Hrvatski studiji Sveučilišta u Zagrebu

Studij komunikologije

kolegij Uvod u novinarstvo

Izvori informacija

Seminarski rad

Nastavnik:

Zagreb, svibanj 2015.

Sadržaj

1. Uvod

2. Podjela izvora

3. Zakoni i izvori informacija

4. Istraživanje uloga komunikacijskih tehnologija u izvorima informacija

5. Istraživanje Oriella PR Networka

6. Zaključak

7. Popis korištenih izvora

1. Uvod

„Novosti se događaju svakoga trenutka: ljudi se rađaju ili umiru, banke se pljačkaju, ceste

planiraju, tvrtke stvaraju profit ili gubitke, oluje uništavaju domove, sudovi šalju ljude u

zatvor ili ih oslobađaju, znanstvenici otkrivaju nove lijekove. Svake minute svakoga dana

nešto vrijedno objave se dogodi u svijetu.“ (The news manual)

Posao je novinara prikupiti informacije o svim tim događajima i prenijeti ih slušateljima,

čitateljima ili gledateljima, ovisno o mediju. Fizički je nemoguće prisustvovati svim

događajima u isto vrijeme i osobno svjedočiti, stoga su nam potrebni drugi izvori informacija.

Prema Rudinu i Ibbotsonu (2008: 32) izvori su informacija veoma bitni novinarima, bez

obzira na to u kojem mediju radili. Izvorima se omogućava dobivanje potrebnih informacija

koje se potom razvijaju u televizijske, radijske ili novinske priče ili emisije. Pojam

informacija može poprimati različita značenja. Sapunar (1994: 39) navodi sljedeće:

Riječ in-formacija latinskog je podrijetla (in-formo = predstaviti si; obrazovati) i najbolje

označava smisao sadržaja što ga predstavlja, zastupa. To, dakle, znači stavljanje u vanjsku

(vidljivu, perceptivnu) formu unutarnjeg iskustva ili spoznaje. Informacija je, prema tome,

kodirana spoznaja, usustavljena i sposobna da je i drugi čovjek shvati.

Definicija informacije koju daje B. Kostić (1985) glasi: »Sadržaj o određenom događaju,

pojmu, zbivanju ili procesu, koji nam isključuje neku neodređenost i time uvećava naše

znanje« (prema: Sapunar, 1994: 39). Nekoliko tipološki različitih definicija pojma

informacija naveo je i D. Stojiljković:

1) Najstarije shvaćanje informacije jest da je ona saopćenje, obavijest od kompetentnih

izvora onima koji posredovanu informaciju ne znaju.

2) Informacija je supstrat upravljanja, sadržaj upravljajućeg djelovanja i sadržaj kontrole

odnosno povratna informacija o rezultatu izvršene promjene (to je kibernetička

definicija).

3) Informacija se zatim shvaća i kao transmisija i sadržaj transmisije određenog sadržaja

od jednog lica kao emitora upućene putem kanala veze nekom drugom licu kao

recipijentu, a radi poboljšanja njegove djelatnosti u bilo kojem području.

4) Po N.Wieneru, informacija je sadržaj onoga što razmjenjujemo s vanjskim svijetom

dok mu se prilagođavamo i dok svojim prilagođavanjem na njega utječemo.

Informacija je zato neki poseban treći entitet (osim materije i energije).

5) Za neke je informacija mjera odraza, slika koja odražava neko drugo stanje ili stvar.

(prema: Sapunar, 1994: 40).

Kada se govori o pojmu informacija u novinarskom kontekstu, ona se uglavnom

shvaća kao prenošenje određenog znanja, odnosno, kao vijest, obavijest ili novost, piše

Sapunar. Kako bismo pravilno razumjeli značenje tog pojma, potrebno je razlikovati

informaciju i vijest. Malović (2005: 188) ističe kako je informacija »skup činjenica o

stvarnosti koji ne mora biti vijest. Vijest je skup činjenica koje su izabrali novinari na

temelju svih dostupnih informacija i uobličili ih prema zahtjevima masovnih medija.«

2. Podjela izvora

Doba informacijske revolucije kako olakšava, tako i otežava prikupljanje i

provjeravanje podataka. Informacije su nam nadohvat ruke, ali među njima treba

odabrati one prave, relevantne i vjerodostojne. Pritom se novinar svakodnevno služi

izvorima ili vrelima. Bobić (1987: 67) vrela definira kao »sve one osobe i sva ona

mjesta od kojih se, odnosno na kojima se mogu dobiti podaci o činjenicama koje nas

zanimaju«. Novinari se služe izvorima kako bi čitatelju pružili potpunu informaciju te

nadopunili svoje znanje, piše Bobić. U literaturi se može naići na nekoliko različitih

podjela izvora informacija. Bobić (1987: 68-69) ih dijeli na:

