JalU prilog morfologiji osjećaja

Kristijan Krkač

„Naša zavist traje uvijek duže od sreće onih kojima zavidimo.“ F. de La Rochefoucauld „Nije dostatno biti najbolji, ostali ne smiju uspjeti.” G. Vidal

Lijep je proljetni dan. Sunčana i topla subota nakon duge i hladne zime. U jednoj ulici u gradskoj četvrti

Maksimir u kojoj ljudi žive u obiteljskim kućama i imaju prostrana dvorišta susjed Daniel izlazi do svoje

uščuvane i lijepe ograde, promatra ju i provjerava, zatim odlazi u garažu donosi razne brusne papire, brusilicu

i razne druge alate i počne brusiti ogradu očito ju pripremajući za ponovno bojenje. S obzirom da proizvodi

određenu buku ostali susjedi, a među njima i Damir, susjed koji živi preko puta i dobar Danielov prijatelj,

naviruju se kroz prozore i preko svojih ograda. Damir započinje razgovor o tome što ovaj radi. U ponedjeljak,

kada je Daniel dovršavao bojenje ograde u zagasito zelenu boju za koju je vjerovao da odgovara zimzelenom

ukrasnom grmlju koje ima ispred kuće, Damir, koji je uzgred rečeno prije dvije godine obnovio cijelu ogradu,

također izlazi sa sličnim alatima kao i Daniel dva dana prije i počinje s obnovom ograde. Ta se praksa naglo

raširila među dobrim dijelom stanovnika ulice među kojima je rijetko tko imao stvarnog razloga za obnovu

ograde. Nitko na to nije pretjerano reagirao. Ono o čemu se ovdje radi je relativno jednostavna pojava zavisti

ili jala koja seže od jednostavnih pojava poput „popravljanja ograde“ pa do puno složenijih i tema je ovog

članka.

Ukratko, malo je ljudi koji niti jednom u životu nisu osjetili zavist (jal) prema drugom čovjeku, ili

pak na vlastitoj koži osjetili učinke tuđe zavisti prema sebi. Navodno je baš jal jedna od osebujnih

karakteristika Hrvata (iako je češće okrenuta prema drugim Hrvatima, nego prema pripadnicima drugih

nacionalnosti i država). Stoga se nama pristaje govoriti o emocijama (osjećajima) baš pod vidikom zavisti. A

propos moralne ispravnosti, neki, poput Aristotela u Nikomahovoj etici, drže da je zavist već po imenu

nevaljalost (Aristotel 1107a11), te da ex terminis ne može biti moralno opravdana. Većina etičara vjerojatno to

i danas drži. No suprotno Aristotelu i uvriježenom mnijenju, a već i iz samog uobičajenog razumijevanja

zavisti proizlazi kako očito postoji moralno opravdana zavist što je tema ovog rada.

Zavist je osjećaj (emocija) i kao takva je legitiman predmet istraživanja osjećaja načelno i pojedinih

osjećaja. Zavist je kao osjećaj bjelodano negativna, tj. ona je neka vrsta žaljenja, tuge, jada, ili nesreće i kao

takva je oprečna radosti, veselju i sreći. Pitanje je – je li zavist samo stupanj određenog osjećaja npr. žaljenja

ili mržnje, samostalan i izvoran osjećaj, ili je pak određena mješavina nekih negativnih osjećaja u nekom

stupnju? Primjerice nije isto kazati da je zavist mržnja i da je žaljenje ili tuga, jer se ovi osjećaji znatno

razlikuju, ali ipak se čini kao da je slaba zavist bliža žaljenju, a intenzivna pak bliža mržnji.

No čini se također i da je zavist kao žaljenje dvostruko žaljenje jer zavidna osoba žali kako nad svojim

nedostatkom dobra kao nečim što je zlo, tako i zbog/poradi tuđeg dobra zato jer je tuđe.

No, osjećaj žala je čini se prvotno usmjeren na žaljenje–zbog tuđeg dobra, a tek drugotno na žaljenje–nad

vlastitim zlom, jer se ono misli kao takvo u odnosu prema tuđem dobru kojeg je zavidna osoba lišena.

