ISSN 1848-6304 casopis... · 2018. 10. 23. · ISSN 1848-6304 UDK / UDC 316.774:1 Izdavač časopisa: Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja (Zagreb) Glavni i odgovorni

ISSN 1848-6304UDK / UDC 316.774:1

Izdavač časopisa:

Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja (Zagreb)www.centar-fm.org

Glavni i odgovorni urednik:

Sead Alićwww.seadalic.com

[email protected]

Zamjenica glavnog i odgovornog urednika:Tijana Vukić

[email protected]

Izvršni urednik:Nenad Vertovšek

[email protected]

Tajnik uredništva:Srećko Brdovčak [email protected]

Uredništvo:

Frank Hartman (Sveučilište Bauhaus Weimar, Njemačka), Predrag Finci (Engleska), Herta Maurer-Lausegger (Sveučilište Alpen-Adria Klagenfurt, Institut slavističkih studija, Austrija), Izidora Leber (Samostalni umjetnik,

Švicarska), Željko Rutović (Ministarstvo kulture, Crna Gora), Mimo Drašković (Fakultet za pomorstvo, Crna Gora), Fahira Fejzić-Čengić (Fakultet političkih nauka, Bosna i Hercegovina), Rusmir Šadić (Medžlis Islamske zajednice

Tuzla, Bosna i Hercegovina), Divna Vuksanović (Fakultet dramskih umetnosti, Univerzitet umetnosti, Srbija), Slađana Stamenković (Fakultet za sport, Srbija), Dragan Čalović (Fakultet za umetnost i dizajn, Univerzitet Megatrend,

Srbija), Lino Veljak (Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska), Đorđe Obradović (Sveučilište u Dubrovniku, Hrvatska), Ružica Čičak-Chand (Institut za migracije i narodnosti, Hrvatska), Damir Bralić (Sveučilište Sjever,

Hrvatska), Nenad Vertovšek (Odjel za kroatistiku Sveučilišta u Zadru, Hrvatska), Slobodan Hadžić (Sveučilište Sjever, Presscut, Hrvatska), Robert Geček (Sveučilište Sjever, Hrvatska), Darijo Čerepinko (Sveučilište Sjever, Hrvatska),

Mario Periša (Sveučilište Sjever, Hrvatska), Ivana Greguric (Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu, Odsjek za filozofiju, Hrvatska), Tijana Vukić (Sveučilište Jurja Dobrile u Puli, Hrvatska), Vesna Ivezić (Hrvatska), Jure Vujić (Institut za

geopolitiku i strateška istraživanja, Hrvatska), Sead Alić (Sveučilište Sjever, Hrvatska)[email protected]

Lektori i korektori:

Majda Kovač[email protected]

Vesna Ivezić [email protected]

Prijelom i postavljanje na web:

ing. Amir Ahmetašević[email protected]

Likovno rješenje naslovnice prvog broja:

Nora Mojaš i Venes Alić

SADRŽAJ:

IV Uz četvrti simpozij Filozofija medija (2014)

Dragan Ćalović: Community Art as a Medium for Future Umjetnost kao medijum za budućnost............................................................................ 998

Divna Vuksanović: Budućnost medija: mediji i smrtThe Future of Media: Media and Death.......................................................................... 1012

Sead Alić: Ivan Ladislav Galeta – istraživač medijskog prostora i medijskoga vremenaIvan Ladislav Galeta – Researcher of Media Space and Media Time............................ 1024

Željko Rutović: ČOVJEK (META)MEDIJ? (brzina promjene – (ne)upitni identitet)Man (META) Media? (Rate of Change – (not) Questionable Identity)......................... 1042

Saša Milić: Jacques Tati i moderna vremenaJacques Tati and Modern Times..................................................................................... 1048

Angelina Milosavljević-Ault: “Film je mrtav! Živio film!”. Peter Greenaway o budućnosti medija“The Cinema is Dead! Long Live the Cinema!” The Future of Media According to Peter Greenaway.............................................................................................................. 1060

Zlatan Delić i Mirza Mahmutović: Umrežavanje prošlosti: memorijske kulture novomedijske ekologijeNetworking the Past: Memory Cultures of New Media Ecology.................................... 1076

Aleksandra Brakus: Mediji i marketingMedia and Marketing....................................................................................................... 1096

Aleksandra Bokan: Stvaran svijet oko mene – život unutar piksela?The Real World around me – Life within the Pixel?...................................................... 1104

Sanja Dokić Mrša i Nataša Miljević Jovanović: Like FunKvantitativno-kvalitativna analiza zabavnog programa u BiH Like FunQuantitative and Qualitative Analysis of the Entertainment Programs in BiH............ 1112

II Simpozij / Symposium

ISLAM I MEDIJI / ISLAM AND MEDIA

23. – 26. 4. 2015. / April 23−26, 2015

Hrvatska/Croatia (Zagreb)

José María Cantal-Rivas:La présence médiatique chrétienne dans un pays musulman: expérience de l’Eglise catholique en Algérie ..................................................................................................... 1120

Abderrazak Sayadi:Les médias arabes face au Printemps arabe. Le cas de la Tunisie................................. 1128

III Simpozij / Symposium

Mediji i javnost/ Media & Public

15. – 17. 11. 2013. / November 15−17, 2013

Hrvatska/Croatia (Dubrovnik)

Tatjana Milivojević, Dragana Jovanović i Ivana Ercegovac: Noosfera: omogućava li internet evolucijski skok na viši nivo kolektivne inteligencije? Noosphere: Does the Internet Provide an Evolutionary Leap to a Higher Level of Collective Intelligence?.................................................................................................... 1132

IV STRUČNI RAD

Jana Simović:Život u kolonijalnom stilu................................................................................................ 1150

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

4(7)#11 2015 UDK 37.014.53-028.82:316.422.4Izvorni članak

Original scientific paperPrimljeno: 14.6.2015.

Dragan Ćalović

Megatrend UniversityFaculty of Culture and Media, Belgrade

[email protected]

Community Art as a Medium for Future

Abstract

In this article we will examine the possibilities of strengthening local communities through art. Art is seen as a powerful force able to bring visions to local community members and to initiate their involvement in social reconstruction. We will analyse the perspectives of development of local urban places into local cultural spaces. For such development, cooperation between artists and urban residents is recognised as highly important. Different art projects can inspire local community members to build stronger connections and help them to define visions of better society. Cooperation in artistic work can gather community members and inspire them to involve in political decision-making process. It also can improve their ability to state program of society development in a more democratic, more inclusive manner.

Role of art and alternative education, we consider as crucial in initiating social actions that are able to truly reconstruct local communities, to redefine a status and to change perception of marginalised social places and to inspire those who live in the same neighbourhood to cooperate and fight for common interest. For this reason, we will analyse perspectives of development approaches in which art and alternative education can come together to create changes.

Creation of new cultural space needs development of alternative education, that can encourage community members to overcome old prejudices, and it also needs inclusive arts practices, that can help people to connect each others

998

D. Ćalović, Community Art as a Medium for Future

and to find their vision of betterness. Through art and alternative education they may doscover their power to recreate reality and to change the situation that oppresses them. Instead to “integrate” or “incorporate” into the society that multiply injustice, alienation, and separation, they may perceive that they are members of a community, so they are able to engage themselves to participate in its recreation. If we make efforts to reimagine our cultural space, we may discover our potentials to visualise authentic development and our strength to challenge old ideological prejudices.

Key words: alternative education, community art, cultural space, participation, theory of art.

Statement of the problem

Throughout the years, the notion of community has been explored through various approaches. Activists and scholars alike have underline an urgent need for new understanding of community. In Western countries, increased social mobility is recognized as one of the main factors that has caused the decreased sense of community (Keyes, 1973; Putnam, 2000). Many activists come together to recreate, reconstruct and reform communities through the social relationships (Green & Haines, 2002; Hutzel, 2005). Loss of motivation to act, has resulted in acceptance of specific non-acting mechanisms. Mechanisms of non-acting are perpetuated by weakened influence on political decisions and failing educational systems.

While this perceived loss of community sense infiltrates the majority of urban residents, youths have developed a much stronger social identity. However, even they have developed a strong sense of social identity, their responses to unjustice, issues of oppression, classism, etc., mostly are not directed to social improvement. One of the reasons that local social networks have not been recognised as a powerful force, able to initiate wide reform of society, is lack of vision. Schools, public institutions and media, having a reputation for developing competitive, superficial and narcissistic individuals, have constructed social context in which creativity, proactive thinking and social responsibility are highly marginalised. Lack of vision how to create a better society, as much as lack of beliefs in ability to make changes, keep members of social networks out of struggle for more influential, more democratic community.

In this article we will examine the possibilities of strengthening local communities through art. Art is seen as powerful force able to bring visions to local community members and to initiate their involvement in social reconstruction. We will analyse the perspectives of development of local urban places into local cultural spaces. For such development, cooperation between artists

999

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

and urban residents is recognised as highly important. Different art projects can inspire local community members to build stronger connections and help them to define visions of a better society. Cooperation in artistic work can gather community members and inspire them to involve in political decision-making process. It also can improve their ability to state program of society development in a more democratic, more inclusive manner. Local initiatives can be the driving force in transformation of marginalised urban places.

However, redevelopment projects, initiated by those with decision-making power rarely activate local forces. Instead of that, authors of those projects, very often, aim to motivate residents of specific part of the urban area to participate in colaborative actions that much more reflect their vision of community development then that articulate the visions of local community members. Even though there are many groups, organizations and individuals who work tirelessly to improve social conditions in marginalized urban places, many of realised programs have emphasized the role of service institutions. However, service institutions often “create a wall between lower income communities and the rest of society – a wall of needs which, ironically enough, is built not on hatred but (at least partly) on the desire to ‘help’” (Kretzmann & McKnight, 1993:2).

Role of art and alternative education, we consider as crucial in initiating social actions that are able to truly reconstruct local communities, to redefine a status and to change perception of marginalised social places and to inspire those who live in the same neighbourhood to cooperate and fight for common interests. For this reason, we will analyse perspectives of developmental approaches in which art and alternative education can come together to create changes.

Alternative education

Alternative education we can describe in connection with social reconstruction as a preparation and motivation for reconstruction of society that will better serves the interests of all groups of people (compare Sleeter & Grant, 1999:189). A particular interest of ours is alternative education that is connected with cultural changes. Paulo Freire explores the role of experiental, liberating education as a preparation for cultural revolution. “’Cultural revolution’ takes the total society to be reconstructed, including all human activities, as the object of its remolding action. Society cannot be reconstructed in a mechanistic fashion; the culture which is culturally recreated through revolution is the fundamental instrument for this reconstruction. ’Cultural revolution’ is the revolutionary regime’s maximum effort at conscientização – it should reach everyone, regardless of their personal path”(Hutzel, 2005:13; Freire, 1993:158-159).1 He emphasizes that both humanization and dehumanization are possibilities for a person, but only the first is the people’s vocation (Freire, 2005:43). One of the main goals of alternative education certainly should be a recognition of dehumanization.

1 Conscientização(conscientization)isatermfirstcoinedbyFreireinhisbookPedagogy of the Oppressed (Pedagogia do Oprimido,firstpublishedinPortuguesein1968),thatsignifyanattempttouseeducationasameansofconsciouslyshapingthepersonandthesociety.

1000


The struggle for humanization should affect not only those whose humanity has been stolen, but also those who have stolen it (compare Freire, 2005:44). So we can imagine an inclusive negotiation that will not change relation between centre and margin, but that will erase any distinction between them. This inclusive nagotiation must be historically radical, in Freire’s understanding of radicalism, and in connection with his thoughts that “[…], sooner or later being less human leads the oppressed to struggle against those who made them so. In order for this struggle to have meaning, the oppressed must not, in seeking to regain their humanity (which is a way to create it), become in turn oppressors of the oppressors, but rather restores of the humanity of both” (Freire, 2005:44). Alternative education should be recognised as powerful force, able not only to deconstruct mechanisms of oppression and to show that dehumanization is not a given destiny but the result of an unjust order (Freire, 2005:44), but also to create new visions of struggle and to initiate radical historical changes.

True liberation, as the great humanistic task, has as its condition education for understanding of oppressive society. Only through such education, oppressed can recognised their tendention to become oppressors, which is specific for initial stage of every social struggle, as essentially wrong. Becoming oppressors, former oppressed actually reestablish old conditions, even though the rols are changed. This is why the revolution that is focused on redistribution of power, but that keeps old interpretation of society, is historically meaningless. Revolution, by which society can be truly reshaped, is conditioned by very different structure of thoughts that leads those who enter the struggle.

Understanding of oppressive society requires understanding of mechanisms of its reproduction. It requires an effort to recognise the reality of oppression as a historical fact, but not as a historical necessity. However, this can not be accomplish through official system of education, which is the part of the same mechanisms that reproduce ideology of oppression. So what we need is alternative education. Education that can change outdated ideals and that can renew our understanding of humanity.

Education that we need should provide new visions that can inspire both oppressed and oppressors to come together in a process of reconstruction of a society. What we propose here are a radical social changes through reconstruction of cultural space. Different system of values, different aspirations and different horizonts for future development can arise only under different cultural circumstances.

Only new cultural space can provide the new knowledge. What we mean when we say new knowledge are not a new results of scientific researches, but knowledge that grows on radically new paradygm. That kind of new knowledge can be accomplished only through a new system of values. That’s why new cultural space is crucial for a process of overcoming all prejudices of old society.

Education for a new community should provide a perspectives for liberation. However, each revolution, which transforms a concrete situation of oppression by establishing the proces of

1001

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

liberation, must confront the phenomenon that during the initial stage of their struggle, the oppressed find in the oppressor their model of manhood (Freire, 2005:46). That is why the oppressed very often recognise a revolution as an opportunity to become oppressors. The fear of changes, which equally affects oppressors as oppressed, lead them to almost fanatic obsession of allocation of roles in a society, keeping them away from the process of liberation. Luck of vision has as its one condition desire for freedom without liberation. This is the tragic contradiction that alternative education must take into account.

Alternative education should provide necessary elements for engagement in a struggle for reconstruction of a community. Even more, it should inspire to solidarity, to active participation in community growth and to development of an authentic interpretation of community. Such concept of education has to be inclusive and has to provide cooperation between all participants in learning process.

However, while scholars respond to loss of community through research, writing and theory, activists and educators respond through social action and education, which keep their actions often in isolation from one another (Hutzel, 2005:11). Emphasizing this problem, Karen Elizabeth Hutzel recognises pragmatism as aproach that coalesces theory and practice and that provides method by which more successful solutions can be found (Hutzel, 2005:11). Pragmatism is seen as approach that can connect scholars, educators and activists in coordinnate action, that has strong potentials to reach success of practical application in the community. Even though scholars and educators are crucial for society reconstruction process, they have to work together to accomplish stated goals. Both educators and schorars should come together to bring new visions to life. While scholars can offer critical reflection of society and provide the new visions, educators can open access to their theories for community members.

New visions, if they are radical, can not be discuss through official institutions of some society. Those institutions are not only controled by established mechanisms of monitoring and systems that maintain status quo, but they are based in ideology that can to contaminate purity of new ideas. Because of that, cooperation between educators and scholars has to be established through independent chanels like alternative education.

However, the new ideas, especially if they are radical, are never easily accepted by community members. That means that alternative education is not enough. Participants in struggle for a new society have to be enlighten. They have to be inspired both to accept new knowledge and to get involved in community changing process. Alternative education aims to reach members of the society and helps them to evolve into participants and constructors of a new society. But as there no huge changes taken by one person, no matter how strong he or she is, there is also no radical changes of society taken by separated individuals, community members which are dedicated to become participants of a new society, but which are not gathered in common action. Hence, alternative education has to be unseparate from actions that connect new society constructors.

1002


Besides that, alternative education has to find new approaches and methods that radically differ from those accepted in institutional education process. Educators should not persuade, they should not state paradygm of new knowledge as a frame that has potential to discredit all approaches that are uncoordinated with dominant systems of beliefs and with conventionally accepted methodology. Quite the opposite, they should open horizons for true thinking, which always includes reflections that are critical and creative. Alternative education process must provide experience that connect different individualities and that strengthen their critical and creative potentials enforcing them to define common vision.

What we suggest here is experiential learning through creative connectivity. Learning that initiates changes through democratic participation in common creative project. Its agenda should cut at the very nature of how old society interprets culture and knowledge. Only education that seeks to change the status quo, as opposed to reinforce it (Freire), has potential to develop democratic values. Such radical reconstruction we consider possible only through recreation of cultural space. Stuggle for a new society may not be accomplished at a political or economical level, keeping old interpretations of the world. For that reason, alternative education should provide field of opportunities not just for free imagination but also for free creation of a new cultural space, that will be at the root of political and economic changes.

Community art

The field of community art has emerged as an umbrella over such practices as pragmatic art, visual culture art education, community-based art education, etc., in which the art is understood as closely connected with community life. Dissanayake emphasized that traditional uses of arts are inherently cultural, connected with the everyday lifes of communities through ritual and celebration (Dissanayake, 1988). The same vision is placed in idea of art as community constructor. The idea of art as community constructor can be best compared with understanding of placement that art has within indigenous societies as the cultural center of their community life (T. Anderson, 2003). For indigenous society members, art was not just a symbol of social relations (Dissanayke, 1988), but also a function which strengthens social bonds (Dewey, 1934). Imbedded in the arts, shared stories and meanings create a sense of unity (Hutzel, 2005:19) by expressing the life of the community (Dewey, 1934:328). Dewey explains that social customs are uniform external modes of action because they are saturated with story and transmitted meaning (Dewey, 1934:326). Analysing the role of the arts through traditionalism, modernism and postmodernism, Terry Anderson (2003) has applied a combined approach to his vision of “art for life” (Hutzel, 2005:18). He suggested that many social reconstructionists, introduced with and inspired by traditions of indigenous societies, “have recentred art as an artifact or performance that reflects and facilitates the cultural life of a community”(T. Anderson, 2003:62; Hutzel, 2005:18). Their approach is connected with Dewey’s understanding that collective individuality and social bonds exists through the shared aesthetic of a community (Dewey, 1934).

1003

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

Even though the arts of indigenous societies, arts that were communal, are the source out of which all fine arts have developed (Dewey, 1934:327), in Western theory, socially-based arts are often interpreted as pragmatic use of art for purposes that stay out of art itself. In oppose to traditional aesthetics, pragmatic theory of art is “based on the assumption that art should do something worthwhile for the members of the community that produces the art. Specifically, art should pave the way to a world that is socially, politically or (most frequently) spiritually better” (R. Anderson, 1990:208; Hutzel, 2005:21).

Like R. Anderson, Kretzmann and McKnight also suggest that artists shoud take a part in a process of community development. From the pragmatic viewpoint they emphasize that “artists are weavers whose skills help to keep […] communal fabric intact. They also have the ability to create new patterns within it in response to current community needs and demands… An artist’s vision can even create new possibilities for community growth and further development… Artists take pride in their work. This pride grows in proportion to the acceptance not only to the artist’s sense of self-esteem but also to the community’s positive recognition of its own unique character and value” (Kretzmann & McKnight, 1993:95-96; Hutzel, 2005:22). They recognise artists as important participants within community regeneration process, because of their ability to bring new visions and to initiate bonding of a community.

However, affects of social mobility and new communacional technology have minimized the need for local community conections within particularly territory of place. Reunderstanding of social bonding among residents of an urban area, weaks potentials of different urban places to become centres of cooperative actions for new society. Without a vision of community development, residents of urban areas stay indifferent to the wider urban politics and excluded from the participation in a process of teritorial restructuration of society. Because of that, artistic initiatives focused on projects that have potential to connect residents of an urban area and to motivate them to interact each other, can influence their perception of themselves, and help them to state common vision for future growth. Participatory art projects have potential not only to provoke willingness among residents of some urban area to participate in community activities, but also to inspire them to become more active participants of democratic society.

Through development of interactive works, art can show the way how to rebuild our society to become more democratic. Beside that, artistic vision can provide ideas for innovative development of society. Describing art as inherently cultural, Lippard considers that “all art is a framing device for visual and/or social experience, it is difficult for an artform to dispense altogether with the frame, or to change frames on the spot, offering multuple views of the ways in which a space or place can be and is used. The challenge is to establish more bonds radiating out from the art community – to marginalized artists, to participant communities and audiences, allowing the art idea to become, finally, part of the social multicenter rather than an elite enclave, sheltered and hidden from public view or illegibly representing privileged tastes in public view” (Lippard, 1997:286; Hutzel,

1004


2005:21). Acording to this point of view, we can propose a perspective of social development through reconstruction of cultural space on micro level. Reconnected through inclusive artistic projects, members of local communities will be able to state common vision for future growth of society and to share that vision with others. Art can inspire them to become more cooperative and to develop their way of thinking in a more democratic manner.

Karen Elizabeth Hutzel suggests that “community art can be situated within community organizing and community visioning as the potential to nagotiate for a pragmatic social reconstructionist agenda in art education” (Hutzel, 2005:24). As an example of a successful campaign for community development in which the social capital provided the most significant assets for participation, organizing and visioning, she pointed at Dudley Street Neighborhood Initiative in Boston, Massachusetts (Hutzel, 2005:24; Medoff & Sklar, 1994). She emphasized that this case study had presented a successful community mobilization effort to revitalize an urban neighborhood, where “a community mural was an important asset of this initiative, which encouraged teenagers to enter into the community development process” (Hutzel, 2005:24).

Arthur Danto (1981) and Arto Haapala (1989) regard interpretation as a criterion of the existence of an artwork. According to their point of view, works of art exist only as interpreted. Sami Pihlström compares their understanding of art with pragmatism and Popperian World 3 ontology (Pihlström, 2000:4). Aming to specify the world of human-made cultural artefacts that are not reducible to the physical world (World 1) or to the subjective states of individual minds (World 2), Karl Popper entered the concept of World 3. As Pihlström interpretates, “the key idea here is that works of art, as cultural entities irreducible to mental states or to physical objects and events but nevertheless ‘embodied’ in physical nature and requiring human mental action in order to exist, ought to be as World 3 entities, roughly in the sense in which scientific theories, natural numbers, or societies and institutions are taken to exist in World 3” (Pihlström, 2000:4). It is important to emphasize that Popper within concept of World 3 had not discussed art in any detail, so Pihlström do not takes the Popperian three-world ontology too literary, but rather as a heuristic tool to be used in order to emphasize the irreducibility of the mental and cultural “levels”of existence, as Pihlström himself underlines (Pihlström, 2000). He continues that, without social institutuions or practices within which works are created, recived, interpreted and assessed as works of art, there could be no works of art at all (Pihlström, 2000:4). Works that we recognise as artistic, without specific world of arts, could be marked only as a commonplace objects, “[…], pieces of matter instead of sculptures or paintings, sounds in the air instead of symphonies, material copies of books and manuscripts instead of poems or novels. The existence of such works as works of art necessarily presupposes a complex network of socio-cultural relationships on the cultural level of World 3, irreducible to Worlds 1 and 2”( Pihlström, 2000:4). According to this, works of art, as cultural entities, belong to World 3, and only through this conceptual level they can be realised.

1005

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

What we propose here is art that ocupies whole World 3. It is actually an interpretation of art as powerful force, able to reshape community that produces it. If we imagine social context as a specific matherial that can be used by artists, we can consider a perspective of development of such artistic practices that deal with social context. Interpretation of art we are proposing is connected with understanding of art of indigenous societies, but it also has its origins in theoretical approaches that shaped development of vanguard, socialist realism, land art, appropriation art, etc. This interpretation does not requires a specific artistic strategy, but rather it gathers different artistic approaches, that are focused on reconstruction, rebuilding or reinterpretation of social context.

As Hutzel suggests “art can provide the means toward approaching a social reconstructionist agenda for a more equal and equitable society” (Hutzel, 2005:24). She underlines Beardsley’s words that “art fosters mutual sympathy and understanding and offers an ideal for human life”(Beardsley, 1981/1958:574-575; Hutzel, 2005:24). So we can imagine an movement for social reconstruction through recreation of cultural space. Aesthetic experience that gathers members of some community, becomes powerful force, able to bring new visions and to inspire to action.

Conclusion

The use of art as a community-constructor has been applied by practitioners and considered by theoreticians (Adejumo, 2000; Emme, 1998; Bastos, 1998; Hutzel, 2005). Over the time, different approaches and visions how to utilize the arts as an educational, social service tool, have developed. So now we have both theoretical framework and practical experience to state basic agenda to reconstruct cultural space through art and education.

Community-based art education provides an approach to connecting classrooms to the local community. The goal is to strengthen connections between community members and art practitioners. After continuous classroom observation of art teachers, Katter (2002) have noticed the absence of community connections in schools. “As I look back over my years of teaching and my observations of the teaching of others, I sense a neglect of really connecting with community. So often the teaching of art ignores the culture of the community, as though art existed somewhere else, outside of the local community, or apart from the lives of the students” (Katter, 2002:5; Hutzel, 2005:28). Even thouth community-based art education practices have received scattered attention from various art educators over the years (Hutzel, 2005:28), we still need to take significant efforts to connect community members with artists and to encourage their involvement in a process of cultural space development. But this connecting should go thgough education. So what we need is a new knowledge that will inspire community residents to get involved in a reconstruction projects and artistic actions that will connect them into community.

That kind of knowledge should be radical and stated on democratic principles. We agree to Bastos when she suggests to incorporate Freire’s vision to promote social changes through education.

1006


“A Community-based art education project attentive to Freire’s ideas has the potential to bring to light the context of art production through study of local art: dynamics of social interaction in a given community, as well as power struggles, cultural influences, and history” (Bastos, 1998:58). Education we are proposing here should fill the needs of all community members and should have potentials to lead them to a better society. Similary to Bastos ideas, we suggest that vision of better reality can iniciate a need for changing that reality.2 Our vision is to promote alternative education and artistic projects that can connect communities and inspire its members to affect changes in society, bringing new cultural context to life.

At these place we want to emphasize significance of connecting communities. Education that has democratic foundations has to be multicultural. So it is closed to T. Anderson’s concept of art for life, in which he proposed actions for a global, rather than tribal community. “This entails embracing our own cultures for their particular values and strenghts, but also recognising that our own cultural ways are not the only good and correct ways of engaging the world” (T. Anderson, 2003:63, Hutzel, 2005:30). In oppose to T. Anderson, we do not propose a global community, but a network of communities that are connected on global level. However without democratic perspective, without orientation to involve all community members and to teach them how to understand and how to help each other, any kind of education will stay powerless to bring improvement to society. What we need are integrative efforts that engage all society members, and that are strong enough to ensure cooperation for common good.

Reconstruction of cultural space is not a task that can be done if we follow the program which is state on some institutional level. Actions that are truly radical and that lead community to beternes, should be initiated and nagotiaded by community members. That is why we need art to connect residents of different urban area and to inspire them to think beyond ideological framevork they had accepted over the years of ideological training (through institutions such are school, church, family, media, etc.), and that is why we need alternative education to encourage them to act.

Following Freire’s critique of banking concept of education (Freire, 2005:73) we can underline that any developing program that is planned without consulting community members, considers them as adaptable, manageable beings. Analysing education, Freire has noticed that “the more students work at storing the deposits entrusted to them, the less they develop the critical consciousness which would result from their intervention in the world as transformers of that world. The more completely they accept the passive role imposed on them, the more they tend simply to adapt to the world as it is and to the fragmented view of reality deposited in them” (Freire, 2005:73). Like banking concept of education, that has capability to minimize or annual the student’s creative power (Freire, 2005:74), community reconstruction projects, that offer to community members an illusion of acting through the action of the activists, do not have potentials to trully reconstruct community.

2 „[...]knowledgeofimmediaterealitycaninciteaneedforchangingthatreality“(Bastos,1998:58).

1007

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

What we need are not projects with staten agenda, but rather projects with an agenda-in-progress. Projects that have potentials to inspire to action and to involve all community members to a vision-making process. Projects that open new horizons and that lead community members aut of position of margin.

As long as we offer solutions, rather than we open new possibilities, democratic progress will stay an ideal which can not be reached in practice. The only way to change situation is to change the way of thinking. What we need is a new cultural space in which new social realtions will be made. However, creation of new cultural space needs development of alternative education, that can encourage community members to overcome old prejudices, and it also needs inclusive arts practices, that can help people to connect each others and to find their vision of betterness. Through art and alternative education they may doscover their power to recreate reality and to change the situation that oppresses them. Instead to “integrate” or “incorporate” into the society that multiply injustice, alienation, and separation, they may perceive that they are members of a community, so they are able to engage themselves to participate in its recreation. If we make efforts to reimagine our cultural space, we may discover our potentials to visualise authentic development and our strength to challenge old ideological prejudices.

Literature:

Adejumo, C. O. (2000). „Community-Based Art“. School Arts. 99(6), 12-13.

Anderson, R. (1990). Calliope’s Sisters: A Comparative Study of Philosophies of Art. Englewood Cliffs, New Jersey: Prentice Hall.

Anderson, T. (2003). „Art Education for Life“. The International Journal of Art and Design Education. 22(1), 58-66.

Bastos, F. M. C. (1998). Making the Familiar Strange: Teacher’s Interpretations of Community Art. Dissertation. Indiana University.

Beardsley, M. (1981/1958). Aesthetics: Problems in the Philosophy of Criticism. Indianapolis: Hackett Publishing Company

Dewey, J. (1934). Art as Experience. New York: The Berkley Publishing Group.

Dissanayake, E. (1988). What Is Art For? Seattle: University of Washington Press.

Emme, M. J. (1998). „Teaching to the future: community activism and art education“. School Arts. 97(5), 6-7.

Freire, P. (2005). Pedagogy of the Oppressed. New York: Continuum.

1008


Green, G. P. & Haines, Anna. (2002). Asset Building and Community Development. Thousand Oaks, CA: Sage Publications.

Hutzel, K. E. (2005). Learning from Community: A Participatory Action Research Study of Community Art for Social Reconstruction. Dissertation, The Florida State University.

Katter, E. (2002). „Community conections“. School Arts. 101(7), 4.

Kayes, R. (1973). We the lonely people: Search for community. New York: Harper-Row.

Kretzmann, J. P. & McKnight, J. L. (1993). Building Communities from the Inside Out: A Path Toward Finding and Mobilizing a Community’s Assets. Chicago: ACTA Publications.

Lippard, L. R. (1997). The Lure of the Local: Senses of Place in a Multicentred Society. New York: The New Press.

Lowe, S. S. (2000). „Creating Community: Art for Community Development“. Journal of Contemporary Ethnography. 29(3), 357-386.

Pihlström, S. (2000). „Pragmatism, Art, and the Real World Action“. Criticism & Theory for Music Education. 1 (1), 2-32.

Putnam, R. D. (2000). Bowling Alone: The Collapse and Revival of American Community. New York: Simon & Schuster.

Sleeter C. E. & Grant, C. A. (1999). Making Choices for Multicultural Education: Five Approaches to Race, Class, and Gender. Upper Saddle River, NJ: Prentice-Hall, Inc.

Warren, M. R. (2001). Dry Bones Rattling: Community Building to Revitalize American Democracy. Princeton, New Jersey: Princeton University Press.

1009

Vol 4, br. 7, 2015. (998-1010)

Umjetnost kao medijum za budućnost

Sažetak

U tekstu se ispituju mogućnosti jačanja lokalnih zajednica putem umetnosti. Autor zastupa stav da je putem umetnosti moguće preneti vizije članovima lokalnih zajednica i inspirisati ih na učešće u procesima društvenog rekonstruisanja. U tekstu će biti analizirane perspektive transformisanja urbanih celina u specifične prostore kulture. U tom smislu, posebno se naglašava značaj saradnje između umetnikâ i pripadnikâ lokalnih zajednica. Različiti umetnički projekti mogu inspirisati članove lokalnih zajednica na uspostavljanje snažnijih veza, te im mogu pomoći da definišu vizije boljeg društva. Saradnja na umetničkom projektu može okupiti članove zajednice i inspirisati ih na uključivanje u proces političkog odlučivanja. Ona, pored toga, može osnažiti njihovu sposobnost da postave program društvenog razvoja u jednom više demokratskom, više inkluzivnom maniru.

Uloga umetnosti i alternativnog obrazovanja u tekstu se posmatraju kao presudne u iniciranju društvenih akcija putem kojih je moguće suštinski rekonstruisati lokalne zajednice, redefinisati status i izmeniti percepciju marginalizovanih prostora, te inspirisati susedsku saradnju i njihova zalaganja za zajednički interes.

Izgradnja novog kulturnog prostora zahteva razvoj alternativnog obrazovanja, putem kojeg je moguće osnažiti članove zajednice da prevaziđu stare predrasude, ali i razvoj inkluzivnih umetničkih praksi, koje mogu pomoći članovima zajednice u međusobnom povezivanju, te u pronalaženju vlastite vizije boljitka. Kroz umetnost i alternativno obrazovanje, oni mogu otkriti svoju moć da se suprotstave opresivnim društvenim odnosima. Suprotno pozivima na integraciju u društvo koje umnožava nepravdu, otuđenje i razdvojenost, upravo putem umetnosti oni mogu uočiti činjenicu da su zapravo članovi zajednice, sposobni da učestvuju u njenoj izgradnji.

Ključne riječi: alternativno obrazovanje, kulturni prostor, participacija, teorija umetnosti, umetnost zajednice.

1010


Thisjournalisopenaccessandthisworkislicensedundera CreativeCommonsAttribution-NonCommercial4.0InternationalLicense.

1011

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

4(7)#12 2015 UDK 2-186:316.774Izvorni članak

Original scientific paperPrimljeno: 19.6.2015.

Divna Vuksanović

Fakultet dramskih umetnosti, Beograd [email protected]

Budućnost medija: mediji i smrt

Sažetak

Tekst problematizira temu budućnosti medija polazeći sa stanovišta ideje o smrti medija i kraju medijske kulture kakvu danas poznajemo. Isprva se tema reprezentiranja smrti u medijima tretira kao osnova za kreiranje mnogobrojnih medijskih sadržaja, da bi se težište istraživanja, potom, s prikazivanja prizora smrti u medijima, postepeno prebacilo i fokusiralo na tzv. posthumnu medijsku komunikaciju. Usporedo s procesom transformiranja medijskih sadržaja njihovim preusmeravanjem na temu smrti i komunikacije sa svjetovima umrlih – što se pokazalo kao profitabilno – pojedini teoretičari medija, poput Virilija, na primjer, nagovještavaju i krah medijske slike, kao posljedice vođenja globalnih informatičkih ratova. To bi, ujedno, značilo i priliku za novi početak i posve drukčiju, novu medijsku paradigmu. Pritom, ovdje nije riječ o pukoj zamjeni starih i tzv. „primitivnih“ novim medijima, već o značajnoj, suštinskoj transformaciji. Mediji, naime, prema našem shvaćanju, ne umiru u smislu konačne smrti, već prelaze u dimenziju postojanja koja se nalazi negdje „između“, na samoj granici života i smrti. Ovakva transformacija medija, iz dimenzije života u smrt i natrag (ka budućnosti), analoški mišljeno, najsrodnija je budističkom pojmu i fenomenu „bardo“.

Ključne riječi: budućnost medija, smrt medija, posthumna komunikacija, zastarjeli i novi mediji, bardo.

1012

D. Vuksanović, Budućnost medija: mediji i smrt

Mimici i Puru s ljubavlju...

Filozofija medija, ukoliko nastoji biti problemski orijentirana prema svijetu suvremenih komunikacijskih tehnologija i proizvoda medijskih i kreativnih industrija, osim vladajućih uvjerenja da su mediji (zajedno s umjetnošću i kulturom), u većini slučajeva uzevši, instrument manipulacije, otuđenja, pa čak i sredstvo za prepariranje i upravljanje oružanim konfliktima i ratovima većih razmjera, trebala bi kritički sagledati perspektivu razvoja medija i tzv. „medijske kulture“ u budućnosti. Takvih pokušaja je, povijesno gledano, svakako bilo, recimo, kada je u pitanju propitkivanje ideje medijske konvergencije (Fidler /Fidler/), ili, pak, kada je bilo govora o aktualnim refleksijama u smislu prodora utjecaja mrežnih tehnologija i tzv. novih medija u svakodnevni život čovjeka, a koji danas bitno djeluju na izmjenu paradigme doživljaja stvarnosti, bar kada je riječ o tehnološki razvijenom svijetu.3 Opčinjenost i paraliziranost mnogobrojnim informacijama i medijskim slikama, s jedne strane, te noviji pokušaji da recepcija medijskih sadržaja preraste u digitalni vid interakcije s korisnicima, na drugoj strani, zapravo su jedan te isti produkt redukcionističkog koncepta potrage za istinom, smislom, ljepotom, općim dobrom i vrijednostima, svedenim na mehaničku, odnosno, puku posredničku dimenziju realnosti. To, međutim, samo po sebi, i ne bi bilo toliko loše da uvijek nije riječ o činjenici da aktualni tipovi medijskog posredovanja referiraju na sferu koja ujedno, istim tim mehanicizmom, transcendira sam život.

Jedan od prvih teoretičara koji je kritički problematizirao status suvremenih medija, kako mas-komunikacija, tako i interneta i novih medija, i to u interpretativnom kontekstu globalno umreženog svijeta – Paul Virilio (Virilio), tvrdi da se današnji mediji, kao i budući (recimo, „interaktivne reklame“, i sl.), podržani tzv. „tehnonaukama“, neosjetno kreću ka „krahu slika“.4 Ovaj događaj je, u isto vrijeme, povezan s prethodnim konceptom „suparništva ikona“,5 tj. tržišnom, ali i političkom konkurencijom u borbi za dominaciju vizualne paradigme u globalnom okruženju, gdje se vode informatički, odnosno kibernetički ratovi. Svrha ovih sukoba, po njegovom mišljenju, jest uspostavljanje totalne perceptivne kontrole nad stvarnošću, a posredstvom medija i tzv. „digitalne kulture“.

Tipičan primjer informatičkog ratovanja u našem vremenu predstavlja aktualan slučaj francuskog časopisa Charlie Hebdo,6 koji je, djelujući prvobitno kroz medij karikature i satire, doživio prijetnje smrću i teror nad svojim novinarima, što se kasnije pretvorilo u tragično stradanje dijela redakcije ovog lista. Nakon ubojstva članova redakcije, uslijedio je val protesta u Francuskoj, zatim u Europi i u čitavom svijetu, u spektru djelovanja različitih političkih akcija i okupljanja građana na ulicama i trgovima Pariza u znak podrške i solidarnosti sa stradalima, do virtualnog odobravanja ili osporavanja postupaka jednih ili drugih sudionika u sukobu, a koji su preplavili cyber-prostor i

3 “Onceuponatime,therewasnoFacebook,Twitter,InstagramorYouTube.Ourlivesdidnotrevolvearoundastreamofstatusupdates,tweets,videosandfilteredphotos.Thatwasjust10yearsago.”MaryCatherineWellons,11 Predic-tions on the future of social media, nastranici:http://www.cnbc.com/id/102029041.

4 PaulVirilio,Informatička bomba,Svetovi,NoviSad,2000,str.110.5 Isto.6 http://www.charliehebdo.fr/.

1013

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

društvene mreže, bilo u smislu empatije sa žrtvama ubojstva i podrške slobodi govora i tiska, ili u smjeru kritike represivnog francuskog režima, rasizma i hipokrizije medija i političkih lidera koji, naglašavanjem slučaja „Ebdo“, izbjegavaju izvijestiti o masovnim stradanjima u drugim dijelovima svijeta - u Indoneziji, Nigeriji ili Srbiji (slučaj NATO raketiranja RTS-a), na primjer. I naposljetku, iz aktualnog djelovanja medija se, posredno ili neposredno, moglo iščitati da je tu riječ o svojevrsnom medijskom ratu, tj. sukobu kultura/civilizacija (euro-atlanske i arapske, tj. kršćana i pobornika islama), pojednostavljeno rečeno.

Sljedeći, iz serije vrlo karakterističnih oblika ratovanja koje često potiču i pokrivaju današnji mediji jest ono koje je vođeno „pod crnom zastavom“, popularno nazvano False flag. Ova vrsta informatičkih ratova zasnovana je na ideji operacija na terenu, najčešće terorističkih, a koje se pripisuju određenim akterima, organiziranim grupama, pa čak i čitavim državama, s ciljem da izazovu efekt i reakcije globalne javnosti koji su, zapravo, u interesu skrivenih centara moći, odnosno onih koji ih planiraju, organiziraju i provode iz sjene, maskirani u „drugog“, tj. u neprijatelja. Katkad su ove „slike smrti“ u potpunosti medijski inscenirane, ali je češći slučaj da se one doista odigravaju u stvarnosti, a potom medijski prediciraju ne realnim počiniteljima smrti i zločina, već njihovim protivnicima. Interpretacija ovakvih akcija, pri čemu je zaista teško razlučiti istinu od laži na temelju isključivo medijski definirane slike događaja, u najboljem slučaju vodi k relativiziranju vrijednosti, pa samim tim i žrtava stradalih u njima, dok realno predstavlja uvodne sekvence za kraj ere slike.

U tom smislu, indikativan je postulat Paula Virilija o razbijanju (vladajuće) slike svijeta koji produciraju globalni mediji (fragmentarizacija na različite imperijalne prikaze svijeta – prim. D. V.), što istovremeno označava i mogući, novi početak ne samo za medije, nego i za čovječanstvo. „Ekran protiv ekrana, monitor kućnog kompjutera i televizijski ekran se suprotstavljaju u borbi za dominaciju na tržištu globalne percepcije, čije kontroliranje će sutra započeti novo doba, kako na etičkom, tako i na estetskom planu.“7 Izvjesno, ovdje nije riječ samo o sukobu između tradicionalnih i novih medija, odnosno tiskanih i elektronskih, nasuprot digitalnim medijima, kao i nacionalnih, nasuprot postkolonijalnim vrijednostima, već o tome da umjesto „sustavnog djelovanja“ medija masovnih komunikacija (Frankfurtska filozofska škola) ili medijskog konvergiranja (Fidler) ovdje imamo na djelu ratne konflikte, i to ne na nivou sadržaja, već u domeni percepcije, čiji će krajnji ishod, kako anticipira Virilio, biti slom slike, a pod djelovanjem tzv. „informatičke bombe“. Pri svemu ovome, želimo naglasiti da je odnos starih i novih medija, po našem shvaćanju, dijalektičan i da podrazumijeva prožimanje i sukob spomenutih proturječnosti.

Možda bi, u tom kontekstu sagledano, trebalo razmotriti i mogućnost kraja (vladavine) medijske slike u ontološkom smislu riječi, što bi, ujedno, moglo značiti i povratak logosu, i putu njegovog „osluškivanja“, a koji je suprotan dominaciji pojavnosti što referira na samu sebe. U Informatičkoj bombi Virilio nagovještava propadanje pojavnog svijeta (analogija s implozijom smisla, o kojoj je govorio Baudrillard), na koji utječe krah tržišta, s jedne strane (tzv. „financijski mjehur“), i „virtualna

7 PaulVirilio,Op. Cit,str.111.

1014


inflacija“, na drugoj. Uvodi li nestajanje pojavnosti, čovječanstvo u novu epohu djelovanja medija, kroz „teleprisustvo“, a u vezi s pitanjem preformuliranja stvarnosti, odnosno definiranja estetskog i čulnosti pod uplivom tržišnih zakonitosti i prekomjernosti vizualnih (estetskih) senzacija današnjice. O tome Virilio piše na sljedeći način: „Samo ekonomska dezinformacija može okrenuti u svoju korist propast pojavnosti i krah vidljivog: analoško prepušta svoju preimućnost numeričkom, nedavno ‘zgušnjavanje podataka’ omogućuje ubrzanje, odnosno suočavanje s našim odnosom s realnošću... ali pod uvjetom da pristanemo na sve veće osiromašenje vidljivih pojava.“8 I nadalje se pita: „Hoće li, na taj način, postupna digitalizacija audiovizualnih, taktilnih i olfaktivnih informacija, preteći pad neposrednih osjećaja, analoška sličnost bliskog, usporedivog, ustupiti svoj primat jedinoj numeričkoj vjerovatnosti daljina, svih daljina, definitivno zagađujući time ekologiju osjetnog.“9

Naša polazna hipoteza o budućnosti medija koja pretpostavlja njihovu smrt u dosadašnjem obliku pojavljivanja i djelovanja, iako izgleda paradoksalno, tiče se, zapravo, dijalektike odnosa života i smrti medijske kulture s kraja XX. i početkom XXI. stoljeća, i temelji se dijelom na interpretacijama prethodno spomenutih teoretičara. Naime, ako apstrahiramo povijest medija tako što ćemo promatrati samo onu domenu njihovih aktivnosti koja prerasta u hegemoniju nad stvarnošću, a to je upravo, po našem mišljenju, sadašnji trenutak, onda možemo, uprkos relativno kratkoj povijesti sustavnog djelovanja medija masovnih komunikacija, kao i novih medija u sinergiji s njima, proglasiti kraj medija, i konstatirati čežnju za kvalitativnim skokom u nepoznatu zonu njihovog budućeg aktiviranja. To bi, istovremeno, označavalo smrt medija kakve danas poznajemo i njihov posve drukčiji, novi život, u smislu evociranja hegelovskog principa Aufhebunga, primijenjenog na povijest medija.

A kako stoji smrt medija u današnjem vremenu? Osim njihovog kvantitativnog umnožavanja i konstantnog tehničkog usavršavanja, promatrano sa stanovišta istinskih inovacija, naše doba ne donosi ništa novo niti originalno, pogotovo kada se ima u vidu globalno ocrtana medijska scena. Film je na zalasku, analogna fotografija biva gotovo u potpunosti supstituirana digitalnom, radio i televizija ponavljaju programske matrice i ustaljene formate, tisak je preplavljen tabloidnim sadržajima. Drugim riječima, mediji kakve smo do sada poznavali su na samrti, s tim što logika profita nemilosrdno odlaže njihov konačni kraj. Naravno, kada govorimo o kraju medija, nije nam na umu njihova faktička smrt ovdje i sada, već, zapravo, imamo u vidu procese njihovog (od)umiranja. Jedan od načina da se javno progovori o kraju medija jest i putem samog medijskog djelovanja, što je tijekom 2014. godine učinila grupa aktivista NGO „Mladi grašak“ iz Beograda, proglasivši uživo, na programu državnog radija, smrt medija, izvođenjem istoimenog, jednominutnog performansa direktno u programu Radio Beograda 202.10

8 Isto,str.113.9 Isto.10 Dana29. IX.2014.godineUdruženjegrađanazaumjetnost,kulturu,medije idruštvenapitanja„Mladigrašak“ iz

Beograda,neposrednopopovratkusmeđunarodneznanstvenekonferencijeobudućnostimedijaodržanenaCresu,realizovalojekratkiperformanspovodomsmrtimedija,uživouprogramuRadioBeograda202,čimeje,nasimboličkinačin,označenanovaetapadjelovanjamedijanaovomkulturnomprostoru.

1015

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

Kako se dogodilo da mediji masovnih i novih komunikacija, kakvi su nam danas poznati, žive svoj kraj, iako su, s izuzetkom tiska, sudeći prema vremenu nastanka, većinom novijeg datuma. Suvremeni mediji i smrt su, prema našim shvaćanjima, u dvostrukom odnosu: s jedne strane, mediji obilato eksploatiraju temu smrti koja je u ranijim vremenima, ako se izuzme uža, umjetnička sfera njihovog djelovanja, bila takoreći tabuizirana. I danas je, primjera radi, u reklamnoj industriji prikazivanje smrti u svrhu advertisinga nepoželjno (riječ je, svakako, o nevidljivim zabranama), pošto se pokazalo da vezivanje fenomena, pojma ili ideje smrti za neki proizvod, robnu marku, odnosno brend, ne postiže dobar efekt na tržištu. Nasuprot ovome, nekrofilna tematika se, tijekom posljednjih nekoliko desetljeća, podmuklo uvukla u mnoge aktualne medijske sadržaje, pravdajući ovakve uređivačke poteze ili autorske poetike (kada je riječ o filmu i fotografiji, na primjer), otvoreno ili prikriveno, potrebama i zahtjevima samog medijskog tržišta.

Otuda film, pa čak i crtani filmovi namijenjeni djeci, obiluju prizorima smrti i nasilja, pa su se, tako, osjećanje, doživljaj i prikazivanje smrti na celuloidnoj traci razvili u poseban filmski žanr poput horora, koji se isključivo bavi ovom problematikom. U stilskom pogledu, nadalje, ovaj žanr se iz medija filma pretočio u vizualnu neogotiku, posebno aktualnu na blogovima i društvenim mrežama, što, ujedno, ukazuje i na porijeklo žanra, poteklo iz domene književnosti (Mary Shelley). Kada je riječ o televiziji, dovoljno je podsjetiti da se jedna od najvećih globalnih medijskih kuća BBC News World, na primjer, reklamira kao vodeća svjetska televizijska stanica za tzv. breaking news sadržaje, koji se uglavnom tiču velikih katastrofa, sukoba, smrti, i najčešće izvještavaju o tanatičkim temama.

Manuel Castells smatra da je otvaranje „(semantičkog) polja smrti“ na području medijskih aktivnosti povezano sa strukturama moći, i to na globalnom nivou. Jer, po njegovom razumijevanju stvari, medijska politika nije ograničena samo na reklamne, odnosno izborne kampanje, kako se to obično misli. Politički stratezi, naime, nastoje svakodnevno utjecati na sadržaje plasiranih informacija, zasnovanih na odnosima moći, što se u podjednakoj mjeri odnosi na „vlade, stranke, lidere“, kao i na nevladine „društvene aktere“.11 Riječju, za čitavo polje medija označeno smrću, Castells optužuje utjecajne političke aktere, koje naziva „političkim ubojicama“.12 Istovremeno, autor pokušava demistificirati mehanizme što ih koriste „politički ubojice“ medijskih sadržaja, koje ovdje navodimo u cijelosti: „Prvi korak: Političke ubojice iskopavaju prljavštinu o nekom. Drugi korak: Prljavština se potom dostavlja ispitivačima javnog mnijenja, koji preko sofisticiranih anketa mogu odrediti koji su komadići prljavštine najštetniji u umovima birača. Treći korak: Ispitivači javnog mnijenja daju svoje rezultate ljudima koji se bave marketingom u medijima, koji potom postave dva ili tri najštetnija negativna problema na TV, radio i reklamne mailove kojima je cilj raskomadati njihove političke protivnike. Treći korak je zaista impresivan. Divim se nevjerovatnim talentima organizatora medijskih spinovanja... Kad se sve to jednom završi, razotkriva se istina – a protivnikova kampanja već je doživjela ozbiljan udarac, od kojeg se često više i ne oporavi.13

11 Usp.ManuelCastells,Moć komunikacija,Clio,Beograd,2014,str.237.i239.12 Isto,str.237.13 Isto,str.237.i238.

1016


Dakle, pitanje budućnosti medija nesumnjivo se tiče relacije medija sa smrću, što bi trebalo biti osnovna pretpostavka novog početka njihovog djelovanja. Po našem mišljenju, međutim, ovaj odnos ne referira samo na kraj medija i njihove djelatnosti kakva nam je danas poznata. Naime, već sama tema smrti, koja je u prošlim vremenima rijetko problematizirana, osim u filmovima i TV serijama, ili pak u djelima likovnih umjetnosti, od reklamnog i medijskog tabua, kako rekosmo, u našem vremenu prerasta u svojevrsnu opsjednutost tanatosom. Ovaj fenomen bi se, otuda, mogao svesti pod kategoriju upliva “opscenog” ili “zazornog”, o čemu je podrobno pisala Julija Kristeva.14

S tim u vezi, također bi valjalo naglasiti da su se smrt i spektakl oduvijek, u izvjesnom smislu riječi, dijalektički posredovali i prepletali. Bilo kao odsutna ili prisutna u različitim medijima, tema smrti je često predstavljala konstitutivni dio radnje (drama), odnosno spektakla, što je najbolje ilustrirano na primjeru starogrčke tragedije. Iako su pisci najpoznatijih tragedija, poput Eshila, Sofokla i Euripida, naveliko tematizirali i opisivali smrt te se bavili pitanjem smrti u svojim djelima, kada je riječ o njenom prikazivanju na sceni, inscenatori su se striktno držali konvencije odsustva prizora zločina i smrti u amfiteatrima. To se, zapravo, smatralo neprikladnim, te su se zazorne “scene” događale iza pozornice, da bi tek njihov konačni ishod bio predstavljen na sceni, u smislu iznošenja već “usmrćenih” tijela protagonista na pozornicu. Ovo prvenstveno otuda, što je atička tragedija imala, osim umjetničkih aspiracija, zadatak da “odgaja” građane u duhu inkorporiranja određenih etičkih vrlina. Nasuprot ovome, u realnosti su se događala ubojstva i pogubljenja, bilo na antičkim ili srednjovjekovnim trgovima, ili, recimo, na ulicama Pariza, nakon tehničkog izuma giljotine. Ovakva pogubljenja, kao dio spektakla smrti, karakteristična su za neke dijelove svijeta i danas, a snimke zlostavljanja žena, novinara ili svjetskih lidera, te njihova usmrćivanja snimljena mobilnim telefonom ili videokamerom, postala su dio medijske svakodnevice širom našeg planeta.

Usprkos tome, svojevrsni tabu prikazivanja smrti u domeni umjetnosti i kulture, održao se gotovo do naših dana, a paradigmatski zaokret se desio definiranjem estetike ružnog u modernoj umjetnosti, odnosno zahvaljujući transformiranju umjetničkih u masmedijske proizvode. Zatim slijede i tzv. “crne” novinske kronike, a potom i čitavi “specijali”, odnosno televizijske i radijske emisije, posvećene ovim temama. Za razliku od reklamne industrije, mediji su prepoznali temu smrti kao resurs za stjecanje profita. Upravo zbog ovog razloga, a u odsustvu etičkih pricipa djelovanja, koji su zamijenjeni idejom uspješnog poslovanja, mediji su danas okupirani najrazličitijim senzacijama što se tiču tema smrti i umiranja. Ovo detabuiziranje medija u pogledu reprezentiranja smrti, predstavlja, prema našem uvjerenju, prvi simptom umiranja / kraja medija kakve ih danas poznajemo.

Naša je pretpostavka da, osim tržišnih mogućnosti za eksploatiranje tanatičke problematike u suvremenim medijima, i aktuealna znanstvena istraživaja daju adekvatan povod, odnosno pogoduju fokusiranju medijske pažnje na temu smrti i umiranja. Jedna od popularnih teorija interdisciplinarnog karaktera, a koja u sebi kombinira istraživanja kvantne fizike, genetike i kozmologije, jest teorija biocentrizma. Ova teorija, čije se autorstvo pripisuje Robertu Lanzi i suradnicima, za razliku od prethodnih epistheme, osim što preispituje ideju postojanja multiverzuma, koja bi trebala

14 Vidi:JulijaKristeva,Moći užasa,Ogledozazornosti,Naprijed,Zagreb,1989.

1017

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

supstituirati interpretiranje svijeta kao jednog jedinstvenog (univerzuma), posjeduje i revolucionarni potencijal kada je riječ o tumačenjima pojma života, pa samim tim i koncepta smrti koji iz toga proizlazi.

Naime, znanstvenici koji zastupaju biocentričke ideje o nastanku svijeta – a riječ je o idealističkim postavkama, nasuprot vladajućim, materijalističkim – zalažu se za ideju da je život “stariji” od kozmosa, odnosno, da je kostitutivan za nastale svjetove, a ne obratno: “Biocentrism completes this shift in worldview, turning the planet upside down again with the revolutionary view that life creates the universe instead of the other way around. In this new paradigm, life is not just an accidental byproduct of the laws of physics.”15 Krajnje simplificirano, ideja okosnica ove teorije jest da je život osnova kozmosa, i da mu kao takav prethodi, što proturiječi dosadašnjim znanstvenim hipotezama, kao i jednom dijelu religijskih učenja o postanku svijeta. Iako je ova teorija tek jedan od mnogih popularnih sustava vjerovanja našeg vremena, kritizirana, pritom, za nereflektirani idealizam, tj. misticizam, u našem slučaju je, kako se čini, relevantna za ocrtavanje značajnog trenda u poimanju i reprezentiranju života i smrti u okvirima tzv. “mediasfere”. Jer, ukoliko je život u osnovi svega, a smrt samo njegova imanentna transcendencija, to onda znači da je smrt u bliskoj vezi s pojmom svijeta, i kao takva, relevantna za medijsko “predstavljanje”.

Zanimljivo je, međutim, da novi medijski trendovi tematizuju ne smrt kao takvu, već njenu “komunikabilnu” dimenziju. Dakle, fokus suvremenih medija postupno se izmješta s tema neposredno vezanih za smrt, na tzv. posthumnu komunikaciju, pri čemu i sami mediji “evoluiraju” u tom pravcu, prilagođavajući se novim zahtjevima tržišta. Tako se, na primjer, neka groblja uređuju kao muzeji za prezentiranje “privatne povijesti” pokojnika (Njemačka), što podrazumijeva mogućnost emitiranja odabranih audio- i videozapisa o životu umrlih. Naravno, pored fizički definiranih prostora koji se adaptiraju u ovakve svrhe, i cyber–prostor otvara slične mogućnosti; funkcionirajući po analogiji s neugašenim FB nalozima pokojnika, a koji mogu poslužiti kao mjesta za “opraštanje” s njima, te daljnju komunikaciju u njihovom fizičkom odsustvu,16 danas se, u sve većoj mjeri, otvaraju tzv. virtualna groblja (virtual cementary), koja mogu poslužiti kao neka vrsta supstitucije onim u fizičkom prostoru; posredstvom njih je, naime, omogućeno indirektno komuniciranje s mrtvima preko administratora, kao i slanje virtualnih buketa cvijeća, razmjena različitih ritualnih obreda i konvencija, i sl. Ovakva groblja najčešće služe za postavljanje memorabilija o pokojnicima, kao i za “genealoške informacije”.17 Primjetno je, također, da se u posljednje vrijeme na internetu mogu često sresti pozivi da na vrijeme zaštititi “digitalno vlasništvo”, tj. da se pravovremeno omogući svoje “online legate”.18

15 Vidi:nastranici:http://www.robertlanza.com/biocentrism-how-life-and-consciousness-are-the-keys-to-understanding-the-true-nature-of-the-universe/.

16 Usp.AdamTucker,“VirtuallyDead:TheExtensionofSocialAgencytoCorpsesandtheDeadonFacebook”(2014).Honors Theses.Paper53,nastranici:http://digitalcommons.csbsju.edu/honors_theses/53.

17 Primjeraradi,detaljnijeo„projektu“virtualnoggrobljavidinastranici:http://www.genealogy.com/vcem_welcome.html,kao inamnogimsličnimweb-stranicama;zanimanjezaovakavvidpredstavljanjasmrti iposthumnekomu-nikacijenainternetuutolikojmerijeporaslodavećpostojeivirtualnagrobljazakućneljubimce:http://www.virtual-petcemetery.org/pet/index.html,isl.

18 Vidinaprimjer,tekstizsiječnja2011.:„AfterDeath,ProtectingYour‘DigitalAfterlife’“,nastranici:http://www.npr.org/2011/01/10/132617124/after-death-protecting-your-digital-afterlife.

1018


O tome da je ovdje riječ prvenstveno o tržišnim zahtjevima vezanim za medije, odnosno o ekploatiranju čovjekove potrebe za posthumnom kominikacijom s bližnjima koji su nas napustili, govori i evidencija o postojanju specijaliziranih agencija za slanje telegrama pokojnicima (oživljavanje telegrama kao medija), a koje naplaćuju usluge korisnicima. Istovremeno, u eteru su se pojavile i specijalizirane TV stanice (uglavnom kablovske), poput televizije koja se bavi problemima zagrobnog života, medijske komunikacije s pokojnicima, i istraživanjem različitih fenomena “života nakon smrti” (Afterlife Television).19 Na ovaj način, preokupacija temama smrti, prisutna u suvremenim medijima, postupno ustupa mjesto istraživanjima načina (medijuma/medija) uspostavljanja komunikacije s drugim “dimenzijama” života poslije smrti, što se aktualno ispostavlja kao medijska stvar par excellence. Drukčije formulirano, budućnost medija koji će se sadržajno, ali i formalno baviti participiranjem u drugim dimenzijama realnosti (što se, zapravo, već dogodilo – donekle u eri vladavine elektronskih medija, a posebno se intenzivira pojavom interneta i novih medija), već je pred nama. Ovo ne samo da sadržajno proširuje granice djelovanja medija u pogledu njihove tematike, prebacujući zanimanja sa života, definiranog u užem smislu riječi, na iskustva tzv. života poslije smrti, već inicira i potragu za novim formama medijacije i komunikacije (ili pak starim, što su adaptirane za obavljanje novih funkcija), koje će adekvatno uspostaviti relaciju između “života” i “smrti”.

Usporedno s procesima medijskog povezivanja sa smrću i njenim komunikabilnim fenomenima, pojavljuju se i umjetnički projekti koji istražuju temu smrti medija, kao što je Sterlingov rad o mrtvim medijima (“The Dead Media Project”).20 Naime, pisac znanstvene fantastike Brus Sterling, došao je na ideju da napravi priručnik tzv. mrtvih medija, koncipirajući tijekom 1995. godine umjetnički projekt na vrlo širokoj platformi djelovanja. Sterling je ovim svojim projektnim radom postavio svojevrsni izazov zajednici digitalnih umjetnika, koji se sastojao od zahtjeva da suvremeni umjetnici, korištenjem novih tehnologija, istraže nestale medije, odnosno medije koji se, s današnjeg stanovišta promatrano, smatraju mrtvim. Autor je, u stvari, pokušao napraviti jednu mapu, koja bi predstavljala arhivu, ili “groblje” starih medija, tj. onih koji više nisu u upotrebi. Projekt je istovremeno trebao demonstrirati i neku vrstu povijesti medija, kao i manifestirati brzinu kojom se oni smjenjuju, tj. zastarijevaju. Sterling se, zapravo, poput Julesa Vernea, koji mu je, na neki način bio uzor, poigravao s idejom tehničkih utopija, koje iz futurističkih, prelaze u dimenziju prošlosti. Zapravo, koristeći elektronsku poštu, pisac se obratio digitalnim umjetnicima s molbom da mu proslijede listu prijedloga što bi to bili tzv. “primitivni” mediji, odnosno oni mediji koji su danas uglavnom izašli iz upotrebe. Umjetnici koji su se odazvali akciji navodili su, primjera radi, formacije u kamenu, dimne signale, zvuk bubnjeva, pa čak i zviždukanje. Potom, tu su se našli i mediji koji simuliraju poštanske sustave, te mediji koji su skoro izašli iz upotrebe – sinerama, sinemaskop, a zatim i rani digitalni

19 PoredbritanskeTVserije (Afterlife,2005- ),kojasebavikomunikacijomsmrtvimaposredstvommedija,zatimibritanskogAfterlifeshowprogramakojijeemitiranod2005.do2007.godine,pojavilaseiAfterlife televisionBobaOlsona,koja,shvaćajućiznačajnovihmedija,postavljasvojeprilogenaplatformiYoutube,bavećisepotragomza„dokazima“oživotuposlijesmrti.Vidinastranici:http://www.afterlifetv.com/.

20 UkratkooProjektuvidinastranici:http://www.deadmedia.org/.

1019

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

mediji, kao što je teletekst, na primjer. Danas, kako smatra Sterling, ove “primitivne” medije uglavnom koriste djeca tijekom igre. Osnovna ideja koja se krije iza ovog projekta, po našem mišljenju, jest nastojanje da se dokaže koliko je tanka linija razgraničenja između života i smrti medija, pokazujući ne samo opseg djelovanja u pošlosti, već i najrazličitije vrste medija koji su do danas “umrli”.

Isti autor, tvorac je i tzv. “Manifesta”21 u kojem je objavio osnovne intencije projekta. Govoreći o današnjoj kulturi koja generira velik broj novih vrsta medija, u isto vrijeme zaboravljajući na tzv. “dinosauruse”, odnosno prethodeće medije, Sterling navodi široku upotrebu novih, “mutant” vrsta medija što su na granici s halucinacijama, na jednoj strani, ali i aktualne teškoće u “koherentnom razumijevanju života i smrti medija” (coherent understanding of the life and death of media), na drugoj. Kako je projekt još u tijeku, a broj priloga o mrtvim medijima sve više se uvećava na internetu, društvenim mrežama i platformama (recimo, na Youtubeu), moglo bi se zaključiti da se zanimanje za temu smrti medija iz dana u dan povećava. Istovremeno, Sterling, kao futurist, spominje i različita ukrštanja čovjeka s medijima, što nije posebna novina još od McLuhana, preko Harawayeve, pa sve do apostrofiranog Virilija.

Na osnovi rečenog, ukoliko bi trebalo odrediti stanje u kojem se kako tradicionalni i masmediji, tako i novi i digitalni mediji u ovom trenutku nalaze, to stanje bismo mogli usporediti sa stupnjem razvoja i medijske transformacije koji se pojavljuje kao međustupanj što egzistira u dimenziji između života i smrti. Iako, na prvi pogled, djeluje kao puka konstrukcija, ovakvo stanje je, prema našem doživljaju aktualne medijske stvarnosti, najbliže određenju pojma ‘bardo’22 u tibetskom budizmu (mada sam ‘bardo’, po tradicionalnom shvaćanju, ima šest nivoa svog manifestiranja). Naravno, kada je riječ o budističkom odnosu prema smrti, to podrazumijeva stanje transformiranja života u smrt, što je gotovo uvijek novi, reinkarnirani život, promatrano sa stanovišta konačnosti, a u odnosu prema beskonačnom univerzumu. Ono što je također zanimljivo, a upućuje na moguće uspostavljanje analogije između “smrti subjekta” (tipično za postmoderno stanje i njemu adekvatnu tehnologiju, o čemu je govorio Sterling), jest to da smrt medija, slično, predstavlja takvo jedno stanje, koje je, zapravo, izvan sfera života i smrti. ‘Bardo’ bi, dakle, bilo neko stanje transcendiranja medija kakve ih danas poznajemo, pri čemu bi njihovo rađanje u posve novom obliku bilo ona budućnost koja neposredno pridolazi.

Evo kako Lama Ole Nidal govori o fenomenu barda, koji smatramo, može, opet zaključivanjem po analogiji, biti doveden u relaciju s pitanjem smrti medija: “Kada se govori o bardu, obično se misli na vrijeme nakon smrti. Ipak, ovaj izraz je višeznačan i odnosi se na bilo koje ‘međustanje’”.23 I dalje: “Prvo nastupa sam proces umiranja. Bez obzira je li smrt brza ili spora, dolazi do transformacije. Nakon toga, slijedi period u kojem um nastavlja s naviknutim tokom iz prethodnog života. Nakon

21 Detaljnijeo“Manifestu”vidinastranici:http://boingboing.net/deadmedia.html.22 Evans-Wentz,W.Y.,ed.The Tibetan Book of the Dead, or he After-Death Experiences on the Bardo Plane, accordingtoLamaKazi

Dawa-Samdup’sEnglishRendering, 1927.Reprint,Oxford:OxfordUniversityPress,2000.23 http://www.magicus.info/hr/magicus/tekst.php?id=25551.

1020


spoznaje da je nastupila smrt, odigrava se proces restrukturiranja i, u zavisnosti od dominantnog stanja, um stupa u novo područje u okviru šest nivoa postojanja.“24 Iako je ovdje upotrijebljen termin ‘um’, a ne medij, u današnjem vremenu, moglo bi se reći da, makar u dijelu svijeta koji je postao “mediacentričan”, pojam uma ili subjekta, interpretiranog u tradicionalnom smislu pojma (bilo da je riječ o zapadnoeuropskoj misli ili o istočnjačkim kulturama) biva supstituiran medijima, tj. tehnološki konstruiranim umnim svjetovima. Dakle, mediji kao subjekt, posredovani sviješću, mišljenom u tradicionalnom smislu pojma, slabe, nestaju i postupno prelaze u bardo stanje, u kojem su trenutno zatečeni. Ovaj prelazak čini stadij ‘između’, iluziju što predstavlja, u nedostatku samosvijesti, medijsku kulturu kakvu danas poznajemo, a koja je na svom zalasku.

Pojam bardo, naglašavamo, ovdje koristimo kao metaforu koja može ukazati na tendenciju dijalektičkog kretanja medija u smjeru budućnosti, a na temelju konstatiranja njihove aktualne smrti ili, preciznije rečeno, procesa (od)umiranja, te transformiranja ukupne medijske sfere k nekom novom, za sada nepoznatom stadiju njenog života i razvoja. Iako ovo na prvi pogled zvuči trivijalno, riječ je o tome da mediji danas žive to granično stanje, točnije trenutak “između”, i to kao onaj proces, u kojem je vidljivo njihovo postupno umiranje, s jedne strane, te naziranje novog oblika života, s druge strane, a da se, pritom, još ne zna kako će se taj proces konkretno dijalektički razriješiti… Paradoksalno gledano, ovo stanje ili međufaza života i smrti medija je rezultat napredovanja tehnologije, odnosno “komunikativnog uma” tehnike. I svakako je artificijelno, sudeći po podrijetlu nastanka.

Bardo, pritom, predstavlja onaj međustupanj, koji ne označava ni život medija onakvih kakvi su danas u upotrebi, a ni smrt u smislu nekakvog definitivnog okončanja njihove egzistencije. Riječ je, kako bi to poststrukturalisti rekli, o “iluziji kraja”. Otuda bi iluzija života, ali i smrti medija, predstavljala privid koincidiranja suprotnosti. I inače, jedan od šest stupnjeva bardo stanja (koji sintetizira čitav životni ciklus) je pored sna i snivanja – definiran kao iluzija. Također, iako ga zamišljamo kao međufazu, riječ je, zapravo, o stupnjevitom kontinuitetu između smrti i novog života medija, a nikako o iznenadnom kraju medija. Na sličan način bi se mogla tumačiti i spomenuta teza Paula Virilija o informatičkoj bombi, koja bi predstavljala „fuziju“ informatičkih ratova što kroz posjedovanja i sukobe suprotnosti dovode do sloma slike. Tim prije, što mediji danas, u sve većoj mjeri, preuzimaju na sebe ulogu subjekta (podmeta), pomjerajući težište dijalektičkog razvoja uma od trenutka antropocentrizma na medijsko posredovanje realnosti.

Stoga je ovo doba uvjetno nazvano epohom transhumanizma, u njegovom tehnološki definiranom vidu. A što se tehnicizirane umnosti tiče, jasno je da je u pitanju otuđenje uma od vlastite forme (slike), na koju se on faktički reducira. Zato što jest nekakva svijest (poput lucidnih snova, na primjer), ali ne i samosvijest, bardo je najpogodniji pojam s kojim se ovo stanje može usporediti. Ono što je ovdje bitno istaknuti jest to da, pošto mediji danas uvelike posreduju stvarnost (ma šta ona značila), a u isto vrijeme i umiru, to potvrđuje ideju nestajanja stvarnosti (Virilio), na račun

24 Isto.

1021

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

uvećanja iluzije ili estetskog privida koji opet generiraju mediji. Zaključak koji bi se na osnovi svega rečenog mogao formulirati sastoji se u sljedećem: današnji mediji definitivno stare, i u posljednjoj su fazi životnog ciklusa, što je pojednostavljeno nazvano – kako krizom medija, tako i gubitkom (podmeta) realnosti. Ujedno, današnji mediji prelaze u neko drugo stanje, pri čemu je početak još neproziran. Otuda živimo medijsku smrt, odnosno smrt nas vodi k novom životu i početku djelovanja medija, a kroz međufazu u kojoj počiva kako smrt tako i budućnost istovremeno.

Literatura:

„After Death, Protecting Your ‘Digital Afterlife’“, http://www.npr.org/2011/01/10/132617124/after-death-protecting-your-digital-afterlife.

http://boingboing.net/deadmedia.html.

http://www.afterlifetv.com/.

http://www.charliehebdo.fr/.

http://www.deadmedia.org/.

http://www.genealogy.com/vcem_welcome.html.

http://www.robertlanza.com/biocentrism-how-life-and-consciousness-are-the-keys-to-understanding-the-true-nature-of-the-universe/.

http://www.virtualpetcemetery.org/pet/index.html.

Kastels, M., Moć komunikacija, Clio, Beograd, 2014.

Kristeva, J., Moći užasa, Ogled o zazornosti, Naprijed, Zagreb, 1989.

Tucker, A., “Virtually Dead: The Extension of Social Agency to Corpses and the Dead on Facebook” (2014). Honors Theses. Paper 53, http://digitalcommons.csbsju.edu/honors_theses/53.

Virilio, P., Informatička bomba, Svetovi, Novi Sad, 2000.

Wellons, M. C., 11 Predictions on the future of social media, http://www.cnbc.com/id/102029041.

1022


The Future of Media: Media and Death

Abstract

The text deals with the problem of the future of media, starting from the standpoint of the idea of death of the media and the end of media culture we know it today. At first the topic of death represented in the media treats death as the basis for the creation of numerous media concepts, in order to focus research, then, with the presentation of the death scene in the media, gradually shifted and focused on the so-called posthumous communication. In parallel with the process of transforming their media content redirection on the theme of death and communication with the worlds of the dead - which proved to be profitable - some media theorists, such as Virilio, for example, suggest the collapse of media images, as well as the consequences of keeping global information war. It would also mean, the possibility of a new beginning of media and a very different, a new media paradigm. At the same time, we are not talking about replacement of old and so-called “Primitive” new media, but about a significant transformation. The media, in fact, upon our opinion, do not die in terms of their final death, but change in the dimension of existence, which is somewhere “in between”, on the border of life and death. This transformation of the media, from the dimensions of life to death and back (into the future), analogically meant, the most similar to the Buddhist concept and phenomenon of “Bardo”.

Key words: the future of media, media death, posthumous communication, outdated and new media, bardo.

1023

Vol 4, br. 7, 2015. (1012-1023)

Thisjournalisopenaccessandthisworkislicensedundera CreativeCommonsAttribution-NonCommercial4.0InternationalLicense.

4(7)#13 2015 UDK 7:316.774Galeta, I. L.Prethodno priopćenje

Preliminary communicationPrimljeno: 25.7.2015.

Sead Alić

Sveučilište Sjever - Sveučilišni centar [email protected]

Ivan Ladislav Galeta – istraživač medijskog

prostora i medijskoga vremena

Sažetak

Ivan Ladislav Galeta bio je multimedijski umjetnik koji je širio granice umjetnosti, ali i multimedije. Njegova su predavanja bila slična performansima. Bio je istraživač povezanosti umjetnosti-života-duhovnosti-prolaznosti. Može ga se odrediti i kao istraživača novih medijskih mogućnosti. On je istraživao elemente paradoksalnog i manipulacijske elemente u mediju televizije. Što je umjetnički čin i koji je njegov odnos prema životu? Neka od njegovih pitanja bila su i: stvarnost stvarnoga, kretanje, pitanje recikliranja umjetničkih proizvoda, permakulture, bioenergije, ljudske percepcije, svetosti i/ili potpisivanja umjetničkih djela ...Rad želi naglasiti one točke umjetničkog rada Ivana Ladislava Galete koje sugeriraju drukčiju budućnost medija ili barem jednog njihovog dijela.

Ključne riječi: Ivan Ladislav Galeta, vrijeme, prostor, umjetnost, medij.

1024

S. Alić, Ivan Ladislav Galeta – istraživač medijskog prostora i medijskoga vremena

Uz djelo Ivana Ladislava Galete25 umjetnika koji je živio svoju umjetnost („Svaki moj čin je zapravo umjetničko djelo“), teoretičara umjetnosti koji se nije dao daleko od sunca i prirode, eksperimentatora koji je medije ispravno razumijevao kao posrednike u najširem smislu, sveučilišnog profesora čija su se predavanja približavala performansima, osnivača i urednika koji je bio svjestan potrebe uvrštavanja video i animiranih materijala u edukacijske procese, istraživča novih iskustava u medijima umjetnosti i umjetničkom činu , onoga koji je tragao za umjetničkim prosvjetljenjem, čovjeka koji je pokušavao dovoditi sebe „u energetsku situaciju“ u kojoj „zrači“ –multimedijskog umjetnika koji je proširio i odrednice multimedije do razina permakulture i povezanosti života, zdravlja, lijepoga, smijeha, duhovnosti...

Onako kako lažni moral onemogućuje ono zbog čega je uspostavljen; onako kako lažno novinarstvo onemogućuje demokraciju u koju se kune; onako kako pozivanja na slobodu, budućnost, sreću i raj nerijetko vode u totalitarizme, na sličan način naše hipnotičko buljenje u nove masmedijske igračke sužava načine gledanja, percepcije svijeta, oblike razmišljanja, našu (još uvijek moguću) kritičku dimenziju. Stoga promišljanje moguće budućnosti medija može ići u dva smjera. Jedan je slutnja tehničkih mogućnosti novih naprava (koje nam život pojednostavljuju uglavnom komplicirajući ga). Većina promišljanja o temi budućnosti medija manje-više ide u tom smjeru.

No postoji i drugi pristup. Govor je to o mogućoj i drugačijoj budućnosti medija, govor o poniranju u tehničku, misaonu, stvaralačku igru s aktualnim nam medijima, igru koja može naslutiti dimenzije koje atraktivnost medija skriva, a koje su u medijima sadržane.

U ovom tekstu zadržat ćemo se na jednom umjetniku koji bi mogao simbolizirati takav pristup, umjetniku koji prelazi preko okvira odrednice umjetnika, te koji nas svojim radovima uvlači u na trenutke zastrašujuću dubinu vlastitog simbolizma. Riječ je Ivanu Ladislavu Galeti.

Neće to međutim biti niti predstavljanje Galete, niti objašnjavanje njegovih djela. Tekst želi razmišljati zajedno s Galetom, jer je upravo Galetino djelo gotovo idealno za poniranje u nedirnute dubine odčitavanja mogućnosti medija, promjene ljudske percepcije i njeno oslobađanje.

25 IvanLadislavGaleta(Vinkovci,9.svibnja1947.-Zagreb,7.siječnja2014.),hrvatskimultimedijalniumjetnikifilmskiredatelj.

Godine1969.diplomiraojenaPedagoškojakademijiuZagrebu.VisokostručnoobrazovanjestekaojeinaFilozofskomfakultetuuZagrebu1981.Od1977.do1985.voditeljjeCentrazamultimedijalnaistraživanjaStudentskogcentrauZa-grebu.Osnivačjeiurednikprograma“Filmoteke16”.Godine1993.stručnijesuradniknaAkademijilikovnihumjet-nostiuZagrebu,gdje1995.postajedocent.PredlagateljjeijedanodosnivačaOdsjekazaanimiranifilmiusmjerenjaMultimedijinaAkademijilikovnihumjetnostiuZagrebu.Ulikovnisvijetuključujesetijekom60-tihgodinauokvirutakozvane“noveumjetničkeprakse”.Baviseeksperimentalnimfilmomputemkojegistražujefilmskiprostorivrijemeprojekcije.Sustavnoproučavanjecjelovitostiisamoopstojnostiživotnogaprostora,kaoistvaralaštvaJamesaJoycea,osnova su rada pod radnim nazivomENDART, započetog 1968. godine.Wikipedia: https://hr.wikipedia.org/wiki/Ivan_Ladislav_Galeta

1025

Vol 4, br. 7, 2015. (1024-1040)

Pritom ne treba zaboraviti da se sam Galeta često pozivao na filozofiju. Na filozofijsku dimenziju Galetina rada pozivali su se i svi kritičari koji su analizirali Galetino djelo.26 Ovaj bi tekst volio biti nadogradnjom na teze kritike, odnosno oblikom razvijanja nekih teza koje su u tim tekstovima možda implicite i prisutne, ali koje nisu izronile na površinu.

Filozofsko-medijsko promatranje koje se ne lovi u mrežu objekta svog promatranja pokušava proniknuti u dubinu koja može ali i ne mora biti izravno vezana s objektom istraživanja. Primjerice, simbolika prisutna u Galetinom djelu može biti interesantna istraživačima u području matematike, programiranja, teologije, mistike, pa i poljoprivrede odnosno permakulture. No ono što je do toga dovelo to je pristup koji je proizvod Galetine slobode, njegovog kreativnog čina, njegove upornosti, njegove osuđenosti na traganje, njegove upućenosti na ono jedno, jedinstveno i zajedničko koje bi se moglo ili trebalo nalaziti u temeljima svega.

Bez obzira tumačimo li budućnost kao ono utopijsko ili ono još-ne realizirano, dakle, potencijal koji egzistira u postojećem – sve što je oko nas daje nam ishodišnu točku: ili točku otklona ili rudnik. Je li

Documents

ISSN 1848-6304 casopis... · 2018. 10. 23. · ISSN 1848-6304 UDK / UDC 316.774:1 Izdavač časopisa: Centar za filozofiju medija i mediološka istraživanja (Zagreb) Glavni i odgovorni