Embed Size (px)
Citation preview
www.moje-lektire.com
Đuka Begović
Ivan Kozarac
1. Bilješka o piscu Ivan Kozarac rođen je u seljačkoj obitelji 8. veljače 1885. godine u Vinkovcima. Razočaran
dobivanjem loših ocjena i smrću oca nakon dva razreda gimnazije napušta školu. Bio je kao
vježbalo na sudu i čitao je knjige, romane. Slušao je crte iz socijalnog života Krajine. Nakon
dosta pročitanih knjiga ruskih realista i sam je počeo pisati pjesme. Na poticaj njegovog
bratića Josipa Kozarca prihvatio se pisanja proze. U Zagrebu dobiva mjesto poslovođe u
nakladnom fondu Društva hrvatskih književnika. Obolio je od tuberkuloze. Boravi u lječilištu
na Sljemenu i vraća se u Vinkovce, gdje je umro 16.09.1910. godine, navršivši 25 godina
života. Ivan Kozarac je svestrani stvaralac: pjesnik, novelist, romanopisac. U tako kratkom
životu i književnom stvaranju napisao je nekoliko novela i psihološki roman Đuka Begović,
koji mu je osigurao posebno mjesto u hrvatskoj književnosti. Pjesme je pisao po uzoru na
narodne lirske pjesme, od kojih su neke uglazbljene. Već kao sedamnaestogodišnjak pisao je
pjesme i crtice u pravničkom glasilu «Naša Sloga». Političke članke objavljivao je u listu
Frana Supila «Novi List» i u naprednjačkom «Hrvatski đak». Za života tiskao je samo jednu
knjigu, zbirku novela «Slavonska krv». U novelama prikazuje slavonsko selo (propadanje
seoskih zadruga, lijenost, rasipnost, pijančevanje, bijelu kugu, lažno bogomoljstvo, nemoral,
jagmu za državnim službama…. ). Kao novelist odlikuje se izoštrenim darom zapažanja,
lirskim opisima, spontanošću u izražavanju ljudskih strasti i nagona te smislom za psihološku
raščlambu. Predstavlja se kao pjesnik i kritičar slavonskog sela, tj. kao izraziti «novelist sela».
Vrhunac njegovog stvaralaštva označava psihološki roman Đuka Begović, roman o pojedincu,
koji oslikava društvenu stvarnost potkraj XIX. stoljeća. Odmah po izlasku, a i kasnije roman
je privukao pažnju književne kritike. Ivan Goran Kovačić u tekstu Život od komada u
«Novosti» uvrstio je Đuku Begovića u dvadesetak najuspjelijih djela naše književnosti i u
www.moje-lektire.com
desetak najizrazitijih ispovijedi naše hrvatske duše, prkosite, puntarske, uspravne do oholosti.
Kozarac je izraziti «pučki modernist» koji je u hrvatsku književnost unio svjež i bujan
slavonski kolorit, osebujnost slavonskog temperamenta, dah slavonskog krajolika i izražajnost
slavonskog jezika. Njegovo je djelo nedovršeno, ali živo i reprezentativno, izvorno i
osebujno. I Miroslav Krleža inače strogi sudac hrvatske književne baštine u poznatom eseju
«Hrvatska književna laž» opisao je da nitko nije znao tako dobro pisati kao «pučki učitelj»
Leskovar i kaplar Kozarac mlađi.
2. Vrsta djela Roman
3. Mjesto i vrijeme radnje U Slavoniji potkraj XIX. stoljeća
4. Tema Pokušaj bijega od svakodnevnog života, neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i
savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti, te mučno lomljenje vlastitog života.
5. Problematika koja se obrađuje u djelu • Unutarnji monolog – kako živjeti.
• Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim
zbivanjima u seoskoj sredini.
• Opis unutrašnjeg života glavnog lika (monolog) koji je bio bujan i raznolik, bez silnih
događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem
naziranju na svijet.
www.moje-lektire.com
• Neobuzdanost, provala slobodne volje i nagona.
• Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u izreku «Tko mi
šta može, tko ?»
• Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija,
omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
• Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija, te
prepuštanje nesputanom životu, alkoholu, rasipništvu i erotskim užicima.
• Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.
• Napola rezignirani čovjek prisjeća se zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima
sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u
kojem je sada, gdje ubija svog oca.
• Surovost i grubost – odnos prema ženi, odnos prema konjima.
• Raspon emotivnih stanja i reagiranje sela na Đukino ponašanje.
• Mučno lomljenje vlastitog života.
• Zov zemlje.
• Lirski opis šume.
• Opis mahnite vožnje.
6. Struktura djela Psihološki roman kao pripovjedačko sredstvo, roman o pojedincu, roman koji oslikava
društvenu stvarnost u Slavoniji. U njemu je predstavljen lik u prvome licu u kojem je opisano
mučno lomljenje vlastitog života. Psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika
i poznate književne forme. Pokušava se uzdići iznad konvencija sredine, ali ubrzo se još
nemoćnije ruši u nju i propada. Đuka je ujedno simbol muške snage, čovjek širokih zamaha i
svoje volje, originalno i kompleksno književno lice. U srdžbi ubija rođenog oca, u veselju
pjeva, ojađen muči sebe i druge, u duši samotnički trpi, u šumi vrišti od radosti. Uglavnom
živi svoj život bez obzira na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu
nesputanog temperamenta, ali od svojih suseljana doživljava nerazumijevanje, pogrde i
sažaljivu ravnodušnost.
www.moje-lektire.com
7. Inspiracija iz sličnog djela U svojim djelima se osjeća utjecaj ruskih realista i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi
u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim
razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. U prozi se osjeti utjecaj njegovog bratića
Josipa Kozarca.
8. Analiza likova • Šima Begović je Đukin otac, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama, radio
je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao
po selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku.
• Đuka Begović je mladi slavonski seljak, neobuzdanog temperamenta, koji se pita
kako živjeti u toj sredini. Želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu,
rasipništvu i erotskim užicima. U unutarnjem monologu prožima se mučno lomljenje
vlastitog života i reagiranje sela na njegovo ponašanje. On je simbol muške snage,
čovjek širokih zamaha i svoje volje, pa su i zla kao alkoholizam, nerad, rasipništvo i
naglašeni erotizam u njemu našla plodno tlo. Neprekidno pokazuje dvojnost,
razapetost što ga dovodi do kriznih situacija. On je vitalan, temperamentan, pun volje i
životne energije, ali istodobno osamljen, uronjen u vlastitu prošlost, nesposoban za
prilagodbu sredini i normalnu komunikaciju s ljudima. Đuka je originalno i
kompleksno književno lice, koji u srdžbi ubija rođenog oca. Živi svoj život bez obzira
na okolinu i neovisno o drugima. Poželio je živjeti po diktatu nesputanog
temperamenta ali nije uspio, te doživljava nerazumijevanje, pogrde i sažaljivu
ravnodušnost. On je kontradiktorna ličnost: u jednoj osobi i «bećar» i patnik, moralni
prijestupnik i pokajnik. Njegovo ponašanje ne vodi razum, nego uzavrela krv, nagoni i
strasti. Sve što radi, radi za vlastiti užitak i pri tome ne priznaje nikakve zakone. Po
tome se razlikuje od pokorne, samozadovoljne licemjerne sredine.
www.moje-lektire.com
• Marijica je Đukina žena je bila sitna, malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je
šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Bila je dobra duša, golublja krv.
9. Kratka bilješka o djelu Roman o mladom slavonskom seljaku Đuki Begoviću koji se izdvojio iz svoje sredine. Nižu
se epizode u kojima se otkriva njegov neobuzdani temperament. Takva je i poruka romana u
kojem se Đuka pita kako živjeti, prepušta se mahnitoj vožnji preko polja i kroz hrastovu
šumu. U srdžbi ubija rođenog oca, želi živjeti nesputanim životom, prepušta se alkoholu,
rasipništvu i erotskim užicima.
10. Sadržaj Nakon četiri godine robijanja, vratio se Đuka Begović svojoj kući skrivećki, da ga seljani ne
vide. Sve je isto, jednako. Ognjište okrpano i napola srušeno, a postelja s previjenim starim –
punim moljaca – kožuhom umjesto uzglavlja. Tek je više paučine po zidovima i više rupa po
tlu. Sve je obišao, sve je vidio, te ga obuzme nekakav nježan osjećaj. Razmišljajući, sjetio se
sebe kao dječaka «jedinkom» kako ga je otac Šima nazivao. Bilo je to bogato seosko
gazdinstvo s dvadeset jutara masne dobre zemlje, te konja, krava i ostalih domaćih životinja, a
duga, tek nešto forinti. Njegov otac Šima, krupan, crvenoga lica, ali lijen, odan piću i ženama,
radio je samo toliko koliko je bilo nužno. Nedjeljama i svecima, pa kroz cijelu zimu hodao po
selu i po birtijama, te se opijao i sebe i sina Đuku. Opijao ga, da je svijet okretao glavu: «Eto
što je moj jedinak!» A o pokladama s cigarom i ciganskom svirkom nagovarao sina da razbija
čaše i štipa cure i snaše. Kada je došlo vrijeme Đuki za školu, jedva je išao godinu dana.
Dvoje prasaca izvadilo ga iz nje: «Što će sin Šime Begovića u školi? Da žulja kosti ! Neće on
biti ničiji sluga, on će bito svoj gazda, pa što će njemu, «jedinku» škola ?» I tako je to sve išlo
dok Đuka nije dorastao kolu i divanu. Lijegao o ponoći, družio se sa slugama i od njih učio
prostaštvu i besramnosti. Za rad je imao vrlo malo volje, no otac ga nije niti tjerao: «Ima Šima
novaca za nadničare, pa čemu da se ti mučiš !» majke se jedva i sjećao. Umrla je kada mu je
www.moje-lektire.com
bilo 5 godina, no u kući njegova oca uvijek je bilo žena. S 15 godina već je imao curu, kojoj
je kupovao kolače i pratio do avlijskih vrata i cjelivao. Novac je trošio otac, a trošio je i sin.
Nije radio otac, a nije radio ni sin.
Sa 19. godina oženio se Đuka sa curom koju su mu tetke namijenile. Marijica je bila sitna,
malena i mlada. Bila je tiha i mirna, uvijek je šutjela, a na psovke nije ni odgovarala. Nakon 2
– 3 mjeseca već mu je omrznula. Đuka je htio ženu snažnu, živahnu, punu strasti i žudnje, a
njegova je Marijica bila tiha. Mučio je on svoju Marijicu tako polupijan cijele noći, da ni
spavati nije mogla. Sjećao se on svoje Marijice i bilo mu je teško: «Dobra je bila ! Golublja
krv ! Duša ! Al ja . . . ja ?» Sjetio se birtašice zbog koje je bio u birtiji od jutra do mraka,
opijajući se i kartajući. Oboje su ludovali cijele noći sa istim strastima i neobuzdanošću.
Bitraš je šutio i muzio od Đuke na kartama novac. Žena mu se Marijica hvalila bogu što ju
pušta na miru, tek otac Šima grizao se i zavidio sinu, jer se i njemu svidjela birtašica.
Kako je došlo vrijeme za vojsku, Đuka je morao otići. Odslužio je tri godine. Nedugo iza
Đukina odlaska, Marijica je rodila kćerku Smilju i nakon godinu dana je umrla. Kada se Đuka
vratio iz vojske, otac nije imao više žene u kući, pa je malu Smilju predao rodbini – babi Mari
na čuvanje, a sam je svakodnevno boravio kod birtašice grijući svoje stare kosti u njenom
zagrljaju.
Već prvoga dana, otac i sin su se žestoko sukobili. Đuka je saznao, da je otac u švaleranju s
birtašicom spiskao oko 800 forinti, a kada je još saznao da mu otac hoće prodati i komad
zemlje, obuzelo ga je nešto okrutno, te mu se zacrnilo pred očima, dohvatio je žarač i svom
silinom udario oca po glavi: «Eto ti ! – šapnu Đuka i odvuče se u birtiju. Sve je to prolazilo
Đukinim mozgom, nešto je vidio jasnije, a nečega se jedva sjećao. A ove 4 godine tamnice:
«A tražio je, htio je . . . kazao je otac, udri. Grizao me ! I na sudu je tako rekao. I oni me ipak
na 4 godine osudili. Nemaju ni srca ni duše. I ja , i ja je nemam!» I sjećanje je tako dalje...
Sjeti se patnji zbog tamničara. I kada idu na posao njih dvadesetak, a okolo žandari s
puškama. Svijet gleda, neko sažalno, a netko i prezirno boli i jedno i drugo, a djeca ? Rugaju
se: «Robijaši, robijaši !» I za godinu dana sve te vrijeđa i poželiš noć, san, misliš: «Lakše je
www.moje-lektire.com
noću !» A kad padne noć, opet muke i misli. Katkad koja sjedne u mozak pa kopa, kuje, pili,
grize i ne da se izbaciti. Sad misli o ženi i djetetu i njegovom životarenju ili o raspukloj
lubanji svoga oca, o tamničaru, o birtašici, pa kao u groznici stvori se čudna slika njegova
života. «Što li ću ja? Kako da živim? – i tako sam ja sebe pitao i pitao. Odgovoriti nije znao.
Zatim skoči, pohita prema konjima, uskoči u kola i potjera konje preko šljivika, žita, ječma.
Nije mario što gazi po tuđem trudu i plodinama, samo goni konje, baš kao nekad. Lice mu se
izobličilo, a on ih je tjerao dalje, konji jure sve bješnje da je šuma ječala i grmjela. Konji
umorni sve su manje grabili, a on bijesan trzao uzdama, šibao bičem, te siđe s kola i počne
udarati po konjima. Konji vrištali, svijali se, propinjali se, ali naprijed ne htjedoše. A Đuka
nije prestajao, samo je udarao. Konačno konji počeše klecati, stenjati i lijevi se ispruži po tlu,
te zacvili i gotovo zaplače. Đuka se strese, klone do konja, obgrli rukom njegov vrat, a on ga
gleda svojim krupnim okom poprijeko i bolno. «Dobro, moj Dorate!» - i ispriča se konju:
«Lud li sam ti ja! Tjeram konje do crkavanja, a zašto?»
Nakon nekoliko dana dođe baba Mara i zapita ga što će biti s njegovom kćeri Smiljom.
Zastidio se Đuka što se svoje kćeri nije ni sjetio. Smilju ostavi kod babe Mare, a sam odluči
da će promijeniti svoj način života. Počeo je obrađivati svoju zemlju, od jutra do večeri samo
je radio. Ljude je izbjegavao, a rano je odlazio na njive. Prvi je poorao i zasijao, te drva
navezao i sve po kući poradio.
I dođe zima, a Đuka se odjednom umorio. Sjedi i razmišlja: «Je li to život? Zašto li se on pati,
muči i bježi od ljudi. Smilja mu je sve što ima. I još ga niti jednom nije pogledala kao oca. Ne
trpi ga. I to što stiče žuljevima i znojem netko će zgrnuti i to zato što će bito Smiljin muž.
Počeo je žaliti samoga sebe. Samoće se odrekao, posla ostavio i počeo živjeti onako kako je
prije živio. Kod staroga čiče Pana počeo je zalaziti na divane. Pričali oni o svemu, a najviše o
mladosti, momaštvu i bećarenju. Nadmetali se oni u govoru kome je ljepše bilo u mladosti, a
Đuka najmlađu uvijek je bio protiv: «Zar je to štogod ?» i započne pričati starcima o svojoj
mladosti i svome ludovanju sa curama i mladim snašama: «vi ste im se ulagivali, mitili i
mazili, a ja sam ih tukao šakački i ularom, što sam god dohvatio. One su bile vaše, dok im se
svidjelo, a moje su bile jer su me se bojale i jer su morale. Ja joj za svaki poljubac dadem
šakom u rebra i još mora kazati da joj je to slatko i još su vas varale, a dica Bog zna čija su.»
www.moje-lektire.com
Živio je Đuka ne osvrćući se na druge i ne gledajući kako drugi žive, no nešto ga je tjeralo na
takav život. Volio je biti takav: «Gnjila krv !» - kaže Đuka sebi i drugima. «Šimina bisna krv
!» - govorili starci.
I ovakav život učinio mu se prazan. Dojadili mu divani sa starcima, znao je da on nije ni za
zemlju, ni za žulj i znoj. I opet pođe po starom u birtiju na vino, razgovori i kartanje. Ljude
oko sebe tjera da ispijaju čaše do dna i samouvjeren govori: «Pijte, trošite! Novac u džepu –
vrag u srcu !» Đuka pije samo zato da novac zapije, svoju pamet da opije i zaludi, da ga ne
muči i ne mori: «Pa što košta, nek' košta !» A birtaš piše brojke kredom dvostruko i trostruko
sve na račun Đuke, a on ne mari, rasipan je kao kneževsko dijete.
I sudbene odluke i obavijesti često su stizale, no on nije mario, već trošio – dok ima biti će
svima!
Otkad je napustio svaki posao, obilaziti birtije i opijati se, počeo je obilaziti i oko žena. Ruža,
žena čobana Radeta uhvatila se njegova srca. Lice joj garavo, oči crne i velike, kosa još crnja,
tijelo bijelo i oblo, a usne crvene ko' trešnje. Vrebao ju je svakoga dana. Krv mu je bila
pokretač života. A kako je došao kraj te ljubavi s Ružom nije mu bilo jasno. Opažao je da ona
nije ništa posebno, već je ista kao i druge žene, pa se žar polako gasila. U njemu je bila
šokačka krv, koja teži za što većim promjenama, leptirskim oblijetanjem. Uskoro su seljani
primijetili da se Đuka promijenio. Postao je mučaljiv i smrknut. Mučio se mislima o svojoj
sudbini. Predbacivao si je svoj način života, mlitavilo, opijanja i ljubakanja. Počeo je zavidjeti
svojim suseljanima na mirnom obiteljskom životu, a njemu su dani dosadni, dugi i ne zna
drugo, pa ih zapija vinom.
Imetak se topio, a dugovi rasli i već su na prodaji Đukina imanja. Odlučio je prodati ostatak
imanja i ostaviti novac za miraz Smilji. Došao je dan proštenja i Đuka krene sa seljanima po
zagovor kod Gospe Ilačke jer se on iskreno kaje i nada milosti božjoj.
Godilo je Đuki biti sa svijetom i krene kao i svi prema Gospinoj crkvi. I odjednom, počeo je
pitati samoga sebe: «Zašto je on tu? Da se pokaje! Što se ja imam kajati? – pitao se – ludo je
što sam se uputio s babama, to nije dostojno jednog Đuke Begovića. On, hulja prvog reda,
bećar da mu para nema, pa on poklecava, oltar ljubi, neće: «Ne, pa da se o životu radi!»
www.moje-lektire.com
Ostavi Đuka Ilaču, svoje suseljane, proštenje i vrati se kući. Odmah je odlučno poradio na
prodaji zemlje, kako bi se oslobodio dugova i dražbe. Od velikog imanja ostala mu je samo
kuća, a konje, kola i oruđe također je prodao. Novac je odmah uložio u banku Smilji za udaju.
U njemu se opet javio stari nemir i nezadovoljstvo. Novac! Taj ga je tištio. On da pokloni 1.
200. - forinti kćeri? Ona će se udati, a muž će ga potrošiti na rakiju, a ništa pametno s novcem
neće učiniti. Postao je kivan na sve oko sebe i u svakome je vidio neprijatelja. Ponovo se
Đuka vrati starome životu, opijanju i razvratu. Obuzela ga je strast za uništavanjem i
rasipanjem. Potrošio je Smiljin miraz, prodao kuću i više mu ništa nije ostalo od imanja. Đuka
Begović je sada sluga. Unajmio se kod čovjeka kojega je uvijek prezirao, kod seljaka Andre
Mijaljeva za čobana. I danju i noću je sa čoporom ovaca. Sam, niti tko ide k njemu, niti on
traži koga. Ne žali on ni za kućom, ni za zemljom, niti za onim životom bećara.
Možda će se on opet izmijeniti, a kako nema imetka varat će, krasti će, tko zna.