1) NEFORMALNA (NEINSTITUCIONALNA) vrela: »ona koja nitko službeno niti

potvrđuje niti opovrgava, već ih izvjestitelj traži, bira, ocjenjuje i upotrebljava na

temelju vlastitog znanja, iskustva i procjene. Prema takvim kriterijima, svaka činjenica

koju izvjestitelj ocijeni kao pouzdanu (vjerodostojnu), zanimljivu i aktualnu, te

značajnu za njegovu informaciju namijenjenu širokoj javnosti, vrelo je njegova

saznanja. On je unosi u svoju poruku na vlastitu odgovornost, sam odlučuje da li će je

upotrijebiti bez provjere ili će je provjeravati, i sam bira mjesto na kojem će je

provjeravati.«

2) FORMALNA (INSTITUCIONALNA) vrela: »ona iza kojih stoji neka društvena

norma koja ih definira, osigurava im autentičnost, regulira upotrebu podataka. To su,

tzv. Ovlaštena, službena legalna vrela, preko kojih se čuva društvena vrijednost

informacije. Takva vrela informacija prijeko su potrebna u radu sredstava

informiranja. Ona izvjestitelju jamče pouzdanost podataka i štede mu vrijeme koje bi

morao utrošiti da podatke provjerava, što čini s neformalnim vrelima. To ipak ne znači

da ne bi trebalo ponekad provjeriti i službene podatke, ako se posumnja u njihovu

vrijednost.«

Najraširenija je podjela ona koju je dao Steve Weinberg, prema kojoj se izvori dijele

na:

1) SLUŽBENE: ovlašteni predstavnici ili glasnogovornici, pisana priopćenja, javne

izjave, konferencije za novinstvo i slično.

2) NESLUŽBENE: pojedinci, očevici, susjedi, svatko tko zna nešto o događaju o

kojem izvještavamo (…)

3) PRIMARNE: temeljni službeni dokumenti i najvjerodostojniji izvori vijesti. To su

svi službeni osobni dokumenti, izvodi iz knjiga rođenih, vjenčanih i umrlih,

gruntovnice, katastar, podaci zdravstvenog, socijalnog i mirovinskog osiguranja,

registracije vozila, prijave mjesta boravka i prebivališta, službena statistika…

4) SEKUNDARNE: već objavljene vijesti, podaci, informacije koje nam mogu

poslužiti za istraživanje i mogu dopuniti druge izvore. Sekundarne izvore treba

dodatno provjeriti. Najčešći su masovni mediji, novinske arhive, knjige, članci,

analize, disertacije, razne baze podataka, pogotovo elektroničke, Internet… (prema:

Malović, 2005: 147)

Izvori informacija mogu biti imenovani ili anonimni. Ako su imenovani, novinar je uz

izjavu, intervju, članak, itd. naveo ime i prezime davatelja informacije. Ukoliko je

izvor anoniman, utoliko se informacije o tome izvoru moraju strogo čuvati kako bi ga

se zaštitilo. Anonimni izvori mogu biti veoma korisni, ali istovremeno i nepouzdani.

Oni novinare mogu uputiti u samu srž priče, dati savjet ili informaciju iznutra.

3. Zakoni i izvori informacija

3.1. Općenito o Kodeksu

Većina država u kojima poredak nije diktatorski ima najmanje jedan novinarski kodeks.

Ponekad se taj kodeks zove i etički kodeks ili kodeks ponašanja te novinarska povelja o

pravilima dobrog ponašanja. Etički kodeks je jedne vrste podsjetnik čija učinkovitost

pretpostavlja da novinar ima određeni moralni osjećaj.

Cilj kodeksa je informirati javnost o profesiji, to jest, signalizirati joj da ona ima svoja pravila

ponašanja. Kodeks štiti klijenta i održava ugled profesije. Autori sadržaja kodeksa mogu biti

vlada, jedna ili više udruga (npr. poslodavci i novinari), sindikati ili udruge novinara. Kad

profesionalci sastavljaju kodeks poželjno je da u pomoć pozovu stručnjake koji će promatrati i

analizirati ponašanje i sadržaje medija, te korisnike koji posjeduju slobodu izražavanja. Dobro

je kad kodeks prihvate svi članovi strukovne zajednice, no još je bolje ako taj kodeks

odobrava društvo. Kodeksi su se počeli širiti početkom 20. stoljeća pod utjecajem

progresističkog pokreta koji je kritizirao divlji kapitalizam, posebice u medijima. Galicija,

Francuska i SAD su među prvima sastavili svoj kodeks, a nakon Drugog svjetskog rata

kodeksi su se počeli pojavljivati i u drugim državama.

