Upload
lamthuan
View
226
Download
1
Embed Size (px)
Citation preview
1
Marijan F. Kranjc
general-major u penziji, Privškova ulica 3, 1000 Ljubljana, e-pošta:
Jože Maček
akad. prof. em. dddr. Biotehnička fakulteta Univerziteta u Ljubljani,
Jamnikarjeva 101, 1111 Ljubljana. e-pošta: [email protected]
Janko Stibiel - Vukasović, pukovnik
Vojske Kraljevine Srbije i Jugoslavije te
njegovi potomci – doprinos ka
slovenačko-srpskim odnosima
REZIME
Slovenačko-srpski odnosi imaju svoju istoriju, uspone in padove. Iako su
odnosi posle razbijanja SFRJ stagnirali, u poslednje vreme je primečeno
nekoliko pokušaja Slovenije, da pomogne integriranju Srbije u porodicu
evropskih naroda.
U istorijskom sečanju oba naroda usidrena su posebno dva izuzetna
dogadjaja. Prvi se odnosi na vreme balkanskih ratova 1912–1913, kada je
28 slovenačkih lekara, na čelu sa dr. Ivanom Oražnom1 pohitalo na pomoć
ranjenoj braći na bojištima (prvi vojni lekari došli su u Srbiju 1864: dr.
Štefan Nedok i dr. Ivan Kovač). Uskoro zatim u 1. svetskom ratu 1914–
1918 srpskoj vojsci se pridružilo 435 slovenačkih dobrovoljaca, od kojih je
njih 194 sudelovalo godine 1917 i u proboju solunskog fronta.2
To je bio ujedno i pravi razlog, da su Srbi u godinama 1941–1942 nudili
nesebičnu pomoč hiljadama slovenačkih prognanika. Prijateljske i sve
druge veze su ostale.
Upravo neverovatan bio je vojnički put primorskog momka Janka Stibiela,
koji se najpre kao dobrovoljac priključio pobunjenicima u Bosni. Godine
1876 bio je primljen v srpsku vojsku i 1912, kao prvi Slovenac, unapredjen
u čin pukovnika Vojske Kraljevine Srbije.
Na osnovu arhivskih podataka iz Beča i Beograda, po prvi put
dokumentovano prikazujemo razvojni put pukovnika Janka Stibiela -
Vukasovića, koji se morao skrivati, jer su ga austrijske vojne vlasti zbog
1 Oražen, Ivan, Med ranjenimi srbskimi brati, Ljubljana, 1913 2 Marijan F. Kranjc, Slovenska vojaška inteligenca, Grosuplje Grafis Trade, 2005, str.
331–353
2
dezerterstva čak dva puta osudile na smrt! “Pronašli” smo i njegove tri
potomke, do sada nepoznate.
Pukovnik Janko Stibiel - Vukasović je cenjen kao odvažan i odličan oficir,
pa je zato i postavljen za komandanta celokupne srpske Žandarmerije, a na
kraju i za pomočnika komandanta Dravske divizije u Ljubljani.
I njegovi potomci su bili poznati u Sloveniji, sin Milan kao pisac basni,
ćerka Jelena kao agitatorka za “aleksandrinke” u Srbiji (umesto u dalekom
Egiptu), a najmladji sin Pavle, akademik, kao stručnjak za zaštitu bilja.
Janko Stibiel - Vukasović je najznačajniji medju slovenačkim
dobrovoljcima. Iako je pretežno vreme proveo u Srbiji, nije prekinuo veze
sa Slovenijom. Pred samu smrt, 1923, zaželeo je, da bude sahranjen u
rodnom selu Vrtovin u Vipavskoj dolini.
REZIME
Janko Stibiel – Vukasović je bio rodjen 1851 u Vrtovinu, umro je 1923 u
Ljubljani, a sahranjen je u Vrtovinu. Završio je mornaričku školu i tri
godine službovao u Austro-ugarskoj vojnoj mornarici. 1876. godine je kao
dobrovoljac učestvovao u ustancima u Bosni, a zatim postao pripadnik
Vojske Kraljevine Srbije. Učestvovao je u oba balkanska rata i u I.
svetskom ratu. Dostigao je do čina pukovnika. Bio je komandant srpske
Žandarmerije, na kraju pomočnik komadanta divizije u Ljubljani.
Najstariji sin Milan Vukasović bio je poznat kao pisac basni, ćerka Jelena
je bila udata u Francuskoj. Najmladji sin Pavle Vukasović je u Franciji
doktorirao iz zoologije. Bio je profesor na univerzitetu u Novom Sadu i
član Srpske akademije nauka i umetnosti.
GLAVNE REĆI
Slovenački dobrovoljci, srpska vojska, balkanski ratovi, prvi svetski rat,
izstraživaći, zoologija.
ABSTRACT
Janko Stibiel – Vukasović was born 1851 Vrtovin, died 1923 in Ljubljana,
buried in Vrtovin. He completed the nautical school and served for three
years in the Austro-Hungarian navy. In 1876 he participated in the
rebellion movement in Bosnia and them joined the army of the Kingdom
of Serbia. He advanced to the rank of colonel. He was commander of
Serbian Gendarm, at last Division assistant commander in Ljubljana. He
took part in both Balkan Wars and in World War I. His oldest son Milan
was a well known writer of basnien and daughter Jelena was married in
France. His youngest son Pavle Vukasović got in France a Ph. D. in
3
zoologie. He was professor on the University in Novi Sad and member of
the Serbian Academy of sciences and arts.
KEY WORDS
Slovene volunteers, Balkan wars, World War I, explorers, zoologie.
IZVORI I LITERATURA
Arhivski izvori:
- VA RA Dunaj – Vojni arhiv Republike Avstrije, Beč, Fond: Glavna
knjiga (Grundbuch) Austro-ugarske vojne mornarice, fascikla br. 114
– 6012, str. 72, Kadrovski list za Janko Stibiel, dobijen 5. novembra
2012, u prevodu dr. Jožefa Jerka;
- VA RSr Beograd – Vojni arhiv Republike Srbije, Beograd, Fond
Vojske Kraljevine Jugoslavije, kutija br. 2005/564: Kadrovski dosje
Janko (Anton) Vukasović, pešadijski pukovnik. Primedba: pošto je
dosje bio u raspadanju, nije mogao biti fotokopiran, pa ga je general-
major u penziji Milisav Sekulić ručno prepisao.
