iznimnih doprinosa u oblasti likovnih umjetnosti, arhitekture, književnosti, glazbe i fi lma, kao i period utemeljenja nekih od kapitalnih izdavačkih, muzejsko-galerijskih, naučno-istra-živačkih, teatarskih i fi lmskih projekata. Osobiti iskorak zabilježen je u oblasti likovnih umjetnosti, primarno u grafi čkom mediju. Bosanskohercegovačka grafi ka šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća predstavlja visoke domete tadašnje jugoslavenske i evropske grafi ke, a istovremeno se kroz nju mogu pratiti specifi čni modaliteti recepcije elemenata umjetnosti kasnog modernizma, kao i vrlo rani i formalno-sadržajno razuđe-ni primjeri usvajanja i tematiziranja postmodernog senzibiliteta. To potvrđuje zapaženo sudjelovanje bosanskohercegovačkih grafi čara na domaćim i međunarodnim grafi čkim izložbama i projektima kao i prestižne nagrade koje su na njima osvojili. Ono što oso-bito izdvaja bosanskohercegovačke grafi čare sedme decenije jest sadržajno-tematsko vezivanje elemenata likovnog moderniteta sa vlastitim kulturnohistorijskim naslije-đem. Ova karakteristika bosanskohercegovačke grafi ke kasnog modernizma osobito je zanimljiva jer je riječ o generaciji grafi čara (Memnuna Vila, Halil Tikveša, Dževad Hozo, Kemal Širbegović, Emir Dragulj, Nusret Hrvanović, Mersad Berber, Esad Muftić, Ragib Lubovac, Safet Zec, Ismar Mujezinović, Mensur Verlašević...) koji su se mora-li školovati na likovnim akademijama izvan matične sredine (u Ljubljani, Beogradu i Zagrebu) sve do osnutka Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevu (1972). U kratkom vremenskom periodu poslijeratne bosanskohercegovačke umjetnosti došlo je do, s jedne strane, naglašenog otvaranja modernom likovnom izrazu i napuštanju dotada domi-nantnog socrealističkog izraza i, s druge strane, do gotovo istovremenog ispreplitanja postmodernog senzibiliteta koji je omogućio rasterećeno traganje domaćih umjetnika za vlastitim obrascima moderniteta, i ublažio, na svojevrstan način, imanentni kompleks zaostajanja za likovno razvijenijim jugoslavenskim i evropskim sredinama. Model bo-sanskohercegovačkog višestoljetnog iskustva mišljenja transverzaliteta i transkulturali-teta nametnuo se kao model postmodernog mišljenja, bivanja i djelovanja i prije njego-

3 Sedma i osma decenija 20. stoljeća – formativni period


vog teorijskog uobličavanja od strane evropskih i američkih mislilaca: način njegovog tematiziranja na listovima vodećih bosanskohercegovačkih grafi čara osme decenije 20. stoljeća izbjegao je opasnu blizinu ideologije i umjetnosti u koju može odvesti opsesivno traganje za identitetom. Takve interpretacije nalazimo sinhrono kako u grafi ci tako i u arhitekturi, glazbi i književnosti predmetnog razdoblja koje se time značenjski i vrijed-nosno ističe u ukupnosti savremene bh. kulturne historije.Ključne riječi: savremena bh. kultura, bh. grafi ka, modernizam, postmodernizam, bošnjački umjetnici, međunarodni izložbeni projekti, kultura pamćenja, kritičko propi-tivanje tradicije i moderniteta.

Uvodne napomene

Šezdesete i sedamdesete godine dvadesetog stoljeća u Bosni i Hercegovini mogu se, osobito s današnje vremenske distance koja omogućava potpunije sagledavanje prilika, sasvim utemeljeno smatrati jednim od najdinamičnijih i najznačajnijih razdoblja savre-mene bh. kulturne historije, kako u oblasti likovnih umjetnosti i arhitekture, tako i u oblasti književnosti, glazbe i scenskih umjetnosti. Ovo je razdoblje bilo obilježeno sve aktivnijim uključivanjem bosanskohercegovačkih umjetnika u kulturni život jugosla-venske zajednice i međunarodne likovne scene i oslobađanjem od isključivo utilitarne, angažirane i ideološke orijentacije koja je obilježila period neposredno nakon Drugog svjetskog rata. I u svjetskim razmjerima, sedma i osma decenija bile su obilježene vrlo složenim društveno-političkim zbivanjima: od šezdesetosmaških protesta širom Evro-pe do sve ubrzanijeg procesa dekolonizacije i pojave niza novih pokreta koji pozivaju na rodnu i rasnu slobodu i jednakost, u širem, globalnom kontekstu. Ono što je bilo do tada izvan središta – u pogledu rase, spola, ekonomskog utjecaja, a u pogledu umjetno-sti to bi se moglo proširiti i na pitanje marginaliziranosti tzv. malih kultura i likovnih sredina, počelo je sudjelovati u novom, postmodernom, pluralističkom pogledu na hi-storiografi ju i historiju umjetnosti. Interes za vlastito kulturno naslijeđe, uz nastojanje da se ono kontekstualizira s prilikama u okruženju, rezultiralo je u sedmom i osmom desetljeću u Bosni i Hercegovini izuzetnom izdavačkom i izlagačkom aktivnošću, po-kretanjem nekih od kapitalnih kulturnih institucija i edicija, oživljavanjem i pokreta-njem značajnog broja stručnih časopisa iz oblasti likovnih umjetnosti, književnosti i fi lma te organiziranjem naučno-istraživačkih projekata i simpozija.1 Ovo je, ujedno, bio period kada su upravo bošnjački umjetnici i arhitekti po prvi puta u značajnom

1 Godine 1974. književnik Branko Ćopić iznio je sljedeću misao o kulturnom razvitku Bosne i Hercegovine u periodu nakon Drugog svjetskog rata: “Kulturni procvat i razmah umjetničkog i naučnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini idu takvim tempom i daju takve rezultate da mi se sve čini kako je ova republika u tome pogledu najdalje odmakla od onog stanja zatečenog nakon oslobođenja. To naročito važi za posljednjih desetak godina kad se taj stvaralački zahvat još više proširuje i produbljuje.” A Skender Kulenović: “Ako bi se poredili rezultati sadašnjeg umjetničkog stvaralaštva s onim što je učinjeno između dva rata, onda mogu da kažem da je Bosna i Hercegovina učinila veliki napredak na području kulture.” (Citirano prema: Mihajlo Vujanić, Odlasci bez rastajanja, susret sa stvaraocima koji žive i rade u Beogradu, Odjek, Sarajevo, 15.12.1974).



235

broju i s iznimnim ostvarenjima ostvarili punu regionalnu i međunarodnu afi rmaciju i činili jezgro onoga što će tadašnja kritika bez obzira na sredinu u kojoj su živjeli i djelovali, prepoznati kao novi fenomen bosanskohercegovačke grafi ke i arhitekture sarajevskog kruga.

Društveno-politički okvir BiH predmetnog razdoblja

Šezdesete i sedamdesete godine 20. stoljeća bile su iznimno važne za politički, društve-ni i kulturni život u Bosni i Hercegovini u cjelini i njen položaj unutar jugoslavenske zajednice, a osobito za budućnost i defi niranje bošnjačkog naroda. Nekoliko naučnih skupova organiziranih u tom periodu, poput tematske rasprave vodećih kulturnih dje-latnika o kulturnom naslijeđu naroda Bosne i Hercegovine (1969.)2 i, nekoliko godina kasnije, Bosanskohercegovačkog sabora kulture (1974.), ukazali su na složene društve-no-političke odnose i neravnopravan položaj Bosne i Hercegovine unutar jugoslaven-ske zajednice. U jednom od tekstova iz 1969. godine, pisanim uz raspravu o kulturnom naslijeđu Bosne i Hercegovine, istaknuti su i “razlozi prvenstveno političke prirode koji su to naslijeđe planski i sistematski zataškavali ili su ga razjedinjavali, i samo u iznimnim i u pojedinačnim slučajevima afi rmirali, toliko koliko je trebalo potkrijepiti jednu od nacionalističkih teza o pripadnosti nečeg i nekog jednoj od vodećih jugosla-venskih nacija.”3 Umjesto takvog pristupa, pozivalo se na to da “svaka kulturna sredina insistira na specifi čnoj težini svoje baštine, a da sve zajedno zatim traže svoj zajednički imenitelj.”4 Iste godine, Mak Dizdar naglašava važnost tzv. malih kultura u suvreme-noj historiografi ji, osobito onih koje su, poput bosanskohercegovačke, “obojene hete-rogenim izrazima i simbolima na raskršću bizantijsko-islamskog Istoka i romansko-germanskog Zapada.”5 U promišljanju odnosa prema kulturnom naslijeđu, uočeno je da “pristup kulturnom naslijeđu izražava stupanj historijske svijesti jedne nacije”6 u kojem osobitu ulogu imaju tragovi naslijeđa u opusima “modernih slikara, pjesnika, urbanista, grafi čara i arhitekata koji time žele realizirati svoju želju za kontinuitetom” pri čemu “želja za identitetom postaje ravna želji za dostojanstvom.”7

2 Svi tekstovi objavljeni su u tematskom separatu pod naslovom Zapisi i suočavanja: O kulturnom naslijeđu naroda Bosne i Hercegovine, u časopisu Izraz, br. 12, god. XIII, decembar 1969, str. 597-622.

3 Dizdar, Izraz, br. 12, str. 606. Značajno je primijetiti kako je u sarajevskom listu Oslobođenje 10.12.1970. na str. 8. bio objavljen dodatak pod nazivom Teza za javnu diskusiju: Idejno-politički zadaci SK u utvrđivanju i realizaciji kulturne politike, a u kojem se naglašavao ”... slobodan razvoj svake nacionalne kulture, isticanje njenih pravih vrijednosti kao dijela ukupnih kulturnih vrijednosti svih naših naroda.” Na istom mjestu također je bilo istaknuto kako su to “kao jedinu ispravnu alternativu istakla i dva naučna simpozija održana u novije vrijeme – o Jezičkoj to-leranciji i o Savremenoj bh. književnosti”. Vidjeti i: E. Dizdar, Poruke predaka pred ispitom savremenika (razgovor s Miodragom Bogićevićem), Oslobođenje, Sarajevo, 10.11.1974.

4 Dizdar, str. 607.5 Mak Dizdar, Marginalije na temu o kulturnom naslijeđu, Izraz, br. 12, str. 600-601. 6 Predrag Palavestra, Izraz, br. 12, str. 609.7 Husein Tahmiščić, Suočeni s raznovrsnošću, Izraz, br. 12, str. 616.



Šezdesete i sedamdesete godine bile su od osobitog značaja za bošnjački (musli-manski) dio stanovništva u Bosni i Hercegovini, osobito kada je riječ o pitanju defi -niranja njegova nacionalnog identiteta. Od 1961. godine i prvog uvođenja statističke odrednice “Musliman u etničkom smislu”, zatim djelovanja grupe intelektualaca u emigraciji koja reaktualizira ideju bošnjaštva,8 preko šeste baklje izmijenjenog grba SFRJ (1963), pa sve do ustavnih amandmana (1971), odnosno Ustava iz 1974. godine, razvijalo se vrlo složeno tkanje koje je otvorilo pitanje nacionalnog identiteta bošnjač-kog naroda.9 Ovakve su prilike, nesumnjivo, potaknule izraženiju brojnost i aktivniju ulogu bošnjačkih umjetnika na likovnoj sceni Bosne i Hercegovine u drugoj trećini 20. stoljeća. U okviru brojnih skupova, inicijativa, znanstvenih projekata i naučnih raspra-va koje su imale za cilj osnažiti uvjerenje o zasebnosti bosanskohercegovačke kulturne tradicije i baštine i o utemeljenosti njenog znanstvenog istraživanja i valorizacije u tom novom svjetlu, otvorile su se između ostalog i brojne rasprave o pitanju bosanskog jezika10, bosanskog duha u književnosti11, historije bosanskohercegovačke književ-nosti, gostovanja i proporcionalne zastupljenosti bosanskohercegovačkih umjetnika u velikim, kolektivnim izlagačkim projektima.12 Istovremeno, na osnaženoj liniji takvog

8 Tezu o bošnjaštvu kao stvarnoj i jedinoj bosanskomuslimanskoj nacionalnoj identifi kaciji prvi put jasno je iznio Adil Zulfi karpašić u članku objavljenom u časopisu Bosanski pogledi, septembar – oktobar 1963, Fribourg, Švicar-ska. Dr. Smail Balić na istome tragu objavljuje u Beču deset godina kasnije knjigu Kultura Bošnjaka – muslimanska komponenta, Beč (vlastita naklada), 1973. (Vidjeti i: Smail Balić, Kulturni razvitak bh. Muslimana iza rata, Bosan-ski pogledi, Fribourg, V/1964, str. 5-8.) Detaljnije o društveno-političkim prilikama spomenutog perioda vidjeti u: Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.

9 Značajno je napomenuti da je u navedenom razdoblju otvoren i Islamski teološki fakultet (1977) čime su bosanski muslimani, u sistemu visokog obrazovanja, dobili i fakultet teološkog studija. Početkom 1970-ih godina pokrenut je, unutar Islamske zajednice, i list Preporod koji je, pored vjerskih tema kojima se primarno bavio, tematizirao i pitanja iz društvenog i kulturnog života bosanskih muslimana i bosanskohercegovačkog društva.

10 Spomenimo tek nekoliko tekstova o pitanju bosanskog jezika koji su se javili u tadašnjoj periodici i dnevnim listo-vima sedamdesetih godina: Asim Peco, O specifi čnosti govora naših muslimana, Književnost i jezik, XVII/1970, 1, 32-39; Ne može biti govora o nekom posebnom jeziku naših Muslimana, Vjesnik, XXXI/1970, 8336 (6. V); Bosanskohercegovačka varijanta i muslimanska književnost, Vjesnik u srijedu, 3.2.1971, 979; A. Peco, Proučava-nje bosansko-hercegovačkog govora, Institut za jezik i književnost, Sarajevo, 1974. Podsjetimo: Institut za jezik otvoren je u Sarajevu 1973. godine i dao je snažan poticaj znanstvenom pristupu u proučavanju bosanskog jezika.

11 Dr. Muhamed Filipović, Bosanski duh u književnosti – šta je to, Život, br. 3, god. XVI, mart 1967, str. 3-18. U spomenutom tekstu autor analizira posljedice redukcije “povijesnog iskustva, narodnog duha, na nacionalno isku-stvo” zbog kojeg se bosanska književnost do tada, “po duhu, defi nirala kao nacionalna književnost, a po tematskom i doživljajnom sadržaju kao regionalna književnost”. Iako je proces emancipacije od takvih interpretacija autor dominantno prepoznao u dječjoj bh. književnosti i dijelom u poeziji Žalice, Sarajlića, Tahmiščića i Trifunovića, tek s nastupom romana Derviša Sušića, Meše Selimovića i poezijom Maka Dizdara, Filipović smatra da su ostvarena djela koja tematiziraju i re-kreiraju bosanski duh u književnosti. Spomenuti Filipovićev tekst izazvao je brojne re-akcije i polemike. Spomenimo ovom prilikom tekst Novice Petkovića O jednoj doslednoj nedoslednosti (Život, br. 5, god. XVI, 1967, str. 3-11), koji kritizira Filipovićevo “odbacivanje nekih osnovnih tokova u bh. književnosti kao stranih bosanskom duhu.”

12 Nezadovoljstvo brojem prisutnih bosanskohercegovačkih autora i načinom izlaganja njihovih djela te brojem bh. članova organizacionog odbora izložbe bilo je osobito izraženo prilikom velikog izlagačkog projekta Umjetnost na tlu Jugoslavije – od prethistorije do danas, a koji je bio održan u Grand Palaisu u Parizu 1970. godine. Bosansko-hercegovački stručnjaci zamjerili su zapostavljenost i tek parcijalnu prezentiranost bosanskohercegovačkog kultur-nog naslijeđa, pri čemu su neka razdoblja, poput islamske umjetnosti i jevrejske tradicije, a koja su jedinstvena u evropskom kulturnom kontekstu, bila sasvim ispuštena. Vidjeti: Protest umetnika BiH, Nedeljne novosti, Beograd, 3.1.1971; Abid Budimlić, Nezadovoljni i u Sarajevu, Vjesnik, Sarajevo, 5.1.1971; M. Vujanović, U čemu je suština



237

razumijevanja i interpretiranja kulturno-historijskih i društveno-političkih prilika u Bo-sni i Hercegovini, bošnjački nacionalni korpus nastojao je sve artikuliranije odrediti svoje mjesto i ulogu, kroz posebnost, ali i potpunu uključenost u sveukupne prilike i “kolektivnu sudbinu” naroda koji obitavaju prostore Bosne i Hercegovine.13

U pokušaju znanstvenog utemeljenja specifi čnosti bosanskohercegovačke kultur-ne tradicije u jugoslavenskoj zajednici naroda, održan je 1974. godine spomenuti Bo-sanskohercegovački sabor kulture uz koji je realiziran i jedan od prvih sveobuhvat-nih istraživačko-izložbenih projekata pod nazivom Umjetnost Bosne i Hercegovine 1945–1974. u organizaciji Umjetničke galerije BiH u Sarajevu.14 Godinu ranije, 1973, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine inicirala je objavljivanje višeto-mne historije bosanskohercegovačke umjetnosti. Kao voditelj projekta bio je imenovan akademik Vojo Dimitrijević, a realizacija prvih pet tomova bila je planirana do 1980. godine.15 Istih godina govorilo se i o nužnosti otvaranja katedre za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu16 koja je trebala upotpuniti i osnažiti rad novoo-tvorene Akademije za likovnu umjetnost (1972) u Sarajevu, čiji je prvi dekan bio prof. dr. Muhamed Karamehmedović.

nesporazuma, Oslobođenje, Sarajevo, 7.1.1971. Održavanje te izložbe otvorilo je i mnoga, do tada, potisnuta pita-nja kao što su pitanje mjesta i uloge Sarajeva kao kulturnog centra u odnosu na druge republičke centre, te pitanje istraživanja i valorizacije domaćeg kulturnog stvaralaštva zbog čega je već u toku održavanja izložbe o umjetnosti Jugoslavije pokrenuta inicijativa za organiziranje izložbe o umjetnosti i kulturi na tlu Bosne i Hercegovine (Nove inspiracije, Oslobođenje, Sarajevo, 4.12.1971). Pariska izložba jugoslavenske umjetnosti bila je kasnije otvorena i u sarajevskoj Skenderiji od 28.7. do 7.12 1971. godine. Glasovi nezadovoljstva mogli su se čuti i u drugim prilikama, vidjeti: Smail Tihić, O čemu se radi – odsustvo kriterija ili nedozrelost?, Oslobođenje, XVIII, 4633, 7.5.1961, 6. (u povodu jugoslavenske izložbe u Londonu) kao i: Nihad Agić, Obijest kritičkog arbitra, Oslobođenje, Sarajevo, 24.8.1977, 10. (zbog neuključivanja bh. autora na izložbu Jugoslovenska umjetnost 20. stoljeća u Mostaru).

13 U ovom kontekstu možemo podsjetiti na V Kongres historičara Jugoslavije početkom septembra 1969. godine, prvi znanstveni forum na kojem se nacionalno pitanje Bošnjaka naučno postavilo i na kojem je dr. Avdo Sućeska iznio referat o “historijskim osnovama posebnosti bosansko-hercegovačkih muslimana”. Od iznimnog je značenja u smi-slu afi rmacije bošnjačkog nacionalnog i kulturnog identiteta bio referat Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas koji je akademik Midhat Begić podnio na Simpoziju o savremenoj književnosti Bosne i Her-cegovine održanom u Sarajevu u novembru 1970. godine, a u kojem je pozvao na sastavljanje nove historije knji-ževnosti Bosne i Hercegovine koja bi prvi put revalorizirala do tada zanemarivanu književnu građu (Midhat Begić, Književna kretanja u Bosni i Hercegovini od 1945. do danas (u: Simpozij o savremenoj književnosti BiH, Svjetlost, Sarajevo, 1971, str. 77-98). Uslijedila je monografi ja Muhsina Rizvića o Beharu 1971. godine. Iste godine Muha-med Hadžijahić i Atif Purivatra sastavljaju Građu za bibliografi ju o nacionalnoj problematici bosanskih Muslimana (Sarajevo, 1971). Alija Isaković sastavlja 1972. godine prvu antologiju bošnjačke književnosti pod nazivom Biserje. Godine 1974. dr. Muhamed Hadžijahić objavio je studiju Od tradicije do identiteta, o “genezi nacionalnog pitanja bosanskih muslimana”. Navedeno prema: M. Ćeman, Bibliografi ja bošnjačke književnosti, Sebil, Zagreb, 1994; Mustafa Imamović, Historija Bošnjaka, str. 566-567; Mustafa Imamović, Studija o “kulturnom preporodu” kod Muslimana, Gledišta, XII/1971, 11-12, str. 1638-1644.

14 Kao pisani dokument sa spomenutog Sabora objavljena je knjiga Kultura u SR BiH 1945–1975, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1976.

15 Vidjeti, H. B., Istorija likovnih umjetnosti iz ANUBiH, Večernje novine, Sarajevo, 18.1.1973.16 Anketa “Odjeka”, Odjek, Sarajevo, 15.2.1974. U spomenutoj anketi časopisa Odjek Voja Dimitrijević ukazao je na

nužnost otvaranja katedre za historiju umjetnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu čije je nepostojanje, prema mišljenju spomenutog umjetnika, dovodilo Bosnu i Hercegovinu u nepovoljan odnos u usporedbi s drugim jugosla-venskim republikama.



Muzejsko-galerijske institucije i izlagački projekti

S ciljem pokretanja znanstveno-istraživačkih projekata kojima bi se istraživala i va-lorizirala kulturna baština, šezdesetih i sedamdesetih godina otvoren je niz značajnih muzejskih i galerijskih institucija, između ostalih: Muzej književnosti BiH u Saraje-vu (1961), Muzej Branka Šotre u Stocu (ekspozitura Umjetničke galerije BiH, 1963), Galerija portreta u Tuzli (1964), Muzej grada Zenice (1966), Muzej Jevreja BiH u Sarajevu (1966), Ekspozitura Umjetničke galerije u Mostaru (1969), Samostalna mu-zejska zbirka u Bijeljini (1970), Umjetnička galerija u Banjoj Luci (1971), Galerija Jovana Bijelića u Bosanskom Petrovcu (1972, dio Muzeja Pounja u Bihaću), Zavičajni muzej u Livnu (1974), Galerija Rizah Štetić u Brčkom (1975).17 Jedan od najznačaj-nijih izlagačkih prostora, otvoren u tom periodu, bila je nesumnjivo Gradska galerija Collegium artisticum u Sarajevu u kojoj je prva izložba održana u aprilu 1975. godine, a koja je imala za cilj ponuditi veće izlagačke prostore čiji je nedostatak bio jedan od ključnih argumenata u opravdavanju činjenice neodržavanja velikih gostujućih ino-zemnih izložbi u Sarajevu. Iz istog perioda treba spomenuti i vrlo aktivno djelovanje Umjetničkog paviljona u Sarajevu (1947–1975) u kojem se od 1968. do 1974. održa-vao Sarajevski salon, a čije je zatvaranje 1975. godine bilo jedan od dodatnih poticaja za otvaranje veće gradske galerije u Sarajevu.

U međunarodnoj afi rmaciji bosanskohercegovačke likovne umjetnosti, uz djelova-nje Umjetničke galerije BiH u Sarajevu, značajno je bilo i pokretanje Jesenjeg salona koji se održavao svake dvije godine u Banjoj Luci (1961), umjetničke kolonije u Po-čitelju (1965) te djelovanje Galerije jugoslovenskog portreta u Tuzli i ljetne kiparske kolonije u Ostrošcu. Uz redovite godišnje izložbe Umjetničke kolonije u Počitelju, umjetničke izložbe bile su održavane i u okviru drugih kulturnih manifestacija kao što su bili Jesenji likovni salon, koji se održavao u okviru Oktobarskih dana kulture u Sa-rajevu, te Slovo Gorčina koje se od 1971. godine održava u spomen na pjesnika Maka Dizdara u blizini jednog od najznačajnijih lokaliteta bosanskog srednjovjekovlja, ne-kropoli stećaka u Radimlji kod Stoca.18 Godine 1974. u sarajevskom časopisu “Odjek” bio je objavljen impozantan popis više od pedeset stalnih kulturnih manifestacija koje su se održavale u Bosni i Hercegovini u periodu sedme i osme decenije, od kojih su neke bile značajne i u evropskom kulturnom kontekstu.19 Od književnih manifestacija, u spomenutom periodu bili su značajni majski Sarajevski dani poezije, međunarodna smotra koja se održava od 1962. godine, Oktobarski dani kulture u Sarajevu, majski Ši-

17 Prema: Krunoslava Topolovac, Muzeji i galerije, u: Kultura u SRBiH 1945–1975, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1976, str. 45-57.

18 Zanimljivo da je iste godine, u ozračju probuđenog zanimanja za proučavanje kulturnog naslijeđa, u Zenici održan simpozij pod nazivom Srednjovjekovna Bosna i evropska kultura (H. D. Simpozijum o kulturi srednjovjekovne Bosne, Borba, Beograd, 3.10.1971), a spomenuta izložba Umjetnost na tlu Jugoslavije – od prethistorije do danas, koja je nakon Pariza 1971. godine postavljena i u Sarajevu, bila je na platou Skenderije popraćena velikom izlož-bom srednjovjekovnih bosanskih stećaka.

19 Milenko Radošević, Stvaralačka raznovrsnost, Odjek, Sarajevo, 15.12.1974.



239

mićevi susreti u Drinovcima kod Gruda (od 1964), Šantićeve večeri poezije u Mostaru (od 1969), Kočićev zbor u Stričićima kod Banje Luke (od 1966), septembarsko Slovo Gorčina u Stocu, majski Kikićevi susreti u Gradačcu (od 1972), Trebinjske večeri poe-zije (od 1968),20 Andrićevi dani kulture (od 1975), Susreti književne omladine u Banjoj Luci (od 1969), Susreti Zija Dizdarević u Fojnici, Kiseljaku, Visokom, Ljubuškom, Kreševu, Brezi i Busovači (od 1977) te Višegradska staza (od 1975).21

Izdavački projekti, stručni časopisi i periodika, kulturne manifestacije

Kao jedan od ključnih projekata za buduće istraživanje, naučno valoriziranje i objavlji-vanje građe iz oblasti kulturnog naslijeđa bilo je svakako pokretanje biblioteke Kultur-no naslijeđe BiH 1963. godine od dvije sarajevske izdavačke kuće – Svjetlost i Veselin Masleša, pri čemu je Svjetlost radila na pripremanju i objavljivanju djela iz oblasti književnosti, jezika i kazališta dok je Veselin Masleša objavljivao radove iz oblasti ar-hitekture, historije, historije umjetnosti i društvenih nauka. Spomenimo da je do 1973. godine, biblioteka Kulturno naslijeđe BiH objavila čak deset novih naslova iz oblasti likovnih umjetnosti22 te da je iste godine izdavačka kuća Svjetlost dobila nagradu za najuspješniji izdavački projekt u Jugoslaviji upravo za spomenutu ediciju, od Skupšti-ne grada Beograda i Udruženja izdavača i knjižara Jugoslavije.23

Upravo će u izdanju Svjetlosti i Veselina Masleše šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća izići sabrana djela, zbirke pripovjedaka, zbirke poezije i romani vodećih imena moderne bosanskohercegovačke književnosti kao i neki od ključnih književnih prvijenaca.24 Dovoljno je podsjetiti na godinu 1966. i događaj koji se rijetko bilježi i u

20 Veliki broj kulturnih manifestacija koje su se svake godine održavale u području Hercegovine naveo je 70-ih godina na iniciranje održavanja tzv. Hercegovačkih dana kulture na kojima bi se programski ujedinile kulturne priredbe koje su se održavale u regiji. Vidjeti: Č. Krehić, Hercegovački dani kulture – da ili ne?, Vjesnik, Zagreb, 14.11.1973.

21 Vidjeti i u: Mapa književne baštine Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti Bosne i Herce-govine, Sarajevo, 1989, str. 29-30.

22 U prvih deset godina djelovanja biblioteka Kulturno naslijeđe BiH objavila je sljedeće naslove iz oblasti likovnih umjetnosti: M. Wenzel: Ukrasni motivi na stećcima, Š. Bešlagić, Stećci, Đ. Mazalić, Leksikon umjetnika BiH, Z. Kajmaković, Zidno slikarstvo u BiH, S. Tihić, Jovan Bijelić, Đ. Basler, Arhitektura kasnoantičkog doba u BiH, Dž. Čelić i M. Mujezinović, Stari mostovi u BiH, M. Kadić, Starinska seoska kuća u BiH, P. Anđelić, Bobovac, Kraljeva Sutjeska Vidjeti članak: Marina Trumić, Imate Sarajevo – Značajan jubilej, Oko, Zagreb, 28.11.1973.

23 Vidjeti u: Miodrag Bogićević, Izdavačka djelatnost kao dio kulturnog preobražaja, u: Kultura u SRBiH 1945–1975, str. 71-79. i Risto Trifković, Osvrt na ediciju “Kulturno naslijeđe Bosne i Hercegovine” u izdanju Svjetlosti, Život, 11-12, god. XXIV, knj. XLVIII, novembar – decembar 1975, str. 503-511.

24 Izdvojimo neke od naslova: Izet Sarajlić, Minutu ćutanja (zbirka poezije), Svjetlost, 1960; Meša Selimović, Tišine, Svjetlost, 1961; Šukrija Pandžo, Samo još kosovi zvižduću (pripovjetke za djecu), Svjetlost, 1961; Meša Selimović, Tuđa zemlja (pripovjetke), Veselin Masleša, 1962; Ćamil Sijarić, Naša snaha i mi momci, Veselin Masleša, 1962; Poezija Sarajeva, Svjetlost, 1963; Ahmet Hromadžić, Okamenjeni vukovi, Svjetlost, 1964; Hamid Dizdar, Niko se ne vraća (1964) i Proljeće u Hercegovini (pjesme), Svjetlost, 1965; Nasiha Kapidžić-Hadžić, Vezeni most (poezija za djecu), Svjetlost, 1965; Šukrija Pandžo, Bliže su postale zvijezde (pjesme), Svjetlost, 1965; Ahmet Hromadžić, Zlatorun, Svjetlost, 1966; Alija Isaković, Semafor (priče), Veselin Masleša, 1966; Vitomir Lukić, Album, Svjetlost, 1968; Skender Kulenović, Izabrane pjesme, Svjetlost, 1969; Vitomir Lukić, Praznik stvari (poezija), Svjetlost,



mnogo razvijenijim evropskim književnim sredinama, a riječ je o pojavi dva izuzetna književna djela: romanu Derviš i smrt Meše Selimovića i zbirci poezije Maka Dizdara Kameni spavač. Bosanskohercegovački fi lozof Kasim Prohić (1937–1984) zapisao je kako su ta dva djela “učinila takav prijelom u shvaćanju umjetničke vrijednosti knji-ževnog teksta, a potom i o predstavi o literaturi kojoj izvorno pripadaju, da ih možemo imenovati kao graničnu liniju od koje jedan put vodi u autentična umjetnička svjedo-čanstva od šireg kulturnog značaja, a drugi ili u rutinerstvo spisateljskog zanata ili u puki diletantizam i neispisanost književnog rukopisa.” “Poslije ovih djela”, smatrao je Prohić, “književno stvarati postalo je mnogo teže, ali i – izazovnije.”25

U spomenutom periodu objavljena su još neka od temeljnih djela bosanskoherce-govačke književnosti druge polovice 20. stoljeća kao što su roman Bihorci (1956) Ća-mila Sijarića, romani Derviša Sušića Ja, Danilo (1960), Danilo u stavu mirno (1961), Uhode (1971), Hodža strah (1973) i njegova zbirka pripovijetki Pobune (1966); zbirke pjesama Maka Dizdara Okrutnosti kruga (1961), Koljena za Madonu (1963) i Ostr-va (1966), pripovijetke Nedžada Ibrišimovića Kuća zatvorenih vrata (1964), almanah mladih bosanskohercegovačkih pjesnika Sudbonosni dječaci (1966, ur. Abdulah Si-dran, Duško Trifunović, Milenko Radošević), romani Nedžada Ibrišimovića – Ugursuz (1968) i Karabeg (1971), Soneti Skendera Kulenovića (1968), roman Tvrđava Meše Selimovića (1970), zbirka lirike Šahbaza Abdulaha Sidrana (1970), izbor bh. putopisa Hodoljublja, (1971, ur. Alija Isaković), Talhe Irfana Horozovića (1972), Pisma iz Azije Zuke Džumhura (1974), Larva Bisere Alikadić (1974), zbirka proza Alije Isakovića Taj čovjek (1975), roman Ponornica Skendera Kulenovića (1977), Izabrane pjesme Nikole Šopa (1978).

Pokretanje edicije Kulturna baština BiH kao i poticanje istraživanja i objavljivanja dotada nedovoljno poznatih ili neistraženih djela književne i rukopisne građe od većih sarajevskih izdavačkih kuća, rezultiralo je iznimnim brojem novih naslova iz historije bosanskohercegovačke (ponajviše bošnjačke) književnosti i umjetnosti, a što će, kao logičnu posljedicu, imati niz novih studija iz oblasti književne teorije, kritike i histo-riografi je.26

1969; Meša Selimović, Sabrana djela I-VII, Sarajevo, 1970; Alija Isaković, Prednost imaju oni koji ulaze (afo-rizmi), Svjetlost, 1971; Osman Đikić, Sabrana djela, Svjetlost, 1971; Skender Kulenović, Izabrana djela, Veselin Masleša, 1971; Zaim Topčić, Zemlja heretika, Svjetlost, 1972; Jakov Jurišić, Grob koji traje (poezija), Veselin Ma-sleša, 1972; Risto Trifković, Bosanskohercegovački pripovjedači, Veselin Masleša, 1973; Vitomir Lukić, Životinje i ljudi (pripovjetke), Svjetlost, 1973; Vitomir Lukić, Sanovnik nasmijane duše, Veselin Masleša, 1976; Jakov Jurišić, Suteren be-be (poezija), Svjetlost, 1976; Nikola Šop, Izabrane pjesme, 1978; Abdulah Sidran, Sarajevska zbirka, Svjetlost, 1979; Nedžad Ibrišimović, Živo i mrtvo, Svjetlost, 1979; Jakov Jurišić, Kritički zarez (ogledi), Veselin Masleša, 1979.

25 Kasim Prohić, Meša Selimović, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga IV – proza (ur. Enes Duraković), Alef, Sarajevo, 1998, str. 390.

26 Godine 1963. u izdanju Svjetlosti, u okviru biblioteke Kulturno naslijeđe, objavljena je knjiga Poezija Sarajeva (pripremio: Husein Tahmiščić); Rabija Nuri Hadžić 1964. godine objavljuje Poslovice i uzrečice iz BiH, u Zborniku za narodni život i običaje Južnih Slavena; Vlado Milošević iste godine objavljuje Bosanske narodne pjesme (knj. I–IV) te Sevdalinke (knj. V), Muzej Bosanske Krajine, Banja Luka; 1965. godine Đoko Mazalić objavljuje knjigu Slikarska umjetnost u BiH u tursko doba, a Abdulah Škaljić iste godine objavljuje naučnu, lingvističku studiju Turcizmi u srpsko-hrvatskom jeziku. Midhat Šamić istražuje veze ovih prostora s evropskim kulturnim krugovima



241

Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća održan je niz vrlo značajnih naučnih skupova na kojima su se prvi put interpretirali i vrednovali određeni autori bosansko-hercegovačke kulturne tradicije i određeni segmenti kulturnog naslijeđa koji su do tada sasvim neosnovano bili izostavljeni u naučno-istraživačkim projektima.27 Bile su to godine kada se ispisivala jedna nova kulturna historija Bosne i Hercegovine28 koja sasvim izvjesno nije nastajala na marginama regionalnih i evropskih kulturnih tokova već im je, prvi put, pružala nove izazove kritičkog promišljanja. U tom su se ozračju formirala tada ključna imena bosanskohercegovačke kritike i teorije, kako iz oblasti estetike, tako i iz književne teorije, književne historije i književne i pozorišne kritike.29

te 1966. godine objavljuje knjigu Francuski putopisci u Bosni na pragu 19. stoljeća, Veselin Masleša, Sarajevo. Iste godine objavljeno je u izdanju Svjetlosti istraživanje Koste Hörmanna pod nazivom Narodne pjesme Muslimana u BiH (uvod i komentar: Đenana Buturović). Godine 1967. u izdanju Veselina Masleše objavljeni su Putopisi Evlije Čelebije (prijevod, komentar, uvod: Hazim Šabanović) te Junačke narodne pjesme u izboru Alije Nametka. Godine 1968. u izdanju Svjetlosti objavljen je Ljetopis Mula Mustafe Bašeskije (prijevod, uvod i komentar: Mehmed Mu-jezinović), a u izdanju Orijentalnog Instituta iz Sarajeva Bisera Nurudinović objavljuje Bibliografi ju jugoslavenske orijentalistike 1945–1960. Godine 1971. Muhsin Rizvić i Ljubica Tomić-Kovač objavljuju u izdanju Svjetlosti književno-historijske monografi je o časopisima Beharu i Zori. U izdanju Svjetlosti, unutar edicije Kulturno nasli-jeđe BiH, šezdesetih i sedamdesetih godina izlaze izabrana i sabrana djela Svetozara Ćorovića (Sabrana djela, 10 knjiga, 1967), Petra Kočića (Sabrana djela, 3 knjige, 1967), Isaka Samokovlije (Sabrana djela, 3 knjige, 1968), Zije Dizdarevića (Sabrana djela, 1 knjiga, 1968), Hasana Kikića (Izabrana djela, 3 knjige, 1969), Safvet-bega Bašagića (Izabrana djela I–II, 1971), Osmana Đikića (Sabrana djela, 1971), Skendera Kulenovića (Izabrana djela, izd. Ve-selin Masleša, 1971), Jovana Palavestre (Izabrana djela, 1 knjiga, 1971), Alekse Šantića (Izabrana djela, 5 knjiga, 1972), Edhema Mulabdića (Izabrana djela I–II, 1974), Hamze Hume (Sabrana djela I–IV, 1976), Hifzi Bjelavca (Izabrana djela I–III, 1979). Godine 1971. Salko Nazečić u izdanju Svjetlosti objavljuje Junačke narodne pjesme. Godine 1973. Hazim Šabanović objavljuje knjigu Književnost Muslimana na orijentalnim jezicima, a Muhsin Ri-zvić Književno stvaranje muslimanskih pisaca u BiH u doba austrougarske vladavine, knj. I–II. U prepjevu Dže-mala Čehajića 1973. godine objavljen je Bulbulistan Fevzije Mostarca, a iste je godine Hatidža Krnjević priredila studiju s antologijom Usmene balade Bosne i Hercegovine. Godine 1974. obi lježena je 200-godišnjica objavljivanja Hasanaginice tako da je cijeli broj časopisa Život bio posvećen Hasanaginici (Alija Isaković, Hasanaginica 1774–1974, zbornik radova, varijanata i prepjeva, 1975). U izdanju Veselina Masleše 1974. godine objavljeno je djelo Mehmeda Mujezinovića Islamska epigrafi ka u BiH, knjiga I-III. Godine 1976. održan je na Orijentalnom Institutu u Sarajevu Simpozij o arapsko-islamskoj kulturi. Ljubinka Bašović 1977. godine objavljuje u izdanju Svjetlosti knjigu pod nazivom Biblioteke i bibliotekarstvo u BiH 1945–1977. Naredne godine Nijaz Alispahić objavljuje studiju o bibliografi ji muslimanske dramske književnosti u BiH 1894–1945 (Pozorište, Tuzla), a Munib Maglajlić iste godine objavljuje jedno od kapitalnih djela za proučavanje bh. lirske narodne poezije, 101 sevdalinka (Mostar, 1978, uz ilustracije Safeta Zeca). Izbor: M. Ćeman, Bibliografi ja bošnjačke književnosti.

27 Tako je 1970. godine u Sarajevu održan Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine (Vidjeti: Simpo-zijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1971), a u maju 1976. godine naučni skup ANUBiH pod nazivom Književnost Bosne i Hercegovine u svjetlu dosadašnjih istraživanja (Vidjeti: Književnost BiH u svjetlu dosadašnjih istraživanja, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga XXXV, Sarajevo, 1977).

28 Krajem sedamdesetih godina vođene su i rasprave o redefi niranju koncepta studija historije Bosne i Hercegovine i o potrebi uvođenja posebnog predmeta pod tim nazivom, vidjeti: Imamović, Historija Bošnjaka, str. 562 i dalje.

29 Spomenimo, između ostalih, imena: Ivana Fochta i njegova djela Istina i biće umjetnosti, Sarajevo, 1959; Moderna umjetnost kao ontološki problem, Beograd, 1965; Tajna umjetnosti, Zagreb, 1976; Abdulaha Šarčevića (Iskon i smi-sao. Čovjek i sudbina kulture Zapada, Svjetlost, Sarajevo, 1971; Sfi nga Zapada. Na putevima izricanja neizrecivog, Razlog, Zagreb, 1972; Kriza svijeta i istina – Sudbina vremena i povijesna egzistencija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974; Iskustvo i vrijeme – hermeneutika i kritika, Svjetlost, Sarajevo, 1981); Kasima Prohića (Odvažnost izricanja, Zagreb, 1970; Činiti i biti, Svjetlost, Sarajevo, 1972; Apokrifnost poetskog govora: poezija Maka Dizdara, Veselin Masleša, Sarajevo, 1974; Figure otvorenih značenja, Zagreb, 1976); Elija Fincija (Više i manje od života, utisci iz pozorišta I–V, (1955–1977); Zdenka Lešića, Tvrtka Kulenovića (Teorijske osnove modernog evropskog i klasičnog azijskog pozorišta, Svjetlost, Sarajevo, 1975); Midhata Begića (Raskršća, književni eseji i ogledi, 1970); Riste Trifkovića (Savremena književnost u Bosni i Hercegovini, Svjetlost, Sarajevo, 1968; Bosansko-hercegovački pripo-



Većina njih objavljivali su tih godina radove u značajnim časopisima za književnu i umjetničku kritiku i društvena pitanja koji su izlazili u Bosni i Hercegovini, a koji su bili utjecajni u širim intelektualnim krugovima bivše Jugoslavije. Riječ je, ponajprije, o sljedećim časopisima koji su izlazili u Sarajevu: Lica koja su se pojavila u formi revije za društvena pitanja, kulturu i umjetnost omladine 1966. godine, a nakon nekoliko go-dina izlaženja prerasla su u časopis; Odjek koji je počeo izlaziti 1947. godine, ali koji je upravo u drugoj polovici šezdesetih godina postao zapaženo glasilo u jugoslaven-skim okvirima kroz interes za ona pitanja kulture koja su svojim značenjem nadrastala lokalne i regionalne okvire; Život koji je pokrenut u Sarajevu 1952. godine kao domi-nantno časopis Udruženja književnika Bosne i Hercegovine, orijentiran ka kritičkoj valorizaciji književnog stvaralaštva u BiH, a čiji su urednici bili neka od najugledni-jih imena bosanskohercegovačke književnosti, poput Meše Selimovića (1959–1964), Maka Dizdara (1964–1971) i Alije Isakovića.30 U to vrijeme jedinstveni časopis za književnu i umjetničku kritiku bio je Izraz (1957) u kojem se, zahvaljujući djelovanju urednika Midhata Begića, promovirala nova vrsta kritike, s naglaskom na integralnom tumačenju književnih radova i njihovoj estetskoj autonomiji. Izraz je u to vrijeme bio jedini bosanskohercegovački časopis koji je sistematskije objavljivao likovnu kritiku, a sve su bili izraženiji glasovi koji su ukazivali na nedostatak i neupućenost likovne kritike u Bosni i Hercegovini.31 Uz navedene sarajevske književne časopise vrijedno je ukazati i na značaj banjalučkog časopisa Putevi (od 1955) i mostarskog časopisa Most (od 1974).

Dramska, filmska i glazbena scena: nova sloboda umjetničkog izraza

Sedma i osma decenija 20. stoljeća bile su važne i za uključivanje bosanskoherce-govačkog dramskog stvaralaštva u modernije, evropske kazališne tokove. Šezdesete godine označile su u čitavoj Jugoslaviji vrijeme istraživanja u teatru. U Sarajevu je, već sredinom šeste decenije, na inicijativu Jurislava Korenića, osmišljen nov i alter-nativan koncept teatra te je 1955. godine otvoreno Malo pozorište, kasnije preimeno-

vjedači, Veselin Masleša, Sarajevo, 1973); Ivana Fogla, Slavka Leovca, Huseina Tahmiščića, Miodraga Bogićevića, Salke Nazečića, Midhata Šamića, Muhsina Rizvića (Iznad i ispod teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1969; Interpretacija iz romantizma, Sarajevo, 1976); Hanife Kapidžić-Osmanagić, Josipa Lešića, Nikole Kovača, Muniba Maglajlića, Jasmine Musabegović, Sadudina Musabegovića (Planovi i sekvence, 1976; Mimesis i konstrukcija, Veselin Masleša, Sarajevo, 1982); Enesa Durakovića (Govor i šutnja tajanstva: pjesničko djelo Maka Dizdara, Svjetlost, Sarajevo, 1979) i drugih. Detaljnije u: Juraj Martinović, Poslijeratna bosanskohercegovačka kritika u kritičkim radovima, ANUBiH, Sarajevo, 1977.

30 Kao dva izvanredna časopisna poduhvata ističe se štampanje Fortisove Hasanaginice i antologijski izbor tekstova o temi Bosansko-hercegovački književni ogled u redakciji V. Maksimovića. Uz navedeno, Život je bio prvi književni časopis koji se odvažio na štampanje radio-drame. O bosanskohercegovačkoj periodici u periodu nakon Drugog svjetskog rata, detaljnije u: Kasim Prohić, Časopisni život u poslijeratnom periodu, u: Kultura u SRBiH 1945–1975, str. 79-87.

31 M. Marjanović, Likovna kritika u Sarajevu – šta je to?, Život, br. 1-2, januar – februar 1967, god. XVI, str. 92-93.



243

vano u Kamerni teatar 55. Krug oko Kamernog teatra pokrenuo je i Festival male i eksperimentalne scene (MESS) 1960. godine, a on je pobudio osnivanje niza ekspe-rimentalnih teatara u bivšoj Jugoslaviji. Bile su to godine prvih domaćih teatarskih inscenacija djela velikih evropskih pisaca poput Camusa, Millera, Sartrea, Becketta, Ionescoa, Williamsa, Geneta, Pirandella; jednom riječju uključivanja u tzv. evropsku “antidramu” s kraja četvrte i početka pete decenije 20. stoljeća, kao i vrijeme praizved-bi tekstova domaćih autora.32

Upravo druga polovica 1950-ih i prva polovica 1960-ih godina i u Narodnom pozo-rištu u Sarajevu (u vrijeme kada je direktor drame od 1957. do 1961. godine bio knji-ževnik Meša Selimović) “prolaze u znaku ‘popuštanja’ krute ideološke stege u kultur-nom pa i u pozorišnom životu, a prva i najočiglednija posljedica takvog ‘omekšavanja’ bilo je postepeno napuštanje socrealističke koncepcije drame i pozorišta.”33 Ključnu ulogu u tome imao je novi val obrazovanih pozorišnih kritičara34 i mladih reditelja35 tako da je period od 1965. do 1975. bio nazivan periodom dramskog pluralizma se-damdesetih.36 Šesta i sedma decenija u kazališnom životu Bosne i Hercegovine bile su i “zlatno doba” za Narodno pozorište u Mostaru, u vrijeme kada je tamošnji upravitelj bio Safet Ćišić. Sedamdesete i osamdesete godine bile su važne i u kazališnom životu Zenice i Tuzle, a upravo je u Tuzli bio pokrenut i časopis za pozorišnu kritiku, Pozo-rište (1959).37 U istom su periodu kao stalne pozorišne manifestacije u Bosni i Her-cegovini djelovali i Pozorišni susreti u Jajcu te susreti lutkarskih pozorišta u Brčkom.

Šezdesete i sedamdesete godine prošlog stoljeća označile su i snažan uspon bosan-skohercegovačkog fi lma i muzičke scene. Godine 1960. osnovano je specijalizirano poduzeće za proizvodnju dokumentarnih i kratkometražnih fi lmova – Sutjeska-fi lm, a već 1961. godine u Bosni i Hercegovini proizvedena su dvadeset i tri dokumentarna i kratkometražna fi lma koji su bili jezgro buduće “škole sarajevskog dokumentarnog fi l-ma”. To su godine u kojima nastaju prvi “izvozni” bosanskohercegovački fi lmovi koji pune kino-dvorane, poput fi lmova Hajrudina Krvavca (Diverzanti, Bosna-fi lm, 1967; Most, Bosna-fi lm, 1969; Valter brani Sarajevo, Bosna-fi lm, 1972) i Bate Čengića (Ulo-ga moje porodice u svjetskoj revoluciji, Bosna-fi lm, 1971; Slike iz živo ta udarnika, Studio-fi lm, 1972). Godine 1976. rano preminuli bosanskohercegovački režiser Ivica

32 U sedmoj i osmoj deceniji u Malom pozorištu (Kamernom teatru) praizvedeni su tekstovi Mirka Kovača (Osipate se polako, vaša visosti, 1968), Seada Fetahagića (Znam za jadac, 1969), Safeta Plakala (Vrh, 1977), Alije Isakovića, Dževada Karahasana, Duška Trifunovića, Zlatka Topčića, Irfana Horozovića... Detaljnije u: Gordana Muzaferija, Domaći tekst na sceni Kamernog teatra 55, u: Kamerni teatar 55, str. 15-18.