Mnogi se kodeksi razlikuju u svom sadržaju. Ipak, temeljna su pravila u većini kodeksa ista.

Svaki kodeks trebao bi trebao sadržavati ove preporuke: temeljne vrijednosti, temeljne

zabrane i načela struke. Tako bi na primjer neka od načela novinarske struke bila: biti

kompetentan, biti nezavisan s obzirom na ekonomske, političke i intelektualne snage, braniti i

promicati ljudska prava i demokraciju itd. U Etičkom kodeksu jedna od klauzula odnosi se i

na različite vidove odgovornosti. Novinar je ponajprije odgovoran prema četirima skupinama:

prema svojim kolegama, prema osobama koje su u pitanju, prema korisnicima i prema svojim

izvorima. (Bertrand, 1997./2007.)

3.2. Novinar i izvor informacija

U ovom poglavlju malo šire ćemo objasniti odgovornost novinara prema svojim izvorima.

Pod izvorom se smatra osoba koja je spremna novinaru dati neke dotad nepoznate

informacije, podatke, procjene ili dokumente. Informacije novinar mora dobiti na otvoren i

pošten način. Novinar mora poštivati datume objave utvrđene za priopćenja što se izdaju

unaprijed. Ako novinar stavlja riječi u navodnike mora budno paziti da svaka iznesena riječ

bude točna. Riječi ne smije iskrivljavati citirajući ih izvan konteksta. Također, nečije dugačko

izlaganje ne smije prilikom sažimanja iskrivljavati. Ako mu je informacija dana pod uvjetom

da ne bude obznanjena s atribucijom, on je ne smije objaviti, a niti odavati izvor kojemu je

obećao tajnost. (Bertrand, 1997./2007.)

Takav slučaj dogodio se s novinarkom Anuškom Delić krajem 2011. i početkom 2012. godine

u Sloveniji. Portal Jutarnjeg lista 5.1.2015. godine prenosi kako se nju tereti da je zajedno s

bivšim direktorom državne obavještajne službe štetila sigurnosti države, nakon što su se

osjetljivi podaci o navodnom djelovanju ekstremističkih političkih skupina u Sloveniji

pojavili u medijima. Optužena novinarka „Dela“ negirala je pred sudom optužnice te je tvrdila

kako je do informacija došla na uobičajen način, klasičnim novinarskim metodama. Svoje

izvore informacija nije htjela otkriti. Uz suđenje novinarki i bivšem šefu državne obavještajne

službe kazneni postupak vodi se i protiv nepoznate osobe u obavještajnoj agenciji koja je

prema optužnici omogućila da se tajni podaci pojave u javnosti. (prema: Hina, 2015)

Drugi slučaj prenosi portal Večernjeg lista 29.1.2009. godine: slučaj Williama Goodwina,

novinara britanskog The Engineera koji je objavio informaciju o zlouporabi novca u jednoj

kompaniji. Od njega su tražili da kaže tko mu je rekao tu informaciju, no on je 7 godina

odbijao odati svoj izvor. Prijetilo mu se zatvorom i kaznom od 5000 funti. Spor je došao do

Europskog suda za ljudska prava, koji je presudio u Goodwinovu korist, naglasivši da

otkrivanje nelojalnog službenika nije interes veći od onoga da informacija o zlouporabi novca

bude objavljena. Svih 18 sudaca složilo se da je zaštita novinarskih izvora temelj slobode

medija. U slučaju nepostojanja takve zaštite mediji ne bi bili u stanju uočavati i upozoravati

na negativnosti u društvu.

Izvor kojemu je novinar obećao tajnost može izuzetno odati samo u slučaju kad to zahtjeva

opći interes. Na primjer, kada bi zbog tajnosti izvora mogle nastradati nevine žrtve. S druge

strane, novinar mora vježbati kritički duh s obzirom na osobe koje su mu izvor informacija.