Literatura – monografije:
- Čamprag, Dušan: Pavle Vukasović (1893–1973). Beograd: SANU,
1998, str. 403–438.
- ES Enciklopedija Slovenije: Stibiel (Stibil), Janko, tudi Vukasović.
Ljubljana: Mladinska knjiga, sveska 12, 1998, str. 314.
- Kranjc, F. Marijan: Slovenska vojaška inteligenca, Grosuplje, Grafis
Trade, 2005, str. 331–353.
- Oražen, Ivan: Med ranjenimi srbskimi brati, Ljubljana, 1913.
- PSBL (Primorski slovenski biografski leksikon): Stibiel - Vukasović,
Janko. Gorica 1988, 14. sveska, str. 466–467.
- SBL (Slovenski biografski leksikon): Stibiel - Vukasović, Janko,
Ljubljana, 1971, 11. sveska, str. 485.
- Taviano, Luigi: Religiosita e Societa nelle Confraternite di Gorizia. (s
Goriziana, 1983 (Bratovščina sv. Trojice, 15. stoleće, vodili franjevci,
dominikanci in salezijanci).
- Zbornik Kladivarji: Janko Kos, nekrolog. Ljubljana, 1936, str. 714.
- Zbornik Kladivarji: Skozi albansko golgoto v dobrovoljce. Ljubljana,
1936, str. 174.
- Zbornik Kladivarji: Vse za Jugoslavijo. Ljubljana, 1936, str. 197.
Literatura – članci:
- Digitalna verzija: Soča . Gorica, 18. maja 1876, www.google.
- Nedok, Aleksander: Pavle Vukasović, medicinac. Beograd, november
2012, elektronsko pismo Marijanu F. Kranjcu.
4
- Gabršček, Andrej: Spomini. Slovenski narod, Ljubljana, 12. avgust
1933.
- Genealogija: Rodbinska veja Stibielov iz Vrtovina, Koper, avgust
2012, www.tatjana-malec.si,
- Čamprag, Dušan: O Pavletu Vukasoviću, privatno, Novi Sad,
septembra 2012: pismo akademiku drrr Jožetu Mačku.
- Vukasovič - Štibiel, Jelena. Slovenska dekleta v Srbijo, mesto v
Aleksandrijo! Soča, Gorica, 10. septembra, 1913.
- Župni ured Kamnje. Dopis, 1968.
Janko Stibiel (Stibjel, Stibil, Stibilj) - Vukasović,
pukovnik Vojske Kraljevine Srbije (VKS) in Vojske
Kraljevine Jugoslavije (VKJ) – život i delovanje3
Rod Stibiel (slovenački Stibilj) izvire iz italijanskega dela Tirola (Karnije).
Početnik grane iz Vrtovin kod Ajdovščine je Janez Stibiel (1800–1878),
mlinar i poljoprivrednik. Janko Stibiel je bio rodjen 2. septembra 1851 kao
osmo dete u seljačkoj porodici Antona Stibjela (1824–1911) i Tereze,
rodjene Čermelj (1831-1878) u Vrtovinu. Osnovnu školu je pohadjao u
Ajdovščini, a zatim od 1862 do 1868 realku u Gorici. Godine 1869 je
završio civilnu nautičnu školu (akademiju) u Rijeci, koja je potpadala pod
ministarstvo za trgovinu tadašnje Austro-Ugarske. Posle završetka škole
12. maja 1870 je dobrovoljno stupio u Austro-ugarski mornariški korpus
kao mornar 4. klase u trogodišnju službu sa mesečnom platom 3 forinte.
Istovremeno je bio evidentiran kao rezervista 7. pešadijskog puka u Gorici.
Navedeni vojni podaci su prvi put dostupni na osnovu pribavljenog
dokumenta Vojnog arhiva u Beću4, u kojem po prvi put saznajemo za
službenu verziju imena i prezimena – Johann Stibjel (Ivan Stibjel). U toku
službovanja u Austro-ugarskoj vojnoj mornarici bio je 18. septembra 1870
unapredjen u mornara 3. klase i 4. februarja 1871 u mornara 2. klase. Več
25. aprila je bio unapredjen u prvi podoficirski čin – oružar (Waffengast),
koji je bio u rangu narednika, na rukavu je imao oznaku oružja i dve bele
zvezde. Narednog dana je dobio naziv magacionera (pomorskog) oružja
(Waffenquartiermeister). 31. marta 1873 bio je unapredjen u čin višeg
oružarskog narednika sa tri bele zvezde.
Na drugom listu spomenutog dokumenta iz bečkog vojnog arhiva je
značajan zapis, da je 30. novembra 1873 dezertirao iz Austro-ugarske
vojske i da ga u zavičajnom kraju nisu mogli pronaći, pa ga je zato vojni
sud Austro-ugarske vojske (u odsustnosti) osudio na smrt zbog
3 ES: Stibiel (Stibil), Janko, tudi Vukasović, str, 314
SBL: Stibiel - Vukasović, Janko, str. 485
PSBL: Stibiel - Vukasović, Janko, str. 466–467 4 VA RA Beč: Grundbuch, fascikla br. 114–601
5
dezerterstva. Na kraju je na osnovu dokumenta br. 36 od 13. jula 1916
naknadno dopisano, da se »zadržava u Srbiji pod prezimenom Vukasović«.
Janko Stibiel - Vukasović, pukovnik
Izvor: Kladivarji, 1936, foto – 1917, Mikra
Na osnovu dostupnih podataka ostalo je nerazjašnjeno samo službovanje u
toku 1874. godine. U SBL stoji, da je Janko Stibjel (Stibil) službovao u
Gorici u financijskoj inspekciji, medjutim u njegovom kadrovskom dosjeju
je zabeleženo, da je bio „službenik firme sv. Trojice“. Radilo se o jednom
od crkvenih udruženja, koje se bavilo humanitarnom delatnošču, takodje
sa vernicima i bolesnim osobama5.
