IVAN ARALICA / DUŠE ROBOVA

BIBLIOTEKA MODERNE LITERATURE

hit DVADESET TREĆE KOLO hitSVEZAK 133.

Uređuje

ZLATKO CRNKOVIĆ

Fotografija na ovitku

© Agencija za foto-dokumentaciju

Likovno opremioALFRED PAL

IVAN ARALICA

Duše robovaTREĆE IZDANJE

ZNANJE ZAGREB 1988

OD ISTOG PISCA

Svemu ima vrijeme, Zagreb 1967 A primjer se zvao Laudina, Split 1969 Filip, Zadar 1971 Konjanik, Zagreb 1971 Opsjene paklenih crteža, Zagreb 1977 Ima netko siv i zelen, Zagreb 1977 Psi u trgovištu, Zagreb 1979, 1986 Put bez sna, Zagreb 1982, 1987 Duše robova, Zagreb 1984, 1986 Graditelj svratišta, Zagreb 1986, 1987 Okvir za mržnju, Zagreb 1987, 1988 Asmodejev šal, Zagreb 1988

PRVI DIO

Gvardijan prološkog samostana Anđelo Vrljić, tjedan dana pred Božić, došao je iznenada u Trilj, svratio u Grabovčevu kovačnicu i, kao da to usput čini, kao da samo zbog toga ovamo nikad ne bi došao, predao Ši- munu Grabovcu dvije stare puške, zamotane u komad crnog sukna koje se bojom nije razlikovalo od fratar­skog habita, pa ga je, jednako neprimjetna, mogao nositi i na ramenu i ispod haljine. On je i do tada Grabovcima bio mušterija, pa im nije trebao objašnja­vati što je među tolikim kovačima njih odabrao da mu poprave oružje, iako nisu bili ni vrsniji od drugih niti su se posebno bavili puškarstvom, kao što su činili kovači u Sinju, Livnu i Imotskom. K njima je i prije i sada dolazio jer su mu bili na putu između Prološkog Blata, gdje je na otočiću bio samostan, i Sinja, gdje je često zasjedalo vodstvo redovničke provincije, davalo upute i obavljalo duhovne vježbe. A što u Sinj nije vukao tovare alata, ili što u Sinju nije kupovao potkove, čavle i zakovice, jasno je kad se zna da je željezo lakše nositi kraći nego duži dio puta.

Zazorno nije bilo ni što Vrljić donosi oružje: puške je imao svatko, pa i redovnici, kad se smjelo javno, a kad ne, onda u potaji. Bez oružja je teško u kojoj god državi živio, pogotovo ako živiš na granici, kao što su morali prološki fratri često putovati iz Imotskog polja, koje je tursko, u Sinj, koji posjeduje Venecija. Oko svake granice je mnogostruko veća napetost nego u unutraš­njosti, bio rat ili mir, jer je svojom zlovoljom potiču

1

7

naoružani čuvari, prebjezi, krijumčari i osvetnici svake vrste.

Čudno je bilo što Vrljiću baš sada pade na pamet da puške vadi iz trapa u samostanskom zidu kad su tu u miru i vlazi proležale od posljednjeg rata, više od dvade­set godina, pomažući fratrima da dokažu imotskim zai- mima da su pokorni i miroljubivi te jedini među mu­škarcima hodaju nenaoružani, goli kao goli miševi.

Puškama su cijevi iznutra dobro očuvane jer ih je zaštitila masnoća, ali je s vanjske strane rđa učinila svoje: bridove nazubila a plohe izrovala, pa cijev nali­kuje na kamen koga su pritisli lišajevi. Masno orahovo drvo. otnorno na vlagu, progniilo je samo na nekoliko mjesta, gdje su godovi bili rjeđi i tkivo među njima mekše. Ali su zato otponac, zupčasto kolo, čašice za kremen i barut, čak i opruge, koje su bile doslovno oblijepljene lojem - ukratko, čitav mehanizam za palje­nje - istrunuli kao da su građeni od zovina drva, a ne od najbolje kovine.

Ostavljajući oružje, Vrljić je rekao:- Napravi kad budeš mogao, nije preša. A pošalji

nađeš li čovjeka od riječi, ili nam poruči da ti pošaljemo svoga momka. Ali, brate Šimune, koliko god radio, i što god radio, čini tako da se ne dozna čije su.

Šimun Grabovac povjerio je popravak oružja Matiji, svom najmlađem sinu, sedamnaestogodišnjem momku koji je pokazivao izrazitu sklonost za izradu kovačije što se ugrađuje u oružje, satove, ukrasne ograde, stalke i različito pokućstvo i posuđe. I sam Šimun, u šali, a pogotovo njegova dva starija sina, Štipan i Blaž, ne šaleći se, govorili su da ga te sitnurije privlače, jer je lijen podizati veliki malj i njime na nakovnju popravljati lemeše i motike, šiijiti čavle i oblikovati šine i osovine za zaprežna kola. Matija se branio, nije lijenost posrijedi, naprotiv, za izradu tih »sitnurija« potrebno je i više pameti, više marljivosti nego za potkivanje konja i kovanje alata, koje i slijep kovač može oblikovati jer uvijek kuje isto.

8

Mati ja se oko pušaka bavio i više nego je trebalo: birao je najbolje željezo, kovao i kalio, brusio vatrenim brusom, vrtio i zupčao, sve polako, sve s ure na uru i s dana na dan, kao da je čovjek u zrelim godinama koji je spoznao da je izgubljeno vrijeme samo ono u kojemu smo na brzinu napravili ružnu i nevaljalu stvar, a kori­sno je upotrijebljeno svako vrijeme, ma koliko da smo ga utrošili, ako smo ga upotrijebili na izradu dobrih i lijepih predmeta, jer vrijednost i ljepota valjda i traju samo zato da opravdaju trud i vrijeme koje je čovjek u njih utrošio.

Braća su ga ismijavala i korila da zabušava, a otac bi ponekad i na kraće vrijeme ostavio svoj posao, nadnio se nad sina i dobrohotno promatrao kako Matija iscr- tava crteže ili ih turpijom dorađuje. Obično bi rekao: - Sveca mi, isti djed Mijat. Ovako bi i on, od sunca do sunca - i samo dvije reze. I pored očite naklonosti, ni on nije zaboravljao da se našali na Matijin račun. Govorio je: - Ako te puške prološkim fratrima služe za obranu, imotski će zaim fratre prije pobiti nego što im Matija dogotovi oružje.

Upravo kad je puške očistio od loja i rđe, a na jednu ugradio nov otponac, proni se glas Triljem da se dvade­set i petog siječnja, netom iza sunčeva zalaska, nad Kosincem pojavila užarena kosmata glava, koja se kotr­ljala nebom i oko sebe prosipala oganj kao što kotač prosipa blato dok se u jurnjavi kreće po vlažnu putu. U tren oka prošla je put od sjevernog do zapadnog nebos- klona uz tutnjavu kakva se čuje samo u mračnim oluj­nim noćima. Da se pojavila, da se kotrljala nebom, da je sijala plamenove kao što orač sije pšenicu - svi su se slagali. Ali, da je na svom kratkotrajnom putovanju zastala časak nad brdom Borićevcem, na čijem je vrhu sagrađen Sinj - nisu bili jednodušni. Jedni su govorili: »Zastala je i zasvijetlila je nad njim.« Drugi: »Mimoišla ga je ovaj put.«

Nije to bio malen spor, veći je i od prepirke, kad bi je bilo, da li se vatrena glava pojavila ili nije. Jer, ako se i na tren zaustavila nad Sinjem, pa mu odozgor »zasvijet-

9

lila«, ratni će vihor udariti ravno na njega. Ako se glava otkotrljala bez zaustavljanja, rata isto kao da i neće biti. Zaobići će ih ovoga puta, kako su govorili protivnici glavina zaustavljanja. Upravo jer je bilo teško vjerovati da će rat, bilo gdje i bilo zbog čega izbiti, proći mimo Sinja, većina je, i oni što su svojim očima vidjeli i oni što su čuli pričati, vjerovala da je vatrena glava Cetini uputila poseban osmijeh.

Grabovci nisu glavu vidjeli, a da su je i vidjeli, ne bi to nikomu kazali. Niti bi sami bili uvjereni da su je vidjeli niti bi njima tko vjerovao. Oči kovača, koje povazdan gledaju u rastaljeni tiganj i željezo na nakovnju iz koga polij eću snopovi vamica, svake večeri kad iz kovačnice odlaze na večeru i počinak, na nebu, bilo oblačno ili vedro, vide užarene kotače koji prosiplju usijane čavle. Stoga su se Grabovci oslonili na druge, na one što su vidjeli i na one što su i bez viđenja uvjereni u sva moguća predskazanja crnih dana, jer dane i ne vide drukčije osvijetljene nego crninom. Od njih četvorice samo je Simun nebesko znamenje popratio riječima:

- Hajde, neka nam i malo rata Bog dade, kad nam je dao ratovanje koje ne prestaje ni kad rata nema.

Vrijeme je i za Grabovce protjecalo u znaku nebeske pojave i njena tumačenja, bit će ga i neće ga biti, na nas će prve i nećemo ga ni osjetiti, sve dok tri vojnika od posade sinjske tvrđave ne donesoše kovaču pismo.

Šimunu Grabovcu od fra Pavla Vučkovića poklon i veledrago pozdravljen je.

Evo ti javljam, dragi Šimune, da je veliki vezir Alija od Iznika u ime Visoke Kapije baš na dan Bezgrešnog začeća navijestio Mlečanima rat stoga što se crnogorski vladika, bježeći pred skadarskim Turcima, sklonio u Prčanj, a Senat ga ne htjede izručiti progoniteljima ni na drugi zahtjev sultanov. Za objavu rata čuli smo već šestog siječnja dok je gospodin namjesnik Angelo Emo bio kod nas na konaku, gdje mu je u pol noći došao ulak iz Livna i saopćio što se u Stambolu dogodilo. Onoga puta reče gospodin namjesnik: o ovomu šutite, možda

10

vijest nije istinita, pa će se narodni za šta ustrašiti. Jučer mi iz Zadra javlja isti namjesnik: gotova stvar, Senat Republike potvrđuje vijest i nalaže opće pripreme za rat. U Livnu se skuplja vojska, Turčin će preko Prologa najprije udariti na nas.

Možda si već čuo, a možda i nisi, kako nam onaj nevoljni mladić Ivan Lokma zbog svoje lakoumnosti zapali ono jadnog zakloništa. Dok je ujutro rano na Novo ljeto davao konjima sijeno, zapali svijeću i zabo­ravi je prije odlaska ugasiti. Plamen zahvati konjušnicu, a vjetar sa Sutorine navi ga nad samostančić, planu ševarati krov i, koliko da izmoliš dva Očenaša, izgori sve što smo imali. Valjalo bi da prije od svega nešto kućice podignemo za se, ali nije vrijeme da zidamo krov nad glavom dok nam ispod nogu izmiče zemlja.

Zato sam svu građu što sam je prikupio za gradnju crkve, drvo, kamenje i kreč, dao vojnicima da obnav­ljaju rovove, podižu meterize, popravljaju kule i be­deme.

Evo i tebi naređujem! Sve što je moga kod tebe - željezne šipke, praljci, zubače, krampovi, čekići i kot- luše - i ono malo novčanog predujma, daj na raspolaga­nje Vidu Žigi, alfijeru Treće hrvatske konjičke satnije. Od mog željeza kuj ono što ti Vid kaže da kuješ, kuke, lance i vrhove kopalja, a sitni alat za obradu kamena prekivaj u noževe i nadžake.

Veći dio braće razišao se po župama. Ja ću se i još četvorica zatvoriti s vojskom u tvrđavu.

Tvoj brat u Bogu Pavle Vučković.(Dano u našem samostanu ispod grada Sinja na treći

dan ožujka mjeseca 1715. godišta.)

2

Ni u jeku velikih poslova za vojsku, otac i braća nisu Matiji branili da izrađuje mehanizme paljenja na Vrlji- ćevim puškama, ali su neusporedivo više nego u doba mira od njega tražili da nadimlje mijeh, nosi ugljen i kali

11

željezo, pa je za posao na puškama ostajalo malo vre­mena, nešto prije dolaska oca i braće u kovačnicu, i nešto u prekidu za ručak. Tako je posao, usporavan i time što Grabovčeva kovačnica nije imala pogodna alata, finih turpija, tankih dlijeta i uskih svrdala, sada tekao još polaganije. Došao je i svibanj, a tek je jedna puška bila dovršena.

S druge strane, Vrljić se nije pojavljivao niti je slao uobičajene poruke: je li posao dovršen, i kada da dođe po stvari? Iako je Grabovcima poslije objave rata bilo jasno zašto je prološki gvardijan izvadio puške iz trapa i dao ih preko vati, i dalje su njegovu narudžbu držali nevažnom, ostavljajući Matiji da se on njome zabavlja. Tako je trajalo sve do polovice lipnja, dok iz Prološca, Studenaca i Kamenmosta ne dođe u Trilj grupa preb­jega, koja se tu malo zadrža i odmah sutradan proslijedi na sigurnije mjesto.

Zdrava nas pamet uči da bi čovjeka trebalo kažnjavati samo za počinjena nedjela. Ali, eto, niti je kada vladalo niti će kada zavladati nestašica slučajeva kad čovjeka kažnjavaju i za ono što misli i za ono što, možda namjerava. Nazivlju to mjerom opreza i drže je vrlo mudrom mjerom. Koliko je mudra, vidjet će se u Vrlji- ćevu slučaju. Često, ako ne i redovito, umjesto da spriječe ono što je moguće očekivati, samo neka se malčice pretjera u pritisku, a iživljavanje je u pritiscima neizbježno, mjera opreza, sprečavajući da prsne čir i bukne plamen, samo još više raspiruje vatru i gnojna mjesta čini bolnijima.

Imotski zaim Sejdalija Murizović, a s njim bašlije i sve što je imalo ili držalo da ima pravo na glas u vladanju, ustrašeni da će kao i za prošlog rata fratri dignuti bunu, stjerati vlastodršce u gradske zidine i osuti po njima tuču olova i vatre, zatvoriše prološkog gvardijana, očekujući da će narod ostati miran i kod kuće dok je on u njihovim rukama. Jer, ustanak neće imati glavnog organizatora, a ostale usijane glave mirovat će u strahu da će pobuna skriviti njegovu smrt. Okovali su ga u lance, noge i ruke, usporedo i nasumit. Da pokažu pristašama, koje valja

12

udobrovoljiti, i protivnicima, koje treba zastrašiti, sva­kog ga jutra oko desete ure izvode na sjeverni bedem imotskog grada što se diže nad stravičnom dubinom Modrog jezera.

Kroz dvije susjedne puškamice nad jezero i provaliju proturili su dvije jelove oblice, koje su, na dijelu koji je zaglavljen u puškarnicama, krute i debele, a pri vrhu, na krajevima što strše nad urvinom, tanke i savitljive. Vrljiću kroz oba rukava na habitu proture vrbov kolac s koga je kora oguljena, pa je gladak i ravan kao da je glačan. Dva vojnika uhvate fratra za rukave, prenesu ga preko zida i, kad ih vrbovina zajaše poprijeko, ostave da visi na jelovim gredama. Usporedo ili naizmjence, malo jedan malo drugi, čakijama guraju kolac prema tankim vrhovima jelovih oblica, koje se od polovice stanu pod teretom svijati. Odatle vrbov kolac ne treba više gurati, on sam polagano i sve brže klizi, pa da ga vojnici ne zadržavaju kukama, u tren bi oka doklizio do vrha, a odatle zajedno s Vrljićem poletio prema stijenju i vodi. Kažu, vodi bez dna, što je svejedno.

Ne obavlja se zastrašivanje nad Modrim jezerom tako brzo kao što su prebjezi ispričali Grabovcima. I pri­preme i predstava teku polako i traju dugo.

Najprije jedan bašlija, koji bi i među stadom bikova mogao biti grlat glasnik, pozove narod, vjernike i nev­jernike, da se skupe na Pode i pogledaju. Tek onda kad se dovoljno gledalaca zgrnulo, dovode na zid Vrljića, provlače mu kolac kroz rukave i teatralno ga spuštaju na grede. Sad im se, dok on visi na svom mjestu, tek ne žuri. Dovikuju mu pogrde i čakijom podižu mantiju da pod njom tobože nešto vide. Međusobno se smiju i žele doskočicama nasmijati publiku ispod bedema.

Najuspjelija im je točka »igra čakijom«. Kad vrbo­vina prijeđe na vitki dio jela i počne sama kliziti prema dubini, na znak »sad« otkvače kuke od kolca i dopuste mu da klizi do samog kraja. U gledalištu nastaje tajac koji traje sve dok ponovo, na isti onaj znak, ne zakvače kukom kolac i Vrljića ne povuku k sebi.

13

Tako se momci šale dok se gvardijan vozika do ruba i od ruba natrag, ukočen kao klin, ne mičući ni tijelom ni nogama, da pomicanjem ne bi sam skrivio svoju pro­past. Njegovo lice ne vide ni oni uz njega na zidu ni oni dolje na Podima. Prvima je okrenuo potiljak, a drugi su od njega deleko, ali je lako pogoditi da nije užitak gledati modru vodu ispod sebe i plavo nebo nad sobom, kao što je bio užitak u drugim prilikama pred takvim vidicima.

Za cijelo vrijeme zastrašivanja onaj izvikivač, s gla­som govečeta, smišlja šale poput ove:

- Ako se i jedan rajetin pobuni, ovoga ovdje što se usro, poslat ćemo na Modro jezero da opere gaće.

— Jesi ii ti, Mat i ja, gotov s onim puškama? - upitao je Šimun sina prvi put s prizvukom čuđenja što ih još nije popravio.

Bližio se početak srpnja kad kroz Trilj prođe i drugi val izbjeglica. Oni donesoše vijest da je imotski zaim, uz jamstvo proloških knezova Kiše i Nikolića, pustio Vr- Ijića iz tamnice, i on se, živ a teško bolestan, navezao na otočić u Prološkom jezeru. Što se preobrnulo u zaimo- voj glavi da je odustao od mjera opreza?

I pored prijetnje gvardijanovu životu, pod okriljem noći narod je tovario svoju imovinu na konje i magarce i kroz krševita bespuća, u malim grupama, da ne budu primijećeni, odlazio u primorje. Govorili su: »Ako ta­kav zulum čini nad uglednim čovjekom, što će tek nad nama činiti kad na nas dođe red!« A kad se odljev stanovništva, tih i skriven, kao kad iz mijeha curi vino kroz rupu koju ne možeš pronaći, kad se bježanija primijetila, opet se sastadoše na vijeće zaim i bašlije da odluče što im je činiti. Kao što se to obično događa tiranima, ugoneći strah drugima u kičmu, sami su do srži bili ustrašeni, pa im se ona toliko hvaljena mjera opreza sada ukaza kao obična glupost. Rekoše, vidi kako se nismo sjetili: ostavimo ih na miru da bi ostali mirni. Ali, ni ovakva odluka jer joj je izvor oprez, a ne čovjeko­ljublje i snošljivost, nije daleko od budalaštine. Jer, na miru i miran ne može živjeti onaj koji je visio na

14

gredama iznad jezera sve dok u njegovoj blizini gospo­dari onaj isti što ga je već jednom na gredama mučio.

- Mati ja - rekao je tada Šimun sinu - ostavi sve poslove i dovrši puške. Nije ni taj Vrljić najveća budala pod suncem pa da zaimu dopusti da ga još jednom voza po gredama.

3

Matija je, s puškama povijenim u ono isto suro sukno, put Prološca krenuo u osvit dana dvadeset i trećeg srpnja, a oko ure poslije podne u Trilj je stigao glasnik iz Sinja i javio da je jutros rano turski vojvoda i bosanski begler-beg Šeik Mehmed-paša krenuo iz Livna sa šezde­set tisuća vojnika, pa prethodnice njegove sile treba u Hanu očekivati o podne, a čitava će mu ordija konako- vati u Cetini. Još danas će paša, jer njegova vojska nema komore, pojedine odjele otposlati u četovanje, da robe ljude i plijene hranu za stoku i za sebe.

- Zato, narode - vikao je glasnik - nosi sve što imaš, skrivaj sve što ne možeš ponijeti, pa šuma ti mati, brda se hvati. I zapamtite, kućna vrata ostavite za sobom širom otvorena, neka na njih slobodno ulazi i pljačkaš i bjegunac. Ostavite li ih otvorena, možda ćete ih, kad se vratite, naći čitava. A zaključate li ih, jamčim vam da ćete ih naći razlupana.

Čuvši što se jutros događalo u Prologu, Šimun se objema šakama uhvatio za glavu. Sigurni znaci glavobo­lje koja se redovito javljala kao posljedica nepromišlje­nog koraka. S bunara je donio vedricu punu vode i najednom je izlio na užareni tiganj. Vatra je zacvrčala, para je ovila kovaču glavu, a pepeo je letio kovačnicom kao da je usred ljeta snijeg s Kamešnice počeo provija- vati kroz staru ploču. Kad je pred večer napustio kuću, više ostavljajući za sobom nego što je nosio uza se, glave ovijene crvenom maramom da mu se od bubanj a bo­lova, koji tuku kao čekići o prazan nakovanj, ne bi raspala lubanja, rekao je:

15

- Samo da je Mati ja s nama!A Matija je te večeri, prema dogovoru s ocem, zano­

ćio ispod Biorine u zaseoku Kutleša, gdje mu je bila udana teta Lucija, očeva stričevka. Do jutra, kad se on rastajao s tetom, vijest nije stigla pod Biorinu. Kad se ondje za upad čulo, Matija je bio u Lovreću; a kad je u Lovreć vijest donio neki prosjak, Matija je prolazio kroz zaselak Bekavci i spuštao se prema Prološkom jezeru.

Nije htio silaziti na obalu gdje se u šašu, vrbovini i johi vidjelo malo pristanište od suhozida. Zaustavio se u pola strane na jednoj izbočini, otkuda se lijepo vidjelo cijelo jezero i otočić na njemu, otkuda će lakše dozvati one prijeko, jer ga mogu čuti i vidjeti gdje god bili. Dok

x«w„~ -------- : x u,, —i—:„upuiL v-cimae pu iijc-ga, i uua tauiat uuuc piuviu uu

pristaništa u šašu, on će se polagano spustiti do vode.Bila su »popasna doba«, onaj dio ljetnog otpodneva

kad se sunce spusti zapadu, kad zapuše smorac i kad ovce, koje su preko dana u sjenicama dahtale od vru­ćine, izlaze na pašu. Nije bilo velikih stada ni čobana, samo se čulo zvonce u jednoj udolini poviše pristaništa od čijeg se stada ne vidi ni jedno runo, ali će biti da je malobrojno kad je pred njim tako mala klepka. Ipak, i to jedno zvonce bilo mu je dovoljno, prije nego što će oko usta saviti dlanove i pozvati fratre, da ga uvjeri kako je mir oko njega prirodan i bezazlen.

Otočić na Prološkom jezeru, gdje je smješten samo­stan, nastao je na mulju koji se za niskih vodostaja, kad Suvaja, koja jezero napaja, uskrati vodu, pojavljivao mnogo prije nižih dijelova jezerskog dna, od kojega se oni najniži ne bi pokazali ni u vrijeme najvećih suša. Tada, u ljetnim mjesecima, sprud od gnjileži i gline frđtri su pomalo, s godine na godinu, optočili jakim zidom i u šupljinu, kao u neku veliku rupu, nasuli zemlju sve dok sprud nije postao toliko visok da ga voda nije plavila ni za najvećih poplava, niti su ga na sjevernom vjetru spirali valovi. Uza sav trud nekoliko pokoljenja da se napravi tvrdo tlo zaštićeno vodom, to je naplavina bila i naplavina ostala. Samo koja gudina nebrige i već bi se zaštitni zidovi urušavali a valovi danonoćno, na ma­

16

lom i velikom vjetru, podlokavali obalu i vraćali zemlju u dubinu, otkuda je u danima gradnje i iznesena. Taj komadić zemlje na vodi nije u središtu imao čvrstu stijenu kao što je Visovac ima. On je od mulja podignut na mulju. I kao što na mulju čudom stoji, isto tako kojim čudom može i potonuti u mulj.

Zato na njemu nije ništa od kamena građeno osim crkvice, a i njoj su zidovi tanki a krov od šimle. Uz nju, koja je tek odskora obnovljena jer je otok u prošlom ratu više od dvadeset godina bio pust, podignuta je dugačka prizemnica čiji su zidovi od duplog pletera, između koga je nabijena ilovača, a krov od ševara koji izobilno raste na blatnjavim obalama jezera. Kuča ima šest vrata, sve jedna kraj drugih, i šest ćelija u koje se kroz ta vrata ulazi izvana. Nisu vrata iz vrta jedini pokazatelj raskoši i udobnosti ove nastambe, ima ih još. Ako je dasaka i bilo da se začepe prozori i izlazi, naprave stolovi, klecala i klupice, nije ih bilo za podove i tavan, pa je pod nabijen glinom koja je, da ne puca, pomiješana sa slamom, a kreveti su na rašljatu kolju, visoki, viši od čovjeka. Onaj koji na njima leži okrenut nauznak i otvorenih očiju, može biti sretan u vrijeme velikih kiša što je visoko ponad zemlje i što mu se vlaga neće uvući u križa, sretan što je ispod krova od slame, koji, doduše, vlaži, ali ne prokišnjava.

Nasuprot uboštvu građevina, otočić je nosio raskošno raslinje: nekoliko mladih jablanova koji još nisu uspjeli porasti nebu pod oblake i mimo sve bujne grmove smokava i loza. Čokoti su u dva reda optočili otok. Po sredini na kojoj nema građevina, nanizani su redovi, a oko crkve i stoj ne kuće mladice im se s raskošnim lišćem dižu na kolje i nadomještaju hodnike, trijemove i lođe. Štaviše, loza brajda koja je neobuzdano rasla i obilno rađala, jer joj nije manjkalo ni zemlje ni vlage, puzla je po krovovima, po krovu od ploča na crkvi i krovu od ševara na samostanu, pa je i dio gdje su se dizale građevine i dio gdje su bili vrtovi - čitav otok - naliko­vao na vinograd u čijoj su sredini težačke kolibe.

Mati ja je, koliko mu je grlo dopuštalo, otegnuto,

2 Duše robova 17

kako se već doziva preko vode, onima na otoku u hladovini rekao tko je i otkuda dolazi, da im donosi »njihove stvari« i da pošalju čamac po njega.

Uplašene njegovim glasom, zakliktaše ptice po ševaru i podigoše se nad jezero, odasvud, samo se od pristaništa ne oglasi nijedna, kao da tamo gdje ljudi često zalaze one ne love račiće i ne viju gnijezda. Ako je itko živ pod tim krošnjatim lozama, kod ovolike ptičje graje, da Matijina glasa i nije bilo, morao se trgnuti i upitati što se dogodilo kad ptice umah polijeću i toliko klikću u visinama. Ako taj samo površan pogled baci po brini, morat će na kuku vidjeti momka. Zaludu, nitko mu se ne odazva. niti se na otočiću primjećivalo kakvo kreta­nje.

Nakon duže stanke on se ponove izdera, ali glasnije, i ptice, koje su se bile stišale od prethodnog uzbuđenja, sunuše u zrak kao da je top opalio. Pa opet ništa! Zadugo. Onda se nešto pomače ispod jedne loze uz obalu otoka. Pliesnulo ie po vodi kao da ptica u letu dotiče površinu, a ispod lišća se ukaza crni pramac. Uskoro je isplovila čitava lađica. U njenu središtu uspravio se fratar i, sad s jednog sad s drugog boka, zahvaća vodu veslom sličnom lopati za vijanje žita, usmjeravajući čamac ravno na pristanište.

Toga dana smorac, otpodnevni zapadni vjetar, zbog velike sparine gotovo je izostao, pa je plava voda jezera, što je dobrano osekalo jer je Suvajin dotok prekinut a isparenja su velika, mirovala kao ulje, i crni je čamac sjekao čisti plavac podižući za sobom valove koji bi se, kad skliznu uz bokove i odvoje od krme, lepezasto širili ne gubeći nikad spoj sa čamcem. Svaki za sebe, valovi su nalikovali na čapljino pero, a svi zajedno na raširenu lepezu koja i crtežom na sebi i oblikom pera oponaša rep neke raskošne ptice sitna tijela. Dosljedno toj ptici, ni lađica zvana trupac nije više bila neugledno plovilo već tijelo crne ptice s bogatim repom, u čijem pjenuša­vom perju, kao živi ognji, iskre sve dugine boje... I ta lijepa ptica iz bajke ide pravo prema njemu. Bože, što li

18

će mu donijeti? Sanjajući što mu ptica nosi, zaboravio je ustati s kamena i krenuti joj u susret dolje, u pristanište.

Zbog tog zanosa ljepotom ptica mu je lepezasta repa zbilja donijela velik dar, najveći u životu, onaj što omogućava da kao starci pričamo unucima o sretnim slučajnostima koje se događaju jednom i nikad više.

- O fra Ante! Bježi! Na pristaništu te čekaju zaptije imotskog zaima - povikao je netko iz uvale, gdje se čulo zvonce i gdje su, vjerojatno, ispod grmlja pasle ovce. Sudeći po glasu, vikao je dječak u dobi mutiranja jer mu je glas bio hrapav, čas jedar čas piskutljiv.

Lađaru nije trebalo javiti što hoće oni u zasjedi - čamac da se prebace na otok. Dok su iz šipražja na čistinu pristaništa iskakali oboružani ljudi, on s nekoliko snažnih zaveslaja s desne strane bliže krmi okrenu tru- pac prema samostanu i lijepa Matijina ptica polomi vlastiti rep. S još desetak dopunskih zaveslaja s lijevog, pa s desnog boka dade trupcu dovoljno zaleta da plovi i bez vesala, a sam legne po dnu lađe jer su s obale na njega bile uperene puške. Da progoniteljima pokaže kako će se braniti, preko krme isturi dugu puščanu cijev. Jedan od gonilaca izmetnu pušku i pade po zemlji. Lađar mu uzvrati. A ptice sa svih strana, one što su već bile u letu i one što ih pucnji podigoše, zagraktaše i zacijukaše, svaka svojim glasom i svojim strahom.

Kad je čamac otplovio sam dalje od puškometa, fra Ante se diže i prihvati vesla. Oni s obale još tri puške isprašiše na njega. Vidjelo se kako sačma pršti po vodi, nekoliko metara iza krme, upravo po novom paunovu repu, iskrištu kapljica i svjetla.

Još dok se lađar okretao, a progonitelji iskakali iz zaklona, dva se vojnika odvojiše od zasjede i potrčaše prema udolini otkuda se čulo zvonce i otkuda je fratru došao glas upozorenja. Tamo je u krošnji velikog hrasta pucketalo suho granje, ali se od lišća nije vidjelo tko ga lomi. Uslijedi nekoliko vojničkih povika, »eno ga«, »drži odonud«, »nećeš uteći«, potom kotrljanje kame­nja niza stranu i dahtanje ljudi u trku, i naposljetku očajni krici onog istog glasa što se oglasio kad se čamac

2* 19

otisnuo od otočića. Posljednji krik bio je hropac i krk- ljanje.

Čamac je umaknuo, ptice su se smirivale i počele padati po vodi i obali, a jedan od zasjedača prišao je smreki, koja je rasla na travnatu sprudu tik do vode, i počeo joj sjeći grane jataganom. Sjekao je sve dok od grma ne ostade samo goli kolac. A kako je dvije nasu­protne strane posrijedi ostavio neposječene, kolac po­stade križ izrastao iz zemlje.

Na taj smrekov križ, mrtva i obljevena krvlju, raspeše čobanina vežući mu ruke, vrat i noge dugim hvojama divoloze.

Onaj isti vojnik što je kresao smreku, valjda starje­šina, pa će biti da je sam i smislio tu prijetnju s raspetim, iziđe na kameno mulo i viknu preko vode:

- Ej, vi tamo! Pogledajte kakav smo mu muštuluk dali! Mi glasonošu takvih vijesti penjemo na .Tudino drvo.

Smreku, to nedužno stablo, ponegdje jedino zelenje na hrvatskoj zemlji, otkako se na njemu objesio Isusov otpadnik Juda iz Karijeta, zovu drvetom izdajica i, kad ih kažnjavaju, njime ih kažnjavaju, pa smrekovina služi kao kolac, vješala ili držak koplja. Koliki su na njoj umrli kao izdajice a da izdajice nisu bili; a kolike su izdajice smreku koristile da ubijaju vjerne i odane!

4

Ispod Sidoče kod Mustapića kuća sustigao je na putu starca s torbicom na ramenu, u novoj odjeći kao da ide na nedjeljnu misu, sijede uščuvane kose, bijele i sjajne kao svilene niti, što je njegovu rumenom licu davalo izraz čistoće i zakašnjelog mladenačkog veselja, komu ni godine ni nevolje ne mogu ništa. Naprotiv, što više stari i što više pati, što je bliži kraju staze na kojoj ga nevidljivi anđeo prati, sve je više razloga da bude miran i rado­stan, jer staza patnje i starenja biva sve kraća. Vidjelo se to u riječima kojima je dočekao Matiju.

20

- Požurio ti, sinovče! Dobro što žuriš, preša ti je. Ali, ako si odlučio stići kamo ideš, kad bježiš, što bježiš putem? Put je da se njime ide polagano i bez straha. A tko bježi, mora prečacem i bespućem. Tko te vidi da trčiš putem, odmah će reći, ili je lud ili je nešto ukrao, nekog napao, učinio kakvu štetu. Svakako, povikat će, drži ga, ne daj mu da uteče. A kad te vide da trčiš poljem ili šumom, svatko će reći, pusti čovjeka neka bježi, nevolja mu je. A zašto ljudi čine tako? Jer hoće da putem idu nedužni i mirni, a šumom neka trče lupeži i ubojice.

Zar je moguće, pitao se Matija, da je pretrčao od Prološkog jezera dovde? Kako god da je išao, činilo mu se da ide sporo i da smrekovo raspelo ide za njim. Dok je gledao preda se, vidio ga je nekoliko koraka iza sebe. I da ga zbaci s leđa i gurne na kraj vidika, češće se okretao uvjeravajući se da ga nitko ne slijedi. A čim bi pogled ponovo usmjerio preda se, opet mu je raspeti svom težinom bio na vratu. Prvi put je upoznao strah u obliku pogona za bježanje. Nikad ovoliku udaljenost ne bi pretrčao za tako malo vremena da nije vidio raspinja­nje na smreku, zadahtao bi se i pao poslije tri kilometra. A da ga starac nije zaustavio, još bi trčao ne osjećajući umor. Samo žeđ i vrućinu. Podnošljivo, jer je zahlad- njelo, bližila se noć.

Neka sinovac ne misli da su starca njegovi ukućani ostavili samog na putu da bude lak plijen neprijatelju ili kakvom našem grabljivcu. Sam ih je savjetovao: djeco, dajte mi nove hlače i koporan, kad već sprašavam, da sprašavam što valja, i ostavite me samog; vi ste mladi, možete potrčati, bilo bi šteta da vas zbog starca pohva­taju. A tko će dirati u star panj? Samo strvinar. Neka mu bude, svući će s njega novu odjeću, zasitit će se, i neće ga dirati, a ljeti se i gol može preživjeti. A sve je on, sinovče, tako smislio i naredio zbog čudnog starenja koje ga je snašlo u posljednje dvije godine. Od pasa pa naviše, prsa i što je u njima, želudac i glava kao da se pomlađuju, dobro jede i bistro misli, ali mu noge klecaju i korak im je sve kraći. Ako ovako nastave, jednog će

21

dana stati kao njihalo na satu i nitko ih više neće pomaknuti. Ti, sinovče, pitaš kakva mu je bolest u nogama? Nikakva, starost. A koliko su pretrčale za dvadeset godina prošlog rata, dobro da su i čitave ostale! Plijen i pobjede bili su onoga tko može stići i uteći. Koliko je planina odavde do Jajca i Olova, sve su ih njegove noge prošle više puta, tamo i ovamo, sve noću.

- A ti, sinovče, zapeo kao iz puške izbačen: sam preko bijela svijeta. Gdje su ti ukućani, gdje družina? Sam u mladosti ne možeš, zapamti! Nasamovat ćeš se u starosti. Požuri, sinovče, ali u trci čuvaj noge! Bez brzih nogu ovdje život ne vrijedi mnogo. Neki kažu da je pamet važnija. Ma kakva pamet! Smisliti što će i kamo će znade i tučji mozak, ali uteći mogu samo srneće noge. Tko ne može stići, zaobići, pobjeći i preskočiti, taj ni jednog od svojih nauma neće vidjeti ostvarenog.

Eto, baš kad je maloprije izbio na Rimski put i krenuo prema Medovdocu, sustigoše ga prološki fratri. Njih dvojica, više nalik na hajduke nego na svećenike, vode ood ruku gvardijana Vrliića Više »a nose ne tro* U J J O O

vode, jer, dok on sam učini dva koraka, oni ga prenesu još tri. Nije ih zadržavao, rekao je neka njih trojica požure, sporo je to kako se kreću: uhvati li ih potjera, ne manjka im ražanj i Modro jezero. Na taj savjet ona dva hajduka hoće da polete, a Vrljić ne da, želi se izjadati pred znancem.

Kaže, zlo, moj Miho, zaimovi ljudi ubiše sina kovača Grabovca iz Trilja i raspeše ga na smreku. Pa, otkuda taj kraj Prološkog jezera? Ma pusti, kaže Vrljić, ja sam kriv. Kad se počelo šaputati da će rat, odnio je kovaču dvije stare puščetine. U nevoljama koje su ga potom pratile, zaboravio je na njih. I vidi nesreće! Što je mali Grabovac morao doći baš danas kad su zaimovi ljudi postavili zasjedu! Kriv je, kaže, što je puške vadio iz trapa. Oče, ne govori gluposti, što bi ti bio kriv! Nešto je drugo krivo. A Vrljić opet: ako nije on, onda je krivac provincijal Petar Lašvanin. Što sad on? Zar on za sve vrijeme ove zbrke ne sjedi u Makarskoj?

Čim su ih imotske bašlije pritisle, oni su pisali provin­

22

cijalu da im dopusti bijeg s Prološca. A on odvraća: »Strpite se, braćo moja, sjetite se naših mučenika, koji su mučeništvo podnijeli, a nisu napuštali svoj narod.« Kad ono zaim zatvori Vrljića pa ga potom pusti uz jamstvo Kiše i Nikolića, oni opet pismo Lašvaninu: »Dopusti, časni oče, da bježimo; ako ne dopuštaš u primorje, dopusti nam da kidamo u unutrašnjost Bo­sne.« A Lašvanin njima opet pisamce: »I oni iz Bosne traže gdje će pobjeći; iz Olova i Srebrenice već su preplivali Savu, a oni u Fojnici i Kreševu još trpe.« Ali, zaim ne miruje jer ni njemu ne daju mira: opet zatraži da mu Vrljić dođe na poklon. Oni iznova pismo u Makarsku: »Ako ne dopuštaš da bježimo, odriješi gri­jehe naše, mi odosmo na dno Modrog jezera.« I upravo danas im stiže odgovor od Lašvanina: dajte petama vjetra. Možda je zaimu tko javio njihove namjere, možda je sam posumnjao i slučajno na današnji dan poslao svoje ljude da mu žive dovedu sve stanovnike otočića. Vojnici nisu imali čamca pa su postavili zasjedu: kad netko bude štogod prevozio s obale do samostana, zaskočit će ga na pristaništu. I nesreća baš tada dovede malog Grabovca s puškama.

- Pa da nisam kriv - tužio se Vrljić. - Da ne bude pušaka, on u Proložac ne bi došao.

- Oče - rekao mu je Miho - ne griješi duše, ne okrivljuj sebe ni drugoga. Nešto je drugo krivo.

- A što?- Noge, oče.- Noge?- Pa, nije samo one, i glava. Ali su noge najkrivlje,

one u tim prilikama moraju zamijeniti glavu u koju uđe strah i sasvim je izbezumi.

- Ma kako to misliš?- Mali je Grabovac lijepo smislio i kako da vas

upozori na opasnost. Ali, luđak, kud se peo na najviši hrast! Morao je znati: dok on s vrha spuzne niz deblo do zemlje, zasjeda će dotrčati pod krošnju. Da je bar stao na izbočenu liticu, sve bi se drukčije završilo. Ali, kad se već našao na granama, morao je s njih skakati na zemlju

23

i na zemlji biti brži od potjere... Tko brze noge ima, taj će se spasiti.

Matija se oprosti sa starcem. Nije baš potrčao ali nije ni hodao, pa stade brzo odmicati. I pored toga što je pričao neka žuri tko može, neka njega ostave samog, starac se teška srca odvojio od prolaznika.

— Sinovče, hoćeš li u Zadvarje? — doviknuo je za Matijom. - Samo nas tvrdo Zadvarje može obraniti. Bože, blago ti se onomu tko se iz njeg brani, a teško ti je onomu tko ga osvaja. Ja sam i jedno i drugo kušao.

- Neću, striče, u Zadvarje. Vrljić ide ispred mene i u prvoj će prilici poručiti momu ocu da ode na Prološko jezero i sa smreke skine mrtvog sina. Moram u Trilj prije nego što ta vijest tamo stigne, da ispričam ocu kako sam pobjegao s križa.

Nije našao oca, našao je pusto selo.Kako su sitne i smiješne međusobne zadjevice suse­

ljana, dizanje pozdrava, izbjegavanje društva i ogovara­nje, pred otvorenim vratima kojima vjetar maše i pred uplašenim mačkama, jedinim živim ostacima raspršenih kućišta...

Pretraživao je i kuće obitelji s kojima su se njegovi parničili, s kojima nisu razgovarali, s kojima su se karali i tukli. Da je ikoga od njih susreo, čak i one zatucane Ivandiće koji su lani Grabovcima na sjenokoši zapalili sijeno, prišao bi im i zamolio ih da mu kažu u kojem je pravcu otišao njegov otac. Među ljudima je teško, bili ti prijatelji ili neprijatelji, bez njih je ne samo nemoguće nego i tjeskobno.

Ne naišavši ni na koga, izbio je na obalu Cetine, krenuo preko mosta i, kad je bio na sredini, nizvodno ugledao jato bijelih gusaka kako, zbijene, plove po plavoj vodi. Ne gaču, pa se doimlju kao priviđenje. Za razliku od mačaka, koje su od njega bježale ili u njega uplašeno buljile staklenim očima, guske mirno plove ne hajući za onog tko ih promatra. Zato su one u selu jedine živjele. Jer, život zahvaćen strahom ne može se nazvati pravim životom. Ne zna se za koliko, ali za

24

koliko god bilo, makar za dlaku, strah je bliži umiranju nego životu.

Bezbrižno jato u plovidbi, njegova bjelina i mirnoća, podsjetili su ga na dužnost. Usput je iz neke jame s ugašenim krečom izvadio poveći grumen, otrčao do očeve kovačnice i na čađavim vratima s vanjske strane napisao da se vratio i da je živ.

5

Iz Trilja je krenuo Cetini nizvodno, kanjonom i klisu­rom, po usku putu za tovame životinje, uvjeren da na ove strane Mehmed-paša neće slati u četovanje svoje jedinice dok ne razori Sinj. U Čaporicama, iz kojih su žene, djeca, starci i stada pobjegli u planine, našao je nekoliko muškaraca kako, s jednom nogom u bijegu, čuvaju kuće i straže putove. Nahranili su ga, i s njima je prenoćio. Za oca mu nisu znali ništa reći, ali su mu kazali da prijeđe na desnu obalu Cetine i ode u Bisko. Čuli su da se tamo skuplja vojska za pomoć opsjednutoj posadi Sinja, pa kako uza se nosi dvije puške, mogao bi se i sam priključiti četama ili dati puške na zajam ljudima koje dobro poznaje.

Za hlada, prije nego će ugrijati, prešao je rijeku gazeći vodu na ustavima iznad mlina. Dok je pojeo ono prijesna kruha što mu ga u Čaporicama dadoše za popudbinu, i napio se vode iz lokve pune žaba, već je bio u Bisku. Tu mu, na pitanje gdje se vije barjak i skuplja vojska, odgovoriše, eno, u Ercegovcima kod crkve svetog Ilije, na ledini zvanoj Mandekuša. Tamo je bunar pun vode i hladovina ispod hrastova što rastu pokraj groblja.

Idući preko polja i neplodnih čistina, na kojima ne raste ništa granatije od čička, pod najvišim je hrastom ugledao bijeli šator na čijem se vrhu vio snježni barjak sa crvenim križem u sredini. Oko njega bijaše još neko­liko šatora, skromnih i sasvim neuglednih, bez šara i ukrasa, od običnog voštanog platna, zelene boje kakvu

25

ima sparušena trava po Mandekuši, pa su se jedva primjećivali.

Čim ga je spazio, stražar se odvojio od ruba logora i presreo ga daleko ispred svih šatora. Upita ga tko je i što hoće. Matija, kao što je običavao, započe priču iz po­četka, kako je Vrljić donio stare puške i kako ih je on popravljao, ali nije dospio ni do puta u Proložac kad ga stražar presiječe drskim smijehom u lice, kao da želi reći: prestani blejati! Potapšao ga je zaštitnički po ra­menu i kazao:

- Dobro, sutra ćeš mi pričati sve tamo otkako te je ćaća napravio do danas, a sada mi samo reci hoćeš li stupiti u četu ili nećeš.

Pa, mrsio je Matija, on bi i ne bi u četu. Ne zna čija je to četa, kakvi su ljudi u njoj, tko joj je vođa. Morao bi i oca pitati da Ii mu dopušta. Uz to, što nije nevažno, on zna puške popravljati, zna kovati i koričiti jatagane, srebrom i limom okivati velike i male puške, ali nije siguran da zna brzo nabijati i dobro nišaniti. Što se

i o -I 1 /rvniri tioo pinmron iza zlo ni o n nm i ni c lzrmio rio ouuijw i ivcviij a lice, oigui un j v./ uu ui o nv/gu i u o ivv/nju

zna ni kako se siječe ni kako se ubada.Stražar, komu je sve bilo smiješno, koji je čudno

migao očima, prnjio usne i nalikovao više na budalu nego na ozbiljna čovjeka, uhvatio ga je za rukav i, koračajući uz njega s korakom prednosti, poveo ga pod šator sa krstašem. Matija se od srca ispovijedao: i zašto bi stupio u četu, i zašto opet ne bi, a stražar je u upitni oblik izvrtao njegove tvrdnje i, ne skrivajući da se s njime ruga, govorio: »I ti bi morao pitati ćaću?«, »A sabljom sjeći ne znaš?«, »Pušku ne možeš napuniti ni za pola sata?« A onda bi ga udario po plećima i rekao:

— Naučit češ već. Pametan si ti.Ne našavši u to malo vremena načina da svog pratioca

uozbilji, da s njim kao čovjek sa čovjekom porazgovori prije nego što se zavojači, iz koraka u korak vučen za rukav kao što se magarac vuče na uzici, ubrzo se našao pred vratima bijelog šatora. Stražar, koji ga je dotle vukao, sad se okrene i zađe mu za leđa. Viknu mu da se sagne, a u isti ga mah poklopi šakama po kapi i kolje-

26

nom udari u stražnjicu. Nije ga gurnuo naprijed tako jako da posrne i padne, ali taman toliko da upadne kod biskupa Cupillija kao uplašena budala koja ne zna ni kod koga ni pošto dolazi.

- Ecco ancora un volontario!1 - vikne Matijin prati­lac, isprsi se vojnički i doda: - Ha desiderato che lei lo benedicesse ed obligasse alla fedelta ed obbedienza.2

U šatoru koji jest bio lijep ali ne odveć prostran, uredovala su tri čovjeka. Nadbiskup Cupilli u bijelim haljinama, s velikim križem na prsima, gologlav, sa guščjim perom u ruci, sjedi na sredini iza uskog stola na kojemu su tri ispisana lista papira i dva lista čija je bjelina netaknuta, a pored njih tintarnica i perorez ukoričen u slonovaču. Uza nj, jedan s jedne a drugi s druge strane, sjede dva crnomanjasta čovjeka u plaće­ničkim odorama s kalpacima na glavi, bezlično ozbiljnih, drvenih lica, čemu je znatno pridonosila kozja bradica i još više odnjegovani brci koji su prekrivali naušnice i pola obraza, a bili tanki i povijeni kao dva mišja repića, čiji bi se krajevi, isto kao mišji repovi, pomakli čim bi se pri govoru ili mijeni izraza pomakle usne i obrazi.

Matija pred ovim svećenikom nije znao kako da se ponaša. Iako je nadbiskup sjedio, vidjelo se da oko njegova pasa nema ni konopa ni na njemu križa. Onaj što mu visi oko vrata na dugom je lancu i čovjek bi ga mogao uzeti s njegovih prsa, poljubiti i vratiti, ali Matija nije znao je li to dopušteno, i što bi nadbiskup pomislio kad bi preko papira ispružio ruke prema njemu. Zato odluči ne učiniti ništa, ni ono što valja ni ono što ne valja, kleknuti, prekrižiti ruke na prsima, prignuti glavu i ostati smjeran. Upravo kad je pokleknuo lijevim kolje­nom, pratilac mu se objema rukama objesi o ramena i reče ljuto i posprdno:

- Klekni! Nije ti ovo ćaća.Nagli pritisak nije mu dopustio da klekne najprije na

1 Evo još jednog dobrovoljca.2 Poželio je da ga blagoslovite i obvežete na vjernost i

poslušnost.

27

jedno pa na drugo koljeno, padao je odjednom na oba i tijelo mu je poletjelo naprijed. Da ne bi bradom udario u stol i sve na njemu porazbacao, prolio i porazbijao, odupre se rukama o nešto mekano, slično jastuku, što je Cupilli držao pod nogama. Letio je glavom pravo na stol, nadbiskup se pobojao da će tresnuti o dasku, pa je uzmaknuo da mu tintarnica, koja će prva vrcnuti, ne bi pala na skute i prolila crnilo po bijelom suknu.

- Questi asini nulla sarmo se non gli istruisci per forza1 - rekao je Matijin pratilac nadbiskupu uz najpo- nizniji smiješak koji su mu mogle istisnuti oči i usne.

Na licu onih dvaju časnika pojavi se služben osmijeh, ukočen kao sve u njima i na njima. Đa im krajevi mišjik repića nisu poskočili naviše, ne bi se ni primijetilo da su se udostojali reagirati. Do jučer su to bili zgodni momci prekomorskih plaćeničkih četa, koji su muštrali malo­brojnu gradsku posadu i udvarali se djevojkama sred­njeg staleža. Sve je bilo kao u opereti dok Mehmed-paša ne pregazi Prolog. Njihovo uozbiljenje počinje onoga trenutka kad im pretpostavljeni narediše da budu Cupil- liju vojni savjetnici i zapovjednici četa koje će on priku­piti. Njihovo ukočeno i pomalo smiješno držanje treba razumjeti: ono se redovno susreće kod ljudi kojima službeni položaj daje određen značaj, primjerice da su stručni, hrabri ili neporočni, a oni ništa od toga u sebi ne nalaze. Međutim, kako bez tih osobina ne mogu ostati na položaju, oni ih glume, na zaprepaštenje svoje oko­line i na svoje vlastite jade.

- Va, basta con gli seherzi!1 2 - rekao je Cupilli. - Sei venuto, figlio mio, di propria volonta sotto la bandiera crociata? - upita on Matiju, što je pratilac preveo:

- Pita te jesi li ovamo došao od svoje volje ili te tkogod dovukao?

- Od svoje volje, ujače - rekao je Matija poslije kraće stanke, u kojoj je odvagnuo da li je ovamo

1 Ova magarad ništa ne zna ako ih ne poučiš silom.2 Ala, dosta šale!

28

doguran ili je svojevoljno došao. Pribran i u ovakvim prilikama, on je znao razlučiti svoju volju od nasilja čudnog pratioca, za koga je mislio da je malo šenuo pameću i više ga sažaljevao nego što se na njega ljutio.

- Ma kakav ti je on ujak, budalo!Matija se sjeti svoga učitelja Ivana Posilovića, koji bi

uvečer, poslije rada i samo preko zime, skupljao bistrije momke, buduće domaćine, i učio ih čitati i pisati bosan­čicom, nešto malo vjeronauka, mnogo više uljudbe i poljodjelstva. Uz ostalo, govorio je i o oslovljavanju svećenika. Istina je, govorio je on, da u Bosni nije zazomo svećenika zvati ujače, pa kako smo i mi iz Rame, u tom nazivu ne nalazimo ništa čudno, ali stra­nom uhu, koje za takvo oslovljavanje nije čulo, ono se doima neuko i divlje. Zato »ujače« treba zamijeniti s »duhovni oče«.

- Od svoje volje, oče! - ispravi se Matija misleći da je sada sve u redu.

- Nu sad, oče! - zlurado će pratilac i bezvoljno prevede: - Ma, mormoro: di propria volonta. Costui forse nemeno sa qual’e la su a e quale volonta altrui.1

- Sa lui piu di cio che tu pensi. Figlio, bacio questa croce e nell’ animo giura la fedelta. Felice ti sia ii combattere! Ed ora potete andare!2

Matija je ispod šatora izišao zbunjen. Ako već priseže na vojničku vjernost, prisegu je htio da dade kao čovjek prisebna duha, koji točno zna što čini; i da je dade odgovornim ljudima koji će je ozbiljno prihvatiti. Ovako, na brzinu, kao da sve izgori, dao je najveći zavjet koji je dosad ikomu dao, i kojega se, bez obzira na pratiočevo ponašanje (ludu se čovjeku svaka ne uzima ozbiljno), namjerava strogo pridržavati.

1 A, promrmljao je: od svoje volje. Taj možda i ne zna što je njegova volja a što tuđa.

2 Zna on više nego što ti misliš. Sinko, poljubi ovaj križ i u duši mu se zakuni na vjernost. Bilo ti sretno ratovanje! A sad možete poći.

29

6

Kako se čin davanja zakletve pretvara u lakrdiju a vjera u ruglo, Matija je mogao vidjeti čim je izišao ispod šatora. Oko njegova pratioca okupilo se društvo s kojim je i do tada krojio planove i proslavljao pobjede u preveslavanju žednih preko vode.

- Dovedem ga pred šator - priča pratilac - a on zinuo, iskolačio oči, ne znaš je li lud ili mu noge smrde, pa kad je ugledao križ na Cupillijevim prsima kakvog vidio nije, misleći da mu je to zaslinjena fratarska konopina, ispruži ruke i poleti prema križu, a nadbiskup misli: »Ovaj će me zgrabiti za gušu«, zabaci se unatrag, ovaj za njim i navali se na onaj klimavi stolić, prevrnu se tintarnica, papiri razletješe, a nadbiskup drhti i viče: »Lontano da me!«1 Ovaj misli da ga blagoslivlje, uhva­tio križ i ljubi li ga ljubi, briga njega što je vojskovođa napunio gaće od straha. Kažem mu ja, kume, gledaj što si učinio, zamrljao si pismo papi, a on izvrnuo oči kao nas kad lovi kruh u zraku: zar je to pismo papi neeo što ajme meni, što sam učinio, pa po zemlji i ljubi ono pismo umazano tintom. Ako ne vjerujete, pođite pogle­dati. Briga me što je takav, moj se piše. Ovo je peti dobrovoljac što sam ga doveo Cupilliju. To je pet žutih reala na dlan.

S kraja livade, ispod glogova grma koji je rastao u grobljanskom zidu i oko podne pravio dubok hlad, prilazio mu je čovjek, s početka nekako hoće-neće, a kad ga je prepoznao, u trku, zovući ga imenom. Matija ga je prepoznao po hodu koji je nalikovao na hod očerupana pijevca komu perje ne brani vidjeti kako lomi noge u koljenima. Prepoznao ga je po kosi koja nije bila ni crna, ni žuta, ni smeđa, nego nekako zeleno- siva, kao plijesan ili ševar u krovu prve zime, dok ga kiše ne pocrne. Mogao ga je isto tako, da je trebalo, prepoz­nati po licu koje je nalikovalo na osrednju pogaču na kojoj je domaćica, vična pisanju kruha, nacrtala dobro-

1 Dalje od mene!

30

ćudno čeljade slično punom mjesecu. Prepoznao bi ga i još po koječemu, recimo po glasu koji sliči govoru čovjeka komu je nešto upalo u grlo i čas mu zatvara prolaz a čas ga otvara, pa se čini da čovjek muca. Prepoznao bi ga. . . ali prepoznavanje nije više po­trebno: pred njim je Joško Ozidžija iz Turjaka.

Josip zvani Josina. Nikada nikoga nije ukorio što ga je tako zovnuo, ali se po njegovu držanju vidjelo da taj nadimak, uobičajen za Josipe krupna tijela i duboka glasa, zbog nečega nije volio. Tko bi ga zvao krsnim imenom, imao je njegovu naklonost, a tko ga je zvao Joško, njegovo prijateljstvo. Zato ga prijatelji i nisu drukčije zvali. I Josip i Josina i Joško, sve je to od istoga i svršava na isto, pa ipak zaludu, on je volio Joško. A zašto gorostas promukla glasa i klimavih kretnji, trom u mišljenju, dobroćudan u duši, voli baš to ime, nije teško pogoditi: malokad je čovjek zadovoljan svojim rastom i vanjštinom - kepeci bi htjeli da budu ljudine, a gorostasi da spadnu na srednjake.

Grabovcima je kuća Ozidžija bila rod otkako pamti Matijin otac i njegova oca otac. Postanje toga krvnog srodstva i jednima je i drugima mutno. Navodno se jedna Grabovčeva bila udala za jednog Ozidžiju, ali ni to ne stoji na čvrstim nogama. Jedna se udala, ali iz kojeg roda u koji, trebalo bi vidjeti u knjigama vjenča­nja samostana u Šćitu, koje su izgorjele kao što gori čitava naša prošlost. Zato jedni tvrde da je nevjesta bila iz Ozidžija a drugi iz Grabovaca, dok se i jedni i drugi slažu, otkuda god da jest, rod su. Istina, po tankoj krvi, ali kad ljudi žele njegovati srodstvo, tko da im to zabrani!

Ozidžije su bile težaci, radišni, uporni i siti, ali se dalje od toga nisu micali, iako su imali želju da budu netko i nešto. Grabovci su s koljena na koljeno poljodjelci i kovači, družili su se s mnogo svijeta, poznavali sve viđenije ljude i oduvijek važili kao netko iznad ostalih, i imućniji i pošteniji i plemenitiji. Ozidžijama je bila čast imati takve rođake, a Grabovci su željeli što više vatre­nih obožavatelja, ako ni zbog čega drugog, a ono zbog

31

svojih mušterija, jer imati jednog Ozidžiju uza se, zna­čilo je imati pola Turjaka.

- E, što mi je drago da si došao! Bio si nam potreban kao sol kruhu - rekao je Ozidžija.

Predstavio mu je svoje drugove, koji su im se u međuvremenu približili: Juriša Leovac iz Cvrljeva, Mate Bukiša iz Cere i Lovro Šentija, drvodjelja iz Bmaza.

- Je li - upitao ga je Ozidžija - što ovi Splićani stalno gledaju u te? - Tri pratiočeva prijatelja zaista su kružila oko njih i tražila nešto pogledom na Matiji. Ovaj, kao kad nam tko u čudu gleda u lice pa rukom prelazimo preko usta i nosa, učini sličnu kretnju, a potom pogleda na dlan, da vidi nije li štogod na njemu ostalo. Ostala je crna mrlja od crnila, koje se na vrhu nosa našio onoga trenutka kad ga je pratilac onako iznebuha bacio na koljena, a on se dočekao rukama, izbjegavši da bradom udari o stol, ali ne izbjegavši da mu nos dotakne ispisan list papira na kojemu se prah i crnilo nisu još bili osušili.

- Taj je nosom udario pečat na pismo papi - reče Mnrosini Ostala se dvojica nasmijaše i odoše.

- Rođače, da oni tebi nisu učinili štogod nažao? Ako jesu, samo reci pa da ih sredim. Svaku ću im koščicu opipati.

- Ne - rekao je Matija - zasad ne treba.

7

Matijin pratilac Zuanne Gliubauaz zvan Grimani, od prvog dana utemeljenja logora s donje strane dicmanj- skog polja na livadi Mandekuši, bio je, ne računajući dva časnika i nadbiskupa, najpoznatija tamošnja ličnost kao šef splitske trojke koja je povazdan vodila brigu da jedne prikaže budalama a druge zabavi.

Ima mnogo vrsta siledžija, onih što u njima i slijepac silu vidi i onih za čije je otkriće potreban ne samo očiji vid nego i malo pronicavosti. Međutim, rjeđi su ljudi koji će i ponašanje jednog zabavljača proglasiti .nasi­ljem. Obično se misli: od šale glava ne boli. Možda i ne boli svakoga, ali ima šala od kojih glave pucaju.

32

Naoko je Gliubauaz imao sve što mu je trebalo: trojka ga je priznavala za svog vođu; u logoru je bio jedini koga bi već prvog dana logorovanja svi upoznali; u očima starješina vrijedio je za boljeg od ostalih. Pa ipak je bio nezadovoljan: mrzio je sve oko sebe, pretpo­stavljene i sebi ravne, one koji su mu podilazili i one koji su mu se suprotstavljali. Da bi prikrio bezrazložnu mržnju, smišljao je sve smionije šale koje su zbog drskosti davno prestale biti šale, a zbog mržnje koja ga je držala u stalnoj napetosti, dovodile su ga u sukob, gdje će tikve pucati. Svakomu drugom to bi se već dogodilo. Njemu nije, jer je stopu po stopu osvajao pravo da svakoga nekažnjeno napastuje.

Da bi to postigao, imao je svoju strategiju i svoje trikove kao što ih ima svaki napasnik. U tom zanatu niti je u Splitu bio prvi niti će biti posljednji, štoviše, sav mu je repertoar iz sredine od koje potječe, koja ima i vještijih tumača od Grimanija. Ako to štogod znači, a bit će da znači, ne radi se o misliocu koji će sijevnuti i utrnuti se, radi se o virtuozu starih melodija koje traju i poslije njega, kao što su trajale i prije nego ih je on svirao.

Prvih je nekoliko dana Zuanne Gliubauaz promatrao nove ljude i među njima birao prikladne za svoju prvu sprdnju, još nesiguran, u strahu da ne nabasa na opora čovjeka pa da ga ovaj ne ošamari, čime bi zapečatio svoju sudbinu. Momcima se približavao oprezno, tobože im se povjeravao i tražio da mu se povjere, a jedno je oko držao na svojim drugovima, koji su se unaprijed smijali onomu što će im prirediti veliki meštar.

Izvježbanim njuhom nanjušio je da je Jakica Šimleša iz Bajagića za početak bolji od ikoga, neobično pričljiv, jedan od onih ljudi kojima je jezik mnogo brži od pameti. Kako mu je pamet kasnila nekoliko sati, koji dan, a često ne bi ni stigla, Gliubauaz ga je lako navlačio na tanak led, pa kad bi svom težinom ljosnuo na leđa, dosita se smijao njegovoj težnji da bude viđen i cijenjen, mudar i upućen. Na Šimleši je Gliubauaz stjecao glas nenadmašivog zajebanta bez ikakve opasnosti, jer je taj

3 Duše robova 33

momak, i ne dosjećajući se da ima šake, mislio da se riječima može obraniti, a budući da mu je pamet izosta­jala, u svoju se govorljivost zapetljavao kao mače u pređu.

Taman kad su svi, osim Zuannovih pajdaša, povjero­vali da je Šimleša kriv što ispada budala a da je njegov izrugivač samo nedužan šaljivdžija, Gliubauaz je prona­šao Dukića iz Košuta, do jučer pristojna i pristala momka, za koga je odnekuda doznao da noću pušta poda se, a i da mu se obdan u gaćama katkad dogodi takva nezgoda. Ne mareći je li to posljedica straha, prehlade ili mana preostala iz djetinjstva, Zuanne ga je uzeo na zub i momak je u nekoliko dana izgubio pamet. Kad bi Gliubauaz i nie.povi dru povi nrolazili nored

J O C7 JT rmomka iz Košuta, začepili bi nos, pitali ga gdje je tu vrčina kad tako smrdi, i savjetovali mu da onu stvar zaveže uzicom kao otvor na vinskom mijehu, ako misli s njima spavati u crkvenoj kući pokraj groblja. U dva se navrata pokušao usprotiviti, ali je uspio samo da se razljuti i još više izbezumi. Zatim se obrati za pomoć nekim znancima, ali mu je oni uskratiše, držeći da mokrenje poda se zaslužuje grdnju. Osami se, i dok bi ga Zuanne napadao, on bi spas nalazio u šutnji.

Ni Dukićev slučaj nije nikoga u četi posebice uzbudio, ali kad je Gliubauaz i među starim vojnicima i među pridošlicama nastavio pronalaziti sve nove i nove bu­dale, ovoga zbog urođene mane, onoga zbog nekog postupka, u momke se počeo uvlačiti strah da Gliubauaz i na njima ne zapazi nešto vrijedno sprdnje, da i oni jednog dana od nemoćnog bijesa ne propišaju krv. Jedni su od njega bježali, a drugi su trčali za njim, smijali se njegovim šalama, hvalili ga i darivali. Tako je, od tre­nutka kad se u četu uvukao strah od poniženja i podije­lio je na ulizice i plašljivce, Gliubauaz, zajedno sa svoja tri pratioca s kojima je sve počeo i bez kojih ne bi bio ništa postigao, postao gospodar duša i zavladao logo­rom. Drugarstvo se nije moglo razviti, jer je svatko zazirao da nešto ozbiljno pred nekim kaže, bojeći se da će izvaliti glupost, pa će taj ili tko drugi dojaviti Gliu-

34

bauazu, a ovaj će ga za tu izreku, kao prase za rep, potezati po logoru i svrstati u hrpu budala, kojih je već čitav vod, s kojima se ne izruguju samo Gliubauaz i njegove tri sjenke nego i svi oni koji su mu iz straha pristali biti sjenke. Zavladao je strah od iskrenosti, povjerenja i ozbiljnosti, zavladala je lažna veselost, sprdnja i podbadanje puno dvosmislenosti. Najgore je što se ispod zajebancije, kako je stanje duhova volio nazivati Gliubauaz, krila mržnja i namjera da se stra­hom od poniženja zavlada ljudima.

Oni su se na Mandekuši pripremali da jednog dana, kad budu spremni, upadnu u Sinjsko polje, napadnu zasjedače s leđa i pomognu opsjednutoj posadi u gradu, ali ni svrha njihova dolaska pod barjak križa nije ostala pošteđena Gliubauazovih šala. Dapače, nju je s poseb­nim zadovoljstvom rušio. Šegačeći se, on je davao na znanje da se tu ne radi ni o kakvoj pomoći opsjednutom gradu, da će se grad obraniti ako se sam obrani, da se tu radi o nečemu drugom, a o čemu - tada bi kažiprstom pritisnuo sljepoočnicu pokazujući gdje se skriva odgo­vor, ali on nije lud da bisere sipa pred svinje. Rekao bi:

- Vrag je politika.Iako mu nikada nisu mogli pogoditi kad misli ono što

govori, a kad govori ono što će poslije tvrditi da je mislio, ovdje nije dopuštao nedoumice. Svi su morali znati da on ne zapaža samo smiješnu stranu ljudi, da nije samo zabavljač već i mudar čovjek, da je on, poslužimo se njegovim omiljenim izrazom, »kurbin sin« veći od svih kurvinih sinova. U njega je ključ za misterij što se rađa na Mandekuši pokraj bijelog šatora iz koga pisma lete u svijet, a tko tim misterijem vlada, tko vidi što donosi sutrašnji dan, pa još ako ga se zbog nečega boje, taj može reći da je gospodar nad ljudima.

Tako je to išlo sve do trenutka kad je Joško Ozidžija pred mnogima rekao da se ne bi smjelo dopustiti onoj četvorici »kurbinih sinova«, osobito »kurbinu sinu nad kurbinim sinovima«, da ih vodaju za nos i pretvaraju u budale.

Našlo se doušnika koji Gliubauazu javiše Ozidžijinu

pobunu, a ovaj, prijek na one koji mu osporavaju prevlast, odmah poduze mjere da skrši protivnika. Pro­matrao je Ozidžiju netremice, napadno, pred svjedo­cima mjerio ga od glave do pete, kružeći oko njega da ga razgleda sa svih strana, i uporno šutio očekujući da će iznervirana žrtva viknuti: »Sto me gledaš?« A kako mu ništa nije kazao, Gliubauaz će ga mrtav hladan upitati: »Zar se u tebe ne smije ni gledati?« Kad razljućeni Ozidžija kaže da ne smije, Gliubauaz će mu reći: »E, onda ti nema drugo nego da bježiš ispred mene, jer ja nisam naučio hodati zatvorenih očiju.« Bit će dovoljno da se Ozidžija udalji samo desetak koraka, pa da ga Gliubauaz isprati pogledom i zviždukom, kao što bik pobjednik ispraćuje poraženog rikom i raskrečenih nogu nasred borilišta. Ali se Ozidžija ne pomače, izdrža i zurenje i kruženje puna tri dana, bez riječi, kao da i ne zapaža što Gliubauaz radi.

Naredni je udar išao ravno u Ozidžijinu glavu, sličnu pisanoj pogači, kad je s još dva vojnika krenuo s kolima u susjedno selo da donese sijeno.

- Ne bih ja u tim kolima išao da sam lud - rekao je Gliubauaz. - Izgubit ćete glavu.

- Što nam se može dogoditi? - reče jedan vojnik na sjedalu do Ozidžije.

- Ako se taj što do tebe sjedi nadnese glavom na jednu stranu kola, kolika mu je glava, prevagnut će kola i svi ćete se naći u grabi.

- Slušaj, kurvin sine - reče mu Ozidžija - čuvaj se da pri ispadanju iz kola tebe ne poklopim. - A što ga već toga puta nije poklopio, zaslužni su konji koji su potrčali i bez biča kad su oko sebe začuli prasak smijeha.

Gliubauaz je mislio da je Ozidžija načet. Sad treba izbacivati šalu za šalom, oprezno i postupno, da ga ne bi razjario preko mjere i da bude vremena za prepričava- nje svake šale. Smijeh i priče dotući će tog buntovnog bika, lizat će on sol Gliubauazu s dlana.

Dok je četa sjedila na ledini ispod hrastova i ručavala leću s bobom, dotrčao je Gliubauaz i stao ispred svih, kao da donosi bogzna kako važnu vijest. U tišini, kakva

36

vlada dok su ljudi zauzeti jelom, govorio je polagano, gotovo šaptom:

- Svakom je poznato da će nam se u životu ispuniti ono što nam je sudbina odredila na dan rođenja. Ako si rođen kao prosjak, a u sudbini ti piše da ćeš biti kralj ili dužd, onda ćeš to jednog dana i biti. Ako je takvo nešto ispisano na listu sudbine bilo koga od nas ovdje, jednom ćemo biti i kraljevi i duždevi, samo jedan to ne može postati, makar mu sudbina dosudila da bude vladar.

- Koji je to? - upita ga Morosini, jedan od trojice Gliubauazovih pratilaca koji su mu bili pomoćnici u ovakvim prilikama.

- Ozidžija iz Turjaka - reče on dubokim glasom iz trbuha, da njime dočara tjelesni obujam čovjeka koji nosi to ime.

- A zašto baš on? - opet će Morosini.- Ima veliku glavu koja ne bi mogla stati na novac,

pa bi država propala bez svog novca pod tako glavatim kraljem.

Dok su ulizice praskale u smijeh a pokorni se smiju- ljili, Ozidžija je odložio na zemlju drvenu zdjelu s lećom i pošao prema Gliubauzu. Ovaj od srama nije mogao pobjeći, pa ga pričeka gdje se zatekao. Samo jednom rukom Ozidžija mu je stegnuo obje, noge mu ukliještio među svoja koljena, onako kao što otac radi s neposluš­nim deranom, i slobodnom ga rukom uhvatio za jedno uho. Istežući ga koliko se dalo da ne prsne koža, rekao je i njegovu vlasniku i ostalima:

- Ako oni tebi dopuštaju da ih magarčiš, ti njih samo magarči. Ja ti to ne dopuštam. Zasad će na ovomu svršiti, a pokušaš li još jednom, neće biti potezanja za ušesa, nego... - i Ozidžija ga odgurne od sebe, izvadi jatagan iz pašnjače i goli rt prinese Gliubauazovim očima - ovo.

Gliubauaz je i sam imao bodež za pašom, ali kao da je zaboravio da ga ima. U paničnom strahu ispred jataga- nova rta, koji ga je, iako je glavu micao tamo - amo, stalno ciljao među oči, iznerviran smijehom u kojemu prvi put ne raste već sagorijeva njegova moć, odstupao

37

je natraške spotičući se o busenje divlje djeteline, o hrastove suharke i o noge vojnika koji su bili posjedali po Mandekuši.

Momci su prvi put gledali Gliubauaza u novom svjetlu. Njegovo savitljivo tijelo, na komu nije bilo ni grama suvišna sala, tijelo što bi se ustremljivalo na žrtvu kao lasičino kad se zalijeće na neopreznu pticu, pretvo­rilo se sad u tijelo strašljivca koji se ugiba i bježi pred udarcima, jer ni jednog nije kadar podnijeti i pretrpjeti. Njegove neobično razroke oči, razroke ne samo stoga što jedno gleda pravo a drugo u stranu, nego i zato što je prvo plavo a drugo pepeljasto, oči koje su različitom bojom i pogledom tjerale u nedoumicu prokazujući da njihov vlasnik jedno kaže a drugo smjera, te su oči najednom ostale i bez oštrine i bez tajanstvenosti, iska­zujući i bojom i razrokošću samo jedno: sjenku straha koja je ispila sve živo, svu onu razvikanu bezbrižnost, nadutost i lakoću. Na dnu zjenica, kao kad se rječna voda povuče ostavljajući za sobom kamenit plićak, ne­dirnuta se bjeiasala gola mržnja, onaj greben na kojemu su dotad nastajala u dubini i izbijala na površinu sva pjenušanja i sve šarene laže.

Gliubauaz je otišao prema nadbiskupovu šatoru, on će se žaliti. Usput se okrenuo i mlohavo zaprijetio rukom. On pod šator, a Ozidžija do svoje zdjele leće, sjede na ledinu i zagrabi žlicom. Netko mu je prišao s leđa.

- Više ne možeš biti sam.Kazao je to Mate Bukiša iz Cere, neobično pristao

mladić, koji je tiho govorio ali su ga uvijek svi čuli. Nitko nije očekivao da će on prvi stati uz Ozidžiju kad dođe da se nožima brane od napada »kurbinih sinova«. Za njim se javio Juriša Leovac iz Cvrljeva, dječak živa duha, odličan pjevač gange, koga je Gliubauaz zbog pjevanja nazvao Revalo, a zbog slaganja deseteraca Prdekalo, kazujući tim imenima što misli o njegovoj glazbi i poeziji. Juriša nije rekao ništa osobito, sa zdje­lom u rukama otišao je do Ozidžije, sjeo uz njega i preko zalogaja pjevušio: »Evo mene i uza me moga s

38

desne strane brata rođenoga.« Kad pomisliše da su hrabra samo dvojica, odnekuda odostraga nečujno je i bez žurbe pošao k njima Lovro Šentija iz Brnaza, moleći one preko čijih je nogu morao prijeći da mu oproste, on uz Ozidžiju mora pristati jer su Brnaze i Turjaci susje­dna sela. I u logoru je Šentija šarao kanore od javoro- vine, u njih je britvicom urezivao zvijezde i mjesec, pravio otvore nalik na prozore na zvoniku, a na prozo­rima rezbario likove djevojaka sa mnogo nakita na prsima - zbog čega ga je Gliubauaz prozvao »morlački pizdopisac«.

Sutradan je u logor stigao Matija Grabovac.

8Ozidžija mu je predao vodstvo pobunjene grupe i

pokorio se njegovim savjetima. Nije mu trebalo objaš­njavati oko čega je izbio sukob, za to se pobrinuo sam Gliubauaz, koji se sutradan nemilo iznenadio kad mu je onaj uplašeni momak prišao bez straha i rekao bez uvijanja:

- Slušaj, ti mene nisi doveo pod zastavu križa, ja sam pod nju stupio sam. Ako ne odeš nadbiskupu i kažeš da si lopov, otići ću ja.

- Ma, htio bih znati kako ćeš s njim razgovarati.Matiji pomogoše da se upozna s Markom Lozovinom,

starijim čovjekom iz Vranjica, koji je bio osuđen na tri godine tamnice zbog uskraćivanja poreza splitskom konteu Guidu Tartagli, a prijavio se u nadbiskupovu četu pod uvjetom da će mu biti oproštena treća godina robovanja. Lozovina je bio čovjek ogorčen na sve što je zaudaralo po splitskoj gospoštini i tuđinštini, na gospo­dare i njihove lakeje, pa je drage volje preuzeo Matijino odvjetništvo i nadbiskupu rekao da momak traži da se s Gliubauzeva platne liste zasluga briše real koji mu je upisan za njegovo vrbovanje. Ne učini li nadbiskup što momak traži, on će svoje puške na rame i kući, kao da nikakvu zakletvu nije dao, a na to će nagovoriti i ostale

39

koje je Gliubauaz dovlačio pred nadbiskupa kao stoku. Cupilli je u Matiji prepoznao ono što u Splitu zovu »mudar Morlak«, rijedak ali opasan uzorak, jer ga »ludi Morlaci« drže dostojnim poštovanja i slijede kao pogani vrača. On pohvali Matijinu odanost vjeri i obeća ukoriti Gliubauaza, »koji je požrtvovan vjernik, ali je katkad nestašan«.

Lozovina, čiju je naklonost Matija stekao otprve, pomoći će mu da istraži tko su Gliubauaz i njegovo društvo.

Imena »kurbinih sinova« upućivala su da bi mogla biti talijanska, ili da su doseljenici s apeninskog kopna ka­kav bi mogao biti Confusione Silvestrino i Ottaviano Amaretti, ili da potječu od mletačkog plemstva čiji pripadnici služe kao vojne i civilne starješine po primor­skim gradićima, kakvi su možda Norberto Morosini, Ferdinando Benzon, a djelomično i glasoviti Zuanne Gliubauaz zvan Grimani. Tim prividom oni su se u logoru obilato koristili dajući svagda znati da nisu isto sto i momci koji Su došli iz Cetine i zagorskih sela, ua su oni predstavnici posebne pasmine u kojoj je civilizacija daleko uznapredovala, a kršćanska misao doživjela sa­vršenu čistoću.

Začudo, »kurbini sinovi«, koji su se tim nazivom ponosili i nadmetali se tko je veći »kurbin sin«, krili su kao zmija noge da su doista bili porod sluškinja koje su začele sa svojim gospodarima, seljanki koje su legle nauznak poslije obećanog vjenčanja što se nije obisti­nilo, varošanki koje je na žalu prevarila topla noć i mornarskih žena koje su, ljubeći se u nevrijeme, pogri­ješile u brojanju dana kad je muž otplovio i kad bi se imao vratiti, te bi mogle s ljubavnikom bez opasnosti zatrudnjeti i kad ne bi smjele.

Najčešće su ih nalazili gole, još mokre od porođaja, na prozorčiću nahodišta, o ponoći, kad samo mačke i rijetke noćobdije kruže ulicama. Nerijetko, su ih nalazili na kućnom pragu pravih ili potvorenih očeva, u odvo­dnim kanalima, u perivoju, na žalu i pokraj puta. U nahodištu su im svećenici i kumovi, odreda dojilje i

40

podvornici, nadijevali imena i unosili ih u knjige rođe­nih. Nije bilo zabranjeno, štoviše, preporučivalo se, bez ikakve aluzije na očinstvo, da se nahočadi daju imena i prezimena gradskih kapetana, pokrajinskih i gradskih namjesnika, generala i admirala koji su se proslavili u bitkama ili diplomaciji, a sve radi toga da se i na taj način umnoži slava vodećeg staleža u državi.

Kad bi odrasli, postali najamni poljodjelci, zanatlije, mornari, nosači, potucala, ribari, prosjaci i ostali jad i bijeda, ime je, u sredini koja je znala za običaje na krstitkama, postajalo trajno obilježje tko su i čiji su. Kako ćeš pogriješiti tko je, ako čuješ da jedan Benzon cijepa Tartagliama drva, a jedan Morosini prodaje sr­dele ispod cijene. Te poslove ni Benzoni ni Morosini, slavno mletačko plemstvo, nisu nikad obavljali u Splitu, pa čak ni njihova kopilad.

Ali, kumovi su se na krštenju znali i našaliti. Iz šale je nastalo prezime Silvestrina Confusione (Zbrka), koji je u nahodište, prije nego će ga poškropiti svetom vodom, morao napraviti velik nered. A Ottaviano Amaretti mora da se kumovina učinio po nečemu gorak kad su ga nazvali Gorki.

Ponekad bi se kumovi, rjeđe svećenik, tko zna da li da se narugaju ili iz patriotskih nagnuća, dosjetili da se dijete prozove po kojoj hrvatskoj riječi. Tako je nastalo prezime najvećeg među »kurbinim sinovima«. Njega su smetlari našli jednog kišnog svibanjskog jutra na otvoru kanala u koji se slijevala voda s tržnice donoseći sobom otpatke lišća, kore s povrća, zemlju, špice i koštice. Našli su ga usred mulja. Malo je trebalo, svega nekoliko pedalja, da se stropošta u kanalizaciju, odakle nikada ne bi izišao. Da se ovjekovječi zasluga gliba što je jedna duša ostala živa, a druga, koja ga je napustila, spasi od grijeha, kumovi mu nadjenuše prezime Glibavac, koje svećenik ublaži zabilježivši ga kao Gliubauaza, što se čitalo kao Ljubavac, pa umjesto porod gliba dijete postade porod preljuba. On sam, Zuanne, tomu pridoda Grimani kad je bio već odrastao momak, svjestan da mu je glib doduše darovao život, ali i oduzeo pravo da se

41

naziva prezimenom nekog plemića. Kako je upravo tih godina na glas došao jedan admiral iz porodice Grimani, prozvao se Grimani tvrdeći da to prezime zaslužuje, jer što je admiral Grimani u floti oko Kandije, to je on nad ribarskim brodicama u poljudskoj lučici, zapovjednik koji se mora slušati. Nešto da mu udovolje, nešto da mu se narugaju, ljudi su ga tako i zvali, to prije što mu je to plemstvo po rođenju pripadalo. Htio je da se tako zove, pa neka se zove! Da mu se udovolji, a i stoga što je Glibavac teško pisati kao Gliubauaz, i u ovom štivu javljat će se odsad pod imenom Grimani. Čudno je što su se i Grimani i Morosini i Amaretti dičili imenom »kurbinih sinova«, koje je približno točno označavalo porijeklo sto su ga pažljivo krili. Ali, za njin naziv »kurbini sinovi« nije prokazivao kako su došli na svijet, već - stupanj snalažljivosti u životu. Mali »kurbin sin« je onaj koji u životu jedva sastavlja kraj s krajem, a veliki je »kurbin sin« onaj što sve mota oko prsta, kome je život ples i pjesma i na koga se odnosi izreka: drugi za srećom idu. a za njim sreća hoda. To je onaj koji lako vara, a prevare mu nitko ne otkriva. Kad ih gospoda žele porijeklom osloviti, ne nazivaju ih »kurbinim sino­vima«, nego »mulom«, kao da bi čovjek mogao biti sin majke kobile i oca magarca. »Mulo« je krvavi rez kojim gospoda zidaju zid između sebe i njih, a »kurbini sinovi« su svrdlo kojim se taj zid buši.

Nakon takvih rezova, koji su se u svim oblicima života susretali svakog dana, moglo se očekivati da će Grimani i njemu slični promijeniti pasju ćud ulagivanja gospo­daru i lajanja na okolinu. Ali, umjesto da zapazi sličnost Glibavca s Grabovcima, jer je svejedno da li ti je porijeklo od graba u planini ili od gliba u gradskoj kanalizaciji, on je uporno, potican nagradama, tražio među njima razlike, i bio spreman udružiti se i sa crnim đavlom samo ako je protiv Hrvata. Pa da su barem nagrade bile velike, nego jad i mizerija, koji groš, koji rcal, toliko da se ispuni jednodnevna mudrost da je najvažnije lokati, žderati i pritiskati!

Sitno profiterstvo i prezir prema Hrvatima bilo je

42

duhovno vezivo između Grimanija i njegovih gospo­dara. Činilo mu se da s tom mržnjom postaje sudionik gospodareva prosvijećenog i posvećenog kruga. I on je kao njegov gospodar imao pred sobom ljude niže vrste kojima je mogao suprotstaviti svoje nedostiživo znanje i društveni položaj. Ništa nakaznije nego kad sluga opo­naša gospodstveni duh svoga gospodara! Ta je ružnoća osnova istini da je sluga najgori gazda. Potkupljiv jer mu od dobiti ovisi društveni ugled, a neumoljiv jer pred nadređenima mora posvjedočiti upravljačku sposob­nost, on ne preza ni od čega da bi se s jedne ljestvice sluganstva popeo na drugu, ne mareći zato što se isto­vremeno spušta niz ljestve ljudskih vrijednosti.

Kad bi, sudeći po onome što je Grimani govorio, prijeki Ozidžija tvrdio da je lud i gad, Grabovac ga je smirivao, da je to možda istina, ali da ga svejedno treba strpljivo saslušati. On glasno laje ono što njegovi gospo­dari pažljivo taje. O duši gazda najviše ćeš doznati iz usta njihovih slugu, bilo da ih kude, bilo da ih hvale. Sluganstvo se i prepoznaje po tomu što kao otisak pečatu sliči onomu koga služi.

Kad su topovi četiriju baterija zabubnjali po zidinama Sinja i iz njih stali čupati kamenje kao zube iz bijele konjske vilice, urušavati krovove kuća, kidati borove i stijene na kojima su rasli, momci u logoru glasno su se pitali što se Cupilli utaborio na Mandekuši, koga on ovdje čeka, i zar ne bi bilo bolje, umjesto da se tu izležavaju, da su se zaletjeli preko brda, pripucali i dio neprijateljske vojske vezali za sebe? Zapljuskivani sva­kim danom sve gorim vijestima, mladići su raspravljali o pokolju u Otoku i izdaji plaćenika u Vrlici, ponekad se zanosili hrabrošću palih Otočana, a ponekad tugovali nad sobom i svojima, ponekad ih je nosio vihor osveto­ljubivosti, a ponekad su svrh njih lile hladne kiše bez­nađa. Iz vatre u hladnoću, iz oduševljenja u klonuće, kako to već biva sa čovjekom koga kidaju strah i nada. Što Cuprilli čeka?

- Ea, piše papi pisma, traži sitniš. Bez novca ne možeš ni u raj, a kamoli u rat. - Trebalo je čuti Grima-

43

nija kako govori da nadbiskup piše pismo i traži novac. Njegov je ton govorio da Cupilli nije u Dicmo došao da ratuje, nego da se iz Splita išetao da njegovo pismo s nadnevkom »23. srpnja 1715« i s oznakom mjesta »u Dicmu ispod bojnog šatora« ima veću težinu kad u Rimu budu prosuđivali koliko će mu se pomoći dati. I da bi prikrio sve ono što je otkrio gestama, grimasom, tonom i riječima, Grimani je, kao glumica golotinju crvenim plaštem, tajnu prekrio paradom uvreda: - Oni bi u borbu? Ma nemoj! Blago svijetu kad se budale projunače!

Battista Sope, zapovjednik kopnenih snaga u pokra­jini, po nalogu Senata Republike, privukao je sve ko­njičke i pješačke jedinice, plaćenike i krajine obaiama Krke, stražio uzduž rijeke, a glavninu snaga ulogorio kod Skradina i Roškog slapa misleći na tim prijelazima neprijatelju zapriječiti prodor u Ravne kotare i neposre­dnu okolicu Zadra. Tražio je da mu se s krajinama pridruži i drniški serdar Matija Nakić. Ovaj mu bezvni<iVp Hnrfp no RočVi don i nnlrnčo nrQ nrivolieti dfl ne

logoruje na rijeci, nego da bar krajinama, koje su voljne, ako neće plaćenicima kojima se bez nužde ne ratuje, dopusti da prijeđu rijeku i krenu u Cetinu kako bi pomogle opsjednutom Sinju. Sope se izvlačio da nema takvu naredbu, a sam neće dopustiti kotarskim krajinama, koliko god bile voljne stupiti u borbu, da prijeđu na lijevu obalu Krke, jer bi neprijatelj mogao od Grahova upasti s novim snagama i poharati ljetinu najplodnijeg dijela zemlje. Sope je prijetio autoritetom Senata ako ga Nakić ne posluša i sa svojim ljudstvom ne priđe Krki, ulogori se kod Visovca, i tu, na sredokraći između donjeg i gornjeg buka, bude spreman priteći u pomoć na onom prijelazu preko rijeke koji bude napa­dnut.

Matija Nakić reče Sopeu da mu je sada jasna namjera Senata: prepustiti neprijatelju da hara uz Cetinu i Či- kolu, da se istutnji na selima i iskrvari na nekoliko malih utvrda pa da, izmoren i zasićen plijenom, priđe Krki, ako je pokuša prijeći, da se tuče, a ako se zaustavi, da

44

mu se do daljnjega prepusti zaposjednuta zemlja. On poštiva Senat, ali nad njim ima i većih starješina od tog časnog skupa, oni koji obrađuju zemlju između Krke i Cetine. Kad bi on njima sada rekao, hajde, narode, da se ponovo selimo, nije siguran da bi ga poslušali, a kad bi ga i poslušali, on sam ne želi još jednom gledati njihovu glad, njihove bolesti i umiranja. Neka general čeka na Roškom slapu, a on će s Prominjcima, Miljevča- nima i Petropoljcima u susret neprijatelju. Jednom se živi i jednom se mre.

Nakić prikupi krajine kod Drniša, a kad mu javiše da je odred neprijatelja od Obrovca na Cetini krenuo dolinom Karakašice da preko Muća i Vrbe upadne u Petrovo polje, digne barjake i krene im u susret. Do susreta je došlo na sjenokošama i ječmenim strništima ispod sela Ružića, ravnom predjelu koji opkoljavaju šumoviti brežuljci, a dva su od njih posred samog polja, predjelu mnogo ljepšem da se na njem živi nego umire, kad bi ljudska pamet dosegla takvu razinu da bez umira­nja osvaja prostor za život.

Nakić se dobro prikrio šumarcima, a neprijatelj je bio neoprezan pa kad se našao na putu kroz ravnicu, zasjede su ga saletjele sa svih strana. Bitka je bila kratka i nečovječna, konj je vrijedio imanje, a ljudski život manje od ništa. Uspjeli su pobjeći samo sretnici koji su imali konje, ali su i od njih mnogi do Vrbe izginuli, jer je Nakić pješacima ostavio da se bave robljem, a od konja­nika je organizirao potjeru.

Progoneći neprijatelja, jednog buljukbašu u crvenoj košulji, Nakić se odvojio od svojih, koji najprije zaosta- doše a onda se izgubiše. Kad je bio nadohvat progonje­nom, isturi koplje i pogodi ga u plećku, ali vrh koplja skliznu po kosti i kao pribadača za sukno pribode se za kožu i potkožne mišiće. Pogođeni jauknu i pade konju po grivi čvrsto mu obuimajući vrat ne bi li se i ranjen održao u sedlu. Saginjući se, istrgnuo je iz Nakićevih ruku koplje i odnio ga zabodena u leđa.

Nekoliko buljukbašinih drugova primijeti da je Nakić ostao bez koplja, a videći ga sama i prepoznajući u

45

njemu visokog časnika, obrnuše konje i poredaše se oko njega ukrug, u nakani da, oblijećući ga, smanje razmak i, kad mu budu dovoljno blizu, odjednom bace tko koplje, tko palu, tko džilit. Unakrst bačeno oružje neće dopustiti Nakiću da umakne. Ne pogodi li ga njih pet, pogodit će ga ostalih deset. Nakić je uzalud pokušavao izjahati iz kruga. Kud god bi krenuo preko ledine kojom je dojahao, krug bi se zbio i mogao je samo konjem na konja, prsima na prsi. A tamo gdje je krug bio prorije­đen, u pravcu neprijateljeva odstupanja, ispriječila se jaruga s vrbovim grmljem koju konj nije mogao presko­čiti. Uto netko viknu:

- Amo se, junaci, pogibe nam serdar!travnata močvarna zemlja pod kopitama dvadesetak

konja zatutnjala je kao bačva. Neprijatelj se razbježao, a pored Nakića projaha onaj što je zazvao pomoć, gvardijan visovačkog samostana.

- Mati ja, hvataj koplje! I čvrsto ga drži! - rekao je.Kad su momci u logoru na Mandekuši čuli što je

Nakić rekao zapovjedniku kopnene vojske, njegove su riječi osjetili kao svoje i poistovjetili se sa serdarom, koji možda i nije bio tako odlučan pred Sopeom. Ali, što je god i kako god na Roškom slapu rekao, Nakić je išao na neprijatelja i u općem mrtvilu bio jedini koji je Sinju pomogao. A onda je tu bila i ta zgoda s povikom »Amo se, junaci«! Možda je preuveličana, možda je, šireći se od usta do usta, i uljepšana.

Ali, kad bi momci čuli »Amo se, junaci«, nekakvi bi žmarci potekli njihovim žilama, u glavi im se mutilo, a oči suzile. Tko zna što je to bilo. Bilo je nešto ugodno, a ako se zamišljaš serdarom, pa gledaš kako svoji svome spašavaju život, i ako si onaj što viče i postaješ truba jerihonska, i ako si onaj što u galopu jaše ledinom odzivljući se tom glasu.

- Ej, Prdilo - zazvao je Grimani Jurišu iz Cvrljeva - sklanjaš li pjesme o budalastom Nakiću? Serdar, može živjeti kao miš u pamuku, a on digao glavu: ja ću sam. Taj ne zna koji mu magarac glavu nosi.

46

— Matija, pusti đa mu kosti prebijem — molio je Ozidžija.

- Nemoj još zasad - odgovori mu Grabovac.— A kada će? — naruga se Grimani.- Ako itko, ti ćeš to znati - reče Grabovac.

9

Sve do jučer teklić bi silazio s Visoke, gdje je postav­ljena straža s dalekozorom, i donosio vijesti, jednu crnju od druge. Najprije bi otišao nadbiskupu pod šator, pred njim se ispričao ili mu dao pismene zabilješke izviđača, pa bi se tek onda pojavio među vojnicima. Dok bi primao hranu za sebe i za izvidnicu u planini, dok bi užinao, odgovarao je na pitanja što se s Visoke vidi. Na upit što misli hoće li se Sinj održati, pogledao bi u nebesa, čime bi kazao da sudbina branilaca nije samo u njihovim rukama.

Sve do jučer slušali su kako je serasker Mehmed- -paša, čim je svoj logor iz Hana premjestio gradu na tri milje i koševima punim zemlje zaštitio svoje tobdžije, otpočeo tući grad po kamenju na kojemu stoje zidovi, u nadi da će se temeljne stijene urušiti i otvoriti put pješacima. Bijući neprestance grad zrnima od dvjesta i trista librica, prvi je dan uzgred poharao kuće na sjever­nom i južnom obronku Borićevca. Bile su odreda male i trošne, većinom od pletera i oblica, sa slamnatim kro­vom. Od prvog bi se udarca rasule, a gorjele su kratko jer namještaj nije bio bogat, spremište oskudno, a slama u krovu i šiblje u zidu suho. Buknule bi kao da će čitav dan plamtjeti, a dok bi dlanom o dlan udario, vatra se gasila i na brijegu ostajala crna mrlja. Podgrađe je nestajalo bez veličanstvenog treska i orljave, onako kao kad dokon čovjek razara mravinjak što mu stoji na putu, ali mu ne priječi da prođe.

Sve do jučer slušali su kako topovski pogoci, ma koliko librica težili, novoj crkvi na ledini ispod Kamička ne mogu naškoditi ako lupaju po njenim debelim zido­

47

vima, ali ako pogode krov, probuše ga kao što žerava progori papir. Kad su to vidjeli, gađali su je odozgo. Pogodak do pogotka proširio je otvor kroz koji su osvajači ubacili goruću povjesmu i izazvali požar. Imao si što vidjeti kad je planula crkva koju po projektu Andrije Ruspinija grade domaći majstori već seda­mnaest godina, jer nije gorjela crkva, gorjelo je ono što se u njoj nalazilo.

Narod iz okolice grada nije mogao svu pokretnu imovinu ponijeti u zbjeg i, vjerujući da će crkva izdržati napade, nešto zbog tvrde građe, a nešto jer su je branila dva topića s Kamička, sklonio je u crkvu žito, vunu, ruho, alat, pokućstvo i napunio je malne do krova. Siroiinjska imovina gorjela je iz dana u dan, i kad se jurišalo i kad se sakupljalo mrtve, gorjela je polako kao tamjan u kadionici, braniocima ispod nosa. Neko bi se vrijeme plamen pritajio, pa su se iznad zidova uzdizali prozračni dimovi, a ponekad bi uz huk varnica suknuo gust pramen crnog dima i kao rep divovske kobile podigao se visoko i natkrilio tvrđavu.

Sve do jučer teklić je govorio da onoliku tuču topov­skih zrna zidovi ne bi izdržali ni kad bi bili od čelika. Pola je kuća u gradu pogođena, iz nekih se vije dim, neke su ostale bez crijepa. Na južnom dijelu, ondje gdje zidine ne leže na tvrdoj stijeni nego na sipkoj padini, kamenje se urušilo na dužini od dvadeset koraka. Brani­telji, izloženi topovskoj i puščanoj vatri, pokušavaju kamenjem i krovnim gredama s porušenih kuća zatvoriti prolaz. Četrnaestog kolovoza u svitanje, serasker po­kreće vojsku iz svog tabora, sve što je moglo hodati, i naređuje juriš. Sprijeda su išli pješaci, za leđima im konjanici, a na začelju pričuvne čete koje će udariti gdje se pokaže da je najlakše proći. Nakon osvita sunca, vjetar je na Visoku donio miris smole, ulja i baruta. Juriš je trajao tri i pol sata i upravo kad je, sudeći po paljevinama, mirisima, pucnjavi i mjestu dokle su juriš­nici doprli, bio na vrhuncu, napadači su se povukli u bezglavom neredu. Izvidnici su s Visoke očekivali da će se juriš obnoviti oko podne, ali ga nije bilo ni do mraka.

48

Ako nisu jurišali toga dana, jurišat će sutradan, po mraku, da ih osvit zatekne na vrhu zidina.

Sve do jučer teklić je donosio crne vijesti, a petnae­stog se kolovoza pojavio od Krušvara, tri sata ranije nego obično, odriješio s vrata crveni rubac, zamahao njime i povikao:

- Otišao je.- Tko je otišao? - pitali su momci na Mandekuši.- Serasker Mehmed-paša.- Što mu bi? - čudio se Ozidžija.- Sad je vrijeme - rekao je Grimani.Nadbiskup, dva alfijera, jedan časnik i nešto nenaoru­

žanih momaka ostadoše u logoru da pokupe alat, šatore i posuđe, natovare ih na konje i krenu u Split. Rat se za njih i počeo i završio pisanjem pisama. Drugi je časnik s još dva alfijera od prikupljene čete uzeo najbolje i najnaoružanije, njih trideset i dvojicu, među kojima su bila sva četiri »kurbina sina« i Ozidžijina grupa, pa s njima najkraćim putem udari u Cetinu.

Potjera je na most kod Hana došla o podne, po vrućini, znojna, žedna i gladna, ali, kako im reče stražar na mostu, prekasno, jer je uz Prolog prije njih otišla ne samo posada Sinja nego još šest seoskih četa. Ako se na neprijateljevu začelju štogod plijena moglo otrgnuti, oni su ga već otrgnuli, a ako je što zaostalo, oni su ga pokupili. Žele li poći u potjeru, neka odaberu drugi pravac. Ostaci neprijatelja posvuda preplivavaju rijeku i ulaze u planinu sporednim klancima. A svi su ti prolazi slijepe ulice, završe se kod nekog sela, u nekoj dolini, pred nekim brdom, pa ako potjeru posluži sreća, na tim će stazama sustići bjegunce. Stražar im preporuči jedan takav sporedan pravac, onaj što iznad sela Gale preko ravnih Osoja ulazi u vrtače sela Gljeva. Koliko stražar zna, tim pravcem ni jedna potjera do sada nije pošla, a dvije žene što su tu u Hanu bile pred sat vremena, vidjele su grupu bjegunaca kako skreće prema Gljevu.

Grimani se nije odvajao od časnika i dva alfijera. Prenosio je četi njihove naredbe, pa je prenio i ovu, da se usiljenim maršem krene prema Gljevu. Neka se

4 Duše robova 49

mješine naliju vodom iz rijeke, a tko ima što jesti, neka jede u hodu. Ni časnik ni alfijeri nisu znali hrvatski, a tali janski su govorila samo četiri Splićanina, pa je Grimani preuzeo ulogu prevodioca, ali pored mlitavog i, čini se, ne previše pametnog časnika, on je bio mnogo više od toga, jer mu je predlagao što ima zapovijedati. Časnik nije bio oduševljen Grimanijevim prijedlogom da se, kad su im u polju ispred nosa druge čete odnijele plijen, zalazi u nesigurnu planinu, jer do vraga i dobit ako je moraš otimati iz zmijskih usta! Kad ga je poslušao, bit će da je Grimani i njega sasvim izbezumio i obrlatio.

Prelazeći Osoje, ravnu kamenu površinu, iz daljine su vidjeli kako se iz udolinice pored puta, u kojoj rastu trirnoo l i Vo i T i m n to t iob r̂ r\ dnKo v/n t f o i 0 1 1V 10i UOV^Jj 1/L.ViJU IU11U1V Vi 1111J OV11U VJU J1UUO V ulio X O UHU

drva. Kad su prišli bliže, ugledali su zid polukružnog oblika pri čijim su temeljima izgrađena sjedala od ka­menih ploča. Takvo zaklonište zidaju čobani na golet- nim pasištima da ih za burnih dana štite od vjetra. Na jednoj od ploča sjedi mlad čovjek, gologlav, umazan blatom i garom, u odjeći koja je na više mjesta progor­jela, a posvuda je masna, kao da su je bojom škropili. Lijeva strana vrata sva mu je u opekotinama iz kojih rosi sukrvica, lijeva mu je ruka po prstima, zapešću i podlaktici u još gorim ranama. Čini se da ga je u jurišu s lijeve strane oblio mlaz vrelog ulja: što je bilo golo spržio, a odjeću uinastio. U zdravoj ruci drži goli jata­gan. Ni da napada ni da se brani. Na njegovu vrhu, kao na ražnju, pekao je komadić ovčje ovratine. Tupo je gledao u potjeru i potužio se što mu meso nije pečeno da ga pojede. Nije mu bilo više od osamnaest godina. Rekao je da se zove Šain-aga Mandić i da je iz Donjeg Vakufa.

Na vatri je zatečeno još jedno pečenje, također nabo- deno na nož. Vlasnik je držak položio na veći kamen i pritisnuo ga manjim, oštricu s pečenjem isturio na vatru, a sam negdje otišao. Pretražujući očima okolicu, Gri­mani je pitao Šain-agu gdje mu je drug.

- Tamo, iza onih grmova - rekao je momak. Valja priznati da mu na vrućini, u znoju, među rojevima

50

muha, rane nisu bile lake, i bilo je razumljivo što nije mario ni za svoj ni za tuđi život.

Grimani naredi Amarettiju da zarobljeniku uzme nož s mesom i da ga užetom veže za zdravu ruku i obje noge, a sam je sa Confusionom otišao po drugog zarobljenika. Uskoro su se pojavili vukući među sobom slabašna mladića, bolesna i uplašena. Dok su Grimani i Confu- sione zbijali šale na račun njegove nužde, tobože da se usrao od straha, on se snebivao što ga pred ostale izvode s otpasanim gaćama, kao da je važno hoće li u zaroblje­ništvo otići obučen ili gologuz.