Ne smije se dati manipulirati, a niti poklanjati povjerenje izjavama osoba koje su u stanju

šoka ili mentalno zaostale. Osoba koja je intervjuirana ima pravo znati u kojem mediju i

kakvom kontekstu će njegove izjave biti korištene. Dobro je intervjuiranoj osobi reći

unaprijed je li razgovor namjenjen objavljivanju ili će ono što je rečeno služiti kao dopunska

informacija. Intervjuirana osoba može tražiti da prije objavljivanja dobije na uvid svoje

odgovore i provjeri točnost činjenica. Novinar treba svakako udovoljiti tim zahtjevima.

(Bertrand, 1997./2007.)

3.3 Zakon o medijima

Hrvatski sabor je na sjednici 30. travnja 2004. godine donio Zakon o medijima koji u članku

30 govori o zaštiti izvora informacija.

Članak 30.

(1) Novinar nije dužan dati podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju

namjerava objaviti.

(2) Pravo novinara iz stavka 1. ovoga članka odnosi se i na glavnog urednika, urednike i

autore objavljenih priloga koji nisu novinari.

(3) S podatkom o neimenovanom izvoru informacije novinar je prije objavljivanja dužan

upoznati glavnog urednika na način utvrđen statutom medija. U tom se slučaju sve odredbe o

zaštiti izvora informacije primjenjuju i na glavnog urednika.

(4) Državno odvjetništvo može, kada je to ograničenje nužno radi interesa nacionalne

sigurnosti, teritorijalne cjelovitosti i zaštite zdravlja, podnijeti nadležnom sudu zahtjev da

naloži novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili informacije koju

namjerava objaviti.

(5) Sud može naložiti novinaru da iznese podatke o izvoru objavljene informacije ili

informacije koju namjerava objaviti, ako je to nužno radi zaštite javnog interesa, a radi se o

naročito značajnim i ozbiljnim okolnostima i neprijeporno je utvrđeno:

– da ne postoji razumna alternativna mjera otkrivanju podataka o izvoru informacije ili

da je tijelo iz stavka 4. ovoga članka koje traži objavu podataka o izvoru informacije tu mjeru

već iskoristilo i

– da na zakonu osnovani interes javnosti za otkrivanje podataka o izvoru informacije

jasno prevladava nad interesom zaštite izvora informacije.

(6) Sud će, cijeneći okolnosti slučaja, isključiti javnost u tijeku postupka iznošenja

podataka, te upozoriti prisutne osobe da su dužni kao tajnu čuvati sve što su u postupku

saznali, kao i na posljedice odavanja tajne.

3.4. Kodeks časti hrvatskih novinara

Na 50. skupštini Hrvatskog novinarskog društva održanoj 27. studenog 2009. godine u Opatiji

usvojen je Kodeks časti hrvatskih novinara. Kodeks potpisuje ondašnji predsjednik HND-a

Zdenko Duka. Za zaštitu i primjenu kodeksa nadležno je vijeće časti HND-a. Novinar koji

radi u skladu s ovim Kodeksom uživa podršku svog uredništva i svoje profesionalne

organizacije. Statutom HND-a određene su sankcije za povredu Kodeksa. (Duka,2009)

Neke od točaka tog Kodeksa odnose se i odgovornost prema izvorima informacija:

8. Novinar ne smije zloupotrijebiti povjerenje uspostavljeno s izvorom informacije.

Pravnu ili fizičku osobu koja novinaru daje informaciju novinar mora upoznati u kojem

će mediju i kojem kontekstu ta informacija biti objavljena. Smisao izjava i intervjua

novinar ne smije iskrivljavati, ni izravno, niti izvlačenjem iz konteksta. Autorizacijom se

podrazumijeva isključivo potvrda autentičnosti sadržaja intervjua. Oprema intervjua ne

podliježe autorizaciji. Jednom autoriziran intervju smatra se konačnim.

9. Prikupljajući informacije novinar se ne smije služiti metodama protivnima ovom

Kodeksu, osim ako nema drugog načina doći do informacije od iznimnog javnog

interesa. Nedopustivi su pokušaji iznude informacije zastrašivanjem, prijetnjama,

ucjenama i drugim oblicima prisile.

10. Novinar poštuje zakonske odredbe o tajnosti podataka i embargo na objavljivanje

informacije. Kršenje tih ograničenja dopušteno je jedino ako su ona zloupotrebljena

kako bi se spriječilo objavljivanje informacija od iznimnog javnog interesa.

