KATOLIČKI BOGOSLOVNI FAKULTET U SPLITUFILOZOFSKO - TEOLOŠKI STUDIJ

Joseph Ratzinger, Duh liturgijeTemeljna promišljanja

KRATKI PRIKAZ KNJIGE

Student: Mate Milas, II. god FTS-a Mentor:prof. Mladen Parlov

Split, studeni 2010.

UVOD

Knjiga je podijeljena u četiri dijela sa svojim poglavljima. Prvi dio – Bit liturgije ima

tri poglavlja, drugi dio – Vrijeme i prostor u liturgiji ima pet poglavlja, a treći dio –

Umjetnost i liturgija i četvrti dio – Liturgijski oblik imaju po dva poglavlja. U uvodu nam

kardinal govori kako je odlučio napisati ovu knjigu. Naime, kao student čitao je knjigu

Romana Guardinija „O duhu liturgije“ (Uskrs, 1918.) i na taj način, kao i Guardini u svoje

doba, i Ratzinger želi današnjem vjerniku pripomoći da dublje razumiju liturgiju. Jako lijepo

Ratzinger uspoređuje liturgiju sa freskom koja je u starini bila premazana, a nakon II.

Vatikanskog koncila liturgija je oslobođena i očišćena od svih premaza.

Prvi dio : Bit liturgije

Kardinal Ratzinger u svojoj knjizi Duh liturgije, temeljna promišljanja daje prepoznati

strukturu jedne liturgijske forme, čiji se pojedini elementi mogu potvrditi u Svetom pismu,

tradiciji i Crkvenoj povijesti. Kardinal počinje govoriti o slavljenju Sv. Mise u kojoj je

svećenik okrenut prema narodu te tvrdi da je to nepovijesna konstrukcija. Nigdje u kršćanskoj

starini ova se ideja ne bi mogla pojaviti, da bi predsjedatelj mogao zauzeti mjesto nasuprot

narodu. Zajednički karakter euharistije se naglašava kroz tu komunikaciju, kroz činjenicu da

se svi sudionici nalaze na istoj strani stola. Toj analizi euharistijskog oblika može se nadodati

da euharistija kršćana s pojmom gozba uopće ne može opisati, jer je Gospodin Isus Krist novi

kršćanski kult utemeljio u okvirima židovske pashe, ali samo to novo, a ne samo blagovanje

kao takvo za ponavljanje.

Zapravo je (s idejom blagovanja) s tim uveden jedan klerikalizam kako prije nikad nije

postojao. Sada je svećenik (predstojnik, kako ga sada radije zovemo) postao stvarna glava

svega. Sve ovisi o njemu, i njega se mora vidjeti, njegova kreativnost nosi sve. Razumljivo je

da se ta upravo stvorena uloga ponovno pokušava smanjiti na način da se različite aktivnosti

dijele i kreativno oblikovanje povjerava različitim grupama, koje prije svega žele i moraju

sami sebe unijeti. Sve manje Bog stoji u centru.

Zatim autor pokušava proći ideje slavljenja Boga kroz cijelo Pismo. Od Abrahama do

Kristovih dana na ovoj zemlji. U starom zavjetu Boga se slavilom žrtvama životinja. No,

kardinal naglašava i neke dijelove Pisma gdje se napominje da žrtve nisu bile te koje su Boga

2

„zadovoljavale“, u proroka Hošee imamo u 6. glavi i 6. retku : „Jer, ljubav mi je milija od

žrtava, poznavanje Boga mi je draže od paljenica.“ I kroz cijeli Stari zavjet naglašava kako je

naš Bog tražio puno srce, a prazne ruke u molitvi.

Drugi dio : Vrijeme i prostor u liturgiji

U drugom dijelu, u kojem govori o vremenu i prostoru u liturgiji, naglašava da u

vidokrugu oltara mora stajati križ. Križ mora biti u sredini oltara i zajednički centar za

svećenika i zajednicu. Kardinal zatim naglašava apsurdnost pojave zadnjih desetljeća da je

križ stavljen sa strane da bi pogled prema svećeniku bio otvoren. Želeći još više naglasiti tu

apsurdnost i potaknuti na razmišljanje kardinal postavlja nekoliko pitanja. Ometa li križ

euharistiju? Je li svećenik važniji od Gospodina? Ovu grešku treba ispravit što je prije

moguće, ali to ne ide bez novih preoblikovanja euharistije.

