7istraoutdoor

SNOWBOARDERICA ANA I PUSTOLOV IGOR život u pokretu

Nešto našoj generaciji nepojmljivo

Strmi vinogradi pod nama podsjećaju koliko je truda po-trebno za održavati ih, obra-ti i kako je život ovdje nekad bio težak. Bezbrojni suhozidi i borba za svaki komadić plod-ne zemlje

I evo nas nazad na Hvaru. Mi smo vjerojatno jedini ljudi koji žive u kamperu, a na more idu bez nje-ga. No, naše vrtlarske usluge bile su potrebne i tjedan smo dana bili zaduženi za zalijevanje tikvi-

ca, krastavaca i rajčice, a za uzvrat smo dobili boravak u Vrboskoj, prvi red do mora. S obzirom da mi nikako nismo uobičajena otočka klijentela, ne zanimaju nas izležavanja na pla-ži i ne zadovoljavaju nas stvari koje Hvar pruža, nije nam preostalo dru-go nego osmisliti svoj tjedan.

Dosadan makadam

Krenuli smo s laganim zagrijava-njem i vožnjom biciklima starom ce-stom iz Starog Grada prema Hvaru. Čak i u najjačoj sezoni ova je ce-sta mirnog prometa i biciklima se može sigurno i neometano uživati u pogledu. Vrućina je uzbrdo nesno-sna i veselimo se hladnoj lubenici koju ćemo pojesti u Brusju. Jugo je dan prije dobro raspuhalo, pa po-gled prema Kabalu i Braču izgleda kao reljefna razglednica. Miris la-vande prati nas cijelim usponom, djelomično jer mi je Igor ubacio la-vandu u kacigu, a djelomično jer ju trojica muškaraca u polju marljivo beru i slažu u svežnjeve. Prešavši vrh s lijeve strane vidimo Paklenja-ke, a s desne skroz do Šolte i sto-tine jedara između. Možda bi jed-nom bilo lijepo živjeti na jedrilici, u nekom vremenu kad nam bicikli više ne budu tako važni, ploviti od

vale do vale, živjeti s morem. Mož-da. Vrijeme će pokazati.

Naš psić Zvono bio je pomalo ljut, jer u biciklističkoj turi opet nije mo-gao sudjelovati, pa smo za sljedeću avanturu odabrali uspon na Svetog Nikolu, najviši vrh Hvara. Kao i veći-na puteva na otoku, ovo je bio samo dug i dosadan makadam, dostupan i onima u autima, ali sjesti na stije-nu na vrhu i imati cijeli arhipelag na dlanu umirujuće je. Tisuće ljudi gu-žva se ispod nas na plažama, a vrh imamo samo za sebe.

Moja lista izazova još uvijek je imala vožnju biciklom cijelom duži-nom otoka do Sućurja i sljedeći je dan, lagano oblačan, bio idealna pri-lika. Uobičajeno sam se sakrila Igo-ru u zavjetrinu i vijugavom smo ce-stom po vrhu otoka jurili usporedno s Pelješcem. Nekad nisam znala pre-poznati niti jedan otok, poluotok ili kopno, ali danas zadovoljno prepo-znajem sve oblike koji me u ovoj regiji okružuju. Veseli me znati gdje sam. Bez veze bi bilo da sam imala sre-će roditi se ovdje, a da se krećem naokolo kao kofer. Ugodnu vožnju, koja je trajala većinu dana, zaokru-žili smo sladoledom od banane na našoj terasi s pogledom na jedrili-ce koje su uplovljavale. Prava kaza-lišna predstava s uzvicima na svim jezicima - “motaj ode, sad daj gasa, back, forward, langsram, listen to me jebate…”

Pogled iz špilje

Za zadnji smo dan ostavili šetnju u prekrasnu špilju povrh Svete Nedjelje. Dvorana promjera pedesetak meta-ra, kao mala šumska oaza skriva se na vrhu brda i pruža pravo osvježe-nje. Stari bunar, još uvijek pun pitke vode, prazna crkvica u stijeni i ne-tipično gusto zelenilo odaju dojam kao da smo u nekom drugom svijetu.

Svi smo troje pronašli svoje mjesto na kamenu i u ugodnoj temperaturi proveli neko vrijeme gledajući kroz veliki otvor špilje kao kroz neki pro-zor nazad u normalan svijet. Strmi vinogradi pod nama podsjećaju ko-liko je truda potrebno za održavati ih, obrati i kako je život ovdje nekad bio težak. Bezbrojni suhozidi i bor-ba za svaki komadić plodne zemlje. Nešto našoj generaciji nepojmljivo.

I iako znam da niti ja često nemam strpljenja i brzam kroz život bez da udahnem, ovakvi me trenuci pod-sjete da usporim i posložim stva-ri na mjesto.

Morati ću ih samo ponavljati če-šće, jer već vičem i besmisleno se ljutim na trajekt koji kasni i tipa koji je preko reda uletio ispred nas. Ljud-ska priroda, valjda. Sutra ću proba-ti bolje.

Već vičem i besmisleno se ljutim na trajekt koji kasni i tipa koji je preko reda uletio ispred nas. Ljudska priroda, valjda. Sutra ću probati bolje

blog