4. Uloge komunikacijskih tehnologija u izvorima informacija

Zvi Reich (2008: 625-646) je proveo istraživanje u Izraelu od 2006. do 2008. godine o

ulogama kanala u izvorima vijesti koje se temelji na 850 vijesti u trima različitim medijima i

ono predstavlja temeljni okvir za razvoj teorije o epistemiološkim tehnologijama.

Epistemiološke tehnologije su tehnologije kojima se informiramo, a u ovom se istraživanju

njima bavio u kontekstu izvora informacija.

Ovo istraživanje uključuje ne posredovane kanale („licem u lice“, biti na mjestu događaja),

oralne kanale (fiksni i mobilni telefon), tekstualne (internet, e-mail, pager, fax, SMS...) i

druge kanale (medijsko objavljivanje, novinarovo znanje i dedukcija).

Za prikupljanje podataka korištene su metode rekonstrukcijskih intervjua „licem u lice“ u

kojima su novinari opisivali način na koji su prikupljali vijesti objavljene u novinskim

organizacijama u Izraelu u trima različitim medijima: tiskani medij, radio i online vijesti. U

istraživanje nije obuhvaćena televizija jer bi se time znatno proširio opseg već širokog

istraživanja.

Izraelski mediji imaju političke i kulturne posebnosti u odnosu na zapadnjačke medije i da bi

se ovo istraživanje moglo generalizirati potrebno ga je ponoviti na drugim lokacijama i u

različitim kulturama.

Informacija koju novinar doznaje može biti oblikovana komunikacijskim kanalima preko

kojeg je tu informaciju doznao. Važnost komunikacijskih kanala je u tome što mogu utjecati

na informaciju, mogu pojačati ili ograničiti njen opseg, kvalitetu i točnost. Na primjer,

intervju „licem u lice“ sadrži i neverbalnu infomaciju, a telefonski intervju dopušta novinaru

utjecaj na izvor. E-mail, s druge strane, daje izvoru kontrolu nad sadržajem poruke.

Slijedeći McManusa, ovo istraživanje razlikuje dvije faze nastanka vijesti: pronalazak

potencijalne vijesti i prikupljanje informacija o njoj.

Istraživanje se bavi ovim istraživačkim pitanjima:

1. Koji su doprinosi komunikacijskih kanala objavljivanju vijesti u trima medijima koje

istražujemo?

2. Koliko često novinari koriste internet kao izvor informacija? Koriste li online novinari

više internet od novinara u drugim medijima?

Rezultati su grupirani u tri skupine:

- Novinari koriste ne posredovane kanale kao izvore informacija u 7% -10% slučajeva

u fazi pronalazaka vijesti i u 15%-18% u fazi prikupljanja informacija.

- Novinari koriste oralne kanale kao izvore informacija u najvećoj mjeri: u 46%-50%

slučajeva u fazi pronalazaka vijesti i u 54%-65% u fazi prikupljanja.

- Velik postotak odlazi i na tekstualne kanale: u prvoj fazi 39%-43%, dok se u drugoj

fazi postotak smanjuje na 18%-29%.

Ovi se rezultati odnose na prvo istraživačko pitanje o doprinosu komunikacijskih kanala u

objavi vijesti. Drugo pitanje ispituje korištenje interneta. Doprinos interneta kao izvora

informacija u obje faze je samo 3%. Čak ni online novinari ne koriste internet za vijesti više

od onih kojii objavljuju za ostale medije. Doprinos interneta se povećava ako ubrojimo i e-

mail: u fazi pronalazaka vijesti se u 8%-21% slučajeva koriste nove tehnologije kao izvori

informacija.

Upitna je skromna upotreba ne posredovanih kanala u izvještavanju iako se tim putem

ostvaruje veća povezanost između novinara i izvora. Doprinos interneta nije samo marginalan,

već se postotak nije promijenio s vremenom. Internet se koristi za osnovne novinarske

funkcije – novinari koriste internet 2 h i 50 min po danu za potrebe struke uz 1 h i 12 min za

osobne potrebe.

Funkcije koje novinari koriste mogu se kategorizirati na tipove: produktivne funkcije (vezane

za izvore materijala za sakupljanje i objavljivanje vijesti), referencijalne funkcije (uključuju

nadziranje drugih publikacija, potragu za potencijalnim pričama) i komunikacijske funkcije

(komunikacija sa različitim dionicima- nadređenima, suradnicima; najviše preko e-maila).