Crkva bez nazočnosti euharistije je mrtva, pričest je potrebna euharistijskog klanjanja.

Pretvorba kruha i vina, klanjanja Gospodinu u sakramentu, euharistijski kult, pokaznica i

procesija – sve su to srednjovjekovne greške, tako nam se govori, pogreške kojih se sada

trebamo oprostiti. Euharistijski pokloni su za jelo, a ne za gledanje. Njega jesti znači njega

obožavati. Njega jesti znači dopustiti njemu da uđe u mene, da me promjeni. To klanjanje nije

protiv pričesti, čak ne stoji uz nju, već duboko zajedništvo potiče kad je nošena i obuhvaćena

klanjanjem. Euharistijska prisutnost u tabernakulu ne postavlja drugačiji pogled na

euharistiju, pored ili protiv Euharistijskog slavlja, već označuje njezino potpuno ostvarenje.

Crkva bez euharistijske prisutnosti je nekako mrtva, čak ako smo i pozvani na molitvu. Ali

crkva u kojoj pred tabernakulom gori svjetlo više je od kamene građevine. Tako se prisutnost

Gospodina dotiče nas konkretno. U arhitekturi crkve mora se pronaći mjesto koje mu pripada.

Ratzinger na više mjesta ističe kako je svako vrijeme Božansko vrijeme. Krista će

predstaviti kao most između vremenitosti i vječćnosti, jer je On taj koji je povezao uvijek

vječno i vrijeme u proticanju, što nikad nije bilo moguće. Vrijeme je kozmički fenomen, jer je

povezan sa kretnjama Sunca, Mjeseca, zvijezda i Zemlje na koncu. Naša povijest – put

čovječanstva je drugi viud vremena. Oba vida ovakvog vremena su prisutna u liturgiji..i ono

kozmičko, što ga određuju nebeska tijela i ovo povijesno što ga određuju ljudska događanja.

U Starom zavjetu pobožnost po vremenu se dijelila na dva razdoblja: 1. po subotama i 2. po

svetkovinama. U kršćanstvu kasnije značenje židovske subote preuzima nedjelja.

Pri spajanju veza između povijesnosti događaja bitnih za kršćanstvo i kozmičkih

gibanja, važno je napomenuti i određivanje datuma važnijih svetkovina: Uskrsa i Božića.

3

Tako je datum Uskrsa određen na Nicejskom saboru (325. god.), te je određeno da se slavi na

prvu nedjelju nakon prvog proljetnog punog mjeseca. Tako su se u Uskrsu spojila oba vida

vremena: povijesni (nedjelja) i kozmički (proljetni puni mjesec). Što se tiče Božića i pitanja

njegova datuma slavljenja, zavrzlame i kompliciranosti su još veće. Naime, kršćani iz početka

uopće nisu ni slavili Kristovo rođenje, već samo Njegovo uskrsnuće. Do danas nije jasno

zašto se Božić slavi baš 25. prosinca. Prevladavajuće je mišljenje da se Božić počeo slaviti tog

datuma zato što se tog datuma u tada još uvijek većinski poganskom Rimu slavilo rođenje

boga Sunca (Nativitas Solis Invicti - Rođenje nepobjedivoga Sunca) pa je Crkva želeći

potisnuti taj poganski praznik tada počela slaviti rođenje Isusa Krista koji je Božansko Sunce

s visine.

Treći dio: Umjetnost i liturgija

Na početku nam počinje govoriti o dosta škakljivoj i dan danas temi ikonoklazma. U

povijesnom pregledu/presjeku o sakralnim slikama pokazao je kako se u početku prikazivala

jednostavnost i latentna simbolika kršćanstva, kasnije se prikazivalo Kristovo uskrsnuće,

najposlije samo križ i razapinjanje. Sve je ovisilo o mentalitetu i pogledima određenog

vremena. Naglašava i citira Evdokimova koji je naglasio potrebu za dubokom molitvom koja

bi očistila sve svjetovno i nečisto prije slikanja određenog sakralnod djela. Starocrkveni

koncili u ikoni vide ostvarenje inkarnacije. Ikonoklazam je donio mnogo kiča i nedostojnih

stvari, na kraju ostavio prazninu i jad čije posljedice osjećamo i danas. Za njega su slike one

koje nam trebaju buditi nutarnja osjetila kako bi nevidljivo vidjeli u vidljivom.

