STRUČNI RADOVI UNUTAR TEME

434

Nina ŠabanZdenko Kosinac

JAHANJE KAO METODA IZBORA U REHABILITACIJI DJECE S POTEŠKOĆAMA U RAZVOJU I POSTURALNIM PROBLEMIMA

1. PROBLEMPotreba da se kroz kineziterapiju osigura učinkovita motorna reedukacija velikog

broja fizički onesposobljenih osoba dovela je do uvođenja i drugih korisnih metoda u kineziterapiju. Nema sumnje da je terapijsko jahanje jedna od takvih prepoznatljivih metoda.

Rehabilitacija jahanjem relativno je nova vrsta terapije, a primjenjuje se kroz hipoterapiju i terapijsko jahanje. Hipoterapija (grč. „hippos“, konj oblik je medicinskog liječenja pri čemu se za postizanje terapijskog cilja koriste trodimen-zionalni pokreti konja. Hipoterapija u Hrvatskoj nije još zaživjela, iako postoje tendencije za osposobljavanje terapeuta te zanimanje za tu vrstu terapije. Jahanje kao metoda izbora u rehabilitaciji djece s neurološkim poteškoćama i postoralnim problemima pokazala se dosada vrlo korisnom. Dokazano je da terapijsko jahanje ima brojne fizikalne, socijalne i edukacijske učinke, uzimajući u obzir djetetova fizička, psihička i socijalna ograničenja. Sukladno tomu, svi konji, oprema i volonteri pažljivo su birani kako bi zadovoljili upravo te potrebe malog jahača.

Terapijsko je jahanje uporaba konja i aktivnosti orijentiranih prema konjima u svrhu postizanja različitih terapijskih ciljeva: kognitivnih, somatskih, emocionalnih, socijalnih, edukacijskih i bihevioralnih. Korist od terapijskog jahanja mogu imati osobe svih dobnih skupina, s različitim oblicima fizičkih, mentalnih ili emocionalnih oštećenja (Suvak, 2004).

Terapijsko jahanje mora se uvijek primjenjivati kao jedna metoda udružena s drugim metodama liječenja, tjelesnim vježbama, nikako sama i isključivo. U pozitivne faktore terapije jahanja spadaju:

– stimulacija ravnoteže i reakcija postavljanja, – stimulacija normalnog držanja glave i trupa, – stimulacija za izjednačavanje tonusa mišića trupa i udova, – stimulacija ritmičkih kontrakcija i mlitavih mišića, – nestanak straha i dobitak samopouzdanja.

23. LJETNA ŠKOLA KINEZIOLOGA REPUBLIKE HRVATSKE

435

Fraccaroli (1976) smatra da se u jahanju odvija cjelovit rad nogu, bedara i zdjelice ujedinjenih u statičkom preventivnom radu držača trupa. Pozitivni učinci jahanja su takvi da se jahanje preporučuje osobama s naglašenim fiziološkim iskrivljenjem kralješnice. Polazeći od teze da zadaća medicine nije samo održati život pod svaku cijenu i produžiti ga, već i poboljšati kvalitetu života, daje nam pravo uključiti terapiju jahanjem u liječenje živčano-mišićnih bolesti (spastičnih) usprkos skupoći terapije.

Sadržaji (programi) terapijskog jahanja variraju ovisno o stanju bolesti, od sadržaja srodnih hipoterapijskom programu, do samostalnog rekreativnog i sportskog jahanja za osobe s invaliditetom. U programu terapijskog jahanja konj je partner, a komunikacija i sve interakcije između korisnika i životinje snažne su terapijske metode.

Terapijski se ciljevi postavljaju individualno za svaku osobu temeljem poznavanja njihovih mogućnosti i ograničenja. Terapijsko jahanje primjenjuje se kod 25 različitih dijagnoza ili poteškoća u razvoju kao što su: cerebralna paraliza, spina bifida, mišićna distrofija, autizam, mentalna retardacija, Downov sindrom, otkloni posture, hiperaktivnost, epilepsija, smetnje govora, čitanja i pisanja, smetnje sluha i vida, emocionalne smetnje, poremećaji u ponašanju, pedagoška zapuštenost, zlostavljanje i druge.