Funkcije koje se koriste dnevno su najčešće referencijane. Jedina iznimka je korišenje e-maila

za primitak priopćenja za novinare. E-mail se ne koristi za intervjue jer u e-mailu nema

istinske interakcije i izvor ima kontrolu nad informacijama u što mogu biti uključeni i PR

stručnjaci. Novinari internet koriste rijetko kao izvor informacija, samo za neke generalne

novinske zadatke, ali za opširnije zadatke treba pripaziti u korištenju interneta zbog slabe

kvalitete informacija, upitne točnosti i provjerljivosti. Slična istraživanja su provedena u

Čileu, SAD-u, Portugalu i Grčkoj sa sličnim rezultatima stoga se može reći da ograničena

upotreba interneta nije samo izraelska posebnost.

U vremenu tehnološkog razvoja teško je objasniti zašto se i daje koriste intervjui „licem u

lice“ i telefoni. Nije jasno zašto se novinari stavljaju između izgovorenog intervjua i pisanog

teksta, gdje moraju prevesti vokalne iskaze u pisanu priču, prepravljati materijale zbog lošeg

izražavanja i raštrkanih misli izvora. Nekoliko stavki može objasniti ovu pojavu:

- Prirodnost (govor nam je prirodan, spontan i dinamičan)

- Informativnost (oralna komunikacija se ne sastoji samo od govora, već i od prozodije,

intonacije, tempa, pauza- sve to govori o osobi i temi o kojoj se razgovara)

- Nedostupnost tekstova (ima malo vremena za pokrivanje neke priče, a tekstovi mogu

biti nedostupni)

- Participativna uloga (oralni kanali su jedini kanali u kojima novinar i sam može

sudjelovati u oblikovanju materijala time što pišući priču može oblikovati njen

sadržaj, navesti izvor na neku temu itd.)

- Kompetitivna prednost (oralni kanali daju novinarima priliku za ekskluzivnost)

- Manji rizik (ako dođe do curenja informacija nema izravnog traga informacije na

papiru)

Vijesti su tekstualni proizvod komunikacije i kao takve daju mogućnost mijenjanja,

uređivanja i selekcije informacija što često dovodi do tenzija.

Novinari daju prednost ljudima nad tehnološkim izvorima informacija kao što je internet i

preferiraju oralnu komunikaciju od tekstualne.

Metode koje novinari koriste da bi dobili vijesti upućuju na to da su vijesti socijalni produkt,

proizvedene uglavnom kroz interpersonalnu komunikaciju između novinara i izvora.

5. Istraživanje Oriella PR Networka

Oriella PR Network je savez 16 agencija iz 23 zemlje koje se bave odnosima s javnošću,

digitalnim komunikacijama i kampanjama na društvenim mrežama. Ta organizacija svake

godine provodi „The Oriella Digital Journalism Study“, istraživanje koje prati kako digitalni

mediji mjenjaju novinarstvo kao profesiju. Iz godine u godinu studija istražuje trendove

online i offline novinarstva, a provodi se kroz intervjue s novinarima iz cijelog svijeta.

2013. godine „The Oriella Digital Journalism Study“ (Horngroup: 2013) provedena je po šesti

put, a glavna tema istraživanja bila je uloga digitalnih medija na prikupljanje vijesti. U

istraživanju je sudjelovalo 500 novinara iz 14 zemalja, a o važnosti interneta govori činjenica

kako sve više novinara vjeruje da je najveći broj čitatelja na internetu, zbog čega se uspješnost

mjeri po posjetama stranici.

Kao najizraženije promjene u radu novinara navodi se to da se sve informacije prvo objavljuju

na internetu, raste popularnost plaćanja za vijesti putem mobitela, a uloga digitalnih medija je

„zacementirana“. Unatoč promjenama koje su nastale zbog pojave modernih tehnologija,

tradicionalne vrijednosti preživljavaju, pa je tako i dalje najvjerodostojniji izvor onaj koji je

insider, odnosno osoba koja je „iznutra“ upućena u događaj i njegovu pozadinu.

Istraživanje iz 2013. pokazalo je slične podatke kao i 2012. (Eastwest PR: 2012) po pitanju

prikupljanja i provjere informacija. 2013. je 51% novinara koristilo mikroblogove (npr.

Facebook, Twitter, Weibo) za prikupljanje informacija, dok je to godinu ranije radilo 54%

novinara. Za provjeru informacija 2013. je 42% novinara koristilo mikroblogove, a 2012.

43%. Ti podatci se odnose na izvore koji su novinaru bili poznati i koje je smatrao vrijednima

povjerenja. Ako izvor s mikrobloga ili bloga nije bio poznat novinaru, informacije bi s njega

prikupilo 25% novinara u 2013., odnosno 26% u 2012.