U govoru u glazbi u liturgiji naglašava prednost na tradiciji Crkve i naučiteljstva nad

novom „duhovnom“ glazbom. Isto kao i naš profesor na fakultetu iz Crkvene glazbene kulture

i Gregorijanskog pjevanja (maestro don Šime Marović) tako i Ratzinger naglašava kako su

većina današnjie duhovne glazbe nastala iz svjetovnih formi i prizvuka te da tako ne čine

nešto što bi na neki način obogatilo liturgiju već na neki način ona postaje sama sebi

dovoljna.

Kardinal Ratzinger govori i o prisustvu i nekakve vrste plesa u liturgiji. On kaže da

ples nije izražajni oblik liturgije. Doketističko-gnostički krugovi su ga pokušavali oko tri

stoljeća uvesti u liturgiju. Za njih je samo privid da je Krist bio raspet na križu. Autor zatim

naglašava da je totalno apsurdan pokušaj liturgiju atraktivno oblikovati uz pomoć toga plesa

od profesionalnih plesača koji onda uz taj ples često izaziva pljesak. Kadgod izbije taj pljesak

u liturgiji, to je siguran znak da je liturgija izgubila u potpunosti svoju bit i zamijenila je

4

jednom zajedničkom religioznom zabavom. Takva atraktivnost ne drži dugo, na tržištu

dokoličke ponude svi oblici se mogu shvatiti kao nekakvi podražaji, a konkurencija ne može

opstati.

Četvrti dio: Liturgijski oblik

Na početku poglavalja kardinal pokušava etimološki odrediti značenje same riječi

obred. Obred dolazi od latinske riječi ritus koja znači obred. Obred bi označava neku vrstu

propisa kako obavljati sveti čin Euharistije, spomena na Kristovu pashalnu žrtvu. Zatim

prikazuje kratko i povijest raznih obreda kod kršćana koji se nastajali u početku zbog

zemljopisne udaljenosti kasnije zbog neke druge udaljenosti. Obred zauzima danas gotovo

jednaku važnost kao i Vjerovanje u početku Crkve, naglašava kardinal.

U obredu je samome važna akcija, djelovanje. U liturgiji to djelovanje je oratio. Uskladiti bi

trebalo vanjske pokrete sa unutarnjim stanjem. Opisujući znak križa prikazuje ga kao najčešću

molitvenu kretnju kod kršćana. Križ ne predstavlja samo smrt i muku već i uskrnuće

Gospodinovo. Time pokazujemo vjeru aako i razmišljamo dok radino znak križa jer tako

vjerujemo da je On za nas trpio, umro i uskrsnuo.

Klečanje je po uzoru na Krista ispravno držanje za ulazak u otajstvo raspetog.

Kardinal ističe koliko se često u Evanđeljima kada Krist moli spominje riječ klečanje.

Dosljedno tome izvještavaju Mt (22,39), Mk (14,35), Lk (22,41) o padanju, odnosno klečanju

u Maslinskom vrtu. Ta molitva je primanje ulazne molitve u muku kao gesta i samim

sadržajem. Iz toga razloga je opravdano s klečanjem započeti posadašnjenje otajstava

raspetoga u Sv. Misi po uzoru na Krista, osobito u slavljenju staroga obreda na latinskom

jeziku.

Gotovo pa teatralni nastup različitih sudionika koji su u današnja vrijema napose

doživljava kod prinosa darova jednostavno prolazi pokraj bitnoga. Kad pojedine izvanjske

radnje (kojih u biti nema puno i koje se bespotrebno umnažaju) postanu bitni dio liturgije i

kada se te iste izrode u sveukupno postupanje, onda se u biti ta Theodrama liturgije promašuje

i pretvara se doslovce u folklor. Da li dolikuje sjedenje i kod samoga prijenosa darova, neka

ostane neodgovoreno. Uvelo je se u najnovije vrijeme iz posebnoga razumijevanja ovoga

dijela svete liturgije kojem se htjelo zanijekati svaki sakralni karakter kako bi se promatralo

kao jedan čisto pragmatički čin.