Imao je djevojačko lice. Bradu i obraze nije brijao, a ako je ispod usana koji put manuo ustrom, obrijao je samo »pasju runjicu«. Imao je oči plave, ali ne one s dubokim plavetnilom, nego one što naginju na sivo, kao da ih je sunce izblijedilo, a kožu sasvim blijedu i nježnu, s otočićima rumenila na jagodicama, što je moglo biti od stida, ali i od vrućice koja je tresla svaku njegovu žilicu. Usne mu bijahu suhe, ispucale, a jezik bijel. To se vidjelo kad je pokušao nešto reći.

Sve je iznenadio njegov tih, uljudan govor, pun pat­nje i prigušenog straha. Rekao je da mu je ime Mesud Zunić, da je iz Varvare, sela na izvoru Rame, i da je teško obolio od srdobolje, da je bolestan natjeran da juriša na tvrđavu i da mu je tom prilikom kuršum okrznuo list na lijevoj nozi. Proljev, krvav i nikakav, samo nadražaji, tjera ga za grm svaki čas. S drugovima nije mogao ukorak jer hramlje, a rana mu se gnoji. On im je sam rekao da bez njega krenu. Oni se nisu ni otimali da ga vuku sa sobom. I on je zaostao. Eto, tu uz Šain-agu, koga je jedna druga grupa ostavila pod ovim zidom obdarivši ga na rastanku komadom ovčetine.

Zamolio je da mu dadu vode. Grimani je vodu uvje­tovao otkrivanjem drugova. Oni nisu njegovi drugovi, rekao je, oni su na nj slučajno naišli kod Hana, gdje se zaustavio s još nekolicinom bolesnika. On je s njima pošao jer mu je jedan stariji čovjek iz te grupe pružio ruku, ali i tom se čovjeku dobrota istrošila dovde, kad je vidio da mu ni za sebe ne preostaje dovoljno snage da se

4* 51

izvuče iz planine. Hvala mu što je i toliko pomogao. On je sa starcem došao iz ovog pravca otkuda potjera dolazi, a starac ga je ovdje ostavio i s grupom otišao ovim putem prema sjeveru. Više nema što reći.

- Ljudi, ima li tko vode?- Nema - naređuje Grimani, dok sve ne istreseš.- Rekao je što je imao reći - reče Grabovac i pruži

Zuniću svoj mijeh s vodom.- Pretjeruješ - reče Grimani.- Ništa ja ne pretjerujem. Moj je Bog rekao: ako

neprijatelj tvoj ogladni, nahrani ga; ako ožedni, napoji ga. Samo se po sebi razumije da njegovo društvo nema vode kad njega na rastanku nisu napojili, i da ćemo ih naći tamo guje neka voda teče ili se lokvi. Samo kad bismo našli nekoga da nam kaže gdje su ovdje izvori i bunari.

- Naći ćemo - rekao je Morosini.U nastavku potjere Grimani se odrekao suradnje

dvojice drugova. Zadužio je Amarettija i Morosinija da siede isnod zida čuvam Šain-apn i Z.nnića. čekain nie- gov povratak i zarobe svakoga tko naiđe tim putem.

10

Gljev, polja i šume oko njega, bijahu pusti, narod se još nije vratio iz zbjega. Nije bilo nikoga da im kaže gdje su izvori i bunari. Kad su pred bunjom u jednoj njivi ugledali starca prošarana suncem i sjenkama, jer je sjedio ispod oskoruše, učini im se da bi to mogao biti čovjek koji se tu skriva, ali i hrpa stare odjeće i pokri­vača koje su iz bunje iznijeli da se prozrače. Kad ga zovnuše, on im ne odgovori, već četveronoške pobježe kroz niska bunjina vrata. Teško su ga izmamili da iziđe pred njih, a kad se pojavio žmireći poluslijepim očima, poželio je sreću »Alahovim sinovima«. Gimani je zama­hnuo da mu zaušnicom plati »Alahove sinove«, ali se Ozidžija našao u blizini i uhvatio ga za ruku, odgurnuo u stranu i sam poveo razgovor sa starcem.

52

- Dide, ničega se ti ne boj, mi smo naši. Ja sam iz Turjaka. Nego ti nama kaži gdje u Gljevu ima vode?

- Bog ti pomogao, sinko! A, iz Turjaka si. Neka si mi zdrav, pa čiji god da bio i otkuda god da jesi. A vode, kažeš? Sinko, nje u ovo doba malo gdje ima. Ali, po mom računu, moralo bi je biti u bunariću poviše Jag- njića kuća. Pa onda, može biti da štogod nađete u lokvi kod Smoljinih staja, koju zovu Velika kruška, jer u njoj raste kruškino drvo. Našli biste je i u čatrnji ispod Prešla, ali je to, djeco, daleko, preko dva brda. Gdje je bilo, gdje ne bilo, u Studencu kod crkve svetog Jere naći ćete je pa koliko nađete, tamo nikada ne presuši.

- I što sad? Dok bi obišli sve te njegove lokve, zašlo bi sunce, a po mraku ne možemo.

- Što hoćeš? Čovjek ti je rekao gdje sve vode ima, a ti odluči na koju ćeš stranu.

Odlučiše da pođu crkvi na Studenac. Crkva se vidjela, prema njoj je vodio put kojim su i do sada išli. Ako su dovde, idući tim putem, bili bjeguncima na tragu, možda im budu i odavde.

Voda u Studencu izvirala je iz tupine, polako, kao da se tupina znoji. Čini se da je vodonosni sloj i otkriven kad su ljudi primijetili da se na tom mjestu zemlja podlijeva i kad nema kiša, pa su prionuli da lopatama odgrnu ilovaču i dođu do izdašnije vodene žile. Jer, kad se pogleda uokrug Studenca, vide se hrpe šljake koja je izvučena dok su vrelo otkrivali. Naišavši na tvrdu tupinu ukliještenu među dvije stijene, ljudi su zastali obeshra­breni i pod kapi podmetnuli tri kamenice u koje se slijevalo sve što kapne iz suhe planine. Zimi, u proljeće i u jesen vode je bilo u izobilju, a ljeti si trebao poraniti ako si mislio od noćnog dotoka naliti mijeh ili, ako si zakasnio pa došao s mnogima, čekati kraj vrela sat-dva dok voda ne doteče i dok ne dođeš na red.

Oko vrela, po hrpama ilovače i škriljevca, rasle su kupine čiji su grmovi viši od onih što rastu na goleti. Sasvim zaklanjaju Studenac s južne i zapadne strane, stoga se čini da leži u rupi dubljoj od one u kojoj se stvarno nalazi. Do izvora i korita kroz kupine vodi samo

53

jedan prolaz i izbija na ledinicu obraslu barskom tra­vom, niskom jer su je gazile noge vodonoša i grizli zubi njihovih tovarnih životinja. Kad u toj rupi nema ljudi, a to se ljeti rijetko događa, na pojilo po danu slijeću ptice, a noću se došulja sve što je žedno, i što hoda i što plazi.

Gledajući kako Grimani srlja prema Studencu, kao da njegovu pohlepu za plijenom mora poštivati i onaj koga će zarobiti, Grabovac je viknuo, sjetivši se ptica s Prološkog jezera, i radi družine i radi njega:

- Stanimo! Tamo nekog ima.Ozidžija i svi momci zastadoše. Samo Grimani, Con-

fusione, časnik i alfijeri ne poslušaše. Kad su se odmakli i osamili, pa im postade nelagodno, stadoše i oni, a Grimani upita kako zna da tamo nekog ima.

- Pogledaj - reče Grabovac i pokaza na jato ptica koje su kružile nad Studencem.

- Pa što?- Ti, pa to da ne znaš!Mith rteomnopct Kiorriinoi < J IH V/L)UU111UVUI L/JV^U11U

ni prisebni ljudi da se zrelo ponašaju — bilo je tu izgubljenih izvidnika, zaostalih stražara, nekoliko zabu- šanata, tri pijanca i više oboljelih od srdobolje. Nitko nikoga nije poznavao prije ovoga bijega od Hana do Studenca, pa su jedan prema drugomu bili nepovjerljivi i osorni. Putovali su i obezglavljeni i bezglavo, ne mareći za drugarstvo, dogovor, zajednički oprez i slogu, misleći da se trenutno spašavaju s društvom, ali, dođe li do gustog, da se mogu spašavati i bez njega. Stoga se nitko ne sjeti da nad Studencem postave stražu, kad se sa tri konja natiskaše u jamu, odlučni da se tu odmaraju i čekaju dok im znojna stijena ne napuni mjehove i ne nakvasi grla. A da se stražarenja tkogod i sjetio, nitko ga ne bi poslušao da stane na stražu. Jer, čovjek koji životari u zajednici s mišlju da se sam spašava dok se ona topi, nije spreman ni prstom maknuti kad je treba štititi, pa te zajednice i ne propadaju što bi morale propasti, već što su njihovi članovi uvjereni da im nema spasa.

54

Svojih pogrešaka sjetili su se kasno. Tek kad su sa sve četiri strane ugledali na sebe uperene cijevi pušaka, kad su pozvani da otpašu potpašaje i slože ih na hrpu, kad im je zapovjeđeno da bez oružja, kako koji bude pozvan, krenu prema izlazu kroz kupine i već u hodu prekriže ruke da se brže obavi povezivanje na konop za koji će odsad biti zajednički vezani.

- Tko vam kaza gdje smo - upita ih sredovječan čovjek koji je mogao sloviti i kao starac, jer su najstariji u grupi bili stariji dvadesetogodišnjaci.

- Jedan slijepac i one... - reče Ozidžija koji je bio na stijeni, pokazujući na jato ptica.

Po mraku su prošli kroz Golu, sišli na Cetinu i na nekom gumnu sa tvrdo građenom pojatom, u koju su nabili roblje, prenoćili pod vedrim nebom ne poveče- ravši ništa osim kruha i vode.

11

U jutarnjim satima prešli su most u Hanu i za nepunu uru stigli u Sinj, gdje se četa trebala raspasti, a ljudstvo razići svojim kućama. Prije nego se raziđu, podijelit će plijen koji su dotle zajednički nosili i vodili. Pred popa­ljenom varoši, od koje je ostao samo pepeo, ugljevlje i smeće, zastali su na livadi kraj presušenog potoka. Na njoj su rasli mladi brijestovi i oštra močvarna trava koju je sunce spržilo, a vojska, što je tu logorovala, onečistila izmetom i raskopala koljem za podizanje šatora.

Plijen su - oružje, odjeću, ljude i tri konja - postavili na srijedu. Vojnici su se načetili po jedan u polukrugu u velikim razmacima, a Grimani je kao prevodilac stao uz časnika i dva alfijera na hrpu zemlje, malo veću od dva krtičnjaka. Po odobrenju časnika, koji je iz kožne torbe izvukao list papira na kojemu je, ako mu je vjerovati, bila uputa, Grimani je protumačio kako će se plijen raspodijeliti.

Od svekolikog plijena državi, što je organizirala i novčano pomagala ratni pohod, pripada polovica. Ako

55

tko za vrijeme vojne dopadne ropstva, ima se izdvojiti onoliko koliko će biti dovoljno za njegov otkup; ako tko izgubi konja i oružje bez svoje krivnje, izdvaja se toliko da mu se podmiri šteta. Onaj dio plijena što ostaje poslije izdvajanja za državu i oštećene, dijeli se tako da svakom vojniku pripadne jedan dio, podčasnicima kao za dva vojnika a časnicima kao za četiri. Tako piše u zakonu i toga se mora pridržavati svaki vojnik i svaki starješina, bilo mu krivo ili pravo. Po ovoj zakonskoj odredbi, tumačio je Grimani, časnik je sastavio prijed­log raspodjele o kojemu se ne može raspravljati, a tko bude rovario protiv njega ili se drzne usprotiviti, postaje slučaj za državnu inkviziciju.

Na ime državne polovice odvaja se dvanaest najsnaž­nijih robova, što je u skladu s dodatnim uputama o podjeli ratne dobiti, koje kažu da državni dio, kad je god to moguće, bude u robovima, jer su prijeko po­trebni za popunu gubitaka na galijama, kojih, i pored mnoštva zločinaca što se prikivaju za veslačke klupe, nikad dosta, pa je u ratu teže sastaviti uhranjenu i snažnu veslačku ekipu nego s navoza u more porinuti novu galiju.

Dok se robovi dodijeljeni državi ne mogu otkuplji­vati, pa ma koliku svotu za otkup ponudila njihova rodbina, dotle se robovi što će pripasti privatnim licima mogu nuditi i rodbini i njihovoj državi da ih otkupi, a mogu se, ako imaju vjerodostojna jamca, i sami poslati u svoju zemlju da isprose otkupninu. Ali, dopunska uredba kaže i to da bi bilo poželjno da vlasnici tih robova, iz rodoljubivih pobuda, robove prije prodaju na galiju nego ih daju na otkup, ako taj otkup nije znatno veći od cijene koja se daje za jednog galeota. Štoviše, država ne ostaje samo kod preporuke, ona poreznim olakšicama potiče vlasnika roba da ga proda njoj, a povisivanjem poreznih nameta sprečava ga da jeftino i olako daje na otkup. Zato se preostali robovi dodjeljuju onim ljudima koji će htjeti i znati postupati prema željama države, i preča će im biti zajednička stvar nego vlastita dobit.

56

Tri naredna roba prepuštaju se časniku. Dva se roba daju alfijerima, kojima pripada i jedan konj, a posljed­nji iz grupe zarobljene kod Studenca daje se Grimaniju za posebne zasluge (što pravila o ratnom plijenu predvi­đaju), bez čije se snalažljivosti i usluga, što ih je dao starješinskom kadru ove čete, ne bi bilo došlo ni do kakvog plijena. Confusioniju i Amarettiju pripadaju dva preostala konja kao naknada za materijalne gubitke što su ih imali u ovom ratu. Ako to još tkogod ne zna, ova dvojica došla su u tabor sa dvije mazge koje su se u ratnom metežu izgubile, a te mazge njima, trhonošama, bile su hraniteljice, pa je čovječno da im se plati, kad je moguće, taj nesebični prilog ratu i pobjedi.

Ostali ratni plijen, ruho, oružje, odjeća, dragocjenosti i dva bolesna roba (Grimani je rekao »usrana«) dijelit će se prema popisu što ga Grimani drži u rukama, a sačinila ga je komanda čete. Ali, prije prozivke i dodjele nagrada, jedna važna napomena onima koji dobiju Šain-agu Mandića i Mesuda Zunića. Ako ih daju na otkup, vlasnici plaćaju državi ravno dvadeset reala po­reza, pa iznosio otkup manje ili više od toga; a ako ih prodaju na galiju po cijeni koja danas vrijedi, a ona je u početku rata bila trideset reala po glavi, platit će samo deset reala poreza. Ako im pak robovi umru jer ih nisu dobro liječili i hranili, ili im ih tkogod ubije, plaćaju kaznu za nemamo postupanje s državnom imovinom u iznosu od deset reala. Ovo im se kaže da sutra ne bi rekli da nisu znali.

Kad je otpočela dioba, kako tko bude prozvan, onako istupa iz polukružnog poretka, prilazi hrpi oružja i odjeće i uzima onu stvar koju mu pruži jedan od alfijera. Zatim se okrene i ide kamo zna, jer više nije član čete i njena stroja.

Momci su napeto očekivali kad će biti prozvani i što će im biti dodijeljeno. Malo tko da nije poželio jednu od dvije kubure skadarke okovane u srmu i jednu od pet šešana ukrašenih kundaka koje su rađene u Fojnici, ali će biti zadovoljan i ako ga dopadne mala kremenjarka ili olukli (s kanalima za zrna) šešana iz kreševskih

57

puškarnica. Od svačijih bi se želja ponešto ostvarilo, jer se željelo mnogo, pa ako ne dobiješ vatreno oružje koje si poželio, dobit ćeš koji komad od hladnoga, možda mač sa čekrk-pištoljem, handžar, palu, ili možda nešto od bojnog pribora, ukrašenu kutiju za zrna, torbicu za kremenje ili roščić za barut. A dobiti sojali čakšire izvezene posrebrenom žicom ili jedan od tri crvena koporana, bila bi prevelika naknada za sve što si pože­lio, a nije te dopalo.

Svatko je ponešto želio i bio spreman da se utješi nečim drugim, samo je Lovro Šentija htio jedno jedino - bojno kladivo s pištoljem na dršku. Da mu ga je dobiti po popisu ili do njega doći zamjenom, nosio bi ga za pašom u kuburluku koji će sam napraviti. U tu želju smjestila se čitava Šentijina ličnost: zasanjani stvaralac, predodređen da teše i zida, kuću svoju i kuću svojih susjeda, krov svojoj ženi i bešiku svomu djetetu, a u svojim težnjama ometan seobama, progonima i poniže­njima, htio je za pašom imati oružje čijom se oštricom može obrađivati drvo dok ne dođe onaj što te ometa, a kad on dođe, okrenuti mu držak alata i pucati, ne da ubiješ, nego da u miru nastaviš tesanje.

Kad na hrpi nije bilo ni šešana, ni skadarki, ni Šenti­jina kladiva, ničega osim bojne kose koju dobitnik nije htio uzeti, jer bi mu se u selu rugali što je to čudo donio, Grimani je pozvao Matiju Grabovca iz Trilja, Josipa Ozidžiju iz Turjaka, Lovru Šentiju iz Brnaza, Jurišu Leovca iz Cvrljeva i Matu Bukišu iz Cera. Njima se dodjeljuju dva »usrana« roba zajedno s obvezama prema državi, koje su lijepo čuli na početku diobe plijena. Ozidžija skoči:

— Matija, sad mi dopusti da ga umijesim.— Smiri se! Sad je najjači. Iza njega je državna inkvi­

zicija.— Hajde, usranci! - šalio se učas udobrovoljeni Ozi­

džija. - Drugi roblje u sindžiru gone i pjesme pjevaju, a ja ću vas na ramenima donijeti, i s vašim ranama usmr- diti i kuću i kućište.

58

- Grimani - reče Grabovac pružajući ruku Mesudu Zuniću da mu pomogne ustati sa zemlje - hvala ti!

- Nema na čemu, Grabovče.- Ima. Ti si me naučio što znači izreka: kad u rat

kreću, zovu te, dođi, junače; a kad dobitak dijele, pitaju te, otkuda ti ovdje, neznano momče.

12

Grabovac je pružio ruku Mesudu Zuniću, a Ozidžija Šain-agi Mandiću samo zato što bi Ozidžija, kad god bi dijelio posao s Matijom, uzimao na sebe teži dio. Ovoga puta to ispade podjela robova. I kad bi mu sada, dok s ledine gdje se dijelio plijen kreće s drugovima u grad vodeći za ruku ranjenog i bolesnog roba, netko rekao: »Ostavi tog čovjeka ispod brijestova ili ga prepusti nekomu od drugova, učini s njime bilo što, jer s njim nećeš imati vlastitu sudbinu,« Matija bi rekao: »Ma kako se ja s njim mogu ispreplesti, mi ćemo se za mjesec dana rastati zauvijek, ili će on od rana i bolesti umrijeti, ili će ga otkupiti njegova rodbina, ili će biti prodan na galiju.«

Čovjek malo zna o svojoj budućnosti i zato što mu se čini da je vidi jasnu kao na dlanu. Jasnoća je otuda što, proričući budućnost, proriče prošlost: ne vidi dane koji slijede kao nepoznato što bi trebalo prepoznavati, vidi ih kao ono što je bilo pa ga se treba samo prisjetiti.

Pred kućom Ermenegilda Mazzocca, trgovca svim i svačim, na tronošcu obloženu mješinom sjedio je njen gospodar, zgrbljen čovjek, napetih očiju kao u mačora koji je poletio za komadom džigerice. U ruci je držao tobolac i tresao novce u njemu. Sentija ga je poznavao, Ozidžija i jest i nije, ostali nikako. Na Grabovčevo pitanje tko je ovaj, ubire li on kakav namet na plijen ili lovi mušice po zraku, Šentija odgovori da je to jedan od onih što će ih magarac, kad umru, odnijeti na vješala, pa svoju tvrdnju potkrijepi ovom zgodom.

59

Umre neki gulikoža i crkva ne dopusti njegovoj rod­bini da ga sahrane u groblju.

Župnik te crkve držao je za osobne potrebe magarca koji mu je nosao knjige i misno ruho. Kako je to magarcu bio jedini posao, od svih putova poznavao je samo onaj što vodi od župnikove kuće do crkve. Do crkve ga je gospodar morao pred sobom goniti jer je, kao svako magare, bio lijen i nerado je išao na posao, a od crkve je na svoje jasle znao doći sam.

Župnik i pokojnikova rodbina prepirali su se pred magarcem, pa to navede jednog od rođaka na prijedlog da spor riješi dugouhi, on je ovdje jedini nevin, njemu se pokojnik nije zamjerio kao župniku kad mu nije htio vratiti neki zalog, niti ga je zadužio kao što je zadužio svoj rod ostavivši im svakomu ponešto od velikog imutka. Župnik pristane na magareći sud jer se uplašio prigovora da je u ovom slučaju previše osoban, da je dopustio u groblje sahraniti i veće lihvare od ovoga, a rođaci jer su se nadali da će magarac, kad na njeg natovare mrtvaca, krenuti istim putem kao i uvijek, ravno župnikovoj kući iza koje je bilo groblje.

Ali, magarac, na opće zaprepaštenje, s mrtvacem na leđima ne krenu prema župnom dvoru, nego lipovim drvoredom iziđe iz grada i zaustavi se na brijegu, gdje su bila razapeta vješala na kojima su javno vješali zločince i sahranjivali ih podno brijega, u dolini s debelom ilovačom. Tu se zgrbi, zareve i ritne zbacivši sa sebe i mrtvaca i samar i pobježe kao da mu je netko konjske muhe bacio pod rep, pa gulikožu prema magarčevoj presudi sahrane tamo gdje i spada.

Mazzocco je bio rodom iz Soresina kraj Cremone, čime je probio uši svima u Sinju hvaleći svoje rodno selo i glavni grad pokrajine u svakoj zgodi kad bi odlučio pljunuti na ovaj život ovdje, ove ljude, njihove navade i narav.

U miru su mu lopovi donosili ukradene predmete i stoku, sigurni da će im platiti koliko se pogode i da ih neće odati, a u ratu bi postajao trgovac što s kesom

60

punom novca ide na repu vojske i odmah, netom se plijen podijeli a vlasnici još ne znaju vrijednost dobitka, kupuje od vojnika što bi mu se učinilo probitačno, nikada sve odreda i nikada pod svaku cijenu...

Ima li u momaka štogod lijepa za prodati, pitao je na lošem hrvatskom jeziku, koji je bolje ne navoditi.

Za njega ništa, rekao je Ozidžija, i upitao ga kakvo je mito dao Mehmed-paši kad je on jedino njegovu kuću poštedio rušenja.

Nikakvo, ako će mu se vjerovati. Sreća je tako htjela da je njegovu kuću, koja ima kameni krov pa ga sačma karteča ne može prošišati kao slamnati, odabrao alajbeg amautskog alaja za svoje sjedište.

Ima li Ermenegildo spremljen novac koji će ponijeti na onaj svijet i pokušati potplatiti ključara rajskih vrata, gdje mu bez masna podmaza neće dati ni priviriti, pitao ga je Ozidžija, dajuću mu znati da sve može kad je mogao u Mehmed-paše kupiti poštedu svoje kuće.

Nema sav novac koji bi trebao imati. Tamo je, momče, sve na visokoj nozi, pa je i mito veliko. Ipak, njega ne brine kako će novce skupiti i hoće li se suci i ključari na nebu dati potkupiti, nego kako će na onaj svijet prebaciti tolik novac. Raspitivao se kod svjetovnih i crkvenih lica zna li tko adresu koje banke na onom svijetu, ili bar ispostave neke od zemaljskih banaka. Ali nitko o tomu ne zna ništa. On sam ne može vjerovati da jedna banka, kakva je Banka svetog Jurja u Genovi, ima svoju ispostavu u Carigradu, u gnijezdu razvrata, a nema je na kršćanskom nebu.

- Koliko tražiš za ovog roba? - upita Mazzocco Ozidžiju. Ovaj to ne shvati kao ozbiljnu ponudu. Mislio je, taj nastavlja svoju jezičavu sprdnju.

— Bi li ti kupio?- Bi, ako se pogodimo. Mali, kako ti je ime? - obrati

se Šain-agi na koga se ponuda odnosila.— Ne prodam li ga na galiju, dvadeset reala moram

dati državi. To da računaš, a od ostaloga da vidim što nudiš — reče Ozidžija.

61

— A ti si, veliš, Šain-aga Mandić? Pa kad si Šain-aga, reci od čega ti otac živi?

— Poslije bijega iz Sinja, kojeg se ja ne sjećam, porodica živi u Gornjem Vakufu od čelengerske (bra­varske) radnje i nešto zemlje kraj Vrbasa.

— Reci mi po čemu bih ja, koji ga nikad nisam vidio, prepoznao tvog oca među sto drugih ljudi?

— Lijevo mu je uho više od polovice odrezano.— Evo ti dvadeset i devet reala pa neka rob uđe u

moju kuću — rekao je Mazzocco i počeo vaditi novac.— Kupi i drugoga — reče Grabovac.— Neću, osim ako ga ne date za pet, a poreznicima

slažite da je umro. Od toga nikakve koristi: ni bogata roda ni snažna tijela. Taj će za godinu dana više pojesti nego što ćete na njemu zaraditi.

— Nećemo! Ne bismo uspjeli slagati državi, pa bismo za njeg dali poreznom uredu i ono što smo za Šain-agu dobili. I još bi pet reala ostali dužni.

— Tko vam je kriv kad ste budale! Onaj tko vam je dao takvog roba, htio vas je kazniti. Izmičite koliko hoćete, na njemu ćete štetovati.

Ispred nove crkve, koja se još dimila, podijelili su novac. Svaki je dobio po dva reala, a Ozidžija i Grabo­vac po dva i pedeset groša, jedan što će dvadeset reala odnijeti u porezni ured u Splitu i oko toga imati tro­škova i truda, a drugi da plati lijekove i liječnika za Zunićevu ranu. Leovac i Bukiša odlaze u Ceru i Cvr- ljevo jednim putem, a Grabovac, Ozidžija i Šentija drugim, pa su se dogovorili, da će se naći na istom mjestu, pred crkvom, kad Grabovac proda Zunića i kad im javi dan da dođu. Kako su ljudski podijelili zaradu na Šain-agi, podijelit će dobit i na Mesudu Zuniću, ako dobiti bude. Izljubiše se, prvo brkom u brk a onda u svaki obraz po jednom, i Leovac i Bukiša krenu u Ceru i Cvrljevo, a Šentija zamoli Grabovca i Ozidžiju da ga pričekaju na mostu iznad Gorućice, on će potrčati za onim Vrljičancem što je dobio kladivo, koji nije mogao dalje od Kurukušicc, dat ćc mu real i pol, koliko je za nj tražio, jer on se bez tog kladiva u Brnaze ne vraća.

62

13

Prije nego što se stupi na most preko Gorućice, jedan na jednoj a drugi na drugoj strani, leže dva jablanova balvana. Netko ih je tu morao dovući, ali se nakon nekoliko mjeseci zaboravilo i kada i tko i što je namje­ravao s njima. Dio izložen suncu sušio se i polagano gnjio, a donji, gdje su iz nekoliko čvorova trgle grančice i protegle se žile, održavao se u poluzelenom stanju. Mještani su mjestu dali ime »Kod balvana«.

Posjedali su na drvo, Ozidžija i Grabovac na jednom kraju, Zunić sam na drugom, jer - zaudarao je, siromah. Mučili su ga grčevi u želucu čim bi nešto pojeo ili popio. Kad su izišli iz grada, Ozidžija mu je usjekao vrbov štap, pa sada, umjesto da se pri hodu oslanja na jednog od njih, objeručke se oslanja na visoku toljagu.

Ozidžija je manje mislio što će danas jesti, nego što će jesti sutra ili prekosutra. Danas možeš i ne jesti, ali, ako ne jedeš danas, ne jesti sutra i prekosutra - bilo bi opasno. Zato je, i kad je bio gladan, u torbi nosio zrnja, brašna ili komade kruha. Ovoga puta imao je kruha.

- Bi li ti, Zuniću, kruha? Ne bi. A što? Da odmah proleti kroza te. Pa, neka leti, ne možeš prazan klimati. Ja tebi ne dajem što si ti meni osobito drag, nego što ja ni pred psom koji me gleda u oči ne mogu sam jesti. Moj pokojni did znao bi reći: »Nikad ne jedi sam pred gladnim ljudima; ako im nemaš od čega dati, ti se sakrij dok pojedeš; ako im imaš od čega dati a ne da ti se dijeliti, onda niti jedi pred njima niti se skrivaj, nego potraži prvu vodu i utopi se u njoj.«

Dok mu je Ozidžija prilazio noseći komad kruha, Zunić je u jednoj ruci držao toljagu, a drugu je dlanom položio na prsi, kao ljudi koji od sušice ili nazeba teško dišu. Omaklo mu se i, umjesto da ruku s toljage pruži prema Ozidžiji, ispružio je onu s prsi, pa se jedna strana košulje, na kojoj su spone bile potrgane, zavrnula i otkrila gola prsa. Samo krajičak jer hitro vrati ruku na staro mjesto, a onu s toljage pruži za milostinjom.

63

- Ili si i u prsi ranjen? - reče Ozidžija. - Nisi. Što ih onda kriješ? Da nisi djevojka? Kakav si, bez dlaka, mogao bi i biti. Da je kakvih sisa kod tebe, vidjelo bi se kroz košulju. Nešto kriješ?

- Nemoj mi ga uzeti, Bog će ti platiti - rekao je Zunić kad je vidio da enamluk više ne može skrivati.

A nema ga ni smisla kriti. Kupljačina plijena i nje­gova raspodjela su prošli, ovi će kadli-tadli za nj doz­nati, i da li će mu ga ostaviti na grudima, ovisit će od njihova milosrđa, svejedno, molio ih »Kod balvana«, molio ih na drugom mjestu. Od dana kad ga je snašla bolest a potom rana, kad se više nije mogao pouzdati ni u svoju pamet ni u svoju snagu, ni da ide sam ni da sliiedi đrupft. Zlinić ie shvatio Ha era snasiti mn7P samo milostinja i milosrđe, prije sunarodnjaka, sada duš- mana. Sve je molio, za ovo i za ono, i svima se zahvalji­vao, uvjeravajući ih da će biti nagrađeni od Onoga koji svako dobro plaća. Ostavši bez mogućnosti da ono što hoće, što mu treba i bez čega ne može, od drugih iznudi ili nečim zamijeni, mogućnosti da za pažnju i ustupak ponudi protuuslugu koja će imati pokriće, laćao se molbe, kumio, zapomagao i Boga vidio malne kao ban­kara koji će isplatiti sve njegove troškove. Tolika preda­nost molbi i tolika iskrenost razoružavale su moljene. Jer, kad je molba lišena zadnjih namjera, kad nije ni nasilje ni obmana, znade biti djelotvorna kod čovjeka dobre duše, jer je on ne može odbiti a da ne osjeti kako se zauvijek i temeljito uprljao.

- Ma, neću ti ga dirati. Hajde, pokaži! - reče Ozi­džija.

Na prsima Mesuda Zunića, na strani gdje mu srce kuca, obješen o remen, visio je šuplji medaljon, plosnat i četvrtast kao knjižica, napravljen od tvrde kože čiji su rubovi optočeni i učvršćeni gajtanima od srebra. Na poklopčiću, nešto iskucavanjem a nešto prorezivanjem, enamluk je ukrašen sa četiri zlatne lepeze, po jednom u svakom kutu. Po sredini poklopčića vidio se mjesec kako zakriljujc zvijezdu dok oko njega svjetluca roj zakovica. Ako se lepeze gledaju i vide kao ispružene

64

ruke, čemu pomaže pet pera u njima, četiri lepeze, dvije s jednog kraja kutije, dvije s drugog, ugledat će se kao dva para ispruženih ruku koje vape za zvijezdom i mjesecom. Vape do neba.

Kad je Mesud otvorio enamluk da Ozidžija i Grabo- vac vide što je unutra, ispod poklopčića u zelenom baršunu ukaza se nekoliko listića ispisanih zelenom tintom. Svaki listić stajao je za sebe, pa ih je Mesud jednog po jednog vadio i pokazivao. Upitaše ga da im kaže što tamo piše, on odgovori da ne zna.

- Dok si kod nas, nitko ti to s grudi neće skinuti. A kad te mi drugima predamo, eto ti, eto oni, pa kako se dogovorite - rekao je Grabovac.

Tek tada se Mesud primirio, košuljom zakrilio enam­luk i zagrizao u kruh.

Činilo mu se da je najvažnija milost isprošena.

14

Kuća triljskih Grabovaca, koji su se ovamo s većim dijelom suseljana doselili iz Rame, bila je nekoliko koraka na sjever od mosta preko Cetine, po kojemu je iz rimskog doba, kad su Cetinu zvali Tilurom a most »mostom na Tiluru«, Trilju ostalo ime do današnjeg dana. Sami je nisu zidali kao novu naseobinu. Ruševnu i zapuštenu, ali lijepe osnove i na zgodnu mjestu za kovačnicu, dobili su je kad su se ovamo doselili.

Kuća je prije bila vlasništvo Saliha Zulalije, koga su starosjedioci dobro poznavali, a komu se izgubio svaki trag, što nije ništa neobično, ali je neobično da se ne javi nitko od njegovih potomaka, kao što su se javljali drugi gospodari i njihovi nasljednici moleći doseljenike za razumnu naknadu što uživaju njihova bivša kućišta. Ne, govorili su, što se oni osjećaju vlasnici, njihovo je pravo otišlo u nepovrat, nego da se krv slegne, da se ide prema mirenju, da ih osvetoljubivost ne bi navela na loš put. Od Zulalije ni od njegovih ne dođe nikakva poruka, ili ih nema živih ili ne traže pomirbu, nego očekuju priliku

5 Duše robova 65

da se opet vrate na svoje. Šimunu Grabovcu, drugom gospodaru Grabovčeva doma u Trilju, ta šutnja nije bila draga. Još hajde-de da znade kako Zulalija više nema, ali ako su živi, volio bi da su od njega tražili pomirenje. I on i njegov otac stalno su pri sebi imali nešto novca, spremni da ga uruče Zulalijama na prvu mirovnu po­nudu.

Godine su prolazile, oca je sahranio, oženio se, izro­dio tri sina, primiče se kraj, a Šimuna i dalje pritišće osjećaj da je još na putu, da nije stigao kamo je krenuo. Takvo je osjećanje bilo teško podnositi i kad je vladao mir, a kad je zaratilo, postade neizdržljivo. Zato je i obolio.

A kuća Saliha Zulalije, u kojoj je Šimun bolovao, imala je turobno pročelje okrenuto putu i rijeci. Široka a nisko nadsvođena vrata, kroz koja je u unutrašnje dvorište mogla proći zaprega, iznad njih dva prozorčića s kamenim pragovima i željeznim šipkama, krupno neo­tesano kamenje oblijepljeno krečom - to je bilo sve.

i:**«-: ,,ij V^Ll U IJU CICI Li j Cl L71C11 V Cl, IVJL Clj

prašne ceste i rijeke od koje zapuhuje vlaga, za sušnih vremena pročelje je imalo sivu boju plijesni, a kad su kiše i debele rose, s jeseni i proljeća, pa lišajevi po kamenju ozelene, pročelje postane nešto pitomije. Pri­zemni dio stoj ne kuće ni do ulice ni do dvorišta nije imao prozore. Nizak i vlažan, nije služio za stanovanje, pa je u jednoj polovici bila konoba i ostava, a u drugoj spremište alata, ugljena i željeza. Za oba dijela ulaz je bio zajednički, sa dvorišne strane. Na njemu su vrata od borovine sa zakovicama i zasunima kao u tvrđavskih.

U dio prizemlja gdje se čuvao ugljen, Grabovci su smjestili Mesuda Zunića. Tako je prvi put otkako oni u toj kući stanuju, prizemlje poslužilo kao tamnica, ali, kako je građena, gotovo je nevjerojatno da bivšim gospodarima za tu svrhu nije služila i više puta. Od naramaka slame i nešto posteljine Zunić je sam sebi namjestio ležaj na ugljenu jer je bio suh. Po slami je prostro ono isto sukno u koje su Vrljić i Matijazamota- vali puške, a za pokrivač mu je poslužio više nego

66

pohaban sukanac kojim su nekad na oranju i na putova­nju prekrivani znojni konji. Noću je u prostoriji bilo tamno kao u rogu, a danju je kroz šuplju vrž na borovim vratima u mlazu upadalo svjetlo i otvor je nalikovao na veliko volovsko oko koje, izlijevajući snop zraka, gleda i pazi na zatvorenika.

Sutradan posjetio ga je »likar« Jure. S usijanim ko­madom željeza nalik na lemilo nekoliko je puta prišao blizu rani. Rana se zamastila od stopljene sukrvice i gnoja, gorjela je od vrućine željeza iznad sebe, ali nije zacvrčala, jer se usijano željezo nije dotaklo ni ranjenog ni zdravog tkiva. Njega je oblio mrtvački znoj, ali nije vriskao, jer je obećao da će liječenje otrpjeti, i otrpio ga je. Na rastaljenu ranu »likar« je stavio žumanjak jajeta razmućen u maslinovu ulju, koje je prethodno dobro zasolio. Melem je ovio lanenom krpom i posavjetovao Zunića da prvih pet dana što manje hoda.

Pobrinuo se i za njegovu srdobolju. Matiji je naložio da ispod hambara, po policama ili na tavanu, gdje ih više ima, nakupi mišjih brabonjaka i saspe u lonac pun vode. Neka tomu doda pregršt pljeve od ošuljana ječma i kuha dva sata na tihoj vatri. Potom će tekućinu procijediti kroz rijetku krpu i dati Zuniću da pije po tri lončića na dan, najbolje poslije jela. Protumačio je da mišji izmet ima zdrava isparenja i liječi sve bolesti crijeva.

Da li ljekarije, gospodareva briga o njegovu životu ili nada da bi jednom ipak mogao izići u dan što u njegovu tamnicu gleda kroz borovu srčiku, nikad se neće znati koje od toga troga pojedinačno, ili koje najviše, učini da se Zuniću ponovo povrati zdravlje. To zdravlje nije bila nikakva bujica, nikakva silina. On je bio i ostat će ono što je Grimani rekao: skakavac sličan čovjeku. U nj se život vraćao u ruhu prijaznosti, nekog brižnog veselja i u volji za razgovor i beskrajnu poslušnost. Matija se uza nj zadržavao i dok bi ga hranio i kad ne bi imao što raditi u kovačnici. Nepotrebno i nerazumljivo zbližavanje roba i gospodara išlo bi i brže da iznad njih, na katu, nije bolovao Šimun Grabovac.

5* 67

— Što si mi to doveo kući! — rekao je Šimun sinu čim ga je ugledao sa Zunićem. Koliko se obradovao sinov­ljevu povratku, toliko se rastužio što mu od noćas u kući čami rob. — To mojoj kući nije trebalo - rekao je da Matiju ne ostavi u nedoumici. Još je kazao: —Ti si ga doveo, ti ćeš se i brinuti o njemu. — A kad je Matija saopćio koji su još sudionici i koliko ih je u diobi tog roba, i da su u njemu jedva tri reala njegova, Šimun ga je savjetovao: - Malo ih se obogati prodajom ljudi, neki jesu, ali se bogatstva nisu nauživali. Zaboravi na dobit i nastoj se osloboditi ovoga čovjeka ne griješeći duše i sa što manje troška. A dobit od njega - pljeva na vjetru.

Čim je čuo da se rob preziva Zunić i da je iz Varvare u Kami, pou tjeme mu se uvukao mali kovač i podigao larmu na sve strane, lupao u zatiljak, u sljepoočnice, u čelo. Za Matiju su i Zunić i Varvara »neki iz tamo nekog sela«, ali za njegova oca to nije ni neki ni odnekuda, za njega je to Mesud Zunić, sin Safetov iz Varvare, sela u kojemu svi živi iz doba seobe Grabovce dobro pamte. Previše <>e otkrin nnćtan raniiv odveć eo! i vidiiiv i oni u Varvari će ga otkriti gdje je i što čini.

Kao nikad, najednom ga je žestoko zaboljela glava, nije podnosio ni udarac vune o preslicu, a kamoli čekića0 nakovanj, pa je zalegao u krevet.

Šimunove su se glavobolje javljale kad bi se stekle okolnosti, izvanjske ili unutarnje, društvene ili nadna­ravne, iz kojih su proistjecale opasnoti opstanku nje­gove kuće, uspješnosti posla i ugledu obitelji, a on sam ne bi bio kadar učiniti ništa djelotvorno da se propast i gubitak spriječe.

Preko zatiljka i čela »likar« Jure je Šimunu ovio glavu crvenom maramom, a nad ušima kroz maramu proturio dvije drvene žlice. Stojeći Šimunu sučelice, okretao ih je1 time zavijao povez. Pripremao ga je na bol tumačeći mu od čega boluje i kako će ga izliječiti.

- Vidio si lubanju. Preko nje ide izrezuckana crta i dijeli je nadvoje. Kad taj šav popusti samo malo, ajme, puče glava. Sad ćemo mi to stezati i stezati, zupci će u šavu doći na svoje mjesto i bolovi će prestati.

68

Usporedo s glavoboljom, Jure je liječio zatvor. Kad nije pomogao puščani prah kuhan u vinu, dao mu je napitak od rakije, meda i jelove smole, pa je bolesniku bilo u želucu bolje. Odmah zatim boljitak se proširio i na glavu. Nastupi vrijeme svijetle, lepršave lijenosti, u kojoj strah pliva kao bijeli oblak na obzoru, ni vlažan, ni hladan, ni gradonosan, samo prisutan. Da li su kovači ostrugali rđu, da li su razmazali novi kalaj, od čega su i gradonosni oblaci na obzoru pobijeljeli, da li je Jure ponovo sastavio raširene šavove - nitko to ne može znati. Riječi ROB IZ RAME i dalje se kreću prostorom lubanje, ali ih više nitko onako bolno ne ukiva u kost. Kao zalutala jeka koja se sporo stišava, idu bezbolno od jedne do druge stijenke.

- Mati ja — rekao je Šimun sinu — koga taj nesretnik ima u Rami? Samo majku? Jao i pomagaj! A i ona mora da je stara. Sjećam se Safeta, ali se nje ne sjećam. Žene pokrivaju lica, pa ne znaš koliko im je godina niti ih pamtiš. Ali Safet ovoga dječaka nije mogao imati prije pedesete. I umro Safet, kažeš? Pitaj ga, kad oca nema, tko bi ga mogao otkupiti.

- Sad si prizdravio, Mesude — rekao je Mati ja čim je sišao u podrum. - Otac pita imaš li koga da te otkupi. On ne vjeruje da ti majka ima toliko novaca. I da znaš, otac za nas ne traži nikakvu dobit. Bio si sa mnom, čuo si i vidio sve, i kako sam te dobio, i koliko sam dužan za tebe. Kad bi ti netko mogao poslati dvadeset zlatnika, pa da mi ne budemo na šteti, i prosto ti bilo!

- Ćaća - izvještavao je Matija oca - roda ima, ali mu je rod nikakav, većinom sirotinja. Majka, kad bi prosja- kinja postala, više bi isprosila u prozorskoj čaršiji nego od rada dobila. Kaže još da su mnogi ljudi izginuli, mnogi zasužnjeni, bit će teško doći do novca i moći će ga se naći samo u bogatih. On ima jednog prijatelja, bogata bega u selu Kopčićima, zove se Sulejman Kopčić. Njemu bi, kaže, pisao kad bi pismo imao po komu poslati.

- Uzjaši Zekana i trkom u Sinj! Potraži fra Pavla i pitaj ide li tkogod ovih dana u Ramu. Netko će ići, oni tamo uvijek nekoga šalju, prerušena svećenika, uhodu,

69

trgovca. Ako sada nitko ne ide, neka mi javi kad će ići. I reci mu o čemu se radi. Reci: »Fra Pavle, što god ti rekao, znaj da ćaća ne želi da se po Rami priča: u Trilju kod Grabovaca u ropstvu umire naš čovjek.«

— Ćaća — rekao je Matija kad se vratio iz Sinja — fra Pavle kaže da od naših sada u Ramu nitko živ glavu ne smije pomoliti. Ali on čuje da trgovcu Mazzoccu dolazi otac Sain-age Mandića otkupiti sina. Sastat će se kod granične kule na Bilom Brigu, pa bi se, kaže, po Šain-agi pismo moglo poslati.

- Eto tebe, eto njega, imate vremena, on neka go­vori, ti sastavljaj.

(U pismu su Matijina objašnjenja o otkupu, a svi ukrasi i sve što nosi osjećanje potječe od Mesuda.)

Moj jarane, Sulejmane, pokaži se, ne krij lice, izbavi me iz tamnice!

Veledragi pozdrav od mene, Mesuda Zunića, sužnja nevoljnoga, mom dragom pobratimu Sulejman-beguk T nnr't’pii ... ujCui m z.nau uu oauj uupau vl-uac- m/VUlju.

Zarobi me jedna mletačka četa i pri podjeli plijena dade me Matiji Grabovcu i njegovoj družini, a oni me zatvo- riše u kletu tamnicu bez sunca i mjeseca. I ranjen sam i bolestan bio, i još sam, i nitko ne zna da li ću ikad sasvim ozdraviti. A ozdravim Ii ili ne ozdravim, Grabovci me imaju prodati vladi za galeota. Državi će dati porez od deset reala, a oni će dobiti oko dvadeset, jer mornarica u ratu i slabašna roba plaća najmanje trideset zlatnika. A ako me daju na otkup, Grabovci moraju državi platiti dvadeset reala. Zato je uvijek cijena roba dvaput veća na otkupu nego na tržnici galeota. Vlast od otkupa uzimlje veći porez da bi spriječila odljev robova, što bi uvećalo silu turske a umanjilo silu mletačke države.

Sužnju je kao sužnju, u mraku i na posnoj hrani, ali, koliko ih ide kao privremenih gospodara, Grabovci su dobri sa mnom, liječe me i ne drže strogo, kao što drugi robove čuvaju. Ucijenili su me sa trideset reala, toliko da porez plate i da pokriju svoje troškove, a sedam reala primili bi u darovima, vuni, mesu, brašnu. Nije mnogo

70

spram cijene drugih robova, ali za mene siromaha to je nedostižan novac.

Gledao sam ne bi li se našao tkogod da jamči za me. I u ovoj tuđinskoj zemlji ne nađe se nitko da uzme na se okove kojima sam okovan, a ja da, kao što drugi sužnji rade, odem u svoj kraj i da prosim od ulice do ulice, od odžaka do odžaka, pa da isprosim kleti otkup za svoju ubogu dušu i grešno tijelo. A da nekoga iz Rame zovem da tamnuje dok ja budem nosio prosjačku torbu, niti znam koga bih zvao, niti bi se našao tko bi na to pristao.

I nema kud ni kamo nego da se na jarana svoga obratim, na tebe, Sulejmane.

A sada te molim, moj brate i moj pobratime, jer se braća i junaci u nevolji poznaju, da me preporučiš ajanima, buljukbašama, kapetanima i ostalim čelebi­jama na krajini. Ako vam Bog da, pa uhvatite sužnja iz Cetine, da ga date za moju zamjenu. Ako ti ga vojska ne htjedne dati, ti ga za svoje pare kupi i pošalji ovamo vijest tko je, otkuda je, pa da se mijenjamo. Ako u tomu uspiješ, mnogo si uspio, jer kad se o zamjeni radi, država odustaje od poreza, pa otkup dođe upola manji.

Ako roba naći ne možeš, a novaca sam nemaš, moli one koji imaju u Kopčićima i u Prozoru da ti uzajme. Kad se vratim, sluga ću biti onomu tko je dao prilog za moj otkup, prodat ću sve svoje, ali ću se i tebi i njima odužiti.

Pozdravi babu svoga Rezul-bega, svog brata Hasana i svukoliku čeljad svoje poštovane kuće.

Moj jarane, Sulejmane, vodi brigu za me! Ne vodi je samo za se. Mislim, Suljo, na se.

15

Mati ja je dobio podsjetnicu od ureda za otkup robova i u njoj obavezu da javi je li Mesuda Zunića dao na otkup ili će ga voditi na makarsku tržnicu. U makarsku će luku, pisao je ured, petnaestog studenog uploviti galije, dovesti novac i kupce koji će pokupovati sve

71

zarobljenike, strpati ih na lađe, odvesti u rogozničku luku gdje brodovi zimuju, i tu ih učiti veslanju, da bi u proljeće mogli isploviti na pučinu i upustiti se u bitke s nevremenom i neprijateljem. Nitko Matiju, ni ured ovom podsjetnicom, ne požuruje, može on prijaviti da je rob otkupljen od rodbine i dan uoči kupoprodaje u Makarskoj, ma i nekoliko minuta prije tog čina, ali se ne smije dogoditi da rob nakon tog čina ne bude prodan na galiju niti bude otkupljen. Potrebe za galeotima su velike, pa je dužd izdao novu naredbu kao dopunu staroj: samo se muškim robom može platiti državi dio u ratnom plijenu; tek ako je u plijenu samo stoka, stvari, žene i djeca, državni se dio može plaćati drugim platež­nim sredstvima; a svako izigravanje propisa u vezi s robovima treba kažnjavati samo jednom kaznom — da se okuje na galiju krivac za izgubljenog roba.

- Nije ovo trebalo mojoj kući - rekao je Šimun Grabovac.

Kad su se cijepala drva za zimu, vrata Zunićeve tamnice morala su biti otvorena jer su se u nju unosile cjepanice i slagale pored hrpe ugljena, da posluže za ogrjev na ognjištu, a još više za tiganj, bude li potrebno. Zuniću su noge vezali dužim konopom koji mu pri sitnim koracima nije smetao, zapovjedili mu da unosi cjepanice i podsjetili ga da se iz dvorišta ne smije udaljiti ni koraka.

Tragom što ga je ostavio za sobom kad je prvi put pošao iz podruma po drva do mjesta gdje su Šimun i sinovi mu cijepali, vraćao se toliko točno da ni gazio nije drugdje nego u otiske svojih stopala na vlažnoj zemlji, sve da mu ne bi prigovorili kako prekoračuje zadane međe kretanja. Matija je prvi zapazio kako rob ni za dlaku ne želi odstupiti s dopuštene staze, pa reče ocu i braći, a oni prasnuše u smijeh. Kad se pak Mesud dosjetio čemu se smiju, i sam se nasmijao osjećajući veselost Grabovaca kao nagradu za svoju poslušnost. Pa, i bio je za to nagrađen. ,

- Nije ovo trebalo mojoj kući - rekao je Šimun kad se pred večer, pošto je za Zunićem zatvorio podrumska

72

vrata, njegovom stazom uputio prema kovačnici, u na­mjeri da pogasi vatru u tignju.

Otkako su spremali drva za zimu, Zunić je svaki dan napuštao tamnicu, nekoliko je puta išao i u polje, kopati ozime usjeve, ali je najviše radio u dvorištu ili je u kovačnici nadimao mijeh i pridržavao konje pri potkiva- nju. Nije imao snage da na silu hvata konja za prednju nogu, podigne je i prisili ga da se na tri ukipi, nije konje mogao obarati na zemlju kao što su mogli Grabovčevi sinovi, ali je posjedovao tajno djelovanje na konje. I najljući, onaj za koga kažu da bije i ujeda, u njegovoj bi se prisutnosti smirio. Niti bi se ritao, niti grizao. Tresao bi se kao u groznici i njištao nešto glasnije nego što diše pri vuči na usponima, dok bi mu on podizao nogu i zvao Simuna da dođe, dlijetom očisti kopito i pripremi ležaj za potkovu.

Mesud Zunić bijaše pitomo čeljade. Onako poletan, rumenih obraza, bolesnih očiju, sitne kosti i mršava tijela, ostavljao je dojam čovjeka koji ni travku kraj puta bez potrebe neće zgaziti, koji se nudi da pomogne i koji se trudi da dade potpun odgovor ako ga se nešto pita. Kad bi ujutro krenuli na posao, Grabovci nisu mogli a da sobom ne povedu Mesuda, čak i kad ne bi imao što raditi. Navikli su se na njegovu prisutnost, na njegove priče o Rami i opsadi Sinja, i na njegovu poslušnost: donesi ono, prihvati ovo. I nisu ga drukčije zvali nego »naš Mesud«. Govorili su, zovni našeg Me­suda, otvori vrata našem Mesudu, zatvori podrum za našim Mesudom. I kad se činilo da se Mesud zauvijek s njima saživio, Simun ponovo reče:

- Na stranu šala, Mesude, ali ti mojoj kući nisi bio potreban. Tko mi te je dao, za zlo mi te je dao.

Mesud je oborio pogled zemlji, bez riječi, kao da traži oprost što je svojom nazočnošću ugrozio sigurnost Gra- bovčeve kuće. Kao da je sam krivac što su ga zarobili, i kao da će sam biti kriv što će ga prodati na galiju, a ove što su ga liječili i hranili baciti u svako zlo i neimaštinu. Kao da je sam skrivio što iz Rame ne dolazi odgovor na

73

pismo. Ali, da bi što rekao - ništa, šutio je sve dok mu Simun nije kazao:

- A sad, što si ti tomu kriv! Možda se ipak tkogod iz Rame odazove. Valja da se nadaš sve dok ti vesla ne ture u ruke, pa i kad budeš lancima prikovan za veslačku klupu, čovjek se i s galije može otkupiti.

Iz te postiđenosti rodio se Mesudov prijedlog da Grabovci zaištu dva puta veći otkup nego što ga sada traže, šezdeset zlatnika u novcu i dvadeset u darovima, ali neka ga na vjeru puste, bez jamca, da ode u Bosnu, da luta od sela do sela, od grada do grada, da nosi vezano uže oko vrata, znak ropstva, i da u dobrih ljudi moli milostinju za otkup, kao što su mnogi činili i sada čine. Taj prijedlog klijao je u njemu od prvog stida, otkako je vidio da se Šimun kao i on brine hoće li se iz Rame javiti taj Sulejman-beg Kopčić. Onda je klijao, a sada se, kad ih od puta u Makarsku ne dijeli više od dvadesetak dana i kad je u Grabovcima gotovo poko­pana nada u pomoć iz Rame, usudio izgovoriti tu drskost. Pogotovo kad ga je i samog nagrizla sumnja da je beg iz bogatog plemena Kopčića njemu, siromahu iz Varvare, išta više bio od poznanika, onakvog kakav je općenito poznat čovjek u očima neznatnih ljudi, koji misle da ih je moćnik primio za svoje prijatelje čim ih je potapšao po ramenu i svrstao u red svojih obožavatelja. Mislio je: »Ako su Grabovci dobri ljudi i skloni mi vjerovati, a ja jesam spreman da vjeru održim, što ne bismo, kad nam nitko sa strane neće da pomogne, sami među sobom sklopili vjeru, ja se oslobodio ropstva, a oni čudnovatog straha da im donosim nesreću u obi­telj?«

— Na vjeru, kažeš - reče Šimun bez uzbuđenja, kao da je o tomu danima razmišljao. - Pa, moglo bi se i na vjeru kad bih znao da u tebi vjere ima.

Time kao da je taknuo Mesuda u žilu kucavicu, upalio suhu travu, razgorio klačinu, sve se u njemu zapalilo, sve je iz njega poteklo da dokaže kako je on čovjek dosto­jan povjerenja i kako će kao stijena stajati iza zadane

74

riječi. Pa, što on čini od početka - od trenutka kad su ga zarobili, kad su ga Matiji dali na prodaju, kad su mu dopustili da radi u kovačnici — što drugo čini nego dokazuje da je častan čovjek, da će dobročinstvo vratiti dobročinstvom, da će svojim zajmodavcima biti zahva­lan dužnik do groba, da će se ropstva osloboditi proš­njom otkupa, ali da će do smrti ostati rob Grabovcima, da će im pomagati i preko mjere i preko vjere, da će Boga moliti za njihovu dušu, da će svakomu po Rami pričati kakvi su ljudi Grabovci, da će im zvijezde i mjesec skinuti s neba i objesiti im na stup u dvorištu, neka im svijetle noću a danju svjetlaju obraz pred ljudima. Sve će on to učiniti i još trostruko preko toga, ako mu vjeru poklone i vjeru od njega prime, pa ga otpreme preko Kamešnice.

Mesud je mislio da ih je potrebno riječima nagovoriti da mu vjeruju, a Šimun mu je dokazivao da u povjere­nju nije sve, da je to tek sitan dio, jadan, nikakav ulog. Iza brda se krije toliko toga što ga uvjerava da Zuniću ne smije vjerovati, iako je čvrsto uvjeren da je pošten čovjek, jer u ovakvim prilikama pošten čovjek iznevjerit će isto kao i nepošten. Stvari su toliko zamršene da se nikomu ne smije vjerovati, čak ni sebi samomu, jer u zamršenim zgodama, kad nam prijeti velik gubitak i opasnost po život, i sebe same zatječemo u nevjeri prema onomu u što smo se do jučer kleli.

Grabovac je pamtio kako su ga učili zakletvi, a druk­čije nisu učili ni Zunića. Premda su različitih vjera, žive u istom podneblju, što je dovoljno da se u međusobnom odnosu drže istih ili sličnih pravila igre, jer se drukčije ne bi održali ni u životu ni u susjedstvu. A nauk o zakletvi kaže:

U potpunosti je dužan ispuniti svoju zakletvu onaj koji se nalazio u suzanjstvu među nevjernicima i dao im zakletvu da će se, ako mu dopuste da ode u svoju zemlju, vratiti otuda i donijeti novac za otkup, jer bi se u suprotnom pred nevjernicima pokazao kao čovjek bez časne riječi i time na svoj vjerozakon bacio ljagu.

75

Ali, za onoga tko od toga odstupi, postoji i oprost, pred Bogom ako smo mu to dali znati kad smo ga pri zakletvi zvali za svjedoka, i pred ljudima ako im se rastumači kakvu smo zakletvu položili:

Ako si se zakleo samo ustima, samo riječju, a u srcu nisi odlučio učiniti ono u što se kuneš, dapače, odlučio si učiniti obrnuto, zakletva ni pred ljudima ni pred Bogom nema značenja jer si je donio pod prisilom nevjernika. Preostaje ti da nekim milodarom, molitvom ili postom okaješ grijehe što si na lažnu zakletvu zvao Boga za svjedoka. On nikomu za laž ne svjedoči, pa je nedopu­stivo da si »uzeo u isprazno ime Njegovo«.

Ništa u Mesudovu ponašanju Šimuna nije priječilo da mu pokloni vjeru. Činilo se kako se taj neće poslužiti isprikom da se pred nevjernicima kleo samo na riječima. Ali, da li će taj siromašni, po svemu slabašan i nejuna- čan čovjek, moći isprositi tolik novac, neće li ga u tomu netko spriječiti ili nagovoriti da odustane od nemogu­ćeg? Kad se vjera zadaje, nije dovoljna samo iskrenost da ćeš ispuniti zadano obećanje, potrebna je i snaga da ćeš obećano izvršiti.

Kad bi se radilo o dobiti, neka ga voda hladna nosi: skupi li otkup, dobitka će biti; ne skupi li ga, neće biti ni štete. Međutim, radi se o dugu. I to komu? Državi. Odmagli li Zunić ili ga mrak proguta, Šimun će biti prisiljen da u ovoj gladnoj godini proda sve ovce, sve konje, sve volove, da bi platio kaznu za odbjeglog roba. Ne bude li u ovoj oskudici imao tko kupiti, morat će za roba dati jednog od sinova. Tko kaže samo toliko? Možda i dva sina ako se državi svidi, ako bude i dalje ratovala ovdje i preko mora.

- Povjeruj mi, gazda - molio je Mesud ganut nad svojom nesrećom da ga svi drže dobrim, ali mu nitko ne pruža ruku spasenja, uvjeren da će povjerenje isprositi bude li upornije i umiljatije prosio.

76

Izgubljen u tuđini, zaboravljen od roda i prijatelja - ostao je sam. Jedino što je imao bio je njegov vlastiti život, trenutno najugroženije njegovo vlasništvo, toliko ugroženo da više i nije njegovo, da je odavno otuđeno. Nitko njemu ne brani uzdahnuti: »Ej, moj živote«, ali taj njegov život više nije njegov. Što je onda njegovo, bolje kazano, ima li ičega njegova na ovom svijetu? Ima, duša Mesuda Zunića. Nju mu ne mogu odnijeti kao tijelo. A ona je umiljata, njoj je strana nevjera, ona je harna, ona će znati podnijeti žrtve i platiti svoj dug. Samo kad bi joj se na nekoliko mjeseci posudilo to tuđe tijelo, u komu živi i bez koga ne može, da s njim ode u Ramu, objesi mu konop o vrat, prebaci preko njega torbu i zareda od odžaka do odžaka.

Polagano i strpljivo, onako uz rad, sad ovo, sad ono, iz dana u dan, a sve bliže danu odlaska u Makarsku, Šimun mu je tumačio poreznu politiku države vezanu uz ratni plijen. Je li rat, mletačka država potiče pljačkaške pohode, jer drži da je hrvatski narod gramzljiv, da će za plijenom i preko brda i preko dolova. A da bi namirila ono što daje u obliku vojničkog kruha, olova i baruta, od zaplijenjenih dobara uzima, kako kad, ali uvijek više od polovice, pa je izdržavanje vojske ne stoji gotovo ništa. Robove koji mogu platiti visoku otkupninu država uzima sebi, a jadnike koje nema tko otkupiti, jer nema čime, daje vojnicima i sama ih od njih otkupljuje po većoj cijeni nego što ih njihov rod može otkupiti. Tako sprečava da se robovi vraćaju kućama, s jedne strane, a s druge, raspaljuje maštu o lakoj zaradi na hvatanju i prodaji robova. Ako bi se u onomu komu je rob dodije­ljen kao plijen pojavila sućut, pa roba pustio kući za ništa ili za male novce, država pokreće kaznene mjere: ako se dokaže da je roba pustio na vjeru, a ovaj ga iznevjerio, plaća kaznu u novcu; ako se dokaže da je s njim bio u dogovoru, sklopio pobratimstvo ili neki drugi tajni savez, taj će ili sam ići ili nekoga iz svoje kuće poslati na galiju onoliko godina koliko bude trajao rat. Država tako priječi milosrđe i dogovor među ljudima

77

bez svoga posredovanja, pa više od ičega kažnjava do­brotu i popustljivost pred ljudskim nevoljama.

I kad je to tako, što ga Zunić ne shvati? Da je do Šimuna, davno bi on bio u Varvari. Ali, nad obojicom stoji treći koji ih sili da jedan drugoga gaze i da se mrze bez milosti. Neka Zunić ne misli da je taj treći Ljubavar ili Glibavac zvan Grimani! On je i sam tvorevina sile koja nad njim bdi. I neka Zunić ne misli da je Šimun Grabovac čitav život samo lemeše kovao i sjekire kalio, kovao je on i dolazak ovoga naroda u Cetinu, pa zna kako neke stvari stoje.

- Ne bacaj, Mesude, sve na moju dušu. Koliko je na njoj tereta, mazga ga ne bi izdržala!

Onoga trenutka kad je dodijeljen Matiji - nastavljao je Šimun s dokazima svoje nemoći - njega su ubilježili u knjigu koju čuva ured za prikupljanje poreza u Splitu, pa je više u njenoj nego u Matijinoj vlasti. Dođe li otkup, Šimun će to prijaviti financijskom uredu, platiti im porez, a oni će mu dati putnu ispravu za Mesuda. Može i drukčije, da otkup ne dođe, da Šimun plati dvadeset reala svoga novca i dobije graničnu propu­snicu. Ali, da gospodar pusti Mesuda na vjeru, bez plaćenog poreza bilježniku financijskog ureda i bez putne isprave, većeg zla sebi i Mesudu ne bi mogao napraviti. Šimuna će uhititi i izvesti pred prijeki sud, odnosno Mati ju, što je isto, a Mesuda, kao kontrabandu koja se zagubila, ima pravo svatko ubiti, za što dobiva nagradu u iznosu od pet posto trenutne cijene roba. Malo za mrtva čovjeka, ali neka Mesud ne misli da se i na tako mršavu lovinu ne puca čim se pojavi na nišanu.

A da se slučajno činovnici financijskog ureda ne bi ulijenili, za njih je predviđena visoka novčana kazna i gubitak službe ako se rob pod njihovom nadležnošću bilo kako zagubi.

— Tako su, moj Mesude, kliješta u koja si ukliješten čvrsto u šakama vlasti, koja je daleko od nas kad treba da je nešto molimo, a vrlo blizu nama kad joj nešto uskraćujemo.

78

16

Bližio se dan prodaje robova, a nebo se poslije dvo­dnevnih kiša izvedrilo. Pokazao se umiven mlađak koji je svake večeri na zapadnom nebosklonu bivao koplje više nego prethodnog sumraka. Nije bilo svejedno po kakvu će vremenu Matija u Makarsku, dva dana se donde putuje; nije bilo svejedno kakvo će vrijeme vla­dati na dan pazara, trguje se pod vedrim nebom; a najmanje je nevažno hoće li na povratku konji pod teretom kisnuti ili će kroz opasne klance gaziti po smrz­nutoj zemlji.

Zato bi Šimun svake večeri stao nasred dvorišta, zabacio glavu i promatrao nebeska tijela. Jedanaestog studenog ugledao je oko mjeseca magličast kolobar koji se, kao raspukao obruč, otvorio prema Dinari, pa je radosno zaključio da će vrijeme biti burno. Kad je odmah zatim pogledao zvijezde i vidio da titraju i iskre, da ne miruju kao mrtva svjetla na gluhom nebu, da su raspjevane kao varnice, znao je da će buru pratiti studen i da bar pet narednih dana s mora neće nagrnuti oblaci, prosuti po hladnoj zemlji kišu i izazvati poledicu. Suho i studeno vrijeme najbolje je što se u ovo doba godine od neba može dobiti.

Dvanaestoga, nešto prije sunčeva zalaska, u Trilj su ušla tri brata Brnasovića - Grgur, Andrija i Štipan - vodeći sa sobom tri roba - Arslana, Musu i Salkana - koje su u štali gostioničara Napuljuna vezali užadima i zatvorili zajedno s konjima, a oni otišli bančiti u gostio­nicu i za tri sata pojeli tri pečena pijevca i popili šest litara vina, legli pod stolove mrtvi pijani, tu ostali do jutra, neprobuđeni, čak ni onda kad je, uz priličnu buku, bježeći od mraka i utvara, u krčmu upao Ilija Piplica iz Bajagića, koji je sa sobom vodio mazgu i na njoj vezana svoga roba Beču, mrka čovjeka koji se smijao strahu svoga gospodara.

Tako nasmijan, na mazgi, ujahao je u gostionicu. Dočekao ih je Napuljun povicima na hrvatsko-talijan­skom galimatijašu, da vrag nosi Piplicu, njegov strah,

79

njegovu mazgu i njegova roba Beču! Što su navalili, hoće li mu usmrditi kuću! Kao da joj nije dosta što su je usmrdila tri Bmasovića, koje ne može na silu izbaciti jer se ritaju i prijete noževima, niti ih može same ostaviti u krčmi da prenoće. Možda su se pritajili, pa će ga okrašti. Sigurno su se pritajili! Tko je vidio da se čovjek tako oprasi samo od dvolitraša! Toga u ankonskoj marki, otkuda je Napuljun, nema. Tamo i četiri izliju u se, pa svejedno poigravaju na jednoj nozi.

Pošto je mazgu izveo na dvorište i ular ispružio od nje do kućnih vrata, vezao ga za svoju ruku i trzao rukom svaki čas da vidi je li na vezu, Piplica se skupio uza zid nasuprot okovanom Beči i, tonući povremeno u san, tješio krčmara da se strpi do sutra. - Novi dan - govorio mu je - nova navaka. - Samo što Talijan nije znao značenje riječi navaka, pa mu je Piplica ponavljao: - Sreća, sreća, čovječe! - Uzalud, premda je u Trilj po sreću došao, Napuljun među ovim ljudima nije vidio ni njena skuta. Najmanje se mogao nadati da će je pored Bmasovića zagrliti u prvoj zori.

Zle su mu se slutnje obistinile. Kad je sutradan od njih zatražio da plate pijevce, vino i prenoćište, rekli su mu da nemaju ni groša, ali će imati i zlatnike kad se budu vraćali iz Makarske. Neka Napuljun zapiše dug u svoju knjigu, oni će na dvadeset gazeta i tri libra duga platiti priđe pet gazeta, neka krčmar pamti kad su kod njega kupovali i lumpovali Grgur, Andrija i Štipan Brnasović.

- Od mehane do mehane liječim bolnom srcu rane - pjevao je Andrija, najniži ali najjači Brnasović, uskačući u sedlo brzo i spretno, kao osica na cvjetni tučak.

I Piplica se žurio da usjedne u samar i za samar veže Beču, da ne zakasni za bijesnim Bmasovićima jer je odlučio pošto-poto putovati s tim odvažnim momcima. Bili su velikodušni prema njemu: kako u krčmi ništa nije potrošio, osim što je prenoćio na podu, njegov dug od dva libra pridodali su svojoj veresiji. Kad su mu platili trošak, i branit će ga ako ustreba.

80

- Kreni za njima i putujte zajedno - rekao je Šimun sinu. - Nisu baš cvijeće od ljudi, ali po onomu što su tu uradili, ne može se tvrditi ni da su loši. A ako su ti Brnasovići i loši ljudi, ne moraš i ti uz njih postati zao. Čovjek putuje sa svakom rđom. Ne znači da su zbog takva druženja ljudi postali rđaviji.

Dva starija Šimunova sina opremiše na put mazgu Mrvicu. Osamarili su je i natovarili na nju dvije vreće djeteline, a među njih su složili šest praznih vreća za žito. Mesud ih je pogledao što rade, i upitao se što će te brašnene vreće. Sjetio se nerodice koja je ljetos opšetala Cetinom, i sve mu je bilo jasno.

Njega i kobilu Sušu, ostarjelo živinče, opremio je Šimun. Mesudu je na jednu i na drugu nogu stavio željeznu grivnu od bačvina obruča, pa ih ispod Šušina trbuha spojio lancem, uspravio se i rekao jahaču da je to najbezbolnije vezivanje koje je kao kovač mogao smi­sliti. Lanac se među grivnama može skraćivati kad je rob na nogama, i produžavati kad je na konju. Samo se mora čvrsto držati u sedlu. Posrne li Šuša ili se on iskrene, padat će glavom prema zemlji, jer se lanac, provučen ispod konjskog trbuha, neće lako prekinuti. Na ruke mu je stavio laneno putilo sa dva pedlja dugač­kim užetom, pa će sam upravljati Šušom. U drugim prilikama, rekao je Šimun, učinio bi za njega i više, u ovoj ne može nego ga vezati tako da ne pobjegne, ako bježati pokuša, i da mu putovanje bude lagodnije. A to, Mesud će priznati, nije lako postići. Uručio mu je uzde, udario dlanom Šušu po sapi i ona, kao stara bracera, krenu prema nadsvođenoj kapiji Saliha Zulalije.

Gazila je smrznuto blato koje je rskalo kao pijesak, i nosila na sebi roba u laganoj odjeći, onoj u kojoj je pošao na vojnu. Smrznut će se, pomislio je Šimun. Naredio je jednom od starijih sinova da ode u kovač- nicu, tamo je u škrinji gunj pokojnog oca podstavljen janjećim krznom. Kad su palili pokojnikovu odjeću, nisu ga htjeli spaliti misleći da će siromahu dobro doći. Do danas se ne nađe prosjak, ili se prosjak našao ali se gunja nitko ne sjeti. Uostalom, odjeću mrtvaca katkad

6 Duše robova 81

ni prosjaci neće. Kad je sin donio gunj, Šimun ga raskrili i nabaci Mesudu na pleća poprativši darivanje napome­nom da će mu služiti na putu, a još više na veslačkoj klupi, jer se u njemu može i kisnuti i spavati.

Prije nego će Šuša stupiti pod nadsvođena vrata, a on se sagnuti da glavom ne udari u svod, Mesud zamoli Šimuna Grabovca da mu dojavi u Makarsku ako za ova dva dana, dok oni budu na putu, stigne poruka od Sulejman-bega Kopčića. Stigne li, rekao je Grabovac, on će je glavom donijeti ili će iz Sinja poruku donijeti golub listonoša koji fratrima prenosi poštu.

Putnici su se držali Šimunova savjeta da ne lome vrat od žurbe, i polaganim će hodom stići Brnasoviće, najda­lje do Ugljana, jer Brnasovići svoje robove gone pješice a sami jašu, pa se sporo kreću. Put do Čaporica je uzak, usječen u kanjon Cetine, pa su malo gdje mogli jahati uporedo, ali jašući i jedan za drugim na razmaku koliko je duga Mrvica, mogli su se čuti i tiho govoreći.

Pretežno je Mesud pričao, ali je teško reći je li razgovarao s Matiinm ili sam sa sobom.

17

Stalno se navraćao na nekoga Sadrudina Kapetano- vića, prozorskog papučara. Ne muža podložna ženama, nego vlasnika radionice za izradu papuča i nanula. Sve su zgode koje je Mesud pričao bile o njemu.

Mislio je da je izvorište njegova stradanja u prozor­skoj čaršiji, u onom dućanu od jelovih dasaka gdje ga je dočekivao Sadrudin i podučavao što smije, što ne smije, a njemu je ta poduka mnogo značila jer u čaršiji za siromašna momka iz Varvare nitko nije mario. Taj Sadrudin mu se sada činio zlim duhom, a istina je da nije bio ni prije svetac ni sada zloduh. Bio je čovjek koji je mudrost izabrao kao struku u kojoj će se istaknuti. Kako to biva u malim mjestima, gdje se mudrost nema sa čime ni sa kime uspoređivati, prije pameti i prije znanja, Sadrudinu su trebali lakovjerni ljudi koji će povjerovati da je on nesvakidašnji čovjek.

82

Mesud je svu krivnju za svoju nesreću svaljivao na Sadrudina: da njegovog poganog jezika nije bilo, on sada ne bi gazio stazu pored Cetine. Kao da je Mesud, ili bilo koji zavedan čovjek, imao pravo na lakovjernost! Kao da su ljudi s duševnim stanjem koje prethodi zavođenju nevini, a zavodnik ravan oskrvnitelju!

Mesud ne zna koliko je Sadrudin poznavao Kur’an da su ga u pohodu na Sinj zadužili da za vrijeme juriša pjeva odgovarajuće ajete. On sam je tvrdio da zna sve, da je neimenovani hafis. Vjerojatno u vojsci nije znao nitko bolje od njega, ali da je znao čitavu knjigu naizust, teško je povjerovati. Kao papučar, bio je neradišan čovjek i neradišnost ga je tjerala na učenje. Takva pobuda za prihvaćanje knjige ne vodi velikom znanju, ako se znanjem ne smatra i veliko opsjenarstvo. Još manje bilo mu je vjerovati da knjigu od korica do korica umije istumačiti na našem jeziku. Ali, nema sumnje da je ponešto iz knjige i znao naizust i razumio što znači.

Dok se jurišalo na opkope iza kojih su se utvrdili mještani sela Otoka, čije je selo zbilja otok na Cetini, strašno se ginulo. Prije nego što se priđe zemljanom nasipu, trebalo je pregaziti rijeku, koja se, doduše, pretvorila u plitak gaz, ali i plitka i duboka voda najgori su od svih brisanih prostora. Sadrudin se smjestio u šibi ju vrbova panja, istina, izložen vatri s meteriza, ali sasvim na kraju dometa puščanih zrna. I dok su vojnici padali u rijeku, stvarajući nasip od leševa, preko koga će u trećem jurišu živi pretrčati ne okvasivši opanke, Sa­drudin je pjevušio uvijek iste riječi.

Nakon bitke upita ga Mesud što pjeva uvijek iste ajete. Ne pjeva on isto, kako se Mesudu čini, nego govori više puta ono što je važno ponavljati do besko­načnosti. A što je to u jurišu, kad se najluđe gine, tako važno čuti? I Sadrudin je tumačio: ljudi vole žene, vole sinove i lijepe konje, njive i usjeve, u svemu tomu može se uživati, a užitak je dopušteno dobro ovoga svijeta. A kad jurišaš, moraš znati: ako pobijediš, sve ćeš to dobro uživati na ovom svijetu; ako pogineš, dobit ćeš ih u prekogrobnomu. Sveta objava kaže da bogobojazni

6* 83

imaju kod svoga gospodara bašče kroz koje teku rijeke, ledine na kojima će se vječno šetati, na ledinama čiste žene u prozirnoj svili. Kad jednako dobivaš, ostao živ ili poginuo, što onda ne bi jurišao?

Iza prvih pješačkih redova, Sadrudin je iste ajete zapijevao i dok su se strminom Borićevca uspinjali pod načete zidine Sinja. Pjevao ih je upornije i glasnije nego kod Otoka, a i prilika je bila značajnija. Juriš je trajao neprestance tri sata, ginulo se masovnije nego na rijeci, jer je napadalo više ljudi. A branioci su se branili kamenjem, vrelim uljem i vodom, rastaljenom smolom, sabljom i kopljima. Zidovi visoki, strmina pod njima velika, pa ni leševi, kojih je bilo kao snoplja na gumnu, nisu ničemu služiii, dapače, smetali su. Pali bi, grčili se u samrtnim trzajima i kotrljali niz pješčanu kosinu brijega obrasla niskim pelinom i bunikom.

Ipak, napadači su uporno napadali dok se Arbanasi ne pobuniše protiv paše. Rekli su: nas već treći sat konjima s leđa tjera da jurišamo, a janjičare je poredao oko svoga šatora da ga čuvaju i nas gledaju. Nećemo, pašo, da našu krv prolijevaš, a svoju čuvaš. Napustiše jurišanje i odoše prema Hanu i mostu na Cetini.

U sveopćoj bježaniji koja nastupi u toku noći, jer su se u bijeg dali i drugi odredi misleći da su opkoljeni kad su po okolnim brdima planule mnogobrojne vatre, ra­njeni i bolesni Zunić, čučeći za grmom, vidio je Sadru- dina Kapetanovića kako hitro promiče prema Hanu, kamo su svi bježali. Zamolio ga je za pomoć. Sadrudin mu uzvrati pitanjem tko je on da među stotinama bes­pomoćnih njemu samom pomaže. Videći da mu neće priskočiti u pomoć, Mesud viknu:

— Sadrudine, pod tvrđavom ti je, među leševima, ostao velik dobitak. Vrati se po njega.

— Kako to misliš?— Lijepo, kad dobitak nisi mogao imati osvajanjem,

možeš ga dobiti ako se vratiš i pogineš.Sadrudin mu je rekao da je obična budala. Ono što je

on pjevao, nije on sebi pjevao, nego Mesudu i ostalima.

84

Sadrudinovo je da poučava, a njihovo da slušaju. Kad nisu htjeli slušati, ode papučar kući.

Nije baš sigurno da je Sadrudin bio srž vjere kakva je u Božjoj objavi. Ali, da je znao srž politike, više je nego sigurno.

Mesud je bio gorljiv pripovjedač i pouzdan svjedok zbivanja koja su se redala za opsade Sinja, ali se činilo da lagano podliježe želji svoga gospodara, pa pomalo izdaje i sebe i svoje. To da u ropstvu neke događaje vidi drukčije nego što bi ih vidio da je ostao slobodan i na svojoj strani, događa se svakom čovjeku kad mu s očiju spadnu mrene što ih stavljaju nezaobilazni Sadrudini. Valja li u cijelosti povjerovati njegovim pričama? Čov­jek je slab pred iskušenjem laži kad se ona u teškoćama javlja kao jedini put prema spasu. Otpor se svodi na nastojanje da se polazi od istine, da laž ne bude sasvim lažna, da bude, recimo, nakićena istina. Tako je nado­mak Ugljanima pričao o ženi koja se noć uoči bitke šetala po zidinama grada.

Oni su, misli na logor napadača, rano pozaspali i u šaptu se probudili nešto iza pola noći. Prišuljali su se na polazne položaje i tu polegli čekajući zoru, kad će paša dati znak za opći juriš. Bilo je dugo do svitanja, mogli su i usnuti, ali ih je malo zaspalo. Gledali su uz strminu okomita brijega dok im pogled ne privuče krunište zupčastih zidova i kula. Po kruništu je hodala žena.

U njenu zaleđu, tamo na zapadu otkuda nikad ne sviće, pojavilo se svjetlo kao danje i stvorilo pozadinu na kojoj se jasno ocrtala ženina silueta. Činilo se da ne hoda, nego da plovi, jer joj se tijelo nije gibalo kao što se tijelo u hodu giba.

Pitali su Sadrudina da im kao znalac protumači to viđenje. Rekao im je da ne brinu, neprijatelj ih plaši nekim pehlivanstvom. Ništa lakše nego noću negdje u pozadini smisliti vatru, a u prvi plan istaknuti sjenku.

Podsjetili su Sadrudina na ženino lice: kad hoda zidom koji je pred njima, vide joj lice crno kao tama; a kad prolazi s onu stranu grada, pa joj je lice okrenuto unutrašnjosti tvrđave i ljudima u njoj, lice joj je bijelo i

85

rumeno. Kako Sadrudin tumači tu pojavu? On ne misli da su to loši predznaci. Za pravovjerne nema loših predznaka, nebo je na njihovoj strani. Istina, tumačio je Sadrudin ono što su svi znali, da će na sudnjem danu Bog obilježiti pravedne od nepravednih tako da će pravedni imati bijelo lice a nepravedni crno kao ugljen, i da se, sljedbeno takvom obilježavanju, sva crna zname­nja tumače kao nepovoljna, a bijela i crvena kao po­voljna.

Sutradan, u sumanutoj bježaniji niz Borićevac, kad su Arbanasi izrazili neposluh pa se preostalim odredima žurilo da krenu za njima, neki Vakija zovnu Sadrudina i reče mu da noćas nije bio dobar tumač znakova.

- Mirjam, majka proroka Ise, sinoć nam je doista crnim obrazom predskazivala crn dan i crn obraz u njemu.

— Ne sinoć i ne noćas, dripče - rekao je Sadrudin - nego od maloprije, otkako oni zlikovci okrenuše leđa a vi ih kukavički slijedite.

Kad vođe proteknu bolje dane, a njihovo se proroš- tvo ne ispuni, nisu krivi oni nego njihovi podanici koji divno proroštvo ne znadoše ostvariti.

18

Kako su sami namjeravali na Zadvarje, bojali su se da će Brnasovići kod Blata prijeći most na Cetini i preko Gata otići u Omiš, pa se više neće sresti prije Makarske. Zato se Matija požuri. Kad su kod Smoljanovića kuća, nešto prije Blata, sustigli Iliju Piplicu, on im reče da Brnasovići neće na Gata, noćit će u Zadvarju, a žure se da bi stigli prije noći i mogli što duže terevenčiti. Matija onda uspori onako kako je mogao hodati Piplica i njegov rob Bećo, a oni su se zbilja kretali polako.

To što Beči nije dopuštao da jaše mazgu, može se razumjeti: roba koji će prekosutra biti prodan nitko ne štedi. Ali što sam nije jahao, to je već čudno. Kad ga Matija upita za razlog, odgovori da je na povratku

86

namjerava pretovariti, pa želi da do Makarske dođe što čilija. A nije da mazgu ne jaše, nego je ne jaše čitavim putem.

Kad je put kamenit ili posut oštrim šljunkom, što reže i potplate i nepotkovana kopita, Piplica bi zastao, izuo stare nazuvke i obuo nove opanke, pa se smjestio mazgi u samar; a kad bi naišao put ravan, kroz polja ili preko ledina, kakvog je bilo više nego kamenitog jer je birao pitoma prodolja, Piplica bi sjahao, izuo nove opanke i stavio ih u torbu, a ponovo obuo nazuvke, debele bječve od vune i kostrijeti čija su stopala podšivena s nekoliko slojeva kozjih koža, od kojih su se dva bila već raspala i vijala oko nogu kao da je za obuću prionulo lišće. Kad god je Piplica sjahivao ili uzjahivao, mijenjajući obuću, njegov se rob, inače miran i zamišljen čovjek, prezirno smiješio. Piplica se na porugu nijemog roba nije nimalo ljutio. Naprotiv, strpljivo ga je podučavao. Kako ne valja biti rastrošan, kako i bogati i siromašni moraju biti čuvarni ljudi; kako su siromašni siromasi jer je netko u njihovu rodu, kao u Pipličinu djed, bio raspikuća, ili su sami rasipni; a kako su bogati bogataši jer su s koljena na koljeno u porodici živjeli ljudi što slažu zrno do zrna i kamen na kamen, pa imaju i dvore i pogače u njima. A što se njegova preobuvanja tiče, to je bar jasno: tko se staroga ne nanosi, novoga se neće naderati. Da bi na sebi što duže imao nove opanke, kojima je na potpla­tima još neobrijana volovska dlaka, mora što više derati stare nazuvače, mora ih krpati i potkrpljati. Bećo ga nije razumio. Ni njegove riječi koje su mu bile strane, ni njegov život koji nije mogao sagledati iz okova, pa se i dalje smiješio kao čovjek koji svojim mjerilima važe tuđe postupke i smatra da su neobični.

Kako o mazgi i opancima, tako je Piplica govorio i o svom Beči: on je stvar što se po milosti Providnosti posjeduje i prema kojoj treba postupati obzirno, paziti da je ne izgubiš, njegovati da je ne pokvariš, okrepom i poštedom učiniti je što vrednijom i što trajnijom. Davao mu je komade prosova kruha u vrijeme užine i ručka, pitao da li je žedan, ali teško da je razumijevao ili da je

87

htio razumjeti kako je Beći pri duši, kako doživljava svoju sudbinu, što misli i čemu se nada. Istina, Bećo je govorio jezikom koji nitko nije razumio, pa se nisu mogli povjeriti jedan drugomu, bio je iz daleka i nepoz­nata kraja, pa ni o kakvom otkupu nije moglo biti riječi. Sve se to može smatrati preprekom za prisnije općenje između roba i gospodara. Ali, kad je Piplica vidio kako Matija i Mesud razgovaraju kao da su susjedi, upita Matiju vodi li na tržnicu stričeva sina ili turskog vojnika. Matija reče da bi i Piplica s Bečom pričao o svemu i svačemu kad bi Bećo znao hrvatski: zid pokraj zida šuti, čovjek pored čovjeka ne može.

Bit će da je tako. Ipak, Piplica nije Beču doživljavao kao čovjeka, pa m kad je prema njemu ljudski postu­pao. Izražavao je taj protuslovni odnos ovako: »Ja nisam kriv što je on zarobljen, ni što će biti prodan, to mu je sudbina kojoj je i sam kriv; hranit ću ga i pojiti kao i sebe, ali ga ne mogu voljeti više nego sebe. Usporedbe radi, on voli, pazi i štedi i svoje opanke isvoju mazgu, ali nikada ne misli kako jc opankovoj dušidok njime gazi kamen, niti pita mazgu ima li kakvih primjedaba na odluku da je u Makarskoj dobro nato­vari.«

Onaj tko je bio vojnik i pri diobi plijena dobio roba, mogao se osjećati prevaren ako je u dobiti bilo mnogo djeljenika, ali se mogao osjećati i počašćen za slavodo- biće ako je rob bio samo njegov i ako ga je dao na skup otkup — i jedno i drugo pripada ratniku kao prirodna posljedica njegova ratovanja. Onaj tko nije bio vojnik nego je sam stupio u družinu za hvatanje robova kad je vidio neprijatelja u rasulu, taj je roba shvaćao kao nagradu za svoju smionost. Ali, onaj koji je kao Piplica došao do roba daleko od vojske i vojevanja, daleko i od pomisli da se ugura u pljačkašku grupu, shvaćao ga je kao onaj koji naiđe na novčanik pun novca.

Piplica se krio sam u Begovoj draži, u bunji nedaleko od svog čobanskog stana, kad mu je žena došla javiti da su njima, zbjegu iz Bajagića koji se krio u Stipanovića pećini, došli glasnici i javili da se turska vojska od noćas

88

povlači. Bilo bi dobro, rekla je, da se sam ispne na Veliku Knežicu i sa visa pogleda je li to istina. On je posluša.

Vidio je ljude u velikim i malim skupinama kako pješke ili na konjima hite prema Livnu, ali s velike udaljenosti nije vidio jesu li to bjegunci ili progonitelji. U toj dvojbi dočekao je noć i zaspao, a sutradan, čim je otvorio oči, ugledao je put prazan. Dok je on spavao, bjegunci su pobjegli, ako su mogli, progonitelji su odveli svoj plijen, ako se dao uhvatiti, a između zaraćenih tabora, koji su se sada kretali u suprotnom pravcu, ostala je planina i dug put kroz nju, kojim se nitko više nije usuđivao kročiti, koji su grabljivci promatrali s visova i prisoja, odlučni da s njega pokupe ono što na njemu zapaze. Tko god bi njime duže išao, izložio bi se zlovolji i nemilosrđu onih što ga promatraju, pa ako je tko morao prelaziti planinu, držao se sporednih prolaza. I Piplica je na svom odjeljku, a to je bio dobar komad ravnog puta u njegovu vidokrugu, osmotrio svaki pe­dalj, svaku svjetlost i sjenu, u potrazi za zagubljenim stvarima, kojima se s pravom nadao kod tolike trke uz Prolog i niz Prolog. Bar kakvu dugmetu ili staroj pot­kovi.

Dok se sunce držalo istoka, penjući se sve više i više i žareći sve gore, zasljepljivalo mu pogled, a kamenje i raslinje na kosini Knežice, okrenute istoku, izjednača­valo u svjetlosti, nije zapazio ništa; ali, kad se sunce primaklo podnevu i otputilo prema zapadu, a istršalo kamenje i nisko grmlje dobilo izdužene sjenke, zapazi da grm kupine, koja, obrasla u visoke strukove kovilja, raste ispod puta i crvenog kamena, ima nešto tamniju sjenu od ostalih kupina, pa ako usred nje nije nikla mala smreka, u njoj bi morao biti neki predmet, vreća ili komad odbačene odjeće. Promatrao je sve dok sunce ne poče gubiti sjaj i ne prestade vjetar koji ljeti svakog otpodneva puše s mora. Vjetar je stao, a kovilje se nad tamnom kupinom i dalje njihalo, kao da ga ono nešto crno u korijenu ziblje. Vratio se ženi, koja ga je čekala u Begovoj draži, i po savjet i po pomoć.

89

Njih dvoje su preko noći, uz velike napore, premda ranjenik nije bio težak, prenijeli polumrtvog Beču, kako su nazivali čovjeka, u Begovu dragu i smjestili na ležaj od hrastova lišća. Kad su mu sutradan na svjetlosti pogledali lice i vidjeli čovjeka koji jedva diše, pogotovo kad su mu pretražili leđa i našli da je pun modrica, većinom podnadulih a na više mjesta i prokrvarenih, pomislili su da je njihov noćašnji trud bio uzaludan, i za njih i za nesretnika. Zato su odlučili da ga ne miču iz Begove drage, niti da komu kazuju za njega dok ne vide hoće li ostati živ, jedno, da se ne muče vukući ga do Bajagića, a drugo, da im se selo ne bi rugalo kako su zbog lakomosti otale dotle vukli mrtva čovjeka.

Kozje mlijeko lijek je svakoj bolesti jer koza pase ljekovite trave i brsti ljekovito grmlje. Još ljekovitije kad se neka od tih trava, kao pelin i sljez, štir i kopriva, kuha na kozjem mlijeku. Uz to planinski zrak, dnevne hladovine u staji s lisnatim krovom i noćna osvježenja krijepili su roba, pa se nakon petnaest dana u njegovimočima pokazalo nešto vedrine. Za Piplicu i njegovuženu, koji su robu željeli dobro zdravlje i dug vijek, dovoljno.

Jedne noći pred ponoć Bećo se uznemiri, što nije bio njegov običaj. Možda je snivao da se dignuo visoko i poletio daleko, tamo na Metohiju, otkuda je došao. Uznemirio se kad je ugledao pločaste krovove svoga sela, kuće po bregovima, na osami, s dvorišnim zidovima na koje je navaljena drača, crvene oranice, jata svraka i vrana, stada bivola, a na ulicama Peći mnoštvo kola koje su teglili konji s oglavima od žute kože, sa crvenim resama po redinama, hamovima i u grivi.

Neka on sanja koliko mu drago, govorio je Piplica ženi, na snove ima pravo svaki čovjek. I kad je slobo­dan, a još više kad je u ropstvu. Beću moraju vezati za volovske jasle, noćas konopom a sutra pravim bukagi- jama, jer bi se u Begovoj draži moglo dogoditi novo čudo: ne samo da Bećo sanja da je leptir, nego da se i preobrazi u leptira.

90

Neće on to svojevoljno učiniti, rekla je Pipličina žena, u plavetnilu bi ga pojele lastavice. Ali je moguće da do pretvorbe dođe i bez njegove volje.

Gledaj, zapazio je Piplica, kad su upalili luč, on maše rukama. Dovoljno je da mu na njima naraste perje pa da poleti.

Ustrašena je žena donijela uže. Što je sigurno, si­gurno je: vezan ne može poletjeti ni Bećo preobražen u leptira.

Sutradan je po svem Bajagiću tražio željezne buka- gije, ali ničije ne nađe slobodne. Pred večer je molio i drvene misleći da još ima nezauzetih, ali su i one, što ih je god bilo, grlile noge sužnjeva. Ovoga puta kovači su kovali nove. Piplica nije imao novaca ni za željezo ni za kovača, a bio je rukat čovjek, pa uze bradvu i ode u Begovu dragu da od smokvićeve grane, koju je zimus slomio led, sam napravi bukagije.

Smokvićeva grana još je bila neisušena, ali i kad bude suha, bukagije neće biti lakše od petnaest oka. Još ako se robu vežu ruke, njegov je položaj beznadan.

Piplica je bio miran sve do odlaska u Makarsku. Međutim, prije polaska na put iskrslo je pred njega strašno pitanje kako nabaviti pristojnu odjeću i obuću u kojoj bi se bez srama mogao pojaviti u gradu, u kojoj bi se kretao među ljudima kao ravan s ravnima. Ono što je u njega bilo upotrebljivo bijahu dvoje hlače, iskrpane, i jedan stari haljetak. Sve ostalo ne zna se gdje je zakrpa a gdje sukno od koga su hlače sašivene - krpež svrh krpeža, vještina za koju je njegova žena morala dobiti pokrajinsko priznanje da su ga u Zadru dijelili. A nisu ga dijelili ne zato što za taj sport ne bi bilo dovoljno takmaca, nego zato što je interesenata bilo toliko da nije trebalo činiti ništa za njegovo unapređenje.

Otkuda odjeća nego je posuditi? A tko rado posuđuje svoju odjeću na tako dalek put? Da se u njoj hoda po kiši i vjetru, da se u njoj noćiva po ušljivim hanovima, da se u njoj jedu masna jela. A da se i ne govori što se sve putniku na putu može dogoditi: može ga tko umlatiti i svući s njega odjeću, može mu je tko ukrasti dok spava.

91

Govorili su mu: da je do Sinja, još nekako, ma, da je i do Splita, ali u Makarsku ne damo!

Jedva je, i to zato što mu je bio kum, u Šime Čugure iskamčio polovnu kabanicu, uz obećanje da će mu platiti dvadeset gazeta kad proda roba. Preko prijatelja je nagovorio Nikolu Đuđeliju da mu dade kapu, nov kro- žet i haljetak, uz naknadu od dvadeset pet gazeta ako odjeću vrati kakvu je i uzeo, a ako bude kakva mrlja na njoj ili zaparotina, za svaku mrlju plaća dvije gazete, a za rasparano koliko ljudi procijene da stoji učinjena šteta.

Sve je kako-tako nabavio, čak i lanenu košulju, što ljudi posebice nerado daju, ali kad dođoše na red opanci, nitko da mu ih posudi. Neki su mu govorili neka ide bos, neki da se opanci ne posuđuju ni kad bi u njima do crkve išao, a neki da zna plesti oputu, pa neka ih sam napravi. Samo mu je Šime Čačija, njegov tetkić, rekao da mu ih daje bez naknade, ali da traži od njega da mu ih vrati isto tako nove kakvi su kad ih ustupa, njih ilinolzo rlnmo lzr\ic...nikako!

Čačija je htio da Piplica izvede još jedan podvig sličan onomu kakav je izveo prije pet godina, kad su ga zvali kao svjedoka na suđenje drumskom razbojniku Rogiću. I za taj put u Splitu posudio je opanke, od svog brata, ali je i do Šplita i od Splita natrag išao bos. Nosio ih je na nogama samo dok je ulazio u sudnicu. Za objed su mu na sudu dali deset gazeta, ali se on gladan, samo o kori kruha i vodi, vratio u Bajagić. Bratu je dao deset gazeta, a njemu su ostali novi opanci. O tom se pothvatu i danas priča, netko kao priču o čudaku, netko kao šalu o škrcu i budali. Interesantno je da zgodu s gazetama i opancima nitko ne drži karakterističnom za ponašanje siromaha. Je li to stoga što je i bogatstvo i siromaštvo relativan pojam, i ne opravdavaju nas ako se za svoje čine, bili rasipništvo ili škrtost, na njih pozivamo, ili među siro­masima ne postoji pojam siromaštva?

Sitan život prisiljava čovjeka da sitnom mjerom mjeri male i velike stvari, pa nije čudo što takav čovjek

92

postaje sitničav. Piplica je iz složene situacije s opan­cima htio pošto-poto izići kao pobjednik, ali ovoga puta ne tako da na makarskoj tržnici kupi nove opanke i dade ih Čačiji u zamjenu za njegove, jer bi njemu tada ostale poderane, nego da Čačiji vrati njegove kakve su i posu­đene, a da sebi kupi nove. To nije mogao postići druk­čije nego da Čačijine opanke nosi dok jaše na mazgi, a da hoda u nazuvcima ili bos, što nije bilo moguće u ovim potonjima jer je bilo zimsko doba. Izuvanje i obuvanje opanaka zaokupilo je u cijelosti Pipličinu pažnju, pa mu se sve što mu se događalo, i putovanje, i susreti, i noćenja u hanovima, i rob Bećo, pretvaralo u brigu oko opanaka.

Prvo što je Matiji udarilo u oči bila je Pipličina zaokupljenost opancima: kako u njima putovati a saču­vati ih čitave? I učinila mu se ta zaokupljenot i zgodnom i smiješnom, ali samo do trenutka kad je poželio da Piplicu nacrta, na kamenu kamenom, na željezu dlije­tom i šilom, na drvu nožem, što je kovačev sin, sitnore- zac, savijač lima i željeza činio krišom i za svoju dušu. Tada mu se Piplica učini rakom samotnjakom koji se uvukao u napuštenu puževu kućicu. Što ga je duže slušao kako priča i priča, što je više postajao čovjek koji je našao zaklon u opanku, u tuđoj koži kao rak u tuđoj ljušturi, onaj početni dojam da pred sobom ima dobri­činu, koji je slučajno došao do roba pa s njim čovječno postupa, pretvorio se u zamračenu sliku dobrodušnog siromaha koji igra istu surovu igru kakvu bi igrao i da je zao i bogat silnik. Taj ni u malom prstu nema ni trunka sućuti prema čovjeku koga će prodati. Prokleta koža, prokleta puževa kućica i proklet opanak u koji se Piplica uvukao!

Stjecajem okolnosti, za koje nitko ne snosi krivnju, Hrvati o kojima ove priče pripovijedaju žive u brdovitoj zemlji bez dobrih putova, zemlji punoj kamenja, drače i čička. Ipak je malo na svijetu tako lakonogih pješaka, i kad se vrzmaju po domaćem brdu i kad stave put pod noge i nakane otići u daleki svijet. Da bi hodali lagano i brzo, potrebni su im milijuni opanaka. Mala računica o

93

maloj Pipličinoj obitelji, koja je samo sitan djelić naro­dnog hodanja, pokazat će kako je ta stvar s opancima nevjerojatno zamršena.

U Piplice je osmoro djece, što manje što veće i on i žena, ukupno njih desetoro. Jedan par opanaka od dobre kože i iz ruku dobra opančara može na suhu vremenu durati tri mjeseca. Da bi Pipličina obitelj išla obuvena, za godinu dana potrebno joj je četrdeset pari opanaka, a za toliku obuću Piplici bi trebale godišnje dvije volovske i deset ovčjih koža. Tko je strpljiv, neka izračuna koliko je narodu, koji hoda i kad treba i kad ne treba, potrebno opanaka i volovskih koža da bi hodao obuven.

Ne preostaje ništa drugo nego da se svatko snalazi kako zna, da mu noge ne kišnu i duša ne zebe na studeni. Drumski razbojnik i obijač brava Rogić imao je svoj način. Kad bi mu se opanci izderali, zaklao bi i oderao prvog vola na koga bi naišao, meso ostavio psima i orlovima, a od najdebljeg bi dijela kože, onoga iznad kičme, iskrojio dva-tri istriška, dovoljno za deset pari opanaka, i umaknuo u planinu. Zbog njegovih opanaka siromah čovjek ostao bi bez vola hranitelja, a često i bez njegova mesa. Dok bi se vol našao, bila bi to usmrđena strvina. Tako bi ga i našli: po orlovima, koji su s mrcine otkidali komade mesa i dizali se s njima pod oblake.

Svjedočeći protiv Rogića da je svojim očima vidio kad je hajduk ispod Modre Grede derao vola Mate Čačije, i sam je Piplica na toj deračini zaradio nove opanke. Sreća njegova da se Rogić još nije vratio s galije, a čini se da i neće, te bi opanke Piplica skuplje platio nego da ih je za svoj novac kupovao. Dakle, opanci se mogu namicati da ih kradeš i da vlastima tužakaš suseljane. To je laka nabava obuće. Ali, tko u takvoj obući hoda, ili je ne dodere, ili joj izvori presuše. Vlast potkazivača plaća od zgode do zgode. Rado ga koristi, ali se njime ne diči; kako ga brzo zaposli, tako ga brzo i prezre.

Mesari, koji sami štave kože, nemilice varaju mušte­

94

rije. Treba čovjek biti tako obaviješten o kožama kao što je obaviješten Piplica, pa da mu ne prodaju rog za svijeću. Mesari kože posole i stave sušiti na napravu koja kožu neprekidno rasteže, da bude šira i duža. Kako ih u toku sušenja stalno sole i prskaju vodom, povećaju se za jednu trećinu. Kad kožu izrežu na istriške, da kupac ne bi primijetio kako je koža istezanjem uta- njena, oni istrižak i s jedne i s druge strane trljaju hrptom noža sve dok ne nabuja kao spužva naljevena vodom, pa se čini debljom nego što bi bila da nije istezana i trljana. Dobar će kupac, kakav je Piplica, učen i bogomdan, provjeriti je li debljina kože lažna ili nepa­tvorena: pljuni na kožu, pa ako ne upija pljuvačku, kupuj, a ako je upila, nakloni se trgovcu i odlazi bez pazara.

Kupuješ li kože za jedne opanke, nećeš mnogo šteto- vati ni ako pogriješiš pa kupiš bilo što. Ako pak kupuješ nekoliko istrižaka, za preprodaju ili za više mjeseci sebi i svojima, pazi se koje dućane posjećuješ i u kojih mesara kupuješ. Sve su to lopovi kad mogu ukrasti, a poštenjaci kad ih stisneš pa nemaju kud nego da ti dadu pravu robu. Jedna od najvećih grešaka koja može zadesiti kolebljiva kupca što kupuje naveliko, bit će ako se polakomi za debljinom i kupi kožu talijanskih goveda. Ta je koža deblja od naše, i dobro je da je kupiš ako ćeš opanke derati sutradan po kupnji. Ali, ako štediš opanke ili si kožu objesio neka visi za dane kad će ustrebati, onda si na sigurnoj šteti, jer je u talijanskim kožama mnoštvo jajašca od grizice. Iz njih se ubrzo izlegu crvići i rastoče kožu u mrvice slične krušnima.

Za dobar dio novca koji će dobiti kad proda Beču, jer je naumio podmiriti svoje potrebe za dvije godine i baviti se opančarstvom kao Dujo Marendić, kupit će Piplica kože, ali ne u splitskih i makarskih mesara, bile kože od domaćih ili talijanskih goveda, već one što će ih na tržnicu donijeti kožari petnaest kotorskih tvornica. Petnaest ih je lani u ovo doba bilo kad je Piplica razgovarao s jednim Kotoraninom na stočnom pazaru u Sinju. Kad god bi uhvatio priliku da nešto kaže, uglav­

95

nom o opancima, jer su ga samo oni zaokupljali dok se izuvao ili obuvao, hvalio je glatkoću, miris, vitkost i trajnost koža iz kotorskih tvornica.