Empirijsko je pitanje dakako zašto su neki ljudi zavidni, a drugi pak nisu, no iako je takvo odgovor na njega

nekako bi pomogao u ovom pojmovnom istraživanju. Zavist kao osjećaj je reakcija na stanje stvari koje kaže

da osoba Damir jest i/ili posjeduje manje nego Daniel. No, zašto je Damir zavidan? Drugim riječima, zašto

takvo stanje stvari kod Damira uzrokuje zavist, a ne poštivanje ili pak divljenje? Ljudi su uglavnom zavidni

kada razliku u statusu i/ili posjedu vide kao rezultat nepravde, bilo da su oni sami nepravedno uskraćeni, bilo

da su oni kojima su zavidni razliku ostvarili nepravdom. No, ljudi su zavidni čak i ako ovi uvjeti nisu

zadovoljeni, a tada je čini se zavist rezultat određenog odgoja, moguće i karaktera osobe, ili pak socijalne

okoline.1

Cilj ovog rada je pružiti mjerilo zavisti, njezinu moralnu opravdanost ili neopravdanost, implicitno

iskazati neke prigovore o tome kako je zavist uglavnom nemoralna, pa čak i iracionalna, te ukazati na

društvenu relevantnost zavisti (Rawls). Toma Akvinski drži kako je zavist žaljenje nad tuđim dobrom

(Akvinski ST, II-II, q36, a1). Ipak, Toma ističe pojedinačnu zavist, a ne opću zavist (pozivajući se na

Aristotela, Reth. II, 10).

Pregledno i preliminarno govoreći, zavist je osjećaj koji varira od nelagode do otvorene mržnje (ponekad

i s praktičnim učincima) s obzirom na činjenicu da druga osoba ili skupina posjeduje nešto i/ili jest nešto

što pak posjednik tog osjećaja nije i/ili nema, a uz minimalno osjećaj nelagode valja napomenuti da

većina posjednika tog osjećaja žele da osoba kojoj zavide nije i/ili nema to što jest i/ili ne posjeduje to što

posjeduje (D'Arms J. 2002).

I zavist i ljubomora (kao sinonimi, iako postoje određene razlike) izražavaju slične odnose, ali smisao tih

pojmova je različit po smjeru odnosa između zavidne osobe i osobe kojoj se zavidi, te između ljubomorne

osobe i osobe pred kojom se ljubomorna osoba želi zaštititi. Naime razlika u statusu i/ili posjedu je ključna.

Ako Daniel ima više i/ili jest na neki način bolji od Damira, to znači da ta sama razlika u statusu i/ili posjedu

otvara mogućnost zavisti kod Damira prema Danielu. No, ako situaciju promotrimo iz ugla Damira u smjeru

Daniela, onda je jasno da ista razlika otvara mogućnost ljubomore jer Damir nastoji zadržati prednost pred

Danielom i spriječiti ga da dospije u prednost pred njim (Anderson 2002). Zavist treba razlikovati od

eksplicitne mržnje, srdžbe ili jada jer zavist nerijetko može imati iste praktične učinke. Nasuprot zavisti stoji

ljubomora. Naime, osoba koja jest i/ili ima manje od druge može temeljem spoznaje tog stanja osjetiti zavist

prema drugoj osobi, dok ona osoba koja jest i/ili ima više može osjetiti ljubomoru ne samo na to što ona ima

više, nego i na način da prva osoba ostane u stanju da jest i/ili ima manje. Dakle, razlika u tome što osobe jesu

i/ili posjeduju može uzrokovati i zavist i ljubomoru pri čemu zavist kod jedne osobe može uzrokovati

ljubomoru kod druge, ali i ljubomora može izazvati zavist (zavist je odnos nekoga tko nema prema nekome

tko ima s obzirom na to što ima, dok je ljubomora odnos nekoga tko ima s obzirom na to što ima u odnosu na

nekoga tko to nema, vidi Sliku 1).