33 Tamara Sarajlić-Slavnić, Središte promjena: 75 godina Drame Narodnog pozorišta u Sarajevu, u: Narodno pozoriše u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, 1997, str. 17/18.

34 Vidjeti u: Luka Pavlović, Pozorišne kronike I-III, Svjetlost, Sarajevo, 1966; 1972; 1978.35 Spomenimo na ovome mjestu Vladu Jablana, Boru Grigorovića, Boru Draškovića i Josipa Lešića. Detaljnije o

navedenom u: Tamara Sarajlić-Slavnić, navedeni tekst.36 Isto.37 O ovome detaljnije vidjeti u: Hasan Džafi ć, Bosansko narodno pozorište Zenica, Zenica, 2002. i Fatmir Alispahić,

Narodno pozorište Tuzla (1949–1999), Tuzla, 1999.



Matić (1948–1976) snimio je svoj jedini dugometražni igrani fi lm Žena s krajolikom koji se smatra antologijskim ostvarenjem bosanskohercegovačke kinematografi je.38

Šezdesete godine bile su i u poeziji vrijeme stanovitog razračunavanja s nekada neupitnim velikim pričama: šezdesetosmaška, mlada generacija pjesnika otvoreno je, sadržajem, vezivala svoje djelovanje uz aktualnu društveno-političku stvarnost i pri-bližavala modernu bosanskohercegovačku poeziju evropskom kontekstu. Sarajevska pop i rock scena šezdesetih i sedamdesetih godina dala je izvođače i sastave koji će prvi u jugoslavenskim prostorima realizirati velike diskografske tiraže, poput Bijelog dugmeta – prvog glazbenog sastava koji je najavio dominaciju LP-ploče (zbog čijih je tiraža Jugoton morao uvesti dijamantnu ploču) i prvom koji je izazvao burne polemike društveno-političkih struktura, a koje su ga uzdigle do statusa kulturnog i sociološkog fenomena. Upravo će šezdesetih godina Indexi, kao pioniri rock’n’rolla na bosansko-hercegovačkom tlu, formirati svoju najpoznatiju formaciju koja im je donijela status bosanskohercegovačke glazbene legende, a koja je najavljena 1966. godine.

Pojava mlade generacije grafičara i njihova međunarodna afirmacija

Osobiti fenomen ovog perioda predstavlja pojava jedne, brojem svojih učesnika i vi-sokom razinom kvalitete njihovih ostvarenja, iznimne generacije školovanih grafi čara. Najveći broj njih školovao se u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani, jer će Akademija li-kovnih umjetnosti u Sarajevo biti otvorena tek 1972. godine. Među njima, velik je broj umjetnika Bošnjaka, što predstavlja osobito značajnu činjenicu u usporedbi s njihovim brojem u prvoj polovici 20. stoljeća. Spomenimo imena Mersada Berbera, Dževada Hoze, Halila Tikveše, Emira Dragulja, Hasana Sućeske, Ragiba Lubovca, Memnune Vile, Kemala Širbegovića, Nusreta Hrvanovića, Mehmeda Zaimovića, Huseina Balića, Safeta Zeca, Ismara Mujezinovića, Salima Obralića, Esada Muftića, Mensura Verlaše-vića, a u istom periodu djeluje i veliki broj slikara i kipara poput Afana Ramića, Behau-dina Selmanovića, Seida Hasanefendića, Bekira Misirlića, Ibrahima Ljubovića, Arfana Hozića, Alije Kučukalića … Prvi iskorak u predstavljanju jedne nove generacije umjet-nika iz Bosne i Hercegovine i najavu njihovih budućih zajedničkih nastupa označile su izložbe Devet mladih umjetnika u Mostaru, u januaru 1965. godine39 i Izložba mladih slikara, vajara i grafi čara40 u Umjetničkoj galeriji u Sarajevu 1967. godine, a koje su istaknule izuzetan razvoj grafi čara iz Bosne i Hercegovine. Vrlo brzo uslijedila je i me-

38 Ovaj fi lm bio je nagrađivan na fi lmskim festivalima u Hong Kongu, Rio de Janeiru, Portorožu, Montrealu, Torinu, Londonu, Jeruzalemu, San Franciscu itd., a 1989. godine za isti fi lm Matić je posthumno bio nagrađen Zlatnom arenom u Puli.

39 Na toj su izložbi izlagali Berber, Vila, Čurić, Dragulj, Hozo, Misirlić, Širbegović, Tikveša i Vajagić.40 Na toj su izložbi grafi ku izlagali Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Hrvanović, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Tikve-

ša i Vila-Bogdanić. Usp. katalog izložbe Izložba mladih slikara, vajara i grafi čara, UGBiH, Sarajevo, 14.10.–5.11.1967.



245

đunarodna afi rmacija : izložba Deset mladih umjetnika iz Bosne i Hercegovine 1969. godine u Bruxellesu41 i Aleksandriji (1971), Izložba umjetnika iz Bosne i Hercegovine u Dijonu (1970) i Pragu (1971)42, izložba Suvremene grafi ke BiH koja je prošla evrop-skim državama te Sjevernom i Južnom Amerikom (1978–1981)43, izložba Umjetnici iz Sarajeva u Ferrari44 1978. i u Bakuu 1979. godine, pa sve do izuzetne izložbe Suvre-mena umjetnost Bosne i Hercegovine u Parizu (i Clermont Ferrandu) 1979. godine u okviru manifestacije Dani kulture Bosne i Hercegovine koja je bila prvi primjer sve-obuhvatnijeg prezentiranja bosanskohercegovačkog kulturnog stvaralaštva u međuna-rodnim relacijama. Ova plodonosna dekada bosanskohercegovačke likovne umjetnosti nakon Drugog svjetskog rata bila je zaokružena izložbom Savremena umjetnost Bosne i Hercegovine uz XXI generalnu konferenciju UNESCO-a u Beogradu 1980. godine.

Veliki poticaj ovim aktivnostima zasigurno je dalo i osnivanje Akademije likovnih umjetnosti u Sarajevo (1972) gdje, kao prvi profesorski kadar, upravo dolaze neki od spomenutih umjetnika, neposredno nakon završetka studija i sa već značajnom afi r-macijom, poput Mersada Berbera45 i Dževada Hoze46 koji su dali snažan impuls dalj-njem grafi čkom razvoju. Cjelokupna atmosfera na tada mladoj sarajevskoj Akademi-ji likovnih umjetnosti bila je izrazito otvorena i poticajna za istraživanja i medijska interferiranja. Godine 1973. na predmete crtanje i crtanje akta primljeni su u zvanje docenta Borislav Aleksić i Mersad Berber, a već sljedeće godine, predmete slikarstvo i grafi ka preuzimaju Ismar Mujezinović i Dževad Hozo, a akademske godine 1974/75. na grafi čki odsjek Akademije dolaze i Halil Tikveša i mladi asistenti, Radmila Jovandić Đapić (grafi ka knjige) i Salim Obralić (grafi ka-crtanje). Esad Muftić izabran je 1979. godine također u zvanje asistenta na predmetu Grafi ka.

41 Ova je izložba bila predstavljena u januaru 1969. godine u Palais des Beaux Arts u Bruxellesu, a potom u novembru iste godine u Centru Skenderija u Sarajevu. Godine 1971. izložba je bila postavljena i u Muzeju lijepih umjetnosti u Aleksandriji. Na izložbi su izlagali: Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša i Zaimović. U to su vrijeme u Sarajevu živjeli i radili samo Aleksić, Berber i Zaimović. Hozo je još bio u Ljubljani, Nevjestić u Parizu, Kragulj u Londonu, a Dragulj, Miljuš, Širbegović i Tikveša u Beogradu.

42 Izložba umjetnika iz Bosne i Hercegovine (Současné umeni Bosny a Hercegoviny), Narodna galerija – Galerija Vincence Kramáre, Prag, septembar – oktobar 1971. Na izložbi su bili predstavljeni Aleksić, Berber, Dragulj, Hozo, Hrvanović, Kragulj, Miljuš, Nevjestić, Širbegović, Tikveša...

43 Izložba Contemporary Graphics in Bosnia and Herzegovina bila je predstavljena u Hagenu, Kölnu i Parizu (1978), Washingtonu, Pittsburghu, New Yorku, Lake Placidu i Chigacu (1979/80) te Mexicu (1981). Na njoj su bili izloženi radovi Aleksića, Berbera, Dragulja, Dugonjića, Hoze, R. Jovandić, Kragulja, Lubovca, Miladina, Muftića, Nevje-stića, Širbegovića, Tikveše, M. Bogdanić, Zaimovića i Verlaševića.

44 Na izložbi Mostra degli artisti di Sarajevo u Pallazi dei Diamanti u Ferrari od grafi čara su bili predstavljeni Aleksić, Balić, Berber, Hozo, R. Jovandić, Lj. Kovač i E. Muftić.

45 Mersad Berber je od 1968. do 1973. godine predavao na sarajevskoj Školi za primijenjenu umjetnost, a potom je bio imenovan docentom na novootvorenoj sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti, odnosno izvanrednim profe-sorom 1978. godine (na predmetima crtež i grafi ka).

46 Dževad Hozo se u Bosnu i Hercegovinu vraća po otvaranju Akademije likovnih umjetnosti i kao docent vodi prvo-upisanu generaciju grafi čara na Katedri za grafi ku 1973. godine (Waldegg, Kazija, Kovač, Marjanović, Perić, Ilić, Z. Finci). Tih godina, kao docent, na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti predavao je i Borislav Aleksić.



Postmoderne teme i motivi: kultura sjećanja

Ono što čini osobitu vrijednost bh. grafi ke predmetnog razdoblja jeste visoka tehnič-ka kultura i znanje grafi čara, njihova upućenost u tada recentna likovna istraživanja evropske i svjetske grafi ke47, ali i bliskost sa postmodernim senzibilitetom koji se, i prije svog teorijskog uobličavanja, mogao prepoznati u tematskim i oblikovanim ka-rakteristikama vodećih bosanskohercegovačkih grafi čara ovog razdoblja i zahvaljujući čemu je bh. grafi ka po prvi puta postala punopravnim i integralnim dijelom šire umjet-ničke scene. Na grafi čkim listovima pojedinih grafi čara probuđen je svijet drevne an-tike, Bizanta, islama, srednjovjekovne umjetnosti, renesanse i baroka, svega onoga što je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine, i otvorila se mogućnost jednog novog ispisivanja kulturne historije ovih prostora. Pripadanje jednom narodu, kulturi, običajnosti nije nužno impliciranje “povijesnog sužavanja” (Šarčević)48; iz-među poniranja u uskogrudnost i “raskorijenjenost” nacionalizma ili apstraktnog uni-verzalizma nameće se potreba za transverzalnim umom – otvorenim i sposobnim za prijelaze između kultura, tradicija i religija, koji dovodi u pitanje separatističke forme mišljenja. Mišljenje transverzaliteta i transkulturaliteta ne zaboravlja mračnu stranu opsesivnog traganja za identitetom – ono nastoji nadići opasnu blizinu ideologije i umjetnosti kakvu su nudili različiti totalitarni režimi kojima je bilo ispunjeno iskustvo moderne povijesti; “taj moralni i artistički simplicizam postmoderna želi izbjeći.”49

Pri tome se, kao povezujuća karakteristika među umjetnicima, više nije nametala srodnost formalnog jezika ili tehnike izvedbe, već mnogo izraženije bliskost duhovnog senzibiliteta: tako, na primjer, Berber čini našim duhovnim suvremenicima vrijeme renesanse i baroka, Sarajevo Bašeskijina vremena; a Hozo oživljava magični svijet bosanskog srednjovjekovlja i u njega upisuje dramu modernog čovjeka. U posljednjim decenijama 20. stoljeća, u vrijeme kada je i evropska misao i umjetnost bila prinuđena propitati osnove svoje polifone strukture na tragu novog tumačenja kulturalne povi-jesti, ideja pluralnog subjekta izgrađenog na susretu različitih tradicija i kultura našla je svoju raskošnu tematizaciju u grafi ci, romanima i poeziji bosanskohercegovačkih umjetnika: “U tom je smislu Bosna u Evropi bila domovina: (...) zajednica samosvje-snih individualnosti pojedinih kultura, koje su bile u dijalogu prije no što je pojam dijaloga prispio na scenu, povijesnu, političku, propagandnu (...). “50

Pojam domovine za pojedine umjetnike tako je nadrastao mogućnost partikularnog određenja: ona nije mogla biti niti mjestom uskogrudnog nacionalizma koji prisvaja pravo na jednu formu identiteta i kulture (a otuda i znak regresivnog razumijevanja

47 Ovdje treba istaknuti važnost djelovanja Ljubljanskog međunarodnog bijenala grafi ke na kojem su od 1955. godine uz jugoslavenske grafi čare izlagali vodeći evropski, japanski i američki grafi čari i to je bilo mjesto susreta sa viso-kim likovnim ostvarenjima.

48 Šarčević, str. 252.49 Šarčević, str. 30.50 Abdulah Šarčević, pogl. Vrijeme interkulturalizma/Šifra nade i otvorenosti u Evropi, str. 301.



247

postmoderniteta kao neokonzervativizma), niti osjećanje apstraktne forme pripadnosti, neodređeni univerzalizam (koji bi vodio u sveopći relativizam).51

Bila je često riječ o dvostrukom kodiranju u realizaciji kompozicija: one su se di-jelom oslanjale na dokument/faktografi ju (ljetopisi, pisma, fotografi je, razglednice, aplikacije izvornih predmeta, citati iz djela velikih majstora ranijih epoha, arheološki i etnološki izvori), a dijelom su bile uronjene u svijet fantastike, fi kcije, alegorije i simbola. Najizrazitije primjere takvog koncepta pružaju grafi čki ciklusi Dževada Hoze i Mersada Berbera tokom 1960-ih i 1970-ih: Hozin ciklus Nišani, i naredni ciklus, Iz Makove mape (1972.–1973.).52 Ishodište spomenutog ciklusa grafi čkih listova pred-stavljala je, prema riječima autora, “medijevalna umjetnost Hercegovine, poezija Maka Dizdara i njegov umjetnički opus i prividna suprotnost svijeta lirskih lamentacija i monumentalnosti stećaka.”53 Za Hozu je, kao i za Maka Dizdara, suočenje sa srednjo-vjekovnom historijom Bosne bio čin “uspostavljanja značenja” (M. Filipović)54 što je nužno vodilo konceptualnom pristupu, pročišćenog, apstrahiranog i krajnje zbijenog iskaza.

Već u svojim najranijim radovima, Berber i Hozo otkrivaju interes za rastvarenjem bogatih slojeva bosanske historije, a u prvoj polovici sedamdesetih godina Berber ra-zvija niz ciklusa u kojima razgovara sa velikim umjetnicima i dvorjanima talijanske renesanse, španjolskog baroka i bečke secesije (Diptih o Vélasquezu, 1973; U slavu ottocenta, 1974; Infantkinja Marguerita,1973; Princ Baltazar l – iz ciklusa U slavu Vélasqueza, 1973; U slavu Gustava Klimta, 1975).55 U tim se kompozicijama uočava odmak od naglašene simetrije i kompozicionog reda ka slobodnijim improvizacijama i otvorenoj strukturi. koja “traga za pravilima”. Ovi listovi pokazuju izvanrednu temat-sko-formalnu sintezu jer inovacije u tehnici i kombiniranje različitih vrsta tiska podu-daraju se i sa idejom o višeslojnoj i bogatoj kulturno-historijskoj baštini BiH /(U čast sarajevske Hagghade (1973)/. Riječ je o historiji pisanoj na marginama velikih histo-

51 Isto, str. 249.52 U okviru manifestacije Slovo Gorčina u Stocu 1972. godine bilo je izloženo šesnaest Hozinih grafi čkih listova iz

ovog ciklusa, a održan je i skup pod nazivom Epitafi kao inspirativna osnova poezije Maka Dizdara na kojem su sudjelovali Midhat Begić, Alojz Benac, Abdulah Šarčević, Zdenko Lešić, Muhamed Filipović, Kasim Prohić idr.

53 Isto, str. 95. Značajno je naglasiti kako je Azra Begić već krajem 1960-ih istaknula “tišu, nježniju lirsku notu koja skladno upotpunjuje osnovnu, snažnu dramatski intenzivnu struju” u Hozinu opusu. Usp. Azra Begić, Spomenik smrti, simbol života “Odjek”, Sarajevo, 1.lX.1968.

54 “Dževad Hozo ne odnosi se prema Bosni kao nekoj unaprijed datoj značenjskoj veličini u ideologijskom, emotiv-nom, neposredno vizualnom ili bilo kojem drugom takvom smislu. On se odnosi prema njoj, zapravo on u svojoj umjetnosti uspostavlja tu Bosnu, s obzirom na arhetipsku znakovitost njene egzistencije u prostorima našeg duhov-nog iskustva.”, Muhamed Filipović, Grafoskopija Bosne: Hozino grafi čko umijeće, katalog samostalne izložbe u Bijeljini 1990/katalog samostalne izložbe u Bihaću 1999.

55 Tokom sedamdesetih godina Berberu su dodijeljena brojna, ugledna međunarodna priznanja za grafi ku: na ll. Među-narodnom bijenalu u Sao Paolu i na l. međunarodnom bijenalu Premio Cesare Sofrakopolu u Trstu 1971. godine; na lV.međunarodnom grafi čkom bijenalu u Krakowu 1972. godine; Grand prix na lV.međunarodnom bijenalu grafi ke u Firenzi 1974. godine (za drvorez u boji Princ Baltazar l, 1973); godine 1976. počasna premija na 10.međunarod-nom bijenalu u Tokiju (U slavu Meše Selimovića, 1975, Prusački ulema, 1975), a 1978. godine Velika premija na V.trijenalu u New Delhiju (Prusački ulema, iz ciklusa Kronika o Sarajevu) i nagrada ICOM-a na XIII Grand prix u Monte Carlu (Rom ll iz ciklusa Kronika o Sarajevu, 1978).



rijskih udžbenika, u kojoj se, kao krhotine sjećanja, javljaju fragmenti pojedinih priča, lica, starih rukopisa i fotografi ja. Sličan princip građenja kompozicije, oslobođen stro-gih prostorno-perspektivnih pravila i odnosa veličina, u kojem se motivi javljaju naoko slobodno razasuti, prisutan je i u ranim crtežima i grafi kama Safet Zeca i Emira Dragu-lja. “Uprisutnjavanje zajedničkog prostora iskustva” postalo je osnovom “konektivne strukture” bosanskohercegovačkih umjetnika, temelj na kojem se oblikovalo “kulturno pamćenje” odnosno oblikovao “odnos prema prošlosti”, “politički identitet” i “stvarala tradicija” (Jan Assmann).56 Elementi takvog pristupa prisutni su tokom osme decenije i na listovima Ragiba Lubovca (Elementi Bosne, 1977.), Nusreta Hrvanovića (Sjećanje, 1971.), Esada Muftića57 (Mangala, 1974; Soba, 1977.), Mensura Verlaševića (Vrijeme prošlo, 1975.).

Određeni broj bosanskohercegovačkih grafi čara osme decenije pokazivao je sklo-nost upravo analitičko-konceptualnom pristupu koji je smjerao ka naglašenoj redukciji i sintezi izraza; ka apstrahiranju. Redukcijom suvišne deskriptivnosti i izvanrednom tonskom modulacijom, Emir Dragulj je, u velikim, pustim, gluhim prostorima samot-nih čaršija, avlija i brda (Dvokolica,1974; Poplava, 1975; Konjanik, 1977; Noć, 1978), ugradio središnju misao svog opusa o neumitnoj prolaznosti i nastojanju da se izdvoje oni sadržaji koji čine duhovnost vlastitog podneblja i sredine (Odlazak ll, 1971; Odla-zak lll, 1972; Putnik, 1972.), odnosno da se “prazni prostori” ispune novim značenjem. I na listovima Halila Tikveše iz sedamdesetih godina može se uočiti nastojanje ka saži-manju elemenata kompozicije, ka naglašavanju središnjeg motiva koji, najčešće, u pot-punosti ispunjava prostor grafi čkog lista. Riječ je o motivima rodnog, hercegovačkog kraja (Mlinice, Hutovo, Enterijer iz Šurmanca, Neretva kod Komina, Rijeka ponornica, Ognjište...) u kojima se lice stare kamene kuće, trošne barke i putene žene stapaju u jedinstvenu himnu životu, radu i trajanju, o motivima koji nose snagu simbola. Sasvim približeni i upućeni našom pogledu oni su dostojanstven hommage običnom, herce-govačkom čovjeku i rodnom kraju, ishodište s kojeg se osluškuje prošlost i tradicija, a koja se ne mora ispričati isključivo kroz velike datume i imena: riječ je o motivima koji pružaju osnovu za jedno sasvim osobno, asocijativno tumačenje vlastite tradicije i kulture, u kojem su probuđeni rijetki glasovi drevnih panova i šumskih satira koje još nije ugušio metalni zvuk suvremene tehnologije.

56 Teoretičari kulture Jan i Aleida Assmann (rođ.1938.) utemeljitelji su teorije kulturnog pamćenja. Oni smatraju da svaka kultura oblikuje nešto što bi se moglo nazvati njezinom konektivnom strukturom, a koja ima socijalni i vremenski aspekt. U socijalnom aspektu ona vezuje čovjeka za drugog čovjeka u vidu simboličkog svijeta smisla (zajedničkog prostora iskustava, očekivanja i djelovanja koji svojom vezujućom snagom pruža povjerenje i ori-jentaciju), a u vremenskoj dimenziji ona uprisutnjuje temeljna iskustva prošlosti u sadašnjosti, odnosno uključuje slike i priče nekog drugog vremena, stvarajući na taj način nadu i sjećanje. To je osnova za oblikovanje kulturnog pamćenja. Detaljnije u: Jan Assmann, Kulturno pamćenje, str. 17-29.

57 Uz izložbu Esada Muftića iz 1989. godine, Ibrahim Krzović je istakao “neposredni susret avangardnih tendencija sa tradicijom u slikarstvu memorije i u novom eklekticizmu kao stimulativnu situaciju za nekoliko generacija mladih umjetnika s početka sedamdesetih godina”, a kojima je pripadao i Muftić u najranijoj fazi djelovanja. Usp. Ibrahim Krzović, Esad Muftić, Galerija Novi Hram, Sarajevo, 1989.



249

Izazov različitih međunarodnih bijenala na kojima su sudjelovali bosanskoherce-govački grafi čari, ali i nekih izložbi u Jugoslaviji (spomenimo, između ostalih, zna-čaj Međunarodne izložbe originalnog crteža u Rijeci), omogućili su mnogo radikalniji iskorak bosanskohercegovačkih grafi čara na planu tehnike izvedbe i formata grafi čkih listova, a što je predstavljalo apsolutnu novinu ne samo u bosanskohercegovačkoj gra-fi ci već i u usporedbi s ostalim likovnim disciplinama.58 Berber se tako sedamdesetih godina javio velikim formatima crteža-kolaža na kojima je eksperimentirao na tehnič-ko-izvedbenom i sadržajnom planu: bilo je riječi o dijelovima grafi ka rezanim i aplici-ranim na crteže, o spajanju više papira, o spajanju grafi čkih tehnika i crteža olovkom, tuš-perom, kineskim tušem, temperom, o recikliranju i citiranju motiva iz vlastitih ra-dova. Sredinom 1970-ih, u kombiniranoj tehnici, na velikim formatima Natron-papira iz Maglaja, Berber je realizirao seriju crteža iz ciklusa Kronika o Sarajevu (Krajiška dženaza, 1975, 160x120 cm)59, a koji su veličinom, složenošću tehničkih postupaka i proširivanjem polja uvriježenog razumijevanja granica navedenog medija predstavljali izazov na jugoslavenskoj likovnoj sceni. Tragajući za vlastitim identitetom, Berber je, poput demijurga, rastvarao “historijski mise-en-scène”60 osmanlijskog Sarajeva iz fragmenata Bašeskijinih Ljetopisa iz 18. stoljeća i kroz kroniku o “ljudima s margine” osluškivao vječnu tajnu ljudske egzistencije, nudeći jednu humaniju, osobniju, sloje-vitiju interpretaciju historijskih činjenica. Korak dalje u dekonstruiranju historije vla-stitog podneblja predstavljao je i novi grafi čki postupak: izravno razaranje makazama površine lista koja se izdvaja i aplicira u nove kompozicije, odnosno u nove značenjske sklopove u kombinaciji kolaž-grafi ke (Mrtvi Rom l, 1977, 160x120 cm; Rom ll, 1978, 120x240 cm61) Na velikom listu Obješeni Rom iz 1979. godine (130x190 cm) na pod-lozi poput zida stare kamene kuće isprepliću se, kao u snoviđenju sjećanje i fi kcija: fragmenti mrtvog Roma, stare bosanske nane sa stranicom kur’anskog rukopisa, foto-grafi je znanih i neznanih muškaraca s fesovima, otisci ruku...

Postmoderne teme i motivi u bh. arhitekturi, glazbi i književnosti

Odbijanje socrealističkog diktata, internacionalizacija izraza, visoka tehnička kultura uz uvažavanje vrijednosti naslijeđenog ambijenta i graditeljske tradicije bile su karak-teristike i “sarajevskog arhitektonskog kruga”62 sedme i osme decenije 20. stoljeća

58 Za podatke o prilikama na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti početkom 1970-ih kao i za opis postupaka u realizaciji ciklusa Kronika o Sarajevu zahvaljujem prof. Mersadu Berberu.

59 Za spomenute crteže Berber je bio nagrađivan na lV. i V. Međunarodnoj izložbi originalnog crteža u Rijeci 1974. i 1976. godine te na V. izložbi jugoslavenskog crteža u Zagrebu 1975. godine.

60 Nav. prema: M.Karamehmedović, Berber, Svjetlost/Mladost/Mladinska knjiga, 1979, str. 44.61 Za ovaj list Berber je dobio nagradu ICOM-a na Xlll.Grand prix-u u Monte Carlu 1978. godine.62 Snješka Knežević, povjesničarka umjetnosti iz Zagreba, uvela je pojam “sarajevske arhitektonske škole” koji je

defi nirala kroz dvije generacije arhitekata: prvu, tokom 1930-ih godina s nekoliko avangardnih ličnosti i drugu koja se vezuje uz osnivanje Tehničkog fakulteta u Sarajevu (1949), a koja “u kontinuitetu prepoznatljivog stava jezgre



koji je uspostavio i obnovio visoke standarde arhitekture i, kroz sudjelovanje domaćih autora na međunarodnim natječajima i osvajanje brojnih priznanja i nagrada63, uključio bosanskohercegovačku arhitekturu u dinamična zbivanja jugoslavenskog i svjetskog graditeljstva i urbanizma u periodu kasnog modernizma i pojave postmoderne. Ugledni bosanskohercegovački arhitekt i autor značajnog broja knjiga o bh. arhitekturi, aka-demik Ivan Štraus (r. 1928), smatra upravo period od kraja 1960-ih (izgradnja KSC “Skenderija”) do sredine 1980-ih godina (izgradnja objekata za potrebe ZOI 1984) “presudnim za razvoj savremene arhitektonske misli u Bosni i Hercegovini”, u “plura-lizmu arhitektonskih formi i tendencija”, a koje promatra kao “rezultat istovremenog stjecaja niza povoljnih okolnosti po ukupnu arhitektonsko-urbanističku situaciju kako u Bosni i Hercegovini tako i u cijeloj Jugoslaviji”. Dovoljno ilustrativno o razini arhitek-tonskih ostvarenja u Bosni i Hercegovini krajem 1970-ih godina kazuje podatak kako su tri savezne nagrade za naj bolja arhitektonska ostvarenja u Jugoslaviji bile dodijelje-ne upravo bosanskohercegovačkim arhitektima64, a pri čemu je, u osvrtu na opus poje-dinih autora, bila istaknuta mogućnost kako bi isto bilo “znatno poznatije da je nastalo samo nekoliko stotina kilometara zapadnije”.65 Šezdesetih i sedamdesetih godina 20. stoljeća i u projektima pojedinih bosanskohercegovačkih arhitekata, ponajprije Zlatka Ugljena, moglo se uočiti izuzetno originalno prožimanje visokih standarda poslijeratne moderne arhitekture i “osjećaja obaveze prema kurikulumu u daljoj i bližoj prošlosti ostvarene arhitekture kojim je izražen njen prepoznatljivi genius loci.”66 U sinergič-nom, pluralnom, istraživačkom pristupu Zlatka Ugljena probuđeni su izvorni principi postmodernog senzibiliteta, u arhitektonskom tematiziranju i interpretiranju slojevite, dramatične i osobene društvene, političke i kulturne historije Bosne i Hercegovine67 i,

arhitekata sarajevske sredine, uz otvorenost bez kompleksa, tehničku kulturu i stanovitu originalnost njeguje smisao za tradicionalne vrijednosti gradskog ambijenta starog Sarajeva, ne ulazeći ni u kakve regionalističke kič-kompro-mise već izvlačeći iz njega tek elementarne pouke o kakvoći dimenzije, višeslojnosti komunikacije itd.” (Snješka Knežević, Odjek, Sarajevo, 1974. Cit. prema: Ivan Štraus, arhitekt, ANUBiH, Sarajevo, 2002, str. 20.) Akademik Štraus koristi termin “sarajevskog arhitektonskog kruga” kao zajednički nazivnik za “osoben i raznovrstan arhi-tektonski pristup i pluralizam izraza u rješavanju suvremenih graditeljskih zadataka donekle slobodniji u odnosu na razvijenije arhitektonske centre s dužom graditeljskom tradicijom u zemlji, a koje imaju prepoznatljiv manir arhitektonskih pristupa projektantskim zadacima.” Usp. Ivan Štraus, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, Svjetlost, Sarajevo, 1987, str. 10.

63 Spomenimo, između brojnih priznanja, prvo mjesto Ivana Štrausa na internacionalnim arhitektonskim natječajima za Glavnu poštu i Ministarstvo PTT-a u Addis Abebi (sa Z. Kovačevićem) 1964. godine i za zgradu Opere u Sofi ji 1973. godine (sa H. Muhasilovićem); nagradu Saveznog žirija za realizaciju KSC “Skenderija” (Živorad Janković, Halid Muhasilović) za najbolje arhitektonsko ostvarenje u Jugoslaviji 1969. godine i pobjedu Ivana Štrausa na jugoslavenskom natječaju za Muzej vazduhoplovstva na Surčinu iste godine (za taj projekt autoru je 1990. godine dodijeljena savezna nagrada za najbolje arhitektonsko ostvarenja u Jugoslaviji u 1989).

64 Godine 1976. za Robnu kuću u Jajcu (Radivoj Jadrić, Džemaludin Karić, Nedžad Kurto); 1978. godine za objekat Narodnog pozorišta u Zenici (Jahiel Finci, Zlatko Ugljen) i 1979. godine za prvu etapu Regionalnog medicinskog centra u Banjoj Luci (Bogoljub Kurpjel, Rajko Mandić, Vedad Hamšić, Zdenko Brož).

65 Detaljnije u: Janez Lajovic, riječ na otvaranju izložbe Ivana Štrausa u Cankarjevu domu u Ljubljani, 1987. godine. Citirano prema: Ivan Štraus, arhitekt, str. 18.

66 Stane Bernik, Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, 2002, str. 7-45.67 Kao primjeri takvog tragalačkog propitivanja i “tihog, nenametljivog ušuljavanja u zatečenu graditeljsku baštinu”

(Ugljen, postavke oko hotela “Ruža”) mogu poslužiti projekti poput Planinarskog doma na Bobovcu (1968), Še-refudin bijela džamija u Visokom (1969-1979), hotel Bregava u Stocu (1973-1979). Akademik Štraus izdvojio je



251

ništa manje značajno, u razumijevanju složenih interakcija između arhitekture i njenih korisnika, odnosno vrijednosti interpoliranih u određenom geografskom, klimatskom, kulturnom i duhovno-civilizacijskom ambijentu, a koji su reaktivirali misao o arhitek-turi kao prostoru složene komunikacije (kao što je to bila ideja uključivanja “piazzette” prilikom realizacije hotela “Ruža” u Mostaru, 1974-75). Tokom osme decenije realizi-rano je i nekoliko vrlo uspjelih primjera revitalizacije objekata iz naslijeđa tradicional-ne arhitekture osmanskog perioda (Enver Jahić i Ahmed Džuvić, revitalizacija Daira u Sarajevu; Husref Redžić i Nedžad Kurto, rekonstrukcija i revitalizacija Morića hana u Sarajevu, 1976; Enver Jahić, revitalizacija Gazi Husrevbegovog bezistana u Sarajevu; Mirko Ovadija, prilagodba starog sefardskog hrama muzejsko-izložbenom prostoru – Muzej Jevreja u Sarajevu), a arhitekti Husref Redžić, Džemal Čelić, Juraj Neidhardt i Alija Bejtić bili su dobitnici grupne 27-julske nagrade za Regulacioni plan sanacije, konzervacije, restauracije i revitalizacije sarajevske Baščaršije 1976. godine.68

I u glazbenom istraživanju predmetnog razdoblja zamjetan je interes za revitalizaci-jom i formalno-sadržajnim reinterpretiranjem elemenata glazbenog folklora i njegovog spajanja sa elementima suvremene glazbe. Primjere takvih fuzioniranja nalazimo u opusu Avde Smajlovića (1917-1984). Sedamdesetih godina i rock scenu Jugoslavije osvojio je interes za narodnu muziku i tradiciju, za istraživanje i eksperiment glazbe-nim žanrovima a koji se kretao od albuma Modra rijeka sarajevskih Indexa (1978.) na stihove Maka Dizdara iz zbirki Kameni spavač i Modra rijeka, preko kombinaciji francuskog autorskog izraza i sevdaha Ibrice Jusića najavljenog na večerima šanso-ne Zagrebačkog festivala (1968-1970.) pa sve do pastirskog rocka Bijelog Dugmeta koji koristi sevdalinski tip gradnje sloga.69 Folk elemente sedamdesetih godina kori-ste u svojim pjesmama neke od ključnih ličnosti ex-jugoslavenske rock scene, poput Branimira Johnny Štulića čija se prva grupa zvala Balkan Sevdah Bend i na čijem su repertoaru često bile svirane sevdalinke. Najpoznatiji primjeri reinterpretacije narod-nog elementa modernim zvukom u Bosni i Hercegovini predstavljale su kompozicije Bijelog Dugmeta te djelovanje rock sastava Divlje jagode koji je, na primjer, obradio sevdalinku Moj dilbere.

U okviru specifi čnih društveno-političkih prilika sedme i osme decenije 20. stolje-ća, “kraj šezdesetih i sami početak sedamdesetih godina značili su i začetak znanstve-

hotel Bregavu kao “najboljeg reprezentanta ‘savremenog regionalizma’ u arhitekturi, a pod kojim podrazumijeva “sintezu savremenih sadržaja i funkcije kroz oblikovni izraz koji poštuje ambijentalne vrijednosti naslijeđa tla na kojem je objekat izgrađen, lišen isprazne folklorne inscenacije ili mimikrijskog podilaženja ‘tradiciji’”. Citirano prema: Štraus, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, str. 68.

68 Nav. prema: Ivan Štraus, str. 14-16 i 26.69 Spomenimo i ostale vrijedne primjere na ondašnjoj jugoslavenskoj glazbenoj sceni: sedamdesetih godina Arsen De-

dić komponira muziku i piše pjesme za šibenske klape. Na debitantskom albumu grupe Leb i sol dominirale su jazz rock teme sa etno utjecajima, a u proljeće 1978. godine, u okviru rock večeri na Opatijskom festivalu, spomenuta grupa dobila je nagradu za “najbolji umjetnički dojam i najuspjeliju primjenu folklornog izraza” za obradu narodne pjesme iz Zapadne Makedonije Aber dojde Donke. U jesen 1980. Jasenko Houra je na promotivnom koncertu grupe Prljavo Kazalište u Zagrebu uključio i tamburaški narodni orkestar. Vidjeti: Ex Yu Rock enciklopedija, str. 52, 117, 161.



nog izučavanja bošnjačke književnosti kao samosvojnog toka bosanske književnosti u cjelini (Filipović, Rizvić, Begić, Isaković, Duraković)” pri čemu se uvijek nasto-jala isticati dvostrukost perspektive: “bosanske književnosti unutar južnoslavenskih literarnih strujanja kao samosvojne cjeline koju sačinjavaju naporedni, kompozitni, nacionalni tokovi”.70 Umjesto potiskivanja i redukcioniranja bogatih slojeva zajed-ničke kulturne historije naroda na prostoru Bosne i Hercegovine, zanimljiv fenomen npr. bosanskog bogumilstva formirao je osnove onoga što je u cjelini južnoslavenskih kultura prepoznato kao “bosanska differentia specifi ca”71 i kroz koju se, na stanoviti način, razotkrivala složenost i specifi čnost geografskih i historijskih, a time i duhov-nih datosti bosanskohercegovačkog podneblja. Historijske teme i motivi, inspiriranje legendama, predajama, historijskim zapisima i svjedočanstvima unutar bosanskoher-cegovačke književnosti sedme i osme decenije izraženije je prisutno u radovima Meše Selimovića, Derviša Sušića, Nedžada Ibrišimovića, Zaima Topčića, Irfana Horozovića i niza pisaca tada mlađe generacije.72

Jedinstven i osobit primjer inspiracije cjelokupnog opusa bosanskim srednjovje-kovljem predstavlja poezija Maka Dizdara (1917-1971) koji je, na osnovu historio-grafskih činjenica pokušao imaginativno rekonstruirati jedno magično i tajanstveno razdoblje bosanske povijesti, obnoviti “glasovna utihnuća na kamenim grobovima i govorno evocirati sinteze narodskog pjevanja sa modernim pjesničkim i fi lozofskim spoznajama.”73 Sjećanje, mašta, iracionalno, mitsko, tajanstveno, kao toposi postmo-dernističkog senzibiliteta, oživljeni su u “mramorju”, “mašetima”, “biljezima”, “steć-cima” o čijim je čudesnim svojstvima pjesnik slušao od najranijeg djetinjstva. “Takav tvrdokorni zavještaj”, prema mišljenju Midhata Begića, “morao je pjesnika voditi ka intimnom životnom krugu porijekla i djetinjstva, zavičaja, izvora saznanja i doživljaja svijeta i jednog novog i saobraznog dešifriranja znakova koji prelaze okvire pojedinač-nog života”, a time je “Kameni spavač izvan duhovnog kruga nacionalnog historizma, apologije prošlosti i nacionalnih mitologija”: u ovoj zbirci ostvaren je “jedinstven pa-ralelizam između historijske slike, pjesničke vizije i fi lozofsko-poetskog pogleda na moderno doba i sudbinu čovjeka.”74 Pokušaji imaginativne rekonstrukcije prošlosti, sa elementima hroničarskog realizma, prisutni su i u romanima i pripovijetkama Meše Selimovića i Derviša Sušića (Pobune, 1966., Uhode, 1971., Hodža Strah, 1973.). U središnjim ostvarenjima bosanskohercegovačke književnosti sedme i osme decenije, u plastično oživljenoj i vjerno rekonstruiranoj scenografi ji odabranog trenutka bosan-skohercegovačke historije, propituju se univerzalna pitanja ljudske sudbine čime jed-

70 Enver Kazaz, Raskršća i ukrštanja – ka problemu neposrednosti i interferencije nacionalnih književnosti u BiH, Novi Izraz, br. 3, god.ll, knjiga ll, Sarajevo, proljeće 1999, str. 114.

71 Hanifa Kapidžić-Osmanagić, Bosanski srednji vijek u poeziji Maka Dizdara, Novi Izraz, br. 3, god.ll, knjiga ll, Sarajevo, 1999. str. 20.

72 Vidjeti i: dr. Enes Duraković, Prozno djelo Derviša Sušića, predgovor romanu Uhode, Univerzal, Tuzla, 1980., str. 10.

73 Midhat Begić, Epitafi kao osnova poeziji, O Kamenom spavaču Maka Dizdara, u: Bošnjačka književnost u književ-noj kritici – Novija književnost, knjiga lll – poezija, Alef, Sarajevo, 1998, str. 351.

74 M. Begić, str. 351, 352, 356.



253

na konkretna ljudska priča postaje, kako je to zapisao Kasim Prohić, “gotovo drevna po dramatizmu aktuelnih etičkih dilema i univerzalna po ukupnosti svih umjetničkih poruka”75: bilo da je riječ o srednjovjekovlju Maka Dizdara, osmanskom periodu Tvr-đave (1970) Meše Selimovića ili početku austrougarskog perioda u Ponornici (1977) Skendera Kulenovića. Ovakve postupke možemo prepoznati i u opusu Dževada Kara-hasana (Istočni Diwan i Šahrijarov prsten) te Irfana Horozovića, Talhe ili Šedrvanski vrt (1972). Zanimljivo je da se upravo tokom osme decenije u bosanskohercegovač-koj književnosti javlja putopis kao paradigmatski model književnog roda izraslog iz potrebe komunikacije sa različitim kulturama, epohama i civilizacijama, kao model otvorenog djela bogate asocijativne strukture i imaginacije. Spomenimo knjige puto-pisa Tvrtka Kulenovića (rođ. 1935.) Odanost jugu (1970) i Pejsaži zrelog doba (1979) te putopise Zulfi kara Zuke Džumhura (1921-1989) (Nekrolog jednoj čaršiji, Hodolju-blja76). Putujući, Kulenović je, kao i Džumhur Pismima iz Azije (1973), razgovarao sa velikim imenima i epohama svjetske kulture i tradicije, poput Berbera na listovima posvećenim Velasquezu ili Piero della Francesci.77

Iskrzani fragmenti Berberovih kompozicija iz Kronike o Sarajevu (dijelovi pisama, dokumenata, kur’anskih stranica, fotografi ja...)78, poput montažnog postupka u roma-nima Nedžada Ibrišimovića (Ugursuz, 196879; Karabeg, 1971), ne teže arhivističkoj rekonstrukciji povijesne faktografi je, već povijest slikaju kao nepredvidljivi i haotični svijet koji spoznajemo tek u probljescima svijesti poput Ibrišimovićevog Muzafera: umjesto iluzije ovladavanja cjelinom smisla (vremena, prostora, uzročno-posljedičnih veza), istina svoju mjeru nudi u detalju, fragmentu. Otuda se, kako je primijetio Enver Kazaz, pravo izvještajno, kroničarsko vrijeme romana Ugursuz pretače u isprekida-no vrijeme Muzaferove svijesti, odnosno u isprekidani i mučni proces ovladavanja jezikom i spoznajom vlastitog identiteta:80 historijski okvir prve trećine 19. stoljeća u Bosni, postaje tek nužan ambijent za priču o drami identiteta, kao središnji topos postmoderne naracije.

Historijske činjenice individualizirane su i u pjesničkim zbirkama pjesnika Abdu-laha Sidrana (rođ.1944.): Kost i meso (1976), a osobito u Sarajevskoj zbirci (1979), u kojoj, u općoj sudbini svijeta, pjesnik nastoji oslušnuti i svoju vlastitu sudbinu: Si-dranova poezija ispunjena je egzistencijalnim slutnjama, ona je uvjetovana dramom svijesti o vlastitom postojanju i prolaznosti, ona je, riječima Marka Vešovića, “sazdana

75 Kasim Prohić, Meša Selimović, u: Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga lV – proza, (ur. Enes Duraković), “Alef”, Sarajevo, 1998, str. 393.

76 U televizijskoj obradi Hodoljublja su snimana od 1976.–1984. godine prema scenariju Zuke Džumhura, u režiji i uredništvu Mirze Idrizovića,a snimatelj je bio Dževad Čolaković.

77 Berber će osobito u seriji “Dubrovačkih slika i crteža” iz 1988. godine otvoriti dijalog sa velikim imenima slikarstva poput slikara dubrovačkog kraja – Vlahe Bukovca i braće Božidarević pa sve do Grünewalda, Caravaggia, Rubensa, Géricaulta...

78 Podsjetimo: u izdanju “Veselina Masleše” 1974. godine objavljeno je djelo Mehmeda Mujezinovića Islamska epi-grafi ka u BiH, knjiga l-lll.

79 Roman Ugursuz preveden je i na češki (Zla krev) i objavljen u Pragu (Odeon, 1976).80 Kazaz, str. 64.



od iste tvari od koje je i pjesnik.”81 Kada oživljava povijesne ličnosti koje su obitava-le u Sarajevu (Mustafu Krilaša, Ujevića, Kranjčevića, Bašeskiju, Gavrila Principa...) ili događaje (Kozma astrolog tumači nebeske znake gospodaru svome princu Eugenu Savojskom; Brauning 7.65. Vježba gađanja. Drhti Gavrilova ruka), Sidran osnažuje uvjerenje da “goli dokument, svojom ljudskom težinom, može biti ravnopravni takmac svemu što uobrazilja otkrije u svojim lutanjima pustopašicom”82, da poezija ne umije biti čudesnija od tajne samoga života. U naslućivanju odgovora, Sidran traga za sluša-ocem: njegova poezija nije hermetična ni zatvorena – ona je bliska postmodernom sen-zibilitetu upravo u naglašenoj potrebi za komunikacijom, za zajedničkim iskustvom, “bez učenoslovnog ponižavanja čitača.”83 Težnja za iskustvom i glasom drugog, za dvoglasom u pjesmi kao “saopćenja Drugom” ili “saopćenja kroz Drugog” događa se na razmeđi govora pjesnika i monologa zbiljske ili fi ktivne ličnosti kojim “uokvi-rujemo smisao pjesnikovih iskaza egzistencijalnim ramom koji je drugačiji od onog unutar kojeg je smješteno pjesnikovo iskustvo”84: tako, kroz iskustvo slijepog čovjeka, Sidran otvara nove perspektive i mogućnosti doživljaja svog rodnog grada (Slijepac pjeva svome gradu). Isključenjem mogućnosti viđenja, pjesnik grad miriše, osluškuje, opipava, naslućuje: naglašava njegovu tjelesnu dimenziju. Naglašena tjelesnost i čul-nost bliska je postmodernom pjesničkom senzibilitetu, osobito u ženskom pismu koje, u snažnoj senzualnosti progovara u poeziji Bisere Alikadić (Intonacije, 1959; Noć i ćilibar, 1972; Kapi i mahovina, 1975; Drhtaj vučice, 1981).85 Ono je, u ovom kontek-stu, “kulturološki zanimljivo kao upis novih, drugačijih govornih činova u književnu odnosno kulturnu bošnjačku i bosanskohercegovačku tradiciju (...): kao istovremena dekonstrukcija i re-konstrukcija nekih elemenata tradicije, kao prevrednovanje iz per-spektive aktivnog ženskog načela naspram predvidljivoga očekivanoga pasivnoga”.86

Zaključak

Kao i u evropskoj umjetnosti sedme i osme decenije 20. stoljeća, i opće društvene, kulturne i umjetničke prilike u Bosni i Hercegovini u navedenom razdoblju bile su određene pažnjom i interesom za složeno propitivanje odnosa tradicije i modernog, za kulturno trajanje i kulturu sjećanja (J. Assmann) čime su likovne prilike u Bosni i Her-cegovini postale integralnim dijelom vrlo složenog, novog čitanja i tumačenja historije koje se događalo u tada suvremenoj klimi kritičkog propitivanja Zapadne tradicije. Osobito visoke domete predmetnog razdoblja predstavlja bh. grafi ka, kako u okviru

81 Marko Vešović, Dvoglas u pjesmi, Poezija i poetika Abdulaha Sidrana, Bošnjačka književnost u književnoj kritici, knjiga lll-poezija, str. 528.

82 Vešović, str. 532.83 Hadžem Hajdarević, O poeziji Abdulaha Sidrana, Novi Izraz, br. 2, Sarajevo, zima 1998, str. 94-105.84 Vešović, str. 539.85 Zilhad Ključanin, Vrtovi naslada Bisere Alikadić, Život, br. 5-6, god.XXXVll, maj-juni 1988, str. 514-524.86 Marina Katnić-Bakaršić, Osvajanje govora: čulnost i eros u stvaralaštvu Bisere Alikadić, Novi Izraz, Sarajevo, zima

2003, str. 126.