19

Momče, kita za Zadvarje pita: je V Zadvarje u noć utonulo, je 1’ mehana kod Sladića hana, je li u njoj krčmarica Ana, da mi toči vino i rakiju.

Pjevao je Andrija Brnasović kad su ga sustigli u Šestanovcu na vodi Drinak gdje s braćom jede mjesni sir i poji konje. Njega nije prolazila volja da put do Makar­ske provede u nezaboravnom slavlju, ua nakupi doživ­ljaja o kojima će pričati do kraja života, a svaki će započinjati: »Kad su njih trojica Brnasovića pošli pro­davati roblje.« Obično se na kraju puta ocjenjuje je li bio veseo ili tužan, i zbraja ono što smo vidjeli i što nam se dogodilo. Ako netko još na početku putovanja hoće pošto-noto da na kraju ocjena bude visoka, a doživljaja za čitav jedan život, onda kao Andrija postaje nemiran i sulud. Svojim raspoloženjem i urođenom nametljivošću Andrija je vršio nasilje i nad sobom i nad svoja dva stričevića, pa su i oni, da mu ne bi činili nažao i da ne bi propustili sreću i zabavu, i sami ludovali.

Čim su im se pridružili, Andrija je veselje pokušao prenijeti na Piplicu i Grabovca. Na Piplicu ponajprije, jer mu se Matija učinio zakopčanim momkom, nekom čudnom mješavinom stidna i ponosna čovjeka.

Andrija je nosio nadimak Balin, okruglo puščano zrno, a tko mu ga je dao, dao ga je imajući na umu njegov niski rast, široka pleća, jajoliku glavu i okretnost udruženu sa stalnim nemirom i napetošću. Imao je punašne crvene obraze, rasječenu bradu s dlakama kao sa čekinjama, prijeteće nisko čelo i žmirkavc prascćc oči. Sve dok nije obradatio, njegov je nadimak podsje­ćao na olovnu kuglicu, ali kad je odrastao, zamomčio se, počeo pjevati i hvatati se u kolo, vrištati i stalno pričati o curama, nadimak je dobio značenje silovita i bikovita

96

momka sklona kavgama, svađi i svakojakom bezobraz- luku.

Za Andriju Brnasovića ili, češće, za Brnasovića Ba- lina govorili su da je vragu pobjegao iz torbe. To su mu rekli i kad je sa dva brata u vrijeme rasula turske vojske otišao u Prolog i zarobio Arslana, Musu i Salkana, krimskog Tatarina, čovjeka mutna imena i nepoznata naroda, te čobanina s Vlašića, kojima je, čim ih je ulovio, rekao da se odsad zovu Arslan, Musa i Salkan, pa ma kako ih do tada majka zvala. Ne zna se točno kakav je sve čovjek koji vragu uteče iz torbe, ali kad to za Brnasovića Balina kažu, bit će da taj može do plijena doći i kad se nije borio, i da robu može držati začepljena usta, udarajući ga za svaku izgovorenu riječ, jer ga drži za svoju stoku, za koju se nije čulo da govori.

Andrija bi u svakoj obitelji bio Balin, naprasit čovjek pun erotskih nemira. Samo, njegove bi se osobine druk­čije očitovale nego što se očituju kod pripadnika poro­dice Brnasovića, glasovite u Kijevu i čitavom vrličkom kraju. Porodica ga nije učinila onim što je bio, on je s niskim čelom na svijet došao, ali ga je učinila onakvim kakav je. Rođen u obitelji ponosnih ljudi, imućnih zato što imaju svoga kruha do kruha, što nose opanke od svojih goveda, a nedjeljom i četvrtkom jedu meso svojih ovaca i prasadi, u porodici čije ime izaziva strahopošto­vanje, on je kao član te porodice bez premca bio ograni­čen u svačemu: niti je imao štogod svoga, niti je mogao učiniti što ga je volja, kao što drugi ljudi, siromašniji od njega, čine, niti se oženiti kad mu dođe vrijeme, koje je njemu, blago rečeno, već prošlo. Andrija se dičio poro­dičnim imenom, a nije ni znao koliko to ime mrzi što ga sputava u njegovim ljudskim prohtjevima. Za svoje ljubavne tjeskobe nije okrivljavao porodicu nego njena starješinu. Svu svoju pritajenu mržnju usmjerio je na Potrošila.

A tko mu je taj Potrošilo?Potrošilo je obiteljski nadimak Pavla Brnasovića, naj­

starijeg sina od njih petoro braće iz koljena kojemu

7 Duše robova 97

pripadaju očevi Grgura, Andrije i Štipana, braće striče­vića.

Bio je uzoran domaćin čiji je ugled mogao izazvati i strah i mržnju, ali mu nikada nitko nije mogao prigovo­riti sebičnost i oholost, dvije stvari od kojih pate svi gospodari odreda. Kao pismen i školovan čovjek, mo­gao ih je sve koječemu podučiti i u znanju se činio nedostižan. Neženja, nije unutar zadruge imao užu obi­telj, pa da mu zbog njena statusa i ponašanja tkogod prigovara. Bez svojih bližih, bili su mu svi jednako bliski i mogao je, što se srca tiče, biti pravedan prema svima. Na sebe je trošio malo, samo se, kao svećenik bez zaposlenja, ljepše odijevao od drugih, ali nije pretjeri­vao ni u odjeći ni u jelu, a pio je samo vodu. Jedino u čemu je bio prekomjeran, a valja ga razumjeti, bila je molitva. No, budući da to nije ništa stajalo, puštali su ga da dokazuje kako zbog manjka pobožnosti nije ostao bez mjesta župnika.

Sav novac koji je porodica stjecala, bilo zaradom pojedinaca bilo prodajom žita i stoke, slijevao se u ruke kućedomaćina, a on ih je trošio za kućne potrebe. Da bi imao pregled kud mu novac otječe, da bi svakom članu znao reći kad je što dobio za osobne potrebe, i da bi se pred zahtjevom pojedinca mogao pravdati da nema novaca, on je u bilježnici, koju je sam složio od nejedna­kih listova, vodio evidenciju o zaradama i utrošku. Kad bi ga neopravdani zahtjevi razljutili, dohvatio bi tu bilježnicu i svima oko sebe, i onomu što traži i onomu što bi se na traženje mogao ohrabriti, govorio neka pogledaju. Tu piše crno na bijelo:

Potroši za valjanje sukna kod Čudine dvadeset libara. Potroši na Juru kad ode u pandure trideset gazeta. Potroši za dvije ploče na konja trideset i četiri gazete. Potroši za. . .

Ali, te bilješke, koje nisu bile ništa drugo nego briga o novcu, na čemu se zasnivala prividna harmonija obitelji, nije Pavlu donijela samo nadimak po riječi koju je uvijek bilježio prvu, nego su s vremenom oblikovale njegov duh u tvrdokorna čovjeka i skrenule mu misli na

98

novac i imovinu, čak i na njegovu molitvu. Kad bi Bogu preporučivao svoje Očenaše, najveći broj odlazio je na blagostanje obitelji, bilo da je molio za zdravlje čeljadi i blaga bilo za urod usjeva - sve je to na kraju krajeva bio novac.

Ne, on nije mogao postati škrtac zabrinut nad svojim zlatnicima, on nije imao zlatnika, u njegove je ruke dotjecao oskudan novac kroz ono »dobio od« i otjecao kroz »potroši za« ... I njegova se misao usredotočila na dva pitanja: kako što više novca navratiti u obitelj, i kako ga što manje potrošiti. Izbor načina da se to postigne bio je malen. Zato i jesu čudni oni načini koje je u toj oskudici pronašao.

Uvećanje zemljišnog posjeda nije bilo jednostavno ni onomu koji je imao obilje novca. Samo neznatan dio zemlje, onaj što bi se ratniku dao za posebne zasluge pod zastavom svetog Marka, bio je u vlasništvu obitelji u tolikoj mjeri da je njime mogla raspolagati po svojoj volji, prodati je ili darovati, ali se takva zemlja nalazila u posjedu onih koji nisu imali potrebe da je prodaju. Sva ostala zemlja bila je principova (državna) ili u vlasti biskupske menze, dana u neotuđiv posjed obiteljima s jednakom obavezom da plaćaju desetinu uroda i pri­nosa. Samo u rijetkim slučajevima, ako vlasnik nije obrađivao zemlju kako valja, a češće ako ju je sasvim zapustio, pa je desetina bila malena ili nikakva, država ili biskupska menza oduzimali su mu zemlju, a njegov bi posjed razdijelili vrijednim težacima. To je bio način da oni koji su gladni zemlje dođu do nje. Bilo ih je još. Malo, samo dva.

Ako se obitelj iseli ili sasvim izumre, njena se zemlja i sva nepokretna imovina vraćala investitoru, a on bi je dodjeljivao komu hoće. Kako su nasljednici obiteljskog posjeda bili samo muškarci, kad obitelj ostane samo na ženskim potomcima, one nisu zemlju mogle nositi u miraz, već su je morale vratiti investitoru da je on podijeli, ako hoće, čovjeku za koga se žena udala, ako neće, onda komu on bude htio. U iznimnim slučajevima, i žena je mogla naslijediti očevu zemlju, ako obeća da se

7* 99

neće udavati, što su mnoge činile, ali je malo koja održala obećanje. Umjesto posnim djevojaštvom, takva bi se kuća napunila nezakonitom djecom od više nepoz­natih očeva. Zato se od takvih žena tražilo da se zarede, da postanu »picokare« (redovnice koje izvan samostana žive u redovničkom odijelu), svetice i bogomoljke, na što bi one pristajale samo da dođu u posjed. Međutim, zavjet čistoće rijetko su održavale, iako je u njihove domove muškarcu bio zabranjen pristup. S muškarcem bi se spetljale u šumi, na polju i livadi, razvrgle zavjet, udale se i borile da na muža prenesu očevu’zemlju.

Otimačina za zemlju iskaljivala se najviše na ognji­štima sa ženskom djecom, jer je seoba, lijenčina i izumi­ranja bilo malo, a nesreća da izrodiš žensku djecu mnogo više.

Rat za nasljeđe nije se vodio izravno između preten­denata međusobno i svih njih zajedno preko nemoćne žrtve, ratovalo se preko investitora, države i biskupske menze. A ratovalo se za komad žutog papira, za »inve- stidu« no koioi ic neka obitelj dolazila u neotuđivo vlasništvo zemlje. Da bi netko dobio žuti list ispisan crnom tintom, morao je podmititi zakupnika desetine da mu dade preporuku kako je valjan težak, serdara da su momci iz njegove kuće dobri vojnici, svećenika da je pobožan, a ni činovnici u kancelarijama investitora nisu »inveštidu« ni pisali ni izdavali bez većih pologa u njihove blagajne. Novac utrošen na mito nije, doduše, bio ravan iznosu kojim bi se zemlja kupila da se kupo­vala, ali je ulagan uz velik rizik. Mnogi su mitili, ali nisu podmitili; mnogo je takmaca i nikad ne znaš, kad mito daješ, daje li tko više od tebe, pa uzalud daješ.

Potrošilo je, dok su se još njegova braća ženila a njihove žene rađale, vidio da će slava Brnasovića kratko trajati, budu li se množili takvom brzinom: nema godine kad se u obitelji ne ljuljaju po dvije kolijevke. Braću nije mogao obuzdati da se ne množe.

Međutim, kad su za ženidbu stasali sinovci, Potrošilo izračuna da će za desetak godina njih jedanaestorica dovesti jedanaest žena i izroditi u prosjeku po sedmoro

100

djece. S tim porodom Brnasovići neće više biti sita, odjevena i ohola porodica nego gomila siromaha, mišje leglo koje je parenjem upropastilo samo sebe.

Jedne noći Potrošilo je sanjao rupu, svu izlizanu od ulaska u nju i izlaska iz nje, oko rupe nisku travu sličnu klekovini navrh planine koju je bura prisilila da raste uz zemlju, i mnoštvo miševa koji kuljaju iz grotla. Probu­dio se i u bunovnom stanju začuo kako u kući od podruma do kata u svakoj prostoriji škripe kreveti, kao da je kuća postala mlinica u čijim sobama mlini melju li melju. Nije znao da li škripu stvarno čuje ili je ona nastavak sna o rupi, jer je u budnom stanju, dok je škripu slušao, čuo mišje cijukanje i gledao ih kako iskaču iz rupa.

Potrošilo je sazvao braću i njihove sinove, dva ože­njena i devet neženja, od kojih šestorica gledaju za suknjama a trojica su još nezainteresirana, i zamolio ih da prosude hoće li im reći ludu ili mudru besjedu. Pošto je u kratkom uvodu iznio svoje proračune o mišjem tempu razmnožavanja, budu li se sinovi ponašali kao njihovi očevi, predložio je da odsada ne bude ženidbe u obitelji ako se njome posjed ne uveća bar za tri dana oranice. To će se u prvom redu postići ako momci prispjeli za ženidbu traže udavače u porodicama koje izumiru. Istina je da one zemlju ne nose u miraz, ali je isto tako istina kako investitori, da ne izazovu velika trvenja među takmacima, ako se dobro podmaže zakup­nik poreza, serdar i kancelisti, »inveštidu« daju obitelji nevjestina muža.

Samo tri godine nakon toga dogovora Potrošilo je oženio dva sinovca i dobio »inveštidu« na deset dana oranice i dvjesta dunuma pašnjaka. U mito je odlazio velik novac, nije ga bilo moguće namicati iz redovnih prihoda, stoke i žita, pa on ponovo sazove muške glave, oženjene i neoženjene, i reče im da će se ubuduće moći ženiti kojom god htjednu, samo da pri sebi nema zla biljega ili tjelesne mane, ako kući radom na strani privrede novca u iznosu od dvadeset reala. Može i manje, ali onda moraju prihvatiti ženidbu s onom koju

101

im stariji odaberu, kako bi udavača u mirazu ili u »inveštidi« namirila ono što mladoženja nije uspio zara­diti.

Za onom dvojicom sretnika koji se oženiše prije Potrošilova sna, i drugom dvojicom što ih je sam uspio oženiti »inveštidom«, po godinama starosti za ženidbu dospjeli su Grgur i Balin.

Dok se od Sinja povlačila turska vojska, a obezglav­ljena posada u Vrlici napustila grad i krenula prema planinama, Balin je nagovorio Grgura i Štipana da polete s njim kamo su i drugi išli, da zasjednu i zarobe turskog vojnika, jer će tako, lakše nego da zarađuju naokolo, doći do reala potrebnih za ženidbu.

Pritprllnrr br\ii /-lUJV-1V/Fu liljV. mo

utvrdio njegov ugled prvaka među svojim stričevićima i tako na duži rok odredio odnose onoga koji je smion i mudar prema onima koji su poslušni, nego je i u samom Balinu izazvao prevrat. Čovjek za koga su svi znali da ima tvrdu pamet i šaku, jer je imao obraz da se busa u prsa i za ono zbog čega bi trebalo poniknuti glavom, najednom je povjerovao da je pametniji od sviju i da usrećuje sve oko sebe, čak i one protiv kojih se ustre­mio, kad im otkriva koliko su spram njega mali i ni­štavni, da ne bi napuhivanjem ispali smiješni.

Balin je u ratu kratkotrajno sudjelovao, što i nije važno, jer je sudjelovanje u ratu onoliko koliko se napuše u miru. I njegov se slučaj uklapa u istinu da rat jest strašan zbog žrtava i štete koju izazove dok traje, ali je isto tako, možda i više, štetan što iza sebe kao ugledne i zaslužne ljude ostavlja osobe koje nas uvjeravaju da su u ratu, trajao on mjesec ili godinu dana, postali pamet­niji pa im se prvima mora davati riječ i onda kad je očito da ne znaju ništa.

Balina od drugih ratnika spasava činjenica da zasad ne puca na visoko: on je radi buže krenuo u rat, on se bužom ovjenčan želi povratiti iz Makarske. On od me­hane do mehane liječi rane svome bolesnom srcu. Ali, kad bi sc moglo vidjeti kakva je rana na njegovom srcu, vidjelo bi se da je nalik na Potrošilovu rupu: razlistala

102

ruža sa žbunjem klekovine, koju su, kao među Tulovim gredama na Alanu, vjetrovi prisilili da se uvitiči i priljubi tlu.

20

Sve mehane sazidane uz put nisu samo svratišta, mjesta za okrepu i prenoćište. Mnogo više od toga, one se u glavama putnika priviđaju kao čarobne kutije u kojima su skriveni uzbudljivi doživljaji, susreti koji se pamte i užici koji krijepe od jedne do druge postaje i odsad do kraja života. Ni oni koji često putuju, pa su ne jednom doživjeli kako mrak i hladnoća biju iz zidova tih velikih kuća, koje su mrtve kad ih nitko ne posjećuje isto kao kad ih ispune ljudi tuđi jedan drugomu, ni ti česti putnici nisu sasvim bez nade da ih u nekom hanu čeka iznenađenje, ne znaju kakvo i koje, ali bi se o glavu mogli kladiti da je u nj ugrađena i neka lijepa žena. Uzalud je što se očekivanje nije ni jednom ispunilo, ili se ispunilo rijetko, krnje i sa ženom koja u snove ne spada, ta nada u putniku koji traži doživljaje, a koji ih ne nalazi, stalno tinja i čeka onu koja će je dahom i pogledom uglazbiti.

Isto kao za ženama, a najčešće usporedo s njima, i za krčmama se uzdiše, i o njima se pjesme pjevaju. Nikad zato što se tu jede i spava, uvijek kao o trlu na komu se vrti vrteška sreće i cvjeta pun život.

Sladića han zidan je s donje strane puta, koji se usponito protezao kosinom na kojoj se smjestilo Za- dvarje, na kuku što su ga bivši vlasnici Kresovići proširili s nasipom među dva grubo zidana podboja. Na toj zaravni, udaljenoj od prvih seoskih kuća kojih trista metara, našlo se mjesta za dvije usporedo sazidane katnice, staru, pokrivenu kamenim pločama i novu, pod veronskom kanalicom, koja je zidana poslije oslobođe­nja od Turaka na prostoru gdje je do tada bio bunar sa sjenicom, dva groba s nišanima i kamena klupa za razmišljanje onima što su tu sjedili u ljetne večeri i gledali vodu Cetine kako se ljeska pod mjesecom.

103

Od nišana, a bila su po dva u svakom grobu, novi su vlasnici napravili nogare, a od nadgrobnih ploča stolove, pa sada ispred starog dijela kuće stoje dva kamena stola na kojima se uzdiže loza, trenutno gola, s nekoliko listova na nedozrelom vrhu pruta. I sjenica je, podignuta na kamenim kolonama, porušena. Netaknut je ostao samo bunar s kamenom krunom i gvozdenim vitlom za izvlačenje vedra. On je s onu stranu tezge iza koje Sladić toči vino. Kažu, da mu voda, dok nalijeva dvolitraš, bude bliže ruci.

I kamena klupa begova Kresovića ostala je nedirnuta i nepomaknuta s mjesta, samo što onaj koji na njoj sjedi ne gleda više vodu koja u dubini noći teče, nego vatru koja plamen) cm liže cjepanice naslagane u kaminu ti- pičnu za hanove: udubina u zidu nad kojom se uzdiže otvor dimnjaka što ide s vanjske strane kuće kao dopun­ska gradnja.

Sladić je Grabovca, Brnasoviće i Piplicu dočekao ispred konjušnica i upitao namjeravaju li noćiti ili će se odmoriti na produžiti nutovanie.i »r

Kud će produžavati kad je sunce gotovo leglo na planinu, rekao je Piplica, koji se strašio noći po divljim putovima što od Zadvarja stoje pred njima.

Ništa on ne zna, svatko je svoj kormilar, kaže Sladić. On je pred nepun sat otpratio turmu od trideset ljudi, nisu htjeli zanoćiti, a noć će ih zateći na najgorem mjestu, u Prosici. Tamo će i spavati uz vatre. Imaju pravo kad im se ne plaća konačište.

Lako je turmi, govorio je Piplica, u turmi su trideseto- rica, čitava vojska, a njih je samo petorica na pet sužnjeva. Oni će u hanu zanoćiti, pa koliko koštalo da koštalo.

Na izbor im je, kaže Sladić. Ako će noćiti u mehani koja je prostrana, ima vatru u kaminu, kameni pod, dva stola po sredini na kojima se za nuždu može i ležati, naplatit će im po osobi dvije gazele na noć. Ako žele jednu od soba u koje se odlazi stepenicama, stajat će ih svaka, bez obzira na broj osoba, dvadeset gazeta. Ali samo ako leže na podu. Ako pak žele slamaricu s jednim

104

pokrivačem, plaćaju groš svaku. On im preporučuje sobe, jer će u mehanu po svu noć navraćati putnici, on će sam biti na nogama jer su pazarni dani te mora danonoćno biti na usluzi. Ako tko želi u mehani noćiti i tu donijeti slamaricu, ne dolazi u obzir, slamarice ovamo ne unose.

Brnasovići su bili za sobu, prostranu, da u njoj mogu spavati tri roba na golu podu i njih tri brata na slamari- cama.

Još prostraniju, rekao je Piplica, da se i on u nju smjesti sa svojim robom, obojica na golom podu. A Brnasovićima se ponudio da će, spavajući u sobi koju oni plaćaju, stražariti uz robove, pa momci u mehani mogu mirno jesti i piti.

Matiji se nije plaćalo dvadeset gazeta, a nije mu se ni spavalo s Brnasovićima, pa je platio noćenje u krčmi, za sebe i Mesuda. Zauzeli su mjesto na Kresovića klupi jedan do drugoga. Matija se brinuo o vatri. Mesud nije mogao jer su mu bile vezane i noge i ruke.

Kad su se Brnasovići iz sobe vratili u krčmu, pošto su u nju bili unijeli tri slamarice, robovima stavili bukagije na noge a grivne putila na ruke i Piplicu ostavili da uz njih stražari, ponašali su se kao da su u sijenu našli zlatnu potkovu. Sručili su se niz stepenice jedan svrh drugoga i samo ih je raspored spasio da se ne prostru po podu. Naime, Balin je bio prvi. Da je na njega pao krov sa crijepom, taj se ne bi ugnuo, a kamoli njegova dva stričevića. Rastrčaše se po prostranoj krčmi i domalo se nađoše za jednim od gostinskih stolova.

Balin lupnu objema šakama po debeloj jelovini i viknu Sladiću što ima za iće i piće. Između mješnog sira, pršuta i pečene prasetine ne htjedoše izabrati ništa posebno, nego narediše da im se donese od svačega pomalo. Istodobno složno pogledaše na stepenice niz koje su se maloprije skotrljali i prasnuše u smijeh. Balin naruči dvije litre crnog, za prvu ruku, Štipan vrisnu, a Grgo upita obojicu ne bi li malo i onoga odozgo. Krčma je grcala od njihova smijeha. Očito, nešto im se na katu svidjelo.

105

Brnasovići su jeli dugo, a pili često. Govorili su da je zalogaj suh, moraju ga zalijevati da bi hrana sišla do želuca. Trebala su im tri dvolitraša crnog da niz jednjak otplave posljednje mrvice kruha i sira. Sa četvrtim dvo- litrašem i sami su plivali u vinu.

Grgur je postao plačljiv, ljubio je čaše i nožice stola, ljubio braću u obraz i čelo i ponavljao da ih obojicu jako voli. U njemu se vino pretvorilo u čistu ljubav, a kad bi uspio još dvije litre izliti u se, odlepršao bi pod oblake, prozračan i nevin kao anđeo.

Vino je sapetog Štipana, koji je u svakom poretku bio zadnji i pri svakoj diobi posljednji, pretvorilo u gromo­glasnog psovača. Psovao je sve svece sreda, skidao nebesa na zemlju, psovao rodbinu, samo se nije znalo koju ni zašto se krotki Štipan toliko razgoropadio. Da ne ostane samo pri bogaranju, svoju je raspojasanu slobodu obogatio s nekoliko masnih pjesmica. Pošto su mu se pjesme s mnogo putenosti strašno svidjele, da se ne bi ponavljao, htio se prisjetiti i više od tri pjesme, ali su svi napori bili jalovi.

Na iskapu petog dvolitraša, vino ih je još jednom preobrazilo u otupjelost i posvemašnju njemoću. Da su živi i da su budni, pokazivala su samo njihova otvorena usta s jezkom koji više nije znao izgovoriti ni jednu riječ, i lice s očima koje su plivale u tekućini slijepo kao žumanjce u vodi.

Balin, koji se držao uspravno i naduto kao da vino u njemu nije moglo izazvati nikakvu pretvorbu, kao da je samo pojačavalo njegova nadutost, duševnu i tjelesnu, odvukao ih je uza stube, jednog po jednog, i zavalio na njihove slamarice. Kad se sam vratio u mehanu, sa stepenica je upitao Sladića:

- Prodaje li se ona što nam je dijelila slamarice?- Sve se u krčmi prodaje - odgovori Sladić.- Onda, pošto ti je roba?- Kao tebi, za dva sata upotrebe real i dvadeset

groša.- Mnogo.- Ukrotiti toliku snagu i toliko vina nije lagan posao.

106

- Gdje ću je naći?- Evo ti svijećnjaka. Svijeća u njemu gori dva i pol

sata, zajamčeno. Možeš djevojku napustiti i prije nego što svijeća dogori. Poslije ne smiješ. I evo ti ključa. Pođi uza stepenice, pa na kraju hodnika posljednja vrata. Pokucaj, otvorit će ti. Ona unutra tkaje. Pogledaj odb­ljesak njena svjetla kroz prozor, eno ga na kamenom stolu. Poslušaj! Zar ne čuješ kako tara tuče?

Čim je netko zakucao na njenim vratima i počeo ključ uvlačiti u ključanicu, sigurni znaci sa ga Sladić šalje, Ana je ugasila svijeću. Onaj će svana unijeti svijeću što gori i mjeri vrijeme. Ali ključ nikako da nađe ključanicu. Ana nije znala je li taj čovjek napit pa ga oči izdaju, ili je ustrašen pa mu ruka drhti - kroz njen su život prošli i jedni i drugi. Sama se umiješala i otvorila vrata.

Ana uze svijećnjak iz Balinovih ruku i postavi ga na dasku pričvršćenu za zid, gdje se još dimio stijenj njene ugašene svijeće. Zatim sjede na postelju pokazujući Balinu da sjedne na škrinju po čijem su poklopcu naba­cane zečje kožice. Između njih je stajalo tkalo, ali nije stvaralo nepremostivu prepreku. Samo dva koraka u stranu po podu prekrivenu ovčjim kožama i već su jedno uz drugo.

Pri svjetlu svijeće jaka plamena, jer je bila deblja nego duža, sobica je bila žuta. U kutu je gorjela pećica od gline, kakve zidaju u Bosni, pa je u sobi bilo vruće i Balin se, onako sit i napit, počeo grdno znojiti. Mirisalo je na ispranu ovčju vunu i vrijesak, od koga je nekoliko stručaka bilo utaknuto na spojevima drvenine razboja. Ništa ljepše nego se u ovoj mekoći od toplote i krzna svući do košulje i izuti, hodati bos i polunag, zavaliti se na postelju, prekriti se novim vlasatim biljcem i čekati da isto učini i Ana iz pjesme. Onda će biti lijepo. Fesić kita će doći do onoga o čemu pjesma pjeva: do Za- dvarja, do hana i mehane, do lijepe Ane i njenih usluga. A ima li išta na svijetu ljepše nego kad nam se ostvaruje ono što smo pjesmom poželjeli. Samo, Andriji se nije svlačilo. Rekao je:

- Ja sam Brnasović iz Kijeva. Jesi li čula za Bmaso-

107

viče? - Kad je rekla da nije, otpočeo joj je kazivati dugu polupijanu priču o njihovoj imovini i dobru glasu. Svi­jeća je gorjela, on je pričao, a vrijeme je za drugu stvar bilo kupljeno.

Hvalio se prostranim Brnasovića zemljištem, u ko­jemu ima njiva, livada, krša i šume, ponosu porodice koje se zove Vodički vrh, jer su u njemu dva planinska vrela oko kojih Brnasovići svakog ljeta zapale dvije klačine, pa kad kreč raznose i prodaju po selima, kunu se: »Jest, kreča mi...« Grubišina luka je kao svaka luka, zemlja uz živu vodu, u prodolju, najplodnija, a ime joj je od nekog Grubiše koji je, kad je onuda oko Kijeva morila kuga, pobjegao nekud s kućom i čeljadi... Jaša- rova jama je i jama koja je prozvana po zulumćaru Jašaru što je tu dovodio žene da ih siluje, i njiva oko jame koja daje deset torova prosa i kad je neradna godina... Kraj mamorja je opet nekakva njiva na bri­jegu po kojoj je razasuto veliko kamenje, kažu nad­grobni spomenici, jer je zemlja bila ukopište građana

•irorlmo ro\;nii nrvlJu /"»/-l 'lUVUHU^ 1UV11U J-/VZ1J W V'V-l

tri dana oranice. Nigdje zemlja ne rađa tako kao na mjestu gdje su bila groblja i stari gradovi. Zato Brnaso­vići na njivi Kraj mamorja sade grah i ozimicu, pa imaju vare i kad je nitko nema, tamo u ožujku i travnju.

- Stani, Brnasoviću! - rekla je Ana kad se naslušala što sve Brnasovići posjeduju. Ono što je ovdje nave­deno samo je mali dio onoga što je on izgovorio dok je svijeća dogorjela do polovice, a on pričom o svojoj porodici, pričom o sebi tko je i kakav je, odgađao trenutak kad će se svući pred ovom lijepom ženom. - Jesi li ti Sladiću platio da ovamo dođeš i ispričaš mi tko si, ili si mu platio da se ljubimo? Ako si došao po ovo drugo, morao bi skratiti tu priču o sebi, jer za ono po što si došao neće biti vremena. Ako si pak došao da mi se ishvališ, nastavi, slušat ću te i dalje, ali ni tren više nego ostane nedogorene svijeće toliko da ti posvijetli put do Sladićeva šanka.

Zurio je u nju sitnim očima, bucmastim licem i prije­teći niskim čelom, ne shvaćajući pravo što mu prigovara.

108

Tomu nije vino bilo razlog, ni kad je bio trijezan, Andrija nije mogao primiti ništa od onoga što su mu drugi govorili ako se to ne bi podudaralo s onim što je o toj stvari nosio u sebi. Bio je prepun sebe, jer je inače bio tijesan, pa u njega ništa ne može što tamo već nije. A kako ga je trenutno ispunjavala misao, prokleto teška, da se mora svući, njene su riječi odjeknule u njemu kao zapovijed: »Ne pričaj mi tu, svalači se!« Otkuda joj pravo da ga ponižava? Tko je ona pred jednim Brnasovićem! Hoće li je opomenuti da ne vri­jeđa, ili će nastaviti svoje, a ona neka prigovara koliko je volja! I u Kijevu ljudi govore koješta kad vide da Brnasovići rastu u svojim očima.

I nastavio je o odjeći koju Brnasovići nose kad idu na misu, o njihovom kuhinjskom sudu, o slozi koja među njima vlada, o svetkovinama koje svetkuju, o juncu što ga kolju na Ivandan, o mjesecu koji samo njima svijetli, o hamovima njihovih konja - i sve tako dok od svijeće nije ostalo manje od malog prsta.

- Ja nemam ništa protiv tvoga pričanja, Brnasoviću. Nisi ti prvi koji ženi plaća da bi joj pričao o sebi i da bi se u pričanju prepričao. Ali mi je dužnost da te upozorim kako je plaćeno vrijeme za naš susret pri kraju: stijenj svijeće već pucketa i uskoro će zaplivati u posljednjim kapima voska. Da se i ti ne ugušiš u svojoj priči kao stijenj u rastopljenom vosku, podsjećam te da je vre­mena za ljubav ostalo malo.

Sve joj se čini, nastavila mu je govoriti, da on i ne namjerava s njome leći. S druge strane, vrijeme ne dopušta ni da se svuče, pa će ga u ovo nekoliko minuta nečemu naučiti. Za ljubav nema druge mjere nego je vrijeme. Za dva sata, na noć, za desetodnevnog putova­nja, na godinu - velika i mala, svaka je ljubav u vremen­skom okviru. Budala je svaki onaj koji se u vrijeme dano ljubavi na sebe usredotočuje. Sebe razglabaj sa svih strana dok si sam, a kad si s onim koga ljubiš, budi s njime čitav! Jer, svijeća kupljena ili darovana brzo će dogorjeti. Treba znati: ova svijeća ljubavi gori dva sata, to je vrijeme u kojemu će mi ona biti sve. Kad ta dva

109

sata isteknu, ja ću iz kupke ljubavne svjetlosti izići prepušten sam sebi s takvom snagom da od ta dva sata svijećina plamena proživim dva puna zimska mjeseca.

Da je i htio, nije ju mogao razumjeti. Učini mu se, kad je njenim riječima pridao njen smisao, da mu ponovo, ovoga puta s ozbiljnom prijetnjom, u glasu, zapovijeda da svlači te svoje proklete gaće. Trebalo bi njoj reći da se Andrija Brnasović ne da sniziti na čov­jeka jednaka svima ostalima samo zato što im je Potro­šilo zabranio da se žene onom koju hoće i kad hoće. Za žensko su prikraćeni i za ženskom čeznu, ali ih ta čežnja nije ostavila bez ponosa. Rekao je:

— Bit će žena kad prodamo Arslana, Musu i Salkana.— Ne znam što ii je potrebno prodavati ljude da bi ih

imao.— Ja sam Brnasović, a ti si kurva. Ja ću uzeti jednu od

šesnaest godina, a ti ih imaš više od dvadeset i pet. Ja sam Brnasović, a ti si...

- Čekaj malo, Brnasoviću! Bi li ti sada, kad si mi kazao tko si. movao nnniieti evnin svijeću! Ako si nlatio da me, zna se što, nisi platio da me vrijeđaš.

Kad mu je sama pokušala uručiti svijećnjak, Balin je prevalio bijelo s jednog na drugi kraj očiju, udahnuo kao riba na suhu i gornjim dijelom tijela pao na poklo­pac škrinje. Onda se svalio na pod i ispružio porebarke po ovčjim kožama. Pošto se trznuo dvaput, zaspao je s otvorenim očicama, kao umoran pas.

Ana je uzela svoju svijeću, upalila je na onoj što je mjerila vrijeme za ljubav, utaknula je u svijećnjak i sišla u krčmu.

Kad je pod njenom obućom šrkipnula posljednja stepenica, Grabovac gurnu nogom Mesuda u golijen i reče mu neka pogleda, misleći da bi ta sa svjetlošću u rukama, u mrtvoj zadvarskoj noći, prije mogla biti ona koju je Mesud vidio kako nekima pokazuje crni, nekima svijetli obraz na zidinama Sinja, nego ona kod koje je Balin otišao na dvosatnu ljubav.

Od grla do nožnih listova padala je haljina od nebo- jena pamuka, ni kruta ni izglačana, a ipak ispružena, uz

110

to gipka, pa se u hodu vijorila kao zastava na laganu vjetru. Ispod te haljine nije bilo ni bujnih grudi ni debelih butina da je napnu i uobliče, da tkanini uzmu njenu prirodnu osobnost, pri čemu tijelo proguta odjeću i ogoli se više nego bi bilo golo kad bi se razodjenulo. I ono što ga je bilo, Anino se tijelo skrilo u haljini da bi platnu i kroju ostavilo svu njihovu ljepotu i u isti mah svu tu ljepotu prisvojilo za se. Vlačeni pamuk iz veneci­janskih predionica postao je pjena koja ovija jezgru, gipku i nježnu, kao što su i njeni ovoji.

Kad je prišla vatri, svijeću odložila na ploču iznad kamina i sjela na prazni kraj Kresovića klupe, Matija zapazi da joj je kosa žuta, ravna od razdjeljka do sredine obraza, a niz vrat i ramena da se spušta u nekoliko velikih vitica, oko kojih se večeras nije mnogo trudila. Imala je usko lice s oštrim profilom egipatskih ljepotica na urnama i papirusu, lice oblika jezgre olju­štena badema, koje kosa uokviruje sa svih strana: odozgo ravnom dlakom, pa nalikuje na utegnutu ma­ramu, odozdo viticama koje sliče lisičjem krznu. Isto kao što se njeno tijelo izgubilo u haljini da bi ljepotu odjeće pretvorilo u svoje draži, tako joj se i lice ovilo kosom i gleda nas kao jezgra koju smo našli kad smo rascijepili žuti ovoj kajsije.

Nije upotrebljavala crvenilo za usne, vjerojatno zato što nije imala što ocrveniti. Usta su joj bila mala, a usne posve tanke. Taj nedostatak zbrisao je s nje i posljednji trag putenosti, pa se doimala prijeteći produhovljeno. Malo je trebalo pa da je tolika bljedoća, tolika bestjele­sna ljepota i tolika sraslost s odjećom učine priviđenjem koje nije ni za razgovor ni za dodir. Kao da zna kako lakovjerna čovjeka može opsjeniti svojom prozrač- nošću, na jagodice je nanijela nešto crvenila. To njeno lice nije uljepšalo, ali mu je dalo izraz dotrajalosti i prostaštva, nešto od onoga što imaju lakrdijaši i lake žene, koje se ponekad i mažu samo zato da naglase svoju pristupačnost. Tim je rumenilom spasila dušu svoga zanata, ali su joj oči kroz ono što će reći govorile nešto drugo i o njoj i o njenoj duši.

111

- Sladić spava - rekla je pokazujući na svijeću kod bačava između kojih je bio ležaj, a na njemu ispružen krčmar. - Spava samo s jednim okom. Jeste li to vidjeli? Čudno i strašno: čovjek spava, a jedno mu oko otvo­reno. Mene, momci, od toga jeza prožima. Nema tako mrkla mraka kroz koji bih mogla proći a da me on ne opazi i ne kaže mi: »Vrati se, djevojko, u svoju sobu, tkaj laneno platno i čekaj one koji ti dolaze.« Da nije tog budnog oka, ja bih odavde davno otišla.

Domalo se obrati Matiji:- A ti, kako imaš dušu ovako lijepa momka prodati

na galiju! Zar ne znaš bolji način da zarađuješ kruh?Prijelaz sa Sladića na Mesudovo ropstvo Matiji se

učinio nesuvislim, pa joj ništa ne odgovori. Uskoro je uvidio da je ona između to dvoje uspostavila čvrstu vezu, a pitanjem zašto prodaje čovjeka, samo je napra­vila lijep prijelaz s jednog na drugo.

- Kad Sladić umre, ti ćeš osloboditi ovoga momka. Je li da hoćeš? - rekla je. Po njenim predviđanjima, i

ala ~ i ^ u : ivit'duuuvu waAC»un_/c»v-/iij\_/ iiijaiO ui o'L/

dogoditi prije zore.Tada će njih troje krenuti na put u zemlju koja ih od

rođenja čeka, koja ima svoje nepoznato ime i u kojoj prebiva nekakav narod što zove zemlju svojom i uživa je kao svoju.

Oni u toj zemlji žive s tim narodom, rade kod njih. Među njima nema sporova, kao što ih nema između živih ljudi i nevidljivih duhova. A u kući među liticama od leda, koje se poljupcem otvaraju, gomilaju se zlatni moćnici, srebrna kandila i kaleži, glave anđela u zlatu, likovi svetaca od mješavine bakra i zlata, cizelirane i reljefne umjetnine, mramorne intarzije, zlatni svijeć­njaci - golemo blago za koje se ne zna otkuda potječe. Ali, otkuda god poteklo, dobro im dolazi. Prodaju ga na komade kad im štogod krupnije treba kupiti, i za svako­dnevne potrebe kad sami ne mogu privrediti.

Sve su to njih troje imali. Imali bi i još više, mnogo toga što nijedna usta ne mogu ispričati. Sve bi oni to imali, i još, i još mnogo više - da uz vatru Ana nije

112

zaspala. A kad je Ana zaspala, kao da je ponornica, koja danima teče kaskadama i kroz polja šaša, nekad bučno i zapjenjeno, nekad mirno i olovno teško, naišla na crno grotlo ponora i nestala u njemu.

Ničega. Njih troje sjede na Kresovića klupi, ali ne snatre o daljinama i rječnim tokovima u njima. I koji spavaju, kao Ana, i koji su budni i slušaju kako struji samoća u jednom hanu na putu za tržnicu robova, kao Matija i Mesud, svi su zagledani u se, u te najprostranije prostore, o kojima toliko malo znamo, pred kojima nam se oči sklapaju i mozak gasi, kao što se ugasila Anina svijeća.

Snivaj, Ana, san o spasu! On je lijekovitiji od i jednog lijeka što ga od trave i zemlje propisuju »ljekaruše«. Svaki je lijek protiv jedne bolesti, san o bijegu liječi od svih.

21

U studenom su dani kratki, a putovi jednako dugi kao u srpnju.

S ležaja su se digli po mraku, iz staja izveli konje i za polazak se pripremali pred hanom. Dok su se rasanili, popili lozovaču, opasali oružje, vezali robove, zasponili potpregala na samarima i pritegli kolane na sedlima, i dan se zabijelio. Sunce se ukazalo iznad Vrbanja, a mjesec s jasno iscrtanim sjenkama na licu, zapadao je za Kraljevac, kamo će do koji čas i turma s robovima krenuti na put.

Otkako se od pravca sunčeva izlaska pokazao jahač u crvenoj dolami, s kukuljicom na glavi, koji je osim svoga tjerao još jednog konja i na njemu vezana roba, i s Anom se počelo događati isto što i s mjesecom: na njenu se licu, osjenčane dublje nego noćas, pokazaše mrlje od blata koje je na nju bačeno. I pored zaprepaštenja, ostala je nepomična pokraj kamenog stola ispod odrine, držeći u ruci lozov list, jedan od onih desetak što su se još držali na prutu.

8 Duše robova 113

Sladić se zatekao na vratima krčme u bijeloj kecelji, o čije je skute brisao ruke i korio Andriju Brnasovića da nije lijepo napraviti tolik trošak, a ne platiti u gotovu. Trebao je odmah reći da nema novca, ne bi ga ostavio bez nužne podvorbe, ali mu ne bi ni dao sve što mu padne na pamet. Andrija je uzjahivao konja i kleo se krčmaru imenom svoje obitelji da će se na povratku kući, džepova punih novca, svratiti, i kod njega i kod svih onih kod kojih je ostao dužan, i platiti i preplatiti svoje dugove.

Možda bi potezanje između Sladića i Andrije potra­jalo do odlaska da se ispod sunca, koje baca blato u lice suparnicima, nije pojavio jahač u crvenom. Taj je opči­nio Sladića kao zmija plijen. Smješkao se odbojnim smješkom starijih ljudi kad glume nevinašce. Uz slatkast osmijeh, toliko je, ni mokre ni nečiste, trljao ruke o kecelju da se moralo misliti kako mu je posebno stalo do toga da se pred crvenim jahačem pokaže čistih ruku.

A njegov se gost, prolazeći usput pored Ane, kao uvježban konjanik kad podiže džilit sa zemlje, prignuc na stranu, ruku podvukao pod skut ženine suknje i, kad se uspravljao, razgolio joj noge do pola bedara. Išao bi i naviše da Ana nije ustuknula pred njim. Ona ostade zabezeknuta, a jahač krene prema Sladiću držeći među dva prsta, kao što se drži cvijet, neku stvarčicu koju je ubrao ispod Anine suknje. Nije se vidjelo što drži. Ili se nije imalo što vidjeti.

- Prodaje li se ovo? - upitao je kad se našao pred krčmarom.

- Tako-tako! S tom robom nikad ne znaš na čemu si. Pođe, pa stane!

- Ne vjerujem ti kad oko tvoje kuće vidim ovakve momke - reče jahač i pokaza na Andriju Brnasovića. - Taj bi i pticu u letu.

Za razgovora između krčmara i jahača u crvenom, Ana je ostala odrvenjena, kakva je bila i prilikom jahačeva dolaska. List je lozovinc uhvatila s obje ruke, prinijela ga licu i za nj zaklonila oči, nos i usta. Ili plače ili je zbunjena, kao svaki čovjek koji uporno sanja o

114

sreći, a što više sanja, to ga više poniženja tuku, pa ga u nedoumicu dovodi činjenica da je u njemu nada to veća što je oko njega više beznađa.

- Možeš mi vjerovati, harambašo - reče Sladić. - Ti bolje od mene znaš da je žena kvarljiva roba. Dok je nisi imao - da mi je; kad si s njom legao - što ću od nje! Zato bi ovu robu po hanovima trebalo mijenjati svaku godinu-dvije.

Jahač u crvenom puhnuo je u svoje prste i, činilo se, otpuhnuo stvarčicu koju je našao pod Aninom suknjom. Zatim je jagodice kažiprsta i palca, među kojima je držao nevidljivi predmet, sitno popljuckao, istrljao je­dnu o drugu, kao da ih umiva, a onda ih obje obrisao o kabanicu. Napokon, da se uvjeri kako na njemu nema Anina traga, pogledao je s posebnom pažnjom i jago­dice i mjesto na kabanici na kojemu ih je obrisao.

Na rastanku, gledajući Anu zaklonjenu iza lozova lista, rekao joj je neka ne izigrava nevinost. Žena njenih godina, njena iskustva i njene pameti, ne bi se smjela stidjeti šale koja će ući u usmeni zbornik domišljatosti harambaša u crvenoj dolami.

Kad se mala turma od Šodanovih kuća po obroncima Tilovice uputila prema Prosici, za sobom je imala dan hoda u kojemu se postupno oformila, a pred sobom drugi dan putovanja pri čijem će kraju dosegnuti cilj, iscrpsti svoju svrhu i raspasti se, ako slučaj ne bude drukčije htio. Do Zadvarja se saznalo radi čega je tko u nju stupio: Brnasovići jer im nitko ne treba u turmi kad su sami turma, i nitko za vođu kad samo sebe priznaju za vrhovnike; Matija jer otac prodaju Zunića nije htio udariti na velika zvona koja bi u turmi od domaćih ljudi zbilja zazvonila, a za Brnasoviće je znao tko su, da svojeglavi i oholi mogu biti, ali podlaci nikada; Piplica, jer bi u turmi od svojih sumještana trpio uvrede na koje bi se njegov rob podsmjehivao.

Za sve se njih znalo zašto su tu, i da će se u nevolji složno držati jedan drugoga, samo se za crvenog jahača nije znalo ni tko je ni odakle je. Nisu ga mogli pitati, jer se držao podalje, na distanci nemogućoj za razgovor.

8* 115

Matija je zamrzio toga čovjeka čim ga je ugledao. Piplica se sledio kad je vidio što učini onoj ženi, jer se kao zmije bojao ljudi koji ponižavaju druge za svoj užitak i slavu. Brnasovići su strah, ako ga je u njih bilo, i zagonetku otjerali Andrijinom tvrdnjom: toga poznaje krčmar, zlu ne trebalo, a mi ga ne trebamo ni poznavati.

U Prosiku su ušli sa dva orla iznad glave. Brnasovići su vrištali i zabavljali se jekom. Piplica se često obzirao. Matija je, gledajući visoke litice koje su bile crvene kao da se krv po njima cijedila, poželio da im kroz taj mahniti prolaz onaj crveni vrag ne sjedi na repu. Tako je Prosika, ta čudesno stravična i čudesno lijepa prosje- klina, kroz koju je uz suho korito vodio put, obrastao šipkom, grabom i jasenom, ovoj turmi, kao i svima koje su kroz nju putovale, tjerala strah u kosti i silila ih da se upitaju što rade i kamo idu. Ali, pitao se - ne pitao, putovati moraš. Ne mi, netko nevidljiv određuje kamo da idemo i kuda da prođemo.

Prešavši Dupce, turma je izbila na vrh planinskog bila iznad uvale Vrulje odakle se put, zmijski vijugajući niz vratolomnu strminu od golog stijenja, spuštao prema moru i Donjim Brelima. Tu, na mjestu zvanom Počivali­šte, sjeli su ručati. Pred njima je bilo duboko grotlo, dna prekrivena vodom, pod kojom ključaju izvori i vrte se virovi. Dubine, gledane s visova, mame nas. Mesud se ugledao dolje s veslom u rukama.

— Sulejmane, brate i nebrate, pomozi sada ili nikada! - rekao je.

— Što ti je? - pitao ga je Matija.— Ništa mu nije — rekao je Andrija Brnasović. —

Ugledao čovjek more i ne zna što čini od sreće. Do sada je išao po putu punu kamenja, usponitu i strmu, a odsad će putovati državnim drumom, ravnim kao dlan, bez prašine i blata. Bit će bez briga, vrijeme će mu letjeti jer sretnome sat ne otkucava ure.

Pošto su ručali, krenuli i sišli do pola brda, obazreli su se i vidjeli da je jahač u crvenom tek sad izbio na Počivalište i stoji tamo, ne silazeći s konja, kao admiral na pramcu komandnog broda dok vrši smotru flote.

116

22

Malo je izvora u Makarskom primorju, a i ono što ih je, imaju nestalan tok. Svega jedan od njih, Vrutak ispod Makra, daje dovoljno vode malom potoku što teče preko čitave godine, ostali u najvećem broju provru i gube se u rastresitoj zemlji, a samo u vrijeme velikih kiša pokulja iz njih obilje vode koja ispuni vodotoke i bježi put mora. Pa ipak, u okolici Makarske ima mnoš­tvo mlinova koji, osim onih ispod Vrutka, rade samo kad ima vode, desetak dana u jesen, isto toliko u pro­ljeće, ali kad počnu raditi, ne zaustavljaju se ni dan ni noć, sve dok ima što okretati vitla. Ljeti su, i uopće za sušnih dana u svako doba godine, mlinice osamljene kuće iznad sela, podignute među stijenjem i borovima, nad dubokim vododerinama, na čijem dnu nema vlage ni zemlje da naraste trava. Zidovi im obrastu bršljanom, u njih se usele ćukovi, gušteri i zmije, a od ljudi ih posjećuju samo majstori o podne, za vrućine, kad je u hladu lakše raditi nego na suncu, nešto tešu, buše, klešu, da mlini budu spremni za rad čim oblaci nabacaju kišu na planinu. A kad se to dogodi, bilo da je lijepo vrijeme, bilo da kiša i dalje lijeva, mlinice ožive, oko njih je više svijeta i životinja nego što ih je ijednog dana oko makarske česme, mjesta u gradu i okolici gdje se najviše tiska, psuje, ogovara i udvara.

Na takvu jednu mlinicu iznad potoka Pođi, što izvire iz spilje Veprica, naišla je turma kad se nad Bračem ugasila rumen koju je za sobom ostavilo sunce, a mjesec se nad planinom još nije bio pojavio, pa je učas postalo tamno. Nije bilo nikakve nade da će im po mraku dopustiti ulazak u grad, a za prenoćište izvan gradskih zidina nisu znali, ako ga je i bilo.

Mlinar ih je primio ne tražeći nikakvu nagradu. Ponu­dio im je štalu, koja je sazidana preko puta uz visoku stijenu, predvorje mlina gdje je bila stupa u kojoj su se vlasala dva biljca i, najzad, ako hoće, klupe u mlinici i sav prostor uz ognjište, samo ne na mlin, mučnicu i koš. I još nešto, ako se odluče za mlinicu, može, ali da sjednu

117

i da se ne dižu s mjesta. Da se ne muvaju oko mlinara, njemu sav taj prostor treba da može komotno podeša­vati kamenove, sipati zrnje u koš i brašno u vreće. Oni će spavati, on ne smije, jer koliko prekosutra, ne padne li kiša, u jaruzi neće biti vode ni da se magarad napoji.

Konje su smjestili u staju, gdje se uz dva domaća magarca našlo mjesta i za njih. Predvorje sa stupom nisu koristili, nije imalo vrata, stupa je na otvorenom, od nje u predvorju suklja hladan propuh, a kapljice, koje se dižu ispod bata, nakvasile bi im odjeću za manje od ure, pa su se svi ugurali u mlin, sjeli na klupe uza zid i, pošto su nešto povečerali, namjestili se da zaspu.

Nedugo iza njihova smještaja, polagano su se otvorila vrata i u mlinicu jc ušao jahač u crvenom. Ogledao se po mlinici da vidi tko je unutra i, valjda, da pronađe mlinara i zamoli ga za prenoćište. Tko je mlinar, nije mu bilo teško pogoditi, mlinari su u mlinu bijeli kao snje­ško, ali crvendać ne oslovi gospodara ove kuće, već odluku da li će ovdje ostati donese sam. Mlinar je čekao da bude zamolien. unanriied snreman da molbi uHnvn-v x a tlji, ali došljak, spazivši da u kutu pokraj ognjišta, blizu vatre, stoji nezapremljen trupac na koji se može ugodno sjesti, svuče kabanicu, objesi je iznad svog sjedišta, sjede i poče preslagivati drva na vatri, od koje je mlinica dobila novu svjetlost. Mlinar se nakrevelji od čuđenja, ima nas svakakvih. Kako bi došljaku ionako dopustio prenoćiti, pitao ga-ne pitao, odmahnu rukom i ode za svojim poslom.

Nisu dugo ostali mirni kad se na vratima začu kucanje dječjih prstića. Mlinar viknu. - Naprijed, tko si božji - ali se vrata ne otvoriše. Kucanje se ponovi. Ovoga puta kucali su članci odrasla čovjeka, ali ni oni ništa manje obzirno nego dječji prije njih. Videći da neće ući sve dok im sam ne otvori vrata, mlinar skoknu, otvori ih širom i reče neka ulaze.

U mlinicu je ušao dječak vodeći za ruku sredovječna čovjeka, koji je gazio pipkajući nogama kao da je pod mlina šupalj pa će, ugazi li neoprezno, propasti u vodu.

- Kuda ti, Cvitko, po noći? - rekao je mlinar.

118

- Što mogu - branio se čovjek. - Noć ne čeka, a put se neće skratiti.

- Vidiš, Cvitko, sve zauzeto. Oprosti, ništa ti ne vidiš, ali znaj da nas je unutra dvanaesterica. Kud ću s tobom? Čuj, dođi ovamo na vreće. A ti, mali, popni se na naćve. Tamo će ti biti dobro. Samo, Cvitko, da znaš, svi oni ovdje, sužnji i njihove delije, kod mene konakuju bez pare, ali ćeš mi ti platiti za sebe i za njih. Najprije ti večeraj, ako nemaš, ja ću ti dati. I onda da mi platiš: jednu što je dosad nisam čuo. Neću ni o Musi ni o Troglavu Arapinu, nego nešto onako, domaće, to bih htio.

Uz govor, mlinar je između mlina i zida složio dvije prazne vreće i na njih posjeo slijepog Cvitka. Da se ima na što nasloniti i da u snu ne bi pao po mlinskom kolu, straga i sa strane postavi daske, pa se Cvitko lijepo smjestio kao u naslonjač.

Bio je najbliži jahaču u crvenom, bijahu jedan nasu­prot drugomu i, da su obojica ispružila noge, palci bi im se dodirivali.

Dječak koji je doveo Cvitka, čim je vidio da mu je djed smješten, popeo se na naćve, umotao se u komad sukna koje su donijeli stupati i zaspao. Ne znajući da se dječak uvio kao svilena buba, Cvitko je zamolio mlinara da svrh njega baci koju praznu vreću, nazepst će, živ je, lako se znoji i sklon je prehladama.

On je sam u jednu ruku uzeo komad ječmena kruha, u drugu priručni mijeh, pa zalogaj kruha sa gutljajem vina, kad se to smekša i oslača, proguta i izmijeni pokoju riječ s mlinarom. Nije imao potrebe da prati pogledom ono što sam radi i što mlinar čini, pa je neprestano držao glavu u istom položaju, kao svi sli­jepci. Iz razgovora se vidjelo da je to uman čovjek, prilagodljiv, s trunkom nerazmetljive šaljivosti koju je stalno kontrolirao. Vladao je sobom i pokušavao je ovladati svojom okolinom i svojim sugovornikom, a kako se to ne može ako ih ne poznaješ, poticao je mlinara da mu priča kako on zamišlja sutrašnji pazar. Sve što je primao od ljudi i što im je davao išlo je preko

119

riječi, pa je, besjedeći, birao što će reći, a slušajući, izmuzao je iz riječi najviše što se moglo.

Osim sitne razlike u boji bjeloočnice, rožnice i zje­nice, koje su bile za nijansu bljeđe nego kod mlađih ljudi, oči su mu bile nepo vri jedene, ali su mu na jagodi­cama, vjeđama i čelu ostali tragovi opekotina od vatre, u čijem mu je plamenu, vjerojatno, zgasnuo vid. Nije u sebi imao ni trunka tuposti koja u mlađim danima obilježava slijepce od rođenja, ni povučenosti koju takvi slijepci steknu pod starost. Baš kao da se nije ni pomirio sa sljepoćom ni naviknuo na nju, raspitivao se o sva­čemu i posjedovao živahnost koja je bila bliska pros­vjedu i borbenosti.

«*/>nn»v*n /-»flrolro IOi>ijo at uugu uaviu pjtvaiijtin jpjtaama, itiv uu\aivu

oslijepio, a to nije bilo davno. Prije sljepoće morao se baviti nečim mnogo značajnijim od posla kojim se bave slijepci i dangube, ali kad je bio prisiljen da se njime bavi, u svoje je pjesme unio spoznanje iz prvotnog dijela svog života, kad je imao vid i obavljao važne poslove, pa se razlikovao od ostalih pjevača koji su ponavljali odavno poznate sadržaje.

Iznad Cvitkove glave, od kraja do kraja mlinice, protezala se jablanova greda uzidana u dva suprotna zida, da čvrsto stoji i da na sebi nosi koševe za žito iznad oba mlina. Na dijelu iznad Cvitkove glave, u gradu bjehu pozabijani čavli o koje je mlinar objesio smotanu užad, njih dvanaest. Jednako su pletena, različito šarana i po tomu ih vlasnici razaznaju.

Dok Cvitko bude pjevao, red će se uža iznad njegove glave jedva primjetno njihati i umnogome nalikovati na bršljan koji je pticu okovao za stablo, svjedočeći tako da se svaka prava pjesma pjeva ispod užeta s omčom.

23

Zna li mlinar i njegovi gosti, znaju li ljudi u ovom gostoljubivom domu zašto Cvitko noćas pjeva? Je li njemu do zabave? Otplaćuje li večeru koju je pojeo, i

120

krov koji mu je udijeljen? Nije njemu ni do zabave ni do otplate duga. On noćas pjeva zbog istih onih razloga zbog kojih i slavuj pjeva u noćima. Nekoć je, u davno doba, na jasenovoj grani noćivao slavuj, san ga savladao pa je prespavao noć. Kad ga zora probudi, opazi kako ga je bršljan svega obrastao i prikovao na jasenovu koru. Teškom se mukom oslobodio korjenčića na žilavim povijušama. Otada slavuj noću pjeva da ga bršljan ne obraste.

A Cvitko će noćas pjevati o Ani Bartulović, krčmarici u Zadvarju, koja sanja o spasu i proklinje dan u koji se rodila, dok joj golubica slijeće na rame i u kljun kupi suze s njena lica, pa polijeće nad oblake i moli nebesa da pomognu Ani.

Jednog se jutra Tonka Bartulović, Anina majka, kad je kćeri bilo dvanaest godina, požalila rascvaloj grani jorgovana:

- Deset godina samujem, jedanaestu neću.Njen je muž Tonči, da zaradi bogatstvo, otišao dobro­

voljno u vojsku i od prvog dana služi u Drugoj hrvatskoj konjičkoj pukovniji, čija je matična kasarna u Veroni. Neka znade grana jorgovana da joj već drugu godinu niti piše niti šalje novac.

Otkako ne zna što joj je s mužem, dolazi joj u posjete harambaša Blata na Cetini Ivan Balaš i moli je da mu odmah, sama ili po nekomu, poruči kad Tonči dođe kući. Želio bi ga prvi vidjeti i reći mu nešto važno.

Dok je Tonka u sjetnom razgovoru s jorgovanom otresala svoga muža sa srca kao blato s opanaka, Tonči se krio kod seljaka Stefana Saludecia u mjestu Ankon- ske marke zvanom Portonuovo i čekao zgodu da se brodom prebaci do Omiša. On je postao žrtva pukovni­kova obećanja kamerlengu i podestatu grada Edola, koji je dugo hrvatska pukovnija opsjedala, da im Hrvati neće opljačkati grad ako se predadu, a ako pruže otpor, kad grad osvoji, prepustit će i građane i njihova dobra Hrvatima da se oko toga pozabave tri dana kako oni to već znaju.

121

Grad se predade, a mnogi vojnici, iako im je strogo zabranjeno, ne odolješe srcu da koju ne povale i da štogod ne drpnu. Podestat prigovori pukovniku da nije održao časnu riječ. Samo iz njegove radne sobe vojnici su odnijeli dva zlatna propela, tri kutije sa srebrninom i svile za tri suknje. Pukovnik se zakle podestatu da će smrću kazniti svakoga vojnika kod koga nađe ukradenu stvar. I postroji vojsku. Ne nađe ni u jednog ništa. Ipak su kradljivci, tvrdio je podestat, i ponuka pukovnika da pogleda bubanj svoga bubnjara, koji se za njim posvuda vuče kao sjena. Tako se u prah smrvila mudra zamisao Tonča Bartulovića da se pomogne šupljinom bubnja kad se bubnjanjem nije mogao pomoći.

7-i o rA r-i Ar\ i r /-iiiuvj j \_/ ua w d*-*•»-% Iim ♦*\**r»d 1 rro dl rnciii guapouui uu ui uga vj v a

dina, iako su prije nekoliko dana bili krvni neprijatelji, na koži šugavog bubnjara lako pokazati koliko drži do zadane riječi, pa se u hitnji zavrgnuo bubnjem i pobje­gao. Do šume su ga gonili drugovi iz pukovnije, i sami ljuti na pukovnika i njegova gospodska obećanja, a kad je zašao u šumu. vratili su se na trg Edola i rekli da je oskvmitelj pukovnikove časne riječi bio brži od njih.

U očekivanju da se bubnjar Tonči vrati, prođoše Tonki i harambaši Balašu dvije godine. Izmučen čeka­njem, reče harambaša:

- Pored tvoga vrta punog cvijeća pruža se moja livada na kojoj napasam konja. Ti iziđi ruže brati, a ja ću doći konja istimariti. Ti se pretvori u rumenu ružu, a ja ću u bijeloga leptira. Kad nas ljudi budu gledali, reći će, eno leptir oprašuje ružu.

Te se večeri bubnjaru dogodilo isto ono što se dogo­dilo Stojanu Jankoviću kad se vratio iz t'urskog ropstva i u kući našao svatove svoje žene, pa je zapjevao »Gni­jezdo vila ptica lastavica, vila ga je devet godinica«, i otkrio se, a žena je napustila mladoženju i poletjela Stojanu u naručje. Samo, bubnjaru ne dadoše da se predstavi lijepom pjesmom.

Kad je zakucao na vrata, njegova je žena bila ruža s leptirom na žutom tučku. A kad je kazao tko je, sijev­nula je puška i sastavila ga sa zemljom. Uza nj nije bilo

122

bubnja, ali dva zlatna križa jesu. Tonki, koja se od rumene ruže pretvorila u tužnu vrbu, harambaša je tumačio da je vrijeme za veselje, a ne za plač. On već drugu godinu znade da je bubnjar osuđen na smrt. Balaš, komu su vlasti tajno dojavile da bude na oprezu, već drugu godinu čeka njega, njegovo zlato iz bubnja i nagradu za njegovu glavu, a usput, da bude bliže doga­đajima, igra leptira nad laticama ruže rumene.

Tonka se po Blatu hvalila, na skupu i u povjerljivu društvu, da joj je drago uza se imati harambašu: dok s njom hoda, njegova sablja mrsi joj skute suknje. Ta i slične izjave padaju u vrijeme kad je Balaš dokazivao crkvi i vlastima kako nema prepreka da se oženi Ton- kom, a potom dobije državnu i biskupsku »inveštidu« na imanje njena muža, pokojnog »banđekina«, komu se po zakonu kuća mora raskućiti.

Neki ljudi iz sela i okolice, više ugledni u narodu nego utjecajni kod vlasti, staviše žestoke prigovore i na vjen­čanje i na »inveštidu«. Na stranu to što je Tonči bio »banđen« i što ga je trebalo ubiti, nije zgodno da ženu ženi ubojica njena muža. Na te prigovore biskup se pokoleba, niti odbi niti odobri Balašev zahtjev za vjen­čanjem. Prešuti i odgodi, a zažmiri na oba oka što Balaš i Tonka žive zajedno nevjenčani. Viđeni ljudi prigovo- riše i za »inveštidu«: ni na koji način ta »inveštida« ne može pripasti Balašu, i ako se oženi Tonkom i ako se ne oženi. Dok živi kao udovica, »inveštida« je njena i njene kćeri, a kad se uda, isto kao da je umrla, »inveštida« ne prelazi na muža, jer ona ne može biti ničiji miraz. Ukoliko Balaš oženi Tonku, »inveštida« će ostati u rukama njene kćeri dok se i ona ne uda, a sve do smrti, ako ne nađe ili ne bude tražila muža.

Tonku pritište ista onakva neizvjesnost kao kad se Tonči nije javljao iz vojske. Ni sablja u skutima suknje, nakon dvije godine svađa, nije bila ono što je bila kad su se leptir i ruža združili, pa Tonka reče svom nevjenča­nom mužu:

- Znaš li, dragi, što si nekada govorio? Da nas nitko

123

neće rastaviti osim smrti. Pa ni ona, jer ćemo iskopati grob do groba i ispružiti ruke jedno prema drugomu. A eto, došao je dan kad ćemo se sami rastati.

Balaš zato nije dopustio da je pokopaju na groblju. Sahranio ju je u vrtu ispod jorgovana. On kaže, jer se od nje ne može rastati. Drugi kažu, ne smije, da je tkogod otkopa, našao bi joj ranu pod srcem.

Tajna gubitka Tonkina povjerenja u harambašu nije mogla ostati skrivena. Rijetki su vjerovali da bi uzrok mogao biti uskraćivanje vjenčanja i »inveštide«. U selu tri rođakinje žive s rođacima nevjenčane jer crkva ne priznaje njihovu zajednicu, jedan svekar s nevjestom, tri nevjeste s djeverovima i jedan očuh s pastorkom. A najmanje je deset obitelji koje obrađuju zemlju i pla­ćaju desetinu, a »inveštide« još čekaju.

Kćerka Ana je bila uzrok Tonkinom odlasku pod zemlju.

Za četverogodišnjeg druženja majke i Balaša izrasla je u djevojku mliječne puti, sličnu majci, a, kako ih nije dijelilo više od četrnaest godina, reklo bi se da su mlađa i starija sestra. Kad su se muškarci za njom počeli okretati, Ana je sišla na Cetinu, pogledala svoj obraz u vodi i rekla:

- Tijelo je moje vitko kao jablan ukraj rijeke, a bijelo i glatko kao jablanova kora. O, galebe, što me nadlijećeš, reci tko će mome jablanu grane polomiti, a koru izgrepsti noktima upisujući u nju svoju strast?

Na Jurjevdan, kad je u praskozorje s ostalim djevoj­kama trčala do mlina i prije izlaska sunca u pjenušavoj vodi ispod vitla prala lice da preko čitave godine bude lijepo, doista je postala ljepša. Mirisala je na jasenov cvijet onako snažno kao predio od Zagvozda do Turije kad cvjetaju jasenove šume. S mirisom u tijelu dotrčala je kući, uzburkana kao voda ispod mlina, dvorište zaki­tila jasenovim granjem, a u rupicu na kućnim vratima zadjenula kitu crnog trna, da zli duhovi ne ulaze u kuću, da se na trn ubodu, da ne oduzmu blagu mlijeko, ženi marljivost i mužu pamet.

124

Ušla je u kuću i ono se dogodilo na mjestu gdje je leptir iznad ruže i prije nadlijetao.

Različito venu jablanove grane. Ako su u rujnu po­lomljene, kad je list očvrsnuo, venu polako, list se suši, ne ugiba, a kad se osuši ili na grani ili na krilu vjetra, još će dugo gledati u sunce i šuštati na kiši. Ako je pak grana posječena o Jurjevu, kad su grančice mliječne a lišće kao pjenušava voda u kojoj djevojke uljepšavaju lice, vene brzo, vene u jednom danu i od nje ne ostane ništa osim šiblja i malo bezobličnog praha. Da bude manje bola, šuma se i siječe u jesen, kad je dozrela, a ne o Jurjevu, kad je sva u sokovima, mliječu i zelenilu.

Lomljava jablanovih grana i Tonku je slomila, kad je poslije pitanja - što je tebi, Ane moja - doznala da joj je na Jurjevo očuh počeo lomiti grane i otada ih lomi svaki dan kad ostanu sami.

Skrivila je majčin odlazak pod ledinu, a sebi dugo putovanje, bez izgleda na povratak.

Još za majčina života Ana je bila u trećem mjesecu trudnoće. Poslije majčine smrti Balaš joj predloži da se izbavi ploda, pa će ponovo nastaviti curovanje. Njemu je to više trebalo nego njoj. Rodi li ga, seljani će lako izračunati da se začelo tri mjeseca prije bakine smrti i da je unuče Tonku otjeralo u smrt. To bi bilo opasno i za jednog harambašu, čiju čednost brani župnik, a vlast o njemu ima visoko mišljenje kao o odanu, požrtvovanu i nesebičnu starješini.

Dao je Anu u kuću krčmara Sladića, da mu, dok ne rodi, služi kao služavka, da dijete, čim bude rođeno, dadu u nahodište. Tada će se Ana čista i pomlađena vratiti u Blato. Uvjerio ju je da ne griješi djevojka koja novorođenče daje u nahodište. To čine i žene iz dobro stojećih brakova kad narode mnogo djece, to čine slu­škinje koje zanesu sa gospodarima, seljanke sa zemljo- vlasnicima, neudane s oženjenim dangubama, to čine sve žene kojima plod užitka nije potreban koliko sam užitak. U otvoru na zidu nahodišta vrtuljak, na koji se odlaže u povoj povijeno tjelešce, vrti se cijelu noć. A iz nahodišta, kad ptići opernate, polijeću na more. U

125

njihovu je životu jedina neriješena stvar hoće li na dugim plovidbama biti čistači paluba, veslači ili komesi.

Kad se Ana oslobodila bremena i djeteta, ponovo se zarumenjela, a pjege rodilje isparile joj s jagodica, po nju je, jedne jesenske večeri, dok je Split vrio od mošta, a ulice bile skliske od sladora i prljave od slame i magarećeg izmeta, došao očuh Balaš. Ana je do kasno radila u Sladićevoj krčmi u kojoj je gostiju bilo više nego ikad. Kad se uspela do svoje sobe na mansardi, našla je u svom krevetu očuha i upitala ga što hoće. Dok su se prepirali treba li da nastavi kao što je počela na Jurjevo ili s time treba prekinuti, dok se Ana opirala a Balaš ostajao uporan, ona sve beznadnija jer nije vidjela izlaza, on sve uporniji jer je znao da mala nema izbora nego da pođe tamo kamo ju je on usmjerio, u Sladićevu kuću došla su dva podestatova čuvara ćudoređa da pretraže sobe triju njegovih djevojaka i vide jesu li one poštene sluškinje ili su djevojčure koje mame ljude u krčmu i šire nemoral po gradu. Anu su našli s nepozna- tim muškarcem i zapovjedili joj da se spremi u zatvor. Muškarca su ostavili da prespava u djevojčinu krevetu, kad svoje kuće u Splitu nema, i savjetovali ga da se ubuduće ne odaje bludu: ne mari što za ove stvari pred sudom odgovaraju samo kurve, i kurviši su krivi za kurvanje i zaslužuju prijekor što svoju pohotu ne iživlja­vaju u zakonitim vezama.

Sutradan, pošto je bubnjar sat prije objavio narodu da se okupi u što većem broju pred gradskom vijećni­com, podestat je Ani, koja se ne da urazumiti lijepim riječima, izrekao kaznu za bludne radnje: mjesec dana čišćenja gradskih ulica u vrijeme kad su najprljavije.

Selu je Balaš govorio, a selo ga je slušalo, kako je Anu dao u grad na nekoliko mjeseci da prije udaje nauči domaćinske poslove. Mladoženja ne gleda zlato oko vrata, koje je očuh Ani pribavio, nego vez na prsluku i rukavima, po kojemu se vidi zna li cura plesti i vesti, zna li dvore pomesti, vode donijeti i na ognjištu vatru nalo­žili. Ali, umjesto da sve to nauči u gospodskoj kući, ona je pošla po zlu putu, pa sada mete ogrozdine i balege po

126

splitskim kaletama. Čim joj istekne kazna, nagovorit će Sladića, kod koga ostaje jer joj nema povratka u Blato, da je iz Splita preseli u svoj han u Zadvarju. Možda se tu, u seoskoj osami, opameti i suzdrži od bluda. Ostane li u Splitu, bludničila ili ne bludničila, podestat će, kad ju je već jednom ubilježio u svoje knjige, po nju poslati policiju kad god mu splitski težaci usmrde grad sa svojom magaradi i ljetinom.

Otada Balaš uživa sva dobra bubnjara Bartulovića i priča po Blatu:

- Koji mi kažu da sam od huda roda rođen, sami su se u zlu rodu rodili. Koji mi kažu da sam zao čovjek, njima samima zmija na srcu spava. Da bubnjara nisam ubio ja, ubio bi ga prvi na koga bi u selu naišao kad bi se saznalo da je »banđekin«. Njegovu sam ženu volio, a što mi nije postala i zakonita supruga, krivi su smutljivci i bolest koja mi je otrže iz naručja. Kćer bubnjara i soldatuše htio sam učiniti gospođom, ali ona pođe stran­puticom. Pred zakonom sam čist kao suza, a pred Bo­gom ako sam štogod skrivio, jer nas je pred njim malo bez trun ja u oku, ja ću se molitvom, pokorom i miloda­rima otkupiti od svojih grijeha.

Pjesma se Cvitkova otegla, osušila su mu se usta i htio bi potegnuti iz mijeha dva gutljaja. Tek da se nepce skvasi, a duša nadahne novom pjesmom. U hrvatskoj zemlji, gdje je svaka budala knez a knezovi budale, mnogi će te magarac učepiti. Budući su magarci, nećeš ih moći zvati na sud, ali ćeš o magarećoj bahatosti ispjevati pjesmu i ispričati priču. A pripovjedač koji pjeva uoči sajma robova, dok šumi voda od Veprica do mora, ne gleda kolikim, već kakvim će se ljudima dopa­sti. Zato je harambaši Blata zaludno trubiti krajinom da su tri zlodjela u kući bubnjarevoj izvršena a da zločinca nema. Uzalud se kune: isto kao kurva u plač, tako se lupež uzda u kletvu.

Neka mu narod i povjeruje, neka mu nebo i oprosti, ali pjesma mu neće ni vjerovati ni oprostiti. Ona će ga staviti u stihove da se o njemu pripovijeda, i tako obraniti svoju dušu od povijuša.

127

24

Krik je bio slabašan. Ni mlinara, koji je imao najtanji san, ne bi probudio da za njim ne uslijedi tresak daske, a potom se zaustavilo mlinsko kolo i prestala se glasiti čekila. Pomisli da je presahnuo dotok vode i poče psovati sušu i planinu. Ali, dok je još bio pri psovci, nad žrvnjem je čuo stenjanje.

Obje su luči pogašene, a vatru, koja nije mogla dogor- jeti, jer je sam mlinar, prije nego što će zakunjati, na nju priložio dva borova panja, netko je pogasio, sudeći po drvlju na ognjištu što se dimilo kao ugarci poliveni vodom. Iza žrvnjeva u istočnom zidu bio je prozorčić, uzak kao puskamica, kroz koji jc mjesec u zenitu uuaci- vao malo svjetlosti prema kojoj se mutno vidio mlinski kamen, a na kamenu Cvitko, povaljen potrbuške, kako glavu gura u procijep između odboja i koša, a uzak prostor kroz koji ničija glava još nije prošla, da je bila i sama, a nekmoli kad za njom ide čitavo tijelo. Kad se približio, mlinar je vidio da Cvitko ne nasrće od svoje volje. Oko njegovih ramena bilo je sputano uže, čiji je drugi kraj ovijen oko osovine mlinskog kamena vukao Cvitka dok je mogao vući, a kad se Cvitko zaglavio, uže zateglo, mlin je stao, i sada voda udara u vitla koja se ne okreću, ali snažno zatežu. Mlinar izvadi nož iz pojasa, prereže uže, žrvanj krenu, a tijelo olabavi i on ga podignu.

Mlinaru je bilo lakše prerezati uže i Cvitka posjesti u mučnicu, nego iz glavnje, koja je sačuvala vatru, izma­miti plamičak o koji će zapaliti luč. Nadimljući se da razgori žeravu, uzimao je duže predahe, i umjesto da šuti i puni pluća zrakom, stanke je koristio da psuje i da se jada sebi na sebe sama što je bio toliko dobar i tolika budala da na konak primi ovolike nepoznate ljude. Da je na žrvnju našao rasut Cvitkov mozak, na leđa bi naprtio vlast, koja bi mu kožu oderala dok bi dokazao da nije kriv. A našao bi ga da dotok vode nije oslabio i vrtnja kamena smalaksala tako da si ga mogao rukom zaustaviti.

128

Dvije upaljene luči koje je mlinar podigao na grede, otkrile su Brnasoviće pri oružju, kako promatraju što se događa, spremne i krv proliti za obranu sebe i svojih robova, ali spremne i da sve vide, da sve čuju pa, ako se njih ne bude ticalo, ponijet će se kao da ništa nisu ni čuli ni vidjeli.

Luči su otkrile i Cvitka kako sjedi u mučnici s koma­dima užeta na sebi i dječakom uz koljena. Dječak je netremice gledao u njegovo lice preko koga su, jedan niz sljepoočnicu a drugi preko čela prema korijenu nosa, tekla dva krvava potočića, mileći i ne razlijevajući se. Dječak je potočiće gledao kao da ispituje od čega su, ali kad se s onoga što je tekao niz sljepoočnicu obori kaplja i pade na bijelu Cvitkovu košulju, kojoj ovratnik prokr­vari, dječak vrisnu, a Matija mu priđe tješeći ga da umukne, da djedu nije ništa, da mu se neće ništa ni dogoditi, spavao je, pao i malo ga je po glavi počešalo.

Pri iste dvije luči Matija je vidio kako se Cvitku dogodila nesreća, vrlo slično obrastanju slavuja na jase- novoj kori. U mraku, kad je vatra bila pogašena, nečija je ruka skinula uže s klina na gredi iznad Cvitkove glave, splela je omču i polako je, da usnuli pjevač ne osjeti, prebacila preko njegove glave, podvukla pod pazuho i opasala prsni koš. Oba kraja užeta, jer je omča bila spletena na sredini, ruka je vezala za dva drveta zabi­jena u mlinski kamen, a služila su za ručno okretanje kad nestane vode. Kako se kamen vrtio, tako su se krajevi užeta namatali na ta dva drveta, kao kad žene namataju pređu na rašlje, da bi najednom, kad se nama- tanje užeta približilo kraju, Cvitko bio naglo povučen i nabijen glavom između odboja i koša. Da je u vitlo udarala jača voda, kamen bi ga zdrobio.

- Gdje je onaj u crvenoj dolami što je zanoćio u kutu kraj ognjišta? - zapitao je mlinar.

- Zar je netko takav sjedio pored vatre dok sam ja pjevao? - pripita ga Cvitko.

Pitanje na pitanje nije dalo odgovora.- Tko je taj? - pitao je razljućeni mlinar licem u lice

svakog od Bmasovića. - Zar on nije s vama došao?

9 Duše robova 129

Brnasovići su ostali mirni, odlučili su da se ne pačaju u mlinarove stvari i da uzvrate udarac samo ako budu napadnuti. Dok mlinar vrijeđa, neka vrijeđa, vrijeđa onaj tko je slabiji. Ali, dirne li tko u njih i njihovo vlasništvo, neka hvata zaklon dok može.

Kad je vidio da od bešćutnih Brnasovića neće dobiti odgovora, mlinar se obratio Matiji: tko mu je bio onaj crveni?

- I sam bih htio znati.Mlinar je pobjesnio. Što bi budala sada htjela znati!

Putovao je s neznancem odatle dotle, a nije ga upitao ni odakle je ni čiji je. I sad, kad ga je iznenadio, sad bi htio znati tko je! Oprezan čovjek neće ni s kim ni sto metara putovati ako mu ne zna imena i ako nije ispipao kako diše.

- Krijete vi njega, jer ste isti kao i on.- Nemoj tako, prijatelju! Ta nas crvena dolama od

Zadvarja prati. Ni da nas sustigne kad mi usporimo, ni da nam se pridruži kad mi padnemo na počinak. Začu-H i n enm eo Izorl io oin/vo

OV 1VUV4 j w umuvnuuiu ujuo u muiuvu.

- Kako da se ne ljutim? Mislio sam, turma ste, ljudi se međusobno poznaju, neće drugomu činiti zla. A oni od Zadvarja s njim idu i ne znaju tko je! Što ste mu dali da vas slijedi! Zna se: neće li tko u turmu, ne smije joj ni na repu stajati. Ne sluša li, klekni i pucaj.

- Ako me uho ne vara - umiješao se Cvitko - ovaj što s tobom govori mlad je čovjek. Ako su i drugi njegovih godina, ne bi se trebalo čuditi da su i u krevet s njime legli a da ga ne upitaše otkuda je. Mladost je lakovjerna i zato je treba podučiti, ali je ne treba karati kad vjeruje u bratstvo svih ljudi. Kamo sreće da i u grob pođu s takvim uvjerenjem!

- Vidi! - pokazivao je dječak Matiji. - Slijeva mu se u njedra.

Mlinara to upozorenje smekša. Ne dva, nego pet krvavih potočića klizilo je niz Cvitkovo lice. Jedan, što je sišao posred čela, skliznuo niz lijevu stranu nosa i nestao u brku, napunio je Cvitku usta puna krvi, pa je tražio gdje da je ispljune.

130

- Imaš li čistu krpu? - pitao je Matija mlinara.- Imam ja - rekao je Mesud. Kako su mu ruke bile u

belenzucima, pozvao je Matiju da iz njegove torbe, u kojoj se nalazio čitav smotak krpica što ih je sam skupljao po smetlištima, prao i sušio, izvuče koliko mu treba, posluži se njima i vrati ih natrag.

Mlinar je donio vode iz potoka, Matija je namočio krpicu i počeo Cvitku s lica spirati krv.

- Trebat će paučine - rekao je Grabovac.Mlinar je prislonio ljestve uz gredu i otišao pod

sljeme gdje i nije bilo ničega drugoga do paukove mreže koju je brašno pobijelilo, vjetar uznemirio, a luč osvijet­lila, pa se doimala kao ribarska mreža na sušilu.

Obrisao je Cvitku i usta i obraze, a kad mu je htio obrisati i krv na košulji, pa mu otkopčao gornju dugmad na haljetku, iz njedara je ispao svitak papira, nagorio pri jednom kraju. Kako je zajedno s papirom ispalo i nešto pepela, Matija je zaključio, i ne upitavši Cvitka što o tomu misli, da mu je onaj što ga je htio žrvnjem samljeti htio i vatru podmetnuti u njedra tutnuvši mu u njih gorući svitak.

Mlinar je donio paučinu, a Matija papir pruži dječaku da ga pridrži dok on djeda opremi. Kad je zaustavio krv, sjeo je na rub mučnice i počeo čitati u sebi, mičući usnama, svitak nađen u Cvitkovim njedrima.

Štipanu, biskupu makarskom, od Cvitka Rašića po­klon i pozdravljenje!

Presvijetli gospodine i moj gospodaru!Nisam kasnio izvršiti vašu gospodsku naredbu, iako je

od moga vida, koji već petu godinu kopni, ostalo malo, još samo da raspoznajem dan od noći, a od predmeta samo sjenke, kao kad drveće gledaš u maglenoj noći. Jure, koga u ovom kraju drže najboljim likarom, rekao mi je da se strpim još godinu dana, dok mrena na oba oka sasvim ne dozori i ostavi me u potpunom mraku. Onda će on sa tri pandžice od šišmiša zakvačiti očnu mrenu i odstraniti je, pa ću, kaže, vidjeti kao što sam prije pet godina gledao. Sada obvezu, koju sam pred

9* 131

vašim gospodstvom uzeo i obavljao dugo godina, da vam javljam sve što se zbiva sa zemljom koja pripada vašoj menzi, obavljam uz pomoć svojih ukućana i mi- lošću Božjom, koji je htio da čovjeku bez vida i više koristi sluh. Ja sam se propitao o svemu što vas zanima i, evo ću vam sada o svemu po redu pisati.

Odvajkada je običaj u ovom kraju da se dva puta na godinu, na Cvjetnu nedjelju i na Vodokršće, blagoslovi mjesto gdje je čovjek ubio čovjeka, da selo ne bi tukla krupa, pritiskao led i morila suša. Čini se to i na mjestu ubojstva »banđekina«, i oni su ljudi, i njih je pred Bogom grijeh ubiti, ako i nije pred zakonom, pa se blagoslov obavlja na sva tri mjesta gdje su posljednjih godina ubijem »banđeni« ljudi. Kad je proljetos u pro- dolja oko Cetine pala ljuta slana i pozebla razlistale pupove na vinogradima, ljudi rekoše da je to pokaranje za smrt »banđekina« Bartulovića, i dođe njih devet iz bratovštine svetog Kuzme i Damjana da blagoslove prag njegove kuće, gdje je poslije mnogo lutanja i patnji poginuo, ali ih dočeka harambasa Balas i uLjem pui^đjuci za njima iz puške. U srpnju, kad je proso bilo za žetvu, pade grad i obi više od polovice roda. Narod i za to krivi Balaša, i dogodi li se još koja nepogoda, a mjesto Bartulovićeva ubojstva ne bude blagoslovljeno, svašta se može dogoditi. Zato bi mudro bilo da se vaše gospod­stvo umiješa i prisili Balaša da bratovštini dopusti blago­slov bubnjareva praga.

Istina je što je vaše gospodstvo čulo, o čemu sam mu i ja dva puta pisao, da je zemlja vaše menze u Grobnoj Gomili blizu studenca u kraju zvanom Dragljani već četvrtu godinu neobrađena. To je zemlja po strani sa pet dana oranice, sa dva dunuma koševine, jednom kući­com, a ostalo je pod šumom i grmljem. Kad se obradi kako valja, i kad je godina rodna, može hraniti manju obitelj. Vi ste »invcštidu« na nju dali Balašu u ono vrijeme kad je on postao harambaša i kad je dobivao redom sve »inveštide«, i biskupske i državne zemlje, koje su ostale bez starih vlasnika. On je zemlju s po­četka obrađivao, ali slabo, dok se nije domogao bolje.

132

Otkako je ušao u kuću Bartulovića, sasvim je napustio zemljište u Grobnoj Gomili. Nudio ga je, kao i drugu zemlju koju sam nije mogao obrađivati, seljacima s malo zemlje da je rade u napolicu. Ali nitko ne htjede uzeti zemlju u Grobnoj Gomili, jer traži mnogo truda, a malo daje.

Neka vaše gospodstvo postupi kako hoće, neka daje »inveštidu« komu je njega volja dati, ali ja i dalje tvrdim da je grijeh davati zemlju onomu koji je sam ne može obrađivati i daje ju u napolicu sirotinji. Ja kažem da biste vi sami trebali zemlju dati tim vrijednim a ubogim težacima i na taj im način skinuti s leđa harambašu Balaša. Ako vaše gospodstvo mene želi poslušati, neka odmah oduzme »inveštidu« na zemlju u Grobnoj Go­mili i dade je izbjeglici iz turske zemlje Miji Kutleši, koga je Balaš već ujarmio, dao mu kućicu u Grobnoj Gomili i sve imanje oko nje, da mu daje pola od uroda s njive i pola od prinove iz tora. Kad biste to učinili, vaše bi gospodstvo u Boga steklo veliku milost, a u seljanima Blata svoje privrženike, jer bi vidjeli da ćete i njih sutra, ako zatreba, braniti od nasilja i nepravde. A ovaj Mijo Kutleša baš je zaslužan milosti jer je bez krivnje morao bježati od svoje kuće, gonjen od čovjeka slična Balašu.

Moj gospodine i moj gospodaru, na veliku ste me kušnju stavili kad ste mi u zadnjoj knjizi pisali da vam po duši javim komu bi trebalo dati »inveštidu« na zemlju pokojnog bubnjara Bartulovića, i što znam o želji njegove kćeri Ane da postane »picokara«. Ni mnoge priče koje po selu kolaju o kući Bartulovića, ni moj mrak ne pomažu mi da razlučim pljevu od zrnja. Sve važno što se događa između žene i muškarca dogodi se bez svjedoka, pa ako ti netko i od njih dvojega priča što se tamo zbilo, ne možeš mu vjerovati, jer čovjek ne može biti nepristran kad ga se nešto tiče. Svijet vidi ono što se dogodilo, a zbog čega je tako bilo, ne zna pa nagađa. Istina je da je Balaš čovjek pun pohote, da su mu do sada dvije žene umrle, da o njemu seoske dje­vojke imaju što reći kad bi htjele govoriti, da ga neke raspusne snaše štite, ali ja ne znam je li on Anu na silu

133

obljubio ili mu je ona dala povod po onoj da pas neće ako kuja ne vrti repom.

Da je Tonka bila strpljivija, Balaš bi Anu uz miraz udao za nekog siromašnog momka i podvalio mu svoje dijete. U siromaštvu je teško ostati častan! Kad je Tonka otišla Bogu na račune, Ana se pobunila, nije htjela da se uda s tuđim djetetom u trbuhu, htjela je da ga rodi na očevu imanju, ali se Balaš pobojao da će se posumnjati u uzrok Tonkine smrti i jedva je Anu nago­vorio da ode u Split, rodi i dijete ostavi u nahodištu, obećavajući joj nakon toga odriješene ruke da se uda za koga hoće. Ona je prihvatila odlazak u Split u nadi da će tamo stupiti u red »picokara«, vratiti se kući i zatražiti od biskupske menze i države da se njoj, kako je to običaj kad se kći zavjetuje na svet život, dade »inve- štida« na očevo imanje. U odjeći »picokare« i s »invešti- dom« u rukama, ona je mislila Balaša izbaciti iz kuće svoga oca, jer bi se i Balaš pokorio odredbi da u kuću »picokare« ne smije zalaziti, a nekmoli u njoj stanovati.

Čini se da ie Ana. nriie neeo što i'e bila zaređena.o ' i v O J 'kupila crne haljine »picokare«, za koje je doznao Sladić i javio Balašu kakvu mu klopku sprema prkosna pa­storka. Balaš je dojurio u Split kao pomaman i bezduš- nom spletkom pretvorio Anu u gradsku kurvu, nakon čega joj je samostan uskratio zaređenje, vratio novac i oduzeo redovničku odjeću. Kažu da sama više nije htjela u Blato, a kažu i to da ju je Balaš unajmio Sladiću za deset narednih godina. Kažu da Sladić nije htio u posao na rizik, pa je iznudio od Balaša potvrdu, koju su ovjerili kod nekog bilježnika, da je Sladić može upo­trebljavati »i za one stvari«, za sebe i za svoje mušterije.

Moj gospodine i moj gospodaru, kad bi po mojoj želji bilo, ja bih najvolio vidjeti »picokaru« Anu na imanju svoga oca, ali je moja želja isprazna pored onoliko bludnih grijeha kroz koje je Ana prošla i dalje svako­dnevno prolazi. Na vama je da odlučite mogu li joj se ti grijesi oprostiti, jer je na njih bila usilovana. Na vama je da provjerite je li ta nesretna žena zdrava ili je skrenula pameću još kad joj je Balaš oca ubio na pragu, jer oni

134

koji su s njom u Zadvarju razgovarali kažu da uvijek priča o skorom odlasku, a ne mari za ono što se oko nje zbiva. Što god odlučili, vi ste vlasni odlučiti. Ali vas Bogom molim, ako vam je stalo do mira, da »inveštidu« na Bartulovićeva dobra ne dajete Balašu, jer ćete time izazvati smutnju u narodu i ohrabriti zle ljude da raza­raju tuđe obitelji kako bi prigrabili njihova imanja. Neka znaju da se vaša zemlja ne može otimati. Time ćete i sebi prištedjeti teške glavobolje.

Klanjam se vašem gospodstvu i ljubim vam svete ruke.

Pošto je u naslovu na talijanskom jeziku, kako se uobičajilo, napisao da uputu prosljeđuje svojoj kancela­riji, biskup je na bjelini ispod pošiljaočeva potpisa hr­vatskim jezikom pribilježio:

- da se ovo pismo pošalje župniku Blata, na znanje i ravnanje, i da odmah blagoslovi prag Bartulovićeve kuće;

- da se u Makarsku pozove bjegunac Mijo Kutleša pa, ako za njega uz Cvitka Rašića budu jamčila još dva domaćina, i ako ga perovođa ocijeni kao poštena i radišna čovjeka, neka mu se izda »inveštida« na Grobnu Gomilu;

- da se u vezi s Anom Bartulović ne poduzima ništa dok nam ne jave iz Splita je li ona na ispovijedi izrazila želju da postane »picokara« i kupila odjeću toga reda; bio bih sklon prijeći preko njenih bludnih grijeha ako je na njih bila prisiljena, ali bi teško išlo s harambašom koji se neće dati otjerati s Bartulovića njiva nad kojima biskupska menza ima vlast tek u petom dijelu.

Kad je pročitao, odložio pismo, naslonio se na nosač koša i zagledao pod sljeme, kad je nakon duže neizvje­snosti shvatio tko koga ganja, tko što hoće i tko što neće, zbog čega jedan radi ovo a drugi ono, Matija je ostao ustravljen, bez snage da išta kaže i učini.

Pomisao da je iz pisma doznao ime crvenog jahača, da bi to ime mogao izreći i najednom se naći u središtu paklene moći, pomisao da će ponovo biti uvučen u ono

135

što ne želi, digla ga je s mučnice i odvela do Mesuda. S nogu mu je skinuo bukagije, na rukama ostavio belen- zuke i rekao mu da idu odavde. Upravo tako - idemo odavde - kako se kaže kad čovjek bježi s mjesta na kojemu će se u idućih nekoliko sati zbiti strašni događaji kojima ne želi biti svjedok.

25

Voda iz Vrutka spušta se moru preko šljunčana i laporasta zemljišta, što se stere između morske obale i planinskog grebena. Ta je plodna zemlja, obrasla lozom i maslinom, više nalikovala na nanos nego na dio planin­skog masiva koji bijaše kamen, sur i neplodan, pa se doimala kao da ju je u neko davno doba, kad je uz snijeg vijao i zemlju, vjetar navijao s planine ovdje u zaklonicu. Tekući kroz tu meko tu, voda je izdubla ja­rugu mjestimice duboku i široku, a mjestimice, gdje je naišla na stijene, usku, plitku, grebenastu i strmu. Ot­kako je neimar Hajrudin sagradio kanal kojim je vodu s Vrutka odveo u Makarsku, vode u vododerini, koju zovu Trakačom, ima obilnije samo u vrijeme kiša, pa je veći dio godine suha.

Nadomak kopnenoj kuli, jedne od tri koje s morem i dva zida čine utvrde grada, Trakača se u dužini od stotinjak metara produbljuje i širi. Dno joj je od ploča skamenjenog lapora, široko, pa se preko njega voda razlije i nije dublja od dva pedlja i kad je najveća. Obala je do grada šljunčana i niska, a ona nasuprot gradu strma i visoka, sastavljena od slojeva mekog lapora, koji voda lako spire, i slojeva okamenjenog lapora, koji je otporan i na sunce i na kišu. I kako su u tom visokom sprudu slojevi mekog lapora isprani i otplavljeni, a kamene ploče ostale netaknute, nastale su brojne pećine duž čitave Trakačine udubine, na tri kata, jer su bila tri sloja mekog i tvrdog lapora.

Te su pećine odavna, valjda usporedo s osnivanjem grada u luci Makra, izgubile svoj prirodni oblik, onakav

136

kakvog su oblikovale vode Trakače. Skitnice, beskuć­nici, prognanici, mladići koji bi se odmetnuli od kuće, djevojke koje su tjerali kad bi im trbuh narastao, one­moćali prosjaci, isluženi mornari, bolesni vojnici, svi oni koje su tjerali od kuće ili kuće nisu imali, svi oni kojima je za petama bilo zlo a nisu imali kamo, svi koje grad nije htio i oni koji noću u njemu nisu imali mjesta a danju bez njih ne bi mogao, svi su se oni spuštali u korito Trakače i zavlačili u rupe na istočnoj obali, tražeći u zemlji pod laporovim pločama onaj kutak intimnog prostora bez koga čovjek ne može.

Krivo imaju kad kažu da sunce grije radi raslinja, da granjiva radi gradova i lijepih predjela. Sunce i grije i granjiva radi sirotinje u Trakači, čiji su stanovi vlažni a ognjišta bez drva. A mjesec, radi čega se on penje na nebo? Radi putnika koji su pobjegli iz mlinice gdje se melju ljudski životi. Mjesec ih je doveo na ravne ploče preko kojih leži nešto vode, nasuprot pećinama i sprudu Trakače. Mjesec im je obasjao taj čudni brijeg pun prezida, monolitnog kamena i sipke zemlje, zakićen kojekakvim prozorima i vratima, dimnjacima i direcima, užadima i posuđem. Sva vrata i svi otvori bez kapaka bili su slijepi, osim jednoga pri dnu i nasuprot njima, onoga čija ih je svjetlost izdaleka i dozvala amo.

Osvijetljena spilja imala je zid koji je začepio priro­dni otvor i u zidu oblikovane pragove s nadvratkom, a da li je imala i vrata, nije se vidjelo. Ako ih je i imala, morala su biti otvorena, da kroz njih izlazi dim, a ulazi svježi zrak, bez čega vatra na ognjištu ne bi gorjela. Konje i mazgu vezali su za nekakva stabla i, kako nije bilo ni zvona ni zvekira, a vrata su bila otvorena, da ne uđe nenajavljen, Matija je drškom kandžije udario o prag i proizveo nekakav šum, ali iznutra nitko ništa ne upita niti odobri da se uđe. Zato su ušli nenajavljeni i zastali pred onim što su vidjeli.

Preko čitave prostorije uz strop se protezala kvrgava greda na kojoj su iznad ognjišta visile verige, a nasred kuće žena niska rasta. Iako malena, žena se i takva mogla držati rukama za gredu, ali nije, njene su šake

137

tankom uzicom vezane za drvo. Raskrečenih nogu sta­jala je na hasuri od site. Lice joj je zapaljeno od vrućice, onako okruglo, usađeno među ramena, bez duše i bez uma, potpuno odsutno i poživinčeno od bola.

Dojam poremećenosti pojačavao je čovjek također niska rasta, sličan ženi kao brat sestri. Oboje su bili od onih malih ljudi koji nisu patuljci, ali nisu ni daleko od njih, ljudi zbijenih, priraslih za zemlju, kao smrekovi grmovi.

Iz zemljanog vrča bez nosa i drška čovjek je lijevao vodu u svoj lijevi opanak i davao ženi da pije. Šupalj i sa strana i na potplatu, opanak nije mogao biti dobra čaša. Čini se da je posrijedi bila neutaživa žeđ, jer je čovjek nekoliko puta nalio opanak i žurno ga prinio ženinim ustima. Pri poslu je mnogo lijevao i prolijevao, a najviše bi putem iscurilo, pa je u ženina usta dospijevala jedva svaka stota kap.

Čovjek ih je vidio čim su ušli u njegovu kuću i prijateljski im se nasmiješio, ali, zauzet prečim poslom koji će učas završiti, ostavio je goste da ga malo priče­kaju. U međuvremenu je rekao:

- Kažu, daj rodilji vode iz lijevog muževljevog opanka da se ne muči. I što me košta da joj to dadem!

Onda je obuo onako mokar opanak, ostavio raskre- čenu ženu da visi i pošao prema Grabovcu i Mesudu, razdragan što ih vidi, kao da su mu rođaci koje je čekao cijelu večer, a oni nikako da dođu, i dođoše u pravi trenutak, kad mu je najteže, kad ne zna što će, kao da ih je Božji vjetar nanio.

- Otkako su joj počele muke - rekao je domaćin - i otkako sam je namjestio kako se rodilje namještaju, sjedim ovdje i šaram po lugu, slušam njen plač i gledam kako na vatri pišti grabov panj. Kažu, sirovo pa pišti. Ne vjerujem, proljetos je usječeno. Bit će ono drugo: pišti li drvo na vatri, dolaze ti prijatelji. Stalno mislim, tko će tebi doći, Šćepane? I nju pitam, a ona samo jauče.

Najednom je stao, kao da mu je nešto zasmetalo.- Pobogu brate, što su tebi ruke u lancima? - A kad

mu ne odgovoriše: - Znam. Ovo je rob, vodiš ga na

138

prodaju. Šteta! Ali, tko ste da ste, od Boga ste mi, i bit ćete Šćepanovi gosti. Daj, posjedajte uz vatru!

Teško je bilo sjediti i grijati se i domaćinu, koji se pjenio od srdačnosti, i došljacima pored žene koja je visila na gredi ispuštajući s vremena na vrijeme krikove od kojih je svoj trojici mrzla krv u žilama. U sjenci ženinih krikova Šćepan je postajao sve govorljiviji i glasniji, ne što ga se njene muke ne bi ticale, nego baš obratno, što su ga mučile kao da su njegove. Nije znao kako bi joj pomogao više nego što je pomagao, kad bi joj i smio pomoći, pa se uzdao u vrijeme, da će ono sve razriješiti, a dok ono razrješava ovo ovdje, on će s ljudima pričati o nečem davnašnjem.

Kao pripadnik kršćanske vjere grčkog obreda, koja se drži židovskog običaja da rodilji, koja je nečista čim je trudna, ne treba dolaziti u posjet, ne treba s njome jesti ni uz nju leći, a najmanje je dopušteno pomagati joj pri porodu, kao pravovjerni počinio je grijeh i kad joj je vezao ruke za gredu i kad joj je davao vodu iz opanka. Ona će se sama morati poroditi, sama oprati sebe i dijete, sama pokopati posteljicu, sama poviti novoro­đenče, poleći ga u kolijevku i podojiti. Hoće li moći? Šćepan pamti porod prvog djeteta što ga je rodila zimus, u noći, dok se kiša mrzla na granju. Dijete je palo na hasuru i on je ženi odriješio ruke. Bila je u nesvijesti, pala je na pod i dugo se nije budila, pa je učinio nemoguće i nedopustivo, izvukao je dijete ispod njena koljena. Vjeruje da ga njeno tijelo nije zgnječilo, da se dijete ili mrtvo rodilo ili se na hasuri smrzlo. Ovoga puta nije onakva studen, ovoga puta gosti su mu došli, ovoga puta nesvjestica ne bi smjela dugo potrajati. Zato se Šćepan radovao pištanju grabovine, zato toliko priča i zato je toliko uzbuđen.

- Gledajte, ljudi, što to opet Šćepana očekuje? Zima je, nije njihovo vrijeme, a jedan se ipak našao da obleti svijeću - rekao je Šćepan.

Oko plamena svijeće oblijetao je siv leptirić, jedan od onih neuglednih što se kriju ukukuljeni u rupama lapora

139

i koji polijeću čim zatopli, od sunca ili, kao večeras u Šćepanovoj rupi, od snažne vatre.

- Ili je na putu ili se sprema krenuti. Kako bilo da bilo, Šćepanu će brzo pismo u ruke - opet je on govorio.

Njegova je kuća i od njega se nije moglo doći do riječi.

Prije nepune tri godine Šćepan je dva dana pred Đurđevo iz svog sela Vitova Dola, koje leži uz obalu dva sata južnije od Budve, s magarcem pod tri mješine vina krenuo kroz dugu Paštrovića planinu prema selu Očini- ćima, gdje je živio njegov pobratim Medić, patuljak kao i on, namjeravajući s njime proslaviti krsnu slavu.

Negdje ispred Vrela, u bukviku iz koga je tekao lagan izvor, naišao je na hajduka Đuzela. Fu hajdučku, on mu zapovjedi da rasprti mješine i s rastovarenim magarcem krene kamo je pošao.

Kad Đuzel izvuče nož i htjede prerezati uže i praće koje su držale mješine vina na samaru, Šćepan se izmače od magareta, izvuče kuburu, nacilja u Đuzela i opali. Ne nogndi (ta ni n nrsa ni n olavn već 117 čeln i ndnese mu počelak s komadom kose. Đuzela oblije krv, salije mu se u oči, i on pade na zemlju pričinjajući se mrtvim.

Đuzelu rana zacijeli, ali od nje ostade vidljiv trag, duboka zaparotina preko čitava čela koja je progutala i komad kose, onu s ruba čela, ukras i muškarcu i ženi. Po rani je uskoro dobio i novo ime: kako za ovna koji po čelu ispod rogova ima trag crne dlake kažu da je brzdast, tako su i Đuzela, čija je jogunasta ćud podsjećala na ćud prčevita ovna, prozvali Brzdasti Đuzel.

Mogao je krišom doći Šćepanovoj kući i osvetiti mu se, ali to ne bi bilo slično Đuzelu. On je htio natjerati Šćepana da živi dugo u bezgraničnom strahu, sebi dati priliku da prijeti i junači se, a narodu da priča o povrije­đenom Đuzelu koji će, kako je uvijek bio bez milosti i široke ruke kad se dijelila odmazda, jadnom patuljku Šćepanu napuniti tur i bogzna kakvo drugo zlo nanijeti. Poručivao je u Vitov Dol, po komu je stigao poručiti, da jave onoj nakazi od čovjeka neka ga očekuje u svako doba dana i noći, na svakom mjestu, gdje god se sakrio,

140

on će ga naći, kud god otišao, on će ga stići, i kad mu dođe, kad ga stigne, neće on njega ubiti, jok, patuljka takva čast ne ide, nego će on njega uljepšati ljepšeg nego što jest: odrezat će mu oba uha, nos, komad kose sa čela i još nešto.

Šćepanu su savjetovali da uzme za ženu Maru Radi- vojevu, ženu svoga obličja i stasa, koja ga je pripravna slijediti i nakraj svijeta, pa da ode s njom nekamo daleko, tamo da služi dobre ljude, tamo da prosi milost u milostivih, tamo da se kloni zlih i da čeka pismo koje će mu sigurno doći kad Đuzela netko ubije. Takvi kao što je on ne žive dugo.

Jedan trgovac iz poznate budvljanske obitelji Zano- vića svojim ga je brodom dovezao u Makarsku, razglasio njegov podvig i preporučio svojim prijateljima Ivičevi- ćima da ga ne ostave bez potpore. Ta se potpora, koju su Ivičevići htjeli dati u obliku posla, da im bude čuvar krava, i u obliku stana, da se nastani iznad sjenika u njihovu dvorištu, svela na polovicu kad je od njih doz­nao da svatko tko želi stanovati u trokutu između tri gradske kule mora prijeći na katoličku vjeru i tri puta tjedno prisustvovati misi i četiri puta ostalim obredima koji se redovno vrše u gradu, jer je narod u ratovima podivljao, slegao se svakakav i sa svih strana, svih vjera i bez ikakve vjerske poduke.

Šćepan se nije prepirao treba li ili ne treba uživati mir među gradskim zidinama onaj tko pripada crkvi koja se tamo podiže. To se zna da samo takvima pripadaju sva prava, drukčije nije ni u Paštrovićima, ali je Ivičevićima rekao: njima hvala na ponudi, on je ovamo došao privremeno, dok mu leptirića oko svijeće ne obleti, a onda će on dobiti pismo i vratiti se u svoj Vitov Dol.

Kad je tako, rekli su mu, svaka ti čast još jednom. Čovjek se mora držati vjere svojih djedova i klanjati se sjenama svojih predaka, među koje će i sam kad ode u sjenke. Ali, Šćepane, tu ćeš vjeru platiti stanovanjem u Trakači. Propise ovdje propisuje vlada, a vlada kaže: jedna vjera i dosta!

141

I premda su ga srdačno primili, Šćepan je u svojoj Trakači i izvan nje, kao svi izuzetni ljudi, ostao sam.

Radio je u polju, sjedio u Trakači, služio po gradskim kućama i bio sretan što nikomu ne čini zlo, i zadovoljan ako ga njemu ne čine. Ipak, imao je nečistu savjest što je, čekajući leptiriću i pismo, priželjkivao smrt jednog čovjeka, pa makar taj čovjek bio i Brzdasti Đuzel. Eto, govorio je sebi, kako nas zli ljudi čine zlima! Jedno­stavno, uskrate nam prostor, na kojemu bi se, i vrijeme u kojemu bi se, mogla razlistati naša dobrota.

Odlučivši ostati vjeran vjeri svojih Paštrovića, Šćepan je sebi oduzeo prednost što je uživaju novoobraćeni u zajednici koja je i sama nesigurna, pa daje mnogo da okupi pristaše sa svih strana. A opredijelivši se da Đuzelu sam ne učini ništa, već da se osloni na ostale njegove neprijatelje, učinio je svoju sudbinu ovisnom o djelima drugih ljudi. S jedne strane istrajavati u sebi i svomu, a s druge svoje oslobođenje prepustiti drugima, nije nimalo lako jer se u tom ravnovjesju jedan dio bića neumjereno troši, a drugi krzija. Oba se pak izopačuju. Otuda njegovo krajnje praznovjerje i njegova nepre­sušna dobrota: trebalo je sačuvati naduda će Đuzela jednom nestati, i trebalo se svidjeti ljudima o kojima ovisi dok čeka spas. Ljudi kao Šćepan, ljudi koji žive privremen život, koji samozatajno ostaju pri svojem i čekaju spasonosne promjene, na kraju, kad privreme­nost obuhvati razdoblje dugo kao život a za čekanje bilo čega postane kasno, uvide da je čekanje rješenja od drugih i ne mijenjati se u međuvremenu značilo prilago­diti se, što će reći, promijeniti se.

Kao čovjek s maslinovom grančicom u ruci, Šćepan je više puta pitao Matiju da li baš mora prodati Mesuda, a kad bi mu Matija odgovorio da je pokušao sve, ali ništa ne ide ako sebe ne želi uvaliti u nevolje, Šćepan bi svaki put požalio da je to baš njih dvojice dopalo, Matiju da prodaje, Mesuda da bude prodan. Ne zna se komu je gore! Ne valja, pa ne valja - ponavljao je.

Svaki put kad bi Šćepan počeo i završio razgovor o

142

prodaji, Mesud bi se i Matija pogledali i zašutjeli. Šutnju bi prekinuo Mesud:

- Da se jaran javi...!- Daj, Bože! Još je na vrijeme - rekao bi mirotvorac

i ne haj ući da više za Sulejmana Kopčića nema nikakva vremena.

Kad je Mara vrisnula tako da se od krika osulo nekoliko zrnaca lapora sa svoda, a Mesud, kao pravi znalac, rekao da bi trebalo pripaziti, ženi je pukla voda i dijete će brzo van, upitali su ga otkuda on zna toliko o porodu. Majka mu je pola Varvare dočekala na ruke, odgovorio je. Od nje je mnogo čuo, mnogo i zaboravio, ali ponečega se i sjeća.

Šćepan je kao okorjeli mirotvorac, koji maslinom maše i gdje ide i gdje ne ide, tumačio da je dobro što se uz porodilju nađoše njih trojica od triju različitih vjera. Moći će učiniti sve što porod, dijete i rodilja budu tražili: što jednom vjera brani, drugomu dopušta; a što brani prvom i drugom, dopustit će trećemu - pa za njih noćas nema zabranjena posla, što je njega, prije nego su oni došli, tjeralo u veliku tugu.

U čast otkrića da je među njima babičin sin i Šćepa- nove tvrdnje da su ljudi svestraniji kad pripadaju raznim vjerama i narodima, Matija je Mesudove noge oslobo­dio bukagija i zamijenio ih belenzucima s ruku, koje su nakon toga postale slobodne za rad.

- Pokaži što znaš - rekao mu je.- Kotluša je tu, a gdje ti je, Šćepane, voda? - rekao

je Mesud.- Ovdje - rekao je Šćepan i pošao do lonca velika

kao amfora, ali u njemu vode nije bilo. - I ovdje - udario je po dva prazna mijeha obješena o kuke, koje nije trebalo provjeravati, vidjelo se na prvi pogled da ni u njima nema vode.

- E pa, vodu si mogao pripremiti - rekao je Matija misleći na opseg Šćepanovih vjerskih zabrana.

- Mogao sam. Ali je luda glava Šćepanova zaboravila što može, a što ne može.

143

Ako su mislili donijeti čistu vodu i ne prekršiti općin­ske naredbe, po vodu su morali na gradsku česmu, a u ovo doba noći straže ih neće propustiti kroz gradska vrata. U Trakači među stijenjem nađe se vode u ovo doba godine, ima je i gdje lagano teče, ali tekla ili ne tekla, voda je zagađena muljem i izmetom, nije ni za rashlađivanje svinjama, a kamoli za novorođenče i po- rodilju.

— Braćo — rekao je Šćepan — vode će biti ali me nemojte izdati.

- Zar ti mi sličimo na tužibabe? - rekao je Matija.Makarska je vodu dobivala iz Vrutka kanalom koji je

išao pobriježjem Trakače, krivudajući za mekšom zem­ljom u koju ga je bilo lakše ukopati, do gradskog trga, gdje se podizala česma sa slivnicima od kamena. Vodu je u rano doba turske vladavine doveo neimar Hajrudin, onaj isti koji je sagradio i mostarski most, koji je Makarsku opasao sa tri kule i dva zida, ne držeći, valjda, ništa do utvrda ako unutar zidina nema dovoljno vode. Čini se da jc vodovod gradio s malo novca, možda i na svoju ruku, štedeći na zidu i kulama. Vodovod je lijepo zamislio, ali ga je izveo u lošu materijalu, ostavivši ga bez nekoliko bunara koji bi prihvatili višak vode i čuvali je za dane kad zavlada suša ili neprijatelj raskopa kanal. S vodom je od prvog dana došla blagodat a uz nju vječna kubura, koja je, dok je kanal bio nov, bila rijetka, samo za velikih suša, ali je učestala i ljeti i zimi otkako je Hajrudinov kanal od učetvrt položenih ploča, od nagorjele hrastovine, od pečenih zemljanih cijevi, od tupine, od svega i svačega, počeo propuštati vodu, a popravci bili djelomični i nestručni. Od sto barila, koliko ih se za sat iz Vrutka ulije u kanal, jedva tri dođu na česmu, a da bi i ta tri došla, općinske su vlasti izdale naredbu:

Ostaje zabranjeno starim i novim stanovnicima grada Makarske, osobito onima koji stanuju u spiljama potoka l rakače, kvariti žlijeb koji dovodi vodu na javnu česmu, bilo da vodu piju, u njoj rublje peru ili poje blago.

144

Naređuje se gradskim sucima i svim građanima da po­gledaju ima li provala na žlijebu, da pronađu i prijave krivca i da to odmah dadu napraviti. Tko provali kanal, ima platiti globu od pet reala i o svom trošku popraviti nanesenu štetu.

S kotlušom u rukama, s mjehovima i loncem, sva su trojica zašla u noć, prešla dno Trakače i prtila po sipkom pijesku zavale na suprotnoj obali jaruge, dok nisu došli do njena kraja, do smrekova grma, ispod koga je Šćepan kleknuo i rukama zagrebao po pijesku, skinuo s ne­kakve ploče koju lopatu zemlje, ploču povukao sebi, a ispod nje se pokazao žlijeb od pečene zemlje. Kao na vinskoj bačvi, u žlijebu je provrćena rupa i začepljena drvenim čepom. Šćepan ga je iščupao, a mlaz, kao kad dječak mokri, potekao je u kotlušu koju je podmetnuo Mesud.

Kad je voda prekrila dno posude i nastavila curiti glaseći se najjednoličnijim noćnim šumom, sva su trojica sjela i čekala. Mesud je slušao vodu i ona ga je prenijela na Vran. Tamo ima stijena iz čijih pukotina istječe voda, slijeva se niz kamen i otječe u blato. Da bi napunio bardak, moraš u grlo izvora utisnuti žljebast list. Paž­ljivo, da list prione na kliski kameni otvor, da se voda ne podlijeva ispod njega, već da po njemu pline i s njega prokapa. I dok tren curi a tren kapuca, vodonoše sjede, čekaju i čekaju, a oko njih je nepovrediva tišina kamene planine i šum nečega što slabo teče i sporo prolazi. Kao da svoj glas ugađa spram ritma toka i protoka vode i života, kao da se obraća nekomu tko s njim čeka nalije- vanje bardaka na izvoru u Vranu, Mesud je kazao:

- Što čekaš, Sulejmane! Što čekaš, jarane!- Daj, Bože, da se javi - odazvao se Šćepan. - Daj,

Bože, svakomu ono što želio, ako to drugom čovjeku nije za zlo - mirio je on pred Bogom svoja dva znanca.

- A, tako ti, Šćepane, kradeš općinsku vodu! - rekao je domalo Mati ja videći da ih razgovor pun uzdaha nikamo ne vodi. Svaka ludost mora imati kraj, inače će

10 Duše robova 145

nas odvesti u ludilo, a veće ludosti od vezivanja misli uz neostvarivo nema.

- Nisam ja ovo smislio. Onaj što mi je ustupio spilju, upita me hoću li mu platiti dvadeset gazeta ako mi pokaže jedan koristan izum. Kleo se da je i njega toliko koštao, i obećavao da ću ga i sam za te pare prodati kad budem napuštao Trakaču. Što valjanu stvar ne bih kupio kad sam mu pokupovao i stare slamarice, dva raskli­mana stolca i pet izlizanih mješina, kaže njemu Šćepan. Platih, i on mi pokaza ovo. Da sam znao što mi prodaje, ne bih kupovao. Šćepan ne želi imati okapanja s vla­stima. Ali, ovo koristim samo u krajnjoj nuždi. Za ovu vodu Šćepan ni onoj svojoj nije kazao.

Dok se voda u kotluši grijala, što nije trajalo dugo jer je vatra bila jaka, žena je ispuštala krik za krikom. Mesuđ bi je između krikova upitao izlazi li, ali ona nije odgovarala. Ipak, s jednim je krikom pomiješala riječ »izlazi«, pa su sva tri muškarca poskočila na noge kao da će ispod njene suknje istrčati dijete i stupiti pred njih, vec u košuljici, Čekajte, uuu cc jos kojć vrijeme uz majčine vapaje izlaziti na ovaj šareni svijet.

Mesud je kleknuo na hasuru i obje ruke zavukao ženi pod suknju. Oprezno je obuimao, a onda lagano poteg­nuo. Žena je ponovo vrisnula, a mrvice su lapora zabub- njale po posudu i pokućstvu. Izvlačeći ispod suknje klisko i rumeno dijete, Mesud je rekao:

- Sretan si, Šćepane! Muško.- Je li? - odazvao se Šćepan i prešao na savjete

Matiji kako će Mari odriješiti ruke, kako će je odnijeti do postelje namještene pokraj vatre i čime će je pokriti.

- Dvaput si sretan, Šćepane! - rekao je Mesud kad je u mlakoj vodi okupao dijete.

- Što, brate?- Sin ti je samu sebi odriješio pupak. A to će reći da

će taj u životu znati svašta i imati svega.- Neka! - rekao je Šćepan noseći pokrivač od tri

ovnovske mješine kojim će Matija pokriti Maru. - Neka zna, a što će imati, to i nije toliko važno. Samo muzi­

146

kanti pjevajući zarađuju za život, svi ostali, oni koji imaju i oni koji nemaju, šakama i pameću.

Mesud je sjeo na pod, ispružio noge, po nogama razastro pelenu i povoj, na njih stavio golo dijete i pozvao oca.

- Kucni ga kažiprstom po kurčiću - rekao je Mesud.- Zašto? To u nas nije običaj.- Što ti, Šćepane, znaš što jest, što nije. Kucni! Kad

ga oženiš, sutradan ujutro pitaj ga je li mu kucanje bilo od koristi.

Šćepan je kucnuo i sva su trojica prasnula u smijeh.- Nemam vas čime opiti - rekao je Šćepan - ali ću

vas napojiti.I pili su iz vrča koji su punili dok vinski mijeh nije

ostao prazan.- Jesi li ti, Matija, promislio? Moraš li ti prodavati

ovoga Mesuda? Vidio si kako je povio dijete. Kako je moje, tako bi i svoje. Jesi li ti promislio?

- Da promislio! Ubio se razmišljajući, ali ništa da smislim.

- Da se jaran javi...- Neka idu do vraga i galija i Trakača! Da znam

pjevati, zapjevao bih, da znam svirati, zasvirao bih. Ne znam ništa, osim pričati priče, a ne znam ni njih. Kad pričam smiješnu priču, na kraju mi dođe da plačem. Kad ispričam tužnu, na kraju se smijem. Kažem, Šćepane, koji je vrag s tobom, ti si neki naoposum čovjek, što će reći obrnut. E, vidite sad, da ja vama pričam tužnu priču, neću, jer biste se i vi i Šćepan smijali, nego ću vam raspaliti jednu veselu, pa ćemo se na kraju smijati i ljuto proplakati. Do plača mi je, da znate. A ti, Mesude, zaboravi na pismo Sulejmana Kopčića. Zaboravi, čov­ječe! I ja bih zaboravio na pismo iz Vitova Dola, nego, leptiriće mi ne daju da zaboravim, malo-malo pa jedna doleti i kruži, kruži. Onda, da započnem. Ovako.

I pričao je lijepe priče, šaljive. Šteta što ih ovdje ne možemo ispripovijedati, mada je pričanje magično samo onda kad priča priču rađa. Ali broj novorođenčadi valja ograničiti, jer lijepo pripovijedanje ima izvorište, šareni

10* 147

luk sličan dugi i kraj koji svršava tamo otkuda se počelo, da bi moglo početi novo pričanje i novo slušanje.

Upravo onako kako je proricao Šćepan, njihov se smijeh pretakao u nešto što nije moglo biti plač, ali po količini sjete i turobnosti, to stanje i nije bilo dalekom od njega.

Zamoren nesnom i potišten sutrašnjim danom, Me- sud je učio Šćepana što da čini ako mu se žena ne bude mogla brzo ni lako očistiti.

— Iskopaj iz zemlje šaku nevenova korijena ili, nađeš li neven u cvatu, kapu punu cvjetova. Istući to u avanu gdje se kava tuca i potopi u vrelu vodu, pa ostavi da se moči jedan dan. Potom još jednom kuhaj vodu sve dok ne uvri do polovice, procijedi je kroz krpu i daj porodiiji da to pije tri puta na dan po jednu času za četiri dana. I neka leži u toplu kraj vatre.

A ako je zabole sise:- Vari komoraču s pitomom metvicom u vinu i to joj

privij na bradavicu. Ako dijete sisu nagrize, operi je mlakim mlijekom, a potom na nju stavi list trave zvane metilj.

Rodilja je zaspala, dijete je utihlo, do jutra je bilo, ako ih zvijezde nisu varale, još dugo, pa su sva trojica potražila najbolji položaj za krepak san, koji će, ma u kom položaju bili, na stolici s naslonom kao Mesud i Mati ja, ili na hasuri kraj vatre kao Šćepan, brzo doći u umorna tijela. Vatru su podložili da ih grije sprijeda, a u svijeću nalili novo ulje da ih ne ostavi u mraku, i kad su imali zaspati, jedan, drugi, pa treći, usporedo ili naiz­mjence, gledali su svijeću i oko nje desetak leptirića koje je toplina vatre izvukla iz kukuljica u rupama lapora. Nije više bila jedna, s jednom putanjom i jasnim pi­smom, bilo ih je više, a sve su na bjelini svjetlosti ispisivale poruke, pismo svrh pisma, proročanstvo svrh proročanstva, dugo, neprestance, toliko da se na bjelini osim crta koje dolaze niotkud i odlaze nikamo, ispremi­ješanih, izukrštanih i slivenih, ništa nije moglo pročitati.

Sudeći po njihovim putanjama, a nema razloga da Šćepan ne vjeruje poruci deset leptira kad je vjerovao

148

poruci jednoga, dani su onoga koji čeka da netko drugi dotuče njegova neprijatelja beskrajno dugi, neizvjesni i, blago rečeno, zamršeni. Toliko zamršeni da će i on sam prije nestati na bezbrojnim putanjama, kružeći oko svoga izdajničkog uvjerenja kao leptirića oko svijeće, nego što će dočekati da ga oslobodi tuđa volja i tuđa snaga.

27

Matija nije poranio na tržnicu kao što su ranili svi oni koji su se Makarskoj primakli sinoć ili u toku noći, da bi što prije došli na red, prodali roba, dobili novac, kupili što im treba i odmah sutradan u jutarnjim satima krenuli svojim kućama u daleka sela. Njega je, iako nije imao ugodan ležaj, prevario san, koji je pred zoru postao dubok i težak. Kad se probudio, hladno sunce već je blještalo po lokvama mutne vode u Trakači, od čega je dan dobivao nešto kristalno i bio hladniji nego što jest.

Šćepan je predlagao Matiji da konje i mazgu ostavi kod njega u Trakači, da sam s Mesudom ode na tržnicu, oprosti se s njim (bilo mu je teško spominjati prodaju) i vrati po svoju živinčad, ode s njima na tržnicu, kupi žito, natovari i potraži turmu kojom će natrag u Trilj. Matija ne pristade da konje ostavlja u Trakači. Šćepan opet nije htio da mu prijatelj, neupućen kakva je gužva i otimačina pazarnim danom, bude okraden i ponudi se da krene s njim u grad, da se svrate u dvorište Ivičevića, da on zamoli svoga poslodavca da primi Matijine konje i mazgu do podne u štalu, gdje njihova mazga boravi sama, otkako su stare konje prodali. Bilo bi šteta, govorio je Šćepan, da dječurlija, koja sa sprtvama u ruci trči od živinčeta do živinčeta i otimlje se koje će prvo uhvatiti balegu, kad vide da je gospodar u redu za prodaju robova, počupaju konju i kobili rep, što re­dovno rade, jer se dlaka iz repa, od koje se plete tunja, dade lako prodati u mjestu gdje je ribolovaca mnogo, a konja malo.

149

Ivičević, gojazan sredovječan čovjek blagih plavih očiju i mesnata nosa, čovjek čiji je nastup govorio da svoju dobroćudnost lako unovčuje, čak i ne oštećujući druge, dočekao je Šćepana pitanjem što ga nema ni jučer ni noćas, puna je kuća poslova, derati ovce, cije­pati drva, ložiti vatru, nositi vodu, peći bravčad. Da oprosti njegov pošteni obraz, žena mu se porađala i tko zna bi li se i rastala s djetetom da ne dođoše ova dva čovjeka što za njim ujahaše u dvorište. Ivičević ga je potapšao po ramenu, nazvao ga junakom, poželio mu mnogo djece i opet ga podsjetio da se prihvati posla, sadere ovcu što visi o klinu i spremi je u lonac. Hoće, sve će on to brzo uraditi, nego Šćepan moli gospodara da u štalu kod mazge utjera konje svojih prijatelja. Tko mu brani, odobravao je Ivičević, samo se čudi što se tako brzo sprijateljio s nepoznatim ljudima. Jer, moj Šće- pane, kad oni nisu prijatelji jedan drugomu, kako tebi mogu biti prijatelji? Jesu, prijatelji su oni, rekao je Šćepan i ostao zbunjen pred svojom tvrdnjom: kako mogu biti prijatelji ljudi koji jedan drugoga prodaju? Dobro, neka bude kako Šćepan kaže, samo neka brzo smjesti konje i prihvati se posla. Vjerojatno će i u Trakaču trknuti, odnijeti ženi malo juhe i mesa, tko će nju nahraniti ako on ne donese iz Ivičevića krčme!

Matija je odriješio povodac s Mrvičina ulara i njime zavezao putilo na Mesudovim rukama. S dvorišta na Široku ulicu izveo ga je na povocu, kao što su svoje robove vodili ljudi koji su kroz gradska vrata ušli pje­šice. Sputani Mesud s lancem na nogama hodao je sporo. Matija nije išao uz njega da s njim ne bi razgova­rao. Više se nije imalo o čemu govoriti. Sve je potonulo, ostala su samo njih dvojica i između njih komad užeta, a kad toga užeta nestane, bit će kao da se nikad nisu ni susreli. Izbili su na »Kamenice« ispod stolne crkve koja se gradi već sedamnaest godina, a radovi su još na početku, i zastali na širokom stubištu koje od »Kame­nica« vodi prema crkvenim vratima.

Pred njima se slerao glavni makarski trg zvan »Kame­nice«, koso položen od uzvisine do morske obale, kao

150

daska za pranje od praljina pasa do vode u vedru, tako slične vodi u okrugloj makarskoj luci. Po sredini trga, od crkvenih stepenica do nadomak Hajrudinovoj kuli, raz­dvajajući trg na dvije polovice kao ispružena pašnjača s vezom od četvrtastih ploha, tekao je nizac kamenice, njih pedeset dvije, uzidane u zidić. Klesane su, neznano kada, od žutog vulkanskog kamena, poroznog kao spužva, išaranog kao krv crvenim venama, kamena tako različita od ljutog i sivog domaćeg vapnenca koji se teško kleše a još teže dube. Ovaj kamen, sličan onom zelenkastom kamenu kojim su Rimljani pločili putove po gradu i čitavom Laciju, dao se rezati i dupsti, ali ga nije bilo lako razbiti, upravo stoga što je bio porozan, pa su ga udarci samo mrvili. Iako su bile dobro čuvane, mnoge su kamenice razbijene, krpane i lijepljene, neke je nagrizlo vrijeme, u nekih se udubina izobličila.

Na kamenicama se prodavalo sve i svašta, u kameni­cama samo zrnasta roba, ječam, pšenica, proso, grah, leća. Bile su baždarene na kvartu, kvartu i pol, kako koja, mjerene svakog mjeseca, obilježavane crvenom bojom do koje je visine koja mjera. Kad bi kupac, prebirući žito na dlanu da vidi nije li snjetljivo i zem- ljavo, grickajući ga da provjeri je li suho, odlučio da je roba i kakvoćom i cijenom za njega, prodavač bi iz svojih vreća sipao zmje u kamenicu, a kupac bi izmje­reno žito iz kamenice grabio u svoje vreće.

Na vijest da sjevernu obalu Jadrana bije glad, da je turska država i prije objave rata obustavila trgovinu žitom s primorjem i da će se sedamnaestog studenog održati tržnica robova, jedine robe koje ovdje ima za izvoz, da će žuti zlatnici padati po »kamenicama« kao lišće u jesen, da se ovdje i prodaju robovi da bi se žito kupilo, nekoliko je smionih brodara i nakupaca žita, njih petorica iz Pescare, dvojica iz Vieste i jedan iz Termolija, uz veliku opasnost u ovo doba godine, kad vjetrovi viju brodove kao orahove ljuske, natovarilo brodske štive do vrha i uputilo se preko mora, ne sumnjajući da će žito prodati dva puta skuplje nego što su ga od seljaka otkupili. Vrijeme ih je poslužilo, pa su

151

prije dva dana uplovili u Makarsku jedan za drugim, složni na putu, složni na »kamenicama«, svi s istom cijenom, odlučni da polovicu novca izdana od admirali- teta za kupnju galeota oni preveslaju do Pescare i Gargana.

Žito je bilo glavna trgovačka roba, oko njega su se vijali kupci, nad njim su oči suzile, za nj su se kese cijedile, a sve ostalo što se na kamenicama nalazilo, na ovoj istočnoj polovici, bio je jad i čemer, roba koju su kupovali s pola volje i za sitan novac. Uz vunu, kostrijet, sir u mješinama, salo, slaninu i ponešto meda i voska, tu su se mogle vidjeti sprtvice s orasima, lukom i ljutikom, roba što su je otočani dovozili u svojim bracerama igajCiaula, liljC U uljCnO viiliS. i baiililila, rakija U tikvama,

rogači u koševima, suhe smokve u niscima, slane srdele u bačvicama i sušeni cipli na koncu. Sudeći po tim proizvodima, hrvatska je zemlja izgubila moć da prehra­njuje, onu moć po kojoj se zemlja i zove zemljom, po kojoj je čovjek, radilo se o domovini ili njivi ispod kuće, drži svoiom. tena ioi niežne riieči. za nju gine i niome se ponosi. Većeg poniženja nego da u njoj presahne moć hraniteljice, zemlja ne može doživjeti. Niti čovjek može doživjeti veće razočaranje nego kad ga rođena zemlja ostavi gladna, izgubljena i ničijeg.

Sasvim pri dnu toga dijela tržnice namijenjene doma­ćim proizvodima, Zagvožđani su i Krstovčani po slami, u koju su ga bili upakirali za prijenos, poredali zemljano posuđe, bakre, lonce, crijepnje, lule i svirče za djecu. Njima su se, ispod samog Palaca, providurove zgrade koja se naslanja na Hajrudinovu kulu, pridružile drvo­djelje i koritari koji su izložili zdjele, žlice, tanjure i lončiće od javorova drva, uz gomilu kolijevki išaranih užarenom iglom, i gomilu kreveta obojenih smjesom smole i lanenog ulja, koja ih je učinila žutim i glatkim. Pribor za jelo, makar lijepo obdjeljan, gotovo da je suvišan u zemlji gdje se iz šaka i šakom može pojesti sve što se jede, ali čvrsti kreveti, koji odveć ne škripe, i šarene kolijevke, koje se dugo ljuljaju kad ih jednom zanjišeš, potrebni su, ako ni za što drugo, a ono za

152

proizvodnju hrane zemlji u koju galije uplovljavaju sa dvadeset galeota, a iz nje isplovljavaju sa sto pedeset, koliko ih mora biti kad je veslački pogon u punom sastavu. U tim se krevetima ne sije samo ono što će hodati po ovim brdima, u njima se sije i sjeme za morsko dno, i za daleke zemlje, i za nepoznata ratišta. I sve je dobro dok kreveti škripe a zipke se njišu. Jao kad prestanu!

Sjeverno od kamenica, kućama uz prozore, sterala se druga strana tržnice. Nju je u razini crkvenog stubišta omeđivao nizak zidić, a do mora Palac i Hajrudinova kula. Čitav prostor, ma čime graničio, opasan je kolče- vima zabijenim u zemlju, kolčevi povezani užadima, a uz ogradu s unutarnje strane, da čuva zabranjeni pro­stor, na svakih pet koraka postavljen je stražar iz sastava galija koje su ukotvljene u luci. Samo do Palaca i Hajrudinove kule prostor nije bio ničim ograđen, a nije ni mogao biti, jer su te dvije kuće najvažniji dio trga robova, pa se može smatrati da je omeđeni prostor »kamenica« samo predvorje pridodano za ovu priliku.

Jedan od stražara s ulaza u zabranjeni prostor poveo je Matiju i Mesuda do njihova mjesta u redu, koji se, počevši ispred stolova pred Hajrudinovom kulom, na kojima su poslovali kupci, ograđenim prostorom vijugao kao glista, da bi svi posjetioci stali, jer je trg postao tijesan za neočekivano velik broj ljudi, kojih je više od polovice bilo u lancima, sapeto koječime, i zahtijevalo više prostora nego što bi ga zauzeli da su bez bukagija na nogama i belenzuka na rukama. Tako su se obreli, htjeli-ne htjeli, na smetlištu jada i oholosti, bijede i bešćutnosti, stida i bestida, lešina i lešinara.

Više nije znao kako da se ophodi s Mesudom. Sve do ove hrpe smeća pravdao se pred njim da mu on nije namijenio ovakvu sudbinu, da on tu ništa ne može, da će biti sretan koliko i Mesud ako se Sulejman Kopčić javi. Vezao ga je kad roba treba vezati, driješio kad nema opasnosti da će pobjeći, a u svemu drugomu postupao s njim kao čovjek sa čovjekom. Otkako se svrstao u ovaj red, takvo ponašanje ne samo što je nemoguće u gomili

153

ljudi nemilosrdnih jednih prema drugima, nego mu se činilo odvratno lažnim, smećem, kao što je sve oko njega bilo smeće.

Uzalud se pravdati da netko drugi iza tvojih leđa upravlja tvojim postupcima! Uzalud je tvrdnja kako drugog prodaješ da sam ne bi propao! Uzalud je sve što ćeš smisliti u svoju obranu! Uže u ruci jedina je veza koja ga veže s Mesudom, a zna se kakva je to veza. Što da mu kaže na rastanku? Ono isto što je Šćepan jutros, kad se probudio i izišao na vrata spilje, rekao okrenut moru:

— Čudne su gusle noćas gudile i čudna se pjesma uz njih pjevala; čudno je vrijeme prošlo, još čudnije će doći; čudan je vjetar noćas zavijao i čudno je jutro svanulo; čudni su putnici kroz mrak putovali i na čudnu ih je zbor.ovanju zateklo svitanje.

28

redu je stajao konjanik u crvenoj dolami, sada u sivoj, vjerojatno onoj istoj koja je imala dva lica, bez naličja. Svom je robu oko vrata vezao šal i jedan kraj potezao sileći jadnika da drži glavu uspravno. Šal mu je bilo lakše trpjeti nego drugima uže, a ponašao se gore od svih, kao da Balaš hoće ga da uguši. Gušenje je izazivalo pozornost onih neposredno oko njega i Balašu je bilo drago što zabavlja okolinu i izigrava nemarnu budale- tinu.

Preko sto mjesta ispred njega, ali ne previše udaljeni, jer se red savio tri puta, ukočili su se Bmasovići ne dopuštajući svojim robovima da uhom mrdnu. Prvi je bio Balin s puškom na prsima. Cijev mu je stršala iznad glave, a on je pogledom kružio od jednog do drugog kraja trga, kao da se svakog trenutka iz mase ljudi treba pojaviti čovjek koji će mu osporiti vlasništvo nad robo­vima i oduzeti mu novac koji samo što nije strpao u kesu. Njegova dva stričevića nisu gledala nikamo osim u potiljak Balinove glave, spremni da u slučaju potrebe

154

ponove sve ono što on bude radio. Tako će se i Balin i njegove radnje, ako dođe povuci-potegni, tri puta umnožiti, on će pucati iz tri puške i bosti sa šest ruku.

Iza toga zida od očiju, ruku i pušaka natiskao se Piplica i gura svoga Beću. Opanci mu nisu preko ra­mena, pa ako nisu u torbi, na nogama su mu. I Piplica je pokušavao oponašati usredotočenost Brnasovića na mo­guće opasnosti, i sam se bojao da će mu netko drmnuti tolik novac, i sam je htio biti dio njihove falange, ali to njemu nije išlo od ruke, čekanje je predugo trajalo, pa se on vrpoljio, okretao tamo-amo, izdizao na prste da vidi topi li se taj red, ukratko, bio i ovdje malo smiješni, malo nestrpljivi Piplica. I Matiju je spazio, i nasmijao mu se, i htio mu reći: »Još malo pa će kotorskih kožica biti koliko poželiš.«

Na središnjem dijelu ograde do kamenica jedan se svećenik, ne pitajući smije li, htio provući ispod konopa i doći do stolova pred činovnike koji su kupovali robove. Štrcali su se vojnici i, bez imalo respekta prema redov­ničkim haljinama, zgrabili ga kojegdje, najviše za habit, i izbacili van prijeteći da će ga istući ako ponovo pokuša. On im je nešto govorio na talijanskom, oni su mu odgovarali; koliko se po gestama moglo razumjeti, on je nešto tražio, a oni su ga uvjeravali neka se ne brine, to što hoće bit će obavljeno i bez njega, neka se okani onoga što je naumio i neka ide svojim putem. Ali on nije otišao daleko, tek do prve kamenice, i počeo se na nju penjati. Kad se uspravio i zaustio da počne nekakav govor na hrvatskom, brodari iz Pescare se pobuniše da on njima neće držati govore nad glavama, neka se goni, da će ga oni na silu otjerati i, napokon, pozvaše vojnike, svoje zemljake, da im ga skinu s kamenice u kojoj žito važu. Vojnici ih u prvi mah ne poslušaše, ali kad im trgovci ponudiše napojnicu, dvojica se provukoše ispod konopa, uhvatiše fratra za mantiju, skinuše ga s kame­nice i, dok su ga odvodili prema česmi, jedan s jedne, drugi s druge strane, udarcem lakta u plećku, lijepo su ga savjetovali neka propovijeda dalje od trgovine žitom i trgovine robovima, ako mu je navalilo propovijedati.

155

Fratar se popeo na zid česme iz kojega je preko kamenog žlijeba istjecao Vrutak, nadvisio sve glave i odatle počeo:

- Poslušajte, braćo i sestre! Netko vlada silom, netko knjigom. Jao kad se ove dvije sile udruže u vladanju, pa knjiga pravda silu, a nasilnici knjige pišu - rekao je fratar.

On je fra Bono Tomašević, župnik u Vrhdolu, a ovamo ga je dovela briga za svoje župljane. Točnije, za Ivana Josipovića, turskog podanika iz Vrhdola, katolika, kao što je većina slobodnih ljudi danas »na kameni­cama«, njihova brata po krvi i vjeri, koga će nedužna prodati i doživotno okovati za veslačku klupu. To je čobanin kakvih je mnogo u Vrhdoiu, neuk, uz to malo priblekast, šuplje glave u koju stane svaka ludost za koju se zagrije, a zagrije se za sve što bi htio imati, a nema. Njega je Balaš, harambaša Blata, koji se pred svaku tržnicu robova zalijeće u tursku zemlju i na silu dovlači čovjeka i prodaje na galiju, ne gledajući ni koje je vjere ni koje narodnosti, odveo od ovaca, doveo svojoj kući i okovao u gvožđe. Rekao mu je da tako mora biti, ako u džep želi turiti petnaest zlatnih reala i doći u Vrhdol kao bogat čovjek, u novoj odjeći, pod svijetlim oružjem.

Maloumnoga Josipovića lako je bilo uvjeriti da će okivanje, prodaja i ukrcavanje u galiju biti samo zgodna igra u kojoj će biti izigrani komes i svi kupci galeota. Balaš mu je danima tumačio kako su sve crkve po Dalmaciji, koje nesretnik nije vidio, pune lanaca što vise po zidovima oko oltara, a crkvi su ih poklonili ljudi koji su spašeni iz ropstva čudom, kad su se iskreno stavili za zaštitu sveca čije ime crkva nosi. Kad je tako, zašto se onda Josipović ne bi prepustio Balašu, da ga veže, da ga goni na tržnicu robova, da ga proda, pa kad se jednom nađe na galiji u okovima, neka namaže mašću što će mu je Balaš dati, zvanu mast svetog Petra (kojom se i Petar namazao i bio oslobođen rimskih lanaca), zglavke i željezne grivne, i neka pred oći prizove kip čudotvorne Majke Božje Snježne iz Dubravica, neka joj se iskreno

156

stavi pod zaštitu, i toga će se trenutka okovi raskovati i on će slobodan išetati na palubu, preko mosta doći na obalu i, prije nego što paradno ode u svoj Vrhdol, svratiti u Blato da mu Balaš uruči njegovih petnaest zlatnika, polovicu sume za koju je prodan.

- Pozivam te, harambašo, da istupiš iz reda i predaš mi Ivana Josipovića, da ga vodim njegovoj kući! Čuješ li što ti govorim, budalo Josipoviću? Balaš te vara.

Fra Bono je imao snažan glas, ali ga je vreva tržnice činila nerazgovijetnim za one koji su bili daleko od česme, čega se Bono i bojao, pa je htio govoriti izbli- žega, ali mu ne dadoše. Balaš ga je zapazio. Da ga ne bi spazio i Josipović, Balaš se postavljao između njega i česme, a da ne bi čuo dozivanje svoga imena, nepre­stance je govorio, pričao šale, komentirao držanje poje­dinih robova, pjevušio da ubije dosadu i glasno zijevao kad bi mu presahlo nadahnuće.

- Čuj , oče - rekao je čovjek, sudeći po odjeći građa­nin makarski, dok je nalijevao vodu u vučiju - ne brini ti za tog svoga Josipovića. Pred komisijom će i on skalati gaće, pa kad komisija vidi da mu kita nije obrezana, vratit će ga u njegov Vrhdol.

- O dobri čovječe! Ovako te stvari stoje.Svaki namjesnik, izbije li rat, šalje raspis na serdarije,

biskupe, župe, harambaše i pukovnike da potiču hvata­nje robova u turskim krajevima, pa im se digne cijena do bajoslovnih visina, i četovođe i četari, i borci i neborci podivljaju od želje da koga uhvate i prodaju. U skupinama ili pojedinačno, prelaze granicu i hvataju na koga prvog naiđu ne pitajući ga ni koje je vjere ni od koga naroda. Nitko se tomu nije suprotstavljao osim franjevaca, čija je pastva i s jedne i s druge strane granice. Ali, njihove žalopojke nisu ganule srce mletač­kih činovnika, njima su trebali veslači u utrobama galija, a galije da brane more. Što nije učinilo pozivanje na kršćansku solidarnost, učinili su neumitni politički ra­zlozi. Kad je kršćanski narod pod Turcima vidio da ih njihovi srodnici robe kao i Turke, stavio se u službu svojih gospodara. Veneciji je rečeno: zbog robova ćete

157

izgubiti naklonost kršćanstva u turskoj carevini. Tek tada su objelodanili zabranu da se hvataju i prodaju kršćani, imenovali su u komisiju za kupnju robova sve­ćenika, pregledavanju roba je li obrezan, i čini se da je sve u redu.

- Ali, Balašu i sličnima ipak nije, zabranjeno da prodaju svoju istorodnu braću - nastavio je Bono.

Ova grozna trgovina, kojom su se mnogi ljudi okori­stili, ogrubila je njihova srca, potamnila dušu, privikla ih na deračinu, razbojstvo i svako zlodjelo kao na običan posao. Ostavila ih je bez savjesti, bez osjećaja da su išta dužni svojim sunarodnjacima, pretvorila ih u bezdušne ljude kakvih je bilo u svim vremenima i u svim prosto­rima: prodavati svoju braću i živjeti od tog prljavog zanata. S druge strane, vojna i civilna vlast, koja je i odnjegovala tu nakaznu osobinu, ne želi se odreći usluga takve vrste, čak i onda kad ih se javno odriče. Tako zlo služi nuždi.

- I što misliš, dobri čovječe, kako će Balaš proći kad komisija vidi da Josipoviću nije obrezana »ženska za bava«? Ili kad bi se desilo čudo, pa Josipović rekao da se zove Ivan, a ne neki Ahmet, kako ga je krstio Balaš? - pitao ga je fra Bono i odmah odgovarao.

Ništa se ne bi dogodilo. To što o imenu priča ne bi mu vjerovali, jer se tako mnogi robovi pred komisijom izvlače. A za neobrezanu »žensku zabavu« postoji uvi­jek isto obrazloženje: njega nisu obrezali jer je njego­vim roditeljima prethodno umrlo dvoje djece u suniće- nju. To da pred komisiju dolazi mnogo slučajeva kad netko nije obrezan, jer su od sunićenja umirala njegova braća ili djeca njegovih ujaka i tetaka, nikomu se ne čini sumnjivim, i neće se činiti sve dok galije budu bez veslača.

- Eto, dobri čovječe, zašto Josipoviću više nema povratka ako mu se u glavi i provedri.

- Onda poduzmite nešto, oče!- Što da poduzmem, dobri čovječe? Što je to meni

bilo na raspolaganju, osim da s torbom na ramenu idem od praga do praga i molim soldu, groš, libru za otkup

158

Ivana Josipovića? I činio sam to, ne misli da nisam. Ali, kako ja na prag, domaćin na vrata. Oče, veli, pa već sam ti pet puta ove godine dao, i sada bih, ali nemam. Znam da bi dao, znam da se boji kako će i njegov netko sutra u ropstvo, a on kod mene doći da skupljam otkup. Vrhdol ne može tolik novac godišnje platiti. Ljudi mi kažu, pusti, oče, bolje da jedan propadne nego pola sela. Ove sam godine dva roba otkupio, tri nisam uspio. Među ovom trojicom je i Josipović. Nosim torbu otkupa na ramenu, idem od praga do praga, koračam po stazi nevolja i mislim: »I ti pomažeš ovu strašnu trgovinu, i ti potičeš bratoubojice, zašto ne staneš, zašto se ne pobu­niš, zašto ne poduzmeš nešto djelotvornije.« A što? Što, pitam te, dobri čovječe, što nego da prosim otkup i uručujem ga zlikovcima? Zar da kažem: »Naoružajmo se, stanimo uz vlast, držimo se Turčina!« Zaista, čovjek je u jadnom položaju kad mora odlučiti da ide ili pod zaštitu svojih neprijatelja ili protiv svoje braće izdajica. Ni jedno ga opredjeljenje ne vodi sreći. Tko se s nepri­jateljem miri, zmiju nosi u rukama; a tko na brata nasrće, i u njedrima i u ruci.

Pitaš ga, dobri čovječe, zašto se ovdje popeo? Čoba­nin mora zviždati ako misli da ovce idu za nj im.. . Svaki se narod osjeća kao skupina brodolomaca na koraljnom grebenu manje od saga, oko koga kruže zlosretni morski psi, zalijeću se povremeno na brodolomce i odnose im u vodu udove i čitava tijela. Oko toga se more oko otočića crveni, a brodolomce hvata histerija što će svi biti rastr­gani. Svaki narod, velim ti, dobri čovječe. Veliki i mali. Najžalosnije je u ovoj ludosti što imaju pravo, što ne umišljaju ništa nepostojeće. Ali, nemaju pravo kad mi­sle da će ih požderati susjedi u obličju morskog psa. Njih će požderati strah da će biti požderani, strah koji će, prije nego što ih zub morske nemani dohvati, razderati njihovo zajedništvo, unijeti među njih omrazu, izbe- zumljenjem učiniti njihove postupke bezumnima, nave­sti pojedince da vlastiti život spašavaju na štetu drugoga, učiniti od njih ljude nesposobne za osjećanje zajedniš­tva. Kad ih kruženje morskoga psa dovede u takvo

159

stanje, nije ni važno hoće li ih morski psi požderati ili će im upriličiti kakav ljepši kraj, recimo, da ih prenesu na neki prostraniji otok, njih više nema ni kao naroda ni kao skupine brodolomaca na morskom grebenu. Obično nas morski psi ne žderu, žderemo sami sebe, pa smo sami sebi morski psi.

- Mnogo je riječi u tebe, oče! A ljudi se ne boje grmljavine, ljudi se boje munje.

- I munju ja nosim, dobri čovječe! Predlažem da se Balaš izopći iz zajednice. Kažu, ne može, vlast će nam zamjeriti. Ja i ne tražim da ga vlast odbaci, odbacimo ga mi. Ne pijmo i ne jedimo s njima, ne pozdravljajmo ga na putu, ne primjećujmo ga kad nam se javlja, ne čujmo ga kad nam govori! Suočimo ga s tužnim danima živog mrtvaca, ne prigovarajmo mu zbog onoga što radi, ne kudimo ga i ne hvalimo! Čak i ako nas napadne, tvorno ili riječju, ništa, riječ mu nećemo čuti, pa će ga ona sama za srce ujesti, a tamo gdje nas je ugrizao, pogladimo se dlanom i obrišimo to mjesto onako kao kad brišemo odjeću koju nam je onecistio golub s visine.

Dok je župnik Vrhdola davao poduke slučajnom sugovorniku i narodu koji ih je obojicu slušao, Balaš je unovčio tijelo i lakoumnost Ivana Josipovića, izišao na prolaz i utonuo u sajamsku vrevu. Nije krenuo prema česmi nego prema moru. Kod Hajrudinove kule prevr­nuo je kabanicu. Opet je bio u crvenom skrletu i takav je otišao nekamo. Najvjerojatnije kući. U gradu se sigurno nije zadržao. Grad će do večeri preplaviti vijest da je netko jednom pokušao, a drugi put i uspio ubiti slijepog Cvitka Rašića.

29

Voda se u makarsku luku ulila između rta Osejave i poluotoka Svetog Petra, dvije stijene čiji su hrbati, obrasli borovima, mirtom i smrdljikom, napravila u nevelikom prostoru okruglo jezero, pa onima koji luku gledaju s uzvišice, a takvi su bili Mesud i Matija, nali-

160

kuje na zelenu grivnu kad je gledamo okrenutu vedrom nebu.

Čudno je kako ljudi brzo napuštaju život kojim su dotad živjeli kad se pred njima ukaže život kojim ubu­duće moraju živjeti. Prvi tone u sjećanje, drugi se javlja kao predmet življenja i interesiranja. Prvi nas više ne zanima, u drugi smo uronjeni do grla. Tako se nekako i Mesudu dogodilo. Kao da je Sulejman Kopčić, s ono malo nade što je u njega polagao, utonuo u debele mrakove, bez dna i kraja, a Matije i Grabovaca kao da nikad i nije bilo. Njegovi su sada more, galije, ćelavi veslači, komesi i svita što sjedi za stolovima.

Sedam galija je sinoć uplovilo u luku po duboku mraku, pa je jutros premorenim galeotima i posadi dopušteno da spavaju do devet sati. Samo su komesi sa svojim zamjenicima morali na obalu, u Hajrudinovu kulu, da od komisije admiraliteta prihvate kupljene veslače i popune pogon galija.

Točno u devet sati, po četiri stražara na svakoj od sedam galija uhvatilo je sa četiri ugla tendu, koja je za noć bila spuštena na najnižu mjeru, da zaštiti ljude od vlage i zadrži u veslarnici njihova isparenja kao jedini izvor topline, i podigli je visoko, rukama dok su mogli, a poslije užadima. Veslarnicom je prostrujao svjež zrak i smotuljci su se na klupama počeli protezati, zijevati, kašljati i psovati na svim jezicima.

Onda je sa sedam pramaca, na ustima sedam kaponja, koji su u ruci držali bičeve, zatulilo sedam rogova kao sedam trubalja jerihonskih. Od njihova zvuka glatka lučka voda zadobila je sitne nabore neodređena smjera, kao da se naježila. Osejava je, jer su na njenu rtu litice, vratila jeku, nekako metalnu, kao da je kositar udario o bakar, pa se metalni zvon odjeka pomiješao sa zveke­tom lanaca, što su ga prouzročile kretnje poustajalih veslača, a makarska luka nije više ličila na grivnu s mlade djevojačke ruke, nego na grivnu s okova na nozi prozebla galeota.

Na drugi poziv rogova, koji je bio kratak kao čoban­ski zvižduk, uz silno zveketanje lanaca, lupu klupa i

11 Duše robova 161

vesala, na podiću bez ograde koji je pričvršćen za pot­pornje vesala, na jednom i na drugom boku svih sedam galija, pojavilo se mnoštvo glava ošišanih dogola. Poni­jeli su sobom odjeću u kojoj su noćili, istu onu u kojoj su i danjivali, svu prostirku i sve pokrivače, sukance i kabanice od raše. Vukli su za sobom svaki svoj lanac, nejednakih dužina, jer su oni sa sjedišta bliže boku imali kraći, a oni bliže sredini duži, ali svima dovoljno dug da mogu prekoračiti ogradu i stati na podić uz bok lađe.

Jedan po jedan komad odjeće i posteljine, čak i one u koju su bili odjenuti pa su se na podiću morali svlačiti, stresali su nad morem da iz njih ispadnu otpaci hrane, prašina, treščice i vlastita nečist, ako je koji komad noćas u mraku slučajno isprljan. Stresali su dugo, čitavih pola sata, ispunjavajući propis admiraliteta u čuvanju zdravlja pogonske snage ratnih brodova. A da bi trešnja bila potpuna, veslačima su se pri ruci našle daščice kojima su lupali po suknu i pletivu da istjeraju što više prašine, ali se malo što prašilo, jer, što je prašine bilo u odjeći, vlažne večeri i studena jutra slijepili su za vlakna tkanja. Kad su se siti natresli i nalupkali daščicama, rogovi su zatulili sitno, kao češljugari, veslači su preko­račili ogradu, ovaj put natrag, i spustili se u veslarnicu.

Sad je desetak vojnika iz posade svake galije, na čijim su glavama bile kacige, uzelo kablove i zaredalo od jedne do druge veslačke klupe. Do podića bi izvukli pun kabao vode, odatle bi ga uzeo galeot bliže boku broda, stavio na pod veslamice i pozvao svoga druga na veslu da se zajednički umiju. Netom bi se umili i obrisali krpama, jedan bi od njih u ruke uzeo metlu, a drugi kabao s vodom, i dok bi jedan prolijevao vodu po podu, drugi bi meo u more nečist ispod klupe, mokraću i izmet, ako su noćas mokrili ili se onečistili, jer galeoti nisu imali zahoda ni noću ni danju.

I prije nego što je paluba veslamice bila oprana, brodski ranamik, koji je obavljao i težak posao galeot- skog brijača, pošao je da obrije glavu i bradu onima koje je brijao prije osam dana, što će potrajati do ručka.

162

Kad ga je vidio kako sapuna i povlači britvu po tjemenu, Mesud je razabrao da mu je britva tupa, da više čupa nego reže. Stresao se i prstima opipao glavu. Sudeći po toj gesti, već je bio tamo, s lancem na no­gama, na klupi i podiću, ispod bricine ustre. I pitao se: može li se tamo živjeti?

Sudeći po tomu koliko su se ljudi uživjeli u život koji su im drugi namijenili, čovjek je životinja koju je samo pas pretekao u poslušnosti i pokoravanju. Šaljivčine kažu, da je bio samo malo strpljiviji, a misle na psa, danas je čovjek mogao služiti psu. A cinici istu stvar prikazuju na svoj način, pa kažu da se upravo to dogo­dilo: čovjek služi psima.

Evo Mesud, samo što gleda a već je unaprijed pristao. Pristajanje na život bilo kakav! Možda je tajna ropstva u tomu?

30

Iza četiri niska stolića, među kojima su bili prolazi, sjedili su ili stajali, kako koji i kako kada, članovi kupoprodajne komisije admiraliteta, njih desetorica. Osim dva komesa koji su bili u lakom oklopu (grud­njaku) i svećenika u crnoj reverendi, svi su ostali, i liječnici, i bilježnik, i blagajnik, bili »lacmani rastrižena prkna«. Gospodar bi pred njih doveo roba, a sam bi stao ispred blagajnika uz željezni kovčeg s novcem. Dva poslužitelja uzeli bi roba za ruke i odveli ga u polukru­žan prostor napravljen od dasaka, koji je bio otvoren očima članova komisije, a zatvoren za one što čekaju u redu, što kupuju i prodaju na »kamenicama«. Što su ta dva poslužitelja sa zasukanim rukavima robu činila kad bi ga uvukli u polukružnu kabinu, nije se vidjelo, ali što god radili, njihov je rad izazivao radoznalost članova komisije, nekad bi gledali namrgođeni nekad su se smiješili, nekad praskali u grohot.

Za leđima komisiji puhao je mijeh i dimio se ugljen u kovačkom tignju. Od jednog puha stotine bi iskri polet­jele prema moru kamo ih je nosio burin. Kupljenog

n* 163

roba, pošto su obavljene sve formalnosti oko kupopro­daje, i upis imena i predaja novca, proveli bi između stolova i doveli do tignja. Tu bi mu jedan vojnik zavrnuo rukav na lijevoj ruci i obrijao dio podlaktice. Kad bi mu još i uljem namazao obrijani dio tijela, njegov suradnik, koji je kraj vatre na određenoj temperaturi držao crnu boju u bakrenom lončiću, četkom bi nanio lagan sloj crnila na željezni pečat i otisnuo ga na obrijanom i ulaštenom dijelu podlaktice. Zatim su obojica odlagali alat, jedan ustru a drugi četku i žig, pa bi roba čvrsto dohvatili za ogoljenu ruku i, dok je mijeh raspirivao ognjište, prinijeli bi otisak vatri tako blizu da bi namaz ulja zasjajio i nečujno zacvrčao. Rob bi škripao zubima, vikao ili psovao, a vojnici su držali ruku blizu vatre sve dok ulje ne bi ishlapjelo, koža pocrvenjela, a boja se osušila. Ispod broda s jarbolom i nizom vesaia s desne strane, znakom vlasništva mletačke ratne mornarice, na galiji će mu naknadno utisnuti broj i ime broda za koji je prikovan.

Ori moli nr\/4r»r* irntro ti o m*a/4omo i« tmtifrv« rtrttfoti nt/^1v^vuiiun ^/uunv/ * u u e na gr v/uamu j c- mipi u v u,u un oiui.

Sa svake strane stola stoji po jedan nakovanj i uz njega kovač. Rob bi legao nauznak po stolu i raskrečio noge tako da mu gležnjevi dodiruju nakovanj. Onda bi mu kovač slijeva ili kovač zdesna, jer su robove okivali jednog za lijevu, drugog za desnu nogu, da ih bude podjednako za obje strane veslarnice, gležanj obgrlio grivnom. Grivna je imala rupice na krajevima i, kad bi je kovač spojio s lancem namijenjenim robu, otišao bi do tignja, izvukao iz vatre usijanu zakovicu, utisnuo je u rupice na grivni i pri nakovnju je zakovao. Rob bi ustao, i kraj lanca, koji će na galiji vezati katancem za kariku u brodskoj palubi, kovač bi mu uručio s naklo­nom koji ne treba tumačiti.

- Mesude, sad smo mi na redu - rekao je Matija.Ona dva poslužitelja odvela su Mesuda u polukrug od

dasaka i naredila mu da sam otpaše remen i spusti gaće. Jedan od njih, kao da najavljuje predstavu na otvoru kola putujućeg kazališta, uz naklon je pozvao gospodu »rastrižena prkna« da pogledaju i da se uvjere je li

164

Mesud obrezan. Oni su se odazvali na nekoliko minuta pažnje, i poslužitelj je teatralno zasukao oba rukava, kao da će loviti nešto opasno, i posegnuo za Mesudovom »ženskom zabavom«, a ona se izgubila u koži i posluži­telj nije znao za što da se maši. To je i rekao glasno, kao glumac repliku, a komisija je prasnula u smijeh. Kad ga je ipak otkrio, reče da ga samo kliještima može uhvatiti, tako je malen.

- Malen ili velik, jednako se plaća - rekao je blagaj­nik. Potpuno ispravno s gledišta kase admiraliteta, a u svjetlu odluke namjesnika Dalmacije i Albanije da će svaki rob biti plaćen istom cijenom.

- Uvijek se kukolj prodavao po istoj cijeni kao i pšenica - dodao je izaslanik namjesnika u komisiji, kao da opravdava namjesnikovu odluku.

- Slabo - rekao je komes u. oklopu, predstavnik galija. - Od ovoga su gora samo dvojica, koja su kao i on. Kad bi se petorica ovakvih našla u veslarnici, trebalo bi svu petoricu pobacati u more. Bolje i u more nego vući suvišan teret.

- Ostavite se šale rekao je svećenik - mi ovdje ne kupujemo ni kilograme ni snagu, to je već kupljeno, mi ovdje utvrđujemo je li obrezan ili nije.

- Samo kad bi to bilo lako ustanoviti kod ovoga - rekao je poslužitelj. Trudio se da odvagne dostaje li kože da pokrije glavić i primjećuju li se tragovi da je koža u djetinjstvu bila kraćena. Nastavio je: - Kod ovoga je glavić malo veći od zrna graha, a iza njega je sve spužvasto, pa kad nategnem kožu, umalo da ne prekrije čitav glavić. Ali tragovi su tu. Što da radim?

- Ugoni u tor - rekao je bilježnik.- Stani - rekao je Grabovac. - Onaj tamo što maše

rukama i zove, ima mi nešto reći.Šćepan se popeo na razbijenu kamenicu. Mahao je

rukama kao da mu je izgorjelo nešto pod tabanima. Zvao je naizmjence Mesuda i Matiju. Nije bio gromo­glasan, uz to je buka tržnice nadjačavala i ono malo glasa što ga je mogao ispustiti, pa se do komisije jedva čulo da taj nekoga doziva. Ni Matija ne bi zapazio da

165

nije pogled odvojio s komisije i Mesuda, ne podnoseći jedne što ponižavaju, a drugoga što je ponižen.

- Mati ja - rekao je Šćepan kad je Grabovac došao do njega - oprosti! Šta mogu! Žena nikako da se oslo­bodi posteljice, krvari, bolovi ne prestaju. Ja u polje da nađem neven, kad tamo nevena nigdje. Ili ga ja ne znam prepoznati. Pitam ljude. Ni oni ne znaju. Ili te trave ovuda nema? Pitaj Mesuda kakva je trava neven, je li to cvijet u vrtu ili nešto divlje? Ode li Mesud na galiju a ne kaže mi gdje da nađem neven, ode i moja Mara, ode i moj sin. A što da i ja ovdje radim bez njih!

- Punu ćemo ti korpu nevena načupati, ako pred komisijom kažeš što ću ti reći.

- Sto da ne kažem kad je o glavu!Kroz prolaz mimo straže prošli su zajedno jer je

Matija vojnicima rekao da ovaj ima nešto važno reći komisiji. Matija je sam komisiji saopćio o čemu se radi, a Šćepan je nastupio kao svjedok.

- Istina je, gospodo! - otpočeo je prebjeg iz Vitova Dola. — Došao čovjek iz Trilja i kaže, trči, Šćepane, do Matije Grabovca, ti poznaješ grad bolje nego ja, i reci Matiji da mu ćaća poručuje neka se odmah s robom Mesudom vraća kući, došao je za njega otkup. Došla su za njega tri tovara blaga, tri grivne žutijeh dukata, milina ih je pogledati. Sve od jarana Sulejmana. Ama, tko će ako jaran za jarana neće! Eto, ljudi, ja svoju rekoh, a vi kako odlučite.

- Zahvali ocu i tom otkupitelju Sulejmanu — rekao je Matiji predstavnik admiraliteta - što su nas oslobodili suvišna troška. Ovoga bismo kupili samo zato što se držimo zadane riječi.

- Hajdemo! - rekao je Matija Mesudu, koji je uspio podignuti gaće i zaštititi svoju oskudnu golotinju, ali mu nije zaponac na brnjici nalazio rupu na remenu. Je li zato što su mu ruke drhtale ili što je rupa ukrivo provrćena, petljao je, znojio i blijedio.

- Ostavi to - rekao mu jc komes - i gubi se odatle, da zovemo drugoga. Tebi će s rupama dovijeka biti teško.

166

- Budalo - viknuo je Grabovac - što si se spetljao s tim remenom! Odavle se i bez gaća isplati pobjeći.

Mesud je i dalje pipkao ispod pupka, željezo nikako da nađe rupu i zapne remen, a pogledom je tražio roba koji je urlao dok su mu pekli žig na ruci, tijesne prozore Hajrudinove kule i galije u luci koja je ličila na grivnu.

- Sulejmane, sve će ti ovo jaran stostruko vratiti - rekao je.

Matija je išao prvi, njih dvojica usporedo za njim. Na Mesudu nema lanaca, nosi ih u ruci, pa idu brzo koliko im gužva dopušta.

Braća Brnasovići, jedan za drugim, s Balinom na čelu, išli su lijevim rubom »kamenica« u namjeri da zaobiđu česmu i izbiju na Široku ulicu. Svaki je nosio po krevet od bijele jelovine, uzglavlja na ramenima, dvije stranice ispod pazuha. Balin je, da se do devet mjeseci ne bi opet mučio s pazarom, kupio kolijevku išaranu vatrenim žigom i objesio je remenom, o vrat. S kolijevkom oko vrata kao zvonom, s krevetom na ramenima i pod miškama, pjevao je koliko ga grlo nosi. Kad je ugledao Matiju, prestade pjevati i oslovi ga:

- Ne omrsi se ti, Grabovče! Šteta! Što ga meni ne dade, utrapio bi ja njima njega da je manji od skakavca!

Ovoj cvjetne glavice, tumačio je Mesud Šćepanu kako izgleda divlji neven, spleten je od dlakavih listića koji nalikuju na travničku kamu sa dvije oštrice. Cvje­tovi u obliku tuljka, što su se u jednoredu poredali na rubu glavice, pri vrhu su bijeli, a pri dnu crvenkasti. Oni u središtu kriju niske cvjetiće koji su bijeli i plodni i u kojima se nalazi sok što rodilje oslobađa krvarenja i zaostale posteljice. Tamo se sok nalazi u proljeće, kad neven cvjeta, i u ljeto, kad zru njegovi plodovi; a po zimi, kad se sve živo sklanja pod zemlju, u rupu ili pod krov, i taj je sok pod zemljom, u nevenovu korijenu, tamo se skuplja i čeka proljeće, kad će kroz bezlisnu stabljiku, kao kroz cjevčicu, šiknuti u cvjetne visine. Tamo ćemo je naći zrelu za piće kao staro vino.

Brnasovića Balin kupio je dva zvončića od lima na dnu niske od školjkica koja se djetetu vješa na povrzlac

167

kolijevke, da ih ručicama trese i pršti smijehom kao što oni pršte zvonom. Njegova dva stričevića kupila su u Zagvožđana zemljane svirče na vodu i, gazeći za svojim uzorom pod teretom kreveta, fićukala kao kosovi u vrbi uz Cetinu. Balin je dječju igračku objesio tamo gdje joj je mjesto, i praporci su zvonili, školjke udarale kao kastanjete. Pjevao je: »Volio bih Bajagića Maru, nego biti biskup u Mostaru.«

Neki isluženi vojnik, čim je ugledao Matiju kako se žuri, pomislio je da će taj parajlija biti njegova mušte­rija. Nasrnuo je kako umiju nasrnuti samo isluženi vojnici, ljudi koji znaju pomalo o svemu, a čestito ni o čemu, pa i ono što znaju ne teče iz njih kao vlastita misao i uvjerenje nego se prolijeva kao uaujev iz ku­lena, vjerojatno stoga što su u njih uvjerenja i bila nalijevana kao nadjev u kulen.

— Evo prave deve! Opipaj ako svojim očima ne vje­ruješ. Deva iz Palestine. Gazila je pustinju Sin i goru Hor, vidjela je Ur Kaldejski, otkuda je praotac Abra- ham došao. Na vi i hici ini ic ioš vnHa iz Jordana koiu ie pila kod Abel Mehala. Češala se o zid plača, ladovala je u Sikimu, kupala se u jezeru Bazatha. Sto hoćeš još! Ima sve što joj treba. Samo da mi platiš tri groše, i provlači se ispod nje! Štiti od svake bolesti i svakog uroka. Od prehlade i upale pluća, zajamčeno. Navali dok je prolaz slobodan! Štiti od uroka, od more, od žene na tri noge, od mačeta s telećom gubicom koje siše mladiće i dje­vojke. Od nabačaja štiti... Budalo, samo tri groša i bit ćeš zaštićen od bolesti svake i nenadane. Prolaziš devi ispred njuške, a odlaziš u svijet nezaštićen. Em ti takvu pamet... Evo deve prave! - Otpočeo je isluženi vojnik novi proljev. Čini se da u vojničkom kulenu iscijeđeni nadjev brzo regenerira.

- Sine, zdrav si kao mladi drijen, i neka ti Bog bude milostiv da ostaneš takav do kraja života - govorila je Matiji starica, koja je na drvenom pladnju, obrubljenom vrbovim pleterom, u žutim kruškastim tikvicama proda­vala ulio russu. Ali, bio ne znam koliko zdrav, bez rana kroz život ne možeš proći, rana od noža, od puščane

168

sačme, od padova, od ugriza, rana od prišteva što iz nas izbijaju, rana što smo ih sami sebi zadali ili su nam ih drugi nanijeli. Brojni naši prijatelji i neprijatelji, znanci i neznanci, svi nas oni ranjavaju, hotimice ili nehotice. Uzmi, sine, jednu tikvicu ovoga ulja, po dvije libre, po ništa, kad se znade kako liječi svaku ranu. Uzmi, čedo moje, nećeš se pokajati, trebat će tebi ili nekomu tvome, rana je pun bijeli svijet. A ako tebi i tvojima ne treba, daj ga namjerniku, daj ga nepoznatu, daj ga svome dušmaninu, svi će ti oni biti zahvalni. Uzmi ovo ulje, koje sam ja sama tiještala iz krupnih maslina i cvjetića trave pljuskavice, sama ga na suncu grijala da dozori, sama ga u bočice ulijevala. Htio bi znati vrijedi li ovo? To ti ne mogu pokazati. Jednom ćeš doznati. Bez brige, ukazat će ti se prilika, bez rana se ne proživi godina... O sine, nepametni sine, ti odlaziš i ne kupuješ, štediš dvije libre, proklete bile obje! A baš se na tvom čelu čita da ćeš imati rana više nego itko, dubljih nego itko. A imat ćeš ih jer nisi od onih koji od prve rane umiru, ti si od onih ranjivih koji s ranama znaju živjeti, uporno i beznadno. Što uradi, čedo moje? Što ne kupi ovo blago­tvorno ulje!

31

— Čudno — rekao je Mati ja kad su se zaustavili pred jednom stijenom, što je kao zub izrasla iz ledine uz koju je tekao zimski potok — da nije vjetra, gora se ne bi njihala.

Gotovo suluda misao za čovjeka koji od Makarske nije progovorio ništa nego stalno »požuri«, i kad su s tržnice odlazili, i kad mu je Mesud predlagao da u Bmasovića pozajmi novac i kupi žito, i kad su Šćepanu brali nevenovo korijenje, i kad je Mesud zapodijevao razgovor o velikodušnosti Sulejmana Kopčića, samo »požuri«, po ravnu kasom, uzbrdo hodom, od koga su konjima pucala rebra. Sve do Prosike. A kad su trebali izići iz te strašne jaruge i do čvrstog mraka doći u

169

Zadvarje, naišli su na taj bijeli kamen, na tu ledinu, i Matija je zaustavio Kulaša, sjahao, pogledao oko sebe visoke stijene, šumu i vodu, i rekao ono o gori koja ne bi šumila da je vjetrovi ne biju.

Pod stijenu su nanijeli drva i za potpalu i za održava­nje vatre preko čitave noći, sitnog granja i starih pa- njeva. Bura je isušila čičak i mogoruš, pa je vatra, koju je kladivo izbilo iz kremena, liznula bujno i visoko, kao cvijet kojim u noćima punog mjeseca cvjeta zlatni novac pokopan u zemlju. Večerali su ječmena kruha i vode, a potom se umotali u gunjeve i pokušali zaspati. Matija ni za večerom nije pokazivao volje da razgovara i uglav­nom su šutjeli. Odjednom, pred san i bez ikakva po­voda, osim sto je bura nacasak inalaksala, progovorioJe:

- Govore ti, mlad si, pred tobom je čitav svijet. Što će meni čitav svijet kad je meni u mom opanku i u mojoj čizmi tijesno!

- Pa jest - prihvatio je razgovor Mesud - gadno je kad je obuća tijesna, a pred tobom putovanje.

- O kakvoj to obući pričaš? Ne govorim ti o čizmi, nego o zemlji. Tražiš da s tobom razgovaram, a ti, otkako su ti gaće spustili više ništa ne razumiješ.

- Pa, Matija, znaš...- Što imam znati? Ne shvaćaš. A i dobro je da ne

shvaćaš.Mesud se nije imao oko čega sporiti. Činilo mu se da

sve zna što bi imao znati. Vidi da Matija nešto nosi u sebi. Ali, neka to sam pomalo istresa! Kad sve istrese, kad se vreći ugleda dno, znat će se što je u njoj. Imao je pravo, kad je sutradan granulo sunce, obasjalo je i sadržaj Matijine vreće.

- Nema nikakva otkupa.- Ama, Matija, što učini!- Ništa.- Kako ništa?- Tako, ništa.- Ama...

170

- Šuti, što ti trtariš kad se ja nisam uplašio... Nego, da izmijenimo duše! U ovu tijesnu čizmu svatko nogu tura, pa se možda ponovo susretnemo. Možda ćemo ponovo imati potrebu jedan od drugoga.

- Može.- Onda klekni! - A dok je sam klecao, izvuče nož iz

kanija i žabi ga u ledinu.Konac su našli u šavu Mesudova starog gunja, koji se

od starosti raspadao, pa nije bilo teško iz njega izvući komadić končića. Jedan takav najprije je Matija ovio oko prvog članka na Mesudovu kažiprstu, stegnuo ga i zavezao na uzao. Jagodica je pocrvenjela mrkim crveni­lom, nadula se, a u naborima joj se pojaviše kapljice znoja koje su na jutarnjem suncu svjetlucale kao srebrn prah. To isto, s drugim komadom končića, učinio je Mesud na Matijinu prstu.

Krvlju nalivene jagodice prinijeli su jednu drugoj, a dlanovi se oslonili jedan na drugoga. Matija je slobo­dnom desnom rukom uhvatio držak noža, izvukao ga iz ledine i jednim rezom zarezao obje jagodice, ne du­boko, ali dovoljno da nabujala krv šikne kao iz vrutka.

Dok im se krv miješala, oslanjajući se dlanom o dlan, prstom o prst, ne ispomažući se slobodnom rukom, prelazili su iz klečećeg u uspravan položaj. Rana je ležala na rani, gledali su se licem u lice, krv je tekla i miješala se. Slila se niz oba prsta, preplavila im dlanove, zahvatila zapešće, a neki od hitrijih potočića zašli su pod rukave košulja i hitali prema laktu. Kad su je čuli kako mili na podlaktici, osjećali su kao da ih je od glave do pete zalila njihova pomiješana krv, pa su odvojili prst od prsta.

- Primi moju dušu, Mesude Zuniću, i čuvaj je kao što bi svoju čuvao - rekao je Matija dok je Mesud lizao krv sa svog dlana i kažiprsta.

- I ti primi moju dušu, Matija Grabovče, i čuvaj je kao što bi svoju čuvao - rekao je Mesud dok je Matija jezikom čistio zajedničku krv na svojoj ruci od zapešća do vrha jagodice.

171

I zamjena je duša bila izvršena, po prastarom obredu, bez svjedoka i ceremonijal-majstora, činovnika, vla­dara, bez ikoga, u četiri oka, voljom dvojice ljudi koji su shvatili da je čizma vraški tijesna, da će se još susretati i da će još kadgod koji od njih biti u nevolji i tražiti pomoć, izvršena onako kao što se taj obred vršio stoti­nama godina unazad, mnogo prije nego što se nad ovim brdima i poljima prostilo hrvatsko ime. Kanda je iz tla niknuo kao što niče vrijesak i, prenošen s koljena na koljeno, obnavlja se svaki put kad čovjek i čovjek, podijeljeni vlašću, ideologijama, vjerama, ratovima i vladarskom glupošću, traže za sebe spas mimo onih koji javno laju da ih štite.

32

Kad je Matija došao kući, upitao ga je otac zašto je učinio ono što je učinio.

- Ne znam, ćaća.- Kako ne znaš?- Ne znam ni što sam učinio ni zašto sam to učinio.

Možda zato što nisam podnosio kad su Mesuda poniža- vali. A možda ni zato.

Šimun se zagledao u sanjive oči svoga sina, u njegove duge prste koji su u sebi sjedinili sve što su Grabovci znali u posljednjih pet koljena, u njegovu mladu bradu, oštru kao strnište posječena ševara, u njegove lijepe kose koje su padale niz zatiljak i razlijevale se po ramenima, i pomislio da je zaista moguće da njegov sin ne zna ni zašto ni što je učinio. Uhvatio ga je očaj, a iz očaja se vinula takva nježnost i sažaljenje da je poželio Matiju zagrliti i poljubiti ga kao milog i dragog koji odlazi u smrtnu opasnost i s kojim se moramo zauvijek oprostiti. Da ne otkrije što misli i što mu se događa, da ne pokaže kakvu budućnost predviđa svome sinu, sam je sebe uhvatio šakama za kosu. Ako je istina da Matija ne zna ni zašto takve stvari radi ni što taj čin znači za njegov život, sada kad ima osamnaest godina, teško da

172

će pamet u njega prije tridesete. Do tada, mnoštvo je prilika da izgubi glavu prije nego što mu u nju uđe mudrost prijeko potrebna za održanje.

- Ne rasedlavaj konja! Idi u Sinj i potraži Pavla Vučkovića. Ako ti on ne bude mogao pomoći, pomoći ti nema.

173

DRUGI DIO

1

Nije lijevalo niti je nebo obećavalo izdašniju kišu, ali je iz nepomičnih kora razbacanih tamo-amo propadala po koja kap i postajala neugodna kad bi se zadjenula za vratne žile, pa je Vučković, čim su se uputili s Kamička nizbrdo, na glavu navukao kapuljaču od ja- pundžeta, sive kišne kabanice od kostreti, koja je bila prebačena preko ramena, i savjetovao Matiji da učini isto tako, do Splita je daleko, kap po kap i tamo će doći mokra zatiljka. Mati ja ga je poslušao i otada su jahali usporedo, s vremena na vrijeme izmijenili pokoju riječ, najviše šutjeli, glava zavučenih u duboke kukuljice, sami sa sobom i svojim mislima.

Po njegovim padovima i usponima, po tomu kamo je sve dospio i otkuda se uspio vratiti, po tomu što je pamtio a što namjerno zaboravljao, znalo se da Vučko­vić nije čovjek koji bi lio suze nad razvalinama i jadao se nad izgubljenim duže nego što bi spoznao da je nešto razoreno i nepovratno otišlo. Taj čovjek nije znao što to znači raznježiti se i zbuniti. Uz stalno budni um, koji smišlja što unaprijed valja činiti, on u sebi nosi maglu koja, kad na dušu pada, a ne na koševirie uz rijeku, nije ništa drugo nego raznježenost, pažnja, obzir i osjećaj dužnosti kao osnove čovjekova poslanja na ovomu svi­jetu. Uz to čovjek koji pamti više ono što je morao zaboraviti od onoga o čemu može pričati što želi i kad poželi, jašući uz Matiju, morao se sjetiti jutra kad je ovuda jahao s njegovim ocem.

Davno li je to bilo! Prije punih trideset godina. Kud tako brzo! Sad mu je šezdeset i dvije. A čini se da je bilo

12 Duše robova 177

jučer. Što kaže, jučer, da je to sada, da ta dvojica u njegovoj pratnji, taj otac odnekada i taj sin sada, i nisu dva čovjeka, da je to jedan Grabovac, komu on, obav­ljajući nekakve opće poslove, usput spašava glavu, je­danput zbog križa bačena u zahod, drugi put zbog otpuštenog roba. Tko je od njih dvojice sada uz njega? Pred koga će kleknuti da ga opravda? Je li moguće da se nesreće ponavljaju? Ili je istina da traju, da im nema ni početka ni kraja, a mi koji se od njih branimo - pre­daha.

Bilo je prigoda, a jedna je od njih i ovaj put u Split, kad se pitao je li imalo smisla vraćati se iz »bagdadskog ropstva« u novo ropstvo, koje se od prvoga razlikuje samo toliko što mu je ime sloboda. Da je tamo ostao, danas bi Mati ja Grabovac od drugoga tražio pomoć, stvari bi i dalje tekle kako već teku, a teku kako su odavno tekle: što krene niz vodu, može se zaustaviti, ali se nikada neće vratiti tamo gdje je prvobitno bilo. U drugim prilikama, a bilo je i takvih, činilo mu se da ima opravdanja njegov povratak, da se ne bi lako našao drugi kao što je on, iako je istina da se nije vratio kakav je otišao, da je bogatiji za tisuću i jednu spoznaju, nagrizen mišlju da bi najbolje bilo nestati bez groba i biljega. Jer, nije najgore što je spoznao kako se stvari ponavljaju i što je mogao biti nadomješten drugim čovjekom, najgora je spoznaja da nikoga nije spasio i kad ga je spašavao.

Možda će mu i poći za rukom spasiti Matiju lanaca na galiji i smrti na morskom dnu, ali ga neće spasiti onoga što će preuzeti kao obvezu i naknadu za taj spas. Spas od jednog zla najčešće je robovanje drugomu.

Te spoznaje, koju je donio iz »bagdadskog ropstva«, ne može se otresti. Pretvorena u sliku, ta je spoznaja u glavi koju je svjetina bacala u vodu, bacala i opet vadila da bi je još jednom mogla baciti, i tako činila sve dok nije iskusila da se tim vađenjem i bacanjem niti oslo­bađa straha niti zasićuje mržnju, dok nije uvidjela da je bacanje glave u vodu mnogo više od te glave i te vode, da je to naličje mržnje i straha, da je to težnja za spasom

178

koji od jednog do drugog prevrata i od jednih do drugih previranja uzalud traže.

(A sada, dragi štioče, prava je prilika da ovaj siromah, što ispisuje priču o robovima jer drugo ne zna, prekine razglabanje o Vučkovićevim mislima i, dok on bude jahao na kisici utonuo u japundže, ispriča što bijaše s tom glavom u toj vodi, kako to da se Vučković spasio »bagdadskog ropstva«, što je sobom donio, a što u bijegu ostavio. Ovaj je siromah to kazivanje o Vučkovi- ćevu bijegu dužan svojim čitaocima koji će se iznenaditi otkuda Vučković iskrsava u ovoj priči kad je sebe sama sahranio u »bagdadskom ropstvu« na kraju knjige o putevima bez sna, njega, Matijina oca i još nekolicine putnika. Što da ne iskrsne, što da se ne spasi? Dokaz više da ni ropstvo nema tako jake lance da se upornim glodanjem ne bi mogli preglodati. I dokaz više da svaku stegu valja glodati: ako je ne pregrizu naši, pregrist će je nečiji drugi zubi.)

2

Vijest da je Delbatan imenovan velikim vezirom, pa neka se iz stopa pakuje i što prije dođe u prijestolnicu, u Bagdad su donijele tri tatarske listonoše. Pojavili su se pred kapijom prašnjavi i znojni, ali razdragani i nasmi­jani, pa je zapovjedniku dvorske straže, pred kojim su sjahali kad je Vučković kod njega bio po nekom poslu, bilo jasno da su vijesti u kožnoj štafeti vrlo povoljne. Ponudio je Vučkoviću da s njim i Tatarima ode do Delbatana.

Tome Vučković ima zahvaliti što je toga dana od razdraganog Delbatana, koji je podijelio darove svim donosiocima dobrih vijesti, dobio dolamu od tamnoze- lene čohe i čizme od kože žute kao limunova kora, što nije bilo samo dolama i čizme nego znaci da vezir drži svoja obećanja i da svog slugu promiče u viši služinski stalež, u stalež sobara koji su nosili dolame i čizme takvih boja.

12* 179

S tim unapređenjem maglovita naslova postao je osoba koja vodi dostojanstvenikovo dopisivanje i služi mu kao emisar i potrkalo u diplomatskim poslovima, Vučković je krenuo natrag, bliže kući, u karavani koja je brojila pedeset nosiljki sa ženama i djecom, pet stotina naoružanih konjanika, sto slugu i petsto tovarnih konja. Putovalo se polako, od konaka do konaka, jer se s nosiljkama ne da brže, pa se Delbatan s najužom pratnjom odvojio od karavane nadomak Smirni, ukrcao se u dvije lađe i preplovio Egejsko more pristavši u Dedaagaču, odakle galopom udari u pravcu Jedrena, jer je od presretača dobio obavijest da je sultan tamo, da lovi fazane i da ga očekuje. Vučković je čitav put bio u Delbatanovoj blizini. Mogso jc vidjeti ds Đelbntsn ne hita što bi ga brinulo da bez njega stoje državni poslovi, nego da ga tko na vezirstvu ne bi pretekao, kao da je sultan imenovanje poslao desetorici vezira na raznim stranama carevine pa sada čeka da ustoliče onoga koji prvi dotrči. Smiješno, ali Delbatan je takav. Vjerovao je u Providnost više nego u svoje sposobnosti, a praznov­jerni su vrlo nervozni i kad im se ukazuje povjerenje i kad im se ono uskraćuje, kad im se vjeruje i kad se u njih sumnja. Uvijek kad se na njih obraća pažnja.

Na jednoj livadi između Kara Agača i Marice, prije nego što će preko dva mosta i dvije rijeke ući u staru prijestolnicu, dočekao ih je veliki muftija Fejzulah pred svitom od stotinu carskih dostojanstvenika i u ime sul­tana zaogrnuo Delbatana samurovim krznom. Nova sa- murovina nije ni po sjaju ni po gustoći dlake nadmaši- vala pet krznenih dolama koje je Delbatan imao u svojoj prtljazi, osim što je novo krzno imalo nov kroj, na kakav vezir dotad nije imao pravo. Umjesto jednog, kako već ide kod odjevnih predmeta za gornji dio tijela, sa svakog ramena na dolami visila su dva rukava. U jedan se uvlačila ruka, a drugi, koji i nije bio od kraja do kraja šupalj, visio je naslijepo. Onaj prvi rukav služit će za rukoljub dostojnima njegove bliskosti, a onaj prazni ljubit će manje dostojni, kakav je Vučković i njemu slični. Baš ga briga! Pun ili prazan, rukav je rukav

180

Istog dana u podne Delbatana je u »Vili nošnje« primio sultan. Iz dna dvorane u kojoj se obavljao sve­čani čin uvođenja u najvišu dužnost, »bagdadski krvnik«, kako su ga prozvali Arapi, prilazio je smjerno pognute glave, a kad je prišao do samog kožnog prije­stolja, pao je ničice i više puta poljubio sultanu skute. Tek kad se podigao, i dalje klečeći, i sultan mu preko šije prebacio pečat na zlatnom lančiću u mufu od kože sibirskog miša, da mu crnilo s pečata ne uprlja odjeću, pogledala su se njih dvojica u oči kao što se gledaju ljudi koji su jedan o drugom mnogo čuli, koji su i surađivali, ali na daljinu i preko suradnika.

Ispod bijelog turbana Delbatan je vidio lice čovjeka koga ne prži sunce, u godinama kad ga i mala hrana čini punašnim, na pragu bora i mlohavosti, i oči koje su bježale u stranu i krile neku mrzovolju. Valjda što nije na livadi ili u krevetu? I Delbatan se uvjerio, što nije bilo teško, jer se čovjek lako uvjeri u ono što je sam smislio, da zna zašto su njega, kad ni jedan veliki vezir ne može zagrijati stolicu, pozvali da sredi prilike: meko- putnu sultanu treba tvrd i nesalomljiv prvi ministar, u čijoj će sjeni moći bezbrižno pucati na fazane i ljubiti svoje brojne žene. Tako se iskazala logika primitivca koji dobro zna da se nasilje i bezosjećajnost drže za rijetke darove vlastodržaca, kojima popustljivi, blagi, pametni i suosjećajni, kad dođe do gustog, prepuštaju uzde da stvar srede kako znaju.

Ali, nije bilo tako kako je Delbatan mislio. Car se jednostavno prepao sirova pogleda, gruba vladanja, kr- meće upornosti i ovnovskog ponosa čovjeka koji prvi put ulazi u visoke dvorske krugove i ponaša se kao slon u staklarskoj radnji. Kad je svom velikom veziru predao darove, što mu ih šalju carica majka i dvije sultanije, nož posut dragim kamenjem i konja s opremom, napustio je »Vilu nošnje« i otišao k majci i ženama. One ga upitaše kakav je dojam na njega ostavio Delbatan. On raširi ruke kao što ih šire očajnici i reče:

- Što mi pod nos dovedoše toga čorbadžiju!Već sutradan, na primanju koje je Delbatan priredio

181

u sultanovu čast, i na koje je potrošio dvadeset tisuća dukata, znalo se za sultanove riječi, jer je harem otkuca­vao vijesti na veću daljinu nego sat sa kule. Delbatan je dobio nadimak s kojim će ući u povijest, Čorbadži, što će reći vrhovni kuhar čorbe, a trebao je podsjećati da nije od učenih janjičara, koji se zarana odvajaju od ostalih za službu u dvoru, nego je od onih što su napre­dovanje otpočeli od žlice i kazana, stekli visok položaj ali i dalje ostali neuki prostaci.

Ni takav nadimak, ni takva aluzija, iako su došli od cara, nisu značili ništa posebno. Mnogo je značajnije ono drugo što je sultan rekao - da mu ga dovedoše pod nos. To nije značilo drugo nego da će ga se otarasiti kad(ra otnišii i oni knii cii aa ovamo Hovpli TVo Hriicri npaoo— _ _£------------ ------------- j- o—---------------------- — --------------------------- cr —

veliki muftija Fejzulah! Što se sultana tiče, Čorbadžija je proigran i prije nego što je stupio u igru.

Fejzulah je dva puta mjerio dužinu pada od vrhova vlasti do njenih podruma. Znao je što se sa čovjekom događa kad izgubi njegova stranka, i znao je što će mu se desiti kad ga proglase izdajicom. Oba se puta sretno izvukao, ne svojim zaslugama, jer, kad u podrume do­spi ješ, malo što za sebe možeš učiniti, nego čudnim mijenama u kojima jedni ruše druge i saveznika traže u bivšim neprijateljima svojih neprijatelja, mijenama koje stalno traju ali se neredovito pojavljuju, koje su izvor nade za one u progonstvu i nemilosti, a izvor nesanice za one na vlasti. Kad se po treći put vinuo pod oblake, opet na krilima jedne od mnogih pobuna, i zasjeo na stolac muftije carstva, Fejzulah nije više imao iluzija o svetosti vlasti, o tomu da ona u sebi nosi božansku pravednost, da je svevidljiva, da posvuda doseže, da nagrađuje pravedne a kažnjava krivce. Osvjedočen da je vladanje djelo ljudi sa svim ljudskim niskostima i povremenom plemenitošću, da njega u podrume nije otjerala nikakva neidentificirana sila zvana država, nego pojedini ljudi kojima je on znao ime, čin, prošlost, koje je gledao kako zapišavaju po uglovima i kako taru loj s brkova, kako se smiju tuđim nesrećama i kako se vesele svom usponu, osvjedočen da će biti miran dok se god na vrhovima oko

182

sultana budu nalazili ljudi skloni njemu, a gonjen stra­hom da u one što su trenutno tamo zbog ovoga ili onoga ne može biti siguran, on je stalno rovario i na važne položaje, vezira, ćehaja, kajmakama, muftija, kadija, generala i admirala, dovodio svoje sinove, braću, rođake i sebi odane ljude.

Čini se da nije bio sretne ruke s položajem velikog vezira. Tih su se godina, otkako je on ponovo muftija, mijenjali više puta godišnje. Bio je u potrazi za čovje­kom koji bi u sebi imao dovoljno drskosti i gluposti da glumi nezavisna državnika, britke pameti i čvrsta zna­čaja, a da iznutra bude šupalj, i zato što je izvučen iz vukojebine i doveden na dvor, gdje nema ni braće ni znanaca, pa se mora vješati o vrat velikom muftiji, i zato što je nevičan poslovima prvog ministra, pa će trebati savjete i biti zadovoljan da mu se, ako šaptač ostane zaklonjen njegovom sjenom, šapće u uho ono što će sam u javnosti zastupati. Fejzulah se nakon tri krupna pro­mašaja odlučio za namjesnika Bagdada, koji je tih mje­seci u prijestolnici visoko kotirao, jer je u Brusi skršio ustanak arapskih emira koji su se još jednom pobunili protiv osmanlijske tiranije, po svom običaju, slažući gomile leševa. Tog slavljenika malo je tko od dvorske čeljadi poznavao, jedini Fejzulah, a i on malo: znao je da je tup, samouvjeren, gotovo nepismen. Ukratko, čovjek poput bikovskog roga - može i da udari i da nabode - ali je iznutra šupalj kao što je rog šupalj.

3Prva Delbatanova obznanjena odredba, a zacijelo ni

neobznanjene nisu bile bolje, odnosila se na odijevanje žena. Žene sve tri vjere, kršćanke, Židovke i musli­manke, koje su se raspustile i izazivlju javnu sablazan na ulicama, što negativno djeluje na ponašanje muške mla­deži, a osobito raspaljuje janjičare koji u miru teško podnose kasarnski život, pa hoće u pohode i kad rata nema, odsada će se odijevati na slijedeći način:

183

Raspusne kršćanke i Židovke, koje su na glave metale prozirne marame ispod kojih se vidio vrat, uši i dobar komad prsi, a na noge obuvale čarape ispod kojih se naziralo tijelo i dlake, odsada ima da svu tu sramotu sakriju, glave maramama od tvrdog lanenog platna, a noge vunenim čarapama, i jedno i drugo samo u crnoj boji. Sto se sukanja i košulja tiče, mogu biti obojene u sve blage boje osim u crveno, a kroj im može biti svakakav, samo ni jedan da se ispod njega vide ispupče- nja, jer te napasti sprijeda i straga nevine janjičare dovode do ludila kad iziđu iz kasarne i prošetaju uli­cama da se nadišu čista zraka.

Muslimanke, koje su oduvijek bile čestitije, u pos­ljednje su se '.nijeme povele za kršćankama i hoće da od inventara ispod haljina što više pokažu ulici. Shodno tom nečistom nagonu, koji je muškarcima dobro poznat, kroje sve tješnje haljine od sve tanjeg platna. U zadnje doba dotjerale su tako daleko s neukusom da im se ne vidi samo obujam sisa nego i veličina pupka i sisnih bradavica. Preko lica prebacuju zar od prozirna muslina ispod koga im se, kad govore ili se smiju, jasno vide zubi, usne i nosni otvor. Da odsada sve to pokriju: tijelo širokim haljinama od čvrsta sukna, a lice kako znaju i od kojeg platna hoće, samo da se ispod njega ne nazire ni sjenka od usana i očiju.

Tek su telali na trgovima bubnjali u doboše i kupili oko sebe prolaznike da ih obavijeste i prosvijetle, a gradom se već prosuo i dodatak uredbe, priča za koju je Vučković znao da je istinita, jer je prisustvovao sceni kad je Delbatan predavao reis-efendiji (generalnom sekretaru i starješini pisara na dvoru) nalog da uredbu umnoži u sto primjeraka i rastrubi je po gradu. Reis- -efendija Rumi, koji je tekst uredbe proučio i koji je od svojih pisara čuo da uredbom nisu obuhvaćene sve žene koje šire nemoral i muče mlade janjičare, upitao ga je, ne bez zle namjere:

- Čestiti vezire, a što je sa Cigankama?— Što one u toj uredbi imaju raditi! - upitao je

Delbatan. Sjetio se svojih mladih janjičarskih godina,

184

kad su te žene bile jedina vojnička utjeha dok su bili u kasarnama. - Obukao ih-ne obukao, pustio ih da hodaju gole ili ih okovao u sanduke, s njima je svejedno, one su uvijek iste. I zato da se sve protjeraju iz grada!

Da nije bilo janjičara, koji su se u naredbi izrijekom spominjali, i ova bi naredba, kao i sve ostale o ponaša­nju građana, uzrokovala povremena hapšenja, privođe­nja kadiji i kažnjavanja, dok se prekršitelji ne bi naučili pameti. Zanimljivo je da se janjičari nisu osjetili uskra­ćeni što im Delbatan tjera ispred očiju ženske obline, na kojima su tažili žeđ žednih očiju. Odobravali su mu i, kao da se brane, kao da su do sada bili zlostavljani ženskim tijelima, hodom, usnama i smiješkom, sami su se dali na kontrolu kako i koliko žene poštuju naredbu s najvišeg mjesta.

Nije veliki vezir uzalud prozvan Čorbadžijom, poz­naje on snove mladih vojnika na tvrdim kasarnskim ležajima. Oko njih je vrvjelo mnoštvo žena, bile su ih pune ulice i puni haremi, neki tamo u gradu ne znaju što da s njima rade, imaju na svaki prst po jednu, a oni poste ili odlaze kurvama. Kurve im odnose posljednju paru. A nije sigurno da bi oni svraćali u prljave uličice, gdje se te žene zavlače u smrdljive kuće, da ih prije toga na glavnim ulicama građanke, prozirno i golišavo odje­vene, ne raspale do bijesa. Žene s ulice što se koče i talasaju, što brzaju stražnjicama i šapuću usnama ispod paučinastih koprena, te kurve što nude sve a ne daju ništa, krive su što su oni opsjednuti ženama, što misle samo o nogama i dojkama.

I da se oslobode tih bura, tog troška i tih poniženja, vrijedilo je pomoći Čorbadžiji, koji ih shvaća jer je od njihove pasmine, da se provede u život ta uredba, pa da se u njihove duše vrati mir kakav je tamo bio kad su ih kao dječake doveli u adžami odžak i kad su mislili samo na to da postanu carski sinovi.

Bilo je žena koje ni uz najbolju volju, ni uz utrošak velikih količina platna, nisu mogle potpuno prekriti svoja stražnja i prednja ispupčenja. To je tako: ako su te stvari obilne, što god na njih stavio, i koliko god stavio,

185

one će opet stršati i pri pokretu tijela nuditi se očima koje ih sanjaju i koje ih vide iza devet koprena i tamo gdje ih ima, i tamo gdje ih nema. Tim se očima čini da ih ima i tamo gdje ih nikada nije bilo, a kamoli im se neće činiti da su tamo gdje bi po svim znacima morale biti. Janjičari bi prilazili takvim ženama i korili ih, ozbiljno ili uz smijeh, da ne poštuju visoke naredbe, da su uličarke i da se pokriju, ili će ih oni zaogrnuti kabanicom. Kako je malo žena izlazilo na ulicu bez pratnje muža ili nekoga bližnjeg, kako su one redovno bile ili nečije kćeri i sestre ili nečije supruge i ropkinje, njihovi su se pratioci mašali za noževe i, što krv nije pala u više od nekoliko slučajeva, razlog je u nepovredivosti »carskih sinova« i strašnoj kazni davljenja pepelom za one koji ili smrtno povrijede.

Svađe oko dosljedne primjene uredbe vodile su se samo između muslimanki i janjičara. Kršćanke i Ži­dovke uredba je pomela s glavnih ulica kad su čule i vidjele što se muslimankama događa. Obule su vunene čarape, spustile suknju do peta, a na glavu nabacile čador veći od plahte i kretanje ograničile samo na svoju ulicu. Oblaćene su se pak Ciganke zavukle još dublje u svoje rupe. Razlika u njihovu životu prije i poslije uredbe svela se na to da su prije same izlazile na ulicu, nalazile mušteriju i odlazile s njim u rupu, a sada su »carski sinovi« sami morali tražiti te rupe, pamtiti im vrata, u mračnim prostorijama nalaziti robu i uzimati je a da je dobro ni vidjeli nisu. Kad svijet, koji i inače živi obespravljen u podzemlju, još jednom obespraviš i pot- jeraš u podzemlje, nisi ga nikamo potjerao, samo si ga spustio koji lakat niže, a za koliko si ga gurnuo dolje, za toliko si ga učinio nedohvatljivijim.

Vrenje Čorbadžijine čorbe prenijelo se s ulice na dvor, tamo gdje je i započelo. Ili ukinuti odredbu ili obuzdati janjičare! Reći im da odijevanje stambolskih žena nije njihova stvar, ma koliko sami bili obuzeti ženama. Bojeći se nemira, kad ulicu i janjičare, sveje­dno da li suprotstavljene jedne drugima ili u savezu, neće biti moguće držati na uzdi, pa će u šaraju biti košene glave i bacane na ulicu sve dok se svjetina ne

186

zadovolji, najviše se uznemirio muftija Fejzulah koji je, a to je ulica znala, uredbu o ženskoj odjeći savjetovao Delbatanu, ovaj objeručke prihvatio, a Fejzulah mu, kao da je sam tražio, dao pozitivan odgovor na pitanje je li uredba zasnovana na šerijatskom pravu (fetva). U prisutnosti Vučkovićevoj, za koga je znao da je Delba- tanov sobar pa će vjerojatno kao službeni doušnik pre­nijeti gospodaru što je čuo, Fejzulah je reis-efendiji Rumiju rekao:

- Trebalo je zaplašiti tu ženskadiju. Ali, brate, komu je palo na pamet da dužinu njihovih sukanja veže uz janjičarsku pomamu! Što su žene krive da janjičari zaudaraju prčevinom! To ti je: pošalji luda na vodu, pa sjedi i plači.

Ali, i najrasprostranjeniji gnjev naroda protiv pojedi­nih uredaba ostaje pojedinačno iskrenje uspaljenih očiju u mraku i sijevanje bjeline zubi u daljini, ako nema osobe koja će razasute krijesnice pobune skupiti u jednu šaku i njen udarac usmjeriti u vladarsku njušku. Sam po sebi, dakle, narodni gnjev nije opasan. Dapače, stanovita količina rasutog protivljenja dobro dođe vla­darima kao opravdanje za strogost i nasilje. Samo, i tu je začetak prijetnji, ni u jednom vremenu, ni na kojemu mjestu, nije se dogodilo da svjetlucanje gnjeva na povr­šini, gdje se talasaju mase, iz dubine mraka i progonstva ne izmami nekoga tko će pokušati ujediniti raspršeni gnjev i s pomoću nasilja nad nasilnicima domoći se vrha, za koji je dotad bio prikraćen ili su mu ga oduzeli. Budući da je bez njih svjetlucanje gnjeva obična pjena i mriještenje ljigavih vodozemaca, izoštrene oči čuvara vlasti i usmjeravaju se samo na takve. Oni su u tom svjetlucanju repata kometa, čiji plamen kao metla po­kupi sitne krijesnice i od njih stvori lomaču.

Takav se čovjek u uskipjelom bijesu Stambolija javio u ličnosti Hasana, prvog zamjenika bivšeg velikog ve­zira, policajca po zanatu, čovjeka vješta gušenju i zlou­potrebi uličnih pobuna. Do Fejzulahova je uha doprlo da on i njegovi ljudi obilaze ulicu i nagovaraju trgovce i obrtnike da određenog dana, koji će im naknadno biti

187

javljen, zatvore kapke na svojini dućanima i tako izraze protivljenje dvoru i njegovim mjerama. A kad se ulica pobuni, caru ne preostaje drugo nego da kroz kapidžik Velike Porte jednu za drugom izbacuje glave dostojan­stvenika. I neka bude sretan ako ulica ne zatraži i njegovu prije nego što vođe pobune posjedne na visoka mjesta. To je Hasan planirao.

- Treba toga psa uhvatiti pred nekim od dućana u koje zalazi i utući ga toljagama - rekao je Delbatan.

- Stani, ne ide to tako - rekao je Fejzulah. - Njegova smrt mogla bi biti povod pobuni, a za vodstvo pobunom ne brini, naći će se netko, pun je Stambol Hasana. Ukloniti ga moramo, ali nekako ljepše, da se i ne primijeti kako ga vise u gradu nema.

4

U pisarnicama je Vučković nadzirao ispisivanje dviju, bojom i zlatnim prahom ukrašenih odluka, dvaju »svo­jeručnih« carskih pisama Hasanu, zamjeniku bivšeg ve­likog vezira, koji je besposlen čekao u svojoj kući da bude raspoređen negdje na državni posao. Vučković ih je odnio Delbatanu da na njih udari pečat koji je visio o njegovu vratu. Sultan, u čije su ime pisma pisana, bio je u Jedrenama i, kako je bilo oko devet sati vlažnog jesenskog jutra, kad gljive mahnito rastu, on je ili držao dlan na jednoj od pečuraka u svom haremu ili je kažipr­stom stezao otponac na svojoj puški tražeći u grmlju rep fazana s kitom crvena perja, koja, kad ptica promiče travom, plovi kao jarki plamen.

Pismo je sam Delbatan stavio u dvije futrole od crijeva, lijepo išarane arabeskama, jedna crnom a druga crvenom bojom. Pazeći da se ne zabuni, pismo koje je Hasana slalo za namjesnika Šehirsora, gdje za dvije godine može zgrnuti bajoslovan imutak, Delbatan je stavio u futrolu sa crveno obojenim maslinovim granči­cama, a ono drugo, ono što će ga Hasan dobiti kad dođe u Šehirsor i preuzme dužnost, stavio je u futrolu sa

188

crtežima vinove loze u crnom. Ne može biti zabune ni kod nepismena listonoše koje pismo treba Hasanu pre­dati ovdje u Stambolu, a koje kad dođe u Šehirsor.

Za takvu vrstu pošte Delbatan je upotrebljavao Sej- diju Kiliča, rodom Kurda, čovjeka debelih usana koje su uvijek bile natečene, kao da prije spavanja guta vatru, tupa nosa, velikih obrva i očiju koje su njegovu licu davale izgled noćnog bića koje nikad nismo vidjeli, ali smo ga živo zamišljali kako nas sa strane promatra dok noću idemo pustim poljem.

Sutradan, pošto su Sejdiji Kiliču predana pisma i rečeno mu da u Šehirsor krene čim crvenu futrolu uruči Hasanu, dočeka ga u tom gradu, preda mu pismo u crnoj futroli, svrši posao s njime i odmah se vrati u Stambol, dakle pet sati poslije glasnikova odlaska, stražaru na Velikoj Porti priđe čovjek u dronjcima, hrom na jednu nogu, spečena lijevog obraza, jedan od onih koje u dvorove nikada ne primaju, i ponudi mu da uzme torbu s teretom od tri oke.

- Za velikog je vezira, delijo - reče spečeni prosjak, spusti torbu i htjede otići svojim poslom.

- Ne može to tako - reče mu stražar i uhvati ga za haljetak. - Govori što je unutra i tko to šalje.

- Što je unutra, nisam gledao. A ne znam, bome, ni tko torbu šalje. Sjedim ja na svom mjestu kod Srednje džamije, znaš onaj zidić ispod lipe što stoji kraj puta prema šedrvanu, prosim, kad naiđe čovjek i veli, dobit ćeš cvancik, odnesi ovo pred Veliku Portu i reci da je za Čorbadžiju. Velim, prođi me se, čovječe, ne želim tamo ići, tamo će me pitati i ovo i ono. Kaže on meni, čuj, nećeš li, em nećeš dobiti cvanciku, em ću ti sasuti zube u grlo kad se večeras budeš vraćao kući. Što ću, kako ću, mislim si ja. Ne odnesem li, odoše zubi i dobro pros- jačko mjesto na koje mi nema povratka. Da odnesem, pa što bude! Strah, i ne upitah čovjeka tko je. A ti, vojniče, pusti me, da ne dangubim. Ako veliki vezir bude mislio da sam mu dužan, neka dođe, moje se mjesto zna, pod lipom pokraj šedrvana.

189

Vučković je s torbom, koju mu je uručio zapovjednik dvorske straže, naišao na Delbatana, Fejzulaha i Rumija u »sobi ruža«, zapravo predvorju dvorane u kojoj je veliki vezir razgovarao sa strankama. Mora da se razgo­vor u dvorani vodio o nečemu krupnom, jer su lica sugovornika bila mrka i teška.

- Otvaraj! - rekao je Delbatan kad mu je Vučković rekao da je torba i ono u torbi za njega.

Petlja, kojom je torba bila smrsnuta, vezana je bila mrtvački, i Vučković nožem razreza čvor. Uhvatio je dno torbe sa dva prsta na dva ugla i ono iz nje istresao na prazan stol. Delbaten, vlasnik onoga u torbi, prima­knuo se stolu pa gleda što iz torbe ispade, a starješina pisara i vrhovni pravnik smjerno su zastali na sagu što vodi od ulaznih do izlaznih vrata ove prolazne sobe, ne miješajući se u tuđi posao, ali zanimajući se što to prosjaci velikom veziru donose na dar.

Po stolu se zavaljala glavica kupusa i smirila u polo­žaju u kojem je i rasla, s korijenom prema zemlji. A u glavice nije lišće bilo čvrsto srašćeno jedno na drugo, kako je srašćeno lišće glavata kupusa, već raščupano toliko da ga je pošiljalac morao omotati bijelom pre­đom, po nekoliko niti na sve strane, kako se i inače konac namata u klupko.

— Sijeci konac — rekao je Delbatan.Ispod dva lista koji su prvi skliznuli na stol kad su

oslobođeni konca, ukazale su se velike usne Sejdije Kiliča, crne kao da je smrt vatra na kojoj su izgorjele. Još nekoliko rezova i sve kupusovo lišće popada po stolu, kao latice ocvale divlje ruže, a u sredini, kao oplođen tučak, ostade Sejdijina mrtva glava. Među zube mu je, duboko u usnu šupljinu, zabijena futrola s crnim arabeskama, u kojoj je iz dvora u Šehirsor ponio smrtnu osudu za Hasana. U futroli je bilo pisamce koje Delba­tan istrže Vučkoviću iz ruku i pokuša pročitati, ali nije išlo ni slovkajući, jer su slova namjerno nevješto pisana, kao da je pošiljalac htio da se poruka ne čita nego da se odgonetava riječ po riječ. Delbatan pruži list Vučkoviću

190

i reče mu neka pročita, onako osorno kako se redovno obraćao svojim učenim suradnicima da naprave ono što ne umije. U pisamcetu je pisalo:

Ova kupusova glava nije znala ni čitati ni pamtiti, ni što je odavna napisano ni što se sada piše. Zato je i okitismo kupusovim lišćem, kao velimo, neka kupus uz kupus ode u kupus.

Čujem, svijetli vezire, da ni tebi učenost nije bolja strana, da ne umiješ ni pročitati ono što su umni ljudi napisali, a kamoli da bi štogod od toga zapamtio. Pazi, Čorbadžijo, da i ti s istog razloga kao i tvoj krvnik Sejdija ne najebeš. I čuj me, Čorbadžijo, tako mi pelena u koje me je majka povila, i tako mi vode koju pijem i kruha koji jedem, sve ću učiniti da čorbu koju kuhaš otkako si došao u dvor sam vruću posrčeš do polovice, a od polovice oni koji pod tvojim kazanom vatru lože.

Da si proklet! I oni s tobom!Hasan Ferari

Delbatan je pobjesnio bijesom koji ga je i učinio velikim vezirom. Taj se bijes javlja u onim prilikama kad mu mozak, skromna znanja i još skromnije inteli­gencije, nije mogao slijediti zavojite, strmoglave i uspo­ni te linije po kojima se kreće i odmotava neko pitanje, kad bi se situacija sve više mrsila, a rješenje se ne bi vidjelo. Onda bi njega spopao bijes i mržnja na sve što dublje misli, onda bi našao rješenje koje se svima činilo glupim, i svom silinom udarao prečacem, pa kud puklo da puklo! Sve što je postigao, a mnogo je postigao, postigao je na taj način, jer je bio miljenik sreće. Sad je vikao kao sulud.

Neće njega više nitko zadržavati u ovom smrdljivom dvoru i u ovom usranom gradu. Evo, dovde je njemu svih tih govana. Sutra, odmah sutra ide na Daut-pašinu livadu, razapet će tamo čador, razviti zastavu pravovjer­nih i prezimiti zimu. A kad dođe Hizar, s vojskom velikom kao što je lišća u jesen po proplancima, krenut će u sveti rat. A ti, muftijo, ima da mu tu fetvu izdaš ili

191

će na tvoje mjesto dovesti novog muftiju koji će jedva dočekati da mu je dade. Ne igraj se, muftijo! Iako si Fejzulah, ipak si malen pred velikim vezirom, ovoliki — i pokaza mu nevidljivi trunak prašine na noktu od palca. A ti, reis-efendijo, ne plači za tim karlovačkim mirom. Dugo si ga utanačivao, pa što? Još ni razgraničenje nije provedeno, pa što? Svaki je mir ništa, velikog mira nema, samo su ratovi veliki. On mora krenuti odavde. Ne bude li za mjesec dana disao zrak pod šatorom na Daut-pašinoj livadi, ugušit će se. Ali, neka ga se paze koji mu budu stali na put, ovako će on njih - i nadnio je nokat lijevog palca nad nokat desnog, onamo gdje je maloprije pokazao mrvicu, i stao tucati nokat o nokat, kao što vojnik u pješčanoj pustinji, gdje nema većih kamenčića, gnječi uši i gnjide što ih vadi iz šavova svoje odjeće.

Mrtva glava ne govori. I nije se moglo doznati kako je Hasan, koji je u pismu sam sebe prozvao Bjeguncem (Ferari), doznao što mu je Delbatan skuhao. Postojale su tri mogućnosti • prvo, da je Delbatan zamijenio pisma kad ih je stavljao u futrole, pa je Sejdija, umjesto pisma o imenovanju za namjesnika Šehirsora, predao Hasanu zloglasni katul-ferman; drugo, da je tupavi Sejdija od dvora do Hasanove kuće, kao što se često događa tupav- cima, ponavljajući koje je koje pismo, zabrljao i od nekog dijela puta mislio da je crveno boja krvi, pa je i boja smrti, a crno je boja željeza, znači i boja postavlja­nja na visoke dužnosti koje traže gvozdene ljude; treće, da je lukavi Hasan, vješt policijskim trikovima, znao što ga u Šehirsoru čeka, jer nije u naravi nijedne politike da svog protivnika bez zle namjere diže na visoki položaj.

No, kako god bilo, Fejzulah i Rumi, ljudi koji su izmislili Delbatana, ne samo što su u pitanju rata vidjeli kako vezir može biti nezahvalan, kako se ne da učiti i kako brzo poseže za prijetnjom i nasiljem, nego da ne zna ni ono što se mislilo da zna - ubijati, bar ne onako profinjeno kao što političari ubijaju.

Sultan ga je otpisao kad mu je vješao pečat o vrat, bez vidljiva povoda, instinktivno, kao što i dolikuje najve-

192

ćem i najmudrijem, Fejzulah i Rumi su ga otpisali na reformi ženskih sukanja i neuspjelu lovu na podstrekača pobune, pa još samo da ga otpišu njegovi janjičari, kojima je srcu prirastao upravo zbog sporne uredbe o čednom oblačenju žena, i moglo bi se poći prema kraju Delbatanova vezirstva.

5

Ali, kraj nije niknuo u Carigradu, premda tu niče i raste svašta, dok sjeme nije donio Aid Bahrudin, komu je tako možda i bilo ime, a možda i nije, koga su u Meki ili tamo gdje je već bio zvali drugim imenom, a on je sam ili njegovi savjetnici za prijestolnicu, da bi tajan- stvenije zvučalo, izabrao baš ovo, jer je najbolje odgo­varalo zamišljenoj misiji - da se prikaže posjetiocem iz svetog grada koji u sebi nosi vjeru široku i duboku kao more. Predstavili su ga kao velikog arapskog astrologa koji proriče politička zbivanja. I on je izvikivao opo­mene iz sure Ez-Zarijat upravo onako kako je tvorac objave htio da ono zvuči u ljudskom uhu - kao vjetar što diže prašinu i naviješta oluju:

Kušajte svoju kaznu. Ona je ono što ste sami požuri­vali.

Dva su ga crnoputa dječaka u bijelim galabijama vukla carigradskim ulicama na dvokolici sa dvije du­gačke rukunice, s kotačima čiji su paoci omotani sla­mom što drži vlagu da se drvo ne rasuši i ne rasklima u gobeljama, koje su umjesto željezna okova na guzu imale prikovanu traku od debela sukna, i da se u dvoko­lici udobnije vozi i da kolesa ne tandrču dok ga dječaci voze po kaldrmi, koju su starost, konjska kopita i ljud­ske čizme učinili grbavom. U četvrtastoj kutiji veličine male škrinje, u tijesnu prostoru, sjedio je čovjek koji bi u svakomu, čim ga ugleda, pokrenuo pitanje što je s njegovim nogama. Ispružiti ih u toj kutiji nije mogao, ako nisu kraće od prasećih, prema zemlji ne strše, pa ih ili čovjek nema ili ih je tako vješto smotao da to na čemu

13 Duše robova 193

sjedi i nije sjedalo nego njegove dvije pete. Što god bilo s nogama, u kutiji, zašuškan ponjavama i kožama, doi­mao se srašten s tim dvokolicama i s ta dva dječaka u bijelom.

Svako jutro, dok bi sat izbijao deset, ako je vrijeme bilo suho i bez osobito hladna vjetra, ona bi se dva dječaka u bijelim galabijama pojavila iz neke ulice i izlazila na Trg mesa, gdje je u to vrijeme, kad se kupovalo za objed, bilo mnoštvo šarenog svijeta. Dove­zli bi ga na čistinu u sjevernom dijelu tržnice, gdje je na uzvišenju bila česma sa šest slavina i šest korita za pranje, i gdje je bilo zabranjeno rasprostiranje proda- vačkih ponjava kako bi svi s trga imali slobodan pristup vodi. Stali bi šuike uz rukunice licem okrenuti potiljku astrologa koji je gledao prema tržnici, na kojoj bi, čim bi ga ugledali, nastalo šaputanje. Jedan su drugomu saop­ćavali da se pojavio posjetilac iz Meke i da će sada, kad zavlada tišina, nešto reći. Oni s prodajnih mjesta bližih česmi utihnuli bi i čekali, a oni sa dna tržnice primaknulihi cp h1i7P OnHct hi alctc actmlnna 70rtrvcnnHorin TVfrr\nr> ——v* đaiU/idgd

mesa:Dijelite od onoga što smo vam dali, prije nego što

nekom od vas dođe smrt, pa da onda rekne: »Moj Bože, da mi hoćeš samo malo odgoditi smrt, pa da dijelim i da dođem u red dobrih!«

Ne, njima dopunsko vrijeme, vrijeme da okaju i iskupe svoju škrtost, svoju gramzljivost i zlodjela neće dati Gospodar svjetova.

Glas nije izgovarao čovjek krupan, naočit i ponosan, pa da kažeš: »Kakav glasnik, takvo mu i grlo«, nego polovica čovjeka, a i ta polovica nešto mršava i blijeda patnika pod prljavim turbanom, tamna vrata, ušiljena nosa, uskih grudi i tankih ruku. Kao da ne izlazi iz njegova grla, kao da je netko naočitiji i snažniji u njemu skriven i otuda se glasa, taj je glas bio zvonak kao u malo koga, mek kao baršun, a čujan kao trublja sudnjeg dana. Pod njegovim udarcima drhtalo je na ćuli osjet­ljivo lišće, a pod njegovim utjecajem i u okorjele ljude ulazili su drhtaji što su budili neke zatomljene misli,

194

izgubljena osjećanja i zaboravljene nepravde. U tom zvonkom glasu jecala je napaćena duša, kojoj je nane­seno more nepravdi, i srdio se ponosit čovjek koji u sebi nosi vjeru da će udarci koje je primio biti stostruko uzvraćeni. Takav glas ne ostavlja netaknuta nijednog čovjeka, jer svi ljudi misle da su više zaslužili nego što su dobili, da im treba više nego što imaju, da su njih tlačili više nego što oni tlače, da su oni stranka kojoj će vrijeme, ljudi i Bog dati zadovoljštinu.

Zato, kad bi trgovci i kupci na Trgu mesa iz usta Aida Bahrudina čuli ajet iz El-Feleka:

Utječem se gospodaru zore protiv zla koje je sam stvorio, protiv noći kad nastupi mrak, i protiv zla onih koji pusu u uzlove,ne bi se utjecali samo višoj pravdi, utjelovljenoj u tvorcu svijeta i njegovoj objavi, nego i tom baršunastom glasu, nudeći se da ih povede za svojim kolicima sa dva anđela u rukunicama. Kamo i protiv koga? To se zna, luk i jest napet zato što se na grudobran utvrde meta sama isturila. Tako su riječi bačene u vjetar koji vitla prašinu postale prijetnja i onima koji ih izgovaraju i onima koji bi ih morali čuti.

A prijetnja upućena vlastodršcima uz poziv na riječi do kojih i sami drže, štoviše, za koje misle da su temelj njihova vladanja, prijetnja da su iznevjerili osnovna načela pravde i poštenja, osobito im teško pada i oni, neskloni da priznaju grijehe jer bi priznanjem pogrešno- sti sami sebi oduzeli vlast, ne znaju ništa drugo nego da traže pojedinca koji ih glasno ocrnjuje.

Čuvši za astrologa iz Meke i neprijateljske orgije na Trgu mesa, Delbatan je povjerovao da se iza bogalja krije bjegunac Hasan, pa je postupio u skladu sa samim sobom. U dogovoru sa šefom policije donio je svoju posljednju važniju odluku.

Otada nestade astrologa. I nema ga jedan dan, nema drugi, nema pun mjesec dana. A onda, iznenadnije nego što je otišao, na dan Isusova rođenja, kad ga svetkuju katolici, pojaviše se i on i njegova kolica, samo bez dječaka u bijelom.

13* 195

Ide! Ide! Ide!Od usta do usta, od trga do trga, i sve što je moglo

ostaviti posao bez veće štete i što je bilo dokono sjatilo se uz obalu Zlatnog roga da vidi kako bez zaprege u kolicima, nakon jednomjesečnog izbivanja, ponovo do­lazi opominjač umiljata glasa.

6

Dan prije njegova povratka padala je izdašna kiša, neobična za ovo doba godine, krupnih kapi, sa južnim vjetrom. Od dotoka silne vode potoci Keče i Kagithane,r\r\ dtimrotto ntictoip 71otni ma naKniali en iU“JW ’ w ~ uuuiujv ‘'»‘jv ixai/Uj«U X

ponijeli sobom sve što je bilo nevezano na dnu i njiho­vim obalama. Zlatni rog, koji je na razini mora i zna za plimu i oseku, od dotoka vode nije se uzdignuo uz lukobran, ali se sav pretvorio u ilovačastu kaljužu po kojoj je plivala trava i suho granje, znatno brže nego kad je vodostaj potoka malen, ali ne brže nego kad bi ih samo vjetar nosio. Istom brzinom, malo bliže obali Stambola nego Galate, posred mulja i krša plivala su i astrologova kolica. Rukunice su stršale kao rogovi, a kutija u kojoj je astrolog sjedio dopola je bila potop­ljena a otpola je plutala. On se sav vidio. Glava mu je pala unatrag i naslonila se na jednu od rukunica, ali, kako je kutija bila iskošena a rukunice uzdignute, stajao je uspravno, onako kako je stajao dok je proricao na Trgu mesa, samo bez turbana, ćelav. Lice mu je imalo žutu boju potočne vode.

Praćen od tisuću očiju s obale, astrolog je doplovio do Rta Saraja i samo što nije otplavljen u širinu Bospora, kamo je plavljeno sve što su podigle vode Keče i Kagit­hane, kad se tamo od Galate, gdje su stajale usidrene dvije velike lađe, otisnu jedna mala sa dva vesla i dva čovjeka, od kojih je jedan objeručke veslao, a drugi užetom vezivao nekakav predmet na dnu lađe. Kad su doplovili do astrologu, onaj što nije veslao uspravi se, dohvati alku na vrhu rukunice i kroz nju provuče uže, pa

196

ga čvrsto zaveza. Onda pozva veslača da mu pomogne dignuti ono sa dna lađe, vezano za drugi kraj užeta. Između njih dvojice pokaza se velik bijeli kamen. Ispu- stiše ga u more i žurno se prihvatiše vesala. A kamen, kako potonu, onako povuče rukunicu, prevmu astrologa i kolica i odvuče ih za sobom tamo gdje po mulju račići šaraju ticalima.

Dvojica lađara ne htjedoše pristati ni uz Rt Saraja ni uz obalu Galate. Udariše na suprotnu obalu Bospora, gdje ih ne čeka svjetina već njihovi ljudi u carskom ljetnikovcu. Time su, i nehotice, odali skut pod kojim se kriju.

I onu trku i one krikove koji nastadoše nakon astrolo- gova konačnog potonuća može se nazvati gnjevom. I krici i usklici, i hod i kretnje bili su od onih kad gomila, prožeta istom mišlju i istim osjećanjem, bez krzmanja i bez dogovora, odluči pokazati svoj prkos i svoju moć odustajanjem od suradnje, bijegom, povlačenjem. Sad ćete vidjeti tko što može, sad ćete vidjeti da je vlast nad nepokornima, nad ciničnom masom nepodložnoj odu­ševljenju, gorak i neizvjestan kruh.

Kao da je s masom ljudi koja je nagrnula od Zlatnog roga u grad ušao olujni vjetar i našao razdrljena vrata, raskriljene prozorske kapke, otvorene badže, nezaman- daljene vratnice i otkrivene kapidžike. Nastade udara­nje vrata o vratnice, tresak kapaka o kapke, padanje badža i lupa kapidžika, a škripa šarki, katanaca, man­dala, brava, kračuna i svih ostalih brtvila otkri da se ne radi o olujnu vjetru, da se to zatvaraju dućani i obrt­ničke radionice, da se zatvaraju kućna i dvorišna vrata, da se život s ulice povlači u dvorišta, sobe i tajne prolaze, a trgovi se prepuštaju mačkama, psima i veziro- vim zulumćarima, ako im se hoće šetati ispod puščanih nišana i oka nišandžija koje će ih pojedinačno, neznano iz koje kuće i koje rupe, obarati na kaldrmu. Bubnjale su bačve, zvonili lanci, klepetale klepke, tulili rogovi i zavijale pištaljke. I tako sve do podneva. A poslije podneva, kad su mujezini pozvali na molitvu, lupa je prestala, prestao je svaki promet ulicama, utihnuli su

197

glasovi, izumro je gradski život a ljudi su ostali živi. Jedino što je i dalje javno živjelo bile su česme i šedrvani, bili su satovi na kulama. Čak se ni mujezini nisu više uspinjali na minarete. Bogu se molilo kad je tko htio, i ako je htio.

7

Pobuna stambolske čaršije zatekla je Vučkovića u Delbatanovoj palači, nekoliko blokova kuća udaljenoj od Saraja. Dok se još pobuna spremala, imao je vre­mena doći u blizinu svoga gospodara, ali nije htio. U posljednje vrijeme Vučković se bavio osmanlijskom poviješću, pa je dobro znao što znači kad čaršija zatvori vrata. Osim toga, znao je da Delbatanu nije potreban, da ga se neće ni sjetiti, da su oko njega mnogo važniji suradnici, a pred njim teški neprijatelji. Znao je da su Rumi i Fejzulah optužili Delbatana sultanu da ih namje­rava otrovati i krenuti u novi rat, da je sultan zbog tog spora ostavio lov i došao iz Jedrena baš na Badnjak. Ishod sukoba Fejzulaha i Delbatana još je neizvjestan, mogao bi samo jedan od njih platiti čaršiji račun, a mogla bi i obojica, sve je u rukama sultana i u varljivoj ćudi janjičara.

Ne javlja li se, pitao se Vučković, koji je i ostao da predani i prenoći u Delbatanovoj kući, jedna od onih pobuna, čestih u Stambolu, kad se vlast raspadne, kad popusti kontrola nad brodovima koji izlaze iz luke, kad se svjetina zgrne pred Šaraj, kad se viče i istjeruje pravda, kad država izgubi glavu jer je svaki njen službe­nik nosi u torbi. Otkada on čeka to sretno vrijeme!

Na Ivandan na tri minareta u blizini Saraja oglasili su se mujezini s pozivom na jutarnju molitvu. Pouzdan znak da je Visoka Porta odgovorila čaršiji, pa je neko­liko ljudi trebalo izići iz zatvorenih kuća, doći pred carska vrata i vidjeti kakav je odgovor. Budu li zado­voljni, otvorit će vrata i prozore; ne budu li, čekat će do slijedećeg jutra glas mujezina i poći na novo izviđanje pred carska vrata.

198

Vučković i sam pođe da vidi taj odgovor. Bio je među prvima i zateče svega desetak ljudi. Zastali i promatraju, miroljubivi, bez uzbuđenja, gotovo ravnodušni. Pred njima je, dvadesetak koraka ispred nogu dvojice stra- žara, odsječena glava. Nije običaj da se glava, koja iz dvora dolazi kao ponuda mira sa čaršijom, iznosi na vrata i polaže na pločnik. Glave velmoža kao zadovolj­štinu pobunjenicima carevi krvnici bacaju iz stražarnica nad vratima. Što je bace dalje od vrata, kažu, to je bio veći gnjev u onoga koji ju je posjekao. Ako se nije kotrljala, sudeći po mjestu gdje se našla, Delbatanovu je glavu iz dvorišta izbacio snažan naboj mržnje.

- Da nije prevara? - reče jedan od izvidnika.- I to se događalo - potvrdi drugi.- Ja sam nešto čuo - reče jedan što nešto zna. -

Nego, nezgodno stoji. Daj, neka je netko okrene kako valja. Ej, ti, ti u zelenoj dolami i žutim čizmama, daj je namjesti.

- Da su je nabili na šiljak i isturili na ploču pa da nas pogleda ravno u oči, bila bi čistija posla - oglasi se ponovo onaj što je prvi posumnjao.

- I ovako ćemo se snaći - reče onaj što nešto znade.Glava nije imala kosu, tjeme joj je bilo izbrijano

dogola, nego samo kratku bradu i brkove. Da je uspravi, Vučković ju je morao objeručke obujmiti. Prerezani vrat uglavio je među dvije ploče.

- Je li njegova? - upita onaj što je posumnjao.- Jest, ako su mi istinu govorili - reče onaj što nešto

znade. - Kažu, pogledaj ispod lijevog oka, tamo je duboka brazgotina. Eno je! Kažu, tu mu je ranu zadao otac neke maloumne čobanice kojoj je kao petnaesto- godišnjak napravio dijete. Kažu, bila malo onako, u stranu, nije se udala, trideset godina. I onda ovaj skoči na nju. Ona se prvi put otimala, poslije mu popustila i zatrudnjela. A njen otac na ovoga: oženi je. Ovaj: neću. A stari nož pa među oči. Ali ne pogodi dobro. Kliznu oštrica po kosti i ovaj pobježe.

- To nije malo - reče onaj što je sumnjao i što i dalje sumnja - ali nije ni dosta. Lica janjičara puna su brazgo­

199

tina, od pravih i od lažnih rana. Te se ptice kite takvim perjem.

- Da pitamo ovoga ovdje. Je li ti, slugo nečijeg saraja, što znaš o čovjeku koji je nosio ovu glavu? - upita onaj što sumnja i istražuje.

- Kako se uzme, ljudi. I mnogo, i malo, i ništa - reče Vučković. - Mnogo jer mi ga je bilo previše; malo jer nisam mario da ga upoznam više nego što mi treba; ništa jer sve što znaš o čovjeku koji za tebe i tvoje nije imao nikakva razumijevanja ravno je nuli.

- Nama ne treba mnogo, samo dokaz da je to nje­gova glava - reče sumnjičavi istražitelj. - Oni koji su varani, ne bi htjeli da ih ponovo prevare, bar ne na isti način.

- Hoćete li nastavak ove priče o brazgotini ispod oka? — upita ih Vučković.

- Htjeli bismo, ako što dokazuje - reče istražitelj.- Mnogo - reče Vučković.

Nakon dvadeset godina, već kao paša, dođe Đelbatan u Peć, u blizinu svoga rodnog mjesta Rožaja. Od zavi­čaja ga je dijelila samo planina, ali kakva planina! Bila je zima, prosinac, snijeg do koljena. Samom mu se nije išlo u Rožaj, pa pošalje tri pašalije na konjima i kaza neka potraže i dovedu toga i toga. Ne reče kako da ga vode, ni zašto da ga dovedu, samo: paša hoće da ga vidi.

Prođe pet dana i pred njega pade ničice starac, mokar od snijega, zarastao u bradu, umoran i prestrašen. Kaže: evo me, čestiti pašo, što si od mene tražio, što sam ti dužan, što sam skrivio? Zar ti mene ne poznaješ, upita ga Delbatan. Ne, tako mi Bog pomogao. Pa, ja sam tvoj sin, starče. Koji moj sin; ja sinova imam, ali takvoga nemam. Onaj što si ga otjerao od kuće, što je ranjen otišao u svijet. A, ti si taj, ti si Delbatan! Pa, što me dozva, sine? Da ti kažem kako nisi pogodio kad si mi na rastanku rekao: odlazi mi iz kuće, od tebe nikad čov­jeka. I sad si me, sine, dovukao iz Rožaja u Peć da mi pokažeš kako si postao čovjek? Jašta. Džaba trud i moj i tvoj: pred sobom vidim pašu, ali čovjeka ne vidim. Jer,

200

da si ti čovjek, sine, ti se ne bi hvalio onim što si postigao, ti ne bi stara čovjeka, svoga oca, vukao otale dotle preko snijega i planine da mu pokažeš tko si; da si ti čovjek, pokucao bi na očinska vrata, unišao i sjeo kraj vatre kao što si sjedio kad si dijete bio; da si ti čovjek, kad već ne možeš iz Peći od posla i vojske, poslao bi po me dobre ljude, po njima odjeću i konja, da me ogrnu, da me u sedlo stave i paze da ne izgubim glavu; da si ti čovjek, poručio bi, dođi, oče, ako možeš i ako ti se dolazi, a ne bi me u strahu držao tri dana i misli što taj kurvin sin od mene u Peći traži. Paša, pa čovjek! Našao si zvanje u kojemu se čovjek postaje. Vlast imaš, a od čovještva si daleko isto kao onda kad si obmanuo ma­loumnu ženu i meni ostavio njeno dijete da ga odgajam.

- A što on na te riječi ocu? - upita čovjek koji je znao za brazgotinu.

- Ne znam - reče Vučković. - Znam samo to da mu je otac te iste zime umro i da je imao lijep sprovod o Delbatanovu trošku. Ali ocu ni na sprovod nije došao.

- A da ti nama ne lažeš? - još je jednom posumnjao sumnjičavi čovjek.

- Misliš, prijatelju, jer sam u zelenoj dolami i žutim čizmama?

- E, baš to!- Svaki je rob imao život i prije nego što je postao

rob. Neki se na ropstvo, pogotovo kad je gospodsko kao moje, priviknu, a neki ostanu uvijek ono što su nekad bili. Ja Delbatana nisam manje mrzio nego ti, niti se manje od tebe radujem što mu je glava pred vratima Saraja. Sada, kad je njegova čorba prolivena po ulici, obojica se nadamo boljim danima. A sam Bog zna hoće li nam se nade ostvariti.

8

Opet kao nalet vjetra, ali nalet iznutra, iz svake kuće, iz svakog dvorišta, provalio je kao iz mijeha. I opet

201

lupetaju vrata, cvile brave, drhte plotovi, a na ulice se izlijeva svijet i hrli prema obalama i Šaraju.

Uz olujnu pratnju pobune, Vučković je razgovarao s venecijanskim poslanikom Sorensom. Taj mu je ulju­đeni čovjek rekao da ne dolazi u obzir, da je opasno, da nema brodara komu bi ga preporučio, da ta lupa i nije velika pobuna i velik nered, da bi ga mogli uhvatiti i raščerečiti, da bi se iz toga mogli izleći teški međudr­žavni sporovi - riskirati svoju karijeru za jednog, opro­stite, kako je vama ime, da, za jednog Vučkovića. I tako dalje, samo da se priča dok strah vije gradom, kotrljaju se glave i pucaju vratovi.

U francuskom poslanstvu primio ga je niži činovnik (poslanik je zaposlen), saslušao i postavio nekoliko pita­nja. A tko je taj Vučković? Šta to ime znači u današ­njem svijetu? Kakvu bismo mi korist imali od vašeg oslobađanja? Ne biste li pošli do Austrijanaca, oni suza vas zainteresiraniji nego mi.

Kod Austrijanaca se na glas zvona nitko nije odazvao, a lupali alkom nije htio. Nije htio ni čekati. Om su imah zašto pobjeći. Ovdje se vjerska i patriotska vrijednost čovjeka mjeri količinom mržnje na Austrijance, a kako svi hoće da budu pravovjerni patrioti, te mržnje nikad dosta da se dokaže vjera i patriotizam, ni u mirne dane, a nekmoli kad ulica podivlja i odluči dokazati kako su drugi manje pravovjerni od nje.

Kad neće kršćanska poslanstva, da pokuša s broda­rima! Najprije s kršćanskim milosrđem. I pokušao je, ali nije išlo. Onda je odlučio slagati, i otprve je upalilo. Prijevoznik salitre iz Messine, koji je pun i kreće za dva sata, prevest će ga do svoje matične luke za šest stotina dukata, plus hrana što će je usput pojesti. Istina, brodo­vlasnik, koji je ujedno i kapetan, od njega sada neće i ne može tražiti ni dukata, ni za vozarinu ni za hranu, ali će, bogme, oboje naplatiti od njegove obitelji, bogatih ve­necijanskih Moceniga. Nema mu slobode, nema mu izlaska iz brodske štive dok netko od obitelji ne dođe i ne donese novac. Ako se obitelj ne odazove, ako ti,

202

zelenožuti, varaš brodara, e, onda, zna se, ponovo ćeš u robove, one malo teže, što im vesla cvjetaju u rukama.

- Prije nego što me strpaš u štivu, morao bih do kuće svoga gospodara, uzeti nešto preobuke i ponjavu za ležaj - rekao je Vučković. A mislio je: »Kažu da se lagati bez osjećanja grijeha može kad neku ženu želiš namamiti u krevet i kad spašavaš život. U prvi se slučaj i može posumnjati, u drugi ne smije.« Laž nikad nije sama, pa kad je slagao da je od porodice Moceniga, morat će nalagati lanac laži dug od Carigrada do Mes- sine, u kojemu će to što ide po odjeću kad ide po novac biti samo jedna jedina karika. Tim morskim lupežima nikad se ne može vjerovati. Dozna li da su kod njega novci, uzet će ih i otarasiti ga se, ako je bezdušan, nasred mora, ako je duševan, u prvoj luci.

Na povratku od Delbatanove kuće, koju je našao otvorenu i pustu, prošao je preko Trga mesa i tu otkrio razlog Delbatonovu padu. Janjičari koji su bili poslani da otvore stambolske kapije i prisile trgovce i majstore da rade i trguju, otišli su na Trg mesa, razapeli čadore, postavili kazane, napunili ih mesom, naložili vatru, izva­dili čibuke, podvili noge poda se, sjeli i ni makac. Naime, idući da na posluh prisile neposlušnu čaršiju, koja im se zamjerila zbog preuskih haljina njihovih žena, sjetili su se da im dvor nije dao obećanu nagradu od dvije mjesečne plaće za lanjski pohod na Gruziju i, znajući dobro da oni do žena dolaze samo punih dže­pova, izračunali su da će do njih doći prije ako se u pobuni pridruže čaršiji i zatraže uskraćenu nagradu, nego budu li se baktali s bahatim čaršijskim badavadži- jama. Uz njih su se, znajući da će biti dobar objed, sjatili nosači tereta, lučki radnici, mornari, janjičarske kurve i azijski ološ, koji je jatimice doplovio čim je namirisao pobunu kazandžija, koja dugo traje i uz koju se bogov- ski jede.

Sa česme, otkuda se prije mjesec dana razlijegao umilni glas astrologa, vikao je promukli bjegunac Ha- san, koji je napustio harem, gdje su ga uspješno krile i međusobno dijelile njegove dvije miljenice, i izišao na

203

ulicu da pobunu građana i janjičara ujedini, da je us­mjeri i dade joj oblik zakonitosti.

- Ako vladar, određen da upravlja Muhamedovim narodom, pod izlikom lova i provoda sa ženama napusti glavni grad, podanike tlači teškim nametima, a državni novac rasipa za parade, dvorske svetkovine, odjeću i užitke dvorana, da li se to po zakonu može dopustiti? - pitao je bjegunac Hasan stojeći raskrečenih nogu na dvije strane kamenog slivnika. »

- Ne može - odgovaraju mu kurve na janjičarskim koljenima, nosači na klupicama kraj vatre, janjičari koji su podivljali otkako je pobuna u njima probudila zapre­tanu vojničku zvjerad i mnogobrojna sirotinja, koja je gledala kako se čorba u kazaniroa kuha i vjerovala da je najgore kad se ništa ne događa, i da je dočekala da stvari krenu s mrtve točke.

- Ako muslimani ustanu protiv vladareve okrutnosti i nebrige, da li su pobunjenici?

- Nisu - razlijegalo se Trgom mesa.- Ako muslimani istupe protiv imamove okrutnosti,

je li potrebno da drugi ljudi pomažu imamu?- Nije.Vučković je došao na česmu i napio se vode iz šaka.

Dok je brisao vlažne ruke, a Hasan postavljao ista pitanja po tko zna koji put, jer ih je nepismeni svijet morao naučiti napamet, ispuniti se njima kao spužva vodom i istrajati u obrani njihova sadržaja, Vučkvić je odozdo gledao govornika koji se naprezao i, naprežući se, dobrano narušio zvučnost svoga glasa. Nastavi li, do podne će ili šaptati ili samo krkljati.

- Kao da ne odobravaš, sobaru? - upita on Vučko- vića.

- Odobravam, čestiti beže! A šutim zato što to nisu moja posla. I mislim, hoćeš li uspjeti naučiti ove ljude onome što su morali znati prije nego što su ovamo došli. Ako ih naučiš, dvor će ti ostati dužan. Dvor, kažem, a ne sultan. Imama je dosta u Šaraju, na stotine prinčeva, a dvor je samo jedan i uvijek je tamo gdje jest. Za tc zasluge dat će ti Delbatanovo mjesto ili neko njemu

204

ravno, a ovima će na trgu ostati riječi kojima si ih naučio. Što će ta sirotinja s tako značajnim riječima? Da ih jede, ne može. Da ih zaboravi, isto tako ne može. Mnogi će ih ispljunuti, mnogima će zapeti u grlu. Većina će misliti da su prevareni. Ne učiš ti ove ljude da razore dvor, nego da ga učvrste. S tobom na čelu. Zato bi riječi kojima ih učiš bilo bolje ne znati. Zapravo, svejedno im je. Znali ih - ne znali, isto im se piše.

- A kojim bi ih to riječima valjalo učiti? Da na dvor bace baklje? Ako te riječi znaš, popni se ovamo pa ih uči.

- Ne bih tu, ni sada, čestiti beže. Upravo odlazim kući, pa ću tamo pokušati. I kod moje kuće imaju običaj da mnogo govore, a ništa ne kažu. I kod moje kuće govore da ne bi kazali što imaju reći. I kod moje kuće puno je Trgova mesa i na njima govornika koji govore da ih šutijja ne bi s vjetrom odnijela.

Za razliku od Trga mesa, gdje je svijet sjedio ili se vrtio na mjestu, na obali se narod kretao od Saraja prema zapadu. Uličnih zborovanja bilo je po čitavu gradu, ali su pobunjenici na obali bili bučni i raspoja­sani, pa se moglo učiniti da ih je više nego drugdje, da se tu zgrnuo malne čitav grad. Po širokom pristaništu gomila se kretala slična kometu: imala je usijanu glavu, grlatu i razigranu, imala je tust trbuh pun razdraganog smijeha, ljude koji se raspaljuju u masi jer se pojedinač­nog istupa plaše, imala je svoj rep, neodlučne a rado­znale koji žele prisustvovati ali ne žele sudjelovati.

Gomilu je predvodio armenski svećenik, u crnoj odeždi, do grla zakopčan, pod visokom kamilavkom. U jednoj je ruci držao ular i na njemu teglio magarca, u drugoj je nosio kandilo u kojemu se pušio tamjan. Magarac duge dlake koja se linja, osamaren, čiju ravno­dušnost ne bi uzburkao ni smak svijeta, koračao je sitno, ne hajući ni što ga Armenac poteže ni što su upravo njemu upućeni brojni povici gomile. Za sobom je vukao glavu vezira Delbatana, čije su uši pobunjenici probili žicom, za žicu svezali uže a uže za samar i napravili neviđenu zapregu. Iznad glave, dok je odskakivala o

205

neravnu kaldrmu, drugi armenski svećenik, u odjeći koja se nosi na sprovodu, pa će biti da ih je gomila obojicu uhvatila dok su pokapali nekog od svojih vjer­nika, mahao je kandilom i zapijevao himne koje je čitao iz rastvorene knjige, ili je hinio da čita, zapijevao bilo što, da bar svetu riječ ne oskvrne. Magarac koji vuče vezirovu glavu i musliman koga uz crkvene pjesme sahranjuju armenski popovi, gomili su bili izvor nepre­sušna smijeha, pa kad bi svećenici snizili glas, dva su ih momka šiljcima handžara poticala da nastave glasnije, da ne posustaju i ne šale se s vragom.

Onda su zastali kod kamena za vez brodova. Jedan od momaka što su podbadali svećenike da glasnije poju, okrenuo se masi, dignuo ruke i pozvao je da se zaustavi i utihne. Drugi je vezirovu glavu oslobodio užadi i posa­dio je na kamen. Zasukao je rukave, uhvatio odsječenu glavu za uši i podigao je iznad svoje glave. Sad je mladić, što je umirivao masu, izustio dugo »Ooo« pozivljući rukama gomilu da ga u izgovoru slijedi. I dok je onaj s vezirovom glavom u rukama povijao leđa a ruke zabaci­vao, da uhvati veći zamah i glavu baci što dalje od obale, ono »ooo« rastezalo se nad ljudstvom kao tetiva golema luka koji će glavu, kao praćka kamen, baciti do oblaka, ili bar do azijskog kopna.

Ali, kad je momak zamahnuo glavom, gomila je ono »ooo« pretvorila u gromoglasni »ruk«, a glava, hitnuta u zrak, bućnula u more nekoliko koraka od obale, svi su bili razočarani što je ne baciše dalje, bestraga, ili što je uopće baciše, pa je ne mogu još jednom baciti. Valjda i sam nezadovoljan što je njegov drugar ne odbaci da­leko, mladić, koji je dirigirao publikom, svuče sa sebe kožni ogrtač, skoči u hladno more, zgrabi za uši Delba- tanovu glavu, izvuče je na obalu, veza je opet za uže i potjera magarca, a svećenicima naredi da poju i kade. Zavlada delirično oduševljenje publike što se našao netko tko je skočio u vodu i tko će ponovo pokušati, uz njihovu svesrdnu pomoć u natezanju luka mržnje, glavu nepoćudnog moćnika baciti bestraga.

Još se jednom ponovila ista slika. Novi je momak

206

glavu bacio koji lakat dalje od prvoga. Ona je isplivala. More su mreškali sitni valići kao drhtaji konjske kože. Sunce je grijalo, valovi su se ljeskali, i činilo se da glava plovi, da će do bestraga otploviti ako i nije bestraga bačena iz zajedničkog luka. Ali, kad primijetiše da ih sunce i valovi varaju, da glava miruje, iz mase se izdvoji nov momak. Svuče i on kožuh i skoči za glavom.

Ni uz pomoć tetive duge kao uže koje bi deset puta opasalo grad, ni uz glasan »ruk« kakav je fijuk pedeset odapetih lukova debelih kao grede, glava ni treći put nije odletjela mnogo dalje nego što je letjela prvi i drugi... Uzalud, našao se i četvrti skakač u more komu je gomila odobrila skok.

Brod je isplovio za Messinu. Kapetan je zapovjedio Vučkoviću da se skloni u štivu među vreće salitre dok ne zaplove otvorenim morem, jer bi ih i u vrijeme bune mogla saletjeti brodica za kontrolu brodova što isplov- ljavaju, a svjetina je s Armencima i magarcem na čelu već sedmi put bacala glavu i nikako da je baci dokle bi htjela.

Otada, kad god se sjeti svoga bijega, Delbatana i dalekog svijeta u kojemu je robovao, pred njeg iskrsne slika gomile nalik na komet, golemog luka koji nateže tisuću grla i glave koja pada u vodu. Rade li oni još uvijek ono što su radili kad je Vučković odlazio? Vjero­jatno ne rade, ako ništa drugo, dosadilo im je. Ali, za njega, u koga se ta slika jednog svijeta uselila bez namjere da ga ikad napusti, to je isto kao da i rade. Pa i rade. Što im drugo preostaje kad ih je sudbina zajedno s tom glavom upregla u magareću zapregu koja ih vodi od Saraja prema jugu, od juga prema Šaraju.

9

Angelo Emmo, kad je boravio u Splitu, a otkako je rat, u Splitu je više nego u Zadru, odsjedao je u pretor- skoj palači, najsigurnijoj zgradi u gradu, jer je u njoj stanovao i splitski knez Antonio Priuli, a uz njih pedeset

207

vojnika iz najamničkog sastava i preko petnaest slugu koje su održavale kućanstvo na zavidnoj visini, pogo­tovo kad je njihov gost bio dalmatinski namjesnik.

Sluga, čovjek u godinama, s uigranom vještinom po- dvorbe, naklonio se Vučkoviću, zašao mu s leđa i za naramenice pridržao japundže dok ga je fratar s mukom svlačio sa sebe. Odložio ga je na vješalicu pokraj pro­zora ispod koje je bilo metalno korito u koje se cijedila voda s mokrih ogrtača. Bez lutkarske uljuđenosti, kakvu je primijenio poslužujući Vučkovića, Grabovcu je rekao da sam sa svojom nakvašenom kabanicom učini isto što i on s fratrovim japundžetom. Dnda je iz donje ladice ormarića, koji je stajao uz nosač ovalnog ogledala, izvukao jutenu krpu, rekao Vučkoviću da mu dopusti i počeo klecati, ali mu je Vučković uzeo krpu iz ruku, digao jednu pa drugu nogu na onaj ormarić i sam obrisao svoje čizme, pravdajući se da nisu prljave, da su samo mokre, jer su čitav put jahali. Krpu je dodao Grabovcu, a sam je prišao slivniku, koji je bio ugrađen u zid odmah ispred vrata salona i služio je čemu sada služi i u onim prilikama kad bi se za vrijeme primanja salon pretvorio u blagovaonicu, pa bi gosti i prije i poslije jela prali ruke, jer su pečeno meso, stalni jelovnik bogatih trpeza, jeli prstima. Stari mu je sluga najprije izlio vodu iz vrča na dlanove, a potom ga poslužio ručnikom. Kad je došao red na Grabovca da i on opere svoje kovačke šape, sluga se odšeta prema dnu hodnika, pa se Mati ja sam snalazio s vodom. Vučković mu je pružio ručnik, savjetovao mu da se počešlja, i obojica su ušla na vrata salona.

Ankonske pločice, ulaštene i zvonke, kojima je bio popločen pod salona pretorske palače, škripale su pod mokrim Grabovčevim opancima, a zvonile pod potko­vanim Vučkovićevim čizmama. Koracima su se najavlji­vali onima u četiri sobe oko salona.

I zbilja, otvoriše se jedna vrata i na njima se pojavi kapetan Priuli, zoran i napuhan čovjek od četrdeset godina. Napuhan u dva značenja: u fizičkom, jer je ta gomila mesa bila šupljikava kao kamen koji su izbušili

208

prstaci, nesposoban da udara i da prima udarce, i u duhovnom, jer je bio čovjek za koga se nije moglo reći, ni ovakav je ni onakav je, ni zao ni dobar, ni glup ni mudar, jednostavno, kao ličnosti nije ga bilo, a kako je ipak postojao, i to kao baštinik plemićke loze Priuli, morao je biti i te kako prisutan, pa je kao takav i dobio splitsko kneštvo i kapetanstvo.

Pitali su se za zdravlje. U tom raspitivanju Priuli ne pokaza zanimanje za Grabovca ni onda kad se Vučković pomaknuo u stranu da momka, koji mu se krio iza leđa, otkrije i knezu pruži priliku da ga, ako se i neće s njim rukovati, oslovi bilo kako, samo da mu kaže kako ga primjećuje. Ali Priuli nije imao sluha za fratrov nago­vor. Ostao je nasmijan i pomalo smeten sve dok nisu škrinula još jedna od četvorih vrata, on prošaptao da dolazi providur, rekao da neće smetati i povukao se u svoju sobu, crvenu, rekli bi oni koji znaju boje soba u pretorskoj palači.

- O padre mio, kakvo vas dobro opet vodi k meni?- A, i nije dobro, gospodine providure. Sve nekakve

zavrzlame i čvor do čvora.- Neka, neka, sve ćete vi to razmrsiti.- Zajedno ćemo. Da sam mogao sam, ne bih k vama

ni dolazio.- Nećemo na vratima. Izvolite, uđite - nudio je

Emmo, ali samo Vučkovića.Ni Emmo ničim ne pokaza da primjećuje Grabovca,

pa ni time da kaže neka momak ostane u salonu dok on s fratrom bude razgovarao u kabinetu. Vučkoviću je bila poznata ta osobina mletačkih činovnika. Kad bi susreli naturalni primjerak Hrvata, onoga pod oružjem, u noš­nji, izgubili bi svaku volju da s njim opće, tražili su obrazovanog posrednika, a kad bi ga našli, pravili se da čovjeka ne vide. Čini se da uljudniji i pitomiji pristup civilizaciji ima divljina nego što ga civilizacija ima prema divljini, jer u prvom slučaju prilazi ravan ravnu, a u drugom nadutost od nadutosti ne može da shvati kako joj je prirodnost ravna i po obujmu znanja i po moral­nim vrijednostima koje u sebi nosi.

14 Duše robova 209

— Mati ja, sjedi ovdje dok ja budem s providurom - rekao je Vučković, izvukao stolicu ispod stola, što je bio pružen posred salona, i udario dlanom o sjedište.

Matija je sjeo leđima okrenut ulazima u crvenu i zelenu sobu. S lijeve su mu strane bila tri prozora, a sprijeda zid bez otvora, dug, gol i gladak, kao stvoren da se na nj izloži desetak slika i tako prikrije prostota kakvu imaju široke plohe obojene bijelim krečom. Zi­dom dominiraju tri slike, najveće, najživljih boja, naj- kitnjastijih okvira. Ona desna u ovalnom okviru, što predstavlja dužda Morosinija u pozi promišljena držav­nika, i ona lijeva, na kojoj je pokojni splitski kapetan Ivan Alberti na konju, u okviru od rezbarena lišća, bijahu dva pladnja, a ona središnja, siika u crnom okviru od kruškina drva, jezičac ove čudne slikovne tezulje.

U prazne prostore između te tri slike utisnulo se nekoliko lokalnih veličina, koje su na proputovanju portretirali putujući slikari, neke nevješto jer drukčije nisu znali, neke karikirano jer su tako htjeli da se osvete ljudima koji su u salonu pretorske palače željeli doživ­jeti apoteozu. Gojni, s crvenim nosevima i užagrenim očima, doimali su se kao izgubljeni tragači koji su, tražeći ulaz u povijest, našli vrata ovoga salona, ušli na njih kao da u povijest ulaze, i ne znajući da povijest danas iz sebe izbacuje one koji su se jučer u nju na silu ugurali. Jadnici, koliki su trošak imali dok su dangubili pozirajući putujućim slikarima i dok su ih isplatili, ko­liko su samo dali rezbarima za okvire premazane zla­tom, s anđelima, trubljama i guslama iznad glave, koliku su borbu vodili dok su izborili to mjesto na zidu salona. I što poslije svega? Ništa. Pred njima stoji neki Grabovac i čudi se što su se ovi splitski buzdovani natiskali oko crvene velade dužda Morosinija i ispod kopita konja velikog jahača Ivana Albertija.

Na svakom od portreta Grabovac je pronašao pone­što smiješno, ali na središnjoj slici s okvirom od crnog kruškina drva nije nalazio ništa za podsmijeh. Štaviše, nije u slici nalazio nikakve slike, samo svjetlost kakvu ima bjelilo bijele golubice i svjetlost prozora koji gleda

210

u sunčan dan širokih vidika. Grabovcu se učinilo da kroz bjelinu toga prozora vidi razloge zbog kojih je došao u ovaj salon, gdje raspored stolica oko stola podsjeća na klupe u veslarnici galije.

10

- O padre mio — govorio je providur Emmo dok je pokazivao Vučkoviću naslonjač u koji će sjesti, a sam zalazio za pisaći stol, sjedao, trljao ruke i davao na znanje da je pripravan slušati. - Pa, onda, kakvo vas dobro k meni nosi?

Vučković mu je potanko, ne izostavljajući važne po­jedinosti, kako je rob izgledao i kako je s nepravom u plijenu zapao Matiju, pričao o nezrelu mladiću koji je otišao na tržnicu robova da proda tog kukavelja i, umjesto da ga proda pa kakav jest da jest, i takav će u ovom ratu dobro doći, pustio ga je kući i tako sam zaslužio veslačke lance doživotno.

- O padre mio - rekao je Emmo - kod vas je novo uvijek ono staro. Uvijek se netko ogriješio o zakon, zaslužio tešku kaznu, a vi dolazite pravdati počinitelja zlodjela. Pa dokle će to tako, padre mio? I kako vam se dade stalno pjevati istu pjesmu.

- Dokle ću? Za vas dok budete namjesnik, za sebe dok budem mogao hodati i govoriti. A to da li dosadi? Pa dosadi, ali što se tu može! Čovjek kopa vinograd, ove godine i dogodine, tri puta godišnje, i da li mu dosadi? Dosadi, ali ne prestaje kopati. Tako je i drvosječi i čobanu. Svima njima dosadi isti posao i svi ga oni nastavljaju obavljati i dalje. Je li to osjećanje dužnosti? Jest i to, i još koješta drugo. Ukratko, to je življenje. A živjeti se ne može kako bismo htjeli, nego kako nam je dano.

- O padre mio, ne recite mi dvaput da vi, tako rijedak čovjek i u svom redu i u svjetovnim krugovima, ne biste mogli živjeti negdje drugdje i baviti se nečim drugim.

- Zar nisam bio negdje drugdje, zar se nisam bavio

l 4 * 211

nečim drugim? Niti je valjalo, niti mi je išlo od srca. Primijetio sam da zrenje i starenje, koje u stopu slijedi zrenje, suzuju beskrajne obzore mladosti, da zrelost ta neuračunljiva prostranstva svodi na ljudsku mjeru. U mladosti je svaki čovjek brat, a veći brat je onaj što je udaljeniji od tebe, kuća ti je čitav svijet, krov nad glavom nebeski svod, a hraniš se gdje dođeš i čime stigneš. I onda, kad se malo prošetaš svijetom i sakupiš nešto iskustva, vidiš da se braća kod kuće ostavljaju, a ne nalaze u svijetu jer ih tamo nitko ne gubi, vidiš da je svijet kuća prostrana s propuhom odsvukuda, a nebo krov dalek, i sva je nevolja što ispod tog krova, a ne iznad njega vjetar vije, pada kiša, prši snijeg, i vidiš da hrane zbilja ima posvuda, aii je vlasnici 'ljubomorno čuvaju, a kad dijele, znaju zašto ti je dijele. Tada se čovjek stisne i ojadi: i kuća mu je samo njegova kuća, krov samo onaj što mu ga je otac ili on sam složio, prostrani svijet sveo se na tvoje dvorište, a sva braća postala samo onaj koji ti je po krvi brat ili vas je braćomuninila rnivn rio Virnna ime* nocvnHa i----------------- — --J- ■ — 7 —- — > * J~ JL

se hrane ptice nebeske, hrana je samo ono što klija u tvom vrtu, što je u tvom hambaru i u tvojoj zdjeli. Sve se, kažem, suzilo, sve je dobilo svoju prirodnu mjeru. Zato se i događa da se ljudi rađaju kao kozmopoliti a umiru kao nacionalisti; da slobodoljubivi postaju naj­veći zagovornici ograničenja slobode, a ljubitelji beza­konja postaju okorjeli zakonodavci.

- O pađre mio, a što da radim s vašim Grabovcem? Po zakonu, kad je potrebno mnogo veslača, kad do robova teško dolazimo na bojištu, kad smo sve tamnice ispraznili od onih koji mogu držati vesla, njemu ne ginu okovi. Mogu, vama za ljubav, zažmiriti, pa neka bježi! Mogu ga smjestiti na čvršću galiju čije su šanse da preživi rat nešto veće.

- Za tako sitne usluge ne bih dolazio iz Sinja. Mogao je pobjeći i prije nego što je k meni došao, ali on neće ni u šumu ni preko granice. A za novu galiju vam hvala. Rijetko koja galija ostari u luci, njih na dno otpremaju plamen i topovske kugle, uglavnom nove.

212

- O padre mio, imate li kakav prijedlog? Meni ništa pametno ne pada na pamet. Poslušat ću vas, ali vas molim da me ne silite da kršim ratne zakone. To niti mogu niti bih htio.

Smiješno, kako će išta učiniti ako ne kani zaobići uredbu o prodaji robova! To Emmo dobro zna. Zna gotovo sigurno da će je i zaobići, samo ne zna koliko. A to što je rekao, rekao je da upozori Vučkovića neka zahtjev svede na okvire mogućega. Najveselije je u ovoj igri fratra i namjesnika što i Vučković zna kako ne moli, kako se samo dogovara o načinu Grabovčeva izbavlje­nja. A to što utanačenju dogovora prethodi igra molite- lja i moljenog, neizbježan je dio etikecije koja se mora sačuvati da se ne bi stvari zamrsile i otišle toliko daleko da se ne zna tko je tko u ovoj igri.

11

Kad je Vučković pobjegao iz ropstva, nije htio ni u Mletke, gdje je bio red da se prikaže i opravda, ni u Cetinu, kamo ga je srce vuklo svojoj porodici i redov­ničkoj obitelji, nego je iz Messine otišao u Rim i preko svojih prijatelja zamolio papu da ga primi, ispovjedi i odriješi grijeha. Kakvih grijeha? To je ostala ispovjedna tajna između pokajnika i ispovjednika. Mora da je grijeh bio krupan jer je i pokora bila velika. Začudo, i darežljivost papina bila je velika, pouzdan znak o posto­janju zavjeta pokornikova, kažu o značajnoj političkoj pogodbi. Papa ga je obdario zvanjem počasnog ex- -provincijala franjevačke redodržave »Bosne Srebrne«, najvećom počašću koja se može dodijeliti pripadniku reda siromaška iz Assisija, i dao mu odobrenje s prepo­rukom svim pobožnim ljudima i institucijama da prosi milodare za gradnju crkve i uz nju malog učilišta u Sinju.

U Sinj se Vučković vratio s prosjačkom torbom na ramenu nakon godinu dana prošnje po talijanskim se­lima i gradovima, nakon godinu dana patnji i poniženja

213

koja nisu bila manja od onih u »bagdadskom ropstvu«. Kažu, nakon godinu dana pokore za svoje teške grijehe. Kažu, pokore koju je sam odabrao. Kažu... ali to što ljudi u Sinju kažu, ne čuje se u Rimu, gdje vjetar iznad Lacija nosi ono što je tamo kazano i dogovoreno... U Sinj je s prosjakom došla i njegova proševina, u gradu pod Kamičkom neviđen novac, dostajat će za gradnju crkve. Nije moguće da su prošnje tako unosne! Smijenili su starješinu redovničke obitelji i Vučković je ponovo stao na čelo ramskih fratara.

U napucima što ih je prije polaska na namjesništvo Emmo dobio od dužda i inkvizicije, stajalo je dvaput potcrtano plavom tintom da s Vučkovićem treba postu-03 ti nhr/irnn r*initi mi i lictiiolr^ r»i<=>rm\roti ni^rrmr nrrl**H 1 1 r— —~*~**~? —**narodu, ali se ne smije gubiti iz vidnog polja, jer je gotovo sigurno da je u Rimu sklopio s papom neki usmeni dogovor i da mu je papa zaštitnik. Dokle god papa od Vučkovića stvara bojovnog svećenika poput Ivana Kapistrana pod našom zastavom, i papi i Vučko- viću treba uzvraćati lijepim i korisnim, jer je i njihova djelatnost za nas dobra i korisna. Ali, ako namjesnik Emmo primijeti bilo kakav znak po komu bi se moglo prosuditi da Vučković sam ili u dogovoru sa svojim zaštitnikom želi promijeniti kršćansku zastavu s likom lava svetog Marka za neku drugu, mora hitno o tomu obavijestiti vladu i tajnu policiju, a one će onda donijeti odluku o mjerama zaštite državnih interesa.

Prve godine svoga namjesništva, do izbijanja rata, Emmo je često bio s Vučkovićem, ili ga je zvao k sebi ili je sam navraćao u Sinj i odsjedao u samostanu. Iskuša­vao je njegovu privrženost duždevoj vlasti. Nije u njemu našao gorljiva pristašu, ali ni himbena saveznika. Volio je poštenu igru: daj mi da živim i pustit ću te da živiš, daj mi riječ i održat ću zadanu riječ. Ne, u suradnji nije bilo smetnji, ali je Emma smetalo Vučkovićevo držanje, ne baš ni držanje, nego Vučkovićeva osoba. Pred njim se osjećao i duhovno i fizički manji nego što je bio, premda je Vučković nastupao skromno, uvijek niži, uvijek po­koran. Zaludu, Emmu se činio kao planina, što bi nam­

214

jesnik u povjerljivom društvu formulirao kao »vrag u fratarskoj mantiji«.

Nekakav čudan spoj obrazovana čovjeka i prostog divljaka, kao da pred njim nema ništa što ne prozire i kao da na svijetu nema stvari, kad je u pitanju održanje, koju ne bi učinio. Najgore je što taj čovjek, komu ne manjka ni uljuđena fraza, glatka i topla, ni prijatna manira, ni vještina ćaskanja o svemu i svačemu, postaje sve dalji, nepristupačniji i zagonetniji što ga više imaš uza se, držiš na oku i činiš mu svakojake usluge. Je li to neka vrsta pretvaranja pred strancem, je li to njegov oklop, ili je takav i prema svojima, Emmo nije mogao zaključiti.

A kakav jest da jest, da je za mletačku vlast koristan, to stoji i to je svaki put, kad bi mu inkvizicija postavila pitanje, i potpisao. Zato je prostodušnog Emma iznena­dila duždeva uputa, primljena nakon objave rata i vijesti da Šeik Mehmed-paša prelazi Prolog i udara na Sinj, da se sva vojska, krajine i plaćenici, povuče na Krku i Klis, a Sinj prepusti Vučkoviću i njegovima, da ga brane i obrane ako mogu, sami, bez pomoći izvana. Razumije se, pisao je dužd, da ovaj strateški naputak neće saopćiti braniteljima. Njima će reći da se zatvore u tvrđavu i da će dobiti svaku pomoć. Možda je Emmo tada bio naj­bliže da shvati Vučkovića, ali nije, smetala mu je nje­gova prostodušnost i želja da što prije svrši trogodišnje namjesnikovanje, kojega se ne bi ni prihvatio da je znao kako će druge godine izbiti rat.

Dva dana prije nego što će se s braniteljima zatvoriti u sinjsku tvrđavu, Vučković je došao u Klis, nije pao na koljena pred namjesnika, ali, kako je molio, gotovo da je i pao. Ponavljao je, što nije bio njegov običaj: »Ne ostavite nas same, gospodine!« Obraćao mu se tako kao da je Emmo samo čovjek, a ne predstavnik vlasti koja ima svoje račune i ne nasjeda lako na sentimentalne vapaje davljenika koji bi i nju samu odvukli na dno. Emmo je također ponavljao: »Ne brinite, padre mio, samo se junački držite, neka Šeik iskrvari na Sinju, a mi ćemo doći u pravi čas.« I onda, u trenutku kad se s

215

Vučkovićem opraštao, od laži kojih je nalagao osjetio je mučninu u želucu. Mora da je pocrvenio od stida. Uči­nilo mu se da u rukama drži ruku Ivana Kapistrana, bojovnog svećenika, ruku lesa od svoga noža. I učinilo mu se da Vučković prozire igru kad mu je na oproštaju rekao:

- Nadam se da me Bog neće dvaput kazniti istom kaznom. Obično tako ne čini. Ima razlike između Sinja i Sultanovića kule: ono je bila samo jedna kuća i u njoj nekoliko fratara, a ovo je tvrd grad i u njemu dobri vojnici. Najbolji vojnici, namjesniče, koji preko pušča- nog nišana gledaju neprijatelja kako logoruje na njiho­voj njivi, dok su im žene s djecom u planinskom bes­puću.

Emmu su pričali da je u opsjednutom gradu Vučković obdan bio na zidinama, tamo gdje je najgore, a noć, dok bi obje vojske spavale i lizale rane, kao kuje koje su se preko dana klale, on se s noćobdijama, koje su ga mogle slijediti u nesanici, njegovoj pratilji još iz Rame, molio neuglednoj slici Hogomajke u hrastovom okviru. Dani opsade i najkrvavijih rvanja pali su dva dana uoči Bogo- majkina blagdana u kolovozu. Vučković je dao sliku ugraditi u okvir znatno veći od slike. Taj okvir je postavio na daščanu platformu, koju su zajedno sa slikom između sebe mogla nositi dva čovjeka. U plat­formu ispred slike, koso ih položivši prema licu Bogo- majke, dao je ugraditi saćaste fenjerčiće slične rupama za golubove na zabatima sinjskih kuća. Svjetlo, koje je potjecalo od voštanica upaljenih u svakoj ćeliji, probi­jalo je samo na jednu stranu, onu koja je bila prekrivena stakalcem i okrenuta slici. Ako si ophodnju gledao iz daljine, dakle i iz dubine, jer je ophodnja išla visoko po tvrđavskoj zidini, izvor svjetlosti nije se mogao vidjeti. E sad, gledaš li sliku sprijeda, vidiš je svu obasjanu, a gledaš li sliku s leđa, vidiš samo kako negdje iz pozadine oko okvira ispunjena crninom udaraju mlazovi svjetlo­sti. Tako dok je Vučković naređivao ophodnju slike po zidinama tri puta na noć, svečera, u ponoć i pred zoru, neprijateljski vojnici dolje pod zidinama mogli su gle­

216

dati ili obasjano lice Bogomajke ili naličje njene slike, najčešće su vidjeli samo svjetlost nepoznata izvora kako obasjava crno lice majke poslanika Ise koja se šeće zidinama grada, na kojima su za dana vidjeli toliko jada i prolili toliko krvi.

Je li se Vučković molio ili je slikom plašio, pitao se Emmo. Nema nikakve sumnje da je on duboko prožet vjerom, da se u svojim besanim noćima molio, jer se u takvim trenucima Bogomajki obraćaju i oni čija je vjera tanja, ali je u isti mah i plašio jer je znao za praznovjerje turske vojske, za praznovjerje svakog čovjeka koga pritisnu glad, bolest i rane. Koga je plašio, toga je i uplašio, koga je molio, toga je i izmolio: blagdan ramske Bogomajke osvanuo je bez Mehmed-pašinih šatora na livadama podno grada. Ne bi Vučković bio vjernik kad ne bi vjerovao da mu je pomogla ramska Bogomajka, i ne bi bio političar kad to ne bi iskoristio da zbije redove i podigne duh svoje izmučene kohorte.

Emmo je iz Venecije dobio naputak: sada kad je Vučković u očima Rima jednak Ivanu Kapistranu, dok mi gubimo grad za gradom na Peloponezu i preko pape nastojimo dobiti pomoć Austrije u ovom nesretnom ratu, nikakvih neprilika s Vučkovićem i njegovima! Surađuj s njim, čini ustupke gdje god oni ne štete obrani zemlje, i sve naplaćuj pripremama za ofenzivni rat koji ćemo, ako nam Austrija pomogne, povesti na tim stra­nama.

12

— Rob što ga je ovaj mladić oslobodio — rekao je Vučković odzivljući se na Emmov zahtjev da predloži kako da se Grabovac oslobodi galije—imao je osamnaest godina. Kao galeot nije mogao živjeti duže od trideset i osam. Prema tomu, Grabovac je državu oštetio za jedno veslo u trajanju od dvadeset godina. Umjesto da štetu plati prikovan za vesla, neka služi u konjičkim jedini­cama. Ali, ne on sam. Roba pri diobi plijena nije dobio samo Grabovac, nego njih petorica. Da su ga prodali,

217

novac bi podijelili na pet dijelova. Neka sada među­sobno podijele dvadeset godina vojničke službe. A bude li krivo onoj četvorici, ja ću im dokazati da su krivi koliko i Grabovac, jer su na njega prenijeli svoje ovlasti i time pristali da s njim dijele i dobit i gubitak. Njihove sporove prepustite meni, a njima odrežite po četiri godine konjice!

- Služba u plaćenoj konjici, elitnom rodu vojske, nije prava zamjena za galeotstvo. Za konjicu se nađe dobro­voljaca, za galeote idu samo robovi i robijaši. Za roba jednom platimo trideset reala, konjaniku plaćamo mje­sečno deset reala.

- Znam da konjanik i rob nije isto. Kad bi bio, ne bih vam ni đođijavao ovom molbom. Računao sam da ćete shvatiti kako ovaj mladić nije državni štetočina već nezreo čovjek, pa, ako hoćete, i dobar čovjek. A nezre­lost i dobrotu ne bismo smjeli kažnjavati kaznama ko­jima se počinitelj ne može otkupiti.

- Razumjem vas, padre, ali razumijte i vi mene! Pelononez je daleko, nove galije trebaju pogonsku snagu, zločinci nisu dovoljni, i jedini je izlaz u robovima. A vi predlažete službu u plaćenoj konjici.

- Istina, rob robuje, a konjanik je slobodan čovjek, odjeven, obuven, nahranjen. Prima plaću. Ali, koliko sam ih ja vidio, kad im prestane služba, kad odu u grad ili se vrate kućama, bez obitelji, to su siromašni i pusti ljudi. Prati ih misao da su uludo potrošili život, i to im je teža galija od galije. Bogatih među njima nema: što zarade, to i potroše na sebe i na konja.

- O padre mio, vi znate od mene dobiti što god poželite. Neka vam bude! Neka taj Grabovac ostane u pretorskoj kasarni, a po onu ću četvoricu poslati. Znate li njihova imena i sela?

- Mnogo vam hvala. Imena su na ovom papiru.- Ništa vi ne zaboravljate - rekao je Emmo i zna­

čajno se osmjehnuo.- Ne bih rekao, dogodi mi se i da zaboravim i da ne

predvidim - rekao je Vučković, također uz osmijeh koji je odgovarao Emmovu smiješku.

218

- Ostavimo sada to. Nego, jeste li za rakiju, za čašu vina, imamo što god želite!

- Radije ne bih. Preda mnom je povratak.- Ali, padre, rakiju ćete ipak gucnuti. Toliko da se

kucnemo.- Može - rekao je Vučković i ostao sjediti dok je

Emmo otvarao ormar, postavljao čaše i točio komovicu.Kucnuli su se i potegli, Emmo do polovice čaše,

Vučković malo manje.- O vama sam, padre, čuo mnogo priča, priznajem,

ružnih i lijepih. Jedno me začuđuje: da ste u bagdad­skom ropstvu prešli na islam - rekao je Emmo.

- Ništa vas od tih priča ne treba čuditi. Ako se propitate za onog tko ih priča, vidjet ćete tko je i što ga nagoni da takve priče kazuje. A tomu što vam je tvrdio da sam bio prešao na islam, poručite da sam ja o toj stvari obavijestio onoga tko je za to nadležan.

- Dopuštam da oko vas svašta šapuću zlobnici. Oko koga ne šapuću! Ipak, biti u milosti velikog vezira, a ne prihvatiti islam, malo je teško u to povjerovati.

- Tko vam kaže da je svaki vezir bogomoljac, i tko kaže da svaki od njih mari za vjeru više nego što mu pomaže da vlada?

- Nećete valjda reći...- Ne, neću, i tamo znaju što je vjernik, što krivovjer-

nik. Ali ću vam reći nešto drugo. Čovjek može izgova­rati riječi iza kojih stoji srcem i djelom - tada očito ne laže; a čovjek može izgovarati i riječi koje ne zastupa po onomu što znače, nego, naprosto, da se iza njih skrije - iako brzopleti ljudi misle da takav laže, ne laže. Što je riječ, nekoliko artikuliranih zvukova bačenih u zrak, da bismo je poistovjetili sa svojim duhom i bićem; što je riječ da bismo za jednu stradavali, za jednu koju smo rekli, za jednu koju smo uskratili, kad nas malo stoji i stotina koje nemilice prosipamo. Isto kao što ne valja uzalud ih prosipati, ne valja ih ni štedjeti; isto kao što ih ne valja nekontrolirano izricati, ne valja ih cijediti i lijepiti se na njih kao pečat na papir. Riječi su da nam

219

služe, a ne da mi njima robujemo. Možda je sve ovo nejasno, pa bi visokoparnu mudrost trebalo spustiti na zemlju, a to će reći pretočiti u priču. Vi idete ulicom i prema vama trči čovjek zvan Petar, moli vas da njego­vim progoniteljima ne kažete kuda bježi, i vi mu, pozna­jući ga kao dobra čovjeka, to i obećate. Kad naiđu progonitelji, gledate, pa oni nisu tako zli kako ih je Petar prikazao, dapače, čini se da je njima Petar neko zlo učinio. Nećete da prekršite Petru zadanu riječ, ne­ćete da slažete progoniteljima. I što? Jednostavno, ka­žete riječ koja će za one koji je slušaju imati jedno značenje, a za vas drugo. Recite: Petar nije ovuda prošao - a pri tom gledajte u svoj rukav i mislite da govorite kako Petar mje prošao Kroz vas rmcav. V i mislite svoje, ostali ionako misle svoje. Tako je s Petrom i njegovim progoniteljima, ali je tako i s prevjeravanjem u ropstvu: za nekoga tko to hoće, to je prevjeravanje, za drugoga, tko to razumije, način da se spasiš za vjeru i ono u što doista vjeruješ. Poštujem ljude koji stradaju zbog svojih uvjerenja, ali stradanje ponekad nema ni­kakve cijene. Zbog samih uvjerenja potrebno je podu­zeti sve da njihovi nosioci prežive.

U tom trenutku Vučković je vidio u duhu carigradsku rulju kako baca i vadi iz vode Delbatanovu glavu. Uzalud im je. Izvan Saraja, izvan vlasti,- oni će još stotine godina, stotine glava po stotine puta bacati u more i vaditi iz mora, a da stoglavoj vlasti, koja ima glava koliko hoćeš, ništa neće nauditi. Ako stvarno misle štogod,uraditi, za sebe ili za druge, neka ostave glave izbačene kroz vladarske kapije, neka se ne igraju lude igre, neka se zavuku u dvorane, neka se nađu tamo otkuda se upravlja, pa ako i sami ne postanu jedna od glava na stoglavoj nemani, neka nekog vraga naprave korisno, dobro i lijepo. U stavu da su pretvaranje i pritajen život opravdani ako nam služe da ostanemo na životu, pokopana je tajna koju je Vučković otkrio samo jednom čovjeku i smatra da ju je time otkrio svima.

Tako je miljenik Stjepana Matića, nakon dugih luta­nja i mora nesreća, da ne poludi, prihvatio nauk svoga

220

prethodnika na čelu ramskih fratara, svoga zaštitnika i obožavatelja. Još i sad čuje šapat oboljelog starca koji mu u poruci da siječe ševar i pravi narodu krovove, poručuje da kuća i njive pred njom nadilazi sve vrije­dnosti koje za opstanak možemo postići od politike.

Prvi je iskapio Vučković, a Emmo ga je slijedio. Ustali su sa stolica i krenuli prema vratima koja je fratar sam otvorio. Priuli, koji je u susjednoj sobi čuo škripu stolica, pošao je zajedno s njima, pa su se u salonu kod Matije, koji je prilazio fratru, našla sva trojica.

- Umjesto vesala, ti i tvoji pajdaši žulj at ćete četiri godine sedlo - rekao je Vučković, razumije se, hrvatski.

- Što oni?- Da tebi bude lakše, i zato što su ti vjerovali.- Oče, nije pravedno!- Čuj, Matija, htio sam te izudarati čim si mi ispričao

što si uradio sa Zunićem. Nisam jer sam se bojao kako ćeš misliti da te udarcima tjeram od sebe. Htio sam se bar izvikati na tebe. Nisam ni to jer sam se bojao da ćeš se prestrašiti, a iz straha kao iz đavolove torbe ispada svako zlo. Sada znaš što sam za tebe učinio i . . .

Matija nije bio iznenađen. Vidio je kako desna Vuč- kovićeva ruka hvata zamah i širi dlan da mu opali pljusku po lijevom obrazu.

Priuli je ustuknuo, da nije bilo dovratka za leđima, ode natraške u crvenu sobu. A Emmo je mrsio nešto usnama i petljao rukama. Činilo se da želi istupiti kao pomiritelj, ali je zapravo bio nezadovoljan što ga uzne- miravaju svojim ispadima.

Ne izmičući se, Matija je dočekao i drugi udarac. I još tri takva. Četvrti ga je dohvatio po nosu. Kroz rijetke brkove i preko bjeline zubi potekla je krv. Peti ga je sasvim smutio, pa je pao na koljena. Nad njim je Vučković stajao bez riječi. Onda je Matija podigao lice i rekao:

- Oče, ne karaj me! Nisam ga mogao prodati. Ni­sam ...

221

Vučković je šutio. Onda je glasom ispovjednika, ne onoga koji udara, rekao:

- Ima na svijetu dvije stvari koje se najlakše gube i najlakše nalaze. Najlakše se gubi život, a najlakše se nalazi smrt. Ne živi čovjek gdje hoće, nego gdje mora; i ne živi kako bi želio, nego kako može - govorio je Stjepan Matić na usta svoga miljenika Pavla Vučkovića.

- Znam, oče, ali mi se nije dalo. Bio je dobar, umiljat čovjek i molio me je kao što ovaj moli.

Matija je ispružio ruku i upro prstom u sliku uokvi­renu crnim trešnjevim drvom. Emmo, Priuli i Vučković, svi su pogledali tamo.

A tamo je stajala slika koju su sva trojica često viđali, znali koga predstavlja i poznavali njena autora, koji je u Splitu samo nju naslikao, a kad mu ni nju nisu platili, pokupio je svoje kistove i otišao. Možda od Matijina kažiprsta, jer sve stvari izgledaju drukčije kad se poka­zuju, a možda i zbog svjetla što je padalo na sliku kroz otvorena vrata crvene i zelene sobe, učinilo se svoj trojici da prvi put vide što je na toj slici naslikano. U jednom kutu, pri samom okviru, na slici je letjela golu­bica, čije oko, ono što sve vidi, blista kao smaragd. Počev od donje strane njena tijela, iz koga je pljuštala kao mlaz iz vodoskoka, preko čitave slike, dijagonalno i u sve širem snopu, prostirala se svjetlost u kojoj se pjenušala bjelina i sjaj. A u tom snopu sjaja i bjeline klečao je čovjek u redovničkoj odjeći, sklopljenih ruku, uzdignute glave, pogleda uprta u golubičino oko. A tamo, izvan toga snopa svjetlosti, vide se mrke stijene, zapjenjeno more modro kao žuč i svjetla što mrknu u daljinama.

- Diče che lo schiavo lo pregava come San Felice pregava Santo Spirito1 - rekao je Vučković Emmu i Priuli ju, kako im ovo sa slikom ne bi ostalo nerazjaš­njeno. Onda se sagnuo, uhvatio Matiju ispod ruke i rekao mu da će do kasarne poći zajedno.

1 Kaže da ga je rob molio kao što sveti Feliks moli Duha svetoga.

222

13

U Biogradu je kapetan zapovjedio pristajanje samo radi njih petorice. Nije morao, ali što da pješače iz Zadra kad odatle mogu poprijeko. Išao je obalom i vikao tko će ove momke odvesti do Vrane za pet mletačkih lira. Mračilo se i nikomu se nije išlo po noći. Javi se malen i okrugao čovjek da će on, ali za sedam lira. Dobro, reče kapetan, on će mu dati te dvije lire, momci su mu prali palubu i zaslužili. Sretno, rekao je kapetan. Vodič je uzjahao mazgu i krenuo pred njima.

Nakon nekoliko sati noćnog hoda zašli su u hrpu popaljenih kuća, izbili na kosinu, čuli kako česma šumi, zapazili sjenku velike građevine pred sobom, a vodič je rekao, to je to, okrenuo mazgu i otišao u noć i ruševine, dok su oni stopu po stopu krenuli prema velikim vratima nasuprot česmi.

I u mraku se vidjelo da se na vratima otvaraju kapci dviju strijelnica. Kroz jednu netko isturi goruću baklju, a kroz drugu se pokaza puščana cijev. Sad je prostor ispred vrata, sve do česme i izbrežine gdje ih je napustio vodič, bio osvijetljen a oni postali prava meta nišandžiji. Jedan glas viknu neka stanu, iako su već bili stali. Upita ih tko su. Novaci. Imate li pratnju? Nemaju, ali imaju pismo za pukovnika Carla Dolcia. Što da rade s pismom kad pukovnika ne smije nitko buditi dok se sam ujutro ne probudi! Ima li koji drugi starješina da ih primi? Ima, satnik Luka Močivuna, ali se on opio i sad spava kao zaklan. Pa što da rade, ne puste li ih unutra, smrznut će se. Oni su iza vrata nekoga zvali, netko im se odazvao iz kule iznad vrata, neka se svjetlost gore palila, neke su stepenice škripale, pa je onda neki treći glas, mekan i pospan, rekao Grabovcu neka priđe strijelnici i preda pismo. Ne smiju ga otvoriti, ali se čini da je pravo, rekao je pospani glas stražarima. Otpasujte oružje i dolazite jedan po jedan, rekao je stražar. U velikim vratima otvoriše se mala vrata, na njima dva stražara, i Mati ja im prvi preda svoju pašnjaču s noževima. Tu ostanite do

223

jutra, rekao im je razvodnik straže, uzeo im oružje i otišao u kulu.

Vrata na koja su ušli imala su dva okvira od krupnih kamenih blokova s polukružnim nadvratkom: vanjski, na kojemu su visila velika hrastova vrata, i unutarnji, ništa manje monumentalan od onoga sprijeda, samo u nadvratku olučen s nešto tanjim kamenom. Iza tako svečanog ulaza bočni se zidovi šire i omeđuju predvorje popločeno kamenom i nadsvođeno valjkastim svodom. I na vratima do dvorišta nekakve su vratnice, ali od tanke jelovine i samo do visine grudi. U dva pobočna zida predvorja ukopane su niše, a u svakoj po jedna kamena klupa na kojoj ima mjesta za petoro ljudi. Pred onom uz lijevi zid stoji mangaio od kovana željeza, a u njemu se žari vatra. Onaj stražar s bakljom, kad je svjetlo zata- knuo u alku na zidu niše, izvuče iz neke škrinje gunj kojim se stražari pokrivaju kad padaju studene kiše a voda mrzne korak od mangala, previ ga tako da sukno bude unutra a vuna vani, prostre ga po klupi i pozva novake da sjednu ^edan do dmaoas. On sam i niesov drug sjedoše na brestove trupce nasuprot njima, s druge strane mangala.

Razgovor je vodio onaj s bakljom, koji reče da se zove Pavasović i da je iz Skradina. On ih je pitao za imena, otkuda su, kako su putovali i jesu li do sada bili u vojsci. Onaj s puškom, koji im ne kaza svoje ime, šutke ih je nudio kiselkastim sokom od smrekovih boba koji je bio prijatniji nosu nego jeziku.

Koji ih grijeh, koja nužda i koja sila vodi ovamo, Pavasović nije pitao jer se o tim stvarima u pukovnijama hrvatske konjice šuti. Sam je Priuli, predajući Grabovcu pismo za pukovnika, izričito rekao da o svom zločinu nikomu ništa ne priča, kucnuo kažiprstom po omotnici i dodao da je sve tu, za zločin će znati onaj tko mora znati, a za sve ostale kao da je u zemlju pokopan.

U hrvatske konjičke čete, dobro plaćenu, dobro odje­venu i dobro naoružanu vojsku, slijevaju se ljudi sa svih strana, često ljudi s nekom mrljom i prokletstvom u svom životu, kradljivci, ubojice, oskvrnitelji. Država

224

oprašta zločine iz njihove prošlosti, država im daje okrilje pod uvjetom da svoju prošlost i sami zaborave, da budu dobri vojnici i da ratuju gdje im se kaže da ratuju. Ne daju li ono što se traži od njih, država će s njih svući crvenu dolamu, otpasati krivošiju i vratiti ih onamo gdje su nekada bili, čega se nisu mogli odreći - njihovu zločinu, i kazniti ih kaznom koja tom zločinu pripada.

Pa ipak, ako ne i na prvom susretu, do koji dan ili do koji tjedan, od uha do uha i od usta do usta, dakako, šaptom, doznali bi uz ime i otkuda je tko, i za nevolju koja ga je u četu dotjerala, svrstali ga u ubojice, preb­jege, lutalice, nasilnike i druge prijestupnike, ispitivali ga kakav je i podešavali prema njemu svoje držanje. A tko je zbog čega ovdje, otkrilo bi se i kad on to taji, po njegovu karakteru, navikama i nastranostima, ili po suludom kontekstu koji je stajao uz svaku riječ i svjedo­čio da prošlost ne zaboravlja ni kad je hoće zaboraviti. Kao Pavasović večeras.

Potaknut dolaskom novaka, sjetio se i sam svoga novačenja prije pola godine i počeo sipati ružne kletve i pričati prostačke priče o nekom krčmaru Mišku, koji je, imajući novca koliko poželi, kao pastuh opasao pola skradinskih žena, počinio zločin u vlastitoj porodici, pa i dalje živi na slobodi, a pred vlastima je »sve i sva«. Očito, Miško je kriv što on večeras, dva dana uoči Božića, grije ruke nad ovim mangalom. A što bi njegova krivnja mogla biti, ucjena, dug, krivokletstvo, osveta ili nešto još prljavije i gore, o tomu konjanik Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije šuti.

Da Pavasoviću ugodi, da mu se oduži za topao doček u ovoj pasjoj noći, Juriša Leovac, pjesnik iz Cvrljeva, učas o skradinskom gavanu sklepa ovu pjesmu:

Ej, Skradinu, malo misto!U tebi je jarac Miško.Ubi ženu iz pištoljeZarad kurve i šinjore.

15 Duše robova 225

— Zaslužio si da te počastim - reče Pavasović. - Ali, da držite jezik za zubima! Svaki po dva gutljaja. I da nakon toga usta promućkate smrekovačom. Katkad dođu noću, pa kažu, duni, i ako ti usta mirišu na rakiju, svlači gaće pa na šedrvan, i pedeseti guja ne gine. A moram, pjesma ti je prava. Kako ono... -1 dok je učio pjesmu naizust, ispod pašnjače izvadi drvenu čuturicu, otčepi je i pruži Juriši.

— Slušaj, Brajime — rekao je Pavasović svom drugu s puškom, tihu čovjeku - nemoj slučajno da sutra progo­voriš!

— Nije moguće da mu je jezik bez uzde - reče Ozi- džija, koga je rakija stresla i ogrijala i koji je bio osjetljiv na vjernost, zadanu njec i đrugarstvo.

— Ne, nije on takav. Ništa on ne govori ili ništa ne zna reći, a nije ni nijem ni glup. Oko konja i oružja može biti svima učitelj; izvršit će sve što mu kažeš i upravo onako kako si mu rekao, a da ispriča što je bilo, ili da štogod zatraži od tebe, ništa, ni glasa! Nešto mu jest kad uzmeš da ni riječi ne zna kazati, ali kad vidiš da sve razumije i sve pažljivo sluša, onda ti se čini da mu nije ništa. Je li tako, Brajime?

I Ibrahim kimnu glavom da jest.— Eto, vidjeli ste, razumije, a reći, ništa, samo dvije

riječi, ime i otkuda je. A iz Glamoča je, čini se prebjeg. A kad ga satnik pita, dok učimo naše starješine od alfijera do dužda, reci mi, Ibrahime, kako se zove naš princip, a on tresne, Glamoč: reci mi kako je ime našem providuru, a on opet, Glamoč; a kako se ja zovem, tvoj satnik, on opet, Glamoč. Valjamo se od smijeha, a on, evo, kao sada, smiješi se i šuti, tjera svoju ludost i brine svoju brigu. A nije ni njemu lako, ostaviti svoju vjeru i prijeći na tuđu. Tko zna što je njega iz Glamoča potje- ralo! Ovdje nas ima svakojakih, i svaki je svoj život ostavio tamo gdje je živio, a Brajim ga je strpao u Glamoč i donio sobom. Ne driješi on te glamočke vreće.

Vjetar, što se dotad čuo kako udara u masivna vrata, utihnuo je nešto prije Pavasovića i ustupio mjesto glasa­nju česme više ceste i šedrvanu u dvorištu, na kojemu

226

bičuju vojnike. Uzrok malaksanju vjetra vidjeli su u pahuljicama snijega što ih je otkrivalo svjetlo luči na vratima do dvorišta. Čim je snijeg počeo padati, vjetar je izgubio zvuk, iako mu je snaga ostala ista, jer ga je prigušila mekoća pahuljica. Ili se i zvuk smrznuo, pa sada kao kristal pada po dvorištu hana.

- Znate li vi gdje ste došli? - zapita Pavasović.- U Vranu smo poslani, pa će biti da je ovo Vrana —

reče Šentija.- Nema Vrane. Vrana je hrpa ruševina. Ovo je Ma-

škovića han u Vrani. A znate li tko je Jusuf Mašković?- Otkuda da znamo - reče Ozidžija.- Moj je djed bio s njim, evo, kao ja noćas s vama -

reče Pavasović i pogleda u predvorje hana kao da u njemu traži moćnog admirala. - Ali, braćo, to je priča za sebe.

14

Njih su sedmorica jedan za drugim ulazili u krčmu na uska vrata s visokim nadvratkom, niz pet kamenih ste­penica, pa je točnije reći da su silazili. Nahranili su konje, ručali, došli ovamo nešto popiti i u razgovoru provesti dvosatni podnevni odmor, pa će opet do večeri tamo gdje su i od jutros bili, na ledine ispred spilje iz koje istječe potok, jahati od izvora do opkopa Vrane, sabljama u galopu sjeći glave slamnatih lutaka, kopljima probadati snopove ražene slame, vaditi pištolje iz ku- burluka na unjkašu i gađati krpe razapete nad putom od grane do grane.

Njih nekoliko ovaj posao dobro znaju, rekao je jutros Grabovac satniku Močivuni. Priznaje i ponosi se njima, rekao je satnik, ali ako misli da će ga poslati u šparoge dok uče oni što još ne znaju, Grabovac se grdno vara. Vojsku čini pojedinac, ali je dobra vojska tek kad su svi njeni pripadnici kao pojedinci dobri i stoga se u stroju pametan namuči dok se lud nauči.

- Komodajte se - rekla je Luci ja, žena pukovnijskog kantinera Appolonija Comora, pokazujući na sva tri

15 227

stola postavljena u obliku potkove. - Za što ste? - upitala ih je prije nego što su sjeli i, ne čekajući odgo­vora, krenula prema bačvama.

- Litru crnoga i sedam čaša, a vodu ćemo donijeti sami — rekao je Pavasović.

Lucija je nalijevala vino na slavinu veće bačve, da gosti vide kako ne krsti piće, a Pavasović je sa šanka uzeo zemljan vrč i manjim lončićem punio ga vodom iz vedarca što je stajalo uz samu bačvu sa crnjakom.

- A, tako! — rekla je Lucija kad se s vinom i čašama pojavila iznad njihovih glava.

Većina ih je sjela licem okrenuta prozorčiću na ko­jemu su bile dvije okomite i dvije vodoravne željezneQinV<=» nmipctn ct^Vlci cumn cn Rraiim i Ovirl'Ttici c»1i i r>ni

sa strane prozorčića, da uz neznatan pokret glave mogu pogledati van, sjeli na klupu do zida.

- Ne trebaš se bojati, gospođo, da i tebe nećemo pogledati - rekao je Sentija.

- U to ne sumnjam. Kad su u pitanju žene, oči su vam gdje i žabama - rekla je Lucija.

- Muka nam je, pa ih gledamo. Ako ništa, na ovoj ćemo napariti oči - rekao je Bukiša.

- Parite, i drugi su ih parili, pa su se oparili - rekla je Lucija.

- Nismo mi te sreće - rekao je Šentija i napio se.- Nosi li taj opareni sretnik crvenu dolamu, obuva ili

konjičke čizme, paše li krivošiju, ukratko, jede li kruh u Maškovića hanu? - pitao je Grabovac.

- To se zna da se taj smotani ne valja u slami Maškovića konaka. Ta ne uzima golje koje kao vas jedu buhe, ta hoće mige-page - i kod te čudne riječi Lucija protra kažiprst o palac onako kao što ga tare prelja kad izvlači vunu i suče nit, i onako kao kad trgovac iz pune šake bakrenjaka između dva prsta propušta sitniš.

Potom je nestala u vratima iza tezge, a odatle se na kat uspela drvenim stubama. A kako je pod između krčme u prizemlju i kantinerova stana na katu bio od jablanovih greda i dasaka koje su, onako grube i debele, dobro nosile teret, ali se nisu dobro sljubile, uz to s

228

mnogo vrži iz kojih je ispala srčika, Lucija je kroz pukotine ili koju od rupa mogla lako nadzirati svoje goste. Posjetioci krčme, mahom konjanici, znali su da ih s visine motri kantinerkino oko, pa nisu ni pokušavali da se sami nečim posluže, osim ako je ne bi željeli naljutiti. Neki su, oni drskiji, za osvetu što su promatrani, hodali krčmom iskrenute glave. Ali, Lucija se odozdo nije moglo vidjeti jer se kretala stazom od lanenih krpa ili se, dok je kuhala i prala, zbog čega se i penjala gore, zadržavala tamo gdje su na podu bili mali sagovi, do­voljni da spriječe pogled pod njenu suknju.

Iz kantinerskog stana izlazilo se na terasu koja je natkrivala onaj prozorčić u prizemlju. S nje je pucao pogled uokolo, sve do vrata Maškovića hana, pa je Lucija, koja se na terasi našla čim se popela na kat, kroz dvije rupe, kao kroz naočale, mogla u isti mah gledati i goste i predio ispred kuće što su ga i oni ispod nje promatrali kroz prozorčić.

U vidokrugu ispred prozorčića pružalo se zemljište, za koje bi teško bilo reći što je sada a što je nekad bilo, vrt, dvorište ili temelji razorene kuće. U prošlim rato­vima, dugim i bezveznim, kad se do besvijesti prega- njalo tamo-amo, Vrana je paljena i zidana, zidana i paljena, a to što je sada kuća u njoj, koje drže dva kantinera, njihove sluge i nekoliko seljaka, samo su bijedni ostaci nekada lijepog grada za koji su putnici govorili: »Nije to Vrana, to je Solok«. Kad grad razore, teren poraste koji metar; pod žbukom i kamenjem ostaje nekadašnji raspored kuća i ulica, a na površini krša stvaraju se nove staze, novi vrtovi i dvorišta i zidaju se nove kuće. Tako je i s terenom što se vidi kroz prozorčić: porastao je do praga prozora, krčmu je učinio podrumom, na sebi je dao prostor malom povrtnjaku, a sve ostalo pelinu i kužnjaku. Da je pučanstvo grada brojnije, moglo bi se pomisliti da ovako bujni kužnjak i pelin uzgajaju, prvi, da mu suhi list puše astmatičari, drugi, da ga kao čaj piju sušičavci. Ovako, bez ljudi koji bi se liječili, ovoliki otrovni kužnjak i gorki pelin nisu ništa drugo nego opkop koji dijeli kantinera Appolonija

229

Comora, dobavljača hrane vojsci, i kantinera Marca Cicerona, nabavljača krme za konje.

Njima se činilo da žena, što je gledaju na terasi kuće Marca Cicerona, kad hoda, gazi kroz pelin i kužnjak, a kad sjedi, da lebdi nad tim otrovnim i gorkim biljem. Vidjeli su je samo do koljena a čuli onaj ostatak. Naime, njene su noge u drvenim nanulama obijesno i izazivački puzle i kloparale. To kopitanje nanulama budilo je u konjanicima, koji znaju što je obijesna bedevija, želju da ženu obuzdaju i ukrote, zna se već kako i čime, što im je Luci ja i prigovorila kad je vidjela koja su mjesta zauzeli. Ali, ako netko nije imao meraka na bujno tijelo žene u susjedstvu, ako mu je ona bila zbog nečega mrska, njeno kloparanje iz kuće na terasu, terasom uzduž i poprijeko, pa opet iz kuće i u kuću, bilo je izazivanje i prostaštvo. Takvi su govorili da bi bedeviju trebalo ukrotiti, ali nisu mislili da je krote onim čime bi i vojnici, nego šibama i teretom, čime obijesne kobile krote kočijaši.

— civjvji; — Auviiuta je- x^uv_ija ivavr je-, 11COUI u ncc-

susjedi Suzani Cicerone, sjela u pleteni naslonjač na svojoj terasi. Vojnici, koji su više osluškivali što se oko njih zbiva nego međusobno razgovarali, čuli su kako mačka skoči s nekog komada pokućstva, a kad su svrnuli pogled na tu stranu, vidjeli su bijeli mačji trbuh dok je mačka iznad rupa i pukotina polako išla gazdarici u krilo.

Suzana Cicerone, kakvu su je gledali vojnici dok je lebdjela iznad kužnjaka i pelina, bila je u laganoj haljini od žutog platna, s kratkim rukavima i dubokim izrezom, pretjerano laganoj za travanj i kad je najtopliji, i kad izlaziš samo na dvorište. Ispod takve haljine vidjelo se sve njeno žensko obilje. Bila je to mesnata cura bijele, maslaste puti u kojoj su se sjedinile bujnost i krhkost što je u sebi sadrže sve biljke i životinje koje brzo izrastu do neprirodnih razmjera. Kad se nasmije, lica okrenuta svojoj susjedi Luciji, kad joj se zakrijese krupne suzne oči, pa kad joj se uz kloparanje nanula počne bibati ono pod žutim platnom na prsima, a pramen je oko ušne

230

školjke zaigra na južnom vjetru s jezera, vlažnom i teškom, vojnicima, koji su se pretvorili u uho i oko pa sve šapuću, pa sve love da vide što vidjeli nisu, u glavi se muti jače i slađe nego od ono malo crnjaka iz bevande.

- Miči, zlato - rekla je Lucija mački u naručju - ti si žensko i moraš slušati kad ti se kaže da se lijepo pona­šaš! Miči, srce, ima svakakvih žena, a ti ne bi trebala biti jedna od njih samo zato što je na svijetu mnogo muška­raca. Neka muškarci oblijeću oko tvoga repa, neka crknu mijaučući, ti ne daj svoga ženstva olako, kao što ga neke žene daju, nego ga čuvaj kao cvijet u vazi. Miči, janje, ne valja biti umišljena i misliti da će sve lađe na jezeru stati, a svi muškarci podivljati kad ti zamijaučeš. Ima i drugih mačaka, Miči, i one znaju mijaukati. Miči, jabuko moja, ako ikad doživim od tebe da zavadiš mačka i mačku, koji su do tada u slozi živjeli, da bi mačka domamila na svoj rep, moje te oči ne vidjele. Miči, zlatni vezu moj...

- Je li ti to meni? - rekla je Suzana. Svaki put kad bi Lucija zovnula svoju mačku i okitila je nekim zvučnim imenom od milja, Suzana bi se trznula; svaki put se uspjela suzdržati, ovoga puta nije. To je značilo više nego izgubiti strpljenje, to je značilo prekršiti njegovu naredbu da ostane hladna na Lucijina podbadanja. Reda tu mora biti, rekao je. Žena je zakonita strana i, budući da joj se njeno oduzima, ima pravo da larma; a ljubavnica potkrada, živi kao nametnik na tuđem braku, uzima ono što je najbolje, i zato treba trpjeti uvrede. I još jedno, razlog više da se Suzani zabrane verbalni okršaji, ona je bila nerječita, lijene misli, gotovo tupa, pa kad bi štogod kazivala, izražavala bi se više boko­vima, nogama, smijehom i nanulama nego rečenicama, a takav se oblik izražavanja lako izruga i presiječe.

- Je li ti to meni? - ponovila je Suzana i opet ostala bez odgovora.

- Miči, zlatni vezu moj - nastavila je Lucija. Modula­cijom glasa, intonacijom, ritmom izgovaranja riječi, go­vorila je onoj tamo preko pelina i kužnjaka, koja je tvrda na riječi koliko je mekana u tijelu, da ne misli na

231

nju, koga ona zanima, nego na svoju dragu Miči, do čijeg joj je ugleda, pameti i udaje mnogo stalo. - Nemoj se stalno smijati i vrtjeti stražnjicom po terasi da te vidi mačak iz susjedstva. Ružno je to, muškarci će takve mačke rado povaliti, ali će za njih sutradan reći da su glupače. Bolje je, sunce moje, da se popneš na škrinju, legneš u janjeću kožicu i pređeš bijelu nit za crne dane.

- Čuješ li ti tamo, je li ti to meni?- Miči, cvijete moj neubrani, ne daj da te prije

vjenčanja miluje ijedan mačak. Bude li te milovao, požutjet ćeš kao duhanski list, duša će ti dočekati dane pune ozlojeđenosti, a kad umreš, na tebi će biti toliko grijeha da te u nebo neće moći odvući ni pedeset snažnih vragova, i misliš da ćeš vidjeti raj? Ne, Miči. Tvoja je šansa da se raja dokopaš jedino da Bog zaspi kad ti tamo dođeš, da sveti Petar izgubi ključe, pa da se nekako krišom uvučeš.

- Vidi - rekla je Suzana. - Pokaži ti svoje.Rasponila je samo dva dugmeta na prsima i iz žute su

haljine ispale bogate sise. Podigla ih je odozdo s obje ruke i izravnala bradavice izrazito crnih kolobara s bradom.

- Gledaj, Brajime, što vidio nisi - uspio je protisnuti Ozidžija. Ostali su šutjeli i gledali svaki za svoj groš.

Lucija je ušutjela. Zaškripalo je pruće u naslonjaču, a mačka je skočila na pod. Vojnici su opet ugledali njenu bijelu dlaku kako lijeno promiče iznad pukotina pravo na mjesto otkuda je i došla na gazdaričino koljeno.

- A tvoje? Smežurane. Kaže mi da ih ni kroz staklo ne bi poljubio.

Valjda iznenađena Suzaninom smjelošću, jer se do tada znala suzdržavati i na teže uvrede, valjda zaprepa­štena dokazima Suzanine nadmoći, za koje je znala da postoje, ali ih nije vidjela na suncu, Lucija se potpuno izgubila. Suzana, pak, videći da i nad riječima postoje riječi, i nad govorom govor, a željna osvete i pobjede, htjela je ići do kraja i dotući suparnicu, koja je od prvog udarca ošamućena a od drugog će pasti na pod. Ispustila

232

je sise, vratila ih pod žutu haljinu, zasponila dugmad i onda se sagnula, uhvatila rubove suknje i podigla ih.

- Brajime, crkni kad si ovo vidio - opet je samo Ozidžija uspio nešto kazati.

Kao i kosu, Suzana je imala stidne dlačice žute kao med. Samo, dok je kosa bila ravna i duga, dlačice su bile male i kovrčave, pri korijenu tamne a pri vrhovima svjetlije. Sunce, koje se nezvano umiješalo u ovaj ženski teatar, odigralo je vidnu ulogu, jer je, presijavajući se na vrhovima i svinutim dijelovima dlačica, intimni dio Su- zanina tijela, koji se mraka namrakavao, pretvorilo u zapaljeni grm.

- Pokaži! Pokaži! - navaljivala je Suzana na mačkinu savjetodavku, ali ona ne reče ni riječi.

Luci ja je bila niska, mršava, tamnoputna, okrugle glave, sastavljenih obrva, kose boje mišje dlake, u hodu brza i čvrsta, u razgovoru okretna, kao krčmarica nepo­grešiva, u svakom slučaju, dobra radnica i još bolja domaćica, ali, premda je imala sve što ima i Suzana, kao žensko nije nikoga privlačila, ni svog muža ni vojnike u Maškovića hanu. Ima takvih žena koje đrugarstvo, ra­dišnost, znanje i uspjeh u poslu upropaste, jer s njih zgule i posljednji namaz ženstva, osuše ih i pretvore u mumiju od koje muškarca bije strah i gasi u njemu svaki proplamsaj pohote. Što da jedna mumija, istočena sum­njama i prezrena od svog muža, pokaže djevojci koja lebdi nad morem kužnjaka i pelina? Što da joj pokaže osim svoje nemoći? I vojnici su čuli kako gore nešto pada po podu.

Suzana je ispustila rubove svoje suknje, a gorući grm je ostao plamtjeti samo u vojničkim očima. Bila je u nedoumici što se dogodilo njenoj suparnici kad je pala po podu čim je ušla u kuću.

- Ubijte, kurvu! - šaptala je Lucija kroz jednu od dvije rupe kroz koju je u drugoj prilici nadgledala goste.

- Ubij je ti, kad ti smeta - rekao je Ozidžija.- Platit ću - šaptala su usta, usne i zubi koji su

zapremili čitavu rupu.

233

- Jednom sam već bio u sličnim govnima - rekao je Pavasović.

- Ima li netko junak kad te kukavice neće? - šapu- tala su gnjevna usta.

- A koliko daješ? - upitao je Brajim, koji je, kao što se zna, rijetko upotrebljavao jezik, pa su svi protrnuli, kud baš on upita za cijenu, kao kad bi mutavac progovo­rio.

- Trideset zlatnih reala. Ne vrijedi više od roba za galiju.

Brajim se strašno uznemirio: gledao je usne koje obećavaju bogatstvo kako se grče u jelovoj rupi, gledao je vlasnicu gorućeg grma kako prozirna lebdi nad peli­nom i kužnjakom, gledao je svoje drugove i mislio svoju misao, mračnu, nedokučivu i divlju. Bio je iznenada bačen u njene virove, i samo zato što je bio nepriprem- ljen a svjedoci brojni, on na Lucijin poziv da se javi nije odgovarao.

15

Putem do hana, stazom koja je vodila kroz ruševine, Brajim je ispod zida neke stare kuće ugledao olistao rakitin grm i stao. Ostali su produžili ne osvrćući se ni na njega ni na njegov pronalazak, jer su i bez zastajanja znali i što je našao i što će uraditi. Pred njim je bio rakitin panj, koji je nekada rastao u vrtu i služio kuće- vlasnicima da s njega beru jednogodišnje pruće od kojega su pleli košare ili su njime, rascijepivši ga, vezali krajeve drvenih obruča na jelovim bačvama. Izvadio je nož, utonuo glavom u lišće i počeo brati mladice odre­đene debljine.

Brajimovu opsjednutost šibama vojska je gledala s prezirom. Zamisli, brati šibe kojima će časnici tući tebe i tvoje drugove! Pa, to može samo jedan takav kreten koji na svako pitanje odgovara Glamoč. Ali Brajim, valjda zbog ograničenja koja je u sebi nosio, nije shva­ćao zašto ga drugovi preziru kad će oni za kaznu biti

234

šibani, brao šibe on, netko drugi ili ih pukovnik naruči­vao od nekog seljaka. Neće šibanje u pukovniji prestati ako on prestane tragati za šibama.

I zato je bez srama, s kravljom tupošću na licu, kud god je prolazio, gledao oko sebe neće li po grmlju i živicama ugledati grm s dobrim šibama. A šibe, čija je debljina, dužina i kakvoća bila propisana kao i svemu u vojnoj opremi, nije bilo lako naći ako nisi oko posebno izoštrio. Prvo, šiba je morala biti duga dva lakta, pri dnu debela centimetar, pri vrhu pola. Drugo, na njoj nije smio biti ni jedan zglob, kvrga, izraslina. Ništa, samo ravna kora na kojoj se vide rupice iz kojih su rasle peteljke otpalog lišća, pa joj starost nije mogla biti duža od dvije godine. Treće, mogu biti od drijena, rakite, jasena i brijesta, a od graba i hrasta ne smiju biti ni kad bi mogle poslužiti. U vojsci, kažu, svako zašto ima svoje zato. Kvrgavost ne dolazi u obzir, jer bi kvrgave šibe ranjavale vojniku dlanove, stražnjicu i tabane, a i šiban vojnik mora sjediti u sedlu, držati uzde u rukama i noge turati u stremene. Dužina je važna jer od nje ovisi jačina udarca, a ne smije se dopustiti da ljut časnik nekom toljagom nasmrt isprebija vojnika pozivajući se na svoje pravo. Debljina je pak važna zato što postoji kazna koja se zove »polomiti na njemu šibe«. Kad debljina šibe ne bi bila standardizirana, časnik bi mogao tući vojnika nekom prutinom do besvijesti, a prut na njemu ne bi prelomio. I napokon, koliko god mislili da je ludo brati šibe kojima će šibati tebe i tvoje drugove, za branje šiba potreban je stručnjak, pa će se uvijek naći oni koji će se radi ovog ili onog posvetiti tom prezrenom ali unosnom poslu.

Na rakitinu panju Brajim je ubrao dva snopića, svaki po deset šiba, ostalo pruće nije udovoljavalo standardu. Povezane, u dvije ruke, pronio ih je od ulaznih vrata hana do šedrvana i ušao u odjeljak gdje stanuje pukov­nik. Kad se od šedrvana vraćao i prolazio pored konaka iza čijih su prozora stajale oči što preziru njegov posao, bakreni je novčić bacao visoko u zrak i hvatao ga u šake kad bi se iz visine vraćao, pokazujući tako zašto bere

235

šibe. Što se čudite, glupani! Tko nije, zarađujući bakreni novčić od dvije lire, brao šibe kojima su kupci mlatili njega i njegove? Zijevate, mrštite se, mislite da se Brajim dao kupiti za Judine srebrnjake? Zar je moguće da u ovom bakrenom limu vidite srebro?

16

Sutradan se pred ručak iz pravca Kakme u oblaku prašine, iza petoro natovarenih kola pšeničnog brašna, pojavio uzročnik jučerašnje svađe među ženama, kanti- ner Appolonio Comor. Kad je istovario vreće, smjestio ih u magazin, najeo se graha i suhih rebara, strusio u grlo politrenjak i nad morem pelina i kužnjaka ugledao vlasnicu gorućeg grma, upitao je suprugu kako stoje stvari s krčmom i sa susjedstvom. S krčmom da ne može bolje, a sa susjedstvom zaoštreno.

I ispričala je Appoloniju kako se jučer Suzana svuklad /A nr/%1 o « d y-v X« rt n rt d*^t rt r rt rv ■ r rt r trt . ! ' rt 1 r rt r t. rt t r t rtuu g,wia. i jpicAj vrlina bCUIIlUIiCts vujiiiKci, iv^»ji ou je-

gledali kroz prozorčić, objahala vratilo tkalačkog stana, što ga je prije deset dana iznijela na terasu, uzela prut i počela šibati vratilo kao da šiba konja. Pri tom su joj se sise klatile, kako se već mogu klatiti takve sise, i bila je pomamna kao vještica koja na metli žuri na sijelo s vragom, i pri svem tom cirkusu vikala je da je vojnici čuju:

- Jaši, Suzana! Danas na vratilu, sutra ćeš na batinu.Tek kad je Appolonio kroz pelin i kužnjak pošao do

Suzane, da je upita kakve to ona trke priređuje vojsci, vidjelo se kolik je i kakav je to čovjek. Bilje, koje ni u najboljoj zemlji, a pelinu i kužnjaku takva je zemlja ruševina, ne izraste drugim ljudima više od koljena, njemu je doseglo više pasa.

Za Appolonija se nije znalo čiji je, osim da je nahoče koga je za dva reala mjesečno do desete godine bila othranila neka Kata iz Savra, a potom ga zadarska općina dala na nauk kod vojnih kantinera. Ali se s velikom dozom vjerojatnosti moglo tvrditi da je Appo-

236

lonio kopile neke sluškinje iz Kotara i nekog vojnika iz južne Italije, čijim lažima i dražima sirotica iz Kotara nije odoljela jedne tople večeri. Od majke mu je, vjero­jatno, četvrtasta glava, tup pogled plavih očiju i debeo vrat, a od oca nisko tijelo nabijeno snagom, dlakavo i vazda gladno dviju stvari: društvenog poštovanja i goru­ćih grmova.

Kao kantiner za žito i druge namirnice obrtao je velik novac, imao mnogo dužnika, znanaca i ortaka ovisnih o sebi, pa se osjećao važniji od pukovnika. A za umiriva­nje strasti imao je, kao što se znalo, ženu koju je pretvorio u krčmaricu, i mladu Suzanu Cicerone, kćer svog kolege Marca, koji nije gledao prijekim okom što Appolonio, oženjen čovjek, liježe uz njegovu kćer, jer se nadao da će taj spretni čovjek usuglasiti svoje proh­tjeve, koji nisu mali, s društvenim normama, pa će oca svoje konkubine, da mu ne bi pravio neprilike i u poslu i kod Suzane, gledati bolje nego da mu je zakoniti tast.

Ona gola jahala na vratilu? Ni govora, rekla je Su- zana. Zar su njoj potrebne vradžbine da privuče Appo- lonija? Nego je ovako bilo. Lucija je čitavo jutro mela kuću, otpatke i prašinu skupljala je u škip. I kad je sve pomela, nosi i nosi smeće preko kužnjaka i pelina i baca ga na Suzaninu terasu. A sa smećem i sve buhe iz svoje kuće, pa sad Suzanu svrbi i ovdje i ondje, tamo i ovamo. Je li pravedno da Lucija prenosi buhe iz svoje kuće u tuđu? Nije. I onda je njoj Suzana skresala sve od oca do šukundjeda, od majke do prabake, i neka ide zna se kud, i neka sa sobom tamo nosi svoje buhe!

Lucija je tada pala po podu i nagovarala vojnike da ubiju Suzanu, da će im ona platiti.

Appolonio je kao ožežen skočio i, ne birajući put, preko polja pelina i kužnjaka otišao u svoju kuću.

- Jesi li opet podivljala? - reče on svojoj ženi. - Koga se sada spremaš da ubiješ?

- Ne ja - rekla je Lucija potpuno hladnokrvno. - Nego su vojnici, kad su vidjeli da se nas dvije prepiremo oko toga smeća i vratila, rekli meni, daj da je mi izmlatimo, koliko ćeš nam za to platiti? A ja sam njima

237

odgovorila, gledajte vi svoja posla, mi smo žene, pa se i pokaramo i pomirimo. A ja ni za kakvo blago ovoga svijeta ne bih dirala inoču svoga muža, jer, kad je moj muž sretan, meni je svejedno jesam li ga ja usrećila ili neka druga žena.

17

(Iz dnevne zapovijedi Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije.)

Matija Grabovac iz Trilja, Josip Ozidžija iz Turjaka, Lovro Šentija iz Brnaza, Mate Bukiša iz Cera, Juriša Leovac iz Cvrljeva, Ivan Pavasović iz Skradina i Brajim zvani Glamoč iz Glamoča, svi iz sastava Druge turme Prve satnije, kažnjavaju se svaki sa sto redi konjske prašine i sa dvadeset lira globe, koja će im se oduzeti od plaće za mjesec svibanj. Kazna im se izriče jer su u napitom stanju dvjema ženama iz kantinerskog sastava naše pukovnije davali ružne ponude. O tomu su istragu vodili zapovjednik pukovnije Carlo Dolci i satnik Prve satnije Luka Močivuna i došli do pouzdanih dokaza da su dotični krivi, jer se ponude takve vrste ne daju nikomu, a pogotovo ne ženama, koje su lakoumne pa bi ponudu mogle i zloupotrijebiti.

Kao vojnicima, među kojima ima i uzornih, koji se dosad nisu ogriješili o vojničku disciplinu, daje im se pravo da novčanu kaznu zamijene šibanjem: umjesto dvadeset lira, dva polomljena pruta preko stražnjice. O izboru kazne imenovani će se izjasniti pred postrojenom pukovnijom kad se objelodani ova zapovijed.

Carlo Dolci, pukovnik

Maškovića han građen je na kosini, čija je visinska razlika od kraja do kraja hana četiri metra, ispod tvr­đave i varoši, da bi kroz oluke od jelovine u njegova korita, vodoskok i kupaonu dotjecala voda što je izvi­rala u Pećini, ali su majstori kosinu u unutrašnjosti međašnjih zidova nasuli, pa sve što stoji na dvorištu

238

hana, kao sada pukovnija u stavu voljno, stoji na ravnu i popločenu zemljištu. Jednu trećinu prostora što su ga omeđili obrambeni zidovi, onu do obale jezera, od ostalog dijela hana dijeli pregradni zid na čijoj su sredini vrata, pred vratima šedrvan, a nad šedrvanom paviljon pod piramidalnim krovom, sav, osim crijepa, od bijelog tesanog kamena, sa troja vrata u obliku islamske luko­vice. Na šedrvanu je lula veličine grčkog diska iz koje voda ne prska visoko, svega jedan pedalj, a onda se obara u okruglo korito od crna kamena.

Prevodilac za hrvatski jezik, neki raspop koji je malo- kad bio trijezan, pukovnik Dolci i pet vojnika iz preko­morskih zemalja, vjerojatno Grka, koji su činili njegovu tjelesnu stražu, kao i uvijek kad se obavljaju smotre i izdaju zapovijedi, stajali su pred šedrvanom, ispod luka okrenuta satnijama, pa je prostor oko kamenica naliko­vao na pozornicu, a paviljon nad njima na svečani baldahin, što zapovjedništvu i pripada.

- Tko od kažnjenih mijenja lire za šibe? - pitao je pijani raspop.

- Ja moju ne prodajem ni za kakve pare - rekao je Ozidžija, a pukovnija je prasnula u smijeh. Prevodilac je preveo što ovaj reče, a pukovnik, uplašen da se kazna ne pretvori u sprdnju, izbaci: »Pukovnija, mirno«, pa kad dva satnika prihvatiše to kao »Satnija, mirno«, nastade tajac, te se otada čulo kako konji u konjušnici tuku kopitama o pod i valove.

Brajim je iz prvog reda iskoračio dva koraka i, kako je bio malorječiv, satniku je rekao samo: - Šibe. - Močivuna mu je pokazao na šedrvan, i on je krenuo tamo paradnim korakom, a strojem dviju satnija pronio se žamor čuđenja.

Dolci je jednom Grku iz tjelesne straže zapovjedio da trkne po šibe, pozvao je pukovnijskog ranamika Fešta Mattea da stručno obavi šibanje, a kad mu je Grk donio snopić rakitinih šiba što ih je Brajim ubrao prije tri dana, dvije je izvukao iz snopića nasumce, kako propis propisuje, i uručio ih Fešti, a sam se povukao do desnog

239

stupa luka, da vojnicima u stroju ne priječi pogled na kažnjavanje.

Grci su pred šedrvan postavili klupicu, i Brajim je, otpasavši remen na hlačama, trbuhom dodirnuo njeno sjedište, koljenima pločnik, a glava mu je došla nad vodu u koritu šedrvana, da pije ako mu se žeđa, i da ga hlade ako se od udaraca onesvijesti. Fešta je stručno razgolio dio tijela na kojemu će lomiti mladice. Donji dijelovi debelog mesa, na kojima se u sedlu sjedi, ne smiju se udarati. Ne smije se ni po kičmi. Zato je ogolio dio ispod trtice koji je dovoljno mesnat da primi udarce, i dovoljno tvrd da polomi šibe. A da udarci ne bi zalutali i povrijedili što se ne smije povrijediti, Grci su donijeli dvije hasure, prebacili ih preko Brajima i zaštitili gornju i donju zabranjenu zonu. Između hasura bijelio se ko­mad Brajimova tijela koji se trampi za dvadeset lira. Bog mu je svjedok da taj gubitak nije zaslužio!

Imao je sreću Brajim: prva je šiba pukla pri sedmom udarcu, a druga se prelomila već pri prvom. Osim sreće za malen broj udaraca, zaslužen je i ranarnik Fešta. Njegova su načela: ne tuci lagano štedeći šibu za mnoge udarce, to je mrcvarenje, nego tuci iz sve snage i nastoj šibu polomiti pri prvih pet udaraca, možda već pri prvom, a prijeđeš li deset, nisi čovjek već strvoder. Ova njegova načela stoje pukovniju nešto krvi i gnojnih rana, ali što da mu čovjek kaže, niti on vojnike nuka da griješe niti je on izmislio kazne. Brajim je dobio mo­drice i podljev krvi, ali mu Fešta nije rascijepio kožu, a i to je nešto. Naučio je da gubi na veliko, a dobiva na sitno.

- Brajime - rekao je Grabovac kad je pukovnik dao voljno, a vojnici druge turme došli do šedrvana - kad te drugi put novčano kazne, ja ću ti platiti gubitak.

- Glamoč - reče Brajim i odmahnu rukom.- Što ti znaš - rekao je Luka Močivuna, koji je

naišao kad je Grabovac Brajimu prigovorio zbog škrto­sti. - Što znaš koje on račune računa i što se krije iza njegova Glamoča! Jednom će nam sigurno i to reći... Ali, sunce vam žarko, svi ste vi krivi za ove šibe! Sa

240

ženama se petljate! Ja ću vama pokazati što su žene. U nedjelju ćete sa mnom u Zadar.

Tako! Dok pukovnikovu kaznu od sto redi konjske prašine još nisu ni izvršili, od svog satnika su dobili nagradno putovanje u glavni grad pokrajine, gdje će, vidi čuda, upoznati žene. I još neki kažu da je sumorno biti konjanik u hrvatskim pukovnijama!

18

Kaznu »sto redi konjske prašine« Grabovac i njegovo društvo počeli su odsluživati istog otpodneva. Oboru­žani češagijom u lijevoj ruci i četkom u desnoj, prilazili su konjima koji su u dva reda bili vezani za jasle, a jedan od drugog ograđeni prečkom što se njihala obješena na dva lanca. Četkom su prelazili preko konjskih sapi, preko prsa i nogu, plećaka i vrata, i napokon se podvla­čili pod konje da im očetkaju trbuhe i stidne dijelove, među zadnjim nogama. Četka je išla ukrug, uz dlaku i niz nju, na istom komadu kože, da pokupi što više prašine. Nakon desetak takvih kruženja prešli bi četkom preko zubala češagije, da skinu prašinu koja se uhvatila za čekinje na četki i da je sačuvaju u žlijebu što se pruža ispod zubaca. Trebali su paziti, dok četkaju i dok se veru, da im češagija u lijevoj ruci stoji vodoravno i tako na sebi sačuva dragocjeni prah. A kad im se učini da su nakupili dovoljno, napuštaju konje i izlaze na stazu koja konjušnicu dijeli nadvoje.

Objesili bi četku o klin, a uzeli drveni batić, klekli na stazu, nadnijeli češagiju nad dasku po kojoj slažu re­dove prašine i odozgo je batom udarili nekoliko puta. Ako je u češagiji bilo dosta prašine, duguljasta hrpica bit će visoka dva centimetra, standardno, a ako je prašine bilo malo, hrpica će biti manja od propisanog i nad njim će trebati još jednom istresati češagiju, jer mjerilac, dežurni alfijer u konjušnici, ne priznaje redove kad ne ispune zijev rašlje kojom se mjeri podnožje, visina i strane hrpice.

16 Duše robova 241

Četkali su i četkali, ruka u ramenu da im otpadne, četkali su i snažno i vješto, ali ni takvim radom prije deset dana kaznu neće odslužiti. A za prevaru nema načina. Zamjena konjske prašine bilo čime odmah se prepozna. Konjska je prašina u Vrani žućkasta kao vranska zemlja, pod prstima je sipka kao najfinije brašno, lijepi se jer je vlažna od soli, ali nikad toliko da se ne bi rasula kad u nju čarneš. U njoj nema kamenčića koji bride pod jagodicama, ona miriše na konjski znoj, a kad je na dlanu gledaš pri sunčevoj svjetlosti i još na povećalo, kako to pukovnik čini, u njoj je na tisuće sitnih dlaka, od stelje na sedlu, od potpregala, kolana i prsnika, dlaka svih boja kojima je bojena konjska oprema. U konjskoj prašini vidiš crvenu konjičku do- lamu, u njoj je lanena sotana boje cimeta, hlače od bijele raše i haša od vune i kostreti. Dakle, nema načina da se konjska prašina zamijeni ikojom drugom. Da ga ima, ne bi ni postojala kazna »sto redi konjske prašine«.

Peti dan četkanja, dok su sva četvorica od kuhinje preko dvorišta išla prema štali na daljnje izdržavanje kazne, Brajim ih je pokretima nagovorio da svrate u konak, nešto će im pokazati. Popeli su se za njim u potkrovlje i Brajim je ispod svoga jastuka izvukao kesu od bijela platna do polovice ispunjenu konjskom praši­nom.

- Svaki po pet lira i nosite je - rekao je.- Otkuda ti? — pitao je Grabovac.- Glamoč — rekao je Brajim.- Je li to prašina što smo je za ovo pet dana iščetkali?

Tko ti je dade? Dežurni? — navalio je Ozidžija.- Pustite čovjeka, ne trguje samo on prašinom -

rekao je Šentija.- Sto da s tobom činim, Brajime? Kupit ćemo ti

prašinu - rekao je Grabovac - ali nam reci zašto sve to radiš?

- Glamoč - rekao je Brajim.Jebo te Glamoč! Daj ovamo tu prašinu — rekao je

Ozidžija.

242

Brajim je ispružio dlan i, kad su mu sva četvorica na nj bacili novčić od pet lira, pruži Grabovcu kesu sa prašinom, ali je Matija ne htjede primiti.

- Tek ako pristaneš da se počupamo. Ako ne prista- neš, neka vrag nosi tebe, tu prašinu i te lire.

Brajim, koji je za cijelo vrijeme trgovine s prašinom stajao glupo nasmiješen, ne dopuštajući da ga isprovoci­raju, na Grabovčevu ucjenu da pristane na »čupanje« pa da će mu tek onda uzeti prašinu iz ruku i u trgovini se izjednačiti s njim, lopovom i nedrugom, najednom se uozbiljio, a lice mu postade tužno i zamišljeno. To ne potraj a duže nego što bi udario dva puta dlanom o dlan, i Brajim opet navuče na se masku idiota koji ne zna što je lijepo a što ružno, što valja a što ne valja, i komu je svejedno što o njemu drugi misle.

- Aha - reče i potvrdi da pristaje kimanjem glave.- Sad odmah u konjušnici - reče Matija.- Smiri se - reče Šentija - vidiš da je glup ko tava.- Što glup! - bjesnio je Grabovac. - Prije nekoliko se

dana ponudio da za novac umlati Suzanu. Ne pričajte mi da nije! Sutra, kad odemo u borbu, izdat će nas za pet lira, za istu cijenu za koju nam sada prodaje prašinu.

Svaki od njih šestorice prostro je po podu konaka crvenu maramu, koju u miru vežu oko vrata a u borbi oko glave ispod kalpaka, da im znoj sa čela ne zalije oči. Matija je uzeo lončić kojim će dijeliti prašinu. Kad je vidio Brajima da stoji po strani, pozvao ga je da i on svoju maramu raširi, ali Brajim ne htjede, okrenu se prozoru i ostade tako zagledan u livade podno hana, sve dok oni nisu obavili diobu, nabili marame u džepove i pošli u konjušnicu.

Ozidžija je ostao na vratima do kapije hana. Pavaso- vić je stao na drugom kraju staze koja dijeli konjušnicu nadvoje da promatra prilaz od šedrvana. Bukiša, Leovac i Šentija imali su suditi, a Grabovac i Brajim stali su u sredinu, među suce. Na Šentijin znak da ide čelo čelu a glava glavi, borci su se sagnuli, a na znak da zabace s glave kalpak i jedan drugoga uhvate objeručke za per- čin, učiniše kako im je zapovjeđeno.

16* 243

- Sad - tresnuo je Šentija, i borci se sudariše glavom o glavu, čelom o čelo, kao ovnovi, potežući jedan dru­gomu perčin. Trebali su se potezati dok jednomu ne dojadi i ne kaže dosta, a drugi, kao pobjednik, ne pristane, kad će suci proglasiti pobjednika i raznijeti glas tko je koga »počupao«. Ali, ovdje borba nije dugo trajala. Borci se rastaviše i ispraviše.

- Što ti ne potežeš? - pitao je Matija.- Glamoč — odgovorio je Brajim, blaženo glupav.- Ovoga ne možeš ni počupati. Kako da ga tučeš?- Što da ga tučemo? - reče Šentija.- Izdat će nas - vikne Grabovac, uze četku i priđe

konju.Toga popođneva i sutradan, kad će načeikati sto redi,

dok su vadili prašinu iz marame i kroz prste je posipali po četki, a četku strugali po češagiji, neprekidno su mislili je li moguće da će ih taj pohlepni čovjek, koji u općoj tuposti pokazuje čudne proplamsaje pameti, u teškom trenutku ostaviti na cjedilu, ili još gore, izdati. Mislili su na to i nekoliko narednih dana nakon izdržane kazne, ali kad ih je tek treće nedjelje poslije obećanja Moči vuna doista poveo u Zadar, kad su pred njih iskrsli novi ljudi kao nove nepoznanice, na Brajima su pomalo zaboravili.

19

Obećanje da će ih voditi ženama Močivuna je održao, ali sa sobom nije poveo sve koji su se odlasku nadali. Pavasoviću posjet Zadru ničemu ne bi služio, on dobro zna što su žene, zbog toga znanja i jaše državnog konja. Brajim ne dolazi u obzir, jer taj nikomu ništa ne plaća i ne kupuje nego prodaje usluge, a kod žena treba i odraditi i obavljeno platiti. Mati Bukiši je rekao da je još stidan, pa će ga voditi kad odraste i oslobodi se, a Leovcu da lijepo pjeva o ljubavi, pa neka i dalje tako pjeva. Kad bi ga u Zadar odveo i on tamo vidio hrpu kupaca, nikad više ne bi zapjevao »Džaba, mala, golo-

244

noga hodaš kada nemaš komu da se prodaš«. I tako su s njim pošli Grabovac, Šentija i Ozidžija.

U Zadar su došli kad je na Svetoj Anastaziji zvonilo podne, a na gradska vrata istrčalo dijete plačući, prešlo preko pokretnog mosta i potrčalo moru u kanalu. Gra­bovac se nagnu s konja, uhvati dijete za košulju i ne dade mu da se strmoglavi. Uto dotrča razjarena žena, uze dijete iz Grabovčeva sedla i nastavi ga tući tamo gdje ga je tukla prije nego što se otelo, a oni jašući prođu kroz gradska vrata i iza pedesetak metara skrenu ulijevo i uđu na kapiju, sličnu onoj na Maškovića hanu, u dvorište Velike kasarne. Tu su im rekli gdje će vezati konje, pa ih dežurni odvede na drugi kat južnog krila goleme kuće i uvede u jednu sobu, dade im ključ i ode, uz obećanje da će posteljinu dobiti kad dođe magaziner, ako dođe, a ako ne dođe, jer svakog otpodneva ne dolazi, neka se ispruže po daskama koje su poslagane uza zid, jednu bi noć izdržali i na čavlima. Oni su se složili da mogu jednu noć noćiti na tvrdu ležaju, prepo­ručili se za pokrivače i ostali sami s pitanjem koje sebi postavljaju svi avanturisti kad dođu u grad svojih težnji - što sad, i kamo sad?

Nema da misle, tu je Močivuna. On vodi, on uči i on plaća, sve osim žena. E, to ćete, majčini sinovi, od svoje plaće otcijepiti. Osim svoga, ničije kurvanje Močivuna ne plaća. I svoga mu je dosta.

Bilo je vrijeme ručka i u Bablju ih, kad su sišli na Trg svetog Ivana, na koji gleda prozor njihove sobe, i zašli u Kovačku ulicu, dočeka miješani miris pečene ovčetine i kuhanih daganja. U Kovačkoj je ulici na dvije kovačnice dolazila po jedna krčma, pa se nije mogla zvati drukčije nego što se zove. Kupili su pet litara vina, posudili pletenku koju krmčar dade na Močivunin brk, janjetinu su odsjekli od zadnjeg dijela, vruću, i platili odoka, što košta da košta! Kad je vidio da troši više nego što treba, i da plaća lake ruke, krčmar je Močivuni rekao, jest, satniče, da tvojih petnaest reala prema vojnička četiri znači bogatstvo, pa možeš trošiti kako hoćeš, ali i na

245

budućnost, kad budeš živio od ušteđevine, morao bi misliti.

- Ja sam vojnik - rekao je Močivuna.- Što ako si vojnik - reče krčmar.- Vojnik nema budućnosti — reče Močivuna.Nasred sobe su improvizirali nekakav stol, sjedili su

na pričnama, meso jeli rukama, čaša ni prikladna lonca nije bilo, pa su pili iz pletenke. Janjetina je bila slana i prepečena, tražila je da je češće zalijevaju. Močivuna, koji je častio, poticao je zalijevanje, i pletenka se nije smirivala na stolu. Njen je grlić, kao pčelin žalac na cvijet, svaki čas turao svoje stakleno rilce u vojnička usta.

S početka je Močivuna iskazivao srdačnost nutka- njem, jedi, ne žali, prihvati se ovoga, drži ono, a kad su sve pojeli, uz piće koje je potrajalo duže od jela, otpo­čeo je govor komu si znao što znači, ali nisi znao na što i na koga se odnosi. Kao, sve bi njih trebalo ovako, pokazujući rukama kako pralja zavrćanjem cijede ko-

~—.„4.— .—mciu^ piciLitct. z_,jlichw at/, to ao otmoai na ^aviuanjt- via-

tova, ali čijih, Močivuna se nije izjašnjavao. Čini se da vino nije bilo dovoljno moćno da razvrne sva vrata i brave u podrumima njegova duha. Ili bi govorio: »Što vi znate o meni, ništa, ama baš ništa ne znate, ni tko sam ni otkuda sam, što sam mogao postići, a što nisam posti­gao.« Koliko god da je govorio, ništa nije kazao jer je pitanje slijedilo pitanje, tajna tajnu, a nepoznanica ne­poznanicu. U tom hodu u obrnutom pravcu od svojih namjera, kad se htio predstaviti svojim vojnicima, a postao im još neshvatljiviji, kad im se htio približiti, a sve se više udaljavao od njih, i kad je uspio samo u jednomu, da bude voljen jer ljubav i ne počiva na razumu, uspio je izgovoriti samo jednu suvislu rečenicu. Neka im bude, rekao je, doživjet će i oni svoju ponoć: od koristi čovjeku dolaze sve štete.

Eto to - da od koristi štete dolaze - dalo se zapamtiti.Od onih kojima bi trebalo vrat zavrnuti prešao je na

svoja tri vojnika, u kojima na tom stupnju pijanstva jamačno nije gledao samo Šentiju, Ozidžiju i Grabovca,

246

i počeo im dokazivati da ih voli, opetovanim izjavama i tvrdnjama da čovjek može prodati kuću i zemlju, i drage predmete, ali prijatelja, jok, jer bi prodao sebe sama, a sebe se prodavati ne smije. Da i tvorno pokaže ljubav, ustao je, pošao od jednog do drugoga, hvatao ih za ramena, drmao njima, ljubio ih u čelo, i kad ih je tako nekoliko puta obredao, sjeo je na jelove daske i propla- kao, u početku sitno, kao da se smije, a onda sve dublje i sve glasnije. Pružio se po daskama i ridao, jaukao kao narikača, tresao se i udarao, a onda ponovo jecao sitno i uporno, s potokom suza u očima.

I trajalo je to plakanje neizmjerno dugo, kao da ga tko tuče i davi, i bilo je straha u njih trojice koliko hoćeš, i čekali su kad će to prestati. Što vino učini od tog dobrog čovjeka! Koje su to nevolje iz njega provalile? Zar da je od koristi imao samo štetu i da je čovjek bez budućnosti!

Močivunin plač je najednom prestao i pretvorio se u duboko i glasno disanje, po čemu su zaključili da je zaspao.

Dan se pretapao u večer. Sunce je nestalo u moru iza Ugljana, a isparenja nad vodenim obzorjem pocrvenjela su kao obojena krzna i odbljesak svoje crveni prosula preko ugljanskih brda na mirnu vodu u kanalu, pa je crvenilom planula i zemlja i nebo stvarajući poznatu zadarsku večer kad ni otoci, ni lađe, ni kuće, ni ljudi ne izgube svoje obrise ni svoje lice, ali se svi preliju svojom dozom rumeni i ne razlikuju se samo po obličju već i prema količini primljenog i zadržanog rumenila od po­tonulog sunca. Kroz stakla njihova prozora u sobe se ulilo toliko ruja da su se i jelove daske pozlatile, a njihova se tuga razvedrila.

Ispod samog prozora, usporedo sa zidom Velike ka­sarne, išao je put od kamenih vrata na koja su ušli u grad prema bastionu što je branio ulaz brodovlju u Fošu. Ispred njega je na plićaku bilo kamenja na kojemu je obilno rasla runjava dagnja zvana baba. Žene iz kuća u blizini bastiona lomile su te jestive školjke, nosile ih na tržnicu i prehranjivale njima obitelj kad se nije imalo što

247

drugo skuhati. A kako je baš u toj četvrti bilo više dana kad se nema nego kad se ima, iz tih je kuća i ljeti i zimi zaudaralo na more i školjke, a četvrt je po babi nazvana Bablje, što je bilo isto kao puka sirotinja i sve zlo i sve bijede koje prate siromaštvo.

Na Trgu svetog Ivana, sučelice njihovu prozoru, nani- zalo se nekoliko krčama, četiri, ako ih sve vide. Na njima, po običaju, nema natpisa, samo znaci, iza do- vratka udjenuta maslinova grana, pletenka ili vrč koji vise o nadvratku i posjetilac ih može glavom dotaknuti. Kad rijetki gosti dolaze, šuljaju se u strahu da će ispred njih pobjeći bačve, a kad napuštaju pivnicu, otežali za litru-dvije, nestaju tiho, da im za popijeno ne bi tkogod prigovorio.

Kad se večernja rumen, čudnovato brzo, zgusla u mrak, a u Bablju planuli prozori, krmeljivi kao oči pospanaca, u krčmama su se upalile svijeće, one sa stijenjom i uljem maslinovim u zemljanoj posudici. Po jednu takvu uljanicu dvojica krčmara izniješe na vrata inKlOciČo r> icti lrlin nr/liiS oti i rvi i »MoJli e-»o uu mili j u 1x11 i z,uuvi viom, nct jv^viilk/j

krčmi tikva, na drugoj pletenka. Čim se obješene svijeće smiriše a svjetlost na trgu ustali, u njenim se poljima pojaviše tri žene, koje nisu došle i otišle, već su nepre­stance ulazile i izlazile, prolazile i opet se vraćale, pa se može slobodno reći da se nisu micale ispred »Tikve« i »Pletenke«.

Na trećem katu kuće pred kojotu su žene šetkale otkri se prostrana soba, puna svjetla, sa širokom posteljom na kojoj je bio zelen pokrivač i sa dva velika prozora kroz koje se unutrašnjost pri takvom osvjetljenju dobro vi­djela. U nju je utrčalo dvoje djece. Provlačili su se ispod postelje, penjali se na nju i prevrtali preko glave, ili su mimo sjedili na sagu igrajući se neke igre kockicama.

One tri žene na svojim kruženjima niti su koračale istim pravcem niti su se pri susretima zadržavale jedna s drugom. Koliko se s prozora kasarne moglo vidjeti, jedna je bila krupna i u prsima i ispod stmka, imala je bujnu žutu kosu sa tri mašne. Druga je bila vitka u pasu i toliko jakih bokova da su bili u nerazmjeru s gornjim

248

dijelom tijela. Treća bijaše sitna, pokretljiva i nezrela, ali hroma. Krupna se držala vrata krčme, a kad bi i otišla do Kovačke ulice, nakratko se tamo zadržavala. Ona loše građena, odlazila<je dolje, prema moru i bastionu, i zadržavala se nešto duže, ali se redovito vraćala i onda kad se vraćala sama. Hroma je kratko vrijeme izdržala pred svojom sjenom pri svjetlosti svjetiljaka, prešla je hramljući Trg svetog Ivana i krenula na sjever, prema Koloni u središtu grada.

Hroma je prva dovela muškarca. Išao je nekoliko koraka iza nje. Prošli su pored one krupne kao pored kamenog križa i ušli u kuću na neosvijetljena vrata pokraj ulaza u »Tikvu«. Na stubištu je netko nešto viknuo, netko je strčao i ustrčao. Djeca na te pozive i odzive, na škripu vrata i stepenica pokupiše svoje igračke sa zelenog pokrivača na postelji i nestadoše na vrata koje prozori nisu otkrivali. Kako djeca istrčaše, voštanice prigušiše sjaj, kao da ih je netko pokrio aba- žurima, i osvjetljenje u sobi poprimi boju ustajala mesa, pokućstvo izgubi obrise, i više se nije vidjelo gdje je ormar, gdje stol, gdje postelja, niti se razaznavalo tko je muško, tko žensko, kad je hroma sa svojim muškarcem ušla u sobu i počela se svlačiti.

Osvjetljenje je nalikovalo na gnjilo meso i vodu potoka poslije kiše, a ono miješanje udova na šaku drvaca bačenih u zamućen vir. Vrte se i prevrću, tonu i isplutavaju. Ali, ni plutanje ni vrtnja nisu dugo potrajali. Kao da je dotok vode presahnuo, noge i ruke mirovale su na pokrivaču kao drvca na suhom dnu. Netko je skinuo sa svijeća sjenilo, pa drvca od ruku i nogu, kao da ih pometoše, siđoše s postelje i potražiše svoja stara mjesta u nogavicama, rukavima, ovratnicima, haljinama i dolamama. Čim se dovedoše u red kakav pristoji svjetlu, iziđoše iz sobe, obrnutim redom, sada muškarac prvi, mnogo prije nego što će izići hroma, jer im ni putovi neće biti isti. Ona će ponovo prema Koloni, on kroz Kovačku ulicu, u neku krčmu. Kako oni odoše, još dok su se razdvajali na Trgu svetog Ivana, ono se dvoje djece ponovo vrati na svoje igralište. Gledali su ugažen

249

svoj zeleni pokrivač. Bez skanjivanja, već odavno ui­grani, jedno s jedne, drugo s druge strane, uhvatiše ga za krajeve i zategnuše. Tako, kao po dogovoru, u jedan hip skočiše na obnovljeno zelenilo svoga igrališta.

Ni u poslu pred »Tikvom« i »Pletenkom« nema pravde. Hroma je dovela još dva muškarca dok je ona loše građena iz Kovačke ulice izvukla jednog. Krupna je ostala bez ponude. Taj se omjer ponavljao u zakonitim razmacima, hroma tri, loše građena jednog, a krupna nijednog.

Negdje oko desete ure, za Bablje u kasne sate, i njoj se približio jedan u čizmama, jamačno vojnik. Stao je pred nju i, ne govoreći ništa, mjerkao joj visinu i širinu. Taman da će joj pristupiti kad se gore u sobi upališe jarka svjetla. Iziđe najprije muškarac, za njim hroma, a djeca utrčaše u sobu. Mušterija napusti krupnu i priđe hromoj. Nešto joj je predlagao, da ne ide do Kolone, da se odmah s njim vrati u sobu. Ona se branila, pokazivala mu krupnu, govorila mu nešto otresito i niječno. Muška­rac je ostao uporan, hroma i hroma, a kako ona nije htjela, on krenu prema Kovačkoj ulici. Kad je vidjela njegovu upornost, hroma zatraži dopuštenje od krupne. Ona joj kimanjem glave odobri. Hroma pozva natrag upornog muškarca i ode s njim uz drvene stube.

Krupna i dalje ostade bez mušterija. Kretala se sve polaganije, na sve kraćim stazama, sve je više stajala naslonjena na zid i lako je pogoditi što je mislila. Što i svi ljudi koji gube, pa su nezadovoljni postojećim sta­njem - da bi se situacija najednom morala promijeniti u njihovu korist. Beznadni ne oskudijevaju u jednome - u nadi.

Močivuna je tvrdo spavao, i tko od njega pomoć čeka, noćas je neće dočekati. A i što će im njegova pomoć! Trebalo je otvoriti vrata, sići niza stube, otići do Kolone i dovesti hromu, zaci u Kovačku ulicu i naći onu loše građenu, a krupna ionako svu večer stoji besposlena! Treba gurnuti ruku u džep, izvaditi deset lira, uručiti ženi i krenuti, rastjerati djecu, okupati se u mutnoj svjetlosti i doživjeti već jednom to čudo. Ali, nešto ih je

250

priječilo da učine i jednu od tih radnji, od kojih ni jedna nije tražila ni pameti, ni smjelosti, ni velikog troška. Nesposobni nisu, kukavice ponajmanje, škrci nipošto. Što onda? Nad njima je bio zajednički odgoj koji nisu htjeli ili nisu znali jedan pred drugim pogaziti, i zato su ga počeli ismijavati, nalazeći u toj igri i utočište i oprav­danje za svoju suzdržanost. Bili su djeca i nisu se lako odricali svoje nevinosti, premda im je bila dozlaboga teška. I što to ima uzvišeno u užitku i neuinjerenosti da im se ne bismo mogli narugati!

- Trubim iz svega glasa, jer želim da se spasite - vikao je Ozidžija glumeći pukovnijskog kapelana kad počinje prodiku, i Starostu iz knjiga za poduku mladeži koje su koncipirane tako da Mladić pita a Starosta odgovara. - Bježite od one koja ima zavodljiv pogled, a djela su joj zla.

- Ja bih pobjegao, dide - govorio je skrušeni Šentija u ulozi Mladića - ali ne znam kamo da bježim. Kud god od njih pobjegnem, tamo ih nađem dva puta više. Nego, ti mene, dide, nauči da ja s njima govorim, da se s njima družim, ali da se uzdržim od grijeha.

- A, to bi ti htio! Da pričaš! Mogu li slama i vatra zajedno? Ne mogu. Ne mogu ni užežen ti, užežena ona. Zato, sinko, bježi od svake i nemaj s njom ni tanke dlake!

- Kako da od njih bježim, dide, kad mi noge same za njima trče?

- I opanke svoje trebaš naučiti da je žena zla kuća, pa će te od žena odnositi, a ne ženama donositi. Opanke!

- Nauči nas, dide, što nas to ženama privlači?- U tom privlačenju djeluju dvije sile, jedna izlazi iz

muškog, druga iz ženskog. Sa ženske strane sila vuče konopom u kojemu je više žica: to je dobra hrana i užežena krv, to je želja da bude mažena i voljena, to je kićenje i potreba da bude zapažena, to je nuđenje, nametanje i očijukanje, to je raskalašenost. A s muške

251

strane uže kojim nas Sotona tegli u grijeh ispletena je samo od dvije žice: od požude i prigode.

— Što da radim, dide, kad tako jake sile mnome upravljaju?

- Bježi od prigode kroz vatru i vodu, kroz krš i šumu, i spasit ćeš se.

Onaj pas, sur, prljav, visok i mršav, što se doklatio iz Kovačke ulice i s početka njuškao po neosvijetljenom dijelu Ivanova trga, a potom se, ne prestajući kružiti, sve smjelije približavao krupnoj ženi, pojeo je njihovu lju­bavnu prigodu pa više nisu bili ni u kakvom iskušenju.

Premda joj se približavao, sam joj ne priđe dok ga nije pozvala. Sjeu joj je uz noge, digao glavu, gledao je u oči. Pošla je ona i pošao je on. Do vrata »Tikve«. On je ostao vani, ona je ušla unutra i donijela komad kruha. Vabila ga je dok nije došla na mjesto gdje se već sat vremena ustalila čekajući mušteriju. Pružila mu je kruh i on joj je jeo iz ruke.

Kad je pas pojeo, počeo se umiljavati oko suknje svoje prijateljice. Njoj je ta zahvalnost neko vrijeme godila. Ali, sjetivši se da i inače nije više privlačna, o čemu govori praznina ove večeri, a s tim šugavcem uza se bit će još manje, počela ga je tjerati od sebe, riječima i nogom. Pas je nije slušao, kuda ona, tuda i on, a kad ga nogom ćušne, on se još više uz nju pripije, jer je ćuškanje lako, kao u igri. Postajala je nemirna: kako će se otresti toga psa, udariti ga nema srca, a on bez udaraca neće otići. Kako da ga tuče kad ga razumije: kao što je ona večeras čekala na trgu, i on je po ulicama dugo tražio, a kad je konačno našao, kako da to ostavi! On je pas i ne može znati da se prijateljstvo, samilost i dobročinstva i rijetko javljaju i kratko traju.

Naišla je hroma s još jednim muškarcem, tko zna kojim po redu, pa pita krupnu što paščinu drži uza se, tko će joj prići suknji dok taj gad oko nje smrdi! Krupna ga pred njom želi otjerati, gurka ga, govori mu neka ide, a pas postaje još umiljatiji. Onda hroma reče svom mušteriji da pričeka. Ona ode za vrata i izvadi mandalo,

252

priđe psu i opali ga drvetom po nazubljenoj kičmi. Pas ciknu, zatetura zadnjim nogama, ponovo se osovi i, šepesajući više nego hroma, odjauka Kovačkom ulicom.

- Slušajte, dico moja! - reče Ozidžija opet u ulozi propovjednika. — Ispričat ću vam strašnu priliku koja govori o kazni što će snaći takve žene.

- Slušamo te, dide - kaže Šentija.- Jedna pokvarenica živjela u Bablju, a prodavala se

između »Tikve« i »Pletenke«. Onda se razboli, leže na samrtnu postelju i umrije u groznim mukama. Dok je ona bila na odru pod bijelim pokrovom, pred njenom kućom pokolju se dva psa, jedan bijeli, drugi crni, kojih u Bablju ima više nego nezakonite djece. Kad njihovu ciku čuše ostali psi, dotrčaše sa svih strana i učas ih pred pokvareničinom kućom bijaše čitav čopor, režali, lajali, klali se. I svi nagrnuše na pokojnicu. Kidali su s nje pokrivače i odjeću, iskidali platno na komadiće, a nju ostavili golu golcatu. Ljudi su ih jedva otjerali ostima. Tijelo ženino sahraniše onako golo. Ali, što psi učiniše s njenim pokrivačima i haljinama, to učiniše i od njezina groba. Vjetar ju je šibao, sunce peklo, spirale kiše. Sramota za života, stid poslije smrti.

- A, dide, zašto bi onu krupnu, što je svu noć čekala i nije dočekala, i što je psa hranila, psi rastrgali? - pita Šentija.

- Ti me se, mali, čuvaj! Uvijek postavljaš nezgodna pitanja - kazao je Ozidžija, i nije dospio ništa više reći.

Vrata su se otvorila i uz dežurnog kasarne, koji je nosio fenjer, ušao je Pavasović. Idemo, vikao je, odmah idemo. Čekaj, čovječe, što si navalio! Oko četiri sata poslije podne stigla je vijest da je u Lišane Ostrovičke upao četovođa Ramo Nadžaković. Pukovnik je obje satnije izveo u potjeru, a njega je poslao da javi Moči- vuni neka se iz stopa vraća u han, a iz hana krene za njima. Uzalud su budili Močivunu. Da, progledao bi, čisto kao usred podneva, govorili su mu što se dogodilo i što pukovnik traži, ali njemu nije do mozga dopirao

253

nikakav smisao, ni gdje je, ni što mu govore. Mogli su ga držati otvorenih očiju, ali ga probuditi nisu mogli, pa su se dogovorili da i sami prilegnu. A kad su prilegli, zaboravili su i čete i četovođe, pukovniju i pukovnika. Prve sunčane zrake u krošnjama kestenja na Ivanovu trgu probudile su Močivunu, on njih, i za pola sata, u crvenim dolamama, na bijesnim pastusima, vijali su prema Babindubu kao crveni đavoli.

20

Taj Ramo Nadžaković po ocu je iz Mostina, gdje subeaovi NaHžakovići nriip hprkno rata imali nlodan nos-- " & ------ ----------- -------------------------- ------------I---------- J -----------------------O------------------------------------ I----------------------- I------------

jed. Sam je, bez oca koji je poginuo i bez obitelji koja se rasturila, nakon pada Knina preko Grahova došao u Livno sa stotinama beskućnika. Kao zaslužnu vojniku, begu i čovjeku od koga se mnogo očekuje, Livnjaci su mu u obliku milodara dodijelili drvenjaru u Suhačama i nekoliko rali oranice pored Bistrice, čitav posjed nekog Fike Rakitovića koji je umro ne ostavivši potomka, da se tu skući, oženi i da bude pri ruci kad i u ovim krajevima dođe do gustog. On se useli u kuću, počne i raditi nešto, ali kako o poljodjelstvu nije znao ništa, ni kad što treba sijati, ni što se sadi a što sije, ni kako valja gnojiti, kako žeti i mlatiti, nije pošteno uradio ništa, pa se obrati jednom susjedu da ga nauči kad se što radi i kako se radi. Susjed je pokušao da ga nauči držati plug i motiku, ali nije išlo, ili je lomio alat ili ga nije znao upotrijebiti, pa je učinak bio nikakav, a Ramo sve beznadniji. I susjed mu reče:

- Ništa, Ramo, od tvog gospodarstva! Seljak se rađa u brazdi a raste na njivi, gleda otkuda dolaze oblaci i otkuda pušu vjetrovi, promatra kako zrnje pada u zem­lju, kako raste i zori, dok sve to, i zemlja, i vrijeme, i biljke, i plodovi ne sraste s njim. I kad doraste za motiku, on više i ne misli što kada i kako da radi, on radi kad je nečemu vrijeme ne misleći da radi, kao što trava u proljeće niče, kao što pšenica u kolovozu zori. Nego ti,

254

moj Ramo, pripaši jatagan i zabaci pušku na rame i ispni se na ledine ispod Bašajkovca, neka te Livnjaci dobro vide, pa zatresi jataganom i drmni puškom i reci lijepo da te razumiju: »Hoću kruha bez motike, hoću meso bez čobanske torbe.« Imat ćeš što tražiš, a ako ti se još tkogod pridruži, imat ćeš i više nego što ti treba. Boljeg pluga od jatagana nema, ni bolje žetelice od puške. A ako te neki nisu razumjeli, ti ih lijepo poduči. Jatagan je i dobar učitelj.

Imućniji Livnjaci i svako od dobro stojećih seoskih domaćinstava odlučiše na jednom skupu, gdje se ra­spravljalo kako pomoći bjeguncima s onu stranu Di­nare, da im se, uz dodjelu zemljišta i službi u gradu, dade i jednokratna pomoć u žitu i živini. Da darivanje dobije blagoslov Božji, odrediše da se pomoć dodijeli dan uoči noći Kadra, kad je u ruke Poslanikove sišla objava s neba i kad su pravovjerni sklopili savez s Bogom i prihvatili sudbinu koju im on određuje. Zborno mjesto i za one koji pomoć ištu i za one koji imaju što dati, određena su Hasina vrela ispod grada, gdje ima dobre vode i gdje su šumarci vrba izrasli po ledini s mekom barskom travom.

Dok su jedni pisari popisivali darove i darodavce, a drugi bilježili potrebe bjegunaca, da dan darivanja uoči noći Kadra ne bi bio tužna i posna svetkovina prošnje i milodara, zaklaše nekoliko ovnova i pristaviše ih na vatru u pet kotluša. Kad je bilo ručku i kotluše se poredale pokraj trećeg Hasina vrela, kuhari stali iznad njih s velikim zaimačama u rukama, a redovi se ubogara učas nanizaše, Ramo se pope na jedan panj kod središ­njeg kazana, stavi desnicu na jatagan a ljevicu na ku­buru, odmjeri kuhare i ubogare mrkim pogledom i reče, najprije kuharima:

- Da ne date komu ja kažem da ne date! - A onda ubogarima: - Komu kažem da iziđe iz reda i da stane kod drugog Hasina vrela, da iziđe i da stane. - Onda je dijeljenje jela otpočelo, a on je birao: - Iziđi ti! E, i ti tamo u zelenom guberu!

255

Kad je izdvojio njih desetak, vidjelo se da iz redova izgoni mladiće od sedamnaest do dvadeset godina.

Kazani su bili ispražnjeni, redovi se izredali, ljudi posjedali ispod vrba i srču i žvaču, čuje se samo mljaska- nje, a njih trideset izdvojenih, naježeni i gladni, stoje kod drugog Hasina vrela i čekaju Ramu. On im priđe, saže se nad vrelo, zagrabi šakama vodu i srknu nekoliko gutljaja, a posljednji ispljunu preko johina grma i, dok mu se cijedila voda s brka, pogleda ih s visoka i reče:

- Mater vam jebem!Onda je polagano izvadio rubac iz rukava, otresao ga

i njime obrisao brk. Opet ga je previo načetvoro i turnuo u rukav. Neki od momaka, koji su imali nož, nisu sc Z3. nj uhvatili, ali su ruku primakli bliže dršku i čekali što će ova budala uraditi nakon ljute psovke.

- Stidite se! — reče Nadžaković i opet ušutje.- Zašto? - upita njih nekolicina odjednom.- Ne sramite se ni pitati zašto - reče, ishraknu se iz

dubine grla i pijunu u drugo Hasino vrelo. Ispljuvak bučnu u vodu, a momci pogledaše da nije s ispljuvkom odletio i smisao onoga zbog čega im ovaj ludonja uskrati ručak.

- Stali ste u red sa starcima, ženama i djecom da s njima podijelite ovo jadne milostinje. Umjesto da se pogledate od pete do glave, da vidite kako vas je Bog stvorio zdrave i jake, pa da skočite i potražite hranu za sebe i za te jadne ljude. -1 još se jednom ishraknu i još jednom pijunu.

Momci su gledali kako je pljuvačka u Hasinu vrelu napravila klobuk. Voda teče, a klobuk po njoj pliva. Samo njih petorica odbi da mu se pridruži. Jedini su oni toga dana ostali bez ručka, jer je Ramo za svoju četu, kao pozajmicu do prvog pohoda, zaklao tri ovna i okrenuo ih na ražnju. Jeli su pečenu ovnovinu, pili vodu s drugog Hasina vrela, jer je baš u to vrelo Ramo pljunuo kad im je pokazao pravi put, pa je noć objave i sudbinskog saveza s Bogom za njih bila noć otvorenih očiju i saveza sa svojim četovođom Ramom.

256

21

Na hitrim malim konjima, koje je bilo lako zobiti jer na obilnu hranu nisu naučili, Ramo je prelazio Dinaru gdje ju je najteže prijeći. A kad bi se spustio u podinar- ske ravnice, jurio je iz kraja u kraj kao vihor, i danas bi ga vidjeli u dolini Čikole, sutradan negdje kod Kule Atlagića, prekosutradan na Nos Kaliku. U svom je kretanju bio nepredvidljiv jer ni sam nije ništa predvi­đao. Jednostavno, kad se bez pravca kretanja nađe na određenom mjestu, ako sam taj kraj ne poznaje, pozove momke koji ga znaju i pita jednog po jednog kamo bi se sve odatle moglo krenuti. Oni navedu, recimo, tri mo­guća pravca, on uzme brojanice i propušta zrna kroz prste, pa najednom kaže, tjeraj ovim, drži u ruci jedno zrno, a to zrno znači određeni put od tri moguća pravca kretanja. Momci vjeruju da u dodiru Nadžakovićeve jagodice s onim zrnom odjekuje zov sudbine.

Takvo jedno zrno na brojanici dovelo je Nadžakovića u Ravne kotare. A kad se tu već našao, druga su ga zrna vodila tamo-amo. Konačno ga jedno dovede »Vrani u nizine« a da nije znao po što je tu došao. I tu se susreo sa dvije satnije Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije blizu sela Polače, na onoj dugoj vlaci što se pruža od polja ispod sela do vrela Kakme koje stoji na samom rubu Vranskog polja, vlaci koju presijeca put ravan kao putanja strijele i isto tako ulučen, jer je vlaka od Kakme do Polače blaga izbrežina.

Ramo je, zapravo, pogrešno procijenio, ali kad u sudbinu vjeruješ, onda ti i pogrešna procjena donosi uspjeh. S visova ispod Polače on je na grbi puta od Kakme vidio prethodnicu prve satnije od dvije turme i procijenio da su on i neprijatelj brojčano jednaki te da će s malom prednošću koju mu daje zasjeda uplašiti neprijatelja i natjerati ga u bijeg. Nije vidio ni dijelove Prve satnije ni čitavu Drugu satniju koji su bili iznad izvora Kakme, na kraju luka na koji je nalikovao put. Rasporedio je vojsku na dva dijela sa dvije strane puta i, kad je neprijatelj sa svoje dvije turme zašao među njih,

17 Duše robova 257

oni su uz silnu dreku, kao da ih je tisuću, udarili na njega kroz olistale grmove hrastića što su im sprečavali trku. Krivudanje oko grmova usporilo im je kretanje, ali ubrzalo paniku u jedinici neprijatelja koja se ponijela kao da joj je to prvi okršaj.

Obzirući se oko sebe u čudu otkuda toliko neprijate­lja, bez satnika Močivune koji bi ih znao usmjeriti, s neiskusnim alfijerima, konjanici dviju isturenih turma sasvim su se smeli, okrenuli konje prema Kakmi i dali se u paničan bijeg. A kad su dijelovi Prve satnije i cijela Druga satnija vidjeli da njihova prethodnica bježi i za njom neprijatelja kako vitla sabljama, a ne znajući koliko ga je jer je stalno pritjecao iz hrastika pokraj puta, i om okrenuše konje, pa cijela pukovnija, koliko su je kopita mogla nositi, pobježe u Vranu i zatvori se u han.

Pukovnik Dolci, koji je na maršu bio u sastavu dviju zaostalih turma Prve satnije, ni sam se nije snašao. Bježao je kao i ostali u strahu, tek se u zatvorenom hanu ojunačio. Naredio je da se iziđe na obrambene zidove i Nadžakovića dočeka snažnom vatrom.

Izmičući se zrnima, sa sedam vojnika, da neprijatelju ne pokaže veličinu svoje vojske, on je dvaput objahao han i vratio se putem otkuda je i došao. U Kakmi se zamalo nije susreo s Močivunom i njegovima. Kako on od izvora Kakme prema Polači, tako Močivuna na izvor. Dok su vrući konji pili, Močivuna je gledao na grbi olučena puta Ramu i njegove kako jašu korakom i po navadi stade ih brojiti, pa izbroji samo pedeset i dvojicu. Pukovnija se grdno osramotila.

Na hanu nađoše zatvorena vrata, stadoše i, kad ih straža prepozna, vrata se otvoriše uz bučan tresak, a uz još bučnije udaranje dvadeset potkova o ploče hanskog predvorja utrčaše u dvorište, gdje su stajale postrojene obje satnije, a pred njima, kod šedrvana, pukovnik Dolci s raspopom i petoricom Grka. Satnije su se tek postrojavale, pa pridošli nisu zakasnili na ono što se imalo dogoditi. Pukovnik ih je pričekao dok smjeste

258

konje, i oni su zauzeli svoja mjesta u stroju, Močivuna u sredini Prve satnije, a vojnici među drugove iz Druge turme, odmah iza njegovih leđa. Pukovnik je mogao početi.

Odjeven je u sotanu od žute svile. Remen preko desnog ramena nosi mu uz lijevo bedro konjičku sablju u koricama, koje su urešene sa dvije rozete od konjskog repa i dva žira od zlata. Na glavi mu je kalpak sa tri zlatna pera iznad lijevog uha, a na nogama plave hlače i zelene čizme sa srebrnim mamuzama. Nije stariji od trideset a drži se kao pedesetogodišnjak, pa mu je ponašanje od onih koji svoje ophođenje s ljudima ne znaju uskladiti sa svojim godinama.

Odveć sitna duha i sitna uma, pukovnik je čovjek koga su čin i imenovanje stavili u ukrućen položaj. Nikako da se opusti, da splasne, da se privikne na zapovjedništvo, da u njemu nađe prostora za svoju ljudsku mjeru i počne živjeti kao čovjek s odgovornošću koji prisebno razmišlja, sluša što mu kažu vojnici i u suglasnosti s njima i sa sobom mirno donosi odluke. Ukrućen, egzaltiran, uvijek u svom oblaku negdje na visinama, najčešće je zapovijedanje prepuštao Moči- vuni, a kad je zapovijedao, jer je nekad i sam morao to činiti, od njega su dolazile odluke koje su se i mogle začeti negdje u oblaku, gdje ih stvara čovjek komu srce zaglušno otkucava: »Ti si pukovnik«, i tom lupom guši i ono malo razuma i priječi rađanje mjere iz koje bi se dalo vidjeti da je on zbilja pukovnik i da se ponaša kao takav.

Ali, kad se u toj lupi taštine začne kakav naum, kakav se začeo nakon sramotnog bijega pred Nadžakovićem, nije bilo načina da se pukovniku stane na put, da se urazumi, da se skrene i usmjeri, taj se naum morao pošto-poto provesti u djelo jer ga je Dolci vezao uz svoju ukrućenost i egzaltaciju, pa ako si protiv njegova nauma, onda si i protiv njega. Rekao je: »Idemo na Nadžakovića,« a satnije su pobjegle u han. Ta misao, da njegova zapovijed nije izvršena, još ga je više ukrutila, a kako je već bio krut, sledila ga je i postao je mraz.

17* 259

- Pukovnik kaže - prevodio je raspop njegove riječi - da je ovo bio naš prvi sudar s neprijateljem. I dobro smo prošli, ni jedan mrtav, ni jedan ranjen, ni jedan komad oružja nije izgubljen. Da nismo pobjegli, da smo se s njima sudarili, nekoliko bi glava palo, mnogi bi rana dopali i mnogo bi se opreme izgubilo. Tko je za to zaslužan? Onaj koji je pred neprijateljem počeo prvi bježati. Zato, neka se javi, hoće pukovnik da mu dade nagradu od dvadeset reala. Nagradu vidite, u tobolcu je što ga pukovnik drži u ruci. Hajde, neka iziđe iz stroja i dođe ovamo po novce onaj koji se prvi uplašio i pobje­gao.

Prvih nekoliko trenutaka prošlo je u napetoj tišini. Nitko se nije javio. Ako je netko znao da je bio prvi i zatajio, naredni trenuci otvorili su mogućnost da se javi drugi ili treći kao prvi. Ni to se nije dogodilo. Kad je šutnja otvorila mogućnost da se i deseti javi kao prvi, iz Druge turme Prve satnije istupio je Brajim zvani Gla­moč, glasno rekao da je on prvi počeo bježati, prošao ^okra’ Moči vune ne osvrćući se i krenuo prema šedr- vanu.

- Evo pobjednika! - preveo je raspop pukovnikov usklik.

- Zahvaljujem ti, vojniče, što si mi svojim kukavičlu­kom spasio vojsku - rekao je Dolci i pružio mu kesu sa zlatnicima.

Brajim nije rekao ništa, što se moglo i očekivati. Uzeo je novce, a kako je tobolac imao dugačak remen kojim se vezivao za odjeću da ga kradljivci ne otuđe lako, objesio ga je o vrat kao kolajnu.

Brajim je ostao pred šedrvanom. Pukovnik je nasta­vio talijanski, a dva Grka iz njegove tjelesne straže uz bok dobitniku nagrade uhvatiše ga ispod ruku, priteg- nuše i ukliještiše među se, slobodnim mu rukama ski- doše pušku, izvadiše hladno oružje iz bensilaha i poba- caše ga po zemlji.

- Ali, kaže naš pukovnik - nastavio je raspop prevo­đenje — dok ovoga ovdje Brajima zvanog Glamoč ide nagrada što je vojsku spasio, ide ga, bogami, i kazna što

260

je kukavica. Pa, veli, neka se zna da će se zasluge nagrađivati, a kukavičluk kažnjavati, taman bili od istog čovjeka, pukovnik ovoga ovdje kažnjava smrću. Neka se zna, i neka se pamti! A tebe, Brajime, pukovnik pita imaš li posljednju želju? Ispunit će ti je, kaže, jer on je vitez.

Brajim se uznemirio, ali mu dva tjelohranitelja nisu dopuštala da se makne. Vrtio je glavom i grizao usne kao da susteže plač. Od grča mu se lice izboralo i pocrvenjelo, a oči nalile suzama. U tom grču javio se glasom kojim se glase davljenici kad isplivaju na povr­šinu, pošto su već jednom bili na dnu i pošto nakon tih nekoliko riječi moraju ponovo na dno.

- O Luka Močivuna! I ti si iz sela Medviđe, otišao si ko dječak. Znaš li tko je Petar Vidaković zvani Krik?

- Znam - rekao je Močivuna.- To mi je did. Uzmi ove novce s moga vrata i uzmi

one što ćeš ih naći u mom torbaku, uštedu od plaće i zaradu od šiba i konjske prašine, pa sve to predaj mom didu Petru Vidakoviću. A onda poruči Rami Nadžako- viću da mi did ima novce za otkup unuka, mog brata Ante Vidakovića. Hoćeš li učiniti što ti kažem, Luka Močivuna?

- Hoću.- Tako ti Bog pomogao!- Tako mi Bog pomogao!- Ovim te ne zaklinje nikakav Brajim niti kakav

Glamoč, ovim te zaklinje Ivan Vidaković, koga je did poslao u svijet da zaradi ili ukrade, kako zna, novac za bratov otkup iz ropstva. I pozdravi mi dida!

Raspop protumači pukovniku o čemu se ova dvojica dogovaraju. Njihova posla, reče pukovnik, i zapovjedi jednom tjelohranitelju da tobolac sa zlatnicima skine s osuđenikova vrata i baci ga Močivuni na ruke.

Kad je taj isti tjelohranitelj, na pukovnikovu zapovi­jed, izvukao mač i, držeći mu objeručke balčak na prsima, pošao da uhvati zalet od nekoliko koraka, kako bi osuđenika dotukao jednim ubodom u prsni koš, satni­jom prođe drhtaj, a Grabovac prošapta: — Spasimo ga! -

261

Močivuna, čuvši što mu Grabovac govori iza leđa, kora- knu natraške, primače se stroju ispred Grabovca i lak­tom ga iz sve snage udari u trbuh, šapćući Ozidžiji i Šentiji neka ga drže da ne počini novu glupost.

Tjelohranitelj egzekutor naleti mačem i probi Vida- kovića. Ostala dvojica ispustiše klonulo tijelo i ono pade nauznak po slivniku šedrvana. Voda u crnom koritu pocrvenje, a mlazovi koji iz lule šikljahu u obliku perja­nice, potekoše po vratu, pa mu lice ostade s onu stranu kapljica. Kroz vodene kristale u kojima je igralo sunce na Vidakovićevu licu, nije se vidjelo ništa od grča koji ga je spopao kad je shvatio da je samo polovično uspio u svom trudu i svojoj laži. Kroz zavjesu svjetla i vode naziralo se lice koje sc na odlasku smije i ^ovuii.»Pukovniče, tko će ti odsle šibe brati?«

Sumi voda šedrvana, a satnije stoje mirno i gledaju nedovršene zidove Maškovića hana. Kad su moćnog admirala pitali graditelji, pošto je gradnja došla do krova, kojim crijepom da pokriju svratište, onim iz Apulije ili onim iz Ugarske, odgovorio im je neka se ne žure, crijep će sam dovesti, iz osvojene Krete u osvojenu zadarsku luku. Kako znamo, obećanje nije uspio odr­žati, i graditelji koji su došli poslije Jusufovih dovršavali su pojedine dijelove hana kako su umjeli i onim što im je bilo pri ruci, a kako su loše gradili i nisu imali čime, han je do danas ostao torzo velebnog nauma. Što god je poslije Maškovića dograđeno, ne dolikuje ni hanu ni njegovu donatoru. I sad, dok satnije šute a voda šumi svrh mrtvog Vidakovića, čini se da u hrvatskoj zemlji, na trlu mnogih nesreća, nijedno djelo ne može biti zapo­četo i završeno a da njegov tvorac tu svoju samosvijest ne plati životom ili čašću prije nego što ga je dovršio.

22Tri dana nakon Vidakovićeve smrti pred han je došao

novi namjesnik Alvise Mocenigo. U han je pred broj ­nom pratnjom, pješice, što je neobično i za niže časnike, ulazio čovjek srednjeg rasta, jedar i glavat, krivih nogu,

262

između kojih bi, dok mu stopala stoje petom uz petu, u visini koljena mogao proći pas. Lice mu je nalik na drvenu plohu na kojoj je duborezac s obje strane izdu- bao oči, u bezobličnoj masi izdjeljao nos, razrezao usta i jedva obilježio bradu i čelo. Ne samo zbog te plošnosti, držali su ga sličnim mjesecu. Govorili su, kao što mjesec, ploveći putovima neba, čas ide vedrinom i sjaji, čas se sklanja za oblake, tako i naš Alvise, ploveći državnim morima, ili blista u samozadovoljstvu ili druge kudi. Kad se traži sličnost državnika sa suncem, mjesecom i zvijez­dama, što je čest slučaj, može mu se zbilja naći koješta zajedničko s njima.

Tvorci nadimaka u Veneciji bezobzirni su prema tje­lesnim manama ljudi, onoga bez ruke zovu Kljajo, bez oka Ćoro, s malim nosom Škico, onoga koji hramlje Cole a onog pogrbljenog Gobo. Ne zna se u kojoj godini života i kakvim su povodom Moceniga prozvali Polu- mozgan. Bez obzira na to, red je upitati koja to polovica mozga nedostaje novom namjesniku. Neki kažu da se ne može savjetima privesti pameti ako je sebi nešto uvrtio u glavu. Ako je to točno, Mocenigo ima polovicu mozga koja stvara zamisli, a nema onu koja zamisli prihvaća od drugih ljudi. Drugi misle, a među te spadaju i oni koji su ga poduprli u Senatu da dođe na mjesto mlitavog Emma, da u nekom pothvatu, ratnom ili trgovačkom, vjeruje samo u uspjeh i gura naprijed, a da mu uopće do mozga ne dolazi, jer toga dijela nema, da bi mogao i ne uspjeti. Ako ovi posljednji imaju pravo, onda Polumoz- ganu manjka onaj dio mozga u kojemu se začinju sum­nje, bojazni i strepnje. Sretnog li čovjeka! Koliko bi radosti na svijetu bilo više kad bi se ljudi oslobodili trulog dijela mozga koji proizvodi strepnju i obzire. A možda bi na svijetu tada radosti bilo manje nego danas. Tko zna.

Čim je došao u Zadar i preuzeo vlast, ne rasipljući vrijeme kao što je rasipao riječi, svim područnim namje­snicima, svim pukovnicima plaćeničkih jedinica i svim serdarima poslao je pismo iz kojega ćemo prenijeti nekoliko ulomaka.

263

Kad sam ja, nakon poraza onog usranog Šeik Meh- med-paše pod Sinjom, rekao našima da prema Bosni prijeđemo u ofenzivu, odgovorili su mi: »Šuti da te tko ne čuje, mi na toj strani moramo mirovati i sve snage baciti na Peloponez, gdje nam Alija od Iznika uzima grad za gradom.« I što se dogodilo? Alija je osvojio Peloponez, a mi smo ostali osramoćeni i oštećeni. Da nam nije Austrija pomogla, danas bi od Alije branili prilaze lagunama. Pljujem ja na borca koji ne zna napasti nebranjeno mjesto. Kakvo viteštvo, koješta, bodi gdje je meko! Kad sam ja to rekao duždu, on je sav pocrvenio i pita me, otkad je Bosna omekšala, to je dosad bilo kopito turskog konja. E, kažem ja njemu, vremena se mijenjaju, moj kncžc. Država nije konj pa da kopito ostaje kopitom, tu se organi zamjenjuju, pa ono što je bilo potkova, postaje meko kao slabina, a ono što je bilo salasto, otvrdne i postane rog. Kad sam ja to duždu rekao, kaže on meni, Alvise, imaš oštar jezik, rođen si za vođu. Jesam, kažem ja njemu, ali mi se vodstvo ne pripušta.

Kad sam ja našima na jednoj sjednici vijeća rekao, što mi pričate o tom Aliji od Iznika, strateg, drzak, lukav, mudar, sve je to prašina u oči da ne vidimo tko je pred nama. Običan policajac! A tko je vidio policajca velikog stratega - njegova je strategija obmana; tko je vidio drskog policajca - njegova je drskost u pretvaranju; tko je vidio lukava policajca - njegovo je lukavstvo šaka unaprijed naučenih trikova; tko je vidio mudra policajca - on svu mudrost gradi na obavijestima žbira i uhoda. Što da mu se divimo, lupnimo ga po glavi i sav će se taj dim oko njega razići, pred nama će stajati olinjali poli­cijski pas. A oni meni, Alvise, čime da ga udarimo? Šakom, rekao sam, šakom. I nisu me shvatili.

Kad sam ja prvi i jedini u Veneciji rekao, pošto je policajac Alija napustio Peloponez i krenuo na Eugena Savojskog, Eugen će ga čiznom zgaziti kao štakora, svi su graknuli na mene, ne sij lažni optimizam, ako ga Eugen napola očerupa i pusti da onako golovral i bez repa dođe u Stambol, bit će dobro, tamo će ga, kao i

264

svakog vezira koji se vraća bez perja, već dokrajčiti sjekirom pri panju. I što se dogodilo? Pa, dogodilo se ono što se lani trećeg kolovoza dogodilo kod Petrovara- dina, baš onako kako sam predvidio: Eugen Savojski, pošto je rastjerao Turke kao jato gusaka, došao je pred šator velikog vezira i našao ga nepokretna sa svetim barjakom u rukama. I tad se tek policajac trznuo, vidi, nema izlaza, pa hajde, kaže, da nasrnem, da poginem u boju, da postanem mučenik, i nasrnuo je, i kugla u čelo, a barjak u ruke Savojskom, sramota, prvi put da iz boja nije spašena sveta zastava. Ne samo što Alija nije postao mučenik nego ga proglasiše krivcem za poraz. Rekoše, tup, nepokretan, neelastičan. A što sam ja govorio za njega? Nisu mi vjerovali dok Petrovaradin nije pokazao. Kad sam ja to rekao, kažu oni, Alvise, mi nemamo Savojskog da Aliji otme barjak. Imamo, kažem ja njima, imamo mi i boljeg Savojskog od Savojskog, ali ga vi ne slušate jer nemate pameti da u njemu prepoznate Savojskog.

Kad sam ja lanjske godine po Veneciji pričao da ćemo se pokajati što u Bosni, Albaniji i Crnoj Gori ne prijeđemo u napad, dok su turske jedinice bile zauzete bitkom kod Petrovaradina, pozvao me je dužd i rekao, Alvise, ne potkopavaj ugled mletačke vlade, zgrabit će te inkivizicija. I ušutio sam. Pa, što se dogodilo? Turci su poraženi, granice su bile otvorene, a mi se nismo pokre­nuli, nismo osvojili ni stopu zemlje. A mogli smo da su me slušali. Mogli smo uzeti koliko smo htjeli i zamijeniti te zemlje za izgubljeni Peloponez kad dođe do mirovnih pregovora. Nisu me slušali i propala stvar.

A sad, kad je veliki vezir Halil krenuo s vojskom na Eugena Savojskog, koji je drsko prešao Dunav i utabo­rio se kod Grocke, gdje će po svoj prilici dočekati tursku vojsku, i kad je mene pozvao dužd i rekao mi, Alvise, hodi, dijete, u Dalmaciju i onoga Emma pošalji kući prije vremena, zamorio se čekajući povratak, pa učini tamo što si lani rekao da ćeš učiniti, prilika ti je ista, sada nema spavanja i ovoga se puta neće ponoviti lanjski propust.

265

Znate li zašto je Savojski prešao Dunav i široku rijeku ostavio vojsci tamo kuda se uzmiče kad na boj­nom polju postane gusto? Kad sam ja ovo rekao pred nekoliko senatora, oni su zinuli, pa kažu, zato da ga Turci ne bi napali s leđa. A kad sam im ja rekao u čemu je stvar, da vojsci kaže kako povlačenja nema, i kakav mi iz toga zaključak trebamo izvesti, oni su povikali, bravo, Alvise. E, kažem ja njima, a to kažem i vama kojima šaljem ovo pismo, ne možemo mi čekati da Savojski ubije divljeg vepra, pa onda, kad je mrcina na zemlji, izvaditi nož i otcijepiti od njega pršut. Mi mo­ramo odmah, dok je vepar još živ, dok zubima grize kod Grocke, a nogama se rita kod Sinja, navaliti na njega, ind inš živa ndrRzati ctražnii din Trnntclru Irraiimi— j ~~ — • — -------------------------------- -------- — ■ v * >----------------------------- - - v * * * - * ? ?

Hercegnovi i još ponešto. Onda ćemo imati pravo s Austrijom dijeliti plijen. A izvojuje li Savojski sam bitku s veprovom glavom kod Grocke, neće nam dati da s mrtvog vepra otkinemo ni vršak repa.

Po mom predviđanju, do bitke kod Grocke ili negdje južnije mora doći između desetog i dvadesetog kolo­voza. Već je polovica srpnja i mi moramo djelovati munjevito. Uz ovo pismo svaka jedinica dobiva i nare­đenje kamo da krene, i dan kad mora biti na odredištu.

Da slušate, i da ste veseli!

Sutradan u otpodnevnim satima, pošto je objedovao i okupao se u hamamu, Mocenigo je u kući, koju je Sočbagli zidala za sebe i Jusufa Maškovića, dvojici sat­nika i pukovniku izlagao vojnu situaciju na bosanskom ratištu. Većinu bosanske vojske, ono što je pokretljivo i ubojito, i odred Tatara od tri tisuće ljudi, odveo je sobom beglerbeg Numan Ćuprilić u namjeri da prijeđe Drinu i pridruži se vojsci velikog vezira prije bitke s Eugenom Savojskim. Ali ga je Savojski nadmudrio: od svojih snaga odvojio je jak odred pod zapovjedništvom generala Petraša i zapovjedio mu da prijeđe Savu i upadne u Mačvu i Semberiju, s otkrivenim namjerama da prodre sve do Sarajeva ako mu nitko ne stane na put. Numan Ćuprilić jedva je izmolio od velikog vezira Ha-

266

lila dopuštenje da sa svojom vojskom ostane u Mačvi i Semberiji i spriječi Petrašu proboj u dubinu zemlje. Sada beglerbeg jedva brani od Petraša prilaze Zvorniku i nema straha da bi se od svog neprijatelja mogao odlijepiti, još manje protjerati ga preko Save, dokle god ne bude poznat ishod glavnog sudara između Savojskog i velikog vezira.

U graničnim oblastima prema Dalmaciji Turci, osim slabih teritorijalnih jedinica, nemaju druge vojske. Da pritekne u pomoć pojedinim mjestima, ako budu napa­dnuta, beglerbeg je na Kupreškom polju ostavio kliškog sandžaka Šeik Mehmed-pašu. Taj bezvoljni i degradi­rani čovjek ima uza se trista Tatara i ne više od tisuću vojnika skupljenih zbrda-zdola. No, bez obzira kolika i kakva je vojska uz sandžaka, ona se mora držati na oku i računati na poteškoće koje može izazvati. Taj posao uz pomoć jedinica vrličke serdari je obavit će Šesnaesta hrvatska konjička pukovnija. Dok se sva ostala vojska bude okupljala oko Omiša, Trilja i Šestanovca da odatle krene u Imotski, pukovnija će sama ili u suradnji s drugim jedinicama obaviti dva zadatka: naći, gdje god ona bila, četu Rame Nadžakovića i uništiti je, jer stvara nesigurnost i unosi nemir među stanovništvo, i drugo, upadima u Livanjsko i Duvanjsko polje stvarati kod sandžaka dojam da ćemo, ako ga udarimo, udariti s te strane.

Prije polaska Mocenigo je dao postrojiti satnije, ime­novao je četiri nova alfijera, među kojima i Matiju Grabovca, i preimenovao Drugu turmu u Prvu, da bi Mati ja kao alfijer Prve turme mogao biti zamjenik Luke Močivune.

Seiz je Mocenigu doveo konja dok je stajao pred satnijama. Mocenigo ga je uzjahao i podbo mamuzama, a vranac je pojurio. Namjesnik je, sav u crvenu čohu ogrezao, projezdio kroz predvorje hana i na vrata izletio kao vampir čiji se tabor vijori visoko pod oblacima.

Do ponoći su vojnici spavali, u pola noći su uzjahali konje i krenuli po nevidljivom tragu Rame Nadžako­vića.

267

23

U Miranjama im je neki seljak, koga su digli iz postelje, rekao da je Ramo viđen kako skreće prema Stankovcima. U Budaku su pod vedrim nebom zatekli obitelj kako kuha prosenu kašu. Oni su im se kleli da su odatle, kad su dogola orobili njihovu kuću, Ramini jahači krenuli prema Piromatovcima. U tom selu svitalo je, ljudi su izgonili blago i hitali na njive, mnoge su pitali, mnogi bi rado kazali, ali nitko zadnjih dana nije čuo za Ramu. Takav je on, pojavi se na površini kao dupin, zapali, orobi, a onda roni danima, miljama, da bi opet negdje nakraj svijeta neka kuća planula i netko se u crno zavio.

I dok su starješine razmišljale kamo da krenu, raspop se raspitavao koji je danas dan. Ni Dolci nije znao ili nije htio kazati, pa on zareda od jednog do drugoga i svi mu ponešto rekoše, netko da ne zna, netko da se smeo, netko da je četvrtak, netko subota, nekomu je svitao dvadeset peti srpnja, nekomu je još uvijek bio trinaesti, i raspop se potpuno raspametio. Kaže, ne zna li koji je dan, ne može putovati. Tko mu kaže točan dan u tjednu i u mjesecu, u prvoj će mu krčmi kupiti litru rakije. Onda su vojnici počeli nabacivati kao lopatom i uskoro je pred raspopom stajala hrpa u kojoj su bili svi dani u tjednu i svi dani mjeseca srpnja, pa neka sam izvoli izabrati! Tko je raspopu kriv što se nekoliko dana za redom opijao i izgubio redoslijed dana u tjednu i mje­secu.

- Čuj, ti - viknuo je Močivuna kad mu je bilo dosta tog natezanja oko dana i datuma - prestani s tim! Vojsku si uznemirio. Po čemu ti vidiš da je jedan dan subota, drugi utorak? Po čemu je jedno siječanj, drugo lipanj? I tko je to dane poredao prvi, drugi, treći? Ja ih po tomu ne razlikujem. Ja samo jedno vidim: da sviće i da se smrkava. I stalno samo to jedno - sviće i smrkava se. Često jednima jedno, drugima drugo.

U Varivodama, gdje su kod velikih bunara odlučili objedovati, nahraniti konje, naliti mjehove i tikve da se

268

ne moraju kretati od vode do vode, seljaci dovedoše kaluđera u isparanoj haljini, žute brade i pljesnive kose, koji je nalikovao na mrzovoljnu pticu. Koju, nije se znalo, dok ne progovori. Graktao je kao vrana, crno, doboga crno. Prije dva dana, kaže, u prve pijetle, u manastir svetog Arhanđela na Krki banuo je mahniti Ramo. Arhimandrita, zato što mu nije dovoljno brzo otvorio manastirska vrata, objesio je o uže od crkvenog zvona, ostale povezao za drveće, a on sa svojim proklet- nicima do zore ložio vatru nasred crkve i na njoj pekao tri manastirska ovna. U razdanje, kad je ugrijalo, prega­zio je Krku i otišao prema Bogočinu. Sa sobom je poveo svih šest manastirskih konja i oba magarca.

- Dobro je — rekao je Močivuna.- Kakvo dobro, crni vojvodo! - reče kaluđer.- Dobro je, velim, što je počeo gutati.Nakon susreta s kaluđerom nije bilo ni ručavanja ni

otpodnevnog odmora. Nalili su tikve i mjehove, ne do vrha, jer je pred njima stajala rijeka, zobnice s ječmom ostavili su na konjskim glavama, kruh i smok su držali u jednoj ruci, uzde u drugoj, i na putu prema Kistanjama jeli su usput i konji i ljudi. Na prilazima gazu između Aranđelovca i Bogočina prvi put su bili uvjereni da gaze u stope Raminih konja. Po blatu, bilo ih je s jedne i s druge strane rijeke.

U Drniš su sišli za vidjela, zanoćili uz rijeku ispod grada, opet radi vode. Po noći su straže dovele čovjeka iz Kanjana koji je svojim očima vidio Ramu kako prolazi selom, i kako je zaplijenio šest volova i četiri krave.

- Više nego dobro - rekao je Močivuna.- Kakvo dobro, crni vojvodo! - reče čovjek iz Ka­

njana.Iz Drniša su krenuli ranom zorom. Raspop se osjećao

bolje. Dva su ga dana hoda i dvije noći na otvorenom uvjerili da dani nisu ničim obilježeni i da se nad zemljom samo sviće i smrkava. Mogao je prevoditi Močivunino objašnjenje pukovniku zbog čega je to bolje što je Ramo gori.

269

Kad bi se Ramo prazan vraćao kući, ne bi bilo ni­kakve mogućnosti da ga uhvate, jer on bez plijena može Dinaru prijeći na više mjesta, a oni nemaju dovoljno snaga da zaposjednu svih pet prolaza za koje Močivuna zna. Da je Ramo pljačkao samo konje, bio bi sporiji, ali još uvijek brz i pokretljiv. Zato, kad je od čovjeka iz Kanjana čuo da skuplja volove, Ramo mu je postao draži i, budu li pametni, s nešto malo sreće četovođa bi im mogao pasti u šake.

Samo u nekoliko sela na području Svilaje Ramo će nakupiti goveda i ovaca koliko poželi, jer je u planini u ovo ratno doba i domaće stanovništvo i zbjeg iz nizin­skog dijela cetinske kotline. S tolikim blagom, kad vojnik postane čoban, sporo sc krccc, i i\cmii ucudju putovi ili utrte staze. A takvim putovima u Livno može samo na dva prolaza. Prvi, da u cetinsku kotlinu izbije iznad izvora rijeke, prijeđe kijevsku pustopoljinu, zađe u planinu i dohvati se Uništa, pa odatle nizbrdo u Livanjsko polje, putom opasnim, neutrtim i dužim. Drugi, da na Cetinu izbije na neki od gazova ispod Vrlike, pregazi rijeku pa ga odatle nizvodno, da iz­bjegne straže na mostu kod Hana, po dinarskom pobrđu iziđe na prološki put.

Njihova je namjera da Ramu potpuno unište. Stoga ne mogu razdvojiti satnije, jednu na prolaz preko Uni­šta, drugu na Prolog. Sa stotinu ljudi može se sa sigur­nošću odrobiti blago, ali stotina može uništiti pedeseto- ricu samo u sretnim okolnostima i uz velike gubitke. Zato svi moraju poći na jedan klanac. Rizik jest, ali ovdje samo rizik može donijeti uspjeh. Sad, budi pame­tan Močivuna i pogodi kroz koji će od dva prolaza Ramo s ovcama i govedima! Dvije stvari možeš učiniti: promisliti, odvagnuti i odlučiti, ili se prekrstiti tri puta, stati na raskršće, pustiti konju uzde a sudbini da te nosi kroz sutone i svitanja, kroz svjetla i mrakove ovih dana koji nemaju ni broja ni imena, ni sada niti će ih imati trista godina poslije tebe.

270

24

O ponoći su bili na prilazima hanskom mostu. Moči- vuna je zabranio da se pije i grabi voda iz rijeke. Samo konji.

Stotine je kopita po mulju, šljunku i skliskoj zemlji prišlo vodi. Njušeći vlagu, stotine je laloka dodirnulo površinu brze Cetine, u kojoj se odraz mjeseca umnožio onoliko puta koliko je na njoj bilo valova, pa se činilo da žedni konji piju mjesečinu. Dok su gutljaji kao mlazovi punili njihova ždrijela i utrobe, noge su im mirovale, i čuo se samo protok vode i zrikanje zrikavaca. Kad su već napojeni konji zatoptali prednjim nogama, mjese­čina je u vodenim krijesnicama vrcale na sve strane i bolje osvijetlila vodopije, koje su se tako tiho privukle a tako bučno odlaze.

Vodu s rijeke ne nalijevaj ljeti u tikve i mjehove, za dva će se dana usmrdjeti. Drugi dan pozeleni i tri puta više zaudara na barski glib nego što je zaudarala kad si je grabio, a peti dan u njoj nalaziš vlakanca slična zelenoj vuni, ista ona što ih viđaš u tragu kopita na pojilima, samo što ti u mijehu peti dan neće kao na pojilu zakreketati žaba, ali ćeš, ostane li voda nepotro- šena deset dana, punoglavce iz nje vaditi šakom. Zato će od mosta skrenuti malo udesno, do vrela Kosinca, na kojem se poje i vodu nalijevaju svi koji ulaze u planinu i silaze s nje, od koje nitko nije dobio upalu pluća ako gutljaj grije u ustima prije nego što ga proguta, vrelo čija voda blaži mušku želju, pa više misli o poslu, ratu i trgovini nego o stvarima o kojima je u Prologu uzalud misliti.

- Mijeh mi se probušio u grmlju kraj Karakašice - tuži se Ozidžija.

— Zaveži rupu — kaže Močivuna.— Nemam čime.- Ne tiče me se. Drži je zubima ili svlači gaće pa u

njih nalijevaj. U Prolog moraš ući sa dva mijeha vode.Kad je u njima i oko njih bilo puno vode sve što je

vodu moglo držati, Močivuna uz Grabovca na čelu

271

kolone okrenu prema Obrovcu na Cetini. Na njih nije zalajao nijedan pas, pouzdan znak da pod obrovačkim krovovima čovjek ne spava. A kad su izišli na Pode, kamenu ravnicu koja se lagano penje visovima, pred satnijama je, osvijetljen mjesečinom, puknuo put ravan kao kakova carska cesta koja vodi pod oblake.

- Još te ne upitah - reče Moči vuna - jesi li zadovo­ljan što te Mocenigo unaprijedi za alfijera?

- Baš i nisam - reče Grabovac.- To sam i očekivao.- Ali sam zadovoljan što si me ti predložio.- Ni to me ne iznenađuje.- Trudit ću se da opravdam tvoju vjeru u mene.- Mo Climniflm •> r»#=> cnmntom ni ppc 7noti nroHitiV* iiv UVtlJLllljUllI 1»1 VIU VVU »JUUH U1UU111

što ti kažem da uradiš. Ali bi morao i pukovnika slušati. I više poštivati.

- Nemam namjeru da mu se suprotstavljam, ali ne bih volio ostati bez tebe, pa da mi on neposredno zapovijeda. Dvije neznalice umnožavaju neznanje.

- Ni ja, vjeruj mi, ne bih volio da ostaneš bez mene. Ipak, to se može dogoditi. A ako se dogodi, preuzmi od mene BrajSmov novac pa da središ to s njegovim didom i bratom. Brajima ne zaboravljaš?

- Ne zaboravljam.- Ni ja. Možda i bih kad bih bio bez njegovih zlatnika

u torbi. Pukovniku ne praštaš?- Ne praštam.- Glup i nepotreban korak! Ali, takvi su oni.- Tko?- Pa, oni. Što pitaš kad znaš! Njima i za početak i za

kraj treba nešto da se pamti, da zastraši i oduševi.- Kad tako misliš, zašto nisi nešto učinio za Brajima?Ispod raščupanog Močivunina brka, na vlažnoj oca-

klini bijelih zubi, zaiskrila je mjesečina. Kao da ju je i on pio i još nije popio.

- Mati ja - reče on - probudi se! Oni žele strašiti i uvijek nađu način da zastraše. Osude čovjeka za prim­jer, nevina čovjeka, i ne možeš im ništa. Ako takvoga pokušaš braniti, ne niječući njegovu krivnju, svodeći je

272

na razumnu mjeru, kažu ti da rušiš njihov ugled. Imao ti pravo koliko hoćeš, oni će te izjednačiti s onim koga kažnjavaju. Zato sam te i munuo laktom u slabine. Da se osvijestiš!

- I osvijestio sam se. Još i sad me boli.- Ne kukaj, moglo je biti i bolje, ali i gore. Recimo,

da je tebe osudio kao primer kako će kažnjavati one što se budu bunili protiv njegovih odluka. I ti staneš tamo kraj šedrvana, i vidiš, ni Močivuna ni itko drugi neće da ti pomogne. Svi su na strani pukovnika, a znaš dobro da nisu. To je zbilja gadno gledati.

- Iz iskustva znaš?- Nisu me valjda u školi tomu učili... Ti znaš što je

trn. A znaš i što je drača, kupina i čičak. Kad to grmlje i ta trava listaju, ne bacaju samo zeleni list nego i bodlju uz njega. A ti, Matija, kako ti listaš? Tebi umjesto lista i bodlje izraste cvijet koji koze bez muke obrste. Kad listaš, ti cvijetom listaš; kad cvjetaš, ti cvijetom cvjetaš. Zato što si cvijetom cvao i gaziš ovu noć i ovu planinu. Ne krijem, taj me cvijet tebi privlači. Ali te Bogom zaklinjem, drugi put kad procvjetaš, neka ti prije cvijeta iz kore izrastu bodljike koje će kao vijenac kolja ogra­diti cvijet od jarčeva i koza. Tako, ili ne cvjetaj. Veni!

- Znam da cvjetaš kad se napiješ. Ali, da li si ti kadgod i trijezan cvijetom cvao?

Mjesec je opet svjetlošću zapjenio ispod Močivunina brka.

25

Druga satnija, s kojom je bio pukovnik Dolci, došla je u zajedničkoj koloni do Bilog Briga. Tu je ostavila tri osmatrača koji će javiti kad se, i ako se, Ramo pojavi od Malih Kozica, a sama je skrenula u Rašljike i tamo se sklonila u hrastov gaj sa dva porušena čobanska stana i isušenim bunarom.

Prva satnija produžila je vijugavim usponom od Bilog Briga do Kule na Pisku koji savladava najstrmiji dio

18 Duše robova 273

prološkog puta sa cetinske strane. Iznad Kule na Pisku, smjestivši ih na najistureniji vrh, i ona je ostavila osma- trače koji su i bez dogleda što im ga je ustupio Močivuna mogli vidjeti tko se veći od zeca kreće uzbrdicom od Bilog Briga. Sama satnija otišla je ravnim putom koji rubom blage Kose siječe Trnove poljane i, tamo gdje se put ponovo penje, ušla u tri tora s visokim ogradama koje su ih štitile od očiju putnika što Trnovim polja­nama putuju od Kule na Pisku.

Sjedili su i čekali dva dana. Sunce je cijedilo vodu iz njih, oni su je cijedili iz mjehova i tikava. Treći dan, kad je sunce odskočilo nad planinom i dva se orla nadvila iznad Rašljika, od Malih se Kozica pojavio Ramo. Put

/jUAI uuu jv.

goveda i neznatan dio ovaca. Da nisu dizali prašinu i da nije bilo rike i mukanja, osim po crnoj glisti koja mili prema vrhu planine, ni po čemu se ne bi znalo da klancem prolazi čuveni četovođa.

Dva su osmatrača ostala skrivena na svojim mjestima, a treći je otišao u Rašliike javiti Dolciiu da satnija pojase konje i spremna dočeka drugog glasnika koji će doći s viješću da je Ramo prošao Bili Brig i dohvatio se strmih serpentina.

Ne prođe ni pola sata a Druga je satnija bila Rami na repu. S početka ga je slijedila polako, u želji da bude primijećena. Ali, iz Ramine kolone, čiji je hod bio volovski, a vojnici pretvoreni u goniče krda, satniju nitko nije primjećivao. Oprez im je sasvim popustio. Zato satnija opali nekoliko pušaka, toliko da pucnji odjeknu planinom i da kroz vojsku i goveda prođe vjetar nemira.

Ramo se ljutio na sebe što nije dao osmatrati prije­đeni put, pa sada ne zna odakle ni otkada ga prati potjera. Ako je ona slučajna, ako je tu negdje patroli­rala neka jedinica i natrapala na njega, moći će joj se oduprijeti baci li nešto vojnika iza goveda da brane začelje do Kule na Pisku, tamo sjaše konje, goveda pusti sama po Trnovim poljanama, a on sa cijelom četom u onom tjesnacu gdje put izlazi na visoravan desetku je

274

potjeru, pa ako uspije, prisili je na povratak, a ako ne uspije, na konje, zaobiđi goveđa i bježi, a potjera.neka se zadovolji odrobljavanjem stoke! Ali, ako su ovi što ga slijede bili tu negdje u zaklonu, propustili ga da mi­moiđe i tek onda pošli za njim, onda njega na čelu čeka iznenađenje, pa bi morao odmah napustiti goveda, preda se isturiti jaku izvidnicu i, suzbijajući potjeru, pomalo napredovati u planinu. Dakle, na prvom je koraku učinio pogrešku. Kako da mu drugi korak bude ispravan?

Pazi, pukovniče, rekao je Močivuna prije nego što su se rastali, od Bilog Briga put će najprije, koristeći se pogodnim položajem kosina, napraviti tri lagana zavi- jutka. Dok budeš njima išao, pucaj od vremena do vremena, ne mori konje, a kad dođeš na posljednji zavoj i preko duboke jaruge nad sobom ugledaš put koji se vraća da bi savladao veliki uspon, sjaši, zakloni konje, a ti zasjedni za kamenje, pa kad Ramo naiđe tim putom, pucaj na njega iz svega što puca i pobij mu bar pet ljudi. To isto ponovi na slijedećoj serpentini, kad će njegovi volovi rikati od umora, konji soptati, a on se kuhati u krvavom znoju. Ako ga na onoj prvoj serpentini nisi uvjerio da ostavi volove, ovdje ga moraš uvjeriti, jer on s tim rogatim stadom ne smije doći na Trnove poljane. Zapamti, pukovniče, moraš Ramu prisiliti da goveda ostavi na serpentinama prije Kule na Pisku, a ako ga ne prisiliš, ne ulazi u klanac, čekaj, pošalji mi glasnika, pa ću nešto smisliti.

Ramo je na prvoj serpentini imao tri mrtva i četiri ranjena čovjeka, jer su kao goniči, izvišeni na konju, bili satniji iza stijena isturena meta. To nije smio dopustiti na drugoj serpentini. Zapovjedio je da svi sa začelja prijeđu na čelo volovske kolone, da volove potjeraju natrag i, dok progonitelji budu prikupljali stoku, radi koje ga valjda i progone, on će u planinu. Ugrizao se za usne kad je vidio da satnija prolazi mimo volove, da ne ostavlja nikoga uz njih i da, isto onako lijeno kao i do tada, kreće za njima. Isturio je dva izviđača da pogle­daju klanac pri ulazu u Trnove poljane, a on je sa

18* 275

glavninom savladavao komad puta što vodi od Kule na Pisku do klanca. Kad su se izvidnici popeli na stijene i mahanjem rubaca javili da je prolaz slobodan, potjerao je što se po tom putu brže moglo.

»Pazi, pukovniče, kad Ramo uđe u klanac o kojemu sam ti govorio,« učio je Močivuna, »ti zaustavi satniju i kreni malo natrag, samo da uvjeriš Ramu kako ti ipak odeš govedima. Idi natrag, a gledaj iza sebe, pa kad vidiš da Ramo ne zasjeda, da prolazi klancem, sretan što si se od njeg odlijepio, i kad klanac prođe, ti obrni konje pa, dok Ramo izlazi polako na Trnove poljane, jaši za njim koliko brže možeš. Kad mu opet izbiješ na rep, on će biti na sredini Trnovih poljana. Ramo se neće sučeliti s tobom, nego će nastojati pretrčati Poijane i opet se dohvatiti jaruga. Zato ga sustiži i sustiži! Pucaj i pucaj, u trku pucanjem nećeš mnogo učiniti. Ali, kad kraj puta ugledaš visoku murvu i uz nju torove, naredi da se puške ture u stremen i da se vade sablje, tiho, da Ramo ne čuje kako oštrice sikću dok izlaze iz kanija.«

Cim je izvidnica javila Jvločivuni da se Ramo pribli­žava bez goveda i da ga pukovnik slijedi, on je satniju razdvojio na dva dijela. Polovica je ostala uza nj zaklo­njena dvorišnim zidom, a drugu polovicu odveo je Gra- bovac na padine Kose, s druge strane puta, i sakrio se iza kupina koje su rasle kao da ih je tko u red sadio u sloju crvenice između dva sloja kamenja.

I drugi je put Ramo pogriješio: lakoumno je podlegao varci da se progonitelj između njega i goveda odlučio za goveda. Onaj što ga goni, poznaje prološki put, a on se osjeća nesiguran zbog noćašnjeg sna. Noćili su pokraj izvora Rumina, u uvali koju su oblikovale vode izvora, s nešto ravne zemlje i visokim kamenjem uokolo. U tu su jamu bili natjerali goveda, straže postavili na izlaz i na vrhove stijena, večerali i pozaspali. Legao je na konjsku hašu odmah do vode i, uljuljkivan šumom vodenog toka, zaspao čim je oči sklopio. Mora da je dugo, sve do praskozorja, snivao tvrd san. A onda, samo što je nebo zabijeljelo i zvijezde počele gasnuti, usnio je široko polje, a na polju cvjetovi slični kamilici, samo na većim

276

stabljikama. Kroz to bijelo cvijeće vijuga se cesta, duga, doboga duga, a na stazi čovjek vodi na uzdi osedlana konja, lagano hramlje, gleda u zemlju i snivač mu ne može vidjeti lice. Odjednom na nebu, iznad mora cvjetne bjeline, zasja zvijezda, i onaj što hoda stazom podiže pogled prema svjetlosti s neba, a snivač ga pre­pozna - taj što hramlje, to je četovođa Ramo Nadžako- vić. Kako ga snivač prepozna, onako se trže, otvori oči i na nebu iznad sebe ugleda jednu jedinu zvijezdu, onu istu koju je i Ramo na cvjetnoj stazi gledao. Um mu se potpuno smuti i snivač više ne zna tko je od one dvojice on, je li onaj što ga je na stazi vidio, ili onaj što leži kraj potoka Rumina. To ludilo, koje je, istina, trajalo trenu­tak, ranilo mu je mozak. Uspravio se na noge. Oko njega se širio šum vrela poput šuma cvjetova. Modra pruga potočnog toka sličila je stazi iz sna, a bjelilo, što ga je praskozorje prosulo po kamenju na bjelinu cvje­tova. Ljuljao se, pa kad je naredio pokret, nije više znao ni gdje je dotad bio ni kamo želi poći.

Treću pogrešku nije smio počiniti. Bio je u sredini svoje male vojske koja se u jednoredu natisnula ravnim dijelom prološkog puta. Ako što vikne, čuju ga i oni sprijeda i oni straga. Grlo mu je suho. Odlučio se za najgore.

- O, Mešane — zazvao je Ramo.- Oje, buljukbašo - odazva se Mešan.- Okreni konja, gazijo. I neka ti Bog plati!Mešan se izdvaja, usporava, okreće konja i, dok

njegovi odoše, on se vraća. Nasrće sabljom na prve jahače pukovnikove satnije, koška se s njima, zaustavlja ih, biva sasječen, pada na zemlju, a satnija gubi tempo. Ramo je za sto koraka pobjegao, a kako više nema nabijenih pušaka, kako sada sablja bije boj, Mešanova bi se smrt isplatila i za manje povećanje razmaka.

- O, Fahrudine — zazvao je ponovo Ramo.- Oje, buljukbašo - odazva se Fahrudin.- Obmi konja, sine. Bog će te za to nagraditi.Ne, žrtvovati jednog po jednog vojnika da mu začelje

čete ne bi došlo u dodir s prednjacima satnije, koja jaše

277

snažnije i na ravnu brže konje, nije bio pogrešan potez. Mjereno djelotvornošću jedne žrtve, do kraja Trnovih poljana i ulaska u klanac mogao je izgubiti još najviše tri čovjeka. Ono najgore je za Ramu nastupilo kad se čelo njegove čete primaklo bijelom kamenu, koji je Moči- vuna obilježio kao posljednju točku do koje će doći prije nego što ugleda satniju u zasjedi.

Moči vuna je iz dvorišta iz jahao u trku i za sobom, poredane kao na koncu, izvukao pedeset konjanika. U isti mah i Grabovac se otkrio iza kupina na Kosi i u istom poretku pošao na Raminu kolonu. Ni Močivuni ni Grabovcu teren nije bio ravan da na njemu razviju turme u galopu. Ramo je pak jezdio punom brzinom, pa

iV» imlpHon Irolrr\ t-»o »J W 1VU1VO UU I

iiorrn i rl 11 n n rl t m l^/*\lro i» r\ T* 1 -• 1 ^ijv^cc iuu oci u vci uuiva u. uuuivu

dviju ukoso izbačenih strijela, ponadao se da će, dok se dvije strijele sastanu, izbjeći njihov izravan udar, a potom i njihova kliješta. Ta se nada u njemu razgorjela do usijanja i stala na nebosklonu tamo nakraj Trnovih poljana, sjajući jasnije od zvijezde što ju je jutros vidio u snu iznad polja cvijeća.

Rami se dogodilo najteže što se živu čovjeku može dogoditi: da dosegne zvijezdu nakraj Trnovih poljana, morao je proći kroz dva reda sabalja. I on i njegovi momci, vjerni sudbini ispisanoj na Hasinu vrelu uoči noći Kadra, bez mrlje na savjesti, prošli su taj dugi put jer je zvijezda vodilja uzmicala sve dalje i dalje. Otkako su Grabovčevi i Močivunini vojnici sablje podigli u raz glave, sablje na suncu, koje se izdiglo iznad Donje Kamešnice, odbljeskuju bijelim cvjetovima, onima kroz koje je Ramo jutros prolazio. Isto kao jutros, s tom zvijezdom na obzoru i s tim cvijećem oko sebe, učini mu se da je živio između svijeta i sna, ali ne zna što je proživio u bijelom svijetu, a što u ružnom snu.

26

Pukovnik je zapovjedio da se plijen pokupi, da se i po grmlju traži odbačeno oružje, da se s mrtvog neprijate­lja skida i donje rublje ako je novo, da se naši mrtvaci

278

trpaju u mrtvačke arare i vežu prebačeni preko sedala svojih konja, a neprijatelji da se bacaju u jamu pokraj puta i zatrpaju zemljom, da vidari previju ranjene, da svaki popuni svoje naoružanje još jednom puškom, kuburom ili nožem. Nešto potrebno, najviše nepotreb­nog. Valjda znaju s obuke što se čini poslije pobjede. Nešto je drugo tu.

Dolci je sve od Vrane Močivuninu vojnu vještinu osjećao kao teret i, u dobroj mjeri, kao poniženje koje privremeno mora prihvatiti. Sad, kad je pobjeda izvoje­vana, kad se može vratiti u Sinj okićen slavodobićem, on nikoga ne treba nad sobom, ma kakvo taj vojno znanje imao, ni uza se, jer je slavljenik najbolje biti sam.

Močivuna je očekivao vjetar koji je od pukovnika odjednom zapuhao, bio je silno žedan, a bačve na Trnovim poljanama nigdje, naklonio se i, kao što doli­kuje podređenom, primio od njega zapovijed da među mrtvima nađe Ramu Nadžakovića, odsiječe mu glavu, natakne je na štandarac pukovnijske zastave i istakne na čelo puka kad se budu vraćali u han. Ništa lakše nego s mrtva odsjeći glavu, ali tko je među leševima Ramo Nadžaković? Bilo tko, mrtva glava ne progovara, istina, ali priča obličjem. Ako netko tko Ramu zna kaže da na štandarcu nije njegova glava, sramoti ne bi bilo kraja. I zato traži! Što ga je živa tražio, neka je, ali što ga mrtva mora tražiti! Komu mrtav treba osim pukovnikovu sla­vohlepnu.

Zarobljenika nije bilo (nisu htjeli u ropstvo) i Moči- vuni nije imao tko pokazati Ramin leš. Pozvao je Gra- bovca i Ozidžiju da pođu s njim i pomognu mu okretati leševe. Svima im je pogledao u lice i ni za jednog nije mogao reći: »Ovo je Ramo.« Znalo se da je Ramo čovjek od četrdeset godina i da bi morao biti znatno stariji od svojih vojnika koje je pokupio među mladeži, ali se među mrtvima nije nalazio nitko stariji od dvade­set i pet godina. Bilo je ćelavih, bilo je prosijedih, s bradom i bez nje, ali je sve to rana ćelavost i rane sjedine, sve su to mlade brade i brkovi. Močivuna je leševe pregledavao prije svlačenja, ali ni po odjeći ni po

279

oružju nisu se međusobno razlikovali. Kod svih je oružje bez ukrasa, a odjeća priprosta i bez ikakva sjaja.

- Kaže, dođemo li bez Ramine glave u Sinj, slavlje neće biti ni upola onakvo kakvo bi bilo da je na štan- darcu pobodena nasred trga, pa da oko nje zaigramo kolo - govorio je raspop Močivuni.

- Ovaj je živ - reče netko.Preživjeli je bio mlad čovjek s brčićima i bradom koju

nikad nije brijao. Na ćelavoj glavi, koja je šišana noži­cama pa se poznaju brazde kao na koševini, nije imao kapu. Tražio ju je čim se osvijestio i progledao, kao da mu je u toj kapi sva izgubljena snaga i sva nestala sreća. Ozidžija je otišao do jednog mrtvaca, uzeo mu fes i dao

On *j kapu nabi na glavu a da i nc opi^sranu navrh golog tjemena, koja je morala biti ili od pada

ili od teluća sablje, svakako od nečeg tvrdog i tupog.Na sebi je imao košulju i široke platnene hlače obo­

jene crveno. Donji dio nogavice uvukao je u vunene čarape koje na sebi nisu imale opanaka, jer im je stopalo bilo podloženo volovskom kožom, što ih je, na neki način, činilo pletenim čizmama u kojima se ljeti i lako jaše i lako hoda. Iz čarape na desnoj nozi izbijala je krv, morao je biti ranjen u list puščanim zrnom, jer bi se posjeklina hladnog oružja vidjela i na pleteru.

Kad mu se kapa našla na glavi, dobio je snagu da se uspravi. Nije bilo vidljivo da shvaća išta od onoga što vidi: da ovi svlače njegove drugove dogola, da ih slažu na hrpu, da je samo on ostao živ. Lice mu je ostalo bez izraza, kao lice spavača koga bude i ne mogu probuditi.

- Hoćeš li nam reći tko je među njima Ramo Nadža- ković — rekao je Močivuna i pokazao na gomilu leševa. Kao što se nije moglo pogoditi kako je pogled na mrtvace djelovao na njegovu dušu, tako se nije vidjelo ni kako ga .se doimlje Močivunina ponuda.

- Za to ćemo ti pokloniti život, dati te na otkup - rekao je Močivuna. Ni na tu ponudu, koja i mrtve diže iz groba, preživjeli nije dao nikakav znak, ni da je shvaća ni da je prihvaća. Svejednako je na njegovu licu bila pospanost i tupost prema tuđim i vlastitim ranama.

280

- Pristaje li? - pitao je raspop, a kako su njegova usta bila iznajmljena, zna se tko je pitao. Pitao je iz daljine od trideset metara.

Kad je preživjeli čuo što raspop pita, pomaknuo je ranjenu nogu. Lice mu se zgrčilo, kao u čovjeka koga je proparao strašan bol, a ruka posegnu za bolnim mje­stom. Bojeći se da će preživjeli posrnuti i ponovo leći na zemlju, a i da izbliže vidi tu njegovu ranu na nozi, Močivuna mu priđe i saže se. Preživjeli je zavukao ruku pod čarapu na mjestu gdje pletivo bijaše umrljano krvlju i nešto kopkao prstima, kao kad se kopka smrd­ljiva rana. Najednom je prasnuo u vrisku koji nije moguće pribilježiti, osim riječi koje je pri tom izgovorio: »U ime Boga.« Ruka mu je iz čarape izvukla goli nož i, dok mu je vrisak trajao, zahvativši ga odozdo, munje­vito je rasporio Močivuni trbuh.

Iznenađeni gnjevom koji je neočekivano planuo iz pospanosti, tuposti i bolnog grča, i Grabovcu i Ozidžiji ruka je poletjela sablji, a kad je preživjeli s nožem, krvavom rukom i još jednom urlikom nasrnuo na Gra- bovca, Ozidžija mu je odsjekao šaku u zapešću, a Gra- bovac produbio onu ranu ispod kape.

Kako drugo nije znao, kako drugo nije mogao, kako vidarima ne bi vjerovao, sam je Grabovac kleknuo pokraj satnika, nadnio uho nad njegova usta i osluški­vao diše li. Ravnomjernog disanja nije bilo, ali je iz usta izlazio dah i čuo se neki glas iz daljine, nježno obliko­van. Činilo mu se da bruje strune razapete od brda do brda, da ih dira lagan vjetrić, da brujanje ima boju Močivunina glasa i da znači ono što im je govorio i čemu ih je naučio. Ni tada ni ikad poslije nije znao kakvu je poruku čuo. A ipak ju je čuo. Ali, samo da izrazi to značenje, da ga iz pamćenja pretoči u riječi i kaže nekomu, u njegov se sluh ponovo vrate zvukovi planin­skih struna i zbrišu sve što je pamtio i što je htio reći. U njemu je to zabilježeno, ali neće da na sunce iziđe, pa o Močivuni ništa i nije znao reći osim njegova imena i duge stanke koja je nakon toga slijedila, a bila ispunjena glasanjem neizreciva smisla.

281

Ali, ruku na srce, kako da išta kaže o tom dobrom čovjeku koji ga je naučio najgorem zanatu - ubijanju, kad su dobrota i ubijanje nespojivi, kad njihovo druže­nje ne može objasniti nikakvo glasanje umirućih gla­snica i nikakve strune razapete od planine do planine?

27

Otkako je Močivuna poginuo, pitanje Ramine glave na štandarcu nije se više postavljalo. U zamjenu za nju kroz Sinj će se provesti konji Ramine čete i na njima odjeća i oružje ubijenih.

Raspop je imao puna usta posla. Pukovnik, koji je i u hanu i na maršu bio šutljiv, odjednom je postao govor- Ijiv i raspop nije stizao prevesti sve što je on htio reći. A govorio je trice i kučine: o tomu kako su se vojnici junački ponijeli, o tomu kako ih unaprijed očekuju još slavnije pobjede, pa onda sitna zanovijetanja, zasponir<=*mpn icr>rct\/i Irprvii nKriči 7nninnrr l^oniot Dnn ctr\ cn tn

uskipjele riječe posredno izražavale bila je pukovnikova radost zbog pobjede, što je lako razumijeti, i zbog Močivunine smrti, što je isto tako lako razumijeti, ali teško priznati i neugodno čuti. Istina, kad zatrube fan­fare, Močivuna bi se povukao u pozadinu, poveo sa sobom nekoliko povjerljivih vojnika, našao neku krčmu i nastojao se temeljito opiti. Ali i takav, pijan, dok promatra iz pristranka, dok živi, bio bi svjedok da se Dolci kiti tuđim perjem. Najbolje je da ne svojata dio slave i da nije prisutan. Zato je Dolci preinačio zapovi­jed o poginulima: neće se nositi u Sinj u mrtvačkim ararima, iskopat će im se grobnice i ostat će u planini, bez pogrebnih svečanosti, bez posmrtnih misa, jer bi počasti mrtvom Močivuni umanjile pažnju koja će njemu biti upućena. A ispriku da je mrtve pokopao na mjestu razboja imat će u odluci da se još nekoliko dana zadrži u Prologu, a da u Sinj pošalje samo nekoliko vojnika s volovima kao vjesnike svoje pobjede.

Nakon probdjevene noći, potjere, sječe, pljenidbe i

282

pokopa mrtvaca, vojnici su s uzdama u ruci posjedali ispred glava svojih konja na što god su stigli, na male ledine u hladu kupina, na kamenje pod murvama, a što god da su radili, nožem rezali okorjeli kruh, močili ga u vodi i žvakali, obuzela ih je ravnodušnost prema onomu što se dogodilo, što se događa i što bi se moglo dogoditi, prepoznatljiva ravnodušnost koju donosi glad, žeđ, umor i malo opuštenosti. Zakratko!

- Na konje! - već u sedlu, vikao je Grabovac.- Na konje! - prihvatili su svi alfijeri.A kad su se našli na konjima, kad je prestao zveket

stremena i sabalja, škripa sedala i njištanje uplašenih životinja, ne izda nitko nikakvu zapovijed. Svi su gledali u pravcu u kojemu je gledao i pukovnik: prema izlazu iz Trnovih poljana, koji je vodio dublje u planinu i kroz koji ni jedan od njih nije bio prošao. Jedan jest, ali je taj maloprije sahranjen.

Ondje gdje se sastaju podnožja Kose i Velike Gra­dine prološki put prolazi po ravnici između dva oronula tora i pokraj rašeljke i lokve bez vode, da bi iza pedese­tak metara skrenuo za visoku stijenu obraslu trnjem i busenjem kovilja. Na prostor oko lokve, stijene, torova i rašeljke izbilo je tridesetak konjanika na konjićima kosmatih griva i dugih repova, koji su se nemirno vrtjeli pa je grupa bila nalik na roj osica. Vjerojatno po zapovijedi, iz roja zapraštaše male puške. Po plamenu se vidjelo da tanad leti u nebo, da izazivaju.

»Ona iz trave«, »ona iz zida«, u kojoj ne prebiva samo otrovnica nego i misteriozna osoba, pa je i ne treba zvati drukčije nego »onom«, sažimajući u to nei- menovanje njenu dvojnost, dakle »ona iz trave«, jer ne voli planinske noći provesti na rashlađenoj zemlji, jer mrzi mrak, odmah s večeri, dok joj je tijelo bilo puno dnevne topline, ispuzla je uz stablo murve, prema svjetlu mjeseca, tamo se u rašlji omotala oko grane i čekala jutro da ponovo sunce zagrije zemlju, pa da siđe dolje ili padne na zemlju. Kad je osjetila strujanje krvi u tijelu, što ju je pokrenulo sunce, podignula je glavu i palucnula jezikom. U njenu se oku odrazilo talasanje

283

ljudi i konja, što ju je silno razdraživalo, odozdo je zapahnuo dah znoja i topline, i ona se ispruži, odmota i pade u grivu Ozidžijina konja. Misleći da je u toploj travi, zaroni glavu u konjsku dlaku, koja je padala i s jedne i s druge strane vrata.

Ozidžija je vidio kako se »ona iz lišća« našla u grivi, sustegao je dah i primirivao konja tapšanjem po sapima. To isto zapazili su i oni što su mu bili u blizini, šaptom su prenijeli novost onima do sebe i zajednički se odmakli od Ozidžije, prepuštajući mu da učini što može i zna. Velik dio pukovnije udvojio je pažnju i u napetoj tišini očekivao što će pukovnik učiniti osičavim konjanicima, a što oni njemu, i što će Ozidžija učiniti »onoj iz lišća«, a što ona njemu.

Kad se u očima »one iz lišća« izmiješalo crveno od marame, plavo od hlača, bijelo od košulja i blještavo od oružja, kad je u njenim očima sijevnulo modrim, ruj- nim, žutim i srebrnim, kao što na vodi koju lagano ziblje vjetar odsijeva sunčeva svjetlost, htjela je vidjeti kakvi to svijetleći sksksvci lete iznsd nje, ispružils se po glatkoj dlaci konjskog vrata, našla razdjeljak u grivi, isplazila jezik i psiknula dvaput onako kako psiče »ona iz zida« kad je uznemire pokreti sjenka i svjetlosti. Konj je čuo siktanje, okrenuo natrag otvore uški i ostao miran.

A pukovnik je razmišljao kako da postupi. Prije nego što su se pojavili osičavi konjanici, namjeravao se neko­liko dana zadržati u planini, a onda se spustiti u Sinj po hranu i vodu. I na slavlje, razumije se. Sad ni o mirnom ostanku ovdje ni o povratku u Sinj s ovima na repu nema ni govora. Bio je ljut na njih koliko se može biti ljut na one koji nam mrse namjere i umanjuju vrije­dnost, koji se bezobzirno odnose prema našim ushiće­njima i samozadovoljstvu. Ne želi ih tući kao suprotnu stranu u ratu, htio bi ih tući kao svoje osobne protivnike.

Ozidžija je pošao desnom rukom prema dršku sablje. »Ona iz lišća« je zapazila kretnje u blizini, ispuzla, osmotrila i palucnula. Polako je izvukao sablju iz kanija i njenu svijetleću oštricu nadnio nad konjski vrat. »Ona

284

iz lišća« uzvratila je siktanjem, ali joj se glava nije pojavila iznad grive. Tek kad je Ozidžija namjestio oštricu da se na njoj odrazi sunce i bljesne u zmijskom oku, ona je ispuzla pedalj visoko i ustremila se na nepomičnu oštricu. Ozidžija je valjao sječivom, i pro­dorni bljeskovi parali su joj oko. A kad je oštricom pošao prema njoj, izvukla se pedalj visoko iznad grive i bacila na sječivo. Nije ga dohvatila, jer se sablja povu­kla, pa je jezikom i siktanjem oponašala aždaju. Sad, rekao je Ozidžija, i oštrica je munjevito poletjela na »onu iz lišća«, a »ona iz lišća« na oštricu.

Vrhom joj je sablje istezao tijelo iz grive osjećajući gađenje i strah od »one iz zida« koja s visina pada u grive naših konja.

Grabovac je nehotice potaknuo pukovnika na od­luku. Odnekud se sjetio priče koju im je kazivao Moči- vuna, kako se jednom negdje kod Vrlike našao pred hrpom kosmatih konjića i kako ih je . . . Uvijek taj Močivuna, pomislio je pukovnik, i zapovjedio Grabovcu da izdvoji deset vojnika i stavi im na čelo Pavasovića, pa neka povedu ranjenike, ponesu plijen, prikupe goveda i potjeraju ih prema Kosincu, tamo se ulogore i pričekaju ih, a oni, obje satnije, kreću u potjeru za rojem ispod rašeljke. Kad je Grabovac izdvojio vojnike i Pavasoviću rekao što mu je činiti, zapovjedio je: - Sablje! - i stotine su sječiva zablistala na suncu a kopita su zapraštala po tvrdom prološkom putu.

28

A ono za što se borio Šeik Mehmed-paša, ako mu priroda bude najdarežljivija i dopusti život do osamde­sete, nije moglo biti više od dvadeset godina. Kad se zna da se čovjek bori i za manje, za dan, za sat, paša se borio za veliku stvar. Ipak, bio je tužan čovjek, koliko može biti tužan onaj komu su, bilo zbog bolesti kojoj nema lijeka, bilo zbog osude kojoj se ne zna datum izvršenja, dani odbrojeni ili mu ih daju jedan po jedan, da ih proživi kao milostinju.

285

Carigradski policajac, taj Alija od Iznika, koji je znao da čovjek ima dva lica, javno i privatno, kad je došao na vlast i morao prosuđivati o ljudima, ocjenjivao ih je po privatnom licu, a kako je privatno lice u dvoličnih suprotno javnom, on je u patriotima gledao izdajice, u poštenima pokvarenjake, u sposobnima budale, a u nesposobnima previjance. Kao policajcu, nekad mu je netko dostavio prijavu u kojoj je pisalo da je na sijelu viđenih ljudi Šeik rekao za njega da nije lisica, što policajac mora biti, nego lisičji brabonjak. To je bilo dovoljno da Šeikovo povlačenje od Sinja doživi kao pakost uperenu protiv sebe. Smrtna kazna koju je od sultana zatražio za kukavicu bila je u dobroj mjeri i lična osveta.

Čim joj je majka rekla kakvo je pismo sultan dobio s Peloponeza, sultanija Muhme, žena Šeik-paše, zatražila je od brata da je primi, pala pred njega ničice i zamolila ga da joj poštedi muža od policajčeve oholosti. Brat joj je obećao da ga neće ubiti, ali kazniti ga mora, jer iza zahtjeva za kaznom ne stoji samo Alija od Iznika nego i sva pobjednička vojska na Peloponezu, koja poraz pod Sinjom drži mrljom na ovogodišnjim blistavim pobje­dama turskog oružja.

U prvi mah, smišljajući kaznu koja će biti i poniženje i degradacija, ali će zaobići smrt, pa će udovoljiti i veziru i sestri, sultan je došao na misao da Šeika skine s bosanskog namjesništva, da se s njega sramno potrgaju oznake paše i da ga iz Travnika do Stambola dovedu pješice tako da pješači dvanaest sati na dan, potom da se baci u tamnicu i iz nje pusti kad se na njega zaboravi, do koji mjesec, jer više ne traje glasovitost takvih sluča­jeva.

Opet se umiješala Muhme. Zamolila je selamagu, onoga što goste drži ispod ruke kad padaju pred sultana, komu je Šeik učinio velike usluge, da pokaže zahvalnost i moli sultana za blažu kaznu — sa dvanaest sati dnevnog hoda na toliku putu, pod jesen, čovjek od šezdeset godina neće živ stići u prijestolnicu. Selamaga se oduži i sultan preinači kaznu tako da se Šeik skine s mjesta

286

bosanskog beglerbega i postavi za kliskog sandžaka, od koga nije ostalo mnogo više od imena, sa sijelom u Livnu, neka i dalje bude vojskovođa na dalmatinskoj granici, a Aliji se od Iznika prepušta da sa svoje strane poduzme mjere opreza kako Šeik Mehmed-paša ne bi počinio i treću pogrešku. Jer, da po drugi put pogriješi, ne može mu se zabraniti, čim mu je dano vojvodstvo sandžaka. Kad je Alija dobio pismo od sultana i u njemu propis kakvu kaznu izreći Šeiku, grohotom se nasmijao jer je znao da su se umiješale žene. Kao vješt policajac, ne suprostavi se gazdi, ali svoj dio u konstrukciji kazne sroči baš na policijski način. Oduže mu mjesto bosan­skog beglerbega, ali mu ne oduže čast ni dostojanstvo, omogući mu drugu pogrešku i sasvim onemogući treću.

Žena mu je javila što se sve zbivalo oko njegova kažnjavanja, što je učinila ona, što zahvalni selamaga, i osamljeni Šeik uzdiže zahvalnost do neba. On će po­novo biti postavljen na stari položaj ako svi oni kojima je on zajmio vrate istom mjerom. A kako je držao, kao i svi ljudi, da je više dao nego primio, da je većem broju pomogao nego odmogao, da je više hrabrio nego obes­hrabrivao, očekivao je da će dobročinstva uskoro prora­diti ako i sam sjedne za stol i svoj poraz umješno opiše, da bude dostupno svima na dvoru, kao krivnju prevrtlji­vih Arbanasa.

Kad je pao od beglerbega na sandžaka, kad je postao žalostan čovjek koji se bori za preostale godine života, Šeika je napustio ćehaja i još nekolicina suradnika, olakšavajući mu tako da se na lijep način oprosti od onih koji mu ne trebaju i koji će mjesto potražiti kod drugih. Običaj je bio da ćehaju, svog zamjenika i čovjeka za povjerljive poslove, bira svaki vezir i svaki paša, bio na mjestu sandžaka ili beglerbega, od sebi odanih ljudi, ali je bilo iznimaka, kad dvor sam postavlja nekomu prvog suradnika. Zato je Šeik bez zazora primio vijest od Dugog Jusufa, svog nasljednika na namjesništvu, da je njegov ćehaja poslan iz Carigrada i da će doći u Livno i donijeti mu sultanove darove.

Došao je čovjek s nadimkom Ajnedži, što će reći

287

Preplivač, i donio mu od sultana samurovo krzno, nož, sablju i kolut od dragog kamenja, kao znak zahvalnosti i što mu je spasio vojsku. Ništa neobično, bilo je to doista u duhu kanuna, da se darivaju vojskovođe koje su iz škripca izvukle vojsku bez većih gubitaka.

Bila je zima, ona livanjska kad zaspu snjegovi i smrznu puti, pa je Šeik imao dovoljno vremena da piše svoje opravdanje. Gotovo i nije zapažao svog zamje­nika. Da je malo bolje pogledao, mogao je doznati i više0 njemu od onoga što mu je rekao: da je do sada bio predstojnik carskih kurira. Nosio je krznen kaput opto­čen crvenom lentom i podstavljen svilom tamnozelene boje kineskog porculana, znak da pripada povjerljivim slugama carskog saraja koje izvršavaju krvne naloge sultana i velikog vezira. Na glavi je nosio turban valjka­sta oblika, znak da je na početku uspona, a dok dogura do piramidalnog, trebat će mu još dosta uspješno obav­ljenih poslova. Umjesto da gleda oko sebe, Seik je pisao1 živio u sebi i svom porazu.

Kad nolitičar ili samo čoviek na ova i ili ona i način blizak politici, kad netko kriv ili nedužan, svejedno, bude otjeran u opoziciju, u progonstvo, u unutarnju emigraciju, i što sve ne, i kako se sve ne zovu otpadnici i otpaci, svojevoljno ili nasilno odstranjeni ljudi, kad takvi u gluhoj samoći odluče da pišu o svom slučaju, da se brane i svjedoče svoju obranu, morali bi znati da je to što pišu testamentama knjiga, a ne put kako da se obrane od nanesene uvrede i kako da se ponovo približe vlasti, koja je svoju čvrstinu gradila na njihovu progonu, koja je, možda, i nepravedna i svakojaka, ali je daleko od toga da pokaže skrušenost koja bi je i iznutra i izvana oslabila. Možda papirnata ostavština nekomu posluži za spoznaje o čovjeku i prilikama u kojima je živio, možda se nad njim budu zgražali i nadahnjivali njime, ali onomu koji je piše, koji ponovo proživljava svoj poraz, to je posljednji pozdrav svijetu, ljudima i, u prvom redu, politici. Ne vraća se u politiku opisivanjem svoga po­raza! U politici trajno ostaju oni koji o svojim porazima šute, a o uspjesima galame i kad su bili porazi, koji kriju

288

svoje mane a ističu vrline. Iskrene ispovijedi nisu po­trebne ni povratku u politiku ni ostanku u njoj.

Cijelu tu zimu, u čvrsto građenoj kući na stijeni iznad Dumana, Šeik se mučio nad perom i papirima. Nije išlo, jedno, što nije bio osobit pisac, a drugo, što je nad svakim retkom vidio sjenku Alije od Iznika, ne onu pravu, Preplivača, koji je stanovao u susjedstvu, nego onu izmišljenu, koja će taj tekst jednom čitati, pa mu se čini da i ne piše što misli, već što bi mu bilo drago da čuje moćni policajac. Teškoće oko pisanja nastaviše se i u proljeće, kad je Alija ostavio Moreju i krenuo na Eugena Savojskog, a prestadoše kad stiže vijest da je Alija od Iznika dobio tane u čelo i izgubio se svučen, opljačkan, među gomilom golih tjelesa. Više njegova sjena nije visila na gredi iznad papira, kalema i tintar- nice, pa je iduće zime rukopis bio dovršen.

Vrijeme sjenke koja mu prijeti bilo je iza njega, u dvije zime i jednom ljetu. Odšumilo je kao vode Du­mana. Samo, veliko je pitanje da li sjena koja na nas pada i koja nas u stopu prati kao naša vlastita, nestaje kad nestane i čovjek koji ju je na nas bacio.

29

Tko proljeće poslije ravnodnevice nije vidio na Ku- preškom polju, može slobodno reći da nije vidio pro­ljeća, a tko Hazira, čuvara izvora života, pupa na drveću i klice u zemlji, nije slavio na kupreškim sjenokošama, gdje ga svetkuje bosanska vojska svake ratne godine, taj ne zna što je svetkovina.

Džamija, od samog drva i nimalo veća od svake kupreške kuće, bila je ispod mlinice čije su kamenove okretale vode potoka Karićevca, koji je odmah ispod vodenice i bogomolje, tekući sporo koritom što siječe livade, zbog lijena toka preimenovan u Mrtvicu. Vojska se skupila na livadama uz Mrtvicu okićena kitama grmlja i trave. Za njihovim kapama zelenio se mratić, trn jak i janjeći cvat, što su ga u zoru brali na Đerđelezu,

19 Duše robova 289

i nana, slak i metvica koje su na sebi u sunčevo granjiva- nje sanijeli oni što su uranak ranili na Čarđačici.

Sunce nad Stožer, a Šeik Mehmed-paša popeo se na mihrab, nov, od svježih dasaka, skrpljen pred džamijom za svetkovanje Hazira, jer je on sam želio predvoditi molitvu na otvorenom.

Otvara knjigu na suri El-Feth (pobjeda), govori da su im oprošteni grijesi što su ih počinili prije stupanja u vojsku, da će im biti oprošteni i oni što ih u vojsci budu počinili, da će se nad njima izvršiti Božja milost i da će u časti pobjeđivati, a dotle, umjesto da se u molitvu unese i vjeruje joj bez ostatka, misli na što je spao i kakve su to pobjede moguće s tako malom i neopremljenom voiskom.

Lijepo je proljeće na kupreškim livadama, između onolikih pitkih izvora, na suncu i čistu zraku, lijepe su proslave Hazira, molitve i blagovanja, ali ni Kupres ni Hazir nisu mogli pročistiti Šeik-pašu i osloboditi ga duševnog taloga koji je sa sobom donio u ovaj lijepi kraj. Kako?

Kako, kad mu je za čuvanje granice duge deset dana hoda ostavljeno svega tisuću i trista vojnika! Namjesnik Numan Ćuprilić, koji je namjesništvo preuzeo poslije davljenja lakomog Dugog Jusufa, nije nikako bio zao čovjek. Za njega se s pravom govorilo ono što se ni za jednog političara ne može kazati: da nikad nije počinio zločin i da nikad nije izgovorio suvišnu riječ. I nije, ali je morao učiniti što je učinio. Od njega se tražilo da brani Zvornik od generala Petraša, da osigura granice i da polovicu bosanskih barjaka pošalje velikom veziru za bitku sa Savojskim. Što je Numan mogao nego da mu dade trista Tatara, sredovječnih ljudi, i stavi im na čelo nuredina Tokmaka, pohlepnu pijanicu, da mu za osobnu pratnju iz svoje pratnje odvoji trista strijelaca i da mu prepusti sedam barjaka teritorijalne vojske, među ko­jima je kao vojska vrijedilo samo ono Prozorana. Na rastanku mu je Numan savjetovao da vojsku drži na okupu, da se spusti na Livanjsko polje i čeka vijesti gdje će udariti Mlečani, pa da napadnutima pritekne u po­

290

moć. Nije najvažnije da sačuva svaku stopu zemlje, bitka će se riješiti na Dunavu. Ako Mlečani osvoje štogod, vratit će to ako Halil pobijedi Savojskog. »Ali, budemo li poraženi, neka nas Bog sačuva!«

Uoči polaska na Livanjsko polje, Šeik je u prisutnosti Preplivača udario fal, želeći znati kakva mu se sudbina piše ljetos.

U svom je šatoru položio knjigu Divan tumača nadze­maljskih tajni mistiku Hafiza na izrezbarenu orahovu dasku. Crvenom je maramom ovio glavu oko očiju i, kad je ostao zaslijepljen, podigao desnu ruku i na njoj ispružio kažiprst. Preplivač, koji je sjedio nasuprot njemu i u lijevoj ruci držao iglu od pribadače debelu kao šilo, micao je knjigu tamo-amo po dasci, ostavio je negdje po sredini i rekao Šeiku neka počne ubadati prstom. Ovaj je u nekoliko navrata spustio prst na dasku, ali nijednom nije pogodio. Tek peti put kažiprst mu se spusti na koricu u donjem lijevom kutu, gdje je završavalo posljednje slovo naslova. On je držao prst tamo gdje je ubo fal, a Preplivač mu je skinuo maramu s očiju i pružio iglu. Kad je vrhom igle našao središnje mjesto na otisku što ga je na koži uveza ostavila vlažna jagodica, podigao je knjigu na koljena, iglu, koja je imala glavu u obliku kuglice, stavio među dlanove i, tarući dlan o dlan, vrtio iglu i bušio knjigu kao što postolar buši kožu.

Iz rečenica i riječi koje je tu odmah pročitao, listajući probušenu knjigu i tražeći ono što je igla dotakla, nije mogao ništa pouzdano zaključiti, ali rečenica koju je pronašao na pedeset drugoj strani svidjela mu se jer se slagala s onim što je očekivao.

O čovječe, čini dobro i uživaj zahvalnost, kožni šator kroz koji ne probija ni kiša ni vjetar; o čovječe, krči Božji put i stići ćeš u raj koji je, kao ledina s izvorom ispod krošnjasta stabla, smješten u sjeni tisuća sabalja.

Dan uoči drugog kolovoza, kad će se ispuniti oba proročanstva iz ovog ulomka, zbog odmora i podnevne

19* 291

molitve Šeik Mehmed-paša zaustavio je vojsku uvrh Borove glave, na zaravanku gdje je uzdignut kameni han i pred njim iskopan bunar s kišnicom. Pošto su se pomolili, nešto pojeli i napili vode, koju su vedra uzmu­tila pa se jedva mogla piti, krenuli su nizbrdo, u toplije predjele livanjske kotline, a kad su se dohvatili Gubera i Sturbe, koja se tu razlijeva, ne svraćajući u grad, krenuli prašnjavom cestom prema prološkom klancu, između dozrele raži i prosa koje se na dodir osipalo, uz kreket žaba i zrikanje cvrčaka što su nadomještali glazbu, koju oni nisu imali jer su svirači otišli tamo gdje će pogrebi biti brojniji.

Šeik nije pred sobom slao konagdžije da pripreme noćište, znao je dobro kamo ide i kakva je tamo zemlja. Kad je došao do hana Prolog, koji se ispod velikih kestenova i oraha nalazi na mjestu gdje se poljski put počinje penjati, zapovjedio je da se skrene udesno i logor udari na livadama koje zovu Bostani. Još za sunca bili su podignuti čadori, a u prvi sumrak dva su mujezina

r\r»T» in 1 oV U1U

7/o tp l rn'UJOA.U 11CI 111VJM1LV giluj !vuU pjč/oiiiti

zrikavaca, u valovima su se razlijegali ajeti El-Fethe: »Kazni dvoličnike i dvoličnice koji misle zle misli.« Kad je i to prestalo, kad je pala noć i zrikavci sa žabama nastavili svoj koncert, samo su stražari s vremena na vrijeme jedan drugoga držali budnim povicima: »Bog je jedan.«

30

Bistrica, Žabljak i Sturba, sva tri glavna vodotoka u gornjem predjelu Livanjskog polja, sastaju se kod Pri- sapa u velikoj bari, koju bismo, da nije odviše mutna, mogli nazvati i jezerom. Otuda pa preko polja, ravno u podnožje prološkog klanca, voda otječe jarugom koju zovu Plovuča. Vode što se javljaju po sredini polja skuplja Busctica i dovodi u Plovuču stotinjak koraka prije nego što će ova potonuti. Kad su suše, ljetne i zimske, korita Busatice i Plovuče mogu primiti sve vode,

292

a kad vode nadođu od kiša ili naglog topljenja snijega, prostori oko ova dva vodotoka pretvore se u prostrano jezero, koje zovu, ne bez šale, Livanjsko more. Plovuča kojom otječe to more, svi izvori i sve jaruge, ne ide daleko, tek do podnožja planine, a kad nije mogla kroz klanac, kuda prelaze planinu svi koji hodaju, probušila je prolaz ispod nje.

Ondje gdje Plovuča dodirne dno planine, nalazi se grotlo Velikog ponora, na komu su dvije vodenice. Ali, koliko god Veliki ponor bio velik, pretijesan je kad je Plovuča puna vode, kad su pljuskovi i poplave, pa višak teče jarugom uz podnožje brda prema jugu do Bristova ponora. Ako se ni u nj sve ne može uliti, teče do Opakog, a ako je i tu viška, onda u posljednji, Kameniti ponor.

Sada, u kolovozu, vodotoci i Plovuče i Busetice smi­reni su kao da ne teku, a sve što doteče proguta Veliki ponor, nešto malo zbog navodnjavanja okolnih vrtova prepušta se Bristovom i Opakom, a u Kameniti ne dotječe ništa. Oko vodotokova, gdje je proljetos bilo »more«, sada su livade s nekoliko izbrežina. Na povi­šenim su zemljištima stabla jasika i vrba, ponegdje oskoruša i oraha, a u ravnici je bujna trava, među kojom najviše komina, kunića, cikorija i mlječika, sve dobre za ispašu konja. Busetica, Plovuča i ponori, duboki, strmi i neravni, tvore zategnut luk i omeđuju zemljište slično poluotoku. Na vratu toga poluotoka, na dijelu luka koji presijeca tetive, Šeik je udario svoj tabor i time u vojnom pogledu iskoristio sve što mu pruža zemljište.

Svoj šator razapeo je na Jasikovcu, ispupčenju koje za najvećeg vodostaja ne poplavi, pod osam mladih oskoruša koje je vlasnik zasadio kad je posjekao jasike. S tog mjesta vidio je komad prološkog puta i sav »po­luotok«. Tim je smještajem paša vodotokove pretvorio u opkope koji sa tri strane opasuju njegov logor. Nije on prvi koji je to mjesto odabrao za tabor, ono se samo nametalo svim vojskama koje su čuvale izlaz iz Prologa, i kao dobra ispaša i kao pouzdan zaklon.

293

31

Šeik je loše i kratko spavao, a pred zoru je sanjao dva teška sna. Kao da se penje na predvodno molitveno mjesto u nekom velikom polju, pred nekom bogomo­ljom sa pet minareta i pet olovnih kupola, dok se njegova vlastita glava kotrlja niz najveći minaret, preko najoblije kupole i niza stube koje vode na dno svijeta, zvoneći kao limen šljem. On se pita, kako to, tijelo se uspirlje, a glava pada? Nitko mu ne odgovara, glava i dalje zvoni, ali se on ne budi.

Zatim je usnio plamen zid, kao kad se zapali suha međa između dvije njive. Plamen i dim su zavjesa, dolje crveno otmi ište a pore sivo sivo i ohiešeno 7a r>ebo U vatri je pištalo kao što pišti zeleno drvo dok izgara. On je i mislio da je to drvo dok se pištanje nije počelo povećavati, i povećalo se dotle da je morao začepiti uši. Onda je vidio da se jezičci plamenova, koji su dotad stremili uvis, počinju prigibati zemlji, a kad je dota- knuše, vršci im se pretvoriše u glave. Prema njemu je iz plamena, uz nepodnošljivu pisku, pojurilo mnoštvo zmija. Vrisnuo je, skinuo dlanove s ušiju i probudio se u idiličnoj pjesmi zrikavaca, kreketanju žaba i mirisu jutra nad barskom travom.

Pozvao je Sulejman-bega Kopčića i zapovjedio mu da sa Prozoranima zađe u planinu, što dublje, ali ne dalje od Kule na Pisku, pa neka ga izvijesti ako primijeti kakvu vojsku, i neka ne stupa u borbu ako je neprijatelj brojniji.

Oko deset sati začuli su se u planini pucnji, sporadični ali postojani, i sve bliži, pa je paša naredio mobilnost svim vojnicima. Stao je na stranu Jasikovca prema Pro­logu, uzeo durbin i promatrao vidljivi dio puta.

- Netko dolazi - rekao je.Jedva je dočekao onoga što je jahao na kosmatu

konjiću, koji je bacao noge u stranu i nalikovao na raskrečenu žabu.

- Pomozi, svijetli pašo - rekao je sitan čovjek kad je sjahao s konja, kleknuo i dvaput udario čelom o jasiko-

294

vačku travu. - Naišli smo na neprijatelja. Oko dvjesta pobješnjelih veprova. Zatekli smo ih gdje dijele plijen Ramine čete koju su svu pobili. Htjeli smo se od njih odlijepiti, ali su brži od nas, imaju konje kao aždaje. Mnogi su naši izginuli. Naši cu stali kod Šuplje stijene, brane se, neće dugo, bježat će i odatle. A mene je poslao Sulejman-beg, kaže, reci paši da pomaže, izgibosmo.

- Jaši - rekao je Šeik - vraćaj se Sulejman-begu i reci mu neka bježi, ali ne prebrzo, neka pušta neprijate­lju da grize. Kad dođe na kraj prološkog puta, eno tamo, gledaj, ondje gdje se on spaja s putom od Livna do Grahova, neka ne bježi ni Livnu ni Grahovu, neka udari strminom, i prijeđe gaz između Opakog i Kamenitog ponora i izbije na Bostane. Eto tu, na te livade pred nama. A odatle neka skrene Busetici i njegovo je zavr­šeno.

- On je u bijegu. Kako da mu sve to kažem?- Ne trebaš mu ni govoriti, osim: »Za mnom, Sulej-

man-beže, poručuje ti paša.«I čovjek ode.Svoju pratnju, strijelce i kopljanike, razmjestio je

paša oko Jasikovca kao zaštitni obruč svom šatoru. Krajišnike, barjak do barjaka, smjestio je u vododerine Busetice, Plovuče i ponora, obrubivši tako Bostane sa tri strane cijevima krajiških pušaka. A na vrata »polu­otoka« i puščanog okruženja postavio je tatarsku ko­njicu i naredio joj grobnu tišinu.

32

Otkako je, iza Tenžerinih torova, Sulejman Kopčić počeo bezobzirno bježati, vodstvo potjere preuzeo je Dolci s Drugom satnijom, a Matija je s Prvom izostao, očekujući da po želji pukovnika promijeni položaj i preuzme ponovo na se udar čeonog dijela, koji je pri takvu rasporedu i na takvu putu jedini nosio borbu s neprijateljevim repom.

295

Progoneći Kopčića, Druga je satnija s Magličina trna, pitoma zaravanka i raskrsnice prološkog, grahovskog i livanjskog puta, sišla niza strminu i izbila na gaz preko jaruge Kamenitog ponora. Kad se i Matija s Prvom satnijom spustio za njima, dijeleći pukovnikovo mišlje­nje da će na polju njihovi snažni konji biti velika pre­dnost, kroz ljesku je na livadama zapazio boje koje svakodnevno ne pripadaju ni polju ni šumama, ali viđe­nom nije pridavao posebno značenje jer je pomislio na cvijeće koje na tom vlažnom tlu zacijelo i u sušnom kolovozu cvjeta. Gaz je bio plitak, nešto mokra pijeska i zemlje, ali je strmina koja se od toga blata penjala prema ledini bila zbilja usponita. Konji su je jedva savladavali, pa se i Matijinu konju dogodilo ua je dva puta pokleknuo na prednje noge. Tek kad se ispeo na sprud i bacio pogled udesno, vidio je kakvo cvijeće raste na tim livadama. Redovi šatora, ali oko njih nema vojske! Vjerojatno logor jedinice koju progone. Činilo se nepotrebnim misliti na uzmak. Druga je satnija jurila za jahačima na kosmatim konjima, sustizala ih i nanosila im velike gubitke. Prva joj se morala priključiti.

Paljba iz Busetice otpočela je kad su se obje satnije, progoneći i dalje Kopčića, povile i otvorile lijevi bok strijelcima u tom vodotoku. U isti mah na vratu okruže­nja, od Jasikovca i iz ljeskovih šumaraka, pojavili su se Tatari s isukanim sabljama, nastupajući polako i u širo­koj fronti. Opazivši ih, Sulejman Kopčić, koga je pre­dvodio sitni glasnik, skrenuo je prema njima i s ostat­kom svojih Prozorana provukao se kroz tatarski raspo­red i raspustio svoju umornu vojsku u njihovoj pozadini.

Puščani udar iz Busetice sa sedla je skinuo pukovnika i mnoge druge s njim. Leševi po zemlji i razulareni konji bez jahača, uz to pojava Tatara, i satnije su se smele. Uzmičući pred Tatarima u neredu, pokušali su se probiti preko gaza kod Kamenitog ponora, ali su bili odbačeni na Opaki i Bristov, gdje ih je dočekala još jača puščana paljba. Sada su znali, lijevo su puške, desno su puške, a njih po ledini gone Tatari. I bez zapovijedi sunuše na neiskušanu stranu, prema Plovuči i Velikom ponoru. Tu

296

ih je najviše izginulo. Vatra ih je tukla izbliza, a oni na cijevi nisu nastupali bočno ili u koloni, kao prvi i drugi put, već u rastresitu rasporedu, oči u oči sa strijelcima.

Preživjele, njih više od stotine, Matija je rasporedio u klin (onako kako ih je Močivuna uvježbavao) i poveo na Tatare. U prvom naletu sa snažnim prednjacima, među kojima su bili Grabovac i Ozidžija, kad se klin zabio u tatarski red i počeo ga razmicati s dobrim izgledima da ga razdvoje, sviju krila i pobjegnu u jednoredu, sa sve tri strane iz jaruga jurnuli su strijelci i napali ih odasvud. Sprijeda tatarska sablja, straga čakije, borbeni kosijeri, srpovi i sjekire, i rulja je mnoge, spremne da poginu, razoružala i vezala.

Sreću da poginu u proboju od petorice momaka koje prati ova priča, imali su njih trojica, poimence Lovro Sentija, drvodjelja iz Brnaza, Mate Bukiša, čobanin iz Cere i Juriša Leovac, pjevač iz Cvrljeva. Nesreća da prežive zapala je Josipa Ozidžiju, glavonju iz Turjaka, sa dvije lakše rane, i Matiju Grabovca, kovača iz Trilja, alfijera Prve turme, po potrebi zapovjednika Prve sat­nije i, da je sreće kao što je nema, budućeg satnika. Ali, ništa od svega, od onoga što je bio i onoga što je mogao biti. U smrt će otići gol kakav je otišao u početku rata na Prološko jezero s onim nesretnim Vrljićevim puškama, za koje nije znao da ga vode ili na Trnove poljane ili na Bostanište. A degradacija se dogodila ovako.

Prilikom zarobljavanja Matiji su u kesi o vratu našli trideset i jedan zlatnik, sav Brajimov novac. Tatarin koji ga je pretraživao vezana, a on ga je i vezao, uz pomoć još dvojice svjedoka, osvjedočio se da je ovaj, kad tolike pare nosi o vratu, poraženoj vojsci glava. Ali, ni on ni njegovi drugovi nisu ludi da to kažu nuredinu Tokmaku i nalaz posvjedoče predajom novca. Zlatnike su prikrili, a Matiju degradirali u obična roba, pa je on u ropstvo pao kao nitko i ništa, jednako bos i bezimen kakav je i došao u konjičku pukovniju.

S lakom ranom na bedru, dok su još bili u gomili, nesputanih nogu, prišao je Ozidžiji i prvi put u životu njih dvojica pri susretu nisu imali ništa jedan drugomu

297

reći. Kao da su sve vijesti zastarjele, kao da su sve nejasnoće pojašnjene, a svi sporovi riješeni - pred njima je stajao njihov život, osmišljen i osvijetljen do najsitni­jih pojedinosti.

Je li moguće da nam na kraju sve bude jasno?

33

Tek sada, kad je pobjeda bila izvojevana a pobje­dniku pripao bogat plijen, paša je imao pune ruke posla, jer je iz iskustva znao da nema ništa teže nego podijeliti plijen pravedno, da među vojnim odredima ne izbije svađa oko zasluga, da svi budu pravedno namireni prema udjelu u bici, i da za buduće borbe tabor sačuva jedinstvo, a podjela plijena prema zalaganju bude poti­cajna.

Mrtve je neprijatelje trabalo svući dogola, njihova tijela složiti nad grotlom Velikog ponora, a odjeću i oružje odnijeti na hrpu gdje se prikupljalo sve što je kod neprijatelja nađeno, konjska orma, sablje, noževi, pu­ške, pokrivači i sitnice koje vojnik nosi uza se. Ormu treba skinuti i donijeti na hrpu samo s mrtvih konja, a živi ostaju osedlani. Na zarobljenicima, koji su od sveg plijena prvi pobrojani - bilo ih je sedamdeset trojica - treba ostaviti samo najnužniju odjeću i obuću, a sve drugo oduzeti i donijeti na hrpu. Ako među neprijate­ljima ima koji teško ranjen, treba ga ubiti, svući i baciti među leševe, jer se time dušmaninu skraćuje put u pakao, kamo će on jednog dana ionako doći. Zaroblje­nike povezati u sindžire prema stasu, ljepoti i snazi, da se pri diobo zna koji sindžir koliko vrijedi. Robovi moraju posjedati na zemlju, sindžir iza sindžira.

Kako su Ozidžija i Grabovac različite građe i različita obličja, vezani su u dva različita sindžira: Ozidžija u sindžir ružnih ljudeskara koji će sjeći šumu i valjati bukve, a Grabovac među ljepotane koji će, ako im se posreći, za sluge na dvorovima.

298

Paša je k sebi pozvao vođe krajiških barjaka i tatar­skog nuredina Tokmaka i upitao ih kako da se plijen dijeli: sa hrpe i sindžira, komu oružje, komu konj, a komu rob, da se odoka procjenjuje i vrijednost stvari i zasluga borca, ili će pozvati livanjske trgovce i robu dati na dražbu, pa onda, kad sve bude unovčeno, podijeliti na barjake pravedno kao na ljekarničkoj vazi, a barjaci neka pojedincima dijele prema zasluzi.

- Ama, svijetli pašo, koga ti pitaš kako da se dijeli? Je li ove ovdje? - reče Tokmak i pokaza na krajiške zapovjednike. - Što oni imaju s plijenom? Osim onoga što po kanunu pripada tebi i tvojim strijelcima, i onoga što pripada našem padiši, sav je ostali plijen tatarski. Nama ga predaj i mi ćemo ga dijeliti kako budemo znali.

- Kako vaš? - upita ga Sulejman Kopčić.- Tako! Da nije bilo nas, vi ove krmke ne biste

pobijedili. A oni drugi barjaci što su gađali iz pušaka skriveni u vododerinama, ne zaslužuju nikakav plijen. Teško li je bilo opaliti dva puta iz puške! Nas Tatara dvadesetorica pogibe, a od barjaka nitko ni ogreben. Prozorana jest, doduše, poginulo, koliko čujem, također dvadeset, ali se ni oni nemaju na što buniti. Poginuli bi svi do jednoga, da im mi ne pomogosmo. E, zato što vam spasismo život, ustupite nam plijen!

Sulejman Kopčić vrcnu u stranu kao podboden, ra- skreči noge i stavi ruku na sablju, a kad mu iz pozadine pritrča nekoliko njegovih vojnika, viknu:

- Plijen će dijeliti Prozorani. Oni su ove krmke do­vukli iz planine. Sultan, paša i Prozorani! A vi koji ste nam pomogli da ih savladamo, dobit ćete koliko vam mi damo, a dat ćemo vam, i barjacima i Tatarima, koliko vam kao pomoćnicima u ratu po kanunu pripada.

Svađa između Tokmaka i Kopčića nije mogla ostati u krugu pašina divana, jer se vodila na ledini, pred licem vojske koja je na plijen gledala gladnim očima.

Tokmak se povukao među svoje Tatare, istočno od paše, Kopčić među Prozorane, na čiju su stranu stali svi krajišnici, jer ih je zadovoljavao status pomoćnika u ratu, a paša je ostao u sredini, na Jasikovcu, i pozvao

299

svoje strijelce da razdvoje zavađene. Rekao je da će iz Livna pozvati kadiju, muftiju i sve učene ljude, oni znaju odredbe kanuna, oni znaju tradiciju ovoga serhata (krajine), pa neka oni odluče komu i kako da se plijen dijeli.

Zarobljeni konji dobili su nove jahače i odjezdili u Livno. U dva sata po podne, trkom, kao da je smak svijeta, stigli su i kadija i muftija, a s njima dvadeset i tri prvaka i učena čovjeka. Sjahali su pred Jasikovcem i posjedali na divan. Malo poslije učenih, i nezvani, čim su čuli da se radi o bogatu plijenu, došli su trgovci i svi oni koji su imali gotov novac i htjeli ga umnožiti jefti­nom kupnjem i skupom preprodajom.

Odluku đivana mudrih i uglednih serhatlija (krajiš­nika) zavađenima je, pod prijetnjom Božje i sultanove kazne, saopćio kadija Fuad Atlibegović:

- Mir Božji s vama, ratnici! Evo, mi odlučismo ovako. Ovi Prozorani su zaslužni što su dušmana izvukli iz planine kao zmiju iz grma. Da je oni ne izmamiše, ona hi još tamo siktala. A da ne bijaše Tatara i ostalih, zmiju ne bi imao tko ubiti. Još bi mnoge ujela. Zato su Tatari zaslužni koliko i Prozorani. A svi drugi što pomogoše malo su manje zaslužni. Zato Prozoranima i Tatarima ide isti dio, a svima ostalima koliko im oni daju, a mi mislimo da bi bila pravedna petina. I još smo odlučili da se sav plijen proda, pa da se dijeli samo žuto zlato. Trgovci su tamo kod hana, puno ih je, dvjesta vlasnika dvjesta livanjskih dućana, a kese su im pune novca. Živjeli, junaci! Yekdurallah! (Bog je jedan).

Tako je prva svađa oko diobe plijena prebrođena, ali se suparništvo ubrzo razgorjelo u novu svađu.

Druga je svađa izbila kad se s konja, oružja i odjeće prešlo na podjelu i prodaju robova.

- Ratnici - rekao je Atlibegović stojeći pokraj veli­kog ćupa s utrženim novcem - mene je svijetli paša ovlastio da vam kažem kako će biti podijeljeni robovi. Ima ih sedam sindžira i tri komada više. Ima ih ružnih i slabih dva sindžira, snažnih tri, dva sindžira je ljepotana, a ona trojica samaca su žgolje. Rekosmo ja i paša da

300

svima bude ista cijena, i stadosmo na dvadeset reala po glavi. Bog nam je svjedok da više ne vrijede. Ali, vama je poznat običaj serhata i propis kanuna: da se robovi, kao njegov dio u podjeli plijena, u što većem broju poklanjaju caru i šalju u Stambol, pa tamo ili na tržnicu ili na galiju, kud im odrede. I zato rekosmo: neka paši pripadne jedan sindžir snažnih, caru dva sindžira snaž­nih i dva ljepotana, a ona dva sindžira slabih i grdobnih, i priđe ona tri žgoljavca, popola Tatarima i Prozora- nima, da ih daju na otkup ili da ih prodaju trgovcima.

- Neka svijetli paša iziđe iz šatora - rekao je Sulej- man Kopčić.

- Što? - reče kadija Atlibegović.- Imam mu nešto u oči kazati.I dozvaše Šeika.- Svijetli pašo - reče Sulejman-beg i kleče na oba

koljena, a čelom udari u zemlju. - Molimo te da ove zarobljenike ne šalješ u Stambol i ne daješ na otkup, nego da ih sve ovdje posiječemo, a mi svi da se odre­knemo dobiti, osim one što će nam je iz Stambola poslati na mrtve glave.

- Zašto, Sulejman-beže, svima činiti toliku štetu?- Ti ćeš poslati pet sindžira robova u Stambol, svoje i

careve, Tatari će svoje ovdje prodati, pa će i oni tamo krenuti, gdje će biti skuplje prodani. Mi ćemo naš sindžir ili dati na otkup ili pobiti. U Stambolu svaka fukara kupuje roba, pa će od ovih mnogi u rudnike, po kućama, njivama i radionicama. Ali, za godinu-dvije polovica će ih pobjeći iz ropstva i doći svojim kućama. Željet će da nam se osvete i navaljivat će na nas kao đavoli. Onaj prokleti Pavao Vučković bio je u našim rukama, robovao je čak u Bagdadu, prešao na islam, pa ipak je pobjegao kad mu se pružila prilika. I eno ga sada žari i pali. On je i ove prokletnike zadojio mržnjom i poslao na nas. Zato mi njih ne šaljimo u Stambol u sindžirima na tržnicu, nego u ararima za Bospor. Samo oni koji su u ararima otišli, nisu se na serhat nikad više vratili.

301

- Serhat je briga serhatlija, a mi nismo ti - rekao je Tokmak. - Nama se ne gubi, mi tražimo svoj novac.

- Ni nama se ne gine od dušmanina koga smo već jednom imali u šaci, rekao je Kopčić.

Tokmak je otišao u svoju ordiju, uzbunio je zahtje­vom Prozorana da se svi odreknu plijena u živim lju­dima, postrojio je u dva reda i zapovjedio frontalan marš. Pred pašinim su šatorom stali, izbacili desnu nogu preda se, izvukli sablje i rtove im okrenuli zemlji. Time su rekli: »Mi smo se pobunili«.

Da im ne ostanu dužni, i Prozorani su uradili isto tako. Njima su se pridružili ostali iz krajiških barjaka, i paša je ponovo gledao svoju vojsku pripravnu da se međusobno tuce.

Preplivao je gledao kako se paša, ne znajući što da čini, povlači u šator i, željan vidjeti kako se srdi, psuje i nemoćno lomi prste, uđe i on za njim. Nije imao ništa protiv toga da Seik pogriješi i posljednji put. A pogrije­šit će ako mu se međusobno zavade pojedini dijelovi voiske. kao što su se nnd Siniom nosvađali ianiičari i

u ' sr J ~ '■ i — j j ----- -

Arbanasi.Seik, međutim, nije znao da više ne smije pogriješiti,

ali je znao da je njegovo pravo na pogrešku na izmaku, pa je i to bilo dovoljno da se pribere, iziđe nasmiješen pred šator i kaže:

- Ratnici, uvucite svoje sablje u kanije i štedite ih za dušmane, našao sam pravedno rješenje. Od moje petine isplatit će se dio koji bi, kad bi se robovi prodali po cijeni od dvadeset reala, pripao Tatarima, i oni se ne­maju zašto buniti. A i vama sam udovoljio, serhatlije: sve ćemo robove u ararima poslati u Stambol.

34

I poginule i zarobljene na daleki put u ararima iznad grotla Velikog ponora pripremala je grupa od dvadeset Tatara. Za cjelokupnu obradu dobivali su po glavi pet

302

akči i bili zainteresirani da ih obrade što više. Posao na poginulima već su završili, sad će i s preživjelima.

Ozidžija je bio usindžiren među ljudeskare i sad, kad su svi sindžiri, ulančeni u jedan sindžir, prilazili Velikom ponoru, on je bio među prvima na redu. Ljepotani su, stjecajem okolnosti, bili posljednji i Grabovac je imao što vidjeti, da mu se gledalo.

Nad grotlo ponora u kojemu huči voda položene su daske, a na njima Tatari rade zasukanih rukava.

Nije imao snage gledati njihov posao pa je pogled skrenuo na ledine, tražeći na njima nešto podnošljivi je. Osjećao je da ga prate nečije oči, da ga slijedi nečija sjenka i da ga tješi nečiji glas. Oči što ga gledaju javljaju se u odbljesku sunca u vodi, u tučku žutog đivizmina cvijeta na obali Plovuče, u bijelom oblaku nad Livanj­skim poljem. Sjenku koja ga slijedi vidi u sjenci ptice koja prelijeće tabor, u osjenu kamene stijene iznad Velikog ponora na koju nikako da padne sunce, iako je suncu okrenuta. A glas koji ga tješi u šumu je kosovih krila, u zrikanju šturaka, u žuboru Plovuče oko pouglje­njene grane usred korita. Čije su oči, čija je sjena, čiji je glas? Je li to Vučković koji ga pravda pred vlašću, koji ga vadi iz kloake, pere, suši i upućuje ponovo u tijesni život? Je li to Močivuna, crni anđeo, koji uči kako da konja jaše, kako da siječe lijevo-desno i kako da sama sebe spasava s te proklete bare na kojoj Tatari oderanim glavama pune arare?

Ne, nikoga i ničega nema: kad je o spasu riječ, čovjek vidi pomagače i tamo gdje nikoga nema, i čuje zagovor koji nitko ne izgovara.

O Majko Prečista, za kojom smo iz Rame išli, koja si u noćima smrti hodala bedemima grada, reci svomu Matiji, uru prije nego što će ti doći, varaju li njega njegove oči ili ga zbilja netko promatra. Ako si ti, Majko, ova priviđenja i ove glasove do dasaka sa tri tatarska derača nad Velikim ponorom dala svakom od Matij inih drugova, sada više nego ikada znade - da si milosti puna.

303

Negdje na kraju livade ugledao je svijetle oči na mekom licu s rumenim jagodicama. Bijelu put, nizak stas. Sitan, u svemu sitan čovjek, osim u pogledu. Da ga ne bi ostavio u neizvjesnosti, na prsi je prekrižio ruke, sklopio dlanove i poljubio jagodicu desnog kažiprsta, a onda se široko nasmijao. Oko njega je dvadesetak ljudi, a s njima samo jedan, krupan, i gleda kud i on, na robove u sindžirima. Svi oko onoga sa svijetlim očima imaju crvenu odjeću, a onaj krupni i crveni plašt preba­čen preko ruke. Kad se krupni u nešto uvjerio, zaogrnu plaštom onoga što ništa nema osim umiljata osmijeha, pa ovaj nestade, kao što je nestala sjena ptice koja je preletjela tabor.

I krupni nosilac plašta i svi oko njega izvukose iz čizama noževe za bacanje. Igrat će džilit, kao što i druge skupine na Bostaništu igraju. Netko donese dasku, žabi je trideset koraka ispred skupine, ukloni se, a prema dasci poletješe noževi olovnih držaka. Neki se zabiše, neki padoše u travu. Još nekoliko puta premjestiše metu. ioš nekoliko mita baciše noževe, i onai što ie* J ̂ i ' >> >>

premještao dasku žabi je tri koraka od Matije.- Odbij od sindžira - reče Tatarin koji je stražario

nad mirom osuđenika.- Da ih ne čuvaš od noža? - reče mu nosilac mete, a

Tatarin, koji je lizao nešto slatko, odmahnu rukom i ode prema ponoru.

Dasku su pogodili svi bačeni noževi, pa igrači uz silnu graju potrčaše da ih povade. U naletu su se izmiješali i s ljudima u sindžiru. Sad je i sam bio u grupi, čini se, u sredini razigranih momaka u crvenoj odjeći.

- Šuti i budi miran - rekao mu je Mesud Zunić i ogrnuo ga crvenim plaštom, a na glavu mu nabio kapu kakvu su i drugi nosili. Istodobno onaj krupni čovjek, što je Mesudu uručio plašt, svojim nožem za džilitanje prereza uže na Matijinim rukama, a ljudima što su ostali i dalje usindžireni reče ljuti to:

Ne govorite ništa stražaru. Ne mislite da ovoga spašavamo. S ovim ćemo izravnali posebne račune. Zar nije bio gori od svih vas?

304

Zunić ga povede i stade uz njega, u sredini grupe. Onaj što je zabadao dasku zabode je ovoga puta i sto koraka daleko od sindžira, prema gazu pokraj Kameni­tog ponora. Grupa se kretala zbijeno i kad je gađala i kad je odlazila po bačene noževe, a Matija i Zunić uvijek bijahu u njenoj sredini.

- Brže to, brže! - stalno je govorio onaj krupni čovjek.

- Sulejman-beg Kopčić, jaran - kaže Mesud i ponav­lja: - Eto, vidiš, Matija! Sve će biti dobro. Eto vidiš!

To ponavljanje nije značilo ništa drugo nego da se Matiji isplatilo ono što je njemu zajmio, da Mesud nije bilo tko, da svoju riječ znade održati i da su pred njima dani podmirenih računa, kad će se jedan drugoga sjećati ponosno, bez srama što su lomili vjerske i državne zakone, s osjećajem da nisu ništa ružno učinili ako su iskoristili davno uspostavljen kanal spasa iz arara, s galija, s kolčeva i konopaca. Ništa strašno, samo ono što bi ljudi trebali koristiti više nego čine, pa da arari ostanu prazni, galije bez vesala, kolčevi bez glava, a konopci bez ruku i vratova.

Nisu bili daleko od gaza na vododerini i guste ljesko- vine pokraj njega, još svega dva džilitanja, a od Velikog ponora za njima potrčaše derači što su glave derali, strvinari što su tijela bacali u ponor, solari što su solili zguljena lica, slamari što su ih punili pljevom i oni što su ih naticali na vrbov kolčić, čitava tatarska jedinica s golim oružjem u rukama. Vikali su:

- Nitko nego oni.- Mi? - odgovorio im je Sulejman Kopčić. - Nismo li

baš mi tražili da se u ararima šalju u Stambol? - Dok je on razgovarao s Tatarima, grupa se zbijala oko Mati je i Mesuda.

- Raziđite se, pa ćemo vam vjerovati - vikali su derači, slamari i strvinari. Ispružili su ruke i pokušali da razmaknu jednog od drugog i zavire u sredinu skupine igrača džilita.

- Eno ga - reče jedan od njih. - Kosa ispod kape, nebrijane glave!

20 Duše robova 305

- Odbij, pasji sine - rekao je Kopčić, zgrabio Tata­rina koji je opazio Grabovca za pašnjaču, podigao ga i bacio na zemlju. Izvukao je sablju i stavio je Tatarinu pod nos. Isto tako uradiše i ostali. S isukanim sabljama napravili su prsten oko Mesuda i Mati je, pripravni da se po tuku.

Tatari se nisu dali uplašiti i na prsten Prozorana nabiše svoj obruč.

- Pobiše se - vikali su vojnici izokola prstena i obruča. — Zovite pašu prije nego pane krv!

Seik je sjedio pod svojim šatorom.- Tko se to tamo pobi? - vikao je silazeći s pratnjom

niz Jasikovac.- Tatarski derači i neki Prozorani,

- Opet oni! — rekao je paša.Njemu i njegovoj pratnji pridružili su se kadija Atli-

begović, Preplivač i desetak učenih Livnjaka. Uz njih svi koji nisu imali prečeg posla, bezmalo čitav logor i mnoš­tvo trgovaca koji na glas: »Pobiše se« potrčaše kao na zdjelu pilava.

- Sto su vam skrivili kad ih opkoliste? - pitao je paša Tatare.

- Čestiti - rekao je vođa derača. - Ukrali su nam glavu iz sindžira pa i, ne dobijemo li je natrag, mnogo ćemo štetovati. Džaba što na deranju te glave gubimo pet akči! Nego, kad se glave budu brojale, vidjet će se da je jedna manje od sedamdeset i tri. Dobro, možemo reći da je ispiraču voda odnijela kožu iz ruku u ponor i nitko nas neće osumnjičiti da ga propustismo, ali će se nama oduzeti od zarade dva zlatnika, onoliko koliko glavu Stambol plaća. Zašto radimo kad ćemo izgubiti dva zlatnika i pet akči!

- Nećete izgubiti. Odlazite na svoj posao.- Dobro, čestiti, kad ti kažeš da ne gubimo — rekoše i

odoše dalje derati.Prozorani turnuše sablje u kanije i smjerno objesiše

ruke niz tijelo. Mcsud reče Matiji neka svuče plašt, legne na zemlju i sklupča se. Sklupčana ga pokri pla-

306

štom, ugazi stopalima na rubove tkanine i raskoraci se nad njim, zauzevši smjernu pozu.

- Sto ti, prokletniče, sada hoćeš? - vikao je paša na Kopčića. - Govori! Nisi li ti tražio da se svi robovi pobiju?

- Jesam, čestiti pašo.- Pa što ih sada spašavaš?- To je drugo.- Kako drugo?- Pa, drugo. Ne spašavam ja toga roba, ja bih njemu i

sam glavu odsjekao, nego svoga jarana, ovoga ovdje, dobra čovjeka, deset takvih ne živi pod nebeskim svo­dom.

- Što njega? Nije on u lancu?- E, baš on je bio pred Velikim ponorom. Ovoga

moga jarana zarobio ovaj ispod plašta kad smo ono preklani bili pod Sinjem. Bilo i ne ponovilo se! I piše meni Mesud, traži otkup, ciči kao zmija u procijepu. Meni se u grlu stislo. Torbu na rame, konop oko vrata i od praga do praga, pa u Prozor, pa otuda u Uskoplje, Donji i Gornji Vakuf, i otuda Kupresu i Livnu, sve od odžaka do odžaka. I što misliš, daju? Nitko. Sve prije mene odnijeli prosjaci za duše robova. A pod Sinjom je u roblje palo pola ovoga serhata. I isprosih svega dva reala u bakru. Pljujem ti na tu proševinu! Rekoh, Bog ti pomogao, Mesude! Kad, zima stegla, a Mesuda evo. Otkuda ti? Kaže, pustio ga gospodar. E, neka vala, kažem ja, neka si mi živ i zdrav! Kad, nu ti čuda, pred dva sata dođe k meni Mesud i kaže, Sulejmane, pomozi, duša mi izgibe. Kad mi tijelo nisi spasio, kaže, dušu mi spašavaj, ode ravno do đavola. A ja onda mislim, nisam ga otkupio iz ropstva, da ga sad iz pakla izvučem. I smislim ovo što sam smislio, to sa džilitanjem, crvenom odjećom i crvenim plaštom. Ali, opaziše prokletnici! Ti neće da gube ni akče!

- Hvala ti na lijepoj besjedi, Kopčiću, ali ja sada znam zašto štitiš toga dušmanina manje nego što sam prije znao.

20* 307

- Ja sam, sretni pašo, rekao što sam znao reći. Drugo neka ti kažu učeni ljudi ovoga serhata što ti iza leda stoje.

- O čemu se ovdje radi? - pitao je paša kadiju Atlibegovića.

- Rasprostranjen je običaj, čestiti pašo, na ovom serhatu i s muslimanske i sa kršćanske strane, da zarob­ljene neprijatelje drže zatočene u svojim podrumima, štalama i rupama u zemlji, čekajući da ih rod otkupi ili da ih, ako otkupa ne bude, prodaju na tržnici. Iz dana u dan, pod istim krovom, za istom zdjelom, ti se ljudi zbliže i ne gledaju više jedan u drugomu neprijatelja nego čovjeka. Nekako se zavole, u njima prevlada sućut,rvvti n rio 111pv/nuuuj u

............................rllir,; lod^ooo A r , ------------------------------ ----- ------------pnjiuuoiuti, ntvj jv_r j v ^ t a i J t u a n a mugu

dobiti za dobročinstvo, zanemare dobit i svom robu ponude zamjenu duša i, pristane li, puste ga iz ropstva, ponajčešće na svoju veliku štetu.

Šeiku se učini da sluša riječi koje osmišljavaju i njegov san i proroštvo knjige mistika Hafiza.

Zanimljivo- Divljaštvo - reče Preplivač.- Ta se dva čovjeka - nastavi Atlibegović - povuku

na osamu, zarežu kažiprste i pomiješaju krv, a onda svaki poliže svoj kažiprst s krvlju svojom i svoga pobra­tima. Pri tom izgovaraju riječi: »Duša mi, duša ti«, sa značenjem: »Evo tebi moja duša, a ti svoju daj meni!« I kako ovaj neuki svijet vjeruje, kad je izmijenio duše, s dušom je otišla i vjera, muslimanska kršćaninu, kršćani- nova muslimanu.

- Nevjerojatno! Ima li za to osnove u kršćanstvu? U islamu je nema.

- Ni u kršćanstvu je nema. Sam Bog zna otkuda je i otkada je to. Čini se da je toga ovdje bilo i prije islama i prije kršćanstva.

- Zar toliko ovdje ljudi drže do zadane riječi kad su sve serhatlije, kako vidim, za oslobođenje ovoga roba?

- Drže, nevolja im je! Ali se ovdje, sretni pašo, ne radi toliko o zadanoj riječi koliko o nečemu drugom,

308

sudbonosnijem, što je proizišlo iz zamjene duša. Čuli ste čestitog Sulejman-bega: on bi ovomu pod plaštom i sam odsjekao glavu kad time ne bi upropastio dušu svom drugu Mesudu. Zašto? Pa, ako Mesud uspije osloboditi ovoga roba, on je ispunio zadanu riječ i može učiniti dvoje: ili i dalje, u dogovoru s tim kršćaninom, svoju dušu zadržati u njemu ili svoju dušu uzeti sebi. I zato se on bori za oslobođenje ovoga kršćanina, zato mu po­mažu njegovi drugovi. On se bori da povrati svoju dušu i svoju vjeru. Običaj je da je svaki serhatlija uzme kad održi zadanu riječ, i opet postane svoj, sa svojom dušom i svojom vjerom. A ako date ubiti toga nevjernika, ako, sretni pašo, ne uslišaš molbu Mesuda Zunića, onda će taj kršćanin s dušom muslimana u sebi poći u raj i stati čist pred lice Božje, a ovaj će nevoljni Mesud, jer nije uspio održati riječ, kad umre, s dušom nevjernika u sebi u paklene muke.

- Nevjerojatno! Kakva sprega praznovjerja i prak­tičnosti! A tebi se ovo ne dopada? - pitao je Šeik Preplivača.

- Nimalo. Zar te serhatlije nisu jutros pjevale suru El-Feth? Zar je na vojni ne pjevaju dva puta na dan? Zar im ona nije na usnama kad jurišaju? I zar u posljed­njem ajetu te sure ne piše da su oni koji slijede Posla­nika žestoki prema nevjernicima, a milostivi među so­bom? Kako onda ti isti ljudi mogu sklapati tako sum­njive saveze i vjerovati u takve gluposti!

Preplivač je propovijedao ograničenu čovječnost ka­rakterističnu za pripadnike raznih vjera, stranaka i sekta, koja, ma koliko uljuđivala unutarnje odnose tih skupina, jer prema onima izvana, koje nije obuhvatila i koje nikada neće obuhvatiti, nema razumijevanja i mi­losti, ne samo što ne dovodi do pomaka čovječnosti u svijetu već s jednakim uspjehom siječe ono što je čov­ječno i među svojim pripadnicima i među onima koji su duhu sekte stranci. Prvima, zato što će, sumnjičava kakva jest, u svojim redovima stalno nalaziti dvolič­njake i nedovoljno pravovjerne, a drugima, zato što se ograničena čovječnost »milosti prema unutra, nemilosr­

309

dnosti prema vani« i gradi na nečovještvu prema onima koji nisu u krugu posvećenih.

- Ne pretjeraj - rekao je Šeik. — Ne pita se tu hoćemo li biti žestoki prema neprijatelju ili nećemo. Mi smo bili žestoki. Ovdje se radi o drugomu: hoćemo li poštivati zahvalnost? Zahvalnost nevjerniku koji nam je učinio uslugu, spoznaja je duga prema dobročinitelju, spoznaja istine i pravde. A istina i pravda su jedno s Bogom, jer je Bog vječna istina i vječna pravda. Stoga je ne biti zahvalan, ne odužiti se dobročinitelju, isto što i ne spoznati postojanje tvorca i gospodara svjetova.

- Ali, moj pašo - rekao je Preplivač - neprijatelj je nedjeljiv pa, ako smo nemilosrdni, moramo biti nemilo­srdni prema svima. Budemo li vadili jednoga zbog do­bročinstva, drugog zbog nečega drugoga, naša će se nemilosrdnost osuti i molitva će nam biti prazna riječ.

- Nama Bog ne bi oprostio kad ne bismo poštedjeli čovjeka koji je bio dobar prema našem Mesudu. Ti i dalje misliš svoje? - pitao je Šeik Preplivača.

- Mislim — rekao je Preplivač.- Misli, prosto ti bilo - reče Šeik. - Ej, ti, Mesude,

otkrij toga svoga i dovedi ga ovamo!- Ti li si taj - rekao je Šeik kad ga je Grabovac

pogledao u oči.- Jesam - odgovorio je Matija.- E, sretna li tebe, ćaure, kad ti je zajmijeno vraćeno

istom mjerom - rekao je Šeik. Ispred njega su kao leptiri lebdjela slova arapskog pisma iz knjige Divan tumača nadzemaljskih tajni koju je probo fal. - A sad obojica nokat u ledinu i da vas za tri minute ne vidim na bari, a za pet da ste duboko u planini - rekao je paša.

Pretrčali su Bostanište, prešli gaz kod Kamenitog ponora, zašli u ljeskov gaj, izbili na Magličin trn i krenuli uz prološki put kad je Mesud stao.

- Ja dalje ne idem - rekao je, pa se i Grabovac zaustavio.

Sto i jednu godinu gledali su se oči u oči. Nakon toliko vremena u kojemu su sto puta preživjeli svoj susret, rastanak i ponovno viđenje, Matija ga je uputio:

310

- Hoćeš li dušu natrag?Onda je Mesud razmišljao još nešto više od dvjesta

godina, svoje ropstvo i put u Makarsku za to vrijeme proživio devedeset i devet puta, i napokon rekao:

- Ne bih, ako si ti voljan da ostane kako jest.Onda je Grabovac gledao derače nad Velikim pono­

rom jedno i pol stoljeće i rekao:- Voljan sam.Onda se djetinje lice Mesuda Zunića sa crvenim

jagodicama i sjetnim očima razvuklo u osmijeh.Pa, pošto su nekoliko stoljeća utrošili gledajući jedan

u drugoga i dogovarajući se hoće li njegova duša biti u njega a njegova u njega, je li to u duhu vjera, je li to korisno za obojicu, zaključili su da se moraju rastati, Mesuda čekaju na Bostaništu, Mati ju u Sinju.

- Zbogom, Mesude.- Zbogom, Matija.Otišli su svaki na svoju stranu noseći u sebi dušu

onoga drugog, što ne liči ni na bajku ni na vjeru, ne liči ni na šta, ali liči na njih, i gdjekad na čovjeka.

35

O slavlju koje je nakon Grabovčeva odlaska održano u taboru Seik Mehmed-paše sačuvao se Preplivačev opis u pismu velikom veziru Halilu datiran iz Livna petog kolovoza, koje veliki vezir nije dobio ni tada ni ikada, jer je u bici kod Grocke (16. kolovoza 1717) Eugen Savojski hametice porazio njegovu vojsku, a njega ubio.

Naši dobri saveznici Tatari, uvijek orni da se opuste i raspojasaju, oderane su glave neprijatelja, komu je mjesto u paklu, napunili slamom i za večernju svetko­vinu nabili ih na vrbove motke. Tim motkama opasali su brešćić Jasikovac na komu je bio pašin šator a uokolo šatori naše vojske. Na manje kolčeve, koji su stajali ispred motki s glavama, namotali su kudjelju obilno namočenu u smoli kojom se namaču baklje za osvjetlje­

311

nje puta kad vojska putuje noću. Samo smole potrošili su pet bačava, a kudjelje tri tovara. I kad se spustila noć, tiha kao da je mir čuvala pod melekovim krilima, pa kad su tatarske gazije zapalile kudjelju, a miris se smole proširio livadama, mi smo uokrug našega logora vidjeli, kao najdivniju nisku bisera, glave prokletih neprijatelja, kojima su se duše već pržile u paklu. Novca je imao i paša i najsiromašniji vojnik, pa kad su trgovci u sumrak dovukli pečene ovnove, kuhanu ovčetinu, slatka pića, kolače i pilav, počela je gozba koja je trajala do jeda­naest i pol sati.

Mnogo sam svetkovina vidio, mnogo bogatih sinija, bio sam zvan u palače carske, u vrtove gospodara ove zemlje, ali je sve to ništa prema slasti da uvečer sjediš pred svojim šatorom, da slušaš svirku, da piješ šerbet i kusaš pilav pred licem svojih neprijatelja, u paklu gor­jeli, koji dube na motkama dok ih sjenči svjetlost baka­lj a praveći od njih nakaze, praveći s njima sprdnju, ponižavajući ih kao što valja ponižavati sinove pakla.

Da se pridruže veselju svojih vojnika, koji su zbijah svakojake vragolije s neprijateljskim glavama, u paklu im se trag umeo, davali im jesti oglodane kosti, palili im čibuke u ustima, polijevali ih vodom, da i oni, rekoh, osjete tu radost sa sprdnjom, Šeik-paša, ovaj nedužni i još nekoliko časnika pođoše oko logora od jednog do drugog kolca, od jedne do druge baklje. I kad smo ih obišli i naslušali se svakojakih šala što su ih radi nas vojnici zbijali s neprijateljem, u zemlju propao, ja čisto u čudu zapitah:

»Ljudi, vidjeste li vi da među ovim prokletnicima nema ni jedne sijede brade?« želeći time reći kako smo sasjekli dobre vojnike.

Na tu će moju nedužnu besjedu Šeik-paša zajedljivo:»Da je među njima bila samo jedna sijeda brada, ne

bi oni sada bili na vrbovu kolju.«Ja o jednom, Šeik o drugomu. On vjeruje da se i

nemilost u koju je pao može objasniti namjerom velikog vezira Alije od Iznika da sve starce u vojsci i upravi

312

zamijeni mlađim ljudima. A da li je neprijatelj, ne bilo ga, pao u naše šake zato što među njima nije bilo ratu na serhatu vična čovjeka, ja ne znam i ne tiče me se.

Te iste noći, kad su svi pozaspali osim stražara koji su se od vremena do vremena oglašavali povicima: »Bog je jedan«, a vjetar s planine razgarao žeravu na vatrištima i rumenim svjetlom obasjavao glave Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije, došao je glasnik i donio vijest da je pao Imotski, da je Mocenigo osvojio neoštećenu tvr­đavu i da ga samo gromovi mogu skinuti s tog visa.

Preplivač je potražio kožnatu futrolu u svom tele- ćaku, iz nje izvukao svitak na kojemu je o šarenu končiću visio vosak pečatan sa dvije strane, i ponudio Šeik-paši da provjeri je li pečat carski. Kad se kliški sandžak uvjerio da je u vosku otisak pečata koji se od imenovanja do imenovanja prenosi s vrata na vrat, i da je visio o vratu Alije od Iznika kad je tu otisnut, vratio je svitak svom zamjeniku da ga on sam pročita. Prepli­vač je svečanim glasom pročitao da se treća pogreška Šeik Mehmed-paši ne dopušta. Čim je pismo dočitao, po njegovim odredbama Preplivač je preuzeo vojvodstvo na dalmatinskoj granici, a Šeik je u pratnji pet Tatara krenuo na svoje posljednje putovanje, dvanaest sati hoda dnevno, do raja u sjeni sabalja.

I tako se ispuniše oba proročanstva fala iz Divana mistika Hafiza: jedan je čovjek u kratkotrajnom Šei- kovu ratovanju uživao plodove svoga dobročinstva, a drugi je, krčeći putove slave, našao raj u hladu sabalja.

A što bi s ispunjenjem Šeikovih snova?Onaj dio o zmijama iz vatre kojima on sasiječe glave

u cijelosti se obistinio, a ono o glavi koja se kotrlja naniže dok se tijelo uspinje, ostalo mu je do kraja nejasno, vjeruje, neostvareno, jer protuslovi onomu što se stvarno toga dana zbilo. Kako može naša glava, naš ugled, padati dok se mi sa svojim tijelom, sa svojim djelima, uzdižemo do mjesta predvodnika? To jedno s drugim ne ide. Siromašni Šeik, do kraja života nije shvatio da nam uspon i pad ne izrastaju iz naših djela,

313

onoga što smo sami stvorili, onoga u čemu uspijevamo, već iz nečega od čega smo daleko, što nismo skrivili i za što nismo zaslužili, od noga vala na kojemu smo se, živeći svoj život, slučajno zatekli, od sudbine bika na čijim leđima jašemo i za čije se rogove držimo. A kad je to tako, nije čudo što nam pada cijena kad smo postali najcjenjeniji; što gubimo glavu kad su nas zasluge uzdi­gle visoko; što padamo poraženi na polju gdje smo dobili sve bitke; što se vraćamo natraške kad smjelo koračamo naprijed.

36

Od Giacoma Priulija, kapetana splitskogSvim serdarijama na području Sinja, Omiša i Makar­

ske.Još dvadesetog kolovoza, kad je počinjen zločin, ja

sam vam po skorotečama poslao kratak dopis da mi dovedete živa ili dobavite mrtva Matiju Grabovca, sina Šimunova. Kako do današnjeg dana nitko ni sa strane privatnih lica, kojima ste imali dati slobodu lova na ovog drskog ubojicu, ni sa strane serdarija i seoskih ronda kao organa vlasti, nije ništa javio o Matiji Grabovcu, a mnogi su se usmeno i pismeno zanimali kakav je zločin počinio taj čovjek i zahtijevali da im se pošalju raspolo­živi podaci o njemu, da bi mu mogli stati na kraj, postaviti mu zamku, prepoznati ga u masi i slično, ja, Giacomo Priuli, kapetan splitski, svima pozvanima da vode brigu o sprečavanju ovog zločinca da i dalje čini zločine, saopćavam podrobno sve što znam, ali i vas molim da ovoj kapetaniji javite sve što o Grabovcu doznate, jer može biti da ono što jedni znaju i ničemu im ne služi, drugima bude korisno.

Na vijest o stradanju Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije, koja je došla neočekivano kad smo slavili osvojenje Imotskog, pa za tragediju nitko nije imao volje, čekalo se tri dana. U to veselje, u grad pun zastava, u kolo, u pjesmu, u pucnjavu mačkula, banuo je

314

Matija Grabovac poderan, gladan i odsutan, kao da je šenuo pameću. Došao je na vrata sinjskog samostana i tražio gvardijana Pavla Vučkovića. A kad su mu rekli da je s vojskom na Imotskom i da njima kaže što ima reći, on je odgovorio, ništa, nema im ništa reći, osim da Šesnaeste hrvatske konjičke pukovnije više nema. Fratri su ga zadržavali da ostane na objedu, svetkovina je, ali on je odgovorio da mu nije do slavlja, da ide svojoj kući u Trilj, a oni neka mu jave kad se Vučković vrati u Sinj, htio bi se pred njim ispovjediti i reći mu što je bilo s pukovnijom. Tu je bio prisutan i jedan iz gradske po­sade koji je opomenuo Grabovca da o sudbini svoje jedinice mora obavijestiti vojne vlasti u Splitu, ali ga Grabovac nije poslušao.

Tih dana, kad se posvuda slavilo, kad smo zaborav­ljali mrtve, nitko na ovog čovjeka nije obratio pažnju, a ni za jedinicu njegovu nije se marilo, jer se mislilo da je izvan zone glavnih vojnih operacija, da je gonila malu pljačkašku bandu i da će se uskoro javiti. Ali, kad se ni za narednih pet dana ne javi, njeni pripadnici, koji su se vratili iz Dinare s velikim odrobljenim plijenom, sami su došli k meni i pitali me znam li gdje su njihovi. Pod vodstvom Ivana Pavasovića poslao sam ih u Sinj. Oni su tamo našli vojnika iz gradske posade koji je pred fra­trima čuo Grabovca kako govori da je pukovnija nastra­dala, pa je uputio Pavasovića u Trilj. Ali, ni svojim drugovima Grabovac nije mnogo kazao, svega nekoliko sitnica, ostao je i pred njima čvrst u nakani da će se ispovjediti samo Vučkoviću. Kad sam čuo za tu drskost, poslao sam vojnike da Grabovca uhite i dovedu preda me. Uništenje jedne pukovnije nije sitna stvar, niti je sitnica drskost jednog plaćenika.

Tek kad sam ga vidio pred sobom, znao sam s kim imam posla: taj je Grabovac čovjek koji je roba odre­đena za galiju pustio na slobodu bez otkupa. Odbio je da mi kaže kako se dogodilo da čitava pukovnija na- strada, a on sam da se spasi. Rekao je da bi on meni to ispričao, kaže, nema što tajiti, ali ima jedna ključna stvar koju može shvatiti samo fratar Vučković. Pitao

315

sam ga zar misli da sam ograničen. Ne, odgovorio je, ali ipak ja to ne bih znao pravilno protumačiti. Dobro, upitao sam ga, a kad to što imaš reći kažeš fratru Vučkoviću, da li ćeš njemu dopustiti da to kaže meni i ostalima? Ja ću se, rekao je, njemu ispovjediti, kazat ću mu nešto što sam pred njim prošli put zatajio, a kazat ću mu i što se sada dogodilo, a on će znati što da dalje radi, da mi da oprost, da mi ga ne da, da mi da pokoru ili da me kazni. A hoće li to vama reći, to je opet njegova stvar.

Zapovjedio sam da mi ga predvode iz dana u dan nekoliko dana za redom, i postupao sam s njim strpljivo misleći da će popustiti i reći što se to u Dinari dogodilo. Osiavijau je dojam pametna momka, pitoma, umiljata, govorio je lijepo, razložno, o svačemu, s nekom tugom u glasu, i ja bih se svaki put ponadao da će, evo sad, ispričati tu priču o stradanju pukovnije i svom bijegu, ali me je svagda, čim bih prešao na taj predmet, iznenadila njegova tvrdoglavost i, rekao bih, surovost. Ne, nijekao je glavom, i što gs o tomu pitam, nc i nc! Zatvorio sam ga u podrum pretorske palače i dao nalog da se na njega pripazi, jer sam odmah zaključio da pred sobom nemam obična vojnika već prepredena čovjeka, koji je već jednom mogao biti osuđen na galiju i koji mora biti sposoban kad su mu dali čin alfijera i zapovjedništvo nad satnijom nakon satnikove pogibije, što nisam doz­nao od njega, jer je on i o tomu šutio, nego od njegova suborca Pavasovića.

Učinilo mi se da tog Pavasovića voli, da će njemu reći ono što meni neće da kaže. Pavasović je, pak, bio spreman reći sve što je od Grabovca čuo, pa sam i tog Pavasovića zatvorio. Ni Pavasoviću nije Grabovac mnogo pričao, čak ni o pogibiji svojih bliskih drugova, ali mi je Pavasović saopćio podatak dovoljan da zaklju­čim kako je Grabovac počinio zločin izdaje i zato taji pogibiju pukovnije, a od Vučkovića traži zaštitu i misli još jednom proći nekažnjen, jer zna da Vučković sva­koga pravda i opravda. Prema kazivanju Pavasovića, razgovor je tekao ovako:

316

»Da se Ramo Nadžaković nije sakrio, ne bi pukovnija nastradala«, rekao je Grabovac.

»Zar vas je Ramo uništio?« upitao ga je Pavasović.»Nije, nego bi Močivuna ostao živ i predvodio nas u

narednoj borbi.«Iz ovoga se može zaključiti da on krivnju za uništenje

pukovnije vidi u komandnom kadru, među kojim se i sam nalazio. Ako optužuje pukovnika ili koga drugog, oni su mrtvi, čega se ima bojati? Ako je njegova krivnja, što je ne kaže, pa pogreška nije izdaja! Nego, ja mislim da je ovako. Močivuna je poginuo zbog skrivanja Rame Nadžakovića. Grabovac je preuzeo zapovjedništvo Mo- čivunine satnije, što ne bi mogao da je taj ostao živ, a ne bi mogao ni izvršiti izdaju jer bi ga Močivuna u tome spriječio. Ako Grabovac izdaju ne krije, što bi drugo imao kriti? A da imam pravo, uvjerio me je i drugi podatak dobiven od Pavasoviča.

»Kad sam se vraćao preko Trnovih Poljana, naišao sam na Ramu Nadžakovića«, rekao je Grabovac.

»Živa? I jesi li ga ubio?«»Nisam.«»A jesi li mogao?«»Jesam.«»I nisi?«»Nisam.«Ako Grabovac nije u sprezi s neprijateljem, ako nije

potkupljen, što ne bi ubio Ramu Nadžakovića? Što se na njemu ne bi iskalio? Što se ne bi time pred nama ponosio? Jer, znali smo da je Ramina četa poražena, ali da on među mrtvima nije pronađen. Zašto se Grabovac nije pojavio na povratku s Raminom glavom u ruci?

Meni je postupak s Ramom najbolji dokaz što Grabo­vac radi: on se još jednom pretplatio kod Rame da u prvoj prilici svi njegovi drugovi budu pobijeni, a on sam da se vrati kući.

Oko Šuplje stijene, gdje se Sulejman Kopčić usproti­vio da pošalje poruku paši, primjećivali su se tragovi borbe, tri izgubljena opanka, dvije kape i četiri mrtvaca.

317

Mrtvi nisu bili opljačkani jer su ih satnije pregazile ostavljajući plijen za povratak, a njihovi ih, zabavljeni slavljem, još nisu došli sahraniti, pa je Grabovac s jednog skinuo oružje. Suvišne stvari iz bensilaha, kao mašice za žeravu, kresivo, trud, duhan i lulu bacio je, a zadržao je nož, mađarsku sablju, prah, naboj i krešev- sku pušku... Mračilo se. Legao je na zemlju između kamena koji će ga grijati čitavu noć i stabalca divlje kruške. Probudio se pred zoru kad se kamen ohladio, a po kruški pala rosa.

Na Trnovim se poljanama našao u doba dana kad poskoci padaju s grana baš na mjestu gdje je jučer poskok pao u grivu konja Josipa Ozidžije. Počev od rašlji drvera, slijedio je putanju zmijskog pada, a kad dođe do zemlje, pogled mu se zaustavi na dračevu grmu obraslu travom. Iza grmčića se nešto skiupčalo, nešto prebijeno kao zmija kad ju je Ozidžija istezao iz grive.

- Tko si? — viknu onaj iza drače kad vidje da je zapažen. Imao je natečene usne, ali žeđu nije bio izmo­ren, jer je uza nj od sve ratne opieme bila samo drvena čutarica s vodom, koju je vjerojatno štedljivo pio. Pitao je drsko, kao da je u položaju da pita i sudi. Taj zna zapovijedati, pomisli Matija, skide s ramena pušku i kaza mu svoje ime.

- Nikad čuo za tebe! Čekaj, reče li ti Antun ili Matija?... — Šteta! Pomislih da si Antun Grabovac, serdar vrlički. Pa, gdje je on? Je li ti štogod u rodu?

- Nije.- Gdje je pijanica Luka Moči vuna, gdje bijesni Božo

Vučković, gdje serdar Janko Tomašević, gdje vitez Ivan Grčić, što Sinj brani i obrani, gdje je kurva Ivan Čulić što ga i u svom gunju nađeš? Gdje su ostali cetinski i kotarski junaci?

- Što će ti?- Da me jedan od njih ubije. Nego, vidiš na što sam

spao, na nekog Grabovca za koga nitko čuo nije!- A što možeš! Meni si pao u dio. A tko si ti?- Glavom Ramo Nadžaković.

318

Niotkuda nije bilo vjetra i sunce je brzo zagrijevalo Trnove poljane. Od zagrijana kamena potekle su uzgon- ske struje, pa kud god oko sebe pogleda, sve treperi kao da od zemlje k nebu teku prozirne vode. Čudno je što tamo teku u doba dana kad odozgo padaju zmije. Od treperenja u oku, Ma ti j i se nešto pokreće u duši. Prvi put poslije Velikog ponora osjeća da nešto može. Na primjer, ubiti, ispraviti krivine, sprati uvredu. Zar vri­jeme zračnih struja i zmijske kiše ne uzbuđuje čovjeka i ne čini ga onim što on nije?

- A gdje si se krio, Ramo?- Eno tamo, iza grabova grma našla se rupa u stijeni.- Šteta što si se tamo zavlačio. Da si ostao ondje gdje

si s konja pao, jučer te je mogao ubiti Luka Močivuna, najbolji vojnik koga znam. Ako je razmak od rupe dovde put što si ga za noć i pola dana prepuzio, do kraja života dopuzit ćeš do Tenžerinih torova. Zamisli život sveden na puzenje od Trnovih poljana do Tenžerinih torova! Za to puzenje nije ti se isplatilo skrivati.

- Nisam znao, čovječe, da mi je donji dio oduzet. Mislio sam, zatrnulo od udaraca. Da sam znao da mi je ostalo puzenje, prepustio bih se pijanici Luki Močivuni neka me dotuče. Da me junačina ubije. A ovako, tko će za moju smrt znati, tko će me opjevati kad me ti ubiješ! Tvoja se djela ne spominju ni u pjesmi ni u priči.

- Možda će me pjesme o tebi spominjati.- Ama, kako da neće spominjati! Tu si siguran. Nego

bih želio da i one o tebi spominju mene. E, sretan si, čovječe, što si na mene naišao. Dovijeka ćeš se hvaliti svom namjesniku i duždu mletačkomu da si ubio zname­nitog Ramu Nadžakovića. Pa onda, pred djevojkom: zagrliš je oko vrata i kažeš joj: »Mala, ova ruka što te grli ubila je Ramu Nadžakovića.« Pa onda, kad komu prijetiš, kažeš: »Pazi ti tamo što govoriš, gledaj, ova je Rami grlo presjekla.« Pa onda, unucima kad ostariš: »Ova je smežurana ruka Rami sunce s neba skinula.« I gdje se sve nećeš hvaliti, gdje sve nećeš raznositi moju i svoju slavu. A da si bar tkogod poznat, nego nitko i ništa.

319

- Kovač, Ramo, običan kovač.- Ja, moguće je da si sada kovač i nitko i ništa, ali ćeš

uskoro biti velik i glasovit junak. Šta znaš? Tako je sa mnogima bilo.

- A otkuda znaš, Ramo, da ću ja tebe ubiti?- Ne budali, nije se još desilo da se ostavi lovina po

kojoj će te pjesma spominjati i po kojoj ćete svak častiti.- Dobro, recimo da nije! Recimo da sam ja, Ramo,

malo na tebe ljut, ali kako ti znaš da ću ja pričati da sam te ubio? Možda ću ja to zatajiti.

- Ubiti jednog Ramu, pa zatajiti! Tko je to ikad učinio. Ubiti, pa vikati: »Šatro sam velikog junaka,« i dati da se n tom niesma snieva. e. to sam vidio, ali one----------- ----- _ _ _ ---------------------------j r J---------- ~L ' J ' ' '

šutljive ne vidjeh.- Sad ga gledaš.Matija je izvadio nož i pošao prema Raminim prsima.- Je li istina da se nećeš hvaliti da si me ubio?- Istina je.- Što radiš, čovječe!- Ljut sam malo na tebe, Ramo, pa hoću da ti

napakostim, neću se hvaliti ni da sam te ni kako sam te. A ljut sam na tebe što si se krio i što je zbog tvog skrivanja poginuo Luka Močivuna. I što se zbog Moči- vunine smrti ja sam vraćam prološkim putom iznad planine, a svi moji drugovi odoše kud i ponornice, ispod planine. Ljutim se na tebe. Takav junak pa se u rupu skriva! Kad si se krio, onda i smrt odgovarajuću zaslužu­ješ.

Sagnuo se i nožem prerezao gajtan na kojemu je o ramenu visila Ramina čuturica s vodom. Uzeo je i pošao s njom na zapad. Ramo je ostao na Trnovim poljanama da žedan pogleda u oči suncu. Bio je siguran da će u tim vrućim očima prije smrti vidjeti pravo lice slave, one što je o čovjeku dok pobjeđuje stvaraju njegove pristaše i istomišljenici, i one koju o njemu kao silniku i zlotvoru nakon konačnog poraza šire njegovom smrću proslav­ljeni protivnici.

320

Vidio sam da iz tvrdokornog Grabovca neću ništa izvući, da on neće razvezati jezik prije nego što ga suočim s Vučkovićem. Premda sam iz iskustva znao da Pavle Vučković običava ispovijedi, u kojima mu se ljudi do kraja otkrivaju, proglasiti ispovjednom tajnom i vlastima ne reći ništa ili vrlo malo, vidio sam da nema izlaza nego, ili Grabovca voditi u Imotski, gdje je Vuč­ković bio s vojskom, ili Vučkovića pričekati dok dođe u Split. Prevagnula je ova druga mogućnost jer je Vučko­vić ispod Imotskog krenuo u Makarsku, a odatle bro­dom pod Herceg-Novi vodeći pojačanje namjesniku Mocenigu, koji je s malim trupama, čim je Imotski pao, opsjeo ovaj grad da skrene pažnju bosanskog begler- bega s krajeva koje su mu Mlečani uzeli na one, još važnije, koje se spremaju zauzeti. O slanju Grabovca u Herceg-Novi na suočenje s Vučkovićem nisam ni pomiš­ljao, pogotovo kad dođe vijest da je veliki vezir poražen kod Grocke, jer se ubrzo očekivao ili pad Herceg- -Novog ili ponuda mira s turske strane. Rekoh, neka Grabovac čeka, i onako, dok inkvizicija ne počne istra­živati pojedine slučajeve, ono što zna svejedno je, ležalo arhivirano u njemu ili u mom ormaru.

Što vojnih bjegunaca, što nasilnika, što prekršitelja vojne discipline, u zatvoru pretorske straže polovicom kolovoza našlo se više od četrdeset ljudi. Sva ishrana što smo je imali, išla je vojsci na frontu i vojsci iz gradske posade, pa su nam ovi ljudi bili na velik teret, a ni njima nije bilo lako s jednim obrokom dnevno. Većina muška­raca iz Splita i okolice bila je na Herceg-Novom, radovi oko sabiranja ljetine brojni, pa su nam dolazili domaćini iz grada i sela da im, kako se to uobičajilo, dajemo zatvorenike u najam. Vidjeli smo u tomu korist i počeli smo primati narudžbe. Dnevnica jednog zatvorenika iznosila je tri lire i naručilac ju je uplaćivao u pretorskoj palači prilikom narudžbe. Naručioci su morali primiti u najam, na koliko dana požele, najmanje pet zatvore­nika, jer nam se ne bi isplatilo da šaljemo jednog čovjeka i uz njega jednog stražara. Želo se, kosilo, kopalo, preoravalo i zidale kuće. Bilo je posla koliko

21 Duše robova 321

hoćeš. Zarađenim novcem mogli smo hraniti i zatvore­nike i pretorsku stražu. Uostalom, zatvorenike nismo ni hranili kad su u najmu, jer je u pogodbi stajalo da im užinu daje onaj kod koga rade.

37

Grabovac je, nakon petnaestak dana tamnovanja, sa još tri zatvorenika u jednog seljaka kopao cisternu pod stražom svog starog poznanika Zuanne Gliubauza zva­nog Grimani. To nikako nije bio njihov prvi susret otkako je Grabovac ponovo u Splitu. Sreli su se prvi dan, tako rekuć, na vratima pretorske palače. Grimani je bio u društvu bučnih vojnika na podestu prvog kata, kad su stražari predvodili kapetanu vezanog Grabovca. Kako je u društvu, kao i uvijek, vodio glavnu riječ, prišao je ogradi podesta, zagledao se u Matiju pogledom »kurbinih sinova« za kojim stoji poruga, i kojim se oni ponose kao velikom vještinom komedijanja. Pri tom je verglao:

- Koga to vide moje oči? Vidi, vidi, došla ptica na gožđica. E, znao sam ja. Pa, kako Morlače? Kako djeca i žena? Pa, kako još?

I ostalih dana, kad su stražari vodili Grabovca na razgovor s Priulijem, malo koji put ne bi vidio Grima- nija. Stalno se vrzmao po dvorištu, portiku, stubištu i sobama. Otkako je uspio ući među stražare pretorske palače i tako se spasiti od pohoda na Imotski, htio je da se nagleda i nauživa te kuće u koju za mira nije smio ulaziti po želji. Ponašao se kao da je postao splitski kapetan. Što kao? On je doista mislio da u očima glupog Grabovca ne može biti ništa manji od kapetana, kad ga zateče na prvom podestu na kojemu je i Priulijeva soba. Pri tim susretima u prolazu Grimani mu je uvijek nešto dobacivao, ali se Grabovac na njegove upadice nije osvrtao, jedno, što je bio zaštićen pratiocima, a drugo, što ga tih dana nije ništa ni vrijeđalo ni oduševljavalo. Gledao je kako se Grimani je ve usne otvaraju i zatva­

322

raju, čuo nekakav glas, nekakvo cerekanje, znao da je to »kurbin sin« iz Biska, ali kao da se nije sjećao kakav je udio taj čovjek imao u njegovoj sudbini.

Ta ravnodušnost razdraživala je Grimanija. On je mislio da je to način obrane, da se Morlak kao i u logoru kod Biska pravi pametan. Težio je da ga slomi, a slomit će ga kad se počne buniti ili opravdavati. Što god da kaže, dat će se preinačiti u glupost, pa je Grimani društvu, da Grabovac čuje, prepričavao događaje iz Biska, izvrtao, prekrajao, onako kao što je i na tom logorovanju činio. Pričao im je o »usranom robu«, o tomu kako su sva petorica drugova kojima se on izrugi­vao zbog gluposti ovoga Grabovca gotovo dospjeli na galiju, kako im je on zapaprio, i uopće, kako Morlaci nisu dorasli »kurbinim sinovima«, i kako oni ništa ne znaju, i kako ih je lako vući za nos. Matija je na njegove priče ostajao neosjetljiv. Zašto i da ne bude? To što taj gavran grakće toliko je bijedno malo prema onomu što je gledao na Velikom ponoru.

Tako je bilo sve dok Priuli nije odlučio da Grabovca više ne saslušava i da ga ne šalje nikud iz Splita. Uvrstio ga je među obične zatvorenike, pa je kao i ti zatvorenici morao u najam da zaradi dnevni obrok hrane. Dva su ga dana na rad vodili stražari koji ga nisu poznavali, a trećeg je dana upao u Grimanijevu četvorku, pošto je Grimani najsnažnijeg iz svoje grupe mijenjao za njega. I počelo je kako je već počelo od susreta na pragu pretor- ske palače, a potrajalo je punih pet dana.

Grimani je kao obalski trhonoša imao dvokolicu sa dvije rukunice koju može lako voziti i jedan čovjek. Palo mu je na pamet da se do gradilišta cisterne, koja je bila u jednom vinogradu prema Špinutu, malo provoza. Četiri zatvorenika, po dva za svaku rukunicu, lako su vozila Grimanija na njegovim trijumfalnim kolima, dok je on otpozdravljao lijevo i desno, slavodobitno kao kakav cezar. Neka se pamti, kad jednom rat prođe, kako je Grimani, dok se negdje gore ginulo, u svoja kola prezao četiri Morlaka i jurio ulicama kao da ga u karocama voze četiri bijelca! E, valja se snaći.

21* 323

Grimani se i na radilištu snalazio. Između naručioca posla, niska i debela čovjeka, sijedih brkova koje je njegovao samo na uskoj traci iznad usne i dnevno dva puta podrezivao i zabrijavao rubove, postojali su dogo­vori o kojima se moglo doznati iz Grimanijevih aluzija na svoju snalažljivost. Grimani nije zatvorenicima do­puštao odmor, dolazio je na rad rano, odlazio kasno, pa je jamačno za tjeranje da se radi i uradi od gazde dobivao koju liru. To se naslućivalo, a ostalo se vidjelo. Gazda je Grimanija nudio jelom tri puta na dan. Jaja sa slaninom, riba na žaru i riba lešo, pojio ga crnim vinom, a njima četvorici donosio jednom dnevno lonac bobova variva i okrugao kmščić od prosova brašna.

r».,̂ ~~ ~u:i~ ~u:i~ a— ..i u;— ——s.. „wjlivj oto ac zgulio, ZjUl l k j at ptu uan ^jvuiuiiia piiav o

dvokolicom, u vinogradu nad neiskopanom cisternom.Matija i još jedan zatvorenik u jami su krampom,

lopatom i grabljicama čupali, cijepali i drobili kamen, a potom ga skupljali i trpali u košaru od pruća. Iznad jame druga su dvojica na dva kraka užeta izvlačila šljaku i bacala je u udolinicu iznad budućeg bunara, koju je trebalo uzdići, popločiti kao krov i od nje napraviti sljev.

Grimani, pošto mu je gazda na porculanskom tanjuru za večeru donio tri pečene bugve s blitvom, posute lukom, paprom i peršunom, sjeo je na rub jame, noge ispružio prema kopačima, na jedan kamen prostro ubrus, svrh njega stavio tanjur, kraj tanjura kruh i lončić vina, i uz nekoliko je primjedaba, kao da ni jesti nije lako tri puta na dan a kamoli kopati od zore do mraka, počev od riblje glave, počeo skidati komadić po koma­dić mesa, a svaki put bi, obliznuvši se, rekao Grabovcu da i ne sluti kako je to ukusno, neka ne bude tupoglav i neka mu ovoga puta vjeruje na riječ.

Pred Grimanijem su sjedili brci od pet dlaka i svemu se ucifrano smijali, uspješno dokazujući da oni koji u mladosti nemaju dovoljno pameti pod starost postaju budale.

Grimani je i pri jelu držao pušku uza se. Kundak je oslonio na kamen između nogu, pa inu je cijev stršila visoko iznad kape. Dobro je znao da mu puška daje

324

pravo da govori kad hoće i što mu padne na pamet. Kad se najeo, otpio čašu i postao govorljiviji, za toliku govorljivost trebala mu je građa, pa je brku sa pet dlaka pričao nadugo i naširoko o svojim podvizima u logoru kod Biska. Brčić se grlato smijao i stalno ponavljao: »Vrag si ti«, »Ej, jesi berekin«, i druge mudre zvečke mandrilskog porijekla.

- Je li s tobom u toj jebenoj hrvatskoj pukovniji bio i glavonja? - upitao je Grimani kad je brk sa pet dlaka ispričao sve o čovjeku koji je hodao kao ciganski med­vjed, a imao glavu koja ne bi stala na zlatni novac kad bi kojim slučajem postao kralj.

Grabovac nije ništa odgovarao, samo je snažnije gre­bao grabljicama i brže šljaku ubacivao u škip koji mu je bio na stopalima.

- Šutiš, a? - rekao je Grimani. - Progovorit ćeš ti ili ćeš krv propišati!

Onda je brku sa pet dlaka ispričao svoju posljednju šalu u ovom sumornom svijetu, koji se sa Grimanijem čitavog života surovo šalio da bi ga na kraju kaznio što nikad nije znao što za šalu jest, a što nije niti smije biti.

- Taj njegov glavati drug imao je glavurdu kakvu ja u životu nisam vidio. Ako su ga Turci uhvatili i ako su je oderali, onako ispunjena slamom, nije mogla stati ni u koš ni u arar, jer je veća i od jednoga i od drugoga. Bit će im najpametnije da su umjesto u arar u nju natrpali normalne glave punjene slamom. Ta bi ih deset progu­tala.

Matiji su tri slike proletjele kroz glavu.Nasmijano lice Josipa Ozidžije slično našaranom

kruhu ispod peke. Znao je biti dobar kao kruh i voljeti druge ljude.

Tatarin ispirač koji iz brzaka na Velikom ponoru vadi ispranu kožu lica Josipa Ozidžije i baca je onomu što stoji nad loncem soli i hrpom slame daje posoli i napuni.

Vrh handžara Josipa Ozidžije kako kao zmija u grivi sikće pred očima uplašenog Grimanija. Taj se nije dao ponižavati jer od poniženja nije htio nikakvu dobit.

325

Te su ga tri slike pokrenule. Ne na riječ. I dalje je šutio. Bez prijetnje i upozorenja grabljicama je zakvačio nogavicu Grimanijevih zelenih hlača i potegnuo ga sebi, na dno jame.

Grimani se pokušao zadržati na rubu pa se rukama prihvatio za kamenje, ali puška, koja mu je bila među nogama, skliznula je niz iskop po zemlji, kamenju i žilama. Kad je vrh puščane cijevi pao na Grimanijeve grudi, a tijelo mu počelo kliziti za oružjem jer su pod vučom grabijica prije popustile ruke nego tvrdo veneci­jansko sukno, jedna žila od vinove loze zakvačila je otponac i cijev je planula, a Grimani i sve što je bilo na njemu stropoštalo se na dno jame. Sačma je Grimaniju osuls grlo i podbradak a izbila na tjeme.

Brčić sa pet dlaka, koji je morao dobiti koje zrno jer je bio blizu mlaza iz puščane cijevi, potrčao je preko vinograda zapomažući: »Ajme, ajme«.

— Nisam ga htio ubiti - rekao je Matija kad se prašina slegla, a od pucnja ostao samo smrad baruta. - Htio sam ga istući. Ali, tko će mi vjerovati!

U jami Se naoružao Griminijevim oružjem, uspeo se uz ljestve i krenuo kroz vinograde. Noć ga je zatekla pokraj Vranjica, ali da i nije, u zelenim poljima, u travnatim živicama, u jarugama punim grmlja, potjera od desetak ljudi, koja je za njim krenula, pa bila i na konjima, ne bi ga našla.

38

Naša potjera koja je krenula čim smo saznali za ubojstvo stražara - pisao je Priuli serdarima i seoskim rondama - po splitskoj okolici ostala je bezuspješna, pa sam je obustavio prenijevši nadležnost za hvatanje ovog »banđekina« na sve vas i na ljude koji će zbog »nagrade za kožu« u tome sudjelovati. Ako ne bude išlo sa sadašnjom visinom nagrade, vi je povisite, a mi ćemo je i tako povišenu isplatiti, jer se bojimo da je ovaj izdajica spreman počiniti još mnogo nedjela.

326

Jedini trag o kretanju ovog »banđekina« pokazao nam je njegov otac koji se osmi dan nakon zlikovčeva bijega, sa još dva suseljana, da posvjedoče kako je sve istina što će otac reći, pojavio preda mnom u pretorskoj palači i ispričao kako se njegov sin noću približio očevoj kući, i što se tada dogodilo, i što je on rekao, i što sin njemu, uglavnom hrpa riječi u koju ja zasad ne vjeru­jem, pa vam ih i ne saopćavam. Sve mi se čini da ovdje vrijedi poslovica kako jabuka ne pada daleko od stabla. Sin lupež nagovorio je oca lupeža da ode k meni i skine sa sebe sumnju. Zato i jesam u početku pisma rekao da mi nitko do sada nije javio kuda se »banđeni« Grabovac kreće, jer ono što mu je otac učinio ne držim pouzda­nim, pa vas posebno upućujem da imate na oku kuću Grabovaca i sve njihove rodbine, mladićevu djevojku i njegove drugove.

Zgoda između oca i sina o kojoj je Šimun Grabovac pričao kapetanu zbila se u sitne sate jedne kolovoske noći, pred ulazom u kuću koja je nekada pripadala Salihu Zulaliji, dok je uz Cetinu u vrbama jablanova treperilo lišće.

Pred očevim vratima stajao je dugo dok se nije usudio zakucati, a zakucao je člancima prstiju, kao da ulazi u sobu, jer je znao da njegova oca, otkako su stigle vijesti o njegovu bijegu iz Splita, i grebanje mačke po dvoriš­nim vratima budi iz najtvrđeg sna.

- Tko je? - javio se otac iz sobe nad vratima, koja je imala dva prozora nešto veća od strijelnica kroz koje su ukućani nadzirali prilaz s ulice i branili se ako je trebalo.

— Matija.Otac se motao po kući, valjda se oblačio. Spremanje

mu je bilo dugo. Čulo se šaputanje i kretanje po svim sobama. Svjetlo se nije palilo niti se čula škripa stepe­nica po kojima bi Šimun morao sići u prizemlje da mu otvori vrata. Matija napusti svod širokih kolskih vrata, krenu prema cesti i rijeci, na nekoliko koraka od ulaza zaustavi se, okrenu se kući i nastavi čekati očev odgovor.

327

Znao je da ga otac neće dočekati raširenih ruku, zato je i oklijevao toliko dana da mu se javi. Čak mu se činilo mudrim da ga lijepo ne dočekuje. Ali sad, kad je stao pred svoja vrata, teško mu je bilo prihvatiti činjenicu da ni ovoga puta neće na njih ući s mirom u duši, kao što nije ušao ni jednom otkako je počeo rat, a on ponio puške na Prološko jezero.

U kući je prestao žamor. Šimun je otvorio prozor i, prije nego što će mu išta reći, na njega uperio puščanu cijev.

- Zašto dolaziš ovamo? - upitao je nakon duže stanke.

- Dolazim svojoj kući, ćaća.— Ti nemaš više kuće, kao što je nema nijedan »ban-

đekin«. Danas su došli iz Sinja i s domaćom rondom sve pretresli. Rekli su mi: ako se pojaviš pred kućom, ako te ne primim i njima ne javim da si tu, da će me optužiti za potpomaganje »banđekina« i, dokaže li se, da će mi država oduzeti zemlju i kuću. Kud ćemo mi, tvoja braća i ja, ako nas s ognjišta potjeraju! Rekao sam im: dobro, prijavljivati ga neću, ali ću ga sam ubiti, kao što bih ubio svakog drugog tko mi dođe raskućiti kuću.

Zatim je uslijedila šutnja duga kao i svaka pred puščanom cijevi, pa bila ta cijev i u ruci rođenog oca.

— Nisam kriv, ćaća.— Što znači ne biti kriv. Nevin jesi, kako sam čuo, i u

ovoj prilici. I to mi je drago. Ali si i kriv jer si postupao mimo druge. Kad si bio dobar Zuniću, budi dobar i nama. Odlazi dok te netko nije vidio, i više se ne vraćaj!

- Otići ću, ćaća, i neću se vratiti. Samo bih te molio da mi baciš malo kruha. Danima nisam ništa krušno okusio, samo kupine i grožđe.

Opet je zavladao muk, ničim neusporediv, pun tuge rastanka na vijeke vjekova, nešto teže od smrti, ili baš tako teško. U kući su se čuli koraci, ali svjetlo se nije palilo, pa je bilo odviše sudaranja s pokućstvom u potrazi za kruhom i slaninom.

328

Onda su u jednoj od kuća prema sjeveru zalajala dva psa. Netko im je otvorio vrata i psi su, lajući, istrčali na ulicu. Negdje su zaškripali prozori, negdje vratnice. Na rijeci su se krikom javile noćne ptice. I Šimun je, ne dočekavši kruh što su ga trebali donijeti ukućani, sav izvan sebe zbog straha za obitelj i dom, povikao da ga čuju i probuđeni pozaspali:

- Ne prilazi! Pucat ću! - i tako nekoliko puta.Onda je planula puška. Iz jedne i druge cijevi.

Ovaj Šimun Grabovac - pisao je Priuli serdarima i rondašima - za koga je pametno misliti da nas lažima obmanjuje, ispričao mi je da je njegov sin, pošto ga je ranio, ne zna u koji dio tijela, otišao nizvodno Cetinom prema selu Čaporicama. On i dvojica iz seoske ronde, koji jamče da Šimun govori istinu, svojim su očima vidjeli kako je mladić bježao niz selo i sami su za njim pucali, a sutradan su na putu u prašini vidjeli kapi krvi koje su bile rasijane na svakih deset koraka, pa bi se moglo suditi da mu rana nije ni smrtna ni teška. Bila istina ono što otac govori ili ne bila, obratite pažnju na područje iznad Omiša i pripazite na kretnje seoskih vidara. Obratite im se za suradnju. Ako je ranjen, vjerojatno će tražiti pomoć od travara i ranarnika.

39

- Kažeš da je iz obje cijevi opalio - rekao mu je Jure Brdarić, onaj isti koji je liječio i Mesuda, kad je došao njegovoj kući u Budimir. Vidar mu je zadigao košulju da vidi ranu koja je bila negdje oko pupka. - Onda te je jedan hitac promašio, a od drugoga te je dohvatilo samo jedno zrno od deset koliko ih najmanje ima u jednom naboju. I to ispod pupka. Ako jedan hitac nije bio ćorak, a u drugom samo jedno zrno, ne znam što je drugo moglo biti. Ne vjerujem da je Šimun tako loš strijelac, niti vjerujem da se jedno zrno rastaje i putuje samo.

329

Pri svjetlosti svijeće u kutu staje, u kojoj su za ja­slama preživale dvije krave, Jure mu je ranu isprao u rakiji i pokazao rez kroz koji je zrno ušlo u tijelo. Rekao mu je neka legne na slamu i neka se odmara do svitanja, jer se sačma može vaditi samo na danjem svjetlu. Kad je svanulo, on je došao, odriješio krave i otjerao ih nekud na ispašu, čini se daleko, jer se vratio tek kad je sunce poskočilo, noseći drvenu kutiju koju je pažljivo položio na osunčani prozorski prag, kao da su u njoj neki osobito krhki predmeti. Ispod kravljih jasala, na prostor ispred prozora gdje je padala sunčana svjetlost, dovu­kao je dasku pribijenu na dva trupca koja je sličila klupi bez naslona. Na tu je dasku Matija legao nauznak, a Ture pa ie motaiući uže oko klnne i niepova tiiela

j ~ > -----------------j ~ ~ --------- --------------- ------------- r _ ~ ~-j ~ ' • —J —*

vezao za svoj operacioni stol. Otkrio je ranu, uzeo sjajnu britvu i, klečeći sa strane suprotne prozoru, da mu svjetlost pada na prste, sa dva reza otvorio mu trbušnu šupljinu.

— Dobar si - rekao je vidar kad je kroz razrez izvu­kao ranjeno crijevo i vidio da je sačma probila stijenku i ostala unutra. - Rekao bih da ti je ćaći više trebala tvoja krv u prašini ispred kuće, nego tvoje rane. A ovdje nije mnogo nedostajalo pa da zapneš nogom o ledinu. Da si bio sit kao što si bio gladan, ode Matija. - Govorio je da govori ali nije prestajao raditi.

Kad je s ranjenog crijeva krpicom izbrisao griz, sa dvije je male drvene štipalice uštinuo crijevo na jednom i na drugom kraju bolesnog mjesta i razrez, što ga je napravila sačma, prilično ravno, kao da je olovo bilo plosnato, sljubio kao što se sljubljuju usne. Otišao je do prozora po drvenu kutiju i otvorio čep na njenu po­klopcu. Domalo, na otvoru se pojavi crni mrav, velike glave i jakih čeljusti za svoj rast i snagu. Bio je to jedan od onih što jure po njivama, prave velike mravinjake i legu krupna bijela jaja. Zatvorio je rupu na kutiji, a mrava uhvatio palcem i kažiprstom tako da je mravu glava stršila slobodno, zadak bio među jagodicama a nokat palca, velik i oštar, na mravljem vratu između glave i prvog pršljena. Mrav je širio čeljusti da ugrize

330

napadača, a kad ga je vidar primaknuo rani i namjestio tako da će, čim osjeti dodir, zatvoriti kliješta i pri tom zakvačiti obje usne rane, mrav je brzo reagirao, a vidar jednako brzo, kad je vidio da je rana ukliještena, nok­tom palca prerezao mravu vrat. Na rani je ostala mravlja glava kao prirasla. Odmah zatim Jure je posegnuo za drugim mravom i njegovu glavu na isti način prilijepio na otvor rane, a kad je to ponovio još četiri puta, rana je bila zašivena mravljim šavom. Otkvačio je štipalice, vratio crijevo u trbušnu šupljinu, koncem zašio vanjsku ranu i pokrio je bijelom krpom.

- Diži se lagano i ne miješaj crijevima, da se rana ne bi trla i mravlje glave spale - rekao mu je Jure kad ga je odriješio od klupe.

Potom je lopatom razgrnuo balegu i šušanj na kojemu su se krave noćas odmarale. Dolje je bila daska a ispod nje otvor. U trap je sam prvi sišao, a onda pozvao Matiju da pođe za njim. Pomogao mu je sići niz pet stepenica, polegao ga na postelju, izišao, na otvor trapa ponovo navukao drveni kapak i svrh njega nabacao isti onaj šušanj.

Matija je ostao u grobnom mraku, s ranom koja ga je poslije obrade boljela sto puta više nego što je boljela na putu od Trilja do Budimira. U nosu je osjećao vonj mokraće, a u ušima nikako da prestane odjekivati jeka očeva pucnja. Ta ga je jeka njihala od brda do brda, kao da je on sam klatno u velikom zvonu svijeta, pa je uz zvonjavu, odjeke pucnja i njihanja čvrsto zaspao. Spa­vao je sve do neko doba noći, kad se na otvoru pojavio Jure s luči u ruci.

— Jest ćeš samo ove oraščiće, sviđali ti se ili ne sviđali, otprilike trideset na dan. Vodu pij često, ali pomalo. Ni u oraščićima ne treba pretjerivati, bolje manje nego više. Kad bi obilno jeo, crijeva bi ti nadimali vjetrovi pa bi mogao pući mravlji šav — učio ga je Jure.

Nije zatajio ni od čega su oraščići. Zečja dlaka pomi­ješana s raženim brašnom, zamućena u vodi i pržena na ulju, kao što se prže uštipci. Dok se hrana probavlja, dlake ostaju na stijenkama crijeva, gdje su kvrgava i

331

resasta, pa će od zečje mješine, koliko mora pojesti, nešto zapeti i za ranu, začepiti je iznutra i spriječiti hrani i nadimanju da je otvore. Za mravlje glave neka ne brine: kad rana zacijeli, one će već istrunuti i nestati u trbušnoj šupljini kao bezopasna stvar.

- Brzo ćeš ozdraviti — rekao mu je Jure nakon pet­naest dana. - Posvuda te traže. Nije ni meni lako. Ocu nećeš ponovo na nišan. Kamo bi želio poći?

- Ne znam.— Vanjska je rana zarasla, unutarnja zarasta još brže,

sad si zdrav, a u ovoj je rupi smrdljivo i opasno. Osim toga, na ovu bolnicu mnogi računaju.

— Što sam ti dužan? — upitao ga je Matija.

imao, bit ćeš mi dužan koliko tvoje čovještvo procijeni da mi duguješ.

- Odlučio sam krenuti. Dobro se ,os ječam - rekao je Matija dvadesetog dana. — Što mi savjetuješ?

- Da nije rat, put za granicu! Prijeđi Bosnu i prepli­vaj Savu, naći ćeš plodna polja. Ali bih te nešto molio, da se prije odlaska sastaneš s njima. Bilo bi jao po mene da doznaju da sam te liječio, a zdrava te nisam odveo njima na razgovor. Shvati me, ja liječim tko mi dođe da ga liječim. Dolaze i oni jer rana zadobiju više nego drugi. I tako su mi oko kuće i kad treba i kad ne treba.

- O komu to pričaš?- O »banđekinima« kao što si i sam. Imaju nekakvu

družinu i zasad im nitko ništa ne može.- Da li moram s njima?- Ne, oni te neće siliti. Ponuditi će ti i, pošto te

isprobaju na sto načina, prihvatiti ako im se dopadneš. Ti bi mogao od mene krenuti s njima, pa ako ti se ne svidi društvo, kidaj sutradan. Ti ćeš biti slobodan, a ja u njihovim očima neću biti onaj koji im ne regrutira podmladak. Znaš, glavešine su u družini blizu četrde­sete, a taj posao traži mladiće.

- Kada?- Noćas na Padinama kod Vučjeg solila.

332

40

Po Matiju su došla dva mlađa »banđekina«, sasvim pristojni i pristali momci. Jedan je »banđen« jer je u svatovima ubio mladoženju koji mu je, prema njegovu mišljenju, spletkama preoteo djevojku, a drugi je ubio i orobio jednog preprodavača konja iz Omiša. Nisu bili nimalo opakiji od vojnika konjičke pukovnije. Znali su mnogo šala, pričali su od čega i kako žive - najviše tako da od vremena do vremena orobe bogatu karavanu, ili odlaze u Bosnu, hvataju ljude i djevojke i preko svojih povjerenika prodaju ih u ropstvo. Za taj posao govorili su da je najčistiji, a dobit sigurna. Kad orobe karavanu, učestaju potjere i tjednima nigdje ne nalaze mira, a kad prodaš ljude, ni list s grane ne padne.

O »didu« su govorili često, ali nepotpuno, u nagovje­štajima, u odlomcima, uz smijeh i namigujući i ciljajući na neku njegovu osobinu, za koju Matija nikako da pogodi koja je, pa ih je i upitao tko im je »did«.

- Ivan Balaš, bivši harambaša Blata na Cetini. Onaj što ga znaju po crvenoj dolami.

- On?- Zar ga poznaješ?- Jednom sam ga susreo na tržnici robija u Makar -

skoj.- Jednom? Onda si samo jednom tamo bio.- A zašto je »banđen«?- Zbog onih stvari. Ako si ga jednom sreo, i ako ti je

tko rekao da je to Balaš, mora da ti je kazao i njegovu manu: za dobro žensko sve će dati; kad nema dobra, uzima sreda; još se ni jedna nije izvukla na koju je njegova sjena pala.

Momci nisu čuvali tajnu »divova« odmetništva, nisu se ni zgražali nad njom, pričali su o njoj s mnogo pikantnih sličica, uz smijeh i pocikivanje, kao što se pričaju masni vicevi koji razveseljavaju i uzbuđuju. Iznijeli su onu verziju koja je postala službena, a ne Balaševu verziju punu obrane i nedužnosti, jer bi često

333

ubacivali: - Ih, da nas on čuje! - pa je njihovo pričanje imalo nešto od podsmijeha, nešto od drskosti kojom mladost popraćuje posvećenost starijih, i nešto od ra­spo jasanosti koja im je u prisutnosti Balaševoj uskra­ćena. Evo, ukratko, njihova kazivanja.

One godine kad je Ana Bartulović otišla iz Blata, nađeno je u Cetini osmoro novorođenčadi. Sumnja je pala na djevojke i udovice, jer su one, kad ih ostave ljubavnici, najčešće postajale čedomorke, premda se događalo da ubojice svoje djece postanu i majke s brojnim porodom i žene koje zanesu u poznim godi­nama, kad su im i unuke dorasle za udaju, pa ne mogu od stida otkriti da još izvode ludorije. Na djevojke prije nego na udovice i zrele žene upućivalo je > mjesto čedomorstva. Zrela žena zna da tajnu najsigurnije čuva zemlja, pa leš novorođenčeta zakopa, a mlade, nevjeste rađanju i pobačaju, biraju mjesta zločina gdje će se najlakše osloboditi djeteta, a ništa lakše nego ga živa baciti u maticu, i gdje će biti vode da operu tragove na tiielu i odieći One. ne vode hripii što će leš uzbuditi duhove i pruzročiti mnoga ogovaranja, ne znajući da hajka čini svakoga sumnjivim i da su u hajci svi proka­zani unaprijed.

Neka starica koja se pomalo bavila vraćanjem, pričalo se, i pobačajima, predlagala je župniku način otkrivanja čedomorki, koji se, kad je ona bila djevojka a čedomor­stva zaredala isto kao danas, pokazao sto posto pouz­dan. Trebalo je ubiti zmiju otrovnicu, odsjeći joj glavu i zakopati je u vrt, a nad njom posaditi tri zrna boba. Kad bob izraste, zrna i dozri, sjemenje mu se samelje a od brašna umijesi u kolačić veličine prstena. Na djevojku koja je sumnjiva stavi se vijenac od bijela cvijeća, jednim se okom zaškilji a drugim pogleda kroz bobov kolačić. Ako nije djevica, oko glave će joj, umjesto vijenca od cvijeća, biti trnov vijenac, a ako je čedo- morka, oko glave će joj se vijati zmije. Taj bi se način provjere vjerojatno iskušao da nije bilo dugo čekati od sadnje boba do pečenja kolačića, i da je bilo lako odrediti onoga tko će gledati kroz bobov kolač. Otprije

334

se znalo da neki kroz takve obruče vide zmiju i cvijeće, neki zmiju bez cvijeća, a neki da ne vide ništa.

Drugu mjeru sprečavanja čedomorstva zamislio je blaćanski župnik Bariša Čagljević, a razradio i potvrdio makarski biskup. Bariša, gorljiv čovjek skromne nao­brazbe, pravilno je zaključio da ne bi bilo ni čedomor­stva kad ne bi bilo ljubakanja muškarca sa ženama, pa je zamolio biskupa da donese mjere koje će tu navadu sasjeći u korijenu. Bariša nije kazao što bi trebalo zabraniti. Mislio je, biskup je iskusniji, on će znati što se može, što ne može, on će znati gdje treba nožicama prerezati nevidljivu nit koja privlači muško i žensko da prave djecu koju ne kane odgajati. Biskup se našao u čudu što da uradi. Tolika čedomorstva! U dogovoru s Barišom, zabrani da momci i djevojke u kolu igraju jedno do drugoga i drže se za ruke, jer da je dodirivanje prvi korak do grijehu. Ako igraju, što se ne preporu­čuje, neka igraju ne držeći se za ruke, muški na jednoj, ženske na drugoj strani. Oni koje župnik uhvati da igraju kolo držeći se za ruke, moraju za pokoru na golim koljenima obići oko crkvenog dvorišta, onoliko puta koliko su se puta za ruke hvatali i ulazili u kolo. Bili su božični blagdani, kola i pjesme na sve strane, ali i ispovijedi i pokore. Tek tada se ustanovilo da se pokora ne može izvršiti. Bariša je molio biskupa da kaznu ublaži: umjesto oko dvorišta, oko kojega se ne može ni obuven hodati jer je sve ljuti krš, neka pokornici laže po pločama uz temelje crkve. Biskup ga posluša. Ali, kad su blagdani prošli, kola se nastavila igrati, a momci se i cure lazući oko crkve dodirivali i nogama i rukama, Bariša se prestrašio da je pokora sablažnjivija od kola i upitao biskupa pod hitno je li mislio na zabranu držanja za ruke samo za božične blagdane ili uvijek. Biskup je shvatio što se u Blatu događa, pa je ukinuo zabranu.

Neko je vrijeme potraga za čedomorkama malaksala. Bila je zima. Ali, kad je došao travanj, kad su uz obale Cetine procvjetali lopoči i očekivalo se da iz njihova lišća ispliva mrtvo novorođenče, Bariša Čagljević je javio biskupu radosnu vijest da se u harambaši Ivanu

335

Balašu našao čovjek koji je u posljednji trenutak prona­šao novih osam mogućih čedomorki u osmom mjesecu trudnoće, natjerao ih da kažu s kim su dijete začele, a momke i njihove obitelji prisilio da djevojke vode svo­jim kućama. Svih osam su se vjenčale treće nedjelje u travnju, a jedna je već i rodila zdravo muško dijete. Momci se nešto mršte, nije im pravo što ne mogu više berekinati, ali je čitavo selo zadovoljno i odobrava Balašu što sprečava smrtni grijeh zbog kojega krupa tuče njive.

Netko se anonimno požalio biskupu da je harambaša Balaš ne samo strog, što je dobro, nego i drastičan i vulgaran. A kako je na te njegove osobine u biskupovim rukama otprije bila čitava svescica pntuzaba, on je od župnika Bariše zatražio da mu opiše kako to Balaš otkriva potencijalne čedomorke i kako ih odvraća od tog zlog nauma. Bariša je bio loš pisac i u pojedinosti nije ulazio, a čini se da do sitnica nije ni držao, pa je biskupu, umjesto opisa kako se otkrivaju čedomorke, onisao slučai dviiu dievoiaka koie ie Balaš notvorio dax J J J J J o x

su trudne.Župnik je po nalogu harambaše s propovjedaonice

saopćio kako se po selu šuška da su dvije djevojke u drugom stanju, pa slijedeće nedjelje sve djevojke bez iznimke moraju doći na misu i tu će harambaša uprti prstom u one u koje sumnja. Poštene će djevojke otići svojim kućama, a one će dvije na pregled pred komisiju, u kojoj su Balaš kao ispitivač i tri starije žene kao svjedokinje i savjetodavci. Druge nedjelje, kad su se djevojke skupile, župnik je s oltara prozvao Pa vicu Bartulović i Maru Milivojević. Pavica je pognula glavu i otišla u kućicu iza crkve, gdje je čekala komisija, a Mara nije htjela da ide, bunila se, vikala, htjela pobjeći, ali su je djevojke, kivne na one koje im krnje ugled, uhvatile među se, zderale joj gornju odjeću i polunagu je dovele pred Balaša. Ona je stala uspravno kao stup i bez straha mu pogledala u oči. Na bijelim sisama Pavice Bartulović i žene iz komisije i Balaš lako su otkrili znakove tru­dnoće, nabrekle sise i plave žilice što ovijaju mliječne

336

žlijezde, a kad su joj otpasali tkanicu i ispod nje otkrili obilat trbuh, ona je rekla ime momka koji joj je nanio tu štetu. Bariša je zapisao njegovo ime i preuzeo na se obvezu da pozove momka i njegova oca. Pavica je otišla čednija nego što je došla. Došla je kao moguća čedo- morka, otišla kao poštena nevjesta.

Pred komisijom je ostala goropadna Mara Milivoje- vić, stasita cura tamne puti, debele kose, lijepa pogleda, ponosna i odrješita. Kad su joj rekli da se do pasa oslobodi poderane bluze i prsluka, učinila je to bez otpora, a kad su joj prišli Balaš i žene da joj izbliže po sisama traže znakove trudnoće, rekla im je neka gledaju koliko hoće, ali da je nisu dotakli jer će nožem koji drži u potaji probosti onoga tko je opogani svojim dodirom. Komisija je bila neodlučna. Mara je imala crne brada­vice i crni kolobar oko njih, pa je Balaš rekao da su to »crni bilježi buduće čedomorke«, neka kaže s kim je, a ako neće reći ona, reći će on, jer mu se javio momak s kojim je ova obijesna ždrebica zgriješila, koji bi je uzeo, ali ga ona neće, radije će dijete ugušiti. Dvije su žene iz komisije rekle da crne sise nisu kod svake žene znak trudnoće, da neke žene jednostavno imaju crne sise, i da bi bilo dobro pogledati trbuh. Mogu, rekla je Mara, ali ne onako kako su ga gledali Pa vici, da zavlače ruku i pipkaju je do pupka i ispod pupka. Nju, rekla je, nitko neće pipkati osim njenog zakonitog muža, a gledati je mogu koliko hoće. Raspasala je tkanicu, odriješila dva uzla, i sve što je na njoj bilo od odjeće ispod kukova palo je na zemlju. Objema je rukama pomilovala tijelo od stidnih dlaka do vrha sisa i rekla im neka pogledaju dobro može li žena s takvim strukom nositi u sebi dijete. Imala je jake kukove, snažna bedra, jedre grudi i lijepu glavu, a struk joj je bio tanak kao u mrava. Treća žena iz komisije rekla je da se po tom trbuhu zasad ništa ne vidi, da treba pričekati sedam tjedana i da će dotle, ako je što u njemu, nabubriti. Balaš se s time složio, čak je zakazao i dan ponovnog pregleda, na blagdan svetog Josipa, ali je otkrio ime mladića koji je oplodio to lijepo, prkosno tijelo. Svi su se u čudu zgledali, a Mara je vrisnula i

22 Duše robova 337

počela oblačiti ostatke svoje odjeće. Taj mladić je bio peti sin jednog siromaška, ne baš sasvim lud jer ništa ludo nije činio, ali toliko siromašan, i toliko stidljiv da su ga svi u selu držali prilično blesavim.

- Vidjet će se jesam li, i doznat će se s kime sam. Ali i s njim prije nego s tobom - rekla je Mara Balašu i otišla, a na Josipovo se nije pojavila pred komisijom. Nisu je ni očekivali. Od dana pregleda nestala je iz sela, a roditelji su joj tvrdili da ne znaju gdje je.

Mara je otišla u Omiš, tužila Balaša sudbenom stolu za uvredu časti, tražila odštetu i našla odvjetnika. Sud ju je dodijelio jednoj bogatoj obitelji da kod njih, dok bude pod nadzorom, za hranu i krevet služi tri mjeseca,Irorl pp Kiti rlruipcpno nroci irlo R o 1 o c ip i moo nlotitiivuv* w i'i n vtv/nvovnu jL/i vuuuu^ i—»umu jv unuv/ j'iLtim

petnaest reala parničkih troškova i petnaest Mari Mili- vojević za uvredu časti. Ona se prve nedjelje nakon presude vratila u Blato i otišla u crkvu, gdje je našla skršena župnika. Biskup mu je naredio da odmah s Balašem dođe u Makarsku.

Biskup ih je primio jednog po jednog. Balašu je uputio prijekor što je potvorio nevinu djevojku, i zabra­nio mu da više u Blatu ili bilo gdje drugdje traži čedo- morke. S tim je, što se njega tiče, rekao je biskup, svršeno, a ostalo što se ima riješti u vezi s tim Balaš će rješavati kod omiškog sudbenog stola i kod omiške kancelarije.

- Što ja imam s njima! Ćudoređe je u nadležnosti crkve! S tim vlast nema ništa.

U odvojenom razgovoru, dok je ljutiti Balaš hitao u Blato, biskup je rekao župniku kako je došlo do toga da o ćudoređu brigu preuzme vlast. Dok je Mara Milivoje- vić bila u Omišu, svom je odvjetniku ispričala sve što zna od drugih kako Balaš sprečava čedomorstva, a žene o ženama sve znaju kad hoće da kažu. Tako je odvjetnik u Blatu našao osam novih klijenata u sporu protiv bogatog harambaše, obećavajući im da će ih zaštiti od zulumćara i da će im pribaviti pristojnu naknadu za pretrpljenu štetu.

Onda, kako je Balaš sprečavao čedomorstva?

338

Mara Milivojević pouzdano zna da je od osmoro udavljene djece četvoro bilo Balaševih. Nastavi li sijati svoje sjeme i djevojke ostavljati bez zaštite, da se same snađu kako znaju, jedna će jednom progovoriti. Taj ga je strah natjerao da smisli igru u kojoj će ga župnik braniti kao zaštitnika ćudoređa, a on će biti taj koji će to ćudoređe prvi kršiti. Djevojku na koju bi se naoštrio svladao bi milom ili silom, a onda bi joj predložio da poželi za kojeg bi se momka udala, on je harambaša, on će je za njega i udati. Kad bi djevojka zatrudnjela, savjetovao bi je kako da dade znak momku koga hoće, uvijek sasvim slobodno, jer je malo momaka koji će odbiti ijednu curu kad im ona sama kaže da dođu tamo i tamo, da se neće braniti i da će imati što budu htjeli uzeti. I kad se nađu tako dvije-tri trudne, da lov na čedomorke bude masovan, Balaš je na župnikova usta izgovarao imena djevojaka koje su u drugom stanju, dovodio ih pred komisiju i »silio« da kažu s kim su začele. Činilo mu se da će to tako dugo potrajati: muževi, koji su spoznali da im je žena nešto kratko nosila dijete, nisu se na to žalili od stida, iako su neki od njih batinama iz supruge iscijedili tko je otac prvorođe- nom. Šutjeli su, oštrili zube, a kad ih je odvjetnik iz Omiša pozvao da dođu i kažu što ih peče, izlili su svoje jade i istakli zahtjeve za novčanu naknadu, koju je mogla namiriti samo prodaja svega što je Balaš imao.

To je biskup saopćio zbunjenom župniku i preporučio mu da ubuduće drži stranu oštećenih žena i muškaraca, da od progona zaštiti njihove obitelji, da utješi Maru Milivojević i surađuje s vlastima u procesu protiv Ba- laša. Kad on ode iz Blata, s njim neće otići svako zlo, neće ni čedomorstva prestati, ali će biti manje svakoja­kih nepodopština. Sud će djelovati brzo i strogo jer je stvar potekla od harambaše, čovjeka bliska vlasti, i prijeti nemirima širih razmjera. S početka strogo u nadležnosti ćudoređa, kao što može biti samo ono što se između muškarca i žene događa u mraku, stvar se pre­tvorila u sablazan i pokazala da politika i kurvanje ne stoje u bliskoj vezi, kako se misli kad se ima na umu da

22* 339

političari pola radnog vremena govore o ženama, a onu drugu polovicu o koječemu, nego da je zajedništvo toga dvoga mnogo veće, da su kurvanje i politika smjesa usuta u isti lonac, pa nikad ne znaš dokle je jedno doprlo, a odakle drugo teče.

Otkriće da se u blaćanskim čedomorstvima radi o sprezi politike i kurvanja prva je platila Mara Milivoje- vić. Kako ju je silovao i kako ju je silovanu udavio, Balaš je pokazao da nema milosti prema svojim protiv­nicima.

41

Može se pouzdano utvrditi da svaka vlasi i svaki njen dio, koji se izdaju kao javne institucije bez natruha subjektivizma, u sebi sadrži institucionaliziranu mržnju čiji je nosilac u svom najprivatnijem dijelu bića osoba koja ima izvršnu vlast. Ako se prizna da bez toga nema uprave jer je obavljaju ljudi podložni strastima, valja težiti da institucionalizirane mržnje bude što manje. A što reći za vlast koja je samu sebe izgradila na osobnoj mržnji? Što nego da je najgora vlast i najnesnošljivija mržnja? Čak i kad se u neko vladanje ugrađuje ljubav i pravednost, ona se u poganim vremenima lako izvrgne u mržnju i nepravdu. Što nego ludost pod krovom očeki­vati kad su nekoj kući sljepilo mržnje i temelji i zidovi? U predvorju svake institucije trebale bi biti kupke za ispiranje naslaga mržnje, da čovjek u instituciju ne bi unio gubu. U takvoj kupki nijednom se nije okupao Ivan Balaš otkako je od haram'baše Blata postao haram- baša »banđekina«, jer njega takva voda ni do tada nije prala.

Pećina pred koju su dva momka dovela Matiju bila je u stijeni četiri koplja viša od platoa koji je bio posut velikim kamenjem, da se tragovi ne bi poznavali. U nju su ušli kroz okrugao otvor promjera čovjekova rasta, pred kojim je iz jedne pukotine rasla rujevina i djelo­mično zatvarala ulaz iza kojega se u stijeni proširila rupa veća od ijedne kuće u Katunima.

340

U velikoj rupi koja je bila suha i na podu i na svodu, što je rijetkost za pećine u ovim krajevima sa čijih svodova uvijek nešto kaplje, bio je red kao u kasarnskoj spavaonici. Uz sjeverni zid na sohama su bili podignuti kreveti. Na daskama ražena slama, a svrh nje toliko biljaca, sukanaca, gunjeva, mješina svih domaćih i div­ljih životinja ovoga kraja koliko ih se nije moglo vidjeti ni u mlinima na Rudi, gdje se sukno stupa, biljci peru i suše, a kože štave i briju. Kakva god bila zima, a u Bihorini nije blaga, pod tim pokrivačima nije bilo hla­dno ljudima koji su se mogli izležavati do besvijesti.

Kuhali su noću na zidanoj peći čiji je dim ulazio u pukotinu i izlazio na vrh ćuvika kroz rupu nad kojom je rastao hrast. Pećina je bila puna brašna i mesa, vina i rakije. Jedino je trebalo izlaziti po vodu, koju su uzimali s jednog izvora, prilično daleko, i nosili u mjehovima, i po drva koja su bila ljetos usječena i složena u uvali ispod pećine. Za njih sedmoricu, koliko je družina bro­jala, bilo je u ovoj rupi i hrane i topline za nekoliko zima dvaput jačih od ove.

Matija je cijelu zimu, sve dok nije ozelenjela gora, bio pećinski iskušenik, nešto kao novak u redovnika i »gu­šter« u vojsci. Morao je ići po drva, ložiti vatru, paliti luč i držati je dok drugi jedu, morao je prati suđe, mijesiti kruh, morao je sušiti opanke onima koji su dolazili s puta. Grijao im je vodu za pranje promrzlih nogu, Balašu je i noge prao, morao se dizati noću ako je tkogod bio bolestan, morao je sve što drugi nisu htjeli, sve što je ponižavalo. A rekli su mu da će morati raditi sve dok u družinu ne dođe novi iskušenik, koji će ga zamijeniti i na komu će on iskaliti sva poniženja koja sada na njemu iskaljuju prethodni iskušenici. Po tomu kako izdrži kušnju ocijenit će se je li dostojan ovoga, ove rupe, ovih biljaca, ovoga blaga božjeg, ili će morati otići. A odavde put vodi samo na nebo i na galiju.

S početka su ga radom pokušali poniziti, koreći ga da se nije sjetio ugasiti vatru kad je svanulo, da bakru mora ponovo prati jer su u njoj ostale mrve, pokušali su mu izmišljati sitne posliće, sve da u njemu izazovu otpor, a

341

onda da se pomalo sprdaju, pa da im dani budu kraći. Ali, kad su vidjeli da njemu nije teško ni dva puta ponoviti isti posao, ni baviti se sitnicama, da ne čeka kad će mu biti zapovjeđeno, da sam sebi pronalazi posao, da skida rđu s oružja i maže ga maslinovim uljem, da kundake u kojima se čuje crv peče pokraj vatre da uguši crva u drvu, da pričvršćuje mehanizme za okidanje, da vije fišeke, da plete opanke, kroji potplate i oputu, da šije i krpa, kad su vidjeli da uživa u poslu i da je nesretan kad ga nema, da ga nitko nijednim poslom ne može poniziti i da sve radi kako valja, družina je promijenila ponašanje: nisu se prema njemu odnosili kao prema iskušeniku koji trpi da bi zaslužio pristup jednakima,rlr'Tnll nil on «n««n*v\n Irn n 1 -— - -U1Z-UU OU OV_. HJ^illU IVCUJ pi bllld 11JCL1VU tUVJClkU IV U JI

sve zna i koji može sve što hoće, jer ima strpljenje kakvo se rijetko sreće.

Još u toku zime, kad je otoplilo i snijeg okopnio, Balaš je s jednim »banđekinom« odlazio nekamo i vraćao se nakon tjedan dana, pa i dva, ako se u među­vremenu pogoršalo vrijeme. Što je gora bila zelenija. to su njegovi izlasci bili učestaliji, a zadržavanja duža. Oni momci što su s njim odlazili kao pratnja pričali su da hvata vezu s drugim »banđekinima« i da ih nagovara na suradnju u drugoj polovici ljeta i na jesen. Neke su grupe pristale, neke se opiru, a do nekih još nije došao. Ali, okupi li ih do druge polovice ljeta, kad seljaci potjeraju stoku i poljodjelske proizvode na pazare a trgovci se uskomešaju putovima, turme će presretati prava vojska »banđekina«. Sve do srpnja turme se ne isplati robiti, jer narod ne putuje što ima pa hoće da proda, nego što ništa nema pa traži da štogod dobije.

U svibnju je Balaš i Matiju poveo sa sobom. Bili su u nekoj kući, u nekom selu. Ne sjeća se da je harambaša domaćinu govorio išta značajnije, bar pred njim nije. Ležali su u pojati, razgovarali nisu ni o čemu, i Matija se vratio u Bihorinu u uvjerenju da se ovo »banđekinsko« proljeće ni po čemu ne razlikuje od prošlog proljeća, kad ga je Močivuna oko Vrane vježbao sječi sabljom s konja u trku, da se sve živo zazelenjelo kao i lani, da se

342

ore tamo gdje se i lani oralo, i da iz panjeva rakite rastu uspravne šibe. Samo je jedna razlika, kažu, sklopljen je mir, ali se to ne vidi ni po rastu trave ni po zelenilu gore.

Tri dana pred Svetog Ivana Krstitelja družina se spremila na dalek put i duže izbivanje iz pećine, pa su rupu pospremili a sobom ponijeli više hrane i nešto lakših pokrivača. Putovali su noću, a danju su spavali u gajevima, i do odredišta, koje je bilo u Turiji, ne bi se bilo ništa dogodilo da pred drugi mrak, kad su pošli, na stazi što iz Basta preko Biokova vodi u Zagvozd blizu sela Dedića, ne susretaše deset ljudi s torbama u kojima je bilo ulje što su ga u primorju dobili u zamjenu za žito. Rekli su da neće daleko, tu u Zagvozdu ili oko njega svima su im kuće. Ulje se »banđekinima« nije nosilo u Turiju, a drugo od ljudi nisu imali što uzeti i, taman da im kažu: »Odlazite!« kad se Balaš kao nečega sjeti:

- Dobro bi bilo da se pomolite Bogu.Jedan po jedan kojim su redom sami poželjeli, dola­

zili su pred njega i molili Očenaš i ispovijed. Osmorica su položili ispit, dvojica molitve nisu znala. Koji su izmolili, otišli su u sumrak, one dvije neznalice stale su pred Balaša i čekale noć. Dobro, kad ne znaju Očenaš i ispovijed, znat će neku drugu molitvu, nudio im je Balaš izlaz. Ali nisu znali ni jednu drugu. Jedino što su od vjeronauka znali — znali su se prekrstiti.

- Kakvi su vam to roditelji bili kad vas nisu naučili? - rekao je Balaš.

- Nikakvi, harambašo! Goveda, ni oni nisu znali moliti - rekao je onaj krupniji i hrabriji.

- A gdje je bio svećenik?- Daleko, harambašo! Mi živimo u zabiti, pa ni sve­

ćenik nama ni mi njemu.- Ljudi, pa što vi mislite, hodati zemljom a ne moliti

se Bogu! Ako vam je to dopuštala majka i otac, ako vam je to dopustio svećenik, neću vam dopustiti ja. Ako Bog na vas pošalje krupu, ona će obiti i moj vinograd.

- Što možemo, harambašo, nismo imali prave učite­lje. A sad kad si nas ti podučio, drugi put pitaj, znat čemo sve molitve.

343

- A kako da te poznam koji si? Sumrak je, priđi, ne vidim te dobro. Dobro, sad mi okreni leđa da ti vidim potiljak.

Čovjek se okrenuo. Balaš je izvukao nož, uhvatio čovjeka za uho i jednim mu rezom odsjekao usnu školjku. Kad je onaj niži i strašljiviji vidio što mu Balaš uradi drugu, nije mogao odoljeti da ne počne bježati. Tako dođe do niska zida i, taman da će se uspeti na nj, kad mu Balaš sačmu iz kubure sasu u leđa. Čovjek s torbom na leđima, iz koje je istjecalo ulje jer je olovo probilo posudu, ležao je nepomično u kupini a da se nije znalo je li se pritajio, je li mrtav ili samo ranjen.

- Ti ćeš mi i za njega naučiti molitve - rekao je Balaš čovjeku odsječena uha. — A dobro je da i drugima kažeš da uče moliti ako misle ići ovim putovima.

Usput, kad se zanoćalo i između pojedinaca se zavr- gao tih razgovor, pa se činilo da putnici iz Basta padaju u zaborav, Matija je pitao jednoga od one dvojice momaka što su ga doveli od Jure vidara zašto je Balaš one putnike maltretirao molitvama.

- Pitaj ga! - rekao je onaj osorno, a domalo dodao: - Njegova stvar. Ali mi se čini da će ovo i nas i njega stajati glave.

Na noćnom putovanju prema Turiji Matijinu se sjeća­nju nametnula priča o đavolovoj crkvi. Nije to bila neka među crkvama izdvojena crkva, zgrada drukčijeg sloga i druge boje kamena, već crkva kao i svaka druga kakve odavna poznajemo i posvuda nalazimo. A kako je mo­guće da se vrag uvuče u crkvu koja ga je protjerala? Priča kazuje da je neki čovjek o svom novcu podigao prelijepu crkvu i pozvao biskupa da je blagoslovi i da mu svečano uruči ključe. Biskup dođe i, kad stupi u crkvu, ugleda na oltaru đavola u misnoj odjeći. Upita ga što radi ondje gdje mu nije mjesto. »Upravo mi je ovdje mjesto«, reče vrag, »ovo je u tvojoj crkvi moja crkva koju podiže čovjek novcem što ga je zgrnuo pljačkom i razbojstvima, a najviše progonom ljudi za svoje zado­voljstvo.«

344

Da li Balaš pod biokovskim svodom pravi đavolovu crkvu? Nije znao odgovoriti jer nije znao što se zapravo zbilo na stazi od Basta do Zagvozda, kao što nije znao ni za rasprostranjenu pojavu da ljudi u vjeru ili nešto drugo isto tako utješno i opće prihvaćeno kao vjera, u nešto čime se ponosimo i u čemu nalazimo spas, ugra­đuju sebe same, sa sobom svoj jad i svoj otrov, pod sobom postament, nad sobom kameni baldahin - tipičnu arhitekturu đavolove crkve. Ne samo ovdje na Turiji, tako rade posvuda i u svemu.

42

Turija je visok prijevoj na stazi od Zagvozda prema Župi i prostran predio na sjevernoj strani Biokova, koji tvore bregovi, nekako niski i pitomi kad gledaš svakog za se, ali kad sagledaš sve što ih moraš proći od Za­gvozda dotle, i divlji i neugodni. Staza koja se još od Zagvozda lagano penje zaobilazeći rubom dubodoline, ovdje se ustremijuje prema vrhovima praveći zavoje uz podnožja brojnih bregova, pa se u čovjeku i kad je »banđekin« u toj pustoši, u tom kraju vuka i hajduka, javlja umor i tjeskoba.

Uoči Svetog Ivana Krstitelja, o podne, kad je zapeklo i trebalo se skloniti u hlad, izbili su na sam vrh prijevoja, na Mašni dolac. Ovdje, na sedlu Turije, nalazi se neko­liko većih i mnogo manjih vrtača u kojima rađa dobro proso. Zemlja u tim dubodolinama ili je ilovača, teška za obradu ali plodna i otporna na sušu, ili je sipki humus nastao spiranjem istrunulog lišća, zemlja koju mještani zovu buavica i vole, jer se lako trijebi od korova i jer na njoj rađa sve što u njoj proklija. Kako su ta mala plodna zemljišta daleko od naselja, pa ih lopovi bez smetnje mogu obrati usred dana, vlasnici su u svakoj vrtači sagradili po nekoliko koliba, pred njima u škrapama iskopali bunare, a u njima držali alat i osnovni pribor za život preko ljeta.

345

U jednu od tih vrtača, koja je imala tri kolibe i bila podijeljena na tri njive, najbližoj Mašnom dolcu, gdje su se imale sastati »banđekinske« grupe, Balaš je svratio da tu prenoći i sutradan sa čitavom družinom pođe na ročište. Kolibe su zidane jedna do druge, od klesana kamena koji je čupan iz njive, pod visokom liticom kao štitom od bure. Sve tri su imale zajednički bunar i u njemu mnogo vode, jer je bio prostran a imao sljev sa tri krova.

Sutradan je osvanuo blagdan Ivana Krstitelja. Sasta­nak na Mašnom dolcu bio je zakazan u sunčev osvit ako se sve pozvane družine okupe, a ako koja ne dođe, pred zalazak sunca, kad se više neće čekati one koji nisu

dočekali dvije družine. Još su dvije najavile dolazak a nije ih bilo, pa su se dogovorili da svatko ode u svoj bivak i predani, a u sumrak će se opet naći na Mašnom dolcu pod tri jablana. Već i odziv dviju družina, ako se one druge dvije i ne pojave, velik je uspjeh Balaševih zimskih odlazaka. Kad turmu nanada trideset liudi.i J '

napada je vojska od koje se ni najveća turma ne može obraniti. Svojim planovima i optimizmom Balaš je zara­zio i ostale, pa su se krajem u kojemu im ništa ne prijeti vraćali u vrtaču pjevajući.

Matiju, iako je bio radostan kao i ostali, nisu zanosili Balašovi planovi, jedva da je što slutio o njima. Znao je, kakvi god bili, da njemu ne pristoje. Po njegovu vlada­nju, pokornosti, radišnosti i posluhu, svi su se zavaravali da je »banđekinsku« družinu prihvatio kao svoju, pa će mu biti bliski i njeni planovi koji će puniti džepove novcem, a sa džepovima punim novca moći će kamo god htjedne. Međutim, Matija se veselio nečemu drugom, tome što je gora olistala, što su se putovi osušili, što bi na put, za koji ne zna kamo ga vodi, mogao krenuti sam, doći tamo negdje, zatajiti tko je i otkuda je i započeti novi život. Nije znao gdje bi mogao biti vrt i kuća u kojoj bi on živio, kovačnica u kojoj bi kovao, zemlja kuju bi orao. Da li u dolini, u prisoju, ili možda u brdima, u vrtačama, kao što su ove u Turiji, tako pitome

346

i tako slične planinskim očima. Kad bi birao, izabrao bi baš njih. Zašto?

Da oko njega miriše jasenov cvijet kakvog nigdje nema do na Turiji, jer nigdje i nema tako mlada jasenja kao što je tu, ni takva jasenova cvijeta kao što je u turijskog jasena. Šentija je ludovao za jasenom, klenom i javorom. Ni pored jednog nije prošao a da ga ne bi pomilovao dlanom i pogledao mu deblo, krošnju i zem­lju u kojoj raste. Ali, da je Šentija osjetio miris turijskog jasena, sada u lipnju, kad docvjetava, jasenje bi još više milovao, jer to nije samo drvo od kojega se izrađuju kanori, vretena i preslice za pas mladim preljama i pletačicama, to je i najljepši cvijet naših brda, opojan nosu, mazan jagodicama, ne cvijet koji miriše na metar udaljenosti nego cvijet čijim dahom dišu i mirišu prodo- lja, vrhunci i obronci naše kamenite zemlje.

I tako, jasenov je cvijet probudio Matiju i obradovaoga-

Miris cvijeta odveo ga je u Vranu. S njima je jahao ispod procvalog jasenja, pokraj jezera na komu se dizala izmaglica, u svitanje kad se na rubovima neba reljefno ocrtavaju brda. Močivuna govori: »Dobar si ti, Gra- bovče, mudar si, radin si, ali, brate, kad listaš, ti samo cvijetom listaš, gdje su ti bodlje, čovječe!« Ako je istina da će ikad ičim procvjetati, ne bi htio da bude ni ruža, ni maćuhica, ni šipak, htio bi procvjetati cvijetom jasena, od koga bi bar dva dana na godinu mirisao lapat hrvat­ske zemlje od Zrmanje do Neretve, i od Rame do mora, po kojemu on kao crv na listu šara tragove svojih lutanja, i da kroz taj jasenov cvijet projašu njih šesto­rica. Predvodi ih Močivuna, pije iz tikve i nadlanicom briše smočeni brk; za njim na vrancu jaše tužna sjenka Matije Grabovca, tvorca svih nesreća; onda nailazi Ozidžija na kulašu koji se lašti kao zmija i sve ih nadvisuje za glavu; za njim na bijelcu Šentija, u sedlu rezbari kanor, kaže, i žene putujući pletu, pa što ja ne bih rezbario; za njim opet ide Bukiša i svira u dvojnice, a putalj mu pleše; i, napokon, na konju mišje dlake ide Leovac, diše duboko i klikti, ispunjen tolikim mirisom.

347

Samo dva dana na godinu da procvjeta i da s njima projaše!

Sve to tako biva, sve to tako teče, dok Matija na repu družine hoda kroz jasenje, a kad idući po tragu ostalih »banđekina« dođe nad vrtaču, kad ugleda dva orača i dva unajmljena volčića, Balaša koji im žurno prilazi i družinu koja ga prati u stopu, sjeti se putnika iz Basta, protrnu i stade, zaklonjen jasenovim grmom.

Močivuna potegnu sablju iz toka, ona ciknu kao gavran koji se nadvio nad njivu, i kaže Matiji: »Ti, Matija, ako ti se cvjeta, cvjetaj i u ovoj planini, a ja s njima idem tamo kamo se ide, cvjetao-ne cvjetao.«

— Oremo, a! — rekao je Balaš i stao pokraj orača što—x:— „i.,.____

uizj. i uutc piuga.

— Pa, htjeli smo, orno je, a zemlja traži zrno - reče onaj kod volova.

— Zar vi ne znate koji je danas svetac? - upita Balaš.Ona se dvojica zgledaše. Nešto predugo. Kad će

jedan kao iz puške:— Tvania. Ivania!— Znači, poznato vam je da je danas Sveti Ivan

Krstitelj! Zašto onda orete? Što ne svetkujete? Što niste na misi gdje i ostali narod? Nego oru!

— Nužda, harambašo - rekao je plužar.— Kažeš nužda! A što ćeš reći kad te u pakao gurnu,

kad te grom ubije, kad ti sjeme prosa pojedu mravi! Opet, nužda mi je bila! Dobro, kad niste u crkvi, onda mi ovdje kleknite i pomolite se. Tu u brazdu. I ti, volaru. Dođi ovamo. Tako! Sad ti, plužaru, počni Očenaš!

— Ne znamo — rekoše uglas oba orača.— Ni to! Ajme, žalosti s vama! Kako ćete znati kad u

crkvu ni. na ovako velikog sveca kakav je današnji ne idete.

— Bijeda, harambašo!— Šuti! Znamo se, ptico! Nije me briga što ne znate

molitve, nije me briga što ste gori od vaših volova. Ali, nećete vi orati na moj imendan! Mene vrijeđati! Vi?

— Nemoj, harambašo, ako Boga znaš. Dječica, žena, na siročad se našu smiluj!

348

— Nikomu ne praštam tko moj imendan ne slavi - reče i jednom jednu, drugom drugu, u lice im ispali obje svoje kubure. Onda ih dade prvom »banđekinu« do sebe da ih ponovo nabije i krenu prema kolibama i bunaru uvrh njive.

Tada je Grabovac odlučio da napusti Balaševe »ban- đekine«.

Ponovo je jutros, budući da mu putnici iz Basta nisu izlazili iz glave, pitao drugog »banđekina« koji ga je Vodio od vidara zašto Balaš ubija ljude koji ne znaju moliti. Ovaj mu je prijateljski savjetovao da se više nikad ne raspituje za Balašov »misionarski posao«. Čuje Ii on, pomislit će da mu ne odobrava. To se već jednom dogodilo, negdje iznad Aržana. Počelo je bezazleno, jedan je »banđekin« rekao Balašu da to ne bi trebalo raditi, i on ga je... ama, takav kraj čovjek ni psu ne bi trebao poželjeti.

Ako je to tako, da družina šutke prelazi preko Bala- ševa »misionarskog rada«, Grabovac s takvim ljudima neće dijeliti kruh i sol.

Krenuo je'šumovitim rubom vrtače u namjeri da se popne na liticu iznad koliba, a od litice kroz gusto raslinje krene prema vrhu Orline, da pogleda kakvi se vidici odande steru na sjever, vide li se putovi i je li teren prohodan. Na liticu je došao nešto kasnije nego Balaš i družina pred kolibe, pa nije znao gdje su se oni susreli s djevojčicom od trinaestak godina, koja nije mogla biti ničija nego kći, sinovka ili sestra izginulih volara. Jesu li je našli skrivenu, jesu li je uhvatili na bijegu, ili im je ona iz kolibe izišla u susret kad je čula pucnjeve i vidjela grupu ljudi kako idu prema njoj, a ona nema kud bježati jer je za leđima stijena. Grabovac ne htjede otići prema Orlini, nego se smjesti iza kamena i osluhnu što Balaš razgovara s djevojčicom. Bilo mu je kao da s krova svoje kuće sluša one što razgovaraju u dvorištu.

— Ni ti ne znaš moliti? O jadna mene s vama, sve sami neznabošci.

— Naučit ću - rekla je djevojčica.

349

- Svi vi tako kažete. A što bude od vašeg nauka? Ništa. Postajete gori nego ste bili.

- Ja znam mnoge koji su se prekrstili i naučili moliti.- Znao sam i ja, curo. Ali, kakva korist od njihove

molitve. Šuplja! Nema u njoj duše. Ti me na jednu takvu podsjećaš, zvala se Mara Milivojević. Njeni su bili rišćani, došli u Blato odnekud iz Hercegovine i prekrstili se. Mara je naučila Očenaš, moli, ali suho, škripi. Ja joj kažem, ovako, Maro, moli, ona neće da sluša. I trpim ja nju, ali trpi danas, trpi sutra, neću valjda dovijeka slušati njene krive molitve. I nađem ja nju jednom u vrbaku kraj Cetine. Tu sam je naučio moliti. Ako je odatle nisu odnijeli, i sad tamo moli.

- Ja neću biti takva.- Ne znam ja kakva ćeš ti biti. Ali, da bi bila dobra,

neće škoditi da te ja naučim moliti, kao što sam naučio onog nekrsta Maru Milivojević. Uđi u ovu kolibu, u njoj je bolji ležaj. Izuj opanke i skalaj bječve, a ostala odjeća može na tebi ostati, to ne smeta mojoj molitvi. Ajde, ajde, uđi, nemoj se plašiti. Evo, skidam oružje sa sebe, i koporan. Ajde, uđi, lijepa curo! Ni Mara nije lako pristala, ali kad je pristala, do danas moli.

Više nije morao pitati zašto Balaš usput ubija ljude. Isto tako nikoga nije morao pitati što će biti s djevojkom koja je ušla u kolibu i svlači čarape, misleći da je i to lakše nego smrt na njivi. Možda ga se ne tiče Balaševo »misionarstvo«, možda bi valjalo krenuti prema Orli- nama, a Balašu ostaviti da svlači odjeću, otpasuje oružje i ulazi k djevojčici. Može otići i nikada ga više ne susresti. Nikada? Zar tako već jednom nije mislio u mlinu iznad Makarske? Ipak ga je ponovo našao u Bihorini. Možda će danas otići od njega ne zamjerivši mu se, a do godinu ili deset godina susresti ga u drugoj ulozi? Više neće biti ni otimač bubnjareva imanja, ni prodavač naivnih ljudi, ni »misionar«, bit će nešto drugo, ali koliko god se puta bude promijenio, svaki put će ostati staro zlo u novom ruhu. I ako je istina da se takvi ljudi s vremena na vrijeme preobrću u druga lica čija narav ostaje ista, ima li Grabovac pravo da sada,

350

kad mu je harambaša na nišanu, pusti toga čovjeka da u zemlji jasenova cvijeta gradi svoju đavolsku crkvu?

Matija se ne sjeća da je ikad hladnokrvnije uradio tako krupnu stvar kao što je skinuo pušku s ramena, položio je na kamen i odozgo nanišanio u Balaševa prsa na kojima je bila samo bijela košulja. Puška je planula, a on je još preko nišana gledao predmet u koji je gađao. Balaš se povio na leđa kao da će pasti nauznak, ali se snažni muškarac nije lako predavao zemlji i uspio je da se održi na nogama. Tako se Matiji i moglo učiniti da krv na košulji, koja probija iz mnogih rana što ih je napravila sačmarica, na vrhu puščane cijevi izrasta u rumenu ružu. Onaj koji je prije nekoliko minuta htio cvjetati cvijetom koji bi dva dana godišnje zamirisao na zemlji od Rame do mora, sad se prestrašio crvenog cvjetanja, skočio na noge i, ne bježeći jer potjere nije ni bilo, krenuo prema Orlinama.

Na Orlinama je sjedio Močivuna, u ruci je držao tikvu s vinom i šutio, pogleda uprta u zemlju. »Što je, Gra- bovče, nešto si mi tužan«, rekao je. »Ne luduj! Koliko se puta meni dogodilo da me od takvog cvjetanja glava zaboli! S vremenom sam se navikao. Vidio sam da i takvo cvjetanje može dati cvjetnu livadu.

Znam da se ne mučiš samo zbog cvijeta na vrhu puške, znam da je nešto bolnije u tebi. Taj nesretni misionar bio je posljednji od tvog roda koji ti je dao ruku. Dobro je što si mu je odbio, nije dobro što je posljednji. Tko je još tvoj među tvojima, tko još tebe od tvojih drži svojim? Nitko živ. Tebe to rastužuje, Moči- vunu brine. Tebi se dogodilo najgore što se živu čovjeku može dogoditi: da si sve što imaš uložio u ljubav prema svojima, a požnjeo progon. Pa se bojim da svoje ne zamrziš. Je li da to nećeš učiniti svom satniku Močivuni? Kad ti bude najteže, zamisli da je posvuda oko tebe jasenov cvijet i da nas šesterica jašemo ispod jasenova granja.

I moraš vjerovati da će ova zemlja roditi nove jahače kroz zore i svanuća. Ne trebaš biti sebičan, pa voljeti

351

život samo onoliko i ono što je tebi dano da proživiš. Ničiji život nije bogzna što da se u njeg zaljubljujemo. Život treba voljeti kao što se voli veliko ništa, sveobuh­vatno ništa. Smisao svega što imamo ispunjen je besmi- slenošću svih stvari koje su nam dane da ih imamo. Od ničega neće biti ništa, sve što imamo propast će, svi koje volimo nestat će, ali će trajno ostati to da posjedujemo i volimo, da smo posjedovani i voljeni, da gradimo krat­kotrajno i propadljivo. Tako zidamo kuću, tako osni­vamo obitelj, tako se držimo svoga naroda - od ničega ništa, ali ništa u svemu sve je što imamo i bez čega ne možemo.

Dosta priče, Grabovče, vrati se tamo otkuda su ti otac i d jed došli, u Ramu, u selu Varvaru. Tamo ćeš i Zunića naći, ako je ostao živ. Hodaj po Varvari i traži mjesto gdje je rasut gar i kovačka troska koja lako ne propada. Kad je nađeš, stani, tu ti je djed imao kovači ju, i ti je tu podigni, i kuj plugove i handžare!«

43

Grabovac je trojicu mještana pitao za kuću Mesuđa Zunića i oni su ga upućivali od zaseoka do zaseoka, dok mu posljednji ne pokaza prstom drvenjaru u voćnjaku kraj samog puta i blizu strmine ispod koje je tekla Rama, jer se Varvara, počev od polja prema brdu, sterala kosinom na lijevoj obali rijeke, koja je tu iz hridina ispod kuća izvirala iz nekoliko otvora, pjenila se i okretala vodenička kolesa. On pred kuću, a iz kuće iziđe žena u šarenim dimijama, u crnoj košulji, zabra- đena u velik rubac, ali bez žara, valjda je držala da je njeno ženstvo prošlo. Bila je sitna, spečena lica i živih očiju, kao kakva ptičica koja je odnekuda doskakutala na kućni prag. Imala je rukave zagrnute do lakata, brašnjave ruke, kao da je došla od naćava u kojima je mijesila kruh.

— Tko si božji? - zapitala je kad ju je Grabovac pozdravio.

352

- Što?- Jedan drugomu povratiti duše.- Zašto?- Tvoja je duša od našeg rastanka na Livanjskom

polju do sada u smrtnoj opasnosti bila tri puta. Sva tri puta uspio sam je spasiti, jednom sam pobjegao a u dva navrata sam ubio. Hoću li je spasiti i četvrti put? I kakva je tebi korist da ti ja nosim dušu kad na mene pucaju moji, a ne tvoji, kad ti nikad ne možeš doći u priliku da spašavaš svoju dušu u meni ni ja da spašavam svoju u tebi kad bi ti sutra pao u ropstvo, jer ja kod svojih ne vrijedim ništa, jer sam za njih odmetnik.

Matija mu je ispričao što se dogodilo nakon njegova odlaska s Livanjskog polja. Priču je Zunić lako shvatio jer je dobro poznavao tri ključna sudionika u njoj, oca Šimuna, Grimanija i Balaša, bar onim dijelom njihova života koji se pomiješao s njegovim. Za oca nije znao što da kaže, je li morao pucati ili nije, je li ga htio raniti ili ubiti, je li branio kuću ili je bio kukavica, ostavio je Matiji da o tomu sam razmišlja, a za onu dvojicu, koji su mu iz razumljivih razloga bili najmrži ljudi koje je ikada susreo, odobravao je Matiji što ih je sredio. A kad je došlo da se izjasni o povratku duša, ušutio je, uzeo drvce i njime šarao po travi, kao da želi nešto ispisati ili sračunati.

- Gledaj ovo - rekao je Matija - ja sam skitnica pa ako mene sutra zatuku na putu, zašto si ti upropastio svoju dušu? A evo što se još može dogoditi: sada je mir, vlasti se međusobno uvjeravaju u iskrenost preko naših leđa, pa oni iz Splita mogu zatražiti da me se izruči, a ovi ovdje pristanu, mene odvedu i sa mnom ravno na vje­šala! Zašto bi tek tu izgubio dušu?

Iza kuće u šljiviku klekli su jedan naspram drugoga i dugo se rukovali, sve dok sunce nije dodirnulo vrh Proslapske planine, a onda je Grabovac prvi rekao:

- Vraćam ti neoštećenu dušu, Mesude Zuniću, da je sam čuvaš i uščuvaš i neokaljanu doneseš pred svog Boga. Nisam ti ostao ništa dužan.

23* 355

— I ja tebi vraćam dušu, Matija Grabovče, da je hraniš i sahraniš i da je bijelu kao snijeg dovedeš pred lice Svemogućega. A od duga, kod mene ništa tvoga nema rekao je Mesud.

Zagrlili su se, duhnuli jedan drugomu u usta i duše su im ponovo sjele svaka u svoje tijelo. Uto je sunce zašlo i na Ramu je pala velika sjena. Sve što je maloprije živjelo na suncu, sad je venulo u tami. Grabovac se obazreo oko sebe, ugledao promijenjen svijet i osjetio neizmjernu zebnju. Možda tako mora biti kad se nakon dugo vremena ponovo u istom tijelu nađeš sam sa svojom dušom.

U suton, kad se Mesud izgubio negdje oko kuće, a Matija ostao sam, iz korita Rame pojavio se Močivuna. Jahao je na svom vrancu, komu su u međuvremenu pobijeljeli rep i griva, mirno, kao čovjek komu se ni­kamo ne žuri, koji jaše samo da pokaže sebe i svog čudnog konja. Kad je došao blizu Matije, uhvatio sel UkaiTia Za OiaiiOVU giaDU, i koiij jč StaO. PiCudCiO jč

sablju preko unkaša pa kažiprstom šara po kani jama, kao da briše prašinu i ispod nje traži zapis koji je sakrilo vrijeme i rđa.

»Razumijem te, Grabovče,« rekao je, »pada mraka ti sam, u tuđem voćnjaku, pred tuđom kućom. Samoća i ne bi bila tako teška da ne postavlja pitanja: tko si, čiji si, komu trebaš i za koga živiš? Došao sam iz Moreje u Maškovića han gol i pust. I tako je trajalo dok vas petorica ne dođostc. I drugih je bilo prije i poslije vas, ali ste mi se vi posebno svidjeli. I rekao sam sebi, Močivuna, ne cmizdri više, prigrli te momke, oni će imati tebe, ti njih, i nauči ih što znaš, a ne znaš bogzna što, kurve obljubljivati, vino piti i sabljom sjeći. Samo sam vas ovo posljednje naučio, za vino i kurve bili ste mladi i nevini, ali bi i to došlo na red da smo poživjeli. I ti se okreni oko sebe i pogledaj koga bi mogao učiniti svojim, a sebe njegovim. Bez svojih izjest će te strah, sumnje i stalno jadanje: čemu, za koga i zašto... Gore glavu, Grabovče, nisi od pijeska građen da te vjetrovi

356

raznesu. Ima način da se vratiš svome ocu, Pavlu Vučko- viću i nama petorici. Ima pouzdan način.«

Konj se propeo na prednje noge, zanjištao i poletio, a sablja ciknu u kanijama kao zmija u grivi Ozidžijina konja. I konj i jahač pretvoriše se u oblačak na suton- skom rumenilu zapadnog nebosklona nalik na čičkov cvijet. Iz tisuću vunastih tučkova čičkovine stršila je isturena Močivunina sablja pokazujući na izvor Rame, kao da se dolje na brzacima te bistre rijeke nalazi ono što će Matiju osloboditi samoće i pitanja u samoći.

44Kuća Mesuđa i njegove majke podijeljena je pregra­

dom od pletera i žbuke na dva jednaka dijela. Čađavica s ognjištem u sredini, policom, vješalicom i suđem, sa stolicama i sinijom, sa mnoštvom potrepština za život preko dana, kuhanje i pranje, ostala je nepregrađena, a druga polovica kuće pregrađena je na tri jednaka dijela, od kojih svaki ima vrata što vode iz čađavice i prozorčić na vanjskom zidu koji gleda u polje i na izvore Rame.

U dvije sobice spavaju Mesud i njegova majka, a u trećoj, gdje su odlučili smjestiti Grabovca, bijahu po­hranjene vreće ječma i nekoliko pokrivača, pa su Mesud i majka mu počeli to iznositi u čađavicu, ribati pod, skidati paučinu, brisati prašinu, žurno jer je dolazila večer pa će uz luč biti teže. Majka je mijenjala slamu u krevetu, vadila iz škrinje lanene plahte i, vazda onako tiha, zdušno namještala krevet. Navukla je čistu navlaku na jastučnicu s perjem, a potom navjesila vodu nad vatru da se umlači i da se u njoj gost opere pred spavanje. U sobu mu je unijela dva čilima, jedan postrla pored kreveta, drugi podno nogu, a na prozorčiću na- brala čistu zavjesicu, cvijeće metnula u drvenu vazu i položila ga na prozorsku dasku. Napokon je donijela porculansku kutiju s mirisima, iz nje u tri navrata kaži­prstom zagrabila tanak sloj i nanijela ga na jastuk, od čega je soba izgubila reski miris ječma a dobila nešto

357

blago, kao da je s mrakom u nju ušao i dah okolnih livada, otkuda miris u kutiji po svoj prilici i potječe.

Grabovcu se činilo da se previše i nepotrebno trude, pa im je to i rekao, dosta mu je i gola daska, samo da se na njoj ispruži. Ali ga njih dvoje nije poslušalo, ne, dugo nisi, spavao u postelji, dugo hodaš, moraš osjetiti ljeko­vitost čistih plahti i za dušu i za tijelo, nagovorili su ga da opere noge, to krijepi, to zacjeljuje, ako je znoj nagri­zao kožicu među prstima, to omekšava tabane koji mora da su mu natečeni kad su opanci, koje će Mesud noćas pokrpati, poderani na petama, pa su mu dali neko ulje da njime maže otekline na stopalima, pa su ga ostavili u čađavici samog da i tijelo opere i obuče čistu košulju, a njegovu ce košulju majka oprati, pokrpati i sutra cc ga dočekati čista i suha, pa su ga tako okupana i u bijelo obučena otpratili do vrata sobice, pa su mu rekli laku noć i dobro spavaj, pa je on legao među plahte i sve je oko njega zamirisalo na lopočev cvijet jer i lan raste uz rijeku, pa je počeo plivati snom koji je bio pjenušav kao voda pod slapom, pun šumova, pun uznošenia u visine i spuštanja niz brzak.

Spavao je, a činilo mu se da je budan. Sama je sebe gledao u lopočevoj bjelini plahta i govorio: »Dobro je ovom ovdje, na sigurnom je.« A biti spavač i biti onaj koji promatra tog spavača, oboje u istoj osobi, može doživjeti samo umoran čovjek koji se danima klatio i krio po bespućima, kad se dohvati ugodne postelje i sigurna skloništa, u čiju se sigurnost uvjerio razumom, ali se u to nisu uvjerili svi strahovi u njemu kojima razum ne gospodari.

Ne zna koje je doba bilo, duboka noć, pred zoru ili je spavao kraće vrijeme. Nešto je lupnulo u vrtu, i on ugleda kako se spavač budi, kako osluškuje gdje to škripe vrata, gdje to šuška i tko se to prikrada po travi što šušti i suhim grančicama što pucketaju. Onda su se s treskom otvorila vrata na čađavici, netko je ušao u kuću i rekao:

— Daj mi nož da ga zakoljem!

358

Lijepo je vidio kako spavač skače iz postelje i kako, dok na nogama spava tapkajući mrakom, u glavi kao da mu je predio sličan Vranu, u kojemu jeka od brijega do brijega luta po nekoliko minuta, odzvanja ono Daj mi nož da ga zakoljem! Za razliku od jeke u dolinama Vrana koja postaje slabija što prostorno i vremenski više odmiče od svog izvorišta, ova jeka u spavaču posta­jala je sve bliža i sve glasnija. Da spriječi onoga što prodire u njegov san, spavač je naslonio leđa na vrata i odupro se nogama o pod, pa je tako naslonjen nastavio spavati. Onda je, taman kad se jeka noža iscrpla u svojoj bučnosti, kao da je planula, nešto tresnulo i začuo se lepet, kao da netko krilat slijeće iz visina. Neka ptiču- rina? Ne, čovjek je jer je rekao:

- Nećeš daleko! Ovoga su te puta spasila vrata. Drugi put neće.

Grabovac promatrač vidio je kako Grabovac spavač misli: »Ovdje je opasno, ne da mi se probuditi, hajde da odsanjam bijeg.« Prozor je bio otvoren, noć topla, pa ne uze ništa ni na noge ni na ramena. I kao što u snu biva, jedva se izvuče kroz uzak otvor, stade bosom nogom na travu i osluhnu oko sebe nisu li u blizini progonitelji. Nije bilo nikoga, kao da su već godinama pomrli. Sad, što god da je bilo, misli Grabovac promatrač, dobro je da ovaj što spava i spava i bježi, jer tako odjednom bere dvije stvari, sigurnost i odmor.

Neko je vrijeme besciljno hodao i tako bi nastavio da ga Grabovac promatrač nije podsjetio na smjer Močivu- nine sablje. Tamo je pošao livadom, a potom se spustio puteljkom do vode u mraku, jer je dolje, gdje je bučalo i pjenilo se, ugledao svjetiljku dobrog duha koji bdi nad vodotocima rijeka.

- Pazi - rekao mu je Grabovac promatrač - sad si blizu vode i upast ćeš u nju ne budeš li oprezan. Bilo bi šteta jer bi se rasanio. Tamo, pored ovog panja, preko ovog mostića, pred tobom je mlinica u kojoj i noću melju, zakucaj i otvorit će ti se. Zapamti, koga god ugledao, ne daj se probuditi, ja o tebi vodim brigu, ja govorim u tvoje ime.

359

Vrata mu je otvorila mlada žena. Na sebi je imala bijelu lanenu košulju s vezom na skutima, na ovratniku i na razrezu oko prsa što ga je zakapčala crvenim dugma- dima. Kad ga je ugledala bosog u dugoj bijeloj košulji, u kojoj poneki spavaju, a osim veza potpuno je slična haljini u koju je sama odjevena, umjesto da se prestraši, nadušila se smijati kao luda.

- Tiho - rekao je Grabovac promatrač - probudit ćeš ga, on je uplašen čovjek, ima tanak san.

- Koga ću probuditi?- Toga što hodajući spava.- O bože - smijala se žena - on sebe zove ti, kao

komšiju.- Tako ga i drugi zovu, pa ga tako i ja zovem.- Bože, pa ti si neki šaljivčina.- Nije istina! On bježi. Bio je na konaku kod nekog

nazoviprijatelja i začuo viku: Nož... Nećeš uteći... Ustao je iz postelje i pobjegao u svoj san. Znaš, on nije ovdje. Tebe i tvoju mlinicu on samo sanja.

- Ma, ti si lud — rekla je žena i nastavila se smijati. — A kako ti je ime?

- Meni? Ne znam. Ali je ovomu ovdje što spava u košulji ime Matija Grabovac, nekada je bio sin Šimu- nov, sada više nije, otkako ga se otac odrekao. A imao je nekad i selo, i narod je bio neki komu je pripadao, sada nema nikoga, hoda svijetom sam u lanenoj košulji i bježi, bježi i u snu.

- Grabovac? Čekaj, odnekud mi je poznato to pre­zime. A, da, pokojni je otac za nekoga tko zna sve napraviti rukama govorio: »Taj je od Grabovčeve loze.« Pričao je da su tu gore na brijegu ti Grabovci imali kuću dok se nisu odselili. Da nisi njihov?

- Mene pitaš? Ja ne znam tko sam. A on, on jest od tih Grabovaca, samo više nije ni njihov, odrekli su ga se.

- Morali su te se odreći kad si budala.- Ti vazda o meni. Ne radi se o meni.- Nego o komu?- O ovomu što tu pred tobom spava i šuti.

360

- Dobro, o tebi i o njemu se radi. Valjda ste jedno kad mi isti odgovara i isti drijema preda mnom?

- Nemoj tako! I jesmo i nismo jedno, više nismo nego što jesmo. Ja sam budan dok on spava, ja mu moram čuvati san i prisebnost, moram ga savjetovati, i uglavnom ja govorim dok on šuti. Ukratko, on je moj štićenik, siroče, nema nikoga osim mene. Da, ima je­dnog satnika koji mu se povremeno javlja. Taj ga je i poslao tebi.

- Ne bi li ti spavao?- Ja ne bih. Ali on bi. Daj, prostri mu nešto tu u

kutu... E, tako! Tu će mu biti lijepo. Još samo kozju mješinu pod glavu. Tako! Kao u krevetu... Kako ti je? Zahvali se ovoj dobroj ženi. Ništa. Kad šuti, taj šuti.

- Vraga ti šutiš! Otkako si došao ovamo, samljeo si više od ovoga mlina. A sad spavaj, ti i taj što ga čuvaš! Obojicu ću vas ja čuvati.

O klinovima je visilo desetak torba od kozjih mješina. Žena bi jednu skinula, sasula iz nje zrnje u koš pa sjedala, uzimala pletivo i plela spram svjetlosti luči dok se ne bi samljelo ono što je iz mješine izasula. Potom bi ponovo uzela praznu mješinu, u nju povratila njen sadržaj, sada brašno iz mučnice, objesila je na klin i odmah u isti postupak uzimala novu mješinu sa zrnjem.

- Spavaš li još? - pitala je nakon tri samljevene mješine.

- Ja ne spavam, ali on spava.- Zar se još niste sjedinili?- I nećemo.- E pa, kad si budan, mogao bi mi pomoći oko mlina.- Neću noćas, ali me sutra možeš u mlinu ostaviti

samog čitav dan. Sada moram čuvati njegov san.- Izvlačiš se, lijenčino.- Ja jesam lijenčina, ali on nije. Taj je od Grabovaca.- Hoćeš reći da bi meni jedan takav trebao?- Pa sad, ne znam ni što imaš ni što nemaš, a ni što bi

ti trebalo. Ali, istinu da ti kažem, čudim se što to nemaš, ako nemaš. Čudim se i što si sama i što noću radiš. Ako

361

je tebi čudno što ovaj moj spava i hoda, nemoj misliti da si ti njemu manje čudna.

- Na udaju misliš? Udala bih se, ali neće da me prose.

- Takvu djevojku?- A tek kako imućnu! I neće!- Što im smeta kod tebe?- Svašta. Prvo, iz obitelji sam Martinovića. Prije

šesnaest godina bilo ih je dvadesetoro, sad sam ostala samo ja. Sve poumiralo od sušice, i ono što je u kuću dovedeno, i ono što je tu niklo i ostalo, i ono što se iz kuće poudavalo. Otac mi je umro lani, u četrdesetoj, jedva se vukao zadnjih godina, i otada sve kućne po- siove radim sama. Da sam muško, za mene se nitko ne bi udao. Za žensko se zna, ni jedna je kuća neće, i kad je mladić iz te kuće želi. Vrijeme leti, sad mi je dvadeset.

- Kao i ovomu što mu čuvam san.- Misle da ću ovako izdržati pet godina, a onda ću

propljuvati krv i onemoćati. Rod, ako se tkogod nađe, uzet će mene i polja pod svoje, meni će donosili hranu dok budem brojala zadnje dane u kući sušičavaca u koju nitko neće navraćati. Gore od kuge, kažem ti, kuga kosi jedno ljeto, pa prestane, i tko preživi, taj preživi, a sušica prelazi s koljena na koljeno i davi polako. Mr­cvari!

- Zar baš i mlin moraš uzdržavati?- E, baš hoću, za prkos. Jesi li vidio koliko ovdje ima

mlinova? Nisi. Ti spavaš pa ne možeš ništa ni vidjeti. Pet, i svi hoće da kupe moj mlin, svi hoće da mi preotmu pomlijevce. E, nećete, makar ja i po noći mljela! A mnogi su me i napustili, kažu, sušica je i u Martinovića mlinu. Znam, sve će me više napuštati dok me svi ne napuste, ali dok mogu, ne dam ni ovoliko Martinovića imovine. Ni ovoliko! Još pet godina, pa što! Pet je godina kao pet vjekova.

- I kažeš, neće da te uzmu?- Vrag će uzeli mrlvo čeljade, a mene već pokapaju.- Tebe? Pa vide li oni ta stegna, te kukove, te prsi, to

362

široko lice, te mesnate usne i tu jaku kosu. Zar ne vide da je to dugotrajno?

- Vide, ali kažu, lažno rumenilo, lažna debljina, lažni sjaj, nju iznutra glođe sušica i sve će to uskoro splasnuti kao ispražnjen mijeh. - Onda se uspravila pred Mari­jom, digla nogu na mučnicu, zahihotala se kao onda kad ga je ugledala, i rekla: — Pitaš vide li oni, a vidiš li ti? Zar ti nisi muško?

- Ne ja. Ja nisam ni muško ni žensko. Ali ovaj moj što spava, on je muško, iako to nijednoj ženi nije dokazao. Bilo je nekih pokušaja u Zadru, ali upao Ramo Nadžaković i prekide. Koliko ja znam o njemu, on zapaža sve što ti na sebi imaš.

- Kad je tako, dimni ga i neka ti kaže vidi li on bijele brčiće na mojim usnama. Te maljice koje svi zapažaju kao da su brci Smoljana Smiljanića.

- Kako da ih ne vidi! I poljubiti bi ih hito.- Lažljivče! A zbog tih maljica sto jada jadujem, sto

gorkih pijem, i sto poniženja doživljavam. A što je to! Evo, kad ih malo pobijelim brašnjavim maškom, ništa se ne vidi. Ili ljeti, kad ih izložim suncu, i boja kože i njihova boja se izjednače, ama, ništa se ne vidi. Ali, vidjeli-ne vidjeli, kažu što kažu!

- A što kažu takvoj djevojci, Bog ih vidio?- Kažu, ima naušnice, to je mora. Mladići se bude iz

sna i idu materama, otkrivaju prsi i pokazuju natekle sise, i kažu, noćas me je sisala Martinovićka, živa me je izmučila, ne mogu, majko, na posao. A majka prođe kraj mene i kaže: »Kujo, ne sisi mi sina, on nije za tebe, neće on leš uzeti«. Zašto mi to čine, što ti misliš?

- Što ulaziš u snove ljudima koji su te jednom vidjeli, a znaju da te neće i ne smiju imati, što se tvoji mirisi ne smiju mirisati jer se s njima udiše smrt.

- A, tako! Jesam li kriva ja ili su krivi oni što ih mora Martinovićka noću siše?

- Nitko.- Kako?- Ovaj moj što spava šapuće mi: »Reci, nitko. Jer,«

kaže, »i meni je ona u san ušla, a ja za to nisam kriv.«

363

- Neće li i taj tvoj, nećeš li i ti sutra pričati kako sam te ovamo dovela vradžbinama i kako sam te isisala?

- Ni ja ni ovaj moj pospanaC.- Još nisi čuo najgore. Vjeruje se da će ta što kao

mora dolazi da siše mladiće, kad se uda, biti vještica. Zato jao onoj koju u isto vrijeme sanja njih dvadeseto­rica. To je gore nego kurva. Radim li ja išta nevaljalo s tobom ovdje? Ne radim. A kad te sutra mlinari vide da izlaziš od mene, reći će da se mora kurva. Tako je, mene bi uzeli oni koji me sanjaju, mene će oni i dalje sanjati, ali nitko od njih neće da uzme leš i moru koja će se pretvoriti u vješticu. Bože, zašto si mi dao ovako težak križ!

- Ovaj moj pospanac šapuće da bi te on uzeo kad neće nitko bolji od njega.

- Hoće, dok se ne probudi, kao i ostali. Mnogi dok spavaju htjeli bi me uzeti. Neće kad se probude.

Danje je svjetlo neprimjetno zamijenilo svjetlost luči i mlinica se ispunila suncem i cvrkutom ptica. Djevojka je u koš istresla žito iz još jedne kozje mješine. Marija se rasanio i prvi put ugledao mlinaricu na danjem svjetlu.

- Ista si kakvu sam te sanjao.- Je li, lažljivče! Jesi li se sada ti i onaj tvoj udružili ili

si ti još uvijek ti, a on on?- I dalje smo rastavljeni. Samo, sada s tobom govori

onaj koji je spavao i sanjao ono što ti je onaj budni govorio.

- Lažljivče! I što si odlučio, hoćeš li se mnome ženiti?- »Koja ti u san dođe, ona neka ti i prag prijeđe«,

učio me čovjek što i mrtav jaše vrana konja bijele grive... Ipak, pričekaj me, moram po svoju odjeću i oružje, tu mi je gore na brijegu, u jednoj kući.

Išao je uza stranu. Djevojka je, krijući se, pošla u stopu za njim. Našao je Mesuda u šljiviku. Udarao je štapom po jednom grmu kao da nešto istjeruje iz njega. Odjednom je bacio štap i pao potrbuške, nešto se pod njim koprcalo, a kad je ustao i ugledao Mati ju, u rukama je držao bijelog pijevca. Zbunio se što Matiju

364

vidi u bijeloj košulji, bosa, pa da ga ne pita gdje je bio i kako je iz kuće izišao, rekao je:

- Siromah! Sinoć mi je iz ruku pobjegao i sakrio se ovamo.

Grabovca je oblio stid.- Je li, Mesude, koji ti je ovaj? Da li ga uopće

poznaješ? - pitala je mlinarica koja je došla po Matijinu tragu.

- Prijatelj mi je. A što ti je učinio kad se ljutiš? - rekao je Mesud.

- Ne ljutim se nego pitam. Došao k meni oko ponoći, spavao i pričao koješta. Na kraju mi ponudi da će me uzeti za ženu. I ode.

- Je li to istina, Mati ja?- Kad ona kaže, istina je. Za mene je sve to san.- I uzet ćeš je - reče Mesud.- Kaže da nitko drugi neče. E, ja hoću! Ako su njeni

dani odbrojani, ni ja ih nemam bogzna koliko.- Uzmi je - govorio je Mesud - uzmi je, dobra je

djevojka. Ljudi joj čine nepravdu. A i ona je malo osorna, i onda brus po kosi pa sijevaju varnice.

- Mesude, udade ti mene!- Nemaš oca, nemaš majke. Nema ih ni Matija.

Njemu sam pobratim, tebi komšija - tako vam dođem najbliži rod. Tko će vas ženiti ako neću j a . . . Nane, nane! — zvao je Mesud majku. — Daj nož da ga zako­ljem! I peci novu pitu. Ana se udaje. - Još uvijek s bijelim pijevcom u rukama, okrenuo se Matiji i upitao ga: - Otkuda ti u mlinu?

- Providnost, Mesude. - Htio je reći: »Ruka s ispru­ženom sabljom«.

- Jest - povlađivao je Mesud. - Samo Bog zna što nas gdje očekuje.

Iduće noći pojavio se roj iskrica i išao od brijega do brijega. Kad su došle nad Varvaru, osvijetlile su Matijin prozor. On, koji je ležao miran u čistu krevetu, osjetio se kao jedna od tih lutajućih vamica, koja se odvojila od jata, prošla mimo zastora što ih je na prozor nabrala

365

Mesudova majka, pala na jastuku i sad u noć gleda sa dva otvorena oka. A Močivuna je dolazio dugo, kao da je pošao s kraja svijeta. Već u prvom snu čuo je kopita njegova konja, ali u daljini, pa je produžio spavati. U drugom snu kopita su se bolje čula, ali i tada iz daljine, dakle, još se jedan san može preturiti. U trećem snu iskrice su osvijetlile Varvaru, kopita su zvonila kao gvožđe na nakovnju, a on je bio tu, s licem u sjeni, i gledao kroz prozor ne silazeći s konja.

»Osramotio si se noćas, Grabovče«, rekao je. »Pob­jeći čovjeku iz kuće kroz prozor poslije onakva dočeka! Srami se! Nemoj se izvlačiti da ti se učinilo, da si bio umoran. Ako čovjek sa čovjekom živi u susjedstvu, mora u njega imati povjerenje želi ii da mu povjerenjem bude uzvraćeno. I to ne bilo kakvo povjerenje, nego povjerenje koje će te svega prožeti, s kojim ćeš računati u budućnosti i koje ćeš prenijeti na potomstvo. A ne, obdan se grli, nazdravljaj i bratimi, a noću zatvaraj vrata da onaj s kojim si se grlio ne dođe i ne ubije te. Em ti takvo pobratimstvo!

Gledaj što se moglo dogoditi! Kad bi Mesud doznao kako si pomislio da će klati tebe, a ne pijevca, i njegovo bi se povjerenje u tebe poljuljalo, rekao bi: da su mu namjere čiste, na to ne bi ni pomišljao, pa bi od svog povjerenja otkinuo komad. Onda bi i ti u prvoj zgodi primijetio da ni on nije do kraja iskren, pa bi i ti od svoga odlomio komad. I tako bi, od prilike do prilike, kidaj on, lomi ti, ostali bez povjerenja, ostali na praznoj riječi ispod koje zijeva raka u kojoj zlodusi pripremaju sukob u prvoj zgodi.

Ništa lakše, moj Grabovče, nego sumnjičiti ljude i optuživati ih za izmišljene gadosti, i ništa teže nego vjerovati im opraštajući grijehe koje su počinili. Zato neznalice propovijedaju sumnjičavost i vjeruju da time brane pobratimstvo, a zapravo potpiruju niske strasti, a pametni ljudi zagovaraju snošljivost, povjerenje, strplji­vost i poštivanje drugog i različitog, jer se jedino na lomu može zasnivati suživot ljudi različita porijekla i drukčijih uvjerenja.

366

Kad smo te gledali kako si se noćas u mlinici udvojio, smijali smo se do suza. Ozidžija je rekao: ,Znao sam da štošta zna, ali nisam znao da se ovako znade pretvarati’. Sad kad si Anu upoznao, oni su ti po meni htjeli poručiti nešto, ali sam im rekao:,Ne prenosim poruke, recite mu sami’. Obećali su, ali se stide pred tobom pojaviti. I boje da ih nećeš prepoznati. Kao što znaš, lica su im otišla u Stambol i, pošto se blagajnik državne blagajne osvjedo­čio da su pogubljeni i isplatio glavarinu od dva dukata, bačena su u more, pa nema nikakve nade da ih ikada pronađu. Biti bez svoga lica u ovom svijetu nije nikakva rijetkost, na tisuće takvih hoda tokovima ponornica. Zato, kad neke od njih vidiš, ne prepadni se, to su oni čiji si veliki dužnik.

To s Anom sredi koliko sutra! U Šćitu nema samo­stana i neće ga dugo biti, ali u Podboru živi fratar koji je došao iz Fojnice i stanuje u kolibi ispred pećine, usred vrta punog malina. Vjenčat će vas u pećini gdje je sagradio nekakav oltar. A za kumove se ne brini. Ima on u susjedstvu dva čovjeka koji su bili kumovi svima koji su se bez kumova došli vjenčati. Za kumove neka mlada ponese čarape, to im je tarifa. A za fratra jednu kozju mješinu brašna. Toga u Ane ima, a on čovjek nema što jesti. Kad budemo gledali tebe i Anu kako u Podbor idete na vjenčanje, bit će smijeha: ona nosi zavežljaj, ti mješinu brašna - ala mi svatova! Sreća pa ti je Me sud okrpao opanke, Mesudova majka oprala košulju a Ana darovala nove hlače, bili bi svatovi i gori!

Kad se s vjenčanja vratiš, ne idi u kuću Martinovića, idi u mlin i tamo se nastani. Ana ima nešto šume, sijeci, teši, pravi novu kuću tu gore iznad mlinova, gdje je trag od djedove ti kovačnice, a Martinovića kućište spali, tamo je sušica u svakoj gredi, u svakoj dasci, tamo je pod sušičav, tamo su škrinje sušičave. Nemoj se polako­miti za pokućstvom, za odjećom, sve predaj vatri, a ti gradi novo! Jedno bi morao kupiti odmah, nakovanj, čekić, dlijeto i mijeh, sve ostalo gradi sam.

Je li, kad namjeravaš u Prusac? Nemoj da se uljuljaš u dobru i zabaviš svojim poslom, pa zaboraviš na druge.

367

Čim ti Mesuđ kod svog jarana Sulejman-bega izradi dozvolu trajnog boravka, a to je gotova stvar, ima da odeš u Prusac i kod Ramina se roda raspitaš gdje je taj Vidaković i kolika mu je sada cijena. Novac sam steci ili prodaj nešto Anino. A Vidakovića možeš zadržati kod sebe godinu dana, neka ti odradi otkup. Ali, i kad ti ne bi mogao sve odraditi, Ani reci:, Moram, ženo, kad to ne bih učinio siromahu Brajimu, drugovi bi mi teško zamjerili. A ja sam njima mnogo dužan. Sto ja po svijetu hodam sa svojim neokaljanim licem, zaslužni su oni koji su ostali bez njega. Zato je moj obraz i njihov obraz!«

45

Sobica u kojoj će provesti prvu noć nakon povratka iz Podbora sagrađena je u produžetku mlina, bliže rječnoj matici, s podom od debele jelovine koji su pokrivale kozje kože i prozorčićem koji gleda na onaj izvor Rame iz kojog voda kulja kad se tope snjegovi.

Postelje nije bilo, bio je ležaj širok dva metra, koliko i sobica, od hrpe biljaca što su ih pomlijevci donijeli prati, a Ana ih je za noćašnju noć posudila i pokrila janjećim kožama koje su bile šivene u velik pokrivač namijenjen upravo bračnoj postelji.

Noć je mlaka, oni pregrijani od putovanja i, da nije svježine koju kroz prozorčić i raspore na jelovu podu donosi voda, u ovoj bi tijesnoj prostoriji bilo vruće. Ali, s vodom ispod sebe, sa svježim daškom na prozoru, soba je takav prostor u kojemu se po ljetnoj noći dva tijela mogu dodirivati a da se ne uznoje, gdje se može jednako ugodno hodati i odjeven i razodjeven, i gdje možeš ležati gol u krznu a ne osjetiti vrućinu. Je li ovaj kutak slučajan ili je to Ana unarijed pripremila? Malo je prostora za slučajnost kod žene koja je na ovu mlaku noć dugo čekala, koja i večeras, čim sjede na rub niske postelje da izuje čarape s onom Ijupkošću obnaživanja koja je poznata svim putenim ženama, postupi isto

368

onako, samo u skromnijem obliku, kao što postupaju žene u takvim prilikama, pod baldahinima, u bogatim odajama, između svijećnjaka čija sjenila boje svjetlo u nadražljive rumene tonove.

Dok se ona svlačila, Matija je gledao kroz prozorčić i micao usnama.

— Primijetila sam da sam sa sobom razgovaraš - reče Ana.

— Otkada?— Od prvog dana.Ako je istina, morat ćeš se na to navići.— Već sam se navikla.— Kud brže!— Odranije mi je to poznato. Kad je otac umro i ja

ostala sama, zatjecala sam sebe kako s njim razgovaram kao da je kraj mene. Čula sam ga kako kašlje, davala mu čaj od ive trave i pitala ga što valja, a što ne valja da radim, pričala mu što mi podmeću, jadala se i dobivala od njega upute i češće i točnije nego dok je bio živ. Živ je znao mnogo bolovati, pa i ne bi uvijek mario za moje brige, a mrtav mi je bio spreman pomoći kad god sam pomoć željela. I tako je bilo dok se ti nisi pojavio. Onda je nestao. Hoću da ga prizovem i da ga pitam. Javio mi se samo jednom, kaže: »Ostavi me na miru, imaš njega pa se s njim savjetuj.« Htjela bih da mi odobri ovo što sam s tobom učinila.

Zašto ne dopustiti, mislio je Grabovac zagledan u proljetni Ramin izvor, da samo sebični, mrzovoljni i nezasitni ljudi ostaju sami, da samo njih izgriza čamoti­nja. Ljudi koji su imali ili imaju svoje voljene, i kad su napušteni, i kad su osirotjeli, i kad su fizički doista osamljeni, nikad nisu niti mogu biti sami, jer je ono što su drugima dali i što je od drugih njima ostalo trajno pri njima i jer samoća nije osamljenost, nego pustoš i duhovna neimaština. I zašto ne dopustiti da je blazirani pogled na činjenicu da sve što imamo jednom moramo izgubiti, ljubav i imovinu, rod i zemlju po kojoj hodamo, kao tobožnje pljuckanje po besmislu života, u stvari

24 Duše robova 369

iskrivljen pogled i obezvređivanje jedinog smisla u ži­votu: da smo, na našu sreću, rođenjem uključeni u dug lanac gdje se posjeduje i voli, gdje smo posjedovani i voljeni, gdje imamo svoje i gdje smo bogatstvo drugih.

Matija se okrenuo Ani i zatekao je s bosim nogama na kozjoj dlaci. Micala je prstima i to ga je razveselilo. Od stopala je preko gležnjeva krenuo prema listovima, koji su joj, kao i naušnice, bili pokriveni maskom bijelih maljica, pa otuda na koljena i tu stao. Ono dalje prekrio je vezeni rub ramske suknje. Glasno se nasmijala smije­hom koji nije potjecao od smiješnog, već smijehom čiji je pokretač užitak. Smijati se jest užitak, ali se i užitak nekad oglasi kao smijeh.

- Sviđa ti se? - upitala ga je Ana.Uslijedi potvrdan odgovor za koji, iako je glasom

izrečen, u hrvatskom jeziku nema glasova.- Sve što je iznad toga, ljepše je od ovoga.- Hitio bih se sam u to uvjeriti.- A što plaćaš?- Koliko tražiš, toliko i naplati.Kad je Ana svukla suknju i košulju, skinula ukosnice,

spustila kosu i legla u postelju, Matija je zaključio kako bi se, da su je imali prilike vidjeti takvu u janjećem krznu, još više mladića tužilo materama da ih noću posjećuje i iz njih siše snagu. Upravo je onakva kakvu ju je posljednjih dana i sam nekoliko puta pred san zamiš­ljao i u snu gledao, ali da ju je ovakvu i u stvarnosti vidio, san bi je tri puta proljepšao, pa bi tek tada doživio pravo snoviđenje. Sigurno je, kad dosad uz nju ne bi lijegao svaku večer, kao moru bi je doživljavao svake noći, a po danu bi je vidio u zjenici sunca, u mirisu metvice kad se suši na otkosu, u vrbovoj grani kad se nadnosi nad rijeku, osjetio bi je u dahu što izbija iz izvora i vidio u krilima vodencvijeta što nadlijeće rijeku, i šaputao joj: »Moro moja, vještice moja!«

- Vještice moja - rekao joj je kad se i sam svalio na janjeća krzna, priljubio se uz nju i zagrlio je oko vrata. - Vještice moja, kakvim li ćeš cvijetom procvjetati?

370

- Jasenovim ću cvijetom cvjetati, ljubljeni! I od sje­menja će toga niknuti mnogo jasenje. Prekrit će svu zemlju, od Vrana do mora.

- O voljena moja, da mi je jednom projahati s njima ispod toga jasenja pjevajući ispod glasa:

Kad kažu: kurva te je na svijet dala I kopile si majke svoje,

Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: dušu prodaj,Za dušu kupci novce broje,

Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Kad kažu: ti si bijeda,Sudbinu tvoju drugi kroje,

Ti cvijetom cvjetaj, srce moje.

Što god da kažu, što god da htjeli,Sa mržnjom ne daj da te spoje,

I cvijetom cvjetaj, srce moje.

24* 371

NAKLADNI ZAVOD ZNANJE, ZAGREB UL. SOCIJALISTIČKE REVOLUCIJE 17 ZA IZDAVAČA: DRAGUTIN BRENČUN

RECENZENTI: MILAN SELAKOVIĆ, MIGNON MIHALJEVIĆ KOREKTOR: ŠTEFICA KONJEVOD

TEHNIČKI UREDNIK: SREĆKO JOLIĆ TISAK: ČGP »DELO«, LJUBLJANA, TITOVA C. 35

NAKLADA: 10000 PRIMJERAKA ISBN 86-313-0143-4

1Q8R