Zajedničko jahanje, tzv. „sujahanje“, provodi se kad se osoba ne može prilagoditi kretnjama konja, ima poremećaj ravnoteže ili nadzor glave. U ovim slučajevima instruktor ili fizioterapeut sjedi iza jahača, pridržava ga i nadzire ravnotežu.

Indikacije za terapijsko jahanje su:– prvi stupanj skoliotične kralježnice,– slabosti držanja, lakši oblici otklona posture,– spastična paraliza,– stanja nakon spavanja, uzetosti, za trening zaostalih mišićnih funkcija,– displazija kukova,– stanja nakon operacije luksacije kuka.

Kontraindikacije za terapijsko jahanje su:– djeca ispod 3 godine,– nedostatak dovoljne motivacije,– sva akutna i bolna oboljenja,– epileptični napadi,– prirođene luksacije kuka,– skolioze s kutom po Cobbu preko 25º.

STRUČNI RADOVI UNUTAR TEME

436

Psihomotorički učinci. Razvoj ravnoteže, snage, koordinacije, savitljivosti (fleksibilnosti). Fizikalni: popuštanje grčeva (spazma), povećanje pokretljivosti zglobova, smanjenje abnormalnih pokreta, poboljšanje respiracije i cirkulacije i dr. (Riesser, H., 1978).

Razvoj ravnoteže i osjećaja za simetriju. Tijekom kretanja konja remeti se ravnoteža jahača što zahtijeva trajno naizmjenično stezanje i opuštanje mišića (slika 1). Pritom su naglašeno angažirani tzv. duboki mišići koje nije moguće učinkovito tretirati uobičajenim fizikalnim postupcima. Trodimenzionalni ritmični pokreti konja slični su pokretima hodanja te na taj način aktiviraju mišiće nogu i trupa ritmičnim pokretima. Postavljajući jahača u različite položaje na konju, mogu se vježbati različite skupine mišića. Zaustavljanje i ponovno kretanje konja te promjena brzine i smjera pridonose željenom učinku.

Slika 1. Razvoj ravnoteže i osjećaja za simetriju (Šaban, 2012).

Jačanje mišića. Mišići se jačaju zbog povećane uporabe tijekom jahanja. Iako je jahanje vježba koja se doživljava kao užitak, samo jahanje ima veću toleranciju i motivaciju za produženo vrijeme jahanja i za povećani napor.

Poboljšavanje koordinacije. Brzi refleksi i bolje motoričko planiranje jahanja konja zahtijeva dobru koordinaciju kako bi se dobio željeni odgovor od konja. Kako konj daje povratne informacije na svaki jahačev pokret, lako je vidjeti kada se postupa ispravno. Ponavljanje određenog slijeda pokreta potrebnog za kontroliranje konja ubrzava reflekse i pomaže u motoričkom planiranju.

Rastezanje ukočenih mišića (slika 2 i 3a, b). Jahanje konja zahtijeva rastezanje mišića aduktora (primicača) bedra. Ovo se postiže istezanjem prije jahanja te početkom jahanja na uskom konju i postepenom prijelazu na šire konje. Gravitacija pomaže rastezanju pojedinih nožnih mišića kad jahač sjedi na konju bez stremena. Jahanje sa stremenom u razini peta ili ispod pomaže istezanju Ahilove tetive i mišića lista. Mišići trbuha i leđa istežu se ako se jahača ohrabri na održavanje uspravnog položaja pri jahanju usprkos pokretima konja. Mišići ruke i šake rastežu se tijekom rutinskog vježbanja na konju te tijekom držanja i korištenja uzdi.

23. LJETNA ŠKOLA KINEZIOLOGA REPUBLIKE HRVATSKE

437

Slika 2. Istezanje mišića opruživača prije jahanja (Šaban, 2012).

Popuštanje grčeva (spazma). Spastičnost se smanjuje ritmičkim pokretima konja. Toplina konja potiče opuštanje tijela, osobito nogu. Uzjahivanje pomaže popuštanju grčeva mišića ekstenzora (ispruživača nogu). Držanje uzdi pomaže popuštanju grčeva fleksora (savijača ruku). Mnogi položaji tijekom jahanja razvili su se kako bi se smanjili ili otklonili grčevi.