255

tadašnje jugoslavenske grafi ke tako i šire, na međunarodnoj likovnoj sceni i kroz nju se mogu pratiti formalno-sadržajno vrlo razuđeni primjeri usvajanja i tematiziranja postmodernog senzibiliteta. U ovoj se generaciji po prvi puta u modernoj bh. kulturnoj povijesti javlja veliki broj umjetnika Bošnjaka u čijim su radovima probuđeni i pred-stavljeni po prvi puta bogati i raznorodni slojevi koji čine složeno tkanje bh. baštine – svijeta drevne antike, Bizanta, srednjovjekovne umjetnosti i islama – svega onoga što je upisano u historiju umjetnosti i kulture Bosne i Hercegovine. Pri tome, pripadanje jednom narodu, kulturi i običajnosti nije značilo i “povijesno sužavanje” već, naprotiv, nametalo potrebu za transverzalnim umom – otvorenim i sposobnim za prijelaze izme-đu kultura, tradicija i religija (A. Šarčević). Istovremena podudarnost postmodernih tema i motiva u bh. arhitekturi, književnosti, glazbi i fi lmu svjedoči o iznimno važnom i plodotvornom periodu suvremene bh. kulturne i društvene historije.

The 1970s and 1980s – A Formative Period of Modern Bosnian Culture: the Role and Significance of Bosniak Artists

Summary

The 1960s and 1970s represent one of the most signifi cant periods in modern Bosnian culture. This was a time of outstanding contribution to visual arts, architecture, literatu-re, music and fi lm. It was also a period when some major projects were launched in pu-blishing, museums, galleries, science, theatre and fi lm. A particular advancement was made in the fi eld of visual arts, mainly in the medium of graphics. The Bosnian graphic art of the 1960s and 1970s represents the high achievements of the then Yugoslav and European graphics. At the same time, through it one can follow specifi c modalities of reception of the late-modernist art, as well as the very early and, in terms of their form and content, well-defi ned examples of adoption and actualization of post-modern sensibility. This is confi rmed by the notable participation of Bosnian graphic artists in exhibitions and projects at home and abroad and by the prestigious prizes they were awarded. What particularly distinguishes the Bosnian graphic artists of the 1960s is their linking the elements of visual modernity with their own cultural and historic heri-tage in terms of themes and content. This feature of Bosnian graphic art of Late Moder-nism is especially interesting in the case of a generation of graphic artists (Memnuna Vila, Halil Tikveša, Dževad Hozo, Kemal Širbegović, Emir Dragulj, Nusret Hrvanović, Mersad Berber, Esad Muftić, Ragib Lubovac, Safet Zec, Ismar Mujezinović, Mensur Verlašević...) who had to train at visual art academies outside their home region (i.e. in Ljubljana, Belgrade and Zagreb) before the founding of the Visual Arts Academy in Sarajevo in 1972. Within the short period of Bosnian art following World War Two, there appeared, on the one hand, a pronounced opening towards modern visual expre-ssion and a departure from the then dominant socialist realist expression, and on the other, the almost interspersion of post-modern sensibility, making an unfettered search for one’s own patterns of Modernism on the part of our artists possible. In a way, this



eased the inherent Bosnian complex of lagging behind the more developed Yugoslav and European places regarding visual arts.

The model of the Bosnian experience of centuries-long thought, which developed across cultures and borders, imprinted itself as a model of post-modern thinking, be-ing and acting even before its theoretical formulation was defi ned by European and American thinkers: the way it was addressed on the pages of leading Bosnian graphic artists of the 1970s eschewed the dangerous proximity of ideology and art to which an obsessive search for identity can lead. One can fi nd such interpretations synchronically in graphic art as in architecture, in music as in the literature of the considered period, a period which thereby stands out in the overall contemporary Bosnian cultural history for its signifi cance and value.

Literatura (izbor)

Assmann, Jan, Kulturno pamćenje, Vrijeme, Zenica, 2005.Begić, Azra, Izložba mladih slikara, vajara i grafi čara, UGBiH, Sarajevo, 1967. (kat.)Begić, Azra, Deset mladih umjetnika iz BiH, Skenderija, Sarajevo, 1969. (kat.)Burke, Peter, Što je kulturalna povijest?, Antibarbarus, Zagreb, 2006.Bernik, Stane, Zlatko Ugljen, Međunarodna galerija portreta, Tuzla, 2002.Bošnjačka književnost u književnoj kritici, Novija književnost, knjiga lll i lV, Alef,

Sarajevo, 1998.Ćeman, M. Bibliografi ja bošnjačke književnosti, Sebil, Zagreb, 1994.Dževad Hozo: Data 1961-2001, Sarajevo, 2001.Flego, Gvozden, Kuvačić, Ivan (ur.), Postmoderna – nova epoha ili zabluda?, Napri-

jed, Zagreb, 1988.Hutcheon, Linda, A Poetics of Postmodernism – History, Theory, Fiction, Routledge,

NY, London, 2000.Imamović, Mustafa, Historija Bošnjaka, BZK Preporod, Sarajevo, 1997.Kamerni teatar 55: prvih 50 godina, monografi ja, Kamerni teatar 55, Sarajevo, 2005.Karamehmedović, Muhamed, Berber, Svjetlost/Mladost/Mladinska knjiga, 1979.Književnost BiH u svjetlu dosadašnjih istraživanja, ANUBiH, posebna izdanja, knjiga

XXXV, Sarajevo, 1977.Kultura u SRBiH 1945-1975, NIŠP Oslobođenje, Sarajevo, 1976.Lyotard, François, Postmoderno stanje, Ibis-grafi ka, Zagreb, 2005.Mapa književne baštine Bosne i Hercegovine, Muzej književnosti i pozorišne umjetno-

sti Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1989.Martinović, Juraj, Poslijeratna bosanskohercegovačka kritika u kritičkim radovima,

ANUBiH, Sarajevo, 1977.Narodno pozorište u Sarajevu, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, 1997.Rizvić, Muhsin, Iznad i ispod teksta, Svjetlost, Sarajevo, 1969.Simpozijum o savremenoj književnosti Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo, 1971.



257

Šarčević, Abdulah, Politička fi lozofi ja i multikulturalni svijet; Istina o istini: svijet Mo-derne i Postmoderne; U sjeni nihilizma, Svjetlost, Sarajevo, 2003.

Štraus, Ivan, 15 godina bosanskohercegovačke arhitekture: 1970/1985, Svjetlost, Sa-rajevo, 1987.

Umjetnost BiH 1945-1974, UGBiH, Sarajevo, 1974.Umjetnost BiH 1974-1984, UGBiH, Sarajevo, 1984.


Dr. sc. Denis Bećirović, doc.Filozofski fakultet u Tuzli

Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike

Jugoslavije, Bosna i Hercegovina i Bošnjaci u osamdesetim i devedesetim godinama

XX. stoljeća

Sažetak: U članku se razmatraju globalni odnosi nakon završetka Drugog svjetskog rata, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije, prilike u Bosni i Herce-govini i položaj Bošnjaka tokom devedesetih godina XX stoljeća.Ključne riječi: globalizacija, Socijalistička federativna republika Jugoslavija, Bosna i Hercegovina, Daytonski sporazum, Bošnjaci.

Uvod: globalizacijski procesi u posljednjim decenijama XX stoljeća

Nekoliko godina nakon poraza sila Osovine u Drugom svjetskom ratu postalo je oči-gledno da zemlje koje su promijenile bivši svjetski poredak ne mogu sarađivati u iz-gradnji novog. Svijet i Evropa se ponovo dijele na dva nepomirljivo suprotstavljena neprijateljska bloka, što će dovesti do najveće polarizacije u modernoj historiji. Borba među suprotstavljenim državama se vodila ne samo na ratištima, već ratovanjem koje je bilo kompatibilnije sa zastrašujućim opasnostima nuklearnog rata. Ovo prikriveno, psihološko i tajno ratovanje razvijeno u toku rata protiv sila Osovine nakon 1945. go-dine je bilo primijenjeno u brojnim postratnim konfl iktnim situacijama.1

Vašington i Moskva su kao nekom magnetnom silom privlačili brojne zemlje, po-krete i pojedince u državama, tako da je gotovo nemoguće bilo ostati neutralan u posli-jeratnim međunarodnim odnosima. U historiografi ji se razdoblje od završetka Drugog svjetskog rata do 1990. godine najčešće označava kao period hladnog rata između dvije supersile. Bipolarna ravnoteža svijeta bila je uporedo praćena lokalnim i regionalnim ratovima koji su odnosili ogromne ljudske i materijalne žrtve. Hladnoratovske tenzije i različita ispoljavanja raznovrsnih ciljeva i interesa velikih supersila posebno su se

1 Mark Mazower, Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće, Zagreb, 2004, 236-237; Fransoa Fire, Propast jedne iluzije. Komunizam u dvadesetom veku, Beograd, 1996, 483-484.

3 Globalizacijski procesi, raspad Socijalističke federativne republike Jugoslavije


ukrštali na Balkanskom poluotoku. Nataložene ekonomske, vojne i političke suprot-stavljenosti činile su ovaj dio Evrope trusnim i nemirnim.2

Jugoistočna Evropa je, također, bila zahvaćena najvažnijim megatrendovima, koji su uticali na brojne države u posljednjim decenijama XX stoljeća. U prvom redu to se odnosilo na globalne društvene promjene: od industrijskog ka informatičkom društvu;3 od nacionalnih privreda ka globalnoj svjetskoj privredi; od centraliziranih ka decentraliziranim sistemima upravljanja, od predstavničke ka participativnoj demokra-tiji; od klasičnih političkih partija i pokreta ka novim društvenim pokretima.4 Unutar onoga što nazivamo svjetskim društvom krajem XX stoljeća postojala je lepeza glo-balnih svjetskih društava i globalnih društvenih sistema različite tehnološke, ekonom-ske i socijalne razvijenosti i nivoa kvaliteta života: od industrijskih i postindustrijskih visokorazvijenih društava, preko postsocijalističkih društava u tranziciji, do razuđenog svijeta zemalja u razvoju, perifernih i zavisnih društava. Iako su sva ova društva pri-padala različitim tipovima, ona su i pored nekih zajedničkih karakteristika, imala i svoje posebnosti. Svijet je bio u znaku dviju osobenosti: s jedne strane, on je velikom svjetskom podjelom rada i razmjenom, a prije svega krupnim promjenama u tehnolo-giji, ekonomiji, komunikacijskom sistemu, infrastrukturi i informatici, ostvario veliki stepen međusobne povezanosti i međuzavisnosti, a s druge strane, sistemom nejednake raspodjele društvene moći bio je hijerarhijski struktuiran na prebogate gospodare svi-jeta i siromašna zavisna društva.5 To govori da je savremeni svijet i pored međusobne integracije i krajem XX stoljeća bio interesno podijeljen i suprotstavljen. Zbog toga, neki su autori plasirali teze o trodjelnoj slici svjetskog društva (visokorazvijeni centar, poluperiferija i periferija).6

Savremeno doba, pod uticajem naučnotehničkog progresa, a prije svega djelovanja snaga treće naučnotehničke revolucije, otvorilo je razdoblje sveopće međuovisnosti društava. Najrazvijeniji dijelovi svijeta bili su zahvaćeni savremenim megatrendovima koji su iz temelja mijenjali njegovu strukturu i dinamiku. Te promjene su se manifesti-rale u djelovanju velikih sila globalizacije i stvaranju svjetskog društva, transformaciji njegovih ključnih sfera i promjeni aktera društvenog progresa.7 Uloga nauke i drža-ve je postala izuzetno značajna. Naučno predviđanje i projektovanje razvoja izbija u prvi plan, kao i formiranje odgovarajućih institucija koje prate, podstiču i usmjeravaju konkurentnost sopstvenih nacionalnih privreda, posebno u oblasti osvajanja visokih tehnologija.8

2 Džon Luis Gedis, Hladni rat, Beograd, 2003, 48-58.3 Opšir. o informatičkoj revoluciji i njezinim ekonomskim i socijalnim posljedicama pogledati u: Milan Mesarić, XXI.

stoljeće. Doba sudbonosnih izazova, Zagreb, 2008, 15-50. 4 John Naisbitt, Megatrendovi, Zagreb, 1985, 18-48.5 Miroslav Pečujlić, Savremena sociologija, Beograd, 1991. 616 Immanuel Wallerstein, Suvremeni svjetski sistem, Zagreb, 1986, 298-448.7 M. Pečujlić, Savremena sociologija, 55.8 Bogdan Ilić, Aktuelna pitanja savremene političke ekonomije, Beograd, 1995, 239.



261

Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljeća bio pod uticajem različitih procesa glo-balizacije.9 Globalizacija se odvijala ponajviše preko: internacionalizacije kao među-zavisnosti i interakcije različitih zemalja; liberalizacije kao otvaranja i disperzije slo-bodnog kretanja svih resursa i proizvoda, rada, kapitala i robe širom svijeta; univerza-lizacije kao prilike za podjednak udio svih zainteresiranih subjekata i dopiranja svega u svaki dio svijeta; deteritorijalizacije kojom se slabe i ukidaju političke, geografske i fi zičke podjele; desuverenizacije kao procesa slabljenja, potiskivanja i zamjenjiva-nja suvereniteta država zajedništvom ujedinjena čovječanstva; postmodernizacije koja sve što je izraslo na elektrici i mehanizaciji nadomješta novim odnosima i oblicima života izraslim na kompjuterizaciji, informatici i internetizaciji; individualizacije kao prostiranja postmodernosti u kojoj vodeću ulogu ima razvoj ljudskih snaga i znanje pojedinaca.10

Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces decentralizacije. Oni su se međusobno prožimali, iako, naravno, nisu uvijek bili idealno kombinirani. Decentrali-zacija poslovnoga dovela je, naime, i do decentralizacije političkog odlučivanja, što je bila proizvodno-tehnološka osnova za raspad ne samo centralističkoga komunističkog sistema, zasnovanome na masovnom načinu proizvodnje, nego i za raspad centralistič-kih komunističkih federacija, poput bivših Socijalističke federativne republike Jugo-slavije (SFRJ), Saveza sovjetskih socijalističkih republika i Čehoslovačke republike. Procesi su globalizacije, time što su razorili komunistički društveno-politički sistem, otvorili i prostor za oslobođenje niza malih naroda i država od ne samo nametnute političke vlasti nego i od sudjelovanja u tzv. komunističkim federacijama (u svakoj od njih prevladavajući je utjecaj imala najbrojnija nacija). Na tim su se temeljima razvila, dakle, dva posve nova procesa: formiranje nezavisnih država u tranziciji, već ranije formalno samostalnih, i pojava posve novih država kao rezultat sloma komunističkih federacija.11

9 Pod pojmom globalizacija (engl. Globalization; njem. Globalisierung; franc. Mondialisation) označavamo proces povezivanja, integriranja i ujedinjavanja tehnoloških, ekonomskih, političkih, socioloških, znanstvenih, obrazov-nih, kulturnih i komunikacijskih procesa i odnosa u jedinstven i cjelovit planetarni kibernetički prostor i stvarni ili virtuelni sistem. Globalizacija nastaje i razvija se u vremenu i prostoru lokalnoga i planetarnoga. Globalno se afi rmira kao lokalno, a lokalno postaje globalno. U svestranosti globalizacije glavnu ulogu imaju znanstveno-tehno-loške inovacije i na njima nastali informacijski i digitalni komunikacijski procesi i odnosi. U aktuelnim procesima ujedinjavanja čovječanstva najvažniji su procesi tehnološke i ekonomske globalizacije. Oni dovode do formiranja jedinstvene globalne ekonomije transnacionalnom djelatnošću velikih korporacija, stvaranjem i povezivanjem više-nacionalnih regija, širenjem nezavisnoga globalnoga biznisa i slobodnog svjetskog tržišta. Pravni leksikon, Zagreb, 2007, 376.

10 Isto, 376.11 Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, u: Dijalog

povjesničara/istoričara, Zagreb, 2008, 81.



SFRJ od smrti Tita do pojave Memoranduma SANU

Nakon smrti Josipa Broza Tita (4. maja 1980. godine),12 završila se jedna epoha nakon koje je opasnost od međunacionalnih nesloga u SFRJ postala još izraženija. Tito je bio objedinjujuća ličnost i nacionalni heroj i kao takav predstavljao je važan integrativni faktor. Njegovom smrću jugoslovenska federacija je izgubila važnu kohezionu snagu.13 Funkciju kolektivnog šefa države preuzelo je osmočlano predsjedništvo sa po jednim predstavnikom iz svake republike i po jednim predstavnikom iz autonomnih pokra-jina. Ovo tijelo je preuzelo vrhovno zapovjedništvo nad oružanim snagama SFRJ, a njegovi članovi su se svake godine rotirali na mjestu predsjedavajućeg. Politički vrh koji je nakon smrti Josipa Broza Tita preuzeo punu odgovornost za funkcioniranje zemlje, reagirao je često u panici, pronalazeći samo neka paušalna rješenja, bez ikakve dugoročne vizije o tome kako rješavati najaktuelnije probleme u zemlji.14 Pored toga, početkom osamdesetih godina događa se i smjena generacija u jugoslavenskoj politici, te promjene načela na kojima se donose odluke u federalnom vrhu. Radilo se o gene-raciji saveznih funkcionera koji nisu bili istaknuti partizanski lideri svojih republika, nego predstavnici poslijeratne generacije. Oni su više vodili računa o interesima svojih republika i pokrajina, nego što je bio slučaj s njihovim prethodnicima.15

Početkom osamdesetih godina u Jugoslaviji, opozicijske snage su postajale sve snažnije i sve organiziranije. U nizu medija koji su izlazili u Srbiji, kao i u dokumen-taristički inspiriranoj književnosti i historiografi ji, u tim se godinama problematiziraju razne tabuizirane teme, kao što su: legitimnost socijalističkog poretka, karakter suko-ba u okviru Drugog svjetskog rata, karakter vladavine u socijalističkoj Jugoslaviji, te (posebno od 1983.) i uloga i rezultati vladavine Josipa Broza Tita.16 Srpski akademici početkom devedesetih godina posebno ukazuju na štetnu politiku Josipa Broza Tita. Prema ocjeni akademika Vasilija Krestića, Titovom nacionalnom politikom i proglaše-njem novih nacija u Jugoslaviji, zadat je jedan od najopasnijih udaraca srpskom narodu sa stanovišta njegove nacionalne integracije. Zbog toga i Milorad Ekmečić ističe važ-nost radikalnog raščišćavanja sa titoizmom kao sa bolešću koja je srpski narod odvela

12 Svijet je na različite načine izražavao poštovanje prema Josipu Brozu Titu. Primjera radi, povodom Titove smrti u velikom broju zemalja spuštene su nacionalne zastave na pola koplja. U nekim zemljama je proglašena višednevna nacionalna žalost. Zabilježen je i gest koji je nezabilježen u historiji – zajednička pošta preminulom lideru Jugo-slavije odata je u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija. Titovoj sahrani prisustvovalo je 209 stranih delegacija iz 127 zemalja – 123 državne delegacije, 68 delegacija političkih partija, 3 delegacije oslobodilačkih pokreta i 15 delegacija međunarodnih organizacija i institucija na čelu sa generalnim sekretarom Ujedinjenih nacija. Pored osta-lih, na sahrani su bila 4 kralja, 6 prinčeva, 31 predsjednik država, 10 potpredsjednika, 22 premijera, 11 predsjednika parlamenta, 47 ministara inostranih poslova, itd. Bio je to, po mnogim elementima, unikatan primjer opraštanja od jednog državnika u dotadašnjoj historiji svijeta. Raif Dizdarević, Od smrti Tita do smrti Jugoslavije, Sarajevo, 2000, 67-68.

13 Volter Laker, Istorija Evrope 1945-1992, Beograd, 1999, 665-666.14 Suad Kurtćehajić, Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, III, Sarajevo, 2007, 60-61.15 Volter Laker, Istorija Evrope, 666.16 Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts, Belgrade, 1995,

7-15



263

u katastrofu.17 Otvara se i pitanje srpskog odnosa prema Jugoslaviji i jugoslavenstvu, te odnosa Jugoslavije prema Srbiji i Srbima. Te se teme otvaraju ne samo u akademskim krugovima, nego u široj javnosti. U tom periodu se javljaju i prvi politički programi koji se pripremaju izvan zvaničnih tijela Saveza komunista Jugoslavije (SKJ). Tako se pojavio i Memorandum Srpske akademije nauka i umjetnosti (SANU) koji je pred-stavljao prvi nacionalni program u socijalističkoj Jugoslaviji. Prvu verziju onog što će u javnosti od jeseni 1986. godine biti poznato kao Memorandum SANU pripremili su Udruženje književnika Srbije i grupa akademika SANU.18

Aktivnosti na izradi Memoranduma započele su u proljeće 1985. godine, a u jav-nosti se pojavio 24.-25. septembra 1986. godine, kada je objavljen na stranicama be-ogradskih Večernjih novosti. Na Vanrednoj skupštini SANU, održanoj 18. decembra 1986. godine, akademik Vasa Čubrilović ne krije mogućnost ratnih zbivanja. Tom pri-likom on je izjavio: “Nijedno selo ove države, Jugoslavije i Srbije, nismo dobili bez krvi. Nijedno selo nećemo dati bez krvi”.19 Na ovom skupu i Dobrica Ćosić ističe da je historijska zadaća SANU mobilizacija i organizacija cjelokupnih umnih i moralnih snaga srpskog naroda kako bi se zaustavila narastajuća destrukcija nacionalnog i druš-tvenog integriteta, kao i istorijskog bića Srbije.20

Memorandum SANU bio je struktuiran iz dva dijela. Prvi dio je govorio o Krizi jugoslovenske privrede i društva, a u drugi o Položaju Srbije i srpskog naroda. Već u uvodnom dijelu ovog dokumenta ukazuje se na krizu države, čija eskalacija može završiti sa opasnim posljedicama, ne isključujući ni raspad jugoslovenske državne za-jednice. Predstavivši stanje dramatičnim, sastavljači Memoranduma su kritizirali “re-publikanizaciju” i “atomizaciju” privrede. Po njihovom mišljenju, formirano je osam privrednih područja sa nacionalnim ekonomijama što je uzrokovalo razbijanje jedin-stvenog jugoslovenskog tržišta. Kreatori Memoranduma nisu krili simpatije za sve ono što je tendiralo ka centralizaciji, a antipatije prema decentralizaciji. Zbog toga, oni kritiziraju i državno uređenje SFRJ. Pisci Memoranduma kažu da je dezintegracija jugoslovenske privrede po privrednim granama i teritorijama “antiistorijska tendenci-ja” koja je proizilazila iz jedne šire “antiistorijske tendencije” – pretvaranja federacije kakva je stvorena na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u svojevrsnu konfederaciju koja je institucionalizirana posljednjim Ustavom iz 1974. godine.21

U drugom dijelu Memoranduma elaborirano je pitanje položaja Srbije i srpskog naroda i to na način kojim se željelo dokazati da je njihov položaj u SFRJ oduvijek bio nepovoljan. Hrvatska i Slovenija su optužene da su obrazovale “trajnu koaliciju”s ciljem ostvarivanja političke i ekonomske dominacije nad Srbijom. Između ostalog,

17 Safet Bandžović, Bošnjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografi ji, Sarajevo, Prilozi, Institut za istoriju, 2000, br. 29, 355 i 361.

18 Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts, 7-1519 Safet Bandžović, Bošnjaci u postjugoslovenskoj srpskoj historiografi ji, 348.20 Dobrica Ćosić, Srpsko pitanje u XX veku. Lična istorija jednog doba, Beograd, 2009, 99.21 Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni programi. Ishodišta i posljedice, Zagreb, 2007, 220-223.



autori Memoranduma plasiraju i eksplozivne teze o ekonomskom iskorištavanju Srbije te o predominantnim srpskim gubicima u Drugom svjetskom ratu.22

Generalno gledajući, arhitekte Memoranduma su imale jedan cilj i dvije trase na putu do tog cilja. Prvo, trebalo je uspostaviti jedinstvenu Srbiju koja će dominirati i upravljati u Jugoslaviji. U slučaju neuspjeha ove opcije, rezervna varijanta je bila po-vezivanje svih područja na kojima su živjeli Srbi, bez obzira na republičke granice, s dijelovima Hrvatske, Bosne i Hercegovine, te izdvojeno započeti svojim putem.23

Od Memoranduma SANU do raspada SFRJ

Sadržaj Memoranduma SANU izazvao je osudu i kritike u cijeloj Jugoslaviji. Pored ostalih, u tim se kritikama ističe tadašnje srpsko partijsko i državno vodstvo, kojemu – od ljeta 1986. – na čelu stoje novi predsjednik Centralnog komiteta, Slobodan Milo-šević, i novi predsjednik Predsjedništva Socijalističke republike Srbije, Ivan Stambo-lić. Stambolić je imao jasan stav prema srpskom nacionalizmu i čvrsto je stao protiv Memoranduma iako je već tada u Srbiji bilo vodećih ljudi neosjetljivih na nacionali-zam.24 Političko vodstvo Srbije je tražilo da se Srpska akademija nauka i umjetnosti od Memoranduma službeno ogradi. Autori su se branili tezom da je to zapravo “pravno nepostojeći tekst”, jer se radi o nezavršenom dokumentu. Ipak, bez obzira na ove izgo-vore pisaca Memoranduma, dio političara i u Srbiji je uvidio razorne posljedice ovog dokumenta. Tako je, primjera radi, Stambolić Memorandum nazvao “In Memoriamom Jugoslaviji”.25

Kampanja protiv Memoranduma je prestala u ljeto 1987. godine, a od VIII sjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije (septembar 1987. godine) na kojoj je prevagu odnijela struja Slobodana Miloševića, SANU vraća svoju uglednu poziciju u srbijanskom društvu.26 Prije toga, Slobodan Milošević je uz pomoć Ivana Stambolića i formalno izabran za vođu srpskih komunista na X kongresu Saveza komunista Srbi-je, održanom od 26. do 28. maja 1986. godine. Među protivnicima izbora Miloševića za lidera srpskih komunista najglasniji je bio Draža Marković.27 On je odmah poslije izbora Miloševića za predsjednika rekao Stamboliću da mu “istorija nikada neće opro-stiti taj izbor”, te da “srpski narod nikada neće oprostiti to što je Miloševića progu-rao, da će Milošević sve uništiti” (kurziv D. B.).28 Od tada, Milošević se postepeno uživljavao u novu funkciju, sa primjetnim crtama mesijanstva, koje je često klizilo u

22 Isto, 223-224.23 Dušan Bilandžić, Hrvatska moderna povijest, Zagreb, 1999, 763.24 Venceslav Glišić, Susreti i razgovori. Prilozi za biografi ju Petra Stambolića, Beograd, 2010, 132-134.25 Kosta Mihailović, Vasilije Krestić, Memorandum of the Serbian Academy of the Sciences and Arts,16-35.26 Upor. Florans Artman, Milošević dijagonala laufera, Beograd, 2001, 39; Ljubomir Antić, Velikosrpski nacionalni

programi. Ishodišta i posljedice, 220.27 Kosta Nikolić, Kako je Slobodan Milošević izabran za vođu srpskih komunista (II). Beograd, Istorija 20. veka,

Časopis Instituta za savremenu istoriju, 2006, br. 2, 120.28 Ivan Stambolić, Put u bespuće, Beograd, 1995, 149.



265

klasičnu demagogiju, iako je ostavljao utisak čovjeka opredijeljenog za reforme. Na putu uspostavljanja potpune dominacije u rukovodstvu srpskih komunista, Milošević je nedugo poslije izbora marginalizirao i Ivana Stambolića, koji je zvanično smijenjen u decembru 1987. godine.29

Miloševićeva politička strategija se bazirala na procjeni da je Tito namjerno Usta-vom iz 1974. godine podmetnuo Srbiji ustavnu zamku kako bi osigurao funkcioniranje modela slaba Srbija, jaka Jugoslavija. On je smatrao da je Ustavom iz 1974. godine prepuštena značajna autonomija republikama, pa je postojala opasnost da bi u njima mogle prevladati centripetalne sile.30

Preloman trenutak koji će označiti početak kraja federalne države bila je 1987. go-dina. Tada je Slobodan Milošević ujedinio komunističku i nacionalističku politiku, što će izazvati pojavu i drugih nacionalizama tokom narednih godina. Njegov odlazak na Kosovo, u aprilu 1987. godine, postat će jedan od najvažnijih trenutaka u njegovoj karijeri.31 Okupljenim kosovskim Srbima koji su se sukobili s (uglavnom albanskom) policijom, Milošević se obratio riječima: “Niko ne sme da vas bije”. Vođa kosovskih Srba Miroslav Šolević je poslije toga rekao: “Ovom rečenicom on je krunisan za cara”. Od tog momenta, zloupotrebljavajući pitanje kosovskih Srba, Milošević je počeo da učvršćuje moć u Srbiji, izrastajući u trijumfalnog i neospornog lidera Srbije. Milošević je najveće sposobnosti ispoljavao na organizacionom planu. Na odgovorne funkcije je postavljao osobe čija je glavna osobina bila lojalnost njemu lično. Shvatao je važnost i ulogu medija i postepeno ih stavljao pod kontrolu instalirajući prijatelje i saveznike na urednička mjesta. Njegovi stručnjaci za propagandu bili su u stanju da svaki događaj, uključujući i tragične događaje, okrenu u svoju korist.32

Nakon uspostavljanja kontrole nad medijima, Miloševiću nije bilo teško da usmje-rava mase, organiziranjem masovnih mitinga. Simboli ovih režiranih predstava bili su neobični i raznoliki. Osim portreta Slobodana Miloševića nošene su slike Svetog

29 Izbor Slobodana Miloševića na mjesto predsjednika Predsjedništva Centralnog komiteta Saveza komunista Srbije nije obavljen jednostavno, kako je to organizirao ceremonijal-majstor partijskih izbora predviđenih za 1986. godinu, Ivan Stambolić. Naime, i prije ovih izbora se znalo da Milošević ima dosta protivnika, ali tek u procesu izbora se pokazalo da on ima više protivnika nego što je Stambolić mogao naslutiti. Nikada u historiji srpske komunističke partije nije bilo toliko lomova i podjela u rukovodstvu kao što je to bilo povodom Miloševićevog izbora. Revoltiran ishodom glasanja, Draža Marković je u stanju ogorčenosti napisao jedno vrlo oštro intonirano pismo Ivanu Stambo-liću, nakon čega je podnio ostavku na članstvo u Centralnom komitetu Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedniš-tva federalne partije. Tvrdio je da će opredjeljenje za Slobodana Miloševića prouzrokovati “duboke i teške, negativ-ne posledice” na jedinstvo unutar Saveza komunista Srbije, a time i na jedinstvo u Savezu komunista Jugoslavije. Ivan Stambolić se u početku nije previše uzbuđivao i obazirao na ove stavove. Međutim, kasnije je shvatio da je napravio fatalnu grešku. Milošević je već u proljeće 1986. godine stavio do znanja da mu je u krvi visoka karijera i da se neće zadovoljiti ulogom drugog čovjeka Srbije, jer je upravo on bio šef najmoćnije institucije u zemlji. Prve pukotine između dvojice prijatelja pojavile su se kod izbora Dragiše Pavlovića za predsjednika Gradskog komiteta Saveza komunista Beograda. Milošević je veoma dobro znao da su kadrovi najvažniji faktor u borbi za vlast, pa je u gotovo cijelo rukovodstvo ubacio ljude u koje je imao veliko povjerenje i koji su mu do kraja odano služili. Kosta Nikolić, Kako je Slobodan Milošević izabran za vođu srpskih komunista, 105-119.

30 Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima usporednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, 86.31 Laura Silber i Allan Little, Smrt Jugoslavije, Opatija, 1996, 27.32 Tim Džuda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, Beograd, 2003, 145.



Save, Karađorđa, Njegoša i Tita, uz srbijanske i jugoslovenske zastave. Poslije konso-lidiranja vlasti, Milošević se usmjerio prema sljedećem cilju – centraliziranju Srbije, što je podrazumijevalo eliminiranje autonomije Vojvodine i Kosova. Kosovski Srbi su predstavljali udarne jedinice, a pridruživalo im se i lokalno stanovništvo i radnici koje je beogradski režim autobusima dovodio na “mitinge istine”. Prva meta bila je Vojvodina, gdje je nakon dvodnevnih demonstracija 10.000 Srba i otvorenih prijetnji 6. oktobra 1988. godine vojvođansko rukovodstvo odstupilo sa funkcija. Tokom ja-nuara 1989. godine, u drugom pokušaju oboreno je crnogorsko rukovodstvo. Naime, 11. januara pod pritiskom 100.000 demonstranata republičko i partijsko rukovodstvo je podnijelo ostavku i postavljeni su novi funkcioneri promiloševićevski orijentirani. Posljednja prepreka na putu potpunog centraliziranja Srbije bilo je Kosovo. Uz pomoć demonstranata, vojske, tenkova i uvođenja vanrednog stanja, slomljena je i autonomija Albanaca. Početkom marta 1989. godine počeo je proces hapšenja političara, intelek-tualaca i radnika, tako da su Albanci izgubili vođstvo.33

Pojedini jugoslovenski funkcioneri iz zapadnih republika, poput Cirila Ribičića, ukazivali su na činjenicu da se položaj autonomnih pokrajina, naročito kada je riječ o zastupanju i načinu priznavanja Srbije i obje pokrajine u Federaciji, ne može rješavati samo unutar Srbije. On je upozoravao na opasnost rušenja autonomije pokrajina, jer su one konstitutivni element jugoslovenske federacije.34 Međutim, rukovodstvo Srbije se nije obaziralo na ove primjedbe. Novi Ustav Srbije proglašen je 28. marta 1989. godi-ne, a Slobodan Milošević je izabran za predsjednika Socijalističke republike Srbije.35 Funkciju je preuzeo 8. maja 1989. godine, ali je isplanirano da se glavna ceremonija poklopi sa godišnjicom Kosovske bitke. U svom govoru na Gazimestanu, Slobodan Milošević je pored ostalog, poručio: “Srbi u svojoj istoriji nikad nikoga nisu porobili niti eksploatisali. U dva svetska rata sami su se oslobodili, a kad su mogli pomagali su i drugima da se oslobode (...) Kosovsko junaštvo ne dozvoljava nam da zaboravimo da smo u jednom periodu bili hrabri i dostojanstveni i među malim brojem onih koji su iz bitke izašli neporaženi (...) Šest vekova kasnije opet smo u bitkama i svađama. One nisu oružane, mada ni takve nisu isključene.”36 Nacionalistička politika srbijanskog rukovodstva imala je negativne efekte i u drugim jugoslovenskim republikama (Bosna i Hercegovina, Hrvatska i Slovenija). U ljeto 1989. godine sve više dolazi do izražaja i nacionalizam Srba u Hrvatskoj, praćen ostrašćenom medijskom kampanjom iz Beo-grada. Miloševićevski mediji instrumentaliziraju progon Srba u Nezavisnoj državi Hr-vatskoj od 1941. do 1945. godine povlačeći paralele između tih događaja sa aktuelnom jugoslovenskom stvarnošću. Hrvatskoj je spočitavana “asimilatorska politika i kulturni

33 Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija. Sarajevo, Radovi Filozof-skog fakulteta u Sarajevu, 2010, 283-284.

34 Ciril Ribičić, Zdravko Tomac, Federalizam po mjeri budućnosti, Zagreb, 1989, 322-323.35 Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 283-284.36 Tim Džuda, Srbi. Istorija, mit i razaranje Jugoslavije, 146.



267

genocid”. Sve je to neminovno dovodilo do pojačavanja hrvatskog nacionalizma, što je uzrokovalo sporadične ekscese.37

Političku krizu osamdesetih godina pratila je i ekonomska kriza. Glavni indika-tori ekonomske krize bili su galopirajuća infl acija, veliki inozemni dug i monetarna nelikvidnost, što je sve dovelo zemlju do ruba bankrota. Ozbiljnije reforme su bile spriječene zbog ideoloških i političkih razloga, a odgovorni su bježali od prave dija-gnoze stanja u jugoslovenskoj ekonomiji. Tek se 1983. godine pojavljuje dokument pod nazivom Polazne osnove Dugoročnog programa ekonomske stabilizacije. U njemu je, pored ostalog, konstatirana: visoka infl acija, veća potrošnja od ostvarenog dohotka, autarkičnost ekonomske politike, prekomjerno zaduživanje u inozemstvu, nenadzira-nje investicija, nizak nivo produktivnosti rada, nedostatak roba i visoka nezaposlenost. Poslije objavljivanja ovog programa ekonomske stabilizacije, napokon se umjesto o “ozbiljnim teškoćama” počelo govoriti o ekonomskoj krizi. Međutim, unutar vladaju-ćih struktura i dalje se govorilo da postoji ekonomska, ali ne i politička kriza. Niko se nije usuđivao konstatirati da je politički sistem problematičan, već se tvrdilo da su eko-nomski rezultati loši zbog neprimjenjivanja toga sistema. Ništa se nije promijenilo ni nakon XII kongresa SKJ, koji je održan 1983. godine, tako da je program ekonomske stabilizacije ostao mrtvo slovo na papiru. Kriza se ublažavala uglavnom reprogrami-ranjem ili odgađanjem otplate dugova, te proizvodnjom novca ili primarnom emisi-jom. U tom pogledu angažirali su se predsjednici vlada Milka Planinc (1982-1986) i Branko Mikulić (1986-1988). Reforme koje je pokrenula Milka Planinc zaustavljene su 1985. godine, a unutar SKJ je preovladala struja koja je u tržišnoj ekonomiji vidjela uzrok nepovoljnog položaja nerazvijenih republika. Ništa bolje rezultate nije postigao ni Branko Mikulić, koji je državu pokušao izvući programiranom stabilizacijom. Na-kon što je liberalizirao cijene, izložio se snažnom napadu srpske politike koja je tražila administrativnu preraspodjelu dohotka između razvijenih i nerazvijenih. Pod takvim pritiskom, Mikulićeva vlada je bila prva u socijalističkoj Jugoslaviji koja je podnijela kolektivnu ostavku.38

Mikulića je na čelu Saveznoga izvršnog vijeća (SIV) zamijenio Ante Marković, koji je u martu 1989. godine imenovan za premijera, uprkos prosvjedima iz tada već Miloševićeve Srbije. U sjeni sve težih problema u zemlji, Marković je u decembru 1989. godine prezentirao program ekonomske reforme s glavnim ciljem – obaranje in-fl acije. Naime, krajem 1989. godine infl acija je dosegnula rekordnih 2679 % godišnje. Neki su smatrali da bi Marković mogao biti spasitelj Jugoslavije koji će zemlju iščupati iz nacionalističkog beznađa prema modernim ekonomijama zapadnoevropskog tipa. U skladu s Markovićevim programskim opredjeljenjima odnos dinara i njemačke marke je bio zaleđen, predviđena je konvertibilnost dinara, stabilizacija državnog budžeta i potrošnje, te restriktivna monetarna politika. Trebao je to biti početak ambicioznog programa ekonomske stabilizacije prema tržišnim kriterijima, nazvan “novim socija-

37 Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 285.38 Zdenko Radelić, Hrvatska u Jugoslaviji 1945.-1991. Od zajedništva do razlaza, Zagreb, 2006, 494-496.



lizmom”, koje je Marković predstavio u junu 1990. godine. Bio je to pokušaj najte-meljitije i najhrabrije tržišne reforme u svim dotadašnjim socijalističkim zemljama. Finansijsku pomoć Markoviću obećale su i zapadnoevropske države pod uslovom da njegov koncept počne realizirati u stvarnosti. Marković je u početku imao određenog uspjeha (savezne devizne rezerve su narasle do 3,6 milijardi dolara, suzbijeni su infl a-cija i siva emisija novca), ali je nalazio brojne prepreke na raznim stranama. U Zagrebu i Ljubljani ga nisu voljeli, a u Beogradu su ga mrzili i prezirali. Na kraju je i njegov program doživio slom. Između ostalog, to se dogodilo i zbog toga što savezna vlada nije kontrolirala u punom kapacitetu savezne funkcije.39

Osim unutrašnjih problema, na stanje u Jugoslaviju su dijelom uticali i opći nemiri u Istočnoj Evropi. Do tačke bez povratka stiglo se u drugoj polovini 1989. godine. Na-ime, između avgusta i kraja decembra navedene godine komunističke vlasti su nakon gotovo pola stoljeća postojanja abdicirale ili prestale da postoje u Poljskoj, Čehoslo-vačkoj, Mađarskoj, Rumuniji, Bugarskoj i Demokratskoj republici Njemačkoj.40

Ubrzo nakon toga došlo je i do defi nitivnog raskola unutar SKJ. Na 14. vanrednom kongresu SKJ, u januaru 1990. godine, delegacije iz Slovenije i Hrvatske zajednički su napustile Kongres. Postalo je jasno da je SKJ, bez obzira na obećanu korjenitu re-formu i reorganizaciju, istrošio svoju historijsku misiju i integrativni kapacitet. Bila je to kulminacija gotovo trogodišnjih sukobljavanja unutar SKJ i između pojedinih repu-bličkih rukovodstava. Nacionalno je potisnulo klasno-socijalno, državno je fetišizirano na račun samoupravnog, mitovi i iracionalna strana života su nametnuti kao recept za budućnost.41 Deceniju poslije, jedan od prvih Miloševićevih saradnika konstatira nje-govu odgovornost za raspad SKJ. Naime, prema riječima Borislava Jovića, Miloševi-ćev pokušaj da disciplinira SKJ na Četrnaestom kongresu, bez dovoljnog sagledavanja mogućeg konačnog ishoda, ubrzao je raspad i same Jugoslavije.42

Ubrzo nakon raspada SKJ došlo je i do raspada Jugoslovenske narodne armije (JNA) kao posljednjeg kohezionog faktora u zemlji. Armija je poslije nestanka SKJ s političke pozornice u komandnom smislu bila vezana za Predsjedništvo SFRJ, a u upravnom za SIV. No, kako je Predsjedništvo bilo spoj nepomirljivih političkih pro-tivnika, Srbija je preduzela niz aktivnosti s ciljem da rukovodno tijelo oružanih snaga usmjeri u pravcu realiziranja velikosrpskog projekta.43 Stvoren je neustavni sistem ko-mandovanja i dogovaranja o upotrebi oružanih snaga protiv zapadnih republika. Joviću i Kadijeviću pridružio se Slobodan Milošević, koji kao predsjednik Srbije nije imao nikakve zakonske ovlasti nad JNA.44 Na sjednici Vrhovne komande od 12. do 15. mar-

39 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, Zagreb, 2008, 645-646.40 Erik Hobsbaum, Doba ekstrema. Istorija Kratkog dvadesetog veka 1914-1991, Beograd, 2002, 366.41 Nijaz Duraković, Prokletstvo Muslimana, Sarajevo, 1993, 180-181.42 Borislav Jović, Knjiga o Miloševiću, Beograd, 2001, 56; Borislav Jović, Od Gazimestana do Haga. Vreme Sloboda-

na Miloševića, Beograd, 2009, 61.43 Davor Marijan, Slom Titove armije: JNA i raspad Jugoslavije, Zagreb, 2008, 147-148.44 Svetozar Oro, O ulozi vladarskih težnji u Yu – ratovima 1991-2001, u: Ratovi u Jugoslaviji 1991-2001, Zbornik

radova, Beograd, 2001, 81.



269

ta 1991. godine predsjednik Predsjedništva SFRJ Borislav Jović je pokušao da putem snažnog pritiska iznudi usvajanje odluke o uvođenju vanrednog stanja u zemlji. Me-đutim, ovaj pokušaj Miloševića da putem oružanih snaga stavi Jugoslaviju pod svoju kontrolu doživio je neuspjeh.45

Nakon dužih oklijevanja, Slovenija i Hrvatska su 25. juna 1991. godine proglasile svoju nezavisnost. Istoga dana slovenačke vojne jedinice su pokušale uspostaviti kon-trolu nad graničnim prelazima prema Austriji. Tom prilikom je došlo i do oružanog obračuna u kojem je nekoliko lica izgubilo živote. Tako su na području Jugoslavije započele vojne operacije isplanirane do u detalje u vojnim i političkim strukturama u Beogradu.46

Od avgusta 1991. godine rukovodeću ulogu Predsjedništva SFRJ obavljala je nefor-malna grupa čelnika Srbije, Crne Gore i generala JNA, koja je samovoljno ocjenjivala stanje i predlagala odluke. Na njezinim sastancima raspravljano je i odlučivano o svim pitanjima rata koja su inače bila u ingerencijama Predsjedništva. Početkom oktobra 1991. godine kada je Predsjedništvo SFRJ ostalo samo sa članovima iz Srbije s pokra-jinama i Crne Gore, ponovo je počelo funkcioniranje Predsjedništva, s tim da ga druge republike, a i međunarodna zajednica nisu priznavale. Od tada je JNA i de facto bila vojna sila Srbije i Srba u ostatku Jugoslavije, što je i potvrđeno de jure u maju 1992. godine.47

U ratnoj atmosferi na prostoru jugoslovenske države, Evropska unija je pokušala pronaći miroljubivo rješenje krize. To je i bio razlog organiziranja Konferencije o Ju-goslaviji, koja je počela u septembru 1991. godine, u vrijeme dok je SFRJ još uvijek imala međunarodnopravni subjektivitet. Pokušaji da se Jugoslavija reformira na kon-federativnoj osnovi, defi nitivno propadaju odbacivanjem Evropskog plana za rješenje jugoslovenske krize prezentiranim u Hagu 18. oktobra 1991. godine. Bilo je jasno da Milošević ne prihvata nikakvu konfederaciju, jer on nije prihvatio ni Ustav iz 1974. godine, zbog svog ubjeđenja da će vojnom silom nametnuti rješenje, tim više što su SAD i Zapadna Evropa u to vrijeme podržavale opstanak Jugoslavije kao jedinstvene države.48 Nastavak pregovora uz angažman Arbitražne (Badinterove) komisije, po-moći će da Evropska zajednica i SAD zauzmu ujednačeniji stav o glavnim uzrocima raspada jugoslovenske države. Tako je u nalazu Arbitražne komisije jasno rečeno da je SFRJ prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesijom (otcjepljenjem) pojedinih država.49

45 Davor Marijan, Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ: Vrhovna razina, Zagreb, Časopis za suvre-menu povijest, 2009, 681-684.

46 Plan RAM je kreiran u 1990. godini u Generalštabu, a njegovo postojanje je objelodanjeno na sjednici SIV, 19. septembra 1991. godine. Prema ovom dokumentu trebalo je osigurati zamišljene zapadne granice Srbije i stvoriti okvir za neku novu Jugoslaviju u kojoj bi svi Srbi sa svojim teritorijama živjeli u jednoj državi. Zijad Šehić, Smrt Socijalističke federativne republike Jugoslavije i bosanska tragedija, 286-287.

47 Davor Marijan, Rukovođenje i komandovanje Oružanim snagama SFRJ: Vrhovna razina, 685.48 Upor. Zdravko Tomac, Paukova mreža balkanskog krvnika, Zagreb, 1994, 27-28; Posljednja šansa Jugoslavije,

“Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji”, Beograd, 2002, 48-61.49 Kasim Trnka, “Konstitutivnost naroda”, Sarajevo, 2000, 27-28.



O uzrocima raspada SFRJ pisali su brojni naučnici. Kao uzroci kolapsa navedene jugoslovenske države najčešće se ističu: 1. ekonomska kriza; 2. tzv. drevna mržnja; 3. nacionalizam; 4. kulturne razlike među jugoslovenskim narodima; 5. promjene u međunarodnoj politici; 6. uloga raznih ličnosti u stvaranju i razaranju jugoslovenske države; 7. predmoderni karakter jugoslovenske države koji se često komparira sa car-stvima, nasuprot nacionalnoj državi; 8. strukturalno-institucionalni razlozi. S izuzet-kom drevne mržnje, svi pobrojani razlozi su doprinijeli da se raspad Jugoslavije sagle-da sveobuhvatnije. Osim argumenta o “drevnoj etničkoj mržnji”, svi su drugi uzroci značajni za razumijevanje samog događaja. Pri tome, kada govorimo o ovoj temi treba ukazati da se u ozbiljnim istraživanjima teško može fokusirati samo na jedan od razlo-ga raspada Jugoslavije, s obzirom da se radi o složenom fenomenu koji je imao više od jednog uzroka.50

Mnogi i danas smatraju kako je 35 godina Titove stabilnosti i mira pokazatelj kako su u trusnom političkom prostoru poput balkanskog potrebni čvrsta ruka i lider, koji će nezrele balkanske narode držati pod kontrolom. Ipak, ni takvi ne mogu zanemariti činjenicu da su nakon 35 godina Titove čvrste ruke, a samo 10 godina nakon njegove smrti ponovno izbili bratoubilački sukobi, koji se dijelom mogu uporediti s onima u Drugome svjetskom ratu. To dovodi u pitanje tezu o čvrstom liderstvu, pa Titovo djelo, kao i neki kasniji primjeri, ukazuju da je politika liderstva zastarjela i promašena, od-nosno da se problemi ne rješavaju osloncem na lidere nego na demokratske institucije. Pri tome, treba imati u vidu da je puno ovisilo i o političarima, nositeljima tereta odgo-vornosti vlasti u kritičnim trenucima, među kojima su poneki, poput ruskog predsjed-nika Borisa Jeljcina i češkog predsjednika Vaclava Havela, uviđali svu opasnost širenja područja napetosti, pogotovu na etničke aspekte. Drugi su ih, pak, poput srbijanskog predsjednika Slobodana Miloševića, namjerno razbuktavali. Rezultat je bio da su se Sovjetski savez i Čehoslovačka raspali ili dezintegrirali relativno mirno, dok se SFRJ raspala nasilno i u krvi.51

Bosna i Hercegovina od prvih višestranačkih izbora do početka rata (1990-1992)

Proces raspada jugoslovenske države se odrazio i na prilike u Bosni i Hercegovini. U ovoj republici su 18. novembra 1990. godine održani slobodni višestranački izbori za sva nivoe vlasti (Predsjedništvo i Skupštinu Socijalističke republike Bosne i Herce-govine i skupštine općina). Više od dva miliona birača najveće povjerenje je ukazalo nacionalnim strankama (Stranka demokratske akcije, Srpska demokratska stranka i Hr-vatska demokratska zajednica). Iz ovih stranaka izabrani su svi članovi Predsjedništva

50 Dejan Jović, Razlozi za raspad socijalističke Jugoslavije: Kritička analiza postojećih interpretacija, Zagreb, Časopis za književnost i kulturu, i društvena pitanja, 2001, 151-152.