5

Liturgija bez klečanja je promašena. Kardinal navodi primjere, u kojima su ljudi pred

Kristom prigibali koljena i zaključuje da je prigibanje koljena pred stvarnošću živoga Boga

neizostavljivo. Nesposobnost klečanja pojavljuje sa čak kao bit dijabolničkoga. Jasno je kako

je modernoj kulturi klečanje nepoznato, ukoliko je ona naime kultura koja se udaljila od vjere

i koju više ne poznaje, u biti kleknuti pred Boga je nužna unutarnja gesta. Tko nauči vjerovati

nauči također i klečati. A i vjera ili liturgija koja ne poznaje klečanje bila bi na središnjom

mjestu bolesna. Gdje je se zapustilo klečanje moramo ga ponovno naučiti. Oni koji vjerujući i

moleći sudjeluju na euharistijskom slavlju, mora ih trenutak dubinski potresti, u kojem

gospodin silazi i kruh i vino pretvara tako da oni sada postaju njegovo tijelo i njegova krv. Ne

može biti nikako drugačije nego da se pred tim događajmo bacimo na koljena i njega

pozdravimo.

Šutnja u kanonu kao istinski vapaj prema Bogu. Na razočaranje pojedinih liturgičara

kardinal je 1998. jedanput rekao da se nikako ne mora cijeli kanon na glas izreći. U među

vremenu su njemački liturgičari kod njihovog nastojanja oko reforme misala sami izričito

posvjedočili da je baš vrhunac euharistijskog slavlja posvetna molitva postala bitnom kriznom

točkom. Pokušalo se tome od reforme doskočiti ponajprije kroz sastavljanje novih posvetnih

molitava ali se time još više palo u formalnost. Umnažanje riječi ne pomaže, to je očigledno

svima. Uopće nije točno kako je neprekidno i potpuno izgovaranje posvetne molitve uvijet za

sudjelovanje svih na tom središnjom činu euharistijskog čina. Naglašava da tko je ikada u

tihoj molitvi kanona doživio ujedinjenu Crkvu, taj je iskusio što je stvarno ispunjena šutnja

koje je ujedno glasni i prodorni vapaj Bogu i koji predstavlja produhovljenu molitvu.

Kod sadašnjeg redoslijeda nastaje za vrijeme mise često zbog pružanja mira u kojem

onda gotovo neposredno poziv pogledati na Jaganjca Božjega. Prema tome bi bilo smještanje

prije prinosa darova poželjno, u koliko se pružanje mira kao takvog želi zadržati.

Neki daljnji od same liturgije zadani početak za tišinu, koja liturgijsko odvijanje ne

prekida nego joj pripada, su tihe molitve svećenika. Sa sociološko djelatnog pogleda na

svećeničke zadatke u euharistijskom slavlju oni se zabranjuju i po mogućnosti izostavljaju. Te

molitve pozivaju svećenika na poosobljenje njegovog zadatka kako se i on sa svojim vlastitim

je ima predati Bogu. Broj tih svećeničkih molitava se u liturgijskoj reformi veoma smanjio, ali

ih uvijek još ima i morat će ih biti. To je prije svega neka kratka pripravna molitva prije

navještaja evanđelja. On bi to zaista trebao u tišini i promišljeno moliti o značaju prijenosa

darova koji u novoj liturgiji nije sasvim jasan već smo o tome govorili. Primanju svete pričesti

predhode dvije lijepe i duboke molitve koje su se kako bi se izbjegla preduga tišina stavile u

među vremenu na samo izbor. Možda će se kasnije opet uzeti vrijeme za obje molitve. I

6

nakon svete pričesti predviđene su dvije tihe zahvalne molitve svećenika koje se opet mogu

od vjernika na njima svojstve način mogu biti proživljene i trebaju biti.

Liturgijska odjeća također ima posebno značenje u Euharistiji jer ona danas spada na

izvanjski čovjekov bitak i čini ga potpunim. O tvari – materiji u liturgiji govori o vodi, vinu i

kruhu. Voda spaja sve obale svijeta i na neki način ona to i pokazuje u Euharistiji ona njena

jedna kap u vinu, a ona i čisti. Vino postaje Kristova krv i po Starom zavjetu „razsveljejuje

srce čovječje“, a kruh se pretvara u Otkupiteljevo Tijelo i „krijepi srce svakom čovjeku“.

Bog nam je podario mnoge darove kroz povijest Spasenja. Mi u Euharistiji na neki

način tu povijest „ponavljamo“ da bi sebi posavjestili što je sve za nas učino. Preko

Euharistije, preko kruha i vina Krist nam dolazi sa posebnim licem i čini nas svima braćom i

sestrama.

7