Povećanje pokretljivosti zglobova. Smanjenjem grčeva povećava se raspon pokreta u zglobovima (ROM). Raspon pokreta također se povećava ponavljanjem penjanja i silaženja s konja, postavljanjem sedla, timarenjem konja i vježbanjem naučenih vježbi tijekom jahanja. Popuštanjem spazma i povećanjem raspona pokreta sprječava se pojava abnormalnih pokreta. Tehnike opuštanja tijekom jahanja također pomažu smanjenju abnormalnih pokreta.

Poboljšanje respiracije i cirkulacije. Iako se jahanje ne smatra srčano-žilnim treningom, kas i galop poboljšavaju i disanje i cirkulaciju. Kada govorimo o pravilnom disanju, važno je spomenuti respiracijski trening od kojeg sve počinje. Pravilno je disanje vrlo važan proces u životu čovjeka, iako toga nismo svjesni pa ga često zanemarujemo. Pravilno i izdašno disanje može poboljšati raspoloženje, utjecati na tjelesne funkcije kao što su krvni tlak, puls, a time i na rad svih organa te raspoloženje.

Osjetna integracija. Jahanje stimulira taktilne osjećaje kroz osjet dodira i okolišnih podražaja (slika 4). Sustav ravnoteže stimulira se pokretima konja, promjenom smjera i brzine. Njušni sustav odgovara na brojne mirise u štali i na ranču. Vidni se sustav koristi za kontroliranje konja. Brojni zvukovi potiču uporabu slušnog sustava. Svi ovi osjeti rade zajedno i integrirani su u činu jahanja. Aktivirani su proprioceptori (receptori, prijamnici koji donose informacije iz mišića, tetiva, ligamenata i zglobova) i poboljšavaju samu propriocepciju tj. doživljaj tijela u prostoru (Suvak, 2004).

Slika 3a i b. Istezanje prsno-abdominalnih mišića i leđnih i sjednih mišića (Šaban, 2012).

STRUČNI RADOVI UNUTAR TEME

438

Slika 4. Jahanje stimulira taktilne osjećaje kroz osjet dodira (Šaban, 2012).

Psihološki učinci. Vježbanje na svježem zraku u prirodi (izvan terapijskih prostora bolnice) pomaže djeci da se osjećaju bolje. Samopouzdanje se stječe usavršavanjem vještine koju obično izvode zdrave osobe. Sposobnost kontroliranja životinje koja je mnogo veća i jača djeluje vrlo povoljno na samopouzdanje. Jahanje povećava zanimanje za događaje oko djeteta koje istražuje svijet s konjem. Jašući konja dijete se susreće s nepoznatim situacijama, uočava razne predmete i stvara odnose prema njima. Uzbuđenje tijekom jahanja, doživljaji i iskustva stimuliraju dijete, potiču ga na razgovor i komunikaciju. Pri pokušaju učenja novih jahačkih položaja i vještina dijete treba savladati i kontrolirati strah. Ponavljanje osnovnih elemenata i položaja jahanja od djeteta traži strpljenje. Posebice u situacijama kada konj ne surađuje s jahačem. Djeca s poteškoćama u razvoju doživljavaju kontroliranje konja kao mogućnost kontrole nad svojim životom i svijetom oko njih. Ljubav koja se s vremenom razvije između djeteta s poteškoćama i konja zoran je pokazatelj takve veze i odnosa.

Socijalni učinci. Prijateljstvo između jahača i konja važna je komponenta terapijskog jahanja. Konji zahtijevaju mnogo njege i pozornosti. U djece se razvija osjećaj putovanja i ljubavi prema konjima. Jahači se vežu za životinje pa tako i za konja. Jahači dijele zajedničko iskustvo jahanja što je dobar temelj za uspostavljanje novih veza i poznanstava. Ono što djecu nedvojbeno, osim njihove rehabilitacije, vraća konjima užitak je i uzbuđenje koje dožive.

Edukacijiski učinci. Od edukacijskih učinaka terapijskog jahanja vrijedno je spomenuti proces učenja: učenje matematike, motoričkog planiranja, poboljšanja okulo-motorike i koordinacije, vidne i prostorne percepcije. Brojanje: koncept brojeva i brojanje uči se uspoređivanjem broja nogu konja i jahača. Zbrajanje i oduzimanje uči se kroz igre te učenje na taj način postaje zanimljivije.