51 Upor. Slobodan Miladinović, Elite raspada, Beograd, 2009, 253; Mladen Staničić, Raspad SFRJ u uvjetima uspo-rednih procesa globalizacije i međunarodnih integracija, 83, 87-89.



271

Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, zatim 75,3% zastupnika u Vijeću građa-na i 89,6% u Vijeće općina Skupštine Socijalističke republike Bosne i Hercegovine, te 75,7% vijećnika u općinskim skupštinama.52 Savez komunista Bosne i Hercegovine, kao stranka koja se dobrovoljno odrekla vlasti i omogućila prve višestranačke izbo-re, u poređenju sa komunističkim partijama u drugim republikama, doživio je najveći poraz.53 Prema nacionalnoj strukturi u prvu višestranačku Skupštinu Socijalističke re-publike Bosne i Hercegovine poslije Drugog svjetskog rata izabrano je: 41,25% Boš-njaka, 35,41% Srba, 20,41% Hrvata i 2,93% ostalih. U skladu sa izbornim rezultatima, navedene nacionalne stranke su formirale novu vlast koja je funkcionirala do početka rata u Bosni i Hercegovini.54 Međutim, proces tranzicije se počeo odvijati u izuzetno nepovoljnim okolnostima. Umjesto izgradnje višestranačkog pluralizma, započela je izgradnja višenacionalnog političkog sistema. Bosanskohercegovačko društvo se do 1992. godine sve više cijepalo po nacionalno-konfesionalnim šavovima. Paralelno s tim, u jednom dijelu stanovništva Bosne i Hercegovine odvijala se i duhovna tranzicija od “komunista” do antikomunista; od “ateista” do teista; od “internacionalista” do na-cionalista; od “bratstva i jedinstva” do mržnje prema drugima, itd.55

Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je ne svo-jom voljom bila uvučena u ratna događanja. U 1991. godini je ponovo aktuelizirana opaka i fatalna namjera o podjeli Bosne i Hercegovine. Velikosrpski i velikohrvatski projektanti počinju sa pripremama za podjelu Bosne i Hercegovine između srpske i hrvatske interesne sfere, kako bi veće dijelove teritorije ove republike priključili Srbiji i Hrvatskoj.56 Na tom fonu su bili i tajni razgovori između Miloševića i Tuđmana u Karađorđevu, marta 1991. godine. Pored ostalog, oni su dogovorili i formiranje dvije komisije koje su imale zadatak da raspravljaju o podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske. Koncept koji je dogovoren u Karađorđevu, bitno je uticao na kasnija dešavanja u Bosni i Hercegovini.57

52 Zoran Tomić, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar, 1999, 84-8553 Vladimir Goati, Politički život u Bosni i Hercegovini 1989-1992, u: Bosna i Hercegovina između mira i rata, Beo-

grad, 1992, 56.54 Zoran Tomić, Nevenko Herceg, Izbori u Bosni i Hercegovini, Mostar, 84-85.55 Ivan Cvitković, Sociološki pogledi na naciju i religiju, Sarajevo, 2005, 19-21.56 Smail Čekić, Agresija na Bosnu i Hercegovinu, II, Sarajevo, 2004, 943. 57 Jedan od učesnika razgovora u Karađorđevu dr. Dušan Bilandžić je je u jednoj izjavi naveo sljedeće: “Tuđman nam

je (...) rekao da se on s Miloševićem dogovorio (o podeli), a da mi to moramo konkretno razraditi na mapama (...) Održana su tri kruga razgovora u Tikvešu i Beogradu, a svaki je trajao desetak sati, no nije bilo rezultata. Na tim su se pregovorima vodile ‘beskrajne rasprave oko toga, čija je neka dolinica, srpska ili hrvatska, ko ima većinu u nekom gradu’. Osim toga, oni su nama prepuštali samo zapadnu Hercegovinu”. O pregovorima između Miloševića i Tuđmana u proljeće 1991. godine veoma važno svjedočenje na osnovu ličnih saznanja objavio je i Voren Zimer-man, bivši američki ambasador u Beogradu, od 1989. do 1992. godine. On je, između ostalog, zapisao sljedeće: “Ni Milošević ni Tuđman nisu se nimalo trudili da od mene sakriju svoje namjere prema Bosni. Kao mesto na kome su Srbi, Hrvati i Muslimani vekovima manje-više zajednički živeli, Bosna je predstavljala uvredu i izazov za ovu dvojicu etničkih homogenista. Na kraju drugog sastanka sa mnom, Tuđman je izlio bujicu pogrda na račun Izetbego-vića i Muslimana. Oni su opasni fundamentalisti (...) Civilizovane zemlje treba da se ujedine kako bi otklonile ovu pretnju. Bosna nikad nije postojala kao država. Ona treba da bude podeljena između Srbije i Hrvatske. Ovaj ispad me ostavio bez daha, a stekao sam utisak da su i Tuđmanovi pomoćnici koji su tome prisustvovali bili podjednako iznenađeni”. Miloš Minić, Dogovori u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2010, 36-37, 42-43./



Zastupnici i realizatori dogovora Milošević – Tuđman u Bosni i Hercegovini bili su predstavnici Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice. Iako su navedene dvije stranke do početka rata djelovale u institucijama Bosne i Hercegovine, one su uporedo s tim primjenjivale i vaninstitucionalne forme, fl agrantno kršeći ustav-no-pravni sistem Bosne i Hercegovine. Između Srpske demokratske stranke i Hrvatske demokratske zajednice postojao je naglašeni stepen sinhronizacije, počev od ideje, pre-ko forme, pa do samog završnog čina i jednog i drugog projekta.58

Otvoreni početak napada na ustavno-pravni sistem i teritorijalno jedinstvo Bosne i Hercegovine, počeo je politizacijom pitanja i problema regionalizacije. Zagovornici novokomponirane regionalizacije su odmah stavili do znanja da je za njih etnički prin-cip najvažniji u defi niranju regiona.59

Proces nasrtaja na ustavno-pravni sistem i teritorijalni integritet započet je formira-njem “zajednice općina Bosanske krajine”, da bi u kratkom roku ovaj maskirani proje-kat bio transformiran u SAO (srpsku autonomnu oblast), 16. septembra 1991. godine. Proglašavanje “SAO Krajina”, kao i neposredno prije toga “SAO Hercegovina”, koji su već u nazivu bile sadržavale kategorije suprotne ustavno-pravnom sistemu Bosne i Hercegovine. Tako je izgrađen model za “saoizaciju” najvećeg dijela Bosne i Herce-govine. Institucionalni dovršetak “saoizacije” Bosne i Hercegovine dovršen je progla-šavanjem “republike srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, 9. januara 1992. godine. Tom prilikom usvojena je i Deklaracija u kojoj je stajalo da će se “republika” nalaziti u sastavu savezne države Jugoslavije kao njena federalna jedinica.60 Tako su politički procesi koji su 1991. godine započeli sa deinstitucionalizacijom ustavnog uređenja, završili proglašavanjem srpske republike na bosanskohercegovačkom državnom teri-toriju. Time je “etnička volja” postala motorom osporavanja funkcija države, transfor-mirajući se u mjerilo ustavnog prava i njegove interpretacije. Politika stvaranja srpskih teritorijalnih cjelina na bosanskohercegovačkom tlu je tokom 1992. godine dobila ja-sne teritorijalno-političke konture.61

Uz malo zakašnjenje, u oktobru 1991. godine, započeo je i proces “haoizacije Bo-sne i Hercegovine. Sa istovjetnim ishodištem i gotovo kopiranim paljanskim scenari-jem, operacionalizacija ovakve politike krenula je formiranjem “hrvatske zajednice bosanska posavina”, 12. novembra 1991. godine. Nešto kasnije, 18. novembra 1991.

58 Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), Sarajevo, 1997, 55-56.

59 Isto, 56.60 Ubrzo poslije “SAO Hercegovine” i “SAO Krajine”, proglašene su: “SAO Romanija”, 22. oktobra; “SAO Sjeve-

roistočne Bosne”, 28. oktobra; “SAO Sjeverne Bosne”, 5. novembra (...) pa sve do “SAO Birač” 9. januara 1992. godine i “Srpske opštine Birač”, 10. januara 1992. godine. Pri kraju, odnosno uporedo sa “saoizacijom”, konstitu-irana je “Skupština srpskog naroda Bosne i Hercegovine”, 24. oktobra 1991. godine. Na ovoj sjednici usvojena je odluka o ostajanju srpskog naroda Bosne i Hercegovine u zajedničkoj državi Jugoslaviji sa Srbijom, Crnom Gorom, “SAO Slavonijom, Baranjom i zapadnim Sremom” i drugima koji to žele. Sljedeći potez u projektu ustavno-pravne destrukcije Bosne i Hercegovine je bio “plebiscit srpskog naroda”, održan 9. i 10. novembra 1991. godine. Isto, 57-64.

61 Edin Šarčević, Dejtonski ustav: Karakteristike i karakteristični problemi, Sarajevo, 2009, 53.



273

godine formirana je “hrvatska zajednica herceg-bosna”. Zvanično “hrvatska zajednica herceg-bosna” je proglašena 4. jula 1992. godine u Grudama, iako je i prije toga eg-zistirala kao nelegalna paradržava u punom kapacitetu. Navedena paradržava je 18. novembra 1992. godine proglašena “republikom”, što je samo jedan od dokaza po-dudarnosti ovog projekta sa drugom paradržavom na teritoriji bosanskohercegovačke države, čije je institucionalno uobličavanje već ranije bilo završeno.62

Kreatori “oblasti” i “zajednica” su, rukovodeći se etničkim kriterijima koje su oni određivali, cijelu Bosnu i Hercegovinu poklopili projektima “saoizacije” i “haoizaci-je”, uz međusobno teritorijalno preklapanje na trećini prostora. Pri tome, Bošnjacima, kao najbrojnijem narodu, ostavili su samo 3,5% teritorija Bosne i Hercegovine. Ipak, bez obzira koliko su se ova dva projekta podudarala po ideji i nasrtajima na ustavno-pravni sistem Bosne i Hercegovine, na mnogim dijelovima zemlje došlo je teritori-jalnog preklapanja između “saoizacije” i “haoizacije”. Tako su teritorije, bez obzira na dogovore autora ovih projekata u Grazu i Njivicima 1992. godine, postale glavni kamen spoticanja u godinama koje su nailazile.63

Okončanjem ratnih aktivnosti u Sloveniji i Hrvatskoj i priznavanjem nezavisnosti ovih republika, bosanskohercegovačko pitanje je postalo jedno od najsloženijih pro-blema Evropske zajednice. Prema nalazu Arbitražne komisije verifi ciranom od strane Evropske zajednice, SFRJ je prestala da postoji disolucijom (raspadom), a ne secesi-jom (otcjepljenjem) pojedinih država, to znači da se nijednoj novoformiranoj državi na području bivše jugoslovenske države ne priznaje pravo na kontinuitet.64 Drugim riječima, sve države nastale na području bivše SFRJ imaju status država sukcesora, odnosno niko nema status države-prethodnika, shodno Bečkim konvencijama (o suk-cesiji država u odnosu na državnu imovinu, arhive i dugove, iz 1983. i u odnosu na ugovore iz 1978.). U spomenutim okolnostima, kako se ističe u Izvještaju, Arbitražna komisija smatra da se izražavanje volje stanovništva Bosne i Hercegovine da se ova zemlja konstituira kao suverena i nezavisna država ne može smatrati potpuno osnova-nim, bez garancija koje bi u tom pogledu pružila Republika formulirajući zahtjev za priznanje putem referenduma, na koji bi bili pozvani da učestvuju svi građani Bosne i Hercegovine, bez razlike i pod međunarodnom kontrolom. Praktično, ovo je značilo da je referendum građana Bosne i Hercegovine, kao institucionalni oblik odlučivanja građana, predviđen Ustavom Bosne i Hercegovine, uslov da bi Bosna i Hercegovina bila priznata kao nezavisna i suverena država od strane Evropske zajednice i njenih

62 Kao obrazloženje formiranja “hrvatskih zajednica” čelnici Hrvatske demokratske zajednice najčešće su koristili argument da “hrvatski narod u vrijeme rastakanja Bosne i Hercegovine ima pravo da izrazi svoje interese i opredje-ljenja pozivajući se na vlastiti subjektivitet”. Mate Boban, predsjednik “hrvatske zajednice herceg-bosne”, je u prvoj izjavi nakon proglašavanja “zajednice”, pored ostalog, naglasio da “hrvatska zajednica herceg-bosna predstavlja geopolitičku, kulturnu i ekonomsku cjelinu i proističe iz nekadašnjih banovina, u čijim granicama je hrvatski narod dočekao Drugi svjetski rat (...) Mostar je izabran za sjedište zato što ovaj grad predstavlja kulturno, geopolitičko i ekonomsko središte hrvatskog naroda u ovom dijelu Republike”. Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 64-69.

63 Isto, 68-69.64 James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, London, 1997, 67-75.



država-članica. “Dopuna” Izvještaja Arbitražne komisije biće izvršena prvo odlukom Skupštine Bosne i Hercegovine od 26. januara o raspisivanju referenduma o budućem statusu Republike. U izvještaju Arbitražne komisije praktično je naznačena i svrha bu-dućeg referenduma, sa “učešćem svih građana Bosne i Hercegovine bez razlike” (što je, inače, i određenje referenduma prema Ustavu Bosne i Hercegovine), kao i međuna-rodna kontrola referenduma.65

Odluku o raspisivanju referenduma usvojila je, nakon dvodnevnog zasjedanja, Skupština Bosne i Hercegovine u ranim jutarnjim satima 25. januara 1992. Najveći dio zasjedanja je prošao u znaku usvajanja dnevnog reda, odnosno uvrštavanja u raspravu Prijedloga Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine za raspisivanje referenduma građana. Poslije napuštanja zasjedanja poslanika Srpske demokratske stranke i Srp-skog pokreta obnove, pod predsjedavanjem potpredsjednika, Skupština je izglasala i dnevni red i Odluku o raspisivanju referenduma građana. Odlučeno je da se referen-dum zakaže za 29. februar i 1. mart 1992. godine, s pitanjem.: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda Bosne i Herce-govine – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive”.66

Kako su Srpska demokratska stranka i neki njoj bliski politički saveznici ocijenili referendum “kao nedopustivu političku manipulaciju”, to su općine kod kojih je “saoi-zacija” bila već izvedena odbile učešće u pripremama i organizaciji referenduma. One nisu uvažavali činjenicu da je inicijativa za održavanje referenduma, kao i karaktera (građanskog) referenduma dala Evropska zajednica, te da je, shodno Ustavu, Odluku o raspisivanju referenduma usvojila Skupština Bosne i Hercegovine po proceduri utvr-đenoj u njenom Poslovniku o radu. Također, za njih nije bilo dovoljna ni činjenica da je referendum pod međunarodnom kontrolom Evropske zajednice i drugih međunarodnih institucija i organizacija, sa šesnaest regionalnih posmatračkih centara i preko šest sto-tina posmatrača.67

Ipak, bez obzira na turbulentnu političku atmosferu, referendum je održan 29. febru-ara i 1. marta 1992. godine. Republička izborna komisija, na osnovu dostavljenih poda-taka iz općina, u Izvještaju je konstatirala da se od ukupnog broja birača (3.253.847) na referendumu odazvalo 2.073.568 ili 64,31% od ukupnog broja birača s pravom glasa. Pozitivan odgovor na referendumsko pitanje dalo je 2.061.932 glasača ili 63,95% od potencijalnog broja glasača, odnosno 99,44% od broja birača koji su pristupili referen-

65 Praktično, to je značilo da na “referendumsku kušnju” treba da idu svi dokumenti i odluke kojima je defi niran status Bosne i Hercegovine kao suverene države počev od Ustava Socijalističke republike Bosne i Hercegovine iz 1974, Ustav SFRJ iz 1974, Amandmana na Ustav Bosne i Hercegovine iz 1990, zatim Memorandum i Platforma Skupštine Republike Bosne i Hercegovine od 14. oktobra 1991, pa do izjava i obaveza iz decembra 1991, odnosno odgovora na upit Komisije, Predsjedništva i Vlade Bosne i Hercegovine iz januara 1992. godine. Drugim riječima, referendum je trebalo da, kao što je to ranije učinjeno na istovjetan način u Sloveniji, Hrvatskoj i Makedoniji, po-tvrdi stepen validnosti zahtjeva Bosne i Hercegovine za međunarodnim priznanjem suverenosti i nezavisnosti. Isto, 71.

66 Isto, 72-73.67 Upor. Susan L. Woodword, Balkan tragedy. Caos and dissolution after the Cold War, Washington, 1995, 210; Ka-

sim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 74-75.



275

dumskom izjašnjavanju. Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je, u funkciji Skupštine, potvrdilo Izvještaj, i time je osigurana pravna i politička osnova za raskid pravnih veza sa SFRJ.68

Time su bili ispunjeni svi uslovi koji su bili postavljeni pred Bosnu i Hercegovinu, tako da je Evropska zajednica, 6. aprila 1992. godine, usvojila odluku o priznanju Re-publike Bosne i Hercegovine kao nezavisne države. Neposredno nakon odluke na mi-nistarskom samitu, portugalski šef diplomatije je izvijestio novinare da je ovoj odluci prethodila ocjena da je Bosna i Hercegovina ispunila uslove koje joj je postavila Evrop-ska zajednica u decembru 1991. godine. Već sutradan, 7. aprila, SAD su priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu državu.69 Generalna skupština Ujedinjenih Nacija je 22. maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za svog punopravnog člana.70

Bosna i Hercegovina od 1992. do 1996. godine

Rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije priznalo rezultate referenduma nego ih je smatralo konačnim razlogom za otcjepljenje “srpskih krajeva” iz Bosne i Herce-govine i pripajanje Velikoj Srbiji. S ciljem zauzimanja što više teritorija, srpske para-vojne snage pokreću obimne vojne pohode uz podršku JNA. Srpska televizija i drugi mediji pod kontrolom Slobodana Miloševića, ratno-huškačkom propagandom protiv Bošnjaka i Hrvata ohrabruju pobunjene bosanskohercegovačke Srbe. Pored medijske podrške, iz Srbije u Bosnu i Hercegovinu tokom marta stižu i brojne paravojne jedinice Šešeljevih četnika i Arkanovih plaćenika i dobrovoljaca. Ove paravojne formacije su tokom proljeća 1992. godine počinile brojne zločine nad nesrpskim stanovništvom ši-rom Bosne i Hercegovine. Pokušaj građana Sarajeva i Bosne i Hercegovine da masov-nim antiratnim mitinzima početkom aprila zaustave širenje vojnog požara, zaustavljeni su ubistvima i pucanjem snajperista na okupljene građane. Tako je počeo opći rat i trogodišnja opsada glavnog grada Bosne i Hercegovine.71

Na teritorijama koje su osvojile srpske paravojne formacije sistematski je provođe-no teroriziranje, protjerivanje i ubijanje nesrpskog stanovništva. Strateške ciljeve tzv. Skupštine srpskog naroda, 12. maja 1992. godine, predstavio je Radovan Karadžić. Tom prilikom on je prezentirao šest ciljeva: 1) razdvajanje srpskog naroda od druge dvije nacionalne zajednice; 2) uspostavljanje koridora između Semberije i Krajine;

68 Protiv referendumskog izjašnjavanja bilo je svega 6.037 birača ili 0,19 % glasačkog tijela. Na ovaj način se, po osnovu demokratskog izjašnjavanja građana, dobila volja građana Bosne i Hercegovine. To je značilo i svojevrsnu opću potvrdu svih odluka legalnih organa vlasti Bosne i Hercegovine, kojima je potvrđena nezavisnost i suverenost Bosne i Hercegovine, donesenih u drugoj polovini 1991. godine. Ovi su podaci, zajedno sa Izvještajem, od strane Republičke izborne komisije dostavljeni su Skupštini Bosne i Hercegovine koja je i usvojila Odluku o referendumu. Ivan Cvitković, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, Zagreb-Saraje-vo, 2006, 107-110; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 77-78.

69 Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1999, 270.70 Dženana Čaušević, Pravno-politički razvitak Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2005, 514.71 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 722.



3) eliminiranje Drine kao granice srpskih država; 4) uspostavljanje granice na rijeci Uni i rijeci Neretvi; 5) podjela grada Sarajeva na srpski i bošnjački dio; 6) izlaz Srp-ske Republike Bosne i Hercegovine na more. U suštini, navedeni strateški ciljevi su predstavljali zločinačku i genocidnu namjeru istrebljenja nesrpskog stanovništva.72 Na fonu ovakvih zamisli, već od proljeća 1992. godine srpske vojne formacije su izvodile najstrašnije progone i masovna ubistva. Osvajanja su redovno bila praćena masovnim masakrima nesrpskog stanovništva, a posebno Bošnjaka. Desetine hiljada Bošnjaka i Hrvata bile su zatvorene u koncentracione logore (Manjača kod Banja Luke, Keraterm i Omarska kod Prijedora i drugi), stotine hiljada pod prijetnjom smrti napuštaju svoja ognjišta i odlaze u izbjeglištvo. Sastavni dio koncepcije “etničkog čišćenja” teritorija pod kontrolom pobunjenih srpskih snaga bilo je organizirano pljačkanje bošnjačke i hrvatske imovine, kao i masovno silovanje bošnjačkih žena.73

Reakcije međunarodne zajednice na najveće ratne zločine u Evropi poslije zavr-šetka Drugog svjetskog rata bile su općenito konfuzne i negativne. Jedna od osnovnih grešaka zapadnih političara bila je u tome što su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali otkriti njegove uzroke. Zapadnoevropski političari nisu shvatali pravu prirodu Miloševićevih planova, tako da su rat u Bosni i Hercegovini tretirali kao vojni problem, a ne politički. U skladu s tim pogledom da je rat prvenstveno vojni problem, oni su i usmjerili svoje aktivnosti u pravcu “smanjivanja borbenih aktivnosti”. Tako su direktno doprinosili produbljivanju tragedije u Bosni i Hercegovini. Odbili su da ukinu i embargo na uvoz oružja legalnoj bosanskohercegovačkoj vladi, iako su Ujedinjene nacije priznale Bosnu i Hercegovinu kao nezavisnu i međunarodno priznatu državu. Dakako, embargo nije pogodio Srbiju i snage pobunjenih Srba u Bosni i Hercegovini, jer je Srbija zadržala najveći dio zaliha oružja i opreme bivše JNA, a posjedovala je i veliku vojnu industriju. Za njih embargo nije imao nikakvog važnijeg uticaja, ali je za bosanskohercegovačke snage embargo bio ravan smrtnoj presudi.74 Autori izvještaja pod naslovom Nedovršeni mir su kao tri glavne greške zapadne politike prema Bosni i Hercegovini naveli: 1) defi niranje krize kao humanitarne katastrofe umjesto kao brutal-ne agresije; 2) kolebanje i nespremnost zapadnih sila i Ujedinjenih Nacija na upotrebu vojne sile u Bosni i Hercegovini; 3) moralno srozavanje Zapada koji je proglasio šest “zaštićenih područja”, koje nije uspio zaštiti.75

S ciljem odbrane državnosti i nezavisnosti Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je 20. juna 1992. godine usvojilo Odluku o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine. Pored ove odluke, ovlaštene su oružane snage Bosne i Hercegovine da organiziraju otpor agresiji na Bosnu i Hercegovinu.76 Istovremeno sa ovom odlukom Predsjedništvo Bosne i Hercegovine je proglasilo opću

72 Edina Bećirević, Na Drini genocid, Sarajevo, 2009, 119-120.73 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 724-725.74 Noel Malcolm, Povijest Bosne, Zagreb – Sarajevo, 1995, 319-321.75 Mile Lasić, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009, 289.76 Odluka o proglašenju ratnog stanja na teritoriji Bosne i Hercegovine, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine,

20. juni 1992. godine.



277

mobilizaciju na teritoriji Bosne i Hercegovine.77 Ubrzo nakon ovih odluka, Predsjed-ništvo Republike Bosne i Hercegovine usvaja Platformu za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima.78

Na tragu navedene Platforme, predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Ali-ja Izetbegović u govoru na 49. zasjedanju Generalne skupštine Ujedinjenih nacija, 27. septembra 1994. godine, još jednom poziva međunarodnu zajednicu da zaustavi rat koji je nametnut golorukom narodu Bosne i Hercegovine. Na ovom zasjedanju Izetbe-gović je istakao da ono što “mi nazivamo Bosnom nije samo parče zemlje na Balkanu. Za mnoge od nas Bosna nije samo domovina, Bosna je ideja. To je vjera da ljudi ra-zličitih religija, nacija i kulturnih tradicija, mogu živjeti zajedno. Ako se dogodi da ta ideja bude zauvijek pokopana i ako taj san o toleranciji među ljudima na ovim prosto-rima ode u nepovrat, bit će krivi oni koji svojim topovima već trideset mjeseci ubijaju Bosnu, ali ne manje i mnogi moćni u svijetu koji su mogli da pomognu, a odbili su da to učine” (kurziv D.B).79

Odbranu nezavisnosti Bosne i Hercegovine oslabila je i neprincipijelna i dvolič-na politika Hrvatske. Iako je Hrvatska priznala Bosnu i Hercegovinu kao suverenu i međunarodno priznatu državu, ona je “ispod paravana” radila na pokušaju stvaranja “Velike Hrvatske”. Glavni kreator takve politike bio je Franjo Tuđman, koji je uporno i dosljedno izražavao ambicije da se Hrvatskoj pripoje dijelovi Bosne i Hercegovine. Takvi stavovi proizilazili su iz njegova uvjerenja da je Bosna i Hercegovina vještačka tvorevina, kao i Jugoslavija. Tuđmanova agresivna politika prema Bosni i Hercegovini

77 Odluka o proglašenju opće javne mobilizacije na teritoriji Republike Bosne i Hercegovine, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 20. juni 1992. godine.

78 Za razliku od genocidnih strateških ciljeva koje je predstavio Radovan Karadžić 12. maja 1992. godine, u Platformi Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine je, između ostalog, stajalo: “Bosna i Hercegovina je suverena i ne-zavisna država građana, konstitutivnih i ravnopravnih naroda, Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika ostalih naroda koji u njoj žive. Republika se konstituiše na principima parlamentarne građanske demokratije, što podrazumijeva prije svega tržišnu ekonomiju, stranački pluralizam i ljudska prava i slobode (...) Tri konstitutivna naroda, Musli-mani, Srbi i Hrvati u Bosni i Hercegovini imaju svoje nacionalne interese, ali i interese koji proističu iz tradicije viševjekovnog zajedničkog življenja. Politički i društveni život u Bosni i Hercegovini zasniva se na ravnopravnosti Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti u upravljanju državnim poslovima. Suverenitet države ostvaruje se na cijeloj teritoriji koju određuju jedinstvene granice priznate od međunarodne zajednice (...) Predsjedništvo Republike Bosne i Hercegovine je za pregovore koji vode miru. Pregovori o miru mogući su uz poštivanje sljedećih uvjeta, odnosno principa: a) Prekid ratnih dejstava, b) Uspostavljanje političkog stanja prije početka agresije, c) Priznanje legalne vlasti države Bosne i Hercegovine i njenih institucija na cijeloj teritoriji, d) Naknadu ratne štete i kažnjavanje krivaca za ratne zločine u saglasnosti sa međunarodnim propisima (...) Bosna i Hercegovina neće prihvatiti pregovore koji za osnovu imaju stvaranje etnički čistih teritorija ili regionalnu podjelu Bosne i Hercegovine na isključivo etničkoj osnovi (...) U zajedničkom višenacionalnom frontu učestvuju patriot-ske snage koje su za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, za zajednički život i nacionalnu ravnopravnost Muslimana, Srba i Hrvata i pripadnika drugih naroda i narodnosti (manjina) (...) Ova platforma je poziv svim gra-đanima i svim narodima Bosne i Hercegovine da se aktivno uključe u patriotski front borbe za suzbijanje agresije i uspostavljanje mira i slobode, reda i zakonitosti na cijeloj državnoj teritoriji Republike. Pozivamo i sve one koji se nalaze na drugoj strani, a nisu ruke okaljali krvlju nevinih ljudi, da se priključe legalnim oružanim snagama Bosne i Hercegovine u borbi za slobodu a protiv agresije. Predsjedništvo će donijeti zakon o amnestiji i sprječavati moguće pojave revanšizma. Platforma za djelovanje Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine u ratnim uslovima, Službeni list Republike Bosne i Hercegovine, 2. juli 1992. godine.

79 Izetbegovićev govor na 49. zasjedanju Generalne skupštine UN-a 27. septembra 1994. Bosna je ideja, Dnevni avaz, Fokus, Sarajevo, 18. decembar 1999, 5.



bila je sastavni dio njegovog etnocentričnog koncepta stvaranja države.80 Takva poli-tika je, između ostalog, dovela i do sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su se rasplamsali u januaru 1993. godine, a zatim i aprilu iste godine. Napadom Hrvatskog vijeća odbrane na Armiju Republike Bosne i Hercegovine u Mostaru, početkom maja 1993. godine, došlo je do eskalacije suko-ba.81 Tuđmanovi planovi o podjeli Bosne i Hercegovine bili su u suštini identični kao i Miloševićevi, s tom razlikom da su potezi beogradskog režima bili otvoreniji i javniji, a zagrebačkog oprezniji i tajnovitiji. Istina, za projekat podjele Bosne i Hercegovine Miloševiću je srpsko javno mnijenje davalo veliku podršku, dok je popularnost Tuđma-na i Hrvatske demokratske zajednice upravo zbog politike prema Bosni i Hercegovini 1993/1994. godine pala na najnižu tačku. Također, i sve opozicione stranke u Hrvatskoj su bile za očuvanje jedinstvene i suverene Bosne i Hercegovine.82 Tuđmanova osvajač-ka politika je posebno bila kritizirana nakon vojnih pobjeda Armije Republike Bosne i Hercegovine i pritiska Ujedinjenih nacija na Hrvatsku koje su razmatrale mogućnost uvođenja sankcija ovoj državi. Navedene činjenice, kao i direktno uključivanje ame-ričke administracije u krizu na području bivše Jugoslavije, dovest će, početkom marta 1994. godine, do prekida sukoba između Hrvatskog vijeća odbrane i Armije Republike Bosne i Hercegovine.83

Uporedo sa ratnim događanjima, odvijali su se i pokušaji Evropske zajednice i SAD s ciljem pronalaska rješenja za prekid ratnih sukoba u Bosni i Hercegovini. U okviru takvih nastojanja međunarodne zajednice ponuđeno je nekoliko mirovnih planova od 1992. do 1995. godine.

Prvi od ovih planova koji je u sebi nosio mogućnost mirnog rješenja ratnog sukoba bio je Coutillerov mirovni plan. Pregovori o Coutillerovom planu su trajali od februara do jula 1992. godine i završeni su potpunim neuspjehom. Pored ostalog, ovaj prijedlog je propao jer su Karadžićevi sljedbenici znali da su u slučaju nastavka ratnih operacija nadmoćniji jer ih je Srbija višestruko pomagala. S obzirom da nije bilo vojne ravnote-že, Karadžić i njegovi saradnici su tokom pregovora stalno proširivali svoje zahtjeve, tražeći konfederalizaciju, tri nacionalne države unutar Bosne i Hercegovine.84

80 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 72781 Zdenko Radelić, Davor Marijan, Nikica Barić, Albert Bing, Dražen Živić, Stvaranje hrvatske države i Domovinski

rat, Zagreb, 2006, 167-169; Nikica Barić, Bihaćko-cazinska krajina u političkim i vojnim planovima Hrvatske i Srbije 1992-1995, u; Cazinska krajina u XX stoljeću – politika, ljudi i događaji, Bošnjačka pismohrana, Zagreb, 2010, 425.

82 Ivo Goldstein, Hrvatska 1918-2008, 730.83 Nikica Barić, Bihaćko-cazinska krajina u političkim i vojnim planovima Hrvatske i Srbije 1992-1995, 426-427.84 Coutillerov plan je dobio ime po portugalskom diplomati Jose Coutilleru koji je u to vrijeme predsjedavao Evrop-

skom zajednicom. Neki su ga nazivali i “Lisabonski sporazum” po mjestu gdje su neki sastanci pregovora održani. U traženju mirovnog rješenja za Bosnu i Hercegovinu, Coutillerova misija je zenit dosegnula evropskim radnim prijedlogom budućeg ustavnog ustrojstva Bosne i Hercegovine, dogovorenim 7. i 8. marta 1992. godine Bruxelle-su. Coutillerova misija je u toku aprila 1992. godine izgubila svaki smisao jer je agresija na Bosnu i Hercegovinu označila početak nasilnog, tzv etničkog cijepanja. Evropska zajednica je uprkos nepopravljivih konstrukcionih i taktičkih grešaka i dalje insistirala na ovom planu, čime je neposredno ohrabrivala agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Opšir. o Coutillerovom planu pogledati u: Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 83-104.



279

Sljedeći pokušaj međunarodne zajednice da pronađe mirno rješenje krize u biv-šoj Jugoslaviji dogodio se u Londonu, od 26. do 28. avgusta 1992. godine. Na ovoj međunarodnoj Konferenciji, kojoj su predsjedavali Evropska zajednica i Ujedinjenje nacije, pored niza dokumenata, usvojeno je trinaest principa akcionog programa, među kojima se ističu: princip da nepriznate ili silom postignute prednosti nemaju posljedica i princip o obavezi poštivanja nezavisnosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta svih država u regionu i nepovredivost granica. Na skupu u Londonu je usvojena i posebna Deklaracija o Bosni i Hercegovini. U ovom dokumentu je, pored ostalog, predviđeno: prestanak neprijateljstava, integritet granica, povratak izbjeglica, garancije za poštiva-nje ljudskih prava, te uspostavljanje odnosa sa susjedima od strane onih republika koje još nisu priznale. Međutim, u usvojenim dokumentima nije bilo mehanizama pritiska i kažnjavanja za one koji budu kršili dogovorene principe. Zbog toga, Konferencija u Londonu nije polučila željene rezultate, jer se zagovornici velikosrpske politike nisu mogli zaustaviti oštrim riječima.85

Nakon neuspjeha Coutillerove misije, krajem marta 1993. godine kopredsjednici Konferencije o bivšoj Jugoslaviji Cyrus Vance i David Owen ponudili su novi mirovni plan za Bosnu i Hercegovinu. On je sadržavo četiri dokumenta: Sporazum o Bosni i Hercegovini, Sporazum o miru u Bosni i Hercegovini, Mape provincija i Sporazum o prijelaznim rješenjima. Dokumenti u Vance-Owenovom planu potpisivani su suk-cesivno. Srpsko rukovodstvo na čelu sa Radovanom Karadžićem je odbilo potpisati Sporazum o mapama i Sporazum o prijelaznim rješenjima. Vijeće bezbjednosti je zbog toga odobrilo primjenu sile u zoni zabrane letova iznad Bosne i Hercegovine, 31. marta i Rezoluciju kojom su najavljene pooštrene sankcije protiv Srbije i Crne Gore ako se ne prihvati Vance-Owenov plan do 26. aprila 1993. godine. Uprkos prijetnjama i prepo-ruci rukovodilaca Srbije i Crne Gore, paljansko rukovodstvo je odbilo Vance-Owenov plan. Nakon toga je Vijeće bezbjednosti Rezolucijom od 6. maja 1993. godine usposta-vilo zone bezbjednosti za Sarajevo, Tuzlu, Žepu, Goražde, Srebrenicu i Bihać. Blaga reakcija međunarodne zajednice na srpsko odbijanje Vance-Owenovog plana označila je i kraj ovog mirovnog plana.86

85 Na skupu u Londonu učestvovalo je preko trideset zemalja. Pored izvještaja o masovnom ubijanju, protjerivanju i silovanjima, koje su vršile srpske snage u Bosni i Hercegovini, predstavljena su i otkrića o srpskim logorima koja su asocirala na nacističke logore iz Drugog svjetskog rata. Govornici su jedan za drugim osuđivali agresiju na Bosnu i Hercegovinu, a britanski premijer John Major je upozorio Srbiju da će se pritisak na ovu državu pojačati u slučaju da izostane njena saradnja. Inače, Srbija je od 30. maja 1992. godine već bila pod sankcijama Ujedinjenih nacija. Opšir. o Londonskoj konferenciji vidi u: Suad Kurtćehajić, Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 135-137.

86 Vance-Owenov plan je predviđao da Bosna i Hercegovina ostane u svojim međunarodnim granicama, sa podjelom na deset provincija, čije bi granice bile precizirane Ustavom. Prema odredbama ovog plana bila je dozvoljena puna sloboda kretanja bez administrativnih graničnih kontrola između provincija. Jedan od dokumenata ovog plana bile su i karte provincija. Bosna i Hercegovina je trebala biti transformirana u decentraliziranu državu triju konstitutiv-nih naroda s deset provincija i posebnim statusom grada Sarajeva. Tri provincije sa bošnjačkom većinom trebale su se prostirati na 26,3 % teritorije Bosne i Hercegovine, tri provincije s većinskim hrvatskim stanovništvom na 25,8 % i tri provincije s srpskom većinom na 42,2 % teritorije. Teritorija grada Sarajeva, koji je trebao dobiti poseban status, zauzimala je 5,5 % površine Bosne i Hercegovine. Opšir. o Vance-Owenovom planu pogledati u: Kasim Begić,



Sljedeći mirovni plan ponudili su David Owen i Torwald Stoltenberg. Oni su svoju misiju započeli tokom jula i avgusta 1993. godine bilateralnim razgovorima u Sara-jevu, Zagrebu i Beogradu, a okončali su je pregovorima u Genevi. Prema prijedlogu mirovnog sporazuma Owen-Stoltenberg trebalo je u formi ustavnog sporazuma formi-rati tri konstitutivne republike koje bi onda obrazovale Savez republika Bosne i Her-cegovine. Sama forma govori da je riječ o konfederalnom ugovoru. Međutim, ni ovaj prijedlog nije doživio bolju sudbinu od prethodnih mirovnih rješenja. Nakon što polo-vinom februara 1994. godine nije postignuta saglasnost oko petnaest spornih područja, Owen-Stoltenbergov plan pada u zaborav.87

Uvidjevši da evropske mirovne inicijative propadaju jedna za drugom, SAD preuzi-maju aktivniju ulogu u bosanskohercegovačkoj ratnoj krizi. Američko uključivanje je rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma, 18. marta 1994. godine, a kojim je predviđena uspostava Federacije Bosne i Hercegovine. Sastavni dijelovi ovog spora-zuma bili su: Prijedlog Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Preliminarni sporazum o uspostavljanju konfederacije između Federacije Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske, te Sporazum kojim je Bosni i Hercegovinu omogućen pristup Jadranskom moru kroz teritoriju Hrvatske i Sporazum kojim je Hrvatska dobila pravo nesmetanog tranzita kroz općinu Neum. Uz to, kao sastavni dio Washingtonskog sporazuma, potpi-san je i vojni sporazum u Splitu, 12. marta 1994. godine.88

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, 25. aprila 1994. godine je osno-vana Kontakt grupa89 s ciljem pronalaska rješenja za okončanje rata u Bosni i Herce-govini.90 Na sastanku članica Kontakt grupe, održanom 5. jula 1994. godine usagla-šena je karta razgraničenja između Federacije Bosne i Hercegovine i srpske strane. U odnosu na plan Owen-Stoltenberg, u planu Kontakt grupe bošnjački i hrvatski teritorij je bio uvećan za 5,2 % teritorije Bosne i Hercegovine. Međutim, i ovaj plan je odbila srpska strana. Nakon toga, Savezna republika Jugoslavija je donijela Odluku i prekidu političkih i ekonomskih odnosa sa Karadžićevim sljedbenicima u Bosni i Hercegovini. Kasnije se pokazalo da je to bio smišljen i neiskren potez , a sve s ciljem ublažavanja prijetnji od pooštravanja sankcija međunarodne zajednice.91

Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 109-125; James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, 214-218.

87 Koliko je Owen-Stoltenbergov plan bio nepovoljan i nepravedan, između ostalog, govori i podataka da je Bošnja-cima trebalo da pripadne 28,29 % teritorija, iako su prema popisu iz 1991. godine činili 43,7 % od ukupnog broja stanovnika Bosne i Hercegovine. S druge strane, republici sa srpskim većinskim stanovništvom trebalo je pripasti čak 52,08 % teritorije Bosne i Hercegovine. Opšir. o Owen-Stoltenbergovom planu pogledati u: Torvald Stolte-nberg, O ljudima, Beograd, 2009, 334-339; Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 127-163.

88 Ivo Komšić, Preživljena zemlja. Tko je, kada i gdje dijelio Bosnu i Hercegovinu, Zagreb, 2006, 345-386; Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 152.

89 Kontakt grupu je činilo pet svjetskih sila na čelu sa Sjedinjenim Američkim Državama, zatim Rusijom, Velikom Britanijom, Francuskom i Njemačkom.

90 James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War,260-263.91 Prema kartama Kontakt grupe, Federaciji Bosne i Hercegovine je pripadalo 49% teritorija Bosne i Hercegovine

na kojemu je, prema popisu iz 1991. godine, živjelo 58,9% stanovništva, a područje srpskog entiteta je zauzimalo 48% teritorija s 29,4% stanovništva, dok je distrikt Sarajevo obuhvatalo 3% teritorija s 11,6% stanovništva Bosne i



281

Iako je i ovaj plan doživio neuspjeh, Kontakt grupa je nastavila sa svojim diplo-matskim aktivnostima s ciljem pronalaska mira u Bosni i Hercegovini. Prije sastanka u Daytonu, u Bosni i Hercegovini su se dogodili brojni dramatični i tragični doga-đaji. Koristeći prednost u naoružanju i tromost Zapada, Karadžićevi Srbi su tokom jula 1995. godine počinili genocid nad bošnjačkim stanovništvom u širem području Srebrenice. U ovom najvećem masovnom zločinu u Evropi poslije Drugog svjetskog rata ubijeno preko 8.000 Bošnjaka.92 Krajem avgusta iste godine iznova je uslijedio i masakr na Markalama u Sarajevu, u kojem je poginulo 37 osoba, a ranjeno 48. Ponov-ljene scene užasa svijet više nije mogao tolerirati. U zoru 30. avgusta 1995. godine za-počeli su vazdušni udari NATO-a. Pod uticajem nepokolebljive volje Zapada i svjesni da se ne mogu suprotstaviti bombardovanju NATO snaga, bosanski Srbi su u Genevi, 8. septembra 1995. godine, prihvatili karte koje su do tada uporno odbacivali. U Genevi su predstavnici tri konstitutivna naroda dogovorili da Bosna i Hercegovina nastavlja svoje postojanje u međunarodno priznatim granicama, te da će biti podijeljena na dva entiteta (Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku). U New Yorku, 26. sep-tembra 1995. godine, je potpisan sporazum kojim su potvrđeni ženevski principi. Po-četkom oktobra kada se situacija na terenu promijenila na štetu vojske bosanskih Srba, predsjednik SAD Bill Clinton je objavio kako za pet dana nastupa prekid vatre koji će trajati 60 šezdeset dana. Time je otvoren put zainteresiranim stranama za postizanje sveobuhvatnog mirovnog rješenja u Daytonu.93

Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu (u daljnjem tekstu: Daytonski spo-razum), parafi ran je u Daytonu 21. novembra 1995. godine, a potpisan je 14. decembra u Parizu.94 U Daytonskom sporazumu je sadržano mnogo zadatih ciljeva i principa za obnovu države Bosne i Hercegovine. Ipak, treba istaći da je vojni zadatak bio okon-čanje oružanog sukoba putem uspostavljanja vojne sigurnosti. Istovremeno, ovaj cilj je bio važan uslov da bi se uspješno mogli provesti civilni aspekti mirovnog procesa. Prema sadržaju Daytonskog sporazuma Bosna i Hercegovina je nastavila kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine u međunarodno priznatim granicama.95

Hercegovine. Opšir. o planu Kontakt grupe pogledati u: Kasim Begić, Bosna i Hercegovina od Vanceove misije do Daytonskog sporazuma (1991-1996), 199-214.

92 Marko Attila Hoare, The History of Bosnia. From the Middle Ages to the Present Day, London, 2007, 393; Marie-Janine Čalić, Etničko čišćenje i ratni zločini 1991-1995, u: Suočavanje s jugoslovenskim kontroverzama, Zbornik radova, Sarajevo, 2010, 129-130.

93 Upor. Steven L. Burg, Paul S. Shoup, The war in Bosnia-Herzegovina. Ethnic confl ict and international interventi-on, New York, 2000, 410-415; Omer Ibrahimagić, Politički sistem Bosne i Hercegovine, 162-165.

94 James Gow, Triumph of the lack of will. International Diplomacy and the War, 286.95 Opći okvirni sporazum za Bosnu i Hercegovinu sadrži jedanaest aneksa: Aneks 1-A: Sporazum o vojnim aspektima

mirovnog sporazuma; Aneks 1-B: Sporazum o regionalnoj stabilnosti; Aneks 2: Sporazum o međuentitetskoj liniji razgraničenja i relevantnim pitanjima; Aneks 3: Sporazum o izborima; Aneks 4: Ustav Bosne i Hercegovine; Aneks 5: Sporazum o arbitraži; Aneks 6: Sporazum o ljudskim pravima; Aneks 7: Sporazum o izbjeglicama i raseljenim licima; Aneks 8: Sporazum o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika; Aneks 9: Sporazum o osnivanju javnih korporacija Bosne i Hercegovine; Aneks 10: Civilna implementacija mirovnog sporazuma; Aneks 11: Sporazum o međunarodnim policijskim snagama. U Ustavu Bosne i Hercegovine je rečeno da se ova država sastoji iz dva entiteta: Federacije Bosne i Hercegovine (51% teritorija) i Republike Srpske (49 % teritorija), te da će funkcionirati kao demokratska država u kojoj će se vlast formirati na bazi rezultata slobodnih demokratskih izbora. Jedino sporno



Bosna i Hercegovina od Daytonskog sporazuma do kraja stoljeća

Za vrijeme ratnih operacija u Bosni i Hercegovini su se dogodila ogromna stradanja stanovništva. Procjenjuje se da je od 1992. do 1996. godine ubijeno ili umrlo 145.000 ljudi, ranjeno 174.000 i protjerano preko 2 miliona stanovnika.96 Osim ljudskih žrtava, na velikom broju resursa u zemlji načinjena je ogromna materijalna šteta. Najočigled-nije i najveće štete su načinjene na proizvodnim potencijalima (zemljište, rad, kapital, tehnologija, informatika). Prema procjeni Svjetske banke štete samo na sredstvima za proizvodnju su između 10 do 15 milijardi američkih dolara. Indirektne ekonomske šte-te rata ogledaju se u izgubljenom inostranom tržištu, velikom tehnološkom kao i nauč-nom zaostajanju. Bosna i Hercegovina je oko jednu trećinu vrijednosti bruto domaćeg proizvoda plasirala na inozemno tržište i na područja republika bivše Jugoslavije (oko 72% ukupnog izvoza je plasirano na područje bivše Jugoslavije). Uzme li se u obzir desetogodišnji gubitak izvoza kao indirektne posljedice rata, dolazi se do vrijednosti između 45-50 milijardi američkih dolara. Bosna i Hercegovina je 1991. godine teh-nološki zaostajala u proizvodnoj oblasti za razvijenim svijetom oko 20 godina, dok je dodatno tehnološko zaostajanje izazvano ratom od 1992-1995. godine procijenjeno na 10 godina.97

Daytonski sporazum je označio okončanje rata i početak mira, bez obzira koliko je bio nepravedan i nesavršen postignuti sporazum. Pri tome, treba reći da Dayton nije bio Versailles, gdje su pobjednici izdiktirali svoje uslove poraženima. Navedeni sporazum bio je rezultat teških pregovora i bolnih kompromisa za postizanje mirovnog rješenja. Njegova glavna vrlina leži u činjenici da je osigurao mir u Bosni i Hercegovini, kao i proces za nametanje mira u ovoj državi.98

pitanje ostala je teritorija Brčkog, za čije rješenje je predviđena međunarodna arbitraža. Vidi: Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter, Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, Sarajevo, 2010, 19-20, 81-107.