Po navodima SBL6 Janko Stibiel je u vremenu od 1875 do 1876, kao jedan
od prvih slovenačkih dobrovoljaca, učestvovao u ustancima i pobunama u
Srbiji, Bosni i Hercegovini. Zapisano je sledeće: „Kada je buknuo u
Hercegovini ustanak protiv Turaka i kada se Srbija pripremala za rat,
Stibiel je sredinom 1875. otišao tamo in stupio u dobrovoljački zbor
generala Đorđa Stratimirovića. Pošto Srbija nije otpočela rat, Stibiel je
prešao u Bosnu u četu Petra Mrkonjića (Petra Karađorđevića), koji je u
proleće 1876 radi suprostavljanja Milana Obrenovića i Austro-Ugarske,
prestao sa ratovanjem. Zato je Stibiel sa zemljakom Aleksandrom
Tomanom otišao u Hercegovinu ka vojvodi Mići Ljubibratiću, gde se
odlikovao kao poručnik u četi francuskog kapetana Barbieua.“ O tome je
novinar Toman izveštavao u Slovenskom narodu.
Mićo Ljubibratić (Ljubovo kod Trebinja, 1839 – Beograd, 1889) bio je
srpski vojvoda u Hercegovini. U bosansko-hercegovačkom ustanku 1875
bio je po nalogu srpske vlade jedan od rukovodilaca tog ustanka. Godine
1876. je prešao u Bosnu, ali su ga Austrijanci zarobili. U Srbiju se vratio
5 Taviano, Religiosita e Societa nelle Confraternite di Gorizia 6 SBL Stibiel Vukasović, Janko, str. 485
6
1877, a 1882 je učestvovao u hercegovačko-bokeljskom ustanku. Prvi je
na srpski jezik preveo Koran. Iako se zauzimao za muslimane, za sebe je
tvrdio, da je samo Hercegovac.
Kada je Srbija 1876 zaratila sa Turskom, Janko Stibiel se vratio u Srbiju i
u Drinskom dobrovoljačkom odredu ratovao na bosanskom frontu. Pošto
je znao italijanski, za kraće je vreme kao tumač dodeljen garibaldinskoj
legiji, koja je iz Italije došla na ispomoč Srbima. Priča je doduše
prihvatljiva ali nije dovoljno proverena. Nešto slično je objavljeno i u
zborniku Kladivarji (str. 22), gde se u nastavku navodi i ovo: „Godine
1876. Stibil se vratio kući na Goriško“, gde su ga za 10 dana zatvorili i još
kaznili sa 50 goldinara, ali njegovog vatrenog nacionalizma nisu mogli
ugušiti. Još iste godine „Stibil je ponovo napustio Goricu“ i tako se
pridružio ostalim srpskim dobrovoljcima u borbama protiv Turaka.
U "Soči", novinama "Slovenskega političnega društva goriškega za
brambo narodnih pravic", 18. maja 18767 bilo je zapisano, da su
"Hubmajer i Stibil maja 1876 otišli u Bosnu, gde je Hubmajer preuzeo
komandovanje pobunjeničkih snaga".
Miroslav Hubmajer, 1851–1910, iz Ljubljane, bio je austrijski rezervni
podoficir - artiljerac, po zanimanju slovoslagač, dobrovoljac. Najpre se je
pridružio legiji stranaca, kojom je komandovao vojvoda Ljubibratić. Brzo
se odlikovao kao hrabar borac i dobar komandir, pa je tako kasnije i
izabran za komandanta pobunjenika severne Bosne. Zatim je četovao u
Crnoj gori i Srbiji, gde mu je ruski general Černjajev, inaće komandat
srpske vojske, podelio čin potporučnika. Miroslav Hubmajer je 1884 u
Bukarešti zajedno sa Vasom Pelagićem potpisao spomenicu za
obrazovanje balkansko-karpatske federacije. U Beogradu je živeo od 1890
do 1896, a zatim je prešao u Sarajevo, gde je 1910 umro kao arhivar
državnog muzeja. Miroslav Hubmajer zaslužio je barem skromnu
monografiju, jer je kao slovenački dobrovoljac i oficir bio i glavni vodja
pobunjeničkih snaga u dve pokrajine, u Bosni i Makedoniji, medjutim
vojni istoričari su ga zaboravili.
U PSBL8 se navodi, da je bio Janko Stibiel takodjer i dopisnik "Soče" i
"Slovenca" sa psevdonimom "Vrtovinski" i "Jugosloven". Pregledom svih
brojeva "Soče" iz godine 1876 u digitalnoj knjižari Slovenije uočeno je,
da su skoro u svakom broju od maja do oktobra te godine objavljeni
opširni i stručni izveštaji sa „jugoslovanskog bojišta“. Prvi izveštaj je
objavljen 30. juna 1876 bez potpisa, a već u narednom broju 7. jula 1876
je na prvoj strani objavljen patriotski članak sa naslovom „Srbija maršira,
vesele se Sloveni“, takodje hvalnica knezu Milanu, „prvom Srbinu, koji će
proterati Turčina“. Slični izveštaji su objavljivani sve do oktobra 1876.
Na osnovu iznetog proizilazi, da su Hubmajer i Janko Stibiel otišli medju
dobrovoljce u Srbiju i Bosnu tek maja 1876, što znaći da navodi u SBL o
7 Digitalna verzija "Soča" , 18. maja 1876 8 PSBL Stibiel - Vukasović, Janko, str. 466-467
7
delovanju Janka Stibiela izmedju 1875 i 1876 nisu sasvim tačni. Izveštaji
sa „jugoslovenskog bojišta“ nisu potpisani sa naznačenim psevdonimima,
osim 27. jula 1876, kada je neki „Gorjanec“ napisao uvodnik sa naslovom
“Varke i laži“, u kojem raskriva, da Turci ne lažu samo u svojim
izveštajima sa bojišta, već i u drugim prilikama.
Takodje je i „Slovenski narod“ oktobra i novembra 1876 nekoliko puta
izveštavao o odnosima izmedju Turaka i Srba te Crnogoraca. I ovaj
časopis je 26. novembra 1875 objavio kako je „Hubmajer u subotu
napustio Ljubljanu i vratio se u Bosnu“. Maja 1876 je „Soča“ izveštavala,
da se Hubmajer ponovo vratio u Bosnu.