Koordinacija između oka i šake važna je za vještine kao što je pisanje, ali i za razvoj inteligencije (Antropova, Koljnjicova, 1983). Ove se vještine mogu naučiti u aktivnostima i igrama terapijskog jahanja. Vidna i prostorna percepcija jest

23. LJETNA ŠKOLA KINEZIOLOGA REPUBLIKE HRVATSKE

439

naša svijest u obliku i prostoru i naše razumijevanje povezanosti među oblicima u okruženju. Ovo uključuje i usmjerenost (razlikovanje lijevog od desnog), prostornu percepciju (razlikovanje objekata koji su po obliku slični, ali prostorno različiti (npr. „h“ i „b“) i sl.

Sve je više slučajeva ranog invaliditeta zbog poremećaja ili oštećenja kralježnice. To je razlog za uključivanje terapijskog jahanja kao preventive i liječenja posturalnih problema kralježnice u dječjoj i mladenačkoj dobi (Gottwald, A. 1978; Kosinac, 2001, 2011).

Jahanje – korisna metoda u tretmanu skolioza. Osobe sa skoliozom do 25º po Cobbu mogu izvoditi simetrične vježbe tijekom jahanja. Kod tzv. „totalnih skolioza“ u obzir dolaze i vježbe ramenog obruča. Ovisno o karakteru iskrivljene kralješnice i sukladno naglasak će se dati na lijevo ili desno rame (Lesksas, 1981). Tijekom jahanja ruke, trup i zdjelice treba podizati prema gore („heliotropizmu“). Osobe sa skoliozom u kojih je završen proces okoštavanja također mogu u gipsanom ekstenzoru ili korzetu koristiti jahanje (slika 5, 6, 7 i 8).

Slika 5. Razvoj koordinacije trupa (scoliosis dex.cov.) s naglaskom na lijevu ruku.

Slika 6. Jačanje mišića lopatice uspravne zdjelice. Trup izdignuti i nagnuti naprijed.

Slika 7. Istezanje prsnih mišića, savijanje kuka i napeti trbušne mišiće.

Slika 8. Terapeutsko jahanje u gipsanom ekstenzoru. Lijeva konveksna idiopatska skolioza.

STRUČNI RADOVI UNUTAR TEME

440

2. ZAKLJUČAKJahanje kao korisno terapijsko sredstvo i metoda rehabilitacije i rekreacije široko

je priznata i prihvaćena u svijetu, s mnogobrojnim pozitivnim posljedicama za tijelo, psihu i socijalizaciju osoba s invaliditetom. Ovom metodom postižu se izvrsni rezultati kod neuromuskularnih poremećaja i bolesti, pružajući jedini mogući nadomjestak osobama koje ne hodaju. Velika važnost daje se mogućnostima terapijskog jahanja s antiparamorfičnom funkcijom u tretmanu djece s posturalnim problemima.

3. LITERATURA1. Antropova, M.V., Koljnicova, M. (1983). Psihofiziološka zrelost dece. Beograd:

Zavod za udžbenike i nastavna sredstva.2. Fraccaroli, G. (1973). Lo sport utile mezzo nella prevenzione e nella correzione

dei paramorfismi nell/ambito scolastco. Medicina dello Sport, 218-229. 3. Gottwald, A. (1978). Reittherapie bei skoliotischer Haltung und Osteochondrosis

deformans juvenilis (Scheuermann), In: Baumann, J.U.: Therapie auf dem Pferderücken, Helyas-Verlag, Beromünster, 106-115.

4. Kosinac, Z. (2001). Kineziterapija sustava za kretranje. 3. izdanje, Gopal, Zagreb, 74-75.

5. Kosinac, Z. (2011). Morfološko-motorički i funkcionalni razvoj djece uzrasne dobi od 5. do 11. godine. Sveučilište u Splitu. Savez školskih športskih društava grada Splita, Split, 107-112; 452-453.

6. Leksas, G. (1981). Heilsport in der Orthopädie. 2. Auflage, Enke, 202-2267. Riesser, H. (1978). Das Pferd in Medizin. Pädagogik und Sport: Therapeutisches

Reiten, Praxis der Psychomotorik, 3, 123-134.8. Šuvak, D. (2001). Konjaništvo za osobe s invaliditetom. Priručnik za terapijsko

jahanje, MOGU – terapijsko jahanje, Osijek, 36-43., 1039. Šuvak, D. (2004). Terapijsko jahanje. Pedagoško – preventivni program,

MOGU – terapijsko jahanje, Osijek, 64.-69., 92.-98.