96 Nedovršeni mir – Izvještaj Međunarodne komisije za Balkan, Zagreb-Sarajevo, 1997, 10-12.97 Ni jedna zemlja poslije Drugog svjetskog rata nije doživjela tolika razaranja kao Bosna i Hercegovina tokom rata

1992-1995. godine, nakon kojega je bruto domaći proizvod smanjen na oko 25% predratne vrijednosti, industrijska proizvodnja pala je za preko 90%, sa 70-80% nezaposlenih i preko 1,4 miliona ljudi potpuno ovisnih od humanitar-ne pomoći. Samo u Sarajevu direktne štete su procijenjene na oko 14 milijardi američkih dolara, od čega su direktne štete koje je pretrpila industrija procijenjene na preko 3,3 milijarde američkih dolara. Prema ovoj studiji indirektne štete je bilo nemoguće tačno utvrditi, i ove štete po ekonomiju će se osjećati narednih 30 do 50 godina. Naučno zaostajanje se smatra u dugoročnom smislu najpogubnijim vidom indirektne ratne štete. Nauka se u razvijenim zemljama svijeta sa svojim fundamentalnim i primijenjenim istraživanjima smatra temeljem tehnološkog i informa-tičkog razvoja zemlje. Rezultat rata je potpuni prekid ili otežane komunikacije među domaćim i stranim naučnim institucijama, uništena naučno-istraživačka infrastruktura, a samo tokom rata više od 40% naučno-istraživačkog kadra trajno je napustilo zemlju. Kao posljedica rata a pod pritiskom drugih socijalnih problema koji su rezultat siromašenja zemlje, dramatično je smanjeno izdvajanje za nauku. Prema različitim navodima izdvajanja za nauku u posljednjim godinama bilo je 0,05% bruto domaćeg proizvoda, odnosno 0,2% bruto domaćeg proizvoda, za razliku od 1,5% bruto domaćeg proizvoda, koliko je izdvajano za nauku 1991. godine, što je smanjenje od deset do trideset puta. Navedeno prema podacima koji su objavljeni u: Strategija razvoja industrijske politike u Federaciji Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 2008, 4-5.

98 Mile Lasić, Europska unija. Nastanak, strategijske nedoumice i integracijski dometi, Sarajevo, 2009, 288-289.



283

Nakon postizanja mirovnog rješenja, Bosna i Hercegovina je od 1996. godine pro-življavala dvostruki proces tranzicije: s jedne strane, od ratnog stanja ka trajnom miru a, sa druge strane, kretanje od socijalističke privrede ka tržišnoj privredi. Veliki dije-lovi države bili su etnički “homogenizirani”, što je uzrokovalo ozbiljne posljedice na inače funkcionalnom multietničkom društvu. Državna moć je koncentrirana na etnički determiniranim teritorijalnim jedinicama koje su nastale u ratnim operacijama. Etnički kolektivni interesi su potisnuli interes pojedinca, a policiju i pravosuđe karakterizirala je etnička lojalnost, tako da, primjera radi, ratni zločinci ostaju nekažnjeni, a povrat-nici nezaštićeni. Nedostatak kulture poštivanja elementarnih ljudskih prava i civilnog društva, kao i defi cit pluralizma u medijima, sa kontinuiranim političkim tenzijama u regionu dodatno će ometati proces demokratizacije bosanskohercegovačkog društva. “Odliv mozgova”, koji je počeo još tokom rata, nastavljen je i u godinama poslije rata zbog ekonomske besperspektivnosti, a u nekim dijelovima i zbog bezbjednosne situa-cije. Privreda je bila u kolapsu, a armija nezaposlenih, penzionera i žrtava rata od tada počinje da enormno opterećuje budžete na različitim nivoima.99

Proces unutrašnje reintegracije Bosne i Hercegovine poslije 1995. godine bilo je teško realizirati bez direktne pomoći međunarodne zajednice i Visokog predstavnika kao ovlaštenog nosioca realiziranja Daytonskog sporazuma. U okviru provođenja ovog sporazuma, kao internacionalnog okvira rješavanja bosanskohercegovačkog pitanja, u Bosni i Hercegovini su realizirani važni projekti obnove ove države. Pomoću sredsta-va donacija međunarodne zajednice u iznosu od pet milijardi dolara većim dijelom je obnovljena privredna i komunalna infrastruktura, te društvena infrastruktura (škole, bolnice, željezničke pruge, mostovi, električni vodovi, itd.). Uspostavljena je sloboda kretanja i započeta implementacija projekta multietničke policije u oba bosanskoher-cegovačka entiteta. U drugim segmentima obnove Bosne i Hercegovine i njenog tran-sformiranja u pluralno društvo i društvo tržišne ekonomije proces je u prvih pet godina poslije Daytona nailazio na ogromne prepreke.100 Pri tome, ni međunarodni akteri u Bosni i Hercegovini često nisu bili usklađeni i harmonizirani, što je, također, otežavalo proces implementacije Daytonskog sporazuma.101

Nakon zaključenja Daytonskog sporazuma, u Londonu je 8. i 9. decembra 1995. godine održana Konferencija o provedbi mira čiji je zadatak bio mobilizirati međuna-rodnu podršku za provedbu Sporazuma. Na tom sastanku je formirano Vijeće za imple-mentaciju mira. Ovo tijelo međunarodne zajednice je više puta ukazivalo na potrebu poboljšanja efi kasnosti u procesu odlučivanja organa vlasti.102

99 Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter, Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, 21-22.

100 Mirko Pejanović, Politički razvitak Bosne i Hercegovine u postdejtonskom periodu, Sarajevo, 2005, 159-160.101 Christian Steiner, Nedim Ademović, Constance Grewe, Jeremy McBride, Philipe Leroux-Martin, Ric Bainter,

Edouard d’Aoust, Ulrih Karpen, Peter Nichol, Mark Campbell, Ustav Bosne i Hercegovine. Komentar, 24.102 Vijeće za implementaciju mira čini 55 zemalja i organizacija, koje na različite načine pomažu mirovni proces. Lon-

donska konferencija je uspostavila Upravni odbor Vijeća za implementaciju mira, pod predsjedavanjem Visokog predstavnika, koji funkcionira kao izvršno tijelo. Članovi Upravnog odbora su: Francuska, Italija, Japan, Kanada, Njemačka, Rusija, Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija, Predsjedništvo Evropske unije, Evropska komi-



Zbog očiglednih opstrukcija u sprovođenju Daytonskog sporazuma, na sastanku Upravnog odbora Vijeće za implementaciju mira u Sintri 30. maja 1997. godine, Vi-sokom predstavniku je dato pravo da suspendira svaki program ili medijsku organi-zaciju koja krši odredbe Daytonskog sporazuma. Pored toga, iskazana je i odlučnost da se sve strane u Bosni i Hercegovini primoraju na saradnju sa Tribunalom za ratne zločine.103 U zaključcima Bonske konferencije, održane 10. decembra 1997. godine izražena je zabrinutost povodom činjenice da organi vlasti nisu postigli očekivani na-predak u donošenju važnih zakona za Bosnu i Hercegovinu.104 Slične ocjene o “suviše sporoj” izgradnji institucija Bosne i Hercegovine ponovljene su i na sastanku Uprav-nog odbora Vijeće za implementaciju mira u Luxembourgu, 9. juna 1998. godine. Iste godine, održana je i Madridska konferencija na kojoj je, pored ostalog, naglašeno da treba pojačati zakonodavnu aktivnost na državnom nivou putem usvajanja neophodnih zakona za uspostavljanje i funkcioniranje državnih institucija. Međutim, svi ovi za-ključci, zahtjevi i pozivi nisu urodili odgovarajućim rezultatima. Stoga je na sastanku Upravnog odbora Vijeće za implementaciju mira u Brusselsu, 18. juna 1999. godine, izražena duboka zabrinutost zbog opstrukcija u provođenju Daytonskog sporazuma i madridskih zaključaka.105

Od 1996. godine započeo je i proces uspostavljanja odnosa Bosne i Hercegovine sa Evropskom unijom. U 1997. godini, Evropska unija je defi nirala svoj Regionalni pristup, a Ministarsko vijeće Evropske unije je defi niralo političke i ekonomske uslove za razvoj bilateralnih odnosa. Godine 1998. usvojena je Deklaracija Evropske uni-je o “Specijalnim odnosima između Evropske unije i Bosne i Hercegovine”, koja je dovela do uspostave Konsultativne radne grupe (Consultative Task Force) za Bosnu i Hercegovinu radi pomoći u pripremi ugovornih odnosa. U 1999. godini, Proces je ponudio mogućnost integracije u strukture Evropske unije, a u 2000. godini Mapa puta Evropske unije identifi cira prve konkretne korake na tom putu. Prvobitno zacrtana kao kratkoročni posao, Mapa puta je u praksi realizirana tek u septembru 2002. godine.106

Na unutrašnjo-političkom planu zemlja se suočavala sa brojnim problemima. Po-vratak izbjeglih i protjeranih lica u svoja predratna ognjišta bio je jedan od suštinskih ciljeva Daytonskog sporazuma. Međutim, taj glavni uslov unutrašnje reintegracije Bo-sne i Hercegovine odvijao se u postdaytonskom razdoblju veoma sporo uz brojne pre-preke nacionalističkih snaga. Do 2000. godine na ovom planu su postignuti zanemarlji-

sija i Organizacija islamske konferencije koju predstavlja Turska. Upravni odbor ima, pored ostalog, zadatak da daje smjernice Visokom predstavniku. Vidi: Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Begić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, Sarajevo, 2009, 104.

103 Wolfang Petritsch, Bosna i Hercegovina od Daytona do Evrope, Sarajevo, 2002, 92-93.104 Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Be-

gić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Herce-govine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi,105.

105 Isto, 105.106 Izvještaj Komisije Evropskih zajednica Vijeću o spremnosti Bosne i Hercegovine za pregovore o Sporazumu o

stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom, COM 2003, 692, Brisel, 18.11.2003, 5.



285

vi rezultati. Od 2,2 miliona izbjeglih i prognanih lica takom rata, 1,2 miliona su krajem 1995. godine bili u inozemstvu, od čega 350.000 samo u Njemačkoj. Do početka 2004. godine nije se ni polovina od ovog broja vratila na svoja predratna ognjišta.107

Zbog kontinuiranih opstrukcija Republike Srpske u provođenju Daytonskog spo-razuma, a na osnovu Aneksa 10. Daytonskog sporazuma i bonskih ovlaštenja Vijeće za implementaciju mira, Visoki predstavnik je bio prinuđen da nametne niz zakona neophodnih za funkcioniranje države Bosne i Hercegovine.108 U mandatu Carla Bildta nije nametnut nijedan zakon iz nadležnosti države. U mandatu Carlosa Westendorpa nametnuto je 10 zakona, a za vrijeme Wolfganga Petritscha nametnuto je 36 zakona, odnosno na svakih 1,09 mjeseci po jedan zakon. Osim nametanja državnih zakona, Vi-soki predstavnik je upotrebljavao svoja ovlaštenja i u više navrata mijenjao entitetske ustave, kantonalne ustave, entitetske i kantonalne zakone, smjenjivao nosioce javnih funkcija koji djeluju suprotno Daytonskog sporazuma i preduzimao druge mjere. Bez intervencija Visokog predstavnika može se konstatirati da ključni reformski zahtjevi ne bi mogli biti provedeni. Šta više, bez navedenih intervencija, a zbog stalnih opstrukcija iz Republike Srpske, Bosna i Hercegovina ne bi imala čak ni državne simbole (zastavu, grb i himnu bez teksta).109

Bošnjaci u Bosni i Hercegovini na pragu XXI stoljeća

Bošnjaci, najmnogobrojniji narod u Bosni i Hercegovini, činili su 43,7% stanovniš-tva (na osnovu popisa iz 1991. godine) i bili rasprostranjeni na 95% teritorije Bosne i Hercegovine. Na kraju XX. stoljeća oni su naseljavali svega 25% teritorije Bosne i Hercegovine. To je rezultat velikodržavnih i nacionalističkih snaga koje su “etničkim čišćenjem” sprovele etničko pomjeranje i homogenizaciju bosanskohercegovačkog društva i države. Navedena politika je nanijela veliku štetu svim bosanskohercego-vačkim narodima, a posebno Bošnjacima. Tako na prostoru Republike Srpske (goto-vo polovina teritorije Bosne i Hercegovine) danas živi samo 5% Bošnjaka, iako su u mnogim općinama tog entiteta prije rata činili izrazitu većinu stanovništva. Kakav je položaj Bošnjaka govori i činjenica da ih se više iselilo u inozemstvo nego što se vratilo u manji bosanskohercegovački entitet.110

Iako su i prije i poslije rata Bošnjaci imali nizak nivo kolektivne državotvorne i nacionalne svijesti, oni i u devedesetim godinama XX stoljeća nisu izgubili tri karak-teristike. Prva, Bošnjaci su svoju nacionalnu poziciju razumijevali u dijalektičkom od-

107 Monika Kleck, Refugee Return – Success Story or Bad Dream? u: Peacebuilding and Civil Society in Bosnia – Her-zegovina. Ten Years after Dayton, Berlin, 2006, 107-108.

108 Carl Bildt je počeo mandat januara 1996. godine; Carlos Westendorp 18. juna 1997. godine i Wolfgang Petritsch 16. avgusta 1999. godine.

109 Kasim Trnka, Zvonko Mijan, Miodrag Simović, Jasmina Bajramović-Rizvanović, Amra Jašarbegović, Zlatan Be-gić, Maja Sahadžić, Merima Talović, Ivana Marić, Proces odlučivanja u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Herce-govine. Stanje – komparativna rješenja – prijedlozi, 95-98.

110 Adib Đozić, Bošnjačka nacija, Sarajevo, 2003, 265-267.



nosu s bosanskohercegovačkom posredovanošću. Druga, i u najodsudnijim vremenima nisu odustajali od ideje Bosne i Hercegovine kao višesložne nacionalne, religijske, kulturne i civilizacijske zajednice. Treća, Bošnjaci nisu podržavali ideju o državi jedne dominantne nacije, pa ni bošnjačke. Njihov najveći i krajnji domet u XX stoljeću je međunarodno priznanje bosanskohercegovačke državnosti i nezavisnosti.111 Rijetka i usamljena razmišljanja nekih bošnjačkih intelektualaca iz ratnog perioda o pretvaranju Bosne i Hercegovine u bošnjačku državu, ne mogu osporiti navedene teze.

U borbi za Bosnu i Hercegovini kao državu ravnopravnih naroda i građana, važno je da Bošnjaci imaju uvijek na umu da državu koju čine tri nacije ne može integrirati jedna nacija. Očuvanje historijski formirane Bosne i Hercegovine multietničkog i mul-tireligijskog sastava nije moguće politikom etničke homogenizacije, jer etnički homo-genizirana Bosna i Hercegovina nije više Bosna i Hercegovina. Historijska perspektiva bošnjaštva je da doprinosi unapređenju demokratije i demokratskih odnosa, a ne da teži za dominantnom pozicijom.112

Za budućnost Bosne i Hercegovine važno je da se i bošnjačka inteligencija odupre sporadičnim pojavama sopstvenog nacionalnog egoizma i arogancije. Širenje propa-gande o isključivom žrtvovanju Bošnjaka za Bosnu i Hercegovinu može biti štetno za proces istinske unutrašnje reintegracije ove države. Naravno, to ne znači da ne treba ukazati dužno poštovanje prema stradalim Bošnjacima, ali i svim drugim nevinim žr-tvama iz drugih naroda. Međutim, treba imati u vidu, pored ostalog, i zlonamjerno i tendenciozno tumačenje takve propagande iz antibosanskohercegovačkih centara moći koji u tome traže dokaze kojima žele potvrditi tezu o kolektivnom anatemisanju Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini. Također, historijsko iskustvo bivše Jugoslavije opominje do čega je doveo mit o srpskom žrtvovanju za Jugoslaviju. Mit o bezgrešnoj naciji u ovom dijelu Evrope uvijek je bio opasan, jer se često događalo da bezgrješna nacija postane “kopač masovnih grobnica” sa opravdanjem da to smije činiti zato što je bezgrješna.113

Na početku XXI stoljeća u Bosni i Hercegovini su još uvijek otvoreni procesi njene političke reintegracije kao i dezintegracije. Nijedan trend nije okončan. Historija Bosne i Hercegovine je proticala u znaku integriteta, koji su povremeno ugrožavale snage dezintegracije. Integracije su budućnost svijeta i Bosne i Hercegovine, bez obzira što krvava prošlost ostavlja budućnosti probleme njene tragedije, čiji je uzrok nacionalna ksenofobija. Pri tome, ne treba zaboraviti da su bosanskohercegovačka i bošnjačka ideja dvije nerazdvojne ideje. Prva je faktor sinteze, a druga je elemenat analize.114

Na kraju, nema sumnje da je egzistencijalni interes svih bosanskohercegovačkih naroda i građana, uvažavajući sopstvene nacionalne tradicije i zajedničke interese, da se kroz globalni proces povezivanja i integracija uključe u proces evropskih integraci-ja. U tom procesu, potreban je dugoročni napor svih progresivnih ljudi u Bosni i Her-cegovini da putem demokratskih projekata razvoja i međusobne komunikacije otvore

111 Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću, Sarajevo, 1998, 389-391.112 Enver Redžić, Sto godina Muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, Sarajevo, 2000, 116.113 Ivan Cvitković, Hrvatski identitet u Bosni i Hercegovini. Hrvati između nacionalnog i građanskog, 158-159.114 Enver Redžić, Sto godina Muslimanske politike u tezama i kontroverzama istorijske nauke, 115.



287

put izgradnje moderne, evropske i prosperitetne države. Bošnjaci, Srbi, Hrvati i ostali građani Bosne i Hercegovine mogu imati sigurnu i prosperitetnu budućnost kada, iz-među ostalog, uvaže sljedeća tri principa: 1) nesporazumi u Bosni i Hercegovini se trebaju rješavati mirnim putem i demokratskim političkim sredstvima, uz poštivanje državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta ove države; 2) ubrzanje procesa evrop-skih integracija predstavlja jedan od ključnih faktora stabilnosti, demokratizacije, eko-nomskog i svakog drugog razvoja; 3) bosanskohercegovačka država može se uspješno razvijati samo uz poštivanje principa potpune jednakopravnosti svih naroda i građana. Ona mora iskazivati uvažavanje i senzibilitet za principe nacionalne, građanske i opće-ljudske emancipacije i razvoja.115

Zaključna razmatranja

Svijet je u zadnjim decenijama XX stoljeća bio pod uticajem različitih procesa globali-zacije. Paralelno sa procesom globalizacije odvijao se proces decentralizacije. Decen-tralizacija poslovnoga dovela je i do decentralizacije političkog odlučivanja, što je bila proizvodno-tehnološka osnova za raspad ne samo centralističkoga komunističkog si-stema, zasnovanome na masovnom načinu proizvodnje, nego i za raspad centralističkih komunističkih federacija. Raspad Jugoslavije bio je složen fenomen koji je imao više od jednog uzroka (ekonomska kriza, nacionalizam, promjene u međunarodnoj politici, uloga raznih ličnosti u razaranju Jugoslavije, strukturalno-institucionalni razlozi, itd.).

Izbijanjem ratnih operacija u Sloveniji i Hrvatskoj, Bosna i Hercegovina je ne svo-jom voljom bila uvučena u ratna događanja. U 1991. godini je ponovo aktuelizirana opaka i fatalna namjera o podjeli Bosne i Hercegovine između srpske i hrvatske inte-resne sfere, kako bi veće dijelove teritorije ove republike priključili Srbiji i Hrvatskoj. Koncept koji je dogovoren u Karađorđevu, bitno je uticao na kasnija dešavanja u Bosni i Hercegovini.

Nakon uspješno sprovedenog referenduma, Bosnu i Hercegovinu su u aprilu 1992. godine kao nezavisnu državu priznale Evropska unija i SAD. Generalna skupština Uje-dinjenih Nacija je 22. maja 1992. godine primila Republiku Bosnu i Hercegovinu za svog punopravnog člana. Međutim, rukovodstvo Srpske demokratske stranke nije pri-znalo rezultate referenduma, nego ih je smatralo konačnim razlogom za otcjepljenje “srpskih krajeva” iz Bosne i Hercegovine i pripajanje Velikoj Srbiji. U namjeri da osvoje što više teritorija Bosne i Hercegovine pobunjene snage bosanskih Srba, uz pomoć JNA i brojnih paravojnih i vojnih jedinica iz Srbije i Crne Gore, počinile su masovne ratne zločine i genocid (Srebrenica) nad nesrpskim stanovništvom. Odbranu Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije oslabio je u jednom dijelu rata i hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, koji je također zagovarao ideju o podjeli ove države. Re-

115 Govor poslanika Denisa Bećirovića na 67. sjednici Predstavničkog doma Parlamentarne skupštine Bosne i Herce-govine, održanoj 7. decembra 2009. godine, u arhivi autora.



akcije međunarodne zajednice na najveće ratne zločine u Evropi poslije završetka Dru-gog svjetskog rata bile su konfuzne i neefi kasne. Jedna od osnovnih grešaka zapadnih političara bila je u tome što su oni pratili samo simptome rata, a nisu nastojali otkriti njegove uzroke. Zapadnoevropski političari nisu shvatali pravu prirodu Miloševićevih planova, tako da su rat u Bosni i Hercegovini tretirali kao vojni problem, a ne politički.

Uvidjevši da evropske mirovne inicijative propadaju jedna za drugom, SAD od 1994. godine preuzimaju aktivniju ulogu u bosanskohercegovačkoj ratnoj krizi. Ame-ričko uključivanje je rezultiralo potpisivanjem Washingtonskog sporazuma (1994) i Daytonskog sporazuma (1995). Prema sadržaju Daytonskog sporazuma Bosna i Her-cegovina je nastavila kontinuitet Republike Bosne i Hercegovine u međunarodno pri-znatim granicama. Daytonski sporazum je označio okončanje rata i početak mira, bez obzira koliko je bio nepravedan i nesavršen.

Nakon postizanja mirovnog rješenja, Bosna i Hercegovina je od 1996. godine pro-življavala dvostruki proces tranzicije: s jedne strane, od ratnog stanja ka trajnom miru a, sa druge strane, kretanje od socijalističke privrede ka tržišnoj privredi. Na pragu XXI stoljeća u Bosni i Hercegovini su još uvijek bili otvoreni procesi njene političke reintegracije kao i dezintegracije.

Bošnjaci su 1991. godine bili rasprostranjeni na 95% teritorije Bosne i Hercegovi-ne, a na kraju XX stoljeća oni su naseljavali svega 25% teritorije Bosne i Hercegovine. To je rezultat velikodržavnih i nacionalističkih snaga koje su “etničkim čišćenjem” sprovele etničko pomjeranje i homogenizaciju bosanskohercegovačkog društva i drža-ve. U borbi za Bosnu i Hercegovini kao državu ravnopravnih naroda i građana važno je da Bošnjaci imaju uvijek na umu da državu koju čine tri nacije ne može integrirati jedna nacija. Očuvanje historijski formirane Bosne i Hercegovine multietničkog i mul-tireligijskog sastava nije moguće politikom etničke homogenizacije, jer etnički homo-genizirana Bosna i Hercegovina nije više Bosna i Hercegovina. Historijska perspektiva bošnjaštva je da doprinosi unapređenju demokratije i demokratskih odnosa, a ne da teži za dominantnom pozicijom.

Globalization Processes, the Breakup of Yugoslavia, Bosnia and Herzegovina and Bosniaks in the Eighties and the Nineties of the 20th Century

Summary

This paper tells about Bosnia and Herzegovina and Bosniaks in the context of contem-porary globalization processes and the breakup of Yugoslavia in the early nineties. The author emphasizes the importance of struggle for Bosnia and Herzegovina as an inde-pendent state consisting of egalitarian peoples and citizens, without any domination and hegemony. The preservance of historically formed Bosnia and Herzegovina as a multiethnic and multicultural country cannot be possible on the basis of any ethnic ho-mogenization. The historical perspective of Bosniak idea is to contribute to democracy and democratic relations, not to strive to its dominance.


Mr. sc. Izet HadžićTuzla

Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE

Sažetak: U radu se ističe značaj profesora Hamdije Ćemerlića u razvoju Bosne i Her-cegovine i Bošnjaka i njegove mudre politike održavanja i razvoja demokratskih po-litičkih uvjerenja u totalitarnom režimu uz istovremeno izbjegavanja sukoba. Autor navodi da je demokratija srž političkih ideja Hamdije Ćemerlića. Njegova veličina i značaj ogledaju se u tome da je znao odabrati pravi odgovor na izazove historije i vremena i pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajući princip osobnog ponašanja.Ključne riječi: Hamdija Ćemerlić, UDBA, demokratija, pravo, sloboda.

Biografija i javni angažman Hamdije Ćemerlića

Akademik prof. dr. Hamdija Ćemerlić rođen je 21. marta 1905. godine u Janji kod Bije-ljine, gdje je završio osnovnu školu, potom gimnaziju u Sarajevu 1927. godine i studij prava na beogradskom Pravnom fakultetu 1931. godine. Naučno i stručno usavršavnje nastavio je u Parizu, gdje je 1936. godine stekao zvanje doktora pravnih nauka na temu Izborni sistem u Jugoslaviji.

Karijeru je započeo kao činovnički pripravnik u Banjaluci i Sarajevu, a potom kao docent i vanredni profesora na Višoj šerijatsko–teološkoj školi u Sarajevu, gdje je pre-davao više predmeta iz oblasti pravnih znanosti.

Aktivnim učešćem od 1942. dao je značajan doprinos NOP–u u BiH i Jugoslaviji, a posebno u pridobijanju Muslimana za NOP. Sudjelovao je u svim krupnijim doga-đajima u procesu izgradnje nove države. Aktivno je pripremao održavanja skupštine ZAVNOBiH-a i bio izabran za člana Vijeća i Predsjedništva ZAVNOBiH-a, i ruko-vodioca narodne privrede. Bio je biran za člana AVNOJ–a i učestvovao na njegovom historijskom Drugom zasjedanju u Jajcu. Bio je član Privremene narodne skupštine DFJ, poslanik Ustavotvorne skupštine DFJ i učestvovao u donošenju prvog ustava nove Jugoslavije.

Aprila 1945. godine Hamdija Ćemerlić imenovan je za prvog ministra pravosuđa u prvoj Narodnoj vladi BiH. Tu dužnost je obavljao do početka 1947. godine, dajući zapažen doprinos u izgradnji novog pravosudnog sistema u BiH. Istovremeno je, vršeći ovu funkciju, uticao na donošenje odluke o otvaranju Pravnog fakulteta u Sarajevu,

3 Akademik Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE


prve poslijeratne visokoškolske institucije u Bosni i Hercegovini. Ćemerlić je 1946. izabran za profesora ustavnog prava, na kojoj dužnosti je ostao sve do penzionisanja 1974. godine.

U tri mandata biran je za dekana, kao i više puta za predsjednika Savjeta Fakulteta i za člana Savjeta Univerziteta. U periodu 1969–1973. obavljao je funkciju rektora Uni-verziteta. U godini izbora za rektora izabran je za člana Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine.

1976. godine izabran je za člana Sabora Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, Hrvatske i Slovenije, a potom za predsjednika i člana Vrhovnog islamskog starješin-stva Islamske zajednice u SFRJ. Akademik Ćemerlić punih deset godina radio je na Islamskom teološkom fakultetu kao neposredni rukovodilac i profesor.

Akademik Ćemerlić bio je priznat u Jugoslaviji kao istaknuti teoretičar i stručnjak za ustavno pravo i politički sistem. Bio je stalni član više komisija za ustavna pita-nja (saveznih i republičkih) i aktivno je sudjelovao u pripremama svih ustava i ustav-nih promjena kao i značajnih organizacionih zakona. Bio je predsjednik Republičkog pravnog savjeta i član Pravnog savjeta federacije, aktivno sarađivao sa zakonodavno-pravnom komisijom Savezne i republičke skupštine. Bio je član Svjetskog udruženja za političke nauke, Udruženja za uporedno pravo u Parizu, Međunarodnog udruženja za međunarodno pravo u Londonu, Predsjednik udruženja za političke nauke Bosne i Hercegovine. Sarađivao je sa mnogim naučnim institucijama, učestvovao u njihovim istraživačkim projektima i naučnim skupovima.

Za zalaganje i postignute rezultate uopšte odlikovan je Ordenom zasluga za narod sa srebrnim zracima, Ordenom rada II reda, Ordenom za hrabrost, Ordenom rada sa crvenom zastavom, Ordenom zasluga za narod sa zlatnom zvijezdom, dodjeljene su mu Dvadeset sedmojulska nagrada i Nagrada ZAVNOBiH-a kao i mnoga druga odli-kovanja i priznanja.

Hamdija Ćemerlić u dokumentima UDBE za grad Sarajevo

Uprava za državnu bezbjednost Jugoslavije (UDBA) pratila je rad i djelovanje akade-mika Hamdije Ćemerlića. Uvidom u dosije i dostupnu izvornu građu možemo se prije svega uvjeriti o efi kasnosti i sveobuhvatnost mreže praćenja tadašnje tajne službe. Iz-vještaji svjedoče da je nadzor bio kontinuiran i da je zadirao duboko u privatni život i intimu. Jedan od izvještaja navodi:

“Lično pošten i uredan. Kod njega se mogu i danas uočiti jaki tragovi sredine koja je vjerski bila teško opterećena i dala pečat njegovom idejnom oformljenju. Predpostavka je, da je to kao i njegova klasna pripadnost (feudalac) bio jedan od uzroka što u toku narodno-oslobodilačke borbe u kojoj je učestvovao od 1943 god. kao i poslije nje nije mogao da se potpuno idejno saobrazi sa revolucionar-



291

nim zbivanjima u kojima je jedno vrijeme zauzimao visoke i odgovorne polo-žaje. Po dosadašnjim karakteristikama bio je ocjenjen kao prikriveni neprijatelj partije. Zanima se za političke događaje u svijetu i kod nas i prati ih i pravilno reagira na njih. Kod nastavnika i studenata uživa ugled. Lični i porodični život mu je sređen. Ima obezbjeđene uslove za život, jer pored plate ima prilično pokretnog i nepokretnog imetka. Ima razvijen osjećaj odgovornosti i discipline. Kritiku prima i samokritičan je. Ranije javne kritike radi grešaka na predavanji-ma, pozitivno su djelovale na njega.”1

Njegov rad na fakultetu i sa studentima bio je takođe pod stalnim nadzorom. Je-dan od izvještaja naslovljen kao “Neprijateljsko djelovanje profesora Ćemerlića” je izvještaj o konsultativnoj diskusiji sa studentima centra u Zenici gdje se profesor afi r-mativno izjasnio o dvopartijskom sistemu2. U istom izvještaju navedeno je da se pro-fesor, prisjećajući se vremena kada je bio poslanik u Ustavotvornoj skupštini, pričao studentima o navodnom oduševljenju poslanika govorima ministara Grola i Šuteja i nezainteresovanosti skupštinskih poslanika za govore Kardelja i drugih za koje su una-prijd znali šta će reći. O problemima u trgovini, prema istom izvještaju, Ćemerlić je izrazio mišljenje da bi ova djelatnost mnogo bolje funkcionisala kada bi bila vraćena u privatno vlasništvo i da bi to dovelo do unapređenja proizvodnje i bogatstva tržišta 2.

Hamdija Ćemerlić održavao je kontakte sa naučnim i akademskim krugovima iz inostranstva, a posebno Francuske. I ovi kontakti bili su pod prismotrom UDBE. Posto-ji izvještaj o nadzoru gospođe Aberton Evelin tokom njene posjete Sarajevu i susretu sa profesorom Ćemerlićem. U tom izvještaju gospođa Aberton je saradniku UDBE izu-zetno pohvalno govorila o profesoru Ćemerliću, naglašavajući da je jedan od najboljih ljudi koje je srela3.

Njegov ministarski angažman takođe je “ocijenjen” u jednom od izvještaja u kojem se navodi da je profesor Ćemerlić u jednom razgovoru priznao da nije otišao u partiza-ne zbog toga što voli socijalizam i da mu nije lako raditi kao član Vlade, jer je ubijeđen da ga drže samo zato da bi privukli muslimanske mase. Ipak smatra to dobrom prilikom da spriječi loše i nelegalne poteze vlasti. U istom izvještaju se navodi da je kao ministar nastojao uvući u Ministarstvo “reakcionarne elemente” poput Korkuta i Softića, koji su kasnije suđeni.

Izvještaji od 1947-1949. ga grubo terete da nije unosio dovoljno idejnosti u nastavu niti je pružao potrebnu pomoć studentima i da je kod njega zapažena trka za honora-rima.

Zabilježeno je da je u vrijeme predizborne aktivnosti 1963. godine kroz komentare isticao da nema dovoljno demokratičnosti u izborima jer su kandidati uglavnom člano-

1 Arhiv Obavještajno-sigurnosne agencije Bosne i Hercegovine (dalje: AOSABH), Dossier 008100032, Sarajevo, mart 1951.

2 AOSABH, Dossier 008100035, Sarajevo, 26. 10. 1964.3 AOSABH, Dossier 008100034, Sarajevo, 30. 03. 1964.



vi SKJ, a ne članovi Socijalističkog saveza. Naglašavao je da se uopšte ne isplati biti član SSRNJ zato što nema svoje kandidate.4 Zapažen je po brojnim vezama sa stran-cima naročito Francuzima. Ove veze su, ističe se, uglavnom radi materijalne koristi.5

U dokumentu UDBE zabilježeno je i ovo: “U partizane je otišao jer je to jedino ispravno bilo za Muslimane”. U istom dokumentu navodi se da je u vezi sa međuna-cionalnim odnosima Ćemerlić rekao sljedeće: “Nije nikakvo čudo pojava zategnutih međunacionalnih odnosa jer je to dijalektički zakon. Nije više stanje ono od prije dva-deset godina. Ima nacija koje nisu iživljene. Ima ih opet koje nisu došle do izražaja. Ima nepravilnosti i one se moraju kad-tad odraziti. Zašto nama Bosancima ne pripada ono mjesto kao i ostalim bez obzira na raznolikost u nacionalnom pogledu? Nismo gori od mnogih drugih. Mi smo Bosanci zaslužili svoje nacionalno mjesto. U Sovjetskom Savezu bi bar stekli autonomiju.”6

Angažman profesora Ćemerlića u okviru Islamske zajednice bio je posebno pod nadzorom. Iz sljedećeg dokumenta izdvajamo:

“U Saboru IVZ vodi se kampanja protiv Reisa zbog toga što ne zauzima odlučniji stav za zaštitu muslimanske vjere. Protiv njega postoje dvije struje, od kojih jednu vode Kramarić dr. Mustafa i Ćemerlić dr. Hamdija, profesori Prav-nog fakulteta. Oni navodno traže da se Kemura smijeni zbog toga što za vrijeme od deset godina svoga rada, nije zaštitio IVZ od progona. Naročito muslimane Kosova i Metohije, koji su sve do unazad godinu dana prodavali u bescijenje svoja imanja i pred zulumom Srba bježali u Tursku. Sada su se po njihovom mišlenju komunističke vlasti uplašile da se Šiptari ne počnu iseljavati u Alba-niju, zbog čega je Reis poslan na Kosovo da “tumači demokratiju” i sprečava iseljavanje Muslimana. Reisa optužuju da je zabranio da Muslimani uče arap-sko pismo, pa je čak propagirao učenje Kurana na našem jeziku, protiv čega su se pobunili i ustali u odbranu ovih svetinja. U tome su uspjeli pa sada pod pritiskom mnogih Muslimana vode akciju za smjenjivanje Reisa sa namjerom da iskoriste ovu političku situaciju u kojoj Tito potpomaže muslimanski svijet i nastoji da ih afi rmiše i stavi na istu platformu kao i ostale vjernike zajednice. Kemuru smatraju krivim za mnoga “ubistva” mladih Muslimana i za mnoga zla nanijeta Muslimanima, što mu se ne može oprostiti.”7

I naučna djelatnost profesora Ćemerlića praćena je pomno, posebno vezana za afi r-miranje Muslimana kao nacije. Dokument UDBE svjedoči o tome:

“Ćemerlić se sastaje sa poznanicima u hotelu Evropa i diskutuju po pitanju nacionalne pripadnosti Muslimana i njihovog mjesta u jugoslovenskom društvu.

4 AOSABH, Dossier 008100036, Sarajevo, 10. 04. 1965.5 AOSABH, Dossier 008100037, Sarajevo, 27. 09. 1965.6 AOSABH, Dossier 008100038, Sarajevo, april 1966.7 AOSABH, Dossier 008100031, Sarajevo, 12. 03. 1968.



293

Sada rade na prikupljanju istorijske građe koja tretira ovo pitanje. Ćemerlić je napisao jedan članak za časopis “Pogled” koji izlazi u Sarajevu iz ovog domena, za isti dobio honorar, ali taj članak nije objavljen.”8

Komentar

Analizirajući navedenu dokumentaciju nameće se zaključak o postojanju Dosijea Hamdije Ćemerlića kao i zaključak da je vrlo vjerovatno glavnina tog materijala uklo-njena.

Ćemerlić je sve do 1965. godine imao tretman stalno praćene osobe označene kao neprijatelj partije, po jednostavnom modelu da se svi stavovi koji nisu na partijskoj liniji tretiraju kao neprijateljsko djelovanje. U tim okolnostima Ćemerlić na miran i elegantan način istupa iz politike i posvećuje svoj daljnji rad djelovanju na polju nauke, kao osnivač, profesor i dekan Pravnog fakulteta u Sarajevu, rektor Univerziteta i član ANUBiH, ali i kao predsjednik Islamske vjerske zajednice Jugoslavije, osiguravajući sebi tako mnogo širi politički i svaki drugi utjecaj i manevarski prostor za djelovanje, nego da je ušao u besmislenu i unaprijed na propast osuđenu direktnu konfrontaciju sa komunističkom vlašću ili da se u nju uklopio kao njen dio. Osobenost Hamdije Će-merlića se sastojala u tome da je znao pravilno odabrati odgovor na izazove historije i vremena, da je pri tome zadržao kriterij moralnog integriteta kao vladajuci princip osobnog ponašanja.

Kod Ćemerlića je stalno prisutna težnja ostvarenju jednakosti Muslimana sa osta-lim narodima. Bio je aktivno uključen, kada se po odobrenju Tita, a nakon pada Alek-sandra Rankovića, okupljaju najpoznatiji bošnjački i drugi probosanski intelektualci sa zadatkom da sa naučnih aspekata istraže razvoj Bošnjaka kao nacije. Rezultat toga je afi rmacija nacionalnog pitanja Bošnjaka pred važan povijesni događaj, popis stanovni-šta aprila 1971. godine, kada se po prvi put u povijesti događa pravo na izjašnjavanje Muslimana kao pripadnika vlastite nacije.

Veoma kvalitetno obrazovanje profesora Ćemerlića, spojeno sa visokim moralnim kriterijima kao odlučujućim za ljudski angažman u životu bilo je prepoznato i priznato kako iz naučnih krugova iz inostranstva, tako i od strane totalitarnog režima od kojeg je bio stalno nadziran i kontrolisan. Stavovi akademika Ćemerlića bili su kreativni i vi-zionarski, to je bila mudra politika čuvanja svog identiteta i svojih prava i izbjegavanja sukoba s teškim izazovima vremena.

8 AOSABH, Dossier 0081000311, Sarajevo, 07. 11. 1966.



Zaključna razmatranja

Akademik Hamdija Ćemerlić svojim veoma kvalitetnim obrazovanjem, vrijednim na-učnim radom, sa preko 75 objavljenih naučnih radova, stekao je najviše naučne titule. Učešćem u NOP-u bio je deklarisani i dokazani antifašista. Uspješno je obavljao najvi-še funkcije u obrazovanju i u državnoj vlasti. Bio je priznat i u međunarodnim naučnim i stručnim krugovima.

Demokratija je srž političkih ideja Hamdije Ćemerlica. On je dokazao da je jedini realni način održavanja i razvoja demokratskih političkih uvjerenja u totalitarnim re-žimima njihovo uporno održavanje kao ličnog stava. Svaki uvjereni demokrat mora se zalagati za praktično provođenje demokratskih principa koliko je god to moguce. To je Hamdija Ćemerlić u svome nastavnom i naučnom radu dosljedno zastupao i ostvarivao u svim momentima kad je bio u prilici, kao veliki autoritet u ustavnom pravu i zako-nodavnoj djelatnosti. Kao mudar čovjek on je izbjegavao sukobe koliko god je to bilo moguće, smatrajuci da se unutar sistema, i jedino tako, može nešto praktički postići.

Značajnu ulogu je Hamdija Ćemerlić igrao u afi rmaciji nacionalne samobitnosti Muslimana Bosne i Hercegovine, u borbi za priznavanje historijskog i nacionalnog identiteta našeg naroda i za njegovu punu ravnopravnost.

Svojim likom i djelom Akademik Hamdija Ćemerlić može biti uzor i svakako za-služuje više pažnje današnjih naučnih institucija.

Academician Hamdija Ćemerlić in ‘UDBA’ Documents

Summary

Professor Hamdija Ćemerlić with his very high quality education, a valuable scientifi c work, with over 75 published scientifi c papers, won the highest academic title. By participating in the National Liberation Movement he was declared and proven anti-fascist. He successfully performed the highest functions in educational institutions and state governments. He was known in international scientifi c and expert communities.

The core political idea of Hamdija Ćemerlić was democracy. He proved that the only way of survival and development of democratic political convictions in the tota-litarian regimes was its persistent maintenance as a personal attitude. Each convinced democrat must advocate for the practical implementation of democratic principles as much as possible. Hamdija Ćemerlić, as our greatest authority in the constitutional right and legislative services, in his teaching and scholarly work consistently represen-ted and realized the idea of democracy. As a wise man, he avoided confl ict as much as possible, considering that within the system and only in that way, we could achieve practically somewhat.

Hamdija Ćemerlić played important role in affi rmation national identity the Mu-slims of Bosnia and Herzegovina, to fi ght for recognition of historical and national identity and for their full equality. Professor Hamdija Ćemerlić with his image and work may be an example and defi nitely deserves more attention of the present acade-mic institutions.

4

Bošnjaci i izazovi

današnjice

mr. sc. Mirza MešićMuftija Ševko ef. Omerbašić

dr. sc. Amir Karićdr. sc. Dževad Hodžić, doc.

mr. sc. Muhamet Morina


Mr. sc. Mirza MešićMedžlis Islamske zajednice Zagreb

Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije

Sažetak: Bošnjaci kao europski autohtoni narod svoju kulturu i tradiciju od 15. stolje-ća omeđuju i defi niraju i islamskim vrijednostima. Islam je posto i ostat će sami kamen temeljac ukupnog bošnjačkog nacionalnog bića. U zadnjih sto godina Bošnjacima su na različite načine osporavali mogućnost nacionalnog samoodređenja. Njihovi prvi susjedi ne samo da su ih svojatali nego su nad njima izvršili i nekoliko genocida. Boš-njaci kao najmnogobrojniji narod u Bosni i Hercegovini sve više su svjesni i nužnosti očuvanja jedinstvene i nedjeljive Bosne i Hercegovine. Njihova država koju dijele sa dva druga konstitutivna naroda ima sekularno uređenje, što podrazumijeva odvojenost vjere i države. To ne znači nužno i sukob između vjerskog i svjetovnog svjetonazora nego svojevrsno partnerstvo i međusobno nadopunjavanje te obogaćivanje ukupnog bosanskohercegovačkog društva.Ključne riječi: nacija, bošnjaštvo, islam, sekularizacija, identitet.

Uvod

Ukazana mi je velika čast te ujedno osjećam i veliku odgovornost da sa ovako umnim ljudima mogu aktivno učestvovati na ovom simpoziju na kojem trebamo još jednom raspraviti i rasvijetliti evropski identitet Bošnjaka. Osobno smatram da zapravo ne bi trebali raspravljati na ovakav način; tj. da se moramo stalno pravdati i dokazivati da nismo repa bez korijena. U ovim uvodnim napomenama dozvolite mi da citiram uvaže-nog prof. dr. Ferida Muhića koji argumentirano tvrdi da samo mi bosanskohercegovač-ki muslimani odnosno Bošnjaci danas u svijetu moramo dokazivati tko smo i što smo: “Sva pitanja koja se dotiču problema identiteta Bošnjaka su nepristojna pitanja. Niko se danas ne pita o identitetu Brazilaca, Amerikanaca, Argentinaca, iako za to, gledano naučnim činjenicama, ima više osnove već u slučaju Bošnjaka.“1

Zapravo je Europa ta koja bi više trebala dokazivati svoj identitet/svoje pravo lice i cilj svoga postojanja, jer nije htjela, nije željela, ne vjerujem da nije mogla, spriječiti genocid u Španjolskoj 1492., nad muslimanima i židovima, holokaust nad židovima 1941-1945. i genocid nad Bošnjacima 1992-1995. godine, autohtonim europskim naro-

1 Vidjeti na: http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=10907&Itemid=301

4 Bošnjaci između sekularizacije i reislamizacije


dom čija je jedina krivica što pripadaju drugoj a ne “hrišćanskoj veri”. Granada se više ne smije ponoviti. Sarajevo i Bosna i Hercegovina su zadnja šansa Europi da dokaže ra-zlog svog postojanja. Jer Bošnjaci su istinski europski narod. Tu su od kako se povijest bilježi; niotkud nisu došli, niti imaju kamo otići, osim jasno na drugi svijet. Bošnjačka nacija nije nastala 1993. godine. Bošnjaštvo je staro koliko i druge europske nacije, s tim da je u zadnjih sto godina rigidno bilo zatomljeno, osporavano, negirano, skoro izgubljeno, suočivši sa nekoliko totalitarnih sistema koji su se izmjenjivali na teritoriju Bosne i Hercegovine. Tome je doprinijela i bošnjačka indiferentnost, nespremnost i neznanje da se početkom 20. stoljeća uhvate u koštac sa modernizacijom/sekulariza-cijom koja je izgleda i previše brzo nadirala iz pravca Zapadne Europe. Stare klišeje razmišljanja i ponašanja bilo je jako teško, za neke Bošnjake bogohulno, napustiti. Otuda imamo veliku nepismenost među Bošnjacima, ekonomsku ovisnost i općenito beznađe, sve one negativne društvene pojave protiv kojih se islam tako snažno bori. Naravno, takve su konstelacije postojale unutar društva da se naprosto sprječavala mo-gućnost da jedan autohtoni europski narod, koji pripada drugoj vjeri a ne kršćanstvu2, izrazi svoje nacionalne osjećaje. Zato sam i svoje današnje izlaganje naslovio Bošnja-ci između sekularizacije i reislamizacije, kao dva različita ne nužno i suprotstavljena društvena procesa koje Bošnjaci trenutačno moraju dobro razumjeti i primijeniti zarad očuvanja i daljnje afi rmacije ukupnog bošnjačkog identiteta i teritorijalne cjelovitosti i nedjeljivosti Bosne i Hercegovine.

Sekularizacija

Sekularizacija kao kontinuirano opadanje utjecaja religije na društvene tokove, osobito u zapadnoeuropskom prostoru, za mnoge sociologe, sociologe religije i teologe, još uvijek nije detaljno istražena. Razlog tome možemo pronaći i u neusaglašenosti samih terminoloških poimanja religije, sekularizacije, odnosa religije i modernizma, odnosa religije i nacije isl. 3 Sociološki ona može imati barem tri dimenzije: napuštanje vjer-ske zajednice, ali ne i religije; disolucijski proces svijesti teistâ i napuštanje religije. Sekularizam je isto tako, fi lozofski sustav socijalne etike prema kojem se cjelokupni javni život i odnosi među ljudima izgrađuju isključivo na svjetovnim osnovama. Mo-derne teologije su samo djelomično prihvatile sekularizaciju kao demokratski proces.

2 Reisu-l-ulema prof. dr. Mustafa ef. Cerić na sljedeći način pravi razliku između autohtonih europskih muslimana od onih koji to nisu: “Pod autohtonom skupinom podrazumijevamo one muslimane koji imaju dugo povijesno pam-ćenje islama u Evropi kao što su muslimani Bosne, Albanije, Kosova, Makedonije, Bugarske itd.; pod skupinom useljenika smatramo one muslimane koji su se uselili u Evropu bilo kao studenti ili kao radnici i stalno se nastanili u Europi; i, na kraju, skupinu rođenih muslimana sačinjavaju djeca roditelja muslimana koji su se uselili u Evropu i rođeni Evropljani koji su prihvatili islam kao svoju vjeru.” Vidjeti:http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=1217%3Amenarodna-konferencija-u-be-islam-u-europi&catid=16%3Agovori-i-predavanja&Itemid=301

3 O religiji kao čimbeniku u formiranju nacionalne svijesti pogledati opširnije: Esad Ćimić, Iskušenja zajedništva, Sarajevo, 2005. str. 15-27.


