ČASOPIS OGRANKA MATICE HRVATSKE BIZOVAC BROJ 23, GODINA XI, 2013.

ISSN 1334-8892

Snim

io: S

rećk

o Vu

kovi

ć

Čestit Božić Čestit Božić i sretna Nova godinai sretna Nova godina

2

Božić bez tebeDrugi put zvona zvone u tihu noćBadnja je večer i sve je kao u snuHladan mi vjetar kaže da nećeš doć’Pahuljama piše tvoje ime po tlu

A snjegovi bijeli na mom prozoruTamjan, zlato i ova pjesma pastiraNe znače mi ništa kada ti nisi tuKomu da pružim ruku ljubavi i mira

Još jedan Božić bez tebe dolaziA ja se pitam gdje si sada tiJesi li sama kao sada jaI tko ti Božić prvi čestita

Još jedan Božić bez tebe dolaziGdje li si sada da te zagrlimDahom ti grijem ruke k’o nekadaU svetoj noći bijelog Božića

A snjegovi bijeli na mom prozoruTamjan, zlato i ova pjesma pastiraNe znače mi ništa kada ti nisi tuKomu da pružim ruku ljubavi i mira

Još jedan Božić bez tebe dolaziA ja se pitam gdje si sada tiJesi li sama kao sada jaI tko ti Božić prvi čestita

U Božićno jutro kroz prozor gledamProlazi Božić bez tebe još jedan

Dalibor Cvetković

Krist će nam doćiS buđenjem jutra i snivanjem noćiRađao se dan kad Krist će nam doćiNa pučini svjetlost s tisuću bojaKrist je snaga bez mjere i brojaS neba je sišaoI s nama je bioIza božanstva nije se krioNe bojte se KristaNije on strah ni kletvaOn je nada, radost i dobrota svijetaOn je ljubav, on je srećaZa nas je podmetnuo svoja plećaRodio se u dječjem plačuSa suzom otopio oštricu na mačuOdagnao je tamu i vratio svjetloZasjalo je sunce na tlo nam svetoČovječe, sretan budiI s osmjehom Krista ljubiS buđenjem jutra i snivanjem noćiRađao se dan kad Krist će nam doći

Ivan Erić

i sretnu Novu godinu želi vami sretnu Novu godinu želi vamBlagoslovljen BožićBlagoslovljen Božić

doćoć

ruuruiraraaumimiraa

aa

ruruiraraaauumimiraraa

ddammamm

vvvetettetkokokokoviviviviv ćććććć

ppp jjKrKrKrKrisisist t t jejee snanaagagaga bbezz mmjejeerererere iii bbbSSSS nenenen bababa jje e sisisišašašaaoooI I I s s nanamama jjje e e bibibiooooIzIzIza a a bobobob žažažansnsnstvtvtvt aa aa ninijeje ssee krkrrioioiNeNeNeN bbbbojojojtetet sssse e e KrKKrrrisisisistatatataNNiNiNijejee ooon nn sts rarah h ninini kkkkleleeletvvtvvaaOnOnOnOn jjje nanan dada, , raradodoostststs i ddobobroOnOnOn jjeeee ljljububu avav, , ononon jjjje e ee srsrsrsrećećećećaaZaZaZZa nnnnasa jjjje ee popop dmdmmmetetetetnunnun o o svsvojojjjRoRoRoRodididiio o o o sesese uu ddjeječjčjč ememm ppplalalačučučuSaSaSaS ssssuzuzuzu omomom oootoot pipio o ošošštrtricici uuu nnnOdOdOdagagagnananaooo jejeje tttamammu u u i i vrrrvraaatatioioo sssZaZaZasjs alalalo oo jejeje ssunununcecce nnna a a tltltltloo oo nanan mmČoČoČoČ vjvjv eče e,e, sssrereetat n n bububuuddidididI IIII s s oso mjmmjehehehehehomom KKririiststa a ljljububbiiiiSSS bububuđeenjnjnjememm jjututrara ii ssninivavaanjnjnnRaRaRađađađaao sese ddanan kkkadad KKKririststt ćće e

3

RIJEČ UREDNIKA

red nama je Božić, a već tradicionalno, jedanaestu godinu za redom, na vaš prag dolazi i novi broj vašeg i našeg časopisa Matko. Nadamo se da će vam i ovaj broj sa svojim brojnim zani-

mljivim prilozima biti drag poklon koji će vas zabaviti i s kojim ćete se rado družiti. Zanimljivo je da je Matko rado čitan ne samo u Bizovcu već i u mnogim drugim mjestima Lijepe Naše, a čitaju nas i u Njemačkoj, Švedskoj, Austriji, te u dalekoj Australiji, Novom Zelandu i Kanadi. Drugim riječima, svuda gdje ima Bizovčana, a preko Matka saznajemo kako nas ima svagdje po svijetu.Žao mi je što ovdje ne mogu govoriti samo o lijepim stvarima jer, iako je vrijeme došašća, malo tko se uistinu raduje. Socijalne razlike u našemu društvu sve su veće. S jedne strane su bogati i bahati pojedinci kojima nikad dosta, a s druge strane sirotinja koja nema za osnovne životne po-trebe. Najveća je kriza morala koja je poput pošasti zahvatila sve pore našega društva. Mladi, na kojima svijet ostaje, bez posla su, a od ono malo zaposlenih, rijetko tko će doživjeti mirovinu jer, eto, umirovljenici su teret za ovo društvo. U vrijeme krize i nestašice najviše je pogođena kultura i na njoj se najviše nastoji štedjeti jer to je nešto bez čega se može - kako misle oni kojima nije stalo ni do čega, nego samo do punjenja vlastitih džepova. Nedavno uvedeni porez na knjigu još jedan je dokaz gluposti i bahatosti pokvarenih političara koji su Hrvatsku svojim „mudrim“ odlukama doveli na prosjački štap.U magli kroz koju idemo kao guske, Matko je žižak koji još uvijek tinja i dašak radosti u sveopćoj depresiji što nas sve više stišće poput okova. U današnjoj slobodnoj i neovisnoj Hrvatskoj koju smo toliko željeli i za koju su mnogi dali svoje živote, ne osjeća se radost čak ni sada u vrijeme darivanja. Kako biti sretan kada je neizvjesnost sve veća, kako biti zadovoljan kada neki među nama nemaju ni za kruh i sve se svodi na puko preživljavanje. Neki se pak s pravom pitaju treba li trošiti novac na tiskanje Matka i dijeliti ga besplatno? Isti ti misle kako ga trebamo prodavati i na taj način vratiti uložena sredstva jer, eto, živimo u kapitalizmu i sve ima svoju cijenu, pa tako i Matko. Međutim, uredništvo ovoga časopisa drugačijeg je mišljenja. Nas nekolicina koji Matka i dalje uporno stvara-mo iz broja u broj, dio toga zanosa i daška radosti dijelimo sa svima vama koji ga čitate. Posebno nam je zadovoljstvo što dio naše radosti stvaranja možemo osjetiti kada vam Matka o Božiću ili Uskrsu dijelimo na vašem pragu. Iz broja u broj uvijek kukamo da nas je malo i pozivamo nove suradnike pa nam je to valjda prešlo u naviku. Ovog puta moramo sa zadovoljstvom reći da nas je svakim brojem sve više. U ovom broju s nama je još nekoliko novih suradnika, a što nas više ima, postajemo zanimljiviji i sadržajniji. Ovaj broj zaista ima niz zanimljivih članaka i vjerujem kako će vam biti drag božićni poklon.I na kraju ovoga uvodnika, u očekivanju najvažnijeg katoličkog blagdana obitelji - Božića, ostaje mi da vam u ime nakladnika Matka, uredništva i svih suradnika te u svoje ime, poželim čestit Božić i sretnu Novu godinu!

Urednik

I M P R E S S U M

Časopis Ogranka Matice hrvatske u Bizovcu

Broj 23, godina XI, 2013.

NakladnikOgranak Matice hrvatske Bizovac

Kralja Tomislava 89, 31222 Bizovace-mail: mh.bizovac@gmail.com

Telefon: 098 9458695

Glavni i odgovorni urednikVjekoslav Đaniš

UredništvoŽeljko Erić

Zrinka BlaževićŽeljko Labaš

Vjekoslav Đaniš

LektoricaTajana Domanovac

Suradnici u ovom brojuSrećko VukovićAnica UremovićRužica AntolovićNikolina MandićAnte Lovrinčević

Hilda ČapoSvjetlana KarlovićTanja Drašković

Dalibor CvetkovićAntun Novoselić

Milan LadišićIvan Erić

Ivica BakovićŽeljko Pljukavec

Darko Getz

Fotografi je u ovom brojuSrećko Vuković

Damir Tabak

Prijelom i tisakGRAFIKA d.o.o, Osijek

Bizovac, prosinca 2013.

Ovaj broj časopisa je besplatan

Naklada 1500 primjeraka

ISSN 1334-8892

Božić dolazi...P

4

INTERVJU

dr. sc. IVICA ŠOLA

aš sugovornik dr. sc. Ivica Šola, novinar je i kolumnist “Glasa Slavonije”, čiji tek-

stovi i brojni medijski nastupi privlače izni-mnu pozornost hrvatske javnosti. U svojim kolumnama ne ustručava se iznenaditi origi-nalnim pristupom temi. Ne odabire ni jednu stranu, pa se i ne nastoji nikome svidjeti. Za-pravo, njegova strana je pokušaj da se prona-đe pravi odgovor i prava dijagnoza aktualnoga političkog i duhovnog trenutka u Hrvatskoj i svijetu. Autor je knjige “Teološka bilježnica - svijet kroz teološke oči”. U svojim kolumnama i javnim nastupima često razobličava pozadi-nu sve češćih i sustavnih napada na Cr-kvu. Voditelj je katedre medijske kulture na Odjelu za kulturologiju Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku. Za ovo bremenito, ali i predbožićno vri-jeme, učinio nam se nekako najboljim sugovornikom.

Bili ste svećenik a onda ste odlučiti na-pustiti svećenički poziv. Koji su razlo-zi bili presudni za ovu vašu, vjerujem, tešku životnu odluku?

– Svaki čovjek ima životne krize u koji-ma donosi teške odluke, odluke koje se ne donose samo razumom, već i srcem, odluke koje prije nego što se donesu, te-meljito proplaču. Budući da se radi o na-jintimnijim odlukama uma i srca, samo besraman čovjek o njima razglaba u jav-nosti, radi striptiz od svoje duše. Iako je ta striptiz kultura nazvana “publiciranje privatnosti” postala raširena pojava, pa i biznis, dozvolite da svoje intimne muke i radosti zadržim za sebe i one kojih se to izravno tiče i s kojima sam ih donosio ili im priopćavao razloge. No i prije i poslije odluke ja sam isti vjerni - grešni sin matere Crkve koju volim, možda, više nego prije, što sam zreliji i iskusniji, a možda i pametniji, usrećen i oplemenjen dodatno milošću očin-stva. Više od rečenog bilo bi nepristojno, a ne što mi je to, ili ljudima općenito, neka tabu tema.

Poznato je kako ste društveno jako angaži-rani. Je li teško biti kršćanin u svijetu, na neki način biti savjest svijeta? Može li kr-šćanin opstati u svjetovnosti?

– Ni teže ni lakše nego bilo kojem drugom čovjeku koji ima formirane stavove koje je spreman preispitivati i smatra da su oni ute-meljeni u istini, u njenom slobodnom traže-nju. Općenito, ne volim žrtvizam, ajmekanje nad sobom uslijed nerazumijevanja “zlog svi-jeta” jer je sasvim prirodno biti osporavan, a

za kršćanina ponekad i progonjen, to mu je u “opisu posla”. Ja sam takve naravi da mi je po-lemika, kao i dijalog, put istinovanja u plural-nim društvima. Kršćanin može opstati samo ako, uz pretpostavku vjere, puno istražuje, čita, druži se s onima koji drugačije misle, dovodi se u pitanje, ako se ne zatvara u geta i žrtvizam, ako proniče putove i stranputice vlastite kulture i ima ponekad petlje da “po-litičku korektnost” ne šljivi pet posto kada se ona pretvori u opsjenu, u gaženje dostojanstva i zdrave pameti.

U zadnje vrijeme u medijima se dosta spo-minje novo jednoumlje. Što je to?

– Nakon pada Berlinskog zida francuski Le Monde je izbacio sintagmu “novo jednou-mlje” za svijet u kojem će se govoriti da odre-đeni društveni procesi, pogotovo neke stvari na području ekonomije (pobožanstvenjenje tržišta bez ikakvog izvanjskog regulatora), “nemaju alternative”. Na političkom području novo jednoumlje najbolje oslikava baš gore spomenuta sintagma “politička korektnost” u kojoj nije bitno je li nešto istinito ili lažno, već je li “in”, je li politički oportuno i pristojno. Da ne teoretiziramo, ovo što se događalo oko zadnjeg referenduma je školski primjer novog jednoumlja u kojem su SVI mediji, SVE tzv. nevladine udruge i službena politika verglali istu mantru.

Omiljeni ste kolumnist u nekoliko medija. Gdje crpite inspiraciju i kako nalazite vre-mena za sve?

– To da sam “omiljen”, to mi je prva vijest. Ne zamaram se “omiljenošću” niti “neomiljeno-šću”, postao sam nalik onom dimnjaku iz Ba-laševićevog Namćora (“kao odžak star i garav, puno dima je kroz mene prošlo...”). Nakon dva desetljeća javnog izlaganja otupite i na po-hvale i na pokude, pri čemu bi bilo preuzetno tvrditi da ih ne uzimate u obzir u smislu pre-

ispitivanja. Zato više volim kritike, bez obzira kakve bile, pomažu mi, pa i in-spiriraju. Kao i ljubav prema domovini. A što se vremena tiče, dnevno spavam u prosjeku pet – šest sati, pogotovo kako su mi se rodili sin i kći, oni određuju vri-jeme, oko njih se sve vrti, kad oni “dopu-ste”, onda se rade “druge stvari”.

Vrlo ste aktivni u kampanji građanske inicijative „U ime obitelji“. Prema Va-šem mišljenju, hoće li kršćanski način života i borba protiv duha sekularizi-rane Europske unije donijeti pobjedu ili poraz Crkvi u Hrvata?

– Treba zaboraviti konstantinovski mo-del kršćanstva, Crkva u današnjem eu-ropskom društvu nije više kod kuće, ona je podstanar. Toj činjenici treba prilago-diti i kršćansko i kršćaninovo djelova-nje u 21. stoljeću u kojem ćemo iznova morati naučiti trpjeti, a ne viktimizirati se. To novo stanje ne gledam u kontek-stu pobjede ili poraza, trijumfalizma ili agonije, već kao prostor novih, nesluće-nih mogućnosti za kršćanstvo pri čemu

će hrabrost postati temeljna krjepost. Ne dati se zastrašiti, pa ni svojom grješnošću i vjerom često bremenitom sumnjama. Sve ono što je pokazano kroz inicijativu “U ime obitelji”, hrabro, tolerantno, kompetentno i odvažno. No ako se ova pobjeda pretvori u trijumfali-zam i medijsku nametljivost, u iskakanje iz paštete, mogli bi se postići loši efekti. Zato sada, nakon uspješne “akcije”, treba se povući u kontemplaciju... barem što se najisturenijih lica Inicijative tiče. Eto mog savjeta...

Vrlo ste glasni i daleko se čuju Vaši jasni kr-šćanski stavovi glede cjelokupne društvene situacije u nas, kao takvi vjerojatno imate i „neprijatelja“?

– Najveći svoj neprijatelj oduvijek sam bio ja sam. Nedovoljna informiranost, prebrzi za-ključci, krive procjene procesa i ljudi, manjak relevantne literature, više pisati nego čitati... toga se bojim i čuvam. “Neprijatelja” mi ne

Moramo iznova naučiti

dr. sc. Ivica Šola

N

5

INTERVJU

manjka, to je logičan nusproizvod iznošenja stavova.

Crkva u Hrvata u vrijeme komunizma bila je utočište i vodilja hrvatskog naroda, a ta ista Crkva danas kao da je posustala, uto-pila se u obilju i konformizmu i najviše se bavi sama sobom!?

– Ne bavim se biskupima i hijerarhijom. Do-voljno sam, smatram, zreo da bih se kao kato-lik u društvu postavljao bez “tutora”. Imamo doktrinalni okvir i prebogati polog tradicije koji je izvor za mišljenje i djelovanje u slo-bodi i istini. Crkva postaje takva “utopljena u konformizmu” kada se uplaši vlastite slobode, onda su logični ishodi autoritarnost ili kon-formizam. To je korijen svih problema Crkve, kada se uplaši ili zbuni nad vlastitom slobo-dom i istinom, kada dobije kompleks pred “svijetom”.

Je li Katolička crkva pod vodstvom pape Franje spremna na novi iskorak i poslanje?

– Papi Franji mediji čine medvjeđu uslugu, to-vare mu teret koji on kao on ne može iznijeti, šire sliku o njemu u kojoj se vjerojatno ni sam ne prepoznaje, nadam se da se u svemu što je stvorio oko sebe neće pogubiti, da ga “ne bu zelo”, kako vele Zagorci. Prerano je još za neke ozbiljnije ocjene.

U Vašim tekstovima vidljivo je kako prati-te i strane medije. Kada to stignete i koliko Vam glas izvana pomaže kako biste zaokru-žili i formirali svoje stavove?

– Zatvoriti se samo u hrvatski medijski pro-stor znači kastrirati si duh, pogotovo što su naši mediji, od komentara do drugih sadr-žaja, daleko ispod standarda zapadnih medija sa zabrinjavajućom obrazovnom strukturom novinara. Više doktora znanosti radi u nje-mačkom tabloidu Bild nego u cijelom hrvat-skom medijskom prostoru i Hrvatskom novi-narskom društvu. Stavove, ipak, ne formiram samo prema medijima, bili oni domaći ili strani, već na temelju puno šireg dijapazona nemedijskih izvora i kompetentnih osoba.

U svojim nastupima orijentirani ste prosla-vonski. Gdje vidite našu lijepu Slavoniju i ljude u njoj u skoroj budućnosti?

– Orijentiran sam proslavonski, ali kroz pro-hrvatsku i proeuropsku perspektivu. Najveći problem Slavonije i Baranje (živim u Bilju) su političari i političke stranke u kojima je lojal-nost važnija od kompetencija. Slavoniju i Ba-

ranju, kao i Hrvatsku uostalom, može izvući samo nova generacija političara kakvih nema na vidiku. Neki se pomaljaju, ali ne želim ih imenovati jer bih mogao biti krivo shvaćen, da plediram za određene političke opcije, no kada su interesi ovoga kraja u pitanju svi bi oni trebali biti “jedna stranka”, a to nije tako, kao u slučaju Istre.

U jednom je svom nedavnom intervjuu Hr-voje Hitrec rekao da je nedavno u Vukova-ru u Koloni sjećanja bilo dvije kolone i to jedna prava i jedna peta. Kakav je vaš stav prema pravima nacionalnih manjina i o politiziranju uvođenja ćirilice u Vukovaru?

– Europski standard dvopismenosti je 50 posto, naš je 30 posto. Ne samo u slučaju na-cionalnih manjina, već i religijskih, Hrvatska je od svih europskih država najšire ruke, mi i islamsku zajednicu fi nanciramo iz držav-nog proračuna. To su činjenice. Unatoč tome, aktualna vlast svoj narod prikazuje kao neto-lerantan, iako smo integrirali i prihvatili čak i ljude koji su u prošlom ratu rušili oružjem naš ustavno – pravni poredak. Gdje još ima takve velikodušnosti pobjednika!? Sve je to sada okrenuto naopako, klasične zamjene teza. Kao kruna takve ljevičarske demagogi-je došlo je silovanje ćirilice u Vukovaru. Ova vlada ponaša se kao da su sektaški aktivisti, a ne političari, kao da im odgovara sustavna destabilizacija zemlje uslijed gospodarske ne-uspješnosti koju time žele sakriti. Umjesto da provode dalje projekt europske Hrvatske, oni provode projekt Bivše Jugoslavenske Republi-ke Hrvatske (BJRH), koji bi bio točniji naziv za aktualnu Hrvatsku.

I jedno pitanje iz konteksta vaših Autsaj-derskih bilješki: je li stvarno najvažnije tko s kim spava?

– U Francuskoj je u 19. stoljeću nastao naziv “pornokracija”, vladavina kurtizana, odnosno ljubavničke mafi je u državnim institucijama i vlasti. To nije bizaran problem, već stvar koja utječe na kadroviranje, zapošljavanje, raspo-djelu, pa i krađu novca. Okrenite se malo oko sebe, u svom gradu, selu, radnom mjestu...

Kako je u javnosti primljena vaša knjiga kolumni “Teološka bilježnica - svijet kroz teološke oči” i planirate li uskoro objaviti novu knjigu?

– Prodano je preko 1000 primjeraka, ali nije ušla na “top liste”, a te godine jamačno je bila jedna od najprodavanijih publicističkih knji-ga. Upravo sam izdao fi lozofsko – teološku studiju namijenjenu mojim studentima pod naslovom “Pareyson, Levinas i etike konač-noga. Ususret novopoganstvu”. Ona je ipak namijenjena užoj, stručnoj i znanstvenoj pu-blici. U pripremi je i treća knjiga koja se bavi razmeđima religije i kulture. Naslov još nisam odredio.

Što biste na kraju našeg razgovora, uoči Bo-žića, poručili čitateljima Matka?

– A što drugo doli poželjeti čestit Božić i bo-lju narednu godinu. S manje ideologija, a više kruha i posla.

Razgovarali: Zrinka Blažević Vjekoslav Đaniš

trpjeti !

Ivica Šola na jednom od brojnih predavanja

PO ŽUPAMA ĐAKOVAČKOOSJEČKE NADBISKUPIJE

6

ako je već objavljeno u jednom od prošlih brojeva Matka, u razdoblju

od tri godine (od 2009. do 2011.) obišao sam kompletno sve 153 župe naše Đakovač-ko-osječke nadbiskupije i bio svaku nedjelju u drugoj župi na nedjeljnim misnim slavlji-ma. Bilo mi je to izuzetno bogato duhovno iskustvo, kao i prigoda da upoznam detaljni-je i cijelu našu Slavoniju, Baranju i zapadni Srijem, a svojom nazočnošću na svetim mi-sama u tolikom broju župa, imao sam milost i čast upoznati i specifi čnosti svake od župa. Tako mi je pripala čast da opišem neke od župa, odlučio sam da prostor u ovom bro-ju Matka iskoristim za detaljniji opis nama susjednih župa: Ladimirevci, u čijoj sam župnoj crkvi Uzvišenja Svetoga Križa bio na nedjeljnom misnom slavlju dana 11. rujna 2011., te Petrijevci, u čijoj sam župnoj crkvi svetoga Petra apostola bio na nedjeljnom mi-snom slavlju dana 14. studenog 2010.

Prvo spominjanje župe i crkve na ladimire-vačkom području bilo je 1332. godine, kada se u crkvenim popisima spominje župa i crkva svetih Kuzme i Damjana. Iz tadašnjih izvora se saznaje da je crkva bila građena od pečene opeke i nalazila se na današnjemu starom ladimirevačkom groblju nedaleko od nestalog sela Kuzminci. Župa je u to vrijeme spadala zajedno s okolnim župama u Osu-vački arhiđakonat Pečuške biskupije.

Spomenuta crkva, zajedno sa župom, opstala je tijekom nadolazećih stoljeća jer se spomi-nju krajem šesnaestoga stoljeća u osmanlij-skim poreznim popisima, a u sedamnaestom stoljeću imamo brojna svjedočenja papin-skih vizitatora koji tada obilaze ove krajeve želeći obnoviti i učvrstiti vjeru ovdašnjih vjernika. Tako je ovu župu pohodio u dva navrata i poznati isusovac Bartol Kašić koji je posvjedočio da je ovdašnja župa jedna od rijetkih preostalih katoličkih župa u ovome dijelu Slavonije koja ima svojega župnika iz redova biskupijskoga svećenstva i zidanu cr-kvu.

U smutnjama i ratovima koji su počeli na ovdašnjim prostorima župa je ostala bez svećenika nakon 1664. godine. Tada su zbog teškoga haranja krimskih Tatara po Slavoniji i Srijemu napušteni svi okolni zaseoci i nji-hovo stanovništvo se povlači u Ladimirevce koji su u okruženju bara, vodotoka i mo-čvara, te odmaknuti od carske ceste, pružali kakvu-takvu sigurnost. U Ladimirevcima je tada postojala jednostavna drvena bogomo-

lja bez zvonika i omazana blatom posveće-na svetom Petru apostolu (prema vizitaciji iz 1738. godine), koja je spadala pod župu u Petrijevcima i u kojoj su župnici bili fra-njevci. Franjevci su 1754. godine promijeni-li dotadašnjeg titulara crkve i odredili da je crkva od tada posvećena franjevačkom svecu svetom Petru Alkantarskome.

Ovdašnje župe spadaju pod nadležnost Za-grebačke biskupije početkom osamnaestoga

stoljeća, ali su nakon razgraničenja među biskupijama koje je proveo kardinal Kolonić 1733. godine zbog tradicije opet potpale pod biskupsku vlast pečuških biskupa. Istovre-meno počinje potiskivanje franjevaca iz ov-dašnjih župa i njih sve više zamjenjuju svje-tovni svećenici Pečuške biskupije (petrovci).

Od strane ovih biskupa 1789. godine podu-zeta je u Valpovštini velika reorganizacija župa i tada se u Ladimirevcima uspostavlja Župa Svetoga Križa s fi lijalom u Bizovcu. Naime, nakon 1871. godine kada su franjev-ci većinom vraćeni u samostane, Pečuška biskupija promijenila je titulara crkve u La-dimirevcima posvećujući istu Svetom Križu, pa je prema titularu ladimirevačke crkve i novoformirana župa dobila naziv.

Biskupijskim dekretom iz 1802. godine, već nakon desetak godina župa je pravno, a 1810. godine i praktično preseljena u Bizovac u kojemu je podignuta nova crkva posvećena svetom Mateju evanđelistu. Istovremeno je trošna, blatom omazana ladimirevačka crkva biskupovom odlukom bila zatvorena za bo-goslužje. Tako ladimirevačka crkva postaje fi lijalom bizovačke župe. Ladimirevcima je obnovljen status župe nakon gotovo dvjesto godina (3. kolovoza 1994. godine) pod na-zivom Uzvišenja Svetog Križa čiji se crkveni god svetkuje 14. rujna. Župi je od 22. srpnja 2002. godine priključena fi lijalna crkva svete Marije Magdalene u Marjančacima.

Kuzma, Toma i Jakov spominju se u starim popisima iz 1332. do 1335. godine kao žu-pnici crkve svetih Kuzme i Damjana, dok turski porezni deft er (popis) iz 1579. godine, spominje da u Kuzmincima živi «Ištefan sve-ćenik» i «pop Pavišev». Don Martin iz Kap-tola bio je župnik iste župe 1660. godine, dok je prvi župnik u Ladimirevcima bio 1789. godine Petar Leaković iz Bošnjaka.

Od stare crkve svetih Kuzme i Damjana ostali su samo ostaci zidova te je početkom devetnaestoga stoljeća srušena i materijal je ugrađen u novu crkvu Uzvišenja Svetog Kri-ža koju su Ladimirevčani gradili od 1803. do 1815. godine. Naime, gubitak župe i bisku-pova zabrana bogoslužja u dotrajaloj crkvi, potaknuli su ovdašnje vjernike da izgrade novu crkvu kojoj su 1827. godine dogradili sakristiju, a 1829. godine je sredstvima naro-da i oslikana. Navedena crkva je tijekom go-dina više ili manje popravljana i održavana, ali je tek u razdoblju 2000. do 2006. godine potpuno rekonstruirana i dograđena novcem vjernika i biskupije.

U Ladimirevcima je rođeno pet svećenika: Grgur Odobašić, rođen 1. travnja 1747. go-dine, zaređen 11. siječnja 1775. godine, du-

Župna crkva Uzvišenja sv. Križa u Ladimirevcima

Glavni oltar župne crkve u Ladimirevcima

Župa Ladimirevci

K

PO ŽUPAMA ĐAKOVAČKOOSJEČKE NADBISKUPIJE

7

gogodišnji župnik u Marijancima; Fabijan Parmačević, rođen 1788. godine, zaređen 2. travnja 1805. godine, župnik u Osijeku; Fra-njo Hlobik, rođen 15. kolovoza 1906., mladu misu slavio je 21. travnja 1929. godine, umro mučeničkom smrću 1945. godine; Josip Ćuraj mladu misu slavio je 1974. godine, te Matej Glavica rođen 26. svibnja 1983. godi-ne, mladomisnik 6. srpnja 2008. godine.

Vlastitim sredstvima i radom sami vjernici su u razdoblju 1989. do 1994. godine izgra-dili novi župni stan i time stvorili uvjete za povratak župe u mjesto.

Kada je uspostavljena Župa Uzvišenja Svetog Križa 1994. godine, za upravitelja je došao prognani župnik iz Berka Borislav Romić, a od 2. kolovoza 1998. godine Ladimirevci imaju prvog župnika novoobnovljene župe, Franju Bodonjija.

Župnu crkvu u Petrijevcima, kojoj je naslov-nik sveti Petar apostol, započeo je graditi barun Petar Antun Hilleprand od Prandaua godine 1754. u kasnobaroknom slogu. Jed-nobrodna je građevina i završava polukruž-nom apsidom. U vrijeme gradnje župom je upravljao franjevac Antun Stanković. Crkva je izgrađena dosta brzo, a imala je pet olta-ra: glavni oltar svetog Petra i četiri pobočna: svetog Nikole, svetog Josipa, Žalosne Gospe i Svetog Križa. Sve, osim oltara svetog Petra, preneseno je iz postojeće crkve svetog Nikole koja je nedugo zatim, premda je bila još gra-đevinski dobra, srušena.

Unutrašnjost crkve obnovljena je 1795. godine. Nabavljena je nova slika sv. Pe-tra (pretohdnica današnjoj), djelo Josipa Scheichera iz Osijeka (Donji grad), novi tabernakul, propovjedaonica i ispovjeda-onica, a malo kasnije i orgulje. Godine 1900. nabavljen je za crkvu kip svetog Antuna Padovanskog, a darovao ga je mještanin Antun Šimoković. Godine 1930. crkva se opet temeljito obnavlja. Slike je izveo Franjo Horvat iz Maribo-ra, a oltare obnovio Miloš Hohnjec iz Celja. Troškvi su bili 90.000 tadašnjih dinara. Polovica troškova namirena je od oporučne ostavštine pokojne Adele Cvitić-Rozgonyi, a ostatak se sakupio u župi.

Uz župnu crkvu i danas stoje tri kame-na križa. Na srednjem je raspeti Krist. S njegove desne i lijeve strane razapeta su, kako to opisuje Evanđelje, dva razbojni-ka. Križevi su postavljeni 1795. godine.

Crkva je nepromijenjena od svoga početka do danas po svom vanjskom liku i sadržaju. No, njezina unutrašnjost se tijekom stoljeća mije-njala iz različitih razloga. U crkvu se ulazi s pročelja, “kroz zvonik”, kako je to vrlo često u baroknim crkvama. Crkva je jednobrodna s polukružnom apsidom na gornjem dijelu, a

krasi je šest oltara: glavni u svetištu (apsidi), posvećen svetom apostolu Petru. Na tom ol-taru je raskošni tabernakul, ukrašen brojnim anđelima, stiliziranim svijećnjacima i drugim baroknim ukrasima. U dnu apside je velika slika koja sadrži poznati evanđeoski prizor: Isus predaje znakove vlasti - ključeve - aposto-lu Petru. Sliku je godine 1859. radio priznati osječki slikar Franjo Pfalz, a darovao crkvi Tomo Bukovac.

Sadašnji župnik Župe Petrijevci je Jure Krešo koji je na tom mjestu od 2004.godine, kada je zamijenio dotadašnjeg župnika Marka Peuli-ća, raspoređenog u Župu sv. Nikole Tavelića u Županji. Župi Petrijevci pripada i fi lijalna cr-kva svete Kate u Valpovačkoj Satnici.

Župna crkva u Petrijevcima je kao cjelina pod službenom zaštitom konzervatora. Osim toga, pod zasebnom su konzervatorskom zaštitom pojedinačno: glavni oltar s tabernakulom, sli-ka svetog Petra apostola, slike svetog Nikole i svetog Josipa, pokaznica, relikvijar (oblikom sličan pokaznici) sa svetačkim relikvijama, hrastova klecala te stare matične knjige i “Sta-tus animarum” župe.

U tijeku Domovinskog rata, naseljava se u Petrijevce dvadesetak izbjegličkih obitelji iz bosanske Posavine. Istodobno, u Petrijevcima grade svoje domove i mnoge mlade obitelji iz Osijeka te dnevno putuju na posao u Osijek.

Župa Petrijevci danas broji oko 2500 župljana. Manji dio odraslih ne sudjeluje u redovitom vjerskom životu župne zajednice. Nedjeljom i blagdanima u župi su tri svete mise, a u crkvu dolazi oko 30 posto župljana. No, na školski vjeronauk i na župnu katehezu – to znači na pouku o vjeri i pripravu za prvu pričest i krizmu – idu sva školska djeca. Trenutno je u osnovnoj školi oko 250 učenika. Broj rođene djece opada, a raste broj umrlih župljana. Pri-mjerice, godine 2003., kršteno je 26, a umrlo je 47 osoba. Broj stanovnika, međutim, raste budući da se u mjesto doseljavaju mlade obi-telji. U obzir treba uzeti i činjenicu da se od mještana koji su sedamdesetih godina otišli na rad u Njemačku, u župu vratio samo ma-nji dio. Uz redoviti župnički rad posebno se nastoji u župljanima potaknuti zajedništvo i prijateljstvo. Zato se organiziraju mnoga za-jednička hodočašća po Hrvatskoj i po Europi. Na takvim putovanjima ljudi se upoznaju, a istodobno upoznaju kršćanstvo u drugim kra-jevima i zemljama.

Ivica Baković

Župnu crkva sv. Petra apostola u Petrijevcina

Glavni oltar župne crkve u Petrijevcima

Župa Petrijevci

8

RUDNA BOGATSTVA

oš su stari Rimljani, dok su se brčkali u ra-znim toplim izvorima diljem Panonije,

razmišljali da se „bogovi“ podzemlja nečim bave. Pojavom kršćanstva „bogove“ su zamije-nili „sotona“ i njegovi vragovi koji stalno ne-što kuhaju, u prilog tome išla je činjenica da svi topli izvori „po žveplu smrde“ (smrde po sumporu). Pojava izbijanja plina i naft e iz ze-mlje izazivala je još veće podozrenje. Najstari-ji zapis o naft i na području Hrvatske nađen je u knjizi P.A. Matthioli „Commentarii in sex libros Pedacii Discoridis Anazarbei de Medica materia“ iz 1565 godine. Crno-smeđa gusta tekućina specifi čnog, snažnog mirisa, relativ-no teško zapaljiva, a kad se zapali gori čađa-vim plamenom, opis naft e koja se tada naziva-la pissasfalt pa se taj naziv koristio u 18. i 19. st. u djelima putopisaca. Godine 1774. talijan-ski putopisac Alberto Fortisa najvjerodostoj-nije opisuje jedan rudnik pissasfalta u Dalma-ciji u djelu „Put po Dalmaciji“. Sama riječ „naft a“ dolazi od perzijskog nafada-znojiti se, riječ je u naše krajeve došla vjerojatno s vojni-cima Aleksandra Makedonskog koji je oboža-vao noću sjediti i promatrati zapaljene izvore naft e u Perziji (današnji Iran). Kod nas se da-nas koristi naziv ugljikovodici. Sirova naft a je ugljikovodik u kapljevitom stanju pri normal-nom tlaku i temperaturi, 1 barr, 15 ºC. U pli-novite ugljikovodike ubrajaju se naft a i plin, u kapljive i polukapljive spadaju naft a, zemni katran, smole, u krute ili čvrste fosilni ugljeni, bitumenozni škrljici, asfalti, ozokerit - zemni

vosak. Je li naft a organskog ili anorganskog podrijetla nitko još nije u potpunosti odgovo-rio i Nobelova nagrada još uvijek čeka sretni-ka. Dragutin Hirc, „Prirodni zemljopis Hr-vatske“, Zagreb 1905., na str. 110 opisuje kako je u XVIII. st. istraživana pojava koja upućuje na pojavu naft e ili zemnog plina. „Pravu znanstvenu ekspediciju poduzeše profesori Piller i Mitterpacher, koji su iz Budimpešte bili poslani da istraže čudnu pojavu podze-mne vatre koja je u selu Eminovci kod Požege opetovano tajanstvenim načinom zapalila zgrade. Svoja istraživanja objelodaniše u djelu „Iter per posseganam Sclavoniae provinciam mensibus junio et julio 1782. suseptum a Mat-hia Piller et Ludovico Mitterpacher etc. Budae 1783.“ Podatke o nalazištima naft e u našoj ze-mlji može se naći i u starijoj stručnoj literaturi (Vukatinović, Zepharovich, Stur, Koch i dr.), a fundamentalno znanstveno djelo i danas teš-ko dostupan bibliografski priručnik za prou-čavanje rudnog blaga Lijepe Naše je knjiga Mije Kišpatića „Rude u Hrvatskoj“ u: Rad JAZU, knjiga 147, Zagreb 1901. Prema dosad poznatim pouzdanim podatcima, najstarije nalazište naft e u Hrvatskoj nalazi se u mur-skom „bazenu“, točnije u Međimurju, samo ime mjesta Peklenice govori u prilog tome (pekl-katran). Geolog grofa Normana, Zimer-man dok mu je tražio zlato, primijetio je da u slavonskim rječicama, potocima ima „čud-nih“ masnih boja. Na našem području jak in-teres za naft u javlja se i između dva svjetska

rata od 1920.-1925. god., a naročito je pojačan pred sam II. svjetski rat. U tadašnjoj Kraljevi-ni Jugoslaviji „Ministarstvo šuma i ruda u Be-ogradu“ dodjeljivalo je koncesije za istraživa-nje naft e uz određeni uloženi kapital. Izdvojit ću nekoliko nama zanimljivih, a to su: pod rednim br. 5 „Amerikansko - jugoslavensko petrolejsko d.d. (Beograd), rješenje od 20.10.1920. br. 7182, kapital 8000 000 din. Ima pravo na 400 istražnih polja – 329 km2, područje Podravine i Slavonije. Red. br. 26 „Promet“, komercijalna i tehnička poslovnica (Zagreb), rješenje od 04.02. 1924. br. 9381 istražuju 12 polja 96 km2, Slavonija – Bačka (predio s obje strane Dunava kod Erduta), ka-pital 1000000 din. Red. br. 27, Rene Meunier i Georges Rupalley, rješenje od 04.02. 1924. br. 365, istražuje 40 km2 Donje Podravine (oko ušća Drave) 1000000 din. Ukupno 31 koncesi-ja za 11342 km2. Osnovno geološko kartiranje napravili su austro-ugarski stručnjaci: Wil-helm Haidinger, osnivač Carskog kraljevskog geološkog instituta u Beču, 1865. godine objavljuje preglednu geološku kartu Dalmaci-je, Hrvatske i Slavonije; Franz Ritter von Hauer tiska geološki profi l od Alpa do Jadrana 1855. te izdaje vrlo vrijednu geološku kartu Austo-Ugarske u razdoblju od 1867. – 1871. godine; Karl Peters piše o slavonskim planina-ma koje smješta u tzv. poznato “Orjentalno kopno”. U 20. stoljeću geološka istraživanja vrše naši eminentni stručnjaci Dragutin Gor-janović Kramberger i njegov nadareni učenik

Ugljikovodici i geotermalno blago BizovcaJ

9

RUDNA BOGATSTVA

Fran Tućan. Pod tim pojmom podrazumijeva se obilazak terena, sakupljanje uzoraka (stije-na, fosila) i ubilježavanje na geološku kartu o kakvim se materijalima radi. Prva stručna istraživanja radili su Nijemci, u razdoblju od 1940.-1942. preko fi rme „Petrolej“ d.d. (dr. J. Mogan i dr. K. Janada), Zagreb (fi rma registri-rana pod red. br. 21 od 23.06.1922. br. 9117) izvršili su regionalna gravimetrijska mjerenja. Gravimetrija je pored sizmike, magnetometri-je, geoelektrike… geofi zička metoda kojom se mjere i interpretiraju fi zikalna svojstva zemlje radi defi niranja geološke građe podzemlja i otkrića ležišta mineralnih sirovina. Od starijih ljudi u Bizovcu sam slušao kako je za vrijeme II. svjetskog rata jedan njemački časnik (fran-cuskog prezimena Jacobs, računač na 177 mm dalekometnim topovima) često šetao poljima i promatrao izmaglicu te pokazivao prema da-našnjim bušotinama i govorio „tu ima naft e“. Časnik nije promatrao izmaglicu, nego djete-linu, naime, odavno je poznato da pojedine biljke drugačije rastu na mjestima gdje ima raznih mineralnih sirovina. Nijemci su prvi počeli proučavati takve pojave kao što su i prvi napravili naft u iz ugljena. Kako navodi gosp. Stjepan Najman, naš najpoznatiji stručnjak za radiesterziju, ing. Jurdana je na poziv „Druš-tva prijatelja starina Valpovo“ izvršio istraži-vanja podzemnih tokova vode i naft e i, izme-đu ostalog, u svom izvješću 18. srpnja 1956. napisao „da se jače nalazište naft e proteže u smjeru od željezničke stanice Ladimirevci prema južnoj strani Valpo-va“ te da „iznad toga mjesta usjevi redov-no slabije uspijevaju negoli na ostalim mjestima gdje zračenja iz zemlje nisu to-liko jaka“. Bizovac se po svom položaju nalazi u istočnoj Dravskoj potolini Pa-nonskog bazena. Panonski bazen je kotli-nasto ulegnuće između planinskih sple-tova Alpa, Dinarida, Rodopida i Karpata. Istočna Dravska potolina omeđena je sje-verno Dravom –Mađarskom, južno Pa-puk - Krndija, rijeka Vuka, zapadno Bilo-gorom i istočno Dunavom. U Panoniji naft e ima od Bečke zavali – Zistersdorf do Vojvodine. Odlukom tadašnje Vlade N.R. Hrvatske od 13.12. 1951. godine, utemeljeno je poduzeće Naft aplin 01.01. 1952. To rudarsko – naft no poduzeće sljedećih će pedesetak godina obilježavati energetski i gospodarski razvoj Hrvatske. Malo je poznata činjenica da tadašnjoj komunističkoj vrhuški u Beogradu nije odgovaralo da Hrvatska ima svoju naft nu kompaniju. U Beograd odlazi delegacija na čelu sa generalom Ivanom Gošnjakom i prezentira J.B. Titu kolika bi korist bila od takvog poduzeća, nakon čega Tito po-država tu odluku. Zagrebačko poduzeće „Geo-

fi zika“ koje je od osnutka Naft aplina bilo jedi-ni izvođač geofi zičkih snimanja za potrebe INA – Naft aplina, 1953. god. radi istraživanja u Baranji, a od 1963. do 1965. u istočnoj Sla-voniji. Najviše se radila metoda refl eksivne seizmike. To je metoda koja se koristi seizmi-čkim izvorom energije, odnosno akustičnog

vala koji napreduje u podzemlje, refl ektira se na plohama različite gustoće i vraća na površi-nu. Generiranje akustičnog vala izvodilo se na razne načine, a standard kroz povijest postaje eksploziv, a kasnije, od 1981. god. vibratori. Detektiranje akustičnog vala na površini i pre-tvorba elastičnog gibanja čestica u električni signal, mjerljivu veličinu, obavlja se u kopne-noj seizmici u geofonima. Taj analogni signal zapisuje se na neki medij, a iz njega je moguće očitati vrijeme nailaska refl ektirane energije na površinu. Zapisivanje refl ektiranog signala na neki medij obavlja se u seizmičkim apara-turama, a vrijeme nailaska refl eksije je mogu-će očitavati u milisekundama. Iz poznatog vremena i poznate brzine moguće je odrediti dubine pojedinih refl ektora podzemlju. Na-kon takvih istraživanja poduzeće Naft aplin počinje 1967. istražna bušenja na području Bizovca. Već prva bušotina smještena gotovo u centru mjesta daje pozitivne rezultate. Dru-ga bušotina, tzv. Bizovac – 2, daleko je veće iznenađenje od naft e na prvoj bušotini. 3. kolovoza 1970. sa dubine od 1862 metra eruptirala je vrela voda temperature oko 90° C. Dok su stručnjaci Naft aplina testirali bu-šotinu, voda se iz bazena za testiranje ispušta-la u kanal. Iako se još službeno nije znalo ka-kva je voda, narod je navalio na kupanje traže-ći spas od raznih bolesti, a u novinama su

izlazile fotografi je kako neki u drvenim bačvama s konjskom zapregom odvoze vodu kući. Općina Valpovo 19. travnja 1974. osniva poduzeće „ Bizovačke topli-ce“. Bizovačke naft ne bušotine geološki su veoma zanimljive, kako se naft a nalazi u raspucanim andezitima smatralo se da polje nije rentabilno za proizvodnju zbog ograničenih bočnih i vertikalnih kolek-torskih karakteristika. Bizovačka naft a ima specifi čnu težinu 0.875 g/cm3. Kako je cijena naft e na svjetskom tržištu rasla, tako se i mišljenje o isplativosti eksploa-tacije mijenjalo. Bušenje i istraživanje je nastavljeno sve do današnjih dana. Naft a iz bušotina se podiže mehaničkom meto-dom, odnosno dubinskom sisaljkom s njihalicom, bušotine su podzemnim cje-vovodom spojene na sabirnu stanicu Štefk ovica gdje se u sklopu pogona Beni-čanci vrši separacija, odnosno odvajanje naft e, plina, vode i nečistoća poput pije-ska. Samo tehnologija bušenja i pridobi-vanje naft e i plina iznimno je zahtjevan i stručan posao, spada u kategoriju najte-žih poslova, a od svakog člana tima traži visoke stručne i psihofi zičke kvalitete. U toku bušenja uzimaju se uzorci stijena za svaki metar, a pojedini intervali se jez-gruju tako da se dobije stupac od cca 9 m

stijene, sve se proučava u geološkom laborato-

Jedna od naft nih bušotina u Bizovcu

Standardni presjek dubinske klipne sisaljke na naft nom polju Bizovac

10

riju na licu mjesta, zanimljiviji uzorci idu u centralni laboratorij, dok se sve jezgre čuvaju u skladištu na Mramor brdu. Na-kon determinacije nabušenog materijala crta se litostratigrafski stup. Litostrati-grafska podjela obuhvaća formalne i ne-formalne jedinice. Formalne jedinice su one koje su prepoznate kao službeni nazivi geoloških jedinica u nekoj državi, a i me-đunarodno. Mogu se koristiti u znanstve-nom i stručnom publiciranju bilo gdje u svijetu. Neformalne litostratigrafske jedi-nice u one koje su prepoznate samo na jed-nom manjem lokalitetu unutar jedne dr-žave, te se vode u geološkim opisima veza-nim uz to područje. Npr. kod nas su najče-šće neformalne jedinice imena proizvod-nih slojeva na ležištima naft e i plina. Ta ležišta se pod tim imenom vode samo na jednom polju, a njihovi nazivi su jasni is-ključivo naft nim geolozima koje rade na tom lokalitetu. Takva imena ne mogu se koristiti izvan stručnih studija jer nisu prepoznata unutar cijele geološke zajedni-ce. Npr. formacija Valpovo član Bizovac. U zadnje vrijeme radi se sve više tzv. koso usmjerenih bušotina pa su i zadnja bušen-ja u Bizovcu rađena tom metodom u cilju da se zahvati što više produktivnog sloja. Laički objašnjeno, ako se bušači toranj na-lazi ispred Bizovačkih toplica, bušače dlijeto na dubini, recimo, 1800 m buši ispod crkve sv. Mateja ili na koju se već stranu usmjeri. Neke primjerke jezgre i komada stijena s našeg po-dručja možemo vidjeti u muzeju dvorca Val-povo, poklon naft ne kompanije INA. Općina bi trebala zamoliti INA-u za mali poklon pa da

se u našoj novooličenoj općinskoj zgradi uredi jedna vitrina s geološkim uzorcima. Iako koli-čine crpljene naft e i plina nisu zanemarive, nama je najzanimljivija tzv. Naft na renta koju INA godišnje isplaćuje Općini Bizovac. Pored „rente“, INA je uredila i poljske putove do bu-

šotina koji se, doduše, nemilo uništavaju traktorima i blatom, ta, Bože, naši su pa možemo kako hoćemo. Iz Naft aplina je iz-dvajanjem nastalo nekoliko novih tvrtki: Crosco d.o.o. (naft ni servis), STSI d.o.o. (integrirani tehnički servisi.), Plinacro d.o.o. (transport prirodnog plina) i Cro-plin d.o.o. (distribucija plina). Bušenje i remont bušotina rade servisi u sklopu Crosco-a dok o nadzemnoj opremi brine STSI. Često vidimo kako operateri svakod-nevno obilaze bušotine, njihov posao nije samo da kontroliraju tlakove i ispravnost opreme nego i veliku pažnju posvećuju ekološkom aspektu. Prilikom bušenja, re-monta bušotine ili kod prerade sirove naf-te nastaje velika količina tehnološkog ot-pada što je jedan od većih ekoloških pro-blema današnjice. INA izdvaja velika nov-čana sredstva da sva zagađenja izbjegnu ili svedu na minimum. Gledajući geotermal-nu bušotinu Slavonka -1 ispred samih Bi-zovačkih toplica koju je 1983. bušila zagre-bačka fi rma „Geotehnika“ u sklopu ugovo-ra sa službom razvoja INA - Naft aplina, često se zapitam jesmo li mi sposobni ade-kvatno iskoristiti i brinuti o onome što nam je Svevišnji velikodušno poklonio. Iz bušotine izlazi vrela voda, a oko bušotine

snijeg, neočišćeni parking, topla voda čak ide u kanal, griju se divlje patke. Preko kanala na separatoru plamena baklja, čuo sam „biser“ izjave da bi bilo preskupo to iskorištavati. Bu-šotine Bizovac-2 i Slavonka-1 ne samo da bi mogle zagrijavati kompletni kompleks par-kinga i toplica nego i uz određena ulaganja i cijelo mjesto Bizovac. Sama tehnologija isko-rištavanja geotermalne vode je mizerno jed-nostavna i nije potreban ni jedan dio iz uvoza, sve mogu napraviti domaće renomirane tvrt-ke i privatni poduzetnici. Samo iz bušotine Slavonka-1 može se zagrijavati veliki broj stambenih objekata, parkirališta i prilazna ce-sta do kompleksa toplica i bolnice, zimsko za-grijavanje sportskih terena nogometnog igra-lišta, objekata za hortikulturu, ribogojilišta itd. Još sedamdesetih godina prošlog stoljeća bilo je „pametnih glava“ koje su predlagale određene solucije oko iskorištavanja „bizo-vačkog dijamanta“, međutim, kao i obično po-litika radi svoje. Ne želim ulaziti u imovin-sko-pravne odnose, rak-ranu našeg društva, nesretnu privatizaciju, ali osobno zamjeram svim sadašnjim i prošlim strukturama lokalne vlasti da ništa nisu učinili ni po pitanju iskori-štavanja geotermalne vode ni po pitanju zapo-šljavanja mladih u naft no-plinskoj industriji.

Željko Labaš

Garnitura Cardwel 210 B je bušila geotermalnu bušotinu Slavonka-1

Geotermalna bušotina Slavonka-1 kod Bizovačkih toplica

RUDNA BOGATSTVA

11

OBIČAJI

ako svatko od nas ima mno-go toga na čemu može i treba

zahvaljivati, trzavice, brige i pro-blemi često nam postanu centar razmišljanja te zaboravimo na sve darove kojima nas Bog svakod-nevno obasipa. Molitva je najbolji način kojim Bogu možemo poka-zati kako primjećujemo i koliko nam je važna svaka dobivena mi-lost, bez obzira na to radi li se o nečemu vidljivom, opipljivom ili onome što svatko od nas osjeti u svom srcu. Tome svjedoče i brojne misne nakane posvećene upravo zahvali Bogu, Isusu ili nebrojenim svecima kojima se ljudi oko nas utječu. Znali su za to dobro i naši preci koji su imali običaj dva puta godišnje posebnim euharistijskim slavljem dati svoje zahvale, a te običaje sačuvali smo i mi do danas.

Jedna od misa zahvalnica služi se na kraju kalendarske godine, na Silvestrovo, kada simbolički zaključujemo jedno vremen-sko razdoblje i okrećemo se novom tražeći novi početak, novu nadu i bolje sutra sagleda-vajući statistiku, ali i osobna ostvarenja.

Druga misa zahvalnica vezana je uz početak jeseni, razdoblje nakon žetve i sabiranja plo-dova zemlje te se veže uz Dan zahvalnosti za plodove zemlje. Dan zahvalnosti ne obilježava se samo u crkvama, već i u vrtićima i škola-ma gdje se djecu, obilježavajući i Dane kruha, od malena potiče na zahvalnost. Upravo je to bogatstvo preneseno i nama od malena razlog zbog kojeg nedjelja mise zahvalnice u srcima mnogih od nas ima posebno značenje.

Misa zahvalnica u Bizovcu tradicionalno se, već desetljećima, obilježava svečanim misnim slavljem prve nedjelje u listopadu kada dje-ca i ljudi odjeveni u narodne nošnje prinose plodove zemlje u svoju osobnu zahvalu, ali i zahvalu cijele župne zajednice. Dok parovi u narodnim nošnjama prinose darove, čitaju se zahvale, a župnik darove prinosi na oltar. Prema običaju, prinose se darovi poput zemlje i alata kojima se zemlja obrađuje, pšenice, kukuruza, brašna, kruha, repe i šećera, voća, povrća i cvijeća, ali i Biblije, misala te hostija i vina.

Ove je godine misa zahvalnica održana u ne-djelju, 5. listopada. Pedesetak članova župne

zajednice svih uzrasta odjenulo je svoje tradi-cijsko ruvo i prinijelo darove u zahvalu Bogu. Misa je bila posebna po tome što se pokaza-lo bogatstvo i zajednice Ličana koja njeguje svoju tradiciju u udruzi “Gacka” te su i oni pokazali ljepotu svoje kulture. Na taj je način misa zahvalnica postala bogatija za još jednu dimenziju, a to je zajedništvo u različitosti. Udruga “Sveti Vinko Paulski” pobrinula se za socijalnu komponentu i razvijanje osjećaja za druge te je organizirala humanitarnu akciju prodavanja kolača koje su napravile brojne bizovačke mame i bake. Župnik, vlč. Zoran Ćosić, u organizaciji je imao pomoć vrijednih članica župe Anice Uremović, Lucije Lovrin-čević i Magdalene Birtić.

Iako je svake godine prisutan zavidan broj dje-ce u narodnim nošnjama, broj onih starijih se smanjuje. Kao selo duge tradicije i kulture te višestruko nagrađivane ljepote narodne noš-nje, za kraj nam samo preostaje pozvati Vas da izvadite iz ormara svoje nošnje te i na ovaj način prikažete svoje osobne zahvale kojih, kad pogledamo malo dublje u srce, zasigurno ima jako puno, a i pomažemo očuvati ovaj di-van običaj koji mnogima od nas puno znači i kojem se veselimo već za sljedeću godinu!

Nikolina MandićČlanovi udruge Ličana Gacka u tradicionalnim narodnim nošnjama

Župnik vlč. Zoran Ćosić s djecom u bizovačkim narodnim nošnjama

Nedjeljna zahvalnica u BizovcuI

12

POZNATI BIZOVČANI

povijesti šumarstva i lovstva valpo-vačko-bizovačkog kraja, koja još nije

napisana, nesumnjivo će se spomenuti i obi-telj Rozgonyi. Obitelj najvjerojatnije potječe iz istočne Slovačke, mjesta Rozhanovci, općina Koshice. Naselje se spominje prvi put u 1312 . godini u svezi sa sukobom mađarskog kra-lja Karla I. s moćnom obitelji Amade, inače vladara ondašnje istočne i zapadne Slovačke.

O njoj piše i naš povjesničar Ive Mažuran u knjizi Srednjovjekovni Osijek: od rimske Mur-se do turskoga Osijeka, 1962. Na 63. stranici čitamo: «Prema sadržaju isprave Konventa viteškoga reda hospitalaca u stolnom Biogra-du izdanu 23. lipnja 1472. doznajemo da se Gašpar Korođ oženio Apolonijom, kćerkom Ivana Rozgonya. Budući da nije bio zadovo-ljan suprugom, oženi se drugom zbog čega mu uvrijeđeni kralj Matija Korvin oduzme cjelokupno imanje, između ostalog i utvrde Korođ, Levanjska Varoš, kaštel Osijek u vuko-varskoj županiji i kaštel Baranyvar (Branjina) u baranjskoj županiji, uz to i sva naselja koja su pripadala ovim gradovima. Oduzete posje-de pokloni kralj Ivanu de Rozgonu. U među-vremenu Gašpar se pokaje pa mu kralj vrati oduzete posjede. Nakon smrti Gašpara (po-ginuo je u ratovima s Turcima), kralj podijeli posjed na dva dijela, jedan dio pokloni Nikoli Čuporu Moslavačkom, a drugi dio Ivanu Un-gor de Nasadu. Zbog toga sinovi Rozgonya, Rajnald, Ivan i Stjepan, ulože prosvjed. Što je dalje bilo nije nam poznato?

O obitelji Rozgonyia možemo ponešto doznati i u knjizi Srednjovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji (G. Szabo 1920.) Piše: «Od 1472. godine Osijek je u rukama Rozgonjevaca (* vjerojatno se radi o kaštelu Osijek, nap. a.), no kasnije su Korođevci (Kružići ) opet posta-li gospodari grada». Zatim u knjizi «Baranja»

Stjepana Sršana iz 1993.( str. 53.) piše: «Godi-ne 1456. putuju biskup Ivan Česmički (de Ce-singe) i Ivan Rozgonyi tavernik (*… odnosno blagajnik i predsjednik prizivnoga sudišta u slobodnom kraljevskom gradu; nap. a.) u Rim papi Pavlu II. tražeći novac za ratovanje protiv Osmanlija. Poslanici su bili sjajno dočekani ( 300 konjanika, sami junaci) i biskup je u dva govora molio papu za pomoć te je dobio dosta novaca (pola milijuna zlatnih forinti) i napi-sao zadužnicu. Kralj je papi u znak zahvale poslao konja i mač.

Tu je još i uradak povjesničara dr. Igora Kara-mana koji u odjeljku knjige 13 pod naslovom «Ekonomska analiza Valpovačkog Vlaste-linstva«, a u svezi s novom reorganizacijom Vlastelinstva iz godine1892. (dekret Rudolfa Normana od 25.VI.1892., ) navodi: « Kod šumarije vođenje šumarskoga ureda ostav-ljeno je Antonu Urbanu, revir valpovački Stjepanu Hankonyiju, koškanski Ivanu Pudleineru; taj je preuzeo dijelove ranijeg poganovačkog, te su mu bili podređeni podšumari: Ladislav Rozgonyi u Koški i

Andrija Ferenczff y (dotadašnji pristav šu-marije) u Harkanovcima…

Od poznatijih pisaca u lovnoj literaturi je i osječki advokat i sudac dr. Drago Cepelić koji spominje L. Rozgonyia u Lovačkom vje-sniku (L. V. br.3 iz 1997. g.): «Između tih po-klonika božice Dijane izdvajam dvojicu: šu-marnika Ladislava pl. Rozgonyia i ljekarnika Pavla Bosnića zbog toga što su mi povjerili svoje vlastoručno sastavljene odstrelne liste. Nema razloga da se ne povjeruje u njihovu posvemašnu točnost. «Ladislav pl. Rozgonyi», piše Cepelić, «rođen je u šumi, otac mu je bio šumar, odrastao je u šumi i na kraju postao šumarom. Bilo je to na prostranim posjedima Vlastelinstva valpovačkog, gdje je oduvijek bilo svakovrsne divljači i pravoga smisla za lov».

Život ovoga šumara, lovca, poznavatelja div-ljači bio je nesumnjivo zanimljiv: rodio se u Petrijevcima 26. svibnja 1865. godine od oca Huga (*1825.,+ 1875.) i majke Josephine ro-đene Schmerll (* 1835.+1908.). Osim Wilme, Ane, Pauline, Marije Ane, Irme, bila su još dva brata. Jedan je bio naš Ladislav, a drugi Anton, mornarički niži časnik stacioniran na ratnom brodu u Puli. Prema familijarnim pričama, Jozefi ni je bilo teško nositi se brojnom dje-com. Radila je svakojake poslove da preživi, međutim imala je nesumnjivo podršku gro-fa Gustava Prandaua i njegove kćeri grofi ce Marije Ane (*… kasnije udane za Heinricha Konstantina Normanna; nap. a.) koji su joj pomogli oko udaja kćeri te daljnjega školova-nja Lacija i Antona.

Mladi L. Rozgonyi uz oca je zavolio prirodu, divlje životinje i, dakako, lov.U slobodno vri-jeme lutao je petrijevačkim šumama i ritovi-ma, a nerijetko bi se našao na Karašici gdje je s ljeskovim štapom, udicom koju mu je iz po-lučelične žice napravio ondašnji kovač, lovio šarane, a kojih je bilo podosta u ovoj rječici. Otac ga je vodio u rasadnik, na pošumljava-nje, u šumu, sječinu, pa se tako rano upoznao s poslovima u šumarstvu. Poneki put bi mu dozvolio da podigne pušku na neku svraku ili vranu i osjeti ono zadovoljstvo praska i pogot-ka koje prati svakoga pravoga lovca do kraja života. Nažalost, u očevom okrilju proživio je vrlo kratko, nepunih deset godina kada je otac umro.

U razdoblju od 1872. do 1886. godine, poha-đao je gimnaziju u Osijeku. Stanovao je kod obitelji Beer. Praznike i slobodno vrijeme pro-vodio je u rodnim Petrijevcima gdje se družio s vlastelinskim šumarima i lugarima. Nakon završetka Realke (gimnazije) neko je vrijeme radio kao šumarski pomoćnik, a onda ga je grof Gustav Prandau poslao u Hall u šumar-

Šumar Ladislav Laci Rozgonyi

Na imanju Pavla Glavaša, oćinskog blagajnika: Pavao Glavaš, Marija Schmith, Alma Rozgonyi, Katica Schmith, Willika Rozgonyi, Ladislav Rozgonyi i Ivka Glavaš

Ladislav Laci Rozgonyi u dobi od 66 godina

U

13

POZNATI BIZOVČANI

sku školu. (* …škola: «Die k.k. Forsteschu-len in Hall, Austrija distrikt Tirol»; nap. a.) koju završava 1888. godine. Prvo zaposlenje započeo je kao šumarski pripravnik u šuma-riji Harkanovcima (1889.), pa zatim u Koš-ki ( do1919.), Bizovcu (1930.) i na kraju, do umirovljenja 1938. godine, u Petrijevcima. Za sve vrijeme svoga pedesetogodišnjega službo-vanja imao je samo dva poslodavca, obitelj Prandau – Norman u Valpovačkom vlastelin-stvu i drugi kod «Našičke tvornice tanina i pa-ropila d. d.» sa sjedištem u Zagrebu.

Iz arhivskoga matrijala doznajemo da je naj-prije bio revirni podšumar u Koški, nešto kasnije nadšumar. Firma «Našička tvornica tanina i paropila d.d.» promaknula ga je u šu-marskog majstora i konačno u šumarnika pri kraju službe.

Teško je odrediti zvanje u kojem je Rozgonyi bio bolji, u zvanju šumara ili u zvanju organi-zatora vlastelinskih lovova. Za skupne lovove Vlastelinstva znalo se ne samo diljem Hrvat-ske nego i mnogo šire. Osim domaće vlastele, u tim lovovima sudjelovali su mnogi inoze-mni uglednici, primjerice vojvoda od Schle-swig – Holsteina, koji je godinama dolazio za vrijeme jelenske rike u Valpovo i u tamošnjim lovištima bio osobite sreće. U dvije uzastopne godine odstrijelio je po šest kapitalnih jelena.

Otišao je u mirovinu u 73. godini života kada je sastavio svoju odstrelnu listu. Iz nje do-znajemo da je za svojega života odstrijelio (ukupno oko 7.000 razne divljači) između ostalog 1.144 zeca, 1.196 fazana, 1.902 patke i 1.617 šumskih šljuka. Osim toga, po njego-vom osobnom «Iskazu šuma iz 1938.godine» doznajemo da je za 50 godina rada podigao šume na površini od 6.191,44 k. j. i to na području općina: Bizovac – Habjanovci, Koš-ka, Petrijevci, Valpovo. Najviše u šumskom predjelu Habjanovačko Budigošće (1236,03 k.j.) i Grabarje (1.156,04 k.j.), a najmanje na području općine Valpovo (80,07 k.j.) (*… sad-njom ispod krošnji sa žirom u koškanskim šumama i sadnicama kanadske topole, johe i vrbe u petrijevačkim šumama; napomena L. Rozgonyia ).

Osobno, L. Rozgonyi bio je vrlo organizirana osoba, funkcionirao je u skladu s dnevnim, mjesečnim i godišnjim obvezama. Budio se ljeti u 5 sati, u krugu obitelji doručkovao je između 7 i 7, 3o sati, nakon toga krenuo bi na teren, u šumu.Uniforma mu je uvijek bila be-sprijekorno uređena, od čizama koje su sjale od laštila do šešira malo uvinutog na obodu, sa zelenom leptir kravatom na okovratniku. Njegov osobni kočijaš Đuro, kasnije Viktor bi ga dočekao u dvorištu šumarije sa zbigisa-nim lovačkim fi jakerom i konjima na kojima se sjajila dlaka od uzastopnoga četkanja. Od inventara, ukoliko je išao u «škartiranje», uvi-jek mu je bila pri ruci manliherova kuglara (*

…glasovita fi rma za izradu oružja Manlicher –Schönauer; nap. a. ), no češće lovačka puška «lankasterica» koju je on osobito volio. Obi-lazak šume započeo je oko 8 sati, ljeti nešto ranije.

Nakon ručka i odmora, već bi u 15. 30 sati krenuo ponovno fi jakerom u šumu i tu se za-držao do 18.30 sati jer je u 19 morala početi večera, poneki put s gostom koji je u među-vremenu stigao u Bizovac. Uz razgovor s obi-telji i slušanje radio aparata sa slušalicama, započela bi priprema za noć. U 21 sat bio je u krevetu, prethodno bi na vlastitom klecalu izmolio Očenaše i Zdravomarije, posebice one molitve koje bi ga približile sv. Antunu, njego-vom životnom zaštitniku. Posjedovao je ma-sivni hrastov krevet s vrlo visokim uzglavljem prislonjenim uz zid spavaće sobe iznad kojega je visio njegov najvrjedniji trofej, rog «srebr-noga» jelena, kojega mu je (navodno) poklo-nio grof Rudolf za odanost i služenje obitelji Norman, odnosno šumi i divljači, a što nije nigdje evidentirano. Možda ovaj podatak ima i neko drugo objašnjenje, baš kao i onaj s gro-fovom medaljom koju je morao sam platiti?

Dvaput se ženio, prva žena, Alma rođena Beer, umrla je u 47 . godini, a druga Ada ro-đena Cvitić, učiteljica, nakon pet godine bra-ka (+1929.). S Almom je imao četiri kćeri i jednoga sina koji umro mlad i sahranjen je u Koški. Alma mu je bila velika ispomoć u odr-žavanju domaćinstva i posluzi gostiju.

Bizovac tridesetih godina bio je društveno i gospodarski povezan s Osijekom. U Osije-ku su bila brojna stovarišta drveta i drvene građe, npr: Franka, Jegera, Gutmana. U gra-du su živjeli vrsni fotografi , zubari, liječnici s diplomom praškog, bečkog ili budimpeštan-skog sveučilišta. Npr. dr. Schmitt, porijeklom iz Valpova, 30-ih godina je živio i djelovao u Bizovcu, bio je jedan od prvih liječnika u Osi-jeku koji je posjedovao rendgen.

Osijek je u to vrijeme imao tramvaj te dvije že-ljezničke postaje. Jednu Gutmanovu i drugu za međunarodni promet na relaciji Osijek – Zagreb i Osijek – Budimpešta – Beč, odnosno s međupostajom Bizovac kojom su se služile i frajle - kćeri Rozgonjija koje bi odlazile u Osi-jek u kupovinu modnih noviteta, a nedjeljom na ples ili u kazalište. Ovom prugom dolazili su mu gosti i inspektori iz Zagreba koje je on morao ugostiti i provesti šumom koju su htje-li obići. Uključujući i usputni lov na patke ili fazane. Na željezničkoj stanici u Bizovcu bilo je skladište ogrijevnog drveta koje bi se sva-kodnevno utovarivalo u vagone. Osim drva za ogrijev, razvozili su se razni trupci i po-luproizvodi. Željeznicu bi koristili i oni veliki nabavljači drveta kao što je francuska fi rma «Société d´ Importation de Chêne iz Paris – Pantin Chantier Forain» s ispostavom u Barču (Scierie et parqueterie, Barcs – Colonie).

Rozgonyi je bio poznata osoba u u Bizovcu. Bio je u prijateljstvu s župnikom Požlepom, zatim s obiteljma Schmith, Crevar, Kolar, Kajtner, Sklenar, Stanić, Glavaš, Walter. Dok-tor Schmith je bio kum na vjenčanju njegove kćeri Alme. Vjenčao ih je opet župnik Požlep 1937. godine.

Na starim fotografi jama nalazimo ga u druš-tvu Rudolfa Normana ili na «picniku» sa Cre-varovima i Glavaševima u šumi Vuka kod Bu-dimaca. Rado se družio s Pavlom Glavašem, općinskim blagajnikom. Tu su još fotografi je njegovih poznanika i prijatelja s njegovim li-kom u sredini slike kao najstarije osobe.

Odlaskom u mirovinu i dolaskom u gradsko okružje, u Osijek 1938., , promijenio je način života, međutim, on će još dugo vremena odr-žavati vezu s Bizovcem i Petrijevcima. Umro je 1960. u 96. godini života. Svoju dugovječ-nost zahvaljuje genetici, urednom životu i okolišu u kojem je živio.

Napisao Darko Getz Fotografi je iz arhive autora teksta

Vjenčanje ing. Aleksandra Šandora Geca i Alme Rozgonyi 1937. godine. S lijeva na desno: dr. Franjo Sch-mith, Anica Sklenar, Karlo Sklenar, Ana Schmith, (dijete) Vesna Sklenar, Vlasta Sklenar, Alma Rozgonyi

udana Gec, (dijete) Hilda Schmith, ing. Aleksandar Gec (Getz), Ladislav Rozgonyi i Katica Schmith

14

HODOČAŠĆE

Božićnoj tajni iznosi sestra Benedikta misli koje su samo odraz onoga što je sama u dubini duše proživljavala. Krist je došao na svijet - veli ona - da bude jedno tajanstveno tijelo s nama. Stavimo svoje ruke u ruke Bo-žanskog Djeteta, recimo naše ‘’Da’’ na Njegovo ‘’slijedi me’’, tada smo mi Njegovi, i put je slo-bodan da Njegov božanski život može prijeći na nas. To je početak vječnog života u nama. Krist je došao na svijet da i mi postanemo djeca Božja, a biti dijete Božje znači: Ići u ruci Božjoj, činiti Božju volju a ne svoju vlastitu, sve brige i svu nadu staviti u Božju ruku, ne brinuti se više za se i za svoju budućnost, na tome počiva sloboda i veselje djeteta Božjega.

Vrela lipanjska noć, krećemo na hodočašće, suprug me vozi do Emezzete, pristižu i ostali. Rukujemo se, smiješimo ozarenog lica, pred nama je dug put, Krakow nas zove. Ulazimo u autobus, pozdravljam supruga, vlč. Marin nas grli, upućuje lijepe riječi dobrodošlice i auto-bus polazi. Pozdravljam Katicu, gđu Lenku iz Bizovca, Mirjanu iz Osijeka i mnoge sretnike ovoga putovanja. Osvrćem se i ugledam su-prugovu ruku podignutu na pozdrav, upitan pogled. Kamo ja to uvijek putujem bolesnih nogu, slabog zdravlja, pomalo senilna, zašto se uvijek negdje zavlačim, penjem po neka-kvim Meteorima, po beskrajnim pustinjama, plovim tuđim morima, što tražim na takvim tegobnim putovanjima, zašto ne iskoristim one nagrade koje sam dobila; krstarenje me-diteranom, put oko svijeta i kako ne vidim da sam izgubila vid zbog tog Pavla i njegovih Poslanica? Ali kada se vraćam s hodočašća uvijek ostavi upaljeno svjetlo, gleda me i sluša i čudi se onome sjaju u očima, nježnom glasu koju titra poput harfe i kako ljubavlju zborim

kada me ugleda snenu i umornu u kasnu noć posutu zvjezdanim prahom. U autobusu sa-njarim, pohodi nas vlč. Marin vidno umoran i sve nas pita kako smo. Svi u glas vrisnemo.

Klizimo u vrelu noć, prolazimo Sloveniju, zadnji put pokazujemo putovnice jer Hrvat-ska uskoro postaje članicom Europske unije.

Mirjana iz svoje pokretne kuhinje vadi i dijeli mirisne kifl ice, milosrdna Mirjana. Znadeš, Ružice, veli ona, moj suprug i ja netom smo proslavili srebrni pir i počastili se ovim puto-vanjem. Ali od svih putova, najljepši je onaj na Ovčaru, ona livada, onaj sklad, mir, Mate-usi... kada mi život zada boli, priča mi dalje, otvorim ovo svoje srce, pustim misao da misli i ona me odvede u bespuće mira, složim se. Jutro 21. lipnja, stižemo u Wadowice, rodnu kuću, kazalište sv. Ivana Pavla. Duša mi je us-hićeno - razdragana. Primjećujem na crkvi i ploču na kojoj stoji ime Henrika Sjenkjeviča, velikog poljskog pisca. Malo se okrjepljujemo, kupujemo, šećemo. Gđa Lenka onako svečano poziva na red, polazak u autobus pa put samo-stana do Krakowa. Pristižemo u vrijeme ruč-ka i odmah ugledam velebni samostan sestara milosrdnica, spazim sliku Faustine Kowalske i njenog duhovnog oca , ispovjednika Sopoč-ka. Nakon molitve slijedi euharistija koju služi vlč. Marin na njemu svojstven način, nježno, blago, skromno i umorno. Dobivamo sobu Marije Magdalene, dijelimo je nas pet, Janja iz Bosne te njene vesele prijateljice. Do nas soba Benedikte od Križa.

Užareno predvečerje, vani je blizu 30 stupnje-va, šećem samostanom, promatram časne se-stre i sve mi sliče na Faustinu, u dugim crnim haljinama blagog osmjeha i zaokupi me neka nova ljubav prema tome strogom redu i milim sestrama. U svome remek-djelu Tolstoj piše: „Ako je toliko pameti koliko je i glava, onda je isto toliko vrsta ljubavi koliko i srdaca“. Sla-žem se. Drugi dan hodočasnici odlaze u rud-nik soli, najstariji rudnik nalazi se u Wieliczki u blizini Krakowa, naslage soli su 372 metra pod zemljom. Ja ostajem da istražujem. Ugle-dam sobu te svetice u kojoj je imala svoja su-sretanja s Isusom, mistična putovanja i pisala svoj dnevnik. Sobu sačinjava: starinski krevet, stol, stolica za toaletu, njene osobne potreb-štine, haljinu koju je nosila te bodljikavi bič kojim se trapila. Cijela soba je u staklu, sve miriše na tišinu, čistoću i odricanje.

Obilazim malu kapelicu, svetište, veliku crkvu u kojoj su izložene njezine relikvije. Pohodim i mjesta kojim je hodio papa Ivan Pavao. Ugle-dam njegov papamobil. Prisustvujem trima misama na raznim jezicima, pričest se prima klečeći, skrušeno kao i svi Poljaci dok sestre raširenih ruku mole Božansko milosrđe. Sama sam u mnoštvu ljudi, odlazim u malu trgovinu u sklopu samostana i molim sestru da se slikamo, a ona se zbuni, zacrveni, ali ipak pristane. Kupujem poklone najdražima. Kad sam već bila na izlazu, prišla mi je sestra

Poljska - putovanje života

Naša hodočasnica ispred slike Faustine Kowalske

Panorama Krakowa

U...

15

HODOČAŠĆE

i stavila mi križ oko vrata, isti onakav kakav nose i same. Poklonila sam se i divila Božjem daru, smiješila se.

Odjednom se prisjetim kako sam prije neko-liko godina dobila na poklon od vlč. Marina jednu knjigu u kojoj je bila i posveta: „Ako si dobila križ na dar, raduj se“. Polako šećem sa-mostanom i ugledam veliki kip Benedikte od Križa, tj. Edit Stein, učas sam je prepoznala jer posjedujem u svojoj biblioteci nekoliko njenih vrhunskih djela. 30-ak kilometara od Kra-kowa u Auschwitzu ona je završila svoj mladi život, Židovka koja je otišla u karmelićanke, mučenica koju je proglasio Sveti Otac Ivan Pa-vao. Ugušena je u plinskoj komori s mnogim mučenicima, velikim ljudima našeg vremena, fi lozofk inja osebujnog znanja i života. I uz nju zacijelo veliki Maximilian Kolbe.

Bilo je to vrijeme velikog sumraka. Umornim koracima polazim dalje, prilazim cvjetnom vrtu u krugu samostana, stotinu cvjetova nji-šu se uz lagan povjetarac. Iz aleja je dopirala mirisna svježina predvečerja, sve su svečaniji postajali zvuci i tišina, a na nebu se sve brže palile zvijezde. Razlegnu se zvona sa svih tornjeva, bio je to poziv na Večernju. Od svih mjesta iznad i ispod duge ovo je najzačuđuju-će mjesto, zaključujem te tajanstvene lipanj-ske noći pod poljskim svodom kojeg je polako obavijala tama. Sjednem na klupu duboko za-dovoljna, držim širom zatvorene oči i poželim zauvijek ostati sama u ovom raju na zemlji. Uskoro me omete žamor nadolazećih Bizov-čana, Osječana, Valpovčana… mojih prijatelja koji su pristizali iz rudnika, impresionirani onim što su doživjeli. Onako sjetno zamolim Marka da se slikamo, usput ga upitam gdje je

Goran, na što on dogovori da ima ispit i uči na Ovčari. Pomolim se za njegovo svećeničko zvanje i krenemo put večere pa na spavanje. Previše je događaja i svi cvrkućemo u glas i nikako da se dogovorimo što je najljepše u minulom danu. Ja se žalim na vrućinu, otva-ram vrata i molim se za kišu kad pored mene prođe mala, tanahna sestra, vedro nasmija-na klimnu glavom, zanjiše haljinom poput vile. Sva je u crnom, osim bijelog obruba na glavi, dugačkih rukava, crnih čarapa i dubo-kih cipela. Niz lice su joj klizile velike kaplje znoja. Nježno je izvadila bijelu poput snijega maramicu i obrisala užareno lice. Osvrnu se uz lagani pokret i spuste se teške rešetke kao u zatvoru. Bože moj, ja sam u tamnici. Još se jednom osvrnuh i ugledam sjaj koji je svjetlu-cao iz njezinih divnih, uistinu tajanstvenih

očiju. Umoran i ujedno blagi pogled tih očiju okruženim tamnim podočnjacima zaprepa-stio me svojom potpunom iskrenošću. Kad me ugledala onako zbunjenu, čitavo joj lice u tren oka zasja radosnim smiješkom. Oslobo-dim se rešetki u srcu i utonem u san.

Slijedi rano ustajanje, doručak, koncelebrira-na sveta misa i povratak kući. Autobus polazi, prolazimo središtem grada i ugledam dvorac Wawel u kome su pokopani mnogi poljski kra-ljevi u kriptama ispod dvorca. 95% stanovnika Poljske su rimokatolici. Poljska je vrlo velika zemlja koja broji oko 39 milijuna stanovnika. U rano poslijepodne ugledamo malu brdovitu Slovačku u kojoj dominiraju male i velike Ta-tre. Tu se zaustavljamo, objedujemo, krajolik je okružen gustim šumama te nepreglednim borovima. Tatre su najpoznatije turističko

mjesto s puno skijaških terena. Gledamo za-divljeno i ulazimo u autobus pomalo radosni i žalosni zbog skorog rastanka.

Zaustavljamo se na posljednjem ugibalištu, okrjepljujemo se sokovima, kavom i na kraju naš vozač, stari znanac s Ovčare, obraćenik, priča o svome životu prije poznavanja i nakon upoznavanja Krista. Profesorica iz Zagreba gđa. Dinka usred molitve viknu: „Dobila sam unuka“. Sama radost. Pomolimo se za vozača i maleno djetešce te nas ponovno obuzima neizmjerna ljubav koja je prepoznatljiva samo na takvim hodočašćima. Autobus vozi dalje i bljesnu Budimpešta u svoj svojoj ljepoti, ula-zimo u sami centar glavnoga grada Mađarske, grad je nastao spajanjem gradova Budima i Pešte koji se nalaze svaki s jedne strane pla-voga Dunava, ta hirovita bučna rijeka ima svoju opjevanu prošlost. Budimpeštu krase impozantne građevine. Mađarska je iznjedrila nekoliko slavnih umjetnika među kojima je najveći svakako božanstveni skladatelj Franz Liszt, njegova očaravajuća Sonata posvećena kapljicama kiše jedne fontane. Za njim ne zaostaju ni dva pisca svjetskoga glasa, Laj-oš Zilahi sa svojim dirljivim djelima: Ararat, Zarobljenici. Ferenc Molnar, dječji pisac, knji-gom Junaci Pavlove ulice izmamio je velikima i malima suze i žalost zbog hrabroga dječaka Ernesta Nemečeka čiji spomenik stoji poput obeliska u ulici glavnoga grada. Slikar Lajoš Kokoška svojim umjetničkim djelima osvjet-ljuje najpoznatije galerije diljem svijeta. Pri posjetu elitnom muzeju vidjela sam njegovu basnoslovno vrijednu sliku čija vrijednost doseže nekoliko milijuna eura. Kokoška je u slikarskom zanosu potrošio cijelog sebe. Divi-la sam se puna dva sata tom blistavom djelu.

Konačno je došao trenutak rastanka, dolazi-mo u Osijek. Sve nas grli vlč. Marin. Ugledala sam svoj voljeni grad. Iz daljine sam ugle-dala upaljeno svjetlo i radost povratka kući. Nekoliko dana sam samo sanjarila, duboko proživljavala svaki trenutak na putovanju. Potom sam sjela za računalo i poslala čestitku za rođendan dragom svećeniku. Neočekivano, stigao je odgovor:

„Hvala ti, Ružice. Za Poljsku ću dodati: Toli-ki su još željeli ići, tebe sam uzeo preko reda, stoga što se Isus uvijek ravnao po onom što je u srcu. Ti u srcu imaš veliku ljubav i ona uvijek pobjeđuje! A ja? Jednostavno volim biti čovjek - Božji čovjek! Za to molim i ži-vim. Još jednom hvala i volim te“!

vlč. Marin

Ružica Antolović, rođena Rabi

Katedrala od soli u rudniku Wieliczki

16

VJERO NAŠA

ugo sam razmišljala što pisati u ovom svečarskom broju „Matka“ a

da to već nisam dotaknula u prethodnih dvadeset brojeva…

Bila je subota, 16. studenog, a na malim ekranima prikazali su promidžbeni spot jednoga mobilnog operatera čija mi zaštit-na maskota otprije nikako nije simpatična, a uz taktove hrvatskog prepjeva Hillsong pjesme „You raise me up“, već je sredinom studenoga svima poželjela Sretan Božić i novu godinu! – Odvratno! Tim više mi je cijelo promidžbeno skazanje ove tmurne maskote odvratnije jer je spot snimljen u našoj kršćanskoj bogomolji. Stoga se op-ravdano pitam: gdje bi i kako završio au-tor ovoga uratka da je odlučio snimiti ga u, recimo, džamiji ili sinagogi!? – Izbio bi Treći svjetski rat! A mi, kršćani, pravimo se dobri i pobožni pa šutimo…

Je li uopće važno ono što je najljepše – iščekivanje? Znamo li u vremenu instanta i konzumerizma strpljeno iščekivati? Moja pokojna Baka Smiješak znala je govori-ti „Strpljen – spašen!“ Ne znam, kod nas novovjekih, modernih, kapitalizmom za-dojenih izgubilo se nadanje, iščekivanje… kao da je potrebno sve otkriti na početku, razgolititi se do kraja… ne dopustiti Bož-joj providnosti da djeluje, nego preuzetno

i prerano poroditi Novorođenče.

Naša „mobilna“ maskota možda ne može iščekati dolazak Dobroga Pastira… Mož-da ne zna i ne može bez njega… Stoga ću mu u duhu došašća i Božića velikodušno oprostiti… ;)

Ove godine, dragi čitatelji, uz mirise baki-nih božićnih kolača, povest ću vas u šet-nju kroz tekst autorice Dobrile Zvonarek objavljen na Internet stranicama Nacio-nalne i sveučilišne knjižnice Zagreb, a koji će nas sve podsjetiti kako je to nekada bilo i kako bi to trebalo prema tradiciji biti i danas.

„Šetnja kroz bogatu božićnu simboliku šetnja je kroz slojeve kulture, povijesti, etnografi je i sjećanja svakog naroda koji slavi ovaj blagdan, obojen porukama mira, radosti i vjere u svijetlu budućnost čovje-čanstva. Bog se rodio kao čovjek kako bi ponio breme ljudstva, koje je prvotno stvorio na svoju sliku. Taj obrat za kršćane je nada, svjetlo koje simbolično obasjava božićne jelke i stolove, a u novije vrijeme i krošnje drveća i izloge dućana.

Proslava Božića ima vrlo dugu tradiciju, a vezana je i uz neke pretkršćanske običaje. Do 4. stoljeća Božić se slavio 6. siječnja, a potom je premješten na 25. prosinca kako

bi se potisnula rimska svetkovina Nata-lis Solis Invicti – Rođenje nepobjedivog Sunca. Svetkovina je potisnuta, ali mnogi običaji su se zadržali: darivanje, simbolika svjetlosti ili primjerice uloga vegetacije u proslavi. Hrvatska božićna pjesma Naro-dil nam se kralj nebeski u svojim stihovi-ma krije još jednu zanimljivost vezanu uz Božić: kršćani su ovaj blagdan smatrali i početkom nove godine. Otuda stihovi Na tom mladom ljetu veselimo se, koji su u sebi sačuvali elemente starog kalendara. Tek 1691. Crkva je prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu.

Božić je ujedno i kraj adventa ili došašća, vremena pripreme za Isusovo rođenje. Adventski vjenčić sa svoje četiri svijeće simbolizira četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkuplje-nje, svršetak, a oblikom ukazuje na nepre-kinuto ponavljanje – vječnost. U vrijeme iščekivanja Božića oko njega se okuplja na molitvu, dok revniji tijekom došašća po-hađaju mise zornice.

Na Badnjak, koji je ujedno i zadnji dan Adventa, služe se tri svete mise: zornica, poldanjica i polnoćka. „Badnjakom“ se naziva panj koji se unosi u kuću na Bad-nju noć i stavlja na ognjište, a njegovim se plamenom pale svijeće u kući. Taj običaj također je pretkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. U stara vremena mladići su djevojkama da-rivali i božićnicu, ukrašenu jabuku koja je bila tradicionalni hrvatski dar. Na božić-nom stolu ili pod borom zeleni se pšenica, koja se sadi na Svetu Luciju ili Svetu Bar-baru, a simbol je života i plodnosti. Običaj sijanja pšenice karakterističan je za neke katoličke zemlje, među kojima je i Hrvat-ska. Prema narodnom vjerovanju, gustoća iznikle pšenice te kvaliteta njezinih vlati najavljuje kakva će biti žetva sljedeće go-dine.

U tradiciji proslave Božića važnu ulogu ima i slama, običaj koji se zadržao u mno-gim hrvatskim krajevima. Glavni član do-maćinstva unošenjem slame u kuću ozna-čava početak proslave Blagdana. Unesena slama rasprostire se pod stolom, dok se manji dio stavlja na stol, vezuje u snopo-ve ili plete u vijence. U nekim se krajevi-ma na Badnju noć i spavalo na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu vezuje se uz

Učimo se iščekivati„U to vrijeme godišta, mir se svijetu naviješta.“

D

17

VJERO NAŠA

Isusovo rođenje u štalici, dok se simboli-ka snopova i vijenaca odnosi na plodnost. Po završetku proslave Božića ta se slama smatrala jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju.

Kićenje božićnog drvca relativno je „mlad“ običaj koji se u našim krajevima javlja tek od sredine 19. stoljeća. U njemačkim se pokrajinama drvce kiti od 16. stoljeća, a zanimljivo je i da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Nekoć su božićni ukra-si bili mnogo skromniji: jabuke, kruške, šljive ili naranče, orasi i lješnjaci, slastice od šećera ili papira. U tradicijski hrvatski božićni nakit spada i licitar, ukrašeni ko-lač od slatkoga tijesta koji je resio božićna drvca u sjeverozapadnom dijelu Hrvatske. Godine 2010. tradicija pravljenja licitara upisana je na UNESCO-ov popis nemate-rijalne svjetske baštine.

Vjernička proslava Kristova rođenja neza-misliva je bez jaslica koje su se prije na-lazile samo u crkvama, a od 19. stoljeća i u kršćanskim domovima. Prema legendi prve jaslice, u prirodnoj veličini, napravio je sveti Franjo 1223. godine. Najstarije sa-čuvane jaslice u nas nalaze se u vrtnoj ka-peli franjevaca na otočiću Košljunu, a dje-lo su nepoznatog majstora iz 17. stoljeća.

Kada je riječ o hrvatskim božićnim napje-vima, najstarije stihove valja potražiti u Francuskoj nacionalnoj knjižnici u kojoj je pohranjen Pariški zbornik iz 1380. go-dine. U njemu je sačuvana hrvatska glago-ljaška pjesmarica s dvije božićne pjesme: Bog se rodi v Vitliomi i Proslavimo Otca

Boga, dok Pavlinska pjesmarica (1664.) i Cithara octochorda (1701.) čuvaju zapise božićnih pjesama u sjevernim hrvatskim krajevima. Neke od njih, poput Radujte se narodi, Veselje ti navješćujem ili Svim na zemlji, koje se i danas mogu čuti u hrvat-skim crkvama, pripisujemo Adamu Aloj-ziju Baričeviću, zagrebačkom župniku Cr-kve svete Marije na Dolcu.

 U južnim krajevima Hrvatske i danas se njeguje kolenda – stari običaj čestitanja pjesmom (kolendom). Kolendari uz pje-smu obilaze ulice, kuće i stanove, čestita-

jući Božić i Novu godinu. Domaćini ih ča-ste suhim smokvama, slasticama, rakijom i vinom, ili drugim prigodnim darovima.

Božićno vrijeme nastavlja se Svetim Stje-panom, a završava Bogojavljenjem ili blag-danom Sveta tri kralja. Ovaj dan nije samo spomen na poklon triju mudraca s istoka, već i spomen na Isusovo krštenje u rijeci Jordan. Na njega tradicionalno završava blagoslov kuća koji započinje po Božiću, a skidaju se i božićni ukrasi. U pojedinim je krajevima uz Bogojavljenje vezan i običaj ophoda „zvjezdara“ – trojice dječaka koji odjeveni kao kraljevi pjevaju božićne pje-sme te pjesme u kojima zazivaju duhovno i materijalno dobro svojim darivateljima“.

Vjerujem kako vam se ova šetnja svidje-la i kako ste nešto novo naučili, a ono što ste već otprije znali, osvježili. Stoga nije na odmet još reći da je Božić najvažniji blagdan obitelji… zajedništva, ljubavi i razumijevanja. I ove godine bit će još više nego li proteklih onih koji su siromašni, usamljeni, ostavljeni,… otvorite svoja srca i zagrlite ih svojom dobrotom, iskreno-šću, toplinom ljubavi i zajedništva te na taj način unesite u njihove živote radost koja nas obasjava rođenjem Malenoga.

Poslije četiri tjedna iščekivanja i nadanja, od srca svima čestit Božić i Isusovo poro-đenje! A.K.T.I.V. – M.

Zrinka Blažević

18

ŠKOLSTVO

etverogodišnja škola u Samatovcima je Područna škola u sastavu OŠ Bratoljuba

Klaića Bizovac. Odgojno je obrazovna ustano-va za učenike od prvog do četvrtog razreda. S obzirom da nema dokumentiranog izvora o povijesti njenog nastajanja, tekst se temelji na usmenoj predaji, odnosno informacijama mještana.

U Samatovcima je godine 1946. ( ili 1947.?) postojala Velika škola sa stanom na katu u Osječkoj ulici u kojoj je stanovala učiteljica Tonka Jelinek sa suprugom Jožom. Imali su kćer Zlatu koja je bila udana u Beograd za sina Josipa Broza Tita, Žarka Broza. Povreme-no je dolazila k roditeljima, pa su je stanovnici tako i upoznali. Ta školska zgrada prodana je 1949. godine. Kupile su je tri obitelji, srušile i napravile obiteljsku kuću. Učiteljica Tonka odlazi u mirovinu, a na njeno mjesto dola-zi učitelj Jozo Blažević iz Bizovca. On se nije dugo zadržao u Samatovcima. U to vrijeme nastava se odvijala u privatnoj kući na uglu Osječke ulice i Ulice Pere Kovačevića broj 1 čiji su vlasnici bili Đuro i Magda Škarić, koji su ustupili jednu sobu za učionicu. Nastavu je održavala Anica Cernić koja je svakodnevno dolazila pješke iz Petrijevaca. U toj kući nasta-va se održavala od 1951. do 1953. godine, a istovremeno je počela i izgradnja nove škol-ske zgrade u kojoj se i danas održava nastava. Poslije ljetnih školskih praznika 1954. godine, nastava započinje u novoj školskoj zgradi, a nova učiteljica je tada bila Mandica Šovagović koja je bila u srodstvu s glumcem Fabijanom Šovagovićem. Obje učiteljice stanovale su u školskom stanu koji se nalazio u sklopu škole.

Nakon njih dolazi bračni par Evica i Ivica Sa-bljar koji su također živjeli u školskom stanu. Učitelj Ivica je često s djecom igrao odbojku u školskom dvorištu. Odlaskom obitelj Sabljar doseljava učitelj Đuro Njegovan s obitelji. Od-laskom učitelja Njegovana, nastavu je održa-vala učiteljica Slava Vrbanić iz Osijeka koja je do tada predavala u Selcima, a i đaci iz Selaca, Madarinaca i Cerovca dolaze u Samatovce. Poslije učiteljice Vrbanić došla je učiteljica So-fi ja Japunđić kojoj se 1980. godine iz Osijeka pridružuje učiteljica Aneta Pirić. Nastava se od tada odvija u dvije smjene jer je u školi bila samo jedna učionica.

Do 1991. godine u PŠ Samatovci radile su učiteljice Sofi ja Japunđić koja je stanovala u učiteljskom stanu i učiteljica Aneta Pirić.

Iste godine na mjesto ravnatelja dolazi Ante Lovrinčević koji, umjesto učiteljica Sofi je Ja-punđić (neopravdano napustila radno mje-sto) i Anete Pirić (otišla u mirovinu), imenuje učiteljice Anu Škuljević i Branku Kranjčević. Učenici su bili raspoređeni u dva kombinirana razredna odjela, I.-III. i II.-IV.

Budući da je školski stan preuređen i dobio je funkciju još jedne učionice i zbornice, od 1992. godine učenici se poučavaju u dvije kombinacije razrednih odjela, u jednosmjen-skom obliku prijepodnevne smjene. Tijekom sljedećih godina, zbog sve većeg broja učeni-ka, nastava se odvija u dva čista odjela i jed-noj kombinaciji.

Podaci iz popisa stanovništva od 2001. do 2011. pokazuju da natalitet u Samatovcima pada, tj. sve je manji broj rođenih, a time i ma-nji broj budućih đaka. Od prošle školske godi-ne, kao i ove, u sastavu PŠ Samatovci imamo i učenike iz naselja Selci i Cerovac.

U PŠ Samatovci poučavaju učitelji razredne nastave i profesori engleskog jezika, glazbene kulture i vjeronauka kao izbornog predmeta.

Djelatnica Katica Antolović brinula je o oko-lišu i čistoći škole od 1982. do 2000. godine. Početkom 2001. godine uposlila se nova spre-mačica, Sanja Antolović. Od školske godine 2001./02. (po odlasku učiteljice Ane Škuljević u mirovinu), voditeljica škole je učiteljica Hil-da Čapo, imenovana od strane ravnatelja.

Vremenski preglednik učitelja:

ANA ŠKULJEVIĆ (razredna nastava): 1991. – 2001.

BRANKA KRANJČEVIĆ (razredna nastava): 1991. -1993.

SVJETLANA KARLOVIĆ (razredna nastava): 1993. – 2013.

BILJANA MALTAR (engleski jezik): 1997.

SNJEŽANA JUNG (razredna nastava): 1997. – 1998.

VALERIJA JUGOVIĆ (razredna nastava): 1998. - 1999.

HILDA ČAPO (razredna nastava): 1999. – 2000., 2001. – 2013.

MARIJA ČADEK - ČELAR (razredna nastava): 2001. – 2002., 2008. – 2010.

Radostan početak u obnovljenoj Područnoj školi Samatovci

Nedavno obnovljena škola u Samatovcima

Tlocrt školske zgrade za

Č

19

ŠKOLSTVO

IVANA OREMUŠ (razredna nastava): 2002. – 2005.

IVANA ŠARČEVIĆ (razredna nastava): 2008. – 2009.

MIRELA CULEK (engleski jezik): 2004. – 2005.

SANJA TAVIĆ (engleski jezik): 2004. – 2005.

MARTINA ILIČIĆ (engleski jezik): 2005. – 2006.

MIRTA SUDAR (engleski jezik): 2005. – 2006.

SANJA VIDAKOVIĆ (engleski jezik): 2006. – 2013.

ANA BOGOVIĆ (likovna kultura): 2002. – 2003.

ANDREJA JANDROK ŠKUGOR (glazbena kultu-ra): 2002. – 2013.

VALENTINA GJEREK (glazbena kultura): 2007. – 2008.

MARINA ŠKOLKA (vjeronauk): 1997. – 1999., 2007. – 2008.

SLAVEN ŠKOLKA (vjeronauk): 1993. – 2007., 2009. – 2013.

1991. godine provedena je plinofi kacija mje-sta, te je Škola sredstvima Općine Bizovac pri-ključena na plin. Već sljedeće, 1992. godine, započeta je gradnja sanitarnog čvora, a 2000. godine uvedena je gradska voda i dograđe-ne sanitarije. U dragovoljnom radu uređenja škole sudjelovali su mnogi mještani : Jure Knežević, Antun Torjanac, Stjepan Malogor-ski, Miroslav i Helena Matković, Marijana i Ivica Petrov, Zora Pušić, Anto Karlović, Zlatan Karlović, Josip i Mirta Čop, Vesna Andrako-vić, Nada Bošnjak, Robert Korbar i Stjepan Malogorski. Na inicijativu mještanina Josipa

Čopa te uz fi nancijsku pomoć Općine Bizovac, iste godine okoliš škole dobio je kutić za igru s vrtuljkom, ljuljačkama i klackalicama. Za-hvaljujući još jednoj donaciji Općine 2003. godine, igralište je postalo bogatije za još je-dan tobogan i nogometne golove.

U travnju 2009.godine škola Samatovci je dobila novo športsko igralište za nogomet i košarku. Pored učiteljica škole, događaju su bili nazočni ravnatelj škole Ante Lovrinčević i načelnik Općine Bizovac, gospodin Srećko Vuković, te tadašnji župan, gospodin Krešimir Bubalo, gospodin Vladimir Šišljagić i dr. gosti, učenici škole i njihovi roditelji.

U školskoj godini 2012./13. u PŠ Samatovci školska zgrada više nije zadovoljavala uvjeti-ma rada, stoga je velikim zalaganjem načel-nika Općine, predsjednika Mjesnog odbora Samatovci, gospodina Davora Torjanca i rav-natelja Škole, Osječko-baranjska županija pre-poznala važnost istoga, te osigurala sredstva u iznosu od 400.000,00 kn za njenu obnovu i rekonstrukciju. Općina je sudjelovala sa cca 100.000,00 kn. Radovi su započeli u listopa-du 2012. godine i trajali do 11. ožujka 2013. godine.

Zgrada PŠ Samatovci radikalno je i temeljito obnovljena: krovište, stolarija, fasada te po-dovi. Rekonstrukcijom unutrašnjosti, uz dvije učionice i učeničke sanitarije, dobivena je ku-hinja, blagovaonica, zbornica, učiteljski sani-tarni čvor i kotlovnica s ostavom. Izmijenjene su električne instalacije, uvedeno centralno grijanje i zidovi oličeni. Škola je opremljena

novim računalom i LCD projektorom koji je omogućio i u drugoj učionici suvremenije i kvalitetnije oblike nastave. Tome je pridonije-lo i uređenje školskog okoliša.

Odlukom osnivača, Osječko-baranjske žu-panije, u svezi s obnovom i rekonstrukcijom stare zgrade, nastava za učenike PŠ Samatovci tijekom obnove organizirala se u MŠ Bizovac. Učenici su se dovozili na nastavu u prijepod-nevnu smjenu koja je trajala od 8 do 12,15 sati i odlično se prilagodili uvjetima i organizaciji rada u Matičnoj školi Bizovac. Nastava se rea-lizirala prema nastavnom planu i programu i kalendaru rada.

Zahvaljujemo se svim učenicima, njihovim roditeljima i djelatnicima Matične škole na gostoprimstvu jer je zbog našeg boravka ra-zredna nastava bila organizirana u dvije smje-ne.

Također, veliko hvala na svekolikoj potpori i čelnim ljudima lokalne samouprave: načelni-ku Općine Bizovac, gospodinu Srećku Vukovi-ću, predsjedniku Mjesnog odbora Samatovci, gospodinu Davoru Tor