1 Na Internet stranici www.eadon.com/phil/sinsenvy.php (pristupljeno: 4. 3. 2006.) postoji anketa u kojoj svatko po vlastitom sudu anonimno može iskazati je li zavidan ili ne pri čemu je ocjena 1 = uopće ne zavidan, 10 = maksimalno zavidan, a 5 = malo zavidan. Prosječna ocjena od 715 odgovora je 4,54 što znači da su ljudi uglavnom pomalo zavidni. Pitanje je dakako zašto su ljudi zavidni, nimalo, malo ili pak vrlo zavidni? Jedan od ponuđenih i najčešći odgovora je – ljudi su zavidni jer je zavist karakterna osobina koja je pak kod raznih ljudi manifestirana u različitom stupnju. No, daljnje pitanje je – što pogoduje razvoju te karakterne osobine? Naime, čini se da iako je nužno postojanje razlika među ljudima kao uzroka zavisti, to ipak nije i dostatno u većini slučajeva. Iako je dostatno kao eksplikacija činjenice da je većina ljudi malo zavidna, ipak nije dostatno kao eksplikacija činjenice da su neki ljudi jako i često zavidni, te da su drugi vrlo malo i jako rijetko zavidni. R. E. Anderson (2002) drži kako je, klinički govoreći (kao profesor i liječnik iz područja dječje psihijatrije), tijekom razvoja djeteta socijalizacija i akulturacija stvaraju odbacivanje svakog oblika zavisti, te dijete nauči da je neposredno pokazivanje zavisti štetno za njega i druge.

Slika 1: zavist i ljubomora

Zavist i ljubomora se razlikuju i strukturalno. Zavidi se na tuđem, a ljubomorni smo na svoje. Ljubomora

uključuje tri strane, tj. subjekta, rivala, te osobu na koju je subjekt ljubomoran, dok zavist uključuje dvije

strane, tj. osobu koja zavidi i osobu kojoj se zavidi, a odnos među njima je razlika u statusu i/ili dobru koje se

posjeduje ili ne. Ipak, zavist je sama po sebi neutralna jer uz to što može biti uglavnom moralno loša, maligna,

ona može biti i moralno dobra, tako reći benigna. Naime, zavist može i sama biti motivom da osoba koja jest

i/ili posjeduje manje nastoji postići više kao druga osoba koja je u svoje stanje dospjela vlastitim trudom i

radom, a ne nepravednim postupcima. Temeljem ovog preglednog prikaza možemo oblikovati opće mjerilo

zavisti.

S je zavidan J-u akko:

(1) J jest i/ili posjeduje neki X koji S nije i/ili ne posjeduje (uopće ili manje od J–a),

(2) stanje (1) je poznato S-u i

(3) stanje (1) kod S-a uzrokuje osjećaj koji varira od nelagode preko prezira do otvorene mržnje

prema J-u s obzirom na stanje (1).

Uvjet (1) je nužan s obzirom da uvodi razliku u tome što pojedinci ili skupine jesu i/ili posjeduju.

Naime, kada bi svi bili isti i posjedovali isto ili podjednako i kada bi razlike bile irelevantne vjerojatno bi bilo

i manje zavisti, barem opravdane, iako iz ovoga ne slijedi da je ne bi bilo uopće, jer uvijek je moguća

neopravdana zavist iz čiste zloće, nesreće ili patnje (npr. zbog gubitka samopoštovanja uzrokovanog velikom

društvenom nejednakošću).

Uvjet (2) je također nužan, jer ako osoba ne zna da druga osoba jest nešto i/ili posjeduje nešto

različito i bolje ili isto i više od nje, onda ne može biti zavidna. Vidjeti ćemo kasnije kako je ovdje uvjet

znanja previše rigorozan, uvjet pukog vjerovanja, ili mnijenja previše slab, a uvjet opravdanog ili razložnog

vjerovanja izvan razumne sumnje vjerojatno prihvatljiv. U ovom slučaju, ako S nema to znanje može doduše

imati sumnju ili indicije te biti u načelu neopravdano zavidna, ali ne i opravdano zavidna.

Uvjet (3) je sama zavist jer stanje (1) u slučaju za učinak može imati određen osjećaj zavisti, tj.

njegove manifestacije. Ovdje je važno za istaći kako u ovom općem pojmu zavisti imamo uzrok (nejednakost),

te motiv i razlog (spoznaja nejednakosti) koji su identični.

Ipak, pitanje je – kako to da pod istim uvjetima (1–3) neki ljudi jesu, a neki nisu zavidni ili pak

ljubomorni? John Rawls primjerice sugerira da je sklonost zavisti i ljubomori karakterna osobina (Rawls

1999). To dakako odgovara kontekstu etike vrline, ali i kontekstu etike dužnosti (I. Kant) na kojeg se Rawls i

poziva. Nasuprot tome benigna i poticajna zavist u slučaju kada prednosti drugih nisu rezultat nepravde može

s obzirom na trud da ih se dostigne i prestigne biti utilitaristički opravdana, ali i opravdana u kontekstu

pragmatičke etike jer se takvom zavišću stvara bolji svijet, tj. konkretno svijet u kojem se veći broj trudi biti

bolji. Ipak, zavist se čini negativnim osjećajem.

Naime ako S jest i/ili posjeduje manje od J onda ta razlika ukoliko ju znaju i S i J može uzrokovati

različite osjećaje. S jedne strane razlika u posjedu ili statusu može uzrokovati zavist kao nelagodu, žaljenje,

tugu, pa čak i mržnju nad tuđim statusom i/ili dobrom. S druge strane može uzrokovati pretjerano divljenje i

slijepo obožavanje nad tuđim statusom i/ili dobrom.

No čini se da je u sredini između te dvije krajnosti, ako se uopće radi o krajnostima, poštivanje S od

strane J i toleriranje (snošljivost) J prema S (vidi Sliku 2).

S jedne strane ovdje se radi o poistovjećivanju osobe s njezinim statusom, sposobnostima i posjedovanim

dobrima, a s druge strane radi se i o odnosu moći. Poštivanje između S i J u stvari se svodi na priznanje moći

tj. nemoći. U slučaju krajnosti situacija se mijenja. U slučaju zavisti S ne želi priznati vlastitu nemoć, tj. ne

želi prihvatiti nadmoć J-a, a J može tolerirati S-a i time pokazati svoju moć. U tom slučaju ljubomora J-a

prema S-u bila bi ne samo priznanje vlastite nadmoći nego i želja da se J-a zadrži u stanju nemoći.

Slika 2: Poštivanje/snošljivost između krajnosti zavisti i divljenja

Sljedeće zanimljivo pitanje je koje je mjerilo moralno opravdane zavisti. Moguće je zahtijevati

razdvajanje motiva i razloga u mjerilu zavisti tako da istaknemo opravdanost ili neopravdanost zavisti, tj.

načinimo razliku između benigne i maligne zavisti (D'Arms 2002). Ako pak benigna zavist uopće nije zavist

nego poštovanje i/ili divljenje, onda je zavist nužno neopravdana i nemoralna, a ako može biti i benigna, što

ovdje držim, onda valja opravdati distinkciju. Mislim da je distinkcija obranjena eo ipso jer postoji, prije

navedeno, mjerilo zavisti kao takve kao diobena cjelina, a načelo diobe je rezultat razlike koji je nepravedan

ili pravedan. Naime, za zavist per se dostatno je postojanje razlike u statusu i/ili posjedu, a kao načelo diobe

nudi se način na koji je ta razlika ostvarena, tj. ako je ostvarena nepravedno, onda je zavist opravdana i vice

versa. Zavist može biti neopravdana i opravdana (pravedna zlovolja, Aristotel) ovisno o tome je li drugi

zaslužio to što jest i/ili ima ili nije tako da se navedeno mjerilo zavisti može razdijeliti na mjerilo opravdane i

neopravdane zavisti. A propos te prevažne varijable već spomenuti John Rawls u svoj djelu A Theory of

Justice piše sljedeće:

„Racionalni individuum nije zavidan, barem onda kada razlike između njega i drugih ne drži niti se drže

rezultatom nepravde (injustice) i ne nadilaze određene granice.“ (Rawls 1999:464).

Ovo mjesto lijepo iskazuje zdravorazumsku razliku između opravdane i neopravdane zavisti. No, čini se da je

ta razlika subjektivna ili pak intersubjektivna, jer S uvijek može tvrditi da J nije zaslužio to što jest/posjeduje

ili da je isto rezultat nepravde temeljem vlastitog mnijenja ili mnijenja skupine, te stoga valja dvojiti oko ovog

načina utemeljenja distinkcije. No ipak možemo pokušati odrediti mjerilo opravdane (individualne) zavisti:

S je opravdano zavidan J-u akko: (1) J jest i/ili posjeduje neki X koji S nije i/ili ne posjeduje (uopće ili

manje od J–a), (2) J jest i/ili posjeduje neki X na način da je to posjedovanje rezultat nepravde, (3) stanje

(1) – (2) je poznato S-u (4) i stanje (1) – (2) uzrokuje osjećaj koji varira od nelagode do otvorene mržnje s

obzirom na stanje (1) prema J-u.

Neopravdana zavist, tj. slučaj kada nije zadovoljen uvjet (2), načelno je neopravdana. Pitanje je – zašto? Kao

prvo zato što osoba ima osjećaj zahvaljujući slutnji, sumnji, ali u svakom slučaju bezrazložno jer kao razlog

računamo izvjesnu spoznaju o tome da je druga osoba takva i takva i/ili posjeduje X na način da je X rezultat

nepravde koju je ista počinila ili je pak netko drugi počinio u njezino ime. No dodatno treba kazati ne samo da

je zavist neopravdana u slučaju ako je primjerice X koje drugi posjeduje bolje ili više ili štogod drugo na način

da nije rezultat nepravde, nego je moralno neispravna, jer zavidna osoba u stvari propušta osjećati poštovanje

prema drugoj osobi, pa čak i divljenje ukoliko druga osoba pod istim ili sličnim uvjetima kao i prva ostvarila

više ili bolje.

Dakle, nakon neutralnog kriterija imamo i kriterij opravdane zavisti (malo prije naveden) pri čemu

razlikujemo: (1) uzrok zavisti (nejednakost), (2) motiv zavisti (spoznaja nejednakosti kao relevantne) (3) i

razlog (nejednakost je rezultat nepravde) u smislu: (3.1) da je to što je druga osoba bolja i/ili posjeduje više

rezultat nepravde te je zavist tada opravdana, (3.2) a ako nije rezultat nepravde, onda je zavist neopravdana.

Dakako, ljudi mogu biti zavidni neopravdano iz: neznanja o stvarnim (objektivnim) razlikama, neznanja o

tome jesu li razlike rezultat nepravde ili ne, iz tuđe neopravdane ljubomore drugih, vlastite nesreće, patnje ili

lošeg statusa koji imaju ne vlastitom krivnjom.

Društvena relevantnost moralno opravdane zavisti. Pitanje koje se postavlja ukoliko je prije navedeno

mjerilo opravdane zavisti solidno postavljeno glasi – ima li zavist praktičnih manifestacija kod pojedinaca, u

skupinama, pa čak i u cijelom društvu? Ako su cijele skupine zavidne, onda se radi o društveno relevantnoj

zavisti. Tako su manje lijepi, privlačni, zanimljivi, bogati i sl. u manjoj ili većoj mjeri zavidni onima koji su to

isto ili više, dok su ovi drugi ljubomorni na svoje prednosti i nastoje ih zaštititi nerijetko na način da one prve

aktivno zadrže tamo gdje jesu i takvima kakvi jesu (za uvod u teorije ekonomske pravde vidi Petrović

2007:125-169). Zavist je očito uzrokovana nejednakošću. S obzirom na to Ronald Dworkin dosjetio se

uvjerljivog mjerila jednakosti raspodjele tj. raspodjelne pravde (distributive justice) koji naziva test zavisti.

Ako uzmemo najjednostavniji primjer u kojem su resursi identični s izvanjskim materijalnim resursima

svijeta, pojavljuje se pitanje - kako možemo znati jesu li resursi jednako razdijeljeni? Ovdje dakako nema

smisla dobra razdijeliti, jer nisu beskonačno djeljiva. Drugi način je unaprijed razdijeliti dobra na pravedan

način. Dworkinov test glasi: ako su dobra razdijeljena na način da nitko ne preferira tuđa dobra (nije zavidan

na tuđe dobro), onda diobu resursa možemo držati jednakom i pravednom (Dworkin 2000:67-8). J. Rawls s

druge strane u navedenom djelu s obzirom na svoju temu razvija distinkciju između opće i pojedinačne zavisti

(Rawls 1999:466). Opća zavist je zavist koju osjeća cijela skupina najlošije stojećih u društvu prema onima

koji bolje stoje. Pojedinačna ili osobna zavist je ona koja se tiče rivalstva i natjecanja s obzirom na poziciju

(posao) i slavu, a pokazuje se od strane onih koji imaju lošiji ili lošije plaćen posao ili manju slavu prema

onima koji istih imaju više ili pak kod onih koji su izgubili u natjecanju za određen posao koji znači viši status

i veću nadnicu. Društvena relevantnost zavisti bi dakle bila ona ukoliko bi stanje društva bilo takvo da

proizvodi previše destruktivne opće zavisti (destructive general envy) slabije stojećih prema bolje stojećima.

No, Rawls navodi situaciju kada su lošije stojeći u društvu znatno lošije stojeći od dobro i/ili najbolje stojećih

u istom (tome naime služi dodatak u prije navedenom mjestu «i ne prelazi određene granice», Rawls

1999:464). Tada je moguće da takvo stanje naruši samopoštovanje prvih što može prouzročiti ili potpomoći

uzrokovanje zavisti kod istih. Tada, po mišljenju Rawlsa (1999:468) zavist kod prvih nije iracionalna jer je

samopoštovanje (vlastiti napredak) prvotno dobro u Rawlsovoj teoriji (primary good). Rawlsovo daljnje

pitanje kojim se ovdje ne bavimo glasi – je li vjerojatno da će temeljna struktura koja zadovoljava načela

pravde (principles of justice) uzrokovati toliko opravdane zavisti da ta ista načela pravde trebaju biti

preispitana? (Rawls 1999:468)

Tako možemo oblikovati i mjerilo opravdano (društvene) zavisti:

Skupina S je opravdano zavidna skupini J akko: (1) skupina J jest i/ili posjeduje neki X koji skupina S

nije i/ili ne posjeduje (uopće ili manje od J–a), (2) članovi skupine J jesu i/ili posjeduju neki X na način

da je to posjedovanje rezultat nepravde, (3) stanje (1) – (2) je poznato članovima skupine S (4) i stanje (1)

– (2) uzrokuje relevantno smanjenje ili potpunu lišenost samopoštovanja kod članova skupine S i tada su

oni opravdano zavidni.

Dakle ovdje smo pokazali koje je mjerilo zavisti. Zavist smo odijelili od radikalne mržnje i njezinog

para tj. ljubomore. Temeljni uzrok zavisti jest nejednakost među članovima društva po pitanju statusa i/ili

vlasništva. Temeljni motiv zavisti je sigurna spoznaja o toj razlici, tj. spoznaja izvan razumne dvojbe.

Temeljni razlog opravdane zavisti je nepravda kojom je ta razlika ostvarena. Ako je nepravda individualna,

npr. s obzirom na status, zaposlenje ili sl., onda se radi o individualno ili osobno opravdanoj zavisti, ako se

tiče stanja u društvu, npr. s obzirom da nejednakost uzrokovana nepravdom uzrokuje nedostatak

samopoštovanja, onda se radi o društvenoj opravdanoj zavisti. Zavist je s druge strane neopravdana ukoliko je

rezultat ili dio mržnje, bezrazložnog prezira, vlastite nesreće, nedostatka motiva za napretkom i sl. u

individualnoj sferi ili pak ako je rezultat razlika u društvu koje nisu rezultat nepravde. Jedina iznimka je zavist

u posljednjem slučaju ukoliko uzrokuje relevantan nedostatak samopoštovanja kod lošije stojećih i/ili

relevantan višak ljubomore kod bolje stojećih. Naime, slučaj je takav da iako razlike ili nejednakosti nisu

uzrokovane nepravdom ipak je zavist opravdana, jer je kao što smo prije naglasili uzrokuje nedostatak

samopoštovanja i želje za vlastitim napretkom (vidi Sliku 3).

Zavist: opravdana i neopravdana, individualna i društvena

Možda postoji i politička relevantnost nedostatka samopoštovanja kao uzroka zavisti i viška

samopoštovanja (ponosa) kao uzroka ljubomore kod cijelih nacija. Mislim da je to lijepo opisao Richard Rorty

u prvim redovima svog djela Achieving Our Country pišući:

Nacionalni je ponos zemljama isto što i samopoštovanje pojedincima; nužan uvjet vlastitog napretka.

Previše nacionalnog ponosa može uzrokovati zavist i imperijalizam kao što i previše samopoštovanja

može uzrokovati aroganciju. No kao što premalo samopoštovanja osobi otežava pokazivanje moralne

hrabrosti, tako i premalo nacionalnog ponosa čini malo vjerojatnom snažnu i učinkovitu raspravu o

nacionalnoj politici. (Rorty 1999:3)

Opravdana zavist u kontekstu evolucijske psihologije. S obzirom na zavist u kontekstu evolucijske

psihologije zanimljiva je hipoteza S. E. Hill i D. M. Bussa u njihovu tekstu “Envy and Positional Bias in the

Evolutionary Psychology of Management” (2006): pretpostavljamo da će pojedinci koji prosuđuju svoj uspjeh

u natjecanju za resurse temeljem svoje pozicije relativno s obzirom na konkurente nastojati ostvariti još bolju

poziciju bez obzira na vlastitu poziciju u apsolutnom smislu (Hill, Buss 2006). Prema ovdje predloženoj diobi

ovo bi bila benigna zavist koja djeluje kao zdrava motivacija za napredak, tj. ono što pojedinac ili skupina

razumijevaju kao napredak u odnosu na relativno bolje. Konkretno govoreći, osobe koje zarađuju 40 000

dolara mogu biti sretne ili pak nesretne, ali vjerojatnije je da će biti zadovoljnije ukoliko će njihovi suradnici

zarađivati 35 000 dolara nego ako će oni sami zarađivati 60 000 dolara. Ekonomski govoreći, tzv. «relativno

siromaštvo» uzrokuje benignu zavist kod pojedinaca ili skupina koja pak može biti ključan motivacijski

čimbenik. To pak znači da ljudi nastoje oko relativne prije nego apsolutne vrijednosti (a) resursa koji utječu na

opstanak i reprodukciju, te (b) i osobnih karakteristika koje utječu na sposobnosti pribavljanja tih istih resursa

(positional bias). Druga hipoteza tiče se zavisti. Hill i Buss pretpostavljaju: «uspjeh nad rivalima u

neposrednom natjecanju za resurse [direct resource competition] zahtijeva ekstenzivno društveno

uspoređivanje tj. konkretnije (a) uzimanje u obzir činjenice da rivali posjeduju prednosti koje ne posjeduje

osoba koja zapaža činjenicu, te (b) posjedovanje motivacije da se dospije u posjed tih istih prednosti koje

posjeduju rivali u natjecanju (Hill, Buss 2006). S obzirom na razlike u spolu Hill i Buss dobili su sljedeće

rezultate (vidi Sliku 4).

Slika 4: rezultati istraživanja Hilla i Bussa (2006)

Istraživanje se temeljilo na izjavama o osjećajima zavisti od strane samih zavidnih osoba (N (muškarci) = 116,

N (žene) = 99). Ovo mjerenje zasigurno se može interpretirati na način da ide u prilog opravdanoj, moralno

ispravnoj, benignoj i motivirajućoj zavisti i kao takva je relevantna u smislu ilustracije prije izložene temeljne

pojmovne raščlambe pojma opravdane zavisti. Naime ako će zavist i ljubomora koju osjećaju Damir i Daniel s

početka teksta ostati to što jest tj. poticajna zavist u smislu da će ih potaći da primjerice ljepše urede svoje

okućnice, onda je takva zavist benigna i motivirajuća, ali i moralno ispravna.

Zahvala

Zahvaljujem se kolegama Edwardu Hagenu, Nevenu Sesardiću i Piotru Swistaku na pojašnjenjima s obzirom na ulogu zavisti u evolucijskim procesima i s obzirom na pojmovnu analizu zavisti. Zahvaljujem se i Darku Polšeku koji me pozvao da sudjelujem na simpoziju o emocijama održanom na Institutu Ivo Pilar 2007. godine.