4Bošnjaci i izazovi današnjice

299

Po svojoj suštini, sekularizacija je jedan od sociokulturnih procesa modernoga društva usko vezanih za nacionalnu državu, ekspanzivan kapitalistički sistem i demokraciju. Proces sekularizacije javlja se u europskom prostoru od početka XII stoljeća. Od tada pa do danas na snazi je svojevrsna konfrontacija religijskog i svjetovnog načina života i mišljenja. Izmjenjuju se ciklusi u kojima se dominira čas jedan čas drugi pogled na svijet bez izgleda da ijedan od njih potpuno trijumfi ra.4 No u širem europskom kontek-stu, religija će se nastojati vezati za židovskokršćanski identitet Europe i na taj način pokušati ostvariti odlučujuću ulogu u europskom društvu pružajući otpor sveprisutnoj sekularizaciji. Često se dominirajuća religija nameće kao najvažnija komponenta eu-ropskih nacionalnih identiteta usput diskriminirajući manjinske religijske zajednice. 5

Bošnjaci i sekularizacija

Procesi sekularizacije koji su u drugoj polovici 20. Stoljeća izvršili snažne društvene promjene u zapadnoeuropskim društvima samo su rubno i ne u dovoljnoj mjeri zahva-tili BH društvo. Pravi plodovi Francuske revolucije, a to označi potpuna odvojenost religijsko-konfesionalnog od državno-političkog nisu nikada uspjeli do kraja sazreti na Balkanu pa ni u Bosni i Hercegovini.6 Bošnjaci se susreću, u nekim segmentima jako bolno, sa procesima sekularizacije još u posljednjim danima osmanske uprave, a po-sebno dolaskom okupatorske austro-ugarske monarhije. Za Bošnjake, u smislu slobode prakticiranja vjere, posebno teško vrijeme bilo za vrijeme socijalističke Jugoslavije. Komunistička partija je provodila sekularizaciju, ne kako je ona shvaćena na Zapadu, nego programiranu državnu ateizaciju društva dajući sve od sebe da ako ne potpuno ukine a onda barem svede na minimum utjecaj religije na samoupravno socijalističko društvo. Mnogi u ovome vide glavni razlog propasti socijalističkog sistema koji se te-meljio na bezbožničkoj ideologiji. Kada se danas govori o sekularnoj državi u BiH, kao adekvatnom modelu za moderna viševjerska društva, onda to ne može značiti povratak na staro, nego preuzimanje najviših suvremenih dostignuća u razvoju ovog modela. Jedno od takvih dostignuća bilo bi i defi niranje sekularne države kao “neutralnost s poštovanjem”. Država je neutralna prema religiji ali je poštuje. Religijske institucije su strukturalno i funkcionalno odvojene od države ali imaju pravo da se izjašnjavanju o javnim stvarima. O odnosu vjerskih zajednica i svjetovne države uvaženi profesor Kar-čić je napisao: “U sistemu odvajanja religije od države, vjerske zajednice imaju pravo da odrede svoje vjerovanje, doktrinu, propise, organizaciju, administraciju i disciplinu. To ne predstavlja ograničavanje državnog suvereniteta, jer je država samu sebe ograni-

4 Dr. Izet Ibreljić, Evropski muslimani na početku 21. stoljeća, Harfo-graf, doo Tuzla, Tuzla, 2007, str. 33-34.5 Isto, str. 35. 6 Podsjećam da su različite države tek nakon Francuske revolucije 1789. provele i različite tipove sekularizacije iako

je za neke proces sekularizacije na europskoj religijskoj sceni započeo u 12. stoljeću, vjerojatno nakon križarskih pohoda, kada religija u Europi, ili bolje rečeno, kršćanske institucije ili sam papa sve manje postaje integrativni faktor u europskim društvima.



čila u pogledu miješanja u unutrašnje stvari vjerskih zajednica. Odluke vjerskih organa u svjetovnoj državi važe uglavnom, a negdje i isključivo, unutar vjerskih zajednica. U svjetovnoj državi svaka vjera smatra se privatnom stvari građana, isključena je iz poli-tike i nema utjecaja na pravo. Takav status ima i treba da ima i islam na osnovi principa jednakosti religija. U određenoj svjetovnoj državi, dakle, islam može biti samo religija, a njegovo legitimno područje iskazivanja je privatni život građana. Uslijed toga, poje-dine komponente islamskog učenja zadobivaju različit značaj. Ako se pođe od podjele ukupnog islamskog učenja na vjerovanje (‘itikadat), vjerske obrede (‘ibadat), moral (ahlak) i svjetovne poslove (mu’amelat), onda u svjetovnoj državi norme koje spadaju u ovu posljednju kategoriju gube praktični značaj. Umjesto njih islamske vjernike oba-vezuju državni propisi a vrijednosni sudovi izraženi u propisima mu’amelata preživlja-vaju u onoj mjeri u kojoj su uneseni u običaje ili lični moral pojedinaca”.7

Pri evaluaciji sekularizacije moramo imati na umu da je statističke podatke jako teško interpretirati osobito kada se sekularizacija promatra u kontekstu ukupnog pona-šanja jednog nacionalnog kolektiviteta kao što je bošnjački. To je posebno razvidno iz analize posjeta vjerskim ustanovama koje za pojedince mogu biti i zbog nekih nereli-gijskih razloga a ne dubokih religijskih uvjerenja a s druge strane nemali je broj i onih koji su zasigurno dobri vjernici ali nisu članovi islamske zajednice. (S druge strane, po broju birtija, noćnih klubova, kockarnica, djevojaka koje nose minice na ulicama BiH gradova, vjerujem da će te se složiti sa mnom, nema “sekulariziranijeg” europskog naroda nego su to Bošnjaci.) Stoga se postavlja pitanje da li će se privrženost Bošnjaka njihovoj vjeri ili stupanj sekularizacije mjeriti kroz aktivno bogosluženje u određeno vjerskoj ustanovi ili kroz predanost određenim religijskim vrijednostima ili samo kroz tzv. pripadanje. (belonging without believing). Stoga možemo sa sigurnošću tvrditi da ne postoji projekt reislamizacije bosanskohercegovačkog društva. To znači da uopće ne postoje značajnije društvene i političke snage kojima bi takvo nešto bilo za cilj, a po-gotovo ne postoje političke i kulturne pretpostavke za njegovo ostvarenje. To naravno ne znači da ne postoji projekt reislamizacije muslimana ako to samovoljno žele. To je sam raison d’être postojanja institucije Islamske zajednice i taj se projekt u zadnjih 20 godina više ili manje uspješno kontinuirano odvija (Medrese, Fakulteti, vrtići, izdavač-ka djelatnost) U BiH, reislamizacija je autoritaran proces čije porijeklo treba tražiti u jasno prepoznatljivim političkim projektima i praksi, a čiji rezultati su transformacija kolektivnog identiteta muslimanske zajednice bez odgovarajućih promjena u individu-alnom ponašanju njenih pripadnika. U okviru ovog konteksta, očigledno jačanje islam-skih vjerskih institucija i povećana vidljivost islama sakrili su druge fenomene koji djeluju u pravcu produžavanja procesa sekularizacije započetog prije jednog stoljeća, i koji ce prije ili kasnije dovesti do duboke krize islama u BiH.8

7 Preuzeto sa: http://www.bhdani.com/arhiva/87/tekst487.htm 8 Šaćir Filandra “Religija protiv nacije”, dostupno na: http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=1286&l=bs



301

Reislamizacija Bošnjaka

U protekle dvije decenije mnogi su govorili i pisali o novoj reislamizaciji bosanskih muslimana odnosno Bošnjaka. Nemali je broj onih koji su u ovom procesu vidjeli nadolazeću opasnost za dugotrajni mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini i na Balkanu općenito, podmećući Bošnjacima kukavičja jaja radikalnog pristupa islamu i njegovim vrijednostima. Tako su Bošnjaci od žrtve jako brzo prerasli u glavne osumnjičenike za potencijalno narušavanje mira i sigurnosti u ovom dijelu Europe. Nažalost, nesmotre-ne izjave i najviših ovdašnjih državnika potkrepljuje ovu konstataciju.9 I prije su BH muslimani optuživani za ideju panislamizma (Sarajevski proces 1983. mladim mu-slimanima) i pokušaja uspostavljanja islamske/šerijatske vlasti na teritoriju na kojem su živjeli kao većina te pojavu sljedbenika “vehabističke” interpretacije islama. Ne zaboravimo da je i jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća srpski psihijatar Radovan Karadžić prije agresije na Bosnu i Hercegovinu govorio u parlamentu BiH o opasno-sti nove islamizacije naše države, a neki ovdašnji političari o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva pred nadolazećim islamskim fundamentalizmom. Projekcije: Karadžić-Bo-ban, i Tuđman-Milošević, govori nam da su određene nacionalističko-političke struje unutar dva susjedna naroda Bosnu željeli ne samo teritorijalno podčiniti nego cjeloku-pno naslijeđe islamske vjere, kulture i civilizacije svesti na minimum ili potpuno isko-rijeniti. Porušene džamije, groblja, mektebi i drugi spomenici islamske kulture najbolji su pokazatelji za takvu tvrdnju. Mnogi od njih nisu ni osumnjičeni za taj kulturocid, a ne kamoli sudski procesuirani. Osobito se sumnjičavost prema Bošnjacima pojačala nakon 11. rujna 2001. godine i globalnog rata protiv terorizma. Islamofobijom se želi obezglaviti bošnjačko nacionalno biće i prisili ti ga na odricanje od njegovih temeljnih vrijednosti. Očito je da se time želi zamijeniti stara turska krivnja za novu “vehabijsku” krivnju. Žalosno, nepravedno i za Bošnjake frustrirajuće da jedino bosanski muslimani treba da dijele svoju zemlju, svoju političku vlast i svoju budućnost s onima koji su počinili genocid protiv njih.

Brojna znanstvena istraživanja religije kazuju nam da religioznost vremenom do-življava i određene transformacije u različitim društvenim okvirima i promjenjivim političkim, ekonomskim i sigurnosnim relacijama. U suvremenom svijetu mnogi se po-jedinci mogu osjećati više ili manje religioznim ili indiferentnim naspram religije. Kraj osamdesetih i početak devedesetih kada su nastupile demokratske promjene i politički pluralizam kao i kod ostalih balkanskih naroda tako i kod Bošnjaka dolazi do jače afi r-macije religije i religijskih vrijednosti. Ono što je bilo zatomljeno više od 50 godina u nekim je segmentima naglo rekao bih vulkanski eruptiralo. Demokratske promjene 90-tih godina bile su potaknute između ostalog i djelovanjem vjerskih zajednica, kada su u pitanju Bošnjaci Islamske vjerske zajednice. Islamska zajednica ne samo da je pre-uzela brigu o povećanju stupnja religioznosti kod svojih članova nego i brigu o stupnju

9 Odnosi se na nedavnu nejasnu izjavu hrvatskog predsjednika Ive Josipovića o muslimanima u Bosni i Hercegovini i potencijalnoj opasnosti po mir za Jugoistočnu Europu.



nacionalne i političke zrelosti pripadnika nacionalnih političkih stranaka i pojedinaca kojima su davale ne samo potporu u smislu mobiliziranja glasača nego i konfesionalnu legitimaciju. Iako su to radile i druge dvije religijske zajednice, SPC i RKC, nijednoj od njih kao Islamskoj zajednici se nije spočitavalo miješanje u politiku, u javnu sferu i javni život Bosne i Hercegovine.10

Nigdje drugdje na svijetu na tako malom prostoru nije došlo do tako intenzivnog ispreplitanja religijsko-konfesionalnog sa nacionalno–političkim kao što je to u zadnjih 20 godina u BiH. Pokušat ću argumentirati ovakav stav: političari, bez razlike na naciju i svjetonazor, devedesetih godina 20. stoljeća svojim su odlukama omogućili vjerskim zajednicama ne samo povrat imovine oduzete u socijalističkom sistemu nego su omo-gućili izlazak religije u javnost te su širom otvorili vrata vjerskim zajednicama – od dječjih vrtića do osnovnih i srednjih škola – kako bi putem vjeronauka kroz obavezni školski sustav sprovodili sustavnu religizaciju, u slučaju Bošnjaka islamizaciju mladih generacija Bošnjaka. S druge strane, političari su očekivali od svećenika odnosno od imama da svojim članovima, potencijalnim biračima, kažu koliko su oni kao političari zaista uzorni vjernici te da oni i njihove stranke jedini znaju kako i na koji način treba zastupati nacionalne interese. Kao što prof. Markešić, profesor sociologije religije sa Hrvatskih studija, zamjećuje, sve tri velike religijske zajednice od samih su početaka višestranačja objeručke prihvatile izvršavati jednu do tada u socijalističkom sustavu nezamislivu ulogu – davati religijsku legitimaciju nacionalnim i stranačkim vođama, bez obzir je su li ranije bili ne samo članovi SKJ nego i što je još gore je su li bili pri-padnici ozloglašene jugoslavenske tajne službe UDBA-e.11 (Zelena knjiga: nemali broj imama surađivao sa obavještajnim službama, kasnije su amnestirani.) Od do tadašnjih ateiziranih članova SKJ neki preko noći postaju gorljivi muslimani za koje se redovito “rezervira” prvi saf. I ovo je najbolji pokazatelj utjecaja religije na određene društveno-političke izazove i kretanja u Bosni i Hercegovini tijekom 90’.12

S druge strane, političari su često određivali koji su to vjerski dostojanstvenici, bez obzira na hijerarhiju, nacionalno osviješteni da ne treba sumnjati u njihovo bošnjaš-tvo. Pojavile su se dvije nasuprotne pojave, politizacija religije i sakralizacija politike. Zapravo se radi o jednoj jedinoj pojavi: želji za bahatom moći, kao što je to izjavio uvaženi akademik Enes Karić u jednom intervju za ovdašnje hrvatske novine.13

10 Ivan Markešić, Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine, Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010, str. 8-10.

11 Isto str. 13.12 Isto, str. 13-15.13 Dostupno na: http://www.scribd.com/doc/50204347/Intervju-dr-Enes-Kari%C4%87-Svjetlo-rije%C4%8Di-

Mart-2011



303

Zaključak

Današnja Država Bosna i Hercegovina, kakva god ona bila, jedini je okvir i garant za očuvanje i vjerskog i nacionalnog identiteta Bošnjaka. Da li je ili ne stavljati prije religije, kada su u pitanju Bošnjaci, irelevantno je pitanje. Hoću kazati, dok god država BiH svojim ustavom i svojim zakonima omogućava da se Bošnjaci u punini razvijaju kao vjerski kolektivitet nebitno je postavljati takva pitanja. Stoga bi sve bošnjačke političke elite bez obzira kakav politički program zastupale i kojoj političkoj stranci pripadale morale iznaći zajednički jezik i interese sa Islamskom zajednicom u Bosni i Hercegovini u očuvanju i jačanju državnosti Bosne i Hercegovine ali i ukupnog boš-njačkog identiteta. Čelnici Islamske zajednice, bez obzira o kome se radilo, ne bi više trebali javno podupirati bilo koju političku opciju nego hrabriti svoje članove da glasu-ju prema vlastitoj savjesti na taj način jačajući pluralno, multietničko i multikulturno i odgovorno bosansko-hercegovačko društvo.

Islam je jedan od konstituirajućih elemenata moderne bošnjačke nacije. Bez islama ne bi ni bilo današnjih Bošnjaka mada među njima ima i nemali broj koji sebe doživ-ljavaju agnosticima pa čak i ateistima i koji se vjerojatno ne bi složili sa ovom mojom tvrdnjom. No, takvi, a njihovo je ovozemno pravo da ne vjeruju, moraju znati, i iz tog razloga to naglašavam, da četnici nisu pitali kad su ubijali i silovali tko vjeruje a tko ne vjeruje. Za njih je bilo jedino relevantno ime. Zato islam ostaje biti jedina prava mobi-lizirajuća snaga Bošnjaka u svakom pogledu, duhovnom, kulturnom, nacionalnom, pa ako hoćete političkom pa i vojno-obrambenom. Zato kada je u pitanju sekularizacija BIH, ona će vjerojatno zadobiti specifi čan oblik neusporediv sa drugim europskim zemljama. Stupanj sekularizacije kod Bošnjaka seže između minice i hidžaba … pre-krasnih džamija i punih birtija. Naprosto to je BiH, to su današnji Bošnjaci. Prema reisu-l-ulemi Mustafi Ceriću, “islamska tradicija (je) osnova identiteta bošnjačkog na-roda”, jer “mi bez islama, bez islamske civilizacije, bez islamske kulture – nismo niko i ništa”.14 Međutim, naše vjerske vođe (naš reis, naše muftije, glavni imami, profesori na FIN-u) moraju početi iznalaziti originalna rješenja na izazove modernosti, postmo-dernizma i europeizacije umjesto preuzimanja istih sa Srednjeg istoka. S obzirom na blizinu Evrope, posebna pažnja treba biti posvećena integraciji islamskog sa svjetov-nim obrazovanjem kako bi mladi muslimani Bošnjaci spremno ušli u dijalog sa drugim europskim narodima, prije svega svojim susjedima nemuslimanima i zajedno sa njima gradili bolju i sigurniju bosanskohercegovačku a time i europsku budućnost.

14 Preuzeto sa: http://www.bhdani.com/arhiva/109/feljton09a.htm



Bosniaks Between Secularization and Reislamization

Summary

In the last hundred years Bosniaks’ right to national identity was denied in different ways. Their fi rst neighbours did not only consider them parts of their nations but com-mitted several genocides over them. Bosniaks as the largest ethnic community in Bo-snia and Herzegovina have become extremely aware of necessity to preserve Bosnia and Herzegovina as sovereign and indivisible state. Their state has a secular regime, which means separation between state and religion. That does not necesarilly means the confrontation between religious and profane worldwiews but rather their partnership, mutual supplement and enrichment of Bosnian society.

Korištena i preporučena literatura

Knjige

1. Abzović Dino, Bosanskohercegovački muslimani između sekularizacije i deseku-larizacije (doktorska disertacija), Fakultet političkih nauka, Sarajevo, 2010.

2. Cvitković Ivan, Konfesija i rat, Svjetlo Riječi, Sarajevo-Zagreb, 2004.3. Ćimić Esad, Drama a/teizacije, Šahinpašić, Sarajevo-Zagreb, 2007.4. Ćimić Esad, Iskušenja zajedništva, Did, Sarajevo, 2005.5. Filandra Šaćir, Bošnjačka politika u XX stoljeću, Sejtarija, Sarajevo, 1998.6. Ibreljić Izet, Evropski muslimani na početku 21. stoljeća, Harfo-graf,doo Tuzla,

Tuzla, 2007.7. Markešić Ivan, Religija u političkim strankama na primjeru Bosne i Hercegovine,

Synopsis, Zagreb-Sarajevo, 2010.

Internetski izvori

1. http://www.bhdani.com/arhiva/87/tekst487.htm2. http://www.pulsdemokratije.ba/index.php?id=1286&l=bs3. http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&task=view&id=10907&Ite

mid=301 http://www.rijaset.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=121

7%3Amenarodna-konferencija-u-be-islam-u-europi&catid=16%3Agovori-i-predavanja&Itemid=301


Muftija Ševko ef. OmerbašićMešihat Islamske zajednice Hrvatske

Identitet imama

Sažetak: Postoje brojni islamski dokumenti starijeg i novijeg datuma o imamu kao najstarijoj funkciji, s posebnim naglaskom na njegov identitet. To je pomalo čudno jer se stječe dojam da je pitanje imamskog identiteta još uvijek otvoreno. To bi značilo da ne znamo tko smo iako se osjećamo imamima, iako živimo i djelujemo kao imami i to ne u smislu kao da jesmo imami, nego jer jesmo imami. Teško nam je povjerovati da ni nakon milenij i pol još uvijek nije jasno tko je imam i kakva je bit njegove egzistencije. Začuđuje i činjenica što se pitanje imamskog identiteta još uvijek stavlja na dnevni red teoloških razmišljanja i rasprava. Ukratko rečeno, povod ove studije je bio otuđeno stanje današnjeg čovjeka i društva od islama i Islamske zajednice. Konkretnije, ljudi i društvo sve manje trebaju imama i njegove usluge za uspješno oblikovanje života. Zaključili smo da s nama nešto nije u redu, da se moramo preispitati. Shvaćamo li svoje poslanje ispravno i svoju djelatnost, i moramo li ponovo naći odgovor na pitanje tko smo mi i spadamo li takvi kakvi jesmo uopće u sadašnje vrijeme, u današnju civi-lizaciju. Sva ova i druga pitanja govore da se imamski identitet nalazi u svojevrsnoj krizi. Svaki onaj koji postavlja pitanje tko je on u odnosu prema drugima i kakav ima utjecaj na društvenu stvarnost, taj je pokoleban u svojoj samosvijesti, taj je posumnjao u vlastitu vrijednost.Ključne riječi: Imam, identitet, pojedinac, društvo, džemat, kriza.

Kriza imamskog identiteta ili vjere današnjeg čovjeka?

Imami i ostali vjerski radnici nerijetko iz svoje samokritičnosti ili poniznosti, a poneka-da i kompleksa manje vrijednosti, jednostrano gledaju na problematičan odnos između islama i modernog društva, između službe imama i modernog čovjeka i društva. Je li moguće adresirati pitanje na moderno društvo i čovjeka s ciljem da se sazna zašto to društvo misli da ne treba islamsko gledanje na svijet, zašto moderni čovjek misli da može oblikovati svoj život bez prihvaćanja dobara koje mu pruža islam. Prije nego stavimo sebe i svoje imamsko poslanje u pitanje, trebamo analizirati stanje moderno-ga društva i čovjeka, ne bismo li u njima našli razloge i uzroke otuđenja od islama, Islamske zajednice i imamskog poslanja. Možda bismo uz pomoć ove analize došli do zaključka zašto moderno društvo ne treba islam i Islamsku zajednicu jer s njima nešto nije u redu, ili, jer se čovjek otuđio od sama sebe, jer je otuđen od svog izvornog ljud-

4 Identitet imama


skog poslanja. Može li se staviti pod upitnik suvremeno društvo smatrajući ga štetnim za uspješan i zadovoljan život čovjeka. Ako bi ova analiza bila točna, a izgleda da jeste, nameće se pitanje kako mi imami, naravno i sav muslimanski puk, možemo svojim učinkovitijim djelovanjem doprinijeti da moderni čovjek i društvo izađu iz aktualne moralne i životne krize.

Mnogi će se pitati odakle nam tako smiona i pomalo drska tvrdnja? Naravno ta dr-ska tvrdnja proizlazi iz saznanja na osnovi kur’anske objave i teološkog znanja o njoj, to jest iz vlastite vjere. To je razumljivo samo po sebi za imama, teologa, islamskog vjernika. No ovdje se međutim ne pozivamo samo na teologiju i islam, nego na istraži-vanja pozitivnih znanosti: antropologije, sociopsihologije, sociologije, etike, dubinske i analitičke psihologije, fi lozofi je, literature i umjetnosti. U svim ovim istraživanjima provlači se misao kao crvena nit da je današnji čovjek otuđen od sebe, od ljudske na-ravi, od istinskih vrijednosti usađenih u njegovo biće u potrazi za duhovnom hranom. Simboli tog društva i čovjeka su materijalizam, hedonizam, konzumizam, relativizam i imanentizam. S područja dubinske i analitičke psihologije dolaze nam dramatični po-zivi da je čovjek u dubokoj krizi smisla života i to samo zato jer robuje vrijednostima koje su nižeg stupnja nego njegovo dostojanstvo. On je izgubio sposobnost usmjerava-nja u nadnaravno, transcendentno, nadvremensko, sveto i božansko. Teško je razumjeti zašto islamski teolozi, mufessiri, fakihi i drugi odgovorni unatoč svih ovih znanstvenih istraživanja s područja društva i psihe, stavljaju naglasak na preispitivanje imamskog identiteta. Čine li to za to da bi profi lirali imamsko poslanje što sposobnijim, ili kako smo rekli, jer moderno društvo imamsku misiju smatra statičnom i zastarjelom. Sa-mokritičkim sagledavanjem imamskog poziva ne možemo mijenjati identitet imama u smislu modernog društva i u skladu s potrebama modernog čovjeka. U redovima islamskih institucija ima onih koji bi modernizirali i islam i njegove institucije, i da sve treba prilagoditi potrebama modernog čovjeka. Po njima Kur’an treba demitologi-zirati, demokratizirati međuvjerničke odnose, dokinuti sve što se ne slaže sa zakonima suvremenog društva. Što se više vjera prilagođavala potrebama suvremenog čovjeka i društva, tim je više bila irelevantnija za to društvo i za javni život i zbog toga nerijetko zapadala u duboke krize.

Uzroci identiteta

Sa mnogih strana znanosti doznajemo da čovjek često postavlja pitanje tko je on za-pravo i zašto je takav kakav jeste. Povodi za takva pitanja su različiti: ulazak u život zvanja, brak, roditeljstvo, život u miru, pa i sama nadolazeća smrt. Takva pitanja mogu uzročiti i osobne tragedije, neuspjele planove, izgubljenu životnu perspektivu, smrt voljene osobe i drugo. Osobito nesretan i čest povod može biti doživljavanje socijalne smrti. Osobe koje duže vrijeme doživljavaju hladan odnos bliže i dalje okoline, nepri-hvaćanje njegove ličnosti, sposobnosti, ideja i ideala, takav čovjek osjeća sebe mrtvim, i on jeste u takvoj situaciji socijalno mrtav. U većini slučajeva čovjekov nepromišljeni



307

odgovor na takvu konstataciju glasi: ja sam nitko i ništa. Tko nema samosvijesti o osobnoj vrijednosti, taj nema ni samosvijesti o tome tko je on. Taj čovjek ne samo da je u krizi identiteta, on ga je stvarno izgubio. Posljedice takvog stanja su duboka depresi-ja, praćena sumnjom u smisao vlastitoga života i pomišlja na najgore. Istraživanja po-kazuju da moderno društvo sa svojim strukturama dovodi velik broj ljudi u spomenuto stanje. Važnu ulogu u nastanku takvoga stanja ima činjenica da nitko izvan religije, pa ni skup svih znanosti nema odgovora na pitanje tko je čovjek. Ni fi lozofi ja se više ne bavi pitanjima kao što su: odakle smo i kamo idemo, što trebamo činiti, iako su to baš originalna fi lozofska pitanja. Postavlja se pitanje da li uopće ima fi lozofi je u klasičnom smislu. Današnji se čovjek nalazi u vrlo nezavidnoj situaciji kada je u pitanju problem njegova identiteta i smisla života. Ako je usto i areligiozan, onda mora ostati sam sa pitanjem o identitetu i o smislu života, a to znači sam sa svojom duševnom boli. Druš-tvo sa svim svojim negativnim utjecajima, ekstremno i diferencirano onemogućava pojedincima da izgrade svoje ja, svijet svoje samovrijednosti. To čini identitet čovjeka, i takav čovjek je sposoban voditi svoj život u skladu sa samim sobom, sa svojim zva-njem i radom. On je neovisan, čvrst i suveren tijekom mijenjanja svih oblika života, unutar svih nepredviđenih događanja u njegovom životu. On zna tko je i zašto je takav. Društvo i okolina ne mogu ga pokolebati. On je zadovoljan svojim životom i sve više vjeruje sebi nego društvenim liderima i tvorcima trendova.

Psihoanaliza tvrdi da je identitet normativna kategorija, to jest vrednota koja pripa-da zrelom čovjeku, s čime se i islam slaže, i koji se razvija u čovjeku sve do njegovog konačnog sazrijevanja, to jest do konačne zrelosti. O mom zrelom identitetu ovisi hoću li biti suveren i autonoman. Čovjek zrelog identiteta ne živi po principu prilagođavanja društvenim normama. On gradi svoj život na principu istine, pravde, poštenja, lijepog i dobrog.

Identitet se ne može steći bez konfl ikta, njegovo ostvarenje je praćeno krizama. Identitet ima dvije razvojne faze, prva je faza stvaranja identiteta, a druga je posjedo-vanje identiteta. Borba za stjecanje identiteta je oštra i nemilosrdna. Tu nailazimo na brojne prepreke, fi zičke i psihičke naravi. Kada izađemo iz te borbe kao pobjednici, možemo se slobodno nazvati čovjekom zdrave samosvijesti, čovjekom jake ličnosti. Ništa ljepše ne može se dogoditi čovjeku pored zdrave samosvijesti i snažne sličnosti.

Razvojna i analitička psihologija kaže da se zreli čovjek nalazi u neprestanom sta-nju napetosti između vlastitog vrednovanja samog sebe i vrednovanja njegovih kvali-teta od strane okoline. Tu je imamski identitet uglavnom u velikoj krizi. Vrlo je malo imama koji su u svom džematu nametnuli model rada po islamskom viđenju. Uglav-nom im džemat nameće svoj model islama, ma koliko taj džema’at bio intelektualno jak. Upravo zbog toga neki istraživači tvrde da veliki broj imama nije uspio izgraditi svoj identitet.

Kako riješiti napetosti između pojedinaca i društva, u našem slučaju imama i džema’ata? Znanost nam govori da uglavnom postoje dva postupka u rješavanju tog konfl ikta. Jedan je put akomodacija, a drugi je asimilacija. Princip akomodacije identi-teta kaže da čovjek mijenjanje samog sebe pod utjecajem i pritiskom društvenih proce-

4 Identitet imama


sa i prihvaća kao gotovu stvar, kao da se razumije samo po sebi. Imami pod utjecajem akomodacije plivaju niz vodu pa gdje ga odnese, jer misli da treba ići ukorak s vreme-nom, da treba biti moderan, poslušan duhu i zakonima vremena i društva. Asimilacija kaže da čovjek zauzima stav prema novom iskustvu i ulaže veliki intelektualni napor kako bi te promjene shvatio i učinio ih prihvatljivijim svom načinu života, sukladno svom identitetu. Međutim on ostaje vjeran svom identitetu, ne pliva s masom niz vodu, nego ispituje što je dobro, a što nije u njegovom životu. Što je dobro to prisvaja, a što ne valja odbacuje. Postavlja se pitanje zašto neki reagiraju na promjene akomodaci-jom, drugi asimilacijom, a treći odbojnošću. Na ta pitanja još uvijek nema konačnog i kvalitetnog odgovora. Neki psiholozi tvrde da se svaki čovjek nalazi od faze do faze u stalnom procesu akomodacije i asimilacije.

Šta čini imama imamom?

Rekli smo da osobni identitet posjeduje onaj čovjek koji svjesno doživljava sebe na svom životnom putu. Čvrstoći njegova identiteta doprinosi, prije svega, njegova oko-lina koja mu potvrđuje da je vjeran svome idealu i koji ga zbog toga cijeni i poštuje. Tako je isto i sa imamskim identitetom. Dobro nam je poznato koji put i proces obli-kovanja i ostvarivanja imamskog identiteta mora proći svaki kandidat. Nas zanima što čini imamski identitet? I kada možemo reći da je on dovršen i ostvaren?. Što razlikuje imama od ostalih vjernika, tako da sa sigurnošću možemo za nekoga reći da je imam, a tko nije. Na ova pitanja trebamo teološke odgovore, ne ulazeći u psihoanalitičko pi-tanje koje pita da li svećenik ima dva identiteta, jedan ljudski, primarni, a drugi imam-ski, sakralni identitet. Iz perspektive psihoanalize može se postaviti pitanje što biva s mladim čovjekom koji se odlučio za imamski poziv. Na to pitanje još uvijek nemamo pravog odgovora, ali ga imaju svi oni koji su se odlučili za taj poziv, kao i teologija u svom islamskom razmišljanju.

Po meni jedno od najvažnijih pitanja u našem imamskom pozivu jeste: što nas ima-me razlikuje od običnih vjernika? Traganje za odgovorom na ovo pitanje izaziva u nama veliki nemir, pa čak i krizu imamskog identiteta. Masa mladih imama, svršenika medresa i islamskih teoloških fakulteta napustilo je svoje službe. Naročito je kriza bila žestoka za vrijeme komunističke vlasti, a ni danas nije malaksala. Od oko 400 svršeni-ka Zagrebačke medrese svega njih desetak je odlučilo prihvatiti se imamske misije. Da li vjernici smatraju imame svetim osobama, da li imama treba poštivati ne kao moralnu, nego kao duhovnu osobu. Smatraju da je on, unatoč što nije sveta osoba po islamskoj teologiji, bliži Bogu od običnih vjernika. Moderni čovjek jedva da nešto može shvatiti o položaju i funkciji imama, dok imam jako dobro shvaća položaj i funkciju vjernika jer to mora i sam biti. To teško može shvatiti čovjek koji nema duboke vjere. Na žalost znademo da današnji čovjek nije u stanju to shvatiti jer je današnja civilizacija izgle-da izgubila sluh za sveto i Božansko. Današnje društvo je orijentirano na empirijsku stvarnost, samo na tvrde i opipljive činjenice i na znanstveno iskustvo kao jedini izvor



309

spoznaje. Bitne istine vjere teško je prikazati rječnikom današnjeg društva bez opasno-sti da ne izgube pravi smisao i sadržaj. Pokušaj desakralizacije imamskog identiteta jeste pokušaj eliminiranja iz svijesti ljudi razlike između profanog i sakralnog u korist profanog. Po mom mišljenju pogrešan je pokušaj islamizacije današnjih muslimana jer on teži modernizaciji. Pokušaj modernizacije vjere i islamske zajednice nisu donijeli željene rezultate. Naprotiv, ideološko ozračje u kome imam živi i djeluje izazov je za njegov identitet. On je u napetosti između prihvaćanja i odbijanja njegova identiteta od strane okoline. U toj situaciji može se lahko uzdrmati imamski identitet i otjerati ga u duboku krizu.

Imam za 21. stoljeće

Ako prihvatimo činjenicu da su imami kao glavna vjerska lica u islamu bili od njego-vog samog početka najvjerniji tumači Božje riječi, onda su oni na neki način sustva-raoci onoga što zovemo ummet, a to ne ide bez inicijative, originalnosti, maštovitosti i promjene. Za tu stvaralačku izazovnu novost i akciju traži se vjera i stalni dosluh i kontakt s događajima oko nas. Do sada, čini nam se, reagirali smo na događaje koji su se već dogodili kao što su sekularizacija, manjak vjere, slab odziv namazima i vjerskim svečanostima, formalizam i drugo. Sve je to kasno liječenje. Promjene bi se morale ranije dogoditi. Reagiranje na događaje su uglavnom pasivna, a trebala bi biti aktivna.

Imami su pomalo deprimirani jer im se čini da je njihov trud poput Sizifovog, gu-ramo kamen uzbrdo da bi se s vrha strovalio nizbrdo i tako ponovo. Mi plodove svoga rada nikako da dočekamo. Ma koliko se trudili slabo vidimo rezultate svoga muko-trpnog rada i naviještanja Božje riječi. Mi imami moramo shvatiti da smo sijači koji ne moramo dočekati žetvu. Bog znade da naš posao nije uzaludan, makar se takvim mnogima činio. Da bi vjernici pomogli imamima i sami se moraju potruditi oko na-viještanja Božje riječi. Imami su uistinu važni ne samo što čine, nego i zbog toga što jesu. Svako iz okolice imama znade da njihova misija nije ni malo lahka. Oni se moraju mnogo čega odreći u životu.

Stare će vjernike u džamijama naslijediti mlađe generacije, ali manje je vjerojatno da će naslijediti i prihvatiti i njihovu vjeru. U tome je uloga imama presudna. Već smo jednom rekli da imami kad dolaze u džemate imaju svoje modele rada ili im džemat nameće svoje. Islamska zajednica je uspjela u posljednjih dvadesetak godina namet-nuti imamima potrebu jačeg interesa prema novima. Borba za nove vjernike postala je imperativ Islamske zajednice, i to je prva i najveća imamska obaveza. Vjeronauk u školama i mektebima ima zadatak da što više novih prigrle vjeru i budu obuhvaćeni ak-tivnostima Islamske zajednice. Boli nas kada nakon vjeronauka u školama i mektebima vjeroučenici rjeđe posjećuju Islamsku zajednicu i džamije. Ali još jednom ponavljamo da nije nužno da u ovom životu požanjemo ono što smo posijali.

Imami dvadeset prvog stoljeća trebaju bogatiti zajednicu ne mladim vjernicima, nego novim ljudima. Oni moraju hodati i izvan džamija i mesdžida i tražiti novog

4 Identitet imama


čovjeka, jer onaj koji hoda može učiniti pogrešan korak, za razliku od onoga koji stoji i koji nikada ne griješi, ali nikada ni ne doprinosi zajednici i vjeri. Imam ne smije biti ni dalek ni preblizu ljudima. Krilatica koju nerijetko čujemo od nekih muslimana kad kažu Ja vjerujem Bogu, ali ne vjerujem imamima, pogubnija je od ateizma. Imami su okosnica vjere i zato dugo traje njihov časni poziv i bez njih je teško zamisliv islam ma koliko to nama izgledalo preuveličano. Na stotine puta smo se uvjerili da one sre-dine u kojima nema imama nema ni islama. Imam u 21. stoljeću mora biti vrhunski obrazovan kako bi mogao odgovoriti na sve izazove u promjenama društva koje su neminovne, ali i više od toga, mora imati snažnu vjeru i čvrstu volju za svoj poziv. Do sada se vjerovalo da se i vjera mora mijenjati i prilagođavati duhu vremena. Ne trebali se i društvo ne mijenjati nego prilagođavati vjeri ako želi rješavati svoje nagomilane probleme. Ne jednom smo se uvjerili da se promjenama ne rješavaju problemi nego se još više množe.

The Identity of Imam

Summary

The author speaks about Imams – the Islamic religious leaders – and the challenges concerning their identity, especially in the 21st century. Do Imams possess necessary self-respect – this is one of the questions the author raises in his paper. Many people, even Muslims, do not have appropriate attitude towards Imams, which has brought diffi culties to their mission, especially in the framework of contemporary society laden with fears, doubts and indifference concerning faith and religious values. Nevertheless, Imams should not be discouraged, having in mind that fruits of their work could and mostly would be harvested after their lives.


Dr. sc. Amir KarićMedžlis Islamske zajednice Tuzla

Muslimani u Evropi – identiteti u progresu

Sažetak: U ovom tekstu se govori o muslimanima u Evropi, odnosno suodnosu mu-slimana-imigranata i domaćih evropskih društava u smislu međusobnih percepcija. Poenta rada je na činjenici da je kategorija identiteta u stalnoj promjeni, tako da su i evropski identiteti i identiteti muslimana u stanju kontinuirane mijene, a time i me-đusobnog obogaćivanja. U završnici teksta raspravlja se o bitnim pretpostavkama za integraciju muslimana u evropska društva, koja stoji naspram tendencija asimilacije s jedne, i izolacije s druge strane.Ključne riječi: Muslimani, Evropa, identitet.

Uvod

U zapadno-evropskim zemljama žive muslimani čiji su preci došli tokom kolonijal-nog ili postkolonijalnog vremena, zatim oni koji su došli kao gostujući radnici, potom izbjeglice, oni čiji je dolazak bio radi spajanja porodica (supruga i djeca radnika), te studenti i znanstvenici. Sve do polovine XX stoljeća muslimani su u zapadnoevrop-skim zemljama bili malobrojna, statistički zanemariva zajednica.

Države, kakve su Velika Britanija, Francuska i Holandija, imale su imigraciju iz razdoblja kolonijalizma ili postkolonijalnog razdoblja. Useljenici su dolazili iz zema-lja-kolonija pojedinih evropskih država. Tako su u Veliku Britaniju dominantno dola-zili muslimani s Indijskog potkontinenta, u Francusku iz sjevernoafričkih zemalja, u Holandiju iz Indonezije ili Surinama itd.

Gostujući radnici počeli su stizati tokom pedesetih godina XX stoljeća, u skladu s potrebama zapadnih zemalja za radnom snagom. Tako je došao veliki broj radnika u Njemačku iz Turske i socijalističke Jugoslavije, ili u Francusku iz zemalja Sjeverne Afrike itd.

Izbjeglice su dolazile iz područja zahvaćenih ratnim zbivanjima, ili kao žrtve poli-tičkog progona. Tako su u različite zemlje Zapadne Evrope dolazile izbjeglice iz Iraka, Irana, Afganistana, Čečenije, afričkih zemalja, iz Bosne i Hercegovine i drugih zema-lja.

Danas, broj muslimana u zemljama zapadne Evrope procjenjuje se na preko petna-est miliona. Najbrojnije muslimanske zajednice su u Francuskoj 5-6 miliona (8-10%), Njemačkoj 3,5 miliona (3,5%) i Velikoj Britaniji 1,6 miliona (3%), dok su najmalobroj-

4 Muslimani u Evropi – identiteti u progresu


nije muslimanske zajednice u Luksemburgu 9.000, Irskoj 32.000 i Finskoj 30.000 mu-slimana. Ukupan broj muslimana u Evropi, ne uključujući Tursku i Rusiju, procjenjuje se na oko 25 miliona. Među njima je i oko 100.000 konvertita. U Republici Turskoj, koja je kandidat za članstvo u EU, živi 70,5 miliona stanovnika, od kojih su 99% mu-slimani, a u Rusiji živi oko 20 miliona muslimana, od ukupno 142 miliona stanovnika.1

Muslimanska populacija dolazi iz nekoliko regiona, i to iz zemalja Magreba i dru-gih arapskih zemalja, Turske, sa Indijskog potkontinenta, iz Afrike i sa Balkana. Distri-bucija po regionima se preklapa sa historijski ostvarivanim vezama između određenih evropskih i određenih muslimanskih zemalja. Tako su muslimani iz zemalja Magreba u Francuskoj i Španiji. U Francuskoj je značajna populacija iz Zapadne Afrike, Senegala, Malija i Obale Slonovače. Turci i muslimani s Balkana preovladavaju u Njemačkoj i Austriji. U Belgiji i Holandiji su nastanjeni većinom Turci i muslimani iz Magreba (posebno iz Maroka). U Velikoj Britaniji je populacija iz bivših britanskih kolonija, većinom s Indijskog potkontinenta. U Finskoj živi jedan broj muslimana Tatara. Nji-hovi preci su stigli u Finsku kao trgovci u 19. stoljeću i tu se trajno nastanili. U Italiji su nastanjeni muslimani porijeklom uglavnom iz Egipta, Somalije, Etiopije, Magreba i Zapadne Afrike.2

U pogledu koncentracije muslimanske populacije, potrebno je naglasiti da su se muslimani u većini zemalja naseljavali u pojedine regije više negoli u druge, pa čak i u određene gradove. Tako npr. u Ahenu živi 4,1% muslimana, Amsterdamu 8,6%, Ber-linu 10,8%, Birmingemu 8,7%, Bradfordu 10,7%, Briselu 12,6%, Kelnu 8,0% i sl.3

Muslimani u Evropi: višestrukost identiteta

Zapadna Evropa je postala “zemlja” s velikom useljeničkom muslimanskom populaci-jom, što će reći, sa spektrom unesenih kultura i spektrom unesenih identiteta.4 “Stvoriti novu Europu znači stvoriti novo shvatanje identiteta, za Europu samu, za svaku od zemalja u njoj, a pomalo i za ostatak svijeta.”5 S druge strane, u Evropi nužno nastaje i novi muslimanski identitet.6 Druga, a napose treća generacija muslimana u Evropi,

1 U. S. Department of State’s “2008 Report on International Religious Freedom” (Vidi: http://2001-2009.state.gov/g/drl/rls/irf/2008 (10. 2. 2009.)

2 Felice Dassetto, “The Muslim Populations of Europe”, u: Brigitte Maréchal, Stefano Allievi, Felice Dasseto, Jørgen Nielsen (ur.), Muslims in the Enlarged Europe, Leiden-Boston: Brill, 2003., str. xxvi

3 Felice Dassetto, “The Muslim Populations of Europe”, str. xxvii 4 O temi evropskog identiteta vidi u: Furio Cerutti (ur.), Identitet i politika, Zagreb: Politička kultura, 2006., str.

62-65, 256-282; Klaus Eder & Wilfried Spohn (ur.), Collective Memory and European Identity: The Effects of Inte-gration and Enlargement, Aldershot-Burlington: Ashgate, 2005.; Lars-Erik Cederman (ur.), Constructing Europe’s Identity: The External Dimension, Boulder-London: Lynne Rienner Publishers, 2001.; Ireneusz Pawel Karolewski & Viktoria Kaina (ur.), European Identity: Theoretical Perspectives and Empirical Insights, Berlin: Lit Verlag, 2006.

5 Amin Maalouf, U ime identiteta, Zagreb: Prometej, 2002., str. 145; 6 Identitet je “u osnovi, spoj osjećanja, emocija, stanja svijesti, kultura i običaja. Da se pristupi, razumije i shvati

sama suština jednog identiteta neophodno je da se on živi, da se živi u njemu, da se bude dio njega...” (Vidi: Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, Sarajevo: Udruženje Ilmijje Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini, 2002., str.



313

odnosno djeca imigranata, iako s probuđenim osjećajem posebnosti u odnosu na evrop-sku većinu, ali uviđaju da je njihov način života različit i od načina kojega žive njihovi vršnjaci u zemljama porijekla njihovih roditelja. Oni, katkada, osjećaju da pripadaju i “tamo” i “ovamo”, ali ni “tamo” ni “ovamo”.

Na drugoj strani, percepcija islama i muslimana u evropskim društvima bila je, a u značajnoj mjeri i danas je, opterećena predrasudama7 da islam, kao takav, ima problem sa Zapadom, progresom, demokratijom itd.8

151) S obzirom na slojevitost identiteta, Ramadan zaključuje: ”...iako je krvna veza važna, ona nije suštinski pro-stor identiteta i pripadanja muslimana i ona nije prvi i najvažniji kriterij koji određuje i usmjerava ljudske odnose. Ako musliman treba birati između pravičnosti, čiju primjenu i poštovanje je Bog naredio, i samog sebe, roditelja ili rođaka, on se treba odlučiti za pravdu...” jer tako zahtijeva njegovo svjedočenje vjere, odnosno svjedočenje vjere je esencijalni prostor identiteta muslimana. (T. Ramadan, nav. djelo, str. 196);

Jann Assmann opisuje identitet na sljedeći način: “Identitet je stvar svijesti, odnosno dovođenja jedne nesvjesne slike o sebi na razinu refl eksivnog. To vrijedi kako u individualnom, tako i u kolektivnom životu. Osoba sam samo u onoj mjeri u kojoj sebe znadem kao osobu, a isto tako je neka grupa pleme, narod ili nacija samo u onoj mjeri u kojoj ona sebe u okviru takvih pojmova razumijeva, predočuje i predstavlja.

(...) Individualni identitet je slika, izgrađena i čuvana u svijesti pojedinca, svih pojedinačnih crta koje ga razlikuju od

svih (signifi kantnih) drugih, to je svijest, razvijena na vodilji tijela, svoje nesvodive vlastitosti, svoje jedinstvenosti i nezamjenjivosti. Personalni identitet je naspram toga skupnost svih uloga, svojstava i kompetencija koje padaju na pojedinca tokom njegovog uzglobljivanja u specifi čnu konstelaciju socijalnog ustrojstva. Individualni identitet se odnosi na kontingenciju života sa svojim približnim vrijednostima rođenja i smrti, na tjelesnost postojanja i njegovih osnovnih potreba. Personalni identitet pak odnosi se na socijalno priznanje i uračunljivost individue. Oba aspekta ja-identiteta sociogeni i kulturno determinirani. Oba procesa, proces individuacije i socijalizacije, odvijaju se u kulturno zacrtanim okvirima. Oba aspekta identiteta su stvar svijesti koja se na specifi čan način formira i određuje jezikom i svijetom predodžbi, vrijednostima i normama jedne kulture i epohe. Tako se društvo – u skladu s tezom 1 – ne pojavljuje kao veličina suprotstavljena pojedincu, već kao konstituirajući element njegova sopstva. Identitet, a i ja-identitet, uvijek je društveni konstrukt i kao takav uvijek je kulturni identitet.

Razlika između ja-identiteta i mi-identiteta se, dakle, ni u kom slučaju ne bi trebalo da vidi u tome da je prvi sa-monikao, a drugi kulturna konstrukcija. Samonikli identitet ne postoji. No, s druge strane postoji razlika u tome da kolektivni nije, kao što je to personalni, upućen na prirodnu evidenciju tjelesnog supstrata. Evidencija kolektivnog identiteta podliježe isključivo simboličkom oblikovanju. Socijalno tijelo ne postoji u smislu vidljive, uhvatljive zbilje. Ono je metafora, imaginarna veličina, socijalni konstrukt. Kao takvo pak, ono je posve zbiljsko.