Novinari iz Ujedinjenog Kraljevstva i Kanade predvode u 2013. po količini prikupljenih

informacija s društvenih medija sa 68%, a društvene medije za prikupljanje informacija često

koriste i kineski novinari, 64% njih.

Kao što smo već napisali, najvažniji izvori informacija i dalje su insideri, te njih 59%

novinara iz istraživanja koristi kao izvore informacija, a 54% za provjeru informacija.

To nas dovodi do pitanja tko su uopće pouzdani izvori, za koje često čujemo u medijima.

Istraživanje Oriella Pr-a odgovara i na to. 70% novinara tako pouzdanim izvorima smatra

akademike i nezavisne stručnjake. 63% novinara jako vjeruje i stručnjacima iz kompanija. Ne

baš visoku razinu povjerenja imaju direktori korporacija, kojima vjeruje 41% novinara, a

najnižu razinu povjerenja novinara ostvaruju zaposlenici i šefovi marketinških odjela, čijim

infomacijama vjeruje samo 17% novinara koji su sudjelovali u istraživanju. Zanimljivo je

napomenuti da direktori korporacija uživaju solidnu razinu povjerenja u Rusiji, gdje ih

kvalitetnim izvorom smatra 52% novinara. Još jedan od kurioziteta istraživanja je niska razina

povjerenja u humanitarne i nevladine organizacije u zemljama u razvoju, pa im tako u Rusiji

vjeruje samo 18% novinara, u Brazilu 27%, a u Indiji 31%. To kao stanovnici tranzicijske

zemlje objašnjavamo općom niskom razinom povjerenja u dobronamjernost takvih

organizacija koja postoji zbog čestih malverzacija i manjkavosti zakonskih okvira. Kina je

iznimka među zemljama u razvoju, pa tako tamo 54% novinara vjeruje humanitarnim i

nevladinim organizacijama i njihovim informacijama.

Istraživanje pokazuje i da možda dolazi doba građanskog novinarstva, u kojem će sve više

građani sami kreirati vijesti i izvještavati o njima. Kao primjere se navodi to da su prve slike

velikih događaja poput građanskog rata Siriji ili pada meteorita u Sibiru došle upravo preko

društvenih medija od ljudi koji su se zatekli tamo, a nisu novinari. 20% novinara u

istraživanju potvrdno je odgovorilo na pitanje ima li građansko novinarstvo kredibilitet velik

kao konvencionalno novinarstvo. U Kini je 2013. taj postotak bio vrlo visok, 58%, a

predstavlja se da su razlog za to prirodne katastrofe koje su te godine pogodile tu zemlju.

Naime, tada su mediji dobivali slike i izvještaje od građana koji su se zatekli na mjestu

događaja jer sami nisu mogli doći do tamo.

Istražene su i početne točke na kojima novinari traže informacije. 2013. su novinari prve

informacije najčešće tražili u intervjuima s korporacijskim glasnogovornicima, zatim u

novinskim agencijama, stranicama ostalih medija, a četvrto mjesto su zauzele službene izjave

za medije (press releases) , koje su samo 7% novinara bile prva stepenica u istraživanju.

2012. su te službene izjave bile početak za 11% novinara, a 2011. su s 22% bile prve, što nam

govori o velikom padu povjerenja u službene verzije događaja.

5. Zaključak

Na prethodnim stranicama prikazane su najpoznatije definicije informacija i načini

prikupljanja informacija u novinarstvu kroz teorijske zaključke raznih autora, primjere i

istraživanja.

Jasno je kako je doba modernih tehnologija olakšalo pristup većem broju informacija, zbog

čega je lakše prikupiti podatke, no isto tako je razvoj tehnologije otežao provjeru podataka.

Teže je nego ikad odabrati relevatne i vjerodostojne informacije u moru onih kojima su

novinari zasuti.