U nastavku dajemo prikaz karijere Janka Stibiela u srpskoj vojsci9, u koju
je primljen 10. aprila 1876, kada je dobio čin narednika. Zatim je
unapredjivan u naredne činove, i to:
- potporučnik: 6. januarja 1878,
- poručnik: 2. aprila 1883,
- kapetan 2. klase: 22. februarja 1888,
- kapetan 1. klase: 31. maja 1894,
- major: 1. maja 1898,
- potpukovnik? (verovatno preskočio),
- pukovnik: 29. junija 1912.
Učestvovao je u sledećim ustancima, borbama i ratovima:
- 1875 u ustanku protiv Turaka, pripadnik 83. pešadijskog puka, bio
ranjen;
- 1876–1878 u borbama protiv Turaka na Drini kao dobrovoljac u
jednicama pod komandom poručnika Pavla Jurišića i generala Ranka
Alimpića;
- 1885–1886 u srpsko-bugarskom ratu, ranjavan kot Slivnice;
- 1912–1913 u 1. i 2. balkanskom ratu (srpsko-turski ratovi) u Vrhovnoj
srpskoj komandi u Skopju, od 4. novembra 1913 glavni komandant
srpske Žandarmerije;
- 1914–1918 u 1. svetskom ratu kao glavni komandant srpske
Žandarmerije.
Podeljena su mu sledeća odlikovanja:
- srebrna medalja za hrabrost kao dobrovoljcu u borbama protiv Turaka,
- zlatna medalja Miloša Obilića za hrabrost kao dobrovoljcu u borbama
protiv Turaka,
- takovski krst VI. reda kao dobrovoljcu-ranjeniku u borbama protiv
Turaka,
- takovski krst V. reda kao dobrovoljcu u borbama protiv Turaka,
- orden belog orla IV. reda,
- orden belog orla II. reda,
9 VA RSr Beograd Vukasović (Anton), Janko, kadrovski dosje, kutija 2005/564
8
- zlatna medalja kralja Petra I. za revnostnu službu, 1913,
- Karađorđeva zvezda III. reda,
- Karađorđeva zvezda II. reda,
- spomenice triju ratova i
- albanska spomenica.
Obavljao je sledeće komandirske/komandantske dužnosti:
- od 18. januarja 1878 narednik – komandir voda u Čuprijskoj brigadi;
- od 5. avgusta 1878 narednik – komnadir voda u 5. bataljonu u Nišu, a
zatim u 12. puku u Prokuplju;
- od 30. oktobra 1879 do 1. aprila 1883 narednik – komandir voda u 6.
bataljonu u Beogradu (1881 rodjen sin Milan);
- od 1. aprila 1883 do 18. aprila 1886 kao narednik – komandir 11. čete
12. pešadijskog puka;
- od 18. aprila 1886 do 20. aprila 1889 komandir čete u 5. bataljonu u
Beogradu (1887 rodjena ćerka Jelena);
- od 20. aprila 1889 do 18. septembra 1892 komandant 5. bataljona u
Pirotu (1891 rodjen sin, ime nepoznato, doktor prava, umro 1922);
- od 18. septembra 1892 do 26. aprila 1896 komandant 5. gardijskog
bataljona u Zaječaru (1893 rodjen sin Pavle);
- od 26. aprila 1896 do 30. aprila komandant 1. puka v Slavonskoj
Požegi;
- od 30. aprila 1897 do 8. julija 1897 komandant 5. puka Komande
vojnog okruga u Pirotu;
- od 8. julija 1897 do 25. aprila 1904 komandant 4. puka Komande
vojnog okruga u Pirotu;
- od 25. aprila 1904 do 12. oktobra 1908 komandant srpske
Žandarmerije;
- od 12. oktobra 1908 do 2. februarja 1909 kao potpukovnik komandant
4. puka "Stevana Nemanje" u Slavonskoj Požegi;
- od 2. februarja 1909 do 18. septembra 1909 komandant grada
Kladova;
- od 18. septembra 1909 do 5. marca 1910 komandant stana srpske
Vrhovne komande;
- od 5. marta 1910 do 10. aprila 1912 komandant 13. puka;
- od 10. aprila 1912 do 18. septembra 1912 pomočnik komandanta
Dunavske divizije;
- od 18. septembra 1912 do 1. aprila 1913 komandant komande stana
srpske Vrhovne komande;
- od 1. aprila 1913 do 10. januarja 1919 glavni komandant srpske
Žandarmerije;
- od 10. januarja 1919 do 10. septembra 1919 vršilac dužnosti
pomočnika komandanta Dravske divizije;
- i zatim od 1. maja 1920 pomočnik komandanta Dravske divizije u
Ljubljani.
Predstavljeni službeni podatki sasvim jasno potvrdjuju, da se je Janko
Stibiel kao narednik Austro-ugarske vojne mornarice i vojni dezerter već
1875 pridružio slovenačkim dobrovoljcima, koju su hitali u pomoć srpskoj
braći u Bosni i Hercegovini, kasnije i u Srbiji, u borbama protiv turske
9
tiranije. Iz kadrovskog dosijeja, koji se nalazi u arhivi VKS i VKJ, je
evidentno, da je bio 10. aprila 1876 primljen u redovnu srpsku vojsku kao
narednik, a posle završenog srpsko-turskog rata (1876–1877) je kao
podoficir i oficir službovao u raznim srpskim krajevima.
Po staroj srpskoj tradiciji u vojsci su napredovali samo najhrabriji. Tako je
i Janko Stibiel kao dobrovoljac 1876 dobio srebrnu medalju za hrabrost,
bio unapredjen u čin narednika i tek onda primljen u redovnu srpsku
vojsku. Kada je zatim 1879 dobio zlatnu Obilićevu medalju za hrabrost,
bio je unapredjen u prvi oficirski čin – potporučnika. Učestovao je u
srpsko-bugarskom ratu (1885), pa je u bitci kod Slivnice težko ranjen te
dobio takovski krst. Zatim je do balkanskih ratova 1912 brzo napredovao
na komandantskim dužnostima od bataljona do puka.
Kada i po kome je Janko Stibiel kao dezerter iz Austro-ugarske vojske
preuzeo novo prezime (Vukasović) nije sasvim pouzdano poznato.
Svakako je to učinio prilikom stupanja u redovnu srpsku vojsku 1876, jer i
kadrovski dosije glasi na prezime Vukasović. To je učinio zbog lične
bezbednosti, jer su Austro-ugarske vlasti sudski progonile sve svoje žitelje,
koji su odlazili u Srbiju kao dobrovoljci, a pogotovu one, koji su bili
pripadnici Austro-ugarske vojske ili su pak dezertirali iz nje.
Janko Vukasović je bio oženjen sa Jelenom, ćerkom majora Pavla
Schturma - Jurišića (Zgoržele, Lužice, 1848 – Beograd, 1922), tadašnjeg
komandanta Timočkog puka u Zaječaru. Pavel Šturm - Jurišič bio je
rodom lužiški Srbin, koji je u Beograd došao kao potpukovnik Pruske
vojske na dužnost predavaća u vojnoj akademiji. Kada je izbila pobuna
protiv Turaka pridružio se dobrovoljcima srpske vojske i ubrzo je
postavljen za komandanta Dobrovoljačkog odreda. Juna 1876 je bio
primljen u redovnu srpsku vojsku, 1885 je postao komandant puka, kasnije
divizije, i naposletku, komandant 3. armije. Penzionisan je 1921 kao
general VKJ.
Tadašnji major Pavle Jurišić je visoko ocenjivao Janka Vukasovića ne
samo kao hrabrog oficira, nego i kao čoveka, jer je postao njegov zet. U
kadrovskom dosjeju je doduše kao supruga Janka Vuksaovića navedena
Emilija Ragina Rorinova, što je očito prikriveno ime za pravu suprugu
Jelenu, a ujedno i dokaz kako su vojni dezerteri brinuli ne samo za svoju
nego i za bezbednost svoje porodice. Čak i 1921. godine Jelena je u
Ljubljani prijavljena kao Emilija rodj. Rach. Zato i ne iznenadjuje što u
kadrovskom dosjeju nisu navedena imena dece, pa ni točni podaci
njihovog rodjenja. Imena dece smo saznali na posredan način. Tako
ispada, da je 1881 rodjen sin Milan, 1887 ćerka Jelena, dok 1891 i 1897
nismo uspeli identificirati nijednog potomka (najmladji sin Pavle je rodjen
1893, dok je treći sin umro 1922 u Franciji na dan kada je postao doktor
prava).
Početkom 1. svetskog rata Janko Vukasović je sa svojom žandarmerijom
od 28. do 30. juna 1914 junački branio Beograd. Godine 1915 je zajedno
sa vojskom i narodom prošao kroz Albaniju na otok Krf. Adam Sardoč je
10
zapisao10, da je »pukovnik Janko Stibil Vukasović posebno brinuo za
slovenačke zemljake – bio je kao njihov brižljiv otac“. Spašavao jih je i na
putu preko albanskih planina. Ernest Krulej11 je naveo, da je bio
»pukovnik Janko S. Vukasović komandant Skadra«, kada se tamo za
kratko vreme zadržao kralj Peter I., regent Aleksandar pa i sva srpska
vlada i Vrhovna komanda.
Na solunskom frontu je Pavle Vukasović komandovao Žandarmerijom. U
zborniku Kladivari takodje je objavljena fotografija sa grupom
slovenačkih oficira – dobrovoljaca u Mikri, Grčka, 1918. I potporučnik
Janko Kos, pionir jugoslovanskog preporoda, je 1. marta 1918 u Solunu
sreo svog »prijatelja pukovnika Janka Vukasovića«12.
Januara 1919 pukovnik Janko Vukasović je bio premešten u Ljubljanu na
dužnost vršilaca dužnosti odnosno pomočnika komandanta Dravske
divizije generala Krste Smiljanića. Sa suprugom Jelenom su stanovali kod
prijatelja dr. Ivana Oražna, poznatog dobrovoljca – lekara u Srbiji. Maja
1921 je bio penzionisan. Iako je bio na generalskom položaju, nije bio
unapredjen u čin general-majora zbog starosti (70 godina). Odmah nakon
penzionisanja sa suprugom su neko vreme boravili kod ćerke Jelene u
Francuskoj, medjutim uskoro su se vratili. Pošto u Ljubljani nisu mogli
naći stan, to su tek u zaseoku Ladije kod Medvoda našli skroman smeštaj.
Umro je 13. jula 1923 u vojnoj bolnici u Ljubljani u 72. godini starosti
nakon što se jako nahladio i dobio upalu pljuča. Na posebnu želju je
sahranjen u rodnom selu Vrtovinu13, u porodičnoj grobnici. Supruga Jelena
se vratila kod ćerke u Francusku.
Nakon smrti pukovnika Janka Stibiela - Vukasovića objavljena su tri
nekrologa. Prvoga je još istog dana objavila trščanska Edinost, drugog je
dan kasnije objavilo ljubljansko Jutro, a 15. jula 1923 je Slovenski narod
objavio opširan prikaz iz života i rada pukovnika Janka Stibiela -
Vukasovića.
Tako smo saznali, da je bio pukovnik Janko Stibiel – Vukasović kao drugi
najstariji oficiri VKJ veoma popularan i u Sloveniji. Vojvoda Mišić ga je
cenio kao izuzetno sposobnog i hrabrog oficira.
U rodbinskoj kući u Vrtovinu br. 8 je poslednja živela Adela Stibil, bogata
udovica po mužu Ketellaperu, Belgijancu i vlasniku plantaža kavovaca u
Kongu. Sada kuča služi kao vikendica rodjacima iz Trsta, koji se brinu za
jedinu grobnicu (kapelu) u Vrtovinu14. Giullia Stibiel iz Trsta održava i
veze sa potomcima Jelene i Pavla Vukasovića iz Francuske.
10 Kladivarji, Skozi albansko golgoto v dobrovoljce, str. 174 11 Kladivarji, Vse za Jugoslavijo, str. 197 12 Kladivarji, Janko Kos, nekrolog, str. 714 13 Župni urad Kamnje, dopis, 1968 14 Genealogija, Rodbinska veja Stibielov iz Vrtovina, www.tatjana-malec.si
11
Vrtovin: grobnica Stibilj - Vukasovič, 1924
(Izvor: foto Lili Šinigoj, jula 2013
U SBL15 je zabeleženo: "Janko Stibiel - Vukasović je najznačajniji medju
slovenačkim dobrovoljcima, koji su se oduševljavali idejama slovanstva in
jugoslovanstva u 70. godina 19. stoleća, pa su tako i došli na balkanska
bojišta. Iako je ostao u Srbiji, nije prekinuo veze sa Slovenijom. Kada je
1884. godine po prvi put došao u posetu domačima, u Gorici su ga vlasti
zatvorile kao vojnog begunca ali su ga posle par dana ispustile (majka je
još prilikom posete avstrijskoj cara u Trstu 1882 lično izmolila
pomilovanje); kasnije je još nekoliko puta dolazio, obično u srpskoj
uniformi. Pukovnik Janko Stibiel - Vukasović je u Srbiji širio interes za
Sloveniju, držao je predavanja o našoj prošlosti, mlade je upoznavao sa
slovenačkim pesmama. Godine 1908. je sa 30 srpskih oficira posetio
Sloveniju. Dopisivanje u Soču i Slovenski narod smo već spomenuli.
Kasnije je više puta pisao o dogadjajima u Srbiji, nastupao je protiv
„Velike Hrvatske“, „Velike Srbije“ i „Velike Bugarske“; tražio je
„ujedinjenje jugoslovenstva“ kao izraz „bratske ljubavi i zajedništva“ (16.
august 1902). Pisao je takodje o turskom nasilju u staroj Srbiji i
Makedoniji. Kudio je Slovence zbog tudjih krstnih imena. Oduševljavao se
pravoslavjem. Interesantan je njegov članak iz 1884. godine sa naslovom
„Beli general“ o prijatelju i ruskom generalu Skobeljevu, komandantu 4.
ruskog korpusa, koji je vodio napad na tursku tvrdjavu Plevno. Pad Plevne
je navodno jako odjekivao i u Sloveniji, pa tako u Škofji Loki na tu
pobedu potseća gostiona, koja se i danas zove „Plevna“.
Pukovnik Janko Stibiel - Vukasović je bio sa strane vojnog suda Austro-
ugarske vojske dva puta osudjen zbog dezerterstva na smrt (1894 i 1917).
15 SBL, Stibiel - Vukasović, Janko, str. 485
12
Zbog prikrivanja je i preuzeo prezime „Vukasović“, ali je istovremeno
prikrivao i podatke o supruzi i deci. U kadrovskom dosjeju je 1919 samo
zabeleženo, da su tada sinovi bili stari 38, 28 i 22 godine, a ćerka 32. Deca
su se školovala u Francuskoj. Uspeli smo identificirati dvoje sinova,
Milana i Pavla, kao i ćerku Jelenu. Drugi sin, rodjen 1891 u Beogradu, ime
nije poznato, navadno je umro u Francuskoj 1921, odmah nakon što je
doktorirao iz prava.
Iz župnog ureda Kamnje – Vrtovin pribavili smo još tri interesantna
dokumenta – fotokopije crkvenih matrikula: podatke o rodjenju i smrti
Janka Stibiela kao i zapis iz Status Animarum za rodbino Stibiel u
Vrtovinu.
DK II, Vrtovin 1764-1858
DK III Skrilje-Vrtovin 1858-1900
13
MK za Ž Kamnje 1852-1929, Vrtovin 111 (prije 5)
Matrikule župnog ureda Kamnje (elektronski skenirano nov. 2013)
Potomci: Milan Vukasović, najstariji sin – pisac basni Milan Vukasović (22. 1. 1882, Beograd – 20. 9. 1970, Pariz) je poznati
srpski pisac, pesnik i dramaturg.
U slovenačkom i srpskom Cobissu je evidentirano nekoliko njegovih
članaka i književnih dela (Basne, Sto basni, Moj gavran, Muzika
vremena, Lutanja, Naša kuča idr.).
Ljubljanski zvon je još 1911. godine u svojim književnim izveštajima
spominjao Milana Vukasovića, pa je tako u 6. broju na str. 93 kritičar Fr.
Albreht zapisao, kako je „mladi srpski pisac“ u Beogradu izdao knjigu
„Basne“ i pohvalio ga. Godine 1925 je kritičar A. Debeljak isto tako u
Ljubljanskom zvonu prikom izlaska Vukasovićeve knjige „Kroz život“
pisca knjige predstavio „... kao sina goričkog zemljaka Stibil -Vukasovića,
kojega dela su najprije zagledala beli dan na francuskom“.
Jelena Vukasović, ćerka
Iz kadrovskog dosjeja smo saznali, da je pukovnik Vukasović imao i
ćerku, rodjenu 1887 ili 1889 u Beogradu. Njezino ime – Jelka, Jelena nam
je saopštila Giullia Stibiel iz Trsta, rodjaka i sadašnja gazdarica kuće i
grobnice u Vrtovinu.
U zborniku o istoriji Vrtovina je zabeleženo, da je Jelena Vukasović iz
Beograda u goriškoj Soči16 1913 objavila članek sa naslovom Slovenska
dekleta v Srbijo, mesto v Aleksandrijo!, u kojem je patriotski pozivala
primorske „aleksandrinke“, da umesto u daleki Egipt dodju u Srbiju.
Naime, posle posete u očevom rodnom kraju saznala je za tragične sudbine
primorskih devojaka, koja su radi zarade morala u daleki i tudji Egipat.
Zato je predložila, da bi radije dolazile u Srbiju, gde bi živele u krugu
„bratskih srpskih sestara“. U Srbiji je tada delovala organizacija „Kolo
Srpskih Sestara“, koju je vodila supruga divizijskog generala Teodosija
Lukovića. U pomenutom članku je nagovarala Primorke, da u Gorici
formiraju nekakav komite, koji bi organizirao odlazak primorskih
devojaka u Srbiju.
16 Jelena Vukasovič - Štibiel, Slovenska dekleta v Srbijo, mesto v Aleksandrijo!, Soča,
1913
14
Iz sečanja Andreja Gabrščeka, urednika goriške Soče17, saznajemo, da je
sa pukovnikom Jankom Stibielom - Vukasovićem održavao redovne pisne
kontakte sve do 1912. godine, kada je na sokolskom sletu u Pragi vodio
četu pripadnika srpskog Sokola zajedno sa vojnim orkestrom i stekao
velike simpatije žitelja Prage.
Andrej Gabršček takodje navodi, da su austrijske vojne vlasti zaista tražile
nekog Janka Stibiela, rodjenog 1849 u Vrtovinu, koji je već 1869. godine
dezertirao iz Austrijske vojske. Naime, kao vojnik u Puli je 1917 bio
pritvoren zbog tog slučaja, pa je uspeo istražnog sudiju, Čeha po
nacionalnosti, ubediti, da su podaci netočni, pa tako ni vojni sud 1917 nije
izrekao smrtnu osudu nad Jankom Stibielom - Vukasovićem, a koja je ipak
zabeležena v kadrovskom dosjeju.
Iz nekrologa prilikom smrti pukovnika Janka Stibiela – Vukasovića smo
najzad i saznali, da je bila njegova ćerka Jelena udata i da je živela u
Marseillu u Francuskoj.
Najmladji sin, akademik dr. Pavle Vukasović -
život i delo 18
Akademik dr. Pavle Vukasović, Beograd, 1970
(Izvor: Google, Slike)
17 Gabršček, Spomini, Slovenski narod 1933 18 Čamprag: Pavle Vukasović (1893–1973), str. 403–438
15
Iz pravoslavne crkve u Zaječaru smo imali na raspolaganju krštenicu, iz
koje je bilo razvidno sledeće: Pavle je rodjen 15. juna 1893 u Zaječaru.
Kršten je u pravoslavnoj crkvi. Kao otac je naveden Janko Vukasović,
pešadijski kapetan 1. klase na službi u 5. gardijskom puku u Zaječaru.
Upisano je i ime majke – Jelena, bez devojačkog prezimena.
Osnovnu školu je pohadjao u Požarevcu, a gimnaziju u Beogradu, gde je
1912 i maturirao.
Kao sin srpskog oficira Pavle je bio od ranih godina vaspitavan u duhu
srpskog patriotizma. Predvidjeni studij mu je prekinut zbog dva balkanska
rata, u kojima je učestvovao kao dobrovoljac – bolničar. Zatim je poslat u
Francusku, gde je na univerzitetu u Nacyju završio prvu godine medicine.
Početkom 1. svetskog rata odmah se vratio u Srbiju i bio rasporedjen na
dužnost medicionara u sanitetskoj službi srpske vojske. Bio je učesnik
povlačenja preko Albanije na Krf, za što je primio albansku spomenicu19.
Kao i mnogo drugih (mladih) studenata je marta 1918 sa solunskog fronta
upučen u Francusku, da završi studij medicine, ali istog nije završio.
Godine 1921 je ponovo poslat u Francusku kao stipendista, pa je tako
završio studij agronomije na univerzitetu u Toulousseu i stekao naziv
inženira agronomije. Ujedno je na istoj univerzi pohadjao studij biologije i
1922 stekao diplomu "licencié ès sciences". U vremenu od 1921–1924 je
bio asistent na katedri za zoologiju, gde je ujedno spremao disertaciju sa
naslovom „Contribution a l`étude de l`Eudemis (Polychrosis botrana
Schiff.), de la Pyrale de la Vigne (Oenophthera pilleriana Schiff.) et de
leurs parasites", koju je uspešno zagovarao i 1924. stekao naziv doktora
zoologije ("docteur ès sciences, zoologie“). Kao asistent je zatim dve
godine radio na području hidrobiologije, pa je dobio i diplomu iz
hidrobiologije i ribogojstva. Na kraju je u Parizu položio i stručni ispit iz
parazitologije.
Posle povratka u domovinu je 1. septembra 1924 dobio službu na
ministarstvu za poljeprivredu kao agronom pripravnik u odelenju za
vočarstvo i vinogradarstvo, gde je svu svoju pažnju usmerio na istraživanje
štetnih i koristnih insekata kao i kriptogamskih bolesti na vinskoj lozi i
vočkama; ujedno je izvodio program naučnog istraživanja i laboratorijske
pokuse sredstava za njihovo uništavanje.
Godine 1925. je bio izabran za asistenta agronomske fakultete u Beogradu
na katedri za vočarstvo i vinogradarstvo, ali zbog nedostatka budžetskih
sredstava do realizacije nije došlo. Da bi ipak mogao nastaviti sa naučnim
radom, 1926 je premešten u resor ministarstva za socijalnu politiku i
narodno zdravlje na dužnost biologa u centralni Higijenski zavod u
Beogradu, gde je najpre vodio fitopatološko, a od 1936 i parazitološko
odelenje. Na ovom ministarstvu su njegov rad ocenjivali kao odličan.
19 Nedok, Beograd, elektronsko pismo prvom autoru, 1912
16
U toku nemačke okupacije 1941–1945 je nastavio sa svojim istraživačkim
radom, ali svoja stručna i naučna saznanja nije objavljivao. Posle završetka
rata je bio premešten na dužnost direktora Saveznog epidemiološkog, a
zatim i Saveznog higijenskog inštituta.
Septembra 1947 ga je agronomsko-šumarska fakulteta u Skoplju izabrala
za redovnog profesora i v. d. dekana, medjutim zbog neznanja
makedonskog jezika ponudjenu službu nije primio, pa je tako nastavio svoj
rad na saveznom higijenskom inštitutu.
Prilikom formiranja agronomske fakultete u Novom Sadu je bio 27.
septembra 1954 izabran za redovnog profesora zoologije i entomologije.
Tako je na ovom fakultetu predavao sve do 31. decembra 1963, kada je u
70. godini starosti penzionisan.
Pored svoje redovne službe je bio honorarni saradnik više naučnih
ustanova. Tako je bio honorarni kustos »Prirodoslovnog muzeja Srpske
zemlje« u Beogradu, kao viši naučni saradnik je honorarno radio u
Inštitutu za ekologiju Srpske akademije nauka i umetnosti u Beogradu, gde
je vodio i grupu za proučavanje entomofavne Srbije. Od 1954 je bio i
vanjski saradnik higienskega inštituta odnosno Zavoda za zdravstvenu
zaštitu SR Srbije, gde je imao i svoj laboratorij. U toku boravka u Novom
Sadu je imao svoju istraživačku skupinu i na ondašnjom prirodoslovnom
fakultetu.
Dopisni član Srpske akademije nauka i umetnosti postao je 16. decembra
1965, a njezin redovni član je bio od 27. aprila 1972. Pavle Vukasović je
posle povratka iz Francuske u domovinu, svo vreme živeo u Beogradu, čak
i poslednjih deset godina, kada je radio kao profesor na agronomskom
fakultetu u Novom Sadu.
Umro je u Beogradu 21. novembra 1973, gde je i sahranjen.
Podataka o ličnom životu Pavla Vukasovića i nema. I on se držao očevog
upustva, da sam brine o svojoj ličnoj i bezbednosti svoje porodice. Sasvim
skromne fragmente je drugom autoru posredovao akademik prof. dr.
Dušan Čamprag20.
Pavle Vukasović je bio oženjen Francuskinjom Henriettom, s kojom se
upoznao za vreme studija u Francuskoj. Njihov brak je trajao 50 godina.
Imeli su sina Jacquesa, koji je bio rodjen 1925. Posle završteka 2. svetskog
rata je studirao medicinu u Francuskoj i radio kao lekar u St. Dennisu blizu
Pariza. Supruga Henrietta vratila se 1973 u St. Dennis ali je živela
odvojeno od sina i njegove porodice. Sa potomcima Vukasovića iz St.
Dennisa održava vezu spomenuta Giullia Stibiel iz Trsta. Nije poznato da
li je ćerka Jelena imala dece.
20 Čamprag, zasebno pismo drugome avtrju, 2012
17
Za vreme studija u Francuskoj je Pavle od 1919 do 1923 posečivao svog
oca dok je ovaj službovao u Ljubljani. I kasnije je dolazio u Sloveniju i
obilazio očev grob. Posečivao je i sestričinu Giulliu Stibiel u Trstu, inaće
unuku očevog brata Hinka Stibiela (1866–1934), privatnog poduzetnika i
domoljuba.
Naučno-istraživačka delatnost Pavla Vukasovića je bila izuzetno sadržajna
i bogata. Pre svega se bavio entomologijom i malariologijom. Važio je za
jednog od prvih istraživaća entomopatogenih parazita. Prve rezultate je
objavio još 1924 u svojoj doktorskoj disertaciji. Kasnije je objavio 130
naučnih rasprava u 58 značajnih naučnih revija, pre svega francuskih, pa
navodimo njihova imena: Compte rendu de l'Academie des Sciences,
Paris; Annales des Ėpyphyties, Paris; Bulletin biologique de la France et
de la Belgique, Paris; Bulletin de la Société zoologique de France, Paris;
Annales de la Société zoologique de France, Paris; Annales de la Société
entomologique de France, Paris; Bulletin de la Société entomologique de
France, Paris; Bulletin de la Société d' Histoire naturelle de Toulouse;
Bulletin de la Société Linnéenne de Lyon; Comptes rendus de la Société
de Biologie, Paris; Revue de la Zoologie agricole et appliquée, Bordeaux;
Revue de la pathologie végétales et d' Entomologie agricole, Paris; la
Feuille des Naturalistes, Paris; La Semaine de Hopistaux, Paris; Thése du
doctorat es Sciences, Toulouse; J. stored Prod. Res., New York;
Pedobiologia, Jena, te zbornike referata entomoloških, agrikulturnih i
hortikulturnih kongresa u Amsterdamu, Berlinu, Bukarešti, Dresdenu,
Kreuznachu, Parizu i Rimu. U domačim (srpskim) naučnim publikacijama
je objavio 72 rasprava.
Sa drugog područja medicinske entolomogije objavio je 10 rasprava o
najvažnijem prenosiocu malarije u južnim delovima tadašnje države,
komaru (Anopheles maculipennis), pa je time postigao i aplikativne
rezultate: malarija je postepeno isčezla iz ovih područja.
Pavle Vukasović je pored istraživačkog rada veoma intenzivno saradjivao
u agronomskoj i medicinskoj struci, kao i kod neposrednog rešavanja
aktuelnih problema na terenu, a takodje i kao pisac stručnih knjiga.
Ukupno je objavio 28 stručnih publikacija, 26 recenzija i više od 500
članaka u raznim stručnim revijama i časopisima.
Iako je samo deset poslednjih godina delovao kao univerzitetni profesor,
on je ceo svoj radni vek delovao i na pedagoškom području, delimično na
fakultetu, a posebno po gimnazijama kao organizator različitih kurseva in
predavač iz aplikativne i medicinske entomologije. Bio je izuzetan
univerzitetni pedagog. Takodje je bio odličan mentor desetorici
doktoranata, u vreme kada su ovi akademski nazivi bilo dosta retki. Za
svoje učne predmete je naravno napisao više sadržajnih skripata.
Za svoje bogato delo Pavle Vukasović je primio mnoga priznanja.
Članstvo u SANU smo već spomenuli. Za knjigu sa naslovom
Najučestaliji štetočinci naših sadnih vočaka je 1933 dobio posebnu
nagradu SANU. Godine 1938 primio je orden Sv. Save IV. reda. Godine
18
1947 primio je novčanu nagradu Saveznog ministrastva za poljoprivredu i
šumarstvo, a 1955 orden rada II. reda. Godine 1963 za životno delo je
primio najvišu nagradu u SR Srbiji – Sedmojulijsku nagradu. Posle
njegove smrti je Inštitut za zaštitu bilja agronomske fakultete u Novom
Sadu preimenom u Institut za zaštitu bilja „dr. Pavle Vukasović“.
T. Stojanović u nekrologu (1974) zapisao je sledeće: "Prof. Vukasović je
bio rado vidjen u svakoj sredini, gde je delovao. Bio je veoma skroman i
povučen, pažljiv do sviju sa kojima je dolazio u dodir. Ljude je usvajao
svojom plemenitošću i spremnošću za pružanje svake pomoći. Njegove
reći, koje je izricao sa blagim tonom, svi su slušali sa izuzetnom pažnjom.
U krugu svojih najbliskijih saradnika ostaje u sečanju kao čovek, koji se
nikada nije naljutio, nikome ništa nije zameravao, za svakoga je imao
razumevanje“.
Preveo sa slovenačkog na srpski:
Marijan F. Kranjc, general-major u penziji
Lektorisala:
Liljana Kranjc Tekavec, dipl. univ. prof. slovenačkog i srpskog jezika