Pod kolektivnim i mi-identitetom podrazumijevamo sliku koju neka grupa gradi o sebi i s kojom se njezini članovi identifi ciraju. Kolektivni identitet je pitanje identifi kacije od strane sudioničkih individua. On ne postoji po sebi, nego samo u onoj mjeri u kojoj određene individue pristaju uz njega. On je onoliko jak ili slab koliko je živ u svijesti članova grupe i koliko je u stanju motivirati njihovo mišljenje i djelovanje.” (Vidi: Jan Assmann, Kulturno pamće-nje, Zenica: Vrijeme, 2005., str. 153-155);

7 Dobar uvid u historiju evropske percepcije islama nudi djelo Adnana Silajdžića, Islam u otkriću kršćanske Evro-pe: povijest međureligijskog dijaloga, Sarajevo: Fakultet islamskih nauka, 2003.; O pitanju međusobne predodžbe Zapada i muslimana govore: Salwa Bakr, Fikret Karčić i drugi, Zapad i muslimanski svijet: uzajamne predodžbe, Novi Muallim, br. 36, (2009.): 36-42; Tarek Mitri, “Christians and Muslims: memory, amity and enmities”, u: Aziz al-Azmeh & Effi e Fokas (ur.), Islam in Europe: Diversity, Identity and Infl uence, Cambridge: Cambridge University Press, 2007., str: 16-33;

8 Prvo istraživanje o islamofobiji uradio je britanski Runnymede Trust, odnosno “Komisija za (istraživanje položaja) britanskih muslimana i islamofobije” (Commission on British Muslims and Islamophobia), na čelu sa profesorom Gordonom Konvajem (Gordon Conway), a u čijem sastavu su bili, između ostalih, i poznati muslimanski intelek-tualci Maksud Ahmed, Akbar Ahmed, Zaki Badawi i nekoliko drugih. Komisija je objavila savjetodavni dokument 1997. godine. Konačan izvještaj pod naslovom “Islamofobija: izazov za sve nas” (Islamophobia: Challenge for Us All) objelodanio je ministar unutarnjih poslova Džek Strou (Jack Straw) u novembru 1997. godine. Ovo je bio prvi slučaj da je pitanje islamofobije obuhvatno razmatrano i s ovim izvještajem pojam “islamofobija” je ofi cijelno za-koračio u javni diskurs. U izvještaju se naglašava da islamofobija znači “predrasude vis-a-vis islama” i “nerazuman



Jedna od glavnih, odrednica identiteta muslimana u Evropi je pluralnost pripadno-sti, odnosno višestruka heterogenost ove populacije. Naime, muslimanske zajednice su izdijeljene jezički, etnički, nacionalno, ideološki, politički, itd., tako da asocijacija koja se javlja u prvi mah na spomen “evropskih muslimana” o jedinstvenom, odnosno homogenom entitetu je varljiva, jer je mnogostruka različitost njihova realnost.

Amin Maalouf u raspravi o identitetu ukazuje na potrebu da se uvijek ima u vidu takva višestrukost pripadnosti, odnosno da se sebi, a potom i onima s kojima se komu-nicira posvješćuje da identitet nije zatvorena, statična kategorija, već da je uvijek di-namičan i da impregnira nove elemente, potiskujući druge ili, u najmanju ruku, slabeći njihovo značenje. Među sastavnim elementima identiteta postoji stanovita hijerarhija, ali i ona je promjenjivog karaktera. Prema Maaloufu, metamorfoze identiteta, tj. au-topercepcija se mijenja s obzirom na to koji element identiteta se postavlja u središte, odnosno koji aspekt identiteta se naglašava. Musliman, rođen u Njemačkoj od oca Turčina i majke Njemice, koji nakon studija živi u SAD sa suprugom Malajkom, sa kojom ima dvoje djece, svoj identitet doživljava bitno drugačije od muslimana rođenog u Istanbulu, čiji su roditelji Turci, koji je obrazovan u Turskoj i oženjen Turkinjom. U prvom slučaju, prihvatanje višestruke pripadnosti osobu čini “bogatijom”, dok odbi-janje ili negiranje jedne pripadnosti, npr. porijekla po majci, smatra Maalouf, najče-šće uzrokuje unutarnji, psihološki konfl ikt i stanovitu frustraciju. Doseljenici u zemlje Zapadne Evrope imaju isti izazov pred sobom, izazov dvostrukog pripadanja. Alžirac u Francuskoj, Turčin u Njemačkoj, ili Pakistanac u Engleskoj doživljavaju unutarnju dramu identiteta, u kojoj njihov osjećaj identiteta može prolaziti različite faze. Pokušaj zanemarivanja i potiranja jedne od dviju komponenti identiteta negativno će se odraziti na njegovo samorazumijevanje i doživljaj drugoga i drugačijeg. On ističe:

“U mnogim zemljama, gdje se danas miješa autohtono stanovništvo, nositelj autohtone kulture i jedno drugo stanovništvo, koje je skoro pristiglo, koje dono-si sobom drukčiju tradiciju, dolazi do napetosti koje utječu na ponašanje sviju, na društvenu atmosferu, na političku raspravu.

(...)Glavna riječ i ovdje je uzajamnost: ako prihvaćam zemlju useljavanja, ako

je smatram svojom, ako smatram da ona odsad čini dio mene i da ja činim dio nje, i ako ja u skladu s tim djelujem, onda imam pravo kritizirati svaki njezin vid. Isto tako, ako me ta zemlja poštuje, ako me smatra, s mojim posebnostima, dijelom same sebe, onda ona ima pravo odbiti neke vidove moje kulture koji bi mogli biti nespojivi s njezinim načinom života ili s duhom njezinih ustanova.”9

i neopravdan strah od islama”. Tokom istraživanja ustanovljene su komponente islamofobije, među kojima je: i) viđenje islama kao monolitnog, statičnog i neosjetljivog na promjene; ii) viđenje islama kao “drugog” koji nema zajedničke vrijednosti sa drugim kulturama; iii) islam je inferioran u odnosu na Zapad, on je barbarski, iracionalan, primitivan i seksistički; iv) islam je nasilan i podržava terorizam; v) neprijateljstvo prema muslimanima je prirodno i normalno. Vidi: http://www.runnymedetrust.org/uploads/publications/pdfs/islamophobia.pdf (15. 3. 2009.)

9 Amin Maalouf, U ime, str. 40-43.



315

Kod samih muslimana koji žive na Zapadu, odnosno u SAD i Kanadi ili zapadnoj Evropi, javlja se pitanje prvenstva, u pogledu različitih faktora vlastitog identiteta, tj. da li sebe smatraju prvo muslimanima ili Evropljanima. O toj dilemi Tarik Ramadan kaže:

“Iako, na prvi pogled ovo pitanje izgleda valjano, dublje razmišljanje poka-zuje da to u stvari nije problem, pošto vjera i državljanstvo, kako se razumiju u okviru važećih državnih ustava, nisu iste prirode. Biti musliman znači potvrđi-vati amanet vjere koji daje značenje nečijem životu: to jest biti prožet jednom općom koncepcijom života, smrti i sudbine usmjerene vjerovanjem u Stvorite-lja. (...) Koncept državljanstva, kako se razumijeva u industrijaliziranim zemlja-ma potpuno je drukčije prirode: kao element identiteta, on strukturira – unutar datog ustava i datog prostora – način na koji pojedinac treba da se odnosi sa svojim sugrađanima i ostalim ljudskim bićima. Muslimanski identitet je odgo-vor na pitanje zašto? a građanski identitet odgovara na pitanje kako?, pa bi bilo besmisleno i naivno očekivati da geografsko pripadanje dođe na prvo mjesto ili da riješi pitanje bivstvovanja.”10

U nastavku ćemo predočiti nekoliko zapažanja u vezi sa promjenama u autoper-cepciji muslimana u V. Britaniji, koja su u znatnoj mjeri poopćiva za ukupnu musli-mansku populaciju u Evropi. Događaji u posljednje dvije decenije u kojima su stradali muslimani na različitim geografskim područjima, od Palestine i Bosne, do Čečenije i Kašmira, a o kojima su mediji intenzivno izvještavali, bili su povod značajnom broju mlađih muslimana, rođenih u Velikoj Britaniji, ali i drugim evropskim zemljama, da ponovo aktualiziraju koncept ummeta (duhovne zajednice muslimana), kako bi time dali žrtvama globalni identitet. Samim time, iznova je aktualiziran faktor religije u samopercepciji samih muslimana. Posljednja istraživanja u Britaniji pokazuju da je religija glavni faktor poimanja vlastitog identiteta među populacijom porijeklom iz Južne Azije, posebno među muslimanima. Istraživanjima je ustanovljeno da je boja kože ostala istaknuti faktor u samodeskripciji crnih muslimana (Karibljana), ali je re-ligija najistaknutiji faktor među južnim Azijcima. Istraživanje pokazuje da samo mali broj Azijaca je spremno ženiti se osobama različite religije, odnosno kaste (u slučaju Hindusa). U vrijeme kada trećina Britanaca kaže da nema religiju, skoro svi južnoazij-ci kažu da su religiozni. Dok 90% njih kažu da je religija za njih osobno važna, samo 13% bijelih Britanaca tako misli. Dok jedna četvrtina bijelih Britanaca kaže da prisu-stvuju molitvi u crkvi jednom mjesečno, više od polovine Hindusa prisustvuje molitvi u templu jednom mjesečno, dok tri četvrtine muslimana prisustvuju molitvi u džamiji najmanje jednom sedmično. Posebno je predanost religiji izražena među mladom ge-

10 Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, str. 204-205



neracijom. Dvije trećine Pakistanaca i Bangladešana ističu da religija ima veoma važnu ulogu u načinu njihova života, dok samo 5% bijelih Britanaca tako misli.11

Utjecaj zapadne kulture na mladu populaciju muslimana svakako je bitan faktor u pogledu transformacije identiteta ukupne muslimanske populacije u Velikoj Britaniji. Posmatraju li se odnosi u porodici, uočava se da je sve prisutniji fenomen “međugene-racijskog udaljavanja”. Mladi se odlučuju za samostalan život, ne želeći ostati u tzv. “proširenoj porodici”. Istraživanja iz 1975. godine pokazuju da je 86% roditelja i mla-đih muslimana željelo živjeti zajedno u porodici. Istraživanja iz 1990. godine pokazuju da samo 37% mladih preferira živjeti u “proširenoj porodici”. Kada djeca dođu u dob da idu na univerzitet, tendencija je da žele napustiti roditeljski dom i većina njih nastoji upisati se na univerzitet izvan gradova u kojima su odrasli. Štaviše, i u pogledu razumi-jevanja religije i njenog prakticiranja dolazi do diskrepance na relaciji roditelji-djeca. Na univerzitetima mladi dolaze u priliku da u islamskim udruženjima studenata stječu znanja o islamu u obuhvatnijem smislu od onoga kako islam razumiju njihovi roditelji, opterećen lokalnim tradicijama, kulturama i folklorom, što dovodi do određenih nes-porazuma između roditelja i njihove djece.12

Dakako, nova sredina i britanska kultura različito utječu na različite osobe. U istra-živanju provedenom u suton XX stoljeća mladi muslimani različito su odgovorili na pitanje: “Do koje mjere je britanska kultura u kojoj si odrastao-la utjecala na tvoj mu-slimanski identitet?”. Pojedinci ističu da ta kultura ima ogroman utjecaj, jer ”... ja sam odrasla u ovoj zemlji i britanskom stilu života, ali na kraju dana ja sam pojedinac sa svojim vlastitim idejama i pogledima”, istakla je sedamnaestogodišnjakinja. Na isto pi-tanje drugi odgovaraju drugačije, “To je utjecalo da postanem svjesna vlastite religije, jer mogu vidjeti ono najbolje i ono najgore u britanskoj kulturi” ili ”...shvatio sam važ-nost moje religije iz mog neislamskog backgrounda”. Dakle, ovi odgovori ukazuju na različite nivoe akcepcije britanske kulture i različite konsekvence tog utjecaja, u smi-slu slabljenja ili jačanja distinktivnih karakteristika muslimanskog identiteta.13 Pitanje koje se odnosilo na poimanje građanstva, odnosno domovine i pripadnosti (belonging) domovini potvrđuje također sasvim različite odnose prema tom fenomenu. Prema re-zultatima spomenutog istraživanja, moguće je identifi cirati četiri vrste odgovora. Prva su oni u kojima ispitanici ističu da oni prihvataju Veliku Britaniju kao svoju domovinu. “Pošto sam rođen u Engleskoj, ja se smatram britanskim muslimanom. Islam je moja religija. Vidim Englesku kao svoju prirodnu domovinu, u smislu da u njoj mogu podi-jeliti svoju kulturu s drugim ljudima koji imaju britansku kulturu.” Druga su grupa oni koji ne doživljavaju Britaniju kao svoju domovinu. “Ne, ja ne smatram da pripadam ovdje, ne sviđa mi se Britanija i želim se vratiti u svoju domovinu – Irak.” Treća grupa

11 Tariq Modood, “The Place of Muslims in British Secular Multiculturalism”, u: Nezar Al-Sayyad and Manuel Ca-stells (ur.), Muslim Europe or Euro-Islam, Lanham-Boulder-New York-Oxford: Lexington Books, 2002., str. 121-122

12 Ataullah Siddiqui, “Muslim Youth in Britain: Cultural and Religious Confl ict in Perspective”, u: Jamal Malik (ur.) Muslims in Europe: From the Margin to the Centre, Münster: Lit Verlag, 2004., str. 51

13 Saied Reza Ameli, Globalization, Americanization and British Muslim Identity, London: ICAS Press, 2002, str. 191



317

su oni koji osjećaju da imaju dvije domovine. Oni, pored Britanije, osjećaju pripadnost i zemlji svoga porijekla. “Britanija je zemlja u kojoj živim. Također, ovdje sam rođen, proveo sam cijeli život ovdje. Međutim, još uvijek osjećam da je dio moje domovi-ne u zemlji moga porijekla.” Četvrta grupa su oni koji nemaju jasnu viziju o svome identitetu. “Ne smatram Britaniju kao svoju domovinu zbog tradicionalnih vrijednosti s kojima sam odrastao. Jednako, ako britanske kulturne vrijednosti defi nitivno jesu dio moje kulture, tradicionalne vrijednosti su također prisutne.Tako, ja osjećam da ne pripadam nigdje, ni tamo ni ovamo. Ne mogu smatrati ni jednu od dvije zemlje svojom domovinom.”14

U pogledu tendencije aktivnijeg odnosa mladih prema islamu moguće je pratiti njegov razvoj u tri faze, smatra Siddiqui. Svaka faza započinje pojedinim krupnim događajima u muslimanskom svijetu ili onim koji su bili iznimno bitni za međusobne odnose, jednom riječju, događajima koji su imali globalni značaj. Prva faza počinje u ranim 1960-im godinama i završava se Islamskom revolucijom u Iranu. Unutar uni-verzitetskih kampusa formirana su islamska udruženja koja su formirala Federaciju studentskih islamskih društava (Federation of Student Islamic Societies). Federacija se brinula za ostvarivanje uslova za studente, i to da imaju prostor za sedmičnu molitvu (džumu), da imaju uslove za post tokom ramazana, za osiguranje studentskih hostela, da pomaže pri smještaju itd. U ovoj fazi ogromna većina studenata bili su porijeklom s Indijskog potkontinenta. Druga faza je počela ranih 1980-ih i trajala je do 1989. godi-ne. Ovaj kratki period predstavlja vrijeme kada veliki broj mladih rođenih u V. Britaniji počinju da se potvrđuju u smislu islamskog identiteta. Treća faza počinje 1989. godine s aferom Rušdi. Aktivizam muslimanske omladine, vidljiv širom Britanije, nastavljen je reakcijama i osudama Rata u Zaljevu 1990. godine, a posebno intenziviran 1992. godine osudama i protestima zbog Agresije na Bosnu i Hercegovinu i zločina nad bo-sanskim muslimanima, o kojima su izvještavali globalni mediji.15

Religija i/li unesena lokalna kultura

Među muslimanima još uvijek se može naći onih koji se iscrpljuju u nastojanjima da sačuvaju određene aspekte folklora, kao dio svoga identiteta, nerijetko smatrajući to bitnim za očuvanje vlastite religije. Takvo nastojanje da se živi u Evropi, a izvan Evrope, pojedini autori vide i kao posljedicu kolonijalizma, odnosno višedecenijske ovisnosti i prisustva strane kolonijalne vlasti, što je pojedine narode naučilo da “za njih država i nacionalni teritorij nisu osiguravali hod kroz povijest već su to činile kulturne i etničke veze.”16

14 Saied Reza Ameli, Globalization,str. 195-19815 Ataullah Siddiqui, “Muslim Youth in Britain: Cultural and Religious Confl ict in Perspective”, 53 16 Amin Maalouf, U ime identiteta, Prometej, Zagreb, 2002, str. 145



Prema mišljenju T. Ramadana, takva nastojanja nepotrebno stvaraju tenzije između unesenih kultura i domaće kulture. On ističe da svaka evropska država ima različit društveni, kulturni i pravni osnov u pogledu reguliranja statusa muslimanskih zajed-nica, ali da postoji set prava koja su osigurana u svim evropskim državama i koja su iznimno važni preduslovi za integraciju muslimana u evropska društva. Tarik Ramadan izdvaja sljedećih pet prava: Prvo je pravo na prakticiranje islama. Muslimani koji žive u evropskim zemljama mogu sasvim slobodno prakticirati osnovne islamske obrede. Drugo je pravo na obrazovanje. “Za muslimane, prema jednom od najvažnijih principa njihove religije, imati pristup znanju jeste imperativ. Princip obaveznog školovanja za svu djecu osigurava muslimanima sredstvo da primjene poznati hadis: ‘Tražiti znanje je dužnost svakog muslimana (i muškarca i žene)’.” Ova činjenica je posebno bitna s obzirom na visok nivo nepismenosti u muslimanskom svijetu, odnosno s obzirom na to da veliki procenat muslimana u muslimanskom svijetu još uvijek nema osigurane pretpostavke za ostvarivanje toga prava i religijske obaveze. Treće je pravo na osniva-nje organizacija. Ovo pravo je omogućilo osnivanje velikog broja muslimanskih orga-nizacija, što religijskih, kulturnih, što drugih vrsta organizacija, širom Evrope. Samo u Francuskoj ima ih oko dvije hiljade. Četvrto je pravo na autonomno predstavljanje. Ne-postojanje jedinstvenih organizacija na nacionalnom nivou, kao i snažnih asocijacija na evropskom nivou, posljedica je slabosti samih muslimana i njihovih mnogostrukih razlika, pa čak i podjela. Peto je pravo na pravnu zaštitu. Muslimani, kao i svi drugi građani, imaju mogućnost da se obrate sudskim instancama za zaštitu svojih pojedi-načnih ili grupnih prava.17 Ova prava su od velike važnosti za integraciju muslimana u evropska društva.

U pogledu suodnosa muslimana i evropskih društava moguće je govoriti o tri mo-dela: asimilaciji, izolaciji i integraciji. Pod asimilacijom se podrazumijeva proces u kojem se zanemaruje religijski identitet, odnosno to je “evropski musliman bez isla-ma”. Suprotan proces je proces društvene (samo)izolacije u odnosu na šire društvo, što dovodi do okolnosti života muslimana “u Evropi, a izvan Evrope”.18 Treći je model

17 Tariq Ramadan, Biti evropski musliman, str. 172-174; Ramadan detaljno raspravlja šerijatska pitanja starih konce-pata darul-islam, darul-harba i darud-da’wa, ukazujući na različite kriterije koji se primjenjuju kod klasifi kacije spomenutih prostora. Njegov zaključak je “da gdje god musliman, koji kaže: ‘Svjedočim da nema Boga osim Allaha (dž. š.) i da je Muhammed (a. s.) Njegov poslanik’ on/ona je kod kuće, pošto nas je Božiji Poslanik učio da je cijeli svijet jedna džamija.” (T. Ramadan, nav. djelo, str. 182)

18 Hamed Abdul-Samed identifi cirao je nekoliko oblika samoizolacije. Prvi, “arhaični konzervativizam”, prisutan je među onima koji dolaze iz ruralnih sredina muslimanskih zemalja, s izrazito naglašenim ustrojem zajednice, niskim nivoom obrazovanja i primjenom “plemenskog prava”. Ovaj oblik se ne oslanja na inherentno religijske vrijednosti, ali se religijom često koristi kao instrumentom legitimizacije vlastitih postupaka. Nasilje koje se javlja u takvom ozračju uglavnom je usmjereno na članove same zajednice, a ne prema društvu zemlje domaćina. Oni članovi za-jednice koji iznevjere pravila zajednice smatraju se “otpadnicima” i postaju mete različitih vrsta ataka, od verbalnih do fi zičkih, jer ih se optužuje za dovođenje u opasnost stabilnosti i integriteta cijele grupe. U ovakvim okolnostima nastaju “ubistva zbog časti” i prisilno sklapanje brakova. Neki od tih oblika ponašanja, prisutni među imigrantima u Njemačkoj, već dugo vremena nisu na snazi ni u samoj Turskoj. Bitna karakteristika takvih sredina je zahtjev za bezuslovnu solidarnost, kao i društvena prismotra zajednice. Drugi oblik samoizolacije muslimana spomenuti autor naziva “Bjekstvom od stvarnosti” (escapism). Ovakvo ponašanje primjenjuju uglavnom mladići kojima ni njihove porodice niti društvo zemlje domaćina ne pružaju odgovarajuće i smisleno vođstvo u životu. U okolnostima lične



319

integracije koji podrazumijeva “suživot” dva ravnopravna činioca identiteta evropskog muslimana, njegov religijski identitet koji odgovara na pitanje općeg smisla, s jedne i njegov evropski društveni, kulturni i politički kontekst s druge strane. Tarik Ramadan ističe da: “Ovaj teorijski pristup (misli se na tri modela: asimilaciju, izolaciju i integra-ciju, A. K.), iako pojašnjava različite strategije, ipak otkriva nekoliko teškoća, uslijed činjenice što su dva glavna koncepta, identitet i integracija, korišteni bez jasnih i pre-ciznih defi nicija. To, u stvari, dovodi do zabune, pošto bliže izučavanje pokazuje da se ni sociolozi ni političari ne slažu u pogledu tačnog sadržaja koncepata koje koriste, a još manje u pogledu tačnog značenja koje odgovara pojedinom društvu. Naprimjer, francuski model integracije smatra se asimilacionističkim u većini ostalih europskih zemalja, dok se britansko multikulturno društvo naziva izolacionističkim u Francuskoj i, kao takvo, predstavlja povratni anti model.”19

Zaključak

Bez obzira na brojne poteškoće u procesu integracije, taj proces se odvija na način obo-stranog navikavanja i prilagođavanja. Muslimani se prilagođavaju evropskim ustano-vama, a vlade evropskih zemalja provode, sporije ili brže, reforme zakonskih propisa, sa ciljem lakšeg prilagođavanja i integracije imigranata. Konačno, ni jedno evropsko društvo, još manje vlada, muslimane više ne doživljavaju kao privremeni fenomen, već kao realnost ukupnog vlastitog društvenog pejzaža.

Muslims in Europe – Identities in Progress

Summary

This paper speaks about Muslims in Europe, including relationship between the Mu-slims immigrants and domestic European societies in sense of mutual perceptions. The work emphasizes the fact that the category of identity is in constant change, so that the European identities and identities of Muslims are in the state of continuous changing and enrichment. In spite of numerous diffi culties, the process of integration is being

bezperspektivnosti i dezorijentacije, takvi mladići često završavaju tako što formiraju ili se priključuju već formira-nim grupama huligana, najčešće istoga etničkog ili nacionalnog porijekla. Treći oblik autor naziva “religijski avan-gardizam” ( religious avantgardism). To su, uglavnom, mladići koji nastoje biti drugačiji u odnosu na tradicionalni oblik primjene određenih vjerskih propisa. Njihove karakteristike su religijski solipsizam, tj subjektivni idealizam i poznavanje vlastite spoznaje za jedino ispravnu; usmjeravanje ka određenim centrima, pojedincima ili grupama kao jedinim autoritetima; odbacivanje autoriteta vlastite porodice, ako njeni članovi nisu njihovi istomišljenici; minimalna socijalizacija u vlastitu etničku i religijsku zajednicu; snažna orijentacija ka pojmu ummeta, zamišljenog na ahistorijski i apstraktan način. Ova tri oblika ponašanja proizvode izolirane pojedince, koji su otuđeni od sredine svoga porijekla i, samo u rijetkim slučajevima, integrirane u domaća društva.Takvi pojedinci na taj način trpe dvo-struku marginalizaciju. (Vidi: Hamed Abdel-Samed, “Alienation and Radicalization: Young Muslims in Germany”, str. 194-195

19 T. Ramadan, nav. djelo, str. 226;



carried out in the way of mutual adaptation and habituation. No European society treats Muslim population in its country as a temporal phenomena, but as the reality of its own social landscape.

Literatura

1. Abedin, S. Z./Sardar, Z. (ur.) (1995.) Muslim Minorities in the West. London: Grey Seal

2. Al-Azmeh, Aziz/Fokas, Effi e (ur.) (2007.), Islam in Europe: Diversity, Identity and Infl uence, Cambridge: Cambridge University Press

3. Al-Sayyad, Nezar/Castells, Manuel (ur.) (2002.) Muslim Europe or Euro-Islam: Politics, Culture, and Citizenship in the Age of Globalization, Lanham-Boulder-New York-London: Lexington Books

4. Ameli, Saied Reza (2002.) Globalization, Americanization and British Muslim Identity, London: Icas Press

5. Baumann, Gerd (1996.) Contesting Culture: Discourses of Identity in Multi-Eth-nic London, Cambridge: Cambridge University Press

6. Bennett, David (ur.) (1998.) Multicultural States: Rethinking Difference and Iden-tity, London/ New York: Routledge

7. Cederman, Lars-Eric (ur.) (2001.) Constructing Europe’s Identity, London: Lynne Rienner Publishers

8. Kaina, Viktoria/Karolewski, Ireneusz Pawel (ur.) (2006.) European Identity: The-oretical Perspectives and Empirical Insights, Berlin: Lit Verlag

9. Kymlicka, Will (2004.) Multikulturalizam-multikulturalno građanstvo, Podgori-ca-Zagreb: CID-Jesenski i Turk

10. Maalouf, Amin (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej11. Maalouf, Amin (2002.) U ime identiteta, Zagreb: Prometej12. Ramadan, Tariq (2002.) Biti evropski musliman, Sarajevo: Udruženje Ilmijje

Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini13. Ramadan, Tariq (2004.) Western Muslims and the Future of Islam, Oxford/New

York: Oxford University Press


Dr. sc. Dževad Hodžić, doc.Fakultet islamskih nauka u Sarajevu

Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori

Sažetak: Već od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u za-padnoevropskim zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj se broj značajno povećava. Islamska zajednica Bošnjaka, prvobitno u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamostaljenja Islamske zajednice u BiH kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama zapadne dijaspore, djeluje manje više već četrdesetak godina.U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, unatoč ideološkim i političkim restrikcijama, djelovala je i kao supstitut za nacionalnu zajed-nicu: njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostalje-nja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice Bošnjaka. Tako je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama najvaž-niji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje bošnjačkog nacionalnog identiteta svojih pripadnika.U ovom izlaganju postavljamo i obrazlažemo dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjač-koj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijedno-sti islama? Iznosimo duhovne, društvene i političke razloge za jednu i razloge za drugu opciju. U završnom dijelu izlaganja razmatramo mogućnost pomirenja ovih dviju opcija.Ključne riječi: dijaspora, bošnjački identitet, Islamska zajednica, umrežavanje.

Iako je pojam dijaspore povijesno, politički, ekonomski i kulturno višeznačan, pogo-tovo danas u svjetskim komunikacijskim, interkulturnim, transnacionalnim i globali-zacijskim konstelacijama i procesima, mi u ovoj prilici dijasporu koristimo kao pojam koji se odnosi na specifi čnu socijalnu formu koju se u društvenim znanostima defi nira “kao deteritorijaliziranu grupu koja je minimalno organizirana kao mreža a maksimal-no kao asocijacija ili čak skup institucija, čiji članovi orijentiraju svoju akciju prven-stveno s obzirom na zamišljene ili stvarne prostore koje ne okupiraju fi zički, a koje najčešće doživljavaju kao ‘domovinu’, ‘zavičaj’, ‘istinsku zajednicu’ i sl.”1

1 Saša Božić, Uloga dijaspore u procesu transnacionalizacije, citirano prema: Revija za sociologiju: sociologijski tromjesečnik / [urednica Jelena Zlatković Winter], God. 32(2001), br. 3-4 str. 117-131, Zagreb : Hrvatsko sociološko

4 Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori


Polazeći od pojma dijaspore kako smo ga upravno naznačili, imamo u vidu da već od šezdesetih godina 20. stoljeća veliki broj Bošnjaka živi i radi u zapadnoevropskim zemljama, Sjevernoj Americi i Australiji. Nakon agresije na Bosnu i Hercegovinu ovaj se broj značajno povećava.

Iako ne raspolažemo sasvim pouzdanim podacima o broju Bošnjaka ne samo u dijaspori nego i u Bosni i Hercegovini, Bošnjaci su danas vjerovatno najraseljeniji i najiseljeniji evropski narod. Istovremeno, bošnjačko iseljeništvo odnosno bošnjačka dijaspora na državnoj, političkoj, kulturnoj i institucionalnoj ravni predstavlja najzapo-stavljeniju dijasporu u Evropi.

Na drugoj strani, naše sociološko, kulturološko i politološko bavljenje bošnjačkom dijasporom sasvim je fragmentarno, sporadično i oskudno. Na zapadu već šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća dijaspora počinje zadobijati status važnog predmeta i polja istraživanja u društvenim znanostima. Mi još uvijek nemamo nijednu znanstveno relevantnu studiju koja se bavi bosanskohercegovačkom ili bošnjačkom di-jasporom. To je, dakle, neko osnovno stanje stvari kada je riječ o bošnjačkoj dijaspori.

S Islamskom zajednicom Bošnjaka u dijaspori stvar stoji nešto bolje. Islamska zajednica Bošnjaka, prvobitno u sastavu Islamske zajednice u SFRJ a nakon osamo-staljenja Islamske zajednice u BiH kao Islamska zajednica Bošnjaka u zemljama za-padne dijaspore, djeluje manje više već četrdesetak godina. Danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori, u petnaestak zemalja, djeluje u okviru 150 manje-više dobro organiziranih centara, odnosno lokalnih zajednica/džemata.

U periodu do disolucije Jugoslavije Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, una-toč ideološkim i političkim restrikcijama države iz koje su dolazili njeni pripadnici i unatoč mješovitom nacionalnom i etničkom sastavu, djelovala je, u značajnoj mjeri, i kao supstitut za nacionalnu zajednicu. U svom radu i djelovanju Islamska zajednica u dijaspori njegovala je bošnjačke običaje, bosanski jezik i kulturu. I nakon osamostalje-nja Bosne i Hercegovine Bošnjaci svoj vjerski život u zapadnoj dijaspori organiziraju manje više na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi, odnosno u okviru Islamske zajednice Bošnjaka.

U pogledu na nacionalnu svijest Bošnjaka a u vezi s njihovim organiziranim vjer-skim životom u dijaspori zanimljivo je i značajno primijetiti dvije činjenice. Prvo, i u vrijeme SFRJ, i nakon osamostaljenja Bosne i Hercegovine, Bošnjaci u dijaspori svoj vjerski život organiziraju i vode samostalno, u okviru vlastitih zajednica, islamskih kulturnih centara i džemata a ne, recimo, unutar turskih vjerskih organizacija, džamija i džemata. Iako bi im tehnički, fi nancijski i organizacijski bilo lakše da su se priključili velikim i organiziranim islamskim organizacijama i zajednicama koje imaju potporu Turske ili drugih muslimanskih zemalja, oni od početka ustrajavaju na vlastitim za-jednicama u kojima svoj vjerski život organiziraju u vlastitim centrima, na maternjem jeziku, u bosanskoj tradiciji islama. Drugo, U toku agresije na Bosnu i Hercegovinu, izbjegli pred genocidom ili protjerani u etničkom čišćenju, Bošnjaci odlaze u zapad-

društvo, 2001.



323

noevropske zemlje, u SAD, Kanadu i Australiju iako se vlade ovih zemalja nisu pretr-gle da spriječe stradanje Bošnjaka i njihove domovine Bosne i Hercegovine. Drugim riječima, Bošnjaci prognani iz BiH, u velikoj mjeri prognani i zahvaljujući pasivnom odnosu evropskih i zapadnih zemalja i politika, opredjeljuju se ipak za traženje svoje kakve takve budućnosti na Zapadu a ne u bližim ili daljim muslimanskim zemljama.

Polazeći od činjenice da je i danas Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnim zemlja-ma najvažniji institucionalni okvir za očuvanje i njegovanje njihove bošnjačke nacio-nalne tradicije, pitanje odnosa njihovog institucionalnog islamskog života i bošnjaštva u budućnosti čini nam se važnim sa oba stanovišta, i iz perspektive valjanog razumi-jevanja njihovog islamskog i njihovog bošnjačkog identiteta. Otuda u ovom izlaganju postavljamo i nastojimo obrazložiti dilemu: Da li Islamska zajednica Bošnjaka u za-padnim zemljama svoj život i rad treba i dalje da koncipira na nacionalnoj bošnjačkoj osnovi ili svoje djelovanje treba da temelji na duhovnoj osnovi univerzalnih vrijednosti islama? Odnosno, da li je u interesu evropskog artikuliranja i njegovanja bošnjaštva njegovo izravno i blisko institucionalno i organizacijsko povezivanje s Islamskom za-jednicom Bošnjaka u dijaspori?

Iz perspektive Islamske zajednice, odnosno njene temeljne zadaće koja se sastoji u organiziranju vjerskog života i njegovanju islamskog identiteta svojih pripadnika mora se polaziti od pretpostavke da o odgovorima muslimanskih zajednica u zapadnim zemljama na izazove pluralnog, demokratskog, liberalnog civilnog, visokorazvijenog društva u značajnoj mjeri ovise mogućnosti i perspektive ukupnog unutrašnjeg svjet-skopovijesnog kretanja islama u kulturno-civilizacijskim konstelacijama moderniteta. S tim u vezi ne bismo smjeli gubiti iz vida i realnu mogućnost da bi današnje percep-cije islama nemuslimanskih građana Zapada a na taj način i svjetske javnosti u velikoj mjeri mogle ovisiti o njihovom neposrednom iskustvu s muslimanskim zajednicama u njihovim zemljama, odnosno o slici koju im o sebi pružaju njihovi muslimanski sugrađani.

Također valja imati u vidu da se u zapadnim zemljama i društvima iznova propi-tuju politike multikulturnih odnosno integracijskih koncepata. Takva propitivanja u prvom redu ciljaju na muslimanske useljeničke zajednice. Pitanje islamskog prisustva na Zapadu danas zauzima iznimno značajno mjesto u evropskim kulturalnim i politič-kim raspravama. Riječ stranac u evropskom diskursu danas se u prvom redu ako ne i isključivo odnosi na muslimane.

Na drugoj strani, u muslimanskim zajednicama u Evropi i na Zapadu, posebno u njihovom trećem naraštaju, danas je sve prisutnije osjećanje i uvjerenje potpune prav-nopolitičke i kulturne lojalnosti zemljama u kojima je ova generacija muslimana rođe-na i u kojima gradi svoju budućnost kao i spremnost da svoj islamski identitet razvijaju u potpunoj participaciji u društvenom životu zemalja u kojima žive a ne na etničkim naslijeđima svojih roditelja. U tom pogledu se i pred Islamsku zajednicu Bošnjaka u dijaspori kao veoma značajan izazov nadaje potreba da svoje vjersko djelovanje i islamski identitet svojih pripadnika razvija na osnovu univerzalnih vrijednosti islama i

4 Bošnjaštvo i Islamska zajednica Bošnjaka u zapadnoj dijaspori


u praktičnim obrascima i formama primjerenim socijalnim, pravnim, političkim i kul-turnim okruženjima zemalja u kojima žive i djeluju.

Još zaoštrenije kazano, kao i druge muslimanske zajednice na Zapadu i Islamska zajednica Bošnjaka ne bi smjela biti ničija dijaspora. U koncipiranju svoga vjerskog života i islamskog identiteta ona bi se morala otrgnuti iz etničkog dušebrižničkog za-grljaja i iz običajnih formi vjerskog života svojih predaka. U tom pogledu Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori bi morala modele, sisteme i institucije svoga vjerskog obrazovanja osmišljavati i graditi zajedno s drugim muslimanskim zajednicama unutar zapadnih zemalja i njihovih obrazovnih institucija. Sukladno tome, vjerska nastava u Islamskoj zajednici u dijaspori, u džamijama, mektebima, vjerskim vikend-školama, srednjim i visokim islamskim školama i fakultetima morala bi se odvijati na jezicima treće i četvrte generacije zapadnoevropskih muslimana.

U najkraćem, Islamska zajednica Bošnjaka će uspjeti u očima svojih pripadnika ali i u očima zapadnih društava islam predstaviti kao religiju koja pripada tom svijetu i tim društvima, kao religiju koja nije strana tom kulturnom podneblju, koja nije religija gastarbajtera.

Iz perspektive nacionalnih interesa Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, očuvanje i ra-zvijanje bošnjaštva u djelovanju Islamske zajednice u zapadnoj dijaspori također može imati svoje opravdanje.

S jedne strane, bošnjački tradicija islama koju baštini Islamska zajednica u dijaspori već sama po sebi ima u svojoj modernoj povijesti evropsko i zapadno civilizacijsko, kulturno, obrazovno utemeljenje i lice. Otuda Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspo-ri može biti važan model za cjelokupno prihvatanje islama u evropskim društvenim tokovima. U tom pogledu u posljednjih desetak godina u evropskim političkim, me-đureligijskim, kulturnim, obrazovnim i intelektualnim krugovima sve se više pažnja usmjerava prema Islamskoj zajednici Bošnjaka u dijaspori, prema Islamskoj zajednici i njenim obrazovnim tekovinama i institucijama u Bosni i Hercegovini.

S druge strane, Islamska zajednica Bošnjaka u dijaspori, budući da predstavlja je-dini organizirani oblik očuvanja bošnjaštva na zapadu, može igrati važnu ulogu u osi-guravanju bošnjačkog transnacionalnog i globalnog umrežavanja i djelovanja. Takvo umrežavanje i djelovanje moglo bi značajno pomoći Bošnjacima u Bosni i Hercegovini i Bosni i Hercegovini u cjelini u dinamiziranju i transformiranju poželjnih socijalnih, kulturnih, političkih i ekonomskih mostova i resursa.



325

Bosniakhood and the Islamic Community of Bosniaks in Western Diaspora

Summary

This paper deals with the question whether the Islamic community of Bosniaks in we-stern countries should organize its life and work on the national Bosniak principle or on the basis of spiritual base of universal Islamic values. The author brings spiritual, social and political arguments for both options. In his opinion, the Islamic community of Bosniaks in western diaspora should develop its Islamic identity on the basis of universal Islamic values but its practical forms of religious activities should be con-gruent to social, legal, political and cultural surroundings of the countries to which the community belongs.


Mr. sc. Muhamet MorinaForum albanskih intelektualaca Zagreb

Europski identitet i vjerska tolerancija u albanskom nacionalnom identitetu

Sažetak: Procesi europskih integracija otvorili su pitanje razvoja europskog identi-teta, ali i sudbine nacionalnih identiteta. Najčešće postavljano pitanje jeste mogu li nacionalni identiteti izgubiti utakmicu protiv zajedničkog europskog identiteta. Čini se kako je to jedno od glavnih pitanja koje se postavlja u mnogim zajednicama u Europi, kako onima koje se već duže vrijeme nalaze u integracijama, tako i onima koje pre-tendiraju postati dio europskih integrativnih struktura. Posebnu zabrinutost možemo primijetiti na prostoru jugoistočne Europe u dijelu naroda koji su ostvarili državu na-kon raspada bivše SFRJ. U procesima raspada ojačali su nacionalni identiteti kojima je bila presudna borba za obrazlaganje posebnosti vlastitog identiteta i to vrlo često kroz procese razlikovanja u odnosu na susjedne zajednice. Albanska zajednica u tom je smislu imala lakšu zadaću, jer se u mnogim kulturnim aspektima razlikuje od svojih susjeda. U radu se naglašavaju obilježja albanskog identiteta i zaključuje kako ima u svojoj konstrukciji važne elemente koji ga približavaju europskim vrijednostima.Ključne riječi: Evropa, identitet, albanski narod, vjerska različitost, integracije.

Uvod: Nacionalni identitet i promjene

Nacionalni identitet nastao je tijekom razvoja nacionalnosti, a kasnije i nacije, odnosno tijekom procesa dugoga povijesnog razvoja zajednica koje su često boravile na za-jedničkom teritoriju, govorile istim jezikom i sačinjavale zajedničku kulturu i osjećaj zajedničke pripadnosti. Realizaciju svojih interesa takve su zajednice ostvarivale stva-ranjem države i zajednice koja jasno defi nira svoje nacionalne interese. Identiteti nacija uspostavljeni su nasuprot identitetima drugih, najčešće susjednih nacija, a odigrali su važnu ulogu u povijesti nastajućih nacija. Trenutačno su nacionalni identiteti (koji ni-kad nisu bili nepromjenjivi) predmet stalnih promjena, a to se posebno može reći za današnje uvjete globalizacije u kojima postoje jaki instrumenti kulturne hegemonije. U takvim uvjetima, manje zajednice često pribjegavaju aktivnostima kojima nastoje za-štiti svoj nacionalni identitet čime se često jačaju nacionalne frustracije, pa i autoritarne političke strukture. Malim zajednicama nije jednostavno kreirati nacionalnu politiku koja bi istodobno promovirala otvorenost i prihvaćala tekovine globalizacije, te štitila

4 Europski identitet i vjerska tolerancija u albanskom nacionalnom identitetu


glavne elemente nacionalnog identiteta koji su pod najvećim pritiskom kulturnog im-perijalizma.

Srđan Vrcan smatra kako izgradnja nacionalnog identiteta nije protjecala mirno i samo kroz kulturne aspekte, već možemo govoriti o gotovo stalnoj prisutnosti poli-tičkog nasilja kao važnog obilježja tih procesa: ” [...] tipični put u konstrukciji i u afi rmaciji modernoga nacionalnog identiteta povijesno nije bio put samo postupnoga kulturnog sazrijevanja i spontane kristalizacije nacionalnog identiteta namjesto se-gmentiranih kulturnih identiteta na čisto demokratski način, to jest posve neovisan i imuniziran od sustavnoga političkog nasilja ili barem nezagađen političkim nasiljem. Naprotiv, povijest tipičnih konstrukcija nacionalnih identiteta bila je po pravilu prožeta nasiljem i sustavnim pribjegavanjem političkom nasilju. I to se podjednako događalo kad se radilo o konstruiranju tzv. građanskih nacija (civic nation) i tzv. građanskom nacionalizmu, odnosno o tzv. zapadnoeuropskom modelu konstruiranja modernih na-cija ili, pak, suprotno, kad se radilo o konstruiranju nacionalnog identiteta po obrascu tzv. etnonacionalizma, odnosno po tzv. istočnoeuropskom modelu konstruiranja mo-dernih nacija.”1 Dakle, zajednice s prostora jugoistoka Europe spadaju u skupinu onih koje su izgrađivale nacionalni identitet kroz obrazac etnonacionalizma, što je izazivalo stalne prijepore među lokalnim susjednim zajednicama jer je glavna okosnica takvih identiteta često bilo isticanje vlastite povijesti kao svojevrsne “nad-povijesti”, odnosno superiorne u odnosu na susjede. Česti su i slučajevi “krađe” kulturnih i drugih sadržaja, te njihovo prisvajanje. Ugo Vlaisavljević smatra kako su balkanske etnije zaražene po-sebnim traganjem za vlastitim identitetom koje je obilježeno stalno prisutnim nasiljem i ratovima. Upravo je takvo stanje odredilo važne elemente lokalnih kultura koje su prepune mitova i junačkih djela.2 Sadržajna i povijesna analiza tih mitova i junaštva pokazuje kako se zapravo često radilo o etnički motiviranom nasilju ili o pljački. An-tony Smith označava balkanske zajednice kao vertikalno-demotične zajednice prije nego kao lateralnoaristokratske. One se karakteriziraju sposobnošću da pokrenu moćne osjećaje privrženosti i djela samožrtvovanja u ime zajednice”.3 On ih također defi nira kao “granične” što je obilježje njihova geopolitičkog položaja. Upravo je prostor u ko-jemu su one nastale i razvijale se bio pod utjecajem različitih kulturno-civilizacijskih krugova: srednjoeuropskog, mediteranskog i otomanskog. Vanjski utjecaji u pojedinim dijelovima povijesti bili su izuzetno snažni, tako da se u dijelovima današnjih nacio-nalnih identiteta mogu pronaći važni elementi koji su nastali kao posljedica prisutnosti vanregionalnih identiteta. Dio lokalnih identiteta izgrađivao se i na otporu vanjskim utjecajima, što je vrlo često uključivalo i primjenu nasilja i ratove, ali je pridonosilo jačanju socijalnih odnosa među pripadnicima neke zajednice na određenom teritoriju. S obzirom na rečeno, izgradnja nacionalnih identiteta na prostoru jugoistoka Europe vrlo često je konstruirala motive koji su iskazivali nedostatak tolerancije prema okoli-

1 Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.36 No.1-2, Lipanj 2005., str. 14.2 Vlaisavljević, Ugo, Etnički identitet i rat (www.fi lg.uj.edu.pl/~wwwip/postjugo/fi les/221/identitet-rat.pdf).3 Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Oxford: Blackwell, 1986, str. 83.



329

ni, te otpore prema svakom konstruktu koji je mogao ugroziti lokalni identitet. U tom kontekstu razvijaju se i otpori prema novom europskom identitetu koji se izgrađuje kao dio europskih procesa integracije.

Europski i nacionalni identiteti

Procesi integracije i globalizacije zahtijevaju novu orijentaciju, kad su posrijedi nacija i država. Novi identiteti europskih država rađaju se ne iz “horizontalnog odnosa” s identitetima drugih nacija, nego iz “vertikalnog odnosa” s identitetom “višeg reda” (tj. sveeuropskog). U tom smislu europski identitet nije neki novi, sukobljeni ili nadređeni identitet nacionalnim identitetima, već sadrži sva bogatstva svih europskih identiteta. On je identitet više razine, ali nije nadređen nacionalnim identitetima, već ga treba-mo promatrati kao jednu novu kvalitativnu razinu u kojemu se prepoznaju zajednički sadržaji iz svih europskih nacionalnih identiteta. Njegove ključne odrednice možemo tražiti u eliminaciji nasilja iz prostora politike i stvaranje odnosa mira, prijateljstva, razumijevanja, suradnje i priznavanja jednakopravnosti građanima i identitetima u za-jedničkom europskom prostoru.4

Mnogi autori raspravljaju o prisutnom problemu identifi kacije sadržaja europskog identiteta, te o problemu prepoznavanja novih (mijenjajućih) identiteta naroda koji čine Europsku uniju ili joj žele pristupiti. Jasno je da integracija Europe ne znači li-kvidaciju nacija ili država (barem u doglednom vremenskom razdoblju, mjerljivom godinama ili čak stoljećima). Premda neke funkcije država (gospodarske posebice) ili postaju zastarjele, ili ograničene (drugim riječima, preuzimaju ih globalne gospodar-ske korporacije ili organizacije nadnacionalnog karaktera), svejedno je država i dalje nositelj brojnih funkcija (a tako će biti i ubuduće). Zanemarimo li rasprave o mogućim utjecajima (novog) europskog identiteta na (stare) nacionalne identiteta možemo za-ključiti kako se u središtu europskog identiteta danas nalaze vrijednosti mira i suradnje, a to su vrijednosti koje se nalaze i u središtu nacionalnih identiteta (mada se ponekad ne pojavljuju kao prioriteti, posebno kod izgradnje etnonacionalnih identiteta). Stoga se čini posebno zanimljivim istraživanje usmjeriti na reakcije regionalnih (balkanskih) identiteta prema novom europskim identitetu koji posebno ističe toleranciju, dijalog i suradnju.

4 Više o tome u: Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, Vol.36 No.1-2, Lipanj 2005., str. 7-21.



Albanski identitet: vjerska tolerancija kao vrijednost

Ovdje ću se posebno osvrnuti na albanski identitet u kontekstu novih europskih vrijed-nosti, te ću nastojati pokazati kako su neke dimenzije tog identiteta sukladne europ-skom identitetu.

Među Albancima, koji žive u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji, u Crnoj Gori i Grčkoj, kao odvojeni dijelovi narodnog zajedništva i u dijaspori kao imigranti, prevla-davajuće su vjere islam i kršćanstvo (katoličanstvo i pravoslavlje). Islamska religija također ima svoj ogranak koji se zove bektašizam. Danas Albance možemo prema vjeri dijeliti na: 70% muslimana, 10% katolika te 20% pravoslavaca. Krajem XIX stoljeća i početkom XX stoljeća, kad ja albanski narod živio u tadašnja četiri vilajeta Skadarski, Kosovski, Manastirski i Janinski, stanje je bilo više-manje isto. Konkretno, evidentira-no je 1.305.080 muslimana, 109.592 katolika i 232.020 pravoslavaca.5

Ove tri glavne religije su Albancima kroz godine davale međusobno različit svjeto-nazor, čak ponekad i suprotni, ali nikada neprijateljski s vjerskog gledišta. Neovisno o raznim vanjskim intervencijama prema Albancima, neovisno o različitim vjerama, oni su uspjeli sačuvati svoje narodno zajedništvo. Dosada se nijednom nije dogodilo da Albanci postanu žrtve međusobnih vjerskih ratova.

Iako Albanci nasljeđuju naglašenu vjersku različitost, koegzistencija, harmonija i tolerancija među tim vjerama su okarakterizirale prošlost i sadašnjost Albanaca. Ova cijenjena povijesna vrijednost smatra se danas glavnim doprinosom koje albanski na-rod nudi ostalim narodima svijeta u borbi protiv netolerancije, fanatizma i ekstremizma pokrivenih vjerom. U albanskoj su povijesti postojali čimbenici, za koje se pokazalo da su se, unatoč brojnim osvajanjima, nedostatku albanske države, pokušajima asimi-lacije, beskonačnom imponiranju, pretvorili u jedino oružje preživljavanja i očuva-nja albanske nacije. Unatoč brojnim prepiranjima i preprekama, identitet Albanaca je ostao prvotan. On je bio očuvan unatoč nezamislivim poteškoćama. Albanac je najprije Albanac. Vjera je sekundarna. Čak i u slučaju borbi među Albancima uvijek se rato-valo – pleme protiv plemena.6 Kod Albanaca etnički sukob nije nikad predstavljao glavni problem.7 Albanci su bili u stanju izdržati svestrani i silni višestoljetni pritisak njihovog razilaženja na tri različite vjere “…pogotovo njihova ovisnost o inozemnim klerikalnim institucijama, u takvim uvjetima kada nisu postojale nezavisne albanske institucije, kao i politika vjerskog razilaženja koja je bila izvršena nad Albancima, jako su otežali rad albanskih prosvjetitelja za ujedinjenje albanskog naroda”.8

Nakon osnivanja Albanije, otvorene su rasprave o karakteru te države i njezinoj orijentaciji. Vrlo brzo je prevladalo uvjerenje kako je moguće organizirati državu koja

5 Shih, Nathalie Clayer, Islam, state and society in post-Communist Albania, London, 1997., str. 1176 Durham Edith, Brenga e Ballkanit, str. 457 Serëer Daniel, Shqiptarët në Ballkan, Shih: Shqiptarët në Ballkan, Instituti Shqiptar për Studime Ndërkombëtare,

Tiranë, 2001., str. 588 Studime Historike, Akademia e Shkencave e RSH, Instituti i Historisë, 2001 (1-2), Viti LV (XXXVIII), Tiranë,

2001., str. 28



331

će se temeljiti na vjerskoj toleranciji. To je odmah i pokazano u sastavu političke elite gdje su, u stvaranju države, ravnopravno sudjelovali predstavnici svih vjera. Tako je, primjerice, otac Luigj Bumçi, koji je u prosincu 1919. otputovao u Vatikan kako bi tražio pomoć za albansko pitanje, rekao papi da je većina članova albanske delegacije koja se nalazila u Parizu bila muslimanske vjere i da su ga baš oni izabrali kao njihovog vođu da ode u Vatikan i traži pomoć od Njegove Svetosti za Albaniju.9 Glavni muftija Albanije, Vehbi Dibra, na Albanskom muslimanskom kongresu održanom 1923. godi-ne, obratio se albanskom narodu: “Kršćani i muslimani su albanska nerazdvojiva bra-ća. Trebamo pokazati ljubav prema kršćanskim sunarodnjacima, jer su nam oni braća i ne možemo se odvojiti od njih. Trebamo se za njihovo blagostanje brinuti kao za naše vlastito. Trebamo voljeti jedan drugoga, pratiti jedan te isti zajednički put. Trebamo svijetu pokazati da su Albanci bez vjerskih razlika, braća i sinovi jedne jedine naše ljubljene Albanije”.10

Fan Noli, dok je izvršavao dužnost premijera Albanije 1924. je rekao: “Iako musli-manski element ima većinu u Albaniji, ne vjerujem da postoji ikakva civilizirana drža-va, gdje vlada ovakva vjerska tolerancija kao u Albaniji”.11 Iz ovih navedenih primjera, jasno se vidi kakav su stav imali albanski intelektualci prema vjeri i naciji unutar alban-skog korpusa. Ovo pozitivno nasljeđe se nastavilo i kasnije. Niti komunističke mjere uništavanja crkava i džamija sredinom 60-ih nisu uspjele slomiti čvrsti stav Albanaca prema vjeri i toleranciji. Vjerska harmonija u albanskom korpusu ostala je neoštećena i nakon 90-ih godina XX stoljeća.

Vrijedi naglasiti da su Albanci uspjeli u očuvanju svoga identiteta jer su oni na-ciju, kao posebnu povijesnu kategoriju, smatrali jednom jedinom i nedjeljivom, iako je postojala vjerska razdioba u njoj. Štoviše, prosvjetiteljski mislioci su smatrali da narodnost i vjera nisu jedna te ista stvar, da one predstavljaju dvije različite društvene kategorije koje se ne mogu međusobno nadomjestiti. Mišljenje i djelo prosvjetitelja bilo je pametno, hrabro i napredno.12 Albanska je povijest pokazala da narodni pokret nije bio zasnovan, organiziran niti razvijen na vjerskim osnovama. U Albaniji nacio-nalno ujedinjenje se nije moglo provesti kao kod ostalih balkanskih naroda na vjerskoj osnovi, već izvan nje, oslanjajući se samo na principu narodnosti. Tim Judah naglašava kako su “akademici zaljubljeni u raspravu o tome što čini naciju nacijom. Je li to jezik, zajednička kultura, vjera, povijest ili nešto drugo?”13 Kada bi se na taj način sudilo, ovi elementi nisu jednoznačno određeni jednom zauvijek i primjenjivi u svim slučajevima.

9 Toleranca fetare në mjedisin shqiptar: sfondi historik, 2010., str. 210 Qazim Xhelili, Toleranca në marrëdhëniet midis komuniteteve në Shqipëri dhe ndikimi i tyre në jetën shoqërore në

periudhën midis dy luftrave botërore, Shkodër, 2000., str. 34411 Ibidem, str. 34612 U cijelom periodu pod Osmanlijskim carstvom, Albance carstvo, budući da su bili podijeljeni na tri religije, nije

uopće identifi ciralo kao Albance, nego kao Turke, Rume i Latine. Znači prema vjeri, muslimanski Albanci kao Tur-ci, pravoslavni Albanci kao Rumi, i katolički Albanci kao Latini. S druge strane, ostali narodi, budući da su imali samo jednu vjeru, sačuvali su njihovu narodnost. Dok je carstvo na taj način identifi ciralo Albance, sami Albanci nisu sebe identifi cirali prema vjeri već jednostavno kao Albance.

13 Judah Tim, Kosovo, Ëhat Everyone needs to knoë, Oxford University Press, 2008., str.16-17



U slučaju Srbije, identitet je usko vezan uz vjeru, čak je i povijest pa i sve ostalo nekako povezano s Pravoslavnom crkvom. U slučaju Grčke, sve je također vezano uz Crkvu. U slučaju Hrvatske, Katolička crkva identifi cira Hrvate.

A što je s albanskim identitetom? Glavni element za Albance je, prema Timu Ju-dahu, isti jezik. To je ono što ujedinjuje Albance unatoč dijalektima albanskog jezika. “Albanski jezik je svim Albancima zajednička stvar”.14 Povijest kod Albanaca pruža ogromne primjere da Albanci bez obzira na vjeru uvijek kada su bili u pitanju nacio-nalni interesi bili su jedinstveni. Najveći nacionalni heroj za Albance je Đerđ Kastrioti – Skenderbeu (Gjergj Kastrioti – Skënderbeu) koji je imao rođeno ime Đerđ ali sa de-vet godina otac ga je dao na sultanov dvor, gdje dobiva ime Skender. Tamo je polazio vojnu školu koju je s velikim uspjehom završio. Nakon školovanja odlazi u Malu Aziju u vojnu misiju, gdje pokazuje sve svoje vojne vještine. Zbog velikih uspjeha ubrzo dobiva zvanje “bega” i tako postaje Skenderbeg. Bez obzira što je služio u sultanovoj vojsci, nikada nije zaboravio svoje porijeklo i svoj narod. Kad ga je sultan poslao u borbu protiv Mađara, on se odlučio vratiti u svoju domovinu, te stati na čelo svog naro-da. Dvadesetiosmog studenog 1443. (i danas je ovaj dan, dan proglašenja neovisnosti Republike Albanije te dan zastave za sve Albance) na vrhu tvrđave u Kruji postavlja crvenu zastavu s dvoglavim crnim orlom u sredini (što je i danas nacionalna zastava Republike Albanije), te proglašava državu Arbriju kao nezavisnu državu albanskog naroda. Đerđ Kastrioti – Skenderbeg ne odriče se ni rođenog imena niti kasnije imena koje je dobio; na taj način jedna povijesna ličnost ujedinjuje dvije vjere kod Albanaca. Pashko Vasa je u XIX stoljeću rekao da je “Albanska vjera albanstvo”. Sami Frashëri je tvrdio: “Čime se mjeri nacionalnost jedne nacije? Najprije jezikom. Jezik je prva i najznačajnija osobina nacionalnosti”.15

To znači da identitet Albanaca ne proizlazi iz vjere kao što je to slučaj kod drugih susjednih naroda. Ali, s druge strane, jedna stvar se mora prihvatiti. Albanski identitet nije bio toliko istaknut kao kod ostalih naroda, ali to ne znači da nije postojao. Može se s pravom tvrditi da je valjano objašnjenje duga osmanlijska dominacija. Budući da je velik dio populacije prešao na islam, nije bilo nacionalne crkve, kao kod osta-lih, pomoću koje bi se Albanci mogli ujediniti i samoidentifi cirati. Vjerska harmonija među Albancima nosi puno toga dobroga za albanski narod, daje poruku tolerancije i za politiku.

U ovim uvjetima, promocija ideje međuetničkog i međuvjerskog dijaloga, nije samo jedno od najsnažnijih političkih sredstava za jačanje stabilnosti u svakoj zemlji zasebno, pa i u cijeloj regiji, nego predstavlja jak element koji podržava ekonomski razvoj svake zemlje i cijele regije. Razlike u vjeri i kulturi koje su vrlo vidljive u ze-mljama naše regije, imaju veliku vrijednost i dužnost je svakog od nas da ih očuvamo. Štoviše, današnja Europa i moderne zemlje ne priznaju autarkične i izolirane prostore

14 Ibidem, str. 915 Frashëri Sami, Kombëri e Shqiptarëvet. Shih: Kulla Ndriçim, Mendimi Filozofi k, Socioligjik dhe Psikologjik Shqip-

tar (1870-1945), Plejad, Tiranë, 2004., str. 17



333

i zemlje koje odbijaju komunicirati sa susjedima. Na taj način, jedini način da se po-stigne ravnoteža između različitosti i potrebe za užom suradnjom jest da promoviramo dijalog. Promocija dijaloga treba biti svakidašnja, razumna, tolerantna i ne smije imati preduvjete ili nametnuti gotova rješenja.

U uvjetima u kojima se nalazi Albanija, zalaganje za međuvjerski i međuetnički dijalog smatra se važnim i omogućuje slobodu i konsolidaciju uspjeha u političkom i socijalnom dijalogu. Na taj način, religijski komuniteti bolje upotrebljavaju njiho-va ljudska bogatstava za stvaranje mira, zajedničkog života, stabilnosti i sigurnosti. Međuodnosi međuetničkog i međuvjerskog dijaloga mogu a i moraju imati pozitivni utjecaj jedan na drugoga. Iako je u zasebnoj zemlji, Albaniji, međuvjerski dijalog po-zitivan i njegova pozitivnost je jako vidljiva, potrebno je međutim da u regionalnom okviru međuetnički i međuvjerski odnosi budu na višim razinama, pogotovo u okviru suradnje.

Promoviranje i izgradnja međuetničkog i međuvjerskog dijaloga vrlo je važno, postavlja put ka konstruktivnijem dijalogu u socijalnom, ekonomskom i političkom području, ne samo za jednu zemlju već za cijelu regiju. Diskusija o harmoniji vjera i etničkoj toleranciji čine dimenzije od životne važnosti i za vođenje politike na području sigurnosti u regiji. Pravo razumijevanje međuetničkog i međuvjerskog dijaloga pred-stavljaju ključna sredstva za mirnu regiju, izbjegavanjem nedostatka stabilnosti zbog međuetničkih i međuvjerskih netrpeljivosti.

Aktualni izazovi, ili stvoreni problemi na području međuetničkog i međuvjerskog dijaloga, pozitivna postignuća, ali i neuspjesi, predstavljaju područja gdje treba nasta-viti raditi. Rad u tom pravcu mora biti neprekinut. Razmjena individualnih ideja ali i institucionalnih praksa i ideja vrlo su korisni. Oni pozitivno utječu na učinkovitost međuetničkog i međuvjerskog dijaloga. Na kraju krajeva, ovakvo djelovanje, u svakoj zemlji, ali i u cijeloj regiji, zajedno promoviraju mir, stabilnost i razvoj.

Zaključak

Jugoistočna Europa je patila od nasljeđa ratova dvadesetog stoljeća u Europi, koji su ostavili tragove i posljedice dovodeći do međuetničkih i međuvjerskih pritisaka, popra-ćenih mržnjom i nasiljem. Iskustvo u regiji pokazalo je da cjelina vrijednosti i naglaša-vanje, poštovanje i prihvaćanje etičkih, kulturnih i duhovnih vrijednosti predstavljaju važan čimbenik za smirenje društvenih odnosa, kao i normalno funkcioniranje svakog zasebnog društva. Zemlje regije su spremne koristiti dijalog kao jedini način za ostva-rivanje stabilnosti i općeg napretka u jugoistočnoj Europi, kao i uspješno dovršavanje njihovog procesa europske integracije. Međutim, uzajamno poštovanje, s korijenom u otvorenom dijalogu i zasnovano na poštovanju u etničkoj, vjerskoj i kulturnoj ra-zličitosti, predstavlja neophodnost za očuvanje mira, a to nije moguće dobiti samo od međunarodne zajednice, već moramo zajednički u regiji raditi na tim ciljevima.



Povijesni razvoj utjecao je na izgradnju albanskog identiteta, ali se u svojem razvo-ju nije gradio na različitostima po vjeri, već po sličnostima u drugim obilježjima iden-titeta. Stoga on nije unutar sebe razvio konfl iktne potencijale u odnosu na pripadnike druge vjere, što je omogućilo kontinuirani razvoj drugih sadržaja albanskog identiteta. Možemo slobodno kazati da je po svojim obilježjima vrlo sličan u nekim dimenzijama upravo ključnim sadržajima u konstrukciji novog europskog identiteta.

European Identity and the Religious Tolerance in Albanian National Identity

Summary

Historical development infl uenced the construction of Albanian identity, but in its de-velopment it was not built on religious differences, but on similarities in other features of identity. It was because of that reason that it did not build the confl ict potentials for members of other religions, which enabled continuous development of different contents of Albanian identity. That’s way it is possible to say that Albanian identity, according to some of its features, is very similar to the key contents in European iden-tity development.

Literatura

1. Vrcan, Srđan, Europski identitet – neke ključne dileme, Revija za sociologiju, 2005.

2. Vlaisavljević, Ugo, Etnički identitet i rat.3. Anthony D. Smith, The Ethnic Origins of Nations, Oxford: Blackwell, 1986.4. Shih, Nathalie Clayer, Islam, state and society in post-Communist Albania, Lon-

don, 1997.5. Durham Edith, Brenga e Ballkanit.6. Serëer Daniel, Shqiptarët në Ballkan, Shih: Shqiptarët në Ballkan, Instituti Shqip-

tar për Studime Ndërkombëtare, Tiranë, 2001.7. Studime Historike, Akademia e Shkencave e RSH, Instituti i Historisë, 2001 (1-2),

Viti LV (XXXVIII), Tiranë, 2001.8. Toleranca fetare në mjedisin shqiptar: sfondi historik, 2010.9. Qazim Xhelili, Toleranca në marrëdhëniet midis komuniteteve në Shqipëri dhe

ndikimi i tyre në jetën shoqërore në periudhën midis dy luftrave botërore, Shkodër, 2000.

10. Judah Tim, Kosovo, Ëhat Everyone needs to knoë, Oxford University Press, 2008.11. Frashëri Sami, Kombëri e Shqiptarëvet. Shih: Kulla Ndriçim, Mendimi Filozofi k,

Socioligjik dhe Psikologjik Shqiptar (1870-1945), Plejad, Tiranë, 2004.

5

Svjedočanstva

Sead Muhamedagić


Sead MuhamedagićZagreb

Bošnjački identitet u (europskom) procijepu

Sažetak: Promišljanje raznorodnih aspekata europskog identiteta Bošnjaka neophod-no je i na razini individualnog (osobnog) identiteta. U ovom ću izlaganju, polazeći od osobnog primjera, pokušati prikazati genezu formiranja vlastitog identiteta u kojemu se stjecajem kompleksnih životnih okolnosti njegova rođenjem preuzeta, temeljno boš-njačka sastavnica našla u procijepu niza novostečenih sastavnica koje bismo, osobito kad je riječ o kulturalnom identitetu, mogli nazvati europskima. I dok se mojim prola-skom kroz kojekakve životne tjesnace bošnjačka (u to doba muslimanska) komponen-ta sužavala, s vremenom je, životnim sazrijevanjem i dubljim poniranjem u skrovite slojeve nutrine, uspostavljeno stanje u kojemu bošnjačka sastavnica moga osobnog identiteta zauzima mjesto njegove temeljne nacionalne odrednice.Svjestan delikatnosti ovog autoanalitičkog pothvata u kojemu je teško zadržati kritičku distanciranost i s time usko povezanu objektivnost, upuštam se u ovo samopromatranje s uvjerenjem da će na taj način cjelokupno promišljanje tematike ovog simpozija biti obogaćeno autentičnim prinosom trajne vrijednosti.Ključne riječi: Bošnjak, evropski, muslimanski, identitet, identiteti, izazovi.

1. San i čežnja

U kontekstu zbornika u kojemu su sabrani poglavito znanstveni tekstovi koji tematiku europskog identiteta Bošnjaka interdisciplinarno promišljaju s mnogo različitih aspe-kata, moj ogled djeluje pomalo neobično. On izvanjski nije strukturiran kao znanstve-na rasprava s pripadnim znanstveno-kritičkim aparatom. Riječ je o literarnom eseju u kojemu je stvarnosna (nefi kcionalna) nepatvorenost iznesenih činjenica zaogrnuta ru-hom istkanim od književne (fi kcionalne) istinskosti. U tom osebujnom tkanju (textum) nerazmrsivo se isprepleću tanane niti ćutilno-misaonog prediva iz kojega se izvijaju čas ustreptale čas opet smirene rečenice o čežnji i traganju čovjeka uosobljenog u liku moje pojavnosti za Dragim i Velikim Bogom.

Vijugavost ove duboko intimne i stjecajem okolnosti zbornički fragmentarne priče najprije će nas odvesti na Skokove, malo selo blizu Pećigrada u Cazinskoj krajini. Tamo sam, naime, kao dječak koji već umije jasno govoriti i ima dobro pamćenje, u novosagrađenoj obiteljskoj kući usnio neobičan san, o kojemu sam u uvodnom tekstu



5

zbirke književno-duhovnih eseja Miris neba (Karista, Zagreb 2009.) ovako zabilježio to predragocjeno sjećanje:

Sanjao sam onomad – a bilo mi je nepunih pet godina – kako letim visoko visoko, sve brže u visinu, obasjava me svjetlost koja se znatno razlikuje od uobi-čajena danjeg svjetla što ga, unatoč stopostotnoj sljepoći, dobro mogu osjetiti; žari mi se čelo, a tijelom mi kola neka fi na toplina, u nosnice mi obilato navire miris svježe pečenoga kruha; i najednom znam kamo letim: put neba, k dragom Bogu letim, visoko, visoko uzlijećem, miris još sasvim vrućeg kruha izaziva mi u ustima osjećaj hranjiva krušnog okusa, a onda se najednom začuje glas koji ne mogu opisati nijednim prikladnim atributom – glas koji mi razgovijetno kaže: “Tako! sine!” A ja – sav treperim, jer znam: Zove me dragi Bog! On i nitko drugi!! I onda se naglo probudim, osjećam u sebi neku dotad neoćućenu olakša-lost, lakoću poput one koju uvijek osjetim nakon kupanja; odišem onom dragom blagdanskom čistoćom i samo što opet ne poletim. Nosnice mi još uvijek ugodno draška miomiris netom ispečenoga kruha. I silno sam sretan. Sanjao sam dra-goga Boga! Okus kruha još mi je na jeziku i u nepcima, a u dječjoj glavici jasna misao pretvorena u čvrstu odluku: Nikomu ni riječi o ovom predivnom snu! To je moj najskrovitiji dragulj i dobro ga moram čuvati u najstrožoj tajnosti. Nikomu ni riječi. Jasno!

Slikovita znakovitost i neprolazna ljepota toga predivnog sna najljepši je ures moje bogozovne nutrine u kojemu se svagda bjelodano zrcali moja stalna, još uvijek djetinje iskrena čežnja za Bogom. Ta u svoj svojoj uskovitlanoj punini neizreciva čežnja vjerno me iz dana u dan prati kroz život, pomažući mi da se probijem kroz sve njegove katka-da preuske tjesnace, sokoleći me kad klonem, usmjerujući me kad stanem vrludati. Iz nje se i po njoj iznovice obnavlja moja za dragim Bogom sveudilj žeđajuća ljudskost, sve osvještenije se ravnajući prema iskonski plemenitoj uzornosti mojih rahmetli rodi-telja: oca Ibrahima i majke Derviše.

2. Učenje i traganje

Potpuna neočekivanost i zatravljujuća ljepota moga djetinjeg bogosna i danas me pokre-će u svemu što jesam i što nastojim biti. Nije stoga nikakvo čudo da sam ubrzo nakon toga čudesnog sna postavio svojoj majci naizgled jednostavno, a zapravo dubinsko pi-tanje: “Gdje je Bog?” A ona, s obzirom na ondašnje prilike dobro poučena muslimanka koja je redovito klanjala i postila i prilično pravilno umjela učiti u Kur’anu, spontano je izrekla odgovor koji me i danas zadivljuje pregnantnom razvidnošću: “Dragi je Bog tamo gdje ga spomeneš!” Kad se kasnije moje znanje o Bogu postupno počelo poveća-vati, uvijek sam se iznova sjećao toga odgovora iza kojega je stajala jasna vjernička lo-gika kojoj nimalo ne može nauditi novovjeka propitujuća skepsa razumskog gonetanja.


Svjedočanstva 5

Kada sam se zatim dvije godine nakon toga razgovora s majkom kao đak obreo u sarajevskom Zavodu za slijepu djecu, od te sam temeljne djetinje spoznaje hitro izgra-dio svojevrstan obrambeni zid. U ono smo doba, naime, u toj ustanovi bili ateistički odgajani. Bilo je u to dječačko doba tjeskobnih trenutaka, duševnih muka zbog odvo-jenosti od rodnog doma i kruljenja izgladnjelih crijeva, ali se ipak nikad nisam osjećao bespomoćno i nezaštićeno, jer sam znao i vjerovao da je dragi Bog uza me, On koga sam sanjao, koji me umije sačuvati od svega što bi me moglo snaći. Pouzdano sam već tada osjećao da mi je On dao bistrinu iz koje sam shvatio da nitko osim Njega ne zna što se zbiva u mojoj nutrini. I tada sam u sebi izgovarao onih nekoliko sura što sam ih naučio još prije nego što sam sanjao onaj predivni san. Na te sam sure nadovezivao svojim riječima sročenu molitvu da me dragi Allah čuva i brani, da sve bude onako kako treba biti, a On najbolje zna što sam htio reći.

Nakon trećeg razreda osnovne škole na svoju sam inicijativu u vrijeme školskih praznika s djecom iz komšiluka u Velikoj Kladuši krenuo u mekteb. Naučio sam još nekoliko sura i mnoge zanimljive činjenice o islamu što ih je naš tadanji vjeroučitelj (kladuški imam Omer Hodžić) na zanimljiv način pokušavao približiti mome znati-željnom dječjem obzorju. Iako me je pamćenje dobro služilo, ubrzo sam uočio potre-bu zapisivanja težih sura, što u mektebu nije bilo moguće. Shvatio sam također da u arapskom jeziku ima glasova koji se izgovaraju drukčije od naših, pa sam za njih na svoju ruku izmišljao posebne slovne oznake. Prepisivao sam tako na brajicu (pismo za slijepe) sure i druge tekstove iz ilmihala. Nakon četvrtog razreda nastavio sam ići u mekteb i naučio klanjati. O svemu tome, dakako, u svojoj sarajevskoj školi ništa nisam govorio. Ni svoje bilješke nisam smio ponijeti sa sobom u školu.

U dvanaestoj godini života naglo mi je od tromboze umro otac, dobri moj babo koji je kao školovani trgovac u sebi sjedinjavao sve ono što odlikuje časna i čestita čovje-ka kojega su resile duboka pobožnost i plemenitost blage ljudske naravi. Te njegove osebujne kakvoće postao sam svjestan tek kasnije, kad mi je iz pričanja mnogih ljudi koji su ga dobro poznavali uspjelo rekonstruirati trnovitost puta kojim je hodio tijekom nepunih šezdeset proživljenih pozemljarskih godina. Njegovu iznenadnu smrt doživio sam kao najteži životni udarac. Štošta sam ga još htio pitati i bio sam siguran da bi mi baš on znao dati zadovoljavajuće odgovore, jer je osim izvrsne potkovanosti u vjeri posjedovao široko građansko obrazovanje.

Čežnja za dragim Bogom od toga je doba u meni postajala još mnogo veća. Na svoju veliku žalost u mektebu više nisam mogao naučiti ništa novo. Prolazile su godi-ne, iz Sarajeva sam zbog nastavka školovanja prešao u Zagreb, pubertet i adolescen-cija zapljuskivali su me šarolikim kolopletom uskovitlanih emocija, razbuktavajući u meni želju za učenjem i traganjem. Za razliku od sarajevske internatske skučenosti u Zagrebu sam nalazio mnogo više manevarskog prostora za svoj duhovni razvitak. Iz razdragane srednjoškolske bezbrižnosti odvažno sam zakoračio u spoznajnu ustrepta-lost studentskoga života, nošen kategoričkim imperativom cjelovite socijalne integra-cije, kako bih kao svestrano zainteresiran slijepi intelektualac našao svoje pravo mjesto među ljudima, otkrivajući sebi primjerene mogućnosti kreativna doprinosa sredini u



5

koju sam se čvrsto ukotvio. Čežnja za Bogom i dalje me je pratila, a na mom životnom putu sve su se češće pojavljivali simpatični ljudi nošeni sličnim porivima. Većinom su bili kršćani katoličke provenijencije. U nekima od njih prepoznao sam iskrene tragače za Bogom, što je s vremenom između njih i mene dovelo do stvaranja iskrenih i dubo-kih prijateljstava koja se još uvijek intenzivno nastavljaju.

3. Previranje i sazrijevanje

Proces upoznavanja s kršćanstvom trajao je desetak godina. Započeo je slušanjem ka-toličkih radijskih emisija na njemačkom jeziku koji sam počeo učiti u najranijem dje-tinjstvu, a intenziviran je čitanjem za mene neobično dojmljiva romana poljskog nobe-lovca Henrika Sienkiewicza Quo vadis. Silno sam se kao trinaestogodišnjak uživljavao u patnje progonjenih kršćana u starom Rimu, nepravedno optuženih za podmetanje požara što ga je inscenirao ćudljivi imperator Neron. Dolaskom u Zagreb i napredova-njem u svladavanju njemačkog jezika raslo je i moje osobno upoznavanje katoličkoga kršćanskog nauka. Unatoč svim raznoraznim životnim previranjima kojima sam tada bio izložen, moja se čežnja za Bogom nije smanjivala. Antropomorfnost kršćanski po-imanoga Boga združena s fasciniranošću Isusom iz Nazareta o kojemu se predivno govori i u Kur’anu silno me je privlačila, nudeći mi mogućnost razgovora s ljubljenim Bogom o čemu u islamu ništa nisam naslućivao. Na krštenje koje se dogodilo u završ-noj godini moga zagrebačkog studija nitko me ni na koji način nije nagovarao. Znao sam da se tim korakom upuštam u nadasve uzak duhovni tjesnac, izlažući se kojeka-kvim neugodnostima. Najteže mi je bilo svojoj dragoj majci iskreno priznati što sam učinio. Više od dvije godine odgađao sam taj trenutak, ali mi je silno bilo stalo do toga da o tome ne dozna od nekoga sa strane. Rana koju sam joj zadao i mene je neizreci-vo boljela. Molio sam dragoga Boga da mi pomogne sačuvati sinovski odnos prema majci koja mi je skupa s neprežaljenim ocem odgojno u središte bića usadila predano življenim islamom protkane duhovne temelje na čiju je granitnu i svagda bogozovnu stamenost bilo moguće nadograditi skrletnu fi ligransku raskoš kasnije stečene kršćan-ske duhovnosti. Ako me ljudi danas smatraju dobrim čovjekom, to je uvelike zasluga mojih divnih roditelja.

Prolazile su dinamične godine u kojima sam se profesionalno oblikovao kao knji-ževni prevodilac, publicist i pjesnik. Za moj duhovni razvitak, intelektualno profi li-ranje i svjetonazorsku usmjerenost od posebne je važnosti bilo sustavno poniranje u semantičke dubine njemačkog jezika koji je s vremenom za mene postao mislotvornim u jednakoj mjeri kao i jezik što mi je rođenjem ucijepljen s majčinim mlijekom. Usli-jed sljepoće daleko sam lakše dolazio do knjiga koje sam mogao čitati na njemačkom, što se zatim obilato i blagotvorno odrazilo na moju današnju identitetsku pojavnost. Upravo toj okolnosti imam zahvaliti solidnu egzistencijsku osnovu koja mi omogućuje da uz stalnu Božju pomoć i uz podršku dobrih ljudi sretno živim životom dostojnim čovjeka, posvema lišen opasnosti da nekome padnem na skrbnički teret.


Svjedočanstva 5

4. Identitet u procijepu

Tko sam ja i što sam? Odakle dolazim i kamo težim stići? Nisu to konvencionalna retorička pitanja koja se, u pluralnoj formi postavljena na početku velebnoga Ador-nova djela Princip nada iz te samo naizgled konvencionalne retoričnosti izdižu na razinu fi lozofskog promišljanja. Ta sam pitanja oduvijek osjećao kao zasun na vrati-ma skrovite osobne intime. Još kao dijete slutio sam njihovu misaonu jezgrovitost i čuvstvenu napučenost. U sebi sam vrlo rano otkrio nešto što tada nisam umio nazvati pravim imenom, a radilo se o empatiji, o toj čudesnoj sklonosti iskoraka prema drugom i drukčijem. Nije to bio bijeg od vlastitoga sepstva nego djetinja radoznalost i znatiže-lja. Volio sam znati nešto više o drugima i drukčijima, nadajući se da ću na taj način i sa svojom vlastitom drukčijošću (osobito s obzirom na sljepoću) bolje umjeti izlaziti na kraj. Stalno sam osluškivao unutarnji glas savjesti, a on mi je govorio što učiniti, a čega se kloniti. Vjera u Boga koja je s vremenom sve više prerastala u vjerovanje Bogu u meni je bila nastanjena otkako znam za sebe. Tjelesno-duševna klimakterijska kriza koju sam prije nekoliko godina mjesecima mukotrpno proživljavao nedvojbeno mi je pokazala da sam, zahvaljujući daru vjere iz koje sam i tada crpio životnu snagu i motivaciju koju Viktor E. Frankl naziva volja za smislom, svejednako ostao na tragu puta kojim sam radosno krenuo onoga davnog jutra kad sam se probudio iz najljepšeg bogosna svoga života.

Zasun na vratima intime spreman sam dodirnuti u fazi životne zrelosti iz koje is-pisujem ove rečenice u nastojanju da one – kako to mudro savjetuje austrijska pjesni-kinja i prozaistica svjetskog ugleda Ingeborg Bachmann (1925-1973.) – budu istinite. Odškrinuvši tu tajanstveno izrezbarenu dver nutrine, duhovnim očima gledam taj svoj osobni identitet u meandrično vijugavu procijepu. Gledam i vidim, osluškujem i čujem, kušam i zatvorenih usta nosnicama udišem miris tvarnih i duhovnih sastavina od kojih sam ispreden, istkan i sazdan u jedincatoj neponovljivosti nedjeljive ljudske jedinke koja se zrcali u onome što se zove mojim najosobnijim Ja. U toj su skrovitoj komorici moje žustro pulsirajuće nutrine za koju vjerujem da se nalazi u srcu uredno smještena sva misaona i ćutilna vrela, svi porivi i nagoni, sva čeznuća i htijenja, tjeskobe i tlap-nje, kolebanja i protuslovlja, strahovi i strepnje, strasti i žudnje – jednom riječju sve ono što me kao čovjeka pokreće, nosi, određuje, prizemljuje, tišti, obara, boli, uzdiže, uznemiruje, smiruje, razbuđuje, jača i uzvisuje, vodeći me vijugavom pozemljarskom stazom do časnoga životnog ispunjenja i dostojnoga naravnog uminuća, kada ću – tako se pouzdano nadam i u to nepokolebljivo vjerujem – spremno krenuti i brzo stići u džennetsko okrilje Boga Velikoga.

Identitetska rascijepljenost kao odslik moje životne svakodnevice daleko je, među-tim, od zbrkanosti, nesklada i kaosa. Mislim, znam i ponajpače vjerujem da kao kovač Sreće (pišem je velikim početnim slovom, jer je ona za mene mnogo više nego što uzmažu biti pojmovi kao što su mitska Fortuna i plodotvorna Felicitas) ne remetim postojanost jezičca na tezulji onog duhovnog ravnovjesja što ga je dragi Bog ugradio u moje biće u času u kojemu sam stvoren jarkim proplamsajem Njegove stvoriteljske



5

volje. Stoga mi nije teško u riječi uobličiti spoznaju da moj identitet na vjerskoj, naci-onalnoj i kulturalnoj razini upućuje na svojevrsnu slojevitost u kojoj sve sastavnice te moje takvosti skladno žive u suodnosu iz kojega nastaje mixtum compositum za koji nema bolje označidbene sintagme nego što je prijateljstvo identiteta. Ne bježim, daka-ko, od potrebe da se, znajući da svaka jedinka u konačnici pripada nekom kolektivitetu iz kojega se i za nju izvodi kolektivna pripadnost, u vezi s osobnim identitetom jasnije odredim.

Počet ću stoga najprije s kulturalnom razinom. O važnosti njemačkog jezika za moj cjelokupni mentalni i duhovni razvitak već sam govorio. Moje intenzivno bavljenje austrijskom književnošću i kulturom posvijestilo mi je i naglašeno europsku dimenziju moga osobnog identiteta, ali sam je, ne želeći je zlorabiti po navici trenutačno aktualne dnevnopolitičke retorike, u naslovu ovog ogleda stavio u zagrade. Kao čovjek koji već više od četrdeset godina “kulturnjački” živi i javno djeluje u Hrvatskoj, punim plu-ćima udišem zrak koji struji hrvatskim kulturnim obzorjem. Što i kako na tom planu najiskrenije mislim i osjećam ponajbolje je izrečeno u za mene ponajljepšem cvijetu hrvatske domoljubne poezije što je iznikao iz pera u Trstu rođenoga hrvatskog pjesnika Drage Ivaniševića (1907-1981.). Njegova pjesma Hrvatska, nastala 1965. godine u spomen Većeslavu Holjevcu, ima za mene osim neponovljiva kozmopolitskog duktusa još jednu dodatnu vrijednost koja je posredno povezana s mojim milim ocem. U vihoru partizanskog ratovanja na području Cazinske krajine Većeslav Holjevac je u mome pitomom zavičaju u nekoliko navrata mjesecima boravio, najčešće tom prilikom odsje-dajući u mojoj rodnoj kući. Njega i moga oca povezivalo je iskreno prijateljstvo. Citi-ram stoga spomenutu Ivaniševićevu pjesmu, jer je istinitost njezinih petnaest stihova duboko utkana u istinoljubivost moga intimnog svjetogleda:

Ni brda nisu,ni doline, ni rijeke, ni more,ni oblaci nisu,ni kiša ni snijeg nijemoja Hrvatska.Jer Hrvatska nije zemlja, kamen, voda,Hrvatska je riječ koju naučih od majkei ono u riječi mnogo dublje od riječi;i ono dublje s Hrvatskom me veže,s Hrvatskom Hrvata,s patnjama njinim,sa smijehom i nadom,s ljudima me veže,te ja kao Hrvat brat sam sviju ljudi.I kud god idem sa mnom je Hrvatska!


Svjedočanstva 5

U citiranoj pjesmi impresivno se govori i o jeziku. Taj je hrvatski jezik na koji sam do sada preveo pedesetak knjiga nadasve važan dio moga kulturalnog identiteta, jer je najtješnje povezan s mojim materinjim ikavskim idiomom koji danas na moju veliku žalost sve više tone u nepovrat zaborava.

U Ivaniševićevim stihovima nema ni traga rigidnog nacionalizma koji je u minu-lih dvadesetak godina bolno, kadšto nažalost i pogibeljno narušavao međunacional-ne odnose na ovim prostorima. Pojam nacije često je bio dnevnopolitički zlorabljen, nerijetko poprimajući konotacije koje su današnjem vremenu posvema neprimjerene. Slijedeći i u ovom segmentu težnju za istinskim rečenicama, moram priznati da pri pomisli na nedavne međunacionalne sukobe još katkad osjećam bolnu tjeskobu. Na-cionalno i vjersko na ovim se prostorima još uvijek u svakodnevnoj uporabnoj praksi svodi na takoreći jedno te isto. Ideološkim razlozima uvjetovana neiživljenost naci-onalnog osjećaja vjersku odrednicu identiteta grubo potiskuje u drugi plan. Ta me je činjenica koja se u Hrvatskoj očituje u načinu samoodređenja kojim i vjernici najprije ističu da su Hrvati pa tek onda katolici navela na ozbiljno razmišljanje o tome što sam ja u nacionalnom pogledu. Pogled kroz dver nutrine i ovaj put mi je djelotvorno pomo-gao. Imajući na umu uljudbenu odrednicu koju sam odgojem od svojih (bošnjačkih) roditelja kao predragocjen zavežljaj nekvarljive popudbine ponio iz roditeljskog doma, mogu danas ponosno reći da sam Bošnjak. Bošnjaštvo svojih roditelja maločas sam stavio u zagrade zbog činjenice da u vrijeme njihova identitetskog izjašnjavanja ova danas već potpuno etablirana oznaka nacionalne samobitnosti bosansko-hercegovačkih muslimana nije imala pravo građanstva.

Netom izneseno također bih želio potkrijepiti stihovima koji su u ovom slučaju moj vlastiti izričaj. Dragi mi je Bog na veliku radost omogućio da u razgovorima s maj-kom barem donekle zaliječim ranu koju sam joj svojedobno zadao. Sonet koji slijedi napisao sam prije petnaestak godina, a svoje je mjesto našao u mojoj zbirci pjesama Slijepčev vir (Pop&Pop, Zagreb, 2001.):

1.1.1 ŽENNETSKI ZOV(Materi u onosvijetu)

Ahiret – to je ime bogosvijetao kojem s nadom snivaju muslimi;u skrovitoj se spremaju intimida duša krotko krene put dženneta.

Taj višnji cilj je rahmetli mi matisvim bićem svojim željkovala žudno;namazâ bezbroj klanjala je budno,s vjerom da svud je dragi Allah prati.



5

Dok brižljivo joj lik u stihu snujem,u ušima mi bogozov ezana.Allahu ekber! – Dalek vapaj čujem:

“Ah sinko lipi, srićo mojih dana!U džennetu sam. Zbog mene ne tuguj!Pomaži! Daruj! – I s Dobrotom druguj!”

Osebujna ugođajnost citiranog soneta pozornu će čitatelju podosta reći i o meni kao vjerniku. Kad je riječ o vjerskoj sastavnici osobnog identiteta, procijep je u mome slučaju mnogo manje bolan nego što bi se to dalo razabrati iz do sada postignutih rezultata međureligijskog dijaloga između muslimana i kršćana. S razumljivih se ra-zloga u ovom ogledu nisam htio upuštati u pokušaj tumačenja postojećih razlika. U sebi, međutim, svenevice premošćujem taj jaz, jer znam da sam uistinu – kako god to paradoksalno izgledalo – kao osvjedočeni kršćanin još uvijek do stanovite mjere i bo-gozovni musliman. Kako je to moguće? I tu se dragi Bog pobrinuo da mi jezikoslovno priskoči u pomoć, jer pojam musliman temeljno označuje čovjeka koji je predan Bogu. Za razliku od mnogih ljudi koji prelaskom na kršćanstvo fungiraju kao obraćenici sa svojstvenom im konvertitskom revnošću, ja nikad nisam imao osjećaj da sam obraće-nik u uobičajenom smislu te riječi. Čvrstu vjeru u Boga koji je svim trima abraham-skim religijama zajedničko ishodište već sam imao duboko u sebi, nastojeći je novim spoznajama produbiti i što zornije posvijestiti. I nadalje sam ćutio uzvišeno poštovanje prema islamu, čiju sam veličajnu numinoznost osjećao posebice onda kad bih se za-desio blizu oca ili majke koji su s dubokom predanošću klanjali svoje dnevne namaze. I kasnije sam nakon krštenja zgodimice neusiljeno slijedio majčin klanjački šapat pri izgovaranju znanih mi arapskih tekstova, a kad sam je jednom zgodom upozorio na nepravilno izgovoren redak iz završne dove, zagrlila me i poljubila, rekavši: “Znam da si na Božjem putu, a dragi je Allah kadar sve na dobro okrenuti.”

U tom dubokom uvjerenju što ga je spontano izrekla moja dobra mati živim i danas. Čežnja za dragim Bogom i dalje je glavni spiritus movens svih mojih životnih nasto-janja, a u naše suvremeno doba, prepuno kojekakvih predrasuda kojima je cilj kršćane i muslimane što više međusobno udaljiti, ona u meni prerasta u težnju da upregnem sve svoje snage, kako bih obje te strane koje su u jednakoj mjeri dio moga bića barem donekle međusobno približio. Osluškujem i dalje Božji zov, a on mi dopire s obiju strana, uvijek me iznova povezujući s ljudima koji poput mene iskreno slave i zazivaju Svevišnjega.

S primjerenom sviješću o vjerničkoj odgovornosti iščekujem čas stupanja pred lice Božje. Kakav god za mene bio Njegov sud, spremno ga prihvaćam sa živom vjerom u Njegovo iscjeljujuće milosrđe i nesagledivo beskonačnu milost koju s jednakom gor-ljivošću u kronološkom slijedu zazivaju starozavjetni psalmist David, novozavjetni Isusovi učenici i prema Kur’anu zadnji poslanik Božji – Muhammed. Svi su oni ne-zaobilazni uzori na mome životnom putu, svagda vrijedni moga štovanja i divljenja. I


Svjedočanstva 5

zato molim dragoga Boga velikoga da me i nadalje vodi tom putanjom čežnje, traganja i učenja, potičući me da u Njegovo ime činim sva ona dobra djela što sam ih kadar os-tvarivati na temelju sposobnosti i znanja što sam ih od Njega bez svojih zasluga primio kao osobit milosni dar.

Bosniak Identity in (European) Gap

Summary

This paper tells about the author’s personal emotional and intellectual development, useful as a contribution to understanding of Bosniak identity issue from individual perspective. The author describes longing for God as his major spiritus movens, expla-ining that unifying moments of both Islam and Christianity should prevail and overco-me the contemporary dispute and misunderstanding.

6

Plakat i program

simpozija


6 Plakat i program simpozija



6Plakat i program simpozija

351

6 Plakat i program simpozija


7

Galerija fotografija


Predsjednik Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ivo Josipović

Predsjednik organizacijskog odbora Simpozija, Dževad Jogunčić

Predsjednik Izvršnog odbora Medžlisa Zagreb, dr. med. Gzim Redžepi

7 Galerija fotografija


Prof. dr. sc. Hilmo Neimarlija Akademik, prof. dr. sc. Enes Karić

Član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović

Glavni imam Zagrebačke džamije, hfz. Aziz ef. Alili

Dr. sc. Fahrudin Novalić Dr.dr. sc. Sead Alić


7Galerija fotografija

357

Prof. dr. sc. Ferid Muhić

Dr. sc. Edin Mutapčić, doc.

Mr. sc. Saeid Abedpour Prof. dr. sc. Senadin Lavić

Dr. sc. Elvira Islamović, doc.

Dr. sc. Ibrahim Pašić, doc.



Prof. dr. sc. Fikret Karčić

Prof. dr. sc. Adib Đozić

Dr. sc. Adnan Jahić, doc.

Dr. sc. Edin Radušić, doc.



359

Dr. sc. Denis Bećirović, doc.

Prof. dr. sc. Šaćir FilandraDr. sc. Zlatko Hasanbegović

Dr. sc. Aida Abadžić Hodžić, doc.Mr. sc. Ajka Tiro Srebreniković

Mr. sc. Mirza ef. Mešić



Dr. sc. Dževad Hodžić, doc.

Dr. sc. Amir ef. KarićMuftija Ševko ef. Omerbašić

Mr. sc. Muhamet Morina

Sead Muhamedagić, prof.



361

Dvorana sa sudionicima SimpozijaDr. sc. Dževad Hodžić, dr. sc. Hilmo Neimarlija, akademik Enes Karić i

Harun Omerbašić

U prvom redu sjede: hfz. Aziz Alili, Saša Perković, dr. Gzim Redžepi, predsjednik RH prof. dr. sc. Ivo Josipović, muftija Ševko ef. Omerbašić i Mirsad Srebreniković

Predsjednik RH prof. Dr. Ivo Josipović u knjižnici Zagrebačke džamije za druženja

s muftijom Ševkom ef. Omerbašićem i suradnicima.

Muftija Ševko ef. Omerbašić sa saradnicima u razgovoru sa članom Predsjedništva

BiH Bakirom Izetbegovićem u biblioteci Islamskog centra



Sami Ališan, dr. sc. Sead Berberović, Hadžija Halidović, Mirsad Srebreniković, muftija Ševko ef. Omerbašić, član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, Eldin Karić,

Dževad Jogunčić, Muhamed Imeri,Hfz. Aziz Alili, dr Gzim Redžepi

Informativni pult Simpozija, Amina Kazaferović

Predsjednik Republike Hrvatske dolazi u Islamski centar Zagreb

Informativni pult Simpozija, Anela Omerović, Enisa Jusić i Eldin Karić



363

Kratka pauza na tarasi Islamskog centra, dr. sc. Fikret Karčić, dr. sc. Hilmo Neimarlija, hfz. Aziz Alili, Hadžija Halidović, dr. sc. Šemso Tanković, dr. Gzim Redžepi

Prof. dr. Ferid Muhić, dr. med. Gzim Redžepi, hfz. Aziz Alili, akademik Enes Karić

Dr. sc. Fahrudin Novalić, dr. sc. Ferid Muhić, muftija Ševko Omerbašić i

Hadžija Halidović

Muftija Ševko ef. Omerbašić, Muhamed Imeri, dr. sc. Ferid Muhić, Redžep Saliu

Dr. sc. Senadin Lavić, dr. sc. Edin Mutapčić, dr. sc. Elvira Islamović i

dr. sc. Šaćir Filandra



Dr. sc. Midhat Spahić, dr. sc.Amir Karić, Hadžija Halidović, Mirsad Srebreniković, dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Fikret Karčić i dr. sc. Ferid Muhić

Dr. Gzim Redžepi, hfz. Aziz Alili, akademik Enes Karić, Smajo Tataragić, dr. sc. Adnan

Jahić, Halid Jogunčić, Mirsad Srebreniković

Razgovor ugodni sa muftijom Omerbašićem u pauzi. Hadžija Halidović, dr. sc. Sead Berberberović, dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Adib Đozić, akademik Enes Karić,

mr. sc. Mirza ef. Mešić i dr. sc. Amir Karić

Sead Muhamedagić, dr. sc. Adib Đozić i dr. dr. sc. Sead Alić

Zijad Mehulić, Sead Muhamedagić i dr. dr. sc. Sead Alić



365

Dr. sc. Amir Karić, dr. sc. Adib Đozić , dr. sc. Adnan Jahić i dr. sc. Edin Mutapčić

Nazim Halidović i Mithat Muzurović

Ekselencija Mohsen Sharif Khodaei, Veleposlanik Islamske Republike Iran sa

suradnikom i Mustafom Plićanićem

Druženje na terasi restorana u Islamskom centru Zagreb, hfz. Aziz Alili, Mirsad Srebreniković, muftija Ševko ef. Omerbašić, dr. sc. Adib Đozić, dr. sc. Ferid Muhić, dr. sc. Fikret Karčić, akademik Enes Karić, dr. sc. Hilmo Neimarlija, Smajo Tataragić, dr. sc. Dževad Hodžić

i dr. sc. Adnan Jahić



Dr. sc. Šaćir Filandra, dr. sc. Senadin Lavić i dr. sc. Edin Mutapčić

Dževad Jogunčić, Mirsad Srebreniković i dr. med. Gzim Redžepi

Tri Karića i jedan Jogunčić: Dževad Jogunčić, Eldin Karić, akademik Enes Karić,

dr. sc. Amir Karić

Direktor islamske gimnazije Mevludin ef. Aslani sa suradnicima

Dr. Gzim Redžepi i prof. dr. sc. Sead Berberović



367

Akademik Enes Karić, dr. sc. Fikret Karčić, dr. sc. Hilmo Neimarlija, dr. sc. Ferid Muhić,

dr. sc. Dževad Hodžić i hfz. Aziz Alili

Mirsad Bakšić, Idriz ef. Bešić i Smajo Tataragić

Akademik Enes Karić, dr. sc. Hilmo Neimarlija i dr. sc. Ferid Muhić

Dr. sc. Fahrudin Novalić, Arslan Muslić, Orhan Jatić, Hajro Ramadanović, Senahid Dubravić, Mithat Muzurović, Sulejman Čičić i Mujaga Mehić