Utvrdili smo i da izvori informacija mogu biti imenovani ili anonimni. Imenovani su oni koji

su poznati javnosti, dok su anonimni oni kojima se mora osigurati tajnost. Ti anonimni izvori

mogu biti veoma korisni, ali i nepouzdani. Tajnom,ili anonimnom izvoru novinar obećava

sigurnost i po etičkom kodeksu ne smije ga odati, osim u slučaju kad to zahtjeva opći interes,

točnije kada bi zbog tajnosti izvora mogli stradati nevini. Novinar koji oda tajni izvor gubi

svoj integritet u očima javnosti i kolega. Da ilustriramo koliko je taj potez protiv svih

moralnih očekivanja prema novinarima, citirati ću profesora Martella Vukušića, koji je na

svom predavanju 20. svibnja 2015. na Hrvatskim studijima rekao „S novinarom koji otkrije

tajni izvor, ostatak pripadnika struke neće niti popiti kavu.“

Do najvjerodostojnijih informacija i u ovo moderno doba dolazi se intervjuima provedenima

uživo jer je tako najmanja mogućnost da informacija prolazi kroz filtre u kojima će se

pripremiti za novinara, a osoba koju se intervjuira pokazuje i svoju neverbalnu komunikaciju

pa će iskusan novinar lakše procijeniti istinitost informacije. Pouzdanim izvorom se najčešće

smatra akademike i nezavisne stručnjake.

Istraživanja o kojima se detaljno pisalo u ovom radu imaju neke kontradiktorne rezultate, koji

se mogu objasniti razlikom u godinama provedbe, naime, izraelsko istraživanje je provedeno

nekoliko godina prije istraživanja Oriella PR Networka. Također, istraživanje Oriella je

reprezentativnije jer je provođeno globalno, na velikom uzorku novinara iz cijelog svijeta.

Nedostatkom istraživanja Oriella može se smatrati ta činjenica da ga provodi PR kuća, pa su

pitanja prilagođena interesima PR struke.

Zanimljivo je promotriti kako se u kratkom vremenskom razdoblju od samo nekoliko godina

promjenila struktura izvora informacija, te koliko je porasla važnost interneta, pogotovo

društvenih mreža, u dobivanju informacija i njihovoj provjeri, o čemu nam govore različitosti

među istraživanjima.

Na temelju prikazanog na prethodnim stranicama možemo zaključiti da je za novinare i

njihovu vjerodostojnost najvažnija vjerodostojnost njihovih izvora. Također, treba spomenuti

i da rast važnosti društvenih medija očito ipak ne utječe toliko na novinarstvo kao profesiju,

jer se neki načini prikupljanja informacija, unatoč velikim promjenama koje se događaju u

modernom društvu, ne mogu zamjeniti.

POPIS LITERATURE

(1) Bertrand, C. (1997./2007.) Deontologija medija, prev. Kovač, I., Zagreb: Sveučilišna

knjižara

(2) Bobić, D. (1987) Što s događajem, Zagreb: Informator.

(3) Cigli, R. (2009), Zašto je važno da novinari ne moraju odavati izvor informacije,

Večernji.hr, http://blog.vecernji.hr/zastupnica-citatelja/zasto-je-vazno-da-novinari-ne-

moraju-odavati-izvor-informacije-205

(4) Hina (5. sječnja 2015), Novinarki Dela sude jer je izvještavala o slovenskim

neonacistima, Jutarnji.hr, http://www.jutarnji.hr/novinarka--quot-dela-quot--pred-

sudom/1269053/

(5) Kodeks časti hrvatskih novinara (2009)

(6) Malović – Ricchiardi – Vilović (2007) Etika novinarstva, prev. Dragojević S., Zagreb:

Sveučilišna knjižara

(7) Malović, S. (2005) Osnove novinarstva, Zagreb: Golden marketing- Tehnička knjiga.

(8) Reich, Z. (2008) “The roles of communication technology in obtaining news: Staying

close to distant sources”, Journalism & Mass Communication Quarterly, vol. 85

(3):625-646.

(9) Rudin, R., Ibbotson, T. (2008) Uvod u novinarstvo, Zagreb: MATE d.o.o.

(10) Sapunar, M. (1994) Osnove znanosti o novinarstvu, Zagreb: Epoha.

(11) The influence game: How news is sourced and managed today (2012) Oriella

PR Network Global, http://www.eastwestpr.com/wp-content/uploads/2012/06/Digital-

Journalism-Study-2012.pdf (stranica posjećena: 23. svibnja 2015.).

(12) The new normal for news: Have global media changed forever (2013) Oriella

PR Network Global

http://www.horngroup.com/assets/Uploads/Oriella-Assets/Brands2LifeODJSv4.pdf

(stranica posjećena: 23. svibnja 2015.).

(13) The news manual, http://www.thenewsmanual.net/Manuals%20Volume

%203/volume3_59.htm (stranica posjećena: 23.svibnja 2015.).

(14) Zakon o medijima (2004),

http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/311969.html