Istorijski okvir ponuđen na ovoj stranici je kratak osvrt na istorijat pomorstva to jest uspostavu pomorske vlasti i njenih organa na primorju Crne Gore, kroz tekstove iz knjige Franetović kap. Dinka – Bure, „Historija pomorsta i ribarstva Crne Gore do 1918. godine“ - Istorijski institut NRCG, Titograd 1960.

Akcenat je na istoriji uspostave pomorske vlasti i njenih organa u razdoblju od 1878. godine nakon potpisivanja Berlinskog mirovnog ugovora pa do kraja Prvog svjetskog rata, kada je Crna Gora ušla u zajedničku državu Južnih Slovena. Crnogorsko Primorje je četiri vijeka bilo pod turskom vladavinom sve do spomenutog Berlinskog ugovora kada joj je konačno pripalo.

GUBITAK SUVERENITETA ZETE NAD PRIMORJEM I SKADARSKIM JEZEROM

„Dukljanski i zetski vladari vladali su na primorju Duklje, Zete i na Skadarskom jezeru nekoliko vjekova, a u Skadru im je bila neko vrijeme i prijestonica. Po smrti Stefana Crnojevića naslijedio ga je sin Ivan (1465-1490), sa sjedištem u Žabljaku. Imao je tri sina: najmlađi Staniša pošao je u Carigrad, gdje se poturčio, srednji Stevan bio je takođe naklonjen Turcima, a najstariji sin Durađ povukao se pred Turcima, ostavio Crnu Goru i otišao u Mletke, odakle je bio oženjen. Poslije Đurađa, vladao je u planinama njegov brat Stevan Crnojević (1498-1499) ali samo po imenu. Poslije ovog, 1499. godine Crna Gora gubi samostalnost. Zetski vladari su, usled nezasitne mletačke pohlepe za tuđim zemljištem i turskog nadiranja, izgubili Skadar, a potom postepeno i Primorje sa Skadarskim jezerom. Kotor je uz uvjetnu predaju, priznao Mletačku Republiku 20.VII 1420. godine. Time je kraj do Budve pao pod mletačku vlast. Strahujući od Turaka, i Paštrovići su 04.IV 1423. godine sklopili s Mlečanima ugovor. Godine 1571. Turci su, osvojivši Ulcinj i Bar, postali na moru neposredni susjedi Mletačke Republike na graničnoj liniji kod rta Dubovica. Tako se mletačka vlast protegnula do turske granice kod Sutomora i tu se zadržala sve do propasti. Mlečići su na taj način bili oduzeli Crnoj Gori morsku obalu i spriječili joj svaki pristup k moru.

CRNOGORCI SE BORE PROTIV TUĐE VLASTI NA SKADARSKOM JEZERU U XIV – XVI stoljeću razne su se promjene zbivale u Zeti. To je imalo odraza i na područje Skadarskog jezera, Bojane i južnog Primorja. Crna Gora je s Turskom vodila neprestanu borbu radi ocuvanja svoje slobode i nezavisnosti. Ivan Cnojević borio se protiv Turaka zajedno sa Mlečanima, vladika Danilo, Petar I, Petar II, knez Danilo i Nikola mnogo su napora ulagali da dobiju Skadarsko jezero, a time i izlaz na more, odakle je Crna Gora raznim diplomatskim intirigama, silom i ugovorima između Turske, Mletačke Republike i Austrije, bila nepravedno uklonjena. Dobijanje prava na Skadarsko jezero i izlaz na more bili su uglavnom riješeni tek na Berlinskom kongresu 1878. godine

SKADARSKO JEZERO

Geografski položaj – Područje Skadarskog jezera se nalazi na jugoistoku Crne Gore između 19°03´ i 19º30´ istočne dužine i 42º03´ 42º21´ sjeverne širine. Ono se pruza u dinarskom pravcu od sjever-sjeverozapada prema jugo-istoku: Na sjevero-istoku Skadarskog jezera nalazi se gorostasni masiv Prokletija, čiji ogranci silaze sve do Jezera. Na jugoistoku su visoke planine: Taraboš (595 m), Rumija (1593 m), Sutorman (1183 m) i Sozina (992 m). Na sjeverozapadu se nalaze vapnenački zaravanci kao ogranci Lovćena (1759 m), a na sjeveru prostrana Zetska ravnica. Veličina – Prema Ippenu, Skadarsko jezero je dugo 44 km, a od mora je u zračnoj crti udaljeno 23 km. Od utoka jezera u Bojanu do utoka Lesendra jezero je dugo 39,2 km, a

dalje do ušća Rijeke Crnojevića (Krsti Matica) ukupno 44 km. Širina mu je ok 12,5 km . Površina Skadarskog jezera iznosi 369,72 km² od čega Crnoj Gori pripada 221,74 km² a Albaniji 147,98 km². Kod visokog vodostaja njegova površina iznosi i do 550 km². Opseg Jezera iznosi 162 km a volumen 1,7 km³ njegov sliv ubrojivši i njegovu površinu iznosi 4.134,19 km². Ime – Dok je jezero u početku njegova postanka bilo plitko, nazivano je močvarom, te je barem u sjevernom dijelu naličilo na močvaru, radi čega se i nazivalo „Palus Labeatis“ I Tito Livije, rimski historičar, opisivajuci koje sve rijeke oblivaju Skadar naziva Skadarsko jezero močvarom. Postanak – O postanku Skadarskog jezera postoji više mišljenja. Prema dru Cvijiću Skadarsko jezero je kotlina, u stvari, tektonski predisponirano karsno polje, koje je nastalo tektonskim procesima ( spuštanjem zemljišta od nekadašnjeg karsnog polja), i klasificirano je kao stalno poplavljeno “Krasno polje“ Jedan njegov veliki dio spustio se ispod morske povrsine i predstavlja ono što se u geografskoj nauci zove kriptodepresija. Površina jezera je 6 m iznad morskog nivoa, a znatan dio njegova dna je ispod morskog nivoa, mada srednji dio jezera nije dublji od 7 m. Osim toga ima duž njegove jugozapadne obale mnogobrojnih sublakustrijskih vrtača i okana, od kojih je jedno duboko 44 m, pa je prema tome najdublji dio jezerskog dna 38 m ispod morskog nivoa. Skadarsko jezero je, dakle, kotlina potopljena usljed tektonskih procesa.

USPOSTAVA POMORSKE VLASTI I NJENIH ORGANA NA PRIMORJU 1879

„Članom 29 Berlinskog ugovora o miru iz 1879. godine Bar sa svojim područjem dodijeljen je Crnoj Gori. Navedenim članom je Austro-Ugarska dobila pravo da svojim malim obalnim brodovima vrši pomorsko-zdravstvenu policijsku službu u luci Bar i crnogorskim vodama. Naknadnim sporazumom dodijeljen joj je i Ulcinj sa područjem do Bojane (26.11.1880), kada se je navedeno pravo proteglo na uvalu Valdanos, Ulcinj i Primorje do ušća Bojane“.

Dakle, „nakon oslobađanja od 1878. godine Crnogorsko primorje je, kao i crnogorsko područje Skadarskog jerzera, u pomorskom i brodarskom pogledu potpadalo pod kompetenciju Ministarstva unutrašnjih djela na Cetinju. Vojvoda Mašo Vrbica, koji je kao ministar stajao na čelu ovog Ministarstva, odmah je poradio da pri Ministarstvu osnuje Odjeljenje za pomorske i brodarske poslove. Pri Kapetanstvu luka na Pristanu za pomoćnika kapetana luka bio je 1879. godine postavljen Vaso Paprenica kojeg je ministar Vrbica namjeravao imenovati za upravitelja Pomorskog odjeljenja. Ali se iste godine Paprenica teško razbolio i vratio kući u Risan. Za Crnu Goru se pitanje osnivanja Pomorskog odjeljenja na Cetinju postvljalo kao nedoložna potreba. Knez Nikola poslije Papričine smrti je tažio osobu od povjerenja, koja bi vodila poslove pomorstva i brodarstva. Poslije rusko-turskog rata 1880. godine bio je, s parobrodom ruske Dobrovoljne flote „Sv. Đorđe“, došao pod Pristan kap. Slavo Djurković iz Risna koji se istim brodom bio vratio u Odesu, a nakon toga, na poziv kneza Nikole, stupio je u crnogorsku pomorsku službu. Godine 1882. godine bila je pri Ministarstvu unutrašnjih djela na Cetinju osnovana „Kneževska crnogorska kancelarija pomorskog odjeljenja“ kraće „Kancelarija pomorskog odjeljenja“ na čelu koje se nalazio kap. Savo Đurković.

Pregovori između Austo-Ugarske i Crne Gore za sprovođenje u život čl. 29 Berlinskog ugovora vođeni su od 1879. do 1880. godine. Oni su najprije bili vođeni usmeno, da bi se kasnije prešlo na diplomatsku prepisku. Još pije osnivanja Kancelarije pomorskog odjeljenja, Crnogorska vlada je živo radila na uspostavi lučke vlasti na Crnogorskom primorju. Rješenje ovog pitanja imalo je prioritet nad ostalim, budući da je bilo povezano sa članom 29 Berlinskog ugovora. Navedenim članom Austro-Ugarskoj je bilo dano pravo da na Crnogorskom primorju sprovodi u djelo odredbe po alinejama 5,6,8 i 9 koje se

odnose na pomorstvo.

Nakon duge diplomatske prepiske između kneza Nikole i Austro-Ugarske Carevine donešena je odluka o vršenju nadzora nad Kapetanstvom luka na Pristanu i duž crnogorske obale. Prema prijedlogu kneza Nikole u Beču, septembra 1879. godine i prema sporazumu Austro-Ugarske i Crne Gore, te na osnovu trazenja crnogorske vlade, austro-ugarska vlada je za upravitelja Kapetanstva luka na Pristanu predlozila Antuna Zakarija iz Dubrovnika, austro-ugarskog državljanina, a knez Nikola ga je svojim ukazom primio u crnogorsku pomorsku službu. Prema istom sporazumu i u Ulcinju imao je biti austro-ugarski državljanin. Pomorska vlada iz Trsta je Zakarija uputila na Pristan gdje je ovaj na licu mjesta pokupio informacije za uspostavu i organizaciju Kapetanstava luka. Sudeći po Zakarijevom izvještaju dana 22. novembra 1879. godine uspostavljeno je Kneževsko crnogorsko poglavarstvo luka na Pristanu, a danom 27. novembra užgan (upaljen) svjetionik na rtu Volovica. Ministarstvo unutrašnjih djela obavijestilo je o tome sva strana diplomatska predstavništva na Cetinju. Poslije kratkog vremena naziv „Kneževsko kapetanstvo luke i pomorske zdravstvenosti”, kraće „Kapetanstvo luke” Prvo osoblje Kapetanstva luke na Pristanu bilo je sastavljeno ovako:

1) Zakarija Antun iz Dubrovnika, luč.kap., austro-ugarski državljanin; 2) Paprenica Vaso iz Risna, pom.k.d.pl., i pomoćnik kapetana luka austro-ugarski

državljanin; 3) Bratičević Đuro iz Zalaza , luč. peljar, crnogorski državljanin; 4) Gazetić Stanko iz Zalaza, luč. peljar crnogorski državljanin.

Služba sigurnosti - Kapetanstvo je posjedovalo: čamac za spasavanje od 6 m; guc od 5 m i gig od 7,4 m dužine, kuće svetionika na rtu Volovici i na rtu Mendre, sa odgovarajućim uređajima za svjetla. Imalo je dvije plutače sa odgovarajućim sidrima i

lancima za privezivanje brodova do 1000 tona. Jedna je bila uvijek u moru, dok se druga kao rezerva nalazila na suhom, osim toga posjedovalo je desetak velikih sidara i potreban broj debelih konopa, koje je Kapetanstvo pozajmljivalo brodovima na sidrištu u slučaju nevremena, kao što se to radilu u Senju, po buri. Posjedovalo je propisane fenjere i signalne rakete za slučaj traženja pomoći. Pod Pristanom se nalazila lučica u koju su se sklanjali samo mali brodovi. Veći brodovi su ostajali na sidru, i po nevremenu. Bilo je slučajeva , da su mali brodovi istezani na suho.

Sanitetska služba – Uz more 6 m daleko od lučice nalazila se karantinska zgrada, još iz turskog doba. Za vršenje i nadzor čitave pomorsko-zdravstvene službe na Crnogorskom primorju određen je bio jedan liječnik. Po potrebi on je pregledavao i brodove na Pristanu, Valdanosu i Ulcinju. Vodio je računa da svi pomorci prije nego im bude izdana pomorska knjižica budu vakcinirani. Vodio je kontrolu i nadzor uvoza i izvoza stoke i drugih životinja.

Lučka prometna služba – Kapetanstvo je vodilo brigu da se sa brodova na sidrištu do obale i obratno uredno prevozi trgovačka roba. Ono je za tu svrhu raspolagalo teretnim brodićem od 4 tone nosivosti. Pristan je također imao 4-5 malih teretnih brodova, koji su vršili taj prijevoz.

Kad Pristan mijenja ime u Bar – Da ne bi bilo zabune prilikom prevoza pošte Ministarski savjet je 24.IV 1908. godine riješio da se nova varoš, koja se imala sagraditi na morskoj obali blizu Pristana, nazove Bar, dok je dosadašnja varoš nazvana Stari Bar, a time da se ime Pristan ukine. Sve pošte od 1.VII 1908. godine u podne po n.k. na svim zvaničnim dokumentima imale su zamijeniti stare nazive novim.

USPOSTAVA UPRAVE LUKE U ULCINJU Prvih dana po zauzimanju Ulcinja 26.XI 1880. godinie bile su uspostavljene u varoši državne vlasti, mođu kojima i „Knrževska crnogorska Uprava lukama i pomorske zdravstvenosti“, kraće „Uprava luke“. Prvi upravitelj bio je kap. F. Đokić , crnogorski državljanin . On je bio privremeno postavljen na taj položaj, dok ne stigne neki austro-ugarski državljanin. Prvi peljar je bio Usta Osman Bećiri, a kasnije je bio dodijeljen i Stanko Gazetić iz Pristana. Za Upravu luke u Ulcinju i Sv. Nikoli bile su u Trstu naručene dvije table s državnim grbom i odgovarajućim nazivom ureda. Teritorijalna nadležnost Uprave luke u Ulcinju prostirala se od uvale Kruče do ušća Bojane. Uprava luke imala je isti pečat kao i Kapetanstvo luka na Pristanu, s istim naslovaom, samo s razlikom u imenu „Ulcinj“ U pečatu luke Ulcinj lav se nije nalazio u sredini grba, već pod njim, dok su u sredini bili inicijali N.I.

USPOSTAVA UPRAVE LUKE U SV. NIKOLI NA BOJANI Trceta Alfred, crnogorski državljanin, bio je 7.XI 1880. godine postavljen za Upravitelja luke Sv. Nikoli. Ova upravu je imala isti naziv kao i ona u Ulcinju i ako se član 29 Berlinskog ugovora i na upravu ove luke. Toni Simoni, crnogorski državljanin, bio je kod ove Uprave luke dodijeljen kao praktični peljar za peljarenje brodova na ušću Bojane i uz rijeku. Područje ove Uprave prostiralo se samo na određeni prostor rijeke Bojane, gdje su se ulcinjski jedrenjaci mogli sklanjati pred nevremenom, ili pak prezimiti. I ovoj Upravi bio je didijeljen državni čamac radi službene upotrebe. Uprava nije od Turaka naslijedila zgradu pa je trebalo naknadno da se sagradi.

POSTAVLJANJE LUČKIH SLUŽBENIKA U UVALI VALDANOSU I LUCI MILENI Uvala Valdanos – U ovoj su se luci uvijek usidravali ulcinjski i drugi jedrenjaci, što je za nju predstavljalo dosta živ saobraćaj. Radi nadzora usidrenih brodova, osobito kad su se pojavljivale zarazne bolesti, stalno se tamo nalazio jedan službenik, vršilac dužnosti lučke službe. On je stanovao u kući koja se nalazila na sredini žala. U jugoistočnom uglu uvale nalazila se lučica u kojoj je bio privezan čamac Uprave luke, kojim je lučki službenik nadzirao isprave brodova na sdrištu. Luka Milena – Nakon što je 1896. godine velika poplava stvorila luku Milenu, u njoj su se sklanjali brodovi. Tako je i ovdje postojao živ saobraćaj brodova. Radi nadzora i reda u luci, nalazio se tamo jedan lučki službenik, vršilac dužnosti lučke sužbe. On je ujedno bio vješt i u peljarenju brodova, budući da je na ulazu luke bila pličina, a sam ulaz vrlo uzak. Dodijeljen mu je bio državni čamac, radi vršenja nadzora brodova na sidrištu.

CRNOGORSKE POMORSKE ZASTAVE:

UPUSTVA KONZULATA U STRANIM LUKAMA Radi zastite brodova i svoje pomorske trgovine u inostranstvu, Crna Gora je, poslije postignute samostalnosti 1878. godine, nastojala da uspostavi svoje konzulate u glavnim pomorskim lukama na Jadranu i Sredozemnom moru, a tako isto i u nekim većim gradovima u unutrašnjosti raznih država. Prije Berlinskog ugovora o miru 1878. godine Crna Gora je imala svoje konzularne agente u Skadru i Kotoru, kao pograničnim mjestima sa kojima je imala najviše saobraćaja. Kako Crna Gora prije 1878. godine osim navedenih, nije imala svojih konzula u inostranim lukama, crnogorski su se podanici obraćali konzulima raznih država, u prvom redu onih koje su se graničile sa Crnom Gorom. Crnogorci su se veoma rado obraćali ruskim konzulatima, koji su isto tako rado štitili interese Crnogoraca. Nakon predaje Ulcinja 26.XI 1880. godine Crnoj Gori, slijedilo je upisivanje ulcinjskih jedrenjaka pod crnogorskom zastavom. Radi zaštite ovih brodova u inostranstvu, Crna Gora je nastojala da čim prije uspostavi svoje konzulate u glavnijim lukama gdje pristaju cnogorski brodovi. Tada su uspostavljeni konzulati: u Parizu, Marselju, Genovi, Napulju, Cataniji na Malti, Bariju u Trstu a oko 1906. godine i u Briselu.

LUČKE NAKNADE (TAKSE)

Crna Gora je i u svojim lukama i u pogledu lučkih naknada primjenjivala zakone koji su važili u Dalmaciji.U prvo vrijeme kada je dobila more, važio je austrijski zakon o lučkim naknadama od 25.II 1865. godine. Crnogorski jedrenjaci i s njima izjednačeni brodovi koji su doticali jednu od crnogorskih luka bez vršenja trgovačkih operacija i odlazili prazni, plaćali su samo naknadu za „zdravstvenost“ koja se naplaćivala po toni. Brodovi koji su dolazili i odlazili s teretom plaćali su naknadu za „tonažu“, „zdravstvenu službu“ i za „svjetionike“ takođe je tarifa

bila određena po toni. Ako je brod bio nakrcan a nije vršio trgovačke operacije, plaćao je samo za „zdravstvenu službu“ .

POMORSKI ZAKONI UGOVORI I KONCESIJE Između Porte i Crne Gore bio je 31.XII 1862. godine u Skadru zaključen sporazum o miru. Prema njegovom članu 3, otomanska vlada dozvoljava Crnoj Gori da preko luke Bar može uvoziti i izvoziti svoju trgovačku robu bez plaćanja bilo kakvih carinskih nameta. Bilo je zabranjeno uvoženje ratnog oružja i municije. Između Austro-Ugarske i Crne Gore bio je 1872.godine zaključen ugovor o izdavanju zločinaca, u kojem se u tačci 17 govori o pobunama na brodu. Ugovor o trgovini i plovidbi između Crne Gore i Engleske potpisan je 1882. godine Italija i Crna Gora zaključile su trgovački i plovidbeni ugovor 1883. godine, također je bio zaključen i ugovor o putnim listovima i propusnicama (passavanti) za brodove. Godine 1885 bio je izrađen projekat poštanske konvencije između Turske i Crne Gore za prevoz pošte od Skadra do Rijeke Crnojevića. Prevoz je imalo da vrši Crnogorsko povlašćeno parobrodsko društvo. Na Cetinju je 1903. godine zaključen ugovor između Crne Gore i Italije za prevoz pošte crnogorskim parabrodima na pruzi Virpazar – Skadar. Prema novinskim vijestima, 1903. godine je između Austro-Ugarske i Crne Gore bio sklopljen sporazum po kojem je Crnoj Gori bilo dozvoljeno prevoziti poštu između Kotora i Cetinja i Rijeke Crnojevića, dok je austro-ugarskim parobrodima bila data dozvola da plove po Skadarskom jezeru. Nije nam poznato da su tada, a ni kasnije, austro-ugarski parabrodi vršili kabotažu na Skadarskom jezeru. Godine 1910 između Crne Gore i Velike Britanije bio je zaključen ugovor o trgovini i plovidbi. Malo kasnije, između Crne Gore i Turske bio je zaključen ugovor o trgovini ali ne i plovidbi. Između Crne Gore i Austro-Ugarske je 1911. godine zaključen ugovor o trgovini i plovidbi Preteča današnjim koncesionim ugovorima, je ugovor od 1906. godine zaključen između crnogorske vlade i Barskog društva o gradnji barske luke i željeznice od Pristana do Virpazara i o vršenju plovidbe na Skadarskom jezeru, a između poštansko-telegrafskog odjeljenja na Cetinju i Barskog društva bio je zaključen i ugovor o prevozu pošte po Skadarskom jezeru. Godine 1911 između crnogorske vlade i komanditnog društva „Bravi-Mazini-Plata &Cia“ iz Ravene, zastupanog po dru. Teodoriku Bravi zaključen je ugovor o uređenju Zogajskog jezera. U ovom ugovoru osobito nas zanim točka 13. U njoj , između ostalog stoji: „...da se koristi ma kojom tačkom morske obale ili rijeke Bojane i bliskim lukama (izuzevši točke određene za vojnu vježbu) za uvoz i izvoz robe, pripadajućeg poduzeća, s tim, da predhodno izvijesti nadležne vlasti“. U ovoj tački, kojom se Društvu daje pravo da koristi dio morske obale ili obale na rijeci Bojani, trebalo je specifirati gdje, što, kako i za koliko vremena, a ne davati Društvu mogućnost da ovakvom stilizacijom zloupotrebljava ugovor. Za korišćenje morske ili riječne obale trebalo je sklopiti posebnu koncesiju, kao što se to uvijek činilo kad se nekom dozvoljava korišćenje nekog dijela morske obale – javnog dobra.

KABOTAŽA NA SKADARSKOM JEZERU I CRNOGORSKOM PRIMORJU 1912 Iz raznih dokumenata i uređenja plovidbu Bojanom i Skadarskim jezerom izlazi da je plovidba Bojanom do Oboda bila slobodna svim brodovima svih narodnosti. Od Oboda

prema Skadarskom jezeru plovidbu su mogle vršiti samo Crna Gora i Turska, bez prava za vršenje kabotaže u teritorijalnim vodama druge države. Pitanje ove plovidbe bilo je regulirano posebnim zapisnikom, koji nismo mogli pronaći. Društva koja su htjela dozvolu jedne ili druge države, da obavljaju polovidbu na Skadarskom jezeru, trebalo je da se pobrinu da im brodovi budu upisani u registar brodova odnosne države i da viju zastavu te države. Tako je bio slučaj sa“The Anglo-Montenegrin trading Company Lld., Podgoritza“, kao i sa Barskim društvom. Njihovi brodovi su vijali crnogorsku zastavu dok su obavljali prugu na Skadarskom jezeru. Talijanski parobrodići koji su povremeno zamjenjivali crnogorski parobrod Obod (a to su bili Jolanda, Mafalda, Principe di Piemonte i neki drugi) bili su upisani u crnogorski registar i vijali su za to vrijeme crnogorsku zastavu. Ali osim prava na plovidbu po Skadarskom jezeru koje su imale crnogorska i turska zastava, i osim pitanja kabotaže, na Skadarskom jezeru je postojao još jedan problem. Naime, spomenute koncesije drugim firmama bile su ukinute 1905. godine, a samo Barskom društvu bila je dozvoljena plovidba u crnogorskom dijelu Skadarskog jezera. Ono je u tu svrhu bilo podiglo svoje pristane u Plavnici, Virpazaru i Rijeci Crnojevića, jer je samo ono imalo pravo da obavlja trgovačke operacije, dok su druga društva za to morala tražiti njegovu dozvolu.

OSPOSOBLJAVANJE CRNOGORSKIH POMORACA

Pohađanje redovnih pomorskih škola - Budući da Crna Gora u toku nekoliko vjekova nije imala izlaz na more, nije ni posjedovala svoju trgovačku mornaricu na kojoj bi njejzini državljani mogli izučavati pomorsku struku. Ona nije imala svoju pomorsku školu koja bi osposobljavala pomorske kapetane, strojare i drugo kvalifikovano pomorsko osoblje. Crnogorci su prije 1878. godine plovili većinom na austro-ugarskim trgovačkim brodovima i to kao niže osoblje. Iz dosadašnjeg proučavanja dokumenata, o crnogorskom pomorstvu ustanovili smo da je Martinović Mihail sa Cetinja bio prvi Crnogorac koji je pohađao prvi tečaj Nautičke škole u Kotoru školske 1871/72. godine. Međutim, nakon otvaranja izlaza na more, knez Nikola je odmah ispoljio svoje interesovanje za organizaciju pomorstva u Cnoj Gori. Prilikom svog boravka u Beču 1879. godine bio je izrazio želju da austro-ugarska vlada nekolicini crnogorskih mladića odobri stipendiju za pohađanje austro-ugarske Nautike ili neke mašinske škole. Nakon izvjesnog vremena Austro-Ugarska je ispunila svoje obećanje i dala dvije stipendije po 300 forinta godišnje. U pismu, koje Simo Matavulj, u to vrijeme profesor na Cetinju, piše u novembru 1883. godine Petru Ramadanoviću, crnogorskom konzularnom agentu u Kotoru, da je austro-ugarska vlada primila dvojicu đaka u Nautičku školu u Kotoru, sa stipendijom od 300 forinta za svakog, i to Počeka Mihaila Jovanova sa Cetinja, rođenog 15.IX 1870. (brata pok. Maša Počeka) i Vrbicu Stefana Savina iz Njeguša, rođenog 7. I 1868. godine. Po naređenju Kneza, treba da se đacima u gradu nađe pristojan stan s umjerenom hranom. Treba da se pristojno nose i u svakom pogledu pristojno izdržavaju svotom koja se prima za stipendij. U knjizi ocjena Nautičke škole u Kotoru za 1884/85 i 1885/86 nalaze se sljedeći podaci o dvojici crnogorskih đaka na studijama: 1) Poček Mihail pok. Jovana, poljodjelac, rođen u Cetinju, Crna Gora, 18. septembra 1870, grčko istočne vjere. Tutor: Petar Ramadanović, crnogorski konzularni agent. U knjizi stoji da mu je ponašanje odlično; između osmorice u tečaju, drugi je po ocjeni; i 2) Vrbica Stefan Savin, rođen u Njegušima, Crna Gora, 7 januara 1868, grčko-istočne vjere. Skrbnik: otac Savo Vrbica, poljedjelac. Među osmoricom ocijenjenih dobio je prvu ocjenu. U avgustu 1886. godine, Ministarstvo unutrašnjih djela piše austro-ugarskom ministru rezidentu na Cetinju, da su Poček Mihail i Vrbica Stevo prema priloženim svjedožbama, s dobrim uspjehom svršili trogodišnji nautički tečaj. Sada treba da izvrše dvije godine praktične plovidbe na nekom austro-ugarskom brodu duge plovidbe radi

polaganja ispita poručnika trgovačke mornarice, a zatim kapetana duge plovidbe, jer je želja crnogorske vlade da oni dovrše nauke gdje su i počeli.

U ovom kratkom istorijskom osvrtu nije tretiran razvoj pomorstva i uspostava pomorske vlasti u Kotoru, Bokikotorskoj i Paštrovićima jer ovaj dio obale Crne Gore je bez-malo imao poseban status od kada je „Kotor uz uvjetnu predaju, priznao Mletačku Republiku 20.VII 1420. godine. Time je kraj do Budve pao pod mletačku vlast. Strahujući od Turaka, i Paštrovići su 04.IV 1423. godine sklopili s Mlečanima ugovor.“ Opšte je poznato, da ovo područje na kojem su od najstarijih vremena cvjetale pomorske aktivnosti i brodogradnja (brodogradilista u Boki datiraju još od najstarijih vremena, zna se da su Iliri oko trećeg vijeka prije nove ere osnovali svoju državnu zajednicu od raznih južno ilirskih plemena sa sjedištem u gradu Risonu današnji Risan. U doba uspona ove države pod kraljem Agronom, gusarenje se razvilo do zavidne visine, koje su Iliri vršili sa svojim malim brzim lađama), predstavljalo okosnicu razvoja pomorske privrede u Crnoj Gori od početka do kraja XX vijeka. Kratka retrospektiva kroz nekoliko slika i fotografija: Dobrota mulo Matovića

Doček na kotorskoj rivi gradonačelnika Beča 1909 Dr Karla Huger

Dolazak kralja Aleksandra u Kotor

Herceg Novi pristanište i željeznička stanica

Hungaria na kotorskoj rivi

Kotor 1927. godine